Page 1


Plum Sykes

NOVOPEÄŒENA RAZVEDENICA


1. Priča o izgubljenim supruzima Ovih dana udane njujorške cure ulažu gotovo jednako onoliko truda kako bi izgubile supruge koliko su ga nekoć ulagale kako bi ih pronašle. Nije se jednom dogodilo da neka od njih zametne svoga supruga već na samom početku medenoga mjeseca. Rizik je posebno velik na mjestima kao što su Capri ili Harbour Island, na kojima se kvocijent glamura prisutan na plaži u rano jutro može mjeriti s onim u prvome redu Valentinove modne revije. Poneki suprug, kao što je Jamie Bellangere, znade biti zaboravljen već u zračnoj luci na Barbadosu, aerodromu koji je tako društveno značajan da se prolazak njime smatra pogubnim za friške supružnike čak i punih godinu dana nakon vjenčanja. Kao što dvadesetšestipolgodišnja bivša supruga g. Jamieja Bellangerea uvijek govori u svoju obranu, ta naravno da je zaboravila smjestiti Jamieja u hotelsku limuzinu! Podvornik iz Sandy Lanea joj je taman prenio poruku obitelji Douglasa Blunkettsa da je taj dan u osam pozvana na večeru na njihovoj “barci”! (u žargonu Blunkettovih “barka” je označavala njihovu pedesetmetarsku jahtu, Privatni životi). S druge strane, onaj ubojiti poljski aerodromčić na Mustiqueu još je ozloglašeniji od barbadoškoga: često se dogodi da friška nevjesta smetne s uma bračne zavjete već kod ukrcaja prtljage na kolica od bambusa. Do toga obično dolazi zato što ju je Mick Jagger pozvao na objed, a to se hoće dogoditi čim sleti zrakoplov s tek udanom ženom. Društvena demografska slika Careyesa u Meksiku je takva da nema boljeg mjesta na svijetu za uživanje u egzotičnim čarima razvedeničkoga medenoga mjeseca. Odmor obilježen seksualnim skandalom je novostečeni, ali unatoč lomu neotuđivi privilegij novopečenih razvedenica - mladih, friško rastavljenih njujorških cura iz visokoga društva. Mora ga se provesti negdje gdje je ugođaj poticajan, pogled spektakularan, usluge akupunkture i prostorije za vježbanje dostupne u izobilju, a predmeti razgovora laganiji od nabujka. Omiljene teme kreću se u rasponu od “Koliko ste daleko danas otplivali?” i “Bili


ste na otoku?” do “Mogu li doći na večeru u bijelom traperu?” i “Pozvani ste kod Goldsmithovih za Novu godinu?” Svaku večer priređuje se toliko zabava da je doslovno nemoguće ostati kod kuće ukoliko, razumije se, niste domaćin. Osim toga, svi su pijani od nula do 24 jer nitko ne pije ništa drugo doli micelade - mješavinu piva, limunade i tekile, blagotvornu za flertovanje. Otvoreno govoreći, Careyes je idealno mjesto za prekrasne razvedenice zato što se, ako im se baš prohtije, svaku večer mogu pohvatati s nekim drugim upraviteljem investicijskih fondova. Lauren Blount sam upoznala na plaži, na Praznik rada. Znate kako to ide na Careyesu. Ne prođe ni pet minuta i već ste najbolje prijateljice jer obje nosite Puccijev bikini. Lauren je već tjedan dana uživala u razvedeničkome medenom mjesecu i ispričala mi je cijelu priču dok si rekao keks. Razumije se, to ipak ne znači da sam išta doznala o njoj. “Moram priznati da je dan moga razvoda bio na neki način glamurozan”, rekla je Lauren ispod svog crnog šešira sa širokim obodom koji je iskopala iz platnene Hermèsove torbe. “Sviđa ti se moj šešir? Yves Saint Laurent ga je darovao mojoj majci 1972,” “Predivan je”, rekla sam. Laurenin imidž za plažu bio je nevjerojatno šik. Njezino gipko, sićušno tijelo dobilo je predivnu smeđu boju kakaa koja je savršeno naglašavala čokoladno-tirkizni geometrijski uzorak na gornjem dijelu njezina bikinija. Nokti na nogama bili su joj nalakirani prigušenom ružičastom bojom mesa, dok su joj smeđi uvojci, blistavi poput zrna kave, padali u nesputanim valovima oko ramena i klizili po pijesku kad god se pomakla. Oko njezina nježnog vrata visjelo je šest dugačkih niski sićušnih bisera, a navučene do lakta nosila je tri zlatne narukvice kupljene na pazaru u Marakešu. “Mama bi me ubila da zna da nosim njezine bisere na plaži”, rekla je Lauren, opazivši kako ih promatram. “Slana voda je pogubna za njih. Ali što mogu kad sam se jutros probudila s osjećajem kao iz filma Blaga je noć i nisam mogla odoljeti a da ih ne stavim. Totalno se palim na šik Rivijere iz dvadesetih, a ti?” “Obožavam ga”, složila sam se. “Bože, užasno je vruće. Ovdje ima previše ljudi”, uzdahnula je Lauren, promatrajući Playu Rosu. Na plaži nije bilo više od troje ljudi. “Predlažem da odemo k meni.”


“To bi bilo sjajno”, složila sam se ustajući s ležaljke. “Možemo objedovati i družiti se cijelo poslijepodne. Casa ima upravo božanstven ukopani dnevni boravak. Da umreš od sreće”, rekla je, uzela torbu i obula svoje zlatne kožne japanke. Prema prešutnom pravilu Careyesa, osoba bez ukopanog dnevnog boravka bi u društvenom pogledu zaista umrla. Nitko živ vam neće doći u posjet ukoliko ga nemate. A ako ga imate, znajte da mu besprijekorna slamnata nadstrešnica mora pružati zaklon, ali da istodobno mora biti otvoren oceanskim povjetarcima, bez obzira što to znači da će morska sol nagrizati maurske antikvitete pogubnom brzinom. Casu Papa, kako je Lauren od milja prozvala očevu kuću, je bijelo oličen, od sunca izblijedio meksički dvor s blistavim plavim bazenom koji ga oplakuje poput jarka. Kad smo stigle, Lauren me provela kroz kuću do ukopanog dnevnog boravka. Iste sekunde, kraj nas se stvorila služavka, uredno odjevena u plavo-bijelu prugastu uniformu - bolje bi se uklopila na Upper East Side - noseći u ruci tirkizni ogrtač od sifona koji je Lauren odmah nabacila preko bikinija. Samo nekoliko trenutaka kasnije, pojavila se druga služavka s pladnjem svježe pripremljenih quesadilla i umakom od avokada, staklenim tanjurima i poput bombona ružičastim platnenim ubrusima. “Mmmmmm! Hvala, Maria”, rekla je Lauren. “Puede hacer nos el favor de traer dos limonadas heladas?” “Si, señorita”, kimnula je Maria. Maria je prionula na postavljanje niskog lakiranog stolića, a potom se uputila u kuću u potragu za limunadom. “Bože, koja uživancija”, rekla sam odloživši svoju torbu za plažu na pod i zavalila se na prostranu sofu, a Lauren se sklupčala na pletenom naslonjaču. Usred prostorije do stropa se uzdizao ogroman crveni trup drevnog, isprepletenog kaktusa candelabro. S mjesta na kojem smo sjedile jedva su se dale razabrati konture sićušne osobe koja se sunčala na terasi kuće nasuprot našoj. “To je moja rođakinja, Tinsley Bellangere”, rekla je Lauren zirkajući. “Ne mogu vjerovati da se ovako izležava - po ovoj vrućini to može biti jako opasno. Kao da ne zna da joj je cijela obitelj pomrla od raka kože! I sama je bila na laserskom uklanjanju svih pjega. Tinsley je također na


razvedeničkom medenom mjesecu, što meni odgovara. Zovemje Minibrak. Bila je udana za Jamieja nepuna tri dana, a to je već pravi mali pothvat, zar ne? Nego, još uvijek te zanima kako je izgledao dan kad sam se razvela?” “Apsolutno”, odgovorila sam. Tko bi tome odolio? Želite li da vam tri sata prolete u tren oka, nema ništa slađe od slušanja ispovijedi druge cure o njezinu ljubavnom životu. “Potpisala sam dokumente za razvod. Mislim da su otada prošla tri tjedna. Najvažnija stavka razvoda bio je pas, Boo Boo. Rasprava je trajala mjesecima. Na kraju je pripao meni. Dakle, tu sam večer odlučila proslaviti razvod s Miltonom Holmesom - on je obiteljski dekorater i moj najbolji prijatelj, recimo. Milton je zapeo za zatvorenu zabavu u restoranu Harry’s Downtown, premda je bio, ono, 12. kolovoz i znala sam da tamo neće biti ni žive duše. Od glave do pete sam bila u crnom izlizanom Lanvinu, a kosu sam učvrstila prabakinom kopčom od slonovače. Bila sam uvjerena da izgledam besprijekorno - ali kad sad razmišljam o tome, vidim da sam se obukla kao za sprovod - oh, puno hvala”, rekla je Lauren nakon što se Maria vratila s vrčem hladne limunade i dvije visoke čaše. “Oprosti. Bože, mislim da moram zapaliti.” Lauren je počela prekapati po torbi, a onda je izvukla malu zelenu tabakeru od krokodilske kože veličine etuia za ruž za usne. U srebrom optočenoj kutijici nalazile su se dvije “platinumke”, kako ih Lauren zove od milja - dvije Marlboro Ultra Lights cigarete. Zapalila je jednu i netaknutu je odložila na rub pepeljare. “I tako sam ti ja nabacila svoj razvedenički imidž, a Milton je govorio, ‘Moramo ići na kat, svi su na katu, a gore zapravo nije bilo nikoga, osim Beyoncé ili Lindsay Lohan, ili neke druge trenutno popularne cure koja već svima ide toliko na jetra da se tako i tako ne broji. No dobro, recimo da mi je Lindsay Lohan ponovno draga. Većinu vremena zapravo želim biti Lindsay Lohan, ti ne?” Lauren je zastala i čekala moj odgovor. Očito se nije šalila. “Ali zar ne misliš da bi bilo naporno biti Lindsay Lohan baš svaki dani” rekla sam. Mora da je ubitačno mijenjati sunčane naočale onim njezinim tempom. “Uživala bih u slavi. Nego, skrećem s teme. Milton i ja smo se popeli na kat, naručivala sam jednu tekilu od jagode za drugom i...” Lauren je zastala i osvrnula se oko sebe, kao da provjerava da nas nitko ne sluša.


A onda je prošaputala: “... i sljedeće čega se sjećam je da mi je neki potpuno nepoznat čovjek poslao čašu vrhunskog pjenušca.” “Tko je to bio?’’ upitala sam. “No dobro. Bio je to... nećeš vjerovati kad ti kažem. Bio je to Sanford Berman.” “Ma da”, uzdahnula sam. “Glavom i bradom. Slavio je javno predstavljanje svoje treće tvrtke ili nekakvu budalaštinu toga tipa, ali ja nisam imala blage veze tko je on jer sam kratko prije toga prestala čitati novine kako bih izbjegla članke o svom razvodu. Milton se raspametio, Sanford je za njega totalna ikona. Milton je rekao: ‘Svi misle da je Rupert Murdoch faca, ali Sanford je takva faca da može kupiti Ruperta Murdocha.’“ Lauren je zazvonio mobitel. Podigla ga je i isključila ga. “On je. Uvijek je on”, rekla je Lauren krajnje hladnokrvno. “Mogla si se javiti. Ne bi me smetalo”, rekla sam. “Ustvari, mislim da bi mi dobro došao kratak odmor od njega. Naime, o čemu se radi. U posljednje vrijeme postaje previše opsjednut mnome. Sanford ima sedamdeset jednu i pol godinu. Neću valjda izlaziti s antikvitetom. Doduše, nije da ne volim antikvitete, ali ne volim hodati s njima. Dakle, gdje sam ono stala?” upitala je Lauren. “Taman ti je stiglo piće od Sanforda”, podsjetila sam je. “Dakle, strusila sam tu čašu pjenušca, a onda mi je prišao Sanford osobno i počeo čavrljati sa mnom. Bio je vrlo šarmantan - kao i sve starine. Zaključio je da sam vrlo “moderna” kad se tako dobro provodim na dan razvoda. Pa sam mu, ono, rekla: ‘U redu, mogli bismo naručiti još jednu turu žestice.’ Zapravo mi je cijela ta večer još uvijek nekako u magli”, rekla je, s čednim izrazom na licu. “Na koncu se ispostavilo da je Sanford oženjen, no to ga nije spriječilo da mi ponudi prijevoz kući. I tako sam mu dopustila da me odveze kući. Putem me pitao čime se bavim, pa sam mu ispričala kako povremeno kupujem i prodajem unikatni antikni nakit, na što je on rekao da bi volio kupiti nešto svojoj supruzi. To mi je bilo baš slatko.” Sutradan u osam sati ujutro, Sanford je nazvao Lauren s objašnjenjem da želi vidjeti njezine dragulje. Još isti dan se pojavio na njezinim vratima u pola jedanaest navečer. Družili su se do ponoći, a onda je Lauren napokon upitala Sanforda želi li vidjeti te dragulje.


“Rekao mi je: ‘Zapravo i ne. Jednostavno mi je zabavno u tvom društvu.’ Daj ti to zatnisli?” rekla je Lauren, raskolačivši oči kao u crtiću, kako bi naglasila što želi reći. “Bože, mislim da sam sad došla do točke u priči kad zbilja moram popušiti jednu cigaretu”, dometnula je i zapalila drugu cigaretu. “Onda mi je njegov vozač počeo svako jutro donositi Wall Street Journal, kavu s mlijekom i topli kroasan iz Slastičarnice Claude, nakon čega sam zaključila da je friškim razvedenicama mnogo ljepše nego friško vjenčanim curama. Bože, moj razvedenički medeni mjesec je zakon”, zadovoljno je uzdahnula, izležavajući se na suncu. “Obožavam biti razvedena.” Ne znam tko ne bi obožavao biti razveden da je Lauren Blount, iz čikaške obitelji Hamill Blount, koja je takoreći izmislila Chicago, ovisno o tome koga pitate. (Na jednoj su strani pristaše Marshalla Fielda, a na drugoj Blountovih, a ta dva tabora nikada zajedno objedovat neće u čikaškome Racquet klubu1, ako me razumijete.) Priča se da Blountovi posjeduju više umjetnina nego Guggenheimovi i više nekretnina nego McDonald’s, a da su sefovi u kojima Laurenina majka čuva nakit razlog zbog kojeg u Kolumbiji polako ponestaje smaragda. Prošla su tek tri tjedna od Laurenina razvoda, ali ona otada nije prestajala izlaziti. Veselilo ju je srediti se i odjenuti Chanelovu couture haljinu koju je nosila na probnoj večeri i koja je bila bogato ukrašena bijelom Lesageovom čipkom, te staviti jedan od svoja tri zaručnička prstena. Odmah je nominirana za Popis najbolje odjevenih, ali ona je na to odmahnula rukom kao da je riječ o nekoj glupavoj šali. Međutim, škvadra iz Pastisa se najozbiljnije složila da Lauren doista zaslužuje tu čast. (Uslijed odurne mješavine divljenja i zavisti, cure koje se motaju po Pastisu većinu vremena fizički nisu u stanju priznati da itko zaslužuje naći se na PNO-u, osobito ako su išle zajedno u razred u Spenceu.) Lauren je zračila šikom bogatašice. Nije bila osobito visoka, ali bila je tako skladno građena i imala je sićušna, profinjena zapešća i ruke, da je mogla odjenuti doslovce što god je poželjela. Njezine predivne noge, koje su u krugovima u kojima se kretala izazivale toliku zavist, “odraz su godina i godina provedenih na privatnim satovima baleta”, kao što rado ističe. U velikoj mjeri Lauren je izgledala kao čista, svježe oprana inačica vlastite ikone - mlade Jane Birkin: i ona je imala duge kestenjaste

1

Prestižni privatni atletski klub.


kovrče, šiške do očiju i preplanulu put tijekom cijele godine (što nije posebno teško kad imate obiteljsku kuću u svakom odmaralištu od Antigua do Aspena). I kad je bila ležerno odjevena, prštala je prirođenim glamurom niskog stupnja skupocjenosti, ali visokog stupnja otmjenosti. Njezina dnevna uniforma sastojala se od dugačkih uskih hlača Marni, oskudnih čipkastih bluzica Yvesa Saint Laurenta i minijaturnih, uskih kožnih jakni Ricka Owensa. Ako je nosila vintage stil, onda su to morali biti Ossie Clarke ili Dior, a nije joj bilo žao novaca ni ako je trebalo potegnuti do Londona kako bi se opskrbila najboljim što može ponudili Dover Street Market. Međutim, Laurenina istinska opsesija bila je elegantna odjeća. Navratite li do nje u ranim poslijepodnevnim satima, možete je jednako lako zateći u koktel haljini Christiana Lacroixa od crvene svile, ili u trikou za pilates (ostatak iz baletnih dana). Njezina kolekcija večernjih toaleta - Balmain couture, McQueen couture, izvorni Givenchy couture budila je stanovitu dozu zavisti u njujorškim društvenim krugovima, a Lauren ju je čuvala u klimatiziranom garderobnom ormaru veličine manjeg jednosobnog stana. Lauren su iz tjedna u tjedan pristizale haljine koje je dobivala “na dar”; slali su ih svi, od Oscara de la Rente do Petera Soma, ali ona ih je uvijek vraćala, bez obzira na to koliko lijepe bile. Smatrala je neukusnim ne platiti svoju odjeću te je uvijek govorila: “Ne primam milostinju nego je dajem.” Ipak, Lauren je slaba na dragulje, osobito onda kad su potpuno neprimjereni - ništa je nije tako veselilo kao nositi neprocjenjiv indijski rubin u krevetu. “Možda bih trebala pozvati Tinsley ovamo da se malo skloni u hladovinu. Glupo je tako se izlagati suncu”, rekla je Lauren malko kasnije. “Kladim se da je to zbog razvoda. Ona možda misli da se zabavlja, no ustvari svakog trena postaje sve luđa. Sad je već došla do tog da presvlači kupaći kostim i po sedam puta dnevno, a ako to nije znak duševne poremećenosti, onda doista ne znam što jest. Draga mi je i želim joj svako dobro, a ne kemoterapiju.” Lauren je rasklopila svoj srebrni mobitel i nazvala Tinsley, a ova joj je odgovorila da stiže za desetak minuta. Osoba u bikiniju mahnula nam je sa svoje terase i potom nestala iz našeg vidokruga. “Njezini uvijek dolaze ovamo za Praznik rada. Svidjet će ti se”, rekla je Lauren. “A kako to da si ti ovdje na Careyesu?”


“Pa ovaj... na medenom mjesecu sam”, rekla sam nesigurno. “Pravom medenom mjesecu?” upitala je Lauren. “Da”, odgovorila sam nevoljko. “Sama?” “Recimo”, promrmijala sam oborena pogleda. (Nema boljeg mjesta za gledanje od poda, i to mi se uvijek potvrdi, kad morate priznati da ste izgubili supruga otprilike tri sekunde nakon vjenčanja.) “Mene to podsjeća na moj razvedenički medeni mjesec. Posve je nevažno imaš li uz sebe supruga ili nemaš.” Lauren se zahihotala i uhvatila moj pogled. Čim je ugledala izraz mog lica, naglo se prestala smijati. “Oh! Oprosti! Djeluješ jako uznemireno.” “Ma, nije to ništa”, tvrdila sam. Nadajući se da neće opaziti, nadlanicom sam obrisala jednu izdajničku suzu s nosa. “Što se dogodilo?” rekla je Lauren suosjećajno. “Pa ovaj... hah”, uzdahnula sam. Možda bi bilo najbolje da ispričam Lauren cijelu cjelcatu groznu priču. Znam da mi je bila takoreći potpuna strankinja, ali koliki ljudi potroše cijelo bogatstvo da bi svaki tjedan povjeravali strancu svoje najintimnije misli kao sastavni dio terapije. Bila sam više nego posramljena, to mi je bilo jasno, dok sam pripovijedala Lauren svoju tužnu priču. Činjenica je da ovoga časa moj “medeni mjesec” nije bio ništa romantičniji od boravka u samici. Moj je novopečeni suprug, Hunter, već drugoga dana našeg odmora bio primoran otputovati kako bi sklopio neki posao. Istina, nikad nisam bila jedna od onih cura koje cijeli život maštaju o danu svog vjenčanja, međutim, itekako sam maštala o svom medenom mjesecu: to su trebala biti dva najslasnija, najseksi tjedna u životu, odmor najviše nalik na raj. Kad je Hunter izjavio da mora hitno otputovati, ponijela sam se vrlo zrelo, mislim, i rekla mu da je sve u redu. No u sebi sam bila shrvana. Hunter mi je obećao još jedan medeni mjesec, ali zamjenski odmor mi uopće nije djelovao privlačno. Ta tko može vratiti onaj blaženi, tek vjenčani osjećaj šest mjeseci nakon vjenčanja? Po definiciji, čovjek se može osjećati tek vjenčanim kojih minulu, dvije. Medeni mjesec ne nudi ne znam koliko mogućnosti, budući da je osjećaj blaženstva sam po sebi vrlo prolazan. Hunter je otišao prije tri dana, a mene je, nakon što sam se stoički držala puna tri sata, ubrzo preplavio osjećaj krajnje tragičnosti. Kvaka je


u tom što čovjek kad je sam na medenom mjesecu ima beskrajno mnogo vremena za očajavanje. A čitanje žutog tiska koji vrvi članacima o prekidima zvjezdanih veza nimalo ne pomaže. Ulje na vatru mog samosažalijevanja dolijevala je služavka u našoj kući na plaži koja mi je svakog jutra donosila romantične pladnjeve s doručkom za dvoje, ukrašene cvijećem i srcima, pune lijepih želja. Nisam imala snage reći joj da je Hunter otputovao i da je lako moguće da se uopće neće vraćati. Bilo me toliko sram da čak nisam nikog ni nazvala kako bih podijelila svoju bol. Što će ljudi reći? Hunter i ja samo se upoznali prije svega šest mjeseci i vjenčali smo se takoreći preko noći, na Havajima. Već točno mogu zamisliti glasine: nije imala pojma u što se upušta; jedva da ga je poznavala; čujem da nije prva cura koju je ostavio na odmoru... Bila sam shrvana mračnim mislima i razočaranjem. Ah! Razočaranje! Nema gore nevolje. To je tako neugodan osjećaj, a ne možete ništa učiniti da si pomognete; treba jednostavno čekati da iščezne sam od sebe... godinama, rekla sam Lauren, možda čak i desetljećima... “Prestani dramatizirati. Nije baš tako grozno”, prekinula me Lauren. “Ti barem imaš supruga. Iskusila si tek manji gubitak samopoštovanja, a već si se potpuno prepustila samosažalijevanju.” Kakav gubitak samopoštovanja? A što je s gubitkom supruga? “Ti si prva osoba s kojom razgovaram o tome”, priznala sam joj, a oči su mi se iznenada napunile suzama. “Nije li to jeziv početak bračnog života, bijesna sam kao ris i užasno sam ljuta na Huntera. Znam da mora raditi i zarađivati, ali... oh, Bože.” “Izvoli”, rekla je Lauren, nakon što je prekopala torbu. Pružila mi je bijeli svileni rupčić obrubljen čipkom na kojem su bili izvezeni njezini inicijali. “Hvala”, rekla sam uzimajući ga. Bila sam svjesna da je zločin brisati nos u nešto tako predivno, ali se nisam dala omesti. “Tako je lijep.” “Kupljeni su u Leronu. Po posebnoj narudžbi. Šalju ih čak u Chicago mojoj majci. Isključivo prema dogovoru. A tek da vidiš posteljinu. Raj na zemlji. Idući put mogu naručiti i nešto za tebe, što kažeš? To bi te razveselilo?” “Valjda”, rekla sam. To je bilo baš lijepo od Lauren, pomislila sam. Ako sam osuđena provesti brak u suzama, pretpostavljam da je mnogo


ugodnije brisati suze bijelom čipkom nego Charminovim toaletnim papirom. “Gledaj to ovako: većina brakova počinje fenomenalnim medenim mjesecom, a nakon toga stvari kreću nizbrdo. No tebi odsada može ići samo nabolje. Hoću reći, gore ne može, zar ne?” Tapkala sam oči Laureninim rupčićem. Na to sam se morala nasmijati, čak i kroz suze. “Nemoj se previše opterećivati time, inače ćeš zaista sve pokvariti. Medeni mjesec je ionako totalno precijenjen. Stvara preveliki pritisak, baš kao i rođendan. Od tebe se očekuje da se svako jutro budiš sva izvan sebe od uzbuđenja i da se osjećaš ludo zaljubljeno te da svaku sekundu lebdiš dva metra iznad zemlje, no znaš što? Dogodi se i da taj dan baš imaš menstrualne bolove ili da su te komarci živu pojeli, i posljednje što želiš je ševiti se do besvijesti sa svojim suprugom kao što bi to navodno trebala željeti.” “Hej, Lauren”, rekao je djevojački glas iza nas. Tinsley Bellangere, bivša supruga zametnutog Jamieja, pojavila se na ulazu u ukopani dnevni boravak. Bila je bolesno lijepa, poput na mlijeku odrasle djevojke sa sela, ali sa stilom. Imala je dvadeset i osam godina, ravnu plavu kosu koja joj je padala do pola leđa, nekoliko savršeno razmještenih postoperativnih pjega i nebesko plave oči. Imala je ravnomjerno preplanuli ten i nosila je pripijenu žutu koktel haljinu od satena s prorezom, koja je na povjetarcu ljupko lepršala oko njezinih nogu. Nije bila odjevena za plažu; bila je odjevena za dobrotvornu zabavu. Lauren nas je predstavila jednu drugoj i odmah dodala: “Sylvie se upravo vjenčala.” Potapšala je mjesto kraj sebe. “Uvijek si mi tako zgodna, Tinsley.” “Ti si zgodnija”, rekla je Tinsley sjedajući, same noge i saten i kosa. A onda je pogledala mene i rekla: “Želiš čuti moj recept za sretan brak? Nemoj proturječiti suprugu ni u čemu. A onda čini što god te je volja. Jamie i ja smo u tom pogledu bili savršen par. Rastali smo se u vrlo prijateljskim odnosima.” Rekavši to, Tinsley je ustala i uputila se prema pladnju s pićem koji je stajao u kutu prostorije. “Natočit ću si čistu tekilu. Ima li još zainteresiranih?”


“Meni bi pasala jedna”, rekla sam. Možda mi poslijepodnevno pijanstvo uljepša nemedeni mjesec. “Svi misle da sam luda ako naručim jedno ovakvo pićence u podne, na odjelu za čaj u Carlyleu”, rekla je Tinsley pružajući čašicu tekile i meni i Lauren. Zatim je zabacila svoju plavu grivu i strusila tekilu na eks. “Mogle bismo se okupati”, rekla je Lauren. “Skuhat ću se.” “Ne mogu. Preumorna sam”, rekla je Tinsley i namignula. Ispružila se na na velikom bijelom ležaju prekrcanom ogromnim jastucima. “Ležat ću ovdje i promatrati vas kako se mučite dok ja jedem sladoled od kaktusa ili što već.” “Ja sam za”, rekla sam i pošla u vodu za Lauren. Možda kupanje izbriše moje duboko razočaranje, pomislila sam ulazeći u bazen. Voda je bila ugrijana do temperature tijela, slično temperaturi hotelskih bazena kakvu cure obožavaju, a muškarci preziru. “Dvadeset krugova oko kuće!” zapovjedila je Lauren i krenula. “Dvadeset?” viknula sam za njom, zatečeno. “Apsolutno. Moraš imati nekakav cilj u životu. Ja sam, na primjer, osoba koja strahovito drži do ostvarivanja zadanih ciljeva”, rekla je Lauren između zamaha. Nakon što sam je sustigla, opušteno smo plivale jedna do druge. Lauren je jedva hvatala dah, jer nije prestajala brbljati dok je plivala. “Hoću reći, nakon razvoda i svega, o kojemu, usput budi rečeno, cijeli svijet može slobodno doznati ama baš sve pojedinosti putem Googlea, rekla sam sama sebi, s obzirom na to da sam takva kakva jesam i da su ciljevi takvi kakvi jesu, da si moram zadati poslijerazvodni cilj. Znaš ono, dati svom životu neku ozbiljnu svrhu. Nešto čemu treba težiti.” Plivajući duž jarka, zavirila sam u gostinske sobe koje su gledale na njega. Bile su bijele, a iznad besprijekorno namještenih kreveta visjele su mreže protiv komaraca. U nekim se sobama oko prozora penjalo svijetložuto cvijeće, ili su na zidovima visjele stare meksičke ikone. Raspoloženje mi se počelo popravljati - ta kome i ne bi? “Onda, Lauren,” rekla sam oraspoloženo, “koji je tvoj cilj?”


“Izlaziti kao da sam ponovno studentica. Neopterećeno vezama, neopterećeno zaljubljivanjem. Samo se želim zabavljati i ne želim razmišljati dalje od toga.” Odgovorila mi je bez trunke kolebanja. Lauren je prestala plivati i okrenula se prema meni. Stojeći onako u vodi, djelovala je i veselo i odlučno, dok je govorila: “Nego, moj je posebni cilj, koji uopće ne treba dovoditi u pitanje jer je suludo jednostavan, da moram flertovati s pet frajera u razdoblju od Praznika rada do Dana sjećanja. Riječ je o pet ultrarazličitih, vrhunskih, neobaveznih flertova. A svaki ću proslaviti na odgovarajući način. S draguljem. Ili nekom umjetninom, ili bundom. Već sam bacila oko na jednu božanstvenu bundu od kunina krzna u pariškome Revillonu, kad smo već kod toga. Jedan poljubac i bunda je moja.” Nakon toga Lauren je zaronila. A čim je ponovno izronila, dok su kapljice vode na njezinu licu blistale na suncu, upitala sam je: “Bože, misliš da ćeš pronaći petoricu frajera za flert?” Činjenica je da je Lauren lijepa i poželjna, ali i da je napunila trideset i jednu godinu - što je po njujorškim mjerilima smješta u rang s antikvitetima. Kad prijeđe trideset i treću ili trideset i četvrtu godinu, muškarac s Manhattana odbacuje družice svojih godina i jurca za djevojkama u ranim ili srednjim dvadesetima i ne pristaje ni na što starije od toga. Oni najočajniji u potpunosti dižu ruke od njujorških cura i izlaze isključivo s devetnaestogodišnjim manekenkama iz South Beacha. Nego, želim reći da nijedna osoba koju ja znam, a starija je od trideset godina, nema šanse flertovati s jednim muškarcem u razdoblju od šest mjeseci, a kamoli s petoricom. “Zadala sam si ostvariv cilj. Ali čula sam”, odgovorila je Lauren, prilično besciljno kružeći prstima po površini vode, “od ostalih razvedenica, od kojih su neke i moje prijateljice, da se slobodno mogu nadati i većem uspjehu od petorice. Oh! Čekaj! A moja druga velika želja je da si sama ugradim surround sustav. Obično je za te stvari bio zadužen Louis. No apsolutno sam uvjerena da ja to mogu i sama, kolikogod vremena mi oduzelo. A sada, da čujem tvoj cilj?” Točno sam znala što želim. “Želim živjeti kao par u reklami za Vječnost”, nasmijala sam se. Potajno sam se uvijek nadala da će život u braku biti kao u reklami za Vječnost: vi u svom najljepšem izdanju, on u svom najpoželjnijem izdanju, te brdo džempera od kašmira u boji vanilije. Nadala sam se da


će se cijeli moj brak odvijati na plaži u Bast Hamptonu, po mogućnosti u crno-bijelim tonovima koji dobro skrivaju mane, a ističu prednosti. “Da sam imala neke plemenitije ciljeve, možda bi moj brak i potrajao”, kriknula je Lauren. Previjala se od smijeha. “Odustala sam od sna o Vječnosti još kao dijete. Slatka si. Ali moram ti nešto odati.” “Što?” upitala sam. “Tvoj cilj bi trebao biti da zadržiš svoga supruga na sigurnoj udaljenosti od hvatačica supruga.” Namrštila sam se, zbunjeno. “Znaš”, objasnila mi je Lauren. “Od onih opakih cura koje ne rade ništa drugo osim što progone tuđe supruge. Prije vjenčanja, čovjek nije ni svjestan da takve cure uopće postoje.” “Ma daj”, hihotala sam se. “Nemoj poslije reći da te nisam upozorila.” Napravile smo puni krug plivajući i ponovno smo se našle ispred ukopanog dnevnog boravka. Tinsley nas je mamila da uđemo. “Čekaju vas mojitoi”, viknula je. “No dobro, jest da smo napravile samo jedan krug, ali bolje je da uđemo i pridružimo joj se, ili bi u suprotnom mogla hiper-ventilirati”, rekla je Lauren, uspinjući se niskim stubama prema dnevnom boravku. Dohvatila je ručnike s uredno složene hrpe koja je stajala na pletenom naslonjaču, dodavši jedan i meni. “Bože, baš mi je godilo kupanje”, rekla sam brišući se. Uzela sam jedan mojito i otpila gutljaj. Bio je tako osvježavajući. “Nije li bazen genijalan?” rekla je Lauren. Omotala se u ručnik i sklupčala se na ležaju nasuprot Tinsley, a ja sam sjela u stolac za ljuljanje jarke nebeskoplave boje. Primijetila sam da je naslon stolca ukrašen prekrasnim sedefom. “Čime se baviš, Tinsley?” upitala sam. Tinsley je odavala dojam snažne naravi, pa sam je poželjela bolje upoznati. “Ničim”, rekla je vedro. “Zar ne želiš ništa raditi?” upitala sam. Na to se Tinsley počela previjati od smijeha. A onda je rekla, mrtva ozbiljna: “Ne mogu raditi jer se ne znam odjenuti za posao. Znam se odjenuti samo za izlazak. Što znači da uredski posao očito nije za mene. Znam se odjenuti jedino za sportsku dvoranu ili za zabavu.” Ustala je i okrenula se oko sebe u svojoj koktel haljini.


“Hoću reći, daj me pogledaj. Znam da su tek dva sata poslijepodne, ali ja ležernije od ovoga jednostavno ne mogu. Jedini posao kojeg bi se mogla prihvatiti je posao voditeljice na MTV-ju, ali nisam baš luda za tim. To je tako staromodno. Hoću reći, kog je još briga za Serenu Altschul? Druga zapreka koja stoji na putu moje poslovne karijere je moja majka. Od mene se očekuje da budem dostupna za dvosatne razgovore o obiteljskim problemima najmanje jednom dnevno, a k tomu se od mene očekuje i da budem dostupna za odlazak u Palm Beach u tren oka. Jednom sam pokušala nešto raditi za Charlieja Rosea, ali se gotovo nikada nisam pojavljivala na poslu, a i onih nekoliko nesretnih puta kad sam to ipak učinila, cijelo vrijeme sam morala obavljati privatne razgovore.” Nasmijala sam se, no dok sam se smijala, uhvatio me strahovit osjećaj krivnje. Gle ti mene, zabavljam se da ne mogu bolje na svom nemedenom mjesecu. Zaboga, pomislila sam, pijuckajući mojito, zar se ne bih trebala osjećati sjetnije? “Ali, Tinsley, pa to mora da je zbilja užasno?” šalila se Lauren. A Onda se okrenula prema meni i rekla: “Dakle. Kad ćemo upoznati Huntera? Ima li taj uopće namjeru vratiti se? Ili je ipak u pitanju bezobzirno zanemarivanje, u najboljoj maniri medenih mjeseca?” “ Upoznat ćete ga u New Yorku. Ali mislim da će često biti na putu za Pariz zbog obaveza prema televizijskoj emisiji za koju je upravo sklopio posao”, rekla sam. Odnekud sam smogla snage čak i za šalu te sam dodala: “Posao zbog kojeg nam je uništio medeni mjesec.” “Pravit ćemo društvo jedna drugoj dok nema Huntera. Što god tko rekao, moram priznati da se ponekad osjećam osamljeno”, rekla je Lauren, odjednom djelujući ranjivo. Kasnije, kad je sunce počelo zalaziti, i kad smo, mora se priznati, sve tri već bile pomalo opijene koktelima i vrućinom, razgovor je postao mnogo napetiji. “Razmišljaš li ikad o ponovnoj udaji?” upitala sam Lauren. Leškarila je visećoj ležaljci koja se nježno ljuljala na vjetru. “Da. Mislim da se neću ponovno udavati”, rekla je Lauren. “S punim pravom”, složila se Tinsley, miješajući još jedan koktel. “Bračni parovi su tako dosadni.” “Znam”, potvrdila sam. “To je strašno.”


Ne može se poreći da udana prijateljica nikada nije onoliko zabavna kao što je bila dok je solirala. Jedan od mojih skrivenih - i mora se priznati, strahovito plitkih - strahova u vezi s brakom je strah da ću postati jednako dosadna kao i sve moje udane prijateljice. “Onda, Lauren, zašto si se rastala od Louisa?” upitala sam. Lauren je uzdahnula. A zatim je rekla: “Rastali smo se... zato što... hmmm...” Zastala je, kao da ni sama nije sigurna zašto. “Pretpostavljam da sam vjerovala da su moji razlozi za udaju ispravni - jer sam se zaljubila i jer mi je Louis kupio predivan Van Cleefov prsten ali, iskreno govoreći, mislim da se ljudi ne bi trebali vjenčavati samo zato što su zaljubljeni.” “To baš i nije osobito romantična izjava”, rekla sam. “Ni brak nije osobito romantičan izbor”, izjavila je Lauren. “Brak je samo jedan praktičan dogovor. Žao mi je, ali to je tako. Zaključila sam da bih, uspijem li zaobići šaradu oko vjenčanja, ipak mogla uživati u romantici. Ali ti mi djeluješ zaljubljeno do ušiju. Ne slušaj me. Svatko bira svoj put. Nemam ja pojma.” “Imaš, imaš”, rekla sam. “No dobro, ako govorimo o svemu što ne treba učiniti,” nastavila je Lauren, “prvo što bih nekome savjetovala je da ne radi svadbu za četiri stotine uzvanika. Zbog takvih stvari čovjek potpuno izgubi razum. Na dan vjenčanja sam shvatila da nas dvoje nemamo budućnost. Možeš li to zamisliti?” “Kako?” “Svi smo se okupili u Maineu, na nekakvom dražesnom privatnom hipijevskom otoku koji je već čitavu vječnost u vlasništvu majčine obitelji. Na njemu je nekoliko slatkih koliba. Sjećam se da sam dan prije vjenčanja promatrala ocean i odjednom ispred sebe ugledala kristalni luster na teretnom čamcu koji su donosili za šator. Izgledao je kao da je ukraden iz plesne dvorane u Waldorfu. Štos je u tome da prezirem određenu vrstu lustera morala sam se doslovno iseliti iz roditeljske kuće u Aveniji Park kad sam je doselila u New York jer su posvuda visili lusteri - no iako sam se udavala i pokušavala lustere ostaviti iza sebe, lusteri su me i dalje slijedili”, prisjetila se Lauren. “Ama baš ništa nije bilo kako treba” rekla je dršćući. “Sve skupa je bilo potpuno suludo.” Lauren je lijeno ustala iz ležaljke i počela prekapati po torbi. Nekoliko sekundi kasnije pokazala nam je predivan par


viktorijanskih naušnica s oniksom. Vješto ih je stavila na uši i rekla: “Zbilja obožavam nositi bižuteriju na plaži. Ove naušnice su tipična Talilha Getty, je l’ da Tinsley?” “Čista Talitha. Obožavam njezin stil. Ako već morate umrijeti, najbolje je da se predozirate, jer će otada svi obožavati vaš stil odijevanja”, izjavila je. “Kakve to grozote govoriš”, rekla je Lauren. A potom se, pomalo nostalgično, vratila temi svoga braka, i dodala: “Na koncu sam jedan dan otišla na odmor i... no dobro, istina je da se više nikada nisam vratila kući. Svi su se izbezumili. Kad se sad toga sjetim,” zaključila je, s nestašnim smiješkom na usnama, “zaista sam zgrožena vlastitim ponašanjem. Još nikad nisam upoznala tako groznu osobu kao što sam ja.”


2. Utjeha fantastičnog supruga Želim čuti sve, kako ste se upoznali, kakav je, kako se ljubi...” rekla je Tinsley nekoliko dana kasnije. Tinsley, Lauren i ja smo bile na brodu, starom jedrenjaku Tinsleyna oca, i jedrile smo prema otočiću nedaleko od obale. Sve tri smo ležale na palubi na brodskoj krmi. Bilo je sunčano i puhao je lagan povjetarac, što su idealni uvjeti za tamnjenje. I Lauren i Tinsley su imale na sebi bijele kupaće kostime s tanga gaćicama koje su koristile isključivo za sunčanje. No ponijele su sa sobom i čitavu torbu alternativne odjeće za jedrenje, uključujući i posebna Hermèsova odijela za ronjenje, skijanje na vodi i izvođenje salta. Huntera sam upoznala, rekoh im, prije samo šest mjeseci, na jednom vjenčanju (nije li uvijek tako?). U ožujku se moja stara srednjoškolska prijateljica Jessica udavala na plaži u Anguilli. Jessicino vjenčanje je bilo prekrasno: elegantni ručno rađeni indijski šatori, dugački stolovi ukrašeni ružičastim bugenvilijama i šačica prilično glamuroznih uzvanika. Hmmm, sjećam se da mi je prošlo kroz glavu promatrajući visokog, tamnokosog muškarca koji je prilazio mome stolu, pregledao kartice s rasporedom sjedenja, pronašao svoje ime - Hunter Mortimer - locirao svoje mjesto i zaustavio pogled na meni. Prekrasan, zaključila sam sama u sebi, opazivši da je rečeni muškarac blago preplanuo i da je odjeven u pristalo, ležerno, svijetlo ljetno odijelo. Nije ćelav, zaključila sam veselo, zamijctivši njegovu bujnu smeđu kosu, blagoslov kojim se brojni tridesetčelterogodišnjaci, na žalost, ne mogu pohvaliti. Razoružavajući osmijeh, pomislila sam, zarumenjevši se u sebi dok smo se rukovali. Imao je opušten, vedar izraz lica, a njegove su oči nestašno treperile. Najmanje metar devedeset, izračunala sam, promotrivši kako je građen. A pretpostavljam i da sam, nesvjesno, samoj sebi govorila, Dobar genski potencijal. “Krasno vjenčanje, zar ne?” rekao je sjedajući kraj mene. Bacio je oko na moju lijevu ruku, nasmiješio se i dodao: “Ali ništa nije slađe nego doći na vjenčanje bez pratnje, zar ne?”


“Koji zavodnik”, rekla je Lauren, pijuckajući vodu s okusom narančina cvijeta, njezino najnovije omiljeno piće. “Zasad sve zvuči savršeno.” “I bilo je”, uzdahnula sam. “Jednostavno me... osvojio, istog trena. Bio je to zaista predivan trenutak, znala sam da je to to. Voljela bih da mogu reći da mi je trebala cijela vječnost da ga upoznam i zavolim, ali iskreno rečeno, sve je već bilo riješeno u trenutku kad sam ga prvi put ugledala.” Ispostavilo se da živi nedaleko od mene u L. A.-u te smo počeli izlaziti nekoliko tjedana nakon vjenčanja. Pet mjeseci kasnije Hunter me zaprosio. Iako nismo prethodno isprobali zajednički život, nije me to zabrinjavalo. Hunter je bio vedra, jednostavna i nesebična osoba. Niti je bio opsjednut samim sobom, niti je bio nesiguran u sebe, a samim time bio je miljama daleko od nekolicine mojih prethodnih dečki. Nije histerizirao. Nije šizio. Rješavao je probleme bez prevelike buke. Nije sve analizirao do najmanje pojedinosti, što se baš i ne bi moglo reći za većinu Amerikanaca. Mislim da je za to kriv James Spader. Uvjerena sam da korijene društvene prihvatljivosti muškoga samopreispitivanja treba tražiti u filmu Seks, laži i videovrpce. Hunter je poslove obavljao potiho, pa čak i potajice, i nije osobito uživao u pohvalama. Moglo bi se reći da, iako je samouvjeren, drži do svoje privatnosti, čemu sam se divila. Osim loga, moram priznati da me prilično privlačilo to što je ponekad volio biti tajanstven. Bio je nevjerojatno romantičan, ali nije bio bedasto romantičan. Ako je rekao volim te, onda je to doista i mislio. “Kaaaako slatko”, rekla je Tinsley. “Još, lijepo molim.” Ima nešto što je Hunter učinio, nekoliko mjeseci nakon što smo se upoznali, zbog čega se ludo zaljubljena cura pretvorila u duboko zaljubljenu curu. Moja spremačica iz L. A.-a imala je manju prometnu nezgodu. Izvukla se s nekoliko slomljenih kosti - ništa pretjerano ozbiljno - ali nije imala zdravstveno osiguranje. Znala sam da nema odakle platiti troškove liječenja, pa sam se velikodušno ponudila, ali mi je rekla da se netko već pobrinuo za to. Nekoliko mjeseci nakon što se oporavila, kad mi je ponovno počela održavati stan, rekla sam joj da se udajem za Huntera. Na tu je vijest briznula u plač, izjavivši da je Hunter najljubazniji čovjek u cijeloj Americi. Taj dan sam saznala da je Hunter podmirio sve troškove njezina liječenja i zamolio je da meni ništa ne


govori o tome. On mi to nikada nije ni spomenuo. Smatram to njegovim darcyjevskim trenutkom. Takvo što je tipično za Huntera. To je bio on, uspješan mladi producent - ostvario je golem uspjeh na MTV-ju emisijom o rock glazbi koju je producirao, i snubile su ga sve veće mreže (zbog toga i otkazani medeni mjesec). Nije morao biti ljubazan ni prema kome, ali bio je ljubazan prema svima jer je smatrao da se ljudska bića trebaju tako ponašati. “Zvuči kao kakav svetac”, izjavila je Tinsley. “Privlačan svetac. Kladim se da si mu već oprostila propali medeni mjesec. Odjednom se medeni mjesec više i ne čini tako važnim, zar ne?” Kimnula sam, nasmijavši se. Tinsley je imala pravo. Ta nemedeni mjesec nije kraj svijeta. Kolikogod se ja trudila ostati ljuta na Huntera, jednostavno nije išlo. Cijelo me vrijeme nazivao i provjeravao jesam li dobro, a osim toga, činjenica je da sam se rastapala pri svakoj pomisli na njega. Duboko u sebi znala sam da nije važan medeni mjesec nego brak. “Pokušavam ostati ljuta, ali što mogu kad je tako sladak”, rekla sam. “Nema šanse. Sve što želim je biti divna supruga.” “Nadam se da imaš još neku drugu zanimaciju osim izigravanja vječne supruge. Sjeti se što se dogodilo Jessici Simpson”, hihotala je Lauren. Srećom, imala sam zanimaciju. Nešto prije nego što smo pobjegli i vjenčali se, Hunter je odlučio preseliti svoju tvrtku u New York. Obožavao je taj grad, a budući da sam ja u njemu odrasla, bila sam oduševljena selidbom. Imali smo sreće i pronašli smo divan stan u središtu grada. Sad kad je dogovorio i ovaj posljednji posao da će raditi na televizijskoj emisiji koja se snima u Parizu, preseljenje se pokazalo dobrim potezom, zbog učestalijih putovanja u Europu. U međuvremenu mi se javio moj stari prijatelj Thackeray Johnston - koji se odšuljao na Parsons kad su svi ostali prešli na koledže na Istočnoj obali - i pitao me želim li mjesto direktorice u njegovoj modnoj kući. U L. A.-u sam odijevala glumice radeći za jednog velikog europskog kreatora, i bila sam spremna za nove izazove. Thackeray je polako stjecao status jednog od zanimljivijih mladih kreatora u New Yorku, ali se nije mogao istodobno baviti kreiranjem i poslovanjem. U zamjenu za suludo nisku plaću, ponudio mi je petpostotni udio u tvrtki, koju smo jednog dana namjeravali prodati. Sad kad sam upoznala Lauren i Tinsley povratak u New York me veselio više nego ikada.


“Mili Bože, koja ludnica. Znam Thackerayevu odjeću. Fantastična je. Zbilja je nadaren. Tebi uopće nije loše u životu, Sylvie. Možda ti je propao medeni mjesec,” rekla je Tinsley, “ali imaš najbolju moguću utjehu: fantastičnog supruga.” “Slažem se. Premda moram priznati da bi meni”, nestašno je dometnula Lauren, “medeni mjesec bio daleko draži negoli suprug.”


3. Legendarni ljubavnici Možeš li vjerovati da se John Currin i Rachel Feinstein nisu... maskirali!” rekla je Lauren na dan svoje rođendanske zabave. “Tako su produhovljeni, da se kraj njih osjećam kao debil.” I tako smo se ponovno našli u New Yorku, no otkako smo se vratili s Careyesa, Lauren Blount nisam srela sve do proslave njezina trideset i drugog rođendana koju je organizirala u svojoj kući u Zapadnoj jedanaestoj ulici (riječ o jednoj od onih novih kuća dvostruke širine, u boji cigle u kombinaciji s bijelom, u neoklasičnom stilu koje su nikle između Zapadne četvrte ulice i Waverly Placea). Kao i sve Laurenine rođendanske proslave, i ova je, sredinom rujna, također bila kostimirana. Tema su bili legendarni ljubavnici, a Lauren je napomenula da nema veze je li par za koji se izdajete još uvijek zajedno ili nije, i je li među živima ili mrtvima, zaključivši kako takvu vrstu pojedinosti o takvoj vrsti ljudi ionako nitko ne pamti. Ta joj se tema jako sviđala zato što su gosti mogli doći kostimirani kao Sylvia Plath i Ted Hughes ako im se uopće nije dalo truditi, ili kao Marilyn Manson i Dita Von Teese ako su željeli nadmašiti sami sebe. Dok je Hunter odlagao naše kapute, uputila sam se na kat, ususret Lauren koja je dočekivala goste na ulazu u dnevni boravak na prvome katu. Bila je odjevena u minijaturne frotiraste vruće hlačice boje jaglaca i poput sladoleda ružičastu majicu kratkih rukava. Na glavi je imala plavu periku svezanu u prpošne pletenice. Na nogama je imala blistavo bijele školske čarape i ganc nove bijele kožnate koturaljke. Od glave do pete, Lauren je bila rollergirl; ipak, jedna se pojedinost, dijamantna Cartierova narukvica na njezinu lijevom zapešću, nikako nije uklapala u Laurenin imidž. Narukvica se zamamno presijavala pod svjetlom privremene disko kugle što se okretala na sredini sobe. “Pripadala je Vojvotkinji od Windsora”, rekla je Lauren, okrećući je oko zapešća. “Nije li božanstvena? Dar od Ujaka Freddieja.” (Ujak Freddie je nadimak koji je Lauren nadjenula Fredu Leightonu,


poznatom draguljaru iz Avenije Madison s kojim nije ni u kakvoj rodbinskoj vezi.) “Zaista je predivna”, rekla sam. “Namjeravala sam se prerušiti u Bianku Jagger i zamoliti Miltona da večeras dođe kao Mick”, rekla je komentirajući svoj kostim. “Ali onda mi je sinulo da svaku večer izlazim odjevena kao Bianca Jagger. I tako sam postala rollergirl, što nema ama baš nikakve veze ni sa čim, ali mi jamči maksimum pozornosti. Ta nismo na koturaljkaškoj stazi, zar ne?” “Bogme nismo”, rekla sam. Laurenin dnevni boravak nalikovao je na avangardni budoar: zidovi su bili presvučeni ružičastim antiknim satenom i bio je pun namještaja Cedrica Gibbonsa2 koji je Lauren naslijedila od jedne bake, bivše filmske starlete, te Rothkovih i Rauschenbergovih djela. Inače je potpuno prazan, no večeras je bio prepun glamuroznih parova odjevenih u duhovite varijacije na temu rođendanske proslave. Dva su predivna tinejdžera, ležerno naslonjena na ogradu balkona koji gleda na ulicu, bila odjevena kao Jean Harlow i Marilyn Monroe, u haljinama na šljokice i s platinastim perikama na glavama. Kraj kamina, odmah ispod golemog kolaža Gilberta i Georgea, stajale su dvije trendi djevojke u sivim odijelima i naočalama, preodjevene u umjetnički dvojac. Na crnim, lakiranim i pozlaćenim stolcima leškarili su Bogie i Bacali, par koji je vrlo uvjerljivo dočaravao Jean Shrimpton i Davida Baileya je prekriženih nogu sjedio na podu i napeto razgovarao, dok je duo Halston-Warhol hladnokrvno gacao po njima. Na Laureninim sofama, presvučenim starom japanskom tkaninom za kimono iz tridesetih, sjedila su tri para Johna i Yoko i tračala s tolikom predanošću kao da je doista riječ o Johnu i Yoko. Po svemu sudeći svi su se odlično zabavljali, što me, moram priznati, donekle iznenadilo: glamurozne njujorške zabave pune predivnih ljudi obično izgledaju kao pogrebna povorka. “Može jedan gingertini?” upitao je konobar, nudeći nas žarko narančastim pićem na pladnju. Kao i ostatak muške posluge te večeri, konobar je bio kostimiran u Donalda Trumpa - imao je smoking, tupe i fantastičnu boju. Konobarice su pak bile klonovi Melanije; kosa im je bila začešljana u visoke smeđe košnice, a tijela utegnuta u tako uske vjenčanice da su svakog trena mogle ostati bez zraka. Prava Melania je

2

Cedric Gibbons, (1893.-1960.), rođeni Irac, slavu stekao u Hollywoodu kao art direktor više od 1000 filmova. Između ostalog dizajnirao je i kipić Oscara, kojih je i sam, tijekom karijere, dobio 11.


utjelovljenje ljudske volje za životom. Dosad je već trebala umrijeti od ubojite ruke korzeta Dolce i Gabbana. “Moji Donaldi su neodoljivi, zar ne?” rekla je Lauren, uzimajući jedan gingertini s pladnja. “On i Melania su oličenje para iz žutog tiska.” U tom se trenutku pojavio Hunter. Poljubio me u obraz te pružio ruku Lauren. Lauren mu je stisnula ruku i, hvatajući zrak, melodramatično rekla: “Hunter! Odbjegli, božanstveni novi suprug. Ne mogu ti opisati koliko sam oduševljena što se napokon upoznajemo.” Pružila je ruke prema njemu i čvrsto ga zagrlila. “Bože, a kako je samo zgodan. Neizdrživo!” Hunter se izvukao iz zagrljaja. Vidjelo se da ga to zabavlja. “Božanstvena nova prijateljica, pretpostavljam”, rekao je, poljubivši Lauren u obraz. “Oh, zaboga, tako je šarmantan da bih se mogla onesvijestiti. Bože, Sylvie, mora da si, ono, luda za ovom... stvarčicom.” Nasmiješila sam se. Lauren se, čini se, iskreno radovala zbog nas. Odmaknula se kako bi nas bolje pogledala. “Ooooh. Frida i Diego. Kako romantično”, gugutala je. Budući da sam se tek vratila iz Meksika, nije mi bilo teško izvući svoju grimiznu flamenko haljinu u stilu Fride Kahlo. Hunter je bio u bojom umrljanim treger-hlačama koje je sam kreirao. “Ja pak uživam u jednokratnoj ulozi ofucane ovisnice o kokainu. Morate sići u prizemlje i upoznati Miltona, frajera o kojem sam ti pričala u Careyesu. Mog dekoratera. Kladim se da će se oduševiti kad vas vidi.” Nakon toga se počela probijati kroz svoje goste i povela nas kroz gomilu, šaljući poljupce ljudima pored kojih smo prolazili. Kad smo došli do stubišta, Lauren je izula koturaljke i poskakujući sišla niz stube. Dočepavši se salona, ponovno je obula koturaljke, a onda smo se zajedno uputili prema stražnjem dijelu kuće, u Laureninu jutarnju sobu. “Odnosno, tako je zove Milton. Ja je zovem bijela soba. Hoću reći, ipak nisam Marija Antoaneta... zasad. Milton je strahovito pretenciozan”, požalila se Lauren. “Ali ga svejedno obožavam. Hoću reći, pogledajte na kakav me parket natjerao”, rekla je, pokazujući nam ulašteni drveni pod u hodniku. “Parquet de Versailles. Pravi pravcati. Možete li to zamisliti? Čista pljačka.” Kad smo stigli do dvostrukih staklenih vrata s ogledalima, Lauren ih je širom rastvorila i uvela nas u bijelu sobu u kojoj su “cipele


zabranjene”. (Budući da su u New Yorku bijele sobe ovoga časa toliko u modi, postalo je takoreći neizvedivo zadržati cipele na nogama cijelu noć. Bogu hvala, tu su večer svi ipak dobili dopuštenje zadržati obuću na nogama.) Premda je prostorija bila krcata, nije mi promaklo šest parova bijelo oličenih gipsanih palmi što su bile poredane cijelom dužinom stražnjeg zida, a dijelilo ih je šest staklenih vrata što su vodila u pomno uređen vrt koji je za ovu prigodu bio i posebno osvijetljen. Podsjećao je na Veneciju više nego na West Village. Na jednom kraju prostorije nalazio se totalno rokerski bijeli glasovir, dok je nad njim bdio kolaž “Bijelo” Toma Sachsa. Pod je bio prekriven čistim bijelim mramorom, a ako još niste upoznati s mramornom snobovštinom, odat ću vam tajnu da je običan bijeli mramor bez žila mnogo skuplji od onog prošaranog žilama. Trenutno je jako trendi platiti više za manje - ili, bolje rečeno, mnogo više za mnogo manje. “Eno ga”, rekla je Lauren, pokazujući na ženu koja je sjedila na jednom od dva izrazito čupava dugačka naslonjača od bijele svile. Milton Whitney Holmes (pravim imenom Joe Straaba) bio je odjeven kao Iman, u čast bivše vlasnice kuće. U Alaiainoj vintage haljini i s perikom u afro-stilu, Milton je izgledao bizarno, budući da je prilično sitan i svijetle puti, pa je preko haljine objesio pločicu s imenom na kojoj je pisalo Gđa DAVIDA BOWIEJA u slučaju da ga netko nije prepoznao. (A nije.) Milton je čavrljao s vitkom djevojkom u čednom kompletiću koji se sastojao od suknje od tvida i džempera s uzorkom s otoka Fair. Djevojčin glavni modni dodatak bila je tuba blijedo ružičastog sjajila za usne koje je svakih pet sekundi nanosila na usne. Imala je bolesno blijedu put, a i njezina plava kosa bila je gotovo jednako blijeda. “Dovraga, Marci Klugerson ga je već ščepala”, uzdahnula je Lauren dok smo mu prilazili. Okrenula se i zaustavila nas na trenutak. A onda je spustila glas i prošaputala: “Budite ljubazni prema Marci. Možda će vam djelovati kao nevinašce, ali zapravo je odvratna trač-baba - uvijek sve čuje i uvijek sve malčice pobrka. Osim toga, drži se prilično ukočeno jer misli da ima skoliozu koju usput rečeno nema. Većina nas vjeruje da je na najboljem putu da postane razvedenica, samo što ona to još ne zna. Stalno zaboravlja da je udana. Zato je i zovem Nemarna supruga.” “Mislim da smo zajedno studirale”, rekla sam. Njezino mi je ime odnekud zvučalo poznato. “Studirala je na Brownu?” “Da, mislim da je”, rekla je Lauren.


Milton nam je mahnuo s naslonjača. Kad smo stigli do njih, Lauren nas je predstavila jedne drugima. “ Pa gdje si ti meni bila?” rekla je Marci Klugerson ugledavši Lauren. Tim se riječima Marci obraća Lauren kad god je sretne. “Oh, Bože, ni sama ne znam”, nehajno je odgovorila Lauren. “A gdje si ti meni bila?” Tim se riječima Lauren obraća svakome tko je upita gdje je bila. “No sad, pa negdje si morala biti.” Marci je djelovala malčice razdraženo. “Nikad to nećeš izvući iz nje”, svečano je izjavio Milton. “Valjda sam neko vrijeme bila na očevu ranču. A onda smo bili na brodu. Znaš kako to već ide”, rekla je Lauren neodređeno. “Mi?” upitala je Marci. “Ma ništa, zaboravi”, rekla je Lauren tajanstveno. I s tim je riječima odlepršala. Marci je gledala za njom, prilično neutješno. Lauren nikad nije bila na mjestu o kojem vam može pričati, ili tako bar običava kazati kad god se vrati s nekog od svojih učestalih nestanaka. A onda negdje pročitate da je bila kod G. Revlona, ili koga već, na Barbudi jer je ovaj trebao njezin savjet u vezi s tvrtkama koje namjerava kupiti ili je želio čuti njezino mišljenje o investicijskim fondovima ili propalim tvrtkama u Rusiji. Kasnije pak čujete da je u isto vrijeme kad je ona bila kod G. Revlona kod njega odsjela i neka muška rock-zvijezda. A istina je da mu je G. Revlon išao totalno na živce i da je došao k njemu samo zbog Lauren, ali je ona s njim prozborila jedva koju riječ i rekla mu da nije nikada čula za njega, nakon čega je ovaj poludio za njom. “Marci, mislim da smo zajedno studirale na Brownu”, rekla sam. Marci me nekoliko trenutaka znatiželjno promatrala, a onda je rekla: “Sylvie.., Wentworth?” “Da”, odgovorila sam joj, “Ustvari, Sylvie Mortimer otkako sam se udala za Huntera.” “Čestitam”, rekao je Milton. “Baš ste sladak par.” “Čujem da ste ti i Lauren najbolje prijateljice”, rekla je Marci. Odjednom je poprimila zabrinut izraz lica i dodala: “Ustvari, ona kaže da si joj ti druga najbolja najbolja prijateljica. Ja sam joj najbolja najbolja prijateljica. Službenu.


“Draga, ja sam Laurenina najbolja prijateljica”, izjavio je Milton dramatično. “Pa, Lauren i ja smo se tek nedavno upoznale u Careyesu”, rekla sam, shvativši što se događa. “Još uvijek se jedva poznajemo.” “Znam. Lauren mi je ispričala sve o tebi. Kaže da prekrasno djeluješ na nju”, rekla je Marci, pomalo zajedljivo. Odjednom je Marci počela djelovati razdraženo. Promotrila je sobu, nezgrapno potežući svoju suknju od tvida. “Uopće nisam originalna, zar ne? Ali tako sam debela da se nisam imala u što drugo kostimirati osim u Bridget Jones dva. I nemojte mi govoriti da sam mršava jer znam da izgledam kao prase. Ali, ako ništa drugo, barem imam supruga koji izgleda kao Mark Darcy - no dobro, crvenokosi Mark Darcy. Ha, ha, ha!” “Draga, upravo sam opazio jednog starog znanca”, rekao je Hunter, “samo ću nakratko skoknuti do njega i pozdraviti ga, dobro?” “Naravno, dušo”, rekla sam, a Hunter se uputio prema skupini u suprotnom kutu prostorije. Milton je potapšao naslonjač pokraj sebe, te smo i Marci i ja sjele. “I, kako je u braku?” upitao me Milton. “Jako lijepo-” zaustila sam, ali me Marci prekinula. “Biti u braku je valjda najdosadnija stvar na kugli zemaljskoj”, jadikovala je. “Ne vjerujem da će to moj ponos ikada preboljeti. Mislim, volim ja i obožavam Christophera, ali brak je jedna zaista grozna stvar. Jedine cure za koje znam da se ševe su razvedene.” Mora da sam djelovala iznenađeno, jer je sljedećih šezdeset sekundi Milton kimao glavom i govorio “Živa istina.” “Miton, je li istina da je Axel Vervoordt donio parket za hodnik iz Nizozemske? Osobno!” rekla je Marci. “Čula sam da je Lauren pretvorila vinski podrum u trezor za krzno. Priča se da je dolje hladnije nego na Aljaski. Ili su to samo glasine?” “Znaš da sam obavezan čuvati tajne svojih klijenata”, rekao je Milton, najednom se pretvorivši u sfingu. Nakon neugodne stanke, Marci se zarumenjela. “Nisam namjeravala zabadati nos-” “Nego, kud je nestao onaj tvoj fantastični suprug?” prekinuo ju je, pogledao u mene i promijenio temu.


“Hunter je-” Osvrnula sam se oko sebe. Isprva ga nisam mogla pronaći. A onda sam ga uočila gdje stoji kraj klavira. Bio mi je okrenut leđima i čavrljao je s dvije djevojke bijelo namazanih lica, prerušene u blizanke Harajuku. Dok je jedna od njih bila vrlo neugledna, druga je bila napadno lijepa i imala je toliko divne jagodične kosti da je bilo gotovo nemoguće odvojiti pogled od nje. Ona obična se ubrzo udaljila, ali Hunter je i dalje čavrljao s jagodičastom. Lice joj je uokvirivala svjetlucava perika s ravnom japanskom kosom. Nosila je bijelu košulju, crnu kravatu i mini kilt. Njezine su noge pripadale onoj dugonogoj, endemskoj vrsti kakvu možete vidjeti isključivo ljeti na Sardiniji. Na nogama je imala nevjerojatno visoke platform ice i bijele dokoljenke. Izgledala je neobično šik, iskreno rečeno, osobito u kontekstu Laurenine sobe u bijelom. “Eno ga”, rekla sam, pokazujući na Huntera. “Najbolje da pođemo do njega i zgrabimo ga.” Ustali smo sve troje. Ali čim je Marci ugledala Harajuku djevojku, stala je kao ukopana i zabuljila se. “Ne-vje-ro-ja-tno!” procijedila je Marci. Zvučala je bijesno. “Razgovara sa Sophie D’Arlan. Dajte vi nju pogledajte! Kako ga samo gladi po ruci”, prošaptala je dok smo prelazili sobu približavajući im se. “Ona je jedna bezobrazna koketa. Ne volim ogovarati, uopće, znaš, jer smatram da je to zločesto, ali priča se da je Sophie uvijek u vezi s nekoliko osoba s kojima ne bi smjela biti. Čuvaj je se.” “Marci, Hunter i ja smo se vjenčali prije četiri tjedna. Sumnjam da će navaliti na novopečenog supruga”, rekla sam bezbrižno. “Nemoj misliti da činjenica što ste vjenčani može zaustaviti Sophie. Ona izlazi isključivo s oženjenim frajerima.” “Prestani plašiti Sylvie”, rekao joj je Milton, cupkajući iza nas u svojim visokim potpeticama. “Vidimo se kasnije. Upravo sam ugledao pravog Davida Bowieja.” Tim se riječima Milton otputio prema vrtu. Unatoč svemu što je izgovorila samo nekoliko sekundi ranije, Marci je prijateljski zagrlila i izljubila Sophie čim smo došle do Huntera. “Sophie, poznaješ Sylvie?” rekla je Marci okrenuvši se prema meni.


“Ne bih rekla. Bok. Sophi-a D’Arlan”, rekla je pružajući mi ruku. Govorila je s primjesom francuskog naglaska što je zvučalo prilično egzotično. “Marci, prestani me zvati ‘Sophie’.” “Sylvie je Hunterova supruga”, dometnula je Marci, posve nepotrebno naglašavajući riječ supruga ako mene pitate. Na tu je vijest Sophia vidljivo problijedjela, usprkos svom bijelo napudranom licu. Ispružila je ruku prema klaviru, kao da traži oslonac. “Nisi si se valjda... oženio? Hunter?” rekla je Sophia s optužujućim pogledom u očima. “Imaju identično vjenčano prstenje, Sophie”, rekla je Marci oštro. “Ali očito ti je pao mrak na oči pa ne vidiš dobro, Sophie.” “Sophi-a”, rekla je. A onda je, uz glasan uzdah razočaranja, dodala: “No onda, čestitam, Sylvie. Ja i tvoj predivni suprug se poznajemo, Bože... cijelu vječnost, još od srednje škole.” A onda je, pogledavši Huntera, dometnula: “Hunter... ne mogu vjerovati da si mi prešutio da više nisi na tržištu. Tko bi rekao?! Oženjen.” Činilo mi se da zuri u Huntera malčice duže nego što bi trebala, no na koncu se okrenula prema meni i rekla: “Hunter je vrlo drag. Pomaže mi oko nečeg na čemu trenutno radim. Jako ljubazno od njega.” “Takav je, zar ne?” rekla sam, osmjehnuvši se Hunteru. Osjetila sam kako obavija ruku oko mog struka i s ljubavlju me privija k sebi. “Da, Hunter je vrlo pažljiv suprug”, rekla je Marci, ne skrivajući da je njezina opaska bila upućena Sophiji. “Hej, cure, sad bi bilo dosta”, rekao je Hunter posramljeno. “Hoćeš li biti tako ljubazna, Sylvie, i posuditi mi Huntera na još samo pet minutica, trebali bismo još malko porazgovarati o onom projektu?” rekla je Sophia. Ne čekajući da joj odgovorim, Sophia je odgurala Huntera prema kaminu. Marci je zurila za njima, natmurena lica. “Vjerojatno sam paranoična”, rekla je srdito. “Kad smo već kod supruga, Marci, a gdje je tvoj?” rekla sam, želeći promijeniti temu. “Ne znam”, rekla je Marci. Ali čini se da je to nije ni najmanje zabrinjavalo. “Marci, kako to misliš da ne znaš?” smijala sam se. “Zaboravila sam.”


“Marci!” uzviknula sam. “Oh, tko to zna... Christopher je vjerojatno otputovao u neko jezivo mjesto kao što je Cleveland i sad tamo nešto prodaje. Tko bi to upamtio. Kakve sad to ima veze’“ Upravo u tom trenutku se pojavila Lauren, vješto se koturajući mramorom noseći mali srebrni pladanj na dlanu lijeve ruke. “Tko je za tekilu?” upitala je i odložila pladanj na obližnji stolić. Marci je uzela jednu tekilu i popila je na eks. “A gdje je Hunter?” upitala je Lauren, ogledavajući se oko sebe. “Želim ga bolje upoznati.” “Eno ga tamo, razgovara sa Sophiom D’Arlan”, rekla sam, pokazujući prema kaminu, kraj kojeg je Sophia još uvijek razgovarala s Hunterom, s ozbiljnim izrazom na licu. “Navodno su njih dvoje stari prijatelji.” Lauren je vješto načinila piruetu na koturaljkama, a potom se sagnula i dotaknula si prste na nogama. Iz tog je položaja rekla: “Sophia to kaže za svačijeg supruga.” “Hunter joj pomaže oko nekog projekta na kojem trenutno radi”, rekla sam. “Vjeruj mi, Sophia D’Arlan ne treba ničiju pomoć. Ta ima bolje veze nego telekomunikacijske tvrtke. Njezina majka je iz obitelji Rothschild ili neke slične, a njezin tata je dobio Nobelovu nagradu za mir za nekakvu ubitačno dosadnu dramu na francuskom.” “Oh”, rekla sam. “No dobro, Hunter samo želi biti ljubazan. On je dobar prema svima.” Lauren je ustala i promotrila gomilu. “Čak i da mi je suprug svetac, ne bih dopustila da mu se Sophia približi. Nisam li te već upozorila na hvatačice supruga?” rekla je Lauren podignuvši obrve. “Oh, Bože. Idemo.” Prije nego što je rekla bilo što drugo, DJ je pustio Good Times i svi su zaplesali. Nisam ni primijetila, ali mora da sam plesala već valjda sat vremena kadli sam krajičkom oka opazila kako je Sophia poljubila Huntera u oba obraza, u skladu s francuskim običajima, pretpostavljam. A prije nego što se udaljila, obavila ga je objema rukama oko vrata i zagrlila ga. Hunter je odmah krenuo prema nama, zaobilazeći glamurozni par preodjeven u Liz Taylor i Richarda Burtona koji je


plesao s dvije cure odjevene u bijele vjenčanice Caroline Herrera. Obje su bile plavokose, bosonoge i držale su u rukama buket bijelih ruža. “Stiže Hunter. Obrati pažnju na kopije Renée Zellweger!” doviknula mu je Lauren dok nam je prilazio. Kad se probio do nas, nastavila je plesati i rekla, “Propustio si najbolji dio. Kako je bilo tamo kod tebe?” Hunter je jednu ruku obavio oko mene, dok je drugu naslonio na Laurenina rasplesana ramena. “Prilično sumorno bez vas dvije”, rekao je Hunter. “Idemo nešto popiti? Umirem od žeđi.” Kad smo nekoliko minuta kasnije pijuckali svoje saketinije za barom, Hunter je rekao: “Znaš, imam sjajnu ideju. Kako bi bilo da spojimo Lauren i mog najboljeg prijatelja? To mi je najstariji prijatelj sa studija.” “Tko?” “Još ga nisi imala prilike upoznati, dušo. Često je na poslovnim putovanjima izvan grada. Bio bi savršen za Lauren. Strašno je pametan, a definitivno je dovoljno glamurozan za njezin ukus-” “To je jako ljupko od tebe, Hunter”, prekinula ga je Lauren. “Ali nikad ne pristajem na izlaske naslijepo. Zvuče mi nekako otrcano.” “Mogli bismo svi zajedno večerati kad sljedeći put bude u gradu”, navaljivao je Hunter. “A ne pristajem ni na namještanja. Jedino na što pristajem je anoniman, divlji seks”, odgovorila je, mrtva ozbiljna. “Ali hvala. Vrlo si ljubazan, baš kao što kaže tvoja supruga.” “Vidim da ću ipak morati uzeti stvar u svoje ruke”, uzdahnuo je Hunter s lukavim smiješkom na usnama. “Vas dvoje bi bili sjajan par.” “Zvuči kao onaj frajer u emisiji Usidjelica”, zacviljela je Lauren. “Jezivo!” “Znači, nema šanse da te nagovorim na jedan predivan brak?” rekao je Hunter ne dopuštajući da mu Lauren potkreše krila. “Sad zvučiš kao moja baka. Ne mogu zamisliti ništa gore od života u predivnom braku.” Odjednom joj je postalo neugodno. “Naravno, ako nije riječ o vama dvoma. Nemojte mi zamjeriti.” Odjednom se kraj nas stvorila Marci; djelovala je razdraženo. “Pa gdje ste vi cijelu noć-” uzdahnula je.


U tom trenu se oglasio Laurenin mobitel. Bacila je pogled na ekran, nasmiješila se, odložila telefon na mramorni pult i pustila ga da zvoni. “Kladim se da te zove, ono, Jay-Z ili tko već, jer i on želi doći na zabavu”, rekla je Marci koja nije mogla skinuti pogled s mobitela. “Zašto se ne javiš?” Lauren je na to samo slegnula ramenima i otkoturala se. Malo kasnije, kad je zabava već počela jenjavati i kad smo svi već bili prilično opušteni, Hunter i ja smo se izležavali na sofi, a onda nam se pridružila Marci i sručila se tik do nas. Pomalo trabunjajući, napola pripita, objasnila nam je da je jedan od glavnih razloga zbog kojeg je takoreći cijeli New York opsjednut Lauren to što se Lauren nikada ne javlja na mobitel. Lauren se nikada ne javlja na pozive, samo ih uzvraća. Navodno nitko nikad nije vidio Lauren da bira nečiji broj. Što znači da možete razgovarati s njom jedino ako vam odgovori na poruku. Priča se da nitko osim njezine sluškinje ne zna njezin fiksni broj telefona. Uopće je nije briga hoće li joj neki muškarac nazvati - što znači da je uvijek nazovu - a onda im po tri tjedna ne odgovori na poziv. Neke njujorške cure - one ljubomorne na nju - njezino ponašanje smatraju nepristojnim. Ali Marci tvrdi da je Lauren samo “preplašena, kao Greta Garbo”, i da je to razlog zbog kojeg ne odgovara na pozive. “Neki ljudi govore zaista okrutne stvari, na primjer da Lauren dolazi kući tek kad završe sve zabave i da zuri u kamin i miluje psa u krevetu po cijele noći jer je jako osamljena. Ali, to zloba progovara iz njih. Lauren je tako draga i nitko zapravo ne zna koliko joj je bilo teško kad joj je sestra ubijena onako mlada. Ona sve podnosi sa smiješkom, čak i obiteljsku tragediju. Lauren ima zlatno srce, premda je lakoumna. Uostalom, većina ljudi je ionako predostupna”, nastavila je Marci. “Bilo za objede, bilo za fotografiranje za štampu, bilo za televizijske nastupe, bilo za seks. Lauren nikada nije dostupna ni za što.” Istina je da je Lauren u stanju otkazati večeru u osam navečer za koju su druge cure spremne ubiti u točno osam navečer i bez ikakvih posljedica. Njujorške domaćice na to gledaju dugoročno: njihova je filozofija da će se Lauren možda pojaviti idući put kad već nije ovaj, ako se ne naljute na nju. Osim toga, Lauren uvijek smisli neki egzotičan izgovor - moram ići na nogometnu utakmica Tatina lima u L. A.-u / zapela sam na aerodromu u Aspenu / Boo Boo (mađarska vižla) je dobio alergiju - na koji se jednostavno ne možete naljutiti. Ako se požalite, to bi moglo zvučati kao da ste ljubomorni na njezina oca / kuću


u Aspenu / psa. Lauren je toliko nedostupna da vam čak i onda kad dođete k njoj u posjet vrata uvijek otvori netko drugi. Najčešće je to njezina služavka, Agata. Agata je Poljakinja, uvijek je od glave do pete odjevena u bijelo - bijele cipele, bijele hlače, bijelu košulju - i govori, “Gospođica Lauren će vam se pridružiti za koji trenutak. Vaše cijenjeno ime?” kao da se tog neočekivanog trenutka nije očekivao ničiji dolazak. Dok čekate, Agata vas nudi svježe pripremljenim čajem od kadulje. Na kuhinjskom štednjaku se uvijek grije posuda s čajem u slučaju da se Lauren prohtije čaj u tri sata ujutro. Agata obožava Lauren zato što joj ova dopušta da nosi njezin nakit dok posprema kuću. “Možda bismo trebali otići do kuhinje, možda ga i sad ima”, rekla je Marci. “Gutljaj čaja od kadulje možda bi mogao ublažiti glavobolju koja mi ne gine.” Upravo u tom trenutku, Lauren se ponovno dokoturala do nas. Naslonila se na rukohvat sofe. “Netko je spomenuo Agatin čaj od kadulje?” rekla je. “Upravo stiže.” “Jupi!” kliknula je Marci, a oči su joj blistale od uzbuđenja. Očito je obožavala Lauren i više nego Agata. “Nego, Hunter, Sylvie mi je rekla da ovaj tjedan putuješ u Pariz”, rekla je Lauren. “A-ha, ustvari, izbivat ću čak nekoliko tjedana”, rekao je Hunter. “Možeš li dotle malo pripaziti na moju prelijepu suprugu?” “Jesam li ja to nešto krivo čula ili je to netko rekao da će biti u Parizu?” Bila je to Sophia. Odjednom se stvorila kraj nas, pogleda uperenog ravno u Huntera. “I ja sam u Parizu u to vrijeme. Mogli bismo zajedno popiti jedan verveine3? U Costesu? Tamo sam uvijek tako osamljena... Nego, samo sam se došla pozdraviti s vama. Zaista ste prekrasan par. Dakako, osobno sam shrvana.”“ “Kako to da već odlaziš?” upitala je Marci. “Zabava tek počinje, znaš.” “Večeras me čeka još tona obaveza”, rekla je Sophia i namignula nam. Okrenula se prema izlazu, zastala i, osvrnuvši se preko ramena, dodala: “Hunter, nazvat ću te u Parizu.”

3

Biljni ćaj.


Lauren mi je dobacila kratak pogled upozorenja. Pogledala sam Huntera, ali on je djelovao posve bezbri탑no. Sophia je davala sve od sebe kako bi opravdala svoju reputaciju, no 훾ini se da je moj dragi suprug bio 훾vrst kao stijena. Ne, nas dvoje nismo bili par sa stranica 탑utog tiska.


4. Profesionalni prijatelji Ama baš svi koji slove kao vrsni poznavatelji društvene scene prosudili su da je te njujorške jeseni pozivnica nad pozivnicama bila ona od Alixe Carter. Pozivnica je stigla u doslovno posljednji čas, samo nekoliko dana nakon Laurenine rođendanske proslave, a stigla je dostavom. U New Yorku više nitko ništa ne šalje poštom. Poštom poslana pozivnica je znak da se domaćica dvoumi oko vašeg dolaska; no ukoliko želi biti sigurna da ste dobili pozivnicu i ukoliko želi brzi odgovor, poslat će dostavljača. Omotnica je bila načinjena od papira svijetlosive boje poput Diorova salona, dok je poruka na pozivnici bila otisnuta staromodnim bijelim slovima. Iako na prvi pogled možda djeluje obično, u New Yorku je to najpopularnija vrsta pozivnice, unatoč tomu što su, ili možda točnije rečeno, upravo zato što su, bijela slova dvostruko skuplja od pastelno ružičaste tinte iz Smythsonsa, koja je pak dvostruko skuplja od “standardnih” boja. Pročitala sam pozivnicu. Alixe Carter poziva Vas na RAZVODNO DARIVANJE Lauren Blount u subotu, 2. listopada u ponoć apartman na zadnjem katu, Hotel Rivington Darovi: za jednu osobu Odjeća: za izlazak Povedite: poželjnog muškarca Zabranjeno: supruzi


Tipično za Lauren, pomislila sam. Prirediti “darivanje” upravo onda kad su se sve tridesetdvogođišnje njujorške cure odrekle i svadbenih darivanja i darivanja djeteta jer im je već puna kapa fraze “bila sam otvorena deset centimetara”. “Otvorena” je jeziva riječ. Trebalo bi je promijeniti. A onda sam primijetila da se u omotnici nalazi još nešto: još jedna ispisana kartica, samo što je ova bila bijela sa sivim slovima. A na njoj je pisalo: Popis darova za Lauren možete naći na sljedećim adresama: Kondomanija, Ulica Bleecker 351, Tel. 212 555 9442 Agent Provocateur, Ulica Mercer 133, Tel, 212 222 0229 Kao i obično, nitko danima nije čuo ni glasa od Lauren. Pokušala sam je nazvati nekoliko puta i zahvaliti joj na rođendanskoj proslavi, no svaki su me put dočekale iste riječi “Ovaj. Pretinac glasovne pošte. Je. Pun.” Nisam joj mogla ostaviti čak ni poruku. A onda je kao grom iz vedra neba izmislila razvodno darivanje zbog kojeg su se svi izbezumili. Premda nitko nije bio posve siguran što je to zapravo razvodno darivanje, nitko se nije time previše opterećivao. Na kraju krajeva, nitko nije posve siguran ni u što kad je u pitanju Lauren Blount. Ili točnije, jedino u što su svi sigurni jest da Lauren vodi savršeno uređen život: vrlo je bogata, vrlo mlada, vrlo mršava, vrlo lijepa - i vrlo, vrlo razvedena. Profesionalni prijatelji su nova vrsta poznanika u New Yorku premda ljudi toga nisu svjesni, dakako. Drugim riječima, ako i imate takvog prijatelja, onda ste toga stopostotno nesvjesni jer se profesionalni prijatelji po definiciji ponašaju istinski brižno i prisno kao pravi prijatelji. Bez obzira na to je li riječ o unutarnjim dekoraterima, umjetničkim savjetnicima, poslovnima savjetnicima, instruktorima gyrotonicsa4 ili pak organizatorima zabava, činjenica je da Profesionalni prijatelji potajno vrebaju s platnih lista manhatlanskih nasljednica, troše njihov novac, ubiru petnaestopostotnu proviziju i glume da su im najbolji kompanjoni. Ta tko bi mogao bolje od njih razumjeti “kako je život stresan” i tko bi to mogao bolje razumjeti u pola pet ujutro, u doba

4

Sustav vježbi za oblikovanje tijela.


kad njujorške kraljevne obično počnu šiziti o tome “kako je život stresan”? U strahu od udanih suparnica, nepovjerljiva prema heteroseksualnim muškarcima, neprestano u potrazi za dobrim šetačem psa, novopečena razvedenica je lak plijen. A šarmantni je Milton, ubrzo mi je postalo jasno, najprofesionalniji profesionalni prijatelj. Ma nikad vam ne bi bilo ni na kraj pameti da vam on nije pravi prijatelj. Razmjerno često, Milton svojim prijateljicama šalje vitaminske košare s porukom u kojoj stoji da je “zabrinut” za njih. Štoviše, Milton naziva Lauren i svoje ostale dobročiniteljice ako je vrijeme svježije nego inače i upozorava ih: “Danas radije nemoj izlaziti. Hladno je.” Nije stoga ni čudno što sve one misle da bi bez Miltona umrle od ozeblina ili rahitisa. Nije slučajnost da je samo dan nakon Hunterova odlaska na duže vrijeme u Pariz već rano ujutro na vratima našeg stana osvanuo nevjerojatno elegantan paket. Bio je zamotan u sjajan crni papir, a oko njega je geometrijskom preciznošću bila svezana svilena bijela vrpca. Otvorila sam omotnicu na vrhu. Unutra se nalazilo debelo bijelo pisamce sa zlatnim rubovima, dok je pri vrhu narančastim slovima bilo ispisano ime Miltona Holmesa. U pisamcu je predivnom smeđom tintom pisalo: Najdraža Sylvie, Dašak Pariza u Petoj aveniji, br: 1. Strašno mi je drago što sam te upoznao. Navratit ću do tebe oko šest. Grli te Milton Navratit ću do tebe oko šest? Otkud Miltonu moja adresa? Moguće da mu je Lauren rekla gdje živim. Ali što hoće? Odmotala sam paket između gutljaja kave. Unutra se nalazila Assoulineova knjiga pod naslovom Pariški dnevni boravci. Nekoliko je stranica bilo obilježeno svijetloplavim samoljepivim papirićima. Otvorila sam knjigu kod jedne takve oznake. Stranica je prikazivala prostrani, bijelo opločeni dnevni boravak namješten antiknim bijelim stolcima, stolićima, staklenim svjetiljkama Art Deco i vazama s jorgovanima. Ispod fotografije je pisalo, “Ines de la Fressange, modni


kreator, četvrt Elysée”. A Milton je na samoljepivom papiriću nažvrljao: “Sviđa mi se bijeli parket složen u riblju kost.” Odmah mi je bilo savršeno jasno da sam postala metom profesionalca koji me pokušava nagovoriti na preuređivanje stana. Prije nego što smo preselili u New York, pronašli smo ovaj šarmantan, razmjerno prostran i vrlo staromodan stan na petom katu nebodera iz dvadesetih, na broju 1 u Petoj aveniji. Naš je stan gledao na Washington Square Park, i premda je bio tek napola uređenja sam ga obožavala. Milton je očekivao da ću pasti na njegov šarm sad kad je Hunter na putu. Ali, podsjetila sam samu sebe, ja ipak ne spadam među cure koje unajmljuju dekoratere prostora. Ranije si to nikada nisam mogla priuštiti, ali čak i sad kad bih mogla, u tome se, barem što se mene tiče, ništa bitno nije promijenilo. Sve radim sama. Često mi se čini da njujorške djevojke premalo toga rade same, a mene takav način života ne privlači. Ta živimo u New Yorku, u dvadeset i prvom stoljeću, a ne u osamnaestostoljetnoj Firenci, iako doduše cijeli niz žena očito živi u blaženom neznanju. Priča se da na Upper East Sideu još uvijek žive cure koje se ne znaju same ni počešljati. Nisam imala ni približnu predodžbu kad ću stići do kraja urediti stan. ali znala sam da ću već nešto smisliti. Uvijek sam imala na raspolaganju vikende, a sad kad je Hunter na putu, definitivno sam imala više vremena. Ipak, sinulo mi je dok sam ulazila u dnevni boravak iz hodnika, trebalo je dovesti u red jako mnogo prostora. Morala sam si priznati da neće biti lako. Taj čas je zazvonio telefon. Zvao je Milton. “Jesi li već opsjednuta knjigom?’’ rekao je živahno. “Milton, predivna je-” “Možete li malo pomaknuti naslonjač, kojih... petnaest i pol centimetara udesno? Ne, malo više, da, mrvicu bliže terasi... to je to. Stanite! Sta-ni-te!!!” vikao je. “Oprosti! Radim.” “Da se čujemo kasnije?” upitala sam. “Uvijek radini. Onda”, upitao je Milton, “jesam li dobio posao?” “Vidim da si jako zauzet”, rekla sam kako bih ga odbila što je moguće pristojnije. “Neću te valjda ostaviti da sama uređuješ sav taj prostor?” rekao je Milton. “Stan je ogroman, a nećeš moći kupiti ni metar poštene tkanine


ukoliko te ja ne odvedem u prodavaonicu D&D-a. Jesi li jako osamljena bez Huntera-” “Stalno me naziva”, rekla sam. To je bilo istina. Hunter je otputovao prije svega dvadeset četiri sata, ali nazvao me i s JFK-a i s Charlesa de Gaullea, a rano ujutro mi je ostavio čak nekoliko volim-te-i-nedostaješ-mi poruka na mobitelu. Zaista nisam mogla poželjeti pažljivijega supruga. “U svakom slučaju, kasnije ti dolazim na kavu. Nemoj ni pokušavati proturječiti mi. Vidimo se u šest.” I onda je prekinuo. Jesam li uopće slobodna večeras u šest? Na brzinu sam prelistala rokovnik: poslijepodne imam sastanak s Thackom i uglednim kupcem iz robne kuće Neiman Marcus. To će biti naporno bila sam uvjerena da će ovi iz Neimana naručiti tek pokoji artikl iz nove kolekcije. Možda i nije tako loše što Milton dolazi kasnije, pomislila sam. Sigurno će me oraspoložiti nakon tog sastanka. Što još uvijek ne znači da ga moram angažirati. “Oduševljeni smo večernjim toaletama”, rekao je Bob Bulton, kupac iz Neiman Marcusa, zaključujući narudžbu i zatvarajući fascikl gumicom. Bob Bulton je jedan od najutjecajnijih modnih kupaca u Neiman Marcusu, premda možda ne biste došli do tog zaključka samo na osnovi njegova izgleda. Bio je neuobičajeno krupan, bližio se odlasku u mirovinu, a bio je odjeven u po mjeri šivano odijelo Thom Browne na kojem su najviše dolazile do izražaja manšete na nogavicama, koje su završavale dovoljno visoko iznad gležnja da otkriju njegove ljubičaste čarape od kašmira. Iako je Thackov salon u Ulici Christie bio prekrcan robom, šivaćim strojevima, pripravnicima s tehnološko-tekstilnog fakulteta I kineskim šveljama, Boba taj kaos čini se uopće nije smetao. Oprezno je dignuo svoju mlitavu pozadinu s krhkog antiknog stolca na kojem je sjedio. “Ali ne možemo se obvezati na više od pedeset komada prije nego što vidimo reakcije u tisku”, dodao je. Zatim je pogledao Thackeraya u oči i rekao: “Moraš obraditi tisak.” “To neće biti problem”, rekao je Thackeray hladnokrvno. Thack se opušteno smješkao, naslonjen na rub stare francuske sofe na jednom kraju salona. Djelovao je potpuno smireno, odjeven u odijelo


iz Saville Rowa u stilu šezdesetih i elegantnu, bijelu, ručno šivanu košulju. Thack je za rever sakoa zataknuo broš od dijamanata i bisera u obliku ruže koji je svojedobno pripadao njegovoj majci. Odjednom se zagledao u mene i rekao: “Sylvie ima vrlo jake veze u New Yorku. Već je pronašla najmanje tri zaista lijepe mlade djevojke koje su pristale nositi naše večernje toalete... na novogodišnjem balu Alixe Carter.” Kao i većina modnih kreatora, Thackeray je zaslužio Oscara više od većine glumaca. Kakva strašna, bezočna laž, pomislila sam, kimajući i smiješeći se i govoreći: “Nisu li to sjajne vijesti?” Nema sumnje da mi ne gine kazna za krivokletstvo. “Oh, pa ako je tako, onda vam treba čestitati”, rekao je Bob zadivljeno. “Bogme ste jako rano pritegnuli te djevojke. Zato ćemo našoj pretproljetnoj narudžbi dodati po dva komada od svake haljine koju djevojke budu nosile na zabavi.” Čini se da je kanio ponovno otvoriti svoj fascikl. “Ako ih slikaju za novine, prodat će se u sekundi. Mislite li da će Alixe osobno nositi neku od vaših haljina?” “Ona dolazi na probu za dva tjedna”, rekao je Thackeray koji je očito dobio nadahnuće za pripovijedanje bajki. “U tom slučaju”, rekao je Bob, “moram čestitati Alixe na odličnom izboru. Ona i moja supruga su jako bliske prijateljice, znate.” “Divno”, rekla sam osjećajući blago probadanje u prsima. “Znači li to da ćete i vi doći na bal?” “Ni za što na svijetu ga ne bih propustio. Čestitam, Thackeray”, rekao je Bob srdačno. Avaj, pomislih, avaj. Kako je Bob otišao, tako sam odvukla Thackeraya u naš vrlo skroman zahod. Bilo je to jedino mjesto na kojem smo mogli razgovarati nasamo. Bio je toliko neuredan da smo ga osvijetlili samo svijećama jer nismo htjeli da klijenti shvate kako bijedno izgleda. “Zaboga, Thackeray! Kog vraga izvodiš?” urlala sam u mraku. “Pa ti ćeš mi to lako srediti, zar ne?” rekao je. “Udvostručili smo narudžbu zato što će cure nositi moje toalete na zabavi Alke Carter-” “Thackeray. Dopusti da te na nešto podsjetim. Nitko neće nositi tvoje haljine na zabavi Alixe Carter. Upravo si to izmislio.” “Sylvie, ne šalim se. Znam da ti to možeš.”


To je bilo tako tipično za Thackeraya. Najprije je kupcima obećavao brda i doline, a potom je i mene, i sama se pitam kako, uspijevao nagovoriti da njegove riječi pretvorim u djelo. Koliko god mi je bilo mrsko uvlačiti mršave žene u haljine krojene po idealnim mjerama u kojima su se i žene najmanjeg konfekcijskog broja osjećale debelo, Thackeray je imao pravo što se tiče posla. Upravo je prodao još šest toaleta. Moramo odjenuti što više cura za Alixeinu novogodišnju zabavu. Odjednom sam dobila nadahnuće. “Lauren!” kliknula sam. “Alixe joj priređuje nekakvo suludo razvodno darivanje. Upravo sam primila pozivnicu. To znači da su Lauren i Alixe prilično bliske.” “Ne misliš valjda na Lauren Hamill Blount?” rekao je Thackeray. “Bože, kako je ta žena glamurozna.” “Točno.” “Lauren je strahovito šik. Možeš li mi srediti da odjenem i nju?” “Mogu pokušati”, uzdahnula sam. Ako uopće uspijem stupiti u kontakt s njom, dakako. Ponovno sam nazvala Lauren nakon što sam primila pozivnicu za razvodno darivanje. Iako sam joj ovaj put čak i uspjela ostaviti poruku, nije mi se javila. Već sam kanila dići ruke od nje, no onda sam zbog cijele ove strke oko Thackeraya i Alixe ipak pokušala još jedanput. Taj sam joj dan, samo malo kasnije, ostavila još jednu poruku bez neke velike nade u uspjeh, te sam na koncu otišla kući a da nisam čula ni glasa od nje, baš kao što sam i očekivala. Međutim, pretpostavljala sam da bi Milton, kao njezin “najbolji prijatelj”, mogao znati gdje je. Požurila sam kući s posla da bih ondje zatekla Miltona koji se već instalirao na jednu sofu sramotnoga izgleda u mom dnevnom boravku. Bio je odjeven u težak narančasti kaftan i bijele lanene hlače kakve su sedamdesetih nosile domaćice iz Palm Beacha. Čim sam ušla, suosjećajno je podignuo obrve, nagnuvši glavu prema sumornoj garnituri za sjedenje. “Ne mogu vjerovati da si nagovorio portira da te pusti u stan”, rekla sam ugledavši ga. Odložila sam torbu na pod i strovalila se do njega. “Namještaj možda jest ofucan, ali ovaj stan je...” Milton je zastao i promotrio prozračan dnevni boravak, diveći se visokim stropovima i originalnom kaminu, “šikastičan. Totalno šikastičan.”


Stan možda jest bio prazan, ali je doista bio šikastičan, da se poslužim Miltonovim izrazom. Osim golemog dnevnog boravka, imao je još tri spavaće sobe, sobu za poslugu, nekoliko kupaonica, blagovaonicu, biblioteku te prilično prostranu kuhinju. “Koliko prostora”, rekao je Milton, listajući i koračajući prostorijom. “S pogledom na tri strane! Mili Bože. Kog će ti vraga parketi složeni u riblju kost kad na podovima već imaš pravi mozaik?” “Da ti iskreno kažem, ni sama ne znam odakle početi”, rekla sam najednom osjećajući svu težinu posla koji mi predstoji. “Ovo je predivna prostorija krasne strukture. Što kažeš na osamnaestostoljetnom Italijom nadahnute blijedozelene tapete s ručno oslikanim srebrnim buketima ruža?” “Zvuči ljupko... ali možda malčice pretjerano za naš ukus”, odgovorila sam, nastojeći biti ljubazna. Bila sam malo zabrinuta: ručno oslikano što god zvuči bolesno skupo. “Imaš neki drugi prijedlog?” “Sylvie, imam bolju ideju. Nijansa Pink Ground tvrtke Farrow & Ball - lud sam za njom. Nećeš naći nježniju ružičastu boju od nje; uvozi se iz Engleske; prostorija bi izgledala tako... chatsworthski5. Što će nam tapete u ovoj sobi. Ta sam pogled je ukras! Daj ti to pogledaj!” Milton je, dakako, bio potpuno u pravu. Prešla sam na drugu stranu sobe i rastvorila staklena vrata koja vode na tri prekrasna ukrasna balkončića. A sve što odatle vidite su od sunca izblijedjeli vrhovi stabala u Washington Square Parku koji se lagano povijaju na povjetarcu te beskrajno plavo nebo ponad njih. Ipak, ovo je otišlo predaleko, pomislila sam. Ne trebamo dekoratera, podsjetila sam samu sebe. “Milton,” rekla sam, “voljela bih te angažirati, ali mislim da si to ne mogu priuštiti.” Bila sam uvjerena da će ga to razoružati. Šutio je. Okrenula sam se i shvatila da Milton uopće nije u istoj prostoriji. Nekoliko trenutaka kasnije zatekla sam ga kako poput nekog narančastog oblačka leprša po glavnoj spavaćoj sobi. “Mislim da je ovaj stil - sređeno ali ne sređeno - nesređeno sređeno - upravo ono što tebi treba. Izgleda prirodno. Kao da si ga sama namjestila. S tim da si to učinila apsolutno savršeno. Ovdje će doći antikno uzglavlje, ručno oslikane kineske tapete i stolić Jan Sen-”

5

Chatsworth je jedna od najljepših ladanjskih kuća u Engleskoj: sijedište vojvode i vojvotkinje od Devonshirea.


“Milton, jednostavno ne mogu angažirati dekoratera”, rekla sam. “Sviđaju mi se tvoje ideje,” ali nisam taj tip cure.” “Možda, ali budući da sam ja Laurenin dar tebi, nemaš me pravo odbiti”, odgovorio je i uputio se prema kuhinji. “Što?” rekla sam uzrujano jureći za njim. “Sredit ću ti stan. Lauren je znala da me ti nikada ne bi angažirala, pa me angažirala ona. Nije li to predivno od nje? Nije da se hvalim, ali zbilja znam što radim, tako da ćemo na kraju svi biti zadovoljni. Može čaša pjenušca?” rekao je. otvarajući hladnjak u kuhinji. Ne čekajući da mu odgovorim, otvorio je bocu. Natočio nam je svakom po čašu. Kucnuli smo se. Otpila sam gutljaj, odustajući: efekt zvan Milton je djelovao punom parom. Ne bi čovjek vjerovao kako je malo potrebno da se date uvjeriti kako je ono čemu ste se toliko dugo opirali zapravo najbolje moguće rješenje za vas. Milton me smotao dok si rekao keks, u prvom redu tako što me uvjerio da će se Hunter oduševiti kad ga po povratku iz Pariza dočekaju najmanje tri pošteno sređene prostorije - kuhinja, glavna spavaća soba i dnevni boravak - i što je naglasio kako bi meni za to trebalo puno više od nepunih mjesec dana. Bio je u pravu. Milton je, ja sam to znala, manipulirao onim djelićem mene koji je želio iznenaditi Huntera jednom staromodnom, fućka-mi-se-za-karijeru jer sam friško vjenčana obiteljskom gestom. Znala sam da će udobno uređen dom razveseliti Huntera, osobito zato što se tome ne nada, ali sam jednako tako znala da to sama jednostavno neću stići. Morala sam priznati da kineske tapete doista zvuče božanstveno, a Milton mi je rekao da ima nekoliko apsolutno sjajnih tajnih dobavljača predivnog namještaja. U glavi sam već smišljala kako ću u stanu prirediti Hunterovu rođendansku proslavu - bit će to sjajan prostor za zabave kad jednom bude dovršen. “Dakle,” rekao je Milton ispraznivši čašu, “ovo će biti gotovo u tren oka. Zapravo ga treba samo malo ušminkati. Mislim da ovu središnju prostoriju možemo dovršiti prije nego što ti se suprug vrati s puta. Kad smo već kod toga. gdje je uopće Hunter?” “U Parizu. Dogovara lokaciju za novu emisiju”, odgovorila sam. “Predivno”, rekao je Milton. “Onda se moram naći s njim jer sam idući tjedan i ja u Parizu. Najprije idem u kupovinu, a potom u posjet Sophiji. Sophia ima apsolutno fantastičnu obiteljsku kuću na otoku St. Louis.”


“Nisam ni sumnjala”, rekla sam. “Obećala je da će me odvesti u Burbonsku palaču u unutrašnjosti. Nitko nije bio u njoj već četrdeset godina, ali budući da ona ustvari jest Burbonka, nekako je to uspjela srediti. Da nije bilo onog nesretnog događaja iz 1789., Sophia bi bila francuska kraljica.” “Milton, viđaš li štogod Lauren?” upitala sam ga, mijenjajući temu. Uopće mi nije bilo do razgovora o Sophiji, a i druge su mi stvari bile na pameti. “Idem k njoj večeras prije nego što otputujem u Pariz.” “Možeš li joj reći da mi se javi?” rekla sam. “Treba mi njezina pomoć u vezi s poslom, ali je nikako ne mogu dobiti.” “Reći ću joj da te nazove čim je vidim”, rekao je Milton. “Kladim se da upravo ovog časa čami sama kod kuće i ne javlja se na telefon.”


5. Prijatelji na koje ne možete računati Još iste noći mobitel mi je zazvonio oko pola Bog bi ga znao koliko sati. Mogla su biti koja tri sata ujutro, ali nisam sigurna. Javila sam se u polusnu, nadajući se da me to Hunter zove iz Pariza. No zvala je Lauren. Zvučala je napeto. “Bože, upravo je otišao”, rekla je uzbuđeno. Bila je više nego budna. “Tko?” upitala sam je pospano. “Sanford, tko drugi.” “Ma daj!” “Znam. Daleko je prekasno da oženjen čovjek bude kod razvedene cure. Osobito ako je razvedena cura slatka kao ja. Doslovno sam morala nazvati njegovo osiguranje da ga se riješim. Sviđa ti se ono novo ulje gardenije koje odjednom svi koriste? Od njega čovjek miriše na Havaje.” “Što?” rekla sam. “Primijetila si da stalno skačem s teme na temu kao da patim od poremećaja pažnje?” “Što je Sanford htio?” Upalila sam svjetlo te se malčice pridigla u krevetu. “Oh, znaš već, ono... naravno, meni to nije bilo ni na kraj pameti, što ga je još više izludilo. Nikad to ne radim s oženjenim muškarcima, uopće mi to nije šik. Bože, oprosti što ti se toliko dugo nisam javila. Ja sam kriva, nitko drugi. Ustvari, bila sam totalno bolesna, nisam mogla ništa živo napraviti. Onda, što kažeš na cijelu tu strku oko ulja gardenije?” “Zvuči odlično, ali ne znam gdje ga se može nabaviti”, rekla sam. “Bond br. 9. Dam ti ja svoje. Zbilja mi ide na živce to što je cijeli centar grada pošašavio za gardenijama. Milton kaže da bih trebala uplesti gardeniju u kosu kad sljedeći put budem priređivala jednu od svojih večera i hodati bosonoga. Moraš obavezno doći.” “Bit će mi drago-” “Oprosti”, prekinula me. “Pričekaj sekundu, molim te.”


Lauren je utihnula. Čula sam da joj zvoni još jedan telefon. Lauren se javila. “Da, dušo... i ti meni nedostaješ”, čula sam kako govori. “Oh, ne, ne, ne... mogu ti se javiti kasnije? Koliko je sati kod tebe? ...U redu? Čujemo se.” Vratila se na telefon. “Oh! Koja sapunica.” Uzdahnula je. “Tko te to zvao?” “Mogle bismo sutra objedovati zajedno, može?” rekla je Lauren, praveći se da nije čula moje pitanje. “Naravno”, rekla sam. Onda ću je moći pitati za Alixe Carter. “Gdje?” “O tome ćemo se dogovoriti ujutro. Mogu te nazvati u jedanaest?” Sutradan ujutro, Lauren me nazvala na posao neposredno prije jedanaest. Iskreno govoreći, njezina točnost me iznenadila, ali i donekle ohrabrila. Možda Lauren ipak nije baš tako grozna kao što tvrdi. “Bože, nisam valjda zakasnila, nadam se?” rekla je kad sam se javila. “Ne. Sad je doslovno minuta do jedanaest”, odgovorila sam. “Sigurno ćeš misliti da sam najnepredvidivije stvorenje na svijetu, ali moram otkazati ručak. Totalno sam zgažena.” Bogme sam i ja. Što ću sad s Thackerayevim haljinama? “Dobro si?” upitala sam. “Oh, Bože, sve je u najboljem redu, ali je, ovaj, komplicirano. Ručak jednostavno ne dolazi u obzir.” “Htjela sam te pitati za malu pomoć u vezi s poslom. Imaš li možda vremena za čaj?” predložila sam nadobudno. “Oh, to bi bilo krasno. Ali ne mogu. Zaglavila sam u Španjolskoj.” Lauren je bila u Madridu. Ta gdje bi drugdje bila. Ubrzo mi je postalo jasno da je za Lauren i fizički i psihički neizdrživo zadržati se na jednom mjestu duže od pet sekundi. Ipak, zaista treba biti majstor da bi usred noći bili u New Yorku, a već sutradan ujutro u Madridu. Kako li je to samo izvela? “Privé” rekla je tiho. “Ali nisam putovala Sanfordovim zrakoplovom ili štogod slično. Nego zrakoplovom jednog mog prijatelja. Sinoć je dogovorio let za Madrid i neprestano me gnjavio da pođem s njim, pa sam valjda u, ono, tri ujutro, zaključila da ne bi bilo loše provesti vikend u planinama. Imaju predivne konje, a ja sam se baš zaželjela jahanja, no


sad kad sam ovdje, radije bih objedovala s tobom. Oprosti. Nadam se da me ne mrziš?” “Naravno da ne, ne budi luda. I, čime se baviš u Španjolskoj?” “Recimo to ovako. Prva faza izazova u flertovanju je uspješno okončana. Jedan manje! Ljubila sam se s matadorom! Već sam ga totalno otkantala.” Lauren je bila nestašna poput školarke. Ovo je zbilja bilo brzo. Potom je uzdahnula i rekla: “Kvaka je u tome što mi je g. Madrid, honorarni matador, izgledao zbilja božanstveno dok smo jeli ribu i jaja u zrakoplovu, ali sad kad sam u njegovoj čudnoj kući i s njim u brdima, od sveg tog raslinja osjećam totalnu klaustrofobiju. U dvorištu je posađeno toliko mnogo palmi da se osjećam kao da sam zalutala u Dan trifida. Ali, moram biti snažna ako želim ostvariti svoj cilj.” Lauren je sad već zvučala dostojanstveno poput opatice koja se upravo zavjetovala na celibat. “On je prva postaja mog plana o flertovanju.” “I, kakav je?” pitala sam. “Recimo to ovako. Flert s matadorom me zbilja dotukao. Ljubakanje sa Španjolcima je bez veze. Doslovno ti usišu jezik, kao da ga žele progutati. Fuj! Da mi je to napravio neki Amerikanac, dala bih ga uhapsiti. Ne moram ti ni govoriti da je moja bunda od kunina krzna iz Revillona, sjećaš se, kratki kaputić s antiknim gumbima, već na putu iz Pariza. Nadam se da će stići u New York prije mene. Ta red je proslaviti svaki flert jednim velikim iznenađenjem samoj sebi, n’est ce pas? Na kraju krajeva, ljubakanje s nepoznatim muškarcem je grozomorno. Tuđa slina i sve ostalo... gore nego mlaka zobena kaša.” “Fuj!” Nasmijala sam se. “Definitivno zaslužuješ poštenu bundu.” “Bože, moram pobjeći odavde”, zaključila je Lauren. “Nazvat ću te čim stignem u grad. Velika pusa.” Obično ini ne smeta ako je cura nepredvidiva ili ako otkazuje ručkove, ali Lauren je pojam nepredvidive njujorške cure dotjerala do ruba prihvatljivosti. Dopustite da vam pojasnim. Stanovita količina nepredvidivosti, otkazivanja u posljednji trenutak, ostavljanja na cjedilu i posvemašnje beskorisnosti u prijateljskim međuodnosima u određenim njujorškim društvenim krugovima vrijedi kao pravilo. Činjenica je da jako zgodne i dobrostojeće cure imaju pravo ostavljati druge ljude na cjedilu mnogo češće nego njihove manje privlačne i manje bogate inačice. A Lauren je umijeće nepredvidivosti podigla na jedan viši nivo. Neprestano je ostavljala ljude na cjedilu, no činila je to s


toliko šarma da je njezina nepredvidivost bila ne samo dobro prihvaćena nego čak i privlačna. Međutim, dva iduća dana što sam ih provela u salonu kraj Thackeraya koji me stalno davio pitanjem jesam li već uspjela stupiti u vezu s Alixeom Carter nisu bila nimalo šarmantna. Prvi glasi od Lauren, nekoliko dana nakon Miltonova posjeta, stigli su do mene posredstvom glasnika. Tog sam četvrtka, kad je stigao paket kojem je na vrhu bila zataknuta omotnica liliputanske veličine, radila kod kuće i držala oko na vojsci Miltonovih radnika (koji su, mora se reći, načinili čudesa već u samo nekoliko dana). Omotnica je bila blijedoružičasta, a unutra je bilo istobojno pisamce dimenzija poštanske marke u kojem je žarkoružičastim slovima pisalo: Oprosti! Ručak 13:00, Blue Ribbon? xxx, L. Nisam još čula da išta drugo može toliko izbaciti iz takta njujoršku curu kao sastavljanje isprike. Ne bih se iznenadila da je to pravi razlog trenutačne opsjedutosti pisamcima tako minijaturnih dimenzija (trenutno najmanja raspoloživa dimenzija je 50x75 mm) da na njih jedva da možete ugurati više od četiri riječi. Božanstvena večera, draga!x, Cecile je otprilike maksimalno koliko stane u jedno takvo pisamce, i to pod uvjetom da pišete na obje strane. Neki neljubazni ljudi su, štoviše, počeli širiti glasine da su cure s Manhattana sklone minijaturnim pisamcima na kojima nemaju prostora bilo što reći zato što i nemaju što reći. Kvaka s Laureninom nepredvidivošću je u tom što je sveobuhvatna. Ne radi se ovdje samo o otkazivanju. Laurenina nepredvidivost obuhvaća i posve nove dogovore koje zakazuje u posljednji trenutak jednako kao što ih i otkazuje. A kad vam nepredvidiva osoba dođe s “planovima” teško da ćete se iz njih izvući jer je najvjerojatnije riječ o planovima koje ste iznimno voljni provesti u djelo. Čitajući Laureninu šik poruku, načas sam joj poželjela reći da sam zauzeta. No, u međuvremenu sam mrzovoljno otvorila paketić. Unutra se nalazila masivna staklena bočica parfema od ulja gardenije iz parfumerije Bond br. 9 - koji se, čudna li čuda, zvao Njujorški flert. S njom je stigao i staromodni raspršivač, vrlo šik, u narančastoj telećoj koži, sa svijetlozelenom Štrcaljkom na vrhu. Tko se ne bi oduševio takvim dekadentnim poklonom. Ulila sam parfem u raspršivač i nanijela


malo mirisa na zapešće. Prekrasno je mirisao. Možda ipak nisam tako zauzeta. Nazvala sam Thackeraya i upozorila ga da ću možda izbivati cijelo poslijepodne. Thack je zaključio da je vrijedno toga, ako na taj način uspijemo namamiti Alixe na probu u salon. Bože, pomislila sam, odijevajući se za ručak kasnije tog istog jutra, Lauren i ja se jedva poznajemo, a sad ću je morati zamoliti da me izvuče iz vrlo neugodne situacije u koju je upletena i njezina vrlo bliska prijateljica. Uvukla sam se u nove čokoladnosmeđe samterice Hudson i kratki bijeli kaputić od kašmira. Ako sam i bila uzbuđena, nadala sam se da će moja odjeća to prikriti. Kad sara stigla, Lauren me, na moje nemalo iznenađenje, već čekala u restoranu Blue Ribbon, na uglu ulica Downing i Bedford. Sjedila je za okruglim stolom kraj prozora tog slatkog restorančića. Bila je u nabranoj haljini od šifona boje kave. Unatoč jesenskoj hladnoći u zraku, nije nosila čarape, a na nogama je imala jimmychooice, natikače od krokodilske kože. Preko naslona stolca bila je ležerno prebačena zelena stola od lisičjeg krzna. Lauren je djelovala zapanjujuće odmorno za osobu koja je Atlantski ocean preletjela dvaput u jednako toliko dana. Prilazeći joj, promotrila sam restoran. U restoranu su sjedile još najmanje četiri djevojke u kratkim bijelim kaputićima, primijetila sam razočarana sama sobom. U New Yorku se modni ciklus uvijek odvija ubrzanim tempom. U svakom drugom američkom gradu mora proći bar jedno godišnje doba da bi nešto postalo “prošlost”. Ovdje je za to dovoljan i jedan ručak. “Izgledaš kao Jackie O.” rekla je Lauren kad sam joj prišla. Ustala je, zagrlila me i poljubila me u oba obraza. “Obožavam ovakve kaputiće.” “Ma daj, oduran je. Ali ti izgledaš sjajno”, odgovorila sam i uzvratila joj poljupcima. “Uh! Izgledam očajno”, rekla je Lauren, natežući haljinu. “Osjećam se kao prase.” Premda smo obje izgledale sasvim pristojno, među curama koje objeduju, bilo gdje u Americi, vrijedi prešutno pravilo da treba izmijeniti komplimente na račun nevjerojatno dobrog smisla za odijevanje druge cure. A nakon toga cure moraju izmijeniti prezrive primjedbe glede vlastitog stila odijevanja. To se uči još u srednjoj školi, odmah nakon prisezanja na odanost. Od najveće je važnosti da nikada ne odstupite od šablone i da ne daj bože prihvatite kompliment.


Čim smo to riješile, obje smo u isti čas uzdahnule i sjele. Pristupio nam je konobar te smo naručile - dvije kole, odrezak s prženim krumpirićima, bez salate. “Umirem od gladi”, rekla je Lauren. “Najbolje da odmah prijeđemo na stvar. Kako ti mogu pomoći?” “Pa, radi se o tvojoj prijateljici, Alixe, onoj koja me pozvala na darivanje.” “Kako čudno. A ja sam tebe htjela zamoliti za pomoć upravo u vezi s njom”, rekla je Lauren iznenađeno. “Što?” rekla sam, jer je njezina primjedba u meni probudila znatiželju. “Ne, ti prva”, rekla je Lauren nasmijavši se. Nisam muljala nego sam jednostavno ispričala Lauren cijelu onu nesretnu priču, od A do Ž. Kad sam joj sve rekla, Lauren je uzela mobitel, nazvala Alixe Carter i zapovjedila joj da za siječanjski ples odjene haljinu Thackeraya Johnstona. Ako sam dobro shvatila, Alixe Carter je činila štogod je Lauren poželjela. “Riješeno. Alixe će navratiti na probu u ponedjeljak, 20. rujna u 14:00. I ja ću odjenuti Thacka ako ti to može pomoći”, obećala je i zaklopila mobitel. “Oh, Bože, savršeno, hvala”, rekla je Lauren kad se konobar pojavio s dvije kole. Lauren je ispraznila svoju čašu u tren oka, kao da mjesec dana nije ništa pila. “Nije li kola najsavršenije piće na svijetu? Pokušala sam je se ostaviti milijun puta, ali jednostavno ne mogu. Lakše je prestati pušiti, što mi također ne uspijeva.” Nekoliko minuta kasnije, konobar je donio jelo i stavio ga na stol. Lauren je pogledala svoje i rekla: “Mogu li radije dobiti samo salatu od rotkvica?” i vratila tanjur konobaru. A onda je rekla: “Moram te zamoliti za jednu veliku uslugu, trebat će mi tvoja pomoć oko nečega-” “Naravno”, rekla sam. “Pa ti si meni upravo učinila najveću moguću uslugu.” “Voljela bih da budeš moja kuma”, rekla je Lauren i dražesno se nasmiješila. “Nije valjda da se udaješ za onog matadora s kojim si flertovala?” “Ne. Treba mi kuma za razvodno darivanje.” “Bit će mi čast”, rekla sam. Ovo je zvučalo urnebesno.


Uskoro se pokazalo da je glavna zadaća Laurenine kume osigurati da na darivanju ne bude oženjenih muškaraca. Svaka uzvanica mora dovesti jednog poželjnog muškarca, kao što je i naznačeno na pozivnici, ali “dobrog”, za razliku od šačice dobro znanih uletača koji se iz godine u godinu pojavljuju na raznoraznim društvenim događanjima, u prvom redu zato što nisu materijal za ženidbu. “Dobar” muškarac bi se mogao definirati kao muškarac koji radi zanimljiv i dobro plaćen posao; no, što je posao bio bolje plaćen, mogao je biti i manje zanimljiv. Primjerice, ako ste g. Skype, onda su računalni poslovi sasvim prihvatljivi. Ostali uvjeti su: kosa, nekretnine (“lijepo molim, bez podstanara”, naglasila je Lauren) i, ako je ikako moguće, nasljedstvo. “Nije da tražim supruga”, rekla je Lauren skromno. “Samo jurišam na flert broj dva. Štos je u tome što je razvodno darivanje jedinstvena prigoda za ljubakanje, budući da je razvedenica okružena udanim curama i slobodnim frajerima. A to u prijevodu znači da je konkurencija izbačena iz igre. Oh, da, osim nekoliko izabranih novopečenih razvedenica... poput Salome i Tinsley... što mogu kad su tako zabavne. Bože, nadam se da ti neće biti problem organizirati sve ovo u tako kratkom roku. Ali mogu ti dati popis frajera. Nadam se da nisam suviše... nepredvidiva”, rekla je. “Ma kako bi ti bila nepredvidiva”, rekla sam, misleći u sebi, nitko ne može biti ovoliko nepredvidiv!


6. Lov na supruge Valjda nisam povukla vraga za rep, razmišljala sam u sebi kasnije tog petka navečer nakon što sam se vratila kući s neplaniranog ručka s Lauren, time što sam ovako friško udana pristala organizirati zabavu na kojoj je supruzima zabranjen pristup i kojom se slavi razvod? Nešto me kopkalo. Nije da sam osjećala grižnju savjesti, ali ipak sam imala nekakav osjećaj da za mene kao frišku suprugu i nije baš primjereno sudjelovati u nečemu takvom - ili, ako već ništa drugo, biti baš toliko oduševljena svojom ulogom. Ako ćemo iskreno, moram priznati da nisam mogla podnijeti ostale friške supruge. Vjerovala sam da će razvodno darivanje biti odličan protuotrov protiv građanskih opsesija friško vjenčanih parova koji kao da nisu znali razgovarati ni o čemu drugom osim o Waterworksovim kuhinjskim pločicama ili pokušajima da “začnu” dijete. Ako je prošlo sedam sati navečer i ako se nalazite u miješanom društvu, razgovori o epiziotomijama i ovulacijskim ciklusima bi trebali biti zabranjeni. Jer je od njih svima muka. Rano navečer taj dan nazvala sam Huntera - kod njega je trebalo biti jedanaest sati - da mu kažem za razvodno darivanje. Dokle god moj suprug zna čime se bavim, sve je pod kontrolom. A ako mi kaže da ne želi da sudjelujem u tome, otkazat ću kumstvo. “Dušo, mogu te nazvati kasnije? Još uvijek sam na večeri”, rekao je kad sam ga nazvala na mobitel. Iz pozadine su dopirali zvukovi veselja, a razabrala sam i nekoliko američkih i britanskih glasova. Čini se da se Hunter zabavljao. “Da, naravno. Nedostaješ mi, ljubavi”, rekla sam i prekinula vezu. Budući da te večeri nisam izlazila, odlučila sam večerati u krevetu, pogledati epizodu serije Entourage koja mi je promakla i pričekati da me Hunter nazove. To mi se činilo dovoljno dekadentnim. Hunter ne želi ni čuti za večeranje u krevetu - misli da je to nepristojno ili što već - no ja mislim da je to nevjerojatno civilizirano. Baš mi je godilo zavaliti se u krevet i jesti kinesku hranu u svilenoj vintage spavaćici, a da mi nitko


zbog toga ne prigovara. No zaspala sam prije nego što me je Hunter stigao nazvati. Vjerojatno mi nije htio smetati, jer me ni u subotu ujutro kad sam se probudila, još uvijek nije nazvao. Čim sam ustala iz kreveta, nazvala sam Huntera u hotel. Kad je bio u Parizu, Hunter je odsjedao - i tu u velikom stilu, rekla bih - u Hotelu Bristol. To je jedan od tamošnjih ljepših starih hotela. “Monsieur Mortimer ne u hotel”, rekao je prilično otresit Francuz na drugoj strani linije. “Nije cijeli dan.” Pitala sam se što radi. Nadala sam se da sjetno lunja ulicama Pariza i razmišlja o meni. Možda mi upravo kupuje čarobni ručno rađeni čipkasti negliže u prodavaonici Sabbia Rosa. Jedino što mu nisam spomenula Sabbiju Rosu, a svi znamo da supruzima treba reći točno čime želite da vas iznenade. Odlučila sam da mu to moram spomenuti, nadasve pažljivo, čim idući put budemo razgovarali. “Možete li monsieuru Mortimeru prenijeti poruku kad se vrati?” rekla sam. Recepcionar me prespojio na glasovnu poštu, na kojoj sam ostavila predugu, nedostaješ-mi, mišu-pišu vrstu poruke tijekom koje sam Hunteru poslala mnogo poljubaca. “Pusa-pusa-pusa, dušo.” Poslije toga sam nazvala Huntera na mobitel. Najprije je nekoliko puta odzvonio, a nakon toga je uslijedilo tut-tutanje i glas, “Molim. Nazovite. Kasnije.” Nazvala sam ga još nekoliko puta, no telefon je očito bio u kvaru. Možda Francuzi namjerno onemogućavaju funkcioniranje američkih mobitela u svojoj državi, kao što rade sa svim ostalim što dolazi iz Amerike. Oh, a što ću sad; poslat ću mu e-mail, pomislila sam. I tako sam u kućnoj haljini sjela za stol što ga je Milton nabavio Hunteru za biblioteku te utipkala sljedeće: Ljubljeni moj mužiću, jako nedostaješ svojoj ženici. Žena ti je uvučena u stravičan plan novopečenih razvedenica iz kojeg su supruzi protjeram i nada se da ti to ne smeta. Usput rečeno, ako te put slučajno nanese u Rue Des Salutes Péres i ako te neka neodoljiva sila odvuče do prodavaonice Sabbia Rosa, preklinjem te da slijediš svoje instinkte i uđeš, jer tvoja supruga obožava iznenađenja iz Sabbije Rose. Nazovi me, dragi!


Pusa, S. Čim sam olakšala dušu u pogledu razvodnog darivanja, mirne sam se duše mogla prepustiti sanjarenju o satenu iz Sabbije Rose. No kako se Hunter nije javio ni u nedjelju ujutro, ponovno sam nazvala Hotel Bristol. Službenik hotelske centrale je neko vrijeme pokušavao dobiti broj Hunterove sobe, a onda je rekao: “Nijedan gost hotela nije zaveden pod imenom monsieura Mortimera. Zacijelo se odjavio.” “Ne, sigurna sam da je odsjeo kod vas”, tvrdila sam. Ta gdje bi drugdje bio? “Provjerit ću još jednom...” Uslijedila je stanka i čula sam kako službenik na centrali lupka po tipkovnici. “Ne. Ovdje stoji da se odjavio iz hotela u petak u dva sata ujutro. Au revoir.” Veza se prekinula. Polako sam poklopila slušalicu. Odjednom su mi se odsjekle noge. Hunter se odjavio? Pa gdje je? Te sam se nedjelje, prvi put tijekom svog kratkog bračnog života, ozbiljno zamislila nad Hunterom. Obožavala sam ga, no jesam li ga doista upoznala u ovih šest mjeseci? Hunter je izbivao tek kojih tjedan dana, ali već sam se pitala mogu li mu vjerovati? Kako je dan odmicao, tako sam osjećala kako polako ali sigurno klizim u jezivu nedjeljnu depresiju. Nije me oraspoložio čak ni cvrkutav poziv od Miltona koji me izvijestio da je na Les Pucesu pronašao predivan antikni luster. Koga je briga za rasvjetljavanje doma venecijanskim kristalom kad nema supruga kojeg želite rasvijetliti? “Jesi li sreo Huntera?” pitala sam ga. “Ovaj...” zamuckivao je Milton. “Što? Što se dogodilo?” “Nisam ga sreo čak ni u prolazu. Luster je prekrasan-” “Ako ga sretneš, možeš li mu, možda, naime...” Potpuno neočekivano, briznula sam u plač. “Sylvie, što se dogodilo?” rekao je Milton, zabrinuto. “Moram razgovarati s njim. Ne mogu ga nikako dobiti i odjednom mi je postalo jako teško biti... u braku.” “Pa ovaj, znam da ćemo se sutra naći s njim.” “Mi?” “Sophia se tako dogovorila.”


Sophia. Harajuki-kosa-crta-nesuđena-francuska-kraljica cura, ona nogata. “A kojim povodom se Sophia ‘tako dogovorila’?” upitala sam, već blago razdraženo. “Idemo u neki restoran u ulici Oberkampf. Mislim da je uspjela rezervirati stol.” Ponedjeljak nije bio dobar dan. Hunter se i dalje nije javljao, nisam uspjela utvrditi gdje je, i da stvar bude gora, Alixe Carter se uopće nije pojavila na dogovorenoj probi. Bila sam uvjerena da sam dobro čula kad je Lauren potvrdila dan i sat - u ponedjeljak, 20. rujna, u dva sata poslijepodne. Ali Alke nije ni nazvala ni poslala e-mail, a svi pozivi na njezin mobitel su preusmjeravani na govornu poštu. Bijesan, Thackeray je cijeli dan ljutito iscrtavao turobne oskarovske toalete koje, za nadati se je, nijedna glumica nikad neće morati odjenuti. Ja sam pak zabila glavu u račune, bezuspješno pokušavajući odvratiti misli od vlastite noćne more. Kad sam se navečer napokon čula s Hunterom, već sam zakoračila u onaj lažno pozitivni osjećajni stadij cijele moje suprug-mi-se-ne-javlja drame, stadij koji nastupa nakon što se čovjek isplače i naživcira i na koncu postane bolesno veseo. Da ne govorim da sam si tisuću puta ponovila, pa sam zamalo u to i povjerovala, kako mi suprug ionako ne treba. Bilo je već skoro sedam navečer kad me nazvao. “Bok, dušo”, rekla sam oprezno kad sam mu čula glas. Srce mi je lupalo sto na sat. “Strahovito si mi nedostajala. Kamo si nestala cijeli vikend?” rekao je. “Kamo sam ja nestala? A ja sam se pitala kamo si ti nestao. Zvala sam te, ono, petnaest puta. Gdje si bio?” rekla sam živčano. Odjednom sam bila blago ljutita. “Ovdje”, rekao je Hunter. “Gdje bih drugdje bio?” Što? Ovo je već bizarno. “U hotelu su rekli da si se odjavio”, odgovorila sam. “Čudno. A bio sam ovdje cijeli vikend. Nisam te stigao nazvati iako sam to htio... jer sam imao beskrajno mnogo poslovnih... sastanaka i ako još uzmeš u obzir vremensku razliku...”


“Zašto su mi onda rekli da si se odjavio”, rekla sam, dajući sve od sebe da ne ispadne kako ga optužujem. “Valjda je došlo do nekakve zabune”, rekao je Hunter. “Nego, što se tiče Laurenina razvodnog darivanja... Mislim da bi joj definitivno trebala biti kuma. Ali želim čuti detaljan izvještaj o svim opačinama kojih tu večer sasvim sigurno neće nedostajati.” “Oh, neću te razočarati,” Možda je ipak sve u najboljem redu. “A što se tiče one druge stavke... Sabbije Rosse... zgodan dućančić-” “Što si mi kupio?” upitala sam uzbuđeno. “To ti ne smijem odati, dušo.” “Dušo, oprosti”, rekla sam. “Zbog čega?” A ja mu nisam vjerovala? Ta odlazak u prodavaonicu Sabbia Rosa nakon jedne sićušne molbice u e-mailu je upravo uzorno supružničko vladanje. Očito da je do čitave zbrke tijekom vikenda došlo zbog hotelske pogreške. Ipak... sve mi je to bilo nekako čudno. Ali... mislim... to sad ionako više nije važno. Vjerojatno sam samo pretjerano paranoična s obzirom na to da je Hunter već tako dugo na putu i sve to. “Zbog toga što mi tako jako nedostaješ”, slagala sam. “Cijelo vrijeme razmišljam samo o tebi. Sve si nešto mislim kako Pariz ustvari i nije Pariz kad moja predivna ženica nije kraj mene.” “Ti si moj broj jedan”, rekla sam. I jest. Kraj rasprave. “Nego, slušaj, prošli tjedan sam pronašao fenomenalnu lokaciju za prizore u ladanjskoj kući. Riječ je o jednom predivnom starom dvorcu, otprilike dva sata od Pariza.” “Kako si saznao za njega?” “Preko Miltona. Nazvao me prošli tjedan, posve neočekivano, pa smo zajedno doručkovali u Cafe Floreu. Počeli smo razgovarati o interijerima. A onda je Milton spomenuo nekakav fenomenalan prostor koji mu je pokazala Sophia i tako sam ga otišao pogledati, A sad je već cijela ekipa tamo i radi se punom parom.” “Baš ljubazno od Sophije”, odgovorila sam - vrlo velikodušno, pomislila sam. A onda mi je sinulo. Zar mi nije Milton jučer rekao da se još nije sreo s Hunterom? Možda sam ga pogrešno shvatila. Ipak, sve je to meni bilo nekako sumnjivo.


“A-ha. Nije je loše imati pri ruci. Čuj, moram juriti na večeru, naći ćemo se svi zajedno. Pozdravit ću ih u tvoje ime.” “Izvrsno”, rekla sam i poklopila. Zašto svi, uključujući i ženu koja izlazi samo s oženjenim muškarcima, večeraju u Parizu s mojim suprugom, a ja sam u New Yorku? Tu nešto nije u redu. Morala bih se zaletjeti do Pariza jedan vikend, što prije.


7. Razvodno darivanje Zabave što ih priređuje Alixe Carter uvijek iznova opravdavaju njezin nadimak: Rasipnica. Rasipnica je jedina njujorška cura mlađa od trideset i pet godina koja doista može reći da ima vlastitu plesnu dvoranu u kojoj će se održati njezin tradicionalni novogodišnji bal. A ona kaže, i doista vjeruje u to, da je svoju palaču u Ulici Charles platila od tantijema za liniju sapuna Arancia di Firenze. Premda se dobro zna da sve troškove ustvari pokriva Alixein suprug, Steve, od prihoda koje mu donosi lanac kasina, ni novinarke ženskih časopisa ni svita Alixeinih bolesno odanih prijateljica, poznatih i kao dvorske dame, takvo što nikad ne spominju. “Jesam li pretjerala s kruškinim cvjetovima? Ili sam podbacila?” upitala je sa zabrinutim izrazom na licu kad smo, tik nakon ponoći, Lauren i ja stigle u luksuzni apartman na posljednjem katu Hotela Rivington u kojem se održavalo Razvodno darivanje. Bila je odjevena u bijelu Ungarovu toaletu oslikanu grimiznim makovima. Haljina se savršeno slagala s cvjetnom temom koja se slijedila pri uređenju prostora. “Ako bilo što ne valja, jedini krivac je Anthony Todd, kojeg jednostavno obožavam. Znate, on je aranžirao cvijeće.” A Anthony Todd je, kao i obično, prevršio svaku mjeru ulaznim aranžmanom od kruškinih cvjetova. Jedan kruškin cvijet stoji 60 dolara po grančici, a njihovu suludu cijenu opravdavala je tek činjenica da je 2. listopada kruškin cvijet potpuno izvan sezone, što je, dakako, i glavni razlog zbog kojeg je Alixe ustrajala upravo na njemu. (Otkako su statusne torbice proglašene neukusnim modnim dodatkom, prazninu u njezinu životu popunjavalo je statusno cvijeće.) Gradom su kružile glasine da je, uređujući svoj proljetni vrt, Alixe načinila više štete novozelandskim uzgajivačima krušaka nego što je to McDonald’s učinio prašumama. “Ponovno rođenje!” izjavila je Alixe, objašnjavajući razlog zbog kojeg se usred jeseni odlučila na proljetni voćnjak u cvatu, no svi su znali da je jedini kriterij koji Alixe uzima u obzir pri odabiru cvjetnih tema taj da najnovija tema bude što je moguće skuplja od prethodne.


“Izgleda prekrasno, Alixe”, rekla sam, sokoleći je. “Sylvie Mortimer? Tako mi je drago što se napokon upoznajemo. Bon razvod, curke”, proskvičala je te se okrenula pozdraviti idućeg uzvanika. Alixe nije spominjala propuštenu probu haljine. Nisam ni ja. “Dobro, moram smjesta popiti nešto alkoholno”, rekla je Lauren i uputila se prema baru. “Dvije čaše pjenušca s ledom, u čašama bez stalka”, rekla je kad smo stigle. “Negdje sam pročitala da ga je tako pio Fred Chandon. Nije li to glamurozno?” Barmen nam je natočio piće, a Lauren mi je dodala moju čašu. “Vidiš li nekog zgodnog frajera?” upitala me, pomno snimajući prostoriju. “Izgledam li ofucano?” Laurenina besprijekorna toaleta bila je usklađena s nepisanim modnim pravilom Hotela Rivington - klasična večernja odjeća. Bila je odjevena u do poda dugu nebesko sivu plisiranu Tulehovu haljinu na sitne bijele točkice. Bolero - minijaturan odjevni predmet dužine jedva do ramena, načinjen od otprilike centimetar i pol zabranjenog majmunskog krzna - pokrivao joj je ramena. Oči su joj uokvirivale lažne trepavice te namazi i namazi crne olovke, a kosa joj je padala oko ramena u nezačešljanim valovima. Ja sam pak odjenula jednu od Thackovih najčednijih haljina od bijele svile. Htjela sam posve otvoreno dati svima na znanje da nisam u lovu na slatke frajere. “Izgledaš zaista sjajno”, rekla sam joj. “Osjećam se nekako čudno”, rekla je, dok su joj oči skakutale od gosta do gosta. “Ovdje je sve nekako premirno za moj ukus.” Zabava nije bila ono što se obično smatra tipičnim djevojačkim darivanjem (hvala Bogu). Staklena vrata koja su sa svih strana okruživala apartman i kroz koja je prodiralo narančasto i crveno svjetlucanje ulične rasvjete, davala su zabavi blistavu pozadinu. Tu i tamo razabirala sam poneku siluetu muškarca čije su ruke bile obavijene oko djevojačkoga struka, manje skupine što su se okupljale na sićušnim sofama donesenim posebno za ovu prigodu i intimne parove koji su se izležavali na divovskim krznenim jastucima razbacanim po cijelom apartmanu. Bilo je već i ljubakanja ispod kruškina aranžmana čiji su čarobno pahuljasti cvjetovi djelovali pahuljastije od šlaga. “A tko je ono?”upitala sam.


Tik do mene, oslonivši se na barski stolac, jedna se cura vrlo egzotičnog izgleda mahnito ljubila s nekim tamnoputim muškarcem. Gurala ga je sve bliže i bliže šanku. Činilo se da mu je užasno neudobno. Kako ga je pritisnula, tako mu je ćepica neočekivano skliznula s tjemena i sletjela na šank. Muškarac nije ništa primijetio, a Lauren i ja smo dale sve od sebe da prigušimo hihotanje. “To je Salome Al-Firaih. A zovu je i”, prošaptala je Lauren vragolasto, “bliskoistočna razvedenica s mirovnim planom. Ljubaka se isključivo s pripadnicima drugih vjeroispovijesti. Nevjerojatno je otkvačena. Želim joj biti što sličnija.” Čim je to rekla, Lauren joj je pristupila, potapšala je po ramenu i rekla. “Salome. Trebala bi biti opreznija. Nismo u Ženevi. Nego u Hotelu Rivington.” “Lauren! Zar ne vidiš da imam pune ruke posla”, prosiktala je Salome, jedva odlijepivši usne od frajera. Salome me podsjećala na bliskoistočnu Sophiju Loren. Imala je kožu boje preskupih Fauchonovih pralina, a njezini crni uvojci što su joj padali do ramena blistali su poput naftne mrlje. Njezine oči boje nefrita uokvirivale su dugačke trepavice, a njezin je dekolte prekrivala tek izrazito duboko rezana haljina. Izgledala je kao tipična elegantna arapska bomba. “Salome, moraš biti diskretnija”, rekla je Lauren Salomeinoj kosi. Izgovorila je to blagim zapovjednim tonom. Salome je na trenutak podigla pogled i zločesto namignula Lauren. “Draga, sretan ti razvod!” rekla je. “Čemu diskrecija kad svi ionako sve znaju?” A to “sve” što “svi” ionako znaju je da se Salome, dvadesetosmogodišnja kraljevna iz Saudijske Arabije, u dvadeset i prvoj vjenčala s harvardski obrazovanim Faisalom Al-Firaihom, kraljevim nećakom, i da je taj brak bio dogovoren. Nekoliko godina nakon vjenčanja, Faisal ju je doveo u New York gdje je vodio obiteljske poslove. Prije otprilike godinu dana, Faisal je bio prisiljen vratiti se na Bliski istok na tri mjeseca, a to je doba kad je Salome otkrila Bungalov 8, privatni noćni klub u koji redovito zalazi gradska krema. U međuvremenu je i Manhattan otkrio Salome, a Salome je otkrila i da se voli fotografirati. Premda je bila profinjena poput pantere, Bungalov 8 je


bio tek drugi noćni klub u koji je Salome ikad kročila nogom. Poludjela je za frajerima i za votkatinijima, te je počela skupljati papuče iz Bungalova 8 kao da je riječ o umjetninama. Jednu ju je večer netko uočio kako se ljubaka sa Shaijem Fledmanom, američko-izraelskim prodavačem nekretnina. Nažalost, Faisal je za to doznao već sutradan ujutro zahvaljujući internetskom izdanju trač-rubrike Page Six u članku čiji je puni naslov glasio “Dnevnici saudijske kraljevne i izraelskog komada”. Nazvao je Salome iz Rijada i rekao: “Razvodim se. Razvodim se. Razvodim se”, i to je bilo to. Prema šerijatskom zakonu, razvod je smjesta stupio na snagu. Salome trenutno izlazi sa Židovom. Njezini roditelji odbijaju razgovarati s njim. Njegovi roditelji odbijaju razgovarati s njom. Salomini roditelji također odbijaju razgovarati s njom, a Salome je samu sebe prozvala Ženom za mir. Nisam mogla odvojiti pogled od Salome, djelomice zbog njezina zadivljujućeg umijeća ljubljenja, a djelomice i zato što je na neki način sjajila iznutra. Thackeray bi, pomislila sam, zasigurno uživao kreirati odjeću za nju ako propadne dogovor s Alixe Carter, što se svakog trena činilo sve vjerojatnijim. Salome je bila daleko intrigantnija od nekakve filmske zvjezdice ili televizijske ličnosti. “Ona i Thackeray bi se odlično slagali”, prošaptala je Lauren. “Čitaš mi misli”, rekla sam tiho. Lauren je doslovce odvukla Salome od Shaia, uz mnogo hihotanja i histeričnih ispada. Skrenula joj je pozornost na mene. “Ovo je moja prijateljica, Sylvie”, rekla je Lauren. “Bok”, rekla je Salome. “Dobra ti je haljina.” “Hvala”, rekla sam. Nazvat ću Salome idući tjedan i pozvati je u salon. S ovom moram biti opreznija nego što sam bila s Alixeom. Konobar s pjenušcem je prošao kraj nas. “Jesi li za pjenušac?” upitala sam Salome. “Ne baš. Pjenušac uopće ne djeluje na mene. Pijem samo žestoka pića. Votku, molim vas”, rekla je konobaru. “Stiže”, odgovorio je i uputio se prema šanku. Upravo u tom trenutku, pojavila se vrlo skladno popunjena trudnica - a koliko sam uspjela shvatiti i jedina vrsta trudnica na Manhattanu koje noću smiju izlaziti. Kosu je svezala u ulašten konjski


rep, a bila je odjevena u uske traperice i plisiranu košulju. Trbuh joj je bio skladan kao i dinja ispod njega. “Lauren! Moj poželjni muškarac je već s nekom drugom!” rekla je uzbuđeno. “Phoebe Calder. Bože, tako mi je drago što si ipak došla. Ponoć je prilično kasno doba za trudnice. Izgledaš prilično mršavo”, lagala je Lauren. “Osjećam se kao jednogrba deva”, lagala je Phoebe. “Ja ne bih ni primijetila da si trudna”, lagala je Salome. Upravo u tom trenutku pojavio se konobar s pladnjem punim votki. Odložio ga je na stolić do nas. Svi osim Phoebe smo uzeli po čašicu. Jedino je Shai, sav nesretan jer više nije zalijepljen za Salome, uzeo dvije. “Phoebe, poznaješ Sylvie?” rekla je Lauren. Phoebe mi se srdačno nasmiješila. Dotad se nismo imale prilike upoznati, ali njezino mi je ime zvučalo poznato. Sramežljivo je trepnula i potom rekla: “Hunter i ja se znamo još od mog službenog ulaska u društvo. Čujem da ste se vjenčali u tajnosti. Svaka čast što si ga uspjela zauzdati. Prokleto je zgodan. Kakav je to bio igrač. Ooooh, zbilja je bio prekrasan.” “Da, Hunter je zaista prekrasan”, složila sam se, zanemarivši sve ostale Phoebine primjedbe. Salome, koja je, zaključila sam, bila mnogo osjećajnija no što se to na prvi pogled moglo činiti, brzo je promijenila temu. “Kad trebaš roditi?” rekla je između dvije votke. “Za kojih mjesec dana. Upravo smo se vratili s posljednjeg putovanja u Europu. Dr. Sasson bi me strpao u zatvor da zna da još uvijek putujem zrakoplovom. Sylvie, sreli smo Huntera u Londonu. Prije dva tjedna. Još uvijek je luđački zgodan, luđački.” “U Parizu”, ispravila sam je. “Hunter je u Parizu.” “Kakogod, ali mi smo ga sreli u Londonu. Uuuups.” O čemu ova lupeta? Hunter je bio u Londonu? Prije dva tjedna? Ali... moj um je grozničavo premotavao film. Je li to... je li to bilo onaj vikend kad ga nikako nisam mogla dobiti? Jedva sam dolazila do daha. Pokušavala sam se snaći u svom unutarnjem kalendaru, prebrajajući datume... bilo je to točno prije dva tjedna, nije li, kad nisam uspjela


utvrditi gdje je Hunter... premda, tko bi ga znao što dvije - ili su već bite tri - votke mogu učiniti mom osjećaju za snalaženje u vremenu? Pa to je smiješno. Phoebe lupeta gluposti. “Bio je u hotelu u Parizu cijeli vikend”, rekla sam odlučno. “Na poslovnim sastancima.” “Ah ta poslovna putovanja! Ha, ha, ha!” smijala se Phoebe. “Ni ja nikada ne vidim svog supruga. Nije li to divno!” Osjećajući nelagodu u zraku, Lauren je upitala: “Kako napreduje tvoja dječja kolekcija, Phoebe?” “Uuuuh! Koliki je to posao. Uzorci su u Šangaju. Trebali bi stići idući tjedan.” “Oprostite, moram do toaleta”, rekla sam i brzo izašla. Kad sam stigla u toalet, zaključala sam se u jednu kabinu. Što ako je Hunter stvarno bio u Londonu? Zašto bi Phoebe izmislila takvo što? No što je mnogo važnije, ako je Hunter i bio u Londonu, zašto mi to onda nije spomenuo? Odjednom sam čula kako se vrata ženskog toaleta s praskom otvaraju. Netko je pokucao na vrata kabine, a kad sam izašla, ugledala sam Lauren i Salome kako zabrinuto pilje u mene. “A tu se dakle skrivaš”, rekla je Lauren. “Što te briga za Phoebe; otkako je trudna, potpuno joj se pomutila pamet. Nema šanse da je srela Huntera u Londonu. Ona samo voli izazivati nevolje.” “Zbilja?” rekla sam. Nadala sam se da je Lauren u pravu. “Da”, rekla je Salome. “Jedino što ona zna reći je: ‘Uzorci su u Šangaju!’ To joj valjda dođe umjesto mantre. Tamo su već dvije godine.” No to baš i nije bilo sasvim točno. Osim što je strahovito ambiciozna, Phoebe je i iznimno uspješna dječja creatrice. Ali bilo je ljubazno od Salome što ju je pokušala prikazati kao totalnu pljugericu. “Najbolje da se zajedno vratimo na zabavu. Želim te s nekim upoznati”, rekla je Lauren, povlačeći me za ruku. A taj “netko” je bio Sanford Berman. (Njegovo puno prezime, Bermothovoski, skraćeno je u Berman kad je njegova obitelj 1939. došla iz Rusije u Ameriku). U odijelu i s kravatom, Sanford je pomalo nezgrapno sjedio na jednom od onih krznenih jastuka i pijuckao Perrier. Iako je bio prastari mogul mlohavog tijela, Sanford je zračio karizmom moćnoga čovjeka. Po svemu sudeći, Sanford je svih poznavao, i svi su željeli poznavati njega. Phoebe je kružila oko njegova jastuka kao izgladnjela lavica kad smo mu Lauren i ja pošle ususret, no čim je


Sanford ugledao Lauren, fokus njegove pozornosti se smjesta premjestio. Kao da ju je tražio pomoću reflektora. Nije vidio ništa drugo osim nje. “Ah”, rekao je, pružajući ruke prema Lauren, a ona ih je uzela u svoje. Sanford je ostao sjediti na jastuku, a Lauren je sjela kraj njega. Svi ostali su stajali oko njih, promatrajući ih odozgo. “Najljepša cura u New Yorku.” Sanford je prinio jednu njezinu ruku usnama i poljubio je. Sanford je bio potpuno, beskrajno, ludo, kojom god riječi to želite opisati, zaljubljen u Lauren. “Sanford, želim te upoznati sa Sylvie”, rekla je Lauren i pokazala mu na mene. “Drago mi je”, rekla sam, stisnuvši Sanfordovu ruku. Bila je hladna kao led. “Laurenina prijateljica je i moja prijateljica”, rekao je Sanford srdačno. Phoebe je pogledom punim nade zurila u Sanforda, no Sanford joj se nije obratio. Ponovno se okrenuo prema Lauren i rekao: “Draga, imam jednu poslovnu ponudu za tebe.” “Napokon. Želiš da pronađem nešto za tvoju divnu suprugu?” upitala je Lauren. “Ne, tražim nešto za sebe,” “Nadam se da se kaniš razmaziti.” “Sjećaš se onih Fabergeovih gumbi za manšete što su mi za dlaku promakli na aukciji-” “Stani!!!” prekinula ga je Phoebe. “Meni se dogodila ista stvar. Kad mi je na Phillipsovoj dražbi za dlaku promakao Laliqueov privjesak u obliku gorgone, doslovno mi nije bilo dobro. Otišla sam liječniku i rekla mu da umirem. A liječnik mi je odgovorio da moram kupiti gorgonu ako želim preživjeti. Pa sam je nakon dražbe otkupila od Freda Leightona po dvostruko višoj cijeni, i gle me sad. Živa i zdrava.” Svi su pogledali u Phoebe. Odjednom se zacrvenjela i rekla: “Jako sam usredotočena na posao. Uzorci su u Šangaju, znate.” “Znamo”, rekla je Salome. “Idemo po desert.” Salome i Phoebe su otišle, a Lauren i ja smo ostale nasamo sa Sanfordom. Okrenuo se prema njoj i zapovjednički je pogledao.


“Ne šalim se, Lauren. Želim biti vlasnik Fabergeovih gumba za manšete koji su načinjeni za Nikolaja II. Nemam pojma tko je njihov trenutni vlasnik.” Sanford je, odmah mi je bilo jasno, imao neobično profinjen ukus. Vlasnici Fabergeovih gumbi za manšete trenutno ih jedva uspijevaju zadržati koliko su traženi, premda im se cijene kreću od 80.000 dolara naviše. A ako su još k tome gledala i cara Nikolaja ili čak Rasputina u oči, onda je jagma za njima bila tim veća. Kad je pak riječ o Lauren, što je narudžba bila zahtjevnija, to joj je ostvarivanje cilja bilo važnije. Jednom prilikom, Lauren mi je priznala da u lovu na dragulje troškovi privatnih zrakoplova obično daleko nadmaše njezinu zaradu, ali, kao što i sama kaže, što bi inače radila između ručka i večere? “Naći ću ti ih,” rekla je, “ali, Sanford, nikad se ne zna hoće li ih vlasnik htjeti prodati ili ne.” “Ti si u stanju uvjeriti muškarca da ti daruje cijeli svoj portfelj samo ako mu namigneš”, rekao je Sanford zavodnički. Lauren se nasmijala. “Dat ću sve od sebe”, rekla je. “Hvala ti, draga moja”, rekao je Sanford. Poljubio ju je i obraz i nesigurno se pridigao s jastuka jer je morao otići. “Sad moram ići, ali javi mi kako napreduješ, u redu?” Lauren je kimnula i ispratila ga pogledom dok nije napustio prostoriju. Djelovala je pomalo sjetno. “Tako je sladak”, rekla je. “Zaljubljen je u tebe do ušiju”, rekla sam joj. “Pssst”, rekla je, smijući se. “Zbilja je dobar prijatelj. Ovo je genijalan posao. Ti gumbi za manšete su prava rijetkost. Napokon da sam i ja zbilja uzbuđena zbog nečega. A da to nije moj seksualni život.” “Dušo, ja sam, Sylvie”, rekla sam. “Ljubavi, tako si dugo budna. Koliko je sali kod tebe?” rekao je Hunter. U New Yorku je bilo tri, a u Parizu devet ujutro. Stajala sam u kuhinji, potpuno budna, stišćući telefon u rukama. Nije bilo šansi da zaspim nakon što sam se vratila kući s Laurenina darivanja. Bila sam previše izbezumljena zbog onog što je nalupetala Phoebe, premda si to ranije nisam usudila priznati.


“Upravo sam se vratila s Laurenina razvodnog darivanja. A počelo je tek oko ponoći.” “Najbolje da pođeš u krevet; razgovarat ćemo kad se probudiš”, rekao je Hunter. “Hunter, bolesno mi nedostaješ”, rekla sam. Poslije onog mučnog razgovora prije nekoliko tjedana, kad je Hunter nestao iz hotela BEZ DOPUŠTENJA, sve se vratilo u normalu. Ja sam već takoreći zaboravila na tu nesretnu epizodu, a Hunter je bio medeniji nego ikad unatoč tomu što je bio na putu, i koristio je svaku priliku da me nazove. Dio mene uopće nije htio spominjati što sam te večeri čula od Phoebe. Ali nisam imala izbora. “Noćas sam upoznala jednu tvoju staru prijateljicu. Phoebe.” rekla sam. “Nju nisam vidio već godinama. Kako je?” upitao je Hunter. Godinama? Sigurno je htio reći tjednima, pomislila sam. Pribrala sam se i odgovorila: “Vrlo trudno. Rekla mi je da ste se sreli prije dva tjedna, Hunter.” Zastala sam i potom dodala: “Tijekom tvog tajanstvenog putovanja u London.” Na drugom kraju linije zavladao je muk. Ljutito sam otvorila hladnjak i natočila si čašu pjenušca iz već otvorene boce. Otpila sam gutljaj. Ništa se nije dogodilo. Nisam osjetila vrtoglavu ugodu. Možda Salome ipak ima pravo kad je riječ o pjenušcu: uopće ne djeluje. A onda je Hunter iznenada rekao: “Phoebe! Uvijek melje gluposti. Kladim se da joj hormoni divljaju sve u šesnaest. Imaš pravo, sreli smo se, ali u kafiću Chez Georges u Parizu. Bila je sa suprugom, Peterom. Izgleda kao tenk.” “A zašto si onda rekao da se niste vidjeli godinama?” bila sam uporna. “Sylvie, dušo. Znaš koliko te volim. Nemaš zašto biti zabrinuta.” Tko je rekao da sam zabrinuta? Odakle mu odjednom ideja da sam zabrinuta? Znači li to da zapravo imam zašto biti zabrinuta? “Nisam zabrinuta”, slagala sam. “Odlično. Onda se prestani brinuti i pođi u krevet. Koga briga za Phoebe. Ta ona je samo jedna nepredvidiva trudnica. Mogli bismo večerati s njom i njezinim suprugom čim se vratim?”


Ima li šanse, razmišljala sam ležeći u krevetu tu večer, da nečiji brak traje kraće od brakova Liz Taylor ili Nicky Hilton? Bila sam u braku jedva šest tjedana, a već sam se pitala kog vraga moj suprug izvodi dok je na poslovnom putu. Ali, dogodi se i da cura ode na jedno razvodno darivanje i da joj svijet odjednom postane pun opakih supruga i dečki, a da se onda sutradan ujutro (kasno) probudi i shvati da joj je suprug svetac. Gdje mi je sinoć bila pamet? Niti sam ja iduća Liz Tayler, niti mi je suprug lagao. Jasno i glasno mi je priznao da je sreo Phoebe, ali u Parizu. Imajući u vidu da je trudna, pretpostavit ću da se Phoebe jednostavno zabunila i to je to. Ne bih se iznenadila da se od druženja sa svim onim razvedenicama meni pomutila pamet. Idućih nekoliko dana u potpunosti sam se posvećivala poslu i završnim radovima u stanu. Miltonova ekipa je učinila čuda i odjednom smo imali zapanjujuće prekrasan stan. Hunter se trebao vratiti za nekoliko dana, a ja sam umirala od želje da ga vidim. Bila sam uvjerena da će se oduševiti stanom. Jedva da sam bila u stanju razmišljati o bilo čemu drugome. Uspjela sam stupiti u vezu sa Salome, koja je bila vrlo ljubazna i uljudna kad sam je nazvala, te je rekla da će joj biti zadovoljstvo nositi Thackerayevu kreaciju na bal Alixe Carter. Dogovorile smo probu za tjedan dana kasnije. Thackerayu je sve to skupa odlično zvučalo pa je neprestano ponavljao: “Ionako sam prevladao Alixeu Carter. Saudijska kraljevna je neusporedivo moderniji izbor.” Nekoliko dana kasnije, Milton je navratio do stana posrćući pod težinom dvaju lustera koje je donio iz Pariza. Nakon Što sam mu pomogla da ih odloži u hodniku, zajedno smo pošli u “obilazak”, da se poslužim Miltonovim izrazom. Stan je blistao, a razgledavanje smo zaključili u mojoj omiljenoj prostoriji, u kuhinji. Sad sam imala lijepe, bež kuhinjske elemente, zrcalnu površinu između elemenata te žarkocrveni svileni zastor s čokoladno smeđim svilenkastim obrubom na prozoru. U središtu prostorije nalazio se stari stol od hra ;tovine, a oko njega su nehajno bile razvrstane vintage stolice od bambusa. Milton je inzistirao na crvenim zidnim lampicama umjesto trenutno vrlo pomodnih reflektora u nišama. “Jedino što ovdje još nedostaje je štednjak Aga. Onaj novi, bijeli”, rekao je Milton. “Onda će zbilja djelovati ugodno.” Bacio je pogled na sat; bio je u žurbi. “Ne mogu se dugo zadržati. Ujutro putujem u Uzbekistan. Slijedim stope Diane von Furstenberg i Christiana Laboutina. Bit ću tri mjeseca na Putu svile. Radi istraživanja za svoju


liniju namještaja Target. Nema me do siječnja. Zadovoljna si kako stan izgleda?” “Oduševljena sam. Jedva čekam da ga Hunter vidi”, rekla sam sretno. “Ma pogledaj ti nje. Tako si slatka”, rekao je Milton. “Jako si zaljubljena u njega, zar ne?” Blago sam se zarumenjela i kimnula. “Više nitko živ nije zaljubljen u svoje supružnike”, rekao je Milton. “Pa čak ni homoseksualci.” “Pa to je strašno”, rekla sam. “Jesi li za ledeni čaj?” Natočila sam nam piće i istresla vrećicu čokoladnih keksa na tanjurić. Milton se poslužio keksom i sjeo na jedan stolac. “Mmmm”, nasmiješio se Milton. “Dobro si se proveo u Parizu?” upitala sam ga, naslonivši se na šank. “Oh, da. Onaj Sophijin obiteljski chateau je bio i-zvan-re-dan.” “Hunter će nešto snimati ondje, zar ne?” “A-ha. Jako mudro od njega što ju je angažirao.” “Hunter je angažirao Sophiju?” upitala sam ga, zapanjeno. Ozloglašena hvatačica supruga radila je za mog supruga? Da se kojim slučajem Miltonu nije ozbiljno pomutila pamet. Nema šanse da je Hunter angažirao Sophiju, a osobito da mi to nije spomenuo. Uvijek smo razgovarali o svemu što se događalo u njegovoj tvrtki. “Siguran si?” rekla sam hvatajući dah. “Nemaš se zašto brinuti”, rekao je Milton. “Ne brinem se”, rekla sam i zamalo se ugušila keksom. Ponekad mi se čini da bi s brakom trebalo dolaziti i upozorenje iz Ministarstva zdravstva. “Sylvie, Sophia izlazi s Pierreom Lombardenom, znaš, onim frajerom kojeg stalno razvlače po časopisu Paris Match. On i Monacovi su kućni prijatelji. Mislim da ima veze i u vladi. Sophia nije u lovu na Huntera. Ali je na lošem glasu jer ima i-zvan-re-dne noge. Svi su strahovito ljubomorni na nju. Nemaš razloga biti zabrinuta.” Imala sam osjećaj da mi je kamen pao sa srca. Milton je bid u pravu. Izvanredne noge nisu razlog za zabrinutost.


8. Večer paranoje Imaš tisuću i jedan razlog biti zabrinuta”, vrištala je Tinsley. “Ja se više bojim Sophije nego što se bojim da će Saudijska Arabija prestati isporučivati naftu, kunem ti se.” Upravo sam joj obznanila vijest da je Hunter angažirao Sophiju. “Šuti! Tinsley!” prekorila ju je Lauren. “Sylvie, ti slobodno budi zabrinuta, ali važno je ne dopustiti suprugu da sazna da si zabrinuta. Pametnije je potiho šiziti u sebi. Nipošto se nemoj prepustiti totalnom paranoičnom strahu, čak i ako to znači da razgovaraš sama sa sobom i govoriš si kako je sve u redu iako znaš da nije. To sam ja radila kad se moj brak počeo raspadati.” “Ali moj brak se ne raspada”, tvrdila sam, no u sebi sam se pitala: A što ako se ipak raspada? Sjedila sam s Tinsley i Lauren u ovalnoj galeriji Hotela Carlyle večer uoči Hunterova povratka kući. Ovo je mjesto na koje Tinsley voli dolaziti kad je raspoložena za “večer paranoje”, da se poslužim njezinim izrazom. Kaže da je umiruje. Uistinu, ništa vas ne može tako smiriti kao opuštanje u jednom od Carlyleovih crvenih baršunastih naslonjača i ništa vas ne može tako utješiti kao pogled na prastarog konobara u bijelom sakou s platnenim ubrusom prebačenim preko lijeve ruke pod kutom od točno devedeset stupnjeva. Ali tu sam večer imala osjećaj i da ništa ne može zaustaviti naviranje valova tjeskobe u meni. Jedino što me tu večer tek donekle moglo oraspoložiti bila je odjeća koju su Tinsley i Lauren imale na sebi. Ranije tog dana, obje su si dale oduška u Chanelovoj prodavaonici. Tinsley je tako došla u pumpericama i sakou od tvida, dok je Lauren odjenula ozbiljan crni ogrtač koji je oko vrata čvrsto pričvrstila ogromnim brošem s rubinom Jamesa de Givenchyja. “Ja se furam na Nan Kempner6”, rekla je, “a Tinsley glumi lovočuvara.”

6

Nan Kempner (1930.-2005.) - jedinica iz prebogate kalifornijske obitelji, bila je kraljica newyorške društvene elite.


Konobarica je pristupila našem stolu. Imala je nevjerojatnu crvenu natapiranu frizuru, i bila je u maloj crnoj haljini i crnim lakiranim cipelama s visokim potpeticama. Hodala je prilično energično, kao da je članica kakve brodvejske plesne skupine. “Čime vas mogu poslužiti, gospođice”, rekla je. “Mini hamburgerima”, kliknule su Lauren i Tinsley uglas. “Ja bih vas molila zelenu salatu”, rekla sam. Nisam baš bila gladna. “I pjenušac.” “Stiže”, rekla je konobarica i naglo se okrenula na peti. “Doista ne znam mogu li ne spomenuti Hunteru Sophiju, mislim-” zaustila sam. “Pametnije ti je da ne ulaziš u to. Mislit će da si paranoična”, rekla je Tinsley. Meškoljila se kao sumanuta. “Bože, tvid užasno nadražuje kožu. Može li čovjek umrijeti od svraba?” “Ali pitam ja vas, jesam li samo paranoična?” rekla sam. Ako sam samo paranoična, onda je sve pod kontrolom. To bi, po definiciji, trebalo značiti da se zapravo ne događa ništa nepoželjno. “Ne nužno. Sjećam se da sam jednom zvala Louisa misleći da je u New Yorku, a kad ono, Louis je u Riju s petnaestogodišnjom manekenkom!” rekla je Lauren. “No da sam bila paranoična kako spada, možda bih ranije shvatila što se ustvari događa.” Ovo je bilo grozno. Gdje mi je bila pamet kad sam spomenula Sophiju pred Lauren i Tinsley? Uopće me nisu utješile, upravo suprotno. “Najbolje ti je da smjesta nazoveš odvjetnika, vjeruj mi”, hihotala je Lauren, “Život je mnogo ugodniji kad je čovjek razveden.” “Slažem se”, graknula je Tinsley. “Usput rečeno, donijela sam jednu odluku. Svejedno mi je hoću li se spetljati s bilijarderom ili konobarom, ali bitno je da nema više od dvadeset i pet godina. Sad kad sam opet solo, red je da se ponašam što droljastije. Predugo sam se ponašala preprimjereno. Ova odjeća je početak; ne pitaj me odakle to znam, jer jednostavno znam.” Nisam prihvatila igru. Od njihove silne zafrkancije meni je bilo još samo dvostruko gore. Činilo mi se da je u danim okolnostima Laurenino i Tinsleyno skvičanje i cerekanje bilo posvema neprimjereno. Tinsley me nastavila podbadati, ali kad je ugledala moje smrknuto lice, skamenila se.


“Bože, oprosti. Užasne smo”, rekla je posramljeno. Upravo u se tom trenutku kraj nas stvorila konobarica i donijela nam tri čaše pjenušca, salatu i minijaturne hamburgere. Lauren i Tinsley su pomno uklonile pecivo i mini krumpiriće, dok i jednoj i drugoj na tanjuru nije ostao samo hamburger veličine jedne četvrtine normalnoga hamburgera. Mislim da i štrumfovi imaju veće obroke. “Ovo je jedina dijetna brza hrana u gradu”, rekla je Lauren, grickajući svoju govedinu. “Super mršava ja7.” “Mmmm”, rekla je Tinsley otpijajući gutljaj pjenušca. “Čuj. ne bih te htjela zbunjivati, Sylvie, ali zbilja vjerujem da bi trebala biti paranoična. No to ne znači da zaista imaš osnovanih razloga biti paranoična. Ako baš hoćeš, istina je da sve supruge moraju biti podsvjesno paranoične. Cure poput Sophije su vrlo lukave, znaš”, nastavila je. “Što znači da je čak i kad nema razloga za brigu, pametnije uvijek biti sumnjičav, u slučaju da ipak iskrsne razlog za brigu. To ti dođe na isto kao sa Saudijcima i naftom, da se vratim na početak priče.” “Apsolutno je u pravu”, kimnula je Lauren. “Uzima mi riječi iz usta.” Budući da su obje bile razvedenice, razumljivo je da su i Lauren i Tinsley puhale i na hladno, uvjeravala sam samu sebe dok sam, kasnije te večeri, jurila taksijem prema središtu grada. Nema šanse da Sophia lovi Huntera. Ako je zbilja tako pametna kao što svi tvrde, onda nije toliko glupa da ga hvata tek tako, usred bijela dana, radeći za njega. Takvo je što ipak preupadljivo. Otključala sam stan i ušla u dnevni boravak. Legla sam na sofu koju je Milton donio prije nekoliko dana. Bila je ne samo ljupka nego i jako udobna, presvučena izblijedjelom starom marokanskom tkaninom. Svi radovi su bili više-manje gotovi, a do Hunterova mi je povratka na raspolaganju stajao još cijeli jedan dan. Nedostajao je još jedino novi umivaonik u kupaonici, ali radnici su i to trebali postaviti već sutradan. Naposljetku sam ustala i uputila se u spavaću sobu. A kad sam upalila svjetlo, pred sobom sam posve neočekivano ugledala Huntera kako sjedi na krevetu, smješka se od uha do uha i drži u ruci buketić bijelih kamelija. “Bok, dušo”, rekao je, veoma smireno.

7

Referenca na dokumentarni film Super Size Me (2004.) o problemu pretilosti u Americi i o njezinu uzroku, restoranima brze hrane.


“Aaaa!” vrisnula sam. Bacila sam torbicu i poletjela mu u zagrljaj. Kao što možete i pretpostaviti, totalno sam se rastopila. Uslijedila je nepristojna količina vrlo, vrlo nepristojnog seksa, a odmah nakon toga i barem jednomjesečna doza maženja. Toliko je toga trebalo nadoknaditi. Oko otprilike dva sata ujutro, Hunter je ustao iz kreveta, rastvorio svoj prekrcani kofer i izvadio bijelu kartonsku kutiju. Kad mi ju je pružio, na poklopcu sam ugledala dvije slatke riječi - Sabbia Rosa - otisnute crnim slovima. Unutra se nalazila dugačka tirkizna svilena spavaćica obrubljena starinskom čipkom. Obukla sam je i zavrtjela se ispred ogledala. Izgledala sam kao Catherine Deneuve u Ljepotici dana. (A što da vam kažem - ako se već kanite odjenuti kao drolja, nećete naći bolji uzor od nje.) “Hunter, prekrasna je”, rekla sam i uvukla se natrag u krevet. “Puno hvala.” Privila sam se uz njega i sklopila oči, potpuno smirena. “Ljubavi,” rekao je Hunter nekoliko trenutaka kasnije, “a što se dogodilo s umivaonikom iz naše kupaonice?” “A što ti radiš kod kuće dan ranije?” odgovorila sam sneno. “Da si pričekao do sutra ne bi me to morao pitati.” “Stan izgleda predivno”, rekao je Hunter. “Kako ti je to uspjelo u tako malo vremena?” “Tako što sam, prvi put u svom životu, angažirala dekoratera. Ne mogu ti ni opisati koliko se sramim”, smijala sam se. “Reci ti što hoćeš, ali ja mislim da ti je ideja bila odlična. Ovo je sad već pravi pravcati dom. Predivan je. I ti si predivna”, rekao je i privinuo se uz mene. “Idemo spavati.” Nije bilo ama baš nikakvog razloga za brigu. Osjećala sam to. Hunter je bio sladak baš kao i uvijek i vrlo oženjen mnome. “Dušo, znaš da to ne moraš, zaista”, rekao je Hunter idućeg jutra. “Ali to želim”, rekla sam. Donijela sam mu doručak u krevet i tako smo sjedili zajedno na prekrivaču i hrskali kroasane koje sam naručila iz pekarnice Baltazar. Oko petnaest do osam, zazvonio mi je mobitel. Javila sam se. “Bok, Sylvie. Ovdje Sophia. Kako si?” “Oh. Bok”, rekla sam, blago zaprepaštena.


“Mogu dobiti Huntera? Zbilja je hitno, a izgleda da je njegov mobitel isključen. Nikako ga ne mogu dobiti.” Nevoljko sam pružila telefon Hunteru. Mjehurić dobrog raspoloženja odjednom se rasprsnuo, a sumnje koje su me opsjedale noć ranije ponovno su se uvukle u mene. “Sophia je, treba tebe.” Hunter je uzeo telefon. Dok je slušao Sophiju, počeo se mrštiti. “Sigurna si da nema drugog načina? Oh Bože... ne, zapravo mi se uopće ne dolazi u Pariz idući tjedan. Tek sam došao u New York... Nisam vidio Sylvie tjednima... Zar to ne može pričekati do mog idućeg dolaska?... Tako. A-ha. U redu. Nazvat ću te”, rekao je i poklopio. Sophia je već sad pokušavala namamiti Huntera natrag u Pariz? Osjećala sam kako mi kućna haljina počinje prianjati uz odjednom hladnu i ljepljivu kožu. Zaboravivši na sve Laurenine i Tinsleyne savjete, izblebetala sam se: “Dušo, zašto mi nisi rekao da si angažirao Sophiju?” Iz petnih sam se žila trudila da ne zvučim strahovito ljubomorno. Hunter je djelovao iznenađeno. “Angažirao sam je samo da mi pomogne ishoditi dozvole za snimanje u dvorcu. Njezin dečko, Pierre, je na nekom visokom položaju u pariškoj gradskoj upravi, a Sophia je obećala zamoliti ga da nam pomogne. Dosta se toga bilo zakompliciralo. Mislio sam da bih joj trebao bar nešto platiti. Bilo je glupo da obavlja sve te poslove besplatno. Sophia ima strašno dobro veze u Parizu, znaš.” “To svi kažu”, rekla sam pomalo hladno. “Nadam se da neću morati juriti natrag”, uzdahnuo je Hunter. “Čuj, ako do toga ipak dođe, hoću li ti se moći iskupiti jednim zbilja produženim zajedničkim vikendom u Parizu?” “Da, dragi, naravno da hoćeš”, rekla sam. Naravno da hoće, uopće nisam sumnjala u to. Otresla sam se blagog osjećaja razdraženosti. Nisam imala ama baš nikakvog razloga za zabrinutost, ponovila sam si. Zatomila sam potrebu da nazovem Tinsley i Lauren i provjerim trebam li biti sumnjičava zato što me suprug pozvao u Pariz. Što ako je ovo samo varka? Ne, sigurno će me uvjeriti da Hunter i Sophia izlaze zajedno. Moram ih prestati slušati. Na kraju krajeva, ipak sam ja sretno udana supruga, a one razvedenice. Brak je neusporedivo poželjniji od razvoda.


9. Frajer koji se ne da googlati Svi zaposlenici A La Vieille Russije, diskretne draguljarnice na uglu Pedeset devete ulice i Pete avenije, izgledaju kao da su upravo umrli. Kad se sjetim njezinih prašnjavih pusličastih štukatura i rasvjete uperene na staklene vitrine s “važnim” ruskim draguljima, ta draguljarnica mi više nalikuje na mauzolej nego na prodavaonicu nakita. Lauren je, naprotiv, obožava. Po njezinu je mišljenju ovo najbolja draguljarnica u New Yorku zato što je tako staromodna i zato što u nju ne zalaze zvijezde. Draguljarnica je trebala biti prva postaja u njezinoj potrazi za Fabergéovim gumbima za manšete, a nekoliko dana kasnije, nagovorila me je da joj pravim društvo. “Stavila sam novi parfem koji se zove Avenija Park”, rekla je Lauren dok smo se vozile prema otmjenoj stambenoj četvrti. “Želim izgledati konvencionalno kad dođemo onamo. To je njihov stil.” Unatoč tome, Lauren nije izgledala ni najmanje konvencionalno: nosila je žarkocrvenu vintage haljinu Giorgio di Sant’Angelo s dekolteom gotovo do struka. Bila je odjevena za Studio 54, a ne za Pedeset i devetu ulicu. Nakon razvodnog darivanja, Sanford je precizno opisao Lauren o kakvim je točno gumbima riječ. Rekao je da su gumbi koje on želi “majka svih Fabergéovih gumbi za manšete” i da ih je caru Nikolaju darovala njegova majka, carica udovica, za Uskrs 1907. Imaju jajolik oblik, napravljeni su od žute cakline, a u sredini se nalazi zlatna carska kruna filigranske izrade. Na poleđini originalnoga para je dijamantom urezan inventarni broj, vidljiv jedino pod povećalom. Sanfordu su gumbi promakli zbog anonimnog kupca koji je sudjelovao u dražbi telefonski, ali Lauren je vjerovala da će osoblje draguljarnice ALVR znati kupca, ili čak da je draguljarnica, što ne bi bilo neobično, kupila gumbe u ime nekog svog klijenta. Budući da je i sam Rus, Sanford je oduvijek želio posjedovati komadić ruske povijesti. Osim toga, čuo je da Tom Ford skuplja Fabergéove gumbe za manšete, a zbog toga je bio više nego pripravan


potrošiti 100.000 dolara na dva komadića žute cakline od kojih je svaki bio manji od tri kvadratna centimetra. “Ah, da, kako ne bih znao za uskršnje gumbe”, prošaputao je toga jutra Robert, leš-kosa-crta-prodavač u draguljarnici. Govorio je tiho, kao da se boji da ne probudi mrtve. “Toooo”, rekla je Lauren, što je tiše mogla. “Znala sam da mogu računati na vas.” “Gospođice Blount, ali mi doista nemamo nikakvu predodžbu o tome gdje bi se ti gumbi trenutno mogli nalaziti”, rekao je Robert. Počeo je raspremati neke stvari sa svoga stola, kao da je razgovor okončan. “Tko ih je kupio?” upitala sam. “Znate da ne smijemo razgovarati o poslovima svojih klijenata, gospođice”, rekao je Robert s neodobravanjem u pogledu. “Robbie, prekini!” rekla je Lauren. “Daj budi drug, imam jako važnog klijenta koji uopće ne pita za cijenu. Ostao je bez njih na dražbi i otad je očajan. I ti bi mogao štogod zaraditi.” “Gospođice Blount, odgovor je ne. A sad bih vas molio da me ispričate-” “Voljela bih ovo probati”, prekinula ga je Lauren. Lauren se nadvila nad staklenu vitrinu i pokazivala prstom na antiknu narukvicu od tirkiza i dijamanata u obliku zmije. Robert je uzdahnuo. “Naravno, gospođice Blount”, odgovorio je, otvorio vitrinu i pažljivo podignuo željeni predmet. Lauren je stavila narukvicu na ruku i povukla je prema gore što je više mogla, u egipatskom stilu. “Oooh”, rekla je. “Oooh. Oooh. Oooh.” “Prekrasna je”, rekla sam. “I stoji prekrasnih dvadeset i dvije tisuće”, rekla je bacivši pogled na naljepnicu s cijenom koja se klatila ispod njezine ruke. “Nisam sigurna, Robbie-” “Uvjeren sam da ćemo se nekako dogovoriti, gospođice Blount. Ta ipak ste vi naša stalna mušterija”, rekao je Robert, promatrajući Lauren kao sokol.


“A hoće li u taj dogovor biti uključeni i tajanstveni gumbi gospodina Fabergéa?” Lauren je bila mrtva ozbiljna, u potpunosti usredotočena na posao. Robert je otpuhnuo. Nagnuo je glavu na jednu stranu. Na trenutak je mrko zurio u Lauren. A onda nas je pozvao da mu se pridružimo otraga, u uredu. Ured je bio skučen i u njemu se nalazio veliki kožni stol prekrcan knjigama, kutijicama za nakit i crtežima dragulja. Robert se nekim čudom uspio ugurati iza stola i utipkao nešto u prastaro računalo. Na ekranu se pojavila slika gumba. Bili su prekrasni i profinjeni, a boja žute cakline je bila tako jaka da se činilo kao da sjaji. Ispod slike su bili navedeni osnovni podaci: Cijena: 120.000 $ Klijent: G. Monterey Način plaćanja: bankovna transakcija “G. Monterey”, upitala sam. “Tko je to?” “Nikad ga nismo osobno upoznali. Netko je nazvao u njegovo ime, novac je prebačen, a gumbi su odneseni u Park Hyatt u Moskvi. Sve je bilo vrlo tajanstveno”, objasnio je Robert. “Nisu nam htjeli dati ni brojeve telefona. To je uobičajeno za niz naših klijenata iz Rusije. Tako je opasno da nitko ne želi da išta znate o njima. Onda, gospođice Blount, kako želite platiti ovu narukvicu?” “Ne mogu vjerovati da si morala kupiti narukvicu”, rekla sam Lauren kad smo sjele u taksi za centar. “Naplatit ću je ‘klijentu’“, rekla je Lauren drsko. “Sanford je toliko zapeo za te gumbe da mu cijena uopće nije bitna. A imam predosjećaj”, rekla je podignuvši jednu obrvu, “da bi moja potraga mogla biti prilično skupa.” Nasmijala sam se. Lauren ne samo da je prošla nekažnjeno za zločin, nego je za njega još i nagrađena. “Sanford ustvari ima zlatno srce, znaš”, rekla je. “Da nije oženjen već po drugi put - i da nema dvije male kćerkice, i tko zna još koliko pastoraka, mogla bih, znaš već što...”


“Zbilja?” rekla sam. “Zapravo, ne znam samo mogu li se zamisliti kako-” Lauren je zastala. Pogledala je prema vozaču kako bi se uvjerila da nas ne sluša i zatim prošaptala: “To bi bilo kao da vodim ljubav s hladetinom.” “Oh, Isuse. Prestani”, preklinjala sam je. “Potpuno si podivljala.” “Moj seksualni život je podivljao. Eh, što bih dala za jednu mlađu, neoženjenu, mršavu inačicu Sanforda. Da barem ima sina.” Dok smo se vukle taksijem po Petoj aveniji, prekopala sam torbicu i izvukla iz nje svoj BlackBerry. “U redu, a sad se bacam u potragu za tajanstvenim g. Montereyem”, rekla sam. Unatoč trzajima taksija, uspjela sam utipkati GOOGLE u svoj BlackBerry, a potom i ime g. Monterey. “Mogle bismo skoknuti do Moskve prvi vikend u studenome i potražiti ga? Tad je natjecanje u polu na ledu. Moglo bi biti zabavno”, rekla je Lauren. Ponuda je bila primamljiva. Čula sam da je Moskva totalno otkvačena i da svi koji se bave modom ondje sjajno posluju. Možda štogod ušićarim i za Thackeraya. “Zvuči odlično, ali daš mi još malo vremena da razmislim? Hunter i ja smo u to doba planirali putovanje u Pariz.” “Znači, sad je sve u redu?” “Predivan je otkako se vratio”, rekla sam. “A ja sam se već ponadala da ćeš nam se pridružiti”, rekla je Lauren. “Šala mala.” Odjednom se na ekranu BlackBerryja pojavila poruka. A glasila je: Vaša pretraga - g. Monterey - nije rezultirala pronađenim rezultatima. Google nije pronašao nijednu stranicu koja sadrži pojam “g. Monterey”. “Ovo je već previše”, rekla sam. Lauren je bacila pogled na poruku preko mog ramena i namrštila se. Uzela mi je BlackBerry iz ruku te nekoliko puta utipkala nešto u njega, isprobavajući više različitih inačica njegova imena. Bez ikakvih rezultata. “Frajer koji se ne da googlati. Bože, kako privlačno”, rekla je napokon. “Moram ga potražiti u Moskvi.” “A što je s planom o flertovanju?” upitala sam.


“Možda Monterey ispadne broj dva”, rekla je Lauren. “A što ako se pokaže da ima sedamdeset devet godina?” upitala sam. “Naravno da nema”, izjavila je Lauren. “Osjećam neku dobru vibru. Već sad sam luda za njim.”


10. Prekrasne supruge iz West Villagea Usudila bih se reći da se prekrasne supruge iz West Villagea, kao starosjedilačko pleme, trenutno nalaze na samom vrhu njujorškoga hranidbenoga lanca. Njihovo je prirodno stanište - ili da budem preciznija, terasa u Pastisu, veža prodavaonice Mark Jacobs u Ulici Bleecker te kamena stubišta ispred vlastitih kuća u Zapadnoj devetoj ulici - nalik na mali privatni manhattanski raj. Pa nije ni čudo što ga turisti opsjedaju iz vikenda u vikend. Rečeni došljaci samo stoje i širom razjapljenih usta zure u zasljepljujuće bijele zube PSIWV-a i njihovu predivnu kosu što uvijek blista i njiše se lijevo-desno metronomskom pravilnošću. Liv Tyler, Olatz Schnabel, SJP - sve te glamurozne majke i njihova dječja kolica razlog su zašto je postalo gotovo nemoguće naći slobodan stol u Saint Ambroseu u Ulici Perry u vrijeme ručka. To su cure koje rade poslove iz snova (najveći ugled ipak uživaju filmske zvijezde), nose vintage španjolska ponča kad ujutro idu na kavu Kod Jacka u Zapadnoj desetoj ulici i po svemu sudeći nikad ne izlaze iz kuće a da im koža ne blista kao u cure koja je maločas uživala u fenomenalnom seksu. Zrače srećom i zadovoljstvom čak i dok guraju dječja kolica Bugaboo Frog u svojim petnaestocentimetarskim potpeticama Roger Vivier. Otvoreno vam priznajem da za friško udanu curu nema ništa gore nego naletjeti na neko od ovih nevjerojatnih stvorenja u sedam sati navečer, za hladnih dana, na povratku kući s posla. To boli, vjerujte mi. Nekoliko dana nakon Hunterova povratka, odlučila sam skuhati večeru kod kuće. Oboje smo bili iscrpljeni od posla i oboma nam je trebala jedna ugodna večer u svom domu. Thack i ja smo radili po cijele dane kako bismo zaokružili proljetnu narudžbu, a Hunter je izbivao do kasno u noć zbog sastanaka vezanih uz scenarij. Skoknula sam u Citarellu na uglu Devete ulice i Šeste avenije kupiti ukusnu talijansku hranu za večeru. Taman kad sam obavila sve što sam namjeravala na odjelu s mesom, sjetila sam da smo ostali bez sredstva za čišćenje odvoda pa sam se uputila u stražnji dio trgovine po njega.


Razgledavajući police, počela sam ubacivati u kolica još neke kućanske potrepštine - sredstva za čišćenje Soft Scrub, pastu za zube - a to su redom bili proizvodi za kućanstvo koji nakon vjenčanja postaju neophodni u sve većim količinama. Kako je to depresivno, pomislila sam, trpajući deterdžent i sredstvo za strojno pranje posuda u kolica. Kvaka je u tome što u paketu s brakom čovjek dobiva i čitavu gomilu ni najmanje seksi i ni najmanje romantičnih obaveza. Poput, primjerice, kupovine sredstava za čišćenje odvoda Drano. Moj je novi suprug možda bio nevjerojatno sladak, ali je isto tako trošio daleko više toaletnog papira od mene. Osjećala sam kako sa svakim pakiranjem toaletnog papira Charamin koje je trebalo dotegliti kući, u bespućima blagajne u supermarketu nestaje i kilogram energije koju bih prije braka potrošila na ljubav ili seks. Friška supruga to ne bi smjela priznati, ali život u braku katkada zna biti totalni davež. Čak i već samo nekoliko tjedana nakon vjenčanja. Žao mi je što vam to moram reći, ali to je tako. Sinoć sam, na primjer, uhvatila samu sebe kako, usprkos slobodnoj volji i zdravom razumu, za vrijeme večere razgovaram s Hunterom o njegovu prljavom rublju. U predbračnom se životu za vrijeme večere razgovara o perilici za rublje samo ako se na njoj namjeravate seksati. A onda mi je, malo kasnije, kad smo već polako tonuli u san, Hunter rekao, “Dušo, jako te volim. Gdje si mi stavila one planinarske čarape koje sam kupio u Tellurideu?” Zar su ovo doista teme o kojima bračni parovi razgovaraju u krevetu, pomislila sam žalosno. Zar ne bismo trebali voditi ljubav? Hmmm, pomislila sam dok sam tonula u san tu noć, ovo uopće ne nalikuje na reklamu za Vječnost: ako ćemo iskreno, kućanski rečeno, život u braku više nalikuje na neku od onih humorističnih serija iz predgrađa poput Svi vole Raymonda. Bez obzira na to koliko se pojedini suprug izgledom uklapa u imidž reklame za Vječnost, svaki od njih ima barem jednu do dvije odurne navike. Hunter, primjerice, ne očisti za sobom umivaonik nakon brijanja. Ali, da stvar bude gora, netko (vi) ga na to mora upozoriti i zamoliti ga da to više ne radi. No nitko vam nikada neće priznati da u braku ne možete izbjeći kućanske poslove čak i ako imate tu sreću da imate kućnu pomoćnicu - i da vas kućanski poslovi sigurno neće oraspoložiti za seks. Ah, seks, pomislila sam sjetno, dohvativši kutiju s vrećama za smeće s gornje police, seks i... kemijska čistionica. Pogledala sam na sat:


19:30. Vrijeme je da završim s kupovinom i požurim kući. Za pola sata s čišćenja dolazi gomila Hunterove odjeće, a netko to treba platiti. Odšlepala sam kolica do blagajne. Grozno mi je što to moram priznati, ali srce mi se stislo kad sam shvatila da stojim u redu iza Phoebe Calder. Utjelovljenje PSPWV-ice. Phoebe je izgledala sjajno. U jednoj ruci je nosila komad otmjenog francuskog sira, a u drugoj jednu od njezinih vlastitih blijedožutih vrećica PHOEBE BÉBÉ. Trbuh joj se jedva nazirao ispod kratkog ogrtača od tvida, a bila je u nevjerojatno uskim trapericama u stilu Kate Moss. Njezina smeđa kosa se toliko sjajila da sam na njoj doslovce mogla vidjeti svoj odraz. Morala bih joj se javiti, pomislila sam, pomalo sumorno. Inače ću ispasti nepristojna. Potapšala sam je po ramenu. “Bok, Phoebe”, rekla sam. Phoebe se okrenula i pogledala me. Zabuljila se u moja prekrcana kolica. Vidjelo joj se po očima da još uvijek nema blage veze tko joj se to obratio. A onda je iznenada rekla:”Sylvie! Pa to si ti? Načas te uopće nisam prepoznala. Valjda zbog svih tih sredstava za čišćenje.” Nije ni čudo što sam bila neprepoznatljiva. Za početak, nisam se seksala ni približno koliko prije. Dok smo još izlazili, Hunter i ja smo vodili ljubav svaki dan, u to sam sigurna. Za razliku od danas kad to radimo, po mojoj procjeni, svake treće noći. Je li to loše? Izvrsno? Prosječno? Je li to prosjek para iz reklame za Vječnost? “I, kako je u braku, Sylvie?” upitala je Phoebe dok smo čekale u redu. Ne shvaćam zašto to mora biti jedino pitanje koje se postavlja udanim curama? Što odgovoriti na takvo pitanje? Možda sam upala u poslijesvadbenu depresiju, pomislila sam čangrizavo. Ako postoji poslijeporođajna depresija, onda valjda postoji i njezina poslijesvadbena inačica. “Izvrsno”, odgovorila sam jer se to od mene očekuje. A ti, ševiš li se štogod sa svojim suprugom kad ne jedeš francuski sir i ne osmišljavaš basnoslovno skupu dječju odjeću? došlo mi je da je pitam. “Hunter još uvijek provodi onoliko mnogo vremena na poslovnim putovanjima?” upitala me Phoebe dok se red pomalo pomicao naprijed. “Nešto malo”, slagala sam, pomislivši koliko se zapravo rijetko viđamo otkako smo u braku. Nisam htjela započinjati tu temu i dovesti


se u situaciju da me Phoebe zaspe s još jednom pošiljkom priča o Hunteru puštenom s lanca. “Nadam se da se sutra vidimo”, rekla je Phoebe odlažući sir na pult. Prodavačica je prešla njime preko naplatne trake. Zbunjeno sam je pogledala. “U mojoj novoj prodavaonici. Na domjenku udruge Dječja kolica? Ta svi će doći. Lauren. Marci. Rasipnica. Bit će skroz zabavno”, rekla je Phoebe tonom koji je dao naslutiti da se svi moraju zabaviti ili će u suprotnom morati snositi ozbiljne posljedice. “Samo mi nemoj reći da nisi dobila pozivnicu?” Domjenci Dječjih kolica su, u stanovitim društvenim krugovima, najekskluzivnija dobrotvorna događanja u gradu, prekrcana bilijune teškim mamicama i njihovim sljedbenicama. Njihov je mesija Jessica Seinfeld - predsjednica Dječjih kolica, majka troje djece, Jerryjeva supruga. Ali odakle njoj snage da za svaki izlazak iz kuće odjene drugu haljinu Narcisa Rodrigeza, priređuje domjenke Dječjih kolica, seksa se i ide na manikuru, pitala sam se. “Četrdeset dolara, gospođice”, rekla je blagajnica. Phoebe joj je pružila stotinjarku. A onda je razdragano rekla: “Pola kilograma ovog sira stoji šezdeset i četiri dolara. Cijene u ovom dućanu su čista pljačka, čista pljačka.” Veselo se smiješila. Ženi kao što je Phoebe ništa nije draže nego biti opljačkana ispred nove poznanice. “Onda računam na tebe za sutra. U jedan. Karte su rasprodane, ali tebi karta ionako ne treba. Ti si moja gošća.” Ovo nije bio poziv. Ovo je bila naredba. Tu sam večer na putu kući odlučila da ću Phoebinu nadahnutu interpretaciju supruge shvatiti kao poticaj, a ne kao razlog za potištenost. Napokon, nema smisla izluđivati samu sebe pitajući se gdje nabaviti slatka mala ponča od tvida ili kako je moguće da žena u osmom mjesecu trudnoće uspije stati u traperice kakve nosi Kate Moss: čini se pametnijim slijediti Phoebin primjer i dati sve od sebe kako bih pred suprugom izgledala blistavo, a ne mrgodno. Prije nego što se Hunter vrati s posla, skuhat ću mu slastan rižoto i presvući se u novu haljinu od džerseja koju sam kupila nekoliko dana ranije u Daryl K-u. Budući da je haljina imala donekle neuobičajen kroj, u njoj sam se osjećala nekako


avangardno i seksi. Phoebe je imala pravo, pomislila sam, preodijevajući se u haljinu. Neusporedivo je ugodnije izigravati suprugu ako ste pritom lijepo odjeveni. Upravo kad sam počela sjeckati luk, oglasilo se zvonce: zacijelo isporuka iz kemijske čistionice. Izvukla sam iz torbe nešto novaca i pošla otvoriti vrata. Na vratima je stajao Jim, kineski teklić iz Prvoklasne čistionice u Devetoj ulici, savijajući se pod težinom Hunterovih odijela i mojih večernjih haljina. Pomogla sam mu da ih unese, a potom je Jim prebacio svu odjeću preko stolca u predvorju. “Hvala”, rekla sam. “Koliko sam vam dužna?” “Osamdeset i osam dolara”, odgovorio je Jim. Dala sam mu devedeset dolara i rekla mu da zadrži ostatak. “Hvala, gospođice”, rekao je, zataknuvši novac za pojas. “Vidimo se idući put”, rekla sam i otvorila vrata. Jim je već gotovo bio izašao, kadli se odjednom okrenuo i rekao: “Ovo u džep g. Mortimera, gospođice.” Tutnuo mi je nešto u ruku i izgubio se u tami hodnika. Zatvarajući vrata, promotrila sam što mi je to Jim pružio: bila je to mala, prozirna plastična vrećica Ziploc. Koliko sam vidjela, u njoj se nalazila gomila nekakvih računa. Ljubazno od Jima, pomislila sam, što je sačuvao Hunterove račune. Dok sam odlagala Hunterovu vrećicu na stolić u predvorju, za oko mi je zapeo jedan detalj na najgornjem računu. Nije li to... ponovno sam uzela vrećicu i pažljivije promotrila plastiku. Nije li to znak £ na najgornjem računu? Ali to je nemoguće, nije li? Preplavljena tjeskobom, razderala sam vrećicu i zgrabila račun. Na njemu je pisalo: HOTEL BLAKES Roland Gardens 33 London SW7 17. rujna Noćenje: 495,00 £ Posluga u sobu: 175,00 £ Mini bar: 149,00 £


Mini bar! Mini bar? Hunter je popio alkohola u vrijednosti od tri stotine dolara! U hotelskoj sobi! U jednom od londonskih najseksi hotela! Osjetila sam kako me hvata panika: ponovno sam pogledala datum i počela grozničavo prekapati po sjećanju. 17. rujna. Dva tjedna prije Laurenina razvodnog darivanja. Bez imalo sumnje, bilo je to onaj vikend kad nikako nisam uspijevala dobiti Huntera u Parizu. Phoebe ga je vidjela u Londonu. Ne samo što mi je Hunter lagao u lice, nego je pritom, da stvar bude gora, svalio krivnju na pomućenu pamet nedužne trudnice. Ruke su mi drhtale. Možda bolujem od multiple skleroze, uplašila sam se, promatrajući svoje drhtave prste. Možda me suprug zarazio MSom zbog svojih nepromišljenih hotelskih avantura? Ovo je zaista odurno. Što da radim? Da odmah nazovem Huntera i kažem mu da sam sve doznala? Ili sam trenutno previše neuravnotežena? Da nazovem Lauren i kažem joj što sam sve doznala? Ili bi se moglo dogoditi da ona na licu mjesta nazove odvjetnike? Možda“Bok, dušo.” Poskočila sam. Bila sam toliko obuzeta vlastitim mislima da nisam ni primijetila kad je Hunter ušao u stan. I prije nego što sam se uspjela sabrati, Hunter me ljubio i milovao po kosi, kao da mu je bilo jasno da me treba smiriti. “Oh, Sylvie, kakva krasna haljina”, rekao je Hunter. Opazivši hrpu odjeće, dodao je: “Hvala što si pokupila odjeću iz čistionice. Zbilja nisi trebala... ionako imaš previše posla. Mogao sam je i ja podići.” Nisam ni zucnula. Jeste li ikad čuli za tzv. obiteljsku neidilu?


11. Bebač iz visokog društva Jasno vam je da sutradan baš i nisam bila osobito raspoložena za Phoebin domjenak Dječjih kolica: nisam bila u stanju misliti ni na što drugo osim na onaj londonski hotelski račun i kog ću vraga reći Hunteru, No kad sam rekla Thacku da neću stići skoknuti na Phoebin domjenak jer imam previše posla u uredu, nadajući se da će se složiti sa mnom, Thack je učinio upravo suprotno i nagovorio me da ipak odem. Alixe Carter je bila pokroviteljica dobrotvorne udruge Dječja kolica, a Thack je želio da odem i pokušam je pritisnuti da ipak dođe kod nas na probu - nije se uopće potrudila ispričati zato što se nije pojavila na onoj prvoj dogovorenoj probi, čak ni nakon što smo se srele na razvodnom darivanju. Prodavaonica nazvana Phoebe Bebe, smještena na uglu ulica Washington i Horatio, odmah do butika Christiana Laboutina, savršeno je usklađena s vrećicama. Zidovi su blijedožuti, a rubovi golublje sivi. Kad sam stigla, trgovina je već bila pretrpana majkama čija je kosa blistala, koje su bile lude za dječjim kolicima i koje su po cijeni od 750 $ kupovale komplete papučica i kapica od kašmira za šest tjedana staru populaciju. Istodobno, Phoebe se nalazila u samoj sredini prodavaonice s tri djelatnika za odnose s javnošću koji su dogovarali fotografiranje nje i njezinih prijateljica ispred gomila žutih dječjih proizvoda s njezinim logom. “Upoznala si Armeniju?” doviknula mi je dok sam joj prilazila. Phoebe je bila odjevena u dugačku, zlatnu vintage haljinu Halston proširenu taman toliko koliko je trebalo za njezin ispupčeni trbuh. U jednoj je ruci držala sićušnu satensku torbicu, a u drugoj šesnaestomjesečno djetešce. Istodobno je, ali ne pitajte me kako, pijuckala i čašu vode. “Ooooh! Pa ona će biti supermodel”, kliknuo je jedan od djelatnika za odnose s javnošću, misleći na dijete. “Brzo. Slikanje. Slikanje? U redu. Dajte da vam pridržim tu čašu.”


Dok joj je Casey Silbert, gore spomenuti djelatnik za odnose s javnošću, pridržavao čašu, Phoebe je profesionalno namjestila majčinski ali mladenački smiješak za petoricu fotografa koji su se stvorili niotkuda, klik-klik, uslikali je te nestali, poput čovjekolikih zvijezda padalica. “Dobra cura”, rekla je Phoebe, njišući dijete na svome tanahnom boku. “Svi je zovu skraćeno, Meni.” “Kako slatko ime”, rekla sam. “Predivna je-” U tom se trenu stražnjim dijelom prodavaonice prolomilo bljeskanje fotoaparata. Phoebe se usred rečenice zarotirala u pravcu blistavog svjetla. “Gle! Stižu Valerie i Baba. Mislim da je to skraćeno od Balthazar”, rekla je Phoebe i odjurila u smjeru još jedne glamurozne cure čija se beba fotogenično smiješila iz krznom podstavljene klokanice Baby Björn na majčinim prsima. Činjenica je da nitko zapravo nije obraćao pozornost ni na što drugo osim na bebe anđeoskih lica koje su neprestano pristizale u sve većim i većim količinama. Ovo je, pomislih, epoha bebača iz visokog društva. Rijetko kada stariji od osamnaest mjeseci, bebač iz visokog društva dolazi samo na najznamenitija događanja - umjetničke gala priredbe, ekskluzivne večere povodom pretpremijernih prikazivanja filmova, modne revije (u obzir dakako dolazi isključivo prvi red. Baš i nema previše smisla voditi sa sobom dijete ako sjedite u drugom redu gdje ga ionako nitko ne vidi, zar ne?). Već i prije nego što napuni tri tjedna, Bebač iz visokog društva ima najmanje devedeset i šest rezultata na Googleu, u garderobama Yoya Marta snalazi se bolje nego u vlastitoj kolijevci, a dječicu Kate Winslet je sreo najmanje tri puta na glazbenom odgoju za bebe u Soho Houseu. Prepoznatljiva obilježja čistokrvnog bebača iz visokog društva jesu plavkasto-crni kolobari ispod očiju i zelenkasta nijansa kože uslijed iscrpljenosti. Ako ga na nekoj zabavi ne uspijete prepoznati, nemajte brige - fotografi su toliko opsjednuti bebačem iz visokog društva da ga uvijek možete vidjeti nekoliko dana kasnije prelistavajući časopise Gotham ili New York Magazine, jer su na stranicama koje pokrivaju društvena događanja obično izložena najmanje tri bebača iz visokog društva. Hmm, pomislila sam, snimajući prostoriju. Ni traga ni glasa od Alixe Carter. Možda Phoebe zna kamo je nestala. Uputila sam se kroz gomilu


cura prema njoj, a što sam dublje zalazila u srce zabave, osjećala sam se sve manje i manje glamurozno. Ako je suditi prema spektakularnom izboru haljina, bila sam jedina cura koja je došla iz ureda. Istina je, prebacila sam predivno izvezeni Thackov kaput preko traperica kad sam izašla s posla, ali ipak se nisam mogla nadmetati s curama koje su cijelo jutro provele na frizuri i šminkanju u frizeraju. “Jesi li vidjela Alixe Carter?” bez glasa sam oblikovala pitanje Phoebe preko glava gomile žena koje su se tiskale oko nje. “Upravo je otišla u toalet! Ta i Rasipnica mora jednom predahnuti!” doviknula mi je Phoebe. “Uopće nema djece, a kupila je tri zlatne satenske vreće za pelene. Jednostavno si ne može pomoći.” “Hvala”, rekla sam i uputila se u smjeru znaka “Toalet” u stražnjem dijelu prodavaonice. Phoebin toalet je izgledao poput dražesne gostinske sobe. Na jednom kraju prostorije nalazila se mala sofa presvučena bijelom pamučnom tkaninom s izvezenim žutim ružama. Masivno, antikno ogledalo s pozlaćenim okvirom visjelo je iznad umivaonika, dok je ispred njega stajala velika vaza sa žutim ružama. Male srebrne posudice bile su dupkom pune žutih ušećerenih badema. Na etiketama bočica s vodom srebrnim je slovima pisalo EAU BÉBÉ. Sve je bilo protkano blagom pseudofrancuskom savršenošću, premda Phoebe nije imala ni kapi francuske krvi. Phoebe je (potajno) bila iz Miamija. Međutim, Alixe Carter nije bilo nigdje na vidiku. Moglo bi se reći da mi je zbog toga u neku ruku pao kamen sa srca. Bila samo toliko zabrinuta zbog onog hotelskog računa da taj čas jednostavno nisam bila raspoložena za dodvoravanje nekakvoj ženi. Možda bih mogla malčice predahnuti od tog ludila, pomislila sam. Toalet je bio zauzet pa sam se, zaokupljena vlastitim problemim, strovalila u naslonjač. Neprestano sam samu sebe ispitivala: Što da radim? Ako suočim Huntera s činjenicama, postoji samo jedan mogući ishod, mislila sam prestravljeno. A opet, nisam ga mogla ne suočiti s činjenicama... ili ipak jesam? Zašto jednostavno ne bih mogla previdjeti taj sumnjivi hotelski račun, pretvarati se da ne postoji? Tako to rade sve prave supruge? Bila sam, dakle, potpuno rastrojena kad je do mojih uši doprlo hihi-hi hihotanje iz toaleta. A onda je hrapav, cigaretama nagrizen glas prošaputao: “Pojebali smo se u hodniku, stojećke. Preslatki Nicky. A kad sam ga upitala koliko mu je godina, odgovorio mi je: ‘Uskoro ću napuniti devetnaest.’“


I onda sam, iako mi to ne služi na čast, naćulila uši. “Uh! A gdje živi?” upitao je drugi glas. “U 117. ulici, s mamom i tatom.” “Koje si ti smeće. Smeće.” “Znam. Nije li to divno.” Nisam mogla razabrati vlasnicu cigaretnoga glasa, ali identitet druge stranke mi je vrlo skoro postao više nego razvidan: bila je to Lauren. Ispod vrata toaleta polako je spuznuo srebrenkast oblačak dima od cigarete. “Odurno!” vrisnula je Lauren. Vrata su se otvorila i Lauren je izletjela iz toaleta, a odmah nakon nje pojavili su se oblak dima i Tinsley, koju sam jedva prepoznala s cigaretom u ustima. Bila je odjevena u uske crne kožne hlače i bijelu bluzu na kojoj je u oči najviše upadala dubina dekoltea. Na lijevom zapešću je imala dijamantima optočen Cartierov sat i goleme blijedoružičaste dijamantne naušnice na ušima. Bila je to više nego bizarni preokret, imajući u vidu njezinu lovočuvarsku inačicu od prije nekoliko dana. “Sylvie, tako mi je drago što te vidim”, rekla je Lauren ugledavši me. “Pogledaj me”, rekla je Tinsley s cigaretom u ustima. “Pretvorila sam se u Kimom Lee Simmons8. Ovako imam mnogo veće šanse kod mnogo mlađih dečki.” “Onda je vrijedno toga”, odgovorila sam razdragano. “Ovaj toalet je najbolje mjesto u cijelom dućanu. Molim te, možemo li još neko vrijeme ostati ovdje? Baš mi je zabavno eksperimentirati sa šminkom”, rekla je Lauren. “Znaš da obožavam Phoebe, ali ona je luda. Hoću reći, ono, da, sigurno postoji petsto trilijuna klinaca kojima je životna želja dočepati se 20.000 dolara vrijedne dekice od dlake ljamina mladunčeta.” I Lauren i Tinsley su zgrabile svaka po bočicu dječje vode i zavalile se u sofu nasuprot meni. Tinsley je bez imalo ustezanja istresla srebrnu zdjelicu ušećerenih badema u smeće i u praznoj srebrnoj posudi ugasila cigaretu. Snimila je da je snimam. “Phoebe voli kad sam nestašna. Ja joj dođem kao ispušni ventil. Ona je tako... pristojna. Uopće je ne razumijem”, obznanila je zbunjeno.

8

Kimora Lee Simmons, bivši fotomodel, vlasnica kozmetičke linije KLS.


Tinsley je otvorila svoju torbicu i izvadila iz nje maskaru i sićušno ručno ogledalce. “Ovo da je très Kimora izgled ako se zacementiraš njome”, rekla je i počela nanositi maskaru na oči. “Nikad neće pogoditi što mi se sinoć dogodilo”, rekla je Lauren gledajući u mene. “Što?” upitala sam. “Doživjela je pet orgazama”, ubacila se Tinsley. “Kako znaš da ih je bilo baš pet?” upitala sam. Ta moram provjeriti koliko točno orgazama možda propuštam samo zbog toga što sam pristala udati se. “Zato što je sinoć u kutiji bilo točno pet kondoma. A ujutro točno nijedan. A ja sam svršila ama baš svaki put”, rekla je Lauren trezveno. I bez trunke srama. “I, onda, tko je frajer od pet orgazama? Ima neko ime?” ispitivala sam je. “Zacijelo ima, samo što ga se ja više ne sjećam. Dvije prepreke manje u maratonu u flertovanju! Već sam naručila novu bijelu torbu Kelly Mu s kopčom od crvenog zlata u čast broja dva. Bože, bio je stvarno fantastičan! Mislim da toliko orgazama kao sinoć nisam doživjela tijekom cijelog svog bračnog života”, kliknula je Lauren, rastvorila neseser sa šminkom i počela prekapati po njemu. “Ali, ja sam shvatila da je riječ samo o... izazovu u flertovanju”, zadirkivala sam je. “Isključivo u ljubljenju?” “Ta nismo u srednjoj školi”, rekla je Lauren. “Razvedenice se vole...” “Jebati”, dopunila ju je Tinsley rastreseno. “Lauren, ponijela si ono ljepljivo sjajilo za usne, znaš, ono koje mi se sviđa? Chanel Sirop? Nicky ga obožava. Jer se od njega potpuno zalijepim za njega. Za pola sata imamo naš danji sastanak. Bit će puno jeb-” “Sad bi bilo dosta”, prekinula ju je Lauren. “Sylvie je pristojna, udana cura. Pozlit će joj bude li još jednom morala slušati o tome. Izvoli.” Pružila je Tinsley ružičasto sjajilo za usne. U New Yorku, naime, supruge vode ljubav, cure se ševe, a razvedenice se jebu. A u ovom se gradu prilike za to nude na svakom koraku. Na kraju krajeva, luksuzni hoteli vrebaju na vas na svakom pedlju svakog kvarta, a obično su u cijenu uračunati izvrsni uvjeti za jebanje. Igralište, najskuplji apartman u Soho Houseu, ima krevet veličine Francuske, kadu veću od Tihog oceana plus tuš koji žubori


poput slapova Niagare i zalijeva vas vodom iz ama baš svakog mogućeg kuta. Rezerviran je za razvedenice svaku subotu navečer od danas pa do 2007. Čini se kako je Laurenin izazov u flertovanju u posljednjih dvadeset i četiri sata prerastao u natjecanje s Tinsley u neobaveznom seksu, nezamislivo bez sjajila za usne i prezervativa. “Ja sam kriva. Strahovito loše utječem na nju”, rekla je Tinsley. Premazivala je usne sjajilom, lijevo-desno, lijevo-desno. Sa svakim potezom njezine su usne vidljivo dobivale na volumenu i ružičastoj boji. Kad je napokon završila, usne su joj izgledale poput dvije bujne hrenovčice. “Ovo je genijalno. Portiri, čuvajte se! Bože, ako ovo nije jeftino, onda doista ne znam što jest!” Tinsley je pošašavjela za dečkima, pri čemu je važno naglasiti da je ključna riječ dečko. Trenutačno se jako “dobro provodila”, da se poslužim njezinim riječima, sa svojim osamnaestogodišnjim portirom, već spomenutim Nickyjem, ali i sa svojim dvadeset-jednogodišnjim dostavljačem svježeg voća i povrća, kojega je već spomenuti portir obično puštao u zgradu. Tinsley je bila oduševljena svojim ljubavnim trokutom u stilu gde Robinson i sladostrasno je uživala u logističkim zavrzlamama. “A što je s Moskovskim izazivačem?” upitala sam Lauren, imajući na umu frajera koji se ne da googlati. “Još uvijek ga smatraš dobrim materijalom za flert?” “Jasno da sam još uvijek totalno luda za njim”, smiješila se Lauren. “Mislim da sam ga nanjušila. Zove se ‘Giles’. Zar to nije seksi? Idući mjesec će se pojaviti na polu na ledu, uvjerena sam-” “A tko je Moskovski izazivač?” ubacila se Tinsley, odjednom naćulivši uši. “Nitko”, rekla je Lauren, otvorila pudrijeru te u mom pravcu nijemo izustila: “Nikom ni riječi.” “Nego, znaš, čula sam nekoliko vrlo neugodnih novosti o Marci”, izjavila je Tinsley. “Sve znam”, rekla je Lauren. “Što se dogodilo?” upitala sam. “Zatekla je Christophera u krevetu sa svojom bivšom cimericom s koledža. Barem tako tvrdi predsjednica Dječjih kolica, Valerie Gervalt, koja je proširila tu glasinu”, rekla je Tinsley. “Ma daj”, rekla sam zaprepašteno.


“Sve je upućivalo na to. Bio je strahovito neodređen o svim onim silnim poslovnim putovanjima, no Marci u tome nije vidjela ništa neobično - glupača. Osim toga, otkrila je da je jedna ladica na njegovu stolu zaključana - a to je uvijek ključni znak nevjere. I na koncu, Christopher uopće nije primijetio njezinu novu Rochasovu toaletu. Potrošila je šest tisuća dolara s njegove kreditne kartice, a on to uopće nije primijetio!” “I kako se drži?” upitala sam. “Možda bih je trebala posjetiti. Sirota Marci.” “Nije ništa okusila već četiri dana. Izgleda kao logorašica. Presretna je. Nije toliko izgubila na težini još od bitke s anoreksijom iz 1987.”, rekla je Tinsley. “Ne moraš biti baš tako okrutna, T.”, rekla je Lauren. “Marci je očajna. Sad bi joj zaista dobro došla prijateljska podrška. Ja idem k njoj sutra. I bolje joj je bez tog nevjernog ljigavca. Kad postane razvedenica, život će joj ionako biti zabavniji.” “Možda bismo se polako trebale vratiti”, rekla sam. “Zapravo trebam pronaći Alixe Carter.” “I ja se malo želim nagledati onih slatkih mamica i bebica. Lauren, ti si smeće”, nasmijala se Tinsley i ugasila cigaretu. I odlepršala kroz vrata. Nisam ni pokušala ustati, a nije ni Lauren. Ubacila sam jedan badem u usta i bučno ga grizla. “Što ne valja?” “Ništa”, slagala sam. Nisam bila sigurna koliko je pametno spominjati Lauren dotični hotelski račun. “Izgledaš potišteno. To je zbog našeg razgovora? Sigurno smo ti totalno zgadile život? Izgledaš zbilja potišteno.” Zar sam tako prozirna? “Radi se o Hunterovoj... odjeći iz kemijske čistionice”, rekla sam. “Ne razumijem”, rekla je Lauren. Uzdahnula sam i priznala Lauren sve što se dogodilo. “Pronašla sam jedan... hotelski račun u odjeći koju su dostavili iz kemijske čistionice. Iz mjesta na kojem Hunter navodno nije bio. Mislim da mi nešto taji.” “Oh, Bože”, rekla je Lauren polako. “Što da radim?”


“Pođi sa mnom u Moskvu na polo na ledu i odmori se od svega toga. To je 6. studenoga. Zapiši si datum u rokovnik.” “Zvuči vrlo primamljivo. Ali, ozbiljno, što da radim?” nastavila sam. “Možda nije ono što misliš”, zaustila je Lauren. “Nije ti baš pametno dizati preveliku buku ako nisi apsolutno sigurna. Oh, zaboga, izgledaš kao da ćeš se svakog trena rasplakati.” “A tako se i osjećam”, rekla sam, jedva susprežući suze. Znala sam da nije ni mjesto ni vrijeme da padnem u depresiju zbog bjelosvjetskih izleta svoga supruga. Ali ipak sam osjetila kako mi se oči pune suzama. Pribrala sam se i pogledala na sat. Već je bilo 14:30. Odlučila sam načiniti još jedan krug i pokušati pronaći Alixe. Ako mi to ne uspije, smjesta se vraćam u ured. Najvažnije je da si ne razbijam glavu ničim od spomenutog. Osim toga, Lauren je bila u pravu: nema se tu što učiniti ako nisam sto posto sigurna. “U redu, idem ja polako”, rekla sam listajući. “Nazvat ću te kasnije u vezi s ovim”, rekla je Lauren značajno. “Ali zasad je bolje da još ništa ne spominješ Hunteru.” “U pravu si. Hvala na savjetu”, rekla sam. Kad sam ponovno kružila prodavaonicom, uzvanici su se već pomalo počinjali razilaziti. Odjednom me netko potapšao po ramenu. “Sylvie? Sylvie?” Okrenula sam se. Kraj mene je stajala Alixe, sa zabrinutim izrazom na licu. “Sylvie, ima li kakvih novosti u vezi s mojom probom?” Nije li divno imati tako loše sjećanje da ste doslovno u stanju zaboraviti da ste nešto zaboravili. Zaključivši da je najbolje prešutjeti da je Alixe vlastitom krivnjom propustila probu, rekla sam: “Možeš doći kad god poželiš.” “Ne mogu ti ni reći koliko očajnički trebam haljinu. Već sam se zabrinula da je Thack... nestao i zaboravio na mene - oh, pogledaj!” rekla je, zgrabivši sićušni žuti baloner svješalice. “Ovo moram kupiti. Predivno je. Phoebe je predivna.” “Nazvat ću te kasnije, Alixe, da se dogovorimo za vrijeme”, rekla sam. “Krasno. Jedva čekam.”


Dok sam stajala na vratima i čekala kaput, jedan je iznenadan dolazak malo uzburkao duhove. Dok su se Phoebe i Valerie pozdravljale i ljubile s gostima na odlasku, posve se neočekivano pojavila Marci te pozdravila i izljubila apsolutno sve, kao da zabava ne završava nego tek počinje. Skockala se od glave do pete i namazala usne žarko ružičasto. Imala je uske hlače od crnog satena, cipele s visokim potpeticama i otvorenim prstima koje su otkrivale njezine crveno nalakirane nokte na nogama te crnu svilenu lepršavu bluzu s velikom mašnom oko vrata. Bio je to trenutak preobrazbe ravan onom Olivije Newton-John u Briljantinu, samo zapravo. “Marci,” rekla sam, “dobro si?” “Ma nevjerojatno”, odgovorila je. “Od skolioze više nema ni traga. Sad stanem u najmanji konfekcijski broj.” Marci je odvijek stala u najmanji konfekcijski broj i nikada nije imala skoliozu, što znači da nije bilo ni govora o bilo kakvoj promjeni. “Oooh, Valerie, bok-” rekla je Marci, navalivši na glamuroznu majku i njezino dijete. “Aaaah, Baba? Baba-” Budući da iscrpljeno dijete od sebe nije puštalo ni glasa, Marci mu se sve više unosila u lice. Napućila je svoje ružičasto namazane usne u želji da poljubi Babu. “Baaahhhhh!” proderao se Baba. “Baba, ali to je samo Marci-” Baba je mlatarao rukama i zavijao kao sirena. Odjednom se okrenuo prema Marci, a ona se nagnula prema njemu. Povratio je istog trena. Bljuvotina se u grumenima cijedila niz Marcinu svilenu bluzu. “Fuu-uj!” skvičala je Marci, ustuknuvši. “Koji je vrag tom djetetu?” “Smeta mu tvoj ruž za usne”, rekla je Valerie i naglo se okrenula od Marci. “Mala djeca mrze... šminku. Jer može nepovoljno djelovati na njihov mentalni razvoj. Moram ga što prije maknuti odavde.” S tim je riječima Valerie izašla, a Marci je od nelagode pocrvenjela u licu kao rak. Zabrinuto je pogledala u mene i rekla: “Samo mi nemoj reći da me onaj bebač upravo otpilio?”


12. Marcin raspad sistema Raspad sistema! Drečavo šesnaestomjesečno derište otpililo prezrenu ženu iz visokog društva!” objavljeno je već idućeg jutra na internetskoj trač-stranici Gawker Stalker. Bebač iz visokog društva može imati pogubniji učinak na žensko samopouzdanje negoli bilo koja odrasla osoba. Pa se Marci pritajila. Doslovce. Nitko nije mogao doći do nje, međutim čini se da je i jedina osoba koja ju je mogla istjerati iz skrovišta - Lauren - također nestala. Šuškalo se da je dan nakon Phoebena domjenka Lauren spažena kako u šest sati ujutro, u odjeći za vježbanje i s velikim sunčanim naočalama na očima, ulazi u dizalo u predvorju Hotela Mark. I navodno je pritisnula gumb za zadnji kat. Glasina se širila brzinom munje, ponajprije zbog toga što se također šuškalo da Sanford Berman ondje ima stalno zakupljen luksuzni apartman na zadnjem katu. Otada je više nitko nije vidio. Nisam vjerovala ni riječi. Kao prvo, Lauren nikada nije ustajala prije jedanaest. Nadalje, Lauren mi je otvoreno priznala da nikada ne bi mogla spavati s hladetinom. Bilo kako bilo, neovisno o glupim tračevima, očajnički sam željela razgovarati s njom: Lauren je jedina osoba kojoj sam spomenula hotelski račun, a posljednjih nekoliko dana me taj račun izjedao takoreći do iznemoglosti. Ipak, posljednje što mi je Lauren rekla je da još neko vrijeme ništa ne spominjem Hunteru. Premda je Lauren imala svoje mušice, imala sam osjećaj da ipak posjeduje nekakvu instinktivnu mudrost kad je riječ o vezama. Zaključila sam da je zasad najbolje držati jezik za zubima, ali sam isto tako znala da to ne može dugo potrajati: Hunter je vrlo brzo osjetio da nisam sva svoja. Kad smo jednu večer ležali u krevetu, rekao je: “Kakve predivne plahte... savršene za...” I zatim se nagnuo prema meni i poljubio me. “Kupljene su u Olatzu”, procijedila sam i okrenula mu leđa. “Dobili smo ih kao svadbeni poklon od tvog rođaka.”


Upravo je nevjerovatno kako vas ponekad ni 600 dolara vrijedna ručno rađena jastučnica od portugalskoga platna i s čipkastim obrubom ama baš nikako ne može oraspoložiti. Tu sam večer bila suviše tjeskobna da bih bila u stanju za bilo kakvu romansu, bez obzira na posteljinu iz Olatza. “Dušo, što ti je?” upitao me Hunter umiljato. “Ništa”, rekla sam čvrsto sklopljenih očiju. “Samo sam umorna.” “Djeluješ tužno”, rekao je Hunter i pomilovao me po leđima. “Mmmm... nisam tužna”, promrmljala sam. Iskreno da vam kažem, kiptjela sam od bijesa. Ali nisam imala pojma što s njim. “Htio sam te pitati želiš li idući put poći sa mnom u Pariz na tjedan dana. Mislio sam otputovati prvi tjedan u studenome. Hoće li te to oraspoložiti?” Bila je to lijepa gesta. Ali, činjenica je da sam bila izvan sebe zbog Huntera. I nisam kanila dopustiti mu da se tako olako izvuče. “Odakle ti ideja da me treba oraspoložiti”, rekla sam mrzovoljno, upalivši svjetlo i zapiljivši se u svog supruga. “Pa zašto se onda mrštiš na tako neodoljivo mrzovoljan način?” rekao je Hunter, a činilo se da ga moje ponašanje blago zabavlja. “Što ti je?” Hunter je bio tako sladak da je održavanje željene razine bijesa bilo doslovno nemoguće. Ta dajte samo pogledajte kako je sladak, ovako pospan i mazno privijen uz mene. Poljubila sam ga. Možda bih ipak trebala odbaciti sve optužbe na račun njegova neprimjerenog ponašanja, sad odmah, na licu mjesta? Možda je ova preskupa posteljina ipak prilično romantična... “Daj, dušo, neraspoložena si već danima”, bio je uporan Hunter. Možda bih ipak trebala nešto reći. I jednom zauvijek to ostaviti iza sebe. Možda ipak postoji nekakvo jednostavno objašnjenje, što znači da bih u studenome mogla otputovati s Hunterom u Pariz i lijepo se provesti. Štos je u tome da više jednostavno nisam mogla izdržati, usprkos Laureninu savjetu. “Pa... ovaj... nešto ipak jest”, rekla sam napokon. “Onaj dan, kad su stigla tvoja odijela iz čistionice, Jim je donio i gomilu računa.” “Kako to misliš?” upitao je Hunter radoznalo.


Nagnula sam se preko ruba kreveta i otvorila ladicu na noćnom ormariću. Tamo sam bila spremila Ziplocovu vrećicu. Izvadila sam je, otvorila je i izvukla račun iz Hotela Blakes. “A sad te lijepo molim da mi objasniš što je ovo”, rekla sam mašući računom ispred njega. Hunter je promotrio račun. “To je hotelski račun”, rekao je. “Još sam ga odavno trebao dati računovođi.” Odložio je račun na svoj noćni ormarić, kao da u tome nema ničega neobičnog. “Nego, što kažeš na to da moja supruga i ja konačno iskoristimo sve prednosti rođakova skupocjenog dara...?” Hunter me počeo milovati po ramenu. Pa to je da čovjek ne povjeruje. Ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Odmaknula sam se od njega, uznemireno. “Hunter, pokušavam se posvaditi s tobom na mrtvo ime!” planula sam, odgurujući ga od sebe. “A zbog čega bi se to ovako sretan, tek vjenčani par poput nas uopće mogao svaditi?” rekao je u šali. Uopće se nije ponašao ozbiljno. “Zašto si mi slagao da nisi bio u Londonu?” upitala sam ga. Eto. Rekla sam to i ostala živa. Možda je ovo kraj našeg kratkotrajnog braka. Uspravila sam se u krevetu i piljila u njega. Pa zar baš mora izgledati tako... seksi... čak i sad kad sam tako ljuta na njega. Priznajem da mi je to išlo na živce. “Što?” rekao je Hunter zbunjeno. Sjeo je i sad već pomalo razdraženo prošao rukom kroz kosu. “Nikad ti nisam lagao. Ne shvaćam o čemu pričaš?” “Kad je Phoebe rekla da ste se sreli u Londonu, rekao si da joj se pomutila pamet i da ste se sreli u Parizu”, odgovorila sam.. “Uh... jesam li?” Hunter je oklijevao. Činilo se da se nakratko zamislio, a onda je rekao, “Hmmm...” Znači li to da pokušava uskladiti priču? Smisliti alibi? Ili sam posve neopravdano bila tako bedasto sumnjičava? Nakon kratkog razdoblja tišine koje mi se činilo beskonačno dugim, Hunter je konačno rekao: “Već sam pomislio da je Phoebe rekla da smo se sreli u... Londonu.” “Pa i je!” rekla sam oštro. “Ali ti si rekao da nisi bio u Londonu.” Sad sam već bila zbunjena. Možda se meni pomutila pamet.


“Dušo, oprosti. U posljednje vrijeme toliko putujem da većinu vremena ni sam ne znam gdje sam. Ponekad mi se svi oni europski gradovi pretvore u jedan. Ne moraš se zbog toga uzrujavati, ljubavi”, rekao je Hunter, uzeo mi ruku i poljubio je. Samo me nemojte pitati kako se to London može pretvoriti u Pariz jer vam ne znam odgovoriti. “A što si ti uopće imao raditi u Londonu, i to za vikend?” upitala sam ga ljutito. “Mislim da sam...” Hunter je izgubio nit, kao da sam ga blago zbunila. Na koncu je ipak rekao: “I to je bilo to. Neki neočekivani poslovni sastanak s britanskim distributerima. Oprosti, vjerojatno sam ti to zaboravio spomenuti. Bio sam u Londonu dvadeset i četiri sata i nakon toga sam se odmah vratio u Pariz.” Što je ono Tinsley rekla, da je Marcin suprug bio “neodređen” o svojim poslovnim putovanjima? I, je li onda ovo dovoljno “neodređeno” u Tinsleynu značenju riječi “neodređeno”? “Hotel Blakes baš i nije tipičan poslovnjački hotel”, izjavila sam ozbiljno. “Znam, dušo. Volio bih jednom otići onamo s tobom. Jako je romantičan”, rekao je Hunter. “Poštedi me”, rekla sam otresito. Nisam mogla vjerovati da se ovako prepiremo. Dajem ruku u vatru da se Christy Turlington nikada nije ovako svađala s onim prekrasnim frajerom iz reklame za Vječnost. “Što točno time želiš reći?” rekao je Hunter. “Hoću reći da ipak nisam baš takva glupača.” “Oh, Sylvie, ne budi luda. Znaš da stalno letim iz hotela u hotel. Prestani pričati gluposti pa idemo leći.” Sad je već i on polako počinjao gubiti živce. “Nisu to nikakve gluposti! Nego se s punim pravom pitam što moj suprug ima raditi vikendom u najseksi hotelu u Londonu-” “Sylvie, prekini. Uopće se nemam namjeru spuštati na taj nivo i odgovarati na takva pitanja.” “Ali-”


“Šuti. Sad se samo želiš prepirati bez ikakva razloga. Sve sam ti objasnio. To je to. U redu?” Uvijek sam znala da je Hunter čovjek od malo riječi, ali ovaj put mi je to strahovito išlo na živce. Smatrala sam potpuno nepravednim činjenicu da je on sada bjesnio na mene. Pa sam pokušala još jednom. “Ali-” “Dušo, sad bi bilo dosta”, rekao je Hunter mrko. “Možeš mi vjerovati ili mi ne moraš vjerovati. Ali rekao sam ti istinu.” Možda sam ipak pretjerala, pomislila sam, ljuteći se na samu sebe. Posljednjih nekoliko dana bila sam jako umorna i iscrpljena od posla, zbog čega sam se povremeno pretvarala u pravo bure baruta. A kad sam bolje razmislila, Hunterovo objašnjenje mi se činilo posve opravdanim: u posljednje vrijeme doista putuje sumanutim tempom, a što je jedan hotel u usporedbi s drugim? Njemu su vjerojatno svi hoteli već isti. Hunter je bio u pravu, jednostavno ću mu morati vjerovati na riječ. Možda bih ipak trebala prihvatiti onu lijepu suprugovu ponudu i ne opterećivati se toliko sitnicama. Pariz je predivan zimi kad nema mnogo turista. “Dušo, voljela bih poći s tobom u Pariz”, rekla sam napokon. Osim toga, mogla bih iskoristiti tu priliku za sklapanje kakvog poslovnog dogovora. Ne bi nam bilo naodmet nekoliko prodavaonica u Europi. “Oprosti što sam se tako naljutila na tebe.” “Bit će nam predivno”, rekao je Hunter ljubazno. Hunter mi nikad ništa nije zamjerao; to je jedna od njegovih najvećih vrlina. “Tjedan dana smo zajedno, onda sam ja deset dana u Frankfurtu i onda smo opet zajedno u New Yorku.” Poljubila sam Huntera, zavukla se pod pokrivač i primakla mu se. Odjednom mi je sinula sjajna ideja. “Znaš što, mislim da je to točno vikend prije nego što Lauren putuje u Moskvu. A ona me već danima gnjavi da pođem s njom. Možda bih joj se mogla pridružiti u Moskvi, kad ti otputuješ u Frankfurt”, rekla sam. “Mogla bih odraditi posao za Thacka i potom svratiti na utakmicu pola na ledu koju Lauren želi vidjeti.” “A kog vraga Lauren traži u Moskvi?” upitao je Hunter znatiželjno. “Mislim da ona to zove poslovno-turističkim putovanjem. Lauren pokušava nabaviti Sanfordu nekakav sumanuti par Fabergeovih gumbi za manšete, a igrom slučaja njihov je vlasnik neki frajer za kojim je


Lauren luda jer si je tako uvrtjela u glavu. Tako ga nikada nije upoznala. Zove se Giles... a kako li mu je ono prezime? Giles Monterey, tako je. Lauren ga zove frajer koji se ne da googlati.” Hunter me načas gledao kao da ne vjeruje svojim ušima. A onda je prasnuo u smijeh: “Novopečena razvedenica i frajer koji se ne da googlati! To bi mogao biti par iz snova. Već vidim da su na pomolu srcedrapajuća romansa, brak i nekoliko djece koja će se igrati s našom. Ha, ha, ha!” “Sumnjam da će se Lauren više ikad udavati”, prosvjedovala sam. “Ovako se puno bolje zabavlja.” “U braku je još zabavnije, ljubavi. Moramo je nagovoriti da se uda za tog sirotog nesretnika.” “Jedino do čega je njoj trenutno stalo je ludi provod”, rekla sam. Hunter nije imao pojma. “Siguran sam da bi svatko radije bio vjenčan nego razveden”, odgovorio je. “Ti si najsavršeniji suprug na svijetu”, rekla sam. Od sveg se srca trudio biti srdačan. “Ne, nisam. Ali ti si savršena supruga.” Možda ipak jesmo par iz reklame za Vječnost. Marci Klugerson, kako se pokazalo već idućeg jutra, uopće nije bila nestala. Samo je po cijele dane spavala i po cijele noći gledala seriju Medij na TiVo-u. Kad me oko podneva nazvala u ured kao grom iz vedra neba, zvučala je toliko ošamućeno da sam imala osjećaj kao da razgovaram s ovisnicom. “Znaš li? Gdje... je? ... Christopher?” mrmljala je Marci. Zvučala je kao da uopće nije pri svijesti. “Zar ti ne znaš?” upitala sam je zapanjeno. “Ne...” oklijevao je slabašan glasić. “Izbacila sam ga iz kuće i sad ga nema, više ga... uopće... nema.” Ovo je zbilja bilo jadno. Marci je zvučala kao da je pobjegla iz filmskog serijala Život piše priče. “Marci, zar je stvarno istina da je Chris-” “To si čula od Tinsley? Nema sumnje da je našao drugu. Samo što mi ne želi priznati o kome je riječ. Kaže da će je ostaviti, ali ja sam izvan


sebe. Svrati do mene, molim te. Posljednja tri dana nisam pojela ništa drugo osim Seroquela. To je lijek za shizofreničare. No štos je u tome da ja ne bolujem od shizofrenije, nego...” Nakon toga je uslijedilo šmrcanje i šuškanje rupčića. Marci je plakala kao kišna godina. “Marci, poslijepodne imam nekoliko važnih poslovnih sastanaka. Hoćeš li izdržati do šest? Tad bih mogla navratiti do tebe”, rekla sam suosjećajno. “Mijaaaau”, zavijala je Marci poput ozlijeđenog mačeta. “Lauren je rekla da će doći za pola sata. Zavukla se u jazbinu s nekim frajerom. Možda ona ostane sa mnom dok ti ne dođeš.” “U redu, može, odlično. Vidimo se kasnije-” “Čekaj! Još nešto, Sylvie...” Šmrc-šmrc-šmrc. “Mogu računati na Thackovu haljinu s obzirom na to da se razvodim?” Već bi i sam Marcin dnevni boravak u Aveniji Park na kućnome broju 975 bio dovoljan da čovjeka pretvori u ovisnika o Seroquelu, neovisno o odbjeglom suprugu. Marci je netom nakon vjenčanja dala otvorene ruke Jacquesu Grangeu, što lijepo objašnjava zašto živi u stanu koji izgleda kao unutrašnjost katedrale Notre-Dame. Kad sam stigla k njoj nedugo nakon šest sati, zatekla sam Marci u njezinu dnevnom boravku, nasađenu na tapeciranoj tamnozelenoj sofi od filca. Do nje je ležao primjerak knjige Mauren Dowd: Jesu li muškarci neophodni? U jednoj je ruci držala piće, a u drugoj daljinski upravljač. Pogled joj je bio prikovan za ekran. Manijakalno je prebacivala programe s jednog na drugi. Bila je odjevena u djevičanski bijelo Rochasovo odijelo s crnim čipkastim manšetama i mašnom oko vrata, mrežaste čarape i crvene cipele s vrlo visokim potpeticama. Kosu je namjestila tako da su joj plavi uvojci uokvirivali lice. Jutrošnje suze su isparile. Lice joj je bilo blijedo, ali je i unatoč tome izgledala sablasno lijepo, poput Nicole Kidman u filmu Drugi. Imala je posve smiren izraz lica. Bilo je više nego očito da nije sasvim pri sebi, jer Marci nikada nije smirena kad je dobro. “Bok, Sylvie”, rekla je ne odvajajući pogled od ekrana. “Misliš li da se mogu pojaviti na ijednoj zabavi u centru nakon svega što mi je priredio onaj balavac?” Sjela sam na kauč do nje i spustila torbicu na pod.


“Marci, počinješ me zabrinjavati. Možemo li porazgovarati?” rekla sam tiho. Kimnula je i promrmljala: “Da.” “Možda bi bilo bolje da počneš razmišljati o tome kako ćeš spasiti brak”, rekla sam joj, “a ne o... pozivnicama za zabave-” “Zabave su važne kad si...” Marci je uznemirujućom brzinom iskapila svoje piće i potom dramatično dodala: “Sama. Jesi li za votku?” “Gdje je Lauren? Nije li trebala biti kod tebe?” “Nepredvidivo me otkantala. Dovukla je k sebi onog frajera od pet orgazama. Pokušava si odvratiti misli od godišnjice braka, a to je danas. Ona je također prilično potištena.” “Žao mi je”, rekla sam. Čini se da Laurenin ugled najnepredvidivije cure u New Yorku još uvijek nije ugrožen. “Malo sam ljuta na nju, ali na nju se nikada ne mogu doista naljutiti. Lauren je bila tako pažljiva kad mi je umrla majka. Raščistila je cijelu kuću i platila sve troškove iseljenja jer sam tad bila bez prebijene pare. Tko zna, možda je frajer od pet orgazama muškarac njezina života. Bog zna da Lauren zaslužuje dobrog frajera.” Iznenada je ustala i prišla ogromnom stolu od mahagonija na jednom kraju prostorije. “Mrzim ovaj stan. Osjećam se kao da živim u hotelu Ritz Carlton”, gunđala je. Sjela je za stol i uzela slušalicu u ruke. “Mogle bismo otići do onog ženskog kafića u ulici Bedford?” “Marci, draga, mislim da je pametnije da zasad ostanemo gdje jesmo”, rekla sam. “Vani je zaista hladno. Jesi li za čaj od šipka?” “Danas sam učinila nešto grozno. Svezala sam sva Christopherova ručno šivana odijela Anderson & Sheppard za ciglu i bacila ih u East River”, rekla je Marci. Morala sam se nasmijati. To je doista bilo grozno. Ali Christopher je to vjerojatno zaslužio. “Jesi li ikada posumnjala u Christophera?” “Naravno da nisam. Nikada nije izlazio sa mnom, ali vjerovala sam mu kad je govorio da se ne može toliko družiti jer ima jako puno posla.” To je bilo istina. Marci nikad nije dolazila na zabave u pratnji svog supruga. Ja ga nisam čak ni upoznala. Jedino što sam znala o


Christopheru je da ima žarkocrvenu kosu. Osim toga, Christopher je za mene bio potpuna nepoznanica. “Nikad ne vjeruj muškarcu koji je stalno na poslovnim putovanjima. Muškarci ne rade tako naporno”, izjavila je Marci. “Kladim se da tvoj Hunter nije svaki čas na nekom poslovnom putovanju. I petkom i svetkom.” “Nije”, odgovorila sam, suosjećajno slagnuvši ramenima. “Ali gle, Marci, vas dvoje ste još uvijek u braku, i bez obzira na to što se dogodilo, možda bi ipak trebala pokušati izgladiti vaš odnos. Nije li to osnovna svrha braka? U dobru i u zlu i sve ostalo.” “Ja sam dio o suživotu ‘u zlu’ izbacila iz naših bračnih zavjeta. Christopher nije ni primijetio.” Marci je zastala, a onda se malko razvedrila i dodala: “Ovo je tako zabavno, Salome me zove da iduće ljeto provedem kod nje u East Hamptonu. Kaže da je njezin stan cijelo vrijeme poput disko-palače i da...” šmrc-šmrc-šmrc... Marci je najednom ronila krokodilske suze i jedva dolazila do daha. “A da nam naručim nešto za jelo?” rekla sam. “Večeras možemo brbljati koliko god nas je volja.” “U redu, u redu... da. Ne! A da radije svratimo do Bungalova 8?” “Marci, sad je sedam navečer. Bungalov 8 se ne otvara prije dva sata ujutro. A večeras ionako nisi u stanju za bilo kakav izlazak. Moraš si uzeti malo vremena i razmisliti o svemu.” “Ionako mrzim Bungalov 8. Jednom sam došla s Christopherom, ali nam nisu dali da uđemo. Jer je bio predebeo”, rekla je Marci brišući suze svojim čipkastim manšetama. A onda me, s pogledom očajnika u očima, upitala: “Onda, koliko dugo traje to razmišljanje? Tri tjedna? Hoću li stići razmisliti o svemu prije Dana zahvalnosti?”


13. Obljetnički s Prima; Szlvie@hotmail.com Od: Lauren@LHB.com Datum: 1. studenoga Tema: Obljetnički s Draga moja, oprosti što sam samo tako nestala. Prošli mi je tjedan bila obljetnica vjenčanja pa me uhvatila totalna šiza. Nadala sam se da će me g. od pet orgazama dovesti u red, ali voljela bih vidjeti tebe kako pokušavaš objasniti zakletom neženji da žudiš za jednim poštenim, obljetničkim seksom. Svratio je do mene poslije večere s nekom kvaziumjetničkom škvadrom, nakon čega sam ga, recimo to tako, morala preimenovati u orgazmičnu ništicu. Dakle, nakon devedesetak minuta našeg ne-orgazmičnog razgibavanja, ja počinjem davati spavami-se-znakove, a on meni kaže: “Nadam se da ti ne smeta što sam donio svoju četkicu za zube.” Mislila sam da ću povratiti. Odjednom smo postali “par”. Kao u onoj epizodi u kojoj Seinfeld mora prekinuti s curom na licu mjesta zato što je ova donijela svoju četkicu za zube. I stoga sam mu na to odgovorila da moramo porazgovarati o toj četkici. Rekla sam mu da je mora odnijeti kući. Ne shvaćam u čemu je onda poanta razvedenićkog života ako će nekakva neželjena četkica za zube narušavati ugođaj moje prekrasne kupaonice od bijelog mramora? Rekla sam mu da mu mogu “posuditi” četkicu za zube, ali da mu ne pada na pamet “donositi” svoju. No bojim se da nije u potpunosti shvatio moju suptilnu poruku. Bez obzira na to, vratila sam mu njegovu i posudila mu jednu svoju šik četkicu. Znaš, jednu od onih s drškom od kornjačevine kakve se mogu kupiti u Aspreyju. Jednostavno sam znala da bi se zeleno svjetlo njegovoj četkici za zube moglo protumačiti kao zeleno svjetlo njegovoj odjeći što bi se pak moglo shvatiti kao zeleno svjetlo njemu... a znaš što? Još uvijek tražim partnera za flert broj tri!


Želim ti dobar provod u Parizu, pa se vidimo u Moskvi. Ne zaboravi ponijeti debelu bundu od činčile. Jedva čekam. Puse, Lauren Laurenin je e-mail, poslan neposredno prije mog putovanja u Pariz, bio sušta suprotnost tjednu ispred mene. Ama baš ništa - kunem vam se, ama baš ništa - nije ljepše nego biti tek vjenčan i biti u Parizu. Između poslovnih dogovora na kojima sam različitim prodavaonicama pokazivala Thackerayevu kolekciju i Hunterovih beskrajnih sastanaka. Hunter i ja smo se iskradali na romantične ručkove u okrugu Marais ili smo zajedno objedovali u gostoljubivim tavernama na Lijevoj obali, kao što je taverna D’chez eux u aveniji Lowendal, u kojoj smo se uzajamno hranili cassouletom9 i držali se za ruke od početka do kraja večere, onako kako to već čine svi ludo zaljubljeni parovi. Taj tjedan sve je išlo kao podmazano. Dvije su trgovine - Maria Luisa i Galeries Lafayette - kupile Thackovu kolekciju unatoč tomu što je slab tečaj dolara značio da su se cijene vinule nebu pod oblake. Štoviše, sreća nas je počela služiti još nekoliko tjedana prije nego što sam otputovala iz New Yorka: Alixe Carter se napokon pojavila na probi i naručila ormar odjeće visoke mode. Čini se da je pustila glas o Thackovim kreacijama jer nas je nazivalo sve više i više glamuroznih žena koje su htjele da im Thack dizajnira odjeću za različite prigode među ostalima, javila nam se i vrlo popularna mlada glumica Nina Chlore. Nazvao nas je njezin djelatnik za odnose s javnošću i rekao nam da bi Nina voljela odjenuti Thackovu haljinu za premijeru svoga novog filma, Fatalne plavuše, početkom siječnja. Glumački nastup ove dvadesettrogodišnjakinje bacio je Hollywood na koljena, dok je njezin profinjeni mladenački stil bacao modne kritičare u ekstazu. Vrebali su je kao da je riječ o nekoj rijetkoj vrsti leoparda. Thack je očajnički želio kreirati za nju, ali Nina se još uvijek nije obavezala na probu sa stopostotnom sigurnošću. Mogli smo se samo nadati i moliti se da će je naša odjeća na koncu namamiti u salon - premda je bilo nezahvalno predviđati kad bi se takvo što doista moglo dogoditi. U Parizu nećete naći ugodnije mjesto za uživanje u šalici čaja nego što je to Laduree. Točno na uglu ulica Jacob i Bonaparte, sva u baršunu i pozlati, slastičarnica Laduree je najromantičnija prodavaonica slastica

9

Bijeli grah s mesom.


na svijetu. Svi bi je barem jednom trebali posjetiti u društvu svoga novog novcatog supruga. Kad vas konobari u bijelim sakoima poslužuju biljnim čajem u srebrnim šalicama i pahuljastim puslicama framboise na pastelno ružičastom porculanu, nemoguće je ne osjećati se kao Coco Chanel. Hunter i ja smo većinu poslijepodneva proveli lutajući po antikvarnicama na Lijevoj obali. Naš je omiljeni dućančić bio Comoglio, sjajna prodavaonica dekora u kojoj se može nabaviti skupocjena francuska tkanina, uključujući i svileni baršun boje pistacije po cijeni od 300 eura po metru. (Samo u Francuskoj, dragi moji, samo u Francuskoj.) U četiri smo već padali s nogu te smo odahnuli kad smo se napokon zavalili u dva mornarskoplava, damastna naslonjača u Laduréeu. “Ne mogu vjerovati da imamo još samo jedan dan, dušo!” rekla sam, nakon što smo naručili. Nisam imala ni najmanju želju otputovati iz Pariza. Bilo nam je tako lijepo. Svađa oko računa iz Hotela Blakes ostala je tek mutno sjećanje. Nisam mogla vjerovati da sam se toliko uzrujala oko takve sitnice i da sam čak razmišljala o otkazivanju ovog putovanja u Pariz. “Dušo, moraš računati na to da ćemo odsada češće boraviti ovdje”, rekao je Hunter. “Možda ćemo čak morati pronaći neki stan, s obzirom na to koliko ću često dolaziti ovamo.” “Pa to bi bilo divno!” kliknula sam uzbuđeno. U tom trenutku kraj nas se stvorio konobar koji je u rukama nosio srebrni pladanj s čajem i biranim slasticama. Odložio je pladanj na stol i nestao. “Dušo, ovo moraš probati”, rekla sam, nudeći Huntera puslicom od malina. “Mmm,” rekao je Hunter, zagrizavši puslicu iz moje ruke, “mislim da bismo idući put trebali ići u operu. Ili možda u cirkus. Znaš da je ovdašnji cirkus sjajan... možda bismo doista trebali pronaći stan, na Quai Voltaireu-” “S pogledom na Seinu.” “Zamisli samo koliko ćemo moći šetati umjetničkim galerijama. I koliko ćemo café crèmes moći popiti.. “Oh, za pariški život iz bajke!” uzdahnula sam sretno. Neko smo vrijeme nastavili maštati, neprestano se vraćajući na jedne te iste stvari što je nama bilo strahovito romantično, ali bi bilo kog


sa strane zacijelo izludilo. Uvijek je tako kad je čovjek zaljubljen. Kad ste zaljubljeni, onda je to više nego fantastično, ali kad sjedite do zaljubljenog para, onda je to nepodnošljivo. Srećom, tečajne liste su trenutno tako nepovoljne da u Parizu nema baš mnogo Amerikanaca, pa u blizini nije bilo nesretnika s engleskog govornog područja koji su bili prisiljeni slušati naše ludorije. Zbog toga smo bili još opušteniji i počeli smo raditi stvari koje ni u snu ne bismo radili da smo u svojoj državi, kao što je ljubakanje preko stola u tinejdžerskom stilu. Posljednje čemu smo se nadali je“Baš mi je žao što prekidam ovako dražestan prizor.” Hunter i ja smo podigli pogled, posramljeni. Ispred nas je, s razoružavajućim osmijehom na licu, stajala Sophia D’Arlan. Njezini su uvojci boje mahagonija lepršali i kovrčali se, a bila je odjevena vrlo rive gauche au weekend - imala je dugačke mornarsko plave vunene hlače, ravne špičaste cipele, kožnu jaknu i tanak šal koji joj je padao skoro do koljena. Izgledala je poput Lou Doillon u slobodno vrijeme. “Žao mi je. Jednostavno nisam mogla odoljeti, a da vas ne dođem pozdraviti. S Pierreom sam”, rekla je, pokazujući na tamnokosog muškarca koji je sjedio za jedim udaljenim stolom. “Sylvie, baš mi je drago što si i ti ovdje. Baš sam razmišljala o tome kako ti se moram javiti.” “Stvarno?” rekla sam iznenađeno. “Da. Alixe Carter misli da bih trebala odjenuti Thackovu haljinu na premijeru Fatalne plavuše. Dolazim s Ninom. Nas dvije smo zajedno išle u malu školu. Mi smo ti poput sestara.” “Thackeray će biti oduševljen. Nazovi me da se dogovorimo. Bit ću u New Yorku već sredinom idućeg tjedna”, rekla sam poslovnim tonom. Pružila sam Sophiji svoju posjetnicu. Ne bi bilo loše kad bi Sophia D’Arlan bila viđena kod Thacka: meni možda nije osobito draga, ali Sophia slovi kao modna ikona i njezine fotografije redovito pune stranice ženskih časopisa. “Nina je došla na dva dana”, rekla je Sophia. “Mogu joj dati tvoj broj? I ona kaže da razmišlja o Thackovoj haljini.” To bi bilo sjajno. No znači li to da ću se na neki način morati sprijateljiti sa Sophiom? Premda nisam imala neki poseban razlog što ne volim Sophiju, jednostavno joj nisam vjerovala. Ali ako bi ona mogla potaknuti Ninu Chlore da odjene Thackovu haljinu na premijeru, onda


mi je njezina pomoć bila neophodna. Očito da dobro poznaje Ninu. Glumice su tako prevrtljive kad je riječ o modnim kreatorima da čovjek treba svu raspoloživu pomoć ukoliko ih želi privoljeti da odjenu njegove kreacije. Morat ću svoje osobne osjećaje ostaviti po strani - ovo je poslovna prilika koja se jednostavno ne smije propustiti. Namjestila sam nešto što je koliko-toliko trebalo sličiti na iskreni smiješak i rekla:”Naravno.” Šanse da nam se Nina Chlore javi bile su doista minimalne. Nina je bila zvijezda i vrlo su je vjerojatno snubili svi mogući kreatori, od Diora do Dolcea. “Obavezno ću ti se javiti. Ne mogu vjerovati da si tako ljubazna”, rekla je Sophia. Sophia je poljubila Huntera u obraz. “Bok, dušo”, rekla je vrlo prisnim tonom. Otpila sam gutljaj čaja i odlučila da se neću zamarati takvim glupostima. Ovaj mi je put posao bio na prvom mjestu. Kasnije te večeri, kad smo Hunter i ja pijuckali chocolats chauds u baru u Bristolu, zazvonio mi je mobitel. Na moje veliko iznenađenje, na drugoj strani linije bila je Nina Chlore koja mi se sto puta ispričala što naziva tako kasno. Rekla je da želi nositi Thackovu haljinu na siječanjskoj premijeri i da je, da stvar bude bolja, upravo saznala da je i službeno nominirana za Zlatni globus. Premda je i sama znala da je to i tašto i površno i tako tipično holivudski, razumije se da je jedina stvar o kojoj je bila u stanju razmišljati bila upravo haljina. Kao što je rekla Sophia, Nina je bila Parizu i željela je da se sutradan ujutro nađemo i porazgovaramo o toaletama. Nisam mogla vjerovati svojim ušima te sam podigla palčeve u zrak kako bih i Hunteru dala na znanje da imam dobre vijesti. “Mogla bih navratiti do tvog hotela u jedanaest”, rekla sam uzbuđeno. Premda mi nije padalo na pamet da joj se namećem, jedva sam se uspijevala suspregnuti. Na tom sigurno trebam zahvaliti Sophiji D’Arlan, pomislila sam, blago razdraženo. Čini se da ću je zasad jednostavno morati trpjeti. “Ne, ja ću doći k tebi. Ne bih te željela inkomodirati”, bila je uporna Nina. “U redu, ako si sigurna da ti to nije problem.”


“Mislim da mi ne bi trebao biti problem prošetati od Ritza do tebe”, našalila se Nina i poklopila. Da sam ja prekrasna i svjetski poznata slarleta koja ne mora napuštati Ritz ako to baš ne želi, bogme i ne bih izlazila. Upravo suprotno, Nina je djelovala iznenađujuće normalno. “Djeluje vrlo simpatično”, rekla sam Hunteru, prepričavajući mu telefonski razgovor. “Tako je umiljata i dražesna. Posve je drukčija od tipične filmske zvijezde.” “Vjerojatno glumi”, rekao je Hunter. “Glumice to rade non-stop.” “Mislim da bi izgledala sjajno u Thackovoj haljini”, rekla sam. “Čekaj da prvo vidimo hoće li se sutra uopće pojaviti”, rekao je Hunter. “Koji si ti cinik.” “Samo sam realan”, rekao je Hunter, ustao i uhvatio me za ruku. “Nego, što kažeš na Paris Premiere prije spavanja?” Sutradan ujutro očekivala sam da će Nina zakasniti uobičajenih dva sata, pa sam se iznenadila kad sam je, prolazeći predvorjem u petnaest do jedanaest, ugledala zavaljenu u naslonjač kraj kamina. Prepoznala sam je s niza fotografija iz tabloida. Bila je u krznenom kaputiću s visokim ovratnikom koji joj je skrivao pola lica i majušnoj traper minici. Imala je plavu kosu koja joj je padala preko ramena, a noge su joj bile blago preplanule i gole, unatoč prohladnom jutru u mjesecu studenome. Čak mi se učinilo da su duže i od nogu Sophije D’Arlan, ukoliko je takvo što uopće moguće. Završavale su parom skupih, tamnozelenih salonki od zmijske kože. Čitala je Le Monde. Uranila je. Nina je bila sušta suprotnost tipičnoj losangeleskoj filmskoj zvijezdi preplanula tena i napumpanih grudi: imala je stila. Thack će izgubiti glavu kad je upozna. “Nina?” rekla sam, prilazeći joj. “Sylvie? Bok! Bože! Uranila sam. O-pro-sti. Lako ja još malo pričekam”, objasnila je ispričavajući se. “Što se mene tiče, možemo slobodno otići u apartman”, rekla sam. “Sigurna si da ne inkomodiram ni tebe ni tvog supruga?” upitala je Nina zabrinuto. “Ni izdaleka.”


Hunter je potpuno pogrešno ocijenio ovu curu. Nina je bila iskreno iskrena, za razliku od onih neiskrenih lažnjakinja. Još se nije rodila glumica koja zna odglumiti točnost. Kad smo se popele do apartmana, uvela sam Ninu u dnevni boravak, nazvala poslugu u sobu i naručila dvije cafés crèmes. Taman kad smo navalile na pladanj pains aux chocolats, kroz vrata je provirio Hunter i pozdravio Ninu prije izlaska. “Slatkica”, rekla je Nina čim su se vrata zatvorila. Nasmiješila sam se. ““Jako je drag”, rekla sam. “I tako uspješan. Vidim da se posvuda piše o njegovoj najnovijoj emisiji. Zvuči sjajno”, rekla je. Na stolu sam raširila Nini mapu s Thackerayevim kreacijama. Kolekcija se sastojala od osamnaest odjevnih predmeta, od kojih su šest bile večernje toalete. Nadala sam se da je izbor dovoljno velik. Nina je uzela mapu i pomno proučavala fotografije, okrećući ih u svim smjerovima kako bi pažljivije promotrila pojedine detalje. “Vau”, uzdahnula je. “Ova tu je čista Fatalna plavuša. zar ne?” Pokazivala je sliku nebeskoplave haljine od svilenog muslina. Haljina je bila jako uska u struku, a prema podu se širila u more tila. “Zovemo je Grace. Thackeray ju je radio na temelju jedne haljine koju je Grace Kelly nosila u filmu Držite lopova”, rekla sam Nini. “To je doslovce moj najdraži film. Zbilja je mogu posuditi?” zaustila je Nina uzbuđeno. “Sašit ćemo jednu samo za tebe”, rekla sam. “Neće mi smetati ako je dobijem samo na posudbu. Znam da si mladi kreatori ne mogu priuštiti darivanje odjeće.” “Vjeruj mi, bit će nam to zadovoljstvo”, rekla sam. “Sašit ćemo ti Grace, ali mislim da bi trebala razmisliti i o pričuvi. Što ako pošiziš na dan premijere i odjednom zamrziš Grace? Moraš si ostaviti mogućnost izbora.” Nina je na koncu doista izabrala i pričuvnu haljinu - crnu koktelhaljinu od svilenog satena s jednom mašnom na svakom ramenu i seksi dekolteom. Kvaka je u tome što sam tu istu haljinu obećala Salome za Alixein bal. Iako samo osjećala blagu grižnju savjesti, rekla sam Nini da će samo ona imati pravo na nju. Salome će pošiziti ako sazna da će


haljinu nositi i Nina Chlore. Ali kad je riječ o modi, filmske zvijezde uvijek imaju prednost. Tako to ide. Idućeg jutra - nakon slasne večere u taverni Vaginaud i ponoćne šetnje uz rijeku - Huntera i mene su ispred Hotela Bristol čekala dva automobila, s već ukrcanom prtljagom. Hunter je putovao u Frankfurt, pa u Dansku i potom kući, u New York. Ja sam pak iz druge zračne luke putovala u Moskvu i potom se vraćala u New York. Naš je blaženi pariški tjedan došao kraju, no iako sam znala da neću vidjeti Huntera puna dva tjedna, nisam bila tužna. U stvari, bila sam preporođena. Brak je čisto blaženstvo. Dok sam provjeravala jesu li prave torbe ukrcane u pravi automobil, osjećala sam kako me veo ljubavi i poljubaca štiti od boli zbog našeg skorog rastanka. “Mislim da su sve tvoje stvari ukrcane, dušo”, rekla sam gledajući u prtljažnik u kojem su se nalazile dva Hunterova prastara mornarskoplava Globetrotterova kovčega. “Ali... čini mi se da ovo nije tvoje.” U prtljažniku Hunterova automobila nalazila se i mala žuto-smeđa torba. A ona sasvim sigurno nije bila njegova. “Oprostite”, rekla sam nosaču. “Možete li izvaditi ovu torbu?” “Oui”, odgovorio je i počeo vaditi torbu iz prtljažnika. Dok je to radio, slučajno se okrenula oznaka s podacima o vlasniku prtljage. Na njoj je pisalo SOPHIA D’ARLAN. Skamenila sam se. “Hunter-” zaustila sam okrećući se prema njemu te zanijemjela. Sophia D’Arlan mi je dolazila ususret, mašući. I prije nego što sam se snašla, Sophia me već ljubila u obraz umjesto pozdrava, govoreći: “Ne mogu vjerovati da ne ideš s nama. Hunter mi je obećao da ćemo se nas dvije moći družiti. Totalno sam razočarana. Hunter je baš grozan što me prisiljava da putujem s njim u Frankfurt samo zato Što govorim njemački. Tamo nema ama baš ničega, ničega. Nego, je li Nina Chlore nešto izabrala? Rekla sam joj da jednostavno mora nositi Thacka.” “Jest. Hvala ti što si nas preporučila”, rekla sam. Koji je ovo vrag? Hunter nam je prišao. Pozdravio je Sophiju vrlo poslovnim tonom, kao da nema ničega neprimjerenog u tome Što ide na poslovni put s multilingvalnom ljepoticom sardinijskih nogu. Što je ono Marci rekla? Nikad ne vjeruj muškarcu koji je stalno na poslovnim putovanjima? U tren oka, moje je pariško blagostanje postalo stvar prošlosti i ponovno


sam osjećala poznate simptome paranoje. Morala sam uložiti strašno mnogo truda da ostanem hladnokrvna. Odjednom me Hunter čvrsto privio uza sebe i zagrlio me. “Bože, već mi nedostaješ, dušo”, rekao je. “I ti meni”, prošaputala sam. “Zašto ideš u Moskvu?” prekinula nas je Sophia. “Moskva je rupetina, strahovita rupetina.” Ruku još uvijek čvrsto obavijenih oko Huntera - vrlo posesivno obavijenih, priznajem - odgovorila sam joj: “Nalazim se s Lauren, idemo gledati polo na ledu. Lauren se zaljubila u nekog lokalnog frajera.” “Oh?” rekla je Sophia. “Gospodina Gilesa Montereya.” U tom trenutku dogodilo se nešto gotovo nezamislivo. Sophia, hladnokrvna, nema-tog-kog-ja-ne-poznajem-kako-na-zemlji-tako-i-namjesecu Sophia, iznenada je ostala bez teksta. “Gilesa Montcreya? Lauren poznaje Gilesa Montereya”, prošaptala je Sophia napokon, sa strahopoštovanjem. “Zaboga. Tog frajera sam oduvijek željela... upoznati.” S obzirom na to kako se zacrvenjela, mogla je mirne duše reći i Oduvijek sam se željela vjenčati s njim. Onako smetena, pogledala je na sat i rekla: “Oh, mislim da bismo sad već trebali polako krenuti. Čim se vratiš, obavezno mi javi kakav je Monterey... Bože, ne mogu vjerovati!” rekla je Sophia. “Idemo, gospodine H.” Gospodine H.? Zvala je Huntera tim glupavim nadimkom? Ovo je bilo čudno. Nešto je tu meni smrdjelo. Ni ja mu čak nisam dala nadimak. Ipak, nije mi bilo druge nego da radosno mašem dok su Hunter i Sophia koračah prema automobilu. Baš prije nego što su nestali u njemu, opazila sam kako Sophia halapljivo promatra Huntera. Nije skidala oči s njega. Izgledala je kao da tjedan dana nije ništa jela.


14. G. od Moskve Moskovske se cure, ravne plave kose, kosih jagodica, savršene građe i tupih pogleda, ponašaju točno onako kako američki muškarci misle da bi se žena trebala ponašati. Sjede za stolom, izgledaju dekorativno, smješkaju se i uvijek šute. Kao da je riječ o poslovnom dogovoru: količina riječi koju cura smije izgovoriti obrnuto je proporcionalna količini dolara ili eura u vlasništvu njezina dečka i količini Versaceovih i Cavallijevih haljina koje će dobiti od njega na dar. Time je objašnjeno zašto se ruski milijarderi uvijek nalaze u društvu iznimno lijepih žena koje govore otprilike koliko i Holly Hunter u Pijanu. Večer uoči pola na ledu, predvorje Hotela Park Hyatt u Ulici Neglinnaya vrvjelo je upravo takvim djevojkama i njihovim pratiteljima. U prepoznatljivoj maniri svih novopečenih i odvratno imućnih bogataša, nedostatak ukusa nadoknađivao se šarenim dijamantima i bijelim krznom. U Rusiji nije pristojno svlačiti bundu od kunina krzna čak i onda kad se nalazite u paklenski vrućem hotelskom predvorju. Ta gdje bi vas inače vidjeli u njoj? Lauren i ja smo cijelu tu paradu promatrale iz bara. Čista pljačka u New Yorku i Parizu je jedno, no u Moskvi su cijene dodatno napuhane kako bi bile u skladu s očekivanjima milijardera. Uobičajena cijena čaše pjenušca u baru Park Hyatta je osamdeset dolara. To je zgrozilo čak i Lauren. “Phoebe bi bila oduševljena”, rekla je. “Usput rečeno. Rodila je. Curica se zove Lila Slingsby. Pozvana si na krštenje. To će biti nekih desetak dana nakon što se vratimo.” Lauren je odjednom poskočila sa stolca i uzviknula: “Gerski!” Prilično punašan Rus u tankom sakou od crne kože grabio je prema nama. Hodao je kao da je u osvajačkom pohodu na neku manju naciju. Kad nam je pristupio, Lauren ga je poljubila u oba obraza te ga dugo grlila.


“Ah! Pa nismo se vidjeli cijelu vječnost! Kako otac?” upitao ju je s nježnim pogledom u očima. A onda je, namignuvši objema, nastavio veselim tonom: “Vas dvije ste dvije jedine pristojne osobe ovdje. Svi ostali imaju najmanje šest tjelohranitelja.” Gerski, za kojeg se uskoro pokazalo kako i sam ima bezbroj tjelohranitelja, trebao je biti naš “čuvar” preko vikenda. Dugogodišnji poslovni suradnik Laurenina oca, Gerski je pedeset-osmogodišnji Sibirac koji je g. Blounta upoznao S financijskim blagodatima ruskih tvornica prepečenca. Gerski je vodio brigu o svim Blountovim poslovima vezanim za prepečenac. Sva njegova genijalnost leži u tome što se dosjetio pakirati prepečenac u američkom stilu, u male plastične vrećice. Gerski je učinio g. Blounta još bogatijim nego što je bio, a g. Blount je učinio Gorska bogatijim nego što se ovaj ikada mogao nadati, čak i u najluđim snovima. “Dakle, najprije Cafe Puškin”, rekao je Gerski. Požurivao nas je prema izlazu, prezrivo promatrajući gomilu koja se tiskala u baru. Cafe Puškin, prepoznatljiv po vatrenim plamenovima i konobarima u visokim čizmama i jahaćim hlačama, doima se poput mjesta na koje bi zalazile Čehovljeve tri sestre da su ikada izašle iz kuće. Zgrada podsjeća na kičasti dvorac, u duhu svadbene torte, dok je štukatura prekopirana sa Zimske palače u Petrogradu. Nikad ne biste pogodili da je cijela zgrada u stvari totalni lažnjak, podignut prije kojih pet godina. Činilo se da Gerski poznaje cijeli restoran. Zahvaljujući njemu, dobili smo je jedan od najboljih stolova - u prizemlju, ispred jednoga golemog pozlaćenog zrcala, odakle se dobro vidjelo kad tko ulazi i izlazi. Sjedili smo svega nekoliko minuta, kadli nam se pridružila jedna mlada djevojka - nije joj moglo biti više od sedamnaest godina. Oksana je bila cura Gerskoga - pri čemu treba naglasiti da je u Moskvi “cura” nadasve rastezljiv pojam zato što najbogatiji muškarci vole svaku večer imati drugu curu. Unatoč godinama, Oksana je bila prilično zrela. Radila je dvije sezone kao model u Milanu i zbog toga je bila malčice komunikativnija od svojih kolegica. Bila je u izazovnoj, crnoj satenskoj haljini, a na ušima je imala dvije naušnice s briljantima veličine kocke šećera. Izgledala je kao da je upravo išetala s neke klasične fotografije Helmuta Newtona. Lijevu je ruku položila na desnu podlakticu Gerskoga i cijelu je večer više nije micala, čak ni dok su oboje jeli. “Bljak!” rekla je Lauren, proučavajući jelovnik. “Gerski, ti to nas pokušavaš otrovati?”


Jelovnik je bio zbilja ubojit. Na popisu jela među ostalim se nalazio i meriton od pijetlove kreste i pita punjena pilećim iznutricama i jetrom. “To je sve vrlo zdrava hrana. Morate je kušati”, rekla je Oksana. “Pileće iznutrice čine kožu osjetno mekšom.” “Znači, tvoj će prijatelj, g. Monterey, sutra poslijepodne sigurno doći na polo na ledu”, rekao je Gerski kasnije te večeri. “Nije on meni nikakav ‘prijatelj’, Gerski. Znaš da sam ovdje isključivo radi Fabergéovih gumbi za manšete”, rekla je Lauren krajnje neuvjerljivo. Lauren je, dakako, bila na zadatku. Ozbiljno je bacila oko na Gilesa Montereya. Unatoč njezinoj poslovičnoj nepredvidivosti glede braka i ljubavi, novopečena razvedenica svoj “posao” shvaća vrlo ozbiljno. Lauren je premetala pijetlove kreste po tanjuru. “Ne mogu ovo jesti. Osjećam se kao na satu biologije. No dobro... hmmm, u redu... možda bih ipak mogla jednim potezom nabaviti gumbe i zbariti Partnera za flert broj tri. To bi bilo zgodno.” “Kako znaš da će Monterey sutra sigurno doći na polo, Gerski?” upitala sam. “Zato što je on jedan od igrača. Bolje mu je da se pojavi ili u suprotnom propada cijela utakmica”, odgovorio je Gerski. “Bože, igrač pola! Kako seksi! Pa to je neizdrživo”, kliknula je Lauren takoreći pucajući od uzbuđenja. Opazivši da je Gerski promatra s negodovanjem, brzo je dodala “Znaš mene, Gerski... kod mene nikada nije riječ samo o poslu, zar ne?” “Nemaš se što petljati s osobom kao što je Monterey”, rekao je Gerski oštro. “A zašto?” upitala je Lauren, a u kutovima usana joj se već nazirao smiješak. Gerski ju je pogledao i uzdahnuo. A onda je Oksana rekla: “Jer je serdcejed. Broj jedan, vrhunski, prvorazredni - kako vi to ono kažete? srcojedac.” “Srcolomac”, uzdahnula je Lauren. “Točno onakav kakve ja volim.” Čak ni nježno lepršanje pahulja nije moglo prikriti depresivnu staljinističku arhitekturu stadiona na suprotnom kraju grada do kojeg smo se Lauren, ja, Gerski i Oksana dovezli toga subotnjega


poslijepodneva. Betonski blokovi ostaju betonski blokovi, bez obzira na to jesu li prekriveni snijegom ili nisu. Ipak smo uzbuđeno gacali duž trkališta u bucama, izbjegavajući ponije i dvokolice što su jurcale po snijegu. Kad smo se napokon našli na polo igralištu, ono što nas je dočekalo nije bilo nimalo nalik na romantičan prizor u stilu Ane Karenjine kakvome sam se nadala. U daljini su stršale moskovske zgrade, a snijeg na terenu bio je blatnjav i izgažen. Ipak, u obližnjem su mi šatoru ruske cure došle kao blistava razonoda. Ako kažem Dallas u dvadeset i prvom stoljeću, najlakše ću vam dočarati stil odijevanja na utakmici pola na ledu tog poslijepodneva. Standardna uniforma sastojala se od buca s visokim potpeticama (najozbiljnije, a ako niste znali, potpisuje ih YSL), tone i tone žutih dijamanata i što je moguće više lisičjeg krzna nabacanog na ženu a da je se pritom ne pretvori u bogalja. Šator je bio pun kao košnica, a na dnu dvorane bučno je svirao ruski narodnjački sastav. Dijelio se sbiten, vrući napitak koji ima okus kao vreli sirup od javora. Skupa s nakitom, krznom i bukom, jedno je bilo sigurno: ovo, bogu hvala, nije bridgehamptonski polo. Gerski je ugledao neke prijatelje te smo im se pridružili za stolom. Polo je trebao početi tek za pola sata, pa se u međuvremenu stigla odraditi jedna poštena partija trača. Odjednom je odnekud dopro američki glas: “Sylvie! Bok! Lauren! Ola! Tako mi je rad što ste ovdje.” Okrenula sam se i ugledala kako nam prilazi Valerie Gervalt. Bila je u društvu Marj Craddock, otrovne djevojke koju je Hunter površno poznavao iz New Yorka, te njihovih muških polovica. Napirlitane biserjem i najbljeđim mogućim krznom, djelovale su strahovito skromno u usporedbi s ruskim curama. Valerie i njezino društvance zasjeli su za stol do našeg. “Ralph Lauren je idealan odabir za snijeg, zar ne?” rekla je Marj. “Ljepše mi je u Aspenu”, rekla je Valerie. “Zašto nismo u Aspenu?” “Meni je ovdje prekrasno. Ta gdje bi drugdje još mogla proći s bijelim Ralphovim nercom?” odgovorila je Marj i pomilovala svoj kaput. Znate kako se kaže. Može cura otići iz Bridgehamptona, ali ne može bridgehamptonski polo izbaciti iz sebe. “Ovdje si sa suprugom?” upitala je Valerie, gledajući u mene. “Umirem od želje da ga upoznam. Stalno se nešto šuška o njemu.” “Ima posla u Njemačkoj”, odgovorila sam, slegnuvši ramenima.


‘‘Nikad ga nema, zar ne? Siroče malo, sigurno je jako osamljen.” “Trenutno je s kolegom s posla”, rekla sam, odjednom se prisjetivši Sophijinih jezičnih vještina. “Da taj ‘kolega’ kojim slučajem nije Sophia?” rekla je Marj, pogledavši me sažalno. “Sva sreća da moj suprug nema takvog ‘kolegu’! Ha, ha, ha!” Svi su se nasmijali, ali ne mogu reći da sam osobno bila oduševljena smjerom kojim se razgovor kretao. Osjetivši moju nelagodu, Lauren je prekinula Valerie rekavši: “Počeli su! Brzo, idemo!” te izjurila prema balkonu koji se već polako punio. Svi smo promatrali kako osam blistavih konja za polo - po četiri u svakoj momčadi - izlazi na snježni teren u galopu. Moskovska Mercedesova momčad je odmjeravala snage s Cartierovom međunarodnom četvorkom. “Eno ga, broj tri”, rekla je Lauren, pokazujući na muškarca koji je brzo galopirao duž suprotne strane igrališta. “Prokleto je zgodan!” Da čovjek ne povjeruje. Ne poznajem ni jednu drugu curu osim Lauren koja može utvrditi da je neki frajer zgodan čak i onda kad mu je lice potpuno skriveno iza kacige i zaštitne maske. Pola sata kasnije, Lauren se predomislila. Možda broj tri ipak nije baš tako sladak, zaključila je, nakon što je suparnička momčad potukla njegovu do koljena. Jack Kidd, engleski igrač u ranim dvadesetima, je zastrašujućom brzinom klizio po snijegom prekrivenom terenu, zabijajući sve udarce za Cartierovu momčad. Kao heroju utakmice, svi su mu oduševljeno klicali kad je nekoliko minuta kasnije, blatnjav i znojan, zakoračio u šator. Odjeća za polo stvorena je s jednom jedinom namjerom - da osoba u njoj izgleda totalno neodoljivo. Čak je i princ Charles izgledao kao seksidol dok je igrao polo. Pripijene, blatom umrljane bijele jahaće hlače i ručno rađene kožne jahaće čizme imaju poguban učinak na žene. Dodajte tome lijepo lice i očaravajući smiješak i dobili ste, da se poslužim Oksaninim riječima, srcojedca. “No dobro, čini se da ipak jest zgodan”, rekla je Lauren, piljeći u Gilesa Montereya dok je ovaj ulazio u šator. Odjednom se zacrvenjela. “Oh, Bože, klecaju mi koljena. Nije mi valjda po vratu već izbio osip od nervoze?”


Vrteći čašu kuhanoga vina, Giles Monterey se uputio prema suprotnom kraju šatora, gdje ga je veselo dočekala glamurozna skupina Rusa. Moram reći da je, za tako neuhvatljivu osobu, djelovao prilično popularno. Bio je neobično visok - imao je najmanje metar i devedeset a plava kosa tamnije nijanse od znoja mu se zalijepila za čelo. Lice mu je od igre bilo umrljano prljavštinom, no zbog toga su mu oči djelovale još modrije, a osmijeh još bjelje. “Nije ni čudo što se ne da googlati”, rekla je Lauren. “Da ga se može pronaći preko Interneta, imao bi više obožavateljica od Elvisa. Užasno sam živčana. Nema teorije da mu priđem.” “Možeš ti to”, rekla sam, hrabreći je. “Možda tek nakon što popijem šest tekila”, rekla je, dohvatila čašu vina s pladnja i ispila je nadušak. “Uh, što ovo grije.” Zgrabila je još jednu te se napokon uputila, blago zabrinuta, u Montereyevu smjeru. Ja sam se pak vratila za naš stol i pridružila se Gerskome i Oksani. S mjesta na kojemu smo sjedili krajičkom sam oka mogla pratiti kako Lauren napreduje. U Givenchyjevu krznenom ogrtaču boje meda iz šezdesetih i odgovarajućem šeširu koje je naslijedila od majke, Lauren je izgledala poput jednog modno vrlo osviještenog Eskima. Dok je prilazila Montereyu, bilo je više nego očito da ju je Monterey uočio mnogo prije nego što mu je pristupila. Prestao je razgovarati s prijateljem i promatrao je kako mu prilazi, opčinjeno. Kad su počeli razgovarati, lice mu je isprva odavalo začuđenost, a potom oduševljenje. Čini se da su ugodno čavrljali sve dok mu, nekoliko minuta kasnije, Lauren nije primakla glavu i šapnula nešto na uho. Na to se lice Gilesa Montereya odjednom smrklo. Smiješak je iščeznuo. Odmahnuo je glavom prema Lauren i nedugo nakon toga već su se razišli. “Bilo je užasno čudno”, rekla je Lauren. Sjedile smo na stražnjem sjedalu Mercedesa Gerskoga i čekale izlazak s parkirališta u redu s još cijelim nizom istovjetnih crnih automobila. Svi su, uključujući i naš, imali crne nabrane zastore navučene preko prozora. Osjećala sam se kao da se vozimo u pogrebnim kolima, s tim da smo stajali na mjestu. Promet je bio u kaosu. Nitko se nije micao. “Što se dogodilo?” rekla sam.


“Pa, postali smo apsolutno najbolji prijatelji dok si rekao keks, ali čim sam mu predložila da proda Sanfordu Fabergéove gumbe za manšete, potpuno je pošizio. Rekao je: ‘Nikada ništa ne bih prodao tom čovjeku.’“ “Ne mogu vjerovati da ćeš pristati na niječan odgovor, Lauren. To mi ne nalikuje na tebe.” “Znaš što? Mislim da ću prvi put u životu smjesta dignuti ruke. Bilo je nešto u izrazu Gilesova lica kad sam spomenula Sanforda. Taj se neće predomisliti.” “Zbilja?” “Nema šanse. Kvaka je jedino u tome što sam, kao što sam ti to nedavno već spomenula, luda za njim.” “Za kim?” upitala sam. Više čak ni izdaleka nisam mogla pratiti tijek Laureninih seksualnih pustolovina. “Za Gilesom”, rekla je, zgrabivši me za ruku. Odjednom je poprimila neuobičajeno ranjiv i dražestan izraz lica. “E pa, vidiš, ovaj put to doista mislim. Luda sam za njim. Onako kako sam to i predvidjela.” “Već?” rekla sam sumnjičavo. “Ali nemam šanse. Više ga nikada neću vidjeti. A može birati među najljepšim curama u Moskvi. Što će njemu razvedenica?” uzdahnula je. “Ne samo da nije za googlanje, nego nije ni za flertovanje. Dovraga.” Prvi put, primijetila sam sićušnu pukotinu u Laureninu oklopu zvanom cura od zabave. Ganula me, iskreno rečeno, premda je dala sve od sebe da prikrije svoje osjećaje, uzviknuvši, “Baš me briga! Partner za flert broj tri već sigurno čeka na mene negdje u New Yorku-” Kuc-kuc-kuc. Netko je kucao o prozorsko staklo. Razgrnula sam crni zastor. Divlje plave oči Gilesa Montereya zurile su ravno u moje. Snijeg je lepršao oko njega i - mora se priznati, a Hunter neka se ne uvrijedi izgledao je prokleto zgodno. Ugledao je Lauren i rukom mi dao znak da otvorim prozor. Tako sam i učinila, a on je rekao: “Lauren, moramo razgovarati.” “Ovo je moja prijateljica, Sylvie Mortimer”, rekla je Lauren. “Sylvie?” rekao je Giles. “Sylvie Mortimer, rekla si? I ti si iz New Yorka?” “Da”, odgovorila sam.


“Ah... znači ti si Sylvie. Jako zanimljivo”, rekao je znatiželjno zureći u mene. Onda se trgnuo i obratio Lauren: “Čuj, znam da ti je stalo do gumba, i znam da sam rekao da se nikad neću rastati od njih. ali, ovaj... ima nešto zbog čega bih se možda mogao predomisliti.” “Gukni onda”, rekla je Lauren, s razlogom ne pozivajući Gilesa da uđe u nepokretni automobil. “Želim dijamant princeze Leticije. Ukoliko mi ga uspiješ nabaviti, prodat ću ti gumbe.” “Šališ se, zar ne? Pa to je jedan od najvrednijih dragulja na svijetu. Sally Rothenburg je vlasnica tog plavog dijamantnog srca još od 1948. Odbila je sve dosadašnje ponude”, rekla je Lauren zapanjeno. “Ah ti si vrlo uvjerljiva cura”, rekao je Giles i šarmantno se nasmiješio. Očijukao je podjednako uspješno kao i Lauren. “I vi ste, gospodine Monterey. Možda i pokušam. Ipak je to izazov. Ali reci mi najprije, što će jednom takvom muškarcu kao što si ti jedan takav komadićak povijesti kao što je taj dragulj?” “E sad...” rekao je Monterey zagledavši se duboko u Laurenine oči. Odlutao je i netremice zurio u nju. Pa je stoga i Lauren, koja nikad nije bila sramežljiva, zurila u njega, trepćući svojim dugačkim trepavicama gore-dolje, gore-dolje, poput hipnotizera. Osjećala sam se kao da narušavam jedan vrlo intiman trenutak. “Da?” rekla je Lauren, razbijajući čaroliju. “Recimo zasad... da bi to bio zaručnički dar,” Izgovorivši to, Giles se okrenuo i žustro udaljio. Laurenino raspoloženje splasnulo je poput hladnog nabujka od sira. Nagnula se prema meni i rekla, pokislo: “Zaručen je. Naravno da je zaručen! Ta kako ne bi i bio? Savršen je. A ona je sigurno iduća Natalia Vodianova10 ili tko već. Ili neka fantastična osamnaestogodišnja balerina iz Boljšoj teatra. Osjećam se gore nego pokisla kokoš. Avaj.” Nevolja s Moskvom je ta što iz nje vodi tek jedan jedini izlaz: Aeroflot. Jedina dobra stvar je to što je riječ o jednoj od rijetkih zrakoplovnih tvrtki koje još uvijek primaju mito. Dovoljno je da tutnete stotinjarku stjuardesi i zajamčeno vam je mjesto u prvom razredu, a ono ugrubo odgovara najjeftinijim sjedištima na američkim letovima.

10

Ruska manekenka.


Međutim, čak ni naš protuzakoniti premještaj u viši razred nije mogao razvedriti Lauren. Nakon što se ispostavilo da je Giles Monterey zaručen, Lauren se ponašala kao ostavljena zaručnica koja je pretrpjela veliko razočaranje jer nije imala razloga sumnjati da će se udati za spomenutog frajera. Situacija je bila više nego ozbiljna. Otkako smo nekoliko sati ranije napustile Park Hyatt, Lauren jedva da je skinula sunčane naočale i slušalice iPoda. Nije ju oraspoložilo ni to što je u zračnoj luci naišla na napušteni primjerak New York Magazinea. Jedan od natpisa s naslovnice glasio je: “NYTV: njujorški igrači s malih ekrana”. Možda spomenu i Hunterovu novu emisiju. Taman sam listala časopis pokušavajući naći navedeni članak, kadli je Lauren skinula slušalice i jauknula: “Zaručen! Još nikad nisam upoznala tako lijepog ili tako seksepilnog polo igrača, i taman kad sam ga odlučila... poljubiti, pokaže se da je već zauzet. Misliš da bih ga mogla vratiti?” “Kako ćeš ga vratiti ako ga nikada nisi ni imala?” upitala sam. Lauren se nevoljko nasmijala. “Bojim se da bi to mogao biti problem”, rekla je. “Polažem sve nade u ono srce. To mi je jedina šansa da ga ponovno vidim. Uvjerena sam da je očijukao sa mnom na polu. Ali zaručeni muškarci uvijek najviše očijukaju. Oh! Samo što se Sally nikada neće odreći tog srca. Nikada. A čak i ako ga uspijem nabaviti, kako ću ponovno pronaći Gilesa? Ta ne znam mu čak ni e-mail.” To je bilo istina. O googlanju Gilesa nije moglo biti ni govora. Ta ondje nije bilo čak ni spomena o njemu. U povjerenju, bilo mi je drago što je zauzet. Taj bi izludio Lauren. “Gle, evo Hunterove fotke”, rekla sam. U jednom članku u New York Magazineu jedan je odlomak bio posvećen Hunterovoj emisiji, a u jednom je kutu stranice bila otisnuta i Hunterova fotografija. Ispod fotografije je pisalo: Uspješna TV zvjerka s Manhattana! “Kako slatko”, rekla je Lauren. Skinula je svoje tamne naočale i pažljivo proučila fotografiju. “Mmmm...” rekla je. “Suprug ti ima odličan ukus. Izlazi iz S. J. Phillipsa u ulici Bond. Jako dobro poznajem tu prodavaonicu, vjeruj mi. To je najbolja draguljarnica u Londonu. Što ti je darovao?” “Oh. Ovaj, sad. Ništa”, odgovorila sam, pomalo uznemireno. Zašto je Hunter bio u londonskoj draguljarnici?


Lauren me uopće nije slušala. Držala je časopis valjda centimetar od nosa i pažljivo promatrala fotografiju. “Zaboga. Ta mutikaša. Ne mogu vjerovati. Ovo je”, rekla je Lauren, “stopalo Sophije D’Arlan.” Zgrabila sam časopis iz Laureninih ruku i pomno promotrila Hunterovu fotografiju. Na rubu fotografije doista se naziralo nečije žensko stopalo i gležanj. Stopalo je bilo obuveno u zlatnu cipelu s visokom potpeticom, a na palcu se nalazio veliki grozd bisera. “Lauren, odakle, molim te, znaš da je riječ o Sophijinu stopalu?” upitala sam je. Nastojala sam zvučati bezbrižno, ali već sam bila napola u brizi. “Zbog zlatnih cipela. Bruno Frisoni couture. Pokušala sam ih naručiti, ali mi ih je Sophia otela ispred nosa. Frisoni izrađuje samo po jedan primjerak svakoga para, a budući da je opsjednut Sophiom, ona uvijek može birati prva. Jako sam se naljutila jer je riječ o najljepšim cipelama na svijetu.” Ponovno sam promotrila fotografiju. Zar je ovaj gležanj u zlatnim cipelama doista Sophijin? Noga je doista izgledala prilično vitko i preplanulo, poput njezinih. “Sigurna sam da to nije ona”, rekla sam i pokušala privesti taj razgovor kraju. Bila sam iscrpljena i željela sam odspavati. Navukla sam masku na oči. “Zašto je ono Hunter bio u Londonu?” upitala me Lauren. “Što ti je uopće rekao?” “Rekao mi je da je morao otputovati na neki nepredviđeni poslovni sastanak”, rekla sam, zijevnuvši. “Nepredviđeni poslovni sastanak u draguljarnici?” Naravno da nisam ni oka sklopila.


15. Krštenje moćnih Večer uoči krštenja Phoebine kćerkice, nisam mogla zaspati. Nisam vidjela Huntera već gotovo dva tjedna, a sutradan navečer napokon se vraćao kući. Iako smo stalno razgovarali telefonom, pomisao da ćemo napokon biti zajedno za mene je bila skoro previše: nije bilo šanse da zaspim. U dva sata iza ponoći još sam se uvijek nemirno prevrtala ispod pokrivača. Kad sam već bila budna, na koncu sam odlučila ustati i odgovoriti na hrpu nagomilanih e-mailova - nije bilo smisla ostajati u krevetu. Navukla sam svoj ogrtač od kašmira i oteturala do radne sobe. Sjela sam za Hunterov radni stol i upalila svjetiljku. Budući da sam svoje prijenosno računalo ostavila u uredu, upalila sam Hunterovo stolno računalo koje sam povremeno koristila kad sam radila od kuće. Taman sam namjeravala započeti pisati e-mail, kadli mi je pažnju privukao jedan dokument na njegovu desktopu koji dotad nisam zapazila: naziv dokumenta glasio je sjphillipsskica.jpeg. S. J. Phillips, razmišljala sam u sebi. Nije li to ime draguljarnice koju je Lauren spomenula onaj dan kad smo se vraćale iz Moskve? Iako sam osjećala neopisivu grižnju savjesti, kliknula sam na ikonu. Ikona se otvorila i na ekranu se ukazao dokument od samo jedne stranice. Na stranici je vitičastom, staromodnom vrstom slova bilo ispisano sljedeće: S. J. Phillips Draguljarnica Nova Bondova ulica 139 London, W1 Kraljevski dobavljač Ispod teksta se nalazio složen crtež, olovkom, ovalnog privjeska od ametista oko kojeg je elegantno vijugalo slovo S načinjeno od sićušnih dijamanata. “Ogrlica će biti gotova iza 20. studenoga”, pisalo je pokraj


crteža. Progutala sam knedlu. A dakle zato je Hunter bio u Londonu! Išao je naručiti poseban privjesak s draguljem za mene. Baš je drag što se onako pretvarao da putuje na nekakav nepredviđen poslovni sastanak. Nije ni čudo što je zvučao neodređeno kad sam ga onako nemilosrdno šibala pitanjima - skrivao je svoj prekasni, romantični mali ljubavni projekt. Što se mene tiče, odsada Hunter može putovati na nepredviđene poslovne sastanke u S. J. Phillipsu kad god mu se prohtije. Ako bude sreće, pomislila sam, vraćajući se u krevet, najednom i pospana i opuštena, Hunter će podignuti privjesak dok je u Europi. Jedva sam čekala da ga vidim. (I to ne samo zbog privjeska, kunem vam se.) Phoebe ima više prijatelja-kosa-crta-poslovnih-partnera nego predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Nije ni čudo što je morala zakupiti cijelu crkvu na uglu Pete avenije i Dvanaeste ulice za krštenje svojeg novorođenog djeteta, Lile Slingsby. Ta neće valjda dijeliti crkvu s drugima kao što to čine obični smrtnici. Ne samo da na taj način nikada ne bi uspjela ugurati u crkvu onoliko uzvanika koliko ih je htjela, nego bi se drugi roditelji mogli pobuniti protiv komercijalizacije krštenja i uređenja crkve u duhu tvrtke Phoebe Bebe: cijela crkva bila je ukrašena žutim jaglacima koji su posebno uzgojeni za tu prigodu i bijelim satenskim vrpcama svezanim u mašne gdje god da se okrenete, pa čak i oko raspela u podnožju oltara. Iako sam tog poslijepodneva bila prilično umorna, osjećala sam toliko uzbuđenje zbog Hunterova povratka da sam bila neuobičajeno prpošna. Bila sam zaljubljena. Nije mi bilo teško uživati u Phoebenu ekshibicionističkom očitovanju majčinske ljubavi. Dok je još bila u maternici, nerođena Lila Slingsby je već bila na toliko njujorških zabava da su se na krštenju svi šalili kako je riječ o prvom njujorškom fetusu iz visokoga društva. S društvenog stajališta, sićušni embrio zaista nije mogao poželjeti ljepši dolazak na svijet. Lila Slingsby je rođena u bolnici New York Presbyterian, pod budnim okom dr. Sassona. (Svi žele doći u tu bolnicu jer u nju možete dovesti vlastite medicinske sestre/kuhara/manikera, i svi žele dr. Sassona jer se priča da je on porodio djecu Caroline Kennedy, a svaka majka u gradu želi upoznati tu djecu.) “Ovo je krštenje moćnih”, prošaptala je Lauren, promatrajući okupljenu gomilu iz naše klupe. Bila je odjevena u elegantnu kreni toaletu na volane Oscara de la Rente, dok je njezin tanahni vrat grlila


debela niska ogromnih crnih bisera. “Među uzvanicima nema nikog tko nije netko i nešto. Obožavam Phoebe, ali ovo je zbilja bolesno. Hoću reći, zar njezina kći nema djedove i bake? Ili stariji ljudi jednostavno ne nose dovoljno Balenciaginih stvari da bi dobili pozivnicu?” Lauren je imala pravo. Kad su ona i preostalih trinaest kumova pozvani da priđu oltaru, bilo je nemoguće ne uočiti da među kumovima nije bilo nijednog koji nije bio čelnik neke industrijske grane, turbo poželjan direktor nekog investicijskog fonda ili vlasnik i ravnatelj neke medijske tvrtke. Kume su pak bile bogate ljepotice, modne ikone ili reprezentativne predstavnice visokog društva. Što god Lili Slingsby zatreba u budućnosti - stažiranje na MTV-ju, mjesto u prvome redu na Lacroixovoj reviji visoke mode, stalan stol u Pastisu - neki od njezinih kumova će joj to omogućiti jer je najvjerojatnije riječ o vlasniku. Svaka čast Phoebe što se tako savršeno pobrinula za budućnost svoje curice. Phoebeina je golema kuća u Zapadnoj trinaestoj ulici, između Sedme i Osme avenije, vrvjela obiteljskim prijateljima kad smo Lauren i ja stigle onamo nakon obreda. Lila je čvrsto zaspala u majčinu naručju, čime je pokazivanje njezine odjeće bilo utoliko lakše, a svaki put kad je netko pristupio i čestitao Phoebe, ova je samo pogledala Lilu i rekla: “Lila je čudo... u žutom izgleda spektakularno, zar ne?” Nakon nekoliko minuta, na drugom kraju krcatoga dnevnoga boravka, uočila sam Marci. Nisam je vidjela još od one jezive večeri u njezinu stanu te sam se uputila prema njoj želeći porazgovarati s njom. “Bok, Sylvie”, rekla je kad sam joj prišla. “Osjećam se sjajno.” I djelovala je prilično sjajno. Na sebi je imala vrlo dražesnu narančastu svilenu haljinu s uzorkom od kitica ružičastih ruža. “Imaš divnu haljinu, Marci”, rekla sam. “Sophia mi ju je poslala nakon što se Christopher odselio, da me obraduje. Moram priznati da se sad već pomalo veselim razvedeničkom životu. Sophia kaže da ćemo se ludo zabavljati. U posljednjih dvanaest dana postale smo nevjerojatno bliske prijateljice. Stalno me zivka iz Europe. Čak mi je obećala da će porazgovarati s Christopherom u moje ime sad dok ne razgovaramo jedno s drugim. Pruža mi neopisivu podršku.” “Oh”, rekla sam prilično hladno. Ipak, taj dan mi čak ni spomen Sophijina imena nije mogao pokvariti dobro raspoloženje.


“Hej, moram porazgovarati s tobom o nečemu”, rekla je Lauren neočekivano i odvukla me u stranu. “O čemu?” rekla sam. “O Montereyu. Nisam čula još ni slova. Prošla su dva tjedna, a ja nisam čula još ni slova! Već sam napola luda. Pretpostavljam da mi nema druge nego čekati, zar ne?” “Doista ne vidim što ti drugo preostaje. Ipak je... zaručen”, podsjetila sam je. “Vjerojatno si u pravu”, pokunjila se Lauren. “Ali, zato ti prštiš od veselja. Što se zbiva? Nisi valjda trudna?” “Ne!” rekla sam. “Hunter se vraća večeras. Jedva čekam da ga vidim.” Bila sam toliko uzbuđena zbog privjeska da sam to morala ispričati Lauren. “A sinoć sam na Hunterovu računalu pronašla predivan crtež privjeska od ametista iz S. J. Phillipsa oko kojeg vijuga slovo S načinjeno od dijamanata. Tako je krasan. Hunter je divan, zar ne?” Nastupila je duga stanka. Lauren se nakratko zamislila i potom rekla: “Dušo, sigurna si da je za tebe, a ne za... nju?” “Što?” rekla sam, zbunjeno. “Pa, razmisli. S može značiti Sylvie, ali i Sophia.” “Naravno da ogrlica nije za Sophiju!” kriknula sam ljutito. “Kako možeš biti sigurna u to?” rekla je Lauren tiho. “Pitat ću ga”, rekla sam zabrinuto. “Da se nisi usudila!” zapovjedila mi je Lauren. “Kao prvo, to bi trebalo biti iznenađenje; ako je ogrlica namijenjena tebi, zeznut ćeš samu sebe priznajući da si njuškala po suprugovu računalu. Kao drugo, supruga ne smije nikada, ama baš nikada, optuživati supruga ukoliko ne raspolaže neoborivim dokazima o njegovim prijestupima. Inače bi mogao pomisliti da si neurotična i jeziva i to će biti kraj.” “Nema šanse da je ogrlica za Sophiju”, rekla sam nesigurno, “... ili ima?” “Gle, vjerojatno sam ja ta koja je neurotična”, rekla je Lauren. “Ali daj se samo sjeti fotke Sophijine cipele u onom članku u New York Magazineu? Odjednom sam se sjetila tog časopisa koji sam listala na povratku iz Moskve. Uhvatila me mučnina. “Morat ću porazgovarati s njim”, rekla sam. “Još večeras-”


“Radije nemoj”, prekinula me Lauren. “Fotografija jedne Frisonijeve cipele nije dovoljan... dokaz. Znaš, jednom prilikom, prije mnogo godina, dok sam još bila u braku s Louisom, Louis je provodio sve svoje vrijeme s mojom tadašnjom najboljom prijateljicom, Lucijom, pa sam ih optužila da nešto mute, a... pokazalo se da su potajice dogovarali prekrasno rođendansko iznenađenje za mene! Nisam se imala zašto brinuti. Ponekad mislim da je to jedan od razloga koji su ga potakli da me na koncu doista i prevari: bila sam strahovito sumnjičava. Moraš biti sto posto sigurna prije nego što išta poduzmeš. Do tada ni riječi. Obećaj mi da mu nećeš ništa spominjati.” Nevoljko sam kimnula. “U redu”, rekla sam. Možda je Lauren u pravu. “Dobro. A ako se na kraju ispostavi da te je ipak varao”, rekla je Lauren s ohrabrujućim smiješkom, “ako ništa drugo, moći ćeš se tješiti da si zadržala dostojanstveno vladanje i da nisi bila sva neurotična i jeziva prije nego što je za to kucnuo pravi trenutak.”


16. Jal zbog božićnih čestitki Tog je prosinca Božić bio posljednja stvar na umu svakog tko je otvarao božićnu čestitku Valerie i Tommija Gervalta. Valerie je sastavljanju originalnih božićnih čestitki dala naglašeno natjecateljski štih. S lica čestitke smiješila se njezina trogodišnja kći, Celeste. Bila je odjevena u blijedoplavi kaputić od tvida Emily Jane, kakav se može kupiti isključivo u londonskom Harrodsu. Celeste je na glavi imala sivu beretku, a na nogama crne čizme na vezanje koje su izgledale kao da su stigle ravno iz kostimografske radionice Male kuće u preriji. Celeste je stajala na ulaznom stepeništu Hotela Ritz na trgu Vendome tik do podvornika s hotelskom kapom na glavi. Ispod fotografije je stajalo: “Celeste - pariška dizajnerska odjeća - ljeto” “Dijete joj izgleda kao strašilo”, nasmijao se Hunter kad je ugledao sliku. Sutradan ujutro, nakon što se vratio iz Europe, zajedno smo doručkovali kod kuće i uživali u otvaranju gomile čestitki pristiglih skupa s ostalom poštom. “Valerie je najbolji njujorški primjer neprimjerenog uspona na društvenoj ljestvici”, izjavio je. “Evo, otvori ovu”, rekla sam pružajući Hunteru jednu žarko-crvenu omotnicu. “A ja ću otvoriti ovu.” “Oh, ideš”, rekao je Hunter pružajući mi čestitku koju je upravo izvadio iz omotnice. Naslovna fotografija, Salome u vjenčanici Christiana Lacroixa, bila je predivna. Salome je bivšeg supruga i svećenika dala izbaciti sa slike uz pomoć Photoshoppa. Unutra je, oponašajući stil grafita, dala otisnuti sljedeće riječi: Sretni blagdani! Volim vas, Ja, Ja i Ja


A onda sam ja otvorila svoju omotnicu. Pisamce je isticanjem vlastite divote bilo gotovo ravno neprimjerenosti Valeriene čestitke. Poslale su je Sophia i njezinih pet sestara. Na čestitki je bila fotka svih šest cura (a sve su, razumije se, bile dvojnice Gwyneth Paltrow) kako mašu s platforme kamioneta iz šezdesetih u Coloradu. “Kako slatko”, rekla sam. “Sve su tako lijepe.” “Nitko nije tako lijep kao moja žena”, rekao je Hunter, promatrajući me s ljubavlju. Hunterov sinoćnji povratak nije, zahvaljujući silnom trudu s moje strane, pokvarilo sjeme sumnje o privjesku koju je u moj um posijala Lauren. (Pa što onda što nam je Sophia slala božićne čestitke u duhu bohošika. To ne mora ništa značiti.) Odlučila sam zadržati optimističan stav, bilo da je riječ o privjesku, bilo da je riječ o mom braku. Hunter će mi taj nakit pokloniti za Božić, u to nije bilo sumnje. Sinoć je došao kući kasno, umoran ali dobro raspoložen, i darovao mi predivnu krznenu stolu krem boje koju je kupio lijekom jednodnevnog posjeta Copenhagenu. Ostali smo budni dokasno, gledajući Lettermana, prepričavajući novotarije i ljubakajući se. Između poljubaca sam ukratko prepričala Hunteru dogodovštine iz Moskve, i objasnila mu kako se Lauren, na njezinu veliku žalost, odlučila zaljubiti u zaručenog frajera. Hunter se jako zagrijao za priču i postavio mi beskrajno mnogo pitanja o tome zašto se Giles tako jako svidio Lauren i što mislim o njima dvoma kao o potencijalnome paru. Dakako, podsjetila sam Huntera, da njih dvoje ne mogu postati par - jer se on uskoro ženi. Lauren je bila u pravu, pomislila sam, razmišljajući u krevetu kasnije te večeri. Nije bilo smisla spominjati fotografiju njega i Sophije u Londonu. Zaspala sam, zadovoljna, u Hunterovu naručju. Ipak, ništa ne može toliko raskrvariti srce razvedenice, čak i one najvedrije, kao što je to u stanju učiniti božićna čestitka koja odaje idiličan obiteljski život. Otprilike tjedan dana nakon Dana zahvalnosti, nazvala me Lauren, sva izvan sebe. Louis, njezin bivši, je svim živima razaslao čestitku sa slikom na kojoj se nalaze on, nepoznata žena po imenu Arabella i njihov tek rođeni sinčić. Christian. Lauren ju je spazila na polici iznad kamina u stanu Alixe Carter i pošizila. “Razvedeni smo tek četiri mjeseca!” jadikovala je. “U to vrijeme čovjek se ne stigne ni sa kim ni upoznati, a kamoli napraviti dijete. Što znači da se sve to odvijalo puno prije rastave. Ne mogu vjerovati.”


No, Lauren je posebno rasrdilo to što je fotografija posve očito bila snimljena u jednom od kraljevskih apartmana u Palači Gritti u Veneciji. Louis i njegova nova obitelj uvelike su nalikovali na klan niže rangiranih plemenitaša u pozi za časopis Hello. “Napravio je to dijete samo zato da me naljuti”, rekla je Lauren u trenutku neizmjernog samoljublja. Zaključila je kako je njihovo očigledno razbacivanje vlastitom srećom “krajnje neprihvatljivo. Tipično za... nouveau riche. Propade mi Božić.” U tom je času Lauren ubacila u brzinu poznatu kao razvedenička kriza. Louisova božićna čestitka ju je toliko izbacila iz takta da se počelo šuškati kako ju je netko vidio da lunja ulicom Gansevoort u spavaćici i čarapama u tri sata ujutro i traži Louisa. Pozvana je da dođe provesti Božić na Kubu, u Rajasthan i u Palm Beach - prihvatila je sva tri poziva. Na koncu je pala u duboku depresiju jer, kolikogod se trudila, nije mogla privesti kraju izazov: čini se da joj nikako nije polazilo za rukom ni zbariti Partnera za flert broj tri, ni spojiti vlastiti surround sustav premda je jedne subote posvetila tome punih devet sati. “Nije me uspio oraspoložiti čak ni pristanak Sally Rotheburg na prodaju srca princeze Leticijc”, požalila mi se jedne večeri u prostoriji prepunoj svjetlucavih haljina na božićnoj koktel zabavi u središtu grada. “Louis mi je ove godine upropastio Božić. Nikad se neću od toga opraviti. Kunem ti se, mislim da sam od sveg tog stresa zaradila neku neizlječivu boleštinu, tipa dječje paralize. Možeš li mi donijeti još jednu čašu pjenušca?” Za curu oboljelu od dječje paralize, Laurenin je oporavak bio pravo čudo. Dan nakon spomenute koktel zabave, Lauren je primila rukom ispisanu poruku od Gilesa Montereya. Poruka je glasila: U gradu sam. Nađemo se u restoranu Kamenica u Grand Centralu u utorak u jedan radi razmjene. Pozdrav, G. M. Sastanak s Gilesom pokazao se kao pun pogodak i razvedrio je Lauren, premda sam se osobno nadala da je njezina opčinjenost njime na izdisaju. Giles je bio zauzet, a sve i da je bio slobodan, bio je malko previše neuhvatljiv za moj ukus.


Laurenine estetske pripreme za skorašnji poslovni sastanak, kako je nazivala svoj tajni susret s Gilesom, bile su, da se poslužim njezinim riječima, mučnije i intenzivnije nego što su to bile pripreme za njezino vlastito vjenčanje. Bilo joj je najvažnije da njezin šminker uspije ostvariti dojam savršenih “kurvanjskih očiju”, a njihova tajna je u dopremanju crne olovke ravno iz Egipta. Nakon dugog razmišljanja, odabrana odjeća sastojala se od Laureninih omiljenih uskih krem hlača, paperjasto lagane crne jaknice od nerca i, ispod nje, paučinasto prozračne majčice od tila. Raspustila je kosu i pustila uvojke da slobodno padaju, zaključivši, na temelju nepostojećih argumenata, da se ispeglana kosa ne bi dopala Gilesu. Tog me jutra nazivala svakih pola sata kako bi me izvijestila o razvoju stvari, bilo da je riječ o šminki, odjeći ili raspoloženju, a vjerujte mi kad vam kažem da je potonje bilo upravo naporno prpošno. Izašla je iz kuće u 12 i petnaest, u pratnji diskretnog tjelohranitelja kojeg je unajmila radi zaštite dragulja. Lauren je bila uvjerena da je pred njom i poslovni i romantični uspjeh: bila je odlučna u namjeri da se domogne Fabergéovih gumbi za manšete i da osvoji partnera za flert broj tri u isti mah. Možete zamisliti koliko sam se iznenadila kad se u pet sati poslijepodne Lauren pojavila u Thackovu salonu blijeda kao duh i lica umrljanog ostacima maskare. Plakala je. “Toliko o kurvanjskim očima. Izgledam kao najobičnija stara drolja”, rekla je čim je ušla. “Bože, izgledaš tako dramatično. Predivno”, rekao je Thack ugledavši je. “Nadahnjuješ me. Mogao bih ti kreirati haljinu samo za plakanje. Emmy,” viknuo je svojoj pomoćnici, “zapiši ovo: kurvanjske oči za iduću reviju.” “Hvala Thack, vrlo si ljubazan”, uzdahnula je Lauren, otirući suze komadićem svile boje fuksije koji je pokupila s obližnjeg stola. “Zaboga, od ovog bi se mogli sašiti divni rupčići. Bok svima”, dodala je Lauren, mašući šačici stažista koji su vezli u jednom kutu. Sramežljivo su joj uzvratili pozdrav kimanjem glavom i nastavili zuriti u nju, nesumnjivo podjednako nadahnuti njezinom osebujnom vrstom glamura. “Što se dogodilo?” upitala sam ustajući od stola. Bio je zakrčen gomilom papirologije pa mi je kratki predah došao u pravi tren. “Naručit ću čaj za svih”, rekla sam i nazvala kafić u prizemlju.


“Nije se pojavio”, procijedila je Lauren. Zavalila se na jedinu sofu u salonu, prekrcanu uzorcima tkanina i tu i tamo pokojim volanom ili rasparenim rukavom. “Može čaj za cijeli salon? Sylvie je... U redu, hvala”, rekla sam i odložila telefonsku slušalicu. Zatim sam se okrenula prema Lauren. “Što ćeš učiniti sa srcem?” upitala sam je. Lauren je uzdahnula. Lice joj je odavalo tragove razočaranja. “Oh, srce je kod njega, bez brige. Njegova presretna zaručnica samo što ga nije dobila, pretpostavljam.” Jedna suza skliznula joj je iz oka. Otkotrljala se niz nos i zaustavila se na usni, mirujući ondje, tragično. “Oprosti što sam takva pljugerica.” Napola je plakala, napola se smijala, otirući suzu. “Nisam ga pravo ni upoznala, a pogledaj me na što sličim!” Uskoro se ispostavilo da je Monterey poslao izaslanika po dragulj. Dok smo pijuckale čaj, Lauren mi je prepričala kako se na sastanku pojavio besprijekorno dotjeran Rus, najvjerojatnije u kasnim dvadesetima, zaključila je Lauren, tvrdeći da je došao preuzeti srce u Montereyevo ime. Izvadio je gumbe Nikolaja II iz baršunaste vrećice koju je držao u sakou te pismo u kojem se objašnjava promjena plana. Laurenin tjelohranitelj mu je uručio dragulj u obliku srca. Cijela je razmjena bila gotova u pet minuta, a Lauren iz nje nije uspjela izvući čak ni sirovu kamenicu, a kamoli flert broj tri. “Nadam se da su se gumbi barem svidjeli Sanfordu kad je već propala tvoja ljubavna pustolovina”, promumljao je Thack kroz usta puna pribadača. Pažljivo je pričvršćivao komadić ljubičastog tafta na krojačku lutku. “To i jest ono najgore. Prvo sam se toliko namučila, a onda sam se pojavila u Sanfordovu apartmanu u Marku i sve je jednostavno... bilo apsolutno... jezivo, jezivo.” Lauren je, praveći se malčice važna, ispričala Sanfordu kako je skoknula do Moskve ne bi li se domogla gumba, no Sanford je grubo prekinuo njezino oduševljeno prepričavanje Montereyeva nastupa na polu. “Bilo je zbilja čudno... kao da je ljubomoran ili što već”, rekla je Lauren. “Smijem zapaliti?” “Samo ovaj put”, rekao je Thack. “Ako i meni daš jednu cigaretu.”


Lauren je izvadila svoju zelenu tabakeru od krokodilske kože i pružila Thacku jednu platinumku. “Božanstveno”, rekao je te pripalio cigaretu Lauren, pa sebi. Povukao je dim i zatim, ispuhujući ga, nastavio: “Naravno da je ljubomoran. Sanford je opčinjen tobom, a ti si opčinjena nekim tko nije Sanford. Moguli ne prihvaćaju odbijanje kao obični smrtnici.” “A onda me poljubio”, nastavila je Lauren, mršteći se već i pri samoj pomisli na to. “Protiv moje volje. Drhtao je, kao da se boji. Doduše, vjerujem da to... može biti zastrašujuće ako ste se u braku dvadeset godina i ako se niste ljubili cijelu vječnost. Bilo mi je tako neugodno. Jednostavno je mlatarao jezikom lijevo-desno, desno-lijevo, vodoravno. Bilo je to nekakvo mehaničko, uvrnuto ljubljenje, a jedino što je meni prolazilo kroz glavu je bilo pitanje, večeras je jeo pire od krumpira s češnjakom? Mislim da bi se svaka cura bar jednom u životu trebala ljubakati s mogulom, tek toliko da vidi što sve ne propušta.” Dotad se već cijeli salon valjao od smijeha. Ali Laurenino nestašno držanje je odjednom isparilo. “Što se dogodilo?” rekla sam, osjetivši njezino mračno raspoloženje. “Rekao je da naše prijateljstvo otpada ako ne pristanem na vezu s njim.” “Čudno”, rekla sam. “Ili bolje rečeno tužno”, rekla je Lauren. “Mislila sam da mi je Sanford zaista... znaš... iskren prijatelj.”‘ Na to je Thack negodujući coknuo jezikom i odmahnuo glavom. Lauren je povukla jedan dubok dim. Sjetno je pogledala u mene i rekla: “Kaže da se želi razvesti od žene i vjenčati se sa mnom! Ne mogu to podnijeti. Ne želim ga više nikada vidjeti. Bila sam tako naivna, dopuštajući Sanfordu da se druži sa mnom, uvjerena da mu je to sasvim dovoljno. On je zaista divan čovjek, nije li... mislim na Giles Montereya, zar ne? Nema ničeg goreg od razočaranja u ljubavi, ima li? Nadala sam se ljubakanju u Grand Centralu s g. od Moskve, a mjesto toga sam dobila bijedan par Fabergéovih gumbi za manšete i poljubac od hladetine. Ovo mi je najgori Božić u životu.” Meni je pak ovogodišnji Božić bio čaroban. Nije uvijek bilo tako. Dok sam još bila sama, Božić mi je iz godine u godinu postajao sve sumorniji, no sad mi se blagdansko doba činilo prekrasnim, čudesnim.


Ove mi je godine prometni kolaps u središtu grada uzrokovan rasvjetom na drvcu ispred Rockefellerova centra bio očaravajući, beskrajno ponavljanje melodije “zvončići-zvončići-zvončići-META!!!” televiziji budilo je u meni blagdanski duh, a pri samoj pomisli na skorašnju emisiju Deset najfascinantnijih osoba po izboru Barbare Walters odmah mi je bilo toplo i milo pri srcu. Brak je cijelu tu šaradu činio podnošljivom: nisam morala ići sama na božićne zabave, nisam morala sama umatati poklone, nisu me morila pitanja u stilu kog-ćupoljubiti-za-Novu-godinu? Jedino što mi je povremeno kvarilo raspoloženje bila je pomisao na crtež dragulja iz S. J. Phillipsa: Hunter ga niti jednom nije spomenuo. Ni izdaleka. Dok su se svjetla palila diljem grada, blistajući bijelom bojom iznad Avenije Park i presijavajući se u elegantnoj ružičastoj nijansi na prozorima robne kuće Bergdorf Goodman, ponavljala sam sama sebi - opet i opet - da je zasigurno riječ o božićnom daru za mene. Premda je bilo još malčice prerano za drvce, kupila sam ga već nekoliko dana nakon Dana zahvalnosti od jedne obitelji iz Vermonta koja prodaje božićna drvca na dnu Pete avenije. Hunter i ja smo veselo proveli prvu nedjelju u prosincu kiteći bor blijedoružičastim svilenim vrpcama, staromodnim staklenim kuglicama i bijelim vintage kanarincima. (Možete li vjerovati da u prodavaonici ABC Carpet trenutno postoji cijeli odjel s antiknim božićnim ukrasima? Koji je, razumije se, neodoljiv. Koji je, razumije se, čista pljačka.) Dok smo kitili bor, prepričala sam Hunteru Laurenin najnoviji romantični fijasko. “Sad mi je malo žao Lauren”, rekla sam. “Mislim da joj se taj Giles Monterey zbilja sviđa. Možeš li mi dodati onu srebrnu lametu?” Hunter mi je dodao svjetlucavu ukrasnu traku i rekao: “Jako zanimljivo. Misliš da bi se pristala udati za njega?” “Lauren kaže da je brak uopće ne zanima i da je sve to samo posao i njezin izazov u flertovanju, ali trebao si je vidjeti onaj dan kad se Giles nije pojavio u baru Kamenica. Bila je potpuno izvan sebe. Ako mene pitaš, mislim da bi se istoga trena pristala udati za njega. Da nije zaručen.” Sjela sam i promotrila drvce. “Baš je krasno”, rekla sam. “Predivno je, ljubavi. Ali rekla si da se Lauren više nikada neće udavati”, rekao je Hunter. “S ovim je frajerom, barem se meni tako čini, nekako drukčije. No opet, da Giles iznenada pokaže zanimanje i da odjednom više ne bude


zauzet, Lauren bi se vjerojatno izbezumila i rekla mu da sad on nju ne zanima.” “Zbilja”, zamislio se Hunter, piljeći u kristalnu kuglicu koju je upravo objesio na granu. Djelovao je rastreseno, kao da razmišlja o nečemu. “Znači, Lauren je tip cure kojoj se frajer tim više sviđa što je zaručeniji.” “Upravo tako”, složila sam se, “Mislim da ne bi trebala dignuti ruke od njega. Biti zaručen nije isto što i biti vjenčan”, rekao je Hunter. “Oh, Isuse - upravo sam se sjetio, moram obaviti jedan poziv.” Izašao je iz sobe, te sam ga kroz vrata čula kako nešto mrmlja, kao da kuje neku urotu. Očito je bila riječ o poslovnom razgovoru. U sedam sati, baš kad sam vezala posljednju mašnu na drvce, Hunter se napokon ponovno pojavio u dnevnom boravku i s jaknom u ruci rekao: “Čuj, Sylvie, nešto mi je iskrsnulo. Noćas moram izaći.” “A Barbara Walters?” rekla sam razočarano. Namjeravali smo provesti udobnu večer kod kuće, uz TV i japansku hranu iz dostave. “Ne možeš to odgoditi? Što je tako hitno u nedjelju navečer?” “Moj stari prijatelj s faksa je u gradu, a odavno smo se dogovorili za večeru. Valjda sam ti to zaboravio spomenuti.” “Ne ideš valjda na večeru s frajerom kojeg pokušavaš namjestiti Lauren?” upitala sam. “Ustvari da, nalazim se upravo s njim”, odgovorio je Hunter. Počeo je oblačiti jaknu. “A zašto onda ne bih nazvala Lauren pa možemo izaći svi zajedno? To bi je zaista razveselilo. Da makar nakratko ne misli na Montereya-” “Bolje ne ovaj put”, rekao je Hunter brzo. Zašto se tako čudno ponaša? Zašto ne želi da idem s njim? “Zar nisi rekao da želiš upoznati Lauren sa svojim prijateljem. Božić je savršeno vrijeme za upoznavanje” “Nema smisla. Sastanci naslijepo nikad ne upale. Ljudi kojima je suđeno da se zaljube sasvim lijepo uspijevaju u tome i bez pomoći sa strane.” “Ali zvuči tako simpatično. Tko je on?” upitala sam. “Ovdje je samo na nekoliko sati pa bih trebao krenuti. Vidimo se kasnije, ljubavi, i oprosti zbog ovoga”, rekao je Hunter i izjurio.


Ovo je zbilja bilo brzopotezno, razmišljala sam kasnije, tamaneći sama hranu iz japanskog restorana ispred televizora. Barbara Walters me obično prikuje za televizor. Njezini izabranici znaju biti toliko bizarni (sjećate se kad je jedne godine najfascinantnijom osobom proglašen Karl Rove?), a njezina pitanja toliko savršeno uglađena da možete neopisivo uživati u cijeloj toj predstavi ako je shvatite kao parodiju emisije Subotom navečer uživo. Osim toga, činjenica da frizura Barbare Walters uspijeva ostati ista iz godine u godinu beskrajno je utješna. Ali ja sam večeras bila posve neutješna, unatoč umirujuće nepomičnoj frizuri gospođe Walters. Izgubila sam tek. Nisam uspijevala probaviti čak ni svoj omiljen sashimi11 od tune. Zašto Hunter odjednom više nije želio upoznati Lauren sa svojim savršenim prijateljem s faksa? Još prije samo nekoliko tjedana bio je strahovito uzbuđen što će njegov tajanstveni prijatelj upoznati Lauren. I zašto mi nije htio reći kako se zove? Kad sam počela vrtjeti unatrag nekoliko posljednjih dana, nisam mogla ne uvidjeti da se Hunter ponašao čudnovato. Provodio je sate i sate na internetu, i to u komadu. Bilo je tu i telefonskih poziva za vrijeme kojih je šaptao i koje je prekidao svaki put kad sam ja ušla u prostoriju. Kad sam ga upitala što radi, davao mi je nekakve neodređene odgovore. A što je još čudnije, o dragulju iz S. J. Phillipsa nije bilo ni spomena. Kad god sam mu natuknula nešto na tu temu, ponašao se kao da nema blage veze o čemu govorim. Kad sam tu večer zavirila iza drvca i počela protresati božićne darove (kao što to činim gotovo svake godine), bilo je očito da ogrlica nije među njima. Dosad je već morao podignuti ogrlicu, pomislila sam. Ako nije tu, gdje je? A onda se dogodi još i ovo: ostavio je na cjedilu i Barbaru W. i suprugu koju je u posljednjih nekoliko tjedana jedva vidio zbog večere s nekim anonimnim “prijateljem” s faksa. I to u nedjelju! Nedjeljom nitko nikad nema nikakav važan posao. Upravo kad se Barbara spremala predstaviti svoju Najfascinantniju osobu, prisilila sam se pojesti zalogaj sashimija od tune. Ne budem li jela, bit će mi još samo gore. U toni trenu mi je zazvonio mobitel. “Oprosti, Sylvie! Sigurno misliš da sam najgora i najnepouzdanija filmska zvijezda na svijetu.”

11

Tanko rezana sirova riba.


Zvala je Nina Chlore. Kao što je i bilo za očekivati, Nina nije poštovala naš dogovor iz Pariza i nije se pojavila na probi haljina koje su visjele u salonu i čekale na nju. “Snimanje u Maroku potrajalo je dva tjedna duže, a u pustinji telefona nema doslovce ni za lijek. Mogu li sutra navratiti u salon na probu? Sa Sophiom? Silno nam nedostaješ!” Skoro sam se zadavila tunom. Sophia je opet u gradu. A moj je suprug upravo izjurio na sastanak s “prijateljem s faksa”. Možda Božić na kraju ipak neće biti tako topao i mio. “Sophiji je zaista žao što ne može doći”, rekla je Nina kad je sljedeći dan stigla, na vrijeme, u salon. Meni pak nije bilo nimalo žao. Sophia je bila posljednja osoba koju sam željela vidjeti. “Pod strahovitim sam stresom! Dobila sam ponude za sedam filmova! Bojim se da ću svisnuti”, govorila je Nina iza paravana dok se presvlačila. “Imam dvadeset i tri godine, a tako sam umorna da se osjećam kao stara baba.” Nekoliko trenutaka kasnije, Nina se pojavila u plisiranoj Grace haljini sašivenoj za nju od sifona boje kamenica. Padala joj je niz tijelo poput daška zraka: u njoj je izgledala nježno i staromodno. Promotrila se u ogledalu i potom rekla: “Oh, pogledaj ti to. To ja zovem haljinom za premijere. Mogu li je odmah ponijeti sa sobom?” Nakon što je jedan paparazzi uslikao Ninu kako izlazi iz Thackova salona s jednom od njegovih vrećica u ruci, dogodile su se dvije stvari: prvo, primili smo stotine poziva iz tabloida koji su pokušavali saznati koju će haljinu Nina odjenuti za premijeru. (No istina je da to nisam znala čak ni ja. Nina je na koncu uzela četiri haljine, od čega je dvije samo posudila i treba ih vratiti odmah nakon svečanog događaja, a dvije smo joj darovali. Bila je toliko tajnovita da čak niti Thacku nije željela odati koju će haljinu najvjerojatnije odjenuti.) Drugo, sve njujorške cure su odjednom željele odjenuti Thacka za Zimski bal Alixe Carter koji se trebao održati svega nekoliko tjedana iza Božića. Prodavaonica Neiman je prodala sve naše haljine, a nazvali su i iz robne kuće Bergdorf Goodman i ponudili Thacku predstavljanje za odabranu klijentelu. Ako je sve to rezultat jedne fotografije na kojoj Nina nosi jednu od naših vrećica, onda nije bilo sumnje da bi fotografija Nine u Grace haljini mogla okrenuti naglavce cijelo Thackovo poslovanje. Kreatori koji se motaju oko glumica zaista nisu oku ugodan prizor. Inače hladan kao špricer, Thack se trzao kad god je otvorio


훾asopis i ugledao neku Nininu fotografiju. Preznojavao se svaki put kad se njezino ime spominjalo na televiziji. Dizao mu se tlak kad god se Nina pojavila u haljini nekoga drugog kreatora. Uragan Nina, da se poslu탑im Thackovim izrazom, smlavio ga je ja훾e nego pti훾ja gripa.


17. Flert s maloljetnikom Ništa nije toliko šik, kunem vam se, kao biti u bijelom Eresovu jednodijelnom badiću na trijemu planinske brvnare u francuskim Alpama. Hvatati boju iako na tlu oko vas ima pola metra snijega i uživati u nebu blistavo plave boje dok vas sunce miluje temperaturom od dvadeset stupnjeva, zacijelo je najluksuznija stvar na svijetu. Mislim da je štos u tome što bijelo i bijelo lijepo pristaju. U takvom spoju cura izgleda suludo dobro, osobito kad se uzme u obzir da uz to dolazi i cijelo brdo frotirnih ogrtača i odgovarajućih papuča, što samo pojačava željeni dojam. Kad je svega nekoliko dana prije Božića Hunter objavio da mu je jedan od njegovih francuskih partera ponudio planinsku kolibu u Megèveu preko blagdana, spakirala sam se dok si rekao keks. Budući da je Megève najstaromodniji zaselak u Alpama, u usporedbi s njim Aspen djeluje kao Mall of America12. Ovdje će vas dočekati vijugave ulice s kaldrmom, izvrsne slastičarnice, dražesni dućančići i netaknuti trg s crkvom. Putovanje je bilo naporno - putovali smo noćnim letom do Pariza te ranim jutarnjim letom već sutradan do Ženeve, ali čim smo stigli, smjesta nam je bilo jasno da se sav naš trud isplatio. Opasana ledenim sigama, naša je kolibica izgledala kao da je izašla iz priče o Ivici i Marici. Dnevni boravak je bio namješten izblijedjelim sofama i tepisima od ovčje kože, a naša spavaća soba bila je tako romantična da sam se odmah zapitala hoćemo li uopće izlaziti iz nje. Krevet je bio presvučen starinskom posteljinom, a preko njega je bio prebačen krzneni prekrivač. Ovo je bilo bolje nego u skijaškoj reklami Ralpha Laurena. Pa što onda što uopće ne znam skijati? ‘Ovo je božanstveno, Hunter”, rekla sam dok smo odlagali stvari u spavaću sobu. Kad smo napokon stigli, već je bila sredina

12

Jedan od najposjećenijih i najvećih trgovačkih centara u Sjedinjenim Američkim Državama.


poslijepodneva i sunce je upravo bacalo posljednje srebrne zrake na prastare obronke. S veselim smiješkom na usnama, Hunter me privio u naručje i rekao: “Zar nije lijepo ne biti u New Yorku za Božić?” “Da, je”, odgovorila sam uzbuđeno. Hunter je posljednjih nekoliko dana bio tako drag i toliko se brinuo o meni na putu ovamo da mi se ona tajanstvena epizoda s Barbarom Walters počela činiti nevažnom. Sad kad smo bili ovdje, na ovom prekrasnom mjestu, isparile su sve brige koje su me izjedale posljednjih nekoliko mjeseci. Baš kad sam na to pomislila, netko je pokucao na vrata spavaće sobe. Bila je to služavka koja nam je na pladnju donijela dvije chocolats chauds i pismo naslovljeno na mene. Otvorila sam ga i pročitala. Draga Sylvie i Hunter, nećete vjerovati, ali i ja sam u susjedstvu, u kolibi Camille de Dordogne. Dolazite li večeras na koktel? Puse, Lauren Lauren je, kao što se moglo i očekivati, nepredvidivo otkazala sva tri božićna dogovora. U posljednji trenutak odlučila je provesti tjedan s Camille, predivnom, tridesetsedmogodišnjom francuskom groficom. Camille je nadaleko poznata po svom skladnom braku s Davideom de Dordogneom, bankarom s kojim je izgubila nevinost u sedamnaestoj godini života u Hotelu Palace u Gstaadu (“Nije mi bilo ni na kraj pameti da je zametnem bilo gdje drugdje”, Camille voli reći.) Vjenčali su se šest tjedana kasnije, a njezino troje djece sad su već doslovce odrasli ljudi. Camille je vlasnica jedne šik prodavaonice porculana u Parizu i omiljena joj je razonoda pronalaženje partnera svojim prijateljima. Uz Camillinu pomoć, Lauren je čvrsto odlučila dovršiti izazov u flertovanju na ovdašnjim obroncima. “Nadam se da me Camille može spojiti s Monacom mlađim”, obznanila je Lauren svojim prijateljicama. “Slažete se da bi Andrea Casiraghi bio savršen kandidat broj četiri? Za njega bih se možda mogla čak i udati. Ta neću valjda odbiti ponudu da postanem princeza Lauren od Monaca.”


Hunter i ja smo se odvezli do Camilline kolibe rano te večeri - bili smo umorni i, iskreno rečeno, iako mi je Lauren bila neizmjerno draga, nakon onako iscrpljujućeg leta baš i nisam bila pretjerano raspoložena za druženje. Odlučili smo navratiti samo nakratko, vratiti se kući što prije i zavući se u onaj božanstveni, krznom prekriveni krevet. Kolibu Dordogne podigla je Davideova obitelj u dvadesetima, a nalazila se, napola skrivena, na kraju strmog planinskog puta. Camille nas je dočekala na vratima. Bila je sitna i odjevena u široke hlače od tvida i svijetloplavu satensku bluzu koja je blago otkrivala njezin snježno bijeli dekolte. Kako te Francuskinje samo znaju nositi buržujsko-seksepilan stil, pomislila sam, promatrajući njezinu predivnu odjevnu kombinaciju. Camille je bila čisti oksimoron - tako konzervativna, a opet tako provokativna u isto vrijeme, poput suvremene Romy Schneider. “Ah, bon soir. Cmok. Cmok. Cmok. Cmok”, rekla je, uhvativši me za ramena i poljubivši me dvaput u svaki obraz. A onda je ponovila to isto s Hunterom. “Dobro mi došli.” Dnevni boravak je imao visok, polukružni svod i ornamentiranu galeriju koja je vodila u spavaće sobe. Kuća je bila prepuna djece i gostiju koji su se skupili oko kamina i pijuckali aperitive. Upravo kad smo stigli, pojavio se i Camillin suprug, Davide. Onako pomno dotjeran, u bijeloj košulji, s tamnim hlačama, u mokasinkama, bio je slika i prilika uglađenog europskog bankara na odmoru - i nije se odvajao od svoga Blackberryja. “Vin chaud? upitao je. “Mmmm! Metci”, rekao je Hunter. Davide nam je natočio vino te smo se zajedno zavalili na sofe kraj kamina. “Lauren je sa sobom dovela onu amie Marci, što mi se nimalo ne sviđa”, rekla je Camille i blago se namrštila. “Zašto?” upitala sam je otpivši gutljaj vina. Bilo je ukusno i ugodno me ugrijalo. “Marci loše utječe na nju. Stalo joj je samo do zabave, kao kakvoj tinejdžerici. Rekla sam Lauren da se prestane mučiti. Vrijeme je da donese čvrstu odluku da se uda za nekog bogataša. Nitko od njezinih prijatelja je više ne želi gledati kako pati.”


“Sumnjam da će Lauren patiti ako se ne uda za nekog bogataša”, dometnuo je Hunter. “Nitko ne pati više od bogatašice s muškarcem koji nije-” “Sylvie, Hunter!” odjeknuo je glas iznad nas. Svi smo podigli pogled: Marci se naginjala s balkona i mahala kao luđakinja. U narančastoj baršunastoj koktel-haljini Lela Rose s ogromnim svilenim volanom oko vrata, Marci je izgledala apsolutno fantastično, ali i apsolutno neprimjereno. “Ne pamtim kad sam se posljednji put ovako dobro provodila. Ovdje nitko živ nije iz New Yorka”, rekla je. “Svi Njujorčani su na Antigui, jadni ne bili.” U tom je trenutku, u pratnji visokog i zgodnog tinejdžera, u prostoriju ušetala Lauren. On je bio u skijaškim hlačama, a tregeri su mu ležerno padali preko ramena. Slijepljena plava kosa padala mu je ravno u oči, napola mu prekrivajući lice, što je dodatno isticalo njegov privlačni šarm. Nije mu moglo biti više od petnaest godina. “Poznajete Hemija?” rekla je Lauren i namignula. Na sebi je imala izblijedjele samterice i široki džemper od kašmira. Djelovala je nevjerojatno opušteno s obzirom na to na što je nalikovala kad smo se posljednji put vidjele. “Oooh! Glühwein! Mmmm. Henri je obećao da će me upoznati sa svim slatkim maloljetnicima u okolici.” “Non! Zabranjujem to!” usprotivila se Camille. “Maman”, pobunio se Henri. Natočio je jednu čašu vin chaud i Lauren i sebi te se lijeno izvalio u naslonjač. Odatle je posesivno zurio u Lauren žvačući svoje plave uvojke. “Sylvie, dođi gore da ti pokažem svoju novu skijašku odjeću”, doviknula je Marci s balkona. “Stižem”, rekla sam. “Izdržat ćeš bez mene pet minuta, Hunter:’“ “Mislim da ću preživjeti, ah ne dulje od pet minuta”, odgovorio je ljubazno. Pridružila sam se Marci na katu. Kad smo ušle u spavaću sobu, rekla je: “Što planirate za Hunterov rođendan?” Hunterov rođendan! Padao je na Badnjak, a ja sam u potpunosti zaboravila na njega. Osjećala sam se grozno. Sjećam se da sam razmišljala o zabavi iznenađenja dok smo još bili u New Yorku, ali kako smo u posljednji čas odlučili doputovati u Megève, potpuno sam ga smetnula s uma.


“Pa, možda bih mu mogla prirediti zabavu iznenađenja”, rekla sam. “Naša koliba je idealno mjesto za koktel-zabavu.” “To bi bilo baš slatko. Pomoći ćemo ti”, rekla je Marci. “Imamo još tri dana do dvadeset i četvrtoga, a to je i više nego dovoljno. Bit će sjajno. Otkako sam ovdje, već sam stekla tonu novih poznanika.” Bila sam zabrinuta za Marci. Ne može se reći da nije bila dobro raspoložena, ali meni je sve to djelovalo nekako namješteno. Ne mogu vjerovati da joj Christopher uopće nije nedostajao? “Strašno mi se sviđa ova nježno žuta boja skijaške jakne, a tebi?”, rekla je Marci hvastajući se jedinim zaista prekrasnim komadom skijaške opreme što ga je kupila u Jet Setu u St. Moritzu. Marci je opipala jaknu prstima. “Paperje je toliko... mmm... ugodno. Gle, ima crvenu zvjezdicu na ovratniku, što je tako tipično za Jet Set, a hlače koje idu s jaknom imaju identičnu crvenu zvjezdicu na seksi dijelu guze...” “Marci, kako si? Jesi li se vidjela s Christopherom?” “Sigurna sam da sam vidjela prekrasnu švedsku princezu Viktoriju u Jet Setu. To je jedino mjesto na svijetu u kojem se prodaje šik skijaška oprema. Nigdje drugdje ne možeš nabaviti buce od činčile”, nastavila je Marci podigavši sivkastu krznenu čizmu. “Dobre su za poludit, zar ne?” “Marci, što se zbiva između tebe i Cristophera?” upitala sam je, ozbiljno. “Sylvie, lijepo je od tebe što tako brineš za mene, ali ustvari, sve je... u postupku rješavanja.” “Kako to misliš, u postupku rješavanja?” upitala sam. “Predomislila sam se i više ne želim postati razvedenica. Na to me natjerala pomisao na sve one filmske zvijezde koje su se pretvorile u čačkalice nakon razvoda. To me natjeralo da se zamislim. Trenutno se pokušavam udebljati, možeš li to zamisliti? Christopher mi se želi vratiti. Pa smo započeli... pregovarati. Sophia je sve dogovorila. Tako je draga, razgovarala je s njim i sve to.” “Sophia?” rekla sam nadajući se da Marci nije osjetila nevjericu u mom glasu. “Da. I rekla mi je da si obavezno nabavim ovo. Gle.” U tom trenu Marci je nabila na oči ogromne sunčane naočale u stilu Jackie O. Izgledale su veće i od naočala Nicole Richie, ako je takvo što uopće moguće.


“Nabavila sam ih u Hermesovoj prodavaonici dolje na Place de l’ Église. Ovo su jedine polarizirane sunčane naočale u stilu Jackie O. na cijelom svijetu. Dobre su za skijanje. S njima se vidi i do pet kilometara. Koštale su me četiri stotine i pedeset cura! Ali čovjek se tako dobro osjeća dok skija s njima. To je investicija zbog koje sasvim sigurno neću požaliti. A ne.” “Četiri stotine i pedeset eura je puno za sunčane naočale.” “Ja to zaslužujem.” Marci je iznenada skinula Hermesove naočale i pogledala me s nestašnim smiješkom na usnama. “Čuj, nemoj nikome reći da sam ti to rekla, ali Sophia mi je nešto odala.” Pogledala sam Marci upitno podignutih obrva. “Spetljala se s nekim”, rekla je, “Sophia je uvijek spetljana s nekim”, prokomentirala sam ravnodušno. “S oženjenim muškarcem.” Marci je ponovno nabila naočale na oči i okrenula se prema zrcalu, diveći se sama sebi. “Ta žena zbilja ima dobar ukus.” Pa što onda što ne znam skijati, ponovila sam sama sebi sutradan ujutro promatrajući Alpe s trijema kolibe. Doista izgledaju svježe i bistro kao svijetloplavi obronci na bočicama Eviana. Jedva sam čekala da se popnem ondje i uživam u čistome zraku. “Uživat ćeš”, rekla mi je Helene, učiteljica skijanja koju je Hunter unajmio da me podučava. Imala je dvadeset i tri godine, tamnu kosu i pjegavo lice. Došla je po mene u devet ujutro, u žarkožutoj učiteljskoj jakni, s maramom prošaranoj jagodama oko glave. “Tako sam uzbuđena”, rekla sam. Dogovorile smo se da ćemo se naći s Hunterom, koji je vrlo rano tog jutra otišao skijati na crni spust, u planinskom restoranu La P’tite Ravine, oko podneva, u vrijeme objeda. Tri sata kasnije, sa strahovitim bolovima u stopalu i s desnim gležnjem pod pravim kutom u odnosu na list, sve bih bila dala samo da mi se bilo maknuti s obronaka. Odjednom više nisam mogla shvatiti zašto ljudi skijanje nazivaju odmorom: ovo nije bio odmor, ovo je kao da glumim onog frajera koji je zamalo umro u filmu Dodirnuti vrh, pomislila sam očajnički dok sam se pokušavala pomaknuti. Mimo mene su prozujala dva kikića na miniskijama. Kako im je to uspijevalo i zašto su se onako smijali? Zar nisu znali da idu ususret smrti? Bože, brak je


noćna mora, pomislila sam, osjećajući bol u gležnju. Odjednom se, samo zato što ste u braku, od vas očekuje da se uključite u suprugove po život opasne hobije, poput skijanja, dok se od njih ne očekuje da se uključe u vaše, po život ugodne hobije, poput satova pilatesa. “Moramo se popeti”, rekla je Helene. “Vaš suprug nas očekuje, a ovako ga nikako ne stignemo pronaći.” “Ne mogu”, cviljela sam jadno. Možda sam slomila gležanj. “Onda se moramo spustiti dolje automobilom”, rekla je Helene. “Ali... zar ne možemo nakratko ostati ovdje i...” Briznula sam u plač. Odjednom sam osjetila kako me netko tapše po ramenu. Okrenula sam svoj ukočeni vrat i iznad sebe ugledala muškarčeve metalizirane sunčane naočale. Bio je to Pierre, Sophijin bivši dečko iz Pariza. “Pierre”, progunđala sam. “Isuse Bože, dobro si?” upitao me zabrinuto. “Odbija ustati”, rekla je Helene i frustrirano uzdahnula. “Boli te?” “Da, a obećala sam Hunteru da ćemo se naći u P’tite Ravineu. Nisam se u stanju ni pomaknuti.” “Ovako ćemo”, rekao je te me, uz Heleninu pomoć, nježno pridignuo. Uspjela sam ostati na nogama, premda nesigurno. “Trebala bi se vratiti kući. Ja ću pronaći Huntera.” “Zbilja?” rekla sam zahvalno. Pierre je kimnuo. Nije mi bilo jasno zašto se Sophia odrekla ovakvog frajera zbog nekog oženjenog muškarca. “Moraš doći na Hunterovu rođendansku zabavu iznenađenja u našoj kolibi”, rekla sam pošto sam se već malo pribrala. “Dvadeset i četvrtoga.” “Rado”, rekao je Pierre. “A sad bi trebala polako krenuti.” Melania Trump se u Megèveu nikako ne bi mogla snaći kad je riječ o odjeći. Ovdje se čovjek smije dotjerati svega dvaput godišnje - za Božić i za Novu godinu. Ostatak vremena, pravila odijevanja nalažu isključivo ležernu odjeću ili, u najboljem slučaju, sportsku eleganciju. Ubrzo mi je postalo jasno da je najvažniji modni detalj na svim ovdašnjim zabavama mobitel s fotoaparatom. Jedino što su gosti koji su polako počeli puniti


dnevni boravak na dan Hunterova rođendana radili između gutljaja pjenušca ili zalogaja raclettea13 bilo je uspoređivanje fotografija na kojima se vidi kako koji od njih preskače preko hupsera. Prije nego što je otkucalo deset, koliba je bila puna kao šipak, a Hunter se po svemu sudeći odlično zabavljao. Nedostajala je još samo jedna osoba: Marci. Nije se pojavila, a rijeke ljudi koje je pozvala neprestano su me ispitivale za nju. Ta gdje li je samo mogla nestati? Spazila sam Camille, njezinu sedamnaestogodišnju kćer Eugenie, njezina sina Henrija i Lauren kako se izležavaju na tepisima od ovčje kože i prazne zdjele flocon de Megèvea kraj kamina. Možda će oni znati što je s Marci. Hunter i ja smo se uputili k njima i pridružili im se. “Upravo je u modi povratak bucama iz osamdesetih”, rekla je Camille. Bila je obuvena u ogromne bucaste bijele čizme. Izgledala je kao da na nogama ima goleme sljezove kolačiće. “Mislim da su malo out, mama”, rekla je Eugenie, razgovarajući s majkom kao da razgovara s nekom bezveznom rođakinjom. “Djeca obitelji Monaco su prošle godine nosila ružičaste i ljubičaste buce après skijanja. Sad su u modi čizme iz sedamdesetih.” Eugenie je ustala i uputila se prema svojim prijateljicama, redom odjevenim u pripijene traperice, krznene prsluke i vintage čizme od konjske kože ili žutosmeđeg antilopa. Izgledale su kao Ali MacGraw u Coloradu. “Zbilja je slatka” rekla sam, dok je odlazila. Sjela sam kraj Camille. “Je l’ da je?” rekla je Camille, s ljubavlju promatrajući svoju kćer. “A sad te, Sylvie, preklinjem da nagovoriš svoju prijateljicu da se preuda.” “Nisam sigurna koliko je to moguće, s obzirom na okolnosti. Supruzi vas katkada tjeraju na kojekakve ludorije poput, primjerice, skijanja”, našalila sam se. Svi su se nasmijali. Zglob mi je toliko natekao od pada da sam se držala podalje od skijaških staza i posljednjih nekoliko poslijepodneva provela sam na fizioterapiji u Les Fermes de Marie. Danas sam navratila do Hermesove prodavaonice, gdje su me, kao i Marci, zavele skijaške naočale Jackie O. Kad sam ih otišla platiti, shvatila sam da je Marci debelo fulala u cijeni: zapravo su stajale 650 eura, što je bilo u skladu s Hermesovim pravilom da svaki njihov proizvod mora koštati najmanje sedam puta više nego što bi koštao nečiji drugi. Ipak, naočale su bile 13

Švicarsko jelo od topljenoga sira i krumpira.


toliko čarobne i ja sam bila uvjerena da će ubrzati moj oporavak. To je bila investicija za koju sasvim sigurno neću požaliti. “Lauren,” nastavila je Camille, “razmažena si. Bogata si. Voliš imati prekrasnu kuću, voliš puno putovati. Trebala bi se udati za nekog starijeg muškarca. Inače ćeš se dosađivati-” “Camille, ne pada mi na pamet udavati se. Stari i bogati muškarci su dosadni. Jedini s kim bih se možda mogla spanđati je Barry Diller”, našalila se Lauren. Obavila je ruku oko Henrijevih ramena i uzdahnula, s pretjeranom sjetom u glasu “Ali ovaj mali Henri! Booolesno je sladak!” Uhvatila je Henrija za ruku i odvukla ga u gomilu. Camille je zakolutala očima i uzdahnula. “Camille, jesi li vidjela Marci?” upitala sam. “Na večeri je s Pierreom”, rekla je. “A onda idu po Sophiju DArlan i kasnije dolaze ovamo-” “Ali ne sjećam se da sam pozvala Sophiju D’Arlan”, prekinula sam je, blago razdražena. “Pierre se ne odvaja od Sophije”, rekla je Camille. “Ali Sophia i Pierre više nisu zajedno”, rekla sam. U tom sam trenutku ugledala Marci kako ulazi među goste na drugom kraju prostorije. Bila je uzbuđena i crvena u licu od svježeg večernjeg zraka. Iza nje je hodao Pierre, a iza njega Sophia. Zašto se ona uvijek mota oko nas? Kud Hunter, tud I Sophia, barem mi se tako činilo. Ili... možda sam nepravedna. Možda je jednostavno došla s Pierreom, sasvim slučajno. Osim toga, sama sam pozvala Pierrea. No Sophia i Pierre su se vrlo brzo povukli u gostinsku sobu. Do kraja večeri više nitko nije vidio ni jedno ni drugo. Tu večer je nisam stigla čak ni pozdraviti, što mi je došlo kao pravo olakšanje. Na sam Božić, Megève izgleda kao da ste zalutali u Snježnu kraljicu. Zbog gustog snijega koji je pao preko noći, selo je djelovalo kao da ga je netko umočio u šlag, a crkveni zvonik je izgledao poput puslice. Nakon dražesne službe Božje, Hunter i ja smo popili chocolats chauds na glavnom trgu, otišli kući te proveli većinu poslijepodneva opuštajući se u jacuzziju na trijemu. “Hvala ti na zabavi, Sylvie”, rekao je Hunter dok smo sjedili među mjehurićima što su se pušili. “Bilo je tako lijepo i tako drukčije nego u New Yorku.”


“I ja sam uživala”, rekla sam, omotavši svoje mokre ruke oko njega i poljubivši ga. Ovdje je sve bilo tako seksi i romantično. “Ti si najbolji suprug-” Upravo u tom trenutku oglasio se moj Blackberry. Držala sam ga na rubu kade, znajući da će mi moja obitelj danas sigurno poslati nekoliko mailova. Pazeći da ga ne poprskam vodom, vješto sam ga dohvatila i na glas pročitala e-mail: Za: Szlvie@hotmail.com Od: Lauren@LHB.com Odgovor: Flert s maloljetnikom Draga Sylvie, Henri je tako mladenački zapaljiv i trapav. To njegovo balavo tinejdžersko ponašanje je tako slatko. Uvjerenje da se sinoć zaljubio u mene, što bi moglo biti malo nezgodno, s obzirom na njegovu mamu i tatu. Ja se nisam zaljubila, ali od srca preporučam flert s osobom koja je više nego dvostruko mlađa od tebe makar jednomu životu. Tek toliko da ostanem vjerna svojoj obljubljenoj tradiciji iznošenja pojednostavljenih zaključaka, moram ti reći da je kvaka kod petnaestogodišnjih frajera u tome što je s sve što im je na pameti, jer su tako mladi i muževni i nemaju pametnijeg posla. Sve je počelo dok smo plesali. Hanri je jako visok i neprestano je izvodio nekakav blesavi štos i podizao mi ruke u zrak, visoko iznad moje glave, dok napokon nisam shvatila o čemu se radi i rekla: “Prestani mi zuriti u grudi! Prestani!” A onda sam, ne pitaj me zašto, zaključila kako je to što su mu moje grudi tako napete zapravo slatko - na kraju krajeva, dosad se još nije imao prilike nagledati ženskih grudi te je doslovce sekundu kasnije već bio na meni vani na trijemu. Svršio je za pet minuta i onesvijestio se. Pravo da ti kažem, doživjela sam to kao kompliment. I ja sam se redovito rušila u nesvijest u tim godinama u Studiju 54 kad god sam se ludo provodila. Hvala ti na odličnoj zabavi. Četvorica adaktirana! “Oh, Isuse!” smijao se Hunter. “A što je s njezinom velikom ljubavi prema Giiesu Montereyu? Već ga je zaboravila?” “Slušaj ovo”, rekla sam. Pročitala sam e-mail do kraja:


Vjerujem da će ti biti drago kad čuješ da je Henrijeva mlada guza počela brisati u meni uspomenu na prekrasne plave oči g. od Moskve koje mi nikako ne daju mira. Ako mi se Monterey uskoro ne javi, postoje sasvim realne šanse da ga u potpunosti zaboravim. Prelazim na broj pet. “Mislim da mu je krajnje vrijeme da nešto poduzme”, rekao je Hunter. “Zaručen je, dušo, čini se da stalno zaboravljaš na taj detalj.” “Imaš pravo. Nego,” rekao je Hunter i približio mi se, “mislim da je vrijeme da iskoristimo sve pogodnosti naše nevjerojatne spavaće sobe.” Kasnije te večeri, izležavali smo se ispred kamina i čavrljali o ostatku putovanja. Bilo je savršeno - ugodno, seksi, u svakom pogledu. Camille je bila u pravu. Moram nagovoriti Lauren da se preuda. Nema drugog načina da čovjek osjeti ovakvo nešto. “A da sad otvorimo darove?” rekla sam, neposredno prije večere. “Jedva čekam da vidim svoj darak.” “Oh, dušo, bojim se da je moj dar jako skroman. Nemoj se previše zanositi.” Slatko od Huntera što se pretvara da se nije pretjerano namučio oko dara. Jedva sam čekala da vidim ogrlicu. Dok je Hunter bio u gostinskoj sobi, u kojoj je držao svoje darove, ja sa otišla po svoj, skriven ispod kreveta u spavaćoj sobi. Zamotala sam dvije knjige i jednu našu fotografiju iz Pariza koju sam dala uramiti i ugravirati. Uzela sam darove i vratila se u dnevni boravak. Stavila sam ih ispred Huntera koji je sjedio prekriženih nogu na tepihu kraj vatre. On je ispred sebe položio malu četvrtastu kutijicu omotanu u žarkocrveni papir sa srebrnom mašnom. Oooh. Veličina kutijice je savršeno odgovarala veličini dragulja. “Ti prvo otvori svoj”, rekla sam, pokušavajući se držati što prirodnije. “Kako preslatko, dušo”, rekao je Hunter čim je ugledao fotografiju. Poljubio me je u usta. “Baš si me dirnula. A sad ti otvori svoj.” Pružio mi je paketić. Djelovao je napeto, pomislila sam. To je dobro. Vjerojatno je živčan jer ne zna hoće li mi se poklon svidjeti ili ne. Uzela


sam crvenu kutijicu i počela je odmotavati. Uklanjala sam sloj po sloj crvenog papira. Ispod njih sam ugledala crnu kožnatu kutijicu. “Oooh!” rekla sam i pogledala u Huntera. Hunter je progutao knedlu, zabrinuto. Ljupko od njega. Podigla sam poklopac baršunaste kutijice i ugledala nekoliko slojeva bijelih rupčića. “Izvan sebe sam, dušo...” rekla sam podižući slojeve rupčića. Nešto se svjetlucalo ispod njih. Izvadila sam svoj dar i pogledala ga. “Srebrni... prsten za ubruse?” kliknula sam, pokušavajući zvučati što oduševljenije. “Mislio sam da će ti se dopasti ruže izrezbarene na njemu”, rekao je Hunter. Djelovao je uznemireno. Možda je shvatio da sam razočarana. Nisam ga htjela povrijediti pa sam, što sam sretnije mogla, rekla: “Obožavam ruže”, i poljubila ga u nos. “Ruže izgledaju... tako romantično... na prstenu za salvete.” Ali gdje li je, oh, gdje li je moja ogrlica? “Da ga se nisi usudila optuživati. To nije dokaz preljuba”, rekla je Lauren. “Preljub”, ponovila sam zgroženo. Potpuno sam se izbezumila od te riječi. “Jedini pouzdani dokaz izvanbračnih aktivnosti je nalaženje tuđih tangi. A to što nisi dobila očekivanu ogrlicu nije baš... no dobro, ne bi prošlo na sudu kao važeći dokaz. Možda je jednostavno zaboravio na nju.” Sutradan smo se Lauren i ja našle na ručku, na terasi L’Idéala. Bilo je tako toplo da su se skijaši skinuli u majice kratih rukava dok su tamanili svoje pele. Međutim, odabir restorana nije bio dobar izbor za naš razgovor: ovamo na ručak dolazi cijeli Megève, dakako, ukoliko ima slobodnih stolova. “Lauren! Pssst!” prosiktala sam, tjeskobno pogledavajući ostale goste restorana. No nitko nije obraćao pozornost na nas. “Što da radim-” U tom se trenutku, slučajno ili zbog skijanja - na drugom kraju terase pojavila Sophia. Bila je odjevena u skijaško odijelo krem boje. Kad se nagnula da otkopča pancerice, uočila sam crveni zvijezdu na stražnjici njezinih hlača. Imala je istu skijašku opremu kao Marci. Skinula je jaknu i svezala je oko struka. Ispod jakne je imala tanku ružičastu majicu kratkih rukava koja je lijepo isticala njezin preplanuli ten. U tom se trenutku, dva stola dalje od nas, sa stola za kojim su sjedila


šestorica Francuza, prolomio uzvik. Svi su bili preplanuli poput Georgea Hamiltona, što je u Megèveu još uvijek vrlo moderno. “Sophia! Viens nous voir!” kliknuli su ugledavši je. Sophia im je mahnula i uputila se prema njima. “Oh, Bože, ide prema nama”, rekla sam. “Smiri se i pozdravi je. U stvari, predlažem da budemo pretjerano srdačne”, zapovjedila je Lauren. “Bok, Sophia!” doviknula je glasno, dok se Sophia probijala terasom. Sophia se okrenula i ugledala nas. Nasmiješila se i pristupila našem stolu. Kad je stigla, rekla je: “Lauren! Bok! Sylvie! Puno hvala na onom sinoć. Pierre je uživao u zabavi... krasna koliba... čujem da je Eugenie izvela striptiz... u vašem jacuzziju...” Nešto mi je zapelo za oko. Ako se ne varam, ondje, neposredno ispod ruba Sophijine majice, nazirao se privjesak. Svaki put kad se pomaknula, uočila sam ga kako se privija uz njezinu kožu. Ogrlica se sastojala od lančića od platine i velikog, prozirnog svijetloljubičastog kamena. Bez ikakve sumnje, oko njega je vijugalo slovo S načinjeno od dijamanata. Nemoguće, pomislila sam. Zagledala sam se pažljivije, nadajući se da nitko ne primjećuje što izvodim, ali Sophiji nije promaknuo moj pogled. Nasmiješila mi se i rekla: “Vidim da si primijetila moj božićni dar, Sylvie.” Dok nas je Sophia zabavljala prepričavanjem Eugeninih ispada, istodobno se poigravala s prekrasnim draguljem te ga na koncu stavila u usta i zagrizla. Znači li to da se namjerno razmetala njime pred mojim očima? Želeći prikriti zabrinutost u očima, dohvatila sam svoje nove Hermèsove sunčane naočale i nabila ih na oči. Zahvaljujući polariziranim lećama, odjednom sam oštrije vidjela ogrlicu. Kao što sam se i pribojavala, bila je identična onoj s crteža iz S. J. Phillipsa. Nikad, ama baš nikad, nisam toliko požalila zbog investicije u skijaške naočale od 650 eura.


18. Dolina lutaka, nastavak Bože, Sylvie, kad si posljednji put nešto pojela?” kliknula je Tinsley. “Izgledaš kao logorašica.” Nije ju bilo briga što se dere usred zatvorenog prikazivanja filma u Soho Houseu, a opet, to je za New York posve uobičajeno. Ovdje se istinsko gledanje filma za vrijeme zatvorenoga prikazivanja ne smatra osobito profinjenim. Jedino što bilo koga zanima je odjeća uzvanika, unatoč tome što je premračno da bi se išta vidjelo. “Samo sam umorna. Pssst”, prošaptala sam i pokazala na ekran. Iskreno govoreći, otkako smo se vratili iz Megèvea, jedva da sam oka sklopila. Posljednjih nekoliko dana u Megèveu je za mene bilo prava noćna mora. Hunter je sve više i više uživao, a ja sam kiptjela od bijesa iza onih prokletih sunčanih naočala. Bila sam toliko osupnuta svime što se onaj dan odvijalo u L’Idéalu da sam odlučila pričekati da dođemo kući i onda odlučiti što i kako dalje. Letovi kući su bili iscrpljujući, tako da sam, kad smo se konačno dočepali New Yorka, već bila toliko premorena i iznurena da sam izgledala jezivije od Mrtve nevjeste. Te je rane siječanjske noći Thack bio domaćin zatvorene projekcije filma Žene. Bila je to komedija o razvedenicama, a to je posljednje što mi se dalo gledati. No nisam se nikako mogla izvući: bila je to važna noć za Thacka, a ja sam se nadala da nitko neće opaziti kako očajno izgledam ako dođem u posljednji tren, nakon što se svjetla već pogase. Nažalost, jedino slobodno sjedište bilo je ono na kožnatim naslonjačima u stražnjem dijelu prostorije. S jedne strane mi je sjedila Tinsley, a s druge Marci. Nedaleko od mene bila je i Phoebe. “Tjeskoba?” rekla je Tinsley, dovoljno glasno da je čuje cijelo gledalište. Kimnula sam. U tom trenutku Phoebe se nagnula preko Marci i rekla: “Ja u tom slučaju uvijek popijem Xanax. Možda i tebi pomogne.”


“Ustvari, Aravan je puno bolje rješenje protiv tjeskobe”, izjavila je Marci. “Hoću reći, ja sam najbolji primjer. To što mi se događa je stravično, a ja i dalje izgledam sjajno.” “Ja pak jednu večer popijem Ambien, a drugu Valium”, rekla je Tinsley. “Tako da se ne naviknem ni na jedne ni na druge tablete.” Izgledala je presretno, kao da je upravo otkrila tajnu života. U tom trenutku se prema nama okrenula crvenokosa djevojka koja je sjedila u redu ispred nas i rekla, potpuno hladnokrvno: “Ako ne možeš spavati, nemoj piti Ambien. Gori je nego budilica. Od njega si budan već nakon četiri sata. Ja sažvačem tabletu Remerona prije počinka. To je najjači antidepresiv na tržištu. Jedna tableta i miran si punih dvanaest sati.” “Čovjek se nakon Atavana osjeća kao da je umotan u jedan veliki ljubavni prekrivač”, rekla je Marci. Previjala se od smijeha izgovarajući to, a oči su joj se krijesile. Znači li to da je cijeli New York na lijekovima, pomislila sam zaprepašteno. Znači li to da je zbog toga Phoebe uvijek tako prpošna? Postoji li uopće neki drugi način da istodobno odgajaš troje djece i vodiš modno carstvo? Bože, lako moguće da je i Kate Spade na lijekovima, pomislila sam. Ona uvijek djeluje tako energično, a kosa joj prkosi sili teže. Činjenica je da bi sve njujorške supruge zapravo trebale izgledati kao Mrtva nevjesta. Bila sam tako umorna da me i kosa boljela. Jesu li se i drugi osjećali tako? Ili su lijekovima rješavali sve svoje probleme? Osjećala sam se kao da sam zalutala u jedno od poglavlja Doline lutaka. Nakon što je film završio, brzo sam se iskrala do garderobe i bržebolje se uvukla u svoju bundu. Vani je bilo prohladno. Nadala sam se da mogu neopazice zbrisati. “Sylvie? Jesi li to ti ili Snježni čovjek?” Bila je to Marci. Srce mi se steglo. “Ja”, rekla sam mrzovoljno, prošavši mimo nje i uputivši se prema dizalima. “Moram ići.” “Stani”, rekla je. A onda me pogledala s tužnim izrazom na licu. To mi je bilo vrlo čudno. “Moram ti nešto reći.” “Što?” upitala sam. Marci se krišom osvrnula oko sebe. Nitko drugi još nije bio izašao iz prostorije u kojoj se prikazivao film.


“Mrsko mi je što ti to ja moram reći... ali... radi se o Hunteru. On je u pitanju.” “Ne razumijem o čemu govoriš?” rekla sam. “Sophijin ‘oženjeni frajer’. Radi se o tvom suprugu. Sophia tvrdi da je lud za njom, kao onda kad su bili u Daltonu.” Gledala sam u nju ne vjerujući svojim ušima. O čemu ova trabunja? “Otkud znaš?” procijedila sam. Iz mene je izašao tek slab šapat. Marci je oborila pogled na tlo, kao da proučava goleme tratinčice na otkvačenom sagu u Soho Houseu, a potom se ponovno zagledala u mene. “Jaaako mi je žaaaao. Bila je kod mene. Slučajno sam načula njezin telefonski razgovor.” “Što je točno rekla?” Užasavala sam se Marcina odgovora. “Rekla je da je dobila nekakav nakit od njega i da zajedno odlaze.” “Odlaze? Kamo?” izustila sam dašćući. “Ne znam, ali strahovito sam bijesna na nju... učiniti takvo što. Nakon što sam joj onako velikodušno posudila svoju opremu Jet Set s crvenom zvjezdicom. Jedna jedina osoba koja još ima takvu opremu je Athina Roussel. Torzo u njoj izgleda kao Gisellin. Ja sam sve to žrtvovala i posudila je Sophiji, da bi me ona tako izdala i ukrala supruga jedne od mojih najboljih prijateljica, iako sam imala neograničeno povjerenje u nju. Možeš li to zamisliti?” Zapanjeno sam piljila u Marci. “Znam. I ja sam ostala bez teksta. Tako se ponijeti prema nekome iako ti je taj netko posudio sveti gral zimske odjeće.” “Onda dobro, idem kući... razbijati glavu, što već”, uzdahnula sam očajnički. Bila sam na odlasku. “Stani malo, imam nešto za tebe”, rekla je Marci, zgrabivši me za ruku. “Nadam se da nećeš pomisliti da dilam drogu ili štogod slično, ali ovo je za tebe.” Marci mi je utisnula u dlan presavijen bijeli rupčić. Odmotala sam ga. U njemu se nalazila jedna jedina tableta. Brzo sam stisnula šaku. “Marci!” “To je Klonopin. Poznat i kao pederski valijum. Dobro dođe kad zagusti.” “Marci, znaš da ne pijem tablete”, rekla sam.


“Dušo, nemaš se čega sramiti. Cijeli New York je na tabletama od jutra do mraka”, prošaptala je Marci i odvukla me u jedan mračni zakutak. “Što će ti Botox za peglanje bora kad postoje antidepresivi.” “Dolazite li gore?” zapjevala je Phoebe iza nas. “Rezervirali smo stol kraj prozora-” Ne osvrćući se na nju, izletjela sam kroz izlaz u slučaju nužde i sjurila se niz pomoćno stubište. Ako ćemo iskreno, nije mi bilo krivo što imam Marcin Klonopin: kad vam voda dođe do grla, nema boljeg rješenja od kemijskim putem stvorenog ljubavnog prekrivača. “Možeš li vjerovati da mi je Henri poslao ljamu za Božić? Kog će mi vraga ljama? Ionako će ovdje svisnuti od čežnje za domovinom. A Juan mi neprestano faksira slike jednog pastuha. Navodno je na nekakvom polju u Španjolskoj i čeka da dođem. Ne mogu to više podnijeti.” Lauren je uzdahnula, ozlojeđeno. “Čini se da ipak ima istine u onoj da razvedenice dobivaju bolje darove. Frajer od pet orgazama mi je poslao Yves Saint Laurentov trenčkot podstavljen nercom.” Lauren se igrala uskom ogrlicom od velikih bisera, zlata i kornjačevine što joj je bila tijesno pripijena uzvrat, kao da provjerava je li još na mjestu. Biseri su bili tako veliki i tako predivno oblikovani da su me podsjetili na jedan Picassov crtež. “Tony Duquette. To je moj dar samoj sebi u čast flerta s maloljetnikom i flerta s mogulom. Nakon onog sa Sanfordom, morala sam se nečim svojski oraspoložiti. Sviđa ti se?” “Prelijepa je”, odgovorila sam, pokušavajući zvučati što oduševljenje. “Ne misliš da izgledam kao Elizabeth Taylor ako je nosim u kombinaciji s ovom svilenom haljinom? Mogu ti je posuditi. Kad god ti se prohtije, ti samo reci.” Večer nakon projekcije filma u Soho Houseu, Lauren i ja smo bile na pedikuri u jednoj od kabina za dvoje u Spasu. Budući da sam joj prepričala sve što mi je Marci rekla prethodnu noć, pretpostavljam da me pokušavala razveseliti. Sinoć sam otišla kući, našla se oči u oči s Hunterom i odlučila se pretvarati da je sve u redu. Trebalo mi je vremena da smislim što ću i kako ću. Kad me Hunter upitao zašto sam tako iscrpljena, slagala sam i rekla mu da me napokon dotukao stres zbog haljina za Zimski bal Alixe Carter do kojeg je uostalom ostalo još samo nekoliko dana. U međuvremenu sam mrcvarila samu sebe, razbijajući glavu sumnjama i užasavajući se neminovnog sučeljavanja s


Hunterom. On je pak, za divno čudo, bio jednako drag kao i inače, što je cijelu priču činilo gotovo još bolnijom. Štos je u tome što sam ga istinski voljela. “Ne shvaćam zašto je onda toliko pažljiv. Kad sam sinoć stigla kući, vidio je da mi je hladno pa mi je skuhao čaj od đumbira. Čemu to ako me vara sa Sophijom? Volim ga. Zbilja ga obožavam”, rekla sam bespomoćno. “Ne daj da te to zavara”, rekla je Lauren mrko. “Supruzi su uvijek najpažljiviji i najljubazniji onda kad nešto mute.” “Možda bih se trebala naći s odvjetnikom koji je vodio tvoj razvod”, rekla sam. “Još je prerano. Sad nije vrijeme za razgovore s odvjetnicima. Sad je vrijeme da se dogovoriš sa suprugom što i kako dalje”, rekla je Lauren, mijenjajući taktiku. “Ali-” “Razvod baš i nije tako bajan kao što misliš”, prekinula me Lauren. “Dobrano je precijenjen. Osim toga, tko zna? Možda se Marci zabunila.” “Ali, Lauren, čini se da tebi uopće nije... no dobro, djeluješ mi sretno. Ja sam očajna. I sve što želim je ponovno biti sretna.” “Ne bi li najprije trebala čuti što Hunter ima reći? Mislim da je vrijeme da napokon porazgovarate. Učini to još večeras”, odgovorila mi je Lauren. “S vremena na vrijeme supruzi priznaju istinu.” Uništit ću cijelu večer, pekla me savjest nakon što sam se vratila kući s pedikure. Ima već nekoliko tjedana da nam je Hunter rezervirao karte za nastup Earthe Kitt u Caféu Carlyle. Kad je to predložio, sve je zvučalo kao vrlo romantičan večernji izlazak. Trebali smo se naći ondje u osam. Dok sam odijevala prilično sumornu crnu koktel-haljinu koja je savršeno pristajala uz moje raspoloženje, pitala sam se mogu li odgoditi raspravu o onome što mi je rekla Marci: moram li to učiniti baš večeras, kao da neću imati drugu priliku? Ili je bolje da to već jednom skinem s dnevnog reda? Nisam se više mogla pretvarati da je sve u redu samo zato što smo trebali raditi ovo ili ono. Dok je taksi jurio prema centru grada, pokušavala sam se pripremiti za ono što me čeka: večerašnji će izlazak biti pakao, no budem li to odlagala, samo ću odgoditi neminovno i pogoršati već ionako groznu situaciju.


Kad sam stigla u Carlyle, Hunter je već sjedio za našim stolom. Ondje me čekala čaša pjenušca koju sam iskapila u tri sekunde. Iako sam bila mrzovoljna, nisam mogla ne opaziti taj predivni ugođaj: kafić je djelovao glamurozno, ali toplo, što je bilo dobrodošlo iznenađenje, imajući u vidu ledeno siječanjsko vrijeme. “Sve je u redu, dušo?” rekao je Hunter, smjesta namirisavši moje neraspoloženje. “Ustvari, nekako se ne... osjećam dobro”, rekla sam, oborivši pogled. Je li sad pravi čas, pitala sam se? Ili da pričekam dok ne naručimo? Oh, Bože, oh, Bože. “Mislim da znam kako ću te razveseliti-” “Sumnjam”, rekla sam tužno. Duboko sam udahnula i rekla “Hunter, ja-” U tom trenutku, Hunter je na moj tanjur položio purpurnu kutijicu od antilopa. Preko nje su zlatnim slovima bile ispisane riječi S. J. Phillips. Zurila sam u nju, zbunjeno. Što je sad ovo? “Zar nećeš pogledati što je u njoj, dušo?” rekao je Hunter. Smiješio se od uha do uha. Pažljivo sam podigla poklopac. A ondje se, na nježnoj podlozi od svijetloplavog satena, nalazio privjesak s crteža. Bio je veličanstven: ametist je prekrasno bliještao, kao da je osvijetljen iznutra, dok su dijamanti koji su vijugali oko njega svjetlucali poput blistave zvjezdane galaksije. Bio je to zaista romantičan dar. Ali... valjda ovo nije isti privjesak kakav sam vidjela na Sophijinu vratu? Nemoguće! Ali opet, zašto mi ga Hunter nije darovao za Božić? Da ga sad pitam, ili radije ne? Možda se Marci ipak zabunila... ili... oh, Bože. Nisam znala što bih. “Sviđa ti se?” rekao je Hunter zabrinuto. “Oh, da... prekrasan je”, rekla sam. “Apsolutno je čaroban.” “Htio sam ti ga darovati još za Božić, ali nešto nije bilo u redu s kopčom. Morao sam je odnijeti na popravak.” Govori istinu? A da ga nije Sophia prva nosila? Bila sam zbunjena. “Zar je nećeš probati?” Izvadila sam ogrlicu iz kutijice i zakopčala je oko vrata. Okrenula sam se i pogledala se u zrcalo iza sebe. Ametist je padao točno tamo gdje je trebao, tik ispod moje ključne kosti. Blistao je i presijavao se tako zavodljivo. Bilo bi lijepo nositi ga na balu Alixe Carter.


“Hunter, lijep je, ali-” “Prrrrr!” prela je Eartha Kitt započinjući nastup. Hunter je iznenada ustao i sjeo na klupu do mene. Zagrlio me i nježno poljubio. Ovo nije trenutak da ga počnem optuživati za kojekakve ludorije. Možda to ipak odgodim, još samo večeras. Kad sam ispričala Lauren i Marci što se dogodilo, obje su bile jednako zbunjene kao i ja. Sutradan ujutro zajedno smo doručkovale za mirnim stolom u kutu restorana Kod Jacka u Zapadnoj desetoj ulici. “Ali sinoć sam srela Sophiju, kod Alixe. I ona je nosila privjesak”, rekla je Marci. “Ne”, stresla sam se, ne mogavši sakriti svoju zabrinutost. “To je nemoguće. Gle”, rekla sam i pokazala im privjesak koji je još uvijek visio oko mog vrata. “Identičan je njezinu”, izjavila je Marci. “To je uvrnuto. Bolesno.” “Marci, moraš doznati što se događa”, naredila joj je Lauren. “Nazovi Sophiju, iz ovih stopa.” Marci je ustala od stola i otišla pronaći neko mirnije mjesto. Lauren i ja smo napeto promatrale kako bira Sophijin broj. Nekoliko sekundi kasnije Marci je nijemo izustila “ona je” i sljedećih pet minuta šaputala nešto na telefon. Bila sam tako živčana da sam osjećala kako me iznad lijevog oka počinje probadati glavobolja. Na koncu je završila razgovor i ponovno sjela za stol. Djelovala je zabrinuto. “Da čujemo, što je rekla? Gukni”, rekla je Lauren zapovjednim tonom. “Pa... mislim da je rekla...” Marci je djelovala zbunjeno. Položila je dlan na čelo i snažno ga pritisnula, kao da rješava neku složenu matematičku jednadžbu. Naposljetku je ipak rekla: “U redu, evo što mislim da se dogodilo. Rekla sam Sophiji da mi se strašno sviđa ogrlica koju je imala sinoć. Pa sam je upitala odakle joj. U svakom slučaju, ona je kratko odgovorila: ‘On mi ju je darovao.’ Ja mislim. Da. To je rekla, ili...” “Nastavi više”, ukorila ju je Lauren. “Nemoj me požurivati. Pokušavam vam vjerno prenijeti što se dogodilo”, rekla je Marci živčano. Duboko sam udahnula i zadržala dah, prestravljeno.


“Pa sam rekla Sophiji: ‘On je istu ogrlicu darovao i svojoj supruzi.’ Pa mi je Sophia na to odgovorila da je on to morao učiniti jer ju je njegova supruga vidjela oko njezina vrata u Megèveu. Uvjerena je da nemaš pojma što se zbiva, Sylvie, i kaže da joj te je žao. Bilo kako bilo, morala sam joj obećati da neću nikome reći ni riječi, ali ona tvrdi da je ogrlica oduvijek bila namijenjena njoj. Oduvijek.” “Ne mogu vjerovati”, prošaptala sam. “Kako znaš da je to istina?” Marci je problijedjela. “Tako, dušo, što je Sophia išla s njim po ogrlicu. Otišli su zajedno nekom draguljaru u ... Italiji, ili, ne... u Londonu! Tako je! U neku draguljarnicu u Londonu u kojoj kupuje čak i kraljica-” “Začepi više s tom kraljicom! Što još znaš?” ispitivala ju je Lauren. “Kaže da će te ostaviti zbog nje. Misli da se već polako šuška o tome. Kaže da je Hunter zaljubljen u nju još od srednje škole i da se ti teško možeš natjecati s njom jer ga poznaješ samo dva mjeseca... Ili je rekla šest mjeseci?” Marci je nakratko zastala kao da je izgubila nit. A onda je nastavila s pričom. “Ili nešto tog tipa. Ne mogu se sjetiti baš svake riječi koju je izgovorila. Jako mi je žao, Sylvie. Ne znam kako ću se nakon ovoga domoći svoje skijaške opreme Jet Ski, s obzirom na to da u budućnosti ne namjeravam progovoriti ni riječi sa Sophiom.” Bilo mi je jako loše. A onda je Lauren rekla: “Sigurna si da je to sve što je rekla?” “Pitala me jesam li već naišla na nekakav trač o njoj i Hunteru u rubrici Page Six.” Lauren je zanijemjela. Ja sam bila u šoku. A Marci je sa susjednog stola dohvatila ostavljeni primjerak jutarnjeg izdanja New York Posta. Otvorila je Page Six te smo se sve tri nadvile nad stranicu. Ispod malog naslova koji je glasio: “Čiji suprug...?” stajale su riječi, “... voli darivati identičan skupocjeni nakit i svojoj supruzi i svojim djevojkama?” “Djevojkama!” graknula sam. “Ima ih nekoliko? Oh, Bože.” “Sylvie, ti moraš biti ta koja ostavlja”, rekla je Lauren. “Ne daj mu da te ostavi. Bolje je ostaviti nego biti ostavljen, ako držiš do sebe.” “Slažem se”, rekla je Marci. “Da samo znaš kako sam se dobro osjećala kad sam izbacila Christophera iz kuće. Kako dobro. A vidi me sad, blistam od sreće.”


“Marci, ušuti”, rekla je Lauren. “Činjenica je da moramo smjestiti Sylvie u hotel. S Hunterom ne smiješ ni razgovarati ni nalaziti se najmanje tjedan dana. Moraš isplanirati kako ćeš ga ostaviti. Možeš se naći s njim tek kad više ne budeš tako osjećajna. I tek onda možeš početi razmišljati o razvodu.” Sve što sam bila u stanju učiniti je, očiju punih suza, promrmljati da pristajem. “Oh, Isuse Bože!” rekla je Lauren mrko. “Blijeda si kao krpa. Izgledaš kao kreč što ga u posljednje vrijeme svi uvoze iz Londona. Totalno odudaraš od boje zidova. Ima nešto što svaka žena obavezno mora učiniti nakon što ostavi supruga: nabaviti ilegalnu vitaminsku infuziju dr. Boa Morgana. Znaš kako ti se digne raspoloženje kad kupiš bundu? E pa, ovo je neusporedivo bolje. Osim toga, koža ti nakon toga izgleda kao koža Sophieje Dahl. Ovaj čas ga zovem”, dodala je, izvadila telefon i počela birati broj. Odabir boja u apartmanu Pucci u Hotelu St. Regis u Istočnoj pedeset i petoj ulici doista nije idealan odabir za curu koja izgleda kao smrt na dopustu. Ovaj apartman je namijenjen preplanulim, bogatim Talijankama mladim od dvadeset i pet godina, kao što su one predivne sestre Brandolini koje se ovih dana mogu sresti gdje god se okrenete. Zidovi dnevnog boravka, koji gleda na Petu aveniju, obučeni su u onu znamenitu žarkoružičastu svilu Venera. Sinoć me nije uspio uspavati čak ni još jedan Marcin Klonopin. Ma kakva Mrtva nevjesta; jutros sam bila bljeđa nego žena u filmu Kletva. Logistički gledano, sinoć mi se nije bilo teško iskrasti iz stana s malim kovčegom prije nego što se Hunter vratio kući. Naprotiv, emocionalno gledano, bio je to totalni raspad sistema. Dok sam se šuljala kraj portira, nadajući se da neće zapaziti ni moj prekrcani kovčeg ni moje suzama umrljano lice, osjećala sam se kao da me savladala bolest od koje se više nikada neću oporaviti. Kako je večer prolazila, tako je na moj mobitel pristizalo sve više i više poruka od Huntera, u kojem me pita gdje sam, ali mu se nisam javila. Osjećala sam strahovitu grižnju savjesti, ali Lauren je bila u pravu. Nisam mogla razgovarati s njim dok ne smislim što ću i dok se ne priberem. Ali kako ću se, pitala sam se raspakiravajući svoj kovčežić u apartmanu, pribrati nakon ovoga? Može li se čovjek ikada pribrati nakon nečega ovakvog? Hoću li ikad moći izbrisati iz glave sliku Sophije s onom ogrlicom? Nije li


Phoebe jednom natuknula da je Hunter nekoć bio priličan igrač? Ne znam kako bih preživjela tu noć da nisam gledala emisiju pod naslovom Barbi blizanke: Istinita holivudska priča. Kasnonoćni TV program vam uvijek razbistri glavu: možda mi uskoro predstoji razvod, ali barem nisam bulimična pornozvijezda, podsjetila sam samu sebe i pokušala biti zahvalna na tome. “Mislim da imam vrućicu”, rekla sam Lauren. Ležala sam na sofi u dnevnom boravku, presvučenoj platnom boje limete. Osjećala sam se kao da me hvata blago bunilo. Tijelo kao da mi je treperilo od osjećajnog usijanja. Bila sam podjednako bijesna i shrvana u isti mah. “Što da radim?” “Prvo ćeš doručkovati, onda će doći Bo i dati ti infuziju, a nakon toga ćeš otići u ured, kao i svaki drugi dan”, odgovorila je Lauren nazivajući poslugu u sobu. “Molim vas, donesite nam dvije porcije kajgane i dvije voćne salate... ne, sa žumanjcima... i prepečenac na pladnju za prepečenac... hvala.” Prišla mi je i stala iznad mene. “Danas je u hotelu teže pronaći pošteni srebrni pladanj za prepečenac nego demokrata u Teksasu.” “Mislim da ću nazvati Huntera”, rekla sam. “Inače će poludjeti od brige.” “Ne dolazi u obzir. Nazvat ću odvjetnika i reći mu da bude pripravan”, ustrajala je Lauren. “Zar ne bismo prvo trebale doznati što se zapravo događa?” Lauren je prešla preko mog pitanja i rekla tek: “Moraš ustati i spremiti se za posao.” “Ali ne mogu ići na posao”, usprotivila sam se. Bila sam previše uzrujana da bih bila u stanju otići u salon. “Sylvie, danas u salon dolazi milijardu cura na probu haljina za bal Alixe Carter. Moraš biti ondje. Osobito zbog moje haljine.” Lauren je imala pravo. Alixeina skorašnja zabava postala je pravi mali modni projekt, A trebalo je raditi i na Nininu imidžu za premijeru. Premijera Fatalne plavuše je večeras, i premda je Nina već uzela one četiri haljine, lako se moglo dogoditi da u posljednji trenutak poželi nešto posve drukčije. “Ne mogu. Thack će se morati snaći kako zna i umije. Imaš li još koji Klonopin?”


“Stani!” rekla je Lauren uzbuđeno. “Sjetila sam se. Nazovi Thacka da dođe ovamo, probe možemo održati i ovdje. Hoću reći, ovo je najljepši apartman u New Yorku. Svi će se diviti Thackovu glamuru...” Lauren mi je pružila čašu vode i dvije sićušne tabletice. “Izvoli, popij ovo.” “Ovo je bolesno”, rekla je Marci. “Mislim da sam se zaljubila. Osjećam se tres trendi, kao C. Z. Guest.” Marci je imala na sebi blijedožutu usku haljinu na rese koja se širila pri dnu njezinih nogu u ogroman napuhani obrub. Bila je pomno usredotočena na svoj odraz u pozlaćenom deco zrcalu iznad kamina, dok sam ja pribadačama obilježavala porub. “Izgledam tako... palmbeachevski, ali u pozitivnom smislu.” A onda je spustila glas i prošaputala: “Ti si dobro, Sylvie?” Odmahnula sam glavom i nastavila s poslom. “Lauren me jutros natjerala da primim intravenoznu infuziju. Imala sam osjećaj kao da mi krv ključa”, rekla sam. Spomenuti dr. Bo Morgan pojavio se u devet ujutro, odjeven kao rock-zvijezda u traperice Paper Denim & Cloth i bijelu košulju koja je bila tako dobro uškrobljena da je šuškala već pri najmanjem pokretu. Liječnik je iz svoje Goyardice izvadio infuziju i bocu sa smeđom tekućinom na kojoj je pisalo Pirateum. Dok me je spajao na infuziju i dok mi je tekućina počela prodirati u vene, ispričao mi je sve o svojim klijenticama supermodelima. Uopće nije nalikovao na liječnika. Kad sam mu rekla da izgleda jako mladoliko, samo se nasmiješio i rekao: “Nastojim se držati vlastitih savjeta.” “Bo! Obožavam Boa!” rekla je Marci. “Rekao ti je da ti je imunološki sustav na rezervi?” “Da, rekao mi je da su mi nadbubrežne žlijezde na izmaku snaga, ali ja jako dobro znam zašto se osjećam tako smoždeno. Bijesna sam zbog svega. Lauren mi ne dopušta čak ni da nazovem svog supruga”, rekla sam. “U pravu je. Neka vidi što je izgubio-” “Zaista mislite da je ovo dovoljno glumičasto za mene?” prekinula nas je Tinsley. Klizila je prema nama u crvenoj večernjoj haljini s gustim volanima oko ramena. “Ta kako će ljudi znati da sam odlučila postati glumica? Izgledam kao plesačica flamenka.”


“Sve glumice sliče plesačicama flamenka tako da to ne bi trebao biti neki problem”, rekla je Marci nezainteresirano. “Zapešća mi djeluju... debelo u ovoj... stvari.” Salome je stajala na vratima kupaonice u srebrnoj haljini od krep-satena dugačkih valovitih rukava s crnim svilenim vrpcama koje su se vezivale kod manšeta. “Uh... izgledam odurno”, dodala je. “Ne možeš se udebljati u zapešćima”, rekla je Tinsley gurkajući Marci u stranu kako bi se bolje pogledala u zrcalu. “Izgledaš sjajno. Sylvie, mislim da je sada red na mene-” “Sylvie, hoću onu haljinu koju sam rezervirala. Od crnog satena”, izjavila je Salome. Oh, Bože! Nina je odnijela tu haljinu u L. A. A opet, premijera je večeras, u srijedu, a Alixeina zabava je u petak. Dotad stignem bez problema izvući haljinu od Nine. “Trenutno je nema... zbog nekog snimanja”, slagala sam. “Oh, u redu”, rekla je Salome mrzovoljno. Oteturala je u spavaću sobu gdje je Thack radio na Alixei koja je zahtijevala apsolutnu privatnost. “A što vi to tamo izvodite?” rekla je Tinsley sumnjičavo. Otišla je za Salome u spavaću sobu, a potom joj se pridružila i Marci, te sam napokon ostala sama. Pustila sam da haljina na kojoj sam radila padne na pod i tupo zurila kroz prozor. Sve mi se ovo činilo tako površnim i beznačajnim. Kog je briga za nekakvu glupu večernju haljinu i je li Salome dobila četvrt kilograma u zapešću ili nije? Kako ću prebroditi ove ludorije bez svoga supruga? Obrisala sam suzu. Samo da preživim još nekoliko idućih sati. Ima dana kad vam ni najekskluzivnija ilegalna vitaminska infuzija ne može izmamiti osmijeh na lice. “BOK! MISCHA! BARTON! Iz! Gle! Date! SJAJ! NO! Večeras!” vikala je prodornim glasom Nancy O’Dell s Access Hollywooda, primjereno dodjelama nagrada i crvenome tepihu. Zvučala je kao da joj je zvučnik ugrađen u vrat. Gledala sam emisiju iz svog hotelskog apartmana. Thack je bio tako uzbuđen što će se Nina pojaviti u njegovoj kreaciji da je u salonu priredio zajedničko ranovečernje gledanje za osoblje i prijatelje. Imajući u vidu svoje loše raspoloženje, odlučila sam odgledati emisiju sama.


Hunter mi je i danas ostavio tonu poruka, no Lauren i Marci su me uvjerile da ga zasad još nije mudro nazivati. Možda bih trebala zamoliti Marci da mu poruči da mi se ništa nije dogodilo, pomislila sam. Nije mi se sviđalo što se Hunter toliko brinuo zbog mene. Pekla me savjest. Ali, ako ga Marci nazove, znala sam da će mu odati gdje sam. Ta nije u stanju čuvati ni najmanju tajnu. Ovo je grozno. Ponovno sam se usredotočila na televizijski program: možda mi Access Hollywood nakratko odvrati pažnju. “APSOLUTNO SJAJNO!!!!” kliktala je Nancy, odjevena u plavu toaletu prošaranu bijelim lažnim dijamantima. Izgledala je’ identično jednom od onih lustera u predvorju Hotela St. Regis. “Možete li nam svima reći čiju kreaciju večeras nosite?!?!” “Chanel couture”, odgovorila je Micha, dosađujući se. “Chanel! Koo-tuuur!!!” ponovila je Nancy. “NE! VJERO! JATNO! Izgledate predivno!!! Čujem da je čipka iz - Oh!!! Mislim da vidim Ninu Chlore! Evo je, dolazi!” Sad se pak Nancy počela dosađivati u društvu Mische Barton. “HvalaMischazbogom-” rekla je Nancy tvojih-petminuta-je-isteklo tonom glasa kojim televizijski voditelji obično ispraćaju slavne ličnosti iz svojih emisija. Na ekranu je Nina klizila prema Nancy u oblaku sifona. Unatoč svemu, nisam mogla zatomiti uzbuđenje. Odjednom sam bila prikovana za ekran, pomno proučavajući sve pojedinosti Ninina izgleda. “Evo Nine Chlore!!! Zvijezde Fatalne plavuše...” govorila je Nancy dok joj je ova prilazila. “Nina! Chlore! Vi! Ste! Nevjerojatni!” “Nemojte!” rekla je Nina umiljato, pristupivši podiju Access Hollywooda. “Vi ste nevjerojatni, Nancy. Kako ste?” “Odlično! Tko potpisuje ovu... čarobnu haljinu, Nina?” “Kreator ju je osmislio samo za mene”, nasmiješila se Nina. “Kako predivno!!!” vrištala je Nancy nadglasavajući se s kliktanjem Nininih obožavatelja. “Riječ je o Versaceu!” rekla je Nina. “Donatella je moj omiljeni kreator.” Nisam mogla vjerovati. Thack će biti očajan. A ja mu nisam bila u stanju dizati moral. U tom trenutku zazvonio mi je telefon. Pogledala sam na ekran. Zvala me Alixe. Odlučila sam da se neću javiti. Posljednje što mi sad treba je promjena haljine do petka. Nakon nekoliko sekundi, uključila se govorna pošta.


Nekoliko trenutaka kasnije, telefon je ponovno počeo zvonili. Alixe me očigledno očajnički trebala. Javila sam se. Alixe je zvučala promuklo, kao da je prehlađena. “Sve u redu s haljinom?” upitala sam. “Haljina... je divna”, promucala je Alixe. Bože, nije valjda da plače? “Alixe, dobro si?” “Ne radi se o meni. Nego o S-s-s-uh-Sanfordu. Umro je.” “Pa to je grozno.” Nisam imala blage veze da je Alixe bila tako bliska sa San-fordom. Zvučala je shrvano. “Bože, jako mi je žao, Alixe. Zvučiš strahovito uzrujano”, dodala sam. “I je-ee-esam!” zavapila je. Djelovala je histerično. “Kako je to bezob-zir-no! Umrijeti! Tek tako! Dva dana prije mog predivnog bala! Baš je mogao pričekati do subote! U tom bih slučaju ipak mogla održati zabavu. Ovako u petak svi moraju ići na bdjenje”, jadikovala je. Odjednom se s druge strane linije prolomio zvuk sličan svinjskom roktanju. Alixe je duboko i ružno šmrcnula kako bi pročistila nos. Na koncu je, vedro, rekla: “Dobro, a možemo li sad porazgovarati o mojoj odjeći? Za pogreb?”


19. Pogreb na kojem treba vidjeti i biti viđen Mora da je lijepo biti mrtav na ovako božanstvenom mjestu”, rekla je Lauren. Glamurozni pogreb u Crkvi sv. Tome, gotičkoj građevini na uglu Pete avenije i Pedeset i treće ulice, predvođen svećenikom koji sasvim slučajno nalikuje na Orlanda Blooma, dovoljan je da se čak i najpovršnija njujorška cura smjesta preobrazi u strastvenu vjernicu. Za početak, crkva se nalazi odmah nasuprot Guccijevoj prodavaonici, što je zgodno, a osim toga, na Sanfordovu je pogrebu bilo više prodavača lake zabave (Charlie Rose / Bloomberg / Oprah) nego na nekom od onih skupova Ruperta Murdocha u Sun Valleyju. Sanford Bernam je umro od taštine. U jednom trenutku bio je kod zubara na probi nove zlatne krunice za donji desni kutnjak - krunice su bile njegova velika estetska slabost - da bi se već u sljedećem trenutku zbog nje ugušio i umro. Lauren me preklinjala da joj pravim društvo na pogrebu. Njezin ju je osjećaj za žaljenje - žalila je što se posvađala sa Sanfordom, žalila je što nisu ostali prijatelji, žalila je što mu nije rekla au revoir, žalila je što se nije upustila u vezu s njim (bolju je natjerala da požali što ipak nije spavala s hladetinom) - pokosio, rekla je, gotovo jednakom silinom kao mamurluk nakon izlaska u Klub Marquee. Na dan pogreba, Lauren je imala takvu glavobolju da nije bila u stanju odlučiti se između svoje Chanelove crne haljine i svoje Diorove crne haljine, unatoč činjenici da su takoreći identične. Na koncu je odjenula Diora i stavila na ovratnik ogroman broš sa safirom Verdura. Ja sam pak bila toliko potresena činjenicom da nisam razgovarala s Hunterom puna tri dana da sam toga jutra bila jednako nesposobna. Jedino što me uspjelo natjerati da se maknem iz svoga sumornog utočišta bio je pogreb. Čak sam za kosu zakvačila crni veo, nadajući se da mi nitko neće vidjeti na očima koliko sam zapravo uzrujana. Naravno da smo na kraju stigle u crkvu s tolikim zakašnjenjem da više nije bilo ni jednog programa službe Božje.


Nije ni čudo što je Sanford želio da se pogrebna ceremonija održi ovdje, pomislila sam čim smo ušle. Crkva je bila tako prostrana da bi u nju stao cijeli Disneyland - i 600 prijatelja. Kad su se golema vrata od hrastovine zatvorila za nama, ludilo Pete avenije smijenila je ugodna tišina, karakteristična za crkve. “Ovdje smo”, dobacio nam je glas s naše lijeve strane. Marci, Salome i Alixe su nam sačuvale mjesto u svom redu. Ugurale smo se. Salome je danas izgledala osobito ubojito u strogo krojenoj crnoj svilenoj rebrastoj suknji Rolanda Moureta. Kako bi imidž bio potpun, Salome je imala i crne rukavice i crni čipkasti rupčić. Marci je odjenula crnu haljinu od krep-svile s nekoliko redova volana, dok je Alixe na sebi imala jedan od Thackovih četvrtastih sakoa i kratku suknju te crnu ružu na reveru. Izgledale su kao tri vrlo glamurozne statistice iz Kuma. “Ja sam uskrsnuće i život, reče joj Isus; tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će-” dostojanstveno je zborio svećenik. “Što se mene tiče, ovaj me svećenik može doći uskrisiti kad god poželi” promrmljala je Marci i zarumenjela se. “Tko god živi i vjeruje u mene, sigurno neće nigda umrijeti-” “Što misliš, smiju li svećenici imati cure?” rekla je Marci tiho. “Mislila sam da se ti i Christopher kanite pomiriti”, prošaptala sam. “Pa i kanimo!” rekla je Marci uvrijeđeno. “Sad smo u pregovorima, kao što sam ti već rekla.” “Oh”, rekla sam. “To je zbilja lijepo čuti.” Svećenik je nastavio. “Ništa, naime, nismo donijeli na ovaj svijet, tako da ništa...” (zastao je i promotrio okupljene vjernike kako bi se uvjerio da s osobitom pozornošću prate odlomak koji se odnosi na njih), “i ponavljam, tako da ništa ne možemo iz njega iznijeti...” “Šteta što te nitko na to ne upozori prije nego što umreš”, rekla je Alixe. “To je zaista dobar savjet. Kakva mi korist od svih onih stvari što sam ih nakupovala kad otegnem papke?” “Pomolimo se”, rekao je svećenik. Kongregacija je složno kleknula i crkvom je zavladala tišina. Odjednom sam iza nas čula škripu vrata. Tko je mogao ovoliko zakasniti? Okrenula sam se i pogledala. Odjevena u dugačku, lepršavu


haljinu od crnog šifona, u crkvu je zakoračila Sophia DArlan. Doslovce sam mogla osjetiti kako mi se želudac okreće kad sam je ugledala. Potapšala sam Lauren po ramenu nakon čega smo obje pogledom ispratile Sophiju. U tišini je hodala duž lađe, a haljina je romantično vijugala za njom. Mislim da je cijela kongregacija zurila u nju. “Pa nije na svom vjenčanju”, rekla je Lauren negodujući. “Kako neprimjereno.” Uzdahnula je, ozlojeđeno, i ponovno sagnula glavu na molitvu. Ja si, međutim, nisam mogla pomoći a da do kraja ne ispratim Sophiju koja je drsko došetala do prvoga reda. Svi su se morali pomaknuti da bi napravili mjesta za nju. Bože, kako je ta žena sebična! Sjela je kraj muškarca u tamnom odijelu koji mi je s leđa djelovao nekako poznato, no bio mi je predaleko da bih sa stopostotnom sigurnošću mogla reći o kome se radi. Nagnuo se prema njoj i obratio joj se. Možda ipak mogu reći o kome se radi. NE! Nije valjda“Lauren”, trknula sam je. “Nije valjda ono... Giles?” Lauren je istog trena dignula glavu. Zurila je u dotičnog muškarca, skamenjeno. “Ali što on radi... u obiteljskom redu... i... ona žena koja se došaptava s njim valjda nije Sophia?” rekla je ljutito. “Amen”, rekao je svećenik. “Sad ćemo nastaviti s prvim čitanjem. Isječak iz psalma pročitat će nam Giles Monterey.” “Što?” rekla je Lauren hvatajući dah dok se Giles tiho penjao na propovjedaonicu. “Oooh. Slatki posinak. Da napokon i njega vidim!” hihotala je Salome. “Mili Bože, zbilja je predivan.” “Salome, jesam li ja to nešto pobrkala ili su upravo rekli da je ovo Sanfordov posinak?” rekla je Lauren začuđeno. “Sigurna si?” “Njegova je majka - Isabel Clarke Monterey - sedamdesetih godina u Londonu radila kao model skupa s mojom majkom. Kad smo imali tri godine, Giles i ja smo se stalno igrali zajedno. Još je tad bio seksi”, rekla je Salome. “A onda je puknuo zbilja ogroman skandal. Mama kaže da Giles nikada nije oprostio Sanfordu što je uništio brak njegove majke i ostavio je samo dvije godine kasnije. Pretpostavljam da je došao s majkom - gle, to je ona.” Salome je pokazala na ženu koja je sjedila u Gilesovu redu. Kad se okrenula u stranu, vidjela sam da izgleda prekrasno, ali i pomalo krhko.


Lauren je u međuvremenu problijedjela kao krpa, kao da nije imala kapi krvi u tijelu. Nema dvojbe da je bila luda za njim. Nije skidala pogleda s Gilesa dok je čitao: “Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.” Zastao je i promotrio kongregaciju, kao da nekoga traži. “Na poljanama zelenim on mi da je odmora.” Ponovno je zastao i čini se da je uhvatio Laurenin pogled. Na tren su oboje bih u potpunosti obuzeti jedno drugim. “Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju-” TUP! Lauren je pala u nesvijest. “Aha”, rekla je Salome bez imalo suosjećanja, promatrajući Lauren koja je ležala na klupi. “Giles tako djeluje na djevojčice još od vrtića.” “Ovdje sve vuče na 1987. Prekrasno”, rekla je Salome ušavši Kod Swiftyja. “Ako ništa drugo, jamačno ćemo vidjeti Ivanu. Je li ono Bill Clinton?” Restoran Kod Swiftyja, na križanju Ulice Lexington i Sedamdeset i druge ulice, ne spada u uobičajena poprišta bdjenja. Ipak, Sanford Berman je tri puta tjedno ručao Kod Swiftyja te je oporučno naložio da se njegovo bdjenje održi ondje, u prvom redu zato što je mislio da će restoranski kavijar razvedriti ožalošćene. Dok se Lauren u toaletu oporavljala od svoje ljubavne nesvjestice, Marci, Alixe, Salome i ja smo obećale da ćemo u njezino ime držati na oku frajera koji se ne da googlati i Sophiju D’Arlan. Utuvila si je u glavu da je Sophia bacila oko na Gilesa. A kvaka je bila u tome što nijedna od nas nije uspjela detektirati gdje su točno njih dvoje. U restoranu je bila takva gužva da je bilo nemoguće detektirati gdje je tko. “Ovo je skoro bolje od mog novogodišnjeg bala”, rekla je Alixe srdito, promatrajući okupljenu gomilu. “Da nismo na pogrebu, odlično bih se zabavljala. Gle, eno Margarite Missoni.” Gledala je u visoku i vitku djevojku odjevenu u pletenu crnu haljinu koja joj je padala do poda, sa srebrnim listovima izvezenim duž ruba. Bila je okružena starijim muškarcima. “Sve bih dala da je nagovorim da počne koristiti pjenušavu kupku Arancia. Misliš da je grijeh sklapati poslove na pogrebu?” Alixe nije čekala da joj odgovorim. Poletjela je ravno prema njoj. “Curke! Eno je tamo!” rekla je Salome. Diskretno je kimnula glavom u smjeru niše na suprotnom kraju prostorije koja je uokvirivala siluete


Sophije D’Arlan i Gilesa. “Tamo... čavrljaju.” Djelovala je ozlojeđeno. “Pa to je sramotno. Koketiranje uz mrtvački odar je neoprostivo.” “Samo mi nemojte reći da je Sophijin sifon posut... šljokicama?” rekla je Marci s blagim prezirom u glasu. Istegnula je vrat kako bi bolje promotrila njezinu opravu. “Pred nama je žena kojoj nije stalo ni do čega drugog osim da na životu održi mit da nosi Valentina.” Nije bilo dvojbe da je Marci trenutno prezirala Sophiju iz dna duše. Ja sam pak sa zanimanjem promatrala što se zbiva. Da mi je znati što smjera, kad ovako očijuka sa Gilesom, a istodobno namjerava pobjeći s mojim suprugom? Ne bi čovjek vjerovao što ta žena izvodi. “U redu, vrijeme je da stanem na kraj toj šaradi”, rekla je Salome i odjurila u pravcu Gilesa i Sophije. Smiješila se od uha do uha, kao da se provodi kao nikad u životu. “Sjednimo načas”, rekla je Marci i odjednom se uozbiljila. “Moram razgovarati s tobom.” Izašle smo iz glavne prostorije i zaustavile se u jednom sporednom hodniku. Na dnu su nam se hodnika ljubazno smiješila dva naslonjača, pa smo se uputile ravno prema njima. “Uhhh!” rekla je Marci i strovalila se na jedan od njih. Marci je pričekala da se i ja smjestim te rekla: “Čuj, saznala sam nešto što bi te možda moglo zanimati. Hunter i Sophia se sutra sastaju u MMU-u.” “Da?” prošaputala sam. “Sigurna si?” Kimnula je. “Jako mi je žao, Sylvie. Jučer sam nešto načula. Navodno je Sophia s Phoebe pila čaj u Marku kadli joj je zazvonio telefon. Čujem da je dogovarala vrući spoj s nekim oženjenim frajerom. Odabrala je najromantičnije mjesto u muzeju: nalaze se u šest, ispred Moneta u mezaninu.”


20. Ludilo zvano MMU Kasnije toga poslijepodneva - oko četiri sata - Hunter me napokon uspio dobiti na telefon. Nisam se namjeravala javiti na mobitel, a kad sam čula Hunterov glas, toliko sam se uznemirila da su mi trnci prolazili tijelom. “Dušo, pa gdje si ti za boga miloga? Lud sam od brige”, rekao je Hunter. Nisam mogla vjerovati da me Hunter napokon uspio dobiti. Moje su prijateljice prisegle da neće odati moje boravište, a posljednjih nekoliko dana jedva da sam uključivala mobitel. Ali djelićku mene potajno je pao kamen sa srca kad sam shvatila da me suprug ipak pokušavao pronaći. “Daleko od tebe!” zacviljela sam. “Za boga miloga, što se dogodilo, Sylvie?” “Znaš ti jako dobro što se dogodilo!” rekla sam. “Sophia-” “Ne razumijem?” rekao je Hunter. Zastala sam prije nego što sam nastavila. Kako da mu to kažem? Na koncu sam duboko udahnula i ljutito rekla “Marci mi je rekla da je javna tajna da me varaš sa Sophiom.” Uslijedila je stanka. Hunter je bio zaprepašten. “Molim?” “Činjenica je da si bio u Londonu sa Sophiom onaj vikend. I odveo si je u onu draguljarnicu. Sophia je rekla Marci - i, po svemu sudeći, polovici New Yorka. A onda sam je još vidjela u Megèveu s mojom ogrlicom. Kako te nije stid!” “Nikad nisam dao Sophiji tu ogrlicu. Dopusti da ti objasnim-” “Još uvijek je nosi.” Kako je rastao moj bijes, tako sam govorila sve glasnije. “Pun mi je kufer tvojih ‘objašnjenja’. Sve mi je jasno. Lažeš mi već mjesecima-” “Dušo, nije tako kako se čini-”


“Ostavi me na miru, Hunter. Ne treba mi ovo.” Čula sam kako riječi naviru iz mene sve brže i brže, kao da neću imati vremena izgovoriti sve što mi leži na srcu. “Nikad nisam bila ovako nesretna. Želim razvod. Radije ću biti ostavljačica nego ostavljenica”, rekla sam, ponavljajući Laurenine riječi. “Radije ćeš biti što?” “Ostavljačica!” vrisnula sam i prekinula vezu od bijesa i očaja i sjete. Zurila sam u mobitel u svojoj ruci. Sad sam bila prepuna sumnji. Hunter je zvučao istinski zaprepašteno. Nimalo krivo. Ali kladim se da krivi muškarci pomno njeguju nekrivi ton glasa, uvjeravala sam samu sebe. Osim toga, Lauren je natuknula nešto stravično o muškarcima koji su tim ljubazniji prema svojim suprugama što su ultra pokvareniji na drugim područjima. Morala sam se i sama uvjeriti u to. Možete zamisliti u kakvom sam stanju bila kad sam se nacrtala u MMU-u u deset do šest i ugledala red koji je vijugao duž Pedeset i treće ulice skroz do Šeste avenije. Stotine istinskih zaljubljenika u umjetnost su strpljivo - ne, veselo - čekale u redu kako bi zavirile u veliku staklenu kutiju. U tom trenutku autobus je ispljunuo cijelu hrpu francuskih turista. Pogledala sam na sat: bilo je 17:55. “Koliko se dugo čeka?” nadobudno sam upitala čuvara. “Četrdeset i pet minuta”, odgovorio je bez razmišljanja. “Ali-” Moram uhvatiti supruga na djelu za pet minuta, htjela sam mu reći. Bože, kako je ovo ponižavajuće. “Može li se karta kupiti negdje drugdje?” upitala sam. Vani je bilo vraški hladno. Ruke su mi polako poprimale zastrašujuću ljubičastu nijansu. Nema ničeg okrutnijeg od New Yorka u siječnju - nema božićnih lampica, svi su promrzli do kostiju i grad grca u bljuzgi. Osobito kad vam se suprug smuca s pomahnitalom hvatačicom supruga, “Aha. Preko interneta”, odgovorio je čuvar. Hvala, to mi je zbilja od velike pomoći. Pogledala sam u čuvara bespomoćno. “Ili preko kartomata. 212-555-6000.” “Hvala vam”, rekla sam zahvalno.


Hvala Bogu. Mogu nazvati kartomat i rezervirati kartu za 18:00 što je značilo da imam još dvije minute. Utipkala sam broj u mobitel. Naravno, na moj se poziv javilo računalo. Uh. “Dobro došli u kartomat. Molim. Vas. Pozorno. Pratite. Upute. Izbornik. Je. Izmijenjen-” Kako je spor! Nestrpljivo sam pritisnula nulu. Možda tako uspijem dobiti operatera. “Žao. Mi. Je. Ne. Razumijem. Dobro došli u kartomat.” Ovaj put sam odslušala poruku do kraja i pritisnula broj 5 za prodaju karata. “Dobar dan. Što vas zanima?” rekao je glas. Juuupi! Živo biće. “MMU”, grunula sam kao iz topa. “To je neka broadwayska predstava?” Isuse Bože. “Muzej moderne umjetnosti”, rekla sam dajući sve od sebe da ne počnem histerizirati. Hoću reći, nije mi osoba na minimalcu s druge strane telefonske linije kriva što kasnim u špijunažu na suprugovu ljubavnicu. “Molim vas, nazovite poseban broj za rezervaciju ulaznica za MMUu: 212-555-7800.” Pogledala sam na sat. Već je prošlo šest. Nema šanse da stignem. No ipak sam, potuljeno, počela birati novi broj. Dok sam utipkavala broj, netko me je potapšao po ramenu. Okrenula sam se brzinom munje i ugledala Marci. “Ne mogu ući”, požalila sam joj se. Na to mi je Marci, s neobično tmurnim izrazom lica, pokazala iskaznicu na kojoj je pisalo, ČLAN: MMU. Uhvatila me za ruku i uvela me ravno u muzej. “Mislila sam da bi ti mogla zatrebati moralna podrška”, rekla je. MMU me uvijek podsjeti na divovsku staklenu posudu za slatkiše punu muha. Umjetnička djela izgledaju poput divovskih bombona koji lebde u zraku, a posjetitelji su svedeni na sićušne crne točkice koje se roje en masse od de Kooninga preko Warhola do LeWitta. A kamo je, oh, kamo je nestao onaj mirni, zenovski prostor kojim vam pune uši u svim onim člancima u New York Timesu? Ovo mi više nalikuje na Times Square. “Marci, već je šest i deset”, rekla sam osvrćući se gorljivo oko sebe.


Stajale smo u prostranom bijelom atriju koji se pružao od Pedeset i treće ulice duž cijeloga bloka do Pedeset i četvrte ulice. Ravno ispred nas nalazilo se golemo stepenište što se uspinjalo do mezanina u kojem se trenutno, izazivajući nemale kontroverze, ako je vjerovati onima koji vode brigu o umjetničkim kontroverzama, nalazi Monetova slika Oblakove misli o jezercu s lopočima. Veliki stakleni balkon omogućava posjetiteljima da odozdo zure u gomilu ponad njih i u divovski zeleni plastični helikopter ovješen iznad stepeništa. “Sophia uvijek kasni. I to je sastavni dio njezina po-muškarcepogubnog šarma.” Rekavši to, Marci se pridružila gomili što se uspinjala divovskim stepeništem prema mezaninu. Koračala sam za njom u stanju tupog očekivanja: jedino što me čekalo je živi očaj. Makar jednom u životu, bilo mi je drago što sam nevidljiva, utopljena u masi turističkih i školskih skupina: nisam htjela da itko ikada ponovno primijeti da postojim. Ima li što sramotnije od supruga preljubnika? Odsad pa nadalje morat ću se, pomislila sam, pritajiti: promatrat ću život iz prikrajka, poput turista i izvangradskih došljaka oko mene. Nema sumnje da ću ostatak života biti jako neraspoložena. Slijedila sam Marci do mezanina gdje nas je dočekala divovska čelična pribadača smještena u središtu prostorije. Poput dviju školarki koje su se odvojile od svoje grupe, sakrile smo se iza nje. Odatle smo dobro vidjele i Moneta i sumorne crne kožnate klupe za posjetitelje postavljene ispred njega. “Eno je”, prošaputala je Marci. “Sama je. Čudno.” Sophia je sjedila okrenuta nam leđima, ali nije bilo dvojbe da je to ona. Ta tko bi drugi u šest sati poslijepodne došao u javnu umjetničku galeriju u zlatnom sakou sa šljokicama? “Ovo je vrlo neobično”, rekla je Marci. “Već je šest i četvrt. Ne! Stani! Zvoni joj mobitel...” Doista, Sophia je razgovarala na mobitel. Ustala je i uputila se ravno prema čeličnoj pribadači. Oh, Bože. Stala je tik sa suprotne strane umjetničkog djela. Mogle smo načuti pojedine dijelove njezina razgovora. “Da, dušo... srela sam je na pogrebu, sirotica... da, tri minute... u vrtu sa skulpturama? Vani je ledeno. Znaš da ne podnosim one divovske plave trokute... Bilo bi mi puno draže da se nađemo kraj Matthewa Barneyja...”


I s tim je riječima zaklopila mobitel, okrenula se na peti i udaljila se u smjeru galerija sa suvremenom umjetnosti. “Ne znam imam li snage nastaviti”, rekla sam Marci. Toliko sam se naljutila kad sam čula da me Sophia nazvala “siroticom” da sam samo željela pobjeći. Saznala sam i više nego što sam željela, zar ne? Ima li smisla da se dovodim u još mučniju situaciju? “Sylvie, sad više nema odustajanja. Dođi, promatrat ćemo što se zbiva skrivene iza Dana Flavina. Idemo”, rekla je diskretno slijedeći Sophiju. Sophia je kao mjesto ljubavnoga sastanka odabrala najpopularniju muzejsku prostoriju. U njoj je bilo toliko posjetitelja da smo jedva držale Sophiju na oku. Budući da smo bile skrivene od neželjenih pogleda iza divovskog višebojnog zida Dana Flavina, nije bilo šanse da nas Sophia primijeti. Našavši pouzdano utočište, provirivale smo s lijeve strane. Sophia je stajala i promatrala uvrnutu instalaciju Matthewa Barneyja, Kabinet bebe Fay La Foe, 2000, lijes od pleksiglasa u kojem se nalaze jedan cilindar i jedan operacijski stol. Sumorna li mjesta za tajni ljubavni sastanak. “Gdje je?” prošaputala je Marci. “Možda... možda ne dođe”, rekla sam s nadom. Odjednom je Sophia mahnula nekom tko je stajao na drugom kraju prostorije. Dok je mahala, njezine su zlatne narukvice vrlo seksepilno titrale - dok su moji živci vrlo bolno titrali. Nisam to mogla gledati. Ali ipak jesam. Bila samo toliko uzbuđena da sam jedva dolazila do daha. Nakon nekoliko minuta, Sophiji je počeo prilaziti crvenokos, onizak i proćelav muškarac. Marci je duboko udahnula. “Oh, za Boga miloga!” kriknula je, kad su se Sophia i crvenokosi muškarac zagrlili i poljubili onako kako to, najblaže rečeno, parovi inače ne rade po umjetničkim galerijama. Lice mi se razvuklo u osmijeh: imala sam osjećaj da ću se smiješiti zauvijek. Imala sam osjećaj da je osmijeh tako velik da bih njime mogla obuhvatiti cijeli svijet. “Tako sam sretna!” kliknula sam. “Ovo definitivno nije moj suprug. Ovo mi je najbolja pogreška koju sam ikad načinila.” Okrenula sam se prema Marci. Bila je blijeda kao kreč. “Što je bilo?” upitala sam je, otrijeznivši se u hipu. “Prepoznala si muškarca?”


“To je...” Marci nije bila u stanju govoriti. Od njezina cvrkutavog glasa ostao je tek slabašan šapat. “To je moj suprug.” “To je Christopher?” upitala sam. “Ovaj put sam zbilja jezivo pogriješila”, zavijala je Marci. “I ja”, promrmljala sam. Koja zbrka. Marci je nakon toga odjurila u mezanin i uputila se prema stepeništu. Potrčala sam za njom. Kad se popela do vrha stepeništa, zastala je ispod divovskog helikoptera. Pogledala je iznad sebe i potom se dvaput prekrižila. “Dragi Bože, kad večeras dođem kući i ubijem se”, molila je, “molim te, samo me nemoj dizati iz mrtvih.” “Marci, smiri se i okani se gluposti”, rekla sam zgrabivši je za ruku. “Ubit ću ga. Kako se ono zvao Ivanin odvjetnik?”


21. Iščezli suprug Dok je Salome, koja je poput svetice došla po nju u MMU, dizala Marci iz mrtvih i protiv njezine volje, ja sam taksijem jurila niz Petu aveniju. Nisam mogla dočekati da dođem u stan: morala sam vidjeti Huntera čim prije i pomiriti se s njim. Kako sam mogla biti onako zla prema njemu? Zašto mu nisam dopustila da mi ispriča svoju verziju priče? Trebala sam mu vjerovati! Kako sam mogla biti tako glupa, korila sam samu sebe. Kako sam mogla pomisliti da su stvari onakve kakvima se na prvi pogled čine: Sophia je bila suviše pametna da bi radila ono što se na prvi pogled činilo da radi. Mučila me je očijukajući s Hunterom kako bi odvukla pozornost Marci i meni od svog pravog cilja Christophera. Možda sam se previše družila s novopečenim razvedenicama i možda su jako loše utjecale na mene. Bile su paranoične kad je riječ o muškarcima, što je i bilo za očekivati, pa sam uz njih i ja postala paranoična. U svakom slučaju, Sophijino ponašanje nije bilo plod moje bujne mašte - Sophia jest očijukala s mojim suprugom neovisno o njezinim stvarnim motivima - ali ona se tako ponaša prema svim nedužnim supruzima u New Yorku. Jadna Marci. Kakvu li je opaku igru Sophia igrala. Kog ću vraga reći Hunteru, razmišljala sam grozničavo, dok je taksi prolazio kroz križanje Pete i Dvadeset i treće ulice. Nisam mogla vjerovati da sam prije svega tri sata tražila razvod, a sad je to bilo posljednje što sam htjela. Sve sam krivo shvatila, no, koliko god čovjek bio u krivu, nije nimalo ugodno kad si to mora priznati. “Žao mi je” zvuči prilično jadno od supruge koja je optužila svoga supruga za najgori mogući bračni prijestup. Osjećala sam se užasno i jako sam se sramila svojih postupaka. Uspaničena i uzrujana, osjećala sam kako dišem sve brže i brže: imala sam osjećaj da ću se ugušiti od srama i neugode. Kad sam konačno stigla do broja jedan u Petoj aveniji, platila sam taksi i potrčala prema zgradi. Tad je već pljuštala gusta i hladna ledena kiša, a kad sam napokon ušla unutra, već sam i hiperventilirala i pokisla do kože.


“Gospodin Mortimer je kod kuće?” upitala sam portira, Luccija, projurivši kraj njega. “Otišao je u zračnu luku prije sat vremena”, rekao je Luccio. “Kamo putuje?” Stala sam kao ukopana, usred predvorja. Hunter je otputovao? Jesam li ga otjerala svojim optužbama? Ako i jesam, mogu samo reći da sam si sama kriva. “Dobro ste?” upitao je Luccio. “Da... ne... Samo sam...” Prekopala sam torbicu u potrazi za telefonom. Kad sam ga napokon pronašla, nazvala sam Huntera na mobitel. Javila mi se govorna pošta. Ostavila sam suludu poruku u kojoj sam mu rekla koliko ga volim i preklinjala ga da me nazove. Potom sam nazvala njegov ured. Nadala sam se da netko možda ipak još uvijek radi. Nakon što je nekoliko puta odzvonilo, javio mi se jedan od stažista, Danny. “Gdje je Hunter?” upitala sam. “Njegova supruga pri telefonu.” “Oh, otišao je u...” Danny je zastao. “Pričekajte. Pitat ću nekoga.” Čula sam nekoliko glasova u pozadini, a onda mi se Danny ponovno javio. “Nismo posve sigurni gdje je trenutno. Otišao je prije nekoliko sati. Rekao je da ide u Zürich... ili Ženevu? Ovaj...” “A kad se vraća?” upitala sam, očajna. “Ponio je rokovnik sa sobom... Zapravo ne znamo koliko ga dugo neće biti ovaj put.” Poklopila sam. Gdje je Hunter? Kako ću ga pronaći? Hoću li na kraju ipak biti ostavljenica? Možda, možda... Izletjela sam na ulicu. Vani je još uvijek pljuštalo. Možda da odem do Lauren. Ona će znati što učiniti. Suze si mi se slijevale niz obraze dok sam hodala Petom avenijom u potrazi za taksijem. Odjednom sam iza sebe začula poznati glas. “Sylvie! Sylvie!” Okrenula sam se i ugledala Miltona iza sebe. Bio je preplanuo, a na sebi je imao afganistansku kapu i ogrtač od jakove dlake. Čini se da se taman vratio sa svog Puta svile. “Bok”, rekla sam oklijevajući. “Što se dogodilo? Sylvie, nije valjda da plačeš?”


“Hunter. Otišao je”, odgovorila sam, a ramena su mi podrhtavala. “Dođi, najbolje da te odvedem kući”, rekao je Milton i utješno položio ruku oko mog ramena. Pola sata kasnije, Milton i ja smo sjedili u stanu i jeli belgijske čokoladne bombone koje smo naručili iz prodavaonice čokolade. U jednom dahu sam mu ispričala cijelu priču i otvorila mu svoje srce - ili sam se barem tako osjećala. Dok sam govorila, palo mi je na pamet da, unatoč svemu što se odigralo pred mojim očima u vezi s Christopherom i Sophijom, još uvijek ne znam odakle su se stvorile dvije identične ogrlice. Zašto je moj suprug i meni i Sophiji darovao isti komad nakita? To mi je bilo čudno, osobito ako je Sophia u vezi s Christopherom. Bilo mi je tako žao Marci! Nadala sam se da ju je Salome uspjela utješiti. “Ta Sophia D’Arlan je zbilja prava mustra. Da sam bio ovdje, sve bi ti bilo jasno u hipu”, rekao je Milton, zavaljen na sofi u dnevnom boravku u crvenim šalvarama i dugoj košulji koje sam zamijetila tek kad je skinuo ogrtač. “Kako to misliš?” rekla sam, brišući oči rupčićem. Sjedila sam prekriženih nogu na podu i pokušavala se osušiti ispred kamina. “Sylvie, Hunter je ogrlicu kupio tebi. Samo tebi.” “Kako znaš?” “Tako što sam, dušo, ja bio s njim. Sve troje smo taj vikend bili u Londonu, a odsjeli smo u Blakesu-” “Ali, Milton!” prekinula sam ga ljutito. “Zašto mi to nisi odmah rekao? Točno se sjećam da sam te pitala jesi li sreo Huntera onaj vikend kad ga nikako nisam uspijevala dobiti, a ti si mi odgovorio da nisi.” Milton se pridignuo na sofi praćen šuškanjem svoje grimizne odjeće. Sjeo je i urotnički se nagnuo prema meni. A onda mi je prigušenim glasom, rezerviranim samo za najvrednije tračeve, rekao: “Ne bih ti ovo smio reći, ali svi smo morali prisegnuti da nećemo ništa odati. Bilo je to tako romantično.” “Što je bilo romantično? Zašto Sophia ima istu ogrlicu kao ja?” “Ovaj... hmmm... ogrlica je Sophijina ideja.” “Ne! Kako to misliš?” poskočila sam i počela koračati naprijednatrag ispred kamina. “Pa ovaj, u Londonu smo u petak navečer svi zajedno sjedili i večerali u Le Capriceu - obožavam Le Caprice, obožavam - kad nas je


Hunter - koji je tako drag, Sylvie, i koji te tako jako voli - upitao kako da ti se oduži za uništeni medeni mjesec. A na to je Sophia vrisnula: “Nakitom!” I onda je Hunter rekao da ne zna što bi ti poklonio. A onda je Sophia izvukla taj sjajni privjesak sa slovom S na njemu, koji joj je dotad bio ispod bluze, i predložila Hunteru da dade izraditi isti takav za tebe.” “Isti?” Glas mi je zvučao najmanje tri oktave više. “To sam i ja rekao. Ali Sophia je rekla Hunteru da nikad nećeš saznati. Mislim da ti se toliko očajnički želio iskupiti za upropašteni medeni mjesec da je jednostavno nasjeo. Štoviše, Sophia ga je osobno odvela u S. J. Phillips gdje je naručio izradu privjeska.” Time je razjašnjena i tajna fotografije u New York Magazineu. Ali Milton još nije došao do kraja priče. Nastavio je: “Bio je to prilično sladak-kosa-crta-glup pokušaj heteromuškarca da ti se ispriča. Znaš kakvi su supruzi. Nikad nisu sasvim sigurni što kupiti svojim suprugama. Nemaju blage veze o nakitu, no meni je to na neki način simpatično.” “Ali zašto je onda Sophia rekla Marci da je Hunter njoj darovao ogrlicu?” prosvjedovala sam. “Zato što je, draga moja, Sophia poželjela Huntera za sebe”, rekao je Milton. “Htjela je da ti misliš da je ogrlica namijenjena njoj, a mašući njome pred tvojim očima, dobila je točno ono što je htjela - kaos. A nije joj bilo naodmet ni to što je Marci tako očajna trač baba. Sophia je vrti oko malog prsta.” “A kakve onda veze Christopher ima s tim?” upitala sam zbunjeno. “Meni se čini da je krenula u napad na oba supruga i da se na koncu zadovoljila lakšim plijenom.” “Prekini!” Uspjela sam se čak i nasmijati. “Ali, što je s prilogom u Page Sixu?” “Sophia obožava podvaljivati priče o sebi u trač-rubrike. Slušaj me kad ti kažem, svi tračevi koji kruže o Sophiu su tračevi koje je razglasila ona i nitko drugi nego ona. Sophia neprestano ponavlja kako su svi zaljubljeni u nju, osobito oženjeni frajeri. Čuo sam da je svojedobno zbog toga završila u bolnici. Ona ogrlica je oduvijek bila namijenjena samo tebi.” “Oh, Milton. Sve sam upropastila”, rekla sam obeshrabreno. “Što da radim?” “Kako bi bilo da za početak pojedeš još jedan bombon?”


“Nikada nećeš pogoditi gdje sam!” Bilo je četiri ujutro, još iste noći. Na drugom je kraju linije, i po svoj prilici, na drugom kraju svijeta, bila Lauren, budna da ne može biti budnija. “Gdje si?” upitala sam je pospano. “U zračnoj luci Narita, u Tokiju.” Sjela sam u krevetu i upalila svjetiljku. Možda mi Laurenine pustolovine uspiju odvratiti misli od mojih briga. “Što radiš u Tokiju, Lauren?” upitala sam. “G. M. Što da ti kažem? Ljubili smo se u kupelji Japan Air-linesa. Totalno u stilu Izgubljenih u prijevodu. Mislim da je lud za mnom, ti ne?” “Zaljubljena si u njega?” upitala sam. “Bože, što ti pada na pamet! Sjeti se mog cilja: pet flertova do Dana sjećanja, ali nula obaveza”, hihotala je. “Ali... bio je to flert nad flertovima, ako me razumiješ. Hoću reći... u usporedbi sa svima ostalima, osjećala sam se kao da ljubim Boga osobno, bez pretjerivanja. Giles se ljubi bolje od svih muškaraca s kojima sam se ikada ljubila. Bio je tako fenomenalan da sam imala bosjećaj da proživljavam neko onostrano iskustvo. Odjednom je sve postalo bijelo, a mislim da sam se čak i onesvijestila na nekoliko sekundi. Poznat ti je taj osjećaj?” “Recimo...” Odlutala sam. Nisam uspjela skupiti dovoljno snage da se nasmijem skupa s Lauren. Jedino što sam uspjela izvući iz sebe bio je težak uzdah. “Zvučiš kao da te pregazio traktor. Što se dogodilo?” rekla je Lauren. Ispripovjedila sam joj cijelu svoju bijednu priču, o Marci i Sophiji, o Christopheru i Sophiji, i o Hunteru i meni. “Koja zbrka. Isuse. Vraćam se sutra. Giles bi volio da ostanem, ali... Ne želim doživjeti još jedno razočaranje. Zaručen je. Ne smijem to smetnuti s uma.” Laurenin ljubavni mjehurić odjednom se rasprsnuo. Raspoloženje joj je splasnulo. “Mislila sam da ne želiš vezu.”


“Ne želim, ali... Valjda se, što ja znam, sad kad sam uspješno privela kraju izazov u flertovanju, osjećam, ono, pomalo prazno. I što sam time postigla? Mislim da je ovo trenutak mog prosvjetljenja: hoću reći, ostvarila sam svoj cilj, ali... nisam postigla ništa ... ništa.” “Dobro si se zabavila”, rekla sam, pokušavši je razvedriti. “Nisi u komi, za razliku od mene. Ja čak ne znam ni gdje je Hunter!” Osjećala sam kako me hvata panika. Što da radim? “Pronaći ćemo ga. Moj otac može pronaći bilo koga jer ima veze u FBI-u. Ne brini se. Vidimo se sutra. Salome kaže da priređuje neku zabavu na kojoj se obje moramo pojaviti. Nemoj da ne dođeš. I ne želim čuti nikakve izgovore.”


22. Glamela Glamela” Grigione (pravim imenom: Pamela) je utjelovljenje crnokose talijanske contesse koja živi u New Yorku. Nadimak je zaradila zato što se godinama doslovno utapala u glamuru, a osobito zato što je još kao tinejdžerica bila stalni gost na Tajni, omiljenom brodu Giannija Agnellija. Glamela je jedna od naj-neobičnijih njujorških žena. Ako je nazovete i pitate je: “Kako si?”, čut ćete jedan od dva moguća odgovora: ili “Božanstveno”, ili “Pomalo luckasto”. Kad se pojavi na nekoj koktelzabavi, na koje uvijek dolazi odjevena u blještave Missonijeve ili Puccijeve vintage haljine, uvijek kaže: “Ružna sam; vodi me kući”, čime smjesta stječe naklonost svih uzvanika, unatoč svojoj doista zavidnoj ljepoti i poprsju kalibra Monice Bellucci. Glamela je bila mudar odabir domaćice za Salomeinu osvetu - kako je Salome krišom prozvala koktel-zabavu na kojoj se planirala osvetiti Sophiji u Marcino ime. Za manje od dvadeset i četiri sata otkako je puknuo skandal sa Sophiom i Christopherom, Salome je organizirala zabavu u Glamelinu stanu u Velikoj ulici. Stan je bio toliko čuven po suvremenim umjetničkim djelima da nitko nije mogao odbiti poziv, pa čak ni Sophia. Izlika za zabavu bio je koktel u čast takozvanoga Princa Angusa, autora avangardnih instalacija iz Glasgowa. Njegova izložba se otvarala iduće večeri u Gagosianu. Nitko ne zna njegovo pravo ime, ali u New Yorku ionako nikoga ne zanima kako se koji Britanac doista zove. “Kakav divan prostor!” izlanula sam kad mi je tu večer Glamela otvorila vrata. Pretjerivala sam s oduševljenjem kako bih prikrila svoje očajno raspoloženje: prošla su dvadeset i četiri sata otkako je Hunter iščeznuo, a otada nisam čula ni slova o njemu. Kad sam jutros ponovno nazvala njegov ured, Danny mi je rekao da se Hunter nije prijavio u hotelu u Zürichu u kojem je trebao odsjesti. Nitko nije znao kamo je nestao. “Ma stan je totalno ludilo”, složila se Glamela vodeći me kroz stan. Imala je na sebi haljinu od šifona s turskim uzorkom koja je lepršala za njom dok je bosonoga koračala tim golemim prostorom. Od nakita je


imala jedino zlatnu narukvicu sa smaragdima koju je nosila oko lijevog gležnja, poput kakve indijske princeze. “Možeš li vjerovati da je ovo svojedobno bilo manhattansko skladište?” Naravno da je stan svojedobno bio manhattansko skladište: bio je tako velik da bi u njega stala cijela Istočna obala. Samo dnevni boravak je bio dugačak sigurno petnaest metara, dok su prozori, što su se pružali od poda do stropa, gledali na dražesne krovove Sohoa. Gdje god da ste pogledali, nalazilo se neko umjetničko djelo: divovska pudlica Jeffa Koonsa ovdje, ulje na platnu Cecily Brown ondje, sag Tracey Emin na podu. Tamni podovi i bijelo oličeni zidovi bili su savršena pozadina umjetničkim djelima. Jedini namještaj u prostoriji bila su dva bijela kožnata stolca i bijeli koncertni glasovir. “Svi su u biblioteci”, rekla je Glamela, a šifon je užurbano šuškao ispred mene. “Biblioteka” je bila mnogo toplija od ostatka stana, ali još uvijek ultramoderna. Pomniji uvid je ubrzo pokazao da su sve “knjige”, besprijekorno omotane u smeđi papir, ustvari bile stare videovrpce. Soba je vrvjela umjetničkim facama. “Ovdje smo!” rekla je Tinsley. Izležavala se na golemoj sofi preko koje je bila prebačena kozja koža, a bila je odjevena u crvenu baršunastu opravu s puf rukavima koja je izgledala kao da je namijenjena četverogodišnjakinji. Čavrljala je s Princeom Angusom. Odjeven u izrezane uske karirane hlače što su ih na okupu držale samo pribadače te s dugim izblajhanim šiškama, izgledao je kao križanac Sida Viciousa i Davida Hockneyja. Bio je neobično seksi, onako kako to kreativci obično jesu, unatoč tomu što izgledaju totalno opaljeno. Krenula sam im ususret i pridružila im se, pokupivši usput i čašu pjenušca. “Oj!” rekao je Prince Angus kad sam sjela kraj Tinsley. Govorio je točno onako kako govore Beatlesi. “Nije li božanstven?” rekla je Tinsley, omotavši svoju dugačku ruku oko vrata Princea Angusa. “Salome se već luđački zapalila za njega.” “Slatka je!” rekao je Prince Angus. “Zar ne da je?” složila sam se. “Reci mi nešto o svojoj izložbi?” “Dopremio sam u New York brodom tudorsku potelušicu iz Penrilha i oslikao njezine vanjske zidove tako da izgleda kao crtež Lažne


tudorske palače na Beverly Hillsu. Izložba se zove Lažni lažni Tudor. Hahahahahaaaaa!” hihotao se. “Je li ljupka Salome slobodna?” “Mogla bi biti, ako naleti na odgovarajućeg... muslimana”, rekla je Tinsley, pomalo sumnjičavo odmjeravajući Princea Angusa. “Odlučila je da će neko vrijeme izlaziti samo s pripadnicima vlastite religije. Inače bude previše zle krvi između nje i njezinih roditelja.” “Oh”, rekao je Prince Angus pomalo razočarano. U tom sam trenutku krajičkom oka spazila Sophiju. Uh! Nisam je mogla podnijeti. Ipak, zbog Salomeina sam plana, a pretpostavljala sam da je riječ o vraški lukavom planu, nastojala ostati pribrana. Sophia je stajala kraj kamina na suprotnom kraju prostorije, jednom se rukom oslonivši na policu iznad kamina. Od glave do pete bila je u bijelome kašmiru i krem krznenom prsluku. Čini se da se histerično smijala sa... Salome. Što li je to Salome izvodila? Malo podalje od njih, čavrljale su Valerie i Alixe. Što li se to zbiva? I gdje je Lauren? Zar nije i ona trebala doći? Prišla sam Alixei i prošaputala: “Što li to Salome izvodi?” “Imaš divnu ogrlicu, Alixe”, ubacila se Valerie prije nego što mi je ova stigla odgovoriti. “Lanvin. Tako sam dosadna. Svi već imaju iste takve”, rekla je Alixe, poigravajući se dugačkom niskom crnih bisera obavljenih finom mrežicom. “Kvaka je u tome što ja, kad kupujem ogrlicu, moram kupiti i prsten i narukvicu i naušnice. Nikad mi nije dovoljna samo ogrlica. Ne možete ni zamisliti kako teško izlazim na kraj sama sa sobom”, požalila se. “Obožavam tvoju haljinu.” “Večeras bih se bila najradije zavukla pod dekicu, pa sam odjenula svoju haljinu za ispod pokrivača”, odgovorila je Valerie. Valeriena izjava bila je potpunoma neiskrena. Na sebi je imala strahovito usku crnu koktel-haljinu s bijelom vrpcom svezanom u mašnu oko struka. Doista nije mogla izgledati različitije od osobe koja se upravo sprema na počinak. Odjednom je iz smjera kamina doprla vriska i mahanje. “Faisal! Dušo! Ovdje sam!” pjevušila je Salome, odjevena u čokoladnosmeđu i bijelu koktel-haljinu na točkice. Pokazivala je na nekoga. Svi su se okrenuli pogledati o kome je riječ. U biblioteku je ušao nevjerojatno lijep Perzijanac, u besprijekornom tamnom odijelu i s crvenom kefijom na glavi. Izgledao


je kao moderni Omar Sharif, očiju blistavih poput crnih dijamanata. Mogla bih se zakleti da sam čula skupni ženski uzdah dok je prolazio prostorijom u smjeru Salome koja ga je čekala kraj kamina. “Salome. Ljepotice moja”, rekao je Faisal uzimajući Salomeinu ispruženu ruku i prinoseći je usnama. “A tko je ovaj... cvijetak?” upitao je, okrenuvši se prema Sophiji. “Sophia DArlan”, rekla je Sophia, namještajući za Faisala svoj najzavodničkiji mogući izraz. Nije mi bilo posve jasno kako je Salome mislila kazniti Sophiju ovime - sve je djelovalo suviše ugodno. Što joj je bilo na pameti? Je li ovaj muškarac Salomein bivši suprug? I gdje je Lauren? Još uvijek joj nije bilo ni traga ni glasa. U međuvremenu se Sophia, na svoj osebujni način, bacila na Faisala kao što se tigrica baca na svoju lovinu. Dvadesetak minuta kasnije, Sophia i Faisal zajedno su napustili zabavu, ruku pod ruku, umnogome zaprepastivši uzvanike okupljene na zabavi. Jedina osoba koja nije djelovala izbezumljeno bila je Salome. Veselo je sjedila na sofi i priljubljivala se uz Princea Angusa cijelo vrijeme. Kad su se vrata zatvorila za Sophiom i Faisalom, Salome je doslovce pala sa sofe i ostala ležati na podu kidajući se od smijeha poput kakve egzotične lutke na navijanje. “Genijalna sam!!! Hahahaheeeehahhaaha!” cerekala se Salome luđački. “Kako to misliš?” upitala sam. “Strpi se i - hihi-hihi-hahaha - čekaj! Kako sam opaka!”

* * * Osim u najmanju ruku neobične naravi Salomine osvetničke zabave, tu mi se večer još nešto učinilo vrlo čudnim: Lauren se na kraju uopće nije pojavila. A budući da je posve sigurno bila upoznata sa Salomeinim planom, to mi se činilo čudnim - premda ne i pretjerano čudnim. Na kraju krajeva, Lauren se ionako redovito nije pojavljivala tamo gdje se trebala pojaviti. Ali kad mi se ni idući dan još uvijek nije javila i kad nije došla na probu haljine u Thackov salon kao što je bilo dogovoreno, to mi je već zaista bilo čudno. Netko od Warnerove djece ju je pozvao na dodjelu Oscara, na što je Lauren ispisala Thacku izdašan ček kako bi dobila haljinu kakvu je željela. Dodjela Oscara je uspjela


zadiviti čak i Lauren: nisam mogla ni zamisliti Lauren koja nije opsjednuta haljinom koju će odjenuti. Osim toga, očajnički sam željela porazgovarati s nekim o Hunteru: a to nije bila tema koju sam željela analizirati s Marci ili Tinsley. Prošla su dva dana, a Hunter mi se još uvijek nije javio. Čak su se i njegovi poslovni suradnici zabrinuli. Što se dogodilo? Kad sam taj dan nazvala Lauren na mobitel, telefon joj je bio isključen. Kad sam je nazvala kod kuće, odmah se uključivala glasovna pošta. Ali ipak me najviše zapanjila Thackova reakcija: za osobu kojoj je posao zapao u duboku krizu i koja je računala da će na dodjeli Oscara Lauren biti fotografirana u njegovoj haljini, uopće nije djelovao zabrinuto, čak ni nakon fijaska zvanog Ninagate, da se poslužim njegovim izrazom. “Nije li ovaj toile izvrslan?” rekao je, zureći u Laureninu haljinu sa zamišljenim izrazom na licu. “Silueta totalno vuče na Johna Singera Sargenta.” Toile je imao bolesno romantičan oblik. Čvrsto stegnuta u poprsju, izrazito strukirana, bajkovito lepršava u donjem dijelu, haljina je izgledala daleko elegantnije od bilo koje haljine koja se posljednjih godina mogla vidjeti na Oscarima. “Thack, ali Lauren se uopće nije pojavila”, prosvjedovala sam uzalud. “Ha!” hihotao je veselo. “Haljina je pakleno dobra.” “Thack, stanje na našem računu se ovaj mjesec ni izdaleka ne bi moglo opisati izrazom pakleno dobro”, istaknula sam. “Sve će biti u redu, Sylvie, prestani se uzrujavati. Nego, kome još moram osmisliti haljinu za Oscare?” Nisam mu imala srca reći: nikome. “Gospođice Sylvie! Goooo-spođiiii-ce!” zavijala je na telefon Laurenina služavka, Agata, dva dana kasnije. Glas joj je bio isprekidan histeričnim jecajima. “Nema je! Nema!” “Kako to mislite?” upitala sam. Agata je zvučala strahovito uzrujano. “Lauren se vratila kući iz Tokija. A onda je rekla da izlazi na pet minuta i... više se nije vratila. Nema ni njezine putovnice, ali...” kukala je tako da sam jedva razabirala o čemu govori.


“Pa, možda je otputovala na odmor”, rekla sam, pokušavajući prikriti vlastitu zabrinutost. “Nikad ne odlazi a da joj ja ne spakiram stvari u kovčeg. Nikad. Ta ona i ne zna kako spakirati stvari u kovčeg. Uhhh! Mislim da je mrtva!” “Agata!” graknula sam. “Znate da to nije istina-” “Ali, gospođice, ostavila je sav svoj nakit”, rekla je Agata. “A znate da ona nikad ne putuje na odmor bez svog nakita!” Ako ste Lauren Blount, odmor bez vreće dijamanata jednostavno nije odmor. Agata je bila u pravu: nakit je govorio više od riječi. Lauren je i službeno nestala.


23. Osveta zvana Iran UPOZNALI SU SE NA KOKTFL-ZABAVI, i vjenčali se u roku od tri dana. Sophia D’Arian iz Pariza i New Yorka, i šeik Faisal Al-Firaili, iz Jeddaha u Saudijskoj Arabiji, i Ženeve u Švicarskoj, navodno težak 17 milijardi dolara, vjenčali su se u subotu, u građanskom obredu, u sićušnoj europskoj kneževini Luksemburgu. (Faisal već ima četiri supruge, a ovo je navodni), jedina država u kojoj je mogao sklopiti zakonski pravovaljan brak.) Par namjerava živjeti na relaciji između njegove palače u Jeddahu i njegova ranca za odmor u Iranu. “Nevjerojatno! Udala sam hvatačicu supruga za jedinog muškarca koji istodobno može biti suprug još četiriju drugih žena.” Salome se smijala čitajući naglas, nekoliko dana kasnije, članak iz rubrike Zavjeti u New York Timesu. “Ranč u Iranu? Da nije možda harem u Iranu? Čula si za šerijatski zakon, Sophia?” Faisal AJ-Firah bio je ujak Salomeina bivšeg supruga (“cijela obitelj se zove Faisal, čak i kćeri”, objasnila je). Navodno je oduševljen svojom novom zapadnjačkom suprugom. Salome je pak bila oduševljena samom sobom. Postigla je što je htjela. Salome je bila uvjerena da Sophia više nikada neće smjeti kročiti u zemlju neznabožaca. Marci je pak u međuvremenu unajmila već spomenutog Ivanina odvjetnika specijaliziranog za razvode tvrdeći da se doista kani razvesti. Vodila je uzbudljiv seksualni život. Postavila si je izazov u flertovanju zahtjevniji čak i od Laurenina. No, vijesti o Lauren nisu bile tako ohrabrujuće. Žena kao da je nestala s lica zemlje. O tome su pisale i novine, a Lauren je u tisku dobila i novi nadimak: Iščeznula novopečena razvedenica. Čini se da je preko noći dosegla slavu princeze Diane, jer je njezin nestanak predstavljen kao strahovito glamurozna tragedija. Čak je i Dominic Dunne pratio njezin trag u svojoj kolumni u Vanity Fairu, ali bez većeg uspjeha. Iz nekoliko se članaka moglo zaključiti da je prije nekoliko dana viđena


kako se ukrcava na zrakoplov na Teterborou, dok su drugi pisali da je viđena kako lunja, pijana, po djutićima u ženevskoj zračnoj luci i kupuje švicarske satove s kukavicama. Onda možete zamisliti što se tek pričalo po zabavama: “Bila je strahovito nesretna”; “Tako je to kad čovjek ima previše novaca”; “Ne, mislim da je stvar u dijamantima. Kad u djetinjstvu imate previše dijamanata, posljedice su preuranjeno ludilo”; “Da se držala Pilatcsa, nikada ne bi došlo do ovoga”; “Louis ju je oteo i drži je zaključanu u svojoj kolibi na Aljaski. Nije mogao podnijeti što se tako dobro provodi”; “Nije pila dovoljno vode. Da je pila dvije litre Eviana dnevno, sad bi bila ovdje sa nama.” Ipak, meni omiljeni trač je glasio “Sakrila se kod Brigitte Bardot u Francuskoj.” Bila sam jako potištena. Lauren je možda bila razmažena, i možda je bila najnepredvidivija od svih njujorških nepredvidivica, ali bila je zabavna i dobra prijateljica, a u dubini duše je imala i zlatno srce. Doista je skrbila o Marci i o Salome i o svim svojim prijateljicama, a ja sam, iz posve sebičnih razloga, žalila što nije u blizini da skrbi i o meni. Što ako joj se nešto ružno dogodilo? Stalno sam razmišljala o tome. Laurenin nestanak samo je pogoršao moju tjeskobu vezanu za Hunterovo izbivanje. Jučer su me nazvali iz Hunterova ureda i pitali me jesam li se čula s njim. Pronašli su njegov Blackberry ispod gomile papira na njegovu radnom stolu i jako su se zabrinuli. Prošlo je već najmanje pet dana, a od njega još uvijek nije bilo ni glasa. Čak ni nakon što me Milton pokušao utješiti rekavši mi da njemu to zvuči kao da se Hunter povukao u “pećinu heteromuškarca”, nisam se osjećala nimalo bolje. Osjećala sam se jako osamljeno, a donekle sam čak i zavidjela Sophiji - ako ništa drugo, ona je barem znala gdje joj je suprug. Idući ponedjeljak ujutro, potišteno sam otišla u Cafe Rafaella na doručak, žaleći što Hunter nije sa mnom. Kad mi je konobarica donijela dvije kave s mlijekom i dva kroasana, kao i inače kad smo Hunter i ja doručkovali zajedno, osjećala sam se tako pokislo da joj čak nisam imala snage reći da nam više neće morati donositi po dvoje od svega. Dok sam pijuckala svoju kavu i promatrala drugu šalicu, osjećala sam kao da jedem u društvu duha. Bezvoljno sam dohvatila primjerak New York Posta. I šokirala se kao nikad dotad. “Što?” izlanula sam u prazno.


S naslovnice novina u mene je zurio bombastičan naslov ispisan drečavo crvenom tintom: TAJNO VJENČANJE NOVOPEČENE RAZVEDENICE! Na str. 3 više o haljini, hrani i detaljima!!! Okrenula sam 3. stranicu. A odande mi se, s crno-bijele fotografije, smiješila Lauren, blistajući od sreće. Snijeg je lepršao oko nje, a iza nje je lepršala vjenčanica od bijelog organdija... Bila je u... Rusiji? Pažljivije sam promotrila fotografiju. U pozadini su se nazirale male zlatne kupole... Izgledalo je egzotično i hladno. Haljina je oko grudi bila maksimalno pripijena, širila se prema podu i imala je dugačak šlep... nemoguće! Bila je to Thackova haljina! Izgledala je božanstveno. Znači li to da je Thack cijelo vrijeme znao što se događa? Naravno da jest! Nije ni čudo što je bio tako opušten onaj dan kad Lauren nije došla na probu u salon. Potom sam promotrila Laurenino lice: oči su joj bile besprijekorno iscrtane crnom olovkom, i blago su vukle na šezdesete, a kosa joj je padala oko lica u mekim, nesputanim valovima. Čini se da je oko vrata nosila nekakav ogroman dragulj, premda nisam uspjela razabrati o čemu je točno riječ. U jednoj ruci držala je buketić bijelih kamelija, a u drugoj cigaretu. Ovaj potonji detalj je bio tako tipičan za nju. Oči su joj blistale kao da će puknuti od sreće. Ali gdje je mladoženja? Na brzinu sam preletjela tekst na toj stranici. Ostajala sam bez daha čitajući: NAJGLAMUROZNUA NJUJORŠKA RAZVEDENICA, Hamillova nasljednica Lauren Blount, koja je svojedobno izjavila da se više nikada neće udavati i koja je skovala frazu “novopečena razvedenica” kako bi opisala sebe i svoje prijateljice željne dobrog provoda, viđena je kako sklapa brak u Katedrali sv. Izaka u Petrogradu. Mladenka je bila odjevena u haljinu od organdija i svile koju je kreirao mladi njujorški modni kreator Thackeray Johnston. Navodno na haljini ima 200 metara ručno šivanih poruba i navodno je na šlep ušiveno 17.000 sićušnih bisera. Mladenka je nosila stolu od bijelog hermelina i plavo dijamantno srce oko vrata, a najvjerojatnije je riječ o znamenitom srcu princeze Leticije od Španjolske. Dragulj je dar mladoženje, Gilesa Montereya, o kome se zna vrlo malo. Vjeruje se da se par upoznao na izložbi


Fabergéovih gumbi za manšete u petmgradskome Ermitažu. Upoznali su se prije pet tjedana. Prije nekoliko dana, gospođica Blount je nestala iz svoga njujorškog doma. To je izazvalo bojazan da je mrtva ili oteta. Kad smo je upitali za komentar, novopečena gđa Monterey, koja je unatoč temperaturi od minus dvadeset stupnjeva ispod ništice blistala od sreće, nam je rekla: “‘Prenesite moje pozdrave svim mojim prijateljicama u New Yorku”, i nestala u Mercedesu sa zatamnjenim staklima. Par je smjesta otputovao na četveromjesečni medeni mjesec. Suza mi se skotrljala niz nos: svi su se živi vjenčavali, čime je moj osamljenički položaj još više dolazio do izražaja. Piljila sam u novine, a suza za suzom kapala je po njima. U tom trenutku sam ispred sebe ugledala nešto bijelo: netko mi je pružao rupčić. Kako neugodno. Podigla sam pogled, posramljeno: ispred mene je stajao Hunter. “Učinio sam nešto jezivo”, rekao je. “Oprosti.”


24. Svako zlo za neko dobro “Prestani”, prosvjedovala sam, otirući suze Hunterovim rupčićem. “Ja sam učinila nešto grozno. Dušo, napravila sam jezivu pogrešku. Mislila sam da me varaš sa Sophiom, a onda sam saznala da je ona u vezi s Marcinim suprugom, i... ne mogu vjerovati da ti nisam vjerovala. Ne znam kako samo mogla biti tako glupa i tražiti razvod kad to uopće ne želim. Možeš li mi ikako oprostiti?” “Ne”, rekao je Hunter gledajući me ravno u oči. Skamenila sam se. Dobila sam što sam zaslužila. Zurila sam u Huntera, zgranuta onim što sam učinila. A onda se dogodilo nešto čudno. Hunter je sjeo za stol i primio me za ruku. I rekao: “Nemam ti što opraštati... Nisi ti kriva. Ja sam taj koji je napravio vrlo bedastu pogrešku.” Imao je čudan izraz lica. Oh, Bože, što ako mi kaže da je ipak bio sa Sophiom? Ovo je bilo neizrecivo stravično. Zurila sam u njega, zabrinuto gutajući knedle i čekajući. “Koju?” “Angažirao sam onu groznu Sophiju. Na onom putovanju u London sam joj spomenuo da ti želim darovati nešto posebno kako bih ti se iskupio za uništeni medeni mjesec, na što mi je ona ponudila pomoć u odabiru. Rekla mi je da nema veze ako prekopiram njezinu ogrlicu. Kako sam bio glup. Kao da je ne poznajem. Trebao sam pretpostaviti da će okrenuti stvari u svoju korist. Da je barem nikada nisam angažirao. Još od srednje škole se ponaša kao žderačica muškaraca. Uvijek smišlja nekakve afere oko sebe, no one su u pravilu čiste laži-” “Psssst”, rekla sam, položivši ruku na Hunterove usne. “Ne želim više čuti ni jednu jedinu riječ o toj očajnoj djevojci.” Premda mi je laknulo što se Hunter vratio, još uvijek sam kiptjela od bijesa pri samom spomenu Sophijina imena. Napravila je takav


nered. Tješila me tek spoznaja da nikad neće uspjeti pobjeći od svog saudijskog života. “Obećavam ti da nam se Sophia više nikada neće približiti”, rekao je Hunter. “Zbilja? Stvarno to misliš?” rekla sam ukočeno. Koliko god da sam željela zagrliti svog supruga, još uvijek se nisam mogla u potpunosti opustiti nakon svega što se dogodilo. Hunteru nije promakla moja suzdržanost. Pokušavajući me smiriti, rekao je: “Kad ja to nisam mislio što sam rekao, dušo?” a oči su mu se blago zaiskrile. Zastala sam. Kad bolje razmislim, Hunter nikada nije pogazio zadanu riječ. Na koncu sam rekla: “Nikada, dušo.” Vidjelo se da mu je laknulo te je podigao ruku kako bi me pomilovao po obrazu. A onda je rekao: “Muka mi je kad se sjetim da si vidjela onu božanstvenu ogrlicu na Sophiji. Poklonit ću ti nešto još ljepše, dušo.” “Ustvari, ogrlica mi se jako sviđa-” “E pa, šteta, jer sam naručio nešto toliko posebno da nećeš moći vjerovati.” Topila sam se brže nego što se sladoled topi četvrtog srpnja. Odjednom sam osjetila kako iz mene navire neobična mješavina smijeha i suza. Hunter se nagnuo preko stola i poljubio me u usta, dugo. A onda je ustao i sjeo do mene na klupu, položivši svoju ruku oko moga vrata. Drugom rukom mi je brisao suze rupčićem. Bilo je božanstveno, točno onako kako i treba biti. “A gdje si bio posljednjih nekoliko dana?” upitala sam, premda me to sada više nije posebno zabrinjavalo. “Razmišljao sam.” “Gdje?” “Nije važno.” “Dušo, moram te pitati još nešto”, rekla sam. “Ali ovaj put mi odgovori bez muljanja, molim te.” “U redu. Bit ću savršeno iskren i transparentan. Što te zanima? Pitaj što god želiš?” “Zašto si tako tajanstven? Stalno nekamo nestaješ. Da ne govorim o svim onim tajanstvenim telefonskim pozivima i vremenu provedenom


na internetu. A nikad mi ne želiš priznati što točno radiš. Ako me nisi varao sa Sophiom, što si onda radio?” Hunter se na to samo nasmijao i otvorio svoju aktovku. Izvadio je plosnatu smeđu omotnicu i pružio mi je. Na vrhu omotnice je pisalo MEDENI MJESEC BR. 2. “Vaaau!” kliknula sam, oduševljeno. Vratila sam mu omotnicu. “Ne želiš pogledati kamo idemo?” rekao je i gurnuo je natrag prema meni. “Ne. Friška nevjesta nikad ne zna kamo ide na medeni mjesec. To bi trebalo biti iznenađenje.” “U potpunosti se slažem s tobom. Drago mi je što mi vjeruješ da ću te odvesti na neko lijepo mjesto.” “Vjerujem ti, dušo, vjerujem”, rekla sam. Ali nisam mogla odoljeti a da ga malo ne podbodem. “Iako si uništio naš posljednji medeni mjesec.” “Zbilja imaš petlje”, rekao je, otrgnuo komadić kroasana i ubacio mi ga u usta. “Izgledaš kao da tjedan dana nisi ništa jela.” “Izgubila sam tek dok te nije bilo”, rekla sam usta punih doručka. “Usput rečeno, možeš li vjerovati da se Lauren udala?” Pokazala sam mu članak u Postu. No Hunter uopće nije djelovao iznenađeno. “Nisam li ti stalno govorio da će se udati i roditi troje djece dok si rekao keks?” rekao je. “Ali... s Gilesom Montereyem? Ta čovjek je bio zaručen.” “Rekao sam ti da bi bili savršen par, nisam li?” Istina. Hunter je imao čudan smisao za Laurenin ljubavni život koji nikako nisam mogla dokučiti. “Dušo, mogu ti postaviti još samo jedno pitanje i obećavam da te nakon toga više neću gnjaviti?” rekla sam. “Da čujem”, odgovorio je. “Što god želiš.” “Tko ti je onaj grozni prijatelj s faksa kojem stalno ideš u posjete? Zbilja me to muči.” “Oh, on je... ovaj, može li to pričekati do medenog mjeseca? Obećavam da ću ti onda odgovoriti. Ustvari, upoznat ćeš ga.”


“Još bolje!” rekla sam. “Ali nadam se da to ne znači da idemo na medeni mjesec s tvojim prijateljima s faksa... Dobro?” Hunter mi se primaknuo. Naslonio je svoje usne na moje uho i zavodnički prošaputao: “Nego, dušo, budući da se nismo vidjeli nekoliko dana, predlažem da pođemo kući i... znaš već što?” “Ali danas je ponedjeljak, moram ići na posao...” rekla sam blago prosvjedujući. Ali... Hunter je bio lako sladak. To jutro je imao onaj raskuštrani, izgled upravo-sam-izašao-iz-zrakoplova koji mi je bio neodoljivo privlačan. I lako mi je jako nedostajao. Nisam mogla odoljeti iskušenju. “Ustvari, i ja mislim da bismo trebali... znaš već što.”


25. Medeni mjesec - ovaj put zaozbiljno Dok smo bili na medenom mjesecu, svaki dan sam u dnevnik bilježila takoreći jedno te isto: Medeni mjesec. Brod. Suprug, Božanstveno. Medeni mjesec je čisto blaženstvo. Jednostavno je tako. Od svitanja do sumraka, od večere do doručka, i sve ono između, doista se osjećate kao par u reklami za vječnost. Za razliku od izjalovljenog medenog mjeseca br. 1, medeni mjesec br. 2 je bio kao iz bajke. Krajem siječnja, Hunter i ja smo otputovali iz snijegom prekrivenog New Yorka i otprilike sedam sati kasnije (iako se meni činilo da je prošlo samo sedam minuta - kao što je to uobičajeno kad ste na medenom mjesecu; sve prolazi prebrzo) izuli smo cipele i zakoračili na palubu od tikovine na izuzetno lijepom, istinski besprijekornom jedrenjaku po imenu - posve u skladu s prigodom, pomislila sam - Sreća. Bio je usidren u luci Gustavia na otoku St. Barthelmy, prekrasnom malom zaljevu okruženom bujnim zelenim brežuljcima koji su bili prošarani ružičastim i žutim ljetnim kućama. Dočekao nas je talijanski kapetan, Antonino, kojemu je koža bila išibana vjetrom. Imao je smeđe bermude, besprijekorno bijelu polo majicu i sunčane naočale s okvirom od kornjačevine. Savršeno se slagao s brodom, baš kao i šest preostalih članova posade. Svaki stolac i svaka ležaljka bila je presvučena tkaninom iste boje kao i Antoninove bermude, a drvenarija je bila premazana sjajnom bijelom bojom ili prelakirana u tamnu boju oraha. Na tom se brodu doslovce niste mogli maknuti od smeđeg i bijelog: kao da ste u sladoledu od kave. Uzmimo, primjerice, smeđe frotirne ogrtače, na kojima je bilo izvezeno bijelo slovo S, odgovarajući prugasti bernarduadski porculan, pa čak i posebno izrađene papučice za plivanje u istim bojama. Idućih nekoliko dana proveli smo ležerno jedreći po zaljevima i uvalama St. Barthelmyja. Svaki dan smo imali istu rutinu: plivali smo, mazili se i sunčali. Najozbiljnije, to je sve što smo radili. Nije nam bilo dosadno. Usidrili bismo se u nekoj dražesnoj uvali, sišli s broda, prošetali po mjestašcu, i potom pijuckali citron presses u kafićima na


otvorenom i čitali Herald Tribune. Poslijepodne bismo odjedrili u neki samotni zaljev, plivali i skijali na vodi. Povremeno bi u zaljev doklizio još neki brod i usidrio se dovoljno daleko da nas ne uznemiruje, ali dovoljno blizu da budemo u dosegu dvogleda. Višesatno se promatranje događanja na palubi tuđega broda kroz dalekozor na brodovima smatra prihvatljivom vrstom zabave. Strahovito je zanimljivo nagađati tko su crne mrtjice na udaljenoj palubi i što smjeraju. Naše ostale aktivnosti uključivale su obilno prejedanje, učestali podnevni medenomjesečni seks, koji je, vjerujte mi na riječ, daleko bolji od nemedenomjesečnog seksa, i - Bože, kako divno - svježe pečene poslijepodnevne kolačiće. Mislim da su čaj i kolačići bili moj omiljeni medenomjesečni obrok. Dok ste na brodu, ima nešto utješno staromodno - a opet glamurozno – u nabacivanju smaragdno zelenog kaftana Allegre Hicks preko žarko ružičastog bikinija, sjedenja u hladovini, pijuckanja čaja i grickanja svježe pripremljenih dumbirovih kolačića. Kolačiće su pratili budalasti, romantični, medenomjesečni razgovori. Naši su se razgovori uz čaj obično sastojali od mojih primjedbi p tome koliko mi se Hunter sviđa u svojim novim Villcbrequinovim kupaćim gaćicama do toga koju bih vrstu kolačića mogla naručiti za sutra, te od Hunterovih opaski da izgledam još slađe sad kad sam se udebljala. A onda se, jednog poslijepodneva, nešto dogodilo. Usidrili smo se u malom zaljevu nedaleko od starog ribarskog mjesta po imenu Carossol. Hridi oko zaljeva bile su prepune leptirovih stabala i crvenih jasmina, a more je bilo gotovo prozirno plavo - pronašli smo savršeno mjesto. Na suprotnoj strani zaljeva nalazila se potpuno prazna stjenovita plaža. Nakon ručka sam se zavalila na meku ležaljku na palubi i zatvorila oči dok je Hunter čitao knjigu. Osim pljus-pljus-pljuskanja valova o brod, i blagog cvrčanja cvrčaka s obale, bilo je tiho. Imali smo cijeli zaljev samo za sebe - teško da bismo igdje drugdje našli tako mirnu plažu. Povremeno je proletio pokoji galeb, kružeći iznad nas kao da promatra što se zbiva na palubi. Jedini je zvuk bio ugodan glas jednog od članova posade koji je pitao: “Želite li nešto popiti?” “Oh, gle ovo”, rekao je Hunter iznenada. “Što?” rekla sam lijeno. Nije mi se dalo otvoriti oči. Bilo mi je suviše lijepo ležati napoja u snu. “Mislim da ćeš ovo htjeti vidjeti”, rekao je Hunter.


Na kraju sam ipak nevoljko otvorila oči i stavila sunčane naočale. Sjela sam. Malo dalje, u smjeru obale, ugledali smo vrlo veliku jedrilicu kako tiho ulazi u zaljev. “Nisu li nam malo preblizu?” rekla sam kad sam čula zvuk spuštanja sidra i lanca u more. Čovjek postane jako osjetljiv kad je riječ o njegovu zaljevu: otprilike pet minuta nakon što uđete u zaljev, počnete ga doživljavati kao svoj privatni posjed. “Prekrasan brod”, rekao je Hunter, dohvativši dvogled i gledajući kroz njega. “Pogledaj.” Pružio mi je dalekozor. Uokviren dvama velikim crnim krugovima dvogleda, brod se vrlo jasno razabirao: mora da je bio dugačak kojih pedesetak metara i imao je dva velika jarbola na provi. Turboelegantan, glatki je trup imao blistavi završni sloj na kojem se ocean presijavao kao u zrcalu. “Ne smeta mi što moram dijeliti zaljev s ovim brodom. Predivan je”, zaključila sam nakon što sam ga promotrila. Pogledala sam ga pažljivije. Brod je bio besprijekoran, imao je dvije palube, a namještaj je bio presvučen mornarsko plavim i bijelim pamukom. Okrenula sam dvogled prema krmi. Tamo sam uspjela razabrati ime broda. “Au Bout de Souffle”, rekla sam naglas. “Bez daha! Kako dobro ime!” “Je l’ da?” rekao je Hunter. “Onda, što se još zbiva tamo prijeko?” “Pa, vidim da gomila članova posade lasti gornju palubu”, rekla sam zirkajući. “Onda, oh, čini se da se neki muškarac šeće donjom palubom... a tu mu je i žena... izgleda nevjerojatno glamurozno... Odjevena je u nevjerojatan mini kaftan sa zlatno izvezenim... vau, noge su joj tako preplanule, a ima i savršenu stražnjicu.” Pomicala sam dvogled duž djevojčina tijela odozdo prema gore. Imala je goleme crne sunčane naočale koje su joj skrivale većinu lica, a oko glave je, poput turbana, čvrsto svezali tirkizni svileni šal. Izgledala je glamuroznije nego Lee Radziwill šezdesetih na odmoru na Capriju, Nastavila sam nizati svoje modne opaske Hunteru kojega su sve te pojedinosti jako zabavljale. “Oh, gle, upravo je zapalila. Bože, ima predivne zlatne narukvice. Obožavam cure koje nose nakit i na plaži. To je tako dekadentno. Čudno... Ima predivne bisere oko vrata... stani! Hunter!” vikala sam


dodajući mu dvogled. “Da to nije možda Lauren? S Montereyem? Ma sto posto je ona.” Hunter se smiješio i uzeo dvogled. “Hmmm. To je sigurno ona, a čini se da je s njom i neka vrsta supruga”, rekao je. Nije bio ni najmanje iznenađen. Ja sam pak bila izvan sebe od uzbuđenja. “Dođi”, rekao je Hunter i uhvatio me za ruku. “Pođimo čamcem pozdraviti ih.” Dvadeset minuta kasnije, francuski skiper na Au Bout de Souffle nam je pomagao da se popnemo na brod. Lauren i Giles su stajali ruku pod ruku na palubi i čekali nas. Nisam mogla vjerovati: Lauren, a udana! Bilo je očito, mladenci su doslovce blistali od sreće. Giles je bio nevjerojatno preplanuo, i bio je u paslelno ružičastim kratkim hlačama; Lauren se već presvukla - a promijenila je i nakit. Sad je bila U zebrastom čokoladno smeđem i bijelom kupaćem kostimu bez leđa. Na prstenjaku je imala golemi prsten od ebanovine i topaza, a kosu je podigla u blistav konjski rep. Brak joj je očigledno godio. Izgledala je bolje nego ikad, osobito na pozadini jednog od najglamuroznijih brodova koje sam ikada vidjela. “Boook!” uzviknula je Lauren i snažno me zagrlila. A onda se okrenula prema Hunteru i rekla: “Hunter, legendo.” U međuvremenu su se Hunter i Giles zagrlili kao stari prijatelji. Kako neobično, pomislila sam. “Drago mi je što te opet vidim, Hunter”, rekao je Giles. “Ta već je bilo i vrijeme”, rekao je Hunter i, onako muški, potapšao Gilesa po leđima. Ovo je već čudno. Njih dvoje ne bi trebali biti prijatelji. Ta nisu se čak ni poznavali, koliko je meni bilo poznato. Upitno sam pogledala Huntera. “Stani malo, vas dvojica se znate?” upitala sam sumnjičavo. Hunteru je na licu zaigrao nevjerojatno nestašan smiješak. “Dušo, moram ti priznati nešto vrlo smiješno.” Hunter me pogledao i namignuo mi. “Giles je onaj moj stari prijatelj s faksa o kojem sam ti pričao.” “Što!?” kliknula sam.


“Najbolji prijatelj s faksa”, dodala je Lauren smiješeći se. “Toliko su bliski da me to ponekad brine... tek ti je sad rekao?” Pogledala sam Lauren. Onda Gilesa, pa onda Huntera. Nisam imala blage veze o čemu govore. Ugledavši moj izraz lica, Hunter i Giles su se smjesta počeli previjati od smijeha. “Lijepo sam ti rekao da ću ih upoznati i da će se vjenčati, nisam li?” rekao je Hunter. Giles Monterey je Hunterov tajanstveni prijatelj s taksa? Nisam mogla vjerovati da to ranije nisam shvatila. “Ali Hunter, jasno se sjećam da si me za Božić, kad je tvoj stari prijatelj s faksa ponovno bio u gradu i kad sam predložila da upoznaš Lauren s njim, vrlo odrješito odbio”, rekla sam, povrijeđeno. To je bilo još u doba moje najveće paranoje zbog Sophije. Sjećam se da sam mislila da se Hunter nalazi s njom. Očito da sam totalno pobrkala lončiće. “Dušo, tad je već bilo prekasno. Već su se bili upoznali u Moskvi. Bojim se da smo Giles i ja u to doba već mjesecima kovali planove”, odgovorio mi je Hunter. “Da smo tu večer izašli, to bi nam narušilo cijelu strategiju.” “Istina”, hihotala je Lauren. “To kako su se njih dvojica ponijeli prema nama je apsolutno neoprostivo!” Uputila se prema zavojitim stubama u sredini palube. “Pođimo na gornju palubu. Gore imamo savršenu ležaljku.” Svi smo pošli za njom. Gornja paluba je bila mrvicu boemskija ispod velikog natkrivenog prostora nalazile su se niske bijele sofe. Malo dalje, bliže pramcu, ležaljka se nježno ljuljala na povjetarcu. Brod je bio gotovo jednako romantičan kao Sreća, premda sam u sebi zaključila da je Au Bout de Souffle prevelik da bi djelovao uistinu intimno. Svi smo sjeli na sofe osim Gilesa koji je ostao stajati i upitao nas: “Može piće?” “Ja bih molila jedan mojito”, rekla sam. “Svježu limunadu, molim te, dušo”, rekla je Lauren i poslala mu pusu. Giles je otišao po piće, a ja sam ostala nasamo s Lauren i Hunterom. “Nevjerojatan si, Hunter!” rekla sam. “Zašto mi nisi rekao? Kako si mogao dopustiti da se brinem o Lauren i njezinoj opsjednutosti Gilesom ovoliko dugo? A njegova zaručnica? Što je bilo s njom? Ovo je zbilja previše za mene!”


Iako mi je bilo drago zbog Lauren, nije mi bilo drago što sam tako nasamarena. “Sylvie, ja sam izmislila tu zaručnicu”, rekla je Lauren. “Kako to misliš da si je izmislila?” upitala sam. “Zar se ne sjećaš? Onaj dan na polu, kad sam pitala Gilesa za koga je srce princeze Leticije, on je rekao: “Recimo zasad da bi to bio zaručnički dar.’ Nijednom nije rekao da ima na umu neku određenu zaručnicu”, objasnila je Lauren. “To sam ja sebi uvrtjela u glavu da Giles ima predivnu buduću ženu, ali to je bilo pogrešno. Kasnije mi je priznao da se odlučio oženiti za mene čim me je ugledao kako mu prilazim u šatoru nakon pola. Nije li to romantično? Uopće ne djeluje stvarno, zar ne?” “Ali, Hunter, zašto mi nisi rekao da je slobodan kad sam ti toliko puta spomenula da je Lauren zaljubljena u zaručenog muškarca?” upitala sam. Hunter mi nije odmah odgovorio. Promatrao je ocean smišljajući odgovor. Vladala je posvemašnja tišina, osim pokojeg udarca kristalnih valova o brod. “Da sam ti priznao što je na stvari, ti bi smjesta otrčala k Lauren i sve joj ispričala, i onda ne bi bilo ni slova od ove predivne ljubavne priče”, rekao je na koncu Hunter smijuljeći se. “Obećao sam Gilesu da neću ni zucnuti. Bilo je lud za njom. Plavo srce je od početka bilo namijenjeno njoj, ali Giles je znao da će se Lauren povući bude li djelovao previše zainteresirano. Osim toga, ti si mi dala nekoliko čudesnih podataka o stanju prijateljičina srca koje sam dakako smjesta prenosio Gilesu. Uvjeren sam da mi ne bi toliko toga ispričala da si znala što nam je na umu.” Slušala sam ga u nevjerici. Nisam krivo shvatila, Hunter je pustio Lauren i mene da živimo u uvjerenju kako je Giles Monterey zaručen, dok je on krišom dojavljivao Gilesu Laurenine strastvene osjećaje kako bi Monterey imao veće šanse da se oženi njome. “Tvoj me suprug pročitao kao knjigu i na tome sam mu beskrajno zahvalna”, kimnula je Lauren smireno. “Kao što uvijek kažem, zaručen muškarac je daleko privlačniji od samca. Osim toga, bilo je tako romantično kad je Giles rekao da je plavo srce namijenjeno njegovoj budućoj ženi, a ja sam pomislila, To neću biti ja. I istog trena pala na njega.”


Hunter je bio u pravu. Bila je to predivna ljubavna priča. U tom trenutku se pojavio Giles donoseći pladanj s pićima. “Limuni su odavde, znaš”, rekla je Lauren uzimajući čašu s limunadom. Dok je Giles dijelio pića, Lauren je rekla: “Nikad se ne bih udala za tebe da sam znala da si raspoloživ za udaju, zar ne, dušo?” Giles se nasmiješio i pomilovao svoju suprugu po kosi. Istinski ju je obožavao. A onda je rekao: “Svu svoju sreću dugujem Hunteru. On je sve smislio. Nevjerojatan je. Tvoj suprug je naš Kupida.” “Slažem se. Moj suprug je svetac”, rekla sam. “Ali, sad bi bilo dosta toga.” U tom trenutku se Lauren okrenula i pogledala ravno u mene. Konjski rep joj je lepršao oko ramena na oceanskom povjetarcu. “Znaš, Sylvie, kad ti suprug kaže da mu moraš vjerovati da će sve biti u redu, onda mu vjeruj”, rekla je. Pogledala sam u Huntera. On je pogledao u mene, vrlo nježno. U tom sam kratkom trenutku znala da se savršeno razumijemo. Nikad mu nisam vjerovala više nego tad. “Znam”, rekla sam, osjetivši kako mi se vidi na licu da sam sretna. Bila sam tako vesela, tako istinski ispunjena, da sam osjećala radost u svakom djeliću tijela. Lauren je iskapila svoju limunadu. “Dobro, a sad, da čujem tko je za jednu poslijepodnevnu tekilu?” rekla je i osvrnula se oko sebe tražeći nekog od posade. Koje olakšanje: iako se udala, Lauren je ostala navlas ista. “Bože, zbilja uživam u svom drugom medenom mjesecu. Neusporeeeedivo je bolji nego moj razvodnički medeni mjesec”, uzdahnula je Lauren. Sunce je polako zapadalo a nas dvije smo leškarile u golemoj ležaljci koju je nježno ljuljao blagi večernji povjetarac. Giles i Hunter su iskoristili prigodu dok je more još mirno rano navečer i otišli u zaljev na wakeboarding. U jednom trenutku Hunter je prozujao kraj nas na dasci i poslao mi poljubac dok je preskakao val. “Kako se pravi važan”, rekla sam, iako sam u sebi bila ponosna na njega.


“Znaš, Sylvie, Hunter je najbolji suprug na svijetu - poslije mog supruga, dakako. Ne bi se smjela srditi na njega”, rekla je Lauren. “Točno je znao što se zbivalo cijelo vrijeme, ali nije rekao ni riječi, da štogod ne pokvari. Sad kad sam udana, bolje ću djelovati na tebe.” “Nikako mi nije bilo jasno zašto ga tvoje vjenčanje nije nimalo iznenadilo. Katkad je zbilja nedokučiv.” “Jesi li za jedan mille-feuille? Znaš, imamo francuskog slastičara na brodu.” “Prevruće mi je za slatko”, odgovorila sam, olpivši gutljaj svoga hladnoga mojita. “Imala si božanstvenu vjenčanicu.” Lauren je nakratko zatvorila oči kao da se prisjeća svoje božanstvene haljine. “Šteta što je nitko nije vidio uživo”, uzdahnula je. “Thack je genijalac. Poslao mi je poruku. Otkako je u Postu izašla ona slika, dobio je bezbroj novih narudžbi.” “A pazi ovo, Nina Chlore želi nositi plavu inačicu tvoje haljine na dodjeli Oscara. To te neće smetati, zar ne?” upitala sam je. “Laska mi što je modna ikona Ninina kova pronašla nadahnuće u nekom tako otrcanom kao što sam ja”, rekla je suho. “Idemo na prednji dio broda, možda ugledamo kojeg delfina?” Čim je to rekla, Lauren je ustala iz ležaljke, a ja sam pošla za njom. Otišle smo na pramac broda, naslonile se na rub i u tišini promatrale morsko plavetnilo. Iznenada mi je Lauren pokazala sivu sjenku koja se kretala kroz vodu s njezine lijeve sirane. “Vidi”, prošaputala je. “Kornjača. Obožavam kornjače. Tako su ružne i slatke. Misliš da ću uništiti ovaj badić Thomasa Maiera ako napravim salto s prove?” U tom trenutku iz vode je izletio delfin, pomolivši glavu na zrak. A onda je jednakom brzinom nestao u dubinama. “Oh, već je nestao”, rekla je Lauren. “Jesam li ti rekla za Salome?” “Što?” rekla sam, pridignuvši se s ruba broda i zagledavši se u Lauren. “Udaje se.” “Ma daj! Za koga?” “Za Angusa McConnella, znaš onog Škota. Ispostavilo se da je frajer zbilja princ. Čini se da je, ono, jedan od Macbethovih ili nešto tako. Šarada s njegovim imenom je doista samo šarada. Njezina obitelj


totalno razgovara s njim. Otac joj je rekao da se može udati za neznabošca ako je kraljevskog porijekla. Odsad će biti ‘princeza Angus’.” “Ma daj!” “Živa istina. A Tinsley je pobjegla s dostavljačem voća, premda se istodobno zaručila s onim svojim portirom, koji je zbog toga posve shrvan. Došao je po nju ispred njezine zgrade u bijeloj limuzini koja se pružala odavde do vječnosti. Tinsley se toliko zaljubila da se pretvara kako joj nije neugodno. Oh! Još jedan delfin, vidi!” rekla je Lauren izvijajući vrat prema moru. “Čula si da se Marci namjerava pomiriti s Christopherom?” upitala sam. “Zbilja?” rekla je Lauren. Odjednom se zamislila i načas se zagledala u pučinu. A onda se opet okrenula prema meni i rekla: “Nadam se da će se pomiriti. Briga me što će netko reći, ali biti u braku je sto puta više seksi nego biti razveden. Zbog bliskosti. Sad kad mi je napokon jasno što sam sve propuštala, imam osjećaj da su sve one zabave, svi oni odmori, svi oni... orgazmi” Lauren se ovdje nije mogla suzdržati nego je prasnula u smijeh - “kao što rekoh, svi oni orgazmi nisu bili baš tako sjajni, čak ni oni višestruki. Znaš, nema ničega ljepšeg nego biti bivša novopečena razvedenica. Naravno, malo sam razočarana samom sobom.” “Zašto?” upitala sam je. Lauren se poigravala svojim velikim prstenom na prstenjaku, pomičući ga naprijed-natrag prije nego što mi je odgovorila. Vragolasto me pogledala. A onda je rekla, mrtva ozbiljna: “Totalno sam podbacila u izazovu u flertovanju.” Pogledala sam je upitno. “Kako to misliš da si podbacila?” “Nisam imala namjeru naći novog supruga...” rekla je. “I onda još poludjeti za njim.” “Ne znam može li se to baš nazvati podbačajem”, rekla sam joj. “I još uvijek ne znam namjestiti surround”, nije se dala krstiti Lauren. “To je tako nezgodno.” Lauren je bila totalno, potpuno, ludo, kako god to želite nazvati, zaljubljena u svoga supruga. Potpuno me šokirala. Mislila sam da to nikada neću morati reći, ali što mogu kad je tako. Ovih dana razvedene


cure u New Yorku ulažu gotovo jednako toliko truda ne bi li pronašle supruge, koliko su ga nekoć ulagalo, bi ih izgubile.

Svršetak


Zahvale Nikada ne bih mogla napisati Novopečenu razvedenim da me nije nadahnuto nekoliko nevjerojatno glamuroznih, strahovito duhovitih i posve izuzetnih njujorških cura. Hvala svim onim fantastičnim, zbiljskim novopečenim razvedenicama koje su mi prišapnule svoje tajne i s toliko mnogo volje surađivale sa mnom na ovoj knjizi. Sve vi - a znate o kome je riječ - znajte da vam je anonimnost zajamčena i da moje hvala dolazi ravno iz srca. Također bih željela zahvaliti svome njujorškom uredniku, Jonathanu Burnhamu, na njegovu pomnom uređivačkom trudu, bez kojeg ova knjiga možda ne bi bila tako čitljiva. Puno hvala Juliet Annan iz Panguina, Velika Britanija. Jedva da mogu reći koliko dugujem svom zastupniku, Ericu Simonoffu iz Janklow Nesbita, na njegovu divnom zastupanju. Također želim zahvaliti Lukeu Janklowu na svoj njegovoj podršci. Harvey Weinstein, Rob Weisbach, Kristin Powers i Judy Hottensen iz kuće Miramax Books, bili su sjajan tim i uživala sam raditi s njima. Sandi Mendelson je sjajno odradila odnose s javnošću. Na nevjerojatnoj pomoći u pogledu nadahnuća i dotjerivanja pojedinosti za ovu knjigu - od umjetničkih djela na Laureninim zidovima do dragulja koje je nosila u krevetu - zahvaljujem: Bobu Cohenu; Pameli Gross; Susan Campos, Milesu Reddu, Danielu Romauldezu, dr. Genevievei Davies, Blaireu Voltzu-Clarkeu, Jeoffreyju Munnu iz Wartskog, osoblju u A La Vielle Russie, Guliji Costantini, Samanthi Gregory, Anthonyju Toddu, Tinsley Mercer-Mortimer, Beth Blake, Kari Baker, Mirandi Brooks, Milly de Cabrol, Holly Peterson, Cleopatri, NG, Muffy Potter Aston, Vicky Ward, Charlotte Sprintus i Samanthi Cameron. Također hvala Anni Wintour na podršci iskazanoj mome radu, u Vogueu i izvan njega, golemoj obitelji Sykes na njihovoj odanosti i potpori, Carly Fraser na čudesnoj točnosti činjenica, Anna-Louisi Clegg na pomoći u redigiranju, Emily Barker i Louisu Vuittonu, što su pronašli prekrasan kožnati kovčeg Epi za naslovnicu. Naposljetku, najveće hvala mome suprugu, Tobyju Rowlandu, što je Novopečenu razvedenicu pročitao najmanje sto puta i što me vodi na predivna mjesta koja me nadahnjuju.

Profile for Vesna Savic

Novopecena razvedenica  

Novopecena razvedenica  

Advertisement