Page 1


MOGUĆNOST KRVI by Hamilton Roche

Zebediah "Zeb" Heston (Utah, USA), odmetnuti sin mormonskog biskupa dolazi greškom u Zagreb, glavni grad Republike Hrvatske. Krenuo je da se pokloni sjeni Jörga Haidera. Jörg je njegova inspiracija već godinama. Nije ga stigao upoznati osobno, jer je taj divni čovjek prerano odjezdio u vječnost. Od prvog pogleda na Jörgov ozareni lik u folklornom kaputiću, Zeb je znao: to je to. Vođa. On. Znao je sve o njemu – bio je uvijek prvi na izvoru informacija, jebao je Gretchen Wilkinson, osušenu staru knjižničarku koja je znala njemački, jer su mediji Zebove judeomasonske domovine pune crnčuga i ostalog smeća prenosili samo svoje komunističke laži i bljuvotine. Gretchen je prevodila revno svaki novi članak, a Zeb je u svom ogranku Arijevskog Bratstva stekao reputaciju stručnjaka – za njemački i za Jörga. Od njemačkog, Zebediah ima samo neku zasranu prabaku koja je do smrti ribala palače bogatih Ješa. Zeb je lagao, Braća su mu vjerovala. Mnoge sretne noći proveo je drkajući ispod divovskog postera s Jörgovim likom. Do love za put je došao lako – odvezao se dvije države dalje, u neki jebeni indijanski kasino izvan radnog vremena, tamo je zatekao dvije čistačice i kretena u uredu s blagajnom punom keša od sinoć. Pokosio ih je kratkim rafalima iako nisu pružali otpor. Zeb voli čistiti svoje dvorište. Potom se odvezao još jednu državu dalje i kupio kartu. Samo zato što ti evropski gradovi imaju slična neizgovorljiva imena, umjesto u Viennu sletio je u neki spižđeni Zagreb, susjednu selendru. Zeb se već vidio kako u toj Vienni renta auto i juri dvjesto na sat, zamišljajući da je Jörg uz njega – sve do mjesta gdje je taj divni čovjek otišao u vječnost. Umjesto toga, Zebediah izlazi iz bijedne aerodromske zgrade spreman da nekog razbije, uskače u prvi taksi i kaže, Main square. Taksist je drljao, sori not possible main square vid kar, spominjao štrajk taksista i slične komunjarske gluposti. Iskrcao je Zeba u nekoj ulici između glavnog trga i uzbrdice sa višemetarskim kurcem na čijem se vrhu sjaji neko religiozno sranje. Zeb zaključuje da je kurac zanimljiviji od glavnog trga i kreće uzbrdo. Našavši se pred kurcem sa zlaćanim vrhom, shvaća da je njemu nasuprot pseudogotička rugoba od katedrale na kojoj vječno traju restauratorski radovi. Zapahne ga nezaustavljiva sila kondenziranog čistog hrvatskog zraka i usljed overdosea katoličanstvom on pada ničice pred katedralom, uzdignute desnice u prepoznatljiv heil. Prolaznici hine da ih se to ne tiče, no izvježbano oko može primijetiti iskru odobravanja u pogledima vremešne gospode, dok se jedna grupa mladaca glasa neskrivenim krikovima oduševljenja prolazeći pokraj Zeba. Osjetivši miris krvi i tla, Zebediah spoznaje. Puknuvši, on silazi u donji grad i spontano završava na željezničkog stanici gdje do noći vreba žrtvu, to jest čeka znak s neba da krene u akciju. Za strateški položaj izabire kontejnere sa smećem gdje ga primjećuju sakupljači prazne ambalaže i predstavnici Stranke umirovljenika – što se poslije pokazuje kritičnim u lažnoj identifikaciji počinitelja gnusnog zločina koji će uslijediti oko ponoći.


Antoinette Janigro (Zagreb, Croatia) stoji gola pred baroknim ogledalom sa anđelima podatnih alabasterskih guzica. Kupaonica u stanu njene bake neukusna je kao i ostatak stana. Antoinette je posebno voli. Osim sada, dok bezuspješno pokušava usaditi pogolemi dijamant između svojih savršeno modificiranih sisa. Dijamant se opire i ispada. Antoinette je bijesna. Hands-free voice activated 'berryjem poziva Natashu Vitu More. Natasha se ne odaziva. Your call is on hold. "Natasha! One ne drže!" Antoinette ostavlja poruku. Cernov dijamant pada na pod. "U pičku...", kaže Antoinette. Ona ne želi, naprosto ne želi taj dijamant usaditi u push-up bra. On mora stajati SAM. Dijamant. Solitaire. Skoro da joj je krivo što je prihvatila taj Natashin poklon. Antoinette razmišlja: mali xanax ili nešto drugo? Kao da bi to pomoglo. Dijamant je Natashi pribavio taj Nijemac, Udo Krull, novi sljedbednik Transhumanizma. Donirao za H+ kampanju. Tip je dobro potkožen, bit će koristan. Ima dobre veze u Cernu; njegovi dečki tamo napravili su dijamant od pepela neke transgender pice koju je Udo svojevremeno trošio. Kako je TO kinky! Antoinette se odlučuje za mješavinu malog xanaxa i šampanjca. Danas je skroz nabrijana. Dolaze joj ti starčeki iz Beča da sviraju na humanitarnom eventu; još nije sigurna hoće li i ona uzjahati cello u nekom trenutku. Sve ovisi o dijamantu. Zamislila je styling sa prozirnom košuljom i halterima. Dijamant bi morao stajati sam. Event će biti jačeg kalibra. Dolazi i premijerka. Natasha ne dolazi – kučketina – javit će se video linkom, kao pokroviteljica More than human Croatia – za bolje sutra. Antoinette razmišlja. Koliko god voli grad svog rođenja (i dragu baku), svjesna je uskogrudnosti ove katoličke sredine. Možda bi ipak trebalo malo opreznije? Ne tako jasno povezati Transhumanizam i humanitarni event? Bernie bi dobro došao. Bernie, njihov pet-project. Njega ovdje svi znadu. Ali znamo što je s Berniem! Nužno servisiranje! Pitanje je koliko će još dugo priča o Novoj Slavici za Bernia biti zanimljiva javnosti... Zapjenjena od brainstormanja, Antoinette Janigro ne primjećuje da se dijamant ovog puta ugodno smjestio između njenih transhumanih cica. Večeras možda nešto ipak skromnije? Mala crna haljina? Antoinette hukne u ogledalo, zažvali svoj odraz i ostavi impozantan trag ruža na murano staklu. Karlo Pischek, (Wien, Austria) dr med, gastroenterolog i profesor emeritus na Wiener Mariahilfe Medizin Hochschule (kolegij liječničke etike) putuje prema Zagrebu. Dok se njegovi kolege iz Doktorkammerzwang gudačkog kvarteta ljuljuškaju na letu Austrian Airlines, dr Pischek se klati u ritmu kloparanja vlaka. Njegov strah od letenja potpuno je nesavladiv. Toliko da se prenosi i na njegov dragocjeni instrument – dragi cello koji je pri zadnjem pokušaju ukrcavanja u avion ispuštao neobjašnjive cvileće zvukove i jecaje, što je uzrokovalo sigurnosnu uzbunu na bečkom aerodromu. Dr Pischek je tom prilikom trebao putovati u Argentinu. Nikada nije stigao tamo. No do Zagreba će stići. U laganom transu od željezničkog ritma, ukočen sa šalicom bijele kave u ruci, Karlo prebire po partituri životnog sjećanja: maglovite uspomene na


zagrebačko porijeklo (rodom je iz Stenjevca), školovanje, zavidna liječnička karijera, ponovno otkrivena ljubav prema violoncellu... Roditelji nisu imali razumijevanja prema njegovim artističkim sklonostima, a Karlo je kao racionalna osoba izabrao očito: medicinu. Jer vrstan glazbenik može biti i amateur, dočim to liječnik ne može... I naposlijetku, u poznoj dobi, pred mirovinu, nova strast: transhumanizam. Na žalost, ja sam prestar, no svojim zalaganjem želio bih svijetu podariti ono najbolje što čovjek i znanost mogu zajedno: novo, ljepše i bolje čovječanstvo. Dr Pischek se budi iz laganog transa, mršti se, vadi naočale i propagandni materijal za dobrotvornu priredbu. Bolje SUTRA? Ne sviđa mu se ta samovoljna preinaka njegove zaključne rečenice izlaganja na Berlinskom skupu Transhumanizam – vrli novi svijet ili svijet nakaza kojim je brojne skeptike pretvorio u simpatizere transhumanističke etike. Svejedno. Kad njegovo cello zagudi, bit će to kao da se ponovo ruši Berlinski zid. Bit će to više nego ljudski Rostropovič. Bit će to H+ Mstistlav, u sintezi sa Karlom. Još jednom zažalivši što nije na vrijeme spoznao mogućnosti transhumanizma i zaista ostvario sintezu sa velikim Mstislavom, barem u tragovima, on uzdiše i potom ispija svoju bijelu kavu, sad već prekrivenu mliječnom kožicom. Stigavši u Zagreb, nekoliko koraka nakon izlaska iz vlaka, dr Karlo Pischek biva raskomadan. Njegov dragocjeni instrument ostaje sam na peronu, potpuno nebranjen.

Dr Helgo Barr (Fonteveille, Monaco), uspješni estetski kirurg koji je prije desetak godina rodnu Sloveniju zamijenio drugom malenom državom na evropskom tlu, umire u svom stanu u kondominiju Galerie Papillon u noći s petka na subotu. Te večeri iz Helgove rezidencije dopiru vriskovi, krici podložni dvojbenoj interpretaciji i neizbježni pseći lavež. Prvi susjedi, bračni par Jean i Marie-Ange Gabinetti, u početku se ne obaziru, navikli na živahne provode u inače mirnoj ulici koji obično završavaju iza ponoći bučnim odlaskom gostiju i orgazmičkim dahtanjem netom nahranjenih pasa. Ovoga puta, međutim, krici ne prestaju. Bračni par Gabinetti, zabrinuti no poštujući diskreciju (ta i oni sami ne žele da ulica zna baš sve što se događa iza njihovih zatvorenih vrata) šalju svog kućnog pomoćnika Aboubakra u izvidnicu. Aboubakr se, s blagoslovom svojih gospodara, provlači kroz zamke alarma i pokušava zaviriti u stan, a potom i u garažu otkuda zapravo krici i šaputanja dopiru. Kroz procjep na podu garaže gmiže trak krvi. Aboubakr bježi i alarmira svoje gospodare. Jean vadi trofejni pištolj s posvetom Bokasse I, a Marie-Ange odlučno poziva policiju. K vragu i diskrecija! S određenim vremenskim otklonom, pojavljuje se i monegaška policija, provaljuje u garažu i zatiče dojmljiv prizor. Podvljali bulmastifi Atlas, Joy i Atos trgaju svog gazdu. Krv šiklja na sve strane. Policija dobro koordiniranom akcijom ubija razdražene pse, ali doktoru nema spasa. Ništa nismo vidjeli, samo smo čuli taj lavež i strašne vriskove, kaže gospođa Marie-Ange obuzdavajući svoju izbezumljenu maltezericu Keiru Knightley. Najradije bih sve te prizore


zaboravio, dodaje Jean. Policija zaključuje istragu: podivljali psi, udruženi u čopor, napali su i usmrtili doktora Barra. Slučaj bi za javnost bio zaboravljen nakon nekoliko dana i zamijenjen neki novim krvavim ili sluzavim uzbuđenjem da već sutradan nije uslijedila lavina šokatnih detalja na fotografijama koje su procurile na internetske portale, što ljuti monegašku policiju koja sumnja da je izvor tog eksplicitnog materijala u njihovim redovima. Na snimci anonimnog fotografa, s mjesta nesreće, Helgo leži na podu svoje garaže gol, krvav, rastrgan. Uz fotografiju je plasiran i bizaran detalj: kraj doktorova tijela nađen je umjetni penis s remenjem za pričvršćivanje oko bokova. Javnost je nadražena, no policija se i dalje više bavi otkrivanjem krtice u vlastitim redovima. Mediji dodaju nove detalje: Helgo je rođen kao žena, no nafilan hormonima izgledao je kao pravi muškarac. U svjetlu njegovih uspjeha u estetskoj kirurgiji koji se nisu ograničavali na guzice i sise, već i na vrlo uspješne, ali velom tajne obavijene promjene spola raznih posvuduša, celeba i aspiranata na taj položaj, to i nije neko iznenađenje. Strastvena ljubav prema životinjama, uživanje u snošaju s istima, sve bi to javnost svrstala u kategoriju "doktor kojemu treba doktor". No tu nije kraj. Helgo je živio u dobro premreženom svijetu međunarodne estrade, politike i mutnog biznisa, pa su učestali incidenti sa četveronožnim ljubimcima – napadi na prolaznike, poštare i jehovine svjedoke – prolazili nekažnjeno. Čak ni presuda o nužnom preodgoju i dresuri pasa, uz prijetnju eutanazije, nije pokolebala ljubitelja izdržljivih i jarosnih bulmastifa. Javnost se komeša, no monegaška policija i dalje traži fotografa-izdajnika. Vercyngetorix Bergeron, zvani 'Le Cygne' (Labud) (Paris, France), flick iz Petog Arondismana, grozničavo twita nove unose u rubrici 'gnjusni zločini'. Čest predmet podsmijeha svojih kolega zbog sklonosti teorijama zavjera i uspostavljanju veza između naizgled posve nepovezivih slučajeva širom svijeta, Le Cygne je nakon početnih godina patnje u policijskoj karijeri naučio da samozatajnost predstavlja pravi vatrozid pred ignorancijom sirovih umova brutalne pariške policijske bagre. Povukavši se u laboratorij, od gorljivog zagovaratelja svojih bizarnih zaključaka, pretvara se u marljivog forenzičara. U međuvremenu, i dalje u sigurnosti svog virtualnog svijeta neometano povezuje nepovezivo. Do sada je riješio mnoge zločine kategorizirane kao 'nasumične', sklopio sve djeliće mnogih međunarodnih krvoprolića. No Le Cygne zna da je šutnja zlato: kad povežeš Opus Dei, masakre u Ruandi i prividno prirodne smrti pariških klošara, moraš jako paziti kome i kako ćeš povjeriti svoje spoznaje. Mogućnost broj jedan: podsmjeh i status luđaka. Mogućnost broj dva (ne isključuje prvu): smaknuće, zamaskirano u nesretan slučaj. Bergeron zna da njegov trenutak još nije stigao. Zato radi predano i gorljivo twita novosti u rubrici 'gnjusni zločini'. Slučaj rastrganog estetskog kirurga iz Monaca nije mu promakao, dakako. Vidjevši fotografiju sa krvavom gvaljom koja je nekada bila prosperitetni liječnik i masivni dildo kao pridruženi detalj, Le Cygne ulazi u ono posebno nezaustavljivo stanje istražiteljskog transa. Zna da


se u roku od 24 sata, mora dokopati trupla – ne žrtve, nego pasa. Smjesta alarmira sve svoje društveno-seksualne veze, ne preza od ucjene i latentni prijetnji i napokon, preko prostitutke čije usluge dijeli sa ministrom policije i nekolicinom visokih predstavnika EU, dobiva zeleno svjetlo za odlazak u Monaco. Bit će Interpolov promatrač u slučaju rastrganog liječnika. S dječačkim veseljem, Vercyngetorix se javlja majci i objašnjava da mora na mali team-building sa kolegama, čemu se baš ne veseli, ali eto... Nije to zato što Le Cygne ne vjeruje mami; naprotiv, gospođa Eutherpe Bergeron bila je i ostala glavna inspiracija u njegovom životu. On samo, kao dobar sin, želi zaštititi majku. Što manje zna, sigurnija je. Čak i pod cijenu laganog, no ipak ljubavlju ispunjenog prezira kojeg gospođa Bergeron osjeća zbog 'nedostatka poslovnih ambicija' svog sina. Kad bi mama samo znala... No doći će i taj trenutak. Le Cygne sjeda u tgv za Monaco, ispravno procjenivši da će mu vožnja vlakom pružiti dodatno vrijeme za proučavanje dodatnih detalja, te se u 6 i 30 sljedećeg jutra, nakon svježeg kroasana i cafe de caff, pun radnog elana prijavljuje na porti policijskog laboratorija Prince Rainier. I zadnji tračak strepnje raspršen je pogledom dežurnog laboranta koji s gađenjem potvrđuje da su lešine tih zvijeri još u frižideru. Le Cygne sam sebi čestita na izboru veze i baca se na posao. U raskošno opremljenoj, no rijetko korištenoj obdukcijskoj sali pomno analizira sve što mu policijskim mecima izrešetana pseća trupla otkrivaju. S izuzetkom dva nasrtaja laboranta, poslanog zacijelo da ga špijunira, neometan. Ako hoćete nešto pojesti, policijska kantina radi do 20h (prvi nasrtaj). Vercyngetorix s gnušanjem odbija. Imate smještaj u policijskom hostelu, to vam je ok? (drugi nasrtaj). Ne, nije ok. Noć u hostelu punom pijanih flickova? Užas. U istražiteljskom zanosu, Le Cygne je potpuno zaboravio na prizemnu činjenicu potrebe za prenoćištem. Smjesta zapošljava laboranta-špijuna. Tako će ga, ujedno, zadržati podalje, bar neko vrijeme. Soba u hotelu s četiri zvjezdice, ne pet, može tri ako je obiteljski, po mogućnosti boutique, udaljenost od laboratorija točno jedan kilometar. Jedan, ne manje. Četiri, ne pet. Može i tri. Laborant-špijun ne shvaća da je kilometar optimalna udaljenost kojom Vercyngetorix žustrom šetnjom prazni um od nakupljenih dojmova, da bi se potom neopterećen posvetio sljedećoj fazi istraživanja – povezivanju nepovezivog. Laborant-špijun ne shvaća da pet zvjezdica znači jako, jako, jako puno buke i indiskrecije. Ipak, uspješno obavlja zadatak i obavještava Vercyngetorixa (treći i posljednji nasrtaj) da ima rezerviranu sobu u hotelu Royal Amelie (obiteljski, boutique, četiri zvjezdice, prvobitnih tri nadograđenih proširenjem lijevog krila u obliku slova L), točno kilometar od Prince Rainiera. Suočen s užasom noćenja u policijskom hostelu, Le Cygne mu čak mora i zahvaliti, što čini pri izlasku (laborant-špijun očito obitava u laboratoriju). Nakon žustre šetnje do Royal Amelie, primopredaja ključa na recepciji prolazi bez problema. Le Cygne se baca pod tuš (kupaonica lagano secesijskog nagnuća), potom naručuje room service, soup de jour, povrće s maslacom i konjak. Vrijeme do dolaska hotelskog poslužitelja efikasno ispunjava kratkom


tjelovježbom, vlastitom kombinacijom pozdrava Suncu i klasičnog boksačkog sparinga s nevidljivim protivnikom. Na radost gostiju iz L krila, koji pod punim osvjetljenjem mogu promatrati njegov impozanti galski profil i impozantni galski kurac koji se giba u ritmu koraka sparinga. Vercyngetorix, kao pravi poklonik antičke tradicije, vježba isključivo obnažen. Nakon okrepljujuće večere, Le Cygne je ponovo u poslu. Unosi podatke prikupljene u laboratoriju u svoj notebook. Klasične bilješke kaligrafskim rukopisom. Le Cygne ne vjeruje u tonske zapise. Jednom prilikom, dok se još služio diktafonom, u pozadinskoj buci razabrao je glasove kolega koji ga promatraju i ismijavaju ga, a drugi put je zabilježio nesumnjive zvukove snošaja nekog pohotnog flicka i čistačice kroz nemarno pritvorena vrata sanitarije. Nikad više. Obdukcijska analiza – mjesto: ** (enkriptirano)subjekti životinjskog (3) i ljudskog porijekla (1), datum **(enkriptirano) i. Subjekt Atos (bulmastif, mužjak, canis lupus familiaris – pas): postmortem pokazuje raznolike deformitete, krv i rastrgotine tkiva. Učestale razderno-nagnječne rane u vanjskom području spolnih organa (anus). Nagnječne rane (penis, testisi). Kontuzije i ožiljci ranijeg datuma. Razderne rane u području unutarnjih organa (anus, debelo crijevo). Višestruke prostrijelne rane. ii. Subjekt Atlas (bulmastif, mužjak, canis lupus familiaris – pas): postmortem pokazuje raznolike deformitete, krv i rastrgotine tkiva. Učestale razderno-nagnječne rane u vanjskom području spolnih organa (anus). Nagnječne rane (penis, testisi). Kontuzije i ožiljci ranijeg datuma. Razderne rane u području unutarnjih organa (anus, debelo crijevo). Višestruke prostrijelne rane. iii. Subjekt Joy (bulmastif, ženka, canis lupus familiaris – pas): postmortem pokazuje raznolike deformitete, krv i rastrgotine tkiva. Učestale razderno-nagnječne rane u vanjskom području spolnih organa (anus, vagina). Kontuzije i ožiljci ranijeg datuma. Razderne rane u području unutarnjih organa (anus, vagina, debelo crijevo). Višestruke prostrijelne rane. Zaključak: postmortem subjekata Atos, Atlas i Joy ukazuje na ponovljeni seksualni čin krutim predmetom neogranskog porijekla (dildo). Uzrok smrti: prostrijelne rane vatrenim oružjem uobičajenog policijskog kalibra. iv. Subjekt Helgo Barr, dr med. (homo sapiens – čovjek, transrodna osoba): postmortem pokazuje raznolike razderne i ugrizne rane učinjene oštrim predmetima organskog porijekla (pseći zubi). Presječena aorta. Učestale razderne rane na vanjskog epidermi kao i na unutarnjim organima (crijeva, želudac, trbušna šupljina). Nedostaju vanjski slojevi mesa i masnog tkiva na obrazima, vanjskom dijelu trbuha, ekstremitetima. Dislokacija nosne hrskavice. Krv i rastrgotine tkiva na vanjskim i unutarnjim organima. Zaključak: subjekt Helgo Barr podlegao je ranama uzrokovanim životinjskim napadom. Uzrok smrti: krvarenje. Napomena: iako subjekt Helgo Barr pokazuje sekundarna obilježja muškog spola, posjeduje samo jedan set spolnih organa (ženski) što ga čini transrodnom osobom prijelaznog F-M tipa. A sada je vrijeme za konjak. Le Cygne ispija gutljaj i vraća se twitanju novih podataka. Smjesta zapaža još jednu zanimljivost: na snimci lokalne televizije, dok susjeda Gabinetti, obuzdavajući svoju maltezericu Keiru Knightley, daje izjavu, u pozadini se vidi policijski službenik koji pred tv kamerama odnosi okrvavljeni ženski ogrtač iz garaže. Znači li to da je tamo ozlijeđena još jedna osoba? Nakon upita reportera o tvrdnji neimenovanonog svjedoka da se ta druga osoba odvezla iz Galerie Papillon u osobnom automobilu, prilog se prekida. Sljedeći tweet je još zanimljiviji: navodno su na mjestu zločina pronađeni i tragovi sperme. (Što Vercyngetorixov pomni postmortem


ne potvrđuje na subjektima) Kako, kad je dr Helgo rođen kao žena i nije imao penis? Znači li to da je i ta druga osoba (ženski ogrtač) transrodna, no ovog puta M-F tipa? Bergeronov istražiteljski instinkt govori da se negdje u svijetu odvija još jedan gnjusni zločin povezan s ovim – upravo sada, uskoro, ili se već dogodio. Vercyngetorix dodaje još jednu rečenicu svojoj analizi: Mogućnost krvi? Hartmut, Heinz i Willi (Wien, Austria) ugodno su se razbaškarili u baru Sheratona (Four Seasons). Whiskey i konjačići redaju se postojano, a uskoro će i večerica. Solidno su bučni, eksponencijalno. Hartmut se prisjeća mladenačkih soldatskih dana dok je kao mlad anschlusovani wermachtovac šetao feš zagrebačke puce (uvijek obučene po zadnjoj modi, ratu i komunističkom ustanku usprkos) koje su znale cijeniti simpatične mladiće iz susjedstva. I njihova domaćica je baš jedna feš cura. Antoinette. Heinz nikada nije prežalio što je u ono doba bio premlad pa nije kao momci sretnije sudbine uživao u svjetlima Pariza. I danas se pali na francuska imena. Poslije rata se dobro naplatio. Potkazivao je kog je poznavao i koga nije poznavao, svi su bili nazi, a on je čak zamalo izvukao odličje Pravednika. Poslije su se javili neki rođaci spašenih, sve sami mossadovci i američki ljevičari i svjedočili da je Heinz svoje navodno mršave usluge solidno naplatio. Nezahvalnici. A bio je još maloljetan. Willi je uvijek bio miran čovjek iz susjedstva i znao je kad treba reći ljubim ruke, a kad nestati iz vidokruga. Zato je i proveo veći dio karijere na mjestu primarijusa u Heilige Kirche am Mur Spitalu u Grazu. Grizlo ga je jedino što u Beču nikada nije uspio postati primarijus. Osim kad se njegov prethodnik objesio zbog suđenja za liječničku pogrešku, pa je Willi neko vrijeme bio njegov zamjenik. Hartmut (oftalmolog u privatnoj klinici Novus), Heinz (kirurg, savjetnik za urgentnu medicinu) i Willi (pedijatar u mirovini, u privatnoj praksi sa sinom Willijem Juniorom) članovi su Doktorkammerzwang gudačkog kvarteta. Uvijek pomalo prašnjavi i pljesnivi, pretežno škrti, vedre naravi i vrlo skromnih sviračkih dometa. Hartmut – prva violina – je najškrtiji i najaktivniji među ženama. Njegova Dorina je uvijek imala razumijevanja. Heinz – druga violina – u njemu čuči izvjestan angst kojeg on uspješno suzbija sudjelovanjem u veselicama s dugogodišnjim kolegama. Willi – viola – obiteljski čovjek, otac petoro djece koji je jednom čak doživio avanturu života, poklonivši svojoj Hannelore za tridesetogodišnjicu braka putovanje (all inclusive) u Tajland, gdje je bio primoran tražiti društvo sam jer je njegova Schatzi pokupila nekakvu crijevnu groznicu i sunčanicu istovremeno i veći dio boravka preležala u romantičnom bungalovu s pogledom na ocean. Samo članovi njegove vjerne muške družine čuli su od cijelosti što se sve dobrom Williju događalo tamo, na Tajlandu. Mnogo sočnih detalja! Hartmut u starom, ali još uvijek kvalitetnom tracht sakou s kojeg uporno otresa pepeo čak i sada kad je pušenje u većini interijera zabranjeno, Heinz u odijelu s dvorednim prslukom i džepnim satom i podvaljkom koji podrhtava pri svakom grohotu i Willi u džemperu sa zlatnim pucetima (ručni rad njegove Hannelore)


koji mljacka pri svakom gutljaju nisu baš tipična klijentela u kategoriji starih lounge lizarda. Ali gušteri dakako jesu. Zaokupljeni grohotanjem, ne primjećuju ekran iza sebe na kojem se vrti neki neizrecivi film u kojem lažna Joan Crawford odsijeca glave, jednako kao što ne primjećuju da... A gdje nam je Karli? Hartmut se ipak sjetio. Ili je to bio Heinz. Možda i Willi. Bit će ipak da nije Hartmut. Upravo je slinio nad nožicama prekvarcane barbike – prošla mu je tik ispred nosa tako blizu da joj je mogao namirisati picu - s tipom kvadratne vilice koja se homogeno spaja s ramenima. Karli odmah postaje glavna tema: svratio do neke prijateljice noći? Neee, ne bi to Karli. Vlak sigurno kasni i on sad, gladan i jadan proklinje svoju fobiju od aviona. Ili nešto treće. Karli je njihov dobar prijatelj, a najslađe je zbijati šale na račun dobrog prijatelja, zar ne? Ali, ne zaboravimo, dečki – Karli je taj koji ih je zahvaljujući svojoj novoj maniji s tim transhuman-jopcima doveo ovamo, gdje ne moraju ništa, ali BAŠ ništa platiti iz svog džepa. A onda se pojavljuje i njihova feš domaćica, Antoinette. Heinz ustaje na rukoljub, Hartmut je malo konkretniji, pokušava joj ugurati jezičinu u usta, ali gospođica zna znanje, pa na njegovom obrazu ostaje krvavo crveni trag ruža. Willi samo nazdravlja. On je već dobro podložen. Antoinette je nervozna. Trudi se da to ne pokaže. Spominje doktora Pischeka, a oni pitaju za večeru. Manje od dvadeset i četiri sata do eventa. A starčeka nema. KLJUČNOG starčeka nema! Antoinette oklijeva s policijom – ne treba joj takav publicitet. Na kraju popušta i hineći da je sve pod kontrolom, vodi krnji kvartet na večeru. Nitko ne primjećuje promjenu programa na plazma ekranu: netko je isključio video (ono s Joan Crawford) i uključio se u novosti. Brutalno ubojstvo na zagrebačkom Glavnom kolodvoru: obezglavljeno truplo pronađeno među kontejnerima za smeće. Identitet žrtve: nepoznat. Muškarac, starije dobi. Mafijaški obračun? Na dan dobrotvonog okupljanja, Antoinette je izvan sebe. Pischeku ni traga, ostala trojica starčeka su mamurni. Ovog puta na Helexu, Antoinette zove Vita-More. "Pischek je nestao!" Natasha Vita-More ima još dramatičniju vjest. "Draga, nije me briga, stvori drugog. Helgo je mrtav. Rastrgan." Helgo? "Onaj plastičar koji radi pice i kurce posvudušama? Kakve to ima veze s našom stvari? Natasha, večeras je..." Vita-More je ledena. "Ima, draga. Samo ti ne moraš sve znati. Helgo nam je pristupio nedavno. Preko njega smo došli do Krulla. Zapravo, preko Clappendorf, ali ona je stara alapača, bolje preskoči. Da, i do tvog CERNovskog solitairea. Helgo je bio važan zbog svojih veza. Puno važniji od tvog senilca s violoncellom. Za njega pitaj Marvina, on će znati sve što se može saznati tamo kod vas na terenu" Marvin je policijski fotograf uvijek spreman na usluge, ali Antoinette ga izbjegava jer uzgaja bolesnu strast prema njoj. Koliko inače voli biti obožavana, njegov stan prepun fotomontaža i isječaka koji ukazuju na nepostojeću bračnu idilu između njih dvoje više je spooky nego kinky. Iz samo njoj poznatih razloga, Vita-More dodaje sočni detalj: kako su dobili Helga. Helgo nije nije imao povjerenja u svoja plastičarska dostignuća. Zato nije imao pravi kurac. Vita-


More ga je vrbovala obećanjem titanijskog, nesalomljivog kurca koji nikad ne zakazuje. A takav postoji samo u doktrini transhumanizma. "Eto, sad znaš sve što trebaš znati, odradi to humanitarno izdrkavanje, ja se javljam video linkom kako smo dogovorile, a onda ćeš se posvetiti Berniju. Ti si njegova nova Slavica. Zaboravila?" Ne, Antoinette nije zaboravila. Samo joj više to nije tako privlačno. Nova kontrolorka podivljalog pet projekta. A nestali stari čelist diletant? Sad ona mora divlje uzjahati svoje prozirno cello i mora jako dobro modificirati outfit u skladu s tim detaljem. Za kraj crnog niza, javlja se Marvin, spontano. Truplo u džepu ima program njihovog eventa. Za glavu nije sigurno. Vjerojatno su to dva dijela iste osobe, identificirane kao K.Pisch., računovođa odmetnog klana balkanske duhanske mafije koja je ostala dužna Ministarstvu oružanih snaga. U Monacu, Le Cygne je dočekao svanuće twitajući najnovije podatke. Wikileaks spominje nekog kretena koji je nešto spojio, ali posve krivo. Ne, ne, ne. Vercyngetorixov tragački nagon je u naponu, ne prestaje kalkulirati ni dok vrši nuždu, što daje novu dimenziju znamenitoj figuri mislioca na porculanskom tronu. Nije mafija, definitivno. Jedan opskurni podatak otvara novu dimenziju: U zagrebačku policijsku upravu, pred zatvaranje, banuo je krvav i izbezumljen stranac urlajući "I did it!". Tek dolaskom prestavnice za medije strancu je objašnjeno da se ovdje izdaju dokumenti, no policijska marica ga ipak odvodi na sigurno, zbog remećenja javnog reda i mira. Zebediah Heston ponosno diže ruke u lisičinama k nebesima i uzvikuje Hallelujah! Le Cygne je blizu orgazma, kao i uvijek kad shvati da je na pravom tragu. Nije mafija, definitivno! U trenutnoj dvojbi, da li da pokuša stići u taj zabiti Zagreb na dobrotvornu priredbu na kojoj je obezglavljeni trebao sudjelovati, odlučuje da ostane u Monacu i prati elektronskim putem sve što se događa. Misterija Helga Barra i njegovih pasa još čeka spoj s ostalim dijelovima priče. Ali – sve sluti na mogućnost krvi. Zagrebački Sheraton Four Seasons odvratan je do kraja svojih mogućnosti, napučen privatnim i državnim zaštitarima koji se ne snalaze dobro u odijelima. Umjesto službeno samo nestalog liječnika s violoncellom nastupa aerodinamična domaćica događaja, Antoinette Janigro, kao ispriku za svoju moguću nevještost u muziciranju nudeći kombinaciju pvc-sado mazo detalja i prozirne svile boje dima. S golemim dijamantom između čeličnih sisa. (MOLIM DODAJTE PO IZBORU ŠTO SU STRUGALI.) Ostalo se odvija uredno. Nakon dosadnog muzičkog štikleca, video linkom se javlja nenadjebivo sintetička Vita-More i u baroknom govoru, ne govoreći ništa jasno ni shvatiljivo pozdravlja skup, naročito Premijerku, koja se malo zbunila (bit će da je njena osobna služba protokola zakazala) pa se zato odlučuje za sigurnu temu: uvjerena je da će humanitarna akcija +H donijeti dobrobit mnogim hrvatskim braniteljima. Nije zapravo bila sigurna odnosi li se H na neku novu mobilnu mrežu, ili na Hrvatsku-Croatiu kao takvu. Zaprvo, i ne sluteći – govori istinu. Mnogi bi hrvatski branitelji ulaskom u krug transhumanista


postali neuništivi strojevi PTSP terapija. U Monacu, Le Cygne preskače privlači oko je neočekivani svećeničkim odorama visokog trag?

za ubijanje i ne bi im bila potrebna kadrove zvaničnika, no ono što mu broj staraca (akademika!) pomiješan sa ranga. I podosta uniformi. Još jedan

Bernie Ecclestone (London, UK) u blaženom neznanju postaje sve jogunastiji. Otkad ga je napustila njegova Slavica, ima čudne snove. Zapravo, tek sada ima snove. "Ja ne sanjam. Nemam vremena za to. Ja snove ostvarujem u budnom stanju", jedna je od njegovih epohalnih izjava. Međutim... Sve češće mu u polusnu dolaze slike negdje tamo s početka osamdesetih, ona jedna dobra koka, kako se zvala – Natasha? Bili su na nekim divljim partijima, kako se to onda nosilo... ali nije u tome stvar, on sanja sebe, svoju utrobu sa blistavim, novim dijelovima bolida, još nedizajniranim, neuništivim, a onda tu i tamo izvire smrdljivi, zastarjeli, benzinski auspuh ili neka poluga i on ima potrebu da izađe takav polovičan van i pokaže se svijetu. Popravite me, hoću biti savršen! Čuo je da u domovini njegove Slavice neki tabloid raspisuje natječaj za novu Slavicu. Ima ta jedna skroz dobra koka, mlada, pravi bolid, titanijska, aerodinamična. Antoinette. Nije loša. Mogao bi se s njom upoznati. Možda mu ona može pomoći. Ionako mu je već u erotskim snovima. Sve je na njoj od neuništivih materijala i njene rupe čekaju njegove pistone i rotore. Također neuništive. Dok u Zagrebu Antoinette leži u bakinom budoaru s hladnim oblogom preko čela uz ledeni šampanjac i koktel svega dostupnog, ne znajući kako da objasni preostaloj trojici starčeka da im je četvrti član obezglavljen, nakon uzaludnog saslušanja, Zebediah Heston je pušten i deportiran na prvi let za SAD. Tražio je suočenje sa sakupljačima povratnih boca i predstavnicima Stranke umirovljenika, no oni koje je ad-hoc tim uspio pronaći redom odgovaraju da imaju pametnijeg posla nego da pamte takve kao što je Zeb, i da ga uostalom nikad nisu vidjeli, a pogotovo ne kako ubija nekog tamo djedicu. U Monacu, Le Cygne traga za posljednjom poveznicom – zašto Helgo Barr, zašto transhumanizam? Možda je stari liječnik slučajna žrtva, no to je idući stupanj analize. Za sada – ono prvo zašto. I onda, u osvit trećeg dana – svjetlo spoznaje. Starci – dugovječnost. Crkva – novac, supremacija. Vojna moć – to je isto. Kurac! U tome je stvar! Helgo nije imao kurac, iskaljivao se na psima, oni su reagirali u samoobrani – pravi pouzdani kurac mogao je dobiti samo uključivši se u krug transhumanista. Le Cygne zaključuje dosije. Ali samo privremeno. MOGUĆNOST KRVI, dio prvi.


BEAUTY MAGAZIN #4 poseban prilog  

feat. Autorska kuća via Milica Lukšić, Mogućnost krvi, dio I

Advertisement
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you