Sjetne melodije iz mladosti polako se gube potisnute grubim brujanjima kutnih i drugih brusilica. Kao iz inata, Mimo iz sjećanja vadi cvitaru. Drži je jednom rukom između palca i kažiprsta, drugom podupire njezin vibrirajući efekt nadglasavajući stvarnost radova na Lanterni. „Znaja san svirat još ka mladić. Nekad bi svira neku pismu, a nekad samo onako da ubijen vrime. Svira bi i na Lanterni kad bi mi bilo dosadno“, kaže
„Penja san se na 82 metri visine s kantama petroleja. Svaki misec užaja san iznit na vrh hiljadu litara“, opisuje Mimo svakodnevnu svjetioničarsku obavezu. Stončica, pa svjetionik Sušac, potom Tajer, Babac, Ražanj, Grujica, Veli Rat, Blitvenica, Pokonji Dol kod Hvara, Puntamika, Rivanj, i napokon ga je posao odveo na svjetionik na rodnom Viru odakle je, opet, odlazio na zamjene uzduž Jadrana. „Nisan ja tu bija ka drugi svjetioničarov. Mislin, jesan, ali san više užaja odlazit na zamjene. Tu ionako nije bilo puno posla. U to vrime sve je bilo automatizirano“, kaže. Kad nije bilo jakog vjetra ili obaveza, otišao bi svojom batanom na kraj, u suprotnom bi mu društvo pravio mali televizor na 12 volti. „Uvik je bilo slobodnog vrimena za poć na more i ribariti. Kad san bija bez obavez, otiša bi zimi na lignje, il na ribe u lito. A jednom san batanom došaja s Dugog otoka za tri sata“, hvali Mimo svoje pomorske vještine.
SKALINE VIRSKOG SVJETIONIKA U ovom trenutku evociranja uspomena na davne svjetioničarske dane, primjećuju nas radnici „Ciglenečkog“ i „Čičvarde Šindije“ koji uređuju okoliš, pa s memoaristike prelazim na dijalošku formu. - Kapetan svjetionika došao je u inspekciju – obraćam se začuđenim ljudima. Lucidni Mimo prihvaća igru, salutira, pa nastavlja gdje je stao. - Bilo je svakakvih riba, jedanput i ovolika – širi ruke pokazujući brancina od najmanje 5 kila. - A vi ste, barba, živjeli ovdje? – pita jedan naivac. - Esss, da živija… Prije nije bilo vako. Tu je na južnjoj strani bila šikara – objašnjava Mimo prstom pokazujući na red fino obrađenih kamenih blokova. Desnu ruku šeretski je naslonio na zid rezidencijalnog objekta pozirajući poput filmskih glumaca iz pedesetih, dok su se oko njega okupljali znatiželjnici. Odjednom se pojavila i Ivana koja radi hortikulturu, i u svakoj drugoj prilici ova stručnjakinja intenzivnog i komercijalnog uzgoja kultiviranih biljaka izazvala bi pažnju, ali ne i sada. Mimo je bio zvijezda dana. - Koliko san ja tu skalinov napravija. Nisan ih na Viru izbroja, ali znan da je na Velom Ratu bilo 185 skalinov. Veli Rat i Savudrija su imali najveće kule – prisjeća se. Nastavljamo ophodnju do ulaza u Lanternu diveći se kruškama iz vrta koje ljepotom prkose buci postavljanja pločica u wellnessu. Ivanu kao da je opčinila elegantna bjelina
30
Mimove svjetioničarske šapke, pa nas slijedi u stopu. Da je se riješim, predlažem fotografiranje s Mimom. - A vi ste, barba, živjeli ovdje? – pita Ivana. - Esss, da živija… Prije nije bilo vako. I na sjevernoj strani bila je šikara – objašnjava Mimo prstom pokazujući na red fino obrađenih kamenih blokova ispred ulaza. Već smo u Lanterni. Sjećanja ponovno pristižu iz polutame predsoblja. Vraćamo se šezdesete kada je Mimo bio mladić zaposlen u riječkom brodogradilištu „3. Maj“. Šezdeset i šeste u Rijeci je upoznao lijepu i vrijednu Ličanku, Desanku Jakšić, s kojom se oženio i vratio na Vir. Desanka, u vrijeme udaje devetnaestogodišnja djevojka, a sada 65-godišnja gospođa Radović i majka njihove 45-godišnje kćerke Sandre te baka 23-godišnjem Marinu Radoviću, nepogrešivo pamti sve detalje iz njihovog života. Precizno opisuje selidbe s otoka na otok ili kopno, sa svjetionika na svjetionik, pa su poput nekih morskih nomada Radovići neprekidno bili u pokretu. „Kako se stalno dežuralo na petrolej, bilo je dosta posla, pa sam i ja morala pomagati suprugu“, govori gospođa Desanka. Dok je ona bila u poslu uz Mima, njihova kćerka Sandra igrala se s prijateljicama, ili bi vrijeme provodila s obitelji Viranina Zvone Čepića – kao na Sušcu gdje su službovali zajedno. No, kako sam već napisao, Mimo nije počeo kao svjetioničar. Radio je na antikoroziji u brodogradilištu „3. Maj“, godinu dana i na maloj obalnoj plovidbi brodogradilišta „Cres“, pa onda i kao mornar četiri godine za dubrovačku „Atlantsku plovidbu“. S njom je prošao cijeli Mediteran, Crno more, doplovio do udaljenih porta u Rusiji, i sve to kao v.d. kormilar. „Nisan tija polagat za kormilarov, jer san znaja da neću dugo navigat“. No, i kao vršitelj dužnosti kormilara Mimo je bio vrstan, pa su ga eventualne nezgode zaobilazile u širokom luku, otprilike u istom rasponu u kojemu je jednom prilikom oplovio drugu najjužniju točku afričkog kontinenta, Rt Dobre nade. „Sve zavisi ko je na kormilu, a ko je na mostu od pilotov. Kad uvažaš brod, moraš slušat sve njihove komande. Samo
[ Gospođa Desanka uvijek je pomagala svom Mimu ]