Page 1

Kad mi je bilo oko šest godina, moj je tata, liječnik, dobio stipendiju i na devet mjeseci otišao u Kopenhagen. Tada sam o Danskoj razmišljala kao mitskoj zemlji punoj vikinga i trolova, a o Kopenhagenu kao raju na zemlji s Hamletovim dvorcem Elsinor, kraljevskom palačom ispred koje se izmjenjuju stražari s visokim krznenim kapama – i – najvažnije – gradu s bajkovitom malom sirenom Hansa Christiana Andersena. Obećali su mi, ako budem dobra, ići ću s mamom tati u posjet, ali to se nije dogodilo, što je bilo i ostalo traumatično iskustvo mog djetinjstva. Fast forward u sadašnjost: dobila sam priliku otići u Kopenhagen, grad koji danas ima 740 restorana (zajedno su su prošle godine skupili čak 12 Michelinovih zvjezdica i tako ga neprijeporno učinili pretendentom na kulinarsku prijestolnicu svijeta), i intervjuirati najboljeg chefa na svijetu, Renea Redzepija! Naukovao je u slavnim Michelinovim restoranima poput francuskog Le Jardins des Sens i kalifornijskog Fench Laundryja, kod jednog od velikana suvremene svjetske restoranske scene Thomasa Kellera, kao i kod katalonskog majstora Ferrana Adrije u El Bulliju , a njegova je Noma (skraćenica od nordisk mad, nordijska hrana) postala svojevrsna kulinarska senzacija već prije nekoliko godina. Tada se, naime, probila na visoko mjesto sve relevantnije S. Pellegrino liste najboljih restorana svijeta, tik do vječnih favorita, El Bullija i Fat Ducka, Britanca Hestona Blumenthala. No, lani je priča eskalirala kad je osobno Redžepi proglašen najboljim kuharom svijeta i to od strane struke, jer su ga kolege proglasile brojem jedan u izboru Chef's Choice, dok je istodobno Noma prema Trip Advisoru (internetskom servisu kojim se služi milijunski auditorij) proglašena najboljim restoranom. I onda – ove godine u Londonu – baš kad je na Islandu eruptirao vulkan (i spriječio me da odem na svečanu dodjelu S.Pellegrino nagrada) – Noma i Redzepi definitvno trijumfiraju! Prestigli su i El Bulli i Fat Duck, sada su i službeno – najbolji


restoran na svijetu! Zvijezda je definitivno rođena, a ja sam krenula na put. Kao što je Proust tragao za izgubljenim vremenom i na tom putu skupljao uspomene, okuse i mirise, ja sam tragala za malom sirenom svoga djetinjstva a na tom putu skupila sam nevjerojatne okuse i mirise iz čarobne kuhinje Renea Redzepija. Čim sam ušla u Nomu, Rene me na ulazu pozdravio (kao i sve goste) i – poljubio (za razliku od ostalih gostiju). Ipak sam ja, specijalna gošća. Ne zato što sam bila članicom žirija S. Pelelgrino (članova je oko 800 diljem svijeta), ne zato što sam novinarka, nego isključivo zato što sam s Balkana, iz Zagreba, a Rene ljubi Balkan i Zagreba se rado sjeća. Odmjeren, sitan, profinjen kao kakav danski kraljević a ne netko koga biste onako, puni predrasude, zamislili kao sina makedonskog gastarbajtera, cool od glave do pete a ipak srdačan, neposredan po „naški“, no neobavezan baš koliko i kako treba...Oduševio me ali istog časa i razočarao. – Sirene nema, odvezli su je u Kinu na Expo – rekao mi je nakon što sam mu ispričala svoju priču. Sirena mi definitivno nije suđena a razgledavanje njene kopije u Tivoliju nije dolazilo u obzir. No, nema veze, trauma je izliječena. Dobila sam stol koji se obilčno čeka šest mjeseci i - svoju sam izgubljenu sirenu našla u Nomi i suptilnom i karizmatičnom Reneu. - Rođeni ste u Kopenhagenu ali uspomene okusa iz djetinjstva snažno vas vežu za očevu postojbinu, Makedoniju, ili kako to vi volite reći – Balkan. - Sjećanja me ponajviše vežu uz makedonsko selo u okolici Tetova gdje sam svako ljeto provodio najmanje sedam tjedana, a ponekad i više. Tamo se jelo - ono što se uzgojilo i to najviše povrće, jer su se životinje klale samo za posebne prilike. Nije se išlo u supermarket, nego u polje, na pašnjak ili na tržnicu, rijetko u pekarnicu – jer


mijesio se domaći kruh. Hrana se razmjenjivala sa susjedima, kad bi dolazili gosti, obavezno ih se nudilo hranom što je u Danskoj tih godina bilo potpuno nezamislivo. Vrlo živo pamtim predivne okuse povrća, riže, osobito graha...Pa svježih jaja, tek pomuzenog mlijeka, mirisnog maslaca i sira, šećerne vode s ružinim laticama...Pa onda pite, burek, ajvar i – meni najdraži, tako sofisticirani sudžuk (*goveđa salama) – koju bi kupili možda tek svaka dva mjeseca jer to je bila – prava delikatesa. I danas mislim da je to apsolutno fantastičan proizvod! A tek lubenice! Kakvo divno voće, ili točnije – povrće. Jedan je stari čovjek u Makedoniji rekao da je to idealna biljka koju jedeš, piješ i u njoj se umivaš...Potpuna suprotnost tome bilo je odrastanje u Danskoj u kasnim sedamdesetim godinama. Tu se nije jela svježe pripremljena hrana. Sjećam se i da se stalno štedjelo, govorilo se o krizi i trošilo manje nego danas kad je globalna recesija, ili sam ja možda samo tako zapamtio jer moji nisu bili dobrostojeći. Tata radnik, majka čistačica u bolnici. Ali, sasvim je sigurno da su danski običaji bili drastično drukčiji od makedonskih. Nikad se ništa nije kuhalo, naprosto se vadilo iz pećnice i odmotavalo... Neka vrsta TV-dinnera. - Kako su reagirali vaši roditelji kad ste im objavili svoju želju da postanete – kuhar? - Premda je moj otac albanski musliman iz makedonske zabiti, dakle iz jedne sredine u kojoj je odgoj bio strog, prema meni nikad nije „trenirao strogoću“. Moji su me uvijek i u svemu podržavali. Dok god je legalno i dok si god sretan, to je nama OK – govorili su. Nikad na mene nisu vršili pritisak u bilo kojem smislu. Istina, moj otac ne uživa u novoj nordijskoj kuhinji u kojoj se jednu živi puževi i kozice te


cvijeće, on je ipak navikao na drukčije okuse: grah koji se kuha cijeli dan, no ipak često navrati u restoran jer mu se ovdje sviđa atmosfera. Jako je ponosan na mene i moje uspjehe i izuzetno cijeni trud ljudi koji ovdje sa mnom rade. Mami se, naprotiv, hrana vrlo sviđa. Ona kod nas u restoranu jede barem jednom mjesečno. - Zanimljiva je i vrlo kozmopolitska vaša obiteljska situacija: tata Makedonac, musliman, majka Dankinja protestantkinja a supruga Židovka. - Pa da, zar ne? Tata je bio jedan od onih ranih emigranata u Dansku, na samom početku sedamdesetih. Došao je u potrazi za srećom, kako to već biva, a kasnije je bio prilično nostalgičan za „starim krajem“, pa je i mene vodio na prostore bivše Jugoslavije. Dolazili smo stalno, sve do rata, 1992., a Zagreb mi je ostao u osobito lijepom sjećanju. Čist, prozračan, svijetao... - Kako ste postali kuhar? Jeste li oduvijek stremili kulinarstvu? - Ma kakvi! Maštao sam o nogometnoj karijeri. I danas pratim nogomet, ali i rukomet i znam, naravno, da je Hrvatska rukometna velesila! Kulinarstvo se dogodilo sasvim slučajno. Imao sam prijatelja s kojim sam bio vrlo povezan i on je želio biti kuhar, pa me nagovarao i na kraju nagovorio da krenem s njim u kuharsku školu. Danas on nije kuhar, a ja sam tu gdje jesam. - Kako je tekao vaš put do uspjeha? - Rad i samo rad. Nažalost, ne mogu reći ništa zanimljivije ili čarobnije. S 15 sam počeo učiti, a s 19 se obreo na praksi kod jednog divnog kuhara i čovjeka, Francuza Philippea Houdeta od kojeg sam uistinu mnogo naučio. S njim sam svladao klasičnu francusku kuhinju, ali još mnogo važnije, ulio mi je samopouzdanje. Kod njega sam proveo


četiri teške ali prekrasne godine koje su me skroz-naskroz promijenile. U svakom smislu...S klasične francuske kuhinje prešao sam na molekularnu, kad sam jednu sezonu bio kod Ferrana Adrije u El Bulliju, koji mi je također pomogao jer mi je otvorio oči za sve moguće mogućnosti. Svi su očekivali da ću zbog svojih učitelja raditi ili francusku klasičnu kuhinju ili molekularnu, a ja sam se odlučio za treći put. Biti samo svoj. Sloboda mi je vrlo važna, otvoren um. Moja misija: vratiti namirnici dostojanstvo. U mojoj je kuhinji ona uvijek u prvom planu. - Kuhate li u restoranu ono što doista i sami volite i jesti? - Kako drukčije? Sve ostalo bio bi lažnjak! I kod kuće dosta kuham, kad sam preko vikenda doma. Nikad manje od 4, a najčešće 6 slijedova i nikad mi nije teško kuhati...Baš naprotiv: osobito je lijepo kad kuhaš za svoje najbliže, za ljude koje voliš i želiš im pružiti užitak za tijelo i dušu, dati svom djetetu zdravu hranu, da svojoj kćerkici i kroz jelo iskažem i pošaljem ljubav. - Jeste li i suprugu zaveli kuhanjem? - Apsolutno! (Ha-ha) Drukčije mi vjerojatno ne bi uspjelo...Supruga mi je predivna, zaista. Nije da se hvalim ili pretjerujem. Nedavno su me dečki iz restorana jedne večeri tjerali da što prije krenem kući. Bilo mi je čudno, ali nisam ništa slutio i otišao sam. A doma me čekala supruga koja je skuhala obrok od šest slijedova. Bio je to najbolji obrok koji sam ikada pojeo. Eto što čini ljubav! Mislim, bilo je stvarno dobro. Dva je mjeseca meni iza leđa učila, savjetovala se s mojim timom, studirala...Eto – vratila mi je moje zavođenje hranom. Nisam ni u snu sanjao ni očekivao nešto takvo od nje, inače se bavila modom, ali odnedavno se uključila u organizacijski tim u restoranu.


- Što biste rekli kad bi i vaša kćerka poželjela postati kuharica? Biste li je odvraćali ili podržali? - Baš kao što su moji roditelji podržali mene, podržao bih i ja nju. Možda ne bih skakao od sreće, jer u toj je profesiji puno stresa a zna biti i kompetitivnosti i agresije, radi se pod pritiskom deadlinea. Ali, ako bi ona tako odlučila, svakako bih je podučio svemu što znam. - Kažete da je u kuhinji mnogo stresa, pa ipak vi u kuhinji, kao i cijeli vaš tim, djelujete mirno, relaksirano, gotovo kao da se igrate. Uostalom, rekli ste mi da ste s većinom ekipe prijatelji. - Radimo skupa već sedam godina, pa je atmosfera iako radna, vrlo pozitivna. Uigran smo tim. Jako je važno da je ozračje pozitivno jer jedino se tada može biti uistinu kreativan. Premda, i ja se znam razljutiti. Izgledam tiho i mirno, a onda samo planem. Ne znam je li to zbog mog horoskopskog vatrenog znaka (Strijelac) ili zato što mi je tata Balkanac (hahaha) Mladim kuharima treba neko vrijeme da pronađu sebe. I ja sam bio takav. Kad je kod nas na praksi bio vaš Zagrepčanin, Leo Bonifačić, fotografirao sam ga skupa s jednim mladićem iz Chicaga. Tako su mladi, svega im je 18...Rekao sam im – evo, fotografiram vas da jednog dana kad budete među chefovima 50 najboljih restorana svijeta, vidite gdje ste bili, kako ste izgledali, što ste mislili danas. Ma super nam je! Igramo nogomet protiv ekipa drugih restorana, družimo se, a subotom imamo tzv. razvojne večeri. Tada kuhamo samo za sebe i kušamo, međusobno komentiramo, ako treba i posvađamo se, ispitujemo i razvijamo nova jela. U jelovnik ubacujemo najmanje četiri potpuno nova jela mjesečno, ali najčešće i više.


- Pričali ste o očevoj potrazi za srećom. Jeste li vi pronašli svoju profesionalnu sreću? Što vas osobito usrećuje? To što usrećujete druge ljude? Pedagogija, rad s mladim kuharima? Kemija koja se događa pri procesu obrađivanja hrane? Kad smislite novo jelo? - Ovo posljednje izaziva najveći adrenalin, ali sve što ste nabrojili me čini sretnim. Premda, naglašavam: ne radim sam – radimo skupa. Uvijek ističem važnost timskog rada. A mi ljudi, stalno smo u potrazi za srećom...Na našim subotama mladim kuharima uvijek postavljam pitanje zašto zapravo kuhaju. Važno je da to znaju. Zato je vaše pitanje odlično. Jer, nije rijetkost da obične domaćice kuhaju bolje od profesionalnih kuhara. Oni su vještiji, ali one kuhaju s više ljubavi jer hrane svoju obitelj, prijatelje. Mislim da smo između ostaloga i zato u Nomi tako dobar tim jer te subote pomažu mladim chefovima da sami sebi odgovore na neka suštinska pitanja. I, naravno, svladaju neophodne vještine i tehnike. Moram priznati da obožavam pratiti kako se razvijaju. Ali, podjednako tako obožavam i procese obrade namirnica. Tu kemiju ili možda alkemiju pojačavanja nekih okusa, ekstrahiranja, obrade hrane...Kad radim s povrćem uvijek se pitam: što bi bilo kad bismo ga tretirali s jednakim poštovanjem kao što to činimo s mesom. Jer, priznat ćete, povrće se u kuhinji često tretira kao prilog, nešto manje važno. A danas smo, na primjer, za vas za glavno jelo pripremili korijen celera i termički ga obrađivali četiri i više sata. On je tako postao, da se tako izrazim, dostojan mesa, dostojan glavne uloge u obroku, dostojan vas kao gosta. Pokušavam otkriti kod svake namirnice. Zatim, oduševljava me što ljude činim sretnima, što ih hranim, što im dajem nešto zdravo i, nadam se, interesantno i novo. - Koja je vaša tajna?


- Idite molim vas! Tajne su stvar prošlosti. Došlo je doba transparentnosti, otkrivanja tajni, doba strasti, vjere i ponajviše: dijeljenja. Nema skrivanja, tajnih sastojaka, malih tajnih velikih majstora kuhinje. To je zastarjelo! Osim, naravno, tajne koja se krije u ljubavi i predanosti kuhinji, tajne koja se krije u motivaciji cijelog tima. Fokus je isključivo na namirnici, pa potom na jelu. Kad nešto žvačete, morate znati što je to i morate i kad biste zatvorili oči znati da ste npr. u Danskoj, ili barem u Skandinaviji, u kolovozu. Morate, zajedno s onim što jedete i iskustvom koje to hranjenje proizvodi – biti sada i ovdje. Jesti u Nomi treba biti i jest – doživljaj, iskustvo. - Govorite gotovo o Zen iskustvu ili kvaliteti – osjećaju vremena i mjesta, sada i ovdje. - Zovite to kako želite, no ja svakako ne mogu pristati na tu globalizacijsku floskulu da se npr. ovdje u Danskoj može pojesti najbolja tajlandska kuhinja. - Želite reći kako sam pogriješila što sam sinoć otišla u Kiin Kiin (hvaljeni, vrhunski thai-food restoran u Kopenhagenu, ovjenčan Michelinovom zvjezdicom) ? - Vrlo dobro poznajem Henrika (*Yde Andersen, suvlasnik Kiin Kiina, prvog azijskog restorana s Michelinovom zvjezdicom i osmog na rang listi od 741 restorana u Kopenhagenu prema utjecajnom Trip Advisoru) i cijenim ga, ali ja bih ipak, ako mi dopustite, u nordijskoj zemlji prednost dao - nordijskoj hrani. - Recite nešto o S. Pellegrinovom izboru na kojem ste ove godine pobijedili i sa samog vrha istisnuli dosad neprikosnovene vladare El Bulli i Fat Duck. Koliko vam nagrada znači emotivno, a koliko u poslovnom smislu?


- Iskreno? Emotivno: ama baš ništa ili gotovo ništa. Ne mislim ovdje minorizirati nagradu ili nagrade i priznanja općenito, samo sam iskren. Nisam impresioniran. Ali, moram priznati da je to za biznis upravo nevjerojatno važan uspjeh i s te strane – respect! S. Pellegrino je sto puta važniji od Michelinovih zvjezdica, ma tisuću puta...Osobno sam protiv lista najboljih jer to je uvijek subjektivno. I nagrade za najbolji film u Cannesu gdje odlučuje neki peteročlani žiri su podjednako subjektivan izbor - no kad već mora biti neka lista, onda je, po mojem mišljenju, S. Pellegrino uistinu mjerodavna ili relevantnija od drugih, s obzirom da glasa 800-tinjak novinara, gastro kritičara i ljudi koji uistinu putuju i znaju što je dobra hrana. Sada nam više ne mogu govoriti da smo „seal fuckers“ (*jebači tuljana) ili da ćemo im u specijalnoj nordijskoj kuhinji vejrojatno servirati kitov penis...što nam se u počecima događalo. Ipak ova nagrada ljudima nešto znači. Ni vi ne biste bili tu, kao ni gastro kritičar New Yorka Timesa jučer, a danas slavna japanska kuharica i gastro kritičarka – da nije S. Pellegrina. Inače, mislim da je posao gastro kritičara grozan. To je nešto što nikad ne bih radio! Kako kritizirati nekoga tko toliko radi i trudi se? Užas! Uostalom, sviđa li vam se neka hrana ili ne, vaša je osobna stvar koja ovisi o stotinu faktora, a kad to napišete u novinama ispada kao apsolutna istina. - Što mrzite kad ljudi rade u restoranu? Kad poput mene danas dođu namirisani pa to smeta mirisu jela? - Ne, to nije nikakav problem, bolje da mirišete nego suprotno od toga. Mrzim, ako se može reći da išta mrzim, kad me ljudi tretiraju drukčije nego prije nagrade, kao da sam ja sad neka zvijezda pa se prema meni drukčije odnose i očekuju da bih i ja trebao biti drukčiji. Nema šanse!


Ali, ono što doista mrzim i prezirem je kad ljudi dođu, a to se događa barem dva puta mjesečno, i ne sviđa im se što radimo te nam to grubo kažu...Takvi su vam Skandinavci! Ako oni puno plaćaju – smatraju da imaju pravo brutalno nas kritizirati. Ja, pak, mislim da treba poštivati trud četrdesetak ljudi koji hrane pedesetak gostiju u sali. Ne mislim da se svima mora sviđati što radimo, ali mislim da treba poštivati naš trud. Kome se ne sviđa, ne mora se više nikad vratiti, ali ne treba nas vrijeđati... - Da li je to moguće? Teško mi je vjerovati da ima ljudi kojima se ne sviđa vaša hrana, to što radite? - O, da. Mnogima se ne sviđa nedostatak formalnosti, damastnih stolnjaka, svijećnjaka, porculana...činjenica da kuhari dolaze u salu i poslužuju, dinamičnost kojom Noma odiše, što ja znam...A za mene je najvažnije da se namirnica i jelo prezentiraju onako kako zaslužuju a to je na neki način povezano s prirodom iz koje su došle: na kamenu, na drvenom poslužavniku, na ledu. Tako namirnici i jelu koje je od nje nastalo upravo dajemo kraljevski tretman. - Kakvu hranu ne volite? - Bilo koju koja nije pripremljena s maksimalnom pozornošću, predanošću, posvećenošću i strašću. - Razvila se rasprava koja meni osobno nije draga jer obožavam fina vina, da li bi uz hranu kakvu poslužujete u Nomi uopće trebalo servirati vino, s obzirom da ono nije lokalno, nije „sada i ovdje“ u Danskoj, nego, poput rizlinga dolazi iz Njemačke ili poput Muscadeta iz Francuske? - Rasprava je legitimna. Osobno nisam vinopija, ali priznajem da volim šampanjac. Uz našu hranu savršeno se sljubljuju sokovi od voća i


povrća koje radimo od organski i biodinamički uzgojenog voća i povrća. Već dvije godine na otoku Lille Ǿ proizvodimo i svoje vlastito vino. Zove se Arwen, u prijevodu Legacy (naslijeđe), a to je i ime moje kćeri. - Planovi? - U najbližoj budućnosti je u planu knjiga recepata Nome, ali ne samo recepata...Radim je zajedno s proslavljenim danskim umjetnikom i mojim dobrim prijateljem Olafurom Eliassonom. Knjiga će biti svojevrsna retrospektiva posljednje dvije godine Nome, a fokusirat će se na jela, sastojke i ljude koji rastu i razvijaju se za vrijeme dok kuhaju i intenzivno se bave sastojcima. Nastojat ćemo napravit svojevrsni atlas suvremenog kulinarstva i pokazati njegov trenutačni status... Olafur će pisati predgovor, jer mislim da je strahovito zanimljiva ta njegova opsjednutost svjetlošću. Baš kao što sam ja opsjednut vremenskim prilikama. A možda su te dvije stvari zapravo – isto: svjetlost/vremenske prilike. Vrijeme mi strahovito puno znači jer mi govori koje ću sastojke iskoristiti u kuhinji a sve se to tiče svjetlosti. Bilo nam je logično da napravimo zajednički projekt u kojem ja govorim o hrani kroz prizmu svjetlosti a ne samo finalnog proizvoda. Iako, sve je to isto, ako me razumijete... TRIVIA Kuća ili stan: STAN (živimo u 90-tak iznajmljenih kvadrata) Pas ili mačka: NIJEDNO Auto/avion/brod/bicikl: BROD/BICIKL Noć ili dan: SUMRAK Glazba: momentalno Weather Report „Black market“


Knjiga: Dostojevski: Zločin i kazna (volio bih otići u St.Petrsburg) Film: Kum I Bez čega ne napušta stan: Intuicija Okvir1 Što sam jela u Nomi Snacks: Nasturtium and snails Seabuck thorn leather and pickeld hip roses Cookie with lardo and currant Rye bread, chicken skin, split peas and smoked cheese Fried leek and garlic Live fjord shrimp and butter Radish and carrot, sopil and herbs Pickeld and smoked quails egg Toast, herbs, smoked cod roe and vinegar Raw shrimps and sea urchin Cream and dill Gem salad and hazelnut milk White currant and juniper Dried scalops and watercress Biodynamic cereals and beech nut Tatar and sorrel


Taragon and juniper Langoustine and söl Parsley and seawater Celeriac and black truffle Garden sorrel Deer and wild thyme Beetroots and red fruits Jerusalem artichoke and marjoram Apple nad malt Blueberries and wood sorrel

Okvir 2 Što sam pila u Nomi NV Champagne Brut Nature (Andre Beaufort Ambonnay) (vodeći hrvatski sommelier Carlos Bročilović oduševljen je ovim šampanjcem od organski biodinamčki uzgojene loze)


2009 Muscadet Sevre et Maine 'Le Fief du Breil' (Domaine de la Louvetrie/Jo Landron/) 2007 Riesling Tocken (Emrich-Schonleber) Nahe *(sommelier Carlos Bročilović dao je ovom vinu čistu peticu) 2003 Sancerre Rouge (Domaine Vacheron Sancerre) 2009 Coteaux du Layon 'Fleurs d'Erables' (Domaine des Sablonettes /Christine &Joel Menard/) Anjou *( sommelier Carlos Bročilović za ovaj je izbor komentirao: MRAK) Okvir2 Što se jede i pije u Nomi (iako bi bolje pitanje bilo: što se u Nomi NE jede) Dubokomorski rakovi s Farskih otoka, arktičke kupine, bobice, orašasti plodovi, islandska janjetina, mošusno govedo, livadno cvijeće, naplavljene morske alge, dimljena, ukiseljena i kuhana prepeličja jaja, cvijet s pužem, sirup breze i javora, voćni ocat, umaci s tamnim pivom, divlje samoniklo bilje, domaći dnevno svježe pečen raženi kruh ili od miješanog integralnog brašna, emulzija od svježih kamenica, ovčji maslac, svinjska mast posuta mljevenim čvarcima, meso morskih ježinaca, pjenica od krastavaca i kopra, repići danskih pajceka, jabukovača, kupinovo vino, namaz od ikre morskog grgeča, dehidrirani šlag, suhi prah od lješnjaka, sorbet od mlade mrkve, pjenica od maslaca sa suhim šumskim plodovima, vino od meda, povrtni sokovi svih vrsta Čime se jede: Većinom prstima, ali i laponskim bodežom s jelenjim rogom. Naravno i žlicom, viljuškom, nožem...

Profile for Zoran Vodopija

Noma - Rene Rexepi  

Noma - Rene Rexepi Sanja Muzaferija

Noma - Rene Rexepi  

Noma - Rene Rexepi Sanja Muzaferija

Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded