Page 1


Martine Bailey

Glad za Ljubičicama

S engleskoga prevela PETRA MRDULJAŠ DOLEŽAL


Posvećeno mojim dvjema kumama, Adi Hilton, slavnoj po svadbenim tortama, I Gertrude Hill, Koju pamtimo po divnim pitama i čajniku Koji je vječno ključao na vatri


I. VILA OMBROSA Toscana, Italija Druga uskrsna nedjelja, travanj 1773.


D

ok je Kitt klipsao prema vili, nemir se lijepio za njega kao kiseo znoj koji mu je natopio košulju. Nakon što je pet dana povraćao preko brodske ograde, morila

ga je i slabost, dakako. U Livornu, gdje je njegov brod pristao u Italiju, prijezirno se odvojio od ostalih engleskih putnika. Naguravali su se i brbljali u razmetljivome pariškome ruhu, zajapurenih lica zagnjurenih u Veliko proputovanje Europom gospodina Nugenta. Dok su se oni hrvali s velikim kovčezima, on se progurao mimo njih samo s jednom bisagom koja mu je udarala o bokove. Kitt si je ponavljao da on nije običan turist. Došao je u potragu za Carinnom, a ne da bi slijedio neki priprosti vodič. A opet, imao je tek sedamnaest godina i Italija mu je bila nepoznanica. Nesigurno je unajmio prvoga neobrijanog probisvijeta koji ga je zgrabio za rukav i ponudio mu se za vodiča. Ubrzo je požalio taj pokušaj šepirenja kada ga je u Lučci lupež nagovarao da uđe u neku prljavu krčmu i upozna njegovu tobožnju bellissima sestru. Tada je Kitt već bio shvatio da se našao u posve drukčijem svijetu od Covent Gardena kamo inače zalazi. Pretpostavljao je da ga unutra čeka banda razbojnika ili čak ubojica. Novčić koji je dobacio tom lupežu da ga se otarasi onemogućio mu je da nastavi put konjem, ali na tome je poslije zahvaljivao gospi Fortuni. Od Carinne nije dobio nikakvih novosti od njezina posljednjeg pisma koje je držao na grudima. Riječi je već znao naizust i iznova ih vrtio u glavi škiljeći u izbijeljenu prugu ceste kojom je ona projahala šest tjedana prije njega: 7. ožujka 1773.

Vila Ombrosa Najdraži Kitte, Napokon sam stigla i neizmjerno mi je drago što imam ključ vile našega strica. Vjeruj sestri, jer s vremenom će sve izaći na dobro. Oprosti mi na sažetosti – kada bi se barem satovi ubrzali pa da ponovno budemo zajedno i


okončamo sve svoje jade. Ne mogu ti napisati ništa više jer ne mogu istinu povjeriti pošti u koju bi netko mogao umiješati prste. Tvoja sestra, Carinna Kada je prvi put pročitao pismo, osjetio je tek blagu bojazan. Kakvu mu to istinu krije i koga sumnjiči da bi mogao otvoriti pismo? Uvjerio se da ne može ništa poduzeti zbog već uobičajene neimaštine. Ali kada prvo četiri, a potom pet tjedana nije primio odgovor na pisma u kojima preklinje novosti, njegova uznemirenost porasla je do svojevrsne mahnitosti, pa je založio najbolji kaput i otisnuo se na put ne obavijestivši o tome ni živu dušu. Pisao joj je iz Marseillesa, obećavajući da će stići do Uskrsa. Ah onaj prokleti brod prvo je kasnio u polasku zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, a onda ga je uzbibani ocean bacakao naokolo kao čep. Sve se urotilo protiv njega. A opet – kako je moguće da je put trajao šest tjedana? Željezne dveri vile popustile su uz hrđavu škripu i Kitt kroz drvored hpa ugleda bijelu gromadu zgrade. Sunce je tonulo, a pruge medena svjetla probijale su se kroz krošnje dok mu je šljunak glasno hrskao pod čizmama. Nenadani zapuh vjetra podigne grane koje su siktale kao nevidljiv brzac. Čak je i večernji povjetarac bio topao kao životinjski dah. Stričevo utočište bilo je posve pristojno imanje. Ali sam vrag zna za koji ga je porok stric Quentin kupio tako daleko od engleskih očiju. Dok se pred njim pomaljala velika kuća sa svojim gubavim kipovima, terasom i travnjacima, Kitt pomisli kako će se ondje sigurno neko vrijeme zadržati. Od čega god Carinna bježala, ovo mu se učinilo ugodnim skrovištem. Opet ju je zamislio, prvo oduševljenu njegovim dolaskom, a potom suosjećajnu kada čuje priču o njegovom mukotrpnom putovanju. Pomisli kako su sigurno svi na siesti. A to je dobra izmišljotina, pa makar bila tuđinska. Poslije će počinuti na hladnome jastuku da ublaži bol koja mu je bubnjala u glavi. Prije večere će se okupati, slugama dati odjeću da je operu, pa otplutati od bremena briga u raskoš sna.


– Carinna? – Dozivao ju je u tišini, ali u odgovor je dobio samo uzdah lišća suha kao papir. Uspevši se na terasu, ondje je zatekao ugodne stolice i jastuke izblijedjele od mnogo ljeta provedenih na suncu. Vrata su bila otvorena. Ušao je u duboki hlad predvorja. – Carinna – oštrije ponovi trepćući u polumračnoj studeni. – Carinna? Stigao sam. Odgovorila mu je tišina. Ali ne baš potpuna. Negdje s drugoga kraja kuće do njega je dopro srebrnkast zvon. Netko je ipak ovdje. Kada je otvorio usta da ponovno zazove, osjetio je da mu je jezik odjednom odveć suh da bi govorio. Začuo je nov zvuk koji je bio neobično nepravilan i – neljudski. Zvec i kuckanje kao od kandži. Potom opet zvonjava onog zvonca koje kao da pripada nekoj dječjoj lutki. Bešumno i oprezno gurne vrata i uđe u prvu sobu. Bila je prazna. I trošno uređena: sofa, pozlaćeno zrcalo i ura koja kucka. Stojeći na sagu, Kitt je pozorno osluškivao, cijelo vrijeme motreći širom otvorena vrata koja su vodila u stražnji dio kuće. Više nije ništa čuo osim nekog tihog, neujednačenog zujanja. Tek je tada, duboko udahnuvši, osjetio smrad: odvratan, prodoran smrad kakav se skupljao u kužnoj utrobi broda s kojega je upravo pobjegao. Osjetivši da će povratiti, prekrije usta rupčićem. Dok je obarao glavu, imao je tek jedan trenutak da uoči sitno, demonsko biće kojeje jurišalo prema njemu. Uz vrisak, snažno zamahne jahačkom čizmom. Stvorenje bolno vrisne i povuče se, cvileći, prema sofi. – Bengo! Kriste, pa to je bio Carinnin mali mops, pas ne veći od štakora, s nožicama nalik na čačkalice i očima kao u srne. Oko vrata mu je visjela srebrna ogrlica sa sićušnim zvoncem. Cučnuvši, šapne mu ime i pruži ruku da ga potapša po drhtavim leđima. – Gdje je ona, mali moj? Oči psića sumnjičavo su ga pogledavale, a crvoliki rep mu se trzao. Njuška mu je bila obložena skorenom, zelenom povraćotinom. Držeći rupčić na ustima, Kitt je oklijevao. Kladio bi se da u toj kući leži smrt. Skupio je hrabrosti da ode u stražnju prostoriju i suoči se s onime čemu ga je doveo dalek put. Pred njim se protezao stol priređen za gozbu. Ali na baršunastim stolicama nije bilo gostiju. Nije bilo tijela skljokanih na stolnjak. Golem komad mesa imao je počasno mjesto, trepereći od roja čeličnoplavih muha kao da je živ. Pite na


pozlaćenome porculanu bile su išarane sivim mrljama praškaste plijesni, a kruh je odlakavio od gljivica. Piramida od slastica se urušila. Grožđe se smežuralo u zgužvane grožđice. Pipajući iza sebe, ugledao je na pomoćnom stoliću dekanter s vinom i nagonski posegnuo za okrepljujućim gutljajem. Ali kad mu se ruka stegnula oko stakla, nabrekla muha ispuzala je preko ruba i zazujala mu u lice. Kada ju je otjerao, prizor pred očima mu se razbistrio: među jelima od plijesni gmizale su biserne ličinke. Bijeli stolnjak bio je zaprljan tragom stvrdnutog psećeg izmeta. Smjesta je odjurio natrag u predvorje prema širom otvorenim ulaznim vratima, gdje se halapljivo nagutao svježeg zraka. Zrak ga je donekle okrijepio, premda mu nije primirio uskovitlane misli. Lice mu se orosilo znojem. Gdje su, dođavola, sluge? Oprezan kao zmija, Bengo mu se provuče između Čizama i šmugne u grmlje. Pas je dobro ocijenio, pomisli Kitt. Carinne ovdje nema. Nešto se dogodilo. Mladenački zazor od sitničavih zakona i predstavnika vlasti u njemu je pobudio želju da i sam dade petama vjetra. Pravi se da nikada nisi bio ovdje, šaputali su mu nagoni. Brzo se prisjeti prethodnih događaja: svoje odredište nikome nije otkrio. U ponoć će već biti daleko odavde. A opet, ode li odmah, nikada neće doznati što je snašlo Carinnu. Možda je na katu. Možda mu je ostavila poruku. Tako mu svih svetaca, morat će natrag u kuću. Okrenuvši se na peti, žurno pregleda sobe u prizemlju. Pronašao je kičasti salon, ali u njemu ni traga domaćici ni ijednom drugom vražjem slugi. Kuhinja je još bila u neredu od pripreme objeda. Smrvljeni kolači na stolu širili su mučan miomiris. Taj smrad ga na trenutak podsjeti na pogrebne ljiljane. Prizemlje je bilo posve pusto. Opet je morao zastati pred raskriljenim ulaznim vratima da osvježi pluća. Ako je ovdje, pomisli, živa ili mrtva, moram na kat da je pronađem. Dok se penjao, stube su stenjale. Svojemu strahu nije znao dati ime. Za koje je to nezgodne goste servirana ona gnusna gozba? I zašto je Carinna napustila Benga? Uspevši se na prvi kat, prođe sve manje sobe i ustanovi da su prazne. Zatim pronađe garderobu u kojoj je voda smrdjela u vrču. Naposljetku se nađe pred vratima s mjedenom kvakom. Pretpostavio je da je to najbolja soba, ona širokih prozora iznad ulaza u vilu. Pritisnuo je kvaku i otvorio vrata. – Carinna! – Na trenutak je povjerovao da ju je pronašao. Stajala mu je okrenuta leđima u nabranoj haljini od crvene svile, posve nepomična u sredini sobe. Ah dok je


prilazio, pogled mu se razbistrio: haljina je visjela na drvenome stalku s glavom od drveta na koju je postavljen Carinnin šešir, kao u nekoj okrutnoj šaradi. Prišao je tome liku zbunjeno blejeći u njega. Iz haljine se širio poznat Carinnin miris ljubičica, mameći ga svojom prisutnošću. Ojađeno udari taj podrugljivi drveni kostur, tako da je glava tresnula na pod. Za sigurnošću je utvrdio da je sve to podvala hotimice priređena da bi njega izludila, kada je duboko u dekolteu haljine ugledao svoje pismo. Na njemu je bio i njegov prelomljen pečat. Vlastoručno ga je bio napisao prije nepunih tjedan dana u Marseillesu. Osjetio se kao luđak, smušen, pretrpana mozga. Ali dok je vadio pismo, još je nešto zveknulo na pod – Mawtonska ruža. Bio je to rubin koji je pripadao onome starome šeprtlji, sir Geoffreyju, dragulju toliko slavnom po svojem žarkom, grimiznom sjaju da je procijenjen na više od tisuću funti. Znači,

ipak ga je bila uzela, lukavica mala. Gramzljivo spremi Ružu i svoje zgužvano pismo. Naposljetku mu misli pohrle prema jedinome mogućem zaključku. Carinna bi možda ostavila Benga ako je bila bolesna, sluđena ili natjerana na to pištoljem. Ali da ostavi basnoslovno vrijedan dragulj? U krvi je osjetio da je Carinna mrtva. Nije mogao izdržati više ni trenutka u toj podrugljivoj kući. Posrćući se sjurio niza stube, kroz drvored i dveri na pustu cestu. Pitao se bi li trebao pronaći predstavnike zakona. Prijaviti? Ne, ne. Ima Ružu – zašto bi je predao nekom blesavom sucu? Njemu je potrebnija nego njima. Usto, ako je Carinna mrtva, on joj je najbliži živući rođak. A i prijeko mu je potreban novac. Bio je to prst sudbine. Jao, ali Carinne više nema. Osjetio je da je zakasnio svega nekoliko očajnih dana. Uto iza njega glasno pukne grančica. Unezvijereno vrisnuvši, Kitt se okrene i potrči, gotovo posrćući, ali bojeći se zastati da istraži. Oko njega su se sada već produbile sjene, a raslinje s obje strane puta uzdizalo se poput zidova labirinta, mnogo više negoli je pamtio. Iza njega šuškali su koraci. Zar ga je netko vidio? Vrag ga odnio zbog zadržavanja! Potrčao je brže, stežući prstima oštro trnje, posrćući u čizmama. Zašto je došao? Već se mračilo, gonit će ga kroz noć. A onda zveckanje srebrnoga zvonca razotkrije njegova progonitelja. Bio je to samo ukrasni psić zgužvane njuške, Bengo, koji se pobojao da će ostati sam. – Tornjaj se, vrag te odnio – dreknuo je na tu blijedu mrljicu savjesti koja mu nije dala mira. Ali pas ga je slijedio iz stope u stopu njegova mukotrpna puta. Svakih nekoliko minuta pomislio bi da je uspio pobjeći psu, ah onda bi opet začuo njegovo


tapkanje i zveckanje. A onda je napokon ugledao zgurene krovove sela i začuo večernja zvona. Zatim mu preko puta prijeđu kola koja je teško vukao magarac. Kitt očajnim glasom zazove kočijaša. – Taverna. Presto – zamolio je turajući novčić iznenađenome čovjeku u ruku. Pod nadstrešnicom kola, u njega je u upitnoj tišini piljilo jato zasjenjenih lica. Žudio je za vrućim peckanjem žestoka pića u grlu. Karte, dobra boca, stol prekriven čohom – to je njegov dom. Igrajući se Ružom u džepu, klizio je prstima po njezinim hladnim bridovima pitajući se kako li će je brzo uspjeti pretvoriti u gotovinu. Morao je pronaći grad u kojem su krevet i brendi jeftini, a pitanjaje malo. Ljuljajući se u kolima, odjednom se osjeti praznim poput zraka, kao da je Kitt Tyrone, taj nesiguran pokušaj stasanja u muškarca, iščeznuo s lica zemlje zajedno s njegovom sestrom. Do toga dana u njemu je tinjao gnjev zbog životnih nepravdi, ali sada je u njegovoj nutrini samo lepršala šaka uskovitlana pepela. Oborio je oči na svoje prljave šake. Iz glave nikako nije uspijevao izbrisati posljednji pogled na psa. Nastavio ga je progoniti – doista, cijeloga će mu života tapkati za petama. Pogotovo kada bude umoran, osamljen ili, što je najstrašnije, dok tone izjave u san, čut će njegov cvilež i tapkanje kratkih nožica. Čak i kada je napokon odustao od nade da će je pronaći i žudio samo za zaboravom na dnu boce, nastavio ga je slijediti. Dugo nakon što su posljednje lire dobivene u zalagaonici za Ružu nestale u brzim talijanskim prstima, ta blijeda sjena gegala se za njim kroz tamu. Sve do svojega očajničkoga svršetka, nije mogao prestati zamišljati zveckav povratak toga psa po bijeloj cesti, gdje će se opet naći pred raskriljenim dverima i pljesnivom gozbom.


Pola godine ranije


II. KUHINJA, MAWTON HALL Dan uoči Svih svetih, 1772. Biddy Leigh, dnevnik


~ Moj najbolji recept za zimsku pitu ~ Prosijte malo brašna koje izmijesite s tri kilograma maslaca, Četiri jaja, solju i hladnom vodom. Izvaljajte i napunite ranetama, dunjama, slatkom mješavinom začina i koricom limuna po ukusu. Slatku mješavinu začina čine klinčići, muškatni oraščić, kora muškatnog oraščića, cimet, šećer i sol. Prekrijte pite i pošećerite. Pecite dok ne bude kako treba. Martha Garland, koja je svoj najbolji recept zabilježila na komadu papira za umatanje, 1751.


S

vaka kuharica zna da su rijetki dani kada imaš sve što je potrebno za savršeno jelo. Ali toga dana u Mawtonu, imala sam sve: jabuke ranete bijela mesa,

ružičastu dunju i štapić cimeta koji je mirisao povjetarac s Kariba. Brašno mi je bilo čisto, a maslac žut kao zlatica. Ah nije dovoljno, molim lijepo, imati sve sastojke za jelo. Moraš imati i recept koji se tesao s koljena na koljeno, zapisivan dragocjenom tintom. A usto i kuharicu, jer samo ona može procijeniti koliko je miješanja dovoljno i imati dovoljno lake prste da dobro izmrvi tijesto. Stoga se ne događa često da imaš sve što je potrebno za savršeno jelo. To me navodi da pomislim kako je slično i s nama slugama. Nitko se odveć ne obazire na tebe, uglavnom si nevidljiv kao pokućstvo. A opet, načuješ razgovor ovdje, neki trač tamo. Pisaći stol ostane otvoren pa i nehotice pročitaš neki papir. Ili pronađeš nešto, nešto što nisi trebao pronaći. Rijetki su dani kada iz razlomljena služinskoga gledišta uspijemo spojiti sve dijelove u jedinstvenu priču u kojoj si ti glavni dio. Stoga ću ovdje započeti ovu pripovijest, toga dana u listopadu kada sam se dala na pečenje kolača. Toga poslijepodneva sam u Mawtonovoj kuhinji pekla zimske pite, sunce je treperilo po okrečenim zidovima, a posljednje su ruže kimale ispred prozora. Počet ću s ispoviješću, molim lijepo. Ušuljala sam se u sobu gospođe Garland kada je nije bilo i krišom prepisala njezin najbolji recept. Nije čudo što je stara kuharica znala reći da sam lukava kao čavka. “Tvojim brzim očima ništa ne promakne, Biddy Leigh”, govorila je odmahujući glavom, ah kroza smijeh. Punih godinu dana skrivala sam taj komadić papira, često se pitajući kako da ga poboljšam. Peklo se trećega dana otkako se gospođa G. zatvorila u spremište za pića, oblijevajući se ljekovitim vodicama. Valjajući tijesto, ostvarivala sam maštariju koju sam njegovala otkako se u svibnju probudio prvi ružičasti pupoljak – da ću pripraviti savršeno jelo. Sutradan je bio Dan Svih svetih, iliti Sisvete kako mi to ovdje zovemo, pa će se svi naši susjedi okupiti na jabukovači Staroga Neda i “dušnim kolačima” gospođe Garland. Nakon što konjušari izvedu prigodni igrokaz, neudane djevojke sjajno će se zabaviti gatajući o imenu budućega muža iz kore oguljenih jabuka koje bacaju preko


ramena. Postoji li bolja večer, mislila sam, da Jem objavi naše vjenčanje? U zreloj dobi od dvadeset i dvije godine, uskoro će me minuti djevojačka neizvjesnost. Ukrašavajući rub pita, zapala sam u onaj zaborav koji je najugodniji način postojanja. Prsti su mi rasipali brašno, a laktovi gurali oklagiju po kamenoj ploči. Pred mojim očima izmjenjivali su se pobjednički prizori: ja i Jem kako predvodimo prema kapelici povorku koja kliče, stručak cvijeća u mojoj ruci i jedan učvršćen za Jemov plavi haljetak. U glavi sam vrtjela sastojke za svoj svadbeni kolač koje sam tajno čuvala u smočnici – ah, zar to neće biti najraskošnija, najzačinjenija poslastica? A sve ogorčene djevice koje će komadiće stavljati pod jastuk, tugovat će pri pomisli da je Jem napokon zauzet, vezan i oženjen za mene. Sklad je narušila samo jedna pogrešna nota, nenadano lepetanje i udaranje ptice o prozorsko staklo. Bio je to crvendać koji je kuckao kljunom staklo, mahnito mašući krilima. – Nosi se! – viknula sam mašući rukama. Na što me to upozorava tako pozorno piljeći i mahnito kuckajući? – Je li to crvendać? – Teg se došuljala iz praonice, a strah koji me obuzeo zrcalio se u njezinu unezvjerenu glasu. – On je glasnik. To je poznat znamen. Ovamo će stić’ smrt. – Dosta trabunjanja – otresla sam se. Riskirajući da razbijem staklo, uzela sam zaimaču i tako snažno njome udarila po staklu da je ptica smjesta odlepršala. – Vidiš. Bio je to samo ptić kojega je zavaralo staklo. Ako si gotova s jabukama, treba očerupati perad. Teg mi dobaci otrovan pogled i zakune se da nije završila ni pola poslova. Nisam glupa, znala sam da će ta pomoćna služavka odmah razglasiti svojim trač–babama kako se Biddy Leigh uzoholila i kako ovaj znamen sigurno predskazuje da ću loše završiti. A to i priželjkuje, pomislila sam provjeravajući pljuvačkom koja isparava je li se pećnica dovoljno zagrijala. Ljubomorna je i peče je svaka moja zapovijed. Ah bio je to običan blesavi ptić. Nitko tko zna abecedu ne bi se obazirao na takav znamen. Tek što su pite bile u pećnici, prene me neki zvuk. Bila je to prava halabuka: vika konjušara, zveka dveri, cvilež i lavež pasa. A onda se u dvorište uvezla otmjena unajmljena kočija dok su njezini konji frktali, a teška im orma škripala i zveckala.


Prvo što mi je palo na pamet bilo je: a čime ću, zaboga, nahraniti to društvo? Imali smo dovoljno namirnica za poslugu, ah ništa što bi bilo dostojno sir Geoffreyja i njemu sličnih ako se to doista on dovezao iz Londona. Brže–bolje potrčala sam na stražnja vrata da vidim tko je. Isprva sam je tek letimice ugledala uz male konjušare koji su se naguravali i zalutalu svinju koja je prevrnula vrčeve s jabukovačom. A onda sam se progurala naprijed i vidjela kako izlazi mlada žena, ne starija od mene, samo blijeda kao vreća brašna s čvrsto stisnutim usnama nalik na pupoljke i dvije mrljice rumenila na obrazima. Zurila je u poslugu stisnutim očima. Nije nas se bojala, ne, ni najmanje. Podigla je bradu i rekla grlenim londonskim izgovorom: – Gospodin Pars. Smjesta ga dovedite. Prizor se promijenio kao nekom čarolijom: tri ili četiri momka pojurila su u kuću, a oni koji su ostali malčice su uzmaknuli, vrpoljeći se pred tom djevojkom koja kao da je pala u naše dvorište s Mjeseca, jer nikada nismo vidjeli ništa slično. Moje oči je privukla haljina boje marelice koja je blistala kao dijamant. Upijala sam sve njezine modne detalje: rumenu vrpcu na kojoj je držala malenoga psa što ga je stezala na grudima, napudrane kovrče, ah ponajprije cipele. Bile su izrađene od nekog sjajnog, srebrnog materijala i, usprkos najzgodnijim potpeticama koje ste ikada vidjeli, već su bile poprskane mawtonskim blatom. Bio je zločin upropastiti tako krasne cipele, ali nije se moglo poreći da je sletjela u pravi svinjac. Znala sam da to mora biti nova supruga sir Geoffreyja, takozvana ledi Carinna, o kojoj naklapamo otkako su se vjenčah prije tri tjedna u Londonu. Jedan konjušar rekao nam je da je skoro četrdeset godina mlađa od sir Geoffreyja pa kako to ne bi razmahalo jezike? Dok su muškarci zbijah proste šale, mi žene pitale smo se gdje joj je bila pamet kada je dopustila da je udaju za našega gospodara? Uto se iz kočije izgegala jedna druga žena, koštunjavo stvorenje s glavom bez brade i lica kao u kornjače. Pred nosom je držala čipkani rupčić kao da nas sve može rastjerati poput ružnog smrada. Gospodarica se na nju nije niti osvrnula nego je samo podigla psića i bedasto ga ljubila kao da nitko od nas ne postoji. Bila je to prava predstava, vjerujte mi. Hvala nebesima, uto je istrčao gospodin Pars i dreknuo kao narednik na dečke da se vrate na posao. – Ledi Carinna – rekao je ukočeno se klanjajući. – Što vas dovodi ovamo, gospo?


Nije mu odgovorila tako da sam se zapitala zna li uopće da je on upravitelj ovoga posjeda, zadužen za sve nas dok gospodar izbiva. Pokraj nje je odjednom djelovao patuljasto u masnome, jahačkome kaputu i kuštravoj kosi. – Moje odaje – rekla je naposljetku, izbjegavajući njegov pogled. Žurno se naklonio, ljubičasta lica. Zatim je pošla za njim stražnjim hodnikom. Predstava je bila gotova pa sam pohitala natrag u kuhinju. – Nabodi onu perad na ražanj – viknula sam pomoćnoj kuharici Sukey. – A ti da si smjesta nasjeckala bačvu kupusa – doviknula sam namrgođenoj Teg. Ja sam neko vrijeme ostala stajati s rukama na bokovima, pitajući se što li, zaboga, takve žene jedu. Skoro smo već sve bile pripremile kada su se vrata zatresla od Jemova kucanja. Čak i s rukama obloženima brašnom, pojurila sam mu ususret koliko me noge nose, dok mi je srce lepršalo kao golub u košari. Jem je stajao oslonjen o dovratak pozlaćen poslijepodnevnim suncem. Ja sam visoka, za ženu, ali njegova zlatna kosa zamalo je dodirivala nadvratnik. – Jesi je vidla? – Njegove smeđezlatne oči su blistale. – Pod svim onim volanima još je obična curica. Baš je gazda stari jarac kad u krevet vodi takvo djetešce. – Možda je zgodna, ali meni nije djelovala baš prpošno. Vidjela sam da je mlada, jasno, ali u tom ljepuškastom licu je nešto zgrčeno. Nije kao neke – rekla sam ponosno si upirući u grudi. Zgrabio mi je ruku cijelo se vrijeme keseći. – Imaš brašna na nosu. – Smijao se i razmazao ga tako da sam sigurno izgledala još gore. – Jel’ ja to njušim pite? – Nagnuo se naprijed, napinjući snažne tetive u vratu. – Daj nam da kušamo – reče tako tiho i polako da su mi u želucu zalepršali leptirići. Uz njega sam se topila kao maslac. – Razbojniče, zbog tebe ću završiti na ulici bez plaće – bunila sam se, uzmičući od njega preko praga. Nismo smjeh zaboraviti pravila pod kojima su živjele služavke: nema muža, nema udvarača, nema čak ni namigivanja. Čak je i gospođa Garland taj naslov nosila samo tradicionalno, jer je svaka kuharica bila gospođa premda su sve bile usidjelice. Svaki gospodar koji drži do sebe nametao je isto pravilo: “Nema posjetitelja.” Bilo je to prokletstvo mojega života: ili ćeš kuhati, ili se udati.


– Nisi zaboravio na sutrašnje Sisvete? – korila sam ga. – Reći ćeš gospodinu Parsu da ćemo se vjenčati? – Hoću, ljubavi. A onda ćemo otvoriti vlastitu pivnicu u kojoj ćeš ti kuhati. Jedva čekam da postanem zemljoposjednik. – Eh, ah za to prvo moramo prikupiti sredstva. Treba nam kapital, Jeme. To je bila velebna budućnost o kojoj smo sanjali. Ako bismo ikada dobili nagradu uz plaću ili bi nas se sjetio velikodušni gospodar, pretvorili bismo staru ruševinu u Pars Fordu u krčmu. Bilo je to izvrsno mjesto, baš na novoj glavnoj cesti. Uza sav svjež novac koji je zveckao oko mitnica i trgovišta, čula sam da putnici radije jedu biftek za šiling nego kruh i sir za dva penija. Ali povremeno bih zažalila što sam Jemu spomenula tu ideju, jer je govorio o maločemu drugome. – I za to će doći vrijeme, ljubavi moja – dodala sam pa mu dotakla obraz. – Jedna pusa – promuklo reče. – Gle, donio sam ti nešto pepeljuge. – Jem mi pruži stručak uvela zelenja. Posegnula sam za biljkama, protrljala listove palcem i kažiprstom pa ih onjušila. Miris je bio svjež kao u špinata, ali ne tako papren i topao. I zar ne osjećam slabašnu natruhu mačje mokraće? Gospođa G. oduvijek je govorila da znam nanjušiti kap meda u vjedru mlijeka. Tako sam nas tom prilikom zahvaljujući nosu poštedjela cijele noći grčeva u želucu. – Nije to pepeljuga, tupko. To ti je resulja. Jednom je grupa kotlokrpa od toga skuhala juhu i skoro su svi pomrli. Da to poslužim novoj gospodarici, objesili bi me k’o ubojicu. – Bog nam pomogao. Vraćaj to amo. To je loš znak. – Zavitla biljke prema koritu za svinje. – Donijet ću ti iz staklenika što god zaželiš. – Imam voća na bacanje – smijala sam se. – Idi sad. Moram Njezinoj Milosti priredit’ večeru. – Čekaj, skoro sam ti zaboravio reć’ vijesti. – Zadržao me žuljevitom rukom. – Njezin lakaj je upravo došao iz grada. Neki garav tip, pravi crnjo, a nosi pozlaćeni lakajski haljetak. Donio je pismo iz Londona. Billy mu ga je vidio u ruci. Možda se gazda ipak vraća kući. Sir Geoffrey bi onda možda ipak mogao zavući ruku u džep kad se vjenčamo.


– Možda bi, a možda i ne bi, Jeme. Možda dok smo bili mladi. A to što je njegova mladenka sama došla ovamo ne sluti na dobro. Uto do mene iz kuhinje dopre dašak gorkog dima. – Vražje pite! – vrisnula sam i okrenula se da se vratim u kuhinju. Dok sam se okretala, Jem me zgrabi za zapešće. – A di je ono što si mi obećala? – Pregorjele su! – planem. – Teg će ti pronaći nešto za pod zub. Sigurna sam da sam to rekla toga dana, zamijenivši njegovu glad za njegove poljupce. Kada sam spasila pite, bile su masno smeđe i okusom podsjećale na žeravicu. – Glupa, rastresena kravo – proklinjala sam samu sebe zureći u upropašteno djelo svojih ruku. Ali prije negoli sam ih stigla ubaciti u korito za svinje, za leđima sam osjetila sjenu. Okrenuvši se, ugledala sam Teg kako se trza kao lutka na koncu. – Biddy, brzo dođi. U kuhinji je dama koja traži kuharicu, a ja sam samo otrčala bez riječi.


III.

L

oveday se spustio u čučanj pred gospodaričinim vratima. Nisu mu se sviđale te stolice s kojih mu noge nisu sezale do poda, a od cjelodnevna stajanja počela bi

ga boljeti stara rana. Mogao je razmišljati samo čučeći na petama, kao inače oko vatre s drugim muškarcima plemena Lamahona. Baršunaste hlače zatezale su mu koljena, a haljetak obrubljen zlatom vukao se po prašini, ali mišići su mu bili zategnuti. Iza vrata, ledi Carinna plakala je i vikala, bljujući vatru kao razjarena planina. Zbunile su ga riječi u pismu koje je pola sata ranije krišom otvorio i pročitao:

Devereaux Court London 27. listopada 1772. Najdraža sestrice, Jutros sam primio tvoje pismo i moram priznati da me posve zbunilo. Koji te đavo tjerao da posve satna cijeli dan putuješ sve do zabitog Cheshirea? Maco, kakve se to spletke krčkaju u toj tvojoj pametnoj glavici? Da si me bar pozvala, mogli bismo zajedno putovati sa stilom, a ti si me ostavila ovdje samoga da trpim tirade našega strica. Nije sretan, sestrice, što si napustila muža tako brzo – ali što je on ikada znao o tuđim osjećajima? Ja bar razumijem da više ne možeš izdržati ni trenutka u društvu toggnusnog starca. Svaka ćast, sestrice, na tome što si se opet izborila za slobodu! Pitala si me o vijestima iz grada, pa evo što imam. Ukratko, kartaški stol nije mi bio naklonjen, ali vjerujem da je jednako lako dobiti kao i izgubiti, sve ovisi o hiru karata. Moji gubici su ništavni u usporedbi s onima lorda Ridleyja, jer se govorka da su njegovi dosegli deset tisuća funti tako da je pobjegao na kontinent da izbjegne posljedice. Naš stric smijao se čuvši da će Ridley proći pokraj njegove stare vile u Italiji, tvrdeći ga će ga ondje izjesti nova najezda komaraca.


Drugi trač jest da sam vidio ledenu Saru Digby u gradu s tvojim starim udvaračem Napierom, koji je pokazao svoje pravo lice, kao što sam i predvidio. Priča se da su vjenčani prošloga tjedna na Fleetu, zahvaljujući njezinih trideset tisuća. Jane Salcombe također je napravila budalu iz sebe plešući cijelu večer s Colom Connaughtom (s bijednih dvije tisuće funti), što je stvarno potez očajnice. Uvjeren sam da naš stric, udavši tebe, i meni kuje istu sudbinu. Spašava me samo to što me smatra prevelikim ljenjivcem da bih upecao neku glupu nasljednicu, i na tome zahvaljujem nebesima. Još je škrt kao uvijek, ali prošloga tjedna dao mi je pedeset funti da bih paradirao po perivojima, ali ja sam umjesto toga otišao u Drury Lane, na proslavu obljetnice Shakespeareove smrti koju je organizirao gospodin Garrick, gdje sam uživao u svakoj riječi koju je izgovorio božanstveni Danski Kraljević. Ostatak gotovine omogućio mi je da postanem vlasnik crnog, baršunastog kaputa u kojem ću ti se sigurno svidjeti, ali mi je preostalo vrlo malo zlata jer sam ostatak junački izgubio na kartama. Nego, reci, je li imanje tvojega supruga dostojno posjeta? Naš stric hvali se da je to fina kuća sa stabilnim prihodom. Pretpostavljam da ćeš ondje imati veličanstvene konje, a i dobar vinski podrum, sudeći po grimiznom, malvazijskom nosu tvojega muža. Možda bi me mogla pozvati u inspekciju njegova imanja dok gospodar još izbiva? Zar to ne bi bila sjajna fora? Kada se vraćaš, sestrice? Ako ne dolaziš u idućih tjedan dana, bi li mogla poslati malo gotova novca i poljubiti ga za sreću da mi pomogneš da ga umnožim za nas? Uvijek tvoj privrženi brat, Kitt Tyrone Pismo je stiglo od gospodaričina brata, kojega je gospodarica tetošila kao dijete. Ali smisao mu je bilo teško dokučiti. Ridley, Sarah, Napier, Col: ta mu imena ništa nisu značila.


Njegova sposobnost da pročita pismo bila je dar ljubaznog oca Corneliusa koji je bio misionar na Floresu. Samo bi bijeli svećenik platio cijeli portugalski dolar za Lovedayja, slomljenog nakon robovanja u klanu Damong. Zauzvrat za krov nad glavom i školovanje, naučio je biti dobar kućni sluga i moliti na koljenima ispred velike, kamene Marije. Ali ni to silno recitiranje Biblije ni sjedenje na tvrdim klupama nije mu moglo izbrisati iz sjećanja tko je. Bio je Keraf, Barutov otac, lovac klana Lama Tuka. Znao je donekle čitati i govoriti engleski, ah krišomje još štovao lubanje svojih predaka. I dok je molio, nije ispod glasa pjevao iste riječi kao katolički svećenici, nego bi pustio da mu um pluta strujama vremena, kao što je oduvijek činila njegova majka, vračeva kći, a i njezini preci. Iza vrata, utihnula je vika i Bengov lavež. Loveday se zagledao kroz cvijećem oslikane papire kojima je bio obložen hodnik i počeo umirivati um. Otkako je pao iz nekadašnjega života u ovo prohladno podzemlje, u samoći se navikao tonuti u snatrenje. Prisjećao se svojega života na Lanahoni, svoje žene Bulan i sinčića Baruta. Je li Bulan još jednako lijepa kao mjesec prema kojemu je dobila ime? Pitao se smiješe li se još njezine tamne usne i trzaju li se u snu dok joj djetešce siše dojku. Ne, Barut je sada već visok i sigurno plovi zaljevom u očevom prahuu. Ili se bar molio da je tako. Jesu li Bulan i Barut također postali robovi? Uza sve zadovoljstvo kojim su ga ispunjale maštarije, Lovedayja su boljele kao željezni harpun koji mu je nekoć bio najveće blago. Promeškoljivši se na petama, upro je mozak u rješavanje toga problema. Kako da se vrati u svoj svijet, Lamahoni i dragoj ženi i sinu? Natjeravši se da uspori disanje, pustio je da mu um klizi kao morska zmija daleko od dokova ovoga hladnoga svijeta. Zamislio je žal na Lamahoni, čuo je šuštanje i valjanje valova. Prešavši pijesak bijel kao šećer, zakoračio je u vodu blistavu poput plava stakla i toplu poput majčina mlijeka. Okrenuvši se na leđa, plutao je kao morska krava na iskričavoj, skakutavoj sunčevoj svjetlosti. Ukusna je bila sol na gornjoj usni. Oko njega su se pjenile i iskakivale ideje. Kada je bio ovako nepomičan, sam i spokojan, mogao je pecati budućnost jednako uspješno kao bilo koji vrač. Dugo je tako plutao, opet gledajući svoj pir, sinovo rođenje, ponos svojih roditelja. Ali izgubio se. To ga je prestrašilo jer je ocean poznavao jednako dobro kao što svaki čovjek poznaje krajolik vlastite domovine. Ali dok je plivao među otocima, oko njega su se redali nepoznati prizori. Cunjast vrh planine ukazao se tamo gdje je


očekivao nazupčan greben. Pojavio se nepoznat otok, a potom još jedan. Loveday je ojađeno motrio obzor, škiljeći kroza stisnute kapke. Uto, spustivši pogled u sve tamniji ocean, trgne se ugledavši točno ispod sebe neobičan brod. Nije to bio lamahonski čamac nego brod velik kao kit, s bisernim jedrima i blijedim ljudima na palubi. Loveday se zagleda u dubinu, tako pozorno da mu je slanoća mora zapekla razrogačene oči. Kada bi znao zadržati dah kao ronioci bisera i istražiti taj čarobni brod, stigao bi do cilja svojega putovanja. Posegnuo je duboko pod vodu i osjetio kako mu lagašna zastavica na vrhu brodskoga koplja khzi među prstima kao vlat morske trave. * Loveday osjeti udarac u bok od kojega je sletio naglavce na tvrd pod. Što je ovo, lijeni poganine? Spavaš na radnome mjestu? Udarila ga je golema kožnata čizma koja mu je sada stajala ispred treptava oka. Naglo skoči na noge i pokuša pozorno stati, uspravan kao žarač. Nad njim je bio onaj stari gospodin Pars, lica mrka kao stijena izbrazdana suncem i vjetrom. Taj je čovjek bio prvi među slugama, to je znao. Loveday je inače brzo shvatio da je posao lakaja ledi Carinne lako mjesto koje se mora truditi zadržati, jer je obećavalo dokone dane bez batina. – Samo sam na trenutak dopustio da mi se oči sklope, dobri gospodine – rekao je kimajući glavom kao veslo u oluji. – Časne mi riječi, to mi je prvi put. – Tvoja gospodarica ima tri pisma koja te čekaju – reče taj krupni čovjek. – A ja te držim na oku, prijetvorni majmune. Razumiješ li kraljev jezik? – Razumijem, gospodine. Uvijek pozorno slušati, gospodine. – Onda shvati da ću te izbaciti na ulicu ako te ponovno zateknem kako spavaš. Jasno? – Da, gospodine. Loveday pobrza do gospodaričinih vrata. Ulazeći, izbrisao je svaki izraz s lica, kako ledi Carinni ne bi dao razloga da viče na njega. Pružio je srebrni pladanj kako im se ruke ne bi morale dotaknuti dok mu predaje uredno, novo pismo. Gospodaričini ružičasti obrazi još su bili grozničavi.


– Jesmire je također ostavila pismo – otrese se. Uzeo je i drugo pismo, ispisano urednim krasopisom. – Gospodin Pars rekao tri pismo, gospodarice. Zurila je u zgužvane kugle išarana papira. – Drugo je nemoguće napisati. Odnesi ova. Izašavši, s olakšanjem ispuhne zrak iz obraza jer gospodina Parsa više nije bilo. Potrčao je uza stube, preskačući dvije po dvije i pjevušeći ispod glasa u slavu sata slobode koji mu je priskrbio odlazak u poštu. Zadržao se pred vatrom u galeriji, dvojeći bi li otvorio pisma. Onaj gospodin Pars zurio je u njega kao sam đavo. Ali nagoni su mu govorili kako mu opstanak ovisi o razumijevanju privatnih misli ljudi oko njega. Ponijevši ostatak zapaljene svijeće, zaputi se u svoj sobičak. Našavši se sam u sumračnoj izbi pod krovom, prereže pečat britvom i pročita prvo pismo.

30. listopada 1772. Mawton Hall Cheshire Najdraži striče, Stigla sam na muževljevo imanje i ustanovila da je to pljesniva ruševina u najcrnjoj zabiti. Zar je to nagrada za moju patnju? A žestoka studen i vlaga (da ne spominjemo pritisak na moje živce), ozbiljno štete mojemu zdravlju. Sir Geoffrey odbija pisati i susresti se sa mnom te je otplovio (ta krajnja kukavica!) na svoje imanje u Irskoj. Zlo mi je od svega toga i očajna sam, duboko očajna. Znam da ćeš reći neka se saberem i nastavim igru. Valjda sama moram smisliti što ću i odigrati najbolje što mogu s kartama koje su mi dodijeljene. Očekujem da će moj neposredni ovdašnji zadatak potrajati, nakon Čega ću ponovno pisati, pa vas molim da pripremite moju staru odaju u Devereaux Courtu za moj povratak. Tada ćemo otvoreno razgovarati, Vaša odana nećakinja,


Carinna Loveday odmahne glavom i suspregne smiješak. – Vratiti se u London – promrmlja pa navlaži pečat kapi ukradena voska. Koja god ga to struja nosila, očito brzo mijenja smjer. Drugo pismo je bilo napisano vitičastim rukopisom gospođice Jasmire. Poruka je bila manje uvijena pa je shvatio sve do zadnje riječi. Znači, i ta starica je jedva čekala da pobjegne:

Uredništvo Revija za dame 30. listopada 1772. Gospoda GGJ&J. Robinson Pater-noster’s Row 25 London Draga gospodo, Bila bih vam zahvalna da ovaj oglas objavite na privlačnom i uočljivom mjestu u rubrici Traženje zaposlenja, u prvom idućem broju vašega lista. Prilazem dva šilinga umotana u papir kao naknadu za vaše usluge. OGLAS Dama u godinama, s dugim iskustvom, vrh uglađena, kći izuzetno cijenjenog pokojnog svećenika iz Suffolka, koja se razumije u poslove krojenja odjeće i posteljine, vješta s iglom, izvrsno pravi frizure i krasi je fino, privatno školovanje, služit će uglednoj gospođi kao služavka, bolničarka ili družbenica. Željna je prihvatiti prikladni položaj bez ikakve odgode. Molim, odgovorite u povjerenju gospođici J., kod gospođe Wardle, trgovina galanterijom, Strand.


IV. KUHINJA, MAWTON HALL Dan uoči Svih svetih, 1772. Biddy Leigh, dnevnik


~ Kako spraviti fricassee od piletine ~ Uzmite svježe zaklane piliće, razrezane na komade, pa ih kratko prepržite u maslacu. Dodajte malo jakog temeljca, par ljutika, nešto začina, čašu bordeauxa, mah pasiranih inćuna, pa umak zgusnite maslacem uvaljanim u brašno. Ukrasite kuglicama od mljevena mesa, pijetlovim krijestama ili prepečencem narezanim na trokutiće. Jelo koje mi je dala kuharica u krčmi u Prestanu kao primjer visokog dvorskog stila, Martha Garland, 1743.


O

na grozna Jesmire našla mi se u kuhinji i zuri u niz mojih upropaštenih pita. Brisala je rupčićem vršak ružičasta nosa.

– Što je ovo, tako mi svega? – Mala nezgoda – odsjekla sam. – Dakle, kako vam mogu pomoći? – Ledi Carinna traži nešto fino skuhane piletine – objavi napućivši usne kisele kao ocat. – Ah morat ćeš se više potruditi. Ovo ne bi prošlo. O, kako li me samo bilo sram što ih je vidjela, – Naravno da ću za nju dati sve od sebe, gospođo. Moja gošća frkne nosom i počne se ogledavati po kuhinji. – Dakle, piletina. Začini je najbolje što možeš. Spravljaš objed za... pravog gurmana. – Uglovi usana zlobno su joj se trznuli. Odmjerila sam je od glave do pete i zaključila da je obična služavka kao ja. Svoju otmjenu zelenu haljinu bjelodano je nabavila iz druge ruke i bila joj je preširoka – bila je srdela koja se pravi da je krema, rekla bi gospođa Garland. Prestala sam kimati i ošinula je pogledom. – Znači, vi ćete joj odnijeti hranu? Čovjek bi pomislio kako sam zatražila da opere pod. – Ja? Pa ja nikada u životu nisam u ruku uzela tanjur. Po objed će doći Loveday, gospin lakaj. Ja smjesta odlazim kočijom. Hajde, na posao, curo. * Tako mi umaka! Razbijala sam glavu u potrazi za finim, starim jelima kojaje gospođa Garland znala kuhati za gospu Mariju. Odlučila sam se za fricassee jer ima elegantan, francuski naziv. Prepržila sam piletinu na svojoj tavi i ukrasila je ostalim sastojcima. Nitko nije došao. Ni onaj njezin lakaj – zar je i on prefin da bi nosio stvari? Proklevši, poslala sam gore maloga slugu. Ubrzo se ponovno pojavi njegova uspavana glava. – Gore nema nikoga, Biddy.


Opalivši ga po potiljku, odlučila sam sama odnijeti jelo. U Mawtonu nema pomoćnoga stubišta na kojem bismo se skrivali mi sluge, a ja tada još nisam imala predodžbu o tome kako to neuglađeno djeluje Londončanima. Od prvoga dana kada su me zaposlili, obožavala sam Mawtonove zidine i ruševne kule, hodnike obložene crnim drvetom i škripava stubišta. Bio je izgrađen kao dvorci iz prethodnih stoljeća, s novim dijelovima natiskanim oko hladne središnje utvrde iz doba Vilima Osvajača. Uspon gornjim stubištem za mene je bio rijetka poslastica, kao da ulazim u bajkovitu palaču, prilika da osjetim turske sagove pod čizmama i vidim blistave, kositrene svijećnjake. Slike na stubama usporile su mi korak. Nada mnom je sir Geoffrey gledao iz zlatnoga okvira, vrlo gospodski u halji s hermelinom i mnogo simpatičniji s četrdeset godina nego sada kada je prešao šezdesetu. A opet, već su tada upali obrazi i tanke usne predskazivale predstojeću propast. Što li, za ime Božje, ova mlada mladenka misli o svojemu novome suprugu? Sjećam se kada sam ga prvi put vidjela, baš na ovome mjestu. Nedugo nakon mojega dolaska u Mawton, pozvana sam na kat da pomognem izabrati ljekovite trave za posteljinu. Poslije, misleći da sam sama, zadržala sam se na stubama diviti istim ovim slikama. Kada sam začula kuckanje štapa koje se približavalo, sledila sam se. Bilo je prekasno da otrčim niza stube pa sam se priljubila uza zid kada se iznad mene ukazao sir Geoffrey glavom i bradom. Vidjela sam ga samo na trenutak, ali takvo lice se ne zaboravlja. Za razliku od portreta, bioje propao čovjek, bijela kosa visjela mu je u masnim rezancima, a pod izblijedjelim, baršunastim haljetkom, leđa su mu bila pogrbljena. Svijetle oči isticale su se na zajapurenome licu, na trenutak se zadržavši na mojima, razdraženo stisnute. Rubovi očiju, i s gornje i s donje strane, bili su mu neprirodno crveni. Odjednom su mi u ušima zazvonile upute gospođe Garland: “Biddy, ako ikada sretneš gospodara, okreni se prema zidu.” Stoga sam se brzo okrenula, oborila glavu i stisnutih se očiju molila da mi se ne obrati. Teškim se korakom primakao, bubnjajući štapom po podu dok se vukao za njim. Zadržavala sam dah, a on je prošao pokraj mene kao mraz koji gmiže kroz noć. Svi kažu da je nekoć bio dobrodušan čovjek. “Kada se oženio za ledi Mariju, počastio je cijelo selo pečenim volom”, pričala mi je gospođa Garland. A ja sam o njemu čula samo priče o pijanstvu i zlobnim napadima na sve koji bi mu se našli na putu. Zalila sam mladu gospodaricu koja je bježala na kat u strahu od njegova povratka.


Pokraj njegova portreta bila je dražesna slika njegove prve supruge, ledi Marije, krotka lica blijeda kao biser. Svaki njezin centimetar bio je ukrašen draguljima i čipkom, a u srcu slike njezini tanki prsti igrah su se rubinom koji se zove Mawtonska ruža. Stotinama se godina čuvao u Mawtonu, nakon što ga je neki predak sir Geoffreyja istrgnuo iz groba nekog sveca. Naslikan je vrlo precizno tako da je svaka iskrica bila uvjerljiva kao da dragulj stoji pred tobom. Kružila je glupa priča da je dragulj isisao snagu ledi Marije tako da je pobacila svu djecu te na koncu i sama umrla prije dvadeset pete godine. Gospođa Garland ju je upoznala, kada je tek stigla o Mawton. Nazvala ju je pravom svrakom i istina je da je sirota gospodarica taj dragulj nosila danonoćno dok joj ga sir Geoffrey nije napokon istrgnuo kada je hladna ležala u lijesu. Sada je već odavna mrtva, dakako, i živjela je samo u sjećanju nas, koji smo se slobodno služili njezinim starim spremištem za pića. Pred vratima ledi Carinne nije bilo lakaja. Stoga mi nije bilo druge nego pokucati. Nitko nije odgovorio pa sam pokucala ponovno. Naposljetku sam iznutra začula slabašan glas. Unutra sam zatekla samu ledi Carinnu. – Božjih mu tripica – proklela sam ispod glasa. Nisam bila navikla posluživati plemiće. – M’lostiva. – Panično sam tražila prikladno uglađene riječi. – Donijela sam vam večeru. Bila je oslonjena o jastuke na golemom krevetu s nebnicom, gotovo skrivena njegovim spiralnim stupovima i plavim brokatom. Soba je bila u toj mjeri zatrpana odjećom i škrinjama da sam morala biti izuzetno oprezna hodajući prema njoj s pladnjem. Zamahnula je mlitavim prstom prema stoliću uz njezino uzglavlje. Odložila sam pladanj i na brzinu se ogledala oko sebe. Počivala je na krevetu u rastvorenoj ljubičastoj haljini tako da su se vidjele bijele čarape prljavih, sivih tabana. Po prekrivaču su bili rasuti ostaci kolača i masna korica šunke. Časna riječ, došlo mi je da pljunem, toliko me uvrijedilo to što si je sama uzela večeru. Zurila je u pismo, s borom između iscrtanih obrva. U ružičastim krugovima oko njezinih očiju bilo je tragova suza. Toliko me zaokupilo blejanje da sam zamalo


vrisnula kada se jedna hrpica svile odjednom pomaknula. Ispod posteljine provirilo je ružno lišće. Bio je to onaj šugavi pas. Gospodarica ponjuši tanjur i iskrivi lice. – Sastruži ove stvari – reče pokazujući moj otmjeni garnirung od prepečenca i krijesta. Neki ljudi jednostavno ne prepoznaju dobru hranu kada im je poslužiš. – Nareži – naredi kad sam već izvela kniks da odem. I tako sam počela rezati meso, pitajući se kako je moguće da takva dama ne zna ni nožem baratati. Opet blago savivši prst, dozove me bliže s jelom. A onda sam morala stajati kao stražar, držeći tanjur pred sobom punih deset minuta, dok je ona hranila psa mojim savršenim

fricasscejem od piletine. Što li je ono rekla ona stara krastača? “Spravljate objed za pravog gurmana.” O, tako mi svih zvijezda na nebu, to će mi jednoga dana platiti. Kada god bi pas odvukao gospodaričinu pozornost, ogledala bih se oko sebe. Odložila je pismo u koje je bila onako udubljena i presavila ga tako da nisam ništa mogla razabrati. Ali očito je pokušala odgovoriti na njega sudeći po zgužvanim listovima papira koji su ležali unaokolo. Dala sam sve od sebe da nešto nazrem pa sam doista uspjela pročitati nekoliko redaka na jednom od zgužvanih, nedovršenih pisamaca. Bih su tako žestoko iskrižani da se papir poderao. Mrlje tinte mnogo su prekrile, ali potrudila sam se bar ponešto dešifrirati:

Meni to ništa nije imalo smisla jer su vidljive bile samo besmislice. Ali bilo je jasno da je nesretna. Kako sir Geoffrey može tako ražalostiti djevojku? Bila je to uistinu tragična priča.


Ukrasni psić napokon okrene glavu u stranu uz kratak, živčan lavež. Ledi Carinna iscrpljena se zavali natrag na jastuke. Odsutno zureći u prazno, grickala je nokte oko kojih se raskrvarila do kosti. Valjda u Londonu takve žene smatraju ljepoticama, jer put joj je bila glatka kao kuhano jaje. A opet, pupoljaste usne bile su ispucane pod crvenilom, a u kosi koja joj je sezala do ramena bilo je tragova peruti. Ali tada sam se sjetila da je ona napuštena nevjesta i da je treba žaliti. – M’lostiva. Mogu li vam još što donijeti? Nije me čak niti pogledala, nego samo odmahnula glavom uzimajući pismo da ga ponovno pročita. Povukla sam se prema vratima. – Čekaj. Možeš li mi donijeti još ovoga? – Podigla je kutiju sa slatkišima nakićenu vrpcama. – Jesmire – reče kao da joj je ta riječ kiseli limun u ustima – je otišla u potragu za njima, ali sumnjam da će išta pronaći. – Slobodno pogledam? – Oklijevala sam nakon što je kimnula, ali onda prišla i zavirila u kutiju obloženu papirom. Iz drvene kutije širio se miris rafiniranog šećera i neki dvoznačan miris koji je u jednom trenutku bio ugodan, a u idućem odbojan, kao pregorjeli sirup. – Dražeje od ljubičica? – nagađala sam. Njezinu šutnju protumačila sam kao potvrdan odgovor. – Nećete ih pronaći u ovome kraju – objasnila sam. – Ah mogla bih ih pokušati napraviti. – Krv mi je još vrila od pretrpljene uvrede zbog piletine. – Eto – slegnula sam ramenima – mogla bih spravit nešto u tom stilu. Dičim se da mogu skuhat’ skoro sve što kušam. “Dičim se”. Oholih li riječi. – Što si rekla? Vrag te odnio, curo, jedva lovim taj tvoj zaribani govor. Možeš li ih napraviti? – Po njezinoj grimasi reklo bi se da sam joj savjetovala neka njima ukrasi frizuru. – Pa ovi su kupljeni u Covent Gardenu u Stablu kakaovca, jesi li čula za tu bombonijeru? Sigurno je očekivala da ću se počešati po glavi kao prava seoska glupača.

– Stablo kakaovca u Covent Gardenu? Pa to je najslavnija bombonijera u prijestolnici i prodaje bombone, makrone, ušećereno voće i sladoled – rekla sam kao da čitam. Dugo sam proučavala njihov oglas u London Gazetteu gospođe Pars, kad


ga je ostavila u kuhinji pokraj vatre. Bio je to predivan oglas s malim crtežima korneta, tegli za sladoled i sićušnih čovječuljaka koji rade oko čudesnih štednjaka. – Pa ti znaš oponašati kao prava mala majmunica, je li? – Pogled kojim me odmjerila osjetila sam kao da mi nešto gmiže po koži. Ispod uvredljivih rijeci, bila je stvarno bistra žena. – Ali mislim – brzo sam dodala – da bi mi treb’o jedan da ga kopiram. – Imam li što izgubiti? – uzdahnula je i klonula natrag na jastuk. – Uzmi jedan. Ime? – Biddy Leigh, m’lostiva. – Izvela sam dubok kniks. – Uzmi jedan – ponovi. – Ali ako ne uspiješ napraviti savršenu kopiju, Biddy Leigh, morat ćeš poslati u London po cijelu kutiju, i to od vlastite plaće. Jasno? – Obuzela me panika. Tako otmjena kutija stajala bi me četvrtinu godišnje plaće. – Jasno? Savršena kopija. Ne samo – kako si ono rekla? “Nešt’ u tom stilu.” Nasmijala se vlastitome oponašanju mojega govora. Bio je to promukao hihot koji mi se nimalo nije svidio. Zar stvarno zvučim kao glupa životinja? – Jasno, m’lostiva. Duboko sam se naklonila i ubacila bombon u džep. Okrećući se da odem, vidjela sam da je zgrabila onog štakorastog psa i započela novu igru. Tjerala ga je da pleše na stražnjim nogama dok mu je ona mahala pred nosom jednim od dragocjenih ljubičastih bombona dok mu nije nestao u gubici.


V. KUHINJA, MAWTON HALL Dan uoÄ?i Svih svetih, listopad 1772. Biddy Leigh, dnevnik


~ Kako napraviti dražeje od ljubičica ~ Uzmite esenciju ljubičica i stavite je u šećerni sirup, toliko da dobije dobru boju, pa kuhajte do odgovarajuće vrućine te dodajte malo tragakanta koji ste prethodno razmočili u ružinoj vodici, što će vam omogućiti da ih oblikujete po želji. Pretočite na mokri pladanj, a kada se smjesa ohladi, razrežite u oblik dražeja. Ledi Maria Grice, koja ga je dobila od bake, grofice od Tilswortha, prema receptu omiljenom u doba dobre kraljice Elizabete


K

asnije te večeri, banula sam svojoj dragoj gospođi Garland po pomoć, ostavivši sluge da pjevaju uz jabukovaču, a kuhinju besprijekorno čistom. Ledi Carinni

sam poslala ono što sam uspjela nekom čarolijom stvoriti od sastojaka u smočnici: bijelu juhu, malo svinjskog buta, mariniranog zeca, žele od mušmula i na brzinu spravljen slatki pire od šljiva. Ali svejedno sam se osjećala jadno hodajući blatnim puteljcima Staroga vrta s visoko podignutim fenjerom u ruci. Te sam večeri napokon morala izabrati između života kuharice uz gospođu Garland i Jemove zakonite supruge. Savjest me dodatno pekla jer sam znala da je stara kuharica bolesna i bojala sam se da neće blagosloviti naš brak. Dok je padao mrak i turobno kriještanje gavranova paralo je zrak, zadrhtala sam zamislivši je samu, jer spremište za piće nije mjesto za bolesnika. U doba staroga kralja Charlesa, bila je to destilerija, izgrađena od dobre opeke, s dva stupa pokraj vrata i staklima na metalom okovanim prozorima. Ali prošlo je mnogo godina otkako je ledi Maria ondje spravljala raskošne sirupe. Neke od luckastijih služavki izbjegavale su tu stazu tvrdeći da su ondje u suton vidjele mršavu, blijedu gospu. Njezina nesretna sudbina je upozorenje, govorile su, da se ne treba pačati u travarstvo. Gospodin Pars nazivao ih je šupljoglavim namigušama, jer je on još zalazio onamo i služio se travama da ublaži bol u plućima. Ja nikada nisam vidjela nikakav sablasni obris među tamnim stablima. Ali što se tiče nespokojna zagrobna života ledi Marije, i sama se sada pitam budi li se ta unesrećena gospa u svojem golom grobu. U spremištu sam tapkala između nestabilnih redova boca i ploški, obilazeći škrinje neuredno natrpane začinima. Pognuvši glavu, udarala sam njome o stručke trava iz koji su se prosipale mrvice i prašina. Nered je bio gori negoli sam pamtila. Upravo me ondje gospođa Garland poučavala, u ovom kraljevstvu mirisa i okusa. Sada su aparati stajali na kamenim pločama na podu, obrasli dlakavom plijesni. U zraku se osjećao kiselkast miris snijeti. Boli me kada se sjetim kako sam pronašla svoju staru, dragu prijateljicu usnulu na ležaju gdje hripavo diše, a sivo paperje kose bježi joj ispod kape. Okrutno je vidjeti što ti nosi život ispunjen mukotrpnim radom: iz dana u dan gledala sam kako je izdaju koljena, leđa i ruke.


A onda su joj se oči otvorile i u njima sam vidjela radost. – Biddy, draga – uzdahnula je. Neko vrijeme smo čavrljale o kuhinji i dolasku Njezina gospodstva. A onda sam ju se potrudila razbuditi najbolje što sam mogla – izazovom za njezin domišljat um. – Baš me zanima jeste li ikada napravili ovako nešto? – Ubacila sam joj ljubičasti bombon u natekle prste. Pritisnula ga je, spljoštila, ponjušila. Naposljetku je gricnula kutak i oblizala suhe usne. – Ledi Maria je izradila mnogo takvih slatkiša. Davno. – Ali što to nama sada znači? – rekla sam. – Nema je da nam pokaže kako se to radi. Moja prijateljica je šutjela, što je bilo neobično. Pogledala sam je u oči i učinilo mi se da je sjaj u njima grozničav. – Nešto sam pronašla, Biddy. Ali prvo se moraš zakleti da to nećeš nikome reći. – Kunem se krvlju Božjom. – Knjigu – provali iz nje. – Vidjela sam miša kako istrčava iz rupe iza olabavljene opeke, inače je nikada ne bih uočila. Bila je skrivena, Biddy. Sakrila ju je ledi Maria glavom i bradom. Ugledala sam je, pod njezinim jastukom. Dok ju je vadila, vidjela sam da je uvezana u kožu, a na naslovnici su stajale riječi: Kuharičin dragulj iliti domaćinska

knjiga ledi Marije Grice, koju je baštinila od svoje majke, ledi Margaret Grice, kao riznicu umijeća plemenite obitelji Grice iz Yorka. Izvila sam vrat da zavirim unutra i okrenula nekoliko stranica. Bile su gusto prekrivene zapisima o svim vrstama voća, peradi i ribe, a svaka je bila ispisana drugim izduženim rukopisom. Odjednom sam i ja počela poimati kakva nas je sreća poslužila. Bilo je to pravo čudo. – To je njezina knjiga – zadivljeno sam rekla. – Sve što je ikada napravila? – I više reče, a oči joj bijesnu. Unutra je i umijeće njezine majke, njihove domaćice i prijateljica. Stotinjak godina ženske mudrosti, sve zapisano crno na bijelom. – I skriveno. Naravno da je ostavljena ovdje. – Pružila sam ruku i pogladila prašnjavu naslovnicu. Ah tada još nisam u potpunosti shvatila što je to. Uz recepte ledi Marije, ugledala sam i Lijekove te Pripravke za različite boljke te zapise o mnogo zanimljivih tema:


Umijeće otmjenog objedovanja, Ispravno damsko vladanje, Kako ocijeniti bračnu ponudu i još mnogo toga. – Počela si dodavati vlastite recepte? Znači, ipak nisi tako strašno bolesna? – Primijetila sam da moja stara kuharica pokraj uzglavlja drži kutiju sa svojim receptima na papirićima pa je u meni zaiskrila nada. Ako nije tako strašno bolesna, onda nisam tako velika izdajica. – Pišem upravo zato što sam bolesna. – Uzdahne. – Vrijeme je da sačuvam svoj rad. Ne misliš li da si previše umišljam dodajući vlastite zapise, Biddy? Obična kuharica kao što sam ja? Pogladila sam je po mekom obrazu, posutom madežima nalik na dlakav baršun. – Dobro činiš. Tvoji recepti možda nisu plemenitaški, ali nikada nisam kušala bolje. Ima li unutra recept za bombone od ljubičica? Polako sam liznula prst i počela listati stranice. Ispisane su bez reda, kad god bi se koji recept pojavio u životu ledi Marije. – Ljubičice – ustrajala sam i počela brže listati. Ah, evo ih – ciknula sam čitajući naopako. Bio je to star recept napisan otmjenim rukopisom same ledi Marije. Kako destilirati ljubičice, konzervirati ih, šećeriti – evo, napraviti bombone od ljubičica. Gospođa G. dala mi je popis sastojaka i ustanovile smo da nad nama visi sve što nam je potrebno. A vijesti o mojoj udaji za Jema jednostavno će morati pričekati. Prvo sam na police postavila nizove lojanica tako da je prostorija zablistala kao špilja osvijetljena vatrom. Zatim sam zapalila plamen ispod tronoga, koja je ubrzo zaplesala kao u đavoljoj kovačnici. Gospođa G. ustala je s ležaja i šutke sjedila s knjigom u krilu prateći retke prstom i polako kimala glavom u bijeloj kapi. – Prvo uzmi pola kile tragakanta i namoči ga u ružinoj vodici – počela je. Pronašla sam teglicu stvrdnutog tragakanta i potrudila se ukloniti grančice i prašinu. Zatim sam napravila šećerni sirup u koji sam dodala esenciju ljubičica tako da je poprimio raskošnu, ljubičastu boju. Složile smo se da dobro izgleda. – Moraš ga zagrijati na pravu temperaturu – reče.


Ubrzo se šećer zapjenio i počeo odvajati od lončića. Gospođa Garland bila je među rijetkima koji znaju izvesti takvu preobrazbu šećera. U njezinoj kutiji s receptima ležalo je Šest testova za šećer, od sirupa do kovanja tvrde karamele. – A opet, sada bih dala sve svoje znanje za jedan bombon – rekla je. – Danas sam u ovoj knjizi pročitala o Manus Christi, bombonu u obliku Isusove ruke od šećera, zlata i bisera. Ne postoji bolji lijek za bilo koju boljku. A onda se sjetila smjese i viknula: – Iskušaj Treći šećerni test niti. Podigla sam noktom palca kap ljubičastog sirupa. Kada sam je rastegla kažiprstom, tanka nit šećera brzo je pukla. Dogegala se da bolje vidi i objavila: – Još jedan Očenaš i gotovo. – I tako smo zajedno izgovorile Očenaš, a kada smo uglas rekle “amen”, pokušala sam ponovno i nit se protegla puni pedalj od palca do kažiprsta. Brzo sam u sirup dodala tragakanta. Bio je pretvrd. Počela sam iznova i, bojeći se da je tragakant prestar, pokušala sam s drugim sredstvom za želiranje, ali smjesa je ispala krhka. Naposljetku sam dodala sok od limuna i pazila da manje zagrijem smjesu. Možda je bilo kasno, a možda je posljednji pokušaj bio uspješniji, ali njime sam se morala zadovoljiti. Tek nakon što sam smjesu utisnula u drvene kalupe, nalik na niz ljubičaste dugmadi, klonula sam i protegnula bolne noge. – Imaš dara, Biddy. – Moja se stara prijateljica nasmiješila. – Umiruje me znati da ćeš ti ostati ovdje u Mawtonu kada mene izdaju stare kosti. Premda se vatra hladila, meni se lice zacrvenilo. – Nemojte tako govoriti. Ubrzo ćete opet jurišati po kuhinji. Lice joj je bilo spokojno kao mjesec. – Iduće godine molit ću gospodina Parsa da ti poveća plaću. Uz tvoju pomoć, izdržat ću još jednu godinu. Više to nisam mogla podnijeti. Sutra će Sisvete i moja će udaja biti obznanjena svima. Tako sam joj napokon rekla novosti, da se udajem za Jema i da neću ostati ovdje. Usta moje drage prijateljice su se ovjesila, a plave oči zaprepašteno su se zamutile. Kada sam ušutjela, u njoj se probudilo nešto stare iskre kuhinjske tiranke. Podigla je bradu i nazvala me budalom.


– Budala? – uzvratila sam. – Zar ja nemam pravo – rekla sam glasom koji je odjednom počeo drhtati – voditi prirodan ženski život? Do tada joj se vratilo nešto snage. – Bog te obasuo darovima. Udaja za Jema Burdetta bit će najtužniji pad za koji sam ikada Čula. Bit ćete samo – obični najamnici, u najboljem slučaju. Siroti najamnici s brdom cmizdravih beba. Vratit ćeš se tamo odakle si došla. Sram mi žilama potjera bijes. – Tužan pad? – rugala sam se. – Pa sve djevojke pate za Jemom. Zar se ti ne bila udala da si imala priliku? Zašto bih morala zauvijek ostati sama? Zašto bih se cijeloga života patila radi nezahvalnih gospodara? Ja ću bar imati djece da me njeguju kada se naradim do smrti. Lice joj je zapljusnulo iznenađenje, tamno kao da sam je pljusnula rukom. Prekrila sam lice rukama i pomolila se da se vrijeme vrati, da progutam te okrutne riječi. – Biddy. – Glas joj je bio oštar kao nož. – Ne mogu te više gledati. – Zurila je mimo mene, kao da gleda neku strašnu viziju. Otpravi me zamahom prožiljenih ruku.


VI. PLAVA ODAJA, MAWTON HALL Dan Svih svetih, listopad 1772. Biddy Leigh, dnevnik


~ Pire od šljiva ~ Uzmite pintu šljiva i blanširajte ih da omekšaju pa procijedite da smjesu pročistite od kore. Dodajte vodicu od cvijeta naranče i pet unci šećera u prahu. Kada se ohladi, umiješajte malo slatkog vrhnja da postane glatko pa dodajte punomasno vrhnje, sve dobro promiješajte i poslužite. Ovaj je recept meni, Marthi Garland, dala moja baka, Anne Garland iz Tarvina, koja ju je dobila od svoje Babe Haggit


S

utradan ujutro, bomboni su bili tvrdi kao kamen. Kušala sam jedan i morala ga ispljunuti u dlan. Nije se moglo prikriti da su šokantno grozna imitacija. Ali

svejedno sam ih odlučila sama uručiti, jer bi mi bilo najstrašnije poniženje da me smatraju kukavicom. – Ime i posao kojim dolazite? – reče neobičan glas. Bila sam toliko ljuta da sam se zamalo progurala mimo lakaja ledi Carinne. Dreknula sam mu kako se zovem, jedva Čekajući da se riješim ovog mučnog zadatka. – A posao, Biddy Leigh? Nestrpljivo sam odmahnula glavom. – M’lostiva je tražila da joj napravim neke slatkiše. Jučer, kada ste vi nekamo zbrisali. Lakaj se iznenadi i malčice prestraši. – Jučer bila ovdje? Kimnula sam. Izbliza je bio zgodan stvor: vitak mladić glatke kože boje karamela, plosnata nosa i očiju boje trnjine, kao u Kineza. – Žao mi je, gospođice Biddy. Trebao bit ovdje. Prvi put u životu... – Ma, ne uzrujavajte se. Neću cinkati. – Nećete? – Naravno da neću. Ne znam kako vi Londončani, ah mi ovdje podržavamo jedni druge – protiv njih. Glavom sam pokazala vrata ledi Carinne. Vidjela sam da pokušava shvatiti što želim reći. – Odani smo. Kao prijatelji – objasnila sam. – Jedni drugima. Bar sam tako vjerovala dok nisam slomila srce gospođi Garland. Napokon me shvatio. – To vrlo lijepo, gospođice Biddy. Vi dobra žena. – Nisam baš sigurna. Istinu govoreći, zadnja sam budaletina. Pogledajte ovo. Podigla sam tanjur s bombonima i zastenjala. Dala sam sve od sebe da ugodim milost’vi, ali nisu ispali kako treba. Nemoj! – viknula sam kada je posegnuo za jednim da ga kuša. – Nećeš izgledati ovako elegantno kad ti se zubi raspadnu na komadiće. Naglas se nasmijao.


– E, samo se smijte, nećete vi izgubit’ četvrtinu godišnje plaće. – Zato što su ti bomboni za milostivu ispali pretvrdi? Posramljena, tužno sam kimnula. – Mogli biste se ne pojaviti – ljubazno je predložio. – Možda je zaboravila. – Nikako – pobunila sam se. – Ispalo bi da je se bojim. – Ili da ste pametna žena. Gospodarica sve hoće točno kako hoće, da, gospodine. – Odmahne glavom. – Čujte – urotnički šapne – gospođica Jesmire sinoć donijela puno takvih bombona. Dala novčić gvineja nekoj gospođi iz Bathgrada. Kako bilo ja vama donijeti šaku? Nitko ne vidjeti. – To biste učinili? Opet se široko osmjehne i kimne glavom pod bijelom vlasuljom. – Kao što kaže, mi prijatelj. Pokucao je na milostivina vrata i čula sam kako mrmlja nešto o promjeni posteljine. Za nekoliko trenutaka vratio se s rukama punim posteljine u kojoj se krio tucet punašnih malih dragulja od ljubičica i šećera. Stare sam tutnula u džepove i poslagala na njihovo mjesto divote kupljene u Bathu. Došlo mi je da poljubim tog lakaja. Umjesto toga pitala sam ga kako se zove i nasmiješila se njegovoj vještini. – Gospodine Loveday, sam vas je Bog poslao. Obećavam da ću vam se jednoga dana odužit’. Ušutkao me i uveo u sobu. Toga dana ondje je vladao još gori nered. Po zidovima odaje bile su obješene crvene, zelene, žute i plave haljine. Izgledala je kao krojačnica koju je zahvatio vihor. Na podu su bile hrpe čipke, rasparene cipele i rukavice. Onaj šugavi pas naganjao je slomljeno pero. Ledi Carinna je ustala i sjedila za pisaćim stolom na drugome kraju prostorije, stružući po papiru. Ali nije bila odjevena. Razvezana kućna haljina bila joj je rastvorena na bijelim grudima. Kosa boje bakra nazirala se kroz puder kao biftek koji se probija kroz brašno. Oprezno sam zaobišla nered i pružila joj tanjur s bombonima. – M’lostiva – rekla sam uz kniks. – Ah, Biddy Leigh. – Bila je bolje volje i svijetle oči su joj blistale. Tanki prsti izgriženi do krvi izvirili su iz čipke da uzmu bombon. Zamišljeno ga je prožvakala.


Usta su mi se osušila kada sam se sjetila da je mogla staviti u usta jedan od onih zubolomaca. – I sinoćnja večera je bila jestiva. Pire od šljiva bio je pristojan. Uživah smo, zar ne, Bengo, bebice moja? – Podigla je odvratnog psa i pljesnula mu prednjim šapama. Šibao me pogledom onih svojih izbuljenih, žabolikih očiju. Malčice sam oborila glavu i izvela kniks. – Hvala, m’lostiva – promrmljala sam. – Sređujem svoje haljine – objavi nakon što je tako dugo zurila u moje lice da sam se zapitala jesam li ga zamrljala masnoćom iz pećnice. – I volim biti velikodušna prema ljudima koji mi se sviđaju. – Preleti pogledom riznicu odjeće. – Mislim da zaslužuješ nagradu, Biddy Leigh. – Nikako, m’lostiva – promumlala sam nisko se klanjajući i polako uzmičući. – Samo sam ispunila svoju dužnost. – Spasila sam si plaću i nisam nikada više željela vidjeti tu čudnu ženu. Okrenula se bočno na stolici i pokazala. – Evo, ona haljina, od crvene svile. Kako ti se čini? Nemam oko gradske cure koje bi znalo razlikovati Française od Indienne, ah znala sam prepoznati dobar šav kada ga vidim. Bila je to prekrasna haljina, nalik na velik, cvjetni buket od nabrane svile. – Stvarno je... – Ušutjela sam i progutala knedlu. Grimizni taft na gornjem dijelu bio je ukrašen sićušnim volanima i mašnama nad kojima su šveljini prsti jamačno mnogo tjedana krvarili. – Isprobaj je. – Ne mogu nikako. – Uzmicala sam kao da bi me mogla udariti. Stvarno nikada nisam vidjela neobičniju gospodaricu. – Naređujem ti. Želim te vidjeti u toj haljini. – M’lostiva – pobunila sam se. – Ne mogu... – Odmah! – Lice joj se zgrčilo od ljutnje i postalo tamnosmeđe od žestine. Oborenih očiju, prišla sam haljini i spustila je s klina. Pod prstima je bila meka kao saten i topla kao tijesto koje se tek diglo. Skuti su se vukli po podu i molila sam se da ne oštetim dragocjenu tkaninu.


– Ovamo, curo. – Zamahom zapešća uputila me u mračniji kut sobe u kojem je stajao stol zatrpan kojekakvim otmjenim tricama ženskog toaletnog pribora. Kada sam svukla stari, vuneni haljetak, već sam gorjela od stida. Pothaljina mi je bila smeđa od znoja i kuhinjske masnoće. Suknja koju sam tako ponosno sašila od komada vunena sukna sada mi je djelovala grublje od konjske ponjave. Kada sam zakoračila u finu, ružičastu podsuknju, koja mi je plesala oko gležnjeva kao netom istučena pjenica, iz nje se uzdigao oblak miomirisa. Dok sam navlačila uski gornji dio haljine, zatezao mi se u ramenima. Težak rad mijenja žensko tijelo, to sam znala. Brzo sam bacila pogled na svoju gospodaricu i pozavidjela joj na uskim ramenima i mršavim rukama koje jedva podižu vlastiti tanjur za juhu. – Aha. Druga si osoba. – Opet se smijala, naginjući se unazad da oslobodi promukli hihot. Zatim mi je prišla i tako se pozorno zapiljila u mene da sam se zarumenjela. Pogledaj se – naredi mi gospodarica pa me primi za ruku i povede do velikog, uokvirenog ogledala. “Budi hrabra”, korila sam se, “pa to je samo haljina.” Osjećala sam se kao prosjakinja koja paradira u kraljičinome ruhu. Stigavši do zrcala, očekivala sam da ću izgledati glupo kao neukusna, jeftina lutka pa da će mi se gospodarica narugati. Stoga sam bila neizmjerno iznenađena kada sam ugledala odraz. Iz zrcala me gledala zgodna žena. Visoka i uspravna, kestenjaste kose oslobođene kuharske kape. Blijedo lice s obrazima rumenim poput svježe ubranih raneta. U očima boje vina od zelenih ringlo–šljiva blistalo je zaprepaštenje. A haljina – pa pristajala mi je ljepše nego mnogim trgovačkim suprugama koje se prešetavaju u čipki po otmjenim ulicama Chestera. Zurila sam u krasnu neznanku koja je bila uspravna, elegantna i ugodna svakome oku. – Hoće li ikada zacijeliti? – Ledi Carinna namršteno je stajala pokraj mene. Slijedeći njezin pogled, podigla sam podlaktice tako da je s njih spala čipka. Od vršaka prstiju do laktova protezale su se pruge nabrana mesa – neke su bile stari, srebrnkasti ožiljci, a drugi novi i grimizni. – Nikada – odgovorila sam. – Dok god budem kuhala. Stajala je pokraj mene pa smo nekoliko trenutaka obje ostale zagledane u svoje odraze. Bila sam napola svjesna da me gospodarica motri, ali i odviše opčinjena vlastitim odrazom da bih je pogledala. S crvenim ružama u kosi bila bih najljepša mladenka koju je naše selo ikada vidjelo.


A mogla bih Jemu sašiti lijep haljetak od staroga brokata koji bi pristajao uz moju haljinu. Bih bismo najzgodniji mladenci koji su se ikada vjenčali iz Mawtona. Poslije bih je prodala, dakako. Takva haljina vrijedila bi cijelih pet funti na tezgi s rabljenom robom. – Uzmi je – odjednom će gospodarica. Nisam se mogla obuzdati da ne izvijem leđa i pogledam u zrcalu otmjenu povlaku haljine, koja je padala sve do obruba poput nabrana plašta. – Hvala vam, gospodarice – mucala sam – što ste mi dopustili da je isprobam. Ali ne mogu je prihvatiti. Odviše je otmjena za mene. Njezine se oči u zrcalu stisnu. – Ne budi tupa, curo. – Udaljavala se. – Ne mogu je više nositi sada kada si je ti dirala. Smislit ću kako ćeš mi se odužiti. Uzmi je. Moram napisati pismo. Svukla sam haljinu dok se ona vraćala za pisaći stol. Vrtjelo mi se u glavi pri pomisli da je ta oprava sada moja. Dok sam navlačila svoju pletenu haljinu, bockala me kao da je ispredena od čičaka. Podigla sam grimiznu haljinu u veliki, debeli smotuljak težak kao dijete. – Hvala vam, m’lostiva – ponovila sam, grla zgrčena od zahvalnosti. Tolikom je brzinom pisala, da mi je mahnula ne podigavši glavu s papira. Ne bih ni u ludilu mogla zamisliti da ju je na to nadahnuo prizor koji je upravo vidjela u zrcalu. Neko vrijeme sam smušenim pogledom zurila u svoj odraz zamišljajući sebe i Jema kako se ljubimo na crkvenim vratima u svojem najsvečanijem ruhu, a moja gospodarica je istodobno zamišljala posve drukčiju budućnost za svoju bijedno zahvalnu pomoćnu kuharicu. Priča se da u noći uoči Sisveta duše umrlih hodaju zemljom i izvode vragolije. Da su tada duhovi slobodni izvoditi okrutne smicalice, u zrcalima prikazivati znamenje i ostavljati poruke u zdencima obasjanima mjesečinom. Ali meni u toj noći nije stigla nikakva poruka s onoga svijeta. A što se tiče smicalica na moj račun, e njih mi se, Gospode, spremalo u izobilju. Služinska blagovaonica bila je toliko krcata slavljenicima da smo jedva između njih nosili hranu. Violina i frula prodorno su svirale, a Stari Ned cvrkutao je uz njih s kriglom iz koje se sve razlijevalo. Mladi su klicali i plesali, a Teg se hihotala s njima dok su joj dojke skakutale. Ja sam ih gledala tek jednim okom jer mi je moja nova


haljina gorjela u glavi kao kriješ. Po pravu, odjeća koju gospa odbaci pripada Jesmire, a ja sam mogla samo vjerovati ledi Carinni na riječ da sam je pošteno dobila. Kada bi je netko pronašao, a ona povukla riječ, mogli bi me objesiti. Stigao je naš upravitelj, gospodin Pars. Okupljeni su se razmaknuli da ga propuste i dodirivali su kape, premda se on na njih uopće nije obazirao. Stajao je postrani, jedući pitu od divljači s ukiseljenim povrćem i sirom. Neki su ga nazvali cjepidlakom i te je večeri djelovao posebno kiselo, duboko oborene prosijede glave i ovješene vilice. Jedna sobarica ispričala je da je čula novu gazdaricu kako urla na njega iza zatvorenih vrata, ali meni to zvuči kao izmišljotina. Ali svi su vidjeli da ga nešto muči. Zvakao je večeru kao da je piljevina, pogleda uprta u neki daleki prizor koji mu nije dao mira. Jem je za to vrijeme teturao s muškim društvom, nalijevajući se pivom. Dok sam ga tako gledala, odjednom me obuzela sumnja. Tupan je pio od jutra. U sebi sam uzdahnula, sretna što bar još stoji na nogama. Moram biti strpljiva i čekati da mu piva dođe do nosa. Kada smo Sukey i ja počistile malobrojne ostatke hrane, bar sam mogla gledati prigodnu predstavu. Naš kočijaš George Stapleforth glumio je kralja Georgea u haljetku s crvenim križem. Bio ga je gušt gledati nabijena na drveni mač. Nadriliječnik je pokušao podići kralja Georgea iz mrtvih napitkom kadli sam primijetila gospodina Lovedayja kako sam samcat stoji pokraj pozornice. Nitko se nije sprijateljio s njime, a momci su se cijeloga dana zabavljali dovikujući mu dok je išao svojim poslom: “Ej, čađava četko!” ili “Dimnjačaru!” Zaklela sam se da ću mu nekako uzvratiti za dobrotu, pa makar se morala zavaditi s ostalima. Dok sam ga gledala, tužne oči gospodina Lovedayja uprle su se u nešto iza mene, a on se ukočio kao stražar. I gospodin Pars je podigao pogled i trznuo se. Osvrnuvši se, vidjela sam što ih je zaokupilo. Točno iza mene, u dnu dvorane, stajala je ledi Carinna, čudesna u plavoj haljini koja je blistala kao anđeoska aureola. Gospodin Pars jedva se probio do nje, a očito je bio i razjaren jer je i gurnuo nekoliko dokoličara s puta. Kada se napokon naklonio pred njom, bio je ukočen i doličan. – Gospo Carinna, da ste samo pozvonili...


– Pozvonila? Vrag vas odnio, Pars. A ako mi nitko ne odgovara? Govorila je zvonko pa su se oni u blizini počeli osvrtati i zuriti. Tada se prekinula i predstava jer je George promašio šlagvort. Na trenutak je zavladala graja, a nakon nje tajac i ledi Carinnaje primijetila da svi stojimo u napetom iščekivanju. – Gospodine Pars – prosiktala je glasno kao pucanj biča – moram smjesta razgovarati s vama o našem odlasku, – Zatim se okrene uz žustro lelujanje plave svile, a naš upravitelj je potrčao za njom. Nakon trenutka tišine, društvo se prepusti radoznalom čavrljanju. – Kamo to ide? – upitala je debela Nell, pralja koja je stajala pokraj mene. – Natrag u London, misliš? – Nadam se – odvratila sam, smetena i nespokojna. – Jer mislim da ovamo donosi samo nevolje.


VII. MAWTON LODGE Prepiska gospodina Humphreyja Parsa Dan Svih svetih, 1. studenog 1772.


PRIVATNA PREPISKA

Sjeverna kuća Mawton 1. studenog 1772. Gospodin Ozias Pars Marsh Cottage Saltford Oziase, Brate, nemam vremena za uljudnosti, jer su vijesti iz Mawtona toliko važne da ih moram smjesta podijeliti s tobom. Prije dva dana, stigla je sir Geoffreyjeva nevjesta bez najave ili glasa. I to ubrzo po primitku glasa da se sir Geoffrey povukao na svoj irski posjed, nakon što se sa svojom nevjestom zadržao u Londonu samo deset dana. O, kako li su starci glupi! Što se te djevojke tiče, već sam prvoga dana shvatio da je prljava i plitka kao lokva. Međutim, ne manjka joj lisičjeg lukavstva, kao što ćeš sada ćuti. Sinoć mi je povjerila da će potkraj mjeseca otputovati u Francusku i odanle u Italiju, gdje njezin stric ima posjed. Pitao sam je hoće li joj se suprug ondje pridružiti. “Ne, ne, odveć ga muči jetra da bi putovao u ovo doba godine”, kaže ona. “Ali traži da ja svakako otputujem radi zdravlja, koje slabi na ovoj sjevernjačkoj hladnoći. A rado bih da vi predvodite moju malu ekspediciju, Pars, jer mi je prijeko potreban razuman čovjek da sve uredi. Štoviše, pisao mi je o svojem potpunom povjerenju u vas”, rekla je, “i traži da za svojega izbivanja postavite odgovornoga zamjenika.” Znao sam da su doista stigla neka pisma, ali budući da ona zahtijeva da po poštu ide isključivo njezin sluga, nisam ni o čemu obaviješten. Otišao sam obećavši da ću porazmisliti o svemu.


Dobro sam razmotrio situaciju. Od mladog Johna Strutta tražio sam da mi obeća kako će preuzeti moje španske dužnosti te nadzirati posjed i kuću. A onda je sinoć, uoči Sisveta, gospodarica ubrzala sve, banuvši na slavlje da mi kaže kako hitno mora prikupiti sredstva za put. Čim smo otvorili sir Geoffreyjevu komodu, prekopala ju je brzinom krupjea u društvenome domu. Na stolu se našlo gotovo 1400 funti. “Ovo nije dovoljno”, rekla je. “Gledajte, imam kreditno pismo sa sir Geoffreyjevim potpisom. Sutra morate poći sir Geoffreyjevu bankaru u Chester i podići još 1000 funti za putovanje.” Pregledao sam pismo i ustanovio da je posve propisno sastavljeno, sa sir Geoffreyjevim pečatom i potpisom – malo drhtavim, dakako, ali zakleo bih se pred sudom da je njegov. Brate, vidiš li ti kojom brzinom te gradske gospođe znaju spaliti imutak? “Najvažnija je brzina”, preklinjala je, “jer moramo krenuti iz Londona i stići u Dover prije zimskih oluja.” Zatim mi je rekla tko će sve putovati u njezinoj sviti, koliko će raskošna biti prtljaga i tome slično. “I rečeno mi je da izaberem nakit koji mi se sviđa”, rekla je, “jer ne smijem sramotiti časno sir Geoffreyjevo ime”. Zatim mi je naložila da joj dam dragulj ledi Marije, Mawtonsku ružu. O, kako li sam joj samo nevoljko predao taj dragi kamen. Da sam od onih koji se prepuštaju mašti, bio bih rekao da je dragulj zlokobno obasjao gramzljivo lice svoje nove vlasnice. Natjerala me da joj ga učvrstim oko vrata, a dok sam prstima prtljao po kopči, strašno me morila uspomena na milu ledi Mariju. Tek kad sam bio na izlasku iz sobe, upitala je: “Hoćete li se priključiti mojoj maloj pustolovini?” Pogledao sam kreditno pismo, dragulj i njezino lukavo, usko lice pa odgovorio: “Dakako, milostiva.” U prilog mi ide to što me smatra tupim robom, ali motrit ću, čekati i pritajiti se. Ali usprkos svemu, brate, srce mi tuče kao vojnički bubanj zbog nagle promjene u mojoj svakodnevici. Moram nabaviti zemljovide, spakirati sefove, pregledati konje i dogovoriti vremena plovidbe. Poći ću, Oziase, da zaštitim


gospodareve interese. Kunem se da ću učiniti sve u svojoj moći da očuvam mawtonsko bogatstvo, pa makar morao putovati u Italiju i oko cijeloga svijeta. Opet ću ti pisati kada krenemo, čim uzmognem, i dati ti upute, Tvoj odani brat, Humphrey Pars


VIII. MAWTON HALL Od Sisveta do Martinja, studeni 1772. Biddy Leigh, dnevnik


~ Prenosiva juha za putnike ~ Uzmite tri teleća buta, jedan jelenji, dvije svinjske nožice i drugo dobro meso koje imate pri ruci. Sve položite u veliku zdjelu s maslacem, četiri unce inćuna, dvije unce muškatnog oraščića, pet ili šest celera, tri mrkve i stručkom trava, prekrijte vodom, poklopite i ostavite na vatri četiri sata. Procijedite kroz gusto cjedilo i ostavite na vatri još jedan dan dok ne postane gusto kao ljepilo. Istočite u plitke, glinene tanjure da stoji do sutradan. Razrežite na šnite i ostavite na suncu. Spremite u limenu kutiju s papirom za pisanje između svake šnite. Ovo je vrlo korisna smjesa za putnike jer će uz dodatak kipuće vode biti izvrstan temeljac za guste juhe, gulaše i umake. Martha Garland, 1750., vrlo koristan recept koji mi je dala gospođa Salter iz Chestera


V

ečer uoči Svih svetih tražila sam gospodina Parsa da mu pošaljem Jema s vijestima o našem vjenčanju. Ali kada se napokon vratio, brzo se uspeo na

pozornicu. – Moram vam se obratiti s dubokim žaljenjem – rekao je podigavši ruke da utiša gomilu. – Jer sam upravo doznao da iduće godine kod kuće neće boraviti ni naš gospodar ni gospodarica. Stoga neće biti potreban toliki broj zaposlenih na posjedu. Prvo, ima onih koji će ostati u Mawtonu sa smanjenom plaćom. To su konjušari i ostali koji brinu za stoku. – To je dočekano povicima da su im za život potrebne pune plaće. – Drugi popis – gromoglasno nastavi da naglasa graju – čine oni koji će koncem mjeseca biti otpušteni. – Znači, svi ćemo završiti u ubožnici – zavapi prodoran glas praćen nezadovoljnim povicima. Pogledala sam Jema, ali on je još imao nos u krigli. – Naposljetku, imamo popis onih koji će biti u pratnji Njezina gospodstva, koje putuje na kontinent. – Na to, muk. – Taj je popis toliko kratak da ga mogu odmah navesti – reče. – Prvo, ja. Putovat ću u Europu kao vodič i zaštitnik ledi Carinne. Tako znači, pomislila sam. Sav se naduo jer je izabran za putovanje u inozemstvo. – I gospođica Jesmire, naravno, kao osobna služavka Njezina gospodstva. Također Loveday, lakaj Njezina gospodstva. – Bacila sam pogled na svojega novog prijatelja, koji je polako kimao. – Zatim, do Dovera kočijom Njegova gospodstva, George Stapleforth. – Na to je nastala galama jer stari George nikada nije prešao granice naše grofovije. Zatim se gospodin Pars zagleda u mnoštvo i, na moje iznenađenje, pogled mu se zaustavi na meni. – I naposljetku, da ne bismo morali jesti tuđinske splačine, Njezino gospodstvo će povesti Biddy Leigh. Bilo je to nezamislivo. Ta nisam ja bila neka londonska služavka koja će dami izgladiti put u tuđini. – Ne, gospodine! – povikala sam bez razmišljanja. – Ne idem ja nikam’.


– Ideš, gospođice – naredi gospodin Pars. – I pokaži doličnu zahvalnost svojoj velikodušnoj gospodarici. Na vlastito zaprepaštenje, odbrusila sam mu, i to pred svima: – Ne idem, gospodine, oprostit ćete mi. Jer se udajem za Jema Burdetta pa ne mogu i ne želim poći. Na to je u društvu zavladala galama kao u jatu gusaka. Nastala je vehka graja, jer je to bila novost čak i mojim kolegicama iz kuhinje, koje su vrisnule čuvši da sam im odmamila miljenika. Jem je pokušao ustati, premda su mu se noge skoro oduzele od piva, ali potvrdio je da “me Biddy ‘oće za muža, a ja se ne usudim odbit’.” Došlo mi je da ga opalim po tintari, kao i sve one koji su prasnuli u grohotan smijeh. – Da ste oboje došli u moj ured. U osam – naredi gospodin Pars. Sutradan ujutro nemirno smo stajali u uredu gospodina Parsa, a naš je upravitelj sjedio za svojim stolom ispod skupih zemljovida i kožnatih knjiga. Jem je još bio mamuran i držao rupčić pred ustima. Dakle, prisiljen si na ženidbu? – započne gospodin Pars pa ispuhne perjanicu plavoga dima iz lule prema stropu. – Ako je tako, prema pravilima, oboje gubite posao. – Kada nije dobio odgovor jer sam ja bila previše zatečena, oštro me upita: – Jesi li bludjela s ovim mladićem? Jem se zagrcne u rupčić. Ja sam napokon došla do daha. – To uopće nije istina, gospodine. Takve priče su klevete. – O klevetama odlučuju suci – naruga mi se gospodin Pars – a ne hir kuhinjske pomoćnice. – Nikada Jemu nisam dopustila takvu slobodu, kunem se – iskreno sam rekla. – Gospodine Pars, molim vas. Poslušajte me kada kažem da ne mogu putovati, gospodine. Odloživši lulu, sklopi ruke na okruglome trbuhu. – A sada ti mene slušaj, mila. Razmisli. Bila bi šteta da tek oženjen čovjek ostane bez posla. – Ne biste valjda – zavapila sam. Slegne ramenima. – On ne radi u kući i možda ga nećemo trebati.


– Onda ćemo otići zajedno i pronaći drugi posao. – Uhvatila sam Jema za ruku i učinila kao da ću ustati. – Stoj! Nisam završio. Nevoljko smo bubnuli natrag kao čunjevi. – Moraš razmotriti i dodatak na plaću od pet gvineja. Na to se Jem probudio. – Pet gvineja, gospodine Pars? – Upravo tako, momče. Tvojoj zaručnici isplatit ću punu plaću i još dodatak od pet gvineja pod uvjetom da otputuje u inozemstvo. Može li brak imati boljeg temelja, momče? Izvadi zlatnik iz sefa i položi ga uspravnog na policu iznad kamina. Kako li je Jem samo blejao u debelo lice kralja Georgea, koje je blistalo kao u velike, masne žene. Na to moj dragan zategne kapu i reče: – Fala vam, gospodine Pars. Reci fala, Biddy. – Mogli bismo pronaći drugi posao – preklinjala sam ga, ali znala sam da je gospodin Pars pobijedio. Za pet gvineja taj bi me momak poslao u tuđinu s manje žalosti nego omiljeno prase na klanje. * Mrzim iskuhavati kosti. Dan za danom kuhala sam prenosivu juhu, ubacujući mrtve životinje u kotao dok ta hrpa skuhanih tetiva nije smrdila kao dvorište u kojem se pravi loj. Da stvar bude gora, imala sam dojam da me gospođa Garland kažnjava, s punim pravom, jer je znala da je mesarstvo jedino što u kuhinji mrzim raditi. Miješajući kotao, prisjećala sam se dana kada su gospodar i njegovo lovačko društvo dogalopirali u naše dvorište, a konji su dahtali i pušili se od lova u zoru. Konjušari su istrčali pred njih, ali dok su ostali sjahali, sir Geoffrey je pobjednički ostao sjediti na nemirnome konju i ondje iskapio vrč žestoka pića. S divljimje zadovoljstvom gledao kako lovočuvari iskrcavaju njegov ulov. A onda su mu se oči uprle u mene, koja sam stajala na vratima. – Ti! Mala od kuhinje! Plaćam ti da dokoličariš? – viknuo je kao da je gluh. – Ona tamo srna ulovljena je u guštiku, njezina ću jetra doručkovati. Ogledala sam se oko sebe – nitko nije gledao osim mene.


Čekala sam postrani dok su muškarci skidali životinju, a sir Geoffreyje sjahao da pljesne srnu po butini s osvajačkim ponosom. Tada sam primijetila da mu je sva koža kužna, čak su mu i grbavi prsti djelovali oprljeno. Nešto je u gospodaru podsjećalo na klaoničara, pogotovo način na koji je mjerio rogove i kopita. Kada sam se sjetila da je Njegovo gospodstvo pravo središte strke i posla u Mawtonu, odjednom mi se sve učinilo okaljanim, čak i njegovi divotni prozori i kule. Oklijevajući, pošla sam za dvama lovočuvarima koji su teglili životinju u našu hladnu smočnicu. Ali bili su prgava raspoloženja, ili zbog cuge ili zbog lova. – Pokreni se, Biddy Leigh – reče glavni. – Žestoko smo jahali, još prije negoli si ti uopće pomislila na ustajanje. Za promjenu možeš trančirati lovinu. Ne zaboravi da Njegovo gospodstvo čeka doručak. I tako su se pokupili, ostavivši me da radim. Pogledala sam siroto stvorenje obješeno o klin dok mu se glava klati, porculanske oči zure, a rane su još crvene i mokre. Željela sam učiti i pokušati, premda sam samo jednom prije gledala taj krvavi posao. Dok sam se spremala trančirati stvorenje, njegovo toplo krzno smrdjelo je po strahu i neprobavljenoj travi. Trebalo mi je mnogo vremena da odlučim gdje da prvo zarežem. A onda sam u nekoliko poteza rastvorila trbuh, kao da su se otvorila jezovita, dvokrilna vrata od grla do repa. Baš kad su smrdljive iznutrice pale, pušeći se, na pod, za oko mi je zapelo nešto neobično. Isprva sam mislila da je to čvor na crijevu ili istrošena jetra. Pogledavši malo bolje, razabrala sam lišće duge njuške, veličine mojega nokta na palcu. Zamalo sam se skljokala na tlo u nesvijesti. U vreći majčine utrobe, ležalo je savršeno, sićušno lane. Posegnula sam da ga istrgnem, kadli me odjednom, kroz opnu maternice, udarilo majušnim kopitom. Gospode, vrištala sam sve dok nisu došli konjušari i riješili stvar. Znala sam da ta sirota beba nije mogla preživjeti, sva sluzava i meka, s prerezanom majčinom vrpcom nalik na ljubičastu cjevčicu iz koje teče krv. Ali dugo nakon što sam poslala gospodaru jetra pržena u maslacu koja je tražio, oplakivala sam slijepo stvorenje na voštanim nožicama koje se trzalo pa, Bogu hvala, ukipilo na podu smočnice. Od toga dana, trančiranje prepuštam onima koji za to imaju želuca. Iz tih posljednjih, mračnih tjedana u Mawtonu, sada mi blistaju samo dvije uspomene. Jedna je na moju dragu gospođu Garland. Ostale smo u zavadi, a onda me dva dana


prije mojega polaska pozvala k sebi u spremište za pića. Koračajući kroz sumračno, zimsko poslijepodne, pokupila sam šibu i udarala njome bodljikave grane kupine koje su se nagomilale na puteljku. Sve je oko mene umiralo. Zlatna jesen, nade u brak, poznata svakodnevica. Žudjela sam da nekoga opalim šakom. Stara kuharica sjedila je ispred vatre, slično kao one noći kada smo pokušale napraviti bombone od ljubičica. I rekla mi je: – Biddy, ne mogu te pustiti da odeš prije negoli se pomirimo. Neko vrijeme čulo se samo pucketanje vatre, a onda mi se s usana oteo cvilež i stegnule smo jedna drugoj ruke. Suze su mi padale niz obraze i brzo sam ih brisala. – Ne mogu si oprostiti. Bila si bolja prema meni od rođene majke. A ostat ćeš ovdje posve sama. Odmahnula je glavom i uzdahnula. – Ako Bog da, ja i Teg ćemo se snaći dok se ti ne vratiš živa i zdrava. Zatim se uspravila i dodala mi čistu krpu da obrišem lice pa rekla riječi koje nikada neću zaboraviti: – A sada me slušaj, Biddy. Ako ćeš me ikada poslušati, neka to bude sada. Razmišljala sam i čini mi se da su pred tobom dva puta. – Kada me pogledala, oči su joj blistale kao u djevojčice. – Možeš otrpjeti sve ovo kao muku i potratiti cijelu godinu na jadikovanje. – Na to sam oštro podigla glavu, ah nije dopustila da je prekinem. – Ili možeš postati nešto više od obične kuharice kao što sam ja. Nauči praviti one fine francuske bombone i jela à la mode. Kakva prilika, curo! – rekla je tresući moju zarobljenu ruku. – Vidjela sam oglase u kojima se traže kuharice francuskog stila i znaš koliko nude? Dvadeset gvineja godišnje. Bit ćeš plemićka kuharica. – Ali kada se vratim, udajem se za Jema. – Izgovorila sam to kao stavak katekizma u koji samo ja vjerujem. Uzdahnula je tako da joj se uzbibalo pozamašno poprsje. – Onda kuhaj u pivnici kojom se Jem razmeće. Čula sam da postoje krčme u Londonu koje pripremaju bogovsku hranu. O, da mi se vrati mladost, kako bih li samo voljela kušati što tamo kuhaju. A tek Pariz! Ovo bi mogla biti tvoja prilika za uspjeh, uza sve darove koje ti je Bog dao. Kušat ćeš hranu o kakvoj ja ne mogu niti sanjati.


– Ne bih rekla. – Čvrsto sam odlučila ostati jadna. – Za mene je samo kuhača, vode me sa sobom samo da Njezino gospodstvo ne bi trebalo jesti tuđinska jela. Možda ću kuhati samo za onog njezinog šugavog psa. Nisam joj rekla da me prethodnoga dana ledi Carinna pozvala na nekohko neugodnih trenutaka. Naložila mi je da spakiram škrinju sa stolnjacima, čašama i tanjurima te da hladne namirnice pohranim u dno kočije. Ali prije negoli me otpravila, rekla je: – I ponijet ćeš onu crvenu haljinu. – Srce mi je počelo divlje tući kada sam to čula. Pitala sam se zašto me ta haljina ispunja tolikim nemirom. Glas gospođe Garland prekine mi brige. – Ali ići ćeš na tržnicu u toj tuđini? – ustrajala je. – Aha. Možda – umorno sam odvratila. – Premda od Staroga Neda čujem da ćemo jesti samo žabe i zmije. Baš sam mu jutros rekla da sam vježbala pripravu žabljih krakova i da sam mu jedan ubacila u juhu. Trebala si mu vidjeti lice. A to ću stvarno učiniti ako ne začepi gubicu. Usne gospođe Garland prvo se objese, a onda skupe u grohotan smijeh. – O, to mi već više sliči na moju staru Biddy – hripavo je rekla. Čvrsto mi je stegnula ruku, a ja sam joj uzvratila smiješkom. Ali pazi na taj svoj jezik. Mislim na ledi Carinnu. Čudna je, ah tije gospodarica. Moj savjet je da ispuniš njezine zadatke najbrže što možeš i kloniš joj se s puta. I Jesmire... – Gospode, nju ne mogu živu vidjeti. – Na nju se ne trebaš obazirati. Samo u njezinoj blizini budi brza i tiha. Nevoljko sam kimnula. – I budeš li imala poteškoća, gospodin Pars je usprkos mrgodnome držanju pošten kršćanski gospodin. Načitan je, a i gospodar u njega ima puno povjerenje. Budeš li se ikome morala obratiti za pomoć, svakako se javi gospodinu Parsu. “Kada bi samo znala kakav je podlac”, pomislila sam. A opet, njezine su riječi bile točne i olakšat ću si život ne budem li ga razjarivala. – Dosta o svemu tome – reče. – Želim ti nešto dati. Ponudila mi je srebrni nožić koji je uvijek nosila na lančiću oko struka. Pripadao je ledi Mariji dok ga moja stara prijateljica nije pronašla iza neke stare škrinje, pocrnjelog i otupjelog.


– Nikada se nisam služila boljim nožem. Rado bih zamišljala da sjecka sav onaj fini češnjak i rajsko voće. – I guli žablje krakove? – dražila sam je. – E, čak i to. Za ljubav ledi Marije. Prihvatila sam ga i savršeno mi je pristajao na dlan. Zatim se naslonila i prekrižila ruke pa se prodorno zagledala u mene. – Možda misliš da sam stara usidjelica, ali nagledala sam se više godina života od tebe, Biddy, pa se nemoj oglušiti na ovo što ću ti sada reći. Prvo, izrazito mi je drago što si sačuvala krepost. Nemoj me tako gledati. Znam da si dala Jemu da ti udvara, ali cijela kuća prepričava što si rekla gospodinu Parsu – da mu veću slobodu nisi dopustila. Gospode! Prekrila sam lice rukama pri pomisli na te silne jezike koji su se razmahali o mojem privatnom životu. – Dosta. Umrijet ću od stida – rekla sam vireći kroz prste. – Samo želim reći, curo, da ćeš u tim svratištima spavati pokraj kojekakvih pipničara, kočijaša i sličnih, pa da moraš svoje blago držati pod suknjom na sigurnom. Nisam mogla suspregnuti smijeh. – Svoje blago? – Znaš na što mislim. Na tvoje najveće blago – koje gubi svaku vrijednost jednom kad ga potrošiš. – Naravno da ću se čuvati. Nisam bedasta. Mogla sam dodati da ga, ako sam ga tog uzavrelog ljeta uspjela sačuvati od Jema, sigurno neću potratiti na nekog pipničara zmijskog jezika. – I naposljetku, tražim od tebe sljedeće. Sve zapisi za svoju staru prijateljicu, Biddy. Piši mi što vidiš, koga upoznaješ i, najvažnije – što jedeš. Sve potanko opisi i zapiši recepte ako uzmogneš. Da sam bar dvadeset godina mlada, borila bih se s tobom za ovu priliku. Stoga me nemoj razočarati. Gledaj, uči i kušaj umjesto mene, curo. Vrijeme je da u ovu knjigu dodamo novih recepata. I tako mi je draga gospođa Garland predala Kuharičin dragulj, koji su ispisale tolike ruke: ledi Maria, njezine prijateljice, kuharice i susjede. One će mi biti vodiči iz prošlosti, one koje su kuhale, usavršavale i zapisivale svoja najveća ostvarenja. Čak je ušila u svezak nekoliko novih listova zajela koja ću ja tek otkriti.


Te večeri šetala sam s Jemom do Reade Cottagea. Bolje rečeno, primio me pod ruku i odvukao onamo, jer sam bila slaba od jada. Kada smo stigli do te ruševne zgrade, zaplakala sam prepoznavši u njoj ruševinu naših nada. Pars Fold je najbujnija dolina u tome kraju, nadomak nove glavne ceste, ali zaštićena brezikom. Govorilo se da je pripadala Parsovoj obitelji od pamtivijeka, ali sir Geoffrey ju je kupio od starog gospodina Parsa i pripojio je Mawtonu. Naš upravitelj nikada nije govorio o tome, ali bar je imao to zadovoljstvo da je nadzire kao Mawtonov špan. Sanjali smo o tome da je uzmemo u najam, obnovimo Reade Cottage kao uspješnu krčmu te ondje živimo u blagostanju. – To je samo jedna godina, mila – rekao je Jem slabo se obazirući na moju tugu. – Skoro će proć’. Zamisli samo, bit ćemo namireni za cijeli život. Ipak ću dobiti vlastitu krčmu rekao je oduševljeno stežući pesnice. Sjetila sam se kako ga je gospođa Garland nazvala nedostojnim i odmahnula glavom. Poljubio me u usne, prodirući mi u ustajezikom koji je mirisao po žitu i slatkoći. Ali ja sam osjećala samo bol, jer sam se bojala da ću ga izgubiti. Čaroliju kojom sam opčinila Jema trebalo je svakodnevno održavati. Neću ga moći hraniti preko mora. Neću mu moći poslati zdjelu punu poljubaca. – Moramo pobjeći – preklinjala sam ga stegnuvši mu ruke. Rekla sam mu da bismo se mogli vjenčati i u nekom većem gradu potražiti posla. – Ne mogu podnijeti rastanak od tebe, Jem. Ne mogu otići. Ali jedva je susprezao oduševljen osmijeh. Bio je to čovjek kojemu su u očima blistale zlatne gvineje. A gospodin Pars mu je uz to obećao lagodan posao zauzvrat za moju godinu izbivanja. Kažu da noć i njezine sumorne maštarije vuku srce u očaj, a da zora donosi novu nadu. Tako se i meni činilo tog posljednjeg jutra u Mawtonu. U kutu kuhinje, probudila me kočijaška buka. Hladna voda, čista odjeća i pivce za živce doveli su me u red. Zavirivši u krhotinu zrcala, ustanovila sam da mi lice nije toliko uništeno kao kada sam sinoć u suzama tonula u san. Oko mene je blistala kuhinja u kojoj sam svakodnevno radila: bakrene tave uredno obješene, izgreben drveni stol i čisti plavi tanjuri poredani na kredencu. Ustala sam da pometem ugljen i odjednom se grčevito uhvatila za pocrnjeli kamen ognjišta.


Koliko li je prošlo otkako sam kao nova cura prvi put stavljala kokoš na ražanj i namjestila je da se peče nad vatrom? Kakve li smo samo komade govedine dimili na ražnju dok je slanina visjela s klinova, a sok mesa natapao pite lagašne poput jajastih oblačića! Nijednom u deset godina u Mawtonu nisam dopustila da se ta vatra ugasi. Svake zore, zimi i ljeti, razgrnula bih zamirući žar i postavila nove grančice za potpalu. Dodirnula sam grub kamen i pritisnula obraz o njegovu vječnu toplinu, žaleći što tu odanu vatru ne mogu ponijeti sa sobom. Glupo je to, znam, ali vatra je kuharici najbolja prijateljica. U Mawtonu je gorjela dobra vatra: ognjište pocrnjelo od stoljeća toplih večera. Mislim da nijedan poganin nije štovao vatru kao kuharica. Stoga sam poljubila zid čađavog ognjišta i spremila kresivo da naložim nove vatre, tko zna gdje.


IX. OD MAWTONA DO NANTWICHA Martirije, studeni 1772. Biddy Leigh, dnevnik


~ Mliječni napitak s brendijem ~ Postavite zdjelu uz vatru i razbijte devet jaja pomiješanih spola boce brendija, cijelim cimetom i tri komada mahune muškatnog oraha. Potom pola minute ribajte muškatni orah, držeći smjesu nadomak vatri, ali pazeći da se ne zgruša. Zagrijte pola litre vrhnja sa zdjelicom šećera i pozorno motrite dok gotovo ne uzavri i zacvrči na rubovima. Podignite i s visoka ulijte u brendi i jaja. Neka se odmara pokraj vatre dok se ne zgusne, a onda pospite šećerom u prahu. Recept iz Zvjezdane krčme u Nantwichu, poslužen u plavoj zdjeli, dobar da ne može biti bolji, Biddy Leigh, 1772.


T

oga smo jutra trebali krenuti u devet. Gospodin Pars kiptio je kao uzavreli čajnik, mahnito obilazeći konje koji su udarali kopitima o pod, zveckajući

ormom. Ja sam stajala držeći svoj zavežljaj na boku, meškoljeći se kao da sam progutala jato živih ptica. I vrijeme je bilo grozno, jer se uopće nije razdanilo kako treba, a oblaci su bili teški kao siva, grudičasta kaša. Nakon tri dosadna sata, pojavila se Jesmire klepećući iza gospodina Lovedayja, kojije nosio njezin kovčeg. Utrpala se u kočiju, a kada se smjestila, čula sam kako govori gospodinu Parsu: – Ne želite valjda reći da će se moja gospodarica voziti u istoj kočiji s – malom od kuhinje? Obrazi su mi se usijali kao ražanj. Ah nisam ništa mogla poduzeti. “Samo vi čekajte, gospođice Žabo”, ponavljala sam u sebi, “svanut će dan kada ću vam ja pripremiti večeru.” A onda smo začuli sušanj svile i pojavilo se Njezino gospodstvo, veličanstveno u sivome kaputu punjenom labuđim paperjem, gledajući s praga. – Što se događa? Gospodin Pars dojuri kao bik. – Gospođica Jesmire me izvijestila kako nije uglađeno da se Biddy Leigh vozi u kočiji. Stoga moramo napraviti mjesta za nju pokraj kočijaša. Gospodarica se zagledala u mene pa sam se spustila u dubok kniks. – Ne. Biddy se mora voziti u kočiji. Pars, vi ste glava ekspedicije. Zar ne vidite koliko je sati? Ukrcajte moje torbe, za Boga miloga, i krenimo. Je smire, jezik za zube. Jesmire sam dobacila papren pogled, a ona je napravila lice kao da je upravo popila gorku aloju. Znači, mojoj je gospodarici ipak stalo do mene, klicala sam u sebi, a ona stara goropadnica to mora pokušati. Napokon sam se uspela u meko gnijezdo kočije i odmorila noge. Unutra je bilo mračno i zagušljivo, ali posve suho. A onda su se kotači trznuli i krenuli smo. Jednom kad su konji prešli u kas, bilo je tisuću puta udobnije nego u nenatkrivenim kolima. Odlazak iz Mawtona strašno me pogodio. Sjedila sam okrenuta suprotno smjeru vožnje pa sam morala gledati kako se cesta iza nas pretvara u vrpcu. Dok smo prolazili kroz park, ugledala sam skupinu muškaraca kako ureduju živicu na polju i među


njima jednu svjetlokosu glavu. Skočila sam sa sjedala i promrmljala: “Jem” pred kišom išaranim prozorom, prije negoli sam se stigla obuzdati, – Za Boga miloga, začepi – otresla se gospodarica. – Kao da mi nije dovoljno što moram trpjeti ovo ljuljanje. Sjedni. – Dok sam ja bila mlada – nadmeno će Jesmire – takvo stvorenje u mojoj se blizini ne bi usudilo niti pisnuti. Tada sam se sjetila obećanja gospođi Garland da ću paziti na jezik i imati što manje posla s objema. Hvala zvijezdama, za manje od sata obje su zadrijemale pa sam samo ja pratila put. Prošli smo pokraj duge karavane pokućaraca koja se zaustavila na brdu i vidjela sam konje zalizane kišom kako se odmaraju u ormi kao ozbiljni kipovi. Poslije smo truckajući prestigli dvojicu pogurenih putnika koji su vukli zavežljaje blatom goleme, puste vrištine. Ta dva putnika mogli smo biti Jem i ja dok vučemo sve što posjedujemo na ovome svijetu u neizvjesnu, zajedničku budućnost. “Da smo bar pobjegli da se vjenčamo”, nijemo sam vapila. Spustila sam kapu na oči i zaplakala kao vreća surutke iz koje nezaustavljivo curi. Kada sam se probudila, kočija je bila obasjana bakrenim sjajem zalaska sunca. Jesmire je još spavala, a brada joj je mlitavo visila na košćata prsa. Ali gospodarica je zato bila budna. Vidjela sam kako me u crvenkastom polumraku promatra blistavim očima. – Dakle, Biddy – reče – odakle si? – Ja, gospođice? Mislim, Vaše gospodstvo. – Zateklo me što mi se uopće obraća. – Ni od kud posebno. Njezino lice bilo je blijedi oval, ali staklaste oči i dalje su blistale. – Rekla bib da odnekud moraš biti. – Iz mjesta koje se zove Scarth, m’lostiva. Tamo nema niš, sam Bog zna. Glasno se podsmjehnula. – Tamo nema bogzna čega, bilo bi bolje reći. – Bog zna da tamo nema bogzna čega, bolje je reći. Na to mi se nasmijala, ali nisam bila sigurna koliko je taj smijeh srdačan. – Sigurno imaš obitelj. Pričaj mi o njoj.


Tim pitanjem nisam samo razbijala glavu, nego sam je doslovno smrskala. – Nema se što puno reć’, gospođice – m’lostiva. Imam samo staru mater, to mi je majka, i sestru Charity. – Charity je neobično ime, znači dobrohotnost. Tako je, m’lostiva. Moj čača je imao čudne predodžbe o imenima. – Biddy. To je skraćeno od Bridget? “O, Bože, došlo je i do toga”, pomislila sam. – Obedience – promrmljala sam tako tiho da me nije čula. – Molim? – Obedience, m’lostiva. Pokornost. Na to se nasmijala onim svojim promuklim glasom i rekla: – Ne sumnjam da ti ime pristaje. Obedience, imaš vrlo malu obitelj. Čime ti se bavi otac? – Naziva se doktorom za krave. Liječi stoku. Ali lunja kud mu drago, m’lostiva. Neko vrijeme je šutjela, što mi je bilo drago jer nikada nisam rado govorila o starome tati. Upravo me on nazvao po svojoj majci opsjednutoj biblijskim citatima. Umišljao si je da je vatreni otpadnik od anglikanske crkve, ali ja sam vidjela samo da mu vjera nalaže izbjegavanje poštena rada. Navraćao je povremeno kući da izmuze moju mamu, napravi joj još jedno dijete i vrati se na cestu. Dama kao što je Carinna ne bi mogla niti zamisliti takvu ništariju. – A braća? – odjednom upita. – Imala sam braće. Nemam ih više. – Izbrojala sam na prste. – Braću i sestre. Sedmero ih je Bog uzeo sebi. – Smrt baca dugu sjenu, zar ne? – rekla je. – I ja imam brata. Majci sam na samrtnoj postelji obećala da ću ga cijeloga života voljeti i brinuti se za njega. – Na to je utihnula pa sam vidjela samo mutan obris njezina lica kako poskakuje u sutonu. – Znači, brojati znaš odjednom se oglasi. A čitati? Kako bih mogla napraviti večeru za trideset osoba da ne znam brojati? Ih čitati, kad smo već kod toga. Odakle da počnem? Ispričala sam joj o udovici Trotter, koja je stanovala u jednoj od boljih koliba u Scarthu. Otkako sam prohodala, nosila sam svakoga tjedna njezin zavežljaj pet kilometara do tržnice u zamjenu za nekoliko


toplih zalogaja. Prvi put kad sam kušala njezina zeca kuhana s travama, zamalo sam pala u nesvijest od užitka. Nakon toga svakoga sam dana klipsala do njezine kolibe daj oj pomognem ribati, kuhati i variti. Mama je tvrdila da kanim ukrasti udovici skriven novac, ali da će me njezin sin potjerati. – A jesi li očijukala sa sinom? – odjednom me prekine gospodarica. – Pa još sam bila nejako dijete – rekla sam. Zamalo sam se naglas upitala zašto bih željela izdati tu dobru udovicu. I nisam tražila muža. Gotovo svako poslijepodne, kada bi kositreno posude blistalo, a sinovljeva se večera krčkala nad vatrom, udovica Trotter izvadila bi knjigu. – Koja bi plaća bila bolja? Prilika da čitam – rekla sam, na što je moja gospodarica ponovno utihnula. – A što si čitala? – upita gospodarica. – Čitala sam Malu Dohricu. – O, grozno moralistična priča. Kako te se dojmila? – Pa, učinilo mi se da je Margery Meanwell prava lukavica. – Na to sam brže–bolje bacila pogled na gospodaricu, ah nisam mogla razabrati izraz njezina lica. – Slažem se. I imala je dovoljno razbora da pronađe bogatoga muža koji će je spasiti iz bijede. A koja je još blaga imala ta plemenita udovica? – Pa, čitala sam Robinsona Crusoea – e, to je prava priča. I Pamelu. – A koja ti je bila najdraža? – Pa, najdraža mi je spisateljica gospođa Haywood. Fantomina – dodala sam ispod glasa. Njezino gospodstvo se zahihota. – Zar to nije dama koja progoni gospodina Beauplaisira cijelom paletom spletki? – Jest, m’lostiva. – Obje smo se znalački osmjehnule, jer je to prilično pikantna priča. – Ali najviše mi se sviđa Dar za služavku, gospođe Haywood. Ima sjajne savjete za serviranje jela. Čudo je što sve ta gospođa zna. Na to se gospodarica nasmija, ah njezin smijeh nije zvučao okrutno kao prije. – Dobro si obaviještena za osobu svojega društvenoga položaja, Obedience. Ah zašto si otišla od te cijenjene udovice?


Ispričala sam joj da se sin udovice Trotter vjenčao pa se odlučila preseliti u grad kako bi mu prepustila svoju kolibu – tada sam se snuždila jer sam s dvanaest godina dovoljno dugo izbjegavala da se pridružim majci i Charity, koje su za život skupljale ugljen zaostao u zemlji koja se izvlači iz rudnika. Kada mi je udovica Trotter rekla da u Mawton Hallu traže služavku, bio je to kao da mi je dobra vila ispunila želju. – I tako sam pobjegla od rudnika i svoje obitelji – rekla sam na koncu, napokon se sabravši i sjetivši da bih trebala držati jezik za zubima. – I našla se u onoj truloj hrpi kamena – podsmjehne se gospodarica. Na to nisam ništa rekla, jer se nisam slagala s njom, nimalo. Kada sam prvi put vidjela te načičkane kule i prozore s pregradnim stupovima, sve mi je izgledalo kao sretan završetak bajke. Tek sada, dok sam naglas govorila o svojim znanjima i privukla na se pozornost, moja dotadašnja postignuća učinila su mi se ništavnima. Gospodarica je bila otprilike iste dobi kao ja, a imala je one silne haljine i londonsku ugladenost. I kao Mala Dobrica, upecala je bogataša. Kada se sve zbroji, ja sam u usporedbi s njom bila nitko i ništa. Ali nije ona bila Mala Dobrica. U to sam tada već bila čvrsto uvjerena. Probudili su nas glasovi. Ispred prozora su blistale svjetiljke, konjušari su skrbili o konjima, a sluge se okupile da nam ponesu kovčege. – Uđite, dobri ljudi – pozivao nas je svratištar pa su nas uz veliku strku uveli do rasplamsale vatre uz koju su se pušile krigle vrućeg piva za sve osim za mene i ostale niže rangirane sluge. Te večeri gospodarica je tražila da je poslužujem za stolom u privatnom salonu. Bila sam nespretna jer mi je želudac kruljio od mirisa janjetine, pilećih prsa i pačetine. Čim su se gospodarica, Jesmire i gospodin Pars povukli, ja i gospodin Loveday bacili smo se na ostatke hrane. Bili su još ukusniji napola hladni. Janjetina je bila slatka, ružičasta i špikana slanim kaparima. – Odakle ste, gospodine Loveday? – upitala sam ga između zalogaja. – Iz Kine ili Afrike? Oblizao je blistave zube. – Nikada niste putovali, gospođice Biddy, to se vidi. Dolazim s jednog otoka iza Batavije, a bijeli ljudi nemati ime za moju domovinu. Vatreni otok.


Poslije, kada nam je razdijelio posljednji zalogaj sira, sramežljivo me pogledao. – Gospođice Biddy, kažete da sluge biti prijatelji? Potvrdila sam mu da je tako. – Ja jednoga dana ići kući – rekao je podižući svoje oči crne poput trnine. – Vratim se ženi i sinu. Morate paziti što govorite – rekla sam ispod glasa – jer ste sada vlasništvo ledi Carinne. – Njezino vlasništvo – reče, doista snužden. – Ali možda me izgubi, gospođice Biddy? Mislite da čovjek može biti izgubljen i zaboravljen? – Možda. Ali bio bi zločin namjerno se izgubiti. Kao da kradeš neki vrijedan predmet. Mogli bi vas objesiti. – Što to značiti? I tako sam ispričala sirotome čovjeku o vješalama i vranama koje se okupljaju gledati kako se tijelo trza i umire. Gledao me s tolikim strahom da sam mu stegnula podlakticu. – Odsada se čuvajte, gospodine Loveday – rekla sam – i prije negoli se odlučite na ikakvu glupu besmislicu, prvo ideju povjerite meni. Kimnuo je i ostavili smo se te teme, jer mi je gospodin Loveday sada bio jedini prijatelj pa smo morali čuvati jedno drugo. Poslije sam vidjela kako stara konobarica uz vatru u salonu kuha mliječni napitak s brendijem i zapamtila cijeli recept jer je Njezino gospodstvo reklo da joj se sviđa. Ponudivši da ću odnijeti zdjelu s napitkom natrag u kuhinju, kušala sam ostatke. Bio je svijetao, sladak i grijao tijelo kao što zagrijana opeka grije hladan krevet. Budući da te večeri nisam imala drugih dužnosti, povukla sam se u svoju sobu pa razvezala zavežljaj i s tužnim zadovoljstvom gledala svoju imovinu. Ne znajući što bih pisala, sastavila sam popis svega što posjedujem na svijetu:

Češalj Podsuknja Haljina od flanela


Noćna kapa ijedna dnevna Jedna pothaljina Ružičasta vrpca koju mi je Jem darovao na sajmištu u Chestseru Srebrni nožić ledi Marije na lančiću Molitvenik s posvetom udovice Trotter Slika izrezana iz novina s licem koje podsjeća na majčino Knjiga domaćinstva naslovljena Kuharičin dragulj, umotana u komad fustijana Pera i tinta koje mi je darovala gospođa Garland Pribor za šivanje s dragocjenim uvojcima kose umotanim u sukno Čarape i vezice Jedna funta, tri šilinga i tri novčića od pola penija Grimizna svilena haljina i podsuknja koje mi je darovala ledi Carinna Zapisala sam još i recept za mliječni napitak s brendijem. Potom sam legavši razmišljala o Jemu od kojega me dijeli toliko proklete ceste i gorko žalila što smo se tako ružno rastali. Ali već nakon nekoliko treptaja, spavala sam čvrsto kao puh.


X.

L

oveday je trepnuo pa zatvorio oči, osjećajući kako mu voda teče obrazima kao nezaustavljive suze. Sjedio je na stražnjoj stubi kočije, gdje ga je tresao svaki

kamen i rupa na cesti. Kiša mu je tekla pod ovratnik, nadražujući mu staru ranu tako da ga je beskrajno boljela. Nikada nije bio na hladnijem mjestu. Katkad je bio siguran da će uskoro umrijeti, ali kosti ga nisu izdale niti mu je kosa pobijelila. Iz nekog neobjašnjivog razloga, preci su ga na ovom strašnom mjestu održavali na životu. Već je pokisnuo do kože dok je čekao, pozorno stojeći uz vrata kočije dok su se ostali motali naokolo. Toplo mu je bilo samo uz Biddy. Ona ga nije vrijeđala, nego mu se obraćala oči u oči, kao prijateljica ili rođakinja. Istina, oči su joj bile strašno blijede, ali nisu imale moć da mu u glavu ubace opasne duhove, kao što je nekoć vjerovao. I smijala se s njim, zadirkujući ga kada je govorio o domu. – U mojoj je zemlji kiša topla kao čaj – povjerio joj je dok su stajali zgureni pod strehom u očekivanju gospodarice. – Zezate me, gospodine Loveday. Kako kiša može biti topla? Ispričao joj je kako je znao uzeti list biljke lontar, velik kao pladanj, i nosio ga iznad glave da se zaštiti od kiše tople kao čaj. Samo je opet odmahnula glavom. – Ne znam kako sve to izmišljate, gospodine Loveday. Skrivanje pod listom. Valjda mislite da sam jučer rođena.

Gospodin Loveday. To mu se svidjelo. Na trenutak se osjetio kao pravi čovjek, a ne treperava sablast. A onda je pružila ruku i dodirnula mu podlakticu. Oslonio se leđima o mokru kočiju, a oči su mu se odjednom zažarile. Bilo je to prvi puta u tom neobičnom svijetu da ga je itko prijateljski dodirnuo. Još je osjećao Biddyne prste na svojoj ruci i to ga je grijalo bolje od tisuću vatri. Kada bi ga barem poznavala onakvog kakav je nekoć bio: lovac, ratnik, muškarac! Dok se kočija truckala i ljuljala, duh koji je živio u njemu, njegov upravitelj, osjećao se kao ptica zarobljena u mrežu. Naloživši udovima da održavaju ravnotežu na uskoj dasci, otpusti duh da ide kamo mu drago. Ubrzo, našao se daleko od kiše, bola i jada – ovdje u toploj, tirkiznoj vodi, valovi su se povlačili i nadirali uz ritmičan zvuk oceanovih otkucaja srca.


Lovio je sa svojim klanom, stojeći visoko na palubi za harpunare, uz tople zapuhe vjetra koji su mu osvježavali tijelo kada god bi se brod uspeo na valu. Plovili su tik iza goleme bĕlele, crne, đavolske raže nabranih rubova, koja je jurila pod vodom. U žilama su mu se miješali strah i uzbuđenje. Bilo je to čudovište, dugo kao tri visoka muškarca i još većeg raspona krila. Bilo je laka meta – podigao je desnicu i zario harpun duboko u leđa zvijeri. Harpun se čvrsto i snažno zabio u crno, sjajno meso. – Ubaci još jednu kuku. Brzo, brzo – pobjedonosno je povikao držeći uže koje se trzalo. Ali krajičkom oka ugledao je svojega mlađega brata Surtija, kako skače s palube stvorenju na leđa s ribarskom kukom u ruci. Vrlo brzo, prije negoli je stigao oblikovati riječi upozorenja, stvorenje prijeđe u napad. Golema bĕlelā podigne svoja golema krila i čvrsto ih ovije oko Surtijeva tijela, oborivši ga ničice i zarobivši ga kao kamenica kamen. Dječak ispusti grčevit vrisak, a Loveday je gledao kako njegovo užasnuto lice pada na kožu čudovišta crnu kao noć. A onda, zadrhtavši u znak pozdrava, bĕlelā ga povuče svom svojom golemom težinom i nestane u dubini. Loveday se zatečeno osvrtao. Posada mu se okupljala iza leđa, blejeći u bijelu pjenu pod kojom je zaronila bĕlelā, odnoseći dječaka zarobljenog među njezinim krilima. Netko je morao nešto poduzeti. Odbačeno uže pod njegovim nogama razmatalo se brže nego zmija koja bježi u grmlje. Dohvativši drugi harpun, Loveday potrči do ruba palube i zaroni za užetom koje je nestajalo. Sred vodoskoka od pjene, napipa uže harpuna i čvrsto ga stegne. Sumanuto ga je povuklo u vodu, kojom ga je vukla čudovišna bĕlclā, upinjući se i zaranjajući na drugome kraju užeta. “Harpun će se sigurno iščupati”, mislio je. Ali zadržao se. Brzo je ponirao iz suncem zagrijana plićaka u ledene indigo dubine. “Radije ću umrijeti”, govorio si je, “nego izgubiti malenoga brata. Nikada neću pustiti ovo uže.” Ali ponestajalo mu je zraka. Prsa su mu škripala od bola i imao je dojam da mu je glava nabrekla kao lubenica. Vrijeme se protezalo kao mreža zategnuta oko čudovišna ulova. Bĕlelā je uranjala i vijugala, nastojeći pobjeći zatezanju užeta. Lovedayju vid pomrači strahovita tama. A onda, kao dijete koje se rađa u svijet, osjeti kako mu leđa grije sunce. Zrak i sunčeva svjetlost glasno prasnu oko njega. Lovio je dah i treptao, čekajući da popusti bol u grudima. Uže mu je još bilo zategnuto u rukama. Ogledao se oko sebe. Loveday je vidio obris bĕlele koji je treperio pod valom, slobodno mašući krilima. Gdje li je Surti? Nestao je. “Utopljen, zasigurno utopljen”, odgovarao je


zloslutan glas u njegovoj glavi. Isphvah su na bĕlelinu hranilištu, gdje je stvorenje sada paslo planktone. Malo iza njih vukao se brod, s muškarcima naguranim na pramcu. U glavi mu se razbukta čast. Mora osvetiti Surtija. Kao pregladnjeli morski pas, iskoči iz vode čudovištu na glavu. U tren oka je zario harpun duboko u bĕlelin mozak i ubio je. Uživao je u tom trenutku uzavrela zadovoljstva – mrzio je to stvorenje i želio ga je izudarati do besvijesti zbog toga što je uzela nedužna dječaka. Malo potom stigao je ostatak posade i podigao stvorenje iz oceana koji ga je usisavao te je iznio u zračan ljudski svijet. Loveday je gledao kako režu prazni mjehur trupla i u njemu pronalaze samo planktone. Zašto su mu bogovi to učinili? Bio je slab i smušen. Sunce je zalazilo i valići su se uznemireno pjenih. Pogledao je nemirne vode, tražeći dječakovo blijedo lice. – Moramo poći – rekao je kapetan Koti, a njegove riječi u Lovedayjevu biću probude očajnu bol. – Ne – ustrajao je. – Čekamo. I tako su čekali dok se sunce nije razlilo, crveno, u more. Molio se, nudeći bogu– ocu, Bapi Felu, bilo što, bilo koji dar, bilo koju žrtvu. Morao je pronaći Surtija živa. U protivnome, njegov sretan život je svršen. Kao da se budi iz transa, začuo je iza sebe pomutnju i prodoran povik. Onda su muškarci nešto povukli preko ograde broda. Nada ga je skoro zaslijepila dok se probijao kroz natiskanu posadu. A onda je iz njihova središta isteturao Surti, gol i drhtav, krvave ruke – ah živ! Loveday mu je pritrčao i protresao mu ramena. – Blesavi dječače – rekao je – živ si, ali to ne možeš zahvaliti vlastitoj gluposti. Zahvali bogovima. Na to zagrli dječaka diveći se životu koji mu se komešao pod kožom. Nakon gutljaja žestokoga pića od palme, dječak im ispriča da ga je bĕlelā pustila čim je zaronila. Isplivao je na svjetlost, ali je bio toliko ošamućen da se zapetljao u užad. Tamo je visio, udarajući o brodski trup, dok je čamac hitao za plijenom. – Zazivao sam vas, ali nitko me nije čuo – rekao je.


– Griješiš – reče Koti, a izborano lice bilo mu je vrlo ozbiljno. – Bogovi su te čuli i svjedočili velikoj hrabrosti tvojega brata. Nagradili su ga pobjedom nad bĕlelom i smrću sâmom.

Bĕlelino raščerečeno tijelo vukli su po palubi broda, ostavljajući trag iznutrica i sluzi. Bilo je gorostasno – nahranit će cijelo selo. Dječak je bio živ i zdrav, cereći se dok su ga stariji muškarci dobrodušno lupkali. Svi su željeli dodirnuti Surtija i njegova brata ne bi li preuzeli malo magije iz dječaka koji je preživio bĕlelin zagrljaj i iz muškarca koji ga je osvetio. Loveday je čvrsto stajao na pramcu, čovjek kojega drugi muškarci cijene, a žene mu se dive. Toga dana, u mišićavim mu je grudima blistalo svjetlo njegovog Bape, sunca. Blistalo mu je u umu kao vatrena kugla. Tada nije znao da će mu to biti posljednja pobjeda. Da će uskoro stići onaj neobičan brod. Da će njegovu hrabrost ugasiti kao kriješ u oluji. Odjednom mu je tijelo letjelo navrat–nanos. Bolno je sletio i našao se s ustima duboko utisnutim u blato. Kakvo li je ovo mjesto? Vratili su se kiša, bol, nevolje. Ogledavši se oko sebe, ustanovi da leži na cesti, izbačen iz kočije u jarak od zemlje i kamena. Osovivši se na noge, vidio je da se kočija nespretno ljulja, a stražnji kotač visi pod nezdravim kutom. Zar se njegove nevolje mogu još uvećati? Gospodin Pars i George nastojali su umiriti konje koji su njištali. Odjednom se vrata kočije otvore i njegova gospodarica oštro upita koji se vrag događa. Loveday zaškilji u suton i zastenje.


XI. VELIKA MIDLANDSKA MOÄŒVARA Martinje, studeni 1772. Biddy Leigh, dnevnik


~ Engleski sendvič sa sirom ~ Prepržite kriške kruha i prelijte ih sa što više vina da ga upiju. Narežite platu sireva, što tanje, i gusto ih naslažite na kruh. Postavite ih pred vatru i posmeđite gornji dio željeznom lopatom usijanom u vatri. Poslužite vruće. Biddy Leigh, najbolji recept za sendviče koji zna, 1772.


K

ada su napokon stigli naši spasitelji, bili smo jadan prizor. Jedino svratište koje je gospodin Pars uspio pronaći bilo je mjesto prikladno samo za skitnice, pa smo

morali ponijeti vlastitu branu i posteljinu. Gospodin Lovedav natukao je glavu kad se kočija zaljuljala, a sirotome je i fina livreja bila poderana i prljava. Ali dok sam napeto jahala iza Georgea na jednom od konja, sunce na zalasku odjednom plane u grimizni sjaj, koji se odražavao u kiši čije su kapi blistale na poljima kao bezbroj zrcala. Kad je kiša prestala, jahanje predjelom sjajnih voda i tajanstvenih šuma bilo je posve ugodno. Svratište je bilo oronula ruševina, jer je svratištareva žena pobjegla s nekim kalfom, a njega prepustila piću. Odlutali smo pet dugih kilometara od glavne ceste, gdje je pocrnjelo svratište tonulo u zimsku baruštinu. Ali morali smo biti zahvalni sretnoj zvijezdi, jer je krov prokišnjavao samo u nekim sobama, a nekohko ognjišta ipak je širilo nešto topline nakon što sam se dobrano pomučila s kresivom. Dok je gospodin Loveday zračio gospodaričine plahte, pokušala sam skrpati večeru. Nisam si uzela vremena čak niti da se presvučeni iz vlažne odjeće, a u pola sata već sam imala finu, vruću užinu i kuhani brendi za punč. Objedovali smo ostatke jorkširske pite gospođe Garland, još svježe i ukusne, zatim prženu slaninu i brdašce toplih sendviča koji su nestajali jednako brzo kako sam ih pravila. Pojeli su se i posljednji ostaci kolača sa sjemenkama koji sam zalila s nešto brendija da nas ugrije. – Neće ona jesti ove prosjačke ostatke – rekla je Jesmire, ta pakosna stara mačketina, kad sam odnijela pladanj s hranom pred milostivina vrata. Ali vidjela sam da je kriška kolača s brendijem ipak nestala. Tada sam već dovoljno dobro poznavala gospodaricu da bih znala kako je ovisna o slatkome. Nakon večere, gospodin Pars je ustao da obavi nešto s mojom gospodaricom. Mi ostali zadrijemali smo u salonu obasjani vatrom, ali smo ubrzo iz gospodaričinih odaja začuli takvu halabuku da smo poskakali kao prestrašene ovce. U jednom trenutku čuli smo tihu grmljavinu glasa gospodina Parsa, a u idućem je Njezino gospodstvo vrištalo kao da će joj eksplodirati pluća. Želeći bolje čuti, pravila sam se da čistim pa išetala na hodnik. Nisam čula ni riječ gospodina Parsa, ali sam razabrala da se na nešto nesretno žali. Ali svjetliji glas moje gospodarice prodirao je kroza zid vičući:


“Nego što da hoćete!” i “Ne možete? Onda ću ja.” Odgovor gospodina Parsa opet je bio mutan kao blato, a ona je u odgovor dreknula: “Nosite se! Van!” Vrata su se s treskom otvorila tako da sam jedva imala vremena nestati. Kada sam se vratila u salon, gospodin Pars se već bio vratio u dubok naslonjač uz vatru i žalio se drugima. – Kaže da ćemo svi ostati bez posla. Čim se kočija popravi, imam vas sve odvesti kući, a ona će u London produžiti sama. – Kada sam mu pružila kupu, stegnuo ju je tako čvrsto da su mu zglobovi pobijelili. – E, meni je to, bar, olakšanje – reče George. – Gora je od kuje. On se smjestio točno iznad vatre kao velik, ružičast prasac, svukavši čizme tako da su mu se iz mokrih čarapa izdizali oblaci pare. – Pazi na jezik pred damom, George. – Gospodin Pars baci pogled na Jesmire pa otpije velik gutljaj i nakratko zaškilji. Nikada ga nisam vidjela ljućeg nego kad je obrisao čekinjastu vilicu zureći u vatru. – A što ako ti oduzmu i tvoje staro mjesto kočijaša u Mawtonu? – Pljune u vatru i ošine pogledom staroga kočijaša. George se na trenutak zbuni, a onda mu se čelo smušeno nabora. A ja, što mene briga ako izgubim položaj? Pa ja i Jem bismo pronašli posao u gradu i ubrzo se vjenčali. Ali bih li svejedno dobila bonus od pet gvineja? Zavladao je dug muk u kojemu se čulo samo pucketanje vatre. Prva se oglasila Jesmire. Smijuckala se kao prava sveznalica. – Gospodine Pars, molim vas, nemojte se uvrijediti ako ustvrdim da o tome ipak znam nešto više od vas. Ako smijem reći, otkaz je za nju svojevrstan refren. Nerado tračam, ali uglađeno vladanje nije joj svojstveno. Mušice joj lete glavom kao promjenjivo vrijeme. Ali Činjenice govore da bez nas neće imati pojma kako da nastavi put. Do jutra će jamačno zaboraviti nepromišljene riječi. Gospodin Pars to prizna kimnuvši glavom, ali bilo je još ljubičast od bijesa. – Bilo bi možda bolje da mi to sve lijepo zaborav’mo, gospon Pars – pomirljivo će stari George. Malo potom, ostali su se povukli na spavanje, a ja sam počela raščišćavati salon. Ali naš upravitelj se zadržao, punašnoga tijela zavaljena u naslonjaču, stegnute vilice i donje usne zamišljeno isturene. Kada sam uzela njegovu kupu, pogledao mi je u oči.


– Ima nešto čudno – reče. – Tvoja gospodarica rekla je nešto neobično. To nisam želio podijeliti s ostalima. – Frfljao je od alkohola kojim se obilato poslužio iz zaliha u svratištu. – A to je, gospodine? rekla sam dok su mi se prsti grčili oko držača silnih kupa koje sam pokušavala istodobno ponijeti. – Da će nas sve otpustiti – osim tebe. – Ispuhao je perjanicu dima, pozorno me motreći. – Cijele ove večeri pitam se zašto joj je toliko stalo do Biddy Leigh. Bila sam preumorna da bih time razbijala glavu. – Gospodine, kada bih znala odgovoriti na to, prva bih vam rekla. Na to je skočio na noge i počeo divljački istresati pepeo iz lule na okvir kamina. Zatim se uspravio, nadvivši se nada me kao div. Na licu mu se čitala mržnja, kao da bi radije da trunem nego mi zaželio laku noć. – Držim te na oku, Biddy Leigh. Vi, žene, mislite da možete zakopati te svoje prljave tajne. Ali otkrit ću ih ja. – Gospodine, nema niš... – Začepi ta svoja drska usta, curo. I sredi ovaj nered prije odlaska. – Na to uzme drhtavu svijeću i krupnim se koracima udalji u svoju sobu. Trebalo je nekoliko dana da mjesni kovač popravi kočiju pa da nastavimo put. Gospodin Lovedayje još bio potresen, a kaput mu je još bio prljav, ali za to nikoga osim mene nije bila briga. Ja, pak, nikako nisam mogla zaboraviti da me gospodin Pars drži na oku. Pokušala sam odagnati tu pomisao kada smo se smjestili u iduće konačište, u Svratište zvijezda, gdje sam nam pripremala konak sakupljajući smeće koje je završilo u košari. Kada sam ostala sama na tihom, pomoćnom stubištu, iz navike sam ga prekopala i poslužila se s nekoliko cijelih komada papira kojima je jedna strana ostala čista. Među njima sam pronašla list bugačice, koji sam tutnula u džep. Te večeri izvadila sam papire da vidim koliko sam kvalitetnu robu upecala. Ali za oko mi je zapela bugačica, jer su na njoj opetovano bile unatrag ispisane riječi koje su mi djelovale poznato, ali nisam mogla pročitati izokrenut rukopis. Sjetivši se da na


stubištu svratišta visi zrcalo, uzela sam svijeću i polako izašla na odmorište, gdje se ubrzo u zrcalu odrazio moj blijedi obris koji se primicao. Polako sam podigla svijeću i vidjela samo svoje lice kako zaviruje u zrcalo i blistave oči koje me upitno gledaju. Izvadivši bugačicu, podigla sam je pred staklo i pročitala riječi koje su sada bile okrenute na pravu stranu. Pisalo je više puta, kao da je netko revno vježbao:

Sir Geoffrey Venables, baronet Škripa podnica iza mene upozorila me na pogibelj. – Biddy Leigh. Što radiš ovdje? Gospode! Zamalo sam ispustila svijeću i zapalila si suknju. U zrcalu sam ugledala gospodina Parsa kako mi prilazi odmorištem. – Samo sam brisala prljavštinu s lica, gospodine – spremno sam odgovorila trljajući obraz rubom papira. – Nemam zrcalo, gospodine. Tada je već bio uz mene pa sam se okrenula, cijelo vrijeme moleći se da ne zatraži vidjeti papir koji stežem u šaci. – Zrcalo? Pomoćnoj kuharici ne treba zrcalo, curo. Daj mi tu svijeću. Moju je upravo ugasio propuh. I tako sam morala uzeti papir i staviti jedan kraj u plamen svoje svijeće. Imala sam dojam da se sir Geoffreyjevo ime toliko ističe na njemu da će me gospodin Pars sigurno upitati odakle mi. Ali on ga je samo uzeo, ništa ne primijetivši. Spustila sam se u niski kniks i zaželjela mu laku noć, a on se vratio u svoju odaju s papirom koji je brzo dogorijevao. Ali tko je uvježbavao sir Geoffreyjev potpis? Sutradan, dok se kočija truckala po glavnoj cesti, a Jesmire i moja gospodarica drijemale, slušala sam rat–a–tat–tat kiše koja je glasno rominjala po krovu. A onda sam se sjetila stare pouke udovice Trotter:

Velik je kvar,


ukrast’ konac star, A kamoli veću stvar. Radije ću bijedna biti I kruh tvrdi isprositi. Bolje biti siromašan? Već sam s deset godina zaključila da baš i nije. Kada me udovica Trotter ostavila samu da obavim zaduženja, gladila bih njezine besprijekorno čiste, ručno tkane stolnjake i igrala se njezinim najboljim srebrnim žličicama. Nazivala sam ih svojim lijepim damama, zamišljajući da su im uvijene, srebrne drške kosa, a drugi kraj satenski skuti. Svake noći morala sam otići iz te uredne kolibe i vratiti se kući gdje su me čekah crvi u vreći sa zobi i pljuska po uhu. Bolje biti siromašan? Koješta. A što se tiče onih koji služe gospodaru, kaže se: “Plati sluzi malo pa će se sam naplatiti.” Ničim velikim, molim lijepo, nego ostacima iz boce, ponekom svijećom ili, eto, s nekoliko komada papira. A to nije isto kao krivotvoriti gospodarev potpis. Nisam znala što bih mislila. Gospodinu Parsu sam se zamjerila, to je bilo sigurno. I zašto je gospodarica rekla da će mene zadržati čak ako otpusti sve ostale? Sve sam to vrtjela u glavi, ali nisam došla ni do kakva odgovora.


XII. STONY STRATFORD Prepiska gospodina Humphreyja Parsa 29. studenog 1772.


PRIVATNA PREPISKA

Svratište U pijetla Stony Stratford 29. studenog 1772. Gospodin Ozias Pars Marsh Cottage Mawton Moj dragi Oziase, Nadam se da te zdravlje služi i da si bolje volje od svojega sirotoga brata. Večeras on sjedi u Svratištu U pijetla, u Stony Stratfordu, jazbini južnjačkih razbojnika, u kojoj mi je svratištar uručio račun od 3 funte, 7 šilinga i 6 penija zajedno noćenje za tri osobe i njihovu poslugu. Ne šalim se! Što smo bliže velikoj prijestolnici, to nas smjelije deru. U samo tjedan dana puta predao sam takvim lešinarima više od dvadeset pet gvineja. Prosio je nešto više od dana kada su naša domaća imanja od opeke i nježne cheshirske livade ustupile mjesto Midlandsu, daleko ružnijem predjelu, izobličenom divljim nepravilnostima krajolika koji je nemoguće kultivirati. Doista, ne postoji tako dobra zemlja kao što je Pars Fold, premda taj gubitak nastojim odagnati iz misli. Zahvaljujući isključivo mojim predanim naporima brzo smo napredovali cestama dok se u okolici Stonea nismo izgubili zbog lošeg zemljovida te nam se uslijed toga slomila osovina kočije. Tako sam pokisnuo da sam se pobojao vrućice, ali zahvaljujući milosti Božjoj, pošteđen sam posljedica. Nakon zamornog popravka, nastavili smo put po sirotinjskim svratištima do Lichfielda gdje je ona ženturača zahtijevala da odsjednemo u najraskošnijem konačištu, odnosno slavnome Georgeu, tvrdeći da joj je potreban odmor od


ljuljanja u kočiji i sirotinjskih svratišta. Tek što sam se smjestio u veličanstven Salon s novinama, prekinuo me čovjek s pismom koje me cijelog proteklog tjedna slijedilo cestom. Srce mi se stegnulo kada sam vidio da ga je poslao sir Geoffreyjev upravitelj u Wicklowu i to prije dva tjedna. Brate, evo što mi je napisao: “Moram vam priopćiti ozbiljnu vijest, Pars, da je sir Geoffrey stigao ovamo u strašnome stanju, nakon što je za plovidbe do Dublinskoga zaljeva dobio napadaj. Navodno je kapetan broda poslao svojega slugu u sir Geoffreyjevu kabinu, nakon što dugo nije izlazio, i ovaj ga je zatekao na podu, u neredu. Prvo se postavilo pitanje što je sir Geoffrey jeo, jer je obilno povraćao, ali ustanovljeno je da od ukrcaja ništa nije stavio u usta. Nakon što je sir Geoffreyja temeljito pregledao vlastiti liječnik, ustanovljeno je da ga je udarila kap. Pars, nerado vas moram izvijestiti da naš gospodar ne može govoriti niti micati udovima te da nije sposoban za putovanje. Ovdje se skrbimo o njemu najbolje što možemo, premda mu omekšanje mozga onemogućuje da bude svjestan svoje okoline.” Ruka mi se tresla dok sam to čitao, jer me morilo jedno jedino pitanje: je li gospodar na samrti i koje će biti posljedice? Potražio sam je. Cura je bila za kartaškim stolom, unakažena šminkom i s više sala vidljiva nad dekolteom nego najjeftinija uličarka. – Gospo – rekao sam. – Imam loše vijesti iz Irske. Sir Geoffreyja je udarila kap i možda se neće oporaviti. – Sir Geoffreyja?– polako je ponovila. – Siroti moj suprug. – Pokušala je napraviti tužno lice, ali mene nije mogla zavarati. – Pretpostavljam da posrijedi nije ništa ozbiljno. Starci stalno pobolijevaju. – Nije to obična bolest, gospo. Nego omekšanje mozga. Ogledala se oko sebe, bojeći se da bi je netko mogao čuti. – Mislite... Njezino podignuto lice se ozarilo i taj izraz nerado pamtim. Vrtjela je Mawtonsku ružu koja joj je visjela na grudima, što su se odjednom zarumenjele od uzbuđenja.


Nisam mogao odgovoriti, jer doista nisam znao koliko je gospodarevo stanje uznapredovalo. – Smjesta mi javite ako stignu novi glasi. – Mijenja li to naše planove, gospo? – Upro sam pogled u njezino besramno lice. Uzvratila je na moj izazov: – Uvjerena sam da posrijedi nije ništa ozbiljno. Nastavljam put prema Italiji. Čuješ li ti, brate, okrutnu prirodu te ženturače? Tada sam se zakleo da joj više neću biti zaštitnik. Dakako, ispunit ću svoju dužnost i predvoditi svoju malu družinu. Ali ona nije dostojna nositi gospodarevo ime. Budući da je sutradan bila nedjelja, okupio sam svoj mali odred slugu i ozbiljno im priopćio o gospodarevoj muci. Zajedno smo požuriti u staru katedralu u tome mjestu, gdje se održavala prava anglikanska misa pa smo iz sveg srca molili za sir Geoffreyjev oporavak (čak je i onaj crnac pristojno sklopio oči). Ali dok čekamo ovdje u Stony Stratfordu zamišljeni nad sir Geoffreyjevom bolešću, more me mračne misli. Pročitavši drugi put pismo, shvatio sam da je moj gospodar pokošen istoga dana kada se rastao od supruge. Bog joj oprostio ako je naudila mojem nedužnom, starom gospodaru. Jesi li ikada čuo ovako tužnu priču? Molim te da ova moja istinita izvješća čuvaš na sigurnom u svojemu sefu, Oziase, jer se duboko plašim nevolja koje nam se tek spremaju. Doista, riječi nedužnog svjedoka možda će jednoga dana zatrebati pa moraš moja pisma čuvati na sigurnom, pod ključem. Pisat ću ti ponovno iz velike prijestolnice. Tvoj odlučan i nepokolebljiv brat, Humphrey Pars


XIII OD STONY STRATFORDA DO LONDONA Od posljednje nedjelje uoči Došašča do prve nedjelje Došašća, 1772. Biddy Leigh, dnevnik


~ Ulje od sasafrasa ~ Destilira se od kore korijena sasafrasa i mora se pohraniti u dobro začepljenoj boci, daleko od dnevnog svjetla. Izvrstan je lijek za seboreju, a nanosi se i kao mast za reumu i druge bolove. Pet kapi ulja na šećeru dokazano pomaže u slučaju boginja i gnojnih čireva, a olakšavaju i doba babinja te uspostavljaju prekinut menstruacijski tijek. Jedna žličica ulja dovela je u jednoga mladića do povraćanja, obamrlosti i nesvjestice. Lijek koji je propisao doktor Trampleasure i za koji sam platila pet šilinga, ledi Maria Grke, 1744.


U

mjestu koje se zove Stony Stratford, ja i gospodin Loveday iskrali smo se na sajam. Nije bio ni sluga chesterskome sajmu, ali svejedno je bilo veselo. Bilo je

pozlaćenih keksa od đumbira, kružnog jahanja za djecu i klaunova koji su dozivali sve i sva da vide njihove trikove sa svinjama, amazonske kraljice i još koješta. Nekoliko bakrenjaka koje je gospodin Loveday pronašao u svojemu džepu potrošili smo na Nastup sablasti. U šatoru je bilo strašno mračno, a zrak je smrdio po dimu ugljena prekrivenog parfemom. Klaun nam je održao dugu, glupu bukvicu o tome da ne smijemo sablasti pogledati u oči jer ćemo u protivnome pasti na mjestu mrtvi. A onda je napokon, uz bljesak, iz dima isteturao lik đavla. Sve je to bilo dosjetljivo izvedeno. Siroti gospodin Loveday prekrio je lice rukama i odbio ga pogledati. Nije bio jedini, jer su mnogi prestrašeno vrisnuli, a neki navrat–nanos izjurili da pobjegnu. Premda sam mu rekla da sjene stvara naprava s fenjerom, gospodin Loveday nikako nije uspijevao razabrati da je sve to trik. – Jako mi žao što mislio loše stvari rekao je kroz cvokotave zube. – Sada đavo mene loviti. Taj se momak katkad doista boji vlastite sjene, pa sam mu donijela piće i donekle se smirio popivši pivo. Cijeloga sam se dana uzrujavala zbog novosti koje nam je donio gospodin Pars, da je sir Geoffrey izgubio sposobnost govora i kretanja. Meni je to zvučalo strašno čudno. Naravno da se George podsmjehnuo toj bolesti tvrdeći da to starci i trebaju očekivati kada se žene mladim djevojkama. Meni je, pak, bilo čudno što gospodarica to nije nijednom riječju spomenula nego nastavila po starome. Gospodin Loveday je, pak, bio uvjeren da je u gospodara ušao neki duh, ali ja za to nisam htjela niti čuti. Pročitala sam dug popis lijekova u Kuharičinu dragulju pa sam otkrila da kap uzrokuje višak krvi u vratu. Liječi se pročišćavanjem i puštanjem krvi. Potom sam upitala gospodina Lovedayja kako je počeo raditi za našu gospodaricu. – Prvo radio kao lakaj u kući gospodina Quentina. Onda ledi Carinna željela vlastitog lakaja sada kada se udati. – Znači, svjedočio si njezinu vjenčanju? – Vozio se kočijom. I stajao na crkvenim vratima.


– Kako je izgledala na svadbi? – Kako izgledala? Kako izgleda. Gospode, osjećala sam se kao da mu čupam zube. – Mislim, je li bila sretna? – Prije – izgledala kao da plakala. Poslije mirno lice. – A sir Geoffrey, je li on bio sretan? Lovedayjevo lice nabere se u širok kes koji otkrije bijele zube. – On popio mnogo žestokog – smijao se. – Gospodin Quentin, on ga obukao, bio težak kao stari kamen. Glava ga grdno boljeti. Baš u tom trenutku neočekivana tuča potjerala nas je trkom natrag u svratište, promočene odjeće i raskuštrane kose. Ondje sam imala peh da nabasam ravno na gospodaricu i Jesmire u predsoblju. – Gdje si se djenula? I kako to izgledaš, tako mi svega! Jesmire je polako odmahivala sijedom glavom. Istina je da mi je lice bilo crveno od ledene tuče. – Put će ti se upropastiti – požalila se gospodarica dok sam ja drhtala pred njom u mokroj haljini. – Mislila sam da služavke sa sela imaju svježe obraze. Bar se tako pjeva u baladama. Curo, u kovčegu imam vodicu od jaglaca, koji pomaže oporavku puti. Dopuštam ti da odeš u moju sobu i uzmeš jednu čašu vodice da se njome umiješ. Što kažeš na to? Spustila sam se u kniks i promrmljala riječi zahvale. Jesmire je, pak, djelovala tako uvrijeđeno gospodaričinom velikodušnošću da me to beskrajno oraspoložilo. Čim sam se osušila, zaputila sam se u gospodaričinu odaju dok je ona još bila u prizemlju za kartama. Vodica od jaglaca bila je u gospodaričinome kovčegu, čudesnoj škrinji punoj kojekakvih četki, jastučića za puder, bočica parfema i pomada. Diveći se svim tim krasnim stvarima, natočila sam si čašu vodice od jaglaca. Zadržavši se malo pred ugodnom, sjajnom vatrom, nanijela sam malo njezine kolonjske vodice na gornji dio haljine. Zatim mi je ruka pala na jantarnu bočicu pa sam je podigla da je ponjušim. Podsjećala je na ljekarničke bočice i bila je čvrsto začepljena, a nosila je etiketu na kojoj je pisalo: Ulje sasafrasa. Unutra je bilo slatko, gusto ulje koje je širilo neki jak, nepoznat miris. Uto me odjednom hladan propuh s praga natjerao na kihanje koje je prasnulo kao paljba, koliko god ga pokušavala zaustaviti. Brzo


zatvorivši kovčeg, poskočila sam baš u trenutku kada se na pragu pojavio neki obris. Bio je to gospodin Pars. – Gospo – zazvao je pa sam se okrenula. Spustila sam se u kniks i rekla mu da mi je gospodarica naložila da dođem srediti lice. – Dobro, Biddy. Možeš ići – odvratio je, što je iz usta tog prgavca bila ljubaznost. Potom sam se povukla u vlastitu izbu u potkrovlju i posvetila se ugodnoj njezi lica ljekovitom vodicom. Više nisam razmišljala o ulju sasafrasa sve do iduće noći kada sam ležala na poljskome krevetu čitajući Kuharičin dragulj. Prstom sam pratila drhtava, stara slova. Evo ga, na velikom popisu lijekova za strašne zaraze: Sasafrasovo ulje. Zijevnula sam, ah nastavila čitati ne bih li dokučila što će ledi Carinni takav pripravak. Pet do deset kapi na šećeru za boginje i čireve. Sigurno ne, jer bih primijetila da ima takvo što na koži. Hvaljen lijek za seboreju i reumu, pisalo je dalje, zatim za babinje i kašnjenje menstruacije. Ništa od toga nije djelovalo vjerojatno, a nije ni u razdoblju babinja jer u dojkama nema ni traga mlijeku. A onda sam pročitala posljednju rečenicu: “Jedna žličica ulja dovela je u jednoga mladića do povraćanja, obamrlosti i nesvjestice.” Brzo sam zatvorila knjigu. Znači da je imala načina da pokosi muža, ako je to željela. Možda je njezina bezglavost gluma? Na kraju krajeva, znali smo da veselo troši sir Geoffreyjev novac bez imalo grižnje savjesti. Je li moguće da je starcu u piće umiješala žličicu tog ulja? Sutradan ujutro pozorno sam motrila gospodaricu dok je drijemala pokraj Jesmire. Na svježem, danjem svjetlu, nisam mogla povjerovati da bi otrovala mojega gospodara. Bila je mlada i svojeglava, ali to nisam doživljavala kao zločin. Biti besprijekoran znači biti beživotan, tako sam bar ja to gledala. A i bila je velikodušna, premda me ona ružičasta haljina ispunjavala nelagodom. Mlada, svojeglava i Čudna. E pa, ima nas dvije među ovim silnim licemjernim bogomoljcima. Ali ona, pak, nije bila baš niti nalik na plemenitaše koje smo viđali po svratištima, jer se vladala prosto i katkad prgavo. Kada se nije pravila važna, nazirala sam običnu djevojku koja se nedvojbeno nastoji obogatiti, ali nije zla. Odjednom su joj se oči otvorile pa sam brzo svrnula pogled kroz prozor. – Sanjaš o domu? – upitala me.


Kimnula sam, jer mi se to činilo najsigurnijim. – Moj pravi dom je jako daleko – uzdahnula je pridižući se. – Prelijepo mjesto u Irskoj, gdje sam rođena. Ali majka mi je umrla kada sam imala četiri godine. Pamtim je kao krhku damu u bijelome, koja leži na velikom krevetu s nebnicom. Moj dragi otac umro je godinu dana poslije, od pića, na konjskoj utrci u Crumlinu. Držala sam jezik za zubima pitajući se za kojega mi vraga to govori. A onda se odjednom nagnula naprijed na sjedalu i pogledala me kao da će me živu proždrijeti. – Imaš li dobro pamćenje, curo? Možeš li ponoviti što sam ti upravo rekla? To je igra koju rado igram. Kakva li je to igra? Ali popustila sam dajoj udovoljim. – Rođena sam u Irskoj. Moja draga majka je mrtva, što je tužna priča, jer je umrla kada su mi bile tek četiri godine. Bila je ljepotica, ali ono, kao, krhka. – A moj otac? pozorno je upitala kao da ne zna odgovor. – Ta, umro je od pića na utrkama u Crumlinu. U tom se trenutku Jesmire promeškolji i obriše rukom slinu s usta. – Vrlo dobro – rekla je gospodarica sama za sebe i uspravila se da se poigra s Bengom. Njih dvoje počeli su si tepati, a ja sam si dopustila da malo sanjarim o Jemu. London sam nanjušila prije negoli sam ga vidjela. Smrad izmeta i čađavog dima doputovao je na povjetarcu. Nadomak gradu, stigli smo do velika brda i zaustavili se na prijevoju. Skočivši iz kočije, upila sam vidik da ga nikada ne zaboravim. Pred nama je ležala prijestolnica Engleske, prostirući se kao stotinu gradova naslaganih jedan do drugoga i načičkanih tornjićima koji probijaju čađave oblake smoga. Ovdjeje naša prijestolnica, ponovila sam si, sjedište izvrsnosti te britanskog kralja Georgea i kraljice Charlotte. Vjerovala sam da nikada neću vidjeti ljepši prizor, ni u Francuskoj ni u Italiji ni u cijelome svijetu. Dugo nam je trebalo da izbijemo na londonsku cestu zbog gužve kola, kočija i konja. Nad nama su visjele stotine cimera: Ovdje se prodaju strana žestoka pića ili

Trgovac čajevima i živežnim namirnicama, Talijanska i ukiseljena roba. Kavane, svratišta, trgovine – posvuda ispisane riječi koje upućuju na hranu i piće.


Stari George morao je izvoditi čuda da progura našu kočiju između natrpanih kola i kolica uličnih prodavača naguranih uz cestu. Napokon smo izbili na široku ulicu zvanu Strand i ugledali knjižare, suknare, trgovine zemljovidima, modiste i kojekakve druge prodavače koji su izlagali svoju robu iza staklenih prozora kao da su blago u vitrinama. Kuća strica ledi Carinne bila je u Devereaux Courtu i nije bila ni izbliza tako velika kao Mawton, jer je to bila gradska kuća u kojoj je sve bilo natrpano u šest prostranih katova. Gospodin Pars poslao me u kuhinju i bilo mi je žao vidjeti da je gospodin Loveday nestao na katu s Njezinim gospodstvom. Smrad stare masti i začepljenih odvoda koji se uzdizao stubištem rekao mi je sve što sam trebala znati o kuhinji. Budući da je pratio modu, gospodin Tyrone je, dakako, imao muškog kuhara, pa mi je bilo prilično drago vidjeti da mu to ide na štetu. Gospodin Meeks je bio lijen, kradljiv morž koji je gospodaru uzimao što god je mogao. Kad god bi gospodin Tyrone poželio pozvati goste, kuhinja bi se napunila košarama i paketima hrane dostavljene iz slastičarnica i taverni. On je samo raspakirao hranu crnim noktima i servirao je na tanjure gospodina Tyronea kao da ju je sam spravio. A u džepovima toga lopova završilo je toliko srebrnine kao da je sam kuje. Ali premda Meeks nije kuhao, bar sam naučila što znaju pripremiti njegovi dobavljači. Jedne večeri vidjela sam golem, providan puding ukrašen igraćim kartama od čvrstog pudinga u prahu, što je bio nevjerojatan trik. Momak koji ga je donio, opisao mi je kako se pravi pa sam se domogla sjajnog londonskog recepta. Meeks nas je čuo kako razgovaramo pa se dogegao do nas da bi se divio lijepo oslikanim igračim kartama. Ovakvu slasticu nisam vidijo od one kartaške večeri za onu budalu, sir Geoffreyja – hvalio se Meeks i nasmijao se vidjevši kako mi se glava naglo okrenula na spomen gospodareva imena. – Salon smo sredili k’o tip–top klub – podsmjehnuo se. – Starije pao na štos k’o mrtva ptica s drva. Čula si tu priču, ne, mlada Biddy? Kako su tvom gospodaru uvalili gospodičnu Carinnu? Nisam mu se udostojala odgovoriti, ali posramila sam se zamislivši svojega staroga gospodara u ovoj razbojničkoj jazbini, premda nisam znala zašto.


Napokon je jedne večeri gospodin Loveday provirio kroz vrata praonice, gdje sam prala hrpu tanjura visoku kao planina. – Kako biti, gospođice Biddy? – Obrisala sam ruke o pregaču i stegnula mu ruku, tako sam bila sretna što ga vidim. – Ja sam spremna za nastavak puta, gospodine Loveday. Zašto, zaboga, čekamo ovdje iz dana u dan? Mislila sam da žurimo na brod u Doveru. Moj prijatelj tiho za sobom zatvori vrata. – Čujte, sutra svi ići na kraljevski mimohod. Ja ići trgovine. Dođete sa mnom, nikome ne kažete? Došlo mi je da ga poljubim od sreće što me se sjetio. I premda je bila skoro ponoć, kada sam se uvukla u svoj ležaj u kuhinjskoj niši, jedva sam zaspala razmišljajući o sutrašnjoj slobodi. – Prije polaska – molila sam sutradan ujutro kada je gospodin Loveday došao po mene nakon odlaska ostalih – molim vas, dopustite da na brzinu razgledam kuću. Od dolaska ovamo nisam vidjela ništa osim mračnih prolaza. Ako se itko vrati, možemo reći da vam pomažem po kući. Moj prijatelj je oklijevao, ali znala sam da mi nema srca ništa odbiti. A kakvo li se samo bilo zadovoljstvo uspeti stražnjim stubištem i naći se u visokom i prostranom hodniku gospodina Tyronea, diviti se pozlaćenom stubištu, velikome svijećnjaku i lijepim pločicama na podu. Premda je kuća bila stara, bila je mnogo profinjenije uređena nego Mawton, a zidovi su bili obojeni nebeskiplavom bojom, s ukrasima zgodnih uzoraka nalik na šećerne dekoracije. Došuljali smo se stubištem u blagovaonicu. Na dugome stolu od mahagonija stajala je golema, kristalna zdjela za punč i srebrnina koja je blistala na jutarnjem svjetlu. Zamislila sam propisno postavljen stol sa svijećama koje plešu u zrcalima i porculanom napunjenim mojim najboljim jelima. Zarekla sam se da ću jednoga dana spraviti otmjenu večeru upravo onako brižno kako to taj stol zaslužuje. – Koja je ono soba? – upitala sam ugledavši iduću prostoriju koju su navučene baršunaste zavjesejoš štitile od danjega svjetla. U njoj su bile tapecirane stolice na kojima je jamačno bilo udobno sjediti kao na oblaku, raspoređene oko otmjenih


stolova za kartanje presvučenih kožom. – Je li to salon u kojem su ugostili sir Geoffreyja? Moj prijatelj se zgrane. – Idemo, gospođice Biddy. Mi idemo. Nisam se mogla spriječiti. Prešla sam u sobu koja je zaudarala na ustajali duhan i zarobljenu prašinu. Podigavši tešku zavjesu na prozoru, vidjela sam da se još nitko ne vraća kući. – Što se dogodilo dok je sir Geoffrey bio ovdje? Jesi li ih te večeri posluživao? Gospodin Loveday nevoljko je ušao za mnom. – Mi sada idemo. Ne dopušteno. Ne sjećati se. – Sjećaš se. Vidim ti to na licu. Očajno se ogledao oko sebe. – Hajde, reci mi – nagovarala sam ga. Tada mi krajnje nevoljko reče: – Samo zato što vi meni prijateljica. Ja kažem.


XIV.

L

oveday je želio razgovarati s Biddy slobodno kao na putu, osjetiti njezin dodir na svojoj podlaktici i kupati se u srdačnosti njezinih toplih očiju. A sada se osjetio

zatočenim u zagušljivoj prostoriji, a duh su mu gušile teške, vunene tkanine i staklo na prozorima. Do tada gotovo uopće nije razmišljao o onome što je vidio i čuo obavljajući svoje dužnosti, ali sada ga je Biddyno pitanje uznemirilo. Trepnuo je prisjećajući se da je prostorija izgledala posve drukčije kada je sir Geoffrey bio u posjetu – svijeće su treperile u svijećnjacima, a u polumraku je blistao srebrn pladanj. Mnogo su dana sluge pripremale sve za njegov dolazak, prema strogim uputama batlera, gospodina Tuslera. – I nikome ni riječi o tome što se večeras ovdje događa, je li, kmico? U protivnom ćeš požaliti što si se rodio. Jasno? – Gospodin Tusler snažno ga je bocnuo u grudi. Bilo je to nedugo nakon njegova dolaska u ovo prohladno kraljevstvo, dok se još svakoga jutra budio očajan što je postao vlasništvo gospodina Quentina Tyronea, Loveday ionako nije poznavao nikoga s kime bi mogao razgovarati, pa je krotko kimnuo batleru i vratio se poslu. Ah tada još nije poznavao Biddy. Sada joj je toliko želio ugoditi da je pustio da sva sjećanja poteku iz njega. – Sir Geoffrey došao. Ja mu pokazao na kat. On sjedio ovdje. – Pokazao je baršunast, tamnocrven naslonjač privučen kartaškome stolu. – Gospodin Quentin, on sjedio ovdje. – Pokazao je kožnati naslonjač postavljen sučelice sir Geoffreyjevu. Biddy kimne. Loveday je gotovo mogao okusiti plavu izmaglicu dima i čuti zveckanje čaša. – Ja poslužio piće. Gospodin Tusler rekao, sir Geoffreyju daj iz velike boce, gospodinu Quentinu iz druge boce. – Lice mu se zažari od srama. – Ja ne misliti o tome, bar ne te večeri. Tek kad sada tebi kažem, shvatim da ja starca napio. Nisi mogao znati – blago će Biddy. – Bilo je to njihovo maslo, a ne tvoje. – Kimne mu da nastavi. – Počeli kockati. – Loveday pokaza posudicu za kockice na stolu. Biddy je podigne i istrese dvije kockice od slonovače. Dobila je šesticu i jedinicu. – Sir Geoffrey


pobijedio i pobijedio. Ja mu stalno točio iz velike boce. Sir Geoffreyjevo lice postalo sretno. Mnogo zaradio. – A gospodin Quentin? – upita Biddy pogledavši prema naslonjaču od glatke kože. – On tužno lice. Izgubio svaku partiju, jako očajan. Sir Geoffrey osvojio sva njegov novac. Gospodin Quentin kaže: “Ja upropašten čovjek. Ja igrati opet. Ja igrati opet i opet, ja uložiti deset tisuća funti.” – I izgubio je? Je li morao platiti? – Rekao nemati toliko veliki novac. Odigrao je zadnju, posljednju igru, pokušao pobijediti. Kaže, ako sir Geoffrey pobijediti, on dati gospođicu Carinnu sir Geoffreyju. Biddy je polako odmahivala glavom. – Da vidim jesam li dobro shvatila. Gospodin Quentin toliko je izgubio da je ponudio svoju nećakinju u zalog? – Ona došla na ona vrata. – Loveday pokaže glavom i prstom niska, unutrašnja vrata. Sada se sjetio da je te večeri izgledala drukčije. Obično visoko začešljana kosa padala joj je na ramena i bila je odjevena u jednostavnu, bijelu opravu. – Mislim – uredila sebe kao djevojčica. – I kako ti je ledi Carinna djelovala? – Ne govorila. Činila kako kaže stric. – Možda je bila prisiljena – reče Biddy. – A kako je to primio sir Geofffrey? – Njegove oči plamtjele. Mislim, svidio si je djevojku. Gospodin Quentin rekao da se sir Geoffrey morati oženiti za nju, a on rekao da. Stari bio tako pijan da bi rekao bilo što. Igrali zadnju igru. Sir Geoffrey igrao na sretnu sedmicu. Opet pobijedio. – Ma nemoj? Baš ga je pratila sreća. Biddy snažno i dugo protrese posudicu za kockice. Kockice opet padnu na šesticu i jedinicu. – Ove kockice uvijek ispadaju isto. Loveday također pokuša i uvidi da je tako. Podigne jednu kockicu i dobro je prouči. – Znači, ove kockice čarobne? – Najvjerojatnije naštimane da uvijek padaju na iste brojeve. Loveday baci i opet dobije savršenu sedmicu. Ali pamtio je i lice gospodina Quentina dok je uporno gubio. – Ali, gospođice Biddy, kako gospodin Quentin ne dobio isto sedam? – Kladila bih se da je u rukavu imao drugi par kockica. Je li na stolu bila svijeća?


Loveday zatvori oči i sjeti se zidnih držača i svijećnjaka na komodi. Odmahne glavom. Biddy sjedne u tamnocrveni naslonjač sir Geoffreyja i počne micati glavom kao da pokušava nazrijeti nevidljiva protivnika. – Čini se da je gospodin Quentin bio u prilično dubokoj sjeni, tako da je lako mogao sakriti ruke pod rub stola ili rukonaslona. Mnogo su se potru... – Kakav je to zvuk? Loveday je pozorno osluškivao buku iz predvorja. Bez riječi mahne Biddy pa se oboje odšuljaju natrag u blagovaonicu. Dok su koraci na stubištu postajali sve glasniji, oboje su se pravili da slažu tanjure. Premda ga je očekivao, gospodin Loveday se trgnuo kada je dubok, izvještačen muški glas upitao: – Loveday, pa gdje su svi? Gospodaričin brat stajao je na vratima i zijevao, odjeven u nabrani ogrtač i zgužvanu košulju. Loveday mu se duboko nakloni, očajan što je zatečen s Biddy. – Gospodine Kitt. Ovdje ne biti nikoga. Svi na kraljevskome mimohodu. – Oborio je pogled u nadi da će čovjek otići. – Čak i Carinna? – Da, gospodine Kitt. – Dade Biddy znak da nastavi slagati posude. – A tko si, pak, ti? Biddy uplašeno podigne pogled. – Ja, gospodine? Gospodin Kitt kao da je bio zakucan za dovratak. – Da, ti. – Biddy Leigh, gospodine. Pomoćna kuharica iz Mawton Halla. Ovdje sam sa svojom gospodaricom, ledi Carinnom, da prostite. – Djelovala je krajnje prestrašeno dok se spuštala u nespretan kniks. – Loveday. – Gospodin Kitt zastane da opet zijevne. – Potrči dolje i donesi mi kave. – Ja ću vam pomoći – prosikta Biddy i pođe za Lovedayjem. Ali kada je stigla do vrata, mladi gospodin propusti gospodina Lovedayja, a Biddy zaustavi ispruženom rukom. Loveday se strči u batlerovu smočnicu, gdje prelije žličicu kave s nešto mlake vode. Užasavalo ga je što je Biddy ostala sama s gospodaričinim bratom.


Baš je prethodnoga dana bio u odaji ledi Carinne dok je kvocala gospodinu Kittu. Sjedila je pred zrcalom, mackajući se popravcima iz zdjelica i kutijica raspoređenih oko nje. Bila je u jednom od onih svojih živahnih, vragolastih raspoloženja. – Hajde, pa valjda čak i ti znaš steći nove prijatelje? – zadirkivala je gospodina Kitta, koji je sjedio zavaljen pred vatrom u dugom, kineskom kućnom ogrtaču. Bezvoljno je bacao mrvice u plamen. – Joj, sekice, već sam ti rekao. Ne želim nove prijatelje. – Loveday je pomislio kako cendra kao lijena cura. – I ne radi se o običnim prijateljima, ne? Ošinula ga je pogledom u zrcalu. – Pokušaj, meni za ljubav – ustrajala je, mrvicu hladnije. – U perivojima ima zgodnijih djevojaka u izobilju. Loveday na to podigne pogled s nečega što je laštio. Zgodnijih od koga? Pitao se govore li o Biddy, jer si je proteklih tjedana stalno utvarao da ljudi govore o Biddy. U idućem trenutku, ledi Carinna ulovila je njegov pogled i naložila mu da izvede Benga u dvorište. Dok je nosio na rukama tu migoljavu vreću psećeg mesa, pitao se o čemu će razgovarati kada ostanu nasamo. Ali onda mu je Bengo gricnuo ruku onim svojim oštrim zubićima. Dok je bučno brzao stubištem, Loveday je razmišljao o tome kako je najbolje mjesto za Benga ražanj nad vatrom, premda bi meso bilo vrlo žilav objed. Biddy mu je bila prijateljica i morao ju je zaštiti od ljudi kao što je gospodin Kitt. Pladanj s mlakom kavom zveckao mu je u rukama dok je trčao natrag na kat u blagovaonicu. S hodnika je čuo prigušene glasove. – Treba li vam još nešto, gospodine? – izazovno će Loveday gurajući prema njemu pladanj s kavom. Gospodin Kitt zijevne i zastenje. – Samo svoj krevet. Pobrini se da me nitko ne ometa do večere, stari moj. Loveday je kivna srca gledao kako se spušta stubištem, još vrlo čvrsto stežući pladanj za kavu. Napokon su se našli vani, na hladnome zraku koji je nosio okus čađe i ranoga mraza. – Tko je to bio? – upitala je Biddy.


– Brat ledi Carinne, gospodin Kitt. Što rekao vama, gospođice Biddy? Odmahnula je glavom kao da je to posve nevažno. – Pitaoje o putovanju. Zašto me ledi Carinna vodi sa sobom. Nisam mu znala reći. Loveday je gospodina Kitta sumnjičio za mnogo više od toga. Cijelim putem do Stranda, Loveday je nesretno zaostajao za Biddy koja je zavirivala posvuda, opčinjena stvarima u izlozima, očiju zamagljenih od želja. U usporedbi s bogatim, visokorođenim gospodinom Kittom, Loveday se osjetio kao beskoristan nikogović. To je staro, suho i sparušeno – odbrusio je kada je Biddy pohvalila voće na tržnici. Čeznuo je da je mami slatkim mangom, bananom i guavom. – Ali prelijepo je – usprotivila se Biddy diveći se velikoj piramidi naranči na tezgi. – Na mojem otoku brati se voće onoga dana kada sazrije. – Upinjao se da nadglasa viku, struganje kotača po kamenim pločama i zvonjavu crkve na trgu. Napokon su stigli do mirnoga ruba Piazze i prošetali pokraj parkiranih kočija i gospode okupljene ispred kazališnih plakata. Kada su prišlijednoj trgovini, čvrsto mu je stegnula ruku. – Napokon smo ovdje, gospodine Loveday. Stablo kakaovca, ni više ni manje! Kad su ušli u slastičarnicu, opčinilo ju je ušećereno voće koje je visjelo u girlandama i iskrilo u staklenkama od komadića šećera. Dok je Loveday razgovarao s prodavačicom, Biddy je polako obilazila police, zagledavajući u staklenke i bez glasa izgovarajući riječi na cjeniku. – Gledajte ovo, gospodine Loveday, “Makroni – u pariškome stilu” – uzdahnula je zureći u hrpu keksa u svim bojama od plave do blistavo zlatne. Oprezno je naručio što mu je potrebno iz tegli s ljekovitim biljem iza tezge. Prvo, paketić podbjela za gospodina Parsa, koji je pušio da ublaži bol u prsima. Zatim vrećica gaveza za gospodaričine želučane tegobe. I na koncu, kutija bombona od ljubičica. Biddy je stala iza njega dok je djevojka vezala paket vrpcom. – Oprostite, gospođice. Je li istina da prodajete Kraljevski sladoled? Djevojka slegne ramenima. – Tako piše na ploči, ako znate čitati. – E, pročitala sam. Do sada sam samo slušala o tim sladoledima. Morat ću kušati.


Kad se djevojka vratila, Biddy je ponjušila staklenu zdjelicu pa oprezno liznula sladoled sa sićušne žličice. – Pa unutra je narančin cvijet. – Izgledala je kao da će se rasprsnuti od sreće. – I još nešto, neki mirisan orašasti plod – ima li unutra pistacija? Dok je postavljala prodavačici stotinu pitanja, Loveday je koračao amo–tamo, jedva čekajući da krenu. Bio je jedva čekao dnevni izlazak s Biddy, ali nešto nije bilo u redu. Neočekivan miris natjera ga da stane kao skamenjen. Zrakom se proširio težak miris cvjetnog sirupa, ali smješta je prepoznao mošusnu podlogu. Pokraj njega je na srebrnom stoliću stajala zdjelica u kojoj je odmah prepoznao komade siva kamena kakvi se pronalaze duboko u kitovima njegove domovine. – NAJFINIJA AMBRA – pročitao je, ah već je znao što su te išarane grude. Smučilo mu se od njihove snažne, morske slatkoće. Kod kuće je tu aromu vezao uz najveću sreću u životu, kao poznatu kulisu svetog spremišta za čamce. Ali otada se toliko toga dogodilo. Taj miris je u ovome zraku bio kao otrov, smrdljiva isparina smrti. – Idemo sada – oštro je dozvao Biddy. Kada mu je žurno prišla da pita što se dogodilo, pokazao joj je zdjelu. – Ah, svježa ambra, prava rijetkost. – Spustila je glavu da je ponjuši, sklopljenih očiju. – Molim vas, gospodine Loveday, samo još koju minutu. Zato uništili moje selo – mrmljao je vukući je za ruku. – Mi idemo. – Napokon se našao vani na hladnome zraku, duboko dišući da pročisti dojmljiv miris iz glave. – Ići sada – viknuo je ne obazirući se na Biddyno razočaranje. – Ne smjeti kasniti. Ulove nas, kazne nas.


XV. KUHINJA, DEVEREAUX COURT Došašće, prosinac 1772. Biddy Leigh, dnevnik


~ Narodno veselje ~ Gnusna mješavina različitih žestokih pića koja se prodaje u krčmama, a sakuplja se u posudi u koju se prazne ostaci iz svih boca i krčaga.


J

edne večeri netko je štropotao u kuhinji pa sam upalila svijeću i izašla iz svoje spavaonice. Bio je to gospodin Kitt, zgodan mladić, i to toliko zgodan da sam se

sva smela dok me ispitivao u blagovaonici. Sada je kopao po trulim košarama pokraj Meeksove masne stolice. – Gospodine, trebate nešt’? – Ah, to si ti, Biddy. Gdje Meeks drži žestice? Otvorila sam željezna vratašca štednjaka u kojemu je Meeks skrivao poluprazne boce za vlastiti gušt. Mladi gospodin pozorno me gledao, kao prvi put kada sam ga vidjela. Gospode, da sam bar imala vremena napraviti frizuru i odjenuti nešto osim pothaljine, koja je jedva pokrivala golotinju. Kada sam mu pronašla čašu, rekao mi je da uzmem i sebi jednu. – O, ništ’ za mene, gospodine. – Hajde, Biddy – nagovarao me – iza mene je paklena večer. Sve sam pare izgubio na kartama. Popij jednu sa mnom, može? Njegov nagovor je bio uspješan, ali prvo sam otišla po rubac da se zagrnem. Kada sam se vratila, natočio mi je velikodušnu mjeru i mahnuo mi da sjednem za stol njemu preko puta. Sigurno ti nije ugodno, Biddy, ovdje dolje s Meeksom. Pitala sam se ruga li mi se, ali gledao me posve prijateljski. – Istina, gospodine. – Da nam se sreća nasmiješi – šarmantno reče podižući čašu pa sam i ja podigla svoju. – Dakle – rekao je iskapivši piće – krenula si na izlet u Italiju s mojom sestrom. To je za tebe sigurno velika sreća? Znala sam da me smatra seoskom glupačom pa sam rekla: – Vjerujem, gospodine, da koliko god čovjek bio sretan, uvijek rado primajoš sreće. Odmjerio me. – Nazdravit ću u to ime.


Iskapio je čašu i napunio je ponovno. – Jesi li znala da smo moja sestra i ja proveli mnogo sati u ovoj kuhinji? Ova kuća je sada preuređena, ali kada smo tek stigli, naša dječja soba bila je hladna kao grob i jednako vedra. Carinna je imala tek četiri godine, a ja sam bio beba. Bilo je to jezivo mjesto. Na svjetlu svijeće, oči su mu se prelijevale i bile nevjerojatno lijepe. A njegov prisan nastup ulio mi je dojam da želi steći moje povjerenje. – Naš stric nije bio čovjek meka srca, čak ni tada. Vi, sluge, sigurno razgovarate o njemu. Zakleo sam se da nikada neću biti kao on. – Posljednje riječi izgovorio je tako žestoko da sam pomislila kako je u duhu pravi dječak, mnogo mladi od mene i Carinne. Redovito je na takve sitne načine iskazivao svoju muškost, što mi je bilo malčice tužno i dražesno. – Jedne noći taj je pokvarenjak bio tako glasan da smo se Carinna i ja došuljali u spavaćicama i virili kroz istu onu stubišnu ogradu. Dolje je sjedila velika grupa slugu, gosteći se stričevim ostacima Narodnog veselja, pjevajući i grijući se pred vatrom. Moraš zamisliti mene i Carinnu kako jedemo kolač od šljiva i pijemo prvi alkohol prstima koji su još jedva držali čašu. – Tiho se nasmijao toj uspomeni. Kimnula sam, zanesena njegovim uglađenim, medenim glasom. – Upravo sam ondje naučio velike hazardske igre, i to od najboljih učitelja – kartanje, kockanje, klađenje. Čak smo im i plesali kada su raščistili stol, dvoje malih stvorenja koja poskakuju uz zvuke frulice. Kada bih se ja naklonio, a Carinna spustila u kniks, klicali bi nam toliko da se kuća tresla. Zastao je i pogladio izbrazdan stol, kao da može prizvati te male duhove. Zatim je otvorio drugu bocu i dotočio si pića, a ja sam prihvatila samo jedan prst. Nije trebalo dugo da mu alkohol opet razveže jezik dok je sjedio zagledan u tamu. – Ovamo smo dovedeni s obiteljskog posjeda u Irskoj. Carinna pamti Ormond, savršenih tisuću jutara s lijepom, kamenom kućom. Znala je pričati kako je ondje velebno. To je kraj znamenit po lovu. Ondje sam rođen i kunem se da ću ondje izdahnuti. Moj stric je posjed, vrag ga odnio, dao u najam. Ali ja ću ga se opet domoći. Utihnuo je i zapiljio se u vatru. Upitala sam: – Kako, gospodine? Brzo je podigao pogled. – Bogatstva svakoga dana prelaze iz ruke u ruku. Jednom će me poslužiti sreća za kartaškim stolom. A kada se to dogodi, opet ćemo imati Ormond.


Opet se poguri i zagleda u čašu. Odjednom, iz vedra neba upita: – Jesi li već otkrila zašto moja sestra odlazi iz Engleske? – Provirio je kroz kosu koja mu je pala na čelo pa je zabacio bijelim prstima. Odmahnula sam glavom. – Gospodine, nije mi se povjerila. – Rekla bi mi da znaš? – Nesigurno se osmjehnuo. – ’Prostite molim, gospodine, ali zar stvarno ne znate zašto se vaša sestra zaputila u Italiju? Zamišljeno iskrivi lice. – Možda da pobjegne od muža? – Ali on je u Irskoj, vezan uz krevet bolešću. Nema potrebe da putuje, gospodine. Blago kimne i zagrize si donju usnu. – Mislio sam da vi, sluge, sve znate, – Čini se da ne, gospodine. – Ah imaš načina da doznaš. Možeš prisluškivati pred vratima. I prekopati joj stvari. Ukipila sam se. – Biddy – iskreno reče. – Zar bi bio takav grijeh malčice proviriti? Da me umiriš? – Zašto mislite da bih učinila takvo što? Sviđam li ti se bar malo? – Potapšao me po ruci pa ostavio svoju na mojoj. – Imam dojam da je sreća što smo se sreli. Sviđaš mi se. Sestra je dobro učinila kada te povela. Opet je utihnuo. Sjedila sam posve smetena, još držeći ruku pod njegovom. Bila sam polaskana, dakako, ali razmišljala sam i o pogibelji. – Hladno je – sumorno reče i zatomi drhtaj, kao da se prisjetio neke katastrofe. – Raspirit ću vam vatru, gospodine. Ustala sam i pronašla žarač, a njega je razbudio proplamsaj narančaste topline. Ustao je i blago mi prebacio ruku preko ramena. Panično sam se ukočila. Pokušao me privući sebi, zatvorivši oči i šapućući mi na uho: – Hoćeš li mi pomoći, Biddy? Otrgnula sam mu se i udarila o stol. Zgrabio me s leđa dok sam se batrgala, osjećajući kako mu se ruka tare o moje obješene grudi. – Ne, gospodine, ne! – Bio je živahan kao ždrijebac. Ali ja sam bila snažna pa sam ga svom silom udarila laktom u trbuh. Presavio se u struku. U idućem sam se potezu oslobodila.


– Nemoj me tako dražiti – dahtao je. – Mislio sam da ti se sviđam. Okrenula sam se prema njemu, u naherenoj pothaljini. – Sviđali ste mi se više dok me niste počeli drpati. – O Biddy, budi draga. Nitko te neće kazniti. – Posegnuo je za mojoj rukom. – Kunem se da ti neću nauditi. – Aha, a ja sam Sveti Petar – otresla sam se i uzmaknula u sjenu. Bila sam brža od njega pa sam u tri koraka već bila pred vratima svoje mračne sobe. Teturao je za mnom, ali za tren oka sam povukla zasun na vratima. Slušajući kako nabija po njima, morala sam se nasmijati pri pomisli da me naganja visokorođeni Kitt Tyrone.


XVI. DEVEREAUX COURT, LONDON Prepiska gospodina Humphreyja Parsa 17. prosinca 1772.


PRIVATNA PREPISKA

Devereaux Court London 17. prosinca 1772. Gospodin Ozias Pars Marsh Cottage Saltford Dragi moj Oziase, Nedvojbeno ćeš se iznenaditi kada čuješ da se još dosađujem u prijestolnici. Uvjeravam te da nisam kriv za odugovlačenje. Moja takozvana gospodarica uporno oteže i piska bogatstvo mojega gospodara na tobože francusku čipku ili krzneni muf – i ne srami se plaćati i po pet, deset ili čak dvadeset gvineja za takve trice. Smještaj mi nimalo ne odgovara. Moja odaja je prostrana, ali prekrivena debelim slojem prašine, postelja mi je vlažna, a iz dimnjaka se vraća dim zbog slabog održavanja. Gospodin Quentin Tyrone možda je bogataš, ali čudan je to, pokvaren čovjek i izbjegavam njegovo društvo. Ima upravitelja koji se brine za njegovo poduzeće (uvoz istočnjačke robe, naslijedio ga je od pokojnoga oca) a noći provodi u sumnjivim krčmama i onim orijentalnim kupeljima u kojima je, slutim, kupanje tek mali dio usluge. Debeo je i ćelav stvor, sklon izvezenim kapicama i nekakvom prljavom kućnom haljetku u kineskome stilu. U njegovu vladanju ima neke mekoće koje se pravi muškarac može samo gnušati. Što se ostalih članova domaćinstva tiče, njezin brat je mladi zgubidan podmukla lica koji obožava zlatom izvezene kapute. Što se tiče samoga Londona, u njemu vlada nevjerojatna gužva i buka, a dim je tamo gust da je sluz koju iskašljavaš crna kao čađa. Odlazak u kazalište


prati vreva veća nego na chesterskome sajmištu. Naranče se prodaju po šest penija (komad!) i njima se dobacuju s jednog kraja kazališta na drugi. A tek kočoperna vanjština publike – kao i mladi Tyrone, mladići nadmašuju dame u sjaju i miomirisima. Ta čak su i mene kod brijača upitali želim li da mi kosu uviju usijanim željezom! Budući da sam se trudio izbjeći ostale ukućane večerajući u jednoj pristojnoj gostionici (jer je hrana u Devereaux Courtu gora nego u bilo kojoj ubožnici na sjeveru), vjerovao sam da ti neću imati što javiti o ovoj bludnici i njezinim spletkama. Međutim, nakon što sam jednoga dana bio umoran od jutra provedena u šetnji, odlučio sam popiti čaj pred vatrom u salonu, uvjeren da u kući osim mene nema nikoga. Nakon što mi je lupeški sluga poslužio slab čaj (bez makar jedne kriške kruha s maslacem), smjestio sam se u svoj naslonjač da sastavim popis sutrašnjih obveza. Nedugo potom, začuo sam iz susjedne sobe glasove ledi Carinne i njezina strica. Nastojat ću ti doslovno prenijeti razgovor koji sam imao prilike načuti: “Ali Carinna, jesi li poštena u tome?” rekao je stric onim svojim neukim, hripavim glasom. ‘Ako ikamo putuješ, trebala bi poći svojemu suprugu.” “Njemu ne idem. Rekla sam vam, odbija me vidjeti.” “A što te onda mami u Italiju? Nalaziš se s ljubavnikom, jel’? Ako je tako, moraš biti vraški oprezna.” Na to je nećakinja odgovorila umornim i podrugljivim glasom: “Tako mi svega, striče, zar vam je samo to na pameti? A usto i znam biti oprezna.” “Zašto onda putuješ?” “Nije mi dobro, striče. Zar nisam dovoljno propatila izvodeći ovu predstavu da napokon uberem nagradu? Kao da je vas briga za to! Obećali ste mi da ću moći živjeti slobodno jednom kada postanem udana žena s plemićkim naslovom. A to i kanim.” “Ta tvoja boljetica”, polako će on, “nije valjda dijete.” “O, kako bih samo voljela da jest.” “Jer ako jest...” “Znam. Sve hi bilo riješeno.”


“Ali dala si mi časnu riječ da je brak konzumiran?” “Rekla sam da jest, nisam? Tog se događaja nerado prisjećam.” Stari lupež se zahihotao. Na to je odgovorila šutnjom pa teškim uzdahom. “Istinu da kažem, sir Geoffrey i ja ne možemo jedno drugo živo vidjeti. I dragi striče – reče beskrajno molećivim glasom – učinila sam sve što ste mi naložili, đo posljednjeg slova. Kada sam ja ikad od vas tražila ijednu uslugu?” “Nisam lak čovjek kada se stvari zamrse. Ti i tvoj muž rastali ste se u lošim odnosima. Što će biti ako se oporavi i počne raspitivati?” “Recite mu da sam u inozemstvu radi zdravlja.” Očajno je uzdahnula. “Ne mislim da će se uopće raspitivati. Spasila sam mu obraz. Može mi pisati u vilu ako tako odluči.” “Da, vila. Da si mi rekla kako ti je potrebna jedna sezona u Rimu ili u termama, to bih shvatio. Ali ovo je strašna zabit.” “Kako to samo ugodno zvuči. Dakle, imate li ključ?” “Ne, Carlo čuva ključ. Moraš svratiti do njega da ga uzmeš.” “Ne valjda. Pa vi sigurno imate vlastiti ključ.” “Nemam. Moraš svratiti do Carla. Pisat ću mu i najaviti te. Nemoj me tako gledati. Idi po ključ ili spavaj u jarku.” “E pa, u njegovom bijednom, tuđinskom društvu neću provesti ni minute duže negoli je nužno.” Tyrone se nasmijao. “On je čovjek izuzetno uglađena vladanja. Priznajem da će ti se biti teško uzdići na njegovu razinu.” “Sigurna sam da je to još jedan prljavi starac.” “Onda priznaj. Imaš sastanak s draganom”, optužio ju je šaljivim tonom. “Carlo će to poštovati.” Do ušiju mi uto dopre nenadan tresak stakla, a potom i Carinnin vrisak. “Prokleti bili, pogledajte na što ste me natjerali! Ne mogu ovo više trpjeti.” Zgranuto sam čuo kako šuštanje njezine suknje ide ravno prema meni. Pobojavši se da ću biti otkriven, spustio sam glavu na grudi i zatvorio oči hineći da spavam. Ne vjerujem da me uopće primijetila, jer sam čuo kako je


stric iz salona prijekornim glasom zaziva: “Carinna!” Stajala mi je tako blizu da sam čuo šuštanje njezina daha. Mora da je stajala tik iza mene, a mene je od njezina pogleda zaklanjao samo velik naslonjač. “Postupit ću kako želite”, ogorčeno je povikala. A onda je ispod glasa dodala, puna zlobe: “Stari kurviš!” U hipu je nestala, a ja sam ostao sam. Nakon nekog vremena, odglumio sam da se protežem i uspeo se stubama u svoju sobu, neviđen i vrlo zadovoljan podacima koje sam doznao iz neprijateljskog tabora. Što misliš o svemu tome, dragi brate? Možda cura putuje na susret s nekim novim pastuhom? Kako bih, riječ je o podloj spletki. Nažalost, svijeća mi dogorijeva i sutra polazimo u kentske luke. Njezino takozvano gospodstvo napokon se odlučilo na pokret pa imam kojekakva zaduženja. Pisat ću ti prije negoli isplovimo za Francusku. Poželi mi snagu i zdravlje za predstojeće putovanje, Zauvijek tvoj marljivi brat, Humphrey Pars


XVII. OD LONDONA DO DOVERA Božićni blagdani, prosinac 1772. Biddy Leigh, dnevnik


~ Božićna pita ~ Napravite tvrdu koru od dvanaest kilograma najfinijeg brašna, tri kilograma maslaca i pola kilograma rastopljene masti pa je oblikujte u oval s vrlo debelim zidovima i čvrstim dnom. Očistite puricu, gusku, kokoš, jarebicu i goluba pa ih poslažite jedno do drugoga uz koru muškatnog oraha, naribani muškatni orah, sol i papar. Imajte spremnog pirjanog zeca, raščerečenoga, s umakom, zatim šljuku, nešto divljači i divljih ptica koje uspijete pronaći. Natiskajte ih što gušće i u pitu dodajte najmanje dva kilograma maslaca. Izradite debeli poklopac i ukrasite ga božićnim oblicima po želji. Sve istrljajte žumancem i obložite papirom. Sve će se to peći četiri sata u krušnoj peći. Kada izvadite pitu, rastopite kilogram maslaca s umakom od zeca pa to vruće ulijte u pitu kroz rupicu. Ledi Maria Grice, prema drevnome receptu koji je dobila od svoje bake, 1742.


S

rce mi je pjevalo dok smo odlazili iz toga grada. Konji su živahno kasali duž cijele glavne ceste koja vodi iz Londona. Što bi li Njezino gospodstvo reklo da zna kako

me njezin brat Kitt naganjao? Bio je vrlo naočit momak u zvjezdastome prsluku i volanima od batista. Njegov medeni glas i gradsko bljedilo širili su oko sebe miomiris mondena života. Nisam zaboravila Jema, ali me naljutilo što u Londonu nisam dobila od njega ni pisma ni glasa. A Kitt Tyrone bio je prvi visokorodeni muškarac koji je ikada obratio na mene pozornost. Kad god bih pogledala gospodaričino lice, vidjela bih u njemu obris njegovih gospodskih crta. – Koga vraga zuriš, curo? – otresla se na mene gospodarica, prekinuvši moje snatrenje koje kao da je nastalo ispod pera pikantne Elize Hey wood glavom i bradom. – Niš’, m’lostiva. – I ja mislim. Kada mi se obraćaš, Biddy, moraš ispravno izgovoriti “milostiva”. Potrudila sam se oblikovati riječi usnama, ali imala sam dojam da su nepodatan kravlji mjehur koji se trudim navući preko staklenke s pekmezom. – Miilostiva. – Sigurna si da znaš čitati? – Da, narafski – rekla sam podižući bradu. A onda sam se sjetila pa dodala: – M’lostiva. – Joj. Još je i lažljivica – progunda Jesmire. Gospodarica prekopa klupu u kočiji pa mi odjednom tutne u ruku komad papira. – Hajde onda. Pročitaj. – Šešir, kaput, cipele – brižno sam izgovarala dostojni samo uistinu velike gospode, čim ih odjenu oni što kroje modu... – podigla sam pogled, a gospodarica me zamahom dugih, bijelih prstiju ponukala da nastavim – ...prihvatit će ih svi, od čuvara državne riznice do šegrta u Houndsditchu. Nisu mi se smijale, jer sam to dobro izvela. Gospodarica mi istrgne papir iz ruke. – Kako si to uspjela tako lijepo pročitati? Bilo je posve razgovijetno.


Morala sam porazmisliti o tome. Nisam željela mljeti o tome kako me udovica Trotter naučila oponašati njezin fin, školovan glas. Govorila je da imam urođen dar. – Nisu to moje riječi, m’lostiva. Kad čitam s papira, znam govoriti k’o učiteljica, baš kako treba. Ledi Carinna se nasloni, a među obrvama joj nastane bora. – Dakle, ako bih ti napisala govor, kao glumcu kazališni tekst, ti bi ga mogla točno izgovoriti? – Mislim da bih, m’lostiva. I tako nam je jedan sat protekao u svojevrsnoj igri u kojoj mi je pisala rečenice na poleđini staroga almanaha, a ja sam ih propisno izgovarala. Nije to bila losa zabava, jer sam ih obje iznenadila svojom bistrinom. Dok je svjetlo vani zamiralo, objavila sam savršenim, izvještačenim londonskim izgovorom: – Dame i gospodo, večera će biti poslužena u salonu. Jesmire je bila prilično ojađena time što tako lijepo čitam. A onda mi je svanulo – Jesmire je vjerovala kako me njezina gospodarica školuje da zauzmem njezino mjesto. Kao da bih se ikada odrekla čarobnog života u kuhinji radi igala i ukosnica! I tako sam cijelo vrijeme, dok je ta stara vještica gunđala čitajući svoj primjerak

Londonskog glasnika, klicala u sebi zato što je gospodarica bda zadovoljna svime što sam učinila. Nisam zastala da se zapitam bi li mi joj se ipak bilo bolje kloniti s puta. Malo potom sve nas je pokosila ubojita prehlada pa smo hripale i šmrkale cijelim putem do Dovera. Po tome koliko se gospodarica žalila na rupe u cesti koje su tresle kočiju i na migrenu koju trpi, reklo bi se da je na umoru. Ni gospodin Pars nije bio baš najbolje volje i proklinjao je svratištare jer masno naplaćuju konak ljudima koji ne mogu drugim putem do luka. Nadomak Dovera, zaustavili smo se u svratištu u kojem sam uspjela kušati neke zgodne pržene ribice koje se zovu gavuni i nešto haringa posluženih s repom u ustima. Poslije smo ja i Loveday izašli vidjeti ocean. Puhao je tako snažan vjetar da mi je zviždao kroza zube, a more je bilo strahovito: golemo vodeno prostranstvo koje se neumorno valjalo kao uzavreli lonac. Napokon mi je prehlada dovoljno popustila da okusim more na jeziku. Imalo je neobičan okus po slanome povrću.


Oboje smo piljili u tmast obzor na kojem nije bilo ni traga tim slavnim obalama Francuske. Uto me gospodin Loveday trknuo i pokazao mi dvije osobe koje prkose vjetru daleko na drugome kraju žala. Zaškiljila sam i učinilo mi se da podsjećaju na gospodina Parsa i moju gospodaricu – baš bi bilo smiješno da njih dvoje izađu zajedno u šetnju. Ali činilo se da se svađe kao pas i mačka, a damaje gnjevno podizala ruke dok se ogrtač vihorio iza nje. Svakih nekoliko koraka, muškarac je odmahivao glavom i zastajao da izgovori neke riječi koje nisu dopirale do nas. Nakon nekoliko minuta, srdito je odjurio i nestao. Žena je ostala sama na žalu, gledajući sive valove koji su joj lovili skute. Bila je predaleko da bih mogla biti sigurna, ali premda joj je lice zaklanjala kukuljica, bila bih se kladila da je to moja gospodarica, jer je žena nosila siv ogrtač iste nijanse kao ona. – Ako su to oni, zašto su došli ovamo umjesto da razgovaraju uz vatru u salonu? – upitala sam gospodina Lovedayja dok smo se žurno vraćali u svratište. Moj prijatelj čvrsto si je zategnuo kaput oko laktova, pogurio se i oborio glavu. Rekao je nešto što nisam razabrala. – Molim? –...vjetar, preteško uhvatiti... Slijedila sam njegova pogrbljena leđa i nisam više razmišljala o tome. Gospodin Pars naumio je pronaći konačište u Doveru i ondje kupiti karte za poštarski brod do Francuske. Ali svako svratište u koje smo navratili bilo je dupkom puno putnika, koji su potražili zaklon dok se vjetar ne promijeni pa da brodovi isplove. Da stvar bude gora, od Božića su nas sada dijelila samo dva dana. Uspjela sam obići bombonijere i razgledati božićne kolače s čudesnim glazurama te ušećereno voće koje je krasilo svaki kutak izloga. Svaki puta se gospodin Pars vraćao iz izviđanja snuždena lica i odmahivao glavom. U Hotelu York smo večerali ne znajući gdje ćemo prenoćiti. Bilo je to bučno, sklepano svratište, a vihor je zviždao kroz prozorske grilje beskonačno zavijajući. Naša družina smjestila se u salon na katu, a ja i Loveday u prizemlju smo pili loše pivo. Dojadilo mi je već potucanje od nemila do nedraga i čeznula sam za mawtonskim kaminom gdje bih užinala nogu podignutih na ogradu.


Na koncu nas je spasio stari Pars, jer se upoznao s izvjesnim gospodinom Harbirdom, gospodinom iz Dovera, koji je mojoj gospodarici ponudio smještaj u vlastitoj kući sve do polaska broda. I tako smo nešto prije ponoći slijedili konjušara gospodina Harbirda nekom strmom uličicom, glasno zijevajući i blagoslivljajući božićni duh toga gospodina. * Sutradan smo se svi probudili u Waldeshore Houseu, velikoj, sivoj, kamenoj kući sa zabatima i dimnjacima ukrašenim vijugavim viticama. Ondje nije bilo nikakvog pomodarskog kreča nego samo hrastova oplata i izblijedjeli sagovi na zidovima za zaštitu od studeni. Gospodin Loveday mi je rekao da se ledi Carinni nimalo ne sviđa ta stara ruševina, kako ju je nazvala, ali je ipak bila napredak u usporedbi s trošnim svratištima. Na moje oduševljenje, gospodin Harbird je zatražio da pomognem u pripremi božićnog objeda, jer im je manjako stručnih ruku. Bilo je pozvano pedeset osoba – nikada nisam kuhala za tako veliko društvo. “Samo me pokušajte spriječiti”, zavjetovala sam se. O, da je gospođa Garland mogla biti sa mnom, obje bismo bile vesele kao vrapčići. Kuhinja u Waldershoreu imala je tako visoko ognjište da si u njega mogao ušetati, a ispred njega su iz zida stršala tri velika ražnja. Po kuhinji se vrzmalo šaroliko društvo od tucet žena i djece – neke su bile stare babe, a druge mlade vrtirepke koje su se hihotale i blesavo se beljile. Koljena su mi klecala ispod suknje dok sam im se predstavljala, trudeći se govoriti jasno jer nisu razumjele moj sjevernjački govor. Prihvatile su me prilično srdačno, jer su im bile potrebne iskusne ruke otkako je domaćica otputovala bolesnoj kćeri. Na svu sreću, među njima je bilo žena vičnih božićnome umijeću. Glavna je bila sjedokosa žena zvana Baba Faggeter. Ona je pravila božićne pite dok su ostale čerupale perad te miješale kolače. Djeca su, pak, bila zadužena za održavanje vatre i pranje lonaca. Provela sam ugodno jutro pripremajući punjenja te slatka i slana tijesta. Nakon večere, dvije mlade služavke zapjevale su božićni napjev “Vidjeh tri broda” pa im se cijelo društvo pridružilo u pripjevu. Ja sam pjevala i pjevušila uz rad,


cijelo vrijeme računajući u glavi vrijeme kuhanja i smišljajući božićne delikatese iz

Kuharičina dragulja. U tri sata imale smo već deset velikih pladnjeva krcatih hranom, a u ušima su nam odzvanjala “Sva rajska zvona”. Pet pari najsnažnijih ruku izvadilo je iz pećnice prve dvije božićne pite, a ja sam u rupe ulijevala rastopljen maslac, moleći se da se zgusne sočno i čvrsto. Potom smo umiješale božićni kolač sa sušenim voćem, a dječica su se sva okupila oko vjedra da zažele želju. Kada su završih, i ja sam dohvatila kuhaču pa napravila krug oko vjedra razmišljajući o Mawtonu i Jemu. Bar mi se jedna želja ispunila jer je ubrzo na vrata pokucao gospodin Loveday. – Naporno ste radili, gospođice Biddy. – Nacerio se ugledavši pladnjeve s hranom. – Očekujete vojsku? Obrisala sam čelo krpom. – Nigdje nije tako velika gužva kao oko engleske pećnice uoči Božića. To je jedan dan u godini kada se svi trebaju do sita najesti. Zatim mi je predao veliku, drvenu kutiju koja je danima čekala u doverskoj pošti. Bio je to sir gospođe Garland, koji je širio prodoran, slatkast miris cheshireskih livada. Unutra je bilo i pismo koje sam otvorila tek kad sam se našla sama u svojoj sobi i pozorno pročitala svaku riječ.

Najdraža moja Biddy, Iskreno se nadam da će te ovo pismo dostići u Doveru živu i zdravu te dobro raspoloženu, a i da se sir nije natukao putem jer će biti sjajno predjelo za Božić, a sigurna sam da ni gospodin Pars neće odoljeti jednoj kriški. Ovdje je samotno otkako te nema i nadam se da smo se rastale u dobroj volji, jer ne želim biti s tobom u zavadi budući da smo tako dugo bile prijateljice, a ti meni čvrsta desna ruka. Od tvojega odlaska more nas kiše i studen, a moje boljke ne idu nabolje, ali ne smijem se žaliti jer sam sigurna da na tim blatnim cestama ima ljudi kojima je gore nego meni. Pripremam se za skroman Božić jer nam se kućanstvo smanjilo, ali svejedno pravim mesne pite i kolače, premda se ne nadam velikome slavlju budući da je ostalo tako malo mladih. Teg mi je sada jedina pomoćnica otkako je Sukey otpuštena, a ona radi najmanje što može da izbjegne bukvicu. Nimalo nam se ne sviđa gospodin


John Strutt koji je preuzeo dužnosti gospodina Parsa, jer se petlja u sve i uvodi novotarije, zazirući od naših starih običaja, za koje mi znamo da su prokušano najbolji. A sudeći po onome što govori o gospodinu Parsu, taj gospodin Strutt je i običan nezahvalnih, ako se mene pita. Jem je isti, premda ti moram reći da je tvojih pet gvineja potrošio već stotinu puta na sumnjive planove pa mi moraš obećati da ćeš ih čuvati i potrošiti onako mudro kako to od tebe očekujem. Biddy, neću širiti govorkanja, ali još se mota oko kuhinjskih vrata, samo stoga sada hrani Teg. Prijateljica sam tipa ti to govorim najblaže što mogu, ali nemoj ga čekati, draga moja, i to je sve što ću o tome reći... Prima hranu od Teg? Dabogda se zadavio njome ako već nije otrovna. Vidjela sam ja kakvu to ona igru igra. O, Jem, zar nemaš dovoljno mozga da me ne zaboraviš? Duboko ojađena, nastavila sam čitati.

Gotovo svaku večer razgovaramo uz vatru o tebi i našoj gospodarici, a mnogo se raspravljalo i o pismu koje si mi poslala iz Londona jer otkriva kako je trulo u prijestolnici, a tog Meeksa bi, prema mojem mišljenju, trebalo bičevati do krvi. Ali dođe mi toplo pri duši kada čujem da si upisivala u knjigu recepte, i to tako divne. Iskušala sam recept za mliječni napitak kada mi se našlo nešto alkoholnog pića pri ruci i doista me zagrijao, a i osjetila sam se kao da si opet uz mene u kuhinji, gdje smišljaš delikatese kao u sretnija vremena, a to je u ovo hladno doba pravi Božji dar. Draga moja Biddy, zaboravila sam uzeti uvojak tvoje kose pa te molim da mi ga pošalješ kada mi idući put budeš pisala. Strašno se brinem znajući da ćeš uskoro preploviti ocean i često se molim za tvoju sigurnost na moru. Molim te, prenesi moje božićne čestitke gospodinu Parsu, a i Georgeu, ako je još s vama, a nadam se i da ćeš mi po njemu poslati pismo, jer nema sigurnijeg i pouzdanijeg načina. Za sada sam ti sve rekla pa mi preostaje samo da te zamolim da ne zaboraviš svoju dragu i iskrenu prijateljicu, tvoja Martha Garland


Sva sreća što su nas dijelile stotine kilometara jer bili inače ispržila Jemove iznutrice na vrućem ugljevlju. Sumnjivi planovi, pih! Ne po prvi put, pomislila sam na onaj novčić od pet gvineja koji blista u sefu i zaključila kako nam je gospodin Pars fino podvalio. Kako opisati Božić – blagdan koji je za kuharicu najmasniji, najusijaniji i najkaotičniji dan u godini? Ali obavili smo sve pripreme pa nam je preostalo samo da ispečemo govedinu, perad, nareske i kolače. Božjih mi jabučica, u kuhinjije bilo vruće kao u pećnici jednom kad su se sva tri ražnja počela okretati. Događale su se uobičajene nezgode – jednoj djevojci je vatra zahvatila suknju, ali kad su kolegice ugasile plamen, izvukla se samo sa zadimljenom rupom u tkanini. Gora je bila lokva skliske, vruće masti na podnim pločama na kojoj je nekoliko ljudi natuklo koljena dok je nisu izribali. U jedanaest sati, naš je rad došao do znojnog vrhunca. Lijepo sam okretala goveđe bubrežnjake, istodobno jednim okom nadgledajući božićne kolače poslagane pred vrata pećnice. Netko me kucnuo po rukavu i trgnuo me iz tog sretnog predjela. Bio je to gospodin Loveday, vrlo zabrinuta lica. – Ledi Carinna želi da dođete do nje. Odmah. – E, pa neka se fućka – rekla sam tresnuvši nožem o stol. – U poslu sam do vrata. Ne, do tjemena, a čak ni to nije dovoljno da održim korak s ovom gomiletinom jela. Šibala sam ga pogledom, ali nije mi bilo druge. Nisam čak niti obrisala lice niti svukla pregaču krutu od brašna pa će me morati primiti takvu kakva sam. Zadihano sam banula u odaju Njezina gospodstva. – ’Prostite, molit ću lijepo, m’lostiva. Upravo kuham cijeli Božić. Ležala je na krevetu zbacivši cipele, zureći oko sebe kao da sanja. Jesmire je sjedila za stolićem i nešto šila. Pokušala sam ponovno, primakavši se i duboko se naklonivši. Oprostite, m’lostiva. Ali večera će zagorjeti pa je neće biti. – Daj začepi. – Uspravila se i odmjerila me. – Kako to izgledaš, tako mi svega? Kao dimnjačarka. Pokušala sam obrisati čađu s lica, ali vjerojatno sam samo pogoršala stvar.


Molim vas, m’lostiva... – zaustila sam. – Jesmire je uvjerena kako si preglupa da bi naučila strani jezik – osim tog svog sjevernjačkog nazovi–govora kojim nas smućuješ. Stara goropadnica gunđala je ne dižući pogleda sa švela: – Tratite vrijeme. – Što si rekla, Jesmire? Podigavši glavu, ispalila je riječi kao strelice: – Ova seoska djevojčura nikada neće progovoriti strani jezik. Nedostaje joj odgoja, milostiva. – A ja vjerujem da hoće. – Zatim se opet zapiljila u mene dok sam namrgođeno stajala prekriženih ruku. – Daj lijepo stani, Biddy. Izgledaš kao strašilo. Zabacila sam ramena i pustila da mi prsti besposleno vise, kako to čine dame. – A sada ponavljaj za mnom: “Bonjour, monsieur”. – Kako, molim? Čula sam kako se Jesmire podsmjehuje i dobacila joj pogled kojim sam je zamalo sasjekla. – To znači: “Dobar dan, gospodine.” – Dobro. “Bonžjur, misju.” – Da, ali pokušaj to profinjenije izgovoriti. Odradila sam sve “bonsua”, “madam” i “madmazel”, brzo kao vjeverica koja hvata orahe. Zapravo i nije bilo tako teško. – Krajnji gubitak vremena – netrpeljivo je ponovila Jesmire. Šila je kao da nabada morske puževe na ražnjiće, nakon svakog uboda podižući šiljasto lice. Moja gospodarica je zijevnula i kratko porazmislila. – Ne smijemo zaboraviti da će morati ići na tržnicu ako ne želimo jesti francuske gadarije. Ponavljaj za mnom:

“Petit dejeuner”. To je bio doručak. A koji su sastojci potrebni za to? Još tog prokletog smijuckanja. Kao da ne znam što se jede za doručak! – Pa, trebao bi mi “pan”. – Molim? Doručkovat ćemo grčkog boga? – Pri tom su joj se trznule usne. – Piše se “p–a–i–n”. To znači kruh.


Vidjela sam da je nasmijavam. A Jasmire se hihotala kao da je škakljam. Ali zapravo smo Carinna i ja bile vršnjakinje pa smo se mogle šaliti. – Što još? Prošle smo “kafei”, “tei”, “bur” i ostalo. Da se nisam bojala kako će mi božićna večera pougljeniti, bilo bi mi vrlo zanimljivo. Na svu sreću, gospodarica je izgubila strpljenje. – Dosta, curo. Dokazala sam svoju teoriju. – Neugodno se podsmjehnula pogledavajući Jesmire. – Brbljava papiga. To je ona. Sumnjam da je išta upamtila. Već sam bila na pola puta do vrata kada mi je gospodarica mahnula da smijem otići. Ali otvarajući vrata da odem, nisam odoljela da Jesmire ne dobacim strelicu. – Arvuar, madams – rekla sam i spustila se u kniks uz drzak osmijeh. Gospodarica se glasno nasmijala. Ali Jesmire mi je dobacila: – Ja sam za tebe mademoiselle, imitatorska majmunice! Kada je došlo vrijeme za božićnu večeru, na pladnju se već pušila savršeno ispečena veprova glava. Cijeloga jutra pred prozorom su se redali ljudi: mlade obitelji s bebama umotanima kao da su zavežljaji i vragolasti dječaci koji su kucali po prozoru crtajući proste oblike u maglici svojega daha. Bolesne ljude, stare ljude, sve su njih spuštah s kola ih nosili ulicom na plećima snažnih sinova i unuka. Bučna se gomila okupila u velikoj prostoriji da gromoglasno zaplješće mojemu vepru kada je unesen na pladnju. I tako mi svega, oči puka bile su razrogačene kao pikule kada su ugledali stolove natrpane kao u Kreza. Gulaš sa šljivama, kolačići sa sušenim voćem, pečena govedina, purica s kaduljom i umakom od crvena vina – a to je bilo tek prvo jelo. Najponosnija sam bila na drugi slijed jer smo uz jezike, svinjsku tlaćenicu, smotane jegulje, patke i ovčetinu, poslužile i vrlo zgodne snježne grude od jabuka posutih bijelim šećerom, što sam pročitala u receptu napisanom u Kuharičinu dragulju rukopisom ledi Marije. Poslije smo klupe pogurah do zidova, a glazbenici su se vratili iz koleda. Bilo je plesa i toliko ljuljanja, sudaranja i gaženja da si se morao nasmijati spašavajući si nožne prste od gromoglasnih dječačkih čizama. Dok sam se malo odmarala uz čašicu brendija, jedan me sluga bocnuo u rame.


– Što je sad bilo? – zijevnula sam. Već mi je nasmrt dojadilo rješavanje problema. Prenio mi je poruku koja je upravo stigla od uprave poštanskih brodova. Vjetar je promijenio smjer i isplovljavamo u četiri sata. Brzo sam smotala zavežljaj i bila na izlasku iz svoje sobe. Gospodin Harbird me, Bog ga blagoslovio, prije odlaska pozvao k sebi i darovao mi božićnu kutijicu s dvije gvineje. Ta dao mi je više od moje gospodarice, jer mi ni ona ni gospodin Pars nisu dali ni prebite pare, te škrtice. Zarekla sam se da ni Jemu neću spominjati svoje dvije gvineje jer se taj tupan nikada nije ustao s pijetlom da bi robovao nad vatrom kao ja. Jem Burdett neka se goni dođavola. Drugi će morati oprati kuhinju zamrljanu čađom i poprskanu uljem. Ja isplovljavam za Francusku, kuharski raj.


XVIII.

L

oveday je stajao na pramcu broda osjećajući kako ga ledena kiša pljuska i budi kao revni sudrug u lovu. Ostali su bili u potpalublju, povraćajući i stenjući u

smradu drvene kabine, ali on je bio slobodan, odbacivši tijesne čizme i stežući palubu nožnim prstima kao da su priljepci. Koliko je prošlo otkako je posljednji put u tabanima osjetio neodoljivo podrhtavanje divljeg duha broda? Gledajući sivozelene valove koji se propinju i valjaju oko njega, osjećao se kao ptica što brodi olujnim nebesima. I brodio je u pravome smjeru, u to je bio siguran. Napokon ide kući. U Dover u je bio upoznao staroga mornara koji ga je upitao odakle je doplovio. – Iz Batavije. – Upotrijebio je riječ kojom Nizozemci opisuju tamošnju bjelačku utvrdu. Gdje to mjesto? Stari mornar se uzbudio i skočio na noge da izvadi nešto iz zavežljaja. Ali kada se vratio, Loveday se razočarao vidjevši da nosi samo papir. A kada ga je rastvorio na stolu, na njemu nije bilo čak ni pravih slova nego samo neravne crte kakve bi mogao narisati samo luđak. – Evo ga, momče. – Pomorac grbavim prstom pokaže jednu riječ usred hrpe tih bezumnih crtarija. I eno ga, sitnim slovima: Batavia. Lovedayju je dugo trebalo da pojmi što mu starac govori: da je kvrgav, riboliki oblik na kojem piše Batavia, zapravo sićušna, sićušna slika velikog otoka po kojemu je nekoć hodao. – Ima planina – rekao je starac pokazujući grbe od tinte načrčkane po otoku. Zar je to moguće? Loveday zgrabi papir i prinese ga oku, škiljeći ne bi li nazreo ljude koji su ondje stanovali. Ali nije bilo ljudi, stabala ni sela, nego samo crtež na papiru. Još mu nije bilo jasno. – Kako to biti Batavia? – upitao je, a srce ga je kiselo boljelo u grudima. Starčeve vodenaste oči zapilje se u njegove. – Ovo kapetan broda čita dok se snalazi po svijetu. Gle, ovdje je Engleska. A ovo je more. Engleska je bila na drugome kraju papira, ali Lovedayju je polako svitalo. Na Lamahoni, lovci su katkad pravili grube crteže u mokrome pijesku da naznače greben ili brzu plimu.


– Kako ići na Bataviju? – Nije uspio suspregnuti drhtaj u glasu. Trebalo mu je cijelo poslijepodne da pojmi kako je daleko od doma otplovio nakon što je dobri otac Cornelius umro od bolesti, a njega su prodali na tržnici u Bataviji. Mnogo je mjeseci plovio prema ovome hladnome kraljevstvu, a sada je uvidio koliko će strašno dug biti povratak. Uz starčevu pomoć, pronašao je Pariz, iduće odredište svoje gospodarice. Ojadilo ga je što neće daleko napredovati na svojem dugom putovanju. – A Italija? – upitao je. – Gle ‘vamo, sinko. Italija. Ona ti je bar na pravome putu. Bila je. Ostane li s gospodaricom, bar će lagodno prevaliti dio puta kući. Naposljetku upita čovjeka: – Gdje Lamahona? Ali pronašli su samo tisuće točkica i crtica u oceanu. “Kada bi barem ovo bila prava magija”, zavapio je u sebi. Kada bi barem mogao prinijeti durbin papiru pa pronaći selo i sićušne, žive slike Bulan i Baruta. Ali nije tu bilo magije, pa će morati klipsati sve do tih otočića od tinte i nažvrljanih oceana da bi ih ponovno zagrlio. Loveday se još neko vrijeme držao za ogradu, odgađajući povratak u potpaljublje. Dok je škiljio kroz vodene kapljice, pred očima mu je lelujala tamna pruga kopna. Dakle, to je Francuska, prvo ime koje mora prijeći. Kako bi si predočio na kakvo to mjesto idu, zamislio se nad pismom kojeje gospodin Pars poslao iz Dovera:

Dragi moj Oziase, Pišem ti iz Dovera u žurbi, jer smo upravo primili vijest pa se pakiramo da stignemo na rani brod za Francusku. Brate, molim te da pred Johnom Struttom ne pokazuješ nikakvu zabrinutost, jer bi te takvo što moglo pogrešno obilježiti kao krivca. Nema potrebe za uzrujavanjem, brate, moraš djelovati opušteno i to shvati kao naredbu. Taj drski momak isključivo meni može zahvaliti svoj položaj zamjenskog upravitelja i vraški sam iznenađen što te tako neuljudno ispitivao. Vjerodajnice koje traži njega se ne tiču i budi siguran da se ne tiču nikoga osim Njezinog prokletog gospodstva. Što se, pak, dragulja tiče, ponijela ga je supruga gospodina Geoffreyja, kao što vrlo dobro znaš. Ne pišeš je li Struttu raspitivanje naložio sam sir Geoffrey ili njegov irski upravitelj. U idućem mi pismu javi što si doznao. Koliko sam shvatio, sir


Geoffreyja je kap posve onesposobila – dakle, tko to izdaje zapovjedi da se kopa po mojim privatnim stvarima? Meni je, pak, drago što mogu reći da brod za jedan sat isplovljava za Francusku i da ću biti na njemu sa čvrsto zaključanim sejom. Očekujem da Francuska bude moj mali mirni raj dok ovaj cijeli cirkus ne bude gotov i zaboravljen. Pomoli se za moju sigurnu plovidbu preko oceana. Tvoj brat, Humphrey Pars Dakle, za gospodina Parsa Francuska je raj. Loveday je znao što je raj, jer je otac Cornelius mnogo govorio o tom drugom svijetu, jednako različitom od Lamahone kao ovo hladno mjesto. Bilo je to kraljevstvo boga sunca, jer duhovi ondje imaju krila i lete nad oblacima. Ondje je sada otac Cornelius, jer je stari svećenik rekao da dobre ljude onamo kroz dveri pripušta čovjek koji se zove gospodin Petar. Sjetivši se šarenih ptica u svojoj domovini, Loveday se opet zagleda u uzbibane sive valove i ptice strvinarke hrapavih glasova. Vidio je samo plosnat obris kopna koje vodi do drugih zemalja, za koje će mu trebati tisuće dana da ih prijeđe. Već je padao mrak kada je vjetar dopustio da pokušaju prevesti putnike na kopno. Tada su ostali izašli na palubu, sivih lica i svladani vrtoglavicom, teturajući kao tek rođeni štenci na klimavim nogama. – Zašto sam toliko pila prije plovidbe? Jao. – Biddy prekrije rukom usta. – Noge me jedva drže. Loveday je prijateljski primi pod ruku i predloži joj da se zagleda u daleku obalu kako bi održala ravnotežu. – To je od valova, Biddy. Nisi pijana. – Stvarno? Ne sviđa mi se ovo zibanje sim–tam. – Čvrsto mu stegne ruku. – O, gospodine Loveday, možda sam trebala natrag u Mawton s Georgeom. – Zašto ne išla natrag? – blago je upita. Zgrčila je lice zbog vjetra i duboko udahnula.


– Ne znam. Iz nekog razloga. Francuska, Italija. Ne znam zašto, ali od tih riječi mi srce poskoči. Znao je da je poskočica nekakav ples. Dakle, srce joj pleše. – To dobro, Biddy. – Srdačno joj stegne ruku. – Meni drago da ti sa mnom u Francuska i Italija. Čuvamo jedno drugo, ne? Nasmiješio se pa ugledao majušan čamac kako skakuće prema njima, svako malo nestajući iza divovskih valova. Biddy kimne, ali kada ugleda čamac kako se približava, zavapi: – Gospode, pomozi. Pa ne trebamo valjda skočiti u taj čep koji poskakuje? * Tama je brzo padala dok su se s mukom spuštali u čamac po ljestvama koje su se ljuljale. Gospođica Jesmire bila je toliko ukočena od straha da ju je jedan mornar morao nositi po ljestvama na širokim plećima. To je Lovedayja nasmijalo, jer joj je vjetar zadirao skute i otkrio žgoljave listove. Zavezavši si čizme oko vrata, sjurio se bos niz ljestve i iz čamca lovio velike škrinje kad bi ih mornari spustili na užadi. Kada je sve bilo ukrcano, društvo je bilo promočeno i jadno, natiskano na uske klupe čamca koji se divlje ljuljao. Uz povik, veslači se počnu udaljavati od broda prema luci. “Dakle, ovo je Francuska”, pomisli Loveday ugledavši prozore osvijetljene svjetiljkama i začuvši žamor glasova u luci. Svim se srcem nadao da ondje prodaju žestoka pića koja griju iznutra.


XIX. HOTEL D’ANJOU, PARIZ, FRANCUSKA Sveta tri kralja, siječanj 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Rôties soufflés ~ Izmiješajte nasjeckana, ispečena pileća prsa s nešto goveđe moždine, parmezanom, pet žumanjaka, čemu potom nježno dodajte istučene bjelanjke. Smjesu stavite na komade kruha narezane kao za prepečenac i prepržene u maslacu, koje u Francuskoj nazivaju crouton. Ukrasite mješavinom parmezana i krušnih mrvica pa ispecite u pećnici i poslužite s dobrom, jakom bistrom juhom. Jelo izuzetne lakoće i okusa, Biddy Leigh, Pariz 1773.


S

tigli smo u Pariz, gdje je sve bilo isto, a opet neobično: kuće strmih krovova, sklonost kićenju, čak i okus piva i tvrdog kruha – sve je odisalo francuštinom,

nema druge riječi za to. Smjestili smo se u Hotel d’Anjou, što zapravo nije bilo svratište nego siva kuća od sedam katova smještena u samome srcu popločanog labirinta Pariza. Sve je bilo vrlo francuski: pokućstvo je imalo svijene ukrasne nožice, a zidovi su bili prekriveni zrcalima i slikama raznih blistavih voćki na hrpi, premda nije bilo šanse da su bile zrele u isto doba godine. Čim smo stigli, bacila sam svoj zavežljaj u sobu i otvorila kapke na prozorima. Zamalo me ošamutio smrad francuskih odvoda. Moja soba gledala je na unutrašnje dvorište i bilo mi je čudno čuti kako ljudi vane govore stranim jezikom, vrišteći i smijući se. Vjerovala sam da će Francuzi govoriti polako i razgovijetno te svoje

bonjours i monsieurs, ali zaprepastila sam se čuvši ih kako čavrljaju kao čavke, klepećući takvom brzinom da sam jedva razabirala riječi. Sutradan ujutro, gospodarica me pozvala sebi. Ispred njezine odaje, sjedilo je jato krojačka i trgovkinja s punim rukama svila i uzoraka. Moja gospodarica sjedila je umotana do brade u tkanine dok joj je neki momak nalik na lasicu uvijao kosu. Danima nije ništa jela, a čak ni francuska šminka nije joj uspjela uljepšati lice, koje je bilo nateklo i crveno. Gledala sam kako joj frizer nateže uvojak dok nije stajao uspravno kao vojnikov šešir. Mora da je boljelo, jer sam gledala kako se gospodarica trza. – O, ti si, je li? – planula je mrgodeći se. – I bilo je vrijeme da nešto radiš umjesto da po cijele dane planduješ. Oborila sam glavu i pokušala stresti nekoliko preostalih mrvica doručka s kuta usana. – Da, m’lostiva. – Blagi Bože! dreknula je. – Zar to ne možeš izgovoriti kako spada? – Da. Milostiva – otresla sam se toliko prgavo da je zavladala neugodna tišina. Čula sam kako taj frizerčić tiho cokće jezikom posežući za uvijačima. Odjednom se


začulo šištanje i proširio se smrad oprljene kose, a moja gospodarica zamaloje skočila sa stohce. – Pazi malo, lupežu. Dođavola, pa to je moja glava!

– Madame – uzvratio je glasom slatkim kao med. – Ispljatit će vam se svako peckanje, vjerujte mi. – Neka te đavo okrene na ražnju, francuski mučitelju. – Čvrsto je zatvorila oči dok je on umatao idući uvojak oko grijača. – Dosta, dosta – plane na monsieura nakon nekoliko trenutaka. – Ne mogu razmišljati dok mi pržiš kosu do korijena. – Na to je otplesao do kuta, gdje je prčkao po svojim pomadama i bogte pitaj čemu još, namjestivši tobože tužan izraz na lice. – Sutra želim englesku večeru – reče mi gospodarica. – Prava engleska jela s govedinom i ostalim. Trebala sam to i očekivati. Svi su se još od Calaisa žalili na francuske splačine. – Dakle, večera za četvero. Pridružit će nam se i moj brat. Kitt? Nebesa! A vjerovala sam da je u dalekome Londonu. Dok je govorila, u mislima mi je vrilo stotinu zapreka. – Ah, m’lostiva – zaustila sam – gdje da pripremim takvu večeru? I kako da kupim namirnice? Svi prebrzo govore taj svoj jezik. Ošine me strogim pogledom. – Kako da ja to znam? Idi i učini što sam ti rekla. Odmahnuvši glavom, zaputila sam se u potragu za gospodinom Parsom. Bio je pognut nad stolom u svojoj sobi, ispred hrpe papira. Svi su znah da je njegov ljubljeni “sustav gospodarenja” otišao dođavola. – Ako tražiš novac, znaj da je većina potrošena – zarežao je. Pokušala sam pročitati njegove papire naopačke i vidjela da su to računi. Jedan je iznosio dvadeset libara za cvjetasti prsluk koji sam vidjela na gospodinu Parsu, tako da se malo i rugala sova sjenici. Pitala sam se kakvu onda priču govore svi ti brojevi. Ali prvi mi je na pameti bio moj novi zadatak. – Bojim se da doista tražim novac, gospodine. Ledi Carinna želi da skuham englesku večeru pa mi treba francuskog novca.


Na to se malčice razvedrio. – Pa, za to bi se možda mogao naći koji novčić. Što ćeš pripremiti, ha? Malo goveđih odrezaka? Nešto kotleta? – Tako je, gospodine. Što god želite. Oblizavši usne, nabrojao je svoja omiljena jela: obična mesna pita, ukiseljeni limun, rostbif. A onda je zatražio i nešto za sebe: duhan i podbjel za svoju lulu i još malo gaveza za čaj Njezina gospodstva. – I ne uzimaj ona zelena ulja. Kupi komad masti i peci kako spada. Bila je istina da je kuhinja u Francuskoj bila veliki bućkuriš dobrog i lošeg. Jedne večeri na putu poslužili su nam pravi kaos od iznutrica, smrdljivih žabljih krakova i pljesniv sir. Ali u Chantillyju je teleći fricassee bio tako mek da nisam bila sigurna kako su ga omekšali. Bio je tako dobar da bih bila mogla pojesti cijeli lonac, ali sam umjesto toga morala gledati kako Jesmire kupi posljednje ostatke umaka, cijelo vrijeme cendrajući za kuhanom šunkom. – Gospodine Pars – pobunila sam se. – Ali za mene ovdje prebrzo govore. I koriste previše drukčijih riječi. – Koješta, curo. – Kako se onda kaže ukiseljeni limun? Bar je posvetio toj zagonetki jedan trenutak razmišljanja pa nestrpljivo odmahnuo glavom. Razgovarat ću sa svratištarkom. Za to koliko joj plaćam, trebala bi ti priskočiti u pomoć. – Zatim me spržio pogledom, ali mi svejedno bacio na dlan dva novčića. – Želim uredno prepisan popis svega što si kupila, molim lijepo, do zadnjeg novčića. Nikome se od vas ne može vjerovati, – Zatim pogne glavu i opet se posveti svojim dragim računima. Sa mnom su kao pomoć poslali Florence, odnosno Florans kako su je ovdje zvali, drsku devetnaestogodišnjakinju koja je radila u našoj kuhinji. Prvo sam je shjedila do mesara, gdje su debele kobasice visjele sa stropa kao lanci gradskih vijećnika, i mogla sam birati između najfinijih debelih patki, komada govedine i odrezaka poslaganih kao stražari na mimohodu. Kada smo se pogodili, Florence mu je platila, namignula mi i ubacila nekoliko novčića u džep svoje pregače. Očito si služavke po cijelome svijetu same isplaćuju plaću.


U usporedbi s pariškom tržnicom, Covent Garden je djelovao kao kotlokrpin pladanj. Nikada prije nisam vidjela takvu urednost: ružičasti, žuti i zeleni kolači bili su poslagani kao vez, a sirevi su bili još ljepši, neki sitni kao naprsci, a drugi veliki kao kotači kola. A mirisi badema i karameliziranog šećera koji se širio iz kraljevskih kolača što ih Francuzi peku za Tri kralja, meni su bili zanosniji od bilo kojeg parfema. Natrpanih košara, Florence i ja ušle smo u unutrašnje dvorište u kojem se dim vio iz pola tuceta dimnjaka. – Mon frère – rekla je, a ja sam se sjetila da sam od gospodarice usput naučila da ta riječ znači “brat”. Unutra je bila kuhinja, zamagljena dimom dvije jarke vatre. Prvim pogledom obuhvatila sam četiri kuhara, pognuta nad svojim poslom. Jedan je miješao mljeveno meso, drugi kuhao temeljac, a treći je pripremao ukrase. Odmah sam shvatila da se svaki bavi jednim dijelom jela, koje će poslije objediniti. Tada sam prvi put svjedočila takvom načinu rada i ostala sam zadivljena.

– Mon frére, Claude – ponovila je Florence vodeći me prema mladiću, njoj nalik po kršnome tijelu i licu. Brzo je izmijenio nekoliko riječi sa sestrom, cijelo vrijeme pazeći na nešto u sićušnom bakrenom lončiću. Zatim je prekinuo razgovor i posegnuo za čajnom žličicom pa sa strahopoštovanjem svećenika za oltarom kušao blistav temeljac, bezizražajna lica u potpunosti usredotočena na okus.

– Quintessence – šapnula je Florence, zadivljeno njušeći paru. – Mnogo se dana meso kuha da stvori dušu umaka. – Claude je zatim brižno posegnuo za limunom i istisnuo četiri kapljice. Jelo se zvalo souffle, kako ga Francuzi pišu. Zapisala sam recept, jer je jelo bilo čarobno. Tko bi pogodio da bjelanjak kojega dugo mutiš može pretvoriti jelo u oblak? Jednom kada se digao u vrućoj pećnici, Claude je ukrasio soufflé krugom kvintesencije s medom. Treperio je na lijepome porculanu kao gljiva stapčarka koja se nježno puši. Osjeti su mi bili toliko opčinjeni da sam jedva zapazila glavnoga kuhara kada je banuo kroz vrata. Taj prosijedi debeljko tako je riknuo da smo svi iskočili iz vlastite kože. Ispalivši riječ fam, pokazao je prema vratima svojim prstima nalik na nabrekle kobasice. Stari davež! Mrzio nas je zato što smo žene, što sam shvatila i bez Florencine pantomime. Iskrale smo se na sporedna vrata, ali ja sam odbila otići dok ne vidim tko jede takve stvari. Blagovaonica je bila daleko veća od kuhinje i imala je bijele zidove na


kojima je velikim, zlatnim slovima pisalo: RESTAURANT – MAISON DE SANTÉ. Prozori su bili jako veliki, a kada sam se priljubila uz jedan, vidjela sam luksuzno uređenu prostoriju. Ali za razliku od krčmi, ondje nije bilo velikih stolova za goste. Izvivši vrat, ugledala sam nekoliko manjih, okruglih stolova s po nekoliko stolica, kao u kavani za gospodu, samo daleko otmjenijih. Najčudnije je bilo što je unutra bila samo jedna gošća, sredovječna žena koja je sjedila sama u kapi s volanima i cvjetastoj opravi. Pijuckala je iz sićušne šalice na oslikanom tanjuriću.

– Restaurant – šapnula je Florence. Ta će mi riječ promijeniti život. Ispod glasa mi je objasnila da se kvintesencija poslužena u šalici naziva restaurant,

jer vraća snagu svojim ljekovitim svojstvima, a pogotovo je dobra za živce slabih i iscrpljenih. Doznala sam i koliko košta objed u restoranu iliti Kući zdravlja – pet srebrnih libara, više nego što ja zaradim u dva tjedna. Sudeći po crkvenome satu, već je dobrano prošlo devet ujutro, ali menije za to postalo svejedno. Izgubila sam zanimanje za pripremu obične govedine, običnih kobasica, obične šunke. Čeznula sam pripremiti soufflé, kvintesenciju, taj oblačak zapjenjena zraka. Ah nisam zato upropastila Kittovu večeru. Prolazeći pokraj poštanskog pretinca u predvorju, uočila sam pismo adresirano na mene. Zgrabila sam ga očekujući dozu utješnih riječi gospođe Garland. Ali umjesto toga, nakon nekoliko pročitanih riječi napipala sam stolicu i klonula na nju.

Draga moja Biddy, moraš se pripremiti za loše vijesti. Idi u svoju sobu, draga, i sjedni jer mi je iz sveg srca žao što ti ovo moram napisati, ali nema mi druge. Još prije Božića, Jem i Teg su se zbližili... Odložila sam papir i prekrila oči, stežući ih tako snažno da sam osjećala kako mi krv bubnja u njima. Mrka i odlučna, opet sam ih otvorila i nastavila čitati: *

...i čini se da su mutili iza mojih leđa. Zatim mi se obratila Teg i rekla da nosi Jemovo dijete te da ne zna što joj je činiti. Opalila sam je najjače što sam


mogla, jer je zločest, bludan stvor i ukrala je Jema koji se obećao tebi. Ali glad ne pita tko je hrani, a Teg se dobrano zavrtjelo u glavi od moje bukvice. Draga moja, ne budi odveć tužna, ali moram ti sve reći. Njih dvoje izvedeni su pred zamjenika gospodina Parsa, gospodina Strutta, a on je presudio da se Jem mora oženiti njome kako ne bi pala na teret župe. A rekao je i da će Teg ostati u Mawtonu jer nemam druge pomoćnice u kuhinji. Svi smo zgranuti tom odlukom, ali gospodin Strutt je moderan čovjek koji kaže da se u životu vodi samo praktičnošću te da njih dvoje ne smiju uzimati od župe dok god je Jem zaposlen na imanju. Dakle, vidiš, on nema pojma o dobrim običajima ovdje u Mawtonu i visokim moralnim mjerilima koja je održavao gospodin Pars. Štoviše, toliko je blatio gospodina Parsa da bi ga mogao uniziti u očima svih nas, odanih zaposlenika. Biddy, još ti moram javiti da su vjenčani prošloga petka u mawtonskoj kapelici... Bacila sam pismo i poderala ga. Florence me dozivala iz kuhinje, ali ja sam samo željela otrčati u svoju sobu i jecati na podu. Ali nisam se mogla izvući iz kuhanja tog šugavog obroka. Došlo mi je da izbubetam gospodina Kitta zbog svih problema koje mi je ta večera stvorila. A za Jema Burdetta, bičevanje, vađenje utrobe i okretanje na ražnju bila bi predobra sudbina. I tako je govedina s jedne strane bila pougljenjena, a s druge krvava. Kolač bi bio sjajna topovska kugla. Pola onoga što sam zamislila ostalo je nedovršeno. Na koncu me Florence pronašla kako plačem na odreske. Pokazala sam na svoje srce i oponašala rukom nož koji se u njega zabada. – Mon amie – nježno je rekla Florence, a od toga što me nazvala prijateljicom još su mi brže potekle suze. Zatim je dohvatila pregaču i počela kuhati uz mene. Tako da njoj dugujem jestive dijelove obroka. Tužno je što su moji gosti to jedva zamijetili. Čini mi se da je gospodin Pars sutradan spomenuo crne odreske, ali nitko drugi nije ništa uočio. Dakle, takva je engleska kuhinja, pomislila sam. Mogu se naraditi kao mazga, a nitko neće okusiti razliku. Sjetila sam se preciznog tempiranja i kusanja u Maison de Santé te shvatila da je u usporedbi s time naša engleska hrana doista vrlo primitivna. Čim sam uzmogla, javila sam da sam bolesna i povukla se u svoju sobu na tri bijedna dana. Bacila sam se na postelju i prisjetila se radosti prvoga susreta sjemom, naših


prvih nježnih riječi, našeg prvog strastvenog poljupca. – O, Jem, volila sam te više neg’ što bi ona ikada mogla – šaptala sam u mokra udubljenja u jastuku. Opet sam zamislila naš ogorčen rastanak i zažalila što nisam bila nježnija prema njemu. Zamislila sam našu svadbenu povorku prema mawtonskoj kapelici, Reade Cottage preuređen u naš dom, našu nerođenu djecu koju nikada neću donijeti na svijet. Valjala sam se u pravome glibu jada. Iz dana u dan, izlazila sam iz kreveta samo da bih se odvukla do vrata po hranu koju mi je Florence ostavljala i praznila svoju noćnu posudu u dvorištu. Ali svake večeri, dolazio mi je gost. Začulo bi se kucanje, vrlo tiho i tajnovito. – Biddy – tajnovito je šaputao uglađen gospodski glas. – Otvori vrata. Svaki put bih se samo okrenula prema zidu. Ali nakon toga bih sto godina zurila u taj ispucani žuti zid. Treće noći već sam bila isplakala sve suze i u grudima mi je opet počelo tući mlado srce. – Bi li izašla sa mnom? – upitao je glas. Pariz je vraški divan pod svjetlom zvijezda. Moja ljubav prema Jemu je umrla. Podsjetila sam se da sam slobodna, u Parizu, i da imam udvarača. Pustila sam ga da čeka, a on se uporno vraćao. Vidjela sam kroz prozjaline grilja da se nebo zamračilo i da su svjetiljke upaljene. Osmjehnula sam se kao prava lisica i doviknula Kittu Tyroneu neka pričeka da se odjenem. – Ne, gospodine, ne možete ući. – Vrata sam otvorila jedva nekoliko centimetara. Pred licem je držao svijeću, a pogled mu je bio prikovan za uzak krevet iza mene. – Hajde. Nagradi me. Ovo mi je posljednja noć u Parizu. – Onda bismo trebali obići grad – nepokolebljivo sam uzvratila. – Imam jedno određeno mjesto na pameti. Kada sam gurnula vrata, njegov pogled je s mojega lica pao na veličanstvene nabore grimiznoružičaste oprave. Znala sam da u grimiznome gornjem dijelu moj struk izgleda vitko i čvrsto, nad skutima koji se uvijaju u velebnim valovima i naborima. Osjećala sam se kao dama na elegantnom modnom oglasu, a u Kittovim sam očima pročitala da je i on primijetio promjenu u meni. – Kako god želiš – rekao je i ponudio mi ruku.


XX. MAISON DE SANTÉ, PARIZ Blagdan Isusova krštenja, siječanj 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Restaurant ~ Hrana ili lijek koji vraća izgubljenu snagu bolesnima i umornima. Destilat sokova nemasnog mesa punog okusa. Sadrži osvježavajuće ukuhano voće, bujone te druge dobre i mirisne sastojke. Također, ista riječ označava mjesto što ga vodi restaurateur ili restauratrice: onaj koji zna spraviti restaurant. Izuzetan način priprave u Restaurant Maison de Santé, Biddy Leigh, Pariz 1773.


S

opustili smo da nas bujica ljudi nosi prema rijeci. Posvuda oko nas uzdizao se velebni Pariz osvijetljen zelenkastim uličnim lanternama obješenim duž ulica.

Prolazili smo pokraj gorostasnih papističkih crkava i silueta velikih palača čiji su se tornjići isticali na ljubičastome nebu. Na mostu Pont Neuf, zaglavili smo u gužvi ljudi koji su šetali prema krcatim uličnim tezgama. Za tezgom jedne modistice, gospodin Kitt je zastao da mi kupi vrpcu. – Vi izaberite boju, gospodine – rekla sam. Strpljivo se osmjehnuo prebirući po pladnju sa svilom. – Ova odgovara boji tvojih očiju. – Bila je to vrpca nježne zelene boje nalik na mahovinu. Cijele je večeri nisam ispuštala iz ruke, gladeći sjajan saten. A onda je taj tupan sve pokvario upitavši: – Biddy, jesi li zavirila u odaju moje sestre? Obećala si. “Eto ti ga na”, pomislila sam, ali sam krotko rekla: – Nikada nisam obećala, gospodine. – Ali jesi li nešto otkrila? Znala sam da ulje sasafrasa ne smijem spominjati. – Ne, gospodine. Mirno mi se zagledao u oči, a ja sam uzvratila pogled raširenim očima. – Dakle, zašto moja sestra putuje u Italiju? Bar sam na to mogla iskreno odgovoriti. – Čula sam da putuje u Italiju radi zdravlja. Nestrpljivo je odmahnuo glavom. Meni djeluje posve zdravo. Večeras je otišla u kupovinu parfema ili tako nešto. I to kočijom. Ne, moju sestru zdravlje nimalo ne muči. Prekinula nas je gromoglasna tutnjava petardi i prišli smo obali rijeke. Dok smo tako stajali, ovio mi je ruku oko struka, a ja ga u tome nisam spriječila. Uz drhtav tutanj, nebo je rasvijetlio vodoskok vatrometa, izbijelivši grad kao da je naslikan na kulisi.


Naslonili smo se na ogradu, udišući hladan, zimski zrak s okusom baruta. A onda su se nebesa ponovno rasvijetlila, a srebrne zvijezde polako su padale na zemlju. – Do kraja života neću zaboraviti ovu večer – rekla sam mu, tiho, na uho. Od trenutka kada nam je livrirani vratar otvorio vrata Maison de Santé, našla sam se u kuharskome raju. Nevolja je bila u tome što gospodinu Kittu nije bilo drago što sam ga onamo dovela. – Blagi Bože, nije to valjda jedan od onih smiješnih zdravljaka? – Preletio je pogledom blijede muškarce i klonule žene koji su sjedili za stolovima. Hostesa u haljini od plave svile povela nas je u kut osvijetljen svijećama. U idućem trenutku već nam je tutnula pod nos velike jelovnike na francuskom. – To je posljednji krik mode – odlučno sam mu rekla proučavajući popis profinjenih francuskih jela na svojem jelovniku. – I najnaprednija kuhinja u Parizu. Molim vas, bio bi pravi raj kušati. Hvala vam, gospodine – brzo sam dodala. Dama se vratila i učtivo se obratila gospodinu Kittu: – Monsieur, biste li mi dopustili da vam ispričam ponešto o našem carte de menu? Kao profesionalnoj

restauratrice, dopušteno mi je prosuđivati svoju klijentelu. – Nagnula je napudranu glavu u stranu i odmjerila ga prodornim, svjetloplavim očima. – Mislim – često ste skloni okrepljujućoj eau de vie. Senzitivni ste kao kakav vojvoda, a vaša okolina, ah – ljupko slegne ramenima – traže da se posvetite prizemnijim stvarima. Stoga bih vam prepisala hranjivu, zdravu večeru da okrijepi vašu prenapetu fiziologiju. Na tu šarmantnu analizu, Kittu nije preostalo drugo nego da se složi. – Ti stvarno vjeruješ u te besmislice? – upitao me kada smo ostali sami. Dobro sam odmjerila bogate goste, raskošan zlatni sat i težak, srebrni pribor za jelo. – Osobno, mislim da je vrlo dosjetljiva žena. Nakon što je iskapio pola boce brendija, gospodin Kitt nevoljko se divio lusterima od staklena voća i divotnim zrcalima koja su se protezala od poda do stropa. Kada su stigla jela, profinjeni Potage de Santé proglasio je običnom splačinom, premda sam ja u blistavoj juhi osjećala okus gljiva i timijana. Za njega su otmjene porcije goluba i ribe bile lopovski male, ali ja sam ga slušala tek s pola uha, uživajući u svakom mekom zalogaju.


Dok smo jeli osvježavajuću kremu od narančina cvijeta, bacila sam pogled na druge elegantne goste: dame su čavrljale i mahale lepezama, a gospoda opušteno razgovarala. – Da sam jedna od njih, osjećala bih se kao u vilinskome kraljevstvu. – Samo im novac kupuje otmjenu vanjštinu, Biddy. Usta gospodina Kitta ljupko su se durila dok je posezao za još brendija. – Ti vrijediš kao tucet njih. – Bojim se da ste preduboko zavirili u tu bocu, gospodine – nasmijala sam se. – Razgovarate sa mnom, s Biddy Leigh. O, gospodine, kušajte ove Biscuits Palace

Royale. Pravo su čudo. Njegove tamne oči bile su zamućene, ali još razumne. – Ne, Biddy. Pogledaj se samo večeras. – Tražila sam porugu u njegovome izrazu, ali nisam je pronašla. – Zgodna si, razumna. Vraška´je to šteta jer bi me u nekom boljem svijetu ti mogla spasiti. – Od čega, gospodine? Kiselo se nasmijao. – Nije važno. Ali stvarno, nisi samo zgodna, nego i dobra i sposobna. – Okanite se toga, gospodine. Ubrzo ćete se oženiti nekom bogatom gradskom gospođicom i nećete više gledati takve kao što sam ja. – U tome i jest nevolja, Biddy. Svi koje poznajem, trampili su sreću za gotovinu. Većina i ne zna što je ljubav. – A vi znate, gospodine? – Zezala sam ga, uvjerena da u glavi ima tek najgluplje dječačke predodžbe. Vragolasto se osmjehnuo. – Ne znam. Ah siguran sam da moj stric i za mene ima planove. – Zar se ne možete sami snaći u životu, gospodine? – blago sam upitala. Turobno se zagledao u čašu. – Nikada se nisam ničemu posvetio. Čak je i Carinna školovanija od mene. A i nisam hrabar, Biddy. Ne mogu se suprotstaviti stricu. Dođavola, možda djelujem bezbrižno, ali strašno sam zbunjen. – Tužno se nasmija. Sigurno me smatraš čudakom. Slegnula sam ramenima. – Pa, i mene gledaju k’o čudakinju.


– Evo nas onda – reče podižući čašu s usiljenim smiješkom. – Nas dvoje koje gledaju “k’o čudake”, našlo se zajedno u ovom čarobnom gradu. Podigla sam čašu. Doista mi se sviđao, u tome je bila kvaka. Nježno me pogledao. – Tužno, ah istinito – dodao je. – Zaboravi sve kerefeke. Ovako lijepu večer dugo nisam proveo. Otpila sam gutljaj brendija i osjetila kako me žari iza očiju. – I meni, gospodine. Najbolja u životu, rekla bih. Kad smo otišli iz Pariza i truckali se francuskim cestama, nisam mogla ne sanjariti o lijepome Kittu Tyroneu. Nije mi snove opsjedao samo taj naočit momak, nego i posjet čudesnom restaurantu. Kada je Kitt naposljetku pao na stol, obamro od pića, dugo sam i otvoreno razgovarala s dosjetljivom restauratrice. Tajne koje je podijelila sa mnom za mene su bile suho zlato. Naučila sam da hrana nije samo hrana, koliko god to možda besmisleno zvučalo. – Plaćaju mi sve ovo – rekla je, otmjenom rukom na kojoj su zveckale narukvice s kamejama pokazujući pozlaćenu prostoriju, privatne stolove, goste koji se igraju srebrnim vilicama. Hrana je morala biti besprijekorna, dakako, ali čak i besprijekorna hrana može biti bačena u jarak za pišljiv bob. Ali ideja

je ono što je pretvara u modni krik. Tu lekciju nikada neću zaboraviti. A što se gospodina tiče, znala sam da je kartaš i sanjar. Ali u tajnoj odaji mojega srca, Kitt Tyrone je našao mjesto. Često sam se prisjećala tog trenutka u restoranu, kada smo slobodno razgovarah. Pod svim tim gradskim manirima, bio je osamljen i smušen dječak. Vjerujem da su na trenutak naše duše harmonično zapjevale, ne kao u služavke i gospodara, nego kao u običnog muškarca i žene. Obradovalo me što je Kitt Tyrone uspio istjerati iz mojega srca svaki trag Jema. Neka si Teg nosi tog hjenog vola. A bila sam i zadovoljna što sam se izvukla netaknuta blaga. Premda sam Bog zna da sam u jednome trenutku žudjela da obljubim gospodaričina naočitog brata i raskopčam mu svu odjeću na tom tijelu bijelom poput ljiljana. Posve sami zibali smo se u tami kočije, a on je spavao, trepavica nalik na tamna pera i usana rastvorenih i vlažnih. Kad sam se nagnula preko njegova besvjesna tijela, nanjušila sam alkohol i pomade izmiješane s mirisom skrivene kože. Usne su mu bile pune i mlitave kada sam položila na njih svoje, a imale su okus brendija i slatke bebine kože. U jednom strašnom trenutku se prenuo i uzvratio mi


poljubac s proždrljivom strašću. Prestrašeno sam uzmaknula, a on je, na svu sreću, opet utonuo u san. O, taj ukradeni poljubac bio je najslađi zalogaj koji sam ikada kušala. – Opet sanjariš? – Poskočila sam začuvši gospodaričin glas,

– Non, non, ma maitresse – brzo sam odvratila, jer ju je moj francuski manje živcirao od sjevernjačkoga izgovora. A govoreći taj jezik pila sam i Jesmire krv na slamku.

– Bon, Biddy. Bravo. A na talijanskom? – Najnoviji hir joj je bio želja da me nauči talijanski, za koji sam čak i ja shvaćala da se ne razlikuje mnogo od francuskog.

– No, no, signora – vješto sam odgovorila. Dobacila mi je ponosan pogled i rekla: – Ah ne znaš ništa o manirima. Zamislimo da ideš u posjet nekom gospodinu. Što bi rekla? Bijesa mu Božjeg, zar je doznala za mene i gospodina Kitta? Zagledala sam se u njezino napudrano lice, umorno i natečeno. Doista je imala priproste crte, što nisu mogle prikriti ni najskuplje svile i nakit. – Nikada si takvo što ne bih dopustila, m’lostiva – izvalila sam. – Vrag ga odnio, pa tražim samo da zamishš – požali se. – Zar nemaš mašte, Biddy? Je li istina da vi radnici mislite samo na zdjele i lonce? – Ne, nije, m’lostiva – planula sam. – Oprosite, ma maitresse. Uputite me što treba reći. – Kada dođeš k visokorođenoj osobi, moraš uljudno pozdraviti. Možeš reći: “Dobar dan, Vaša ekselencijo. Nadam se da ste dobro.” Jao, očito ćemo morati na stari način. – Izvadi knjižicu i nešto nažvrlja. Kada sam te riječi pročitala naglas, zvučalo je mnogo bolje.

– A što bi rekla da te pozove na večeru? – Što se kuha? – upitala sam s mnogo nade. Zakolutala je očima, a Jesmire se podsmjehnula. – Baš si zamoran stvor – prekori me Njezino gospodstvo. – Reci to kako spada. – Vaša ekselencijo – uzdahnula sam izvještačenim i oholim glasom – neizmjerno ste ljubazni.


Očekivala sam da gospodarica prasne o okrutan smijeh, ali ona je oduševljeno pljesnula. – Znači, u stanju si to izvesti, prefrigana lisice. Kao da ne bih mogla kada bih htjela! – I znaš da moraš čekati da te pozovu da sjedneš? – upita. – Gledam to svaki dan. – I uz svaku zdravicu podići čašu uz blagi kim glavom? – Da, m’lostiva. – I čekati da ti posluže svako jelo? Glasno sam ispuhala zrak preko donje usne. – Aha, nisam još krepala od gladi. – Biddy. – Zaprijetila mi je prstom. – Pristojno se ponašaj. – Ah vidjela sam da suspreže smijeh. Baš u tom trenutku, na prozoru se pojavilo lice gospodina Parsa. Obje smo se toliko udubile u vježbu da nismo primijetile kako se kočija zaustavila. – Milostiva, je li cura bezobrazna? – oštro upita. – Ovo je naša mala igra – ispali moja gospodarica. – Vjerujem kako je vrijeme dovoljno ugodno da Biddy sjedi vani s kočijašem – reče gledajući me kao da sam trula voćka. Dotakne šešir iz poštovanja prema mojoj gospodarici. – Kako ne biste morali trpjeti njezinu drskost. – Ne – odsječe ona. – Biddy ostaje ovdje. Zabavlja me. Gospodin Pars ju je prostrijelio pogledom usijanim poput žeravice. – Mogao bih vam posuditi izvrsne turističke vodiče ako je zabava u pitanju... – Mičite mi se s puta. – Gospodarica stane na prag kočije. Gospodin Pars trenutak ostane nepomičan, samo s mržnjom zureći u nju. Potom se srdito udalji žurnim korakom, a mi uđemo u svoje novo konačište.


XXI. LYON Dan obraćenja svetog Pavla, siječanj 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Čaj od zagorenog prepečenca ~ Skinite cijelu koru s velikog kruha i postavite je pred vatru dok ne pougljeni. Prelijte preko nje kipuću vodu i natapajte koliko treba, a onda procijedite i ispasirajte. Popijte dok je vruće. Ako prva šalica ne pomogne, popijte drugu. Biddy Leigh, izvrstan pripravak protiv mučnine


U

Lyonu se u zraku osjetio nov miris, suncem spržena juga, jakog, crvenog octa i iglica ružmarina. Sva sreća da je tako bilo jer su ulice bile smrdljivi labirinti, a

prosjaci su me zamalo nasmrt smlavili. Nisu prosili zbog pomanjkanja dobrotvora budući da je grad bio krcat papističkim crkvama i samostanima čija su se zvona javljala svakih četvrt sata. Ali hvala nebesima, naše novo konačište bilo je velebno, sa staklenim prozorima i posteljinom namirisanom narančinim cvijetom. Sva sreća što smo bili udobno smješteni, jer se dok smo prilazili Lyonu gospodarica žalila više no ikada. Čula sam kako se gospodin Pars podsmjehuje njezinu “prenemaganju”, ali ja sam njezino stanje prosuđivala po onome što jede, a u iskušenje je nije mogao dovesti čak ni najslađi kolač s rumom, koje je do tada proždirala. Jednoga jutra, kada smo u konačištu bile samo ja i moja gospodarica, pozvonila je tako divljački da sam proklela Jesmire zato što je vani i potrčala pred gospodaričina vrata. Pronašla sam je klonulu na krevetu i odmah shvatila da je uistinu bolesna. Kad sam joj se primakla, ugledala sam nešto uistinu čudno: usta su joj bila zamrljana tako gadnim crnilom da sam se pobojala kako se zarazila nekom francuskom kugom. – Milostiva! – vrisnula sam i podigla je u sjedeći položaj. Tada sam na njezinome uzglavlju primijetila tanjur s mrvicama blistavog crnog ugljena. – Dopustite da vas očistim – rekla sam pokušavajući prikriti zaprepaštenje u glasu. Bila je krotka kao janje dok sam joj mijenjala spavaćicu, ali meni su cijelo vrijeme misli bile u kovitlacu. Znala sam samo jedan razlog iz kojeg žene jedu ugljen. U dubini duše sam od početka znala da ovo putovanje nije pošteno i čisto, a sada sam imala i dokaz. Doista smo putovali radi njezina zdravlja! Cijeli je prizor bio odveć nakaradan da bih. ostala nijema pa sam smjelo progovorila: – Milostiva, čaj od zagorenog prepečenca najbolji je lijek, ako vam je jutrima mučno. Nije odgovorila, ali shvatila me, jer je klonula natrag na krevet i spustila čelo na dlan. Kada je podigla lice, u očima su joj bujale krupne suze. – Znaš?


– Trebala sam ranije pogoditi, milostiva. – Podigla je pogled prema meni, beskrajno tronuta, i čvrsto privila Benga na grudi. Pas je nosio najnoviju razmetljivu tricu, srebrnu ogrlicu u koju su bile urezane riječi: Bengo, Carinnino srce počiva u

ovome četveronogome stvoru. Podsmjehnula sam se, ali u tom trenutku nije mi to djelovalo toliko glupo koliko tragično. Pomoći ću vam kako god budem mogla, milostiva. To vam želim reći prije negoli se ostali vrate. – Hvala ti, Biddy rekla je s grčem u glasu. – Tako malo znam o tim stvarima, ali žudim za crnim okusima. Nema zabune, zar ne? Pogledaj. Sklonila je plahtu tako da sam vidjela ono što sam trebala vidjeti prije najmanje mjesec dana. Njezin je trbuh pod platnenom spavaćicom bio poprilično nabrekao. Tužno je piljila u njega, brade spuštene na prsa. – Sada tako brzo raste. I tako mi je često mučno, kao da mi krvlju kola nešto čudno. Tako treba biti, Biddy? – Može biti, milostiva. Mučnina, težina u udovina. – Uzdahnula sam trudeći se sve to pojmiti. – Moramo požuriti u Italiju. – Da, moramo putovati najbrže što ja to mogu podnijeti. – Zabacila je glavu natrag na jastuk, a oči su joj plamtjele. – Potrebna si mi, shvaćaš? I gospodin Loveday. Jasno vam je da samo vama dvoma mogu vjerovati? Obrazima su joj tekle suze pa sam joj dodala rupčić. Zatim sam je, skupivši svu hrabrost, upitala ono što sam žudjela znati: – Zna li sir Geoffrey za ovo, milostiva? Neko vrijeme je šutjela pa zgadeno odmahnula glavom, – On? Nema ovo nikakve veze s tom prokletom starom budalom. – Odjednom me prijezirno ošinula pogledom. – Što, zar ni ti ne znaš? Mene su pustih da doznam prve bračne noći. Zar je to pristojno? Kada je rastvorio spavaćicu, pokazale su se kraste na tijelu nalik na paklene ožiljke. Nisam mogla dopustiti da me ta boginjava spodoba takne. Mislila sam da sam ja posljednja doznala, jer tu pošast nosi gotovo cijeli život. Blenula sam u nju. Ali zvučalo je istinito: sir Geoffreyjevo mrljavo lice i neobična ćud koju su neki nazivah mahnitom. Nije čudo što bježi od njega. – Ali nikome niste rekli? – uzviknula sam jer je bila okrutno prevarena. – Milostiva, pa svatko bi se sažalio nad vama.


– Molim? – povika. A zar bi me žalili i kada bi znah da iz dana u dan raste u meni dijete? – Neko vrijeme plakala je u zgužvani rupčić. – Rastali smo se u svađi. Ne želi me nikada više vidjeti. Rekao je da će zatražiti razvod od parlamenta ako ikome spomenem njegovu bolest. A što bi tek bilo kada bi doznao za dijete? Trebalo mi je vremena. I novca. Trebala sam pobjeći. Na trenutak je utihnula, a ja sam svrnula pogled. – Misliš li da će tko od ostalih pisati sir Geoffreyju? – upitala je glasom djeteta koje se boji da će biti išibano. – Ne bih znala, milostiva. – Bila sam zbunjena. Željela sam joj pomoći, ali nisam znala kako. – Donijet ću vam čaja, milostiva. Zašto se sada ne biste malo odmorili? Potapšala me po ruci. – Hvala ti, Biddy. Jako sam ti zahvalna što si ovdje. Od njezinih lijepih riječi i meni je nastala knedla u grlu. Kao prava budala, bila bih učinila sve za svoju gospodaricu, što god tražila na cijelome svijetu. Vratila sam se u kuhinju i ondje si posložila gospodaričinu priču najbolje što sam mogla. Za početak, na ljeto je očito legla s nekim, a kada su joj prestale mjesečnice, vraški se izbezumila. Ta hulja je nedvojbeno odbila priznati dijete i dati mu svoje ime. Stoga joj je dobro došlo što je imala priliku udati se za sir Geoffreyja u listopadu. Stavila sam krišku kruha na dugu vilicu i prepržila ga nad vatrom dok nije pocrnio kao čizme gospodara pakla. Sada sam bila sigurna da sir Geoffreyja nije namjeravala otrovati čak ni nakon što je otkrila da je bolestan. Prisjetila sam se popisa bolesti navedenog u Kuharičinu

dragulju pod “Uljem sasafrasa” i ovoga mi je puta nešto zazvonilo u dubini uma. Ostavila sam prepečenac da se namače u vodi i klisnula natrag u svoju sobu. Prelistavši Kuharičin dragulj, pronašla sam što sam tražila –”uspostavljaju prekinut menstruacijski tijek”. Sjetila sam se da je ljekarnik jednom žensko mjesečno krvarenje nazvao menstruacijom ili tako nekako. Što dovodi do kašnjenja mjesečnice, ako ne dijete? Božjih mi jaja, ponijela je ulje da se pokuša otarasiti djeteta! Doista je očajna. Kada sam je prvi put vidjela u Mawtonu, mora da je već trpjela mučne znakove trudnoće. Gospode, odigrala je ulogu bolje od glumice na pozornici, U strahu da je ne


otkriju, odlučila se za putovanje. A jamačno prestrašena da će joj od tuđinske hrane biti još gore u želucu, odvukla je sa sobom i mene. Cijelo vrijeme sam prštala od želje da nekome prenesem svoje otkriće pa sam, pobrinuvši se da se gospodarica odmori, dozvala gospodina Lovedayja čim sam čula da se vratio. Kada je ušao u kuhinju, skočila sam na noge i čvrsto mu stegnula ruku. – Smijem li podijeliti s vama jednu tajnu, kao prijateljica? – upitala sam. Kada je gorljivo kimnuo, nastavila sam ispod glasa: – Nećete vjerovati, ah moja gospodarica čeka dijete. To je razlog ovoga putovanja. – Dijete? Kako znate? Rekla sam mu sve što sam doznala i nisam se mogla zaustaviti. – Ali dijete nije sir Geoffreyjevo – rekla sam na koncu – pa tko je onda otac? Gospodine Loveday, je li bila sklona nekom određenom muškarcu, pogotovo prošloga ljeta? Namrštio se i zagledao u strop pa odmahnuo glavom. – Jedan ju je gospodin vodio u perivoj Vauxhall i slično. Za jednog mladića, uvijek pitala čeka li njegova posjetnica pred vratima. Gospodin Napier, mislim. On oženio nekom drugom ženom i dobio mnogo novac, tako sam čuo. Znači, možda je taj gospodin Napier hulja koja ju je upropastila? Sjetila sam se išarana pisma kojeje pokušavala napisati onoga prvoga dana kada sam je upoznala u plavoj odaji. Nisam ništa rekla, ali sada sam znala, dakako, da nije pisala sir Geoffreyju. A kome je pisala te vatrene žvrljotine? “Vrućina vatre” – možda sam obična služavka, ali znala sam dovoljno o vlastitim unutarnjim vatrama i žudnjama da bih shvatila kako u pozadini cijele priče stoji neki puteni mladić. Ne sumnjam da je upoznala tog Napiera na nekom izletu u Londonu, a on ju je uvjerio da će je učiniti poštenom ženom. Božjih mi podvezica, to je doista najstarija priča na svijetu. Nakon toga, udaja za sir Geoffreyja nije bila tako loš plan jer bi djevojčinu sramotu pretvorio u plemićki naslov, nakon čega je imala pobjeći u tuđinu tako da nitko ništa ne otkrije. Bilo je jasno da istinu nije otkrila čak ni Kittu ni stricu. A povrh svega, sada je trošila goleme količine sir Geoffreyjeva novca.


– Eh, šteta je što se morala udati za boginjavog sir Geoffreyja, ali to da je moja gospodarica noseća – ne mogu vjerovati da do sada nisam primijetila – rekla sam prekrivajući rukom usta. – Ni ja – oglasi se otrovan glas s praga. Gospodin Loveday ija skočili smo na noge kao dva klauna na opruzi. Ondje je stajala Jesmire, ni pet koraka od nas, nadmenog i pobjedničkog lica. Pitala sam se koliko nas dugo sluša, jer smo ja i gospodin Loveday tračali sve u šesnaest tako da je mogla čuti sve do zadnje riječi. – Mogla sam znati da ćeš iskopati najprljavije tajne – otresla se na mene. – Ali to je istina – pobunila sam se prekriživsi ruke i suprotstavivši joj se. – Bar sam imala mozga da otkrijem što tišti moju sirotu gospodaricu, čime se ti ne možeš pohvaliti! – Sirota gospodarica, možeš misliti! – plane. – E pa, vidjet ćemo što gospodin Pars misli o tim prijevarama. Nikako nisam mogla zaustaviti to staro zabadalo, jer se okrenula na peti i ostavila me u velikome nemiru. Te sam večeri pozvana pred gospodina Parsa. Sjedio je za hrastovim stolom u svojoj sobi, glumeći ozbiljnoga suca. Da me jednostavno prekorio, to bi raščistilo zrak, ali stari Pars je umjesto toga ostao neobično miran i blag. – Sjedni malo da porazgovaram s tobom, Biddy – rekao je pokazujući na stolicu. Gledao me blaga lica, gotovo kao da sam nevaljalo dijete. – Biddy, gospođica Jesmire rekla mi je što si otkrila. Tužan sam što si, dok si pod mojom skrbi, bila izložena primjeru takva razvrata. Jamačno si se duboko iznenadila. Što je rekla tvoja gospodarica? Smatrala sam da mu smijem reći, budući da će gospodaričino stanje ubrzo svima biti vidljivo. – Strašno je žalosna, gospodine. Sve ju je to slomilo. I boji se da ćete pisati sir Geoffreyu, gospodine. Zamišljeno je povukao iz lule pa ispuhao dva vrtložasta oblačka slatka, siva dima. Možda bi bilo najbolje da sir Geoffrey ne čuje za to. Vrlo je bolestan. Ozbiljne vijesti


mogle bi za mojeg dragog gospodara biti koban udarac. – Bubnjao je prstima po rubu stola. – Je li ti još što rekla, Biddy? Hajde, curo. Pljuni istinu. Što je još rekla? Zurila sam u pod žaleći što nisam na drugome kraju svijeta. – Rekla je da je sir Geoffrey, oprostit ćete što ružno govorim o svojemu gospodaru, bolovao već kad se udala za njega. – Brzo sam podigla pogled. Pozorno me gledao, ali nije djelovao iznenađeno. – Što ih je spriječilo da... ne može dijete predstaviti kao njegovo. – Ah. – Mudro kimne. – Je li još nešto rekla? Je li spominjala koga drugoga? – Ne, gospodine. Samo me zamolila da joj pomognem, što ću rado učiniti i ne treba me nitko moliti, gospodine. – Misliš da joj se sviđaš, je li? – Odmahnuo je glavom, kao da ga nešto muči, pa pričekao da nam se pogledi sretnu. – Znam da ti je usadila te smiješne ideje o tvojoj važnosti. Eh, istina je, zar ne? Zavarava te laskom i blagim riječima. Ali upotrijebi mozak, curo. Pitaj se zašto joj je stalo do tebe. U tišini sam razbijala glavu ne bih li dokučila dogovor. Ne znam, gospodine. Gledao me vrlo prepredeno, prodorno škiljeći u mene. – Oduvijek sam smatrao da si poštena djevojka. Gospođa Garland te doživljava kao rođenu kćer. Nakon svih uspona i padova toga dana, nisam mogla podnijeti da me još i podsjeća na gospođu Garland. Kada je spomenuo moju dragu prijateljicu, osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Što je ono rekla? Vjeruj gospodinu Parsu, koji je gospodin, a usto i bogobojazni kršćanin. Stoga sam s knedlom u grlu odgovorila: – Nastojim biti dobra, gospodine. Časna riječ, trudim se. – Onda mi reci. – Pogladio je tintom ispisane papire koji su mu u hrpama stajali na stolu. – Kako to da si postala gospodaričina ljubimica? Željela sam mu iskreno odgovoriti. Željela sam mu dokazati da mogu biti dobra. – Zato što joj se sviđam, gospodine? – Koješta! – Stegnuo je pesnicu i udario njome o stol tako da sam poskočila. – Naravno da joj se ne sviđaš, blesačo! Što se događa? Reci mi. Odmahnula sam glavom, smućena svime što se događa. – Kada bih bar znala, gospodine.


Odjednom sam se osjetila kao muha ozlijeđenih krila koja se našla u strašnoj mreži nesporazuma. Tada sam shvatila da nemam blage veze što gospodin Pars i ledi Carinna uopće hoće od mene.


XXII. OD LYONA DO SAVOYJA Svijećnica, veljača 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Složenac farcement ~ Naribajte dosta krumpira i pustite da jedan sat puštaju vodu, nakon čega ih osušite krpom. Uzmite četvrt uzdužne polovice slanine nacjekane na komadiće i prepržite je da pozlati. Obložite visoku posudu tankim kriškama slanine tako da vise preko ruba pa izmiješajte pola tuceta jaja s litrom dobrog mlijeka, čemu dodajte dvadeset pet deka kukuruznog brašna, slaninu, dvije šake grožđica, nasjeckane sušene kruške, krumpir, sol, kim i muškatni oraščić, po želji. Sve čvrsto natiskajte, na vrh poslažite dva tuceta suhih šljiva pa zatvorite slaninom. Kuhajte sedam sati pa poslužite sa šunkom i svinjskom plećkom. Svadbeno jelo, zapisano iz sjećanja starica u savoyskim planinama, Biddy Leigh, 1773.


O

d Lyona smo se svi vozili natiskani u jednu unajmljenu kočiju, jer je put preko Alpa bio odveć opasan čak i da bi se gospodin Pars vozio vani. I tako je naš

upravitelj bio stiješnjen pokraj mene, golem i slatkokiseo, držeći oči napola zatvorene pod čupavim obrvama, misli zatvorenih čvrsto kao lijes. Gospodin Loveday je također uveden, zbog čega sam bila sretna jer bi se inače mogao nasmrt smrznuti na stražnjoj stubi kočije. Nikada nisam vidjela da ga toliko mori studen i cijeloga je dana čučao u kutu glave oborene na ruke, duboko pateći. Moja gospodarica rekla je da neće radi štednje dopustiti da se smrznemo pa je gospodin Pars nevoljko svima nabavio medvjeđa krzna. Ali čak i umotan u krzno, siroti gospodin Loveday drhtao je i tresao se, a zubi su mu cvokotali kad god bi otvorio usta. Nekako smo stigli do tog novog mjesta koje se zove Savoy, divljega kraja visokih litica koje zadiru u oblake. Doista nikada u životu nisam vidjela ništa strašnije. Vozili smo uskom cestom ne širom od dva metra, koja vodi između strmog obronka, prekrivenog neobično šiljatim stablima, i strmog klanca koji se spušta sve do rijeke što tutnji u dubini. Svima u kočiji su živci bili napeti kao strune, jer smo vidjeli i goleme gromade kamena kako padaju s vrhova planina u paklenski ponor pod nama. Iz sata u sat smo se truckali, svi pateći od mučnine i straha za goli život. A onda smo, da stvar bude gora, ušli u kraj zasljepljujuće bijeloga snijega. Kočija je počela strašno vijugati i zanositi se po cesti, a ja sam proklinjala dan kada sam napustila svoju kuhinju u Mawton Hallu. Bio je već suton kada je naša turobna družina pronašla svratište koje se ugnijezdilo tako visoko u planini da se činilo izvjesnim kako će otklizati niz liticu u dolinu. Baš dok smo se zaustavljali, počele su padati tako krupne i lijepe pahulje snijega da sam se nasmijala osjetivši kako mi škakljaju lice. Pred nama je bio izuzetan prizor: zlatni prozori izrezbarenih drvenih kuća dozivali su nas u suton, a stabla, tlo i niski krovovi bili su prekriveni snijegom kao kolači glazurom. Nad njima je nebeski svod blistao ružičasto i ljubičasto, a ljupke nijanse odražavale su se na staklastim padinama planine. Nikada nisam vidjela tako čudesno i začudno mjesto.


Žitelji svratišta, zabundani kao da su krtice, ispuzali su iz svojih zatrpanih domova da preuzmu našu prtljagu. Unutra je bilo kao u polumračnoj špilji, bez drugog komfora izuzev živahne vatre oko koje smo se natiskali i pušili. To je bio salon, u kojemu je visio veliki drveni križ i druge papističke drangulije: slike kojekakvih bogorodica, svetaca i jedne redovnice, koje su izgledale kao nizovi lutkica. Pokućstvo je bilo od grubo tesana drveta i jedini ukrasi bili su nekakvi vrčevi oslikani cvijećem. Iz pomoćnih prostorija dopirao je smrad i neprekinuto glasanje stoke, jer je u tom surovom kraju kuća morala služiti i kao štala. Budući da se slavila Svijećnica, kao kod nas poklade, svratištarka je za večeru ispekla palačinke koje smo prvo jeli sa sirom, a potom s medom. Bila je to sirotinjska, seljačka hrana, ali nismo imali druge, jer smo već pojeli sve svoje otmjene lyonske pite i kolače. Potom nam nije bilo druge nego se uzverati ljestvama na naše slamarice u potkrovlju. Sutradan je kočijaš javio da olujni oblaci najavljuju snažnu mećavu. Vijest je dočekana s mnogo gunđanja, jer svratište nije omogućavalo bijeg od tuđih nadurenih lica. Dva dana smo čekali da jenja vijavica kako bismo nastavili put. Bilo je to čudno razdoblje i nikada se nisam osjećala udaljenije od Engleske. Tišina je bila toliko začudna da se čulo kada ptica ispusti grančicu. Planinski vrhovi zaklanjali su nebo kao šiljati ledeni zubi, a noću su zvijezde blistale hladno kao dijamanti. Rado bih bila poslala kući sliku tog vidika, ali mislim da ondje nikada nije doputovao nijedan slikar. Nikada u životu neću zaboraviti to neobično mjesto. Možda smo odugovlačili i zato što je kočijaš znao kako se te nedjelje udaje Cerile, svratištareva kći. Njezin zaručnik bio je vojnik koji je kasnio kući na pir. Ujutro sam gledala kako Cécile odijevaju za pir, a kada sam vidjela kako je uljepšano njezino neugledno lice, u oku mi je bljesnula suza kao i svakoj usidjelici. Vrag odnio tog Jema Burdetta, pomislila sam. Duša mi se stresla pri pomisli na moj svadbeni kolač koji trune u prašini mawtonske smočnice i zlu sreću koju mi to nosi. Pri pogledu na blistavo Cécileino lice u trenutku kada je njezin naočit vojnik napokon stigao, srce me zaboljelo pri pomisli da će moja postelja uvijek ostati hladna. Cécileinu vjenčanicu šivalo se mnogo godina, a gornji dio bio je izvezen tisućama brižnih vezova koji prikazuju sve cvijeće na livadi. Šešir i pregača bih su od najfinije bijele čipke, koju je sama izradila. Posudila sam Cécile veliko srebrno zrcalo moje


gospodarice da se vidi dotjeranu. To prostodušno stvorenje prekrilo je usta rukama, zahihotalo se i okrenulo glavu. Bog je dao da snijeg prestane prije polaska svadbene povorke i promolilo se vodenasto sunce dok smo se probijali za seljanima u najboljem blagdanskom ruhu, čije su žene nosile izvezenu odjeću i čipkane šešire. Istinu govoreći, obred vjenčanja nije mi se posebno svidio jer je crkva bila ružna, ukrašena iskeženim lubanjama i kostima. Gospodin Pars se nadugo i naširoko žalio na praznovjerje katoličkih naroda, a kada sam vidjela te užase, morala sam se složiti s njime. Samo su gospodina Lovedayja neobično privukle, tako da sam se pobojala kako su možda istinite priče o crncima koji skupljaju glave svojih neprijatelja. Kada smo se vratili u toplo svratište, gospodinu Lovedayju i meni naložili su da pomognemo posluživati hranu. Sve su se žene najviše ustrčale oko složenca farcement. Nije ga se spravljalo prema receptu nego iz sjećanja starica, a zapravo je riječ o golemoj piti čvrsto umotanoj u kipući kotač od slanine. Nakon svadbene gozbe započeo je ples i bio je pravi užitak gledati mlade: mladiće u bijelim čarapama i djevojke u njihovim najfinijim haljinama ukrašenima čipkom. – Čujete? – upitao je gospodin Loveday, pridruživši mi se i pokazavši u strop. Lavež je bio jedva čujan od cvileža violina. – Bengo? Ja ići, gospođice Biddy? Moram oprati šalice. Ogledala sam se po sobi. Gospodin Pars je bio ošamućen pićem, glave pognute nad kupu. I Jesmire je kljucala otvorenih usta u kutu, ali mojoj gospodarici nije bilo traga. Bila je šteta izaći iz toplog salona, ali ako taj vražji stvor treba u dvorište, netko ga mora izvesti. Uzverala sam se grubim stubama u potkrovlje i pronašla Benga kako grebe po vratima. Mojoj gospodarici još ni traga. Iznijela sam ga i pustila ga da njuška i istražuje dok sam ja gledala sitne tragove ptica, ljupke kao otiske vilica u snijegu. A onda sam uočila druge tragove: otiske gospodaričinih potpetica dublje od prednjeg dijela potplata. Savoyske žene nose čvrste kožnate čizme, pa kamo li je onda otišla moja gospodarica? Vratila sam Benga u sobu na katu, uzela kaput i zaputila se za njom kroza snijeg.


Sunce se spustilo, a sjene su bile duge i ljubičaste na plahtama bijela snijega. Kojega vraga izvodi moja gospodarica? Poznavala sam samo utabanu stazu do sela, ali ne i ovaj samotan puteljak. Ubrzo sam se našla na uskome putu koji vodi duž potoka, gdje je grmlje bilo ukrašeno šiljcima od leda. Nije mi bilo nimalo ugodno tamo vani i zapitala sa se jesam li trebala poslati gospodina Lovedayja ili čak probuditi gospodina Parsa. Ali stope su me svejedno mamile dalje, jer su djelovale posve svježe, kao da je gospodarica iza ugla. Tada me već dobrano morila studen, a pogotovo u pocrvenjelim prstima. Ako je otišla u neku opasnu pustolovinu, što me briga ako je snađe kakva nesreća? Ali nisam mogla zaboraviti da je trudna i to mi nije dalo mira. Da se posklizne u ovome snijegu, nikada si to ne bih oprostila. A onda je, uz nenadan zapuh vjetra, odjednom opet počelo sniježiti. Bolje rečeno, snijeg me počeo šibati u lice. Kao najezda ljutih, bijelih pčela koje se roje tako gusto da jedva vidim korak ispred sebe. Tiho vrisnuvši, osjetila sam kako mi stopalo klizi u stranu i posrnula da se uhvatim za visoku padinu. Dok mi je srce divlje udaralo, grčevito sam se držala za zaleđen panj nastojeći treptanjem rastjerati snijeg iz očiju. Puteljak je završavao preda mnom na rubu litice koja je srmoglavo padala sve do sela pod nama. I ondje je, tek nekoliko koraka od mene, stajala moja gospodarica, nepomična kao kip i obrubljena snijegom. – Gospodarice! – Riječi mi je progutao snijeg. Dogmizala sam nekoliko koraka prema njoj i pružila ruku. – Ovdje sam, milostiva! Lice joj je bilo mokro, premda nisam znala je li to od suza ili snijega. A onda me spoznaja ošinula kao munja: došla je na ovo samotno mjesto da si oduzme život. Zapuh vjetra na trenutak je razbistrio pogled na ponor pod njezinim nogama. Bio je tako dubok da su stabla u njemu izgledala kao raštrkani komadići mahovine, a cesta kao obična vrpca. Srce mi je divlje udaralo. Polako sam puzala prema njoj. – Imam vijesti – viknula sam. – Krećemo sutra. Čula sam da tako govore. Kočijaš je odugovlačio samo radi pira. Privukla sam se još jedan korak i stegnula joj ruku. Bila je hladna kao kost, ali osjetila sam kako slabašno steže moje prste. Pokušala sam joj trljanjem zagrijati ruku pa je povukla prema sebi. – Uskoro ćemo biti u Italiji. Za nekoliko dana – urlala sam. – Uskoro će sve biti dobro.


Raspuštena kosa vihorila se oko nje, a vrpce na ogrtaču lepetale su kao podivljale zmije. Život joj se polako vraćao u lice. Kimnuvši, okrenula se prema meni i dopustila da je polako odvedem natrag. Kada smo stigle do zavjetrine na obali potoka, mrtvačkim je glasom rekla: – Obuzimaju me strašni napadaji straha. Znala sam da mnoge žene pate od toga u to pogibeljno doba i pripisala njezinu boljku tome. I činilo mi se da nije posebno snažna kova. Djelovalaje bolesno i natečeno, a u prsima joj je strugalo dok je hodala. Mene je majka rodila gotovo i ne pisnuvši, pobirući ugljen sve do posljednjeg sata prije trudova. Moja gospodarica bila je krhkija – djelovala je tako lomljivo, kako se kaže, kao da bi slomila prst da ga umoči u puding. Pretpostavila sam da ju je izbezumio strah i to što je ovdje sama s nama. Kada smo stigle do svratišta, odbila je ući sa mnom. U zavjetrini zida rekla je: – Ne mogu izaći pred rulju. Dođi sa mnom, Biddy, molim te. Budala kakva sam bila, pošla sam za njom kao prostodušno janje koje slijedi vuka u njegovu jazbinu. Držala me pod ruku i slijedile smo utabanu stazu do crkve. Bilo mi je tako hladno i noge su mi bile mokre pa bih je bila poslala dođavola da se nisam prisjetila što je rekla o izlasku pred rulju. Mora da je Cécileina sreća i njoj ostavila gorak okus u ustima. Sirotoj gospodarici udaja za sir Geoffreyja sigurno nije donijela mnogo sreće, a sada mora skrivati i pun trbuščić. Kada smo stigle do crkve, zastala je s molećivim pogledom. – Moram s tobom nasamo razgovarati, Biddy. Unutra se još zadržala toplina u velikoj, crnoj peći pa smo se obje zgurile uz nju protežući crvene prste prema žaru. Bacivši pogled na nju, vidjela sam da je duboko zamišljena, čupkajući si ispucane usne. Ogledala sam se po crkvi, pretjerano oslikanoj svecima, među kojima su treperile one silne iskežene lubanje. Zadrhtala sam i pomislila na veselu sobu koju sam napustila. Sada je Cécile sigurno već otišla s mužem na prvu bračnu noć. Čeznula sam za povratkom među topla, živa tijela, gdje bih pijuckala preostali brendi i kupila ostatke hrane. Napokon se oglasila. – Potrebna mi je tvoja pomoć, Biddy. – Zastala je progutavši knedlu i nastavila: – Sudbina mi je udijelila strašan udarac. Hoćeš li mi pomoći? – Tada se okrenula ravno prema meni. Što sam mogla reći? Žalila sam je, premda mi je zdrav razum govorio da će me vjerojatno uvaliti u nešto pokvareno. – Da, milostiva. Rekla sam da ću vam pomoći. Vidjela sam da se lecnula.


– Mislim na više nego – na dužnosti na koje te obvezuje služba. – Na što? – Djetešce je gotovo doseglo punu veličinu. Sada je otpustila steznik pa se to jasno vidjelo. – Ne želite ga se valjda otarastiti? Jer ne mislim... – Ne, ne. To nikako, Biddy. Zar misliš da bih ubila vlastito dijete? – Njezin oštar pogled me posramio. – To kažem samo zbog ulja sasafrasa, milostiva – promrmljala sam. – Sasafrasa? – Iskreno se iznenadila. – To je Jesmireino, za reumu. Ne, pametna si ti cura. I to znaš, dakako. I uz pravo ruho mogla bi proći kao... – Oslonila si je bradu o dlan, prekrivajući usta kao da bi je mogla izdati. Ali probudila je moju radoznalost. Razbijala sam glavu nagađanjem. Zar me želi prerušiti da joj donesem nešto iz modističine trgovine? – Ne. To je glupo. Nekoć sam vjerovala da bi mi to moglo pomoći. – Brzo je odmahivala glavom kao da se želi otresti uobrazilje. – To je odveć smiješno. – Recite mi – oštro sam zahtijevala. Položila sam ruku na njezin rukav. Bila je mokra do kože i znala sam da mora što prije natrag u svratište i u krevet. Ali morala sam doznati. – Pomoći ću vam – brzopleto sam rekla. Mislila sam na njezina brata, na to kako sam se u Parizu uspjela predstaviti kao pripadnica više klase. Kada bih joj morala otići kupiti parfem ili novu haljinu, to bi bar bilo zabavno. – Učinit ću to. Ako vam je potrebno da nešto odglumim, ja sam prava žena za vas. – Nevjerojatno si bistra. Da, upravo to tražim od tebe, Biddy. Tada mi je objasnila moj zadatak. Kada stignemo u Italiju, želim da svratiš određenome čovjeku i uzmeš od njega ključ vile. To je sve. Tom grofu Carlu moras se predstaviti kao ja. Nikada me u životu nije vidio. A nas dvije si, dakako, sličimo. – Stvarno? – Ostala sam zgranuta. Ja, da se izdajem za nju u velikaškome društvu? Vrtjela sam to u glavi, ali razabirala sam samo vrevu ideja koje su šibale amo–tamo kao snježne pahulje u mećavi. – Onda, hoćeš li to učiniti? Obećala si. – Glas joj je pritom postao zapovjedan, kao da mi prijeti prstom. I iz njezinih usta zvučalo je to kao prava sitnica: pokupiti ključ. – Doista vas nikada nije sreo? – polako sam upitala.


– Nikada. I ne zna mnogo o meni. Mogao bi se raspitati kod mojega strica koji mu je prijatelj, ali o tome ću te uputiti. Utrobu mi je stegnuo neugodan grč. Kako ću sjediti, kako ću mu se obraćati, što ako se nasmije mojem glupom pokušaju? – Istinu da vam kažem, milostiva, nisam posve sigurna da ću to umjeti. – Slušaj. Moraš samo svratiti k njemu. Tada ću bar imati mira. – Prodorno me gledala. Na obrazima su joj blistale crvene mrljice, kao da ima groznicu. – I obećala si. Pritisnula sam na usne prste ispucane od studeni i zažalila što su te riječi ikada izgovorene. Ali bile su, a ja sam kao prava budala pristala na ovu predstavu. Dala sam sve od sebe da odglumim damski, izvještačen način govora: – Ako vam je tako po volji, bit će kako tražite, draga moja gospo. – To je to, Biddy, To je sve što trebaš učiniti. Izvrsno. – Potapšala me po podlaktici kao da sam Bengo koji je upravo izveo neki štos. Zatim je ustala i izašla, a ja sam se turobno vukla za njom, slijedeći njezine otiske u snijegu do svratišta.


XXIII.

C

esta pred nama vijugala je među klisurama razlomljenima kao zubi, što se nadvijaju nad vrtoglave procjepe. Nikada u životu Loveday nije mogao zamisliti

tako strašno mjesto. Ondje je nekakva zla čarolija zarobila godišnja doba: kiša se ledila postajući bijela kao perje pilića, gušeći usjeve i ledeći jezera. S bespomoćnim je očajem gledao kako rastavljaju kočiju kao da komadaju veliko truplo pbjena. Sada se vozio u neobičnoj drvenoj stolici koju su nosila četiri snažna gorštaka. Nije se usuđivao ogledati oko sebe. Krajičkom oka bilježio je u prolazu stabla, šiljate stijene, zaleđen snijeg. Osjeti su mu otkazali pred nizom strahota i proteći će još mnogo sati dok se ne zaustave na vrbu planine. Naredivši udovima da ostanu čvrsti na uskoj stolici, pusti svoj duh da ide kamo ga volja. Stajao je na žalu na Lamahoni. Prema njemu je plovio nekakav sirotinjski čamac bez obrednih šara i jedara. Tri neznanca. Okrenuo se da potrči prema selu, da udari šuplje deblo tong–tong kako bi ih upozorio. Ali ostao je ukopan u pijesku. Iza malog čamca na vesla, daleko na moru bilo je nešto golemo i veličanstveno. Lovedayju je ponestalo riječi – šuma stabala ukrašenih stjegovima, palača, zastava, kavez s lepršavim mrtvačkim pokrovima. Tada je prvi puta ugledao bjelački brod. Loveday se probio u prvi red uzbuđene gomile i zurio u strance. Tri muškarca koja su stajala na žalu u Lamahoni imala su okrugle oči kao u riba i debele noseve kao morske krave juru. Koža im nije bila uistinu bijela, nego blijeda i izobličena, nagrđena ožiljcima i groznim kvrgama. Najplećatiji bijelac ispuštao je nekakve životinjske zvukove. Licem mu se protezao svijetao, neravan ožiljak. Lovedayju je djelovao jako staro, zgužvano kao gušteri mesožderi s otoka Komodo. Kao i ostali muškarci, bio je odjeven u neobičnu odjeću boje blata i pokrivalo na glavi od plosnate kože. Bijelac je podigao nisku perli koje su bile plave i providne kao dubok ocean. Nakon duge stanke, poglavica Korohama ih je zgrabio i visoko podigao. Mnoštvom se razlegne olakšanje. Ta strašna stvorenja žele nam biti prijatelji. Poslije je Čovjek s ožiljkom izvadio smotuljak, ali pokazao im je samo sive grude ambre. Loveday se nasmijao vidjevši tako obične grudice brižno umotane u sukno. Uz


uzbuđenu graju, on i njegovi prijatelji poveli su bijelce u spremište za čamce da im pokažu kako se kod nas koriste. Stranci su se došaptavali dok su prolazili pokraj police sa svetim lubanjama, ali pripadnici plemena uljudno su se oglušili na njihov nedostatak poštovanja. Hrpe mirisne ambre stajale su nagomilane oko brodova. Jedan član posade pokazao je bijelcima kako se tvar rastapa da bi se njome premazali čamci. Bio je to dar kitova lovcima i oduvijek se tako koristio. Kada je počeo padati mrak, bijelci su otišli po fenjer u svoj mali brod. Dok su bijelci stajali na žalu podižući i spuštajući vratašca na fenjeru, seljani su međusobno razgovarali ispod glasa misleći da razumiju što se događa. I oni su isto činili kada ne bi došla riba: držali su zapaljene orahe kukui na obali da prizovu duhove riba. Loveday je pogledao prema divotnome brodu koji je još stajao na obzorju, sada načičkan točkicama svjetla jer se nebo mračilo. Samo je na trenutak pomislio kako, ako on vidi osvijetljen brod, vjerojatno posada vidi jezik bljeskova fenjera kojim ih kolege dozivaju sa žala. * Lovedayjeve oči naglo se otvore i bio je budan. Prošlo je mnogo sati od velike gozbe za strance, ali njegov duh manger još je morilo pitanje: tko su ti bijelci? Nježno je oslobodio ruke Bulanina topla tijela i osluhnuo polako i ravnomjerno disanje njihova malenoga sina. Na pragu svoje kolibe uzeo je harpun, osjećajući kako mu njegova ravnoteža i težina učvršćuju hrabrost. Išuljavši se, tražio je put bosim nožnim prstima i nosom. Dim zapaljena drveta plovio je od ognjišta u središtu sela, a iz smjera poglavičina šatora dolazio je smrad pregorena psećeg mesa. Odjednom se ukazalo i more, kao golem udah vodenaste soli. Po toj ravnici uzbibane noći, mjesečeve zrake stvorile su fantomsku stazu. Bjelački brod nije se vidio. Okrenuo se od mora i uronio stopala u mek, pjeskovit puteljak. Ubrzo je do njegovih ušiju s čistine pred njim doprlo neko grleno mumlanje. Polako se primicao na vrhovima prstiju. Iza tamnih stabala ljuljala se žuta zraka fenjera. Najviše se bojao za sigurnost lubanja svojih predaka, ali svjetlo nije dopiralo iz blizine svete police. Zatim se bojao za čamce, te žive duhove koji nose njihovo pleme po oceanu. Ne, nešto tovare u vreće. Ambru. Bilo je mnogo više bijelaca, koji su jamačno krišom stigli s


velikoga broda. Cijeli je prizor bio toliko nevjerojatno glup da se Loveday glasno podsmjehnuo. Odjednom se fenjer okrene prema njemu. Nastane povika i dva muškarca potrče prema njemu. Spoznaja da je otkriven ošamutila ga je kao udarac. Prvi muškarac tada mu je već bio toliko blizu da mu je vidio čudovišno lice. Strahom natjeran u pokret, Loveday jurne među najgušća stabla, pružajući noge najviše što je mogao. Iza sebe je čuo buku teških koraka i viku potjere. Ali zadržao je prednost. Bila je to njegova zemlja i u toj se šumi igrao kao dječak. Čak je i po mrklome mraku znao gdje treba skočiti visoko preko zapetljana gustiša, a kada se sagnuti pod ubojite grane. Zaputio se prema bočatome jezercu u središtu guštare, gdje zemlja i stabla prelaze u močvaru. Ubrzo su mu stopala usporila u blatu što ga je usisavalo pa je skakao s pomoću harpuna kao žaba preko vode. Stigavši na drugu obalu, uzverao se u guštik. Zadihan i uplašen, čučnuo je uz jedno deblo dok su mu se grudi brzo nadimale. Čuo je kako se muškarci probijaju za njim i užurbano razgovaraju. “Ubi–ga”, činilo mu se da govore, ali njihove riječi značile su mu manje od glasanja gekoa. Čekao je, leđa čvrsto priljubljenih uza stablo, napinjući uši da čuje noge koje se probijaju kroz vodu da ga zarobe. U tom je trenutku fula, drski mjesec, preplavio šumu svojim zrakama. Na bijelome svjetlu vidio je čovjeka koji s udaljenosti od dvadesetak koraka upire u njega štap. Djelovao je glupo, jer čak i ako baci štap, nije bilo šanse da doleti do njega preko vode. Ali onda je, na Lovedayjevo zaprepaštenje, iz vrha štapa sunula zasljepljujuća iskra. Razlegla je i grmljavina od koje se zatresla zemlja. U grudi ga je pogodila nevidljiva pesnica. U idućem trenutku ležao je na zemlji, odbačen na leđa, a život mu je izletio na usta. Nosnice su mu bile pune gorka dima, a udovi su mu se činili mrtvi kao kamen. Dugo su mu misli šibale amo–tamo, kao riba nabijena na koplje koja mlati repom. Kada je došao k sebi, stezao je korijen stabla kao da mu je ono jedino što ga usidruje za život. Iz otvorene rane u ramenu tijelom mu je šibala bol, a udovi su mu bili bolni i ukočeni. Polako su se vratili zvuci šume. Prvo što je pomislio bilo je da užasnuti krici ptica u daljini nisu ptice. Prigušeni daljinom, bili su to ljudski vapaji i povici. Bez upozorenja, noćno nebo razdere vrisak kao u žrtvovane svinje. Loveday se čvršće privije uza zemlju.


Tik izvan šume, događale su se strahovite stvari. Zamislio je Bulan i Baruta kako pate i zgrčio se od mržnje prema samome sebi. On je bio lovac, junak, muž, otac. No, te večeri nije bio ništa od toga. Dok je ležao na šumskome tlu, njegova je hrabrost zatreperila i zgasnula. Oni bijeli vračevi su ga prokleli. Iz muškarca su ga pretvorili u glupu kukavicu. Naposljetku se natjerao da ustane i počne teturati od stabla do stabla. Stežući držak harpuna, odgurivao se kao starac štapom. Na rubu sela dugo je čekao, stežući pesnice od straha. Bilo mu je mučno i drhtao je od studeni. Stablo banjan usred sela, krovovi koliba, sve je progutala tama. Dašćući od napora, vukao se kao rak prema poglavičinome šatoru. Nakon svega nekoliko koraka, stopalo mu je zapelo za nešto toplo i čvrsto, kao da je nabasao na usnula psa. Oslanjajući se o harpun, polako je čučnuo i potapšao psa. Bio je gladak i bez dlaka. Dok su mu prsti klizili po debelome udu, utonuli su u nešto toplo i ljepljivo. Dok je pokušavao ustati, iz tame je zabrenčala neka kovina. Zatim se fenjer otvorio i Loveday je trepnuo pred zlatnim svjetlom bijelčeve svjetiljke. Ja sam lovac, ponavljao si je. Ne uzmičem. Iza svjetla stajao je Čovjek s ožiljkom koji je vukao za sobom grupu žena iz sela, međusobno zavezanih užetom. Jedna od žena koja se upinjala da ga vidi bila je njegova ljubljena Bulan. Njezino ljupko lice bilo je skamenjeno od užasa. – Mužu! – doviknula mu je. – Pomogni mi! – Njegov paničan pogled pao je na tlo, gdje je tucet trupala ležalo izobličeno sred čistine u selu. Tijelo pod njegovim nogama bio je poglavica Korohama, prerezana vrata, mrtvih očiju zagledanih u zvijezde. Dok se on kukavički skrivao u šumi, ovi časni ljudi borili su se za spas sela. Premda je bio gotovo posve zaslijepljen svjetlom, Loveday je pokušao ustati s istim junačkim ponosom kao dok stoji na pramcu svojega broda dok brza morem. Pokušao je podići harpun i uperiti ga u bijelca. Sjetio se riječi svojega bape: “Ne uzmiči”. Premda mu je ruka drhtala kao jedro u oluji, naciljao je šiljkom oružja bijelčev vrat. Pobjedonosno je zamahnuo rukom da dobije zalet. Čovjek će biti mrtav prije idućeg otkucaja srca. Uto ga opet pogodi onaj bljesak vatre i silovito ga odbaci do zida. Zaprepašteno se opet zatekao ispružen na zemlji, skljokan na truplo poglavice Korohame. Bio je toliko posramljen da se nije želio više probuditi i živjeti. Svojem je duhu dopustio da


napusti tijelo i potraži pretke. Bulan i Barut su živi i pate, a on ih nije spasio. Nikada više nije želio pogledati ljudskome biću u oči. No, bogovi su odbili ispuniti njegovu iskrenu želju. Probudio se u damonškom čamcu, vezan užadi od trave za nekog starca koji je jadikovao. Doznao je da su bijelci prodali sve muškarce u selu njihovim najljućim neprijateljima. Žena i djece nije bilo. Preko brodske ograde na trenutak je ugledao svoj dom. Njegov otok se pomaljao u svjetlu zore, a stožac vulkana probijao je krunu paperjastih oblaka. Voda je bila plava i blistava, a žal je bio pješčani luk bijel poput bisera. No iz sela su se vile perjanice siva dima. Visio je nad stablima kao olujni oblak, vrlo ružan, vrlo zlosutan. Poslije su stigli na otok Damong, gdje su na drvenim stupovima bile izložene rogate lubanje njihovih žrtvenih životinja. Utroba mu se zgrčila od straha. Starac je pokraj njega zacviko i izgubio vlast nad crijevima šireći vrućinu i smrad. Loveday je ustanovio da hrabrost nije odan pratitelj koji dolazi kada ga pozoveš. Pokazalo se da je ona prevrtljiv prijatelj koji ga je toga dana ostavio, smušena, na cjedilu. Lovedayjeva usta bila su pritisnuta uz drveni rub stolice. Uspravio se i vidio da su stigli do snježne ravnice. Skinuvši šešir, osjetio je kako mu slabašno sunce gladi goli obraz. Nad njim je neka velika smeđa ptica elegantno kružila nebesima, raširivši šiljata krila da bi jedrila na sve jačem povjetarcu. Tako velika ptica, tako plemenita i otmjena, krila širokih kao u raže, jamačno je dobar znamen. Pogledao je kamo ih vodi put. Ondje se, svega nekoliko kilometara pod njima, prostirala obala plodna zelenila onkraj granice snijega. Nikada prije nije pojmio da je zelena tako hjepa i životodajna boja. Kada su ponovno krenuli, Loveday je zadivljeno gledao kako ga vještonogi gorštaci nose vijugavim puteljkom. U tren oka prošli su mimo zaleđena vodopada, čije su kristalne kapi blistale kao dijamanti. Otkinuvši jednu kvrgavu sigu, pustio je da mu se topi na dlanu dok se nije pretvorila u ledeni oblutak u kojemu je ostao zarobljen savršen list veličine nokta. Iza zavoja, našli su se pred masom iskrivljena leda nalik na zaleđenu rijeku, koja se valjala u plavozelene špilje niz više desetaka metara. Nikada više neće se nagledati takvih čudesa. Molio se da dobije priliku jednoga dana ispričati djeci gdje je njihov bapa putovao kada je zalutao preko ruba svijeta.


Napokon je ugledao zelene vlati trave koje su se smjelo probijale kroz čipkast snijeg. Ubrzo se pred njim prostiralo zelenilo, a on je dao znak ljudima da stanu i puste da siđe. Prešavši posljednjih nekoliko koraka po snjegu, osjetio je kako se tlo pod njegovim nogama smekšalo i postalo travnato. Našli su se u udolini obrubljenoj oblim, travnatim brdima, među kojima se ugnijezdilo kameno seoce puno lijepih tornjića i crvenih krovova. Zbacivši teško krzno, ubrao je u prolazu s jednoga stabla mirisni, bijeli cvjetić, Krhke latice mirisale su na život i procvat nade.


XXIV. OD PIEDMONTA DO MONTECHINA Od dana svetog Valentina do Pepelnice, veljaÄ?a 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Manus Christi ~ Prvo uzmite pročišćen šećer i otopite ga u ružinoj vodici. Neka se natapa dok šećer ne upije svu vodu i stvrdne se, kada mu dodajte četiri zrna bisera i dragog kamenja, izmljevenih u fini prah, a potom smjesu oblikujte u bombone i poslažite na mramor namirisan ružinim uljem, oko kojih postavite svoje zlato. Nenadmašna zaštita protiv svih bolesti, bolova i ozljeda koje svakodevno napadaju ljudski rod, zapisana u Kuharičinu dragulju vrlo starim rukopisom ljeta Gospodnjeg 1523.


O

d dana kada sam obećala pomoći gospodarici, sve mi se činilo okaljanim. Osjećala sam se kao da sam ispekla kolač sa solju umjesto sa šećerom. Sve je

izgledalo kao prije, ali nikakvo djelovanje na ovome svijetu neće to više ispraviti. Bila je to prava šteta, jer je Piedmont, sada kada smo prošli strašne Alpe, bio najdražesnije mjesto na svijetu. Pred nama su se prostirale zelene livade kao da smo u zemlji meda i mlijeka, brda su bila gusto obrasla vinovom lozom, a nebo plavo poput porculana i blistavo poput dragulja. Trebala sam biti vesela kao vrabac, jer sam mogla slobodno hodati izvan kočije dok mi sunce grije leđa, ali u meni se sve skiselilo. – Mislite li da me zato vukla sve dovde, samo da me iskoristi? – kinjila sam gospodina Lovedayja. Cijelo vrijeme sam si bila laskala da se gospodarici sviđam sama po sebi. Ali ne, ona me izabrala da odigram ulogu u nekakvoj spletki. Osjećala sam se zloupotrebljeno kao deset godina stara kuhinjska krpa. – Vi samo ići tom čovjeku, uzeti ključ i gotovo, prijateljice moja. Zadihana od uspona, uhvatila sam ga za podlakticu i ustobočila se pred njim pa se žestoko zapiljila u njega. – Rekla je da si međusobno sličimo. Je li to istina? Isturio je široku donju usnu i zagledao mi se u lice. – Obje žene, obje smeđa kosa. Taj čovjek nikada ne znati da ti ne bila moja gospodarica. Na to sam se morala nasmijati. – To se tebi čini! Ali dovoljno je da otvorim usta i odmah će prepoznati seljančicu. – Nastavili smo hodati, a ja sam ubrala s grane tamnu, gotovo crnu bobicu nalik na tvrdo grožđe. – Jedno je oponašati gospodaricu kao papiga, a drugo uglađeno razgovarati s tim nekim grofom. – Kada moja gospodarica razgovarati s visokorođenima, govori što god joj pada na pamet. Odmahnula sam glavom. Trebala bih se predstaviti kao ledi Carinna, supruga sir Geoffreyja, nećakinja gospodina Quentina Tyronea. Zagrizla sam bobicu i odmah je ispljunula na prašnu cestu jer je bila strašno gorka. – Kaže da će mu pisati kada stignemo. Što bih dala da mogu pročitati njegov odgovor.


Gospodin Loveday je neko vrijeme šutio, šutajući prašinu čizmama. Okrenuo se prema meni i tiho rekao: – Ako ja kažem tajnu, vi ne reći ostalima? Brzo sam podigla pogled. – Kako to mislite? U trenu sam sve izvukla iz njega. Da otvara pisma i opet ih pečati. Tvrdio je da to čini samo da bi vježbao čitanje, ali ja sam zaključila da se zapravo ipak malo nastojao pačati u poslove svojih ugnjetavača. Osvrnula sam se prema kočiji, ali bila je daleko iza nas jer su se konji s mukom uspinjali vijugavom strminom. Dala sam sve od sebe da doznam što je pisalo u tim pismima, ali bilo je to kao da golim rukama kopam ugljen iz zemlje. Stekla sam dojam da naša gospodarica u pismima jadikuje isto kao što se svakodnevno jada svima koji su je spremni slušati. – A jeste li zavirili u koje pismo gospodina Parsa? – upitala sam bez daha. – Gospodin Pars pisati samo svojemu bratu. Uglavnom ga vidim da piše mnoge brojke, ali nikada ih ne pošalje u pismo. – Eh, i ja. To su samo računi, gospodine Loveday. A Jesmire? – Ona samo pisati za novo radno mjesto. Ali nema odgovora, nijednom – doda i odjednom se nasmije. – Gospodine Loveday – rekla sam – učinili biste mi veliku uslugu kada biste mi dopustili da vidim pisma koja razmijene moja gospodarica i taj grof Carlo. Momak ispuše zrak iz obraza i polako odmahne glavom. – Nije dopušteno, gospođice Biddy. Bolje ja budem sam. – Molim vas – preklinjala sam. Podigao je pogled zabrinuta lica. – Obećate biti uvijek prijateljica? Ne reći da ja otvorio pismo? – Obećavam da to nikada neću reći. Kunem se majčinim životom. Mi, sluge, čuvamo jedni drugima leđa, ne? – Dodirnuta sam mu podlakticu i osvrnula se prema kočiji koja je stigla do prijevoja pa su konji počeli kasati prema nama. Posve tiho sam šapnula: – Kada dođe pravi trenutak, pobrinut ću se da pobjegnete živi i zdravi. Još je oklijevao, trljajući usta prstima. Naposljeku kimne i široko se osmjehne. – Vjerujem vam, gospođice Biddy. Vi jedini obećati istinito obećanje. Sada osjećam da moj duh je slobodan ružnih misli. Ali budite oprezni, prijateljice.


– Da ću sve od sebe. Jednostavno idem po ključ. Neću imati nikakva drugog posla s njima. Ta moja tvrdnja samo pokazuje kako čovjek može biti u krivu. Stigli smo u Torino vrlo kasno, jer se moja gospodarica toliko žalila na ljuljanje kočije da smo morali zastajati svakih nekoliko kilometara da popije lijek i udahne svježeg zraka. Kada smo napokon prošli gradska vrata, ulice su bile pune vojnika u odorama kakvu je nosio Cécilein muž, a koja se sastoji od plava haljetka s dugmadi koja se zakopčava dugom petljom i bijelih hlača do koljena. Prizor je bio tako živahan da je razbudio i oduševio moju gospodaricu toliko da je spustila staklo kočije ne bi li bolje vidjela. – Čekajte! Čula sam u svratištu da bismo mogli vidjeti kralja Carla Emanuelea na smotri njegovih odreda. On je unuk našeg kralja Charlesa koji je ostao bez glave. Stanite! Vrag vas odnio, želim vidjeti! – vikala je lupajući po stropu. Budući da se iz kočije loše vidjelo, odlučila je poći u gomilu pa pozvala gospodina Lovedayja da joj pomogne izaći. On i gospodin Pars krčili su joj put kroz vrevu, a za njima se gegala Jesmire s Bengom koji je natezao uzicu. Ostavši posve sama u kočiji, sjedila sam na vratima, uživajući u uzbudljivome bubnjanju i klicanju građana. Mimohod je tek bio započeo, kadli je izbio velik metež, a u idućem sam trenutku zaprepašteno ugledala svoju gospodaricu onesviještenu na tlu. Iskočila sam iz kočije i ubrzo se srela s gospodinom Lovedayjem i gospodinom Parsom koji su je s mukom nosili. Bogu hvala, kada su stigli do kočije, već je počela dolaziti k sebi. Ali svejedno je bila bhjeda i blistava od znoja. Gospodin Pars je rekao da joj je to jamačno od vrućine pa naložio Jesmire da gospodaričino lice navlaži kolonjskom vodicom. Samo sam ja bila dovoljno pametna da joj olabavim steznik i mašem joj pred licem, jednom kada smo krenuli dalje. Ni kad smo stigli u svratište gospodarica nije bila svoja i jedva je hodala bez oslanjanja na nečiju ruku. Imala je taman toliko daha da naloži gospodinu Parsu da dozove liječnika, što sam smatrala vrlo hrabrim u tom tuđinskom kraju. I tako je poslano po liječnika, a gospodin Pars cijelo je vrijeme frktao nosom tvrdeći da gospodarica glumi neku mondenu boljku na koju ćemo jamačno potratiti brdo novaca.


Nisam vidjela liječnika kada je stigao, ali budući da je meni najbolje išao taj strani jezik, poslana sam te večeri po gospodaričin lijek. Tada je već bio suton, kada su svi mještani izašli u šetnju. Torino je bio veleban grad, vrlo moderan, s otmjenim arkadama i velikim popločanim trgovima. Dopustila sam si da malo lutam među crnokosim djevojkama koje su ljuljale bokovima i uštogljenim obiteljima koje su šetale u velikim grupama dok su nas sve s pragova motrile namrgođene i naborane babe. Pozorno sam slušala žamor na ulici, želeći vježbati talijanski sa svakime tko je bio spreman razgovarati sa mnom, od našeg mrgodnog kočijaša do služavki u svratištima. Doista se nije mnogo razlikovao od francuskog – dok je ondje “dobar dan” bio bonžur, ovdje je bio bondžorno, kruh je bio pane, a meso karne. U liječnikovoj kući uveli su me u nešto što se zove farmaria. Bila je to tamna soba drvene oplate s golemom zbirkom boca i posudica uredno obilježenih neobičnim nazivima. Dok je sluga miješao pripravak za moju gospodaricu, ja sam od novca za domaćinstvo kupila ambru, ružinu vodicu i mošus. Ali još je bolje što mi je za oko zapela vitrina u kojoj je bilo staro, poznato ime: Manus Christi. Slastica uopće nije imala oblik Kristove ruke, kao što smo ja i gospođa Garland nekoć zamišljale, nego su to bile staklenke pune providnih pastila istočkanih zlatom i mljevenim biserjem. Ta slastica nije bila jeftina pa sam morala ponuditi jednu zlatnu gvineju gospodina Hardbirda za malu mjericu, ali taj sam paketić s najvećim zadovoljstvom poslala gospođi Garland u Englesku. Budući da smo bili na putu, znala sam da mi se neće moći javiti dok ne stignemo u vilu, ali nadala sam se da će je ova panaceja do tada izliječiti. Vrativši se u svratište, dala sam gospodarici doktorov lijek. Prethodno joj je pustio krv pa joj je voštana ruka još bila povijena. Popivši prvu dozu od nekoliko kapi, pustila je da joj glava klone na jastuk i uprla u mene mutne oči. – Gospodine, ovo nije pošteno. A tako sam se radovala operi. Kimnula sam, ali se nisam usudila ništa reći, jer sam još bila bijesna na nju zbog toga što mi je uvalila odlazak grofu. A i bilo mi je mučno od straha da to neću izvesti kako treba. – Za nekoliko tjedana trebali bismo stići u vilu, a ti se još ponašaš kao seljančica – rekla je zijevajući tako široko da sam joj skoro vidjela doručak. – Još ništa ne znaš


o damskom vladanju. Pozornije prati, Biddy. Gledaj mene. Čovjek mora biti drzak da bi opstao. Nakon tek godine dana damskog školovanja, morala sam se osloniti na vlastiti izgled i pamet. U ovome svijetu moraš uzeti ono što ti je potrebno. Nitko se drugi neće boriti za tebe. Tada je utonula u dubok san, a ja sam ostala sama sa zadatkom koji mi je postavila. “Damsko vladanje” – to mi je bilo poznato. Duge dokone dane u Torinu provela sam proučavajući dijelove Kuharičina dragulja koji se odnose na “Vladanje prave dame”. Bilo je mnogo savjeta o držanjujezika za zubima, s time da se jezik nazivao “skliskim udom koji vodi u porok”. To me bar naglas nasmijalo, jer ta staromodna, davna spisateljica očito ništa nije znala o birtijaškim vicevima kada tako naziva običan jezik. Potom sam doznala što je damama sve zabranjeno: ne smije biti raspojasana i smijati se naglas, blejati u raskošno prostrt stol niti zbijati dječačke šale. Pa to sam pljunuta ja, pomislila sam. Tada sam se sjetila da dama takva ne smije biti i obuzelo me malodušje. Pustila sam da mi oči odlutaju na “Vodič za dame kroz ljubav i udvaranje” i s gađenjem pročitala da naša beskrvna dama treba uvijek nijemo prihvaćati komplimente i ukipiti se od zaprepaštenja kad god joj priđe udvarač. Ali bilo je i razumnih savjeta, mora se priznati, jer se dami preporučalo da “dobro gleda prije negoli daruje srce”, što sam znala iz iskustva budući da nisam bila baš predobro pogledala Jema Burdetta. U knjizi je pisalo da dama mora proučiti pretince muškarčeva srca prije negoli se dade u brak, jer je to velik korak u Labirintu života. Krepost, dobrota i pouzdanost bili su na visokoj cijeni u muškarca, što mi je bilo neobično. Nisam se mogla sjetiti da sam ikada u životu čula za takvoga muškarca. Dok sam čitala o tim damskim temama u Kuharičinu dragulju, sjetila sam se da je stiglo Valentinovo. Te sam večeri učvrstila pribadačom pet listova lovora za jastuk i izgovorila bajalicu da te noći sanjam svoju istinsku ljubav, pa se s velikim očekivanjem smjestila u svojoj sićušnoj izbi. Zaprepastilo me što sam uistinu sanjala – da sam se našla u neobičnoj kući, gdje sam se probudila u naručju muškarca za kojega sam znala da je uzor kreposti, dobrote i pouzdanosti. Nisam dobro vidjela čovjeka s kojim dijelim postelju, ali osjećala sam snažan zagrljaj njegovih čvrstih ruku oko svojega struka dok mi je glava nježno počivala na njegovim grudima. I u snu sam bila sretna kao da sam pronašla pravi dom dok sam slušala kako mu srce


kuca tik pod mojim uhom. No, kada sam se probudila i shvatila da je to bila samo sanja, obuzela me potištenost jer sam shvatila da moja prava ljubav ne živi na ovome okrutnome svijetu. Znam da je to šašavo, ali bila sam na rubu suza pri pomisli da moj slatki ljubavnik živi samo u mojim snovima i da mi ga nije suđeno pronaći. Kada smo nastavili na put, svi smo bih neraspoloženi. Konjušnice su nas usporavale dajući nam premorene konje, ceste su vodile neugodnim planinskim prijevojima, a unajmljeni kočijaši bili su gramzljivi lupeži. Gospodarica je tražila da stanemo kako bismo vidjeli slavni nakošeni toranj u Pisi, koji je doista bilo vrlo smiješan tako naheren, ali onda je izgubila srebrnu četku i odbila se vratiti po nju, toliko joj se žurilo do odredišta. Pars se, pak, vladao sve čudnije. Prvo, bio je izbezumljen brigom o novcu. Svake večeri se zaključavao u svoju odaju nastojeći oživjeti svoj presveti “sustav gospodarenja”. Sutradan bi se redovito prepirao sa mnom oko nekoliko bakrenjaka potrošenih na hladnu piletinu ili tvrdo kuhana jaja. Jedne večeri me nakon objeda pozvao k sebi. Njegova soba izgledala je kao bankarski ured, puna svežnjeva računa naslaganih u klimave tornjeve, s izlizanim abakusom na stolu zaprljanom pepelom iz lule. Mrgodno je podigao pogled s papira. – Držim te na oku, Biddy Leigh. Vidim kako si prisna s gospodaricom. – Bjeloočnice su mu bile žućkaste a zadah kiseo. U Kuharičinu dragulju pročitala sam da duhan ne djeluje smirujuće na one kolerične prirode. Gledajući ga, bojala sam se da ga čeka napadaj kamenca ili nešto teže. – Ja to ne prizivam, gospodine Pars. Samo slušam što mi se kaže. – Dosta! – Tresnuo je o stol tako da su papiri zadrhtali. – Brza si na drskome odgovoru, je li, curo? Uvijek tvoja mora biti zadnja. Pokušala sam se domisliti odgovoru, ali tako bi opet moja bila zadnja pa sam samo malčice oborila glavu i čekala da vidim što slijedi. – Bjelodano mi je da svojim djetinjastim igricama mamiš gospodaricu na zbližavanje. Djetinjastim igricama! Opet sam se osjetila zlorabljeno kao kuhinjska krpa. – I neću dopustiti da te uči govoriti kao visokorođena dama. Ti si kuhinjska služavka, je li to jasno?


“Pomoćna kuharica”, pomislila sam. – Da, gospodine Pars. Gospode, osjećala sam se kao da stojim pred ravnateljem škole praveći se da mi je žao. – Pod mojom si skrbi i neumorno brinem za tebe – bojim se da će te njezina napasnost odvesti u propast. Čudi li te to, Biddy? Jesam lija jedini koji to vidi? Lice mu je djelovalo posve iskreno, ali ja sam si mislila kako bi se zapravo trebao brinuti za sebe. Željela sam mu reći da moram činiti što mi se kaže. I da će rigati vatru za nekoliko dana, kada otkrije ulogu koju mi je gospodarica namijenila. – Da, gospodine Pars, Ali kada biste samo... – Nema “ali”, Biddy. Razumiješ? Već znam kakvo nas zlo okružuje. Gledam to svaki dan. Zagrizla sam si usnu. Znalo mi je doći da starome Parsu sve otkrijem. Ali on je podigao novine i potjerao me zamahom ruke. I Jesmire je naslutila da se sprema neka spletka. Vukli smo se Toskanom, a gospodarici je bilo toliko mučno da se nismo kretali brže od pudinga koji se razlijeva, kako bi se izrazila gospođa Garland. U svakome svratištu, kada gospodarice nije bilo na vidiku, zamijetila bih da me Jesmire motri kao gušterica staklastih očiju. Jedne večeri, dok sam gospodarici nosila malo pravog engleskog čaja, ispriječila se preda mnom na stubama. – Što je to? Već sam dala gospodarici njezin čaj od gaveza – zanovijetala je. – Ovo valjda sama kaniš popiti. Vidimo mi da ti je nos vječno u spremištu čaja. – To je laž – rekla sam. Ta mi je žena stvarno dojadila. Oko mene su se događale sitne nezgode: jutarnja peciva pala bi u žar, a tek snešena jaja bila bi napukla. Možda je to bila slučajnost, ali nekako sam slutila da ona u tome ima prste. – Znam što smjeraš – siktala je stojeći pola koraka od mene na stubama. Na licu joj je bio onaj prijetvorni, znalački smiješak koji me toliko razdraživao. – Dakle, što? – Dodvoravaš joj se – uštogljeno je odvratila. – I ja i gospodin Pars pratimo tvoj svaki korak.


– Onda ćete vidjeti da sam nedužna. – Ti? – Podsmjehnula se. – Vidim ja te tvoje primitivne trikove, pokušaje da joj postaneš prijateljicom. Znam da se sprema neka spletka. Gledala sam je kao da je tek pobjegla iz ludnice, ali što sam mogla reci? Za nekoliko tjedana, vidjet će da sam doista gospodaričina lutka na koncu koja pleše kako ona svira. Napokon je svanuo dan kojega sam se bojala i stigli smo u Montechino, kratku vožnju udaljen od grofova imanja. Gospodarici je bio dovoljan jedan pogled na užurbano svratište pokraj konjušnice da kroz prozor drekne na gospodina Parsa neka nam pronađe smještaj izvan grada. Kuća koju smo pronašli bila je mračna i prekrivena paučinom, a gazdarica je bila prljav stvor spojenih obrva. Ali prihvatili smo kuću jer je bila privatna i prostrana te nije bilo vjerojatno da će navratiti drugi gosti. Molila sam se samo da ovaj cirkus što prije prođe i bilo mi je drago kada mi je gospodarica rekla da je odmah pisala grofu. Gledala sam kako gospodin Loveday nestaje s pismom, kasajući na sivoj mazgi cestom koja je vijugala među kukuruzištima. Sunce, cvijeće, proljeće, draži Italije – sve me to prekoravalo. Već je bio pao mrak kada se gospodin Loveday vratio. Pristao se naći sa mnom u dvorištu, gdje me zviždukom pozvao u ruševno spremište. Tutnuo mi je pismo u ruke ija sam ga otvorila drhtavim rukama. Na moje razočaranje, grofa nije naglo udarila kap niti je odjednom krepao nego je očekivao moj dolazak. – “Najdraža moja Carinna” – čitala sam naglas – “oduševio sam se pročitavši da si nadomak mojega skromnoga imanja. Najdraža moja djevojko, dugo sam s radošću iščekivao naš susret, jer je tvoj brižni stric često zborio o tvojim dražima. Carinna, mila, prekhnjem te da niti ne razmišljaš o boravku u stričevoj vili, koja je već dugo zapuštena. U bilo koje doba dana i noći, radosno ću ti zaželjeli dobrodošlicu na svojem raskošnijem i udobnijem imanju. Molim te, umiri me i smjesti se ovdje dok moji sluge ne urede vilu tako da bude dostojna tvojega plemenitoga roda i titule. Molim te, svrati do mene sutra u dva. Sa sve većim veseljem iščekujem taj sat. S ljubavlju, tvoj prijatelj Carlo.”


Bilo je to strašnije no što sam ičekivala. Čovjek je tečnije govorio engleski od svih nas, a pogotovo mene. I to kako kićeno! Božjih mu cvjetića, pa taj bi znao sastaviti pismo koje miriše na ruže. Želudac mi se stegnuo. – Ne mogu ja to – rekla sam prekrivajući rukom usta. A onda sam se obratila prijatelju: – Da zajedno pobjegnemo prema luci u Livernu, gospodine Loveday? Sačuvala sam jednu zlatnu gvineju za mita. – Ali kamo bismo pošli? Siroti momak se užasnuo. – Možda me ljudi–ubojice uhvatiti i objesiti za vrat. – Ne budi blesav. Možeš se vratiti kući na svoj otok. A ja bih mogla... – Razbijala sam glavu nastavkom. – Natrag u Pariz? Ili u neku od kolonija? Mogla bih kuhati. Ako se razdvojimo, neće nas moći slijediti. Čvrsto mi je stegnuo ruku pa sam podigla pogled prema njegovome otvorenome licu. – Ili sutra uzela ključ. Onda biramo pravi trenutak za odlazak. Ovaj čovjek zvuči kao da nikada ne prestajao govoriti. Vi samo kimala i uzela ključ. Vi bolja dama od nje, Biddy. Vi bolja glumica nego Covent Garden. Ja šaptati vama na uho ako vi griješila. Gospodarica je sutradan u osam ujutro poslala po mene, što je za nju bilo vrlo rano. Cijele sam se noći prevrtala u krevetu i zaspala tek kada su ptice zapjevale u praskozorje. Ona je još bila u krevetu, lica natekla od sna, ali pozorna. Vruće vode, Jesmire – naredila je. – Želim razgovarati s Biddy. Nisam se usudila niti pogledati staru služavku koja je bijesno izjurila. – Javio mi se grof – rekla je gospodarica mašući pismom, ne znajući da je pečat bio prerezan i iznova zalijepljen. Moraš krenuti malo iza jedan. Najbolje će biti ako otmjeno zakasniš. – Gospodarice, smijem li znati što piše? Iskušavanje njezine iskrenosti pričinilo mi je malo zadovoljstvo. – Ništa važno. – Živčano je zijevnula i privila Benga na grudi nabrekle od mlijeka. – Ne smiješ mu dopustiti da te smete. Čini se da mu je moj stric propustio najaviti


moj dolazak pa vila nije pripremljena. Ali bude li grof, recimo, želio da odsjedneš kod njega, reci mu da si odveć iznurena za društvo. – Iznurena – iskušala sam riječ. – Jer nećeš ostati kod njega, ne? – Ni za živu glavu, gospodarice. Neka ide dodavola. – Tako treba. Samo pokušaj to reći mrvicu uljudnije. – Vaša ekselencijo, molit ću vaš oprost, ali odveć sam iznurena... – Uto je banula Jesmire i odvratila gospodaričinu pozornost od daljnjih uputa. – Čemu to, milostiva? – upitala sam vidjevši velik vrč s vrućom vodom. Rekla mi je da moram oprati kosu i tijelo. To mi nije bilo drago čuti, jer svi znaju da pranje pripušta zaraze, a pogotovo pranje glave. – Potrebno mi je da mi mozak dobro radi – pobunila sam se. – I oprala sam glavu prije tri mjeseca. – Potrebno ti je da mu tvoja lijepa kosa odvuče pozornost od pogana jezika – odvratila je gospodarica iz kreveta. No nije još završila s Jesmire, koja je gunđala sebi u bradu i udarala tim sitnim nožicama o pod dok je hodala amo–tamo da napuni kadu. – Hajde, Jesmire. Operi curu – naredila joj je ledi Carinna. – Ne dolazi u obzir. Možda se zarazim nečime s nje. – Počni, Biddy. Jesmire, ostani ovdje. Otišla sam i promotrila kadu u garderobi. Nisam željela ugroziti zdravlje pripuštajući kužne stvari na kožu pa sam umočila tkaninu i počela si trljati ruke. Bilo je hladno i neugodno. Bila sam sigurna da si radim štetu. Čula sam kako gospodarica u susjednoj sohi govori Jesmire neka se slobodno vrati pješke u Englesku. Tada sam se prestala prati tako da nisam očistila ništa osim ruku kada je Jesmire nadureno banula u garderobu. – Ti. Ulazi u tu kadu – otresla se na mene. I gurnula me unutra, neobično grubo. Sada je na meni bio red da prigovorim. – Umrijet ću, vrag te odnio – vrisnula sam. Moram priznati da je voda bila tako vruća da bi oparila svinju. Jesmire mi je zatim počela ribati kosu, natežući je kao svežanj nepočešljane vune i utrljavajući u nju nekakvo ulje. Kad sam se izverala iz kade, osjećala sam se slabo kao tek rođeno tele.


Moj je život bio u Božjim rukama. Ali hvala nebesima, bar sam imala zagrijanu pothaljinu da se odmah odjenem. Najgore je bilo pravljenje frizure. Dovoljno sam često gledala kako muče gospodaricu, a sada su meni u kosi siktali glineni uvijači i kosu su mi čupali iz korijena. Časna riječ, ako Jesmire traži novi posao, trebala bi se prijaviti za mjesto kraljeva glavnog mučitelja. A onda su mi kosu tapirali i četkali dok nisam pomislila da ću proplakati kao beba. Gospodarica je cijelo vrijeme dirigirala iz kreveta dok mi napokon nije na usne nanesen ruž, a navrh obraza, tik ispod oka, zalijepljen crni madež. Potom je poslala zgranutu Jesmire po crvenu haljinu iz mojega zavežljaja. Kada se ta vještica vratila, na licu joj se čitalo čisto zaprepaštenje. Ali prije negoli sam je stigla odjenuti, morali su me pritegnuti u nov steznik: od ružičasta satena s kitovim ušima i plavim ružicama na grudima. – Udahni – prigovorila je Jesmire zatežući vezice. Utrobu su mi polako stezali kao svinjsku tlačenicu u preši. Bila sam ukočena kao nabijač za punjenje puške. Imala sam dojam da mi je struk uzak kao žarač, a dojke su mi bile podignute sve do vrata poput dvije breskve. Zatim su mi za struk učvršćena dva obruča na platnenome okviru. Navlačenje haljine trajalo je sto godina jer je trebalo otpustiti rukave kako bi u njih stale moje mišićave ruke. – Nekoć me stric odijevao u takve lijepe oprave da bi mi se divili njegovi prijatelji rekla je moja gospodarica neobičnim glasom. – To djevojci laska, bar dok je mlada. Zatim nastavi uobičajenim glasom: Daj da te vidim. Podigni rukave. Poslušala sam je. – To izgleda kao svjež ožiljak. Bila je to žarka, ružičasta masnica, sjajna kao taft, točno pod mojim laktom. – Glupačo, rekla sam ti da paziš na sebe. Zar moram misliti na sve? Jesmire, donesi bijele rukavice. Navukla sam te duge, svilene navlake, nalik na fine čarape s rupama za prste. Osjećala sam se kao kobasica u ovitku, ali sam se nadala da će mi to bar onemogućiti da pretjerano mašem rukama. Gospodarica je naložila da dobijem još nekoliko ukrasa:


nabrani ovratnik od ružičaste svile, vrećicu s lepezom od bjelokosti i posudicu cinobera da popravim boju na usnama. Napokon su mi dopustili da se pogledam u zrcalu. Doista sam bila posve preobražena. Nešto u iglama izbodenim prstima bonskih izrađivača steznika, nešto u prastaroj vještini postolara koji su mi izvezli cipelice s vrpcama, nešto u lepršanju, svjetlucanju i divotnosti ruha – u svemu je tome bilo neke čarolije. Ni sama se nisam prepoznala. Pretvorila sam se u neku drugu ukočenu i otmjenu ženu, zaštićenu svilom, modom i novcem. I rođena bi se majka bacila u jarak da mi se skloni s puta. Ošamućeno sam se ogledala oko sebe. Gospodarica me motrila, ponosna kao mačka koja se domogla vrhnja. Uočila sam da je Jesmire nestala tek kada sam čula gromoglasan bat koraka na stubama. Čizme gospodina Parsa sa svakim su korakom sve glasnije grmjele. Uzmaknula sam prema prozoru kada je pokucao na vrata i naglo ih otvorio. – Gospo, trenutak molim... – Lice mu se smrknulo od gnjeva. A onda je stari Pars ugledao mene. Licem mu je preletio niz izraza: prvo isprika dok se klanjao i pokorno govorio: “Oprostit ćete mi, gospo...” Naime, nije me prepoznao. Zatim je zanijemio i sumnjičavo škiljeći promotrio mi lice, ne bi li mu prepoznao crte. A onda mu je svanulo. Okrenuo se mojoj gospodarici kao da bi je najradije udavio na krevetu. – Gospo. Dopustite mi. Je li ovo neka šala? – Ide po ključ – reče ledi Carinna niti ne trepnuvši.

– Ona? Zašto, ako smijem... Prekine ga gospodaričin glas, posve miran i bezizražajan. – Očekuje je. Mene. Ženu. – Možda biste mu, gospo, mogli javiti da se ne osjećate dobro? – Došao bi me potražiti. Crvenilo mu se širilo od brade – ukočio se kao bik, zamalo pršteći od gnjeva. – Ne valjda Biddy, gospo. Ta nećete valjda poslati nju? – Pokazao je prstom prema meni kao da sam hrpa smeća. Gospodarica slegne ramenima. – Neće pobuditi sumnju.


Gospodin Pars je bio izvan sebe od gnjeva, ali istodobno sputan obvezom da pred gospodaricom bar hini uljudnost. – Čujte, očekuje me u dva – otrese se gospodarica. – Kažem vam da je Biddy nevjerojatna glumica. Čak je i vas na minutu uspjela zavarati – reče i okrutno se podsmjehne. Opet me oštro pogledao pa me obišao proučavajući svaki nokat i nabor. A onda mi se primakne i opipa volane na mojem vratu. – Mislio sam da bar nekome ovdje mogu vjerovati – promrmljao je tako tiho da ga ostale nisu čule. – Ali gospodine Pars... – zaustila sam želeći objasniti kako ovaj cirkus nema veze sa mnom. Ali naglo se okrenuo prema mojoj gospodarici, duboko joj se naklonio pa odjurio prije negoli sam stigla ista reći. Vrata su se zatvorila i zavladala je tišina. Gospodarica zatim zijevne i reče: – Uskoro će vrijeme, Biddy. I svakako donesi ključ, jasno? Da ti nije palo na pamet ništa izvoditi. – Mila, ne bih te ni u snu razočarala – rekla sam gospodskim glasom. Zatim sam se, čak joj se niti ne naklonivši, spustila stubama uspravna kao metla, a gospodin Loveday pomogao mi je da se uspnem u kočiju.


XXV. VILLA MONTECHINO Korizma, ožujak 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Gujino vino ~ Da biste dobili snažan napitak koji produžuje život i vraća vitalnost, utopite u vinu nekoliko guja i popijte po potrebi. Recept grofa Carla Falconierija iz Montechina, 1773.


im je vila nestala s vidika, pokucala sam na strop i naložila kočijašu da stane.

Č Gospodin Loveday je u tren oka spuznuo sa svojega praga i ušao sjesti sa mnom.

– Moram s nekime razgovarati – rekla sam kad je kočija nastavila put. – Mislim da gospodin Pars vjeruje kako spletkarim protiv njega ili tako nešto. Gospodin Loveday kimne i reče: – Gospodin Pars, u njemu ne biti mira. – E, strašno mi puše za vratom. Bacivši pogled kroz prozor, vidjela sam da se vozimo pristojnom brzinom. Više nisam mogla zaustaviti sudbinu jer se kočija počela uspinjati glatkom cestom, a na obje strane pojavili su se znakovi da smo na brižno obrađivanome posjedu. Počela sam petljati po otmjenoj haljini i vrpcama. Ovako sputana steznikom, bojala sam se da nikada više neću moći udahnuti. Prebrzo smo skrenuli na prilaz i ugledala sam nevjerojatno dotjeranu zgradu na vrhu brda čiji deseci prozora su me motrili kroz svoja stakla. Ispred vile su se spuštali nizovi stubišta ukrašenih izvijenim kipovima, prskavim vodoskocima i sličnim tricama. Sve je bilo raskošno, pomodno i vrlo zastrašujuće. – O, gospodine Loveday, morat ćete mi pomoći – rekla sam, ali već u idućem trenutku smo naglo zakočili, a lakaj u vlasulji otvorio je vrata kočije. Uspjela sam slijediti tog tipa u golemo predvorje nalik na crkvu, u kojoj mi se zavrtjelo u glavi od nenadana polumraka. A smetali su mi i obruči u suknji, jer nisam navikla da mi se sa struka ljuljaju dvije goleme košare, cijelo vrijeme udarajući o dovratke i stubišne ograde. No svejedno sam se uz malo muke uspjela uspeti stubištem i, dišući plitko od straha, dopustila da me uvedu u grofov salon. Čekao je na drugome kraju prostorije. Bio je to živahan, naboran starac u zlatnome haljetku i cipelama s vrpcama, koji je ustao da me dočeka s ljigavim smiješkom zalijepljenim na lice. Lakaj je zadržao gospodina Lovedayja tako da sam ostala sama. Mislim da su koraci po golemome, blistavome podu, koje sam napravila u toj zaljuljanoj haljini bih najgori u mojem životu. Vidjela sam grofa na drugome kraju pozlaćene sobe, kako stoji ispruženih naboranih ruku da – što? Da mi stegne prste umjesto rukovanja? Smela sam se. Kada sam napokon stigla do njega, prinio je moju ruku usnama.


Poljubac je bio mokar i dahtav kao u praseta. Imala sam potrebu obrisati ostatak sline o skute, ali obuzdala sam se. – Carinna – rekao je sa sladunjavim šarmom u glasu. – Sjedni, sjedni. Draga moja, kako li sam samo radostan što te vidim. Nećeš odbiti malo okrepe? – Pozvonio je srebrnim zvoncem i prišao je lakaj koji se potom povukao uz naklon. Premda je bio star, grofovo lice bilo je živahno kao u ptičice dok je staklastim pogledom klizio po mojem tijelu. – Vaša ekselencijo. Odveć ste ljubazni. – Blago sam oborila glavu. Gospode, pod njegovim

pogledom,

odjednom

sam

se

zažarila

kao

zagrijana

pećnica,

pretpostavljajući da sam crvena kao moja grimizna haljina. Stoga sam posegnula u vrećicu po lepezu, ali bila sam toliko usplahirena da nisam uspijevala otvoriti zaribanu kopču. – Smijem li pomoći? – Počeo je petljati po njoj, cijelo mi vrijeme stojeći posve blizu i držeći moju ruku u znojnome stisku. – Ma, nije važno, pustite. – Istrgnula sam mu je iz ruke, ali se onda sjetila da moram biti uljudna. – Ali najljepša vam hvala, gospodine. – Ne valjda “gospodine” podsmjehnuo se. – Dok si ovdje, kanim zauzeti mjesto tvojega ljubljenoga strica. – Zatresao je lepezu i otvorio je pa sam morala bar malo zamahnuti njome. – Ta osjećam se gotovo kao da te oduvijek poznajem, carissima. Samo što mi Quentin nije rekao da si tako – dražesno neprofinjeno stvorenje. Znam da vi, dame, zborite lepezama. Što to tako strastveno izražavaš? Naglo sam zaustavila lepezu. – Zadovoljstvo – vedro sam uzvratila. – Našim dugo očekivanim susretom. – Zatim sam ispustila lepezu kao da je vruć krumpir i sklopila ruke u krilu. Lakaj je postavio pribor za kavu na stolić. Vidjevši srebrni vrč umotan u bijeli ubrus i pladanj s cvjetastim porculanom tankim poput papira, pomislila sam; “Bože pomozi, je li ovo moja prva kušnja, otmjeno posluživanje kave?” Ali onda je, naravno, to učinio sluga, a ja sam samo sjedila ukočena kao londonski kositreni vojnik i dopustila da me poslužuju. – Ah, arapski plodovi – uzviknuo je grof. – Zar ne obožavaš ovu ambroziju? – Još je neko vrijeme kovao kavu u zvijezde, a ja sam gledala zlatom uokvirene panele koji


su prekrivali svaki pedalj stropa i zidova. Bili su oslikani uglavnom golim tijelima, curama krupnih stražnjica i dlakavim muškarcima. Kimala sam i pijuckala kavu. Bila je tako jaka da su mi zamalo ispucala usta. O, kako bih li je rado mijenjala za pristojnu šalicu čaja. – Razbuđuje li ti živce? – upitao je moj domaćin, kimajući sitnim, naboranim licem. – O, Carinna, kakvo li mi je samo zadovoljstvo što si ovdje. Pripremio sam ti Ružičaste odaje. – Ali gospodine... Vaša ekselencijo... – Najdraža moja, zovi me Carlo. – Pritisnuo mi je ruku prstima i zadržao ih ondje kao da sam mu zatočenica. – Ne mogu... Carlo. – Iz petnih sam se žila trudila govoriti kao dvorska dama, a ne uspaničena šiparica. – Jedna moja služavka je bolesna. Ne mogu je cijele noći ostaviti samu. – Služavka? – Lecne se. – Ne zamaraj se slugama, Carinna. Riješi je se. Nabavi drugu. To me ozbiljno smelo. Eto, izašlo je na vidjelo. Važni smo im koliko i razbijena šalica, koja se baca na otpad i zamjenjuje novom. Gospodin Loveday ispravno je procijenio da je grof nezaustavljiv govornik, koji će od mene očekivati samo smijuljenje i smješkanje. Nakon što se na sva usta razmetao svojom golemom i skupom vilom te svojom nevjerojatnom plemenitošću, počeo je trzati natikačama od crvena brokata i rekao da moramo u šetnju njegovim perivojem. Morala sam ga primiti pod mršavu ruku, pri čemu sam ga stalno trkala obručima svoje krinoline i zamalo prasnula u smijeh. Zaključila sam kako će biti sigurnije da hodam iza njega, gledajući kako njegove okserice u čarapama trčkaraju preda mnom, a potiljak njegove bijele vlasulje ljulja se amo–tamo dok mi grof pokazuje svoja blaga. Poslije sam morala klipsati gore–dolje po terasama i u ukrasnu špilju, u kojoj su sige visjele sa stropa nalik na skamenjene tripice. To je bar bilo donekle zanimljivo, jer su unutra bile kocke velike kao stolovi za objed. – Za sladolede? – upitala sam. – Upravo tako. Oni su specialitá mojega kuhara Renza. – Iskoristivši to što sam u širokoj suknji gotovo zaglavila u uskoj špilji, odjednom mi obujmi struk rukom. –


Pripremio sam ti neodoljivu večeru, Carinna – mumlao mi je u uho, zapahnuvši me dahom ustajalim kao pljesnjiva kutija. – A nakon toga, postelja od meke svile... – Gospodine – rekla sam raspetljavši se da bih se mogla okrenuti prema njemu – biste li bili tako dobri da mi date ključ? Morat ću vas napustiti. Stari se nije dao, a oči su mu nastavile nepomućeno blistati. – Ne možeš stanovati u toj sumornoj kući – pobunio se, namjestivši snuždeno lice kao u razmažena djeteta. – Ovdje ću te zabaviti. I uvjeravam te – rekao je onim svojim gadljivim, zavodljivim tonom – zadržao sam sve moći nephodne da zabavim mladu damu. – Pri tom taj čovječuljak pogleda ravno u moje podignute grudi. Ne bih rekla uzvratila sam otresavši ga sa sebe. – Ključ, molit ću lijepo. – O, Carinna, tvoj otpor samo učvršćuje moju odlučnost. – Kesio se kao zamorno štene. Zatim podigne prst i sladostrasno mi prijeđe prstom po nabranome gornjem dijelu haljine sve do dojki. Pljesnula sam je sa sebe. – Vidim da ćeš biti okrutna ljubavnica – rekao je kao da mu je izazov pravo zadovoljstvo. Naglo sam se okrenula i uspjela se popeti stubama špilje podižući si skute. Pokazalo se da je taj mali grof pravi pogani pokvarenjak. U našem obilasku iduća je na redu bila grofova kuhinja, divovska bijela podzemna tamnica. Na zidovima su blistali nizovi čeličnih noževa i kuke s grimiznim truplima. Pomislila sam kako nikada nisam vidjela jeziviju kuhinju, jer nije imala ništa zajedničko s domaćom, ženskom kuhinjom na kakvu sam navikla. Tucet slugu naklonilo se grofu i vratilo svojim poslovima s razmetljivim užitkom. Glavni je bio divovski mladić koji je bio toliko umišljen da se jedva udostojao podići pogled s nečega što je pedantno rezao. Bila je istina da je njegov nož bilo gotovo nemoguće pratiti okom dok je rezao i sjeckao kao mačevatelj na sajmištu. – Najveća mudrost klasične starine je Plinijeva studija o blagotvornim svojstvima gujina mesa – rekao je grof pokazujući izglodane smeđe zube. – Tvoja bolesna služavka trebala bi popiti malo gujina vina. To je vrlo ljekovit napitak. Renzo, napravi bocu za Njezino gospodstvo. Na moje iznenađenje, sluga mrgodno kimne tako da sam se zapitala je li nas uopće čuo.


Grof se opet naceri. – Renzo govori nešto engleskoga. S velikim sam ga mitom odmamio od vojvode od Clathemorea. Učinio sam ti uslugu, zar ne, Renzo, kada sam te spasio od tili primitivnih engleskih ražnjeva i gaza za kuhanje božićnih kolača? Kuhar podigne pogled sa zlobnim smiješkom. Ti lupeži su se očito navikli rugati engleskoj kuhinji. Nestrpljivo sam obišla kuhinju i ugledala nekoliko domišljatih naprava. Ali prije negoli sam stigla upitati čemu služe, čula sam kako se onaj nepodnošljivi kuhar podsmjehuje dječačkim glasom: – ...Engleze. Moram se prisjetiti kako prepeći meso. Taj bombastinado! Grof me potom pozvao da mi pokaže golemo, metalno vjedro u kojemu su se migoljile i zapetljavale odvratne zmije, odvratno skačući ne bi li pobjegle iz zatočeništva. – Plaše li te moje putene zvijeri, draga Carinna? – upita grof hripavo se hihoćući. – Plaše? Ne, ali razočarana sam – spremno sam odvratila – ako tako vaš kuhar zamišlja dobru hranu. Uhvatila sam tog prostaka kako me smjelo odmjerava. Zaključila sam da tako prostog lupeža nikada nisam vidjela. – Renzo! Večeras nikako nemoj zaboraviti poslužiti moje guje – reče mu grof na odlasku. – One su mi prve na pameti, Vaša ekselencijo – uzviknuo je kuhar, odjednom živnuvši. – Nikada ih niste kušali tako dobro pripremljene kao večeras. “A ja?” pomislila sam. “Hoće li se i meni svidjeti te migoljave zmijurine?” Ako se prethodno ne domognem kljuca, nema mi druge nego kušati. Naš večernji intimej, kako je to nazvao grof, poslužen je u odaji bez prozora nakićenoj vrtom cvijeća od obojena voska. Na moj očaj, čim se pojavio gospodin Loveday, grof ga je smjesta otpravio. – Sluge su takav davež. Ne trebaju nam promatrači rekao je. – Reci, kako ti se sviđa moja najnovija igračka? Pokazao mi je nekakav neproziran prozorčić iza kojega je bio okretni pladanj, što je služio za “samoposluživanje”. Samo sam se zasmijuljila, jer sam je smatrala uvredom za sve sluge koji se mogu kretati i govoriti. Kada je pozvonio srebrnim


zvoncem, pladanj se na užetu spustio u podrum i za nekoliko minuta se vratio s hranom. Priznajem da sam za stolom bila jako prestrašena. Recitirala sam si napamet iz

Kuharičina dragulja: sjedni uspravno, ne mljackaj niti melji hranu, vladaj se uglađeno. Pribor je bio raskošan: zlatan pribor za jelo, mirisni štapići i domišljate metalne kutije sa skrivenim svijećama koje su čuvale toplinu hrane. Božjih mi vjenčića, baš sam nakanila otpiti gutljaj vode iz posudice pokraj svoje kupe kadli je grofu njoj oprao prste i obrisao ih u ubrus. Nije mi dugo trebalo da ustanovim temu našega objeda. Prvi slijed bile su ostrige, sirove u školjkama uz moju prvu čašu šampanjca koji mi je šumio u nosu. Moj družbenik je pohotljivo ukazivao na hladne poljupce ostriga i njihovu nenakićenu golotinju, oblizujući slan sok sa svojih usana i nagovarajući me da se ugledam u njega. Stari podlac! Slijedila je juha od kornjače iz goleme zdjele u obliku gole djevojke, a potom riba jesetra. Kao što bi zadnji tupan shvatio, gozba je imala djelovati izazovno. A ja se nikada nisam osjećala kreposnije, što pokazuje da su takvi pokušaji čisti promašaj. – I napokon, gujino meso – rekao je grof bacajući se na okrugle, ružičaste medaljone mesa. – Guje? – uzvratila sam radosno žvačući. Bila bib se u godišnju plaću kladila da je to meso neke ptice prikriveno jakim umakom. – Dobre su – rekla sam posluživši se ponovno s pladnja. – Nakon onoga što mi je tvoj stric rekao o tebi, čudim se što imaš – tako zdrav apetit. No kako li je samo intrigantna ženska glad za hranom? Kladim se da tvoj muž nije imao snage da ti bude dorastao? Blenula sam podigavši pogled s tanjura. Zaboga, posve sam zaboravila da glumim udanu ženu. – Rekla bih da ima dovoljno snage – promrmljala sam. Na to je podigao obrve. – Ha! Zašto si ga onda tako brzo napustila? Jesi li prvi put kušala tjelesne užitke – ali nisi se u potpunosti zadovoljila? Upro je u mene oči bistre od rakije i duboko me smeo.


– Sigurna sam da su ovo neke ptice – rekla sam u nadi da ću mu odvratiti pozornost. Nabo je zalogaj, gurnuo si ga u usta i polako ga žvakao. – Vrag te odnio, curo, moguće je da imaš pravo. O, kako li je strašno kada velikaški kuhar tako podigne nos. – Ustao je i u šaht dizala urliknuo: – Renzo! – Gdje su mi guje? – oštro je upitao grof nekoliko minuta poslije kada se kuhar naklonio pred njim. – Ne mogu jesti ove ženskaste trice. – Umorno odgurne tanjur. Kuhar se ukruti i ukipi glavu uglate vilice. Poznavala sam taj izraz, jer sam ga i ja nosila kada bi me korila ledi Carinna ili gospodin Pars. No, ovaj kuhar imao se hrabrosti pobuniti. – Vaša ekselencijo, uvijek težim iskušati nešto novo, poboljšati vaša jela. U ovome jelu nastojao sam... – Što si nastojao? Oglušiti se na moje zapovijedi? Vrag odnio tebe, čovječe, i tvoje pokuse. Plaćam ti kao svetom Petru kajganu da me hraniš sastojcima koji vraćaju vitalnost. Što me briga za okus? Signor Renzo uspio je ukočenom bezizražajnošću izbrisati zgranutu uvrijeđenost s lica. – Ovo su guje – rekao je hladno, pokazujući medaljone ružičasta mesa. Blejala sam u njega otvorenih usta jer to meso uopće nije mirisalo riblje. U

Kuharičinu dragulju pročitala sam da zmije imaju okus sličan žabama, koji sam dobro upamtila iz Francuske. – Siguran si? – upitala sam. – Ja bih rekla da su ovo prsa grlica. A u umaku je nešto posve drugo. Na vrh mi je jezika. Što je to? Signor Renzo je trepnuo, ali izraz lica ostao mu je bezizražajan. – Gospo, tajne su kuharevo najveće blago. Nisam mogla vjerovati da mi taj drski lopov odbija dati recept. – Zaboravljaš, Renzo, da kuhareve tajne pripadaju njegovu gospodaru – dreknuo je grof. Dok su se njih dvojica prepirala, ja sam nabola na vilicu još jedan zalogaj s grofova odbačena tanjura i pustila ga da mi se valja po vrhu jezika. Osjetila sam mirisan okus umaka koji je nosio natruhu mora što je nadirala i uzmicala kao plima. A onda sam se sjetila odlaska u londonsku bombonijeru s gospodinom Lovedayjem. Kako je ono rekao? “Zato uništili moje selo”. Kako li sam to mogla zaboraviti? – Gospodine, mislim da znam.


Kuhar me uvrijeđeno pogledao. Ni grof mi nije bilo naklonjen. – Draga moja djevojko, vi Englezi imate mnoge vrline, ali bojim se da se gastronomija ne ubraja među njih. A meni je cijelo vrijeme taj neobičan okus cvao na jeziku, dubok i neobičan kao oceanski cvijet. Isti miris ponovno sam osjetila u farmaciji u Torinu. Kuhar je oborio pogled prikrivajući prijezir. – Je li vaša tajna ambra? – upitala sam sa najslađim mogućim smiješkom. Sa zadovoljstvom sam gledala kako taj ljigavac pokunjeno izvodi mali naklon. – Vaše gospodstvo, klanjam se vašem smislu za hranu. – Ha! Ne gledaj tako bijesno, Renzo – oduševljeno ga je dražio grof. – Ledi Carinna je odveć dobro odgojena da bi te bockala. Ali pročitala te! Još ćeš ti ovo zažaliti. Tek sam tada pojmila posljedice svojeg zadirkivanja kuhara. Usprkos nadmenosti, ipak je bio sluga kao ja, a sada sam ga uvalila u neprihku. – Ova je ambra uistinu snažna – dodala sam – i u potpunosti je prikrila okus koji sada prepoznajem kao gujin. Kuhar mi se nakloni, a u oku mu sijevne razumijevanje. – Pih. – Grof frkne nosom. – Baš se pitam... ledi Carinna ima posebno meko srce kada su sluge posrijedi. Grof otpravi kuhara koji se povuče, ali na pragu se još jednom smeteno osvrne prema meni, nakon što je srdito ispitivao lakaja. – Signor Renzo – zazvala sam ga tako da mi se morao naglo posvetiti. – Je li napitak od guja gotov? Uskoro ću morati krenuti. Na to se čovjek namrgodi i pohita u kuhinju. Glavom mi je proletjela zlobna pomisao – da bih se brzo mogla naviknuti na naređivanje. Nakon njegova odlaska, grof mi stegne ruku i počne me grozomorno preklinjati. – Carinna, ne možeš me napustiti. – Pri tom mi je ovio ruke oko struka i pokušao me poljubiti. Uzmaknula sam. – Zar ne poznajete uzrečicu: Ne tjerajte me na poljubac da me ne natjerate na grijeh.


Oborio je vjeđe tako da je izgledao kao nesretno zaljubljena ovca. – Divne li pomisli. Kako li bi bilo krasno opet griješiti! A tvoji dražesni prstići... – Uzme jednu moju ruku hrapavu poput mlinskog kamena i položi je na svoje pileće bedro. Odjednom više nisam mogla održavati umjetnu uglađenost. – Baš ste napasni stari pohotljivac, je li? – rekla sam. Oči mu se opet oduševljeno zaiskre. – Ali jako mi je lako ugoditi! Žao mi je, ali nisam si mogla pomoći. Koza kakva jesam, naglas sam se nasmijala, posve zaboravivši na fini izgovor. Kakav li je samo bijedan stari pokvarenjak bio taj grof, ni po čemu različit od lupeža koji te drpa u seoskoj krčmi. – Carinna, reci svoju cijenu. Dat ću ti sve – iskreno je hripao. Odgurnula sam njegovu ruku. – Okanite me se. – Nemoguće. A imam i... – Ključ – prekinula sam ga. – A sada sam još i krajnje is... iznurena. I vjerujte mi, neću ostati ovdje s vama – rekla sam posve mirnim glasom. – No dobro – pokajnički reče. – Možda jest malo prerano. Zapravo bi mi nekoliko poljubaca u društvu bilo posve dovoljno. Idućega tjedna stiže moj brat. Moj ponosni, nadmeni mlađi brat. Uzdahnula sam, napokon donekle shvativši starčevu taštinu. – Želite reći da bi malo šlatanja u javnosti zadovoljilo vaše potrebe? Oduševljeno je kimnuo. Uposlila sam umornu glavu i ocijenila da je cijela priča posve nevina. – Onda dobro – oprezno sam mu rekla. – Pristajem na očijukanje s vama u javnosti. – Nesigurno je kimnuo. – Ali samo tobožnje, molim lijepo! I to ako mi smjesta date ključ. Održao je riječ. Čim se njegov lakaj pojavio s velikim željeznim ključem i bocom gujina vina od onog nadmenog kuhara, jedva sam čekala da se domognem vile i nadala sam se da ledi Carinna nikada neće doznati za malu cijenu koju sam platila.


XXVI. VILA OMBROSA Korizma, ožujak 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Pita od makarona ~ Kuhajte makarone dok ne omeškaju i prespite ih u cjediljku da se ocijede. Zatim ih prebacite u tavu s malo vrhnja i grudom maslaca uvaljanom u brašno, pa pustite da se kuhaju pet minuta. Po želji, dodajte malo listova kadulje. Prebacite na tanjure i ukrasite sirom parmezanom. Pošaljite brzo gore jer će se brzo ohladiti. Iz iskustva Biddy Leigh, u talijanskome stilu, 1773.


K

ada sam se vratila u svratiste, svi su me čekali budni. Što sam mogla drugo reci osim da mi je grof odbijao dati ključ? – Jesi li pila žestoka pića? – upitao me

gospodin Pars glasno mi onjušivši lice. – Nitko mi nije rekao da smijem piti samo čaj – gunđala sam. – Štedi riječi, Biddy planula je moja gospodarica krećući prema vratima. – Pars, dozovite kočijaša. Brzo! I tako sam se morala utrpati natrag u kočiju, još odjevena u finu robu. I tako smo krenuli, kasajući sporednim uličicama kojima nam je put osvjetljavala samo svjetiljka na kočiji. Već je bilo tri ujutro kada smo stigli do vile, a ja sam zamalo gubila svijest od umora. Prvo smo ugledali željezne dveri visoke kao kuća koje su škripale kao mučena mačka kada su nasilu otvorene. Pred nama se pružao dug prilaz obrubljen s obje strane crnim, zamračenim stablima. Dok smo prolazili pokraj njih, njihovo suho lišće kao da se svijalo i šaputalo kao da siktavo govorkaju. Kada sam izvirila kroz prozor, zamalo sam iskočila iz vlastite kože ugledavši blijedo tijelo sklupčano na travnjaku. Ali kada ga je obasjala svjetiljka na kočiji, vidjela sam da je to samo kip, ružan i mrljav promatrač koji je ubrzo opet utonuo u noć. Koliko sam uspijevala nazreti, bila je to velebna kuća, glatka i blijeda pročelja na mjesečini, s prozorima zatvorenim griljama. Onda smo se svi izverali na šljunak, a svjetiljka je skinuta s kuke. Gospodin Pars dugo se hrvao s ključem proklinjući hrđavu bravu. Kada ju je napokon otključao, vrata su kliznula na unutra i svi smo se natiskali preko praga. Kuća mi je bila zazorna već na prvi pogled. Zar smo prešli toliki put radi ovoga? Pronađene su svijeće i polako su se nam se počeli ukazivati razlomljeni dijelovi vile – hladan glavni salon, memljiva blagovaonica, predvorje. Kuhinja je bila strašno razočaranje. Imala je kamin i rasklimanu pećnicu, ali ne i one nove peći na ugljen na kakve sam navikla u Francuskoj. A bilo je i tragova gamadi te sam doista brzo osjetila meko, rožnato kuckanje žohara po mojim tankim čarapama. Cijelu je tu smrdljivu


jazbinu trebalo dobro izribati i oprati prije negoli uopće počnem razmišljati o kuhanju. Pipajući po smočnici, pronašla sam samo dvije tave, obje crne i smrdljive od užegle masti. Nije nam bilo druge nego istovariti prtljagu i poslati kočijaša natrag u njegov smještaj prije negoli svi zaspemo na nogama. Nisam bila zadovoljna čak ni kada sam uspjela ugrabiti krasan sobičak u stražnjem dijelu kuće, točno iznad kuhinjskoga vrta, s obijeljenim zidovima i posivjelom čipkom na prozoru. Loše sam spavala, budeći se svaki sat prestrašena sjenama koje su bacali nagomilani kovčezi i plahtama prekriveno pokućstvo. U polusnu sam se zbunjeno pitala kako je Carinna mogla izabrati ovako nezdravo mjesto za rođenje djeteta. Sutradan ujutro sve je izgledalo vedrije, ali i prljavije. I smrad se nije razišao, po čemu je moj kuharski nos ocijenio da se prljavština uvukla čak i u natrule podnice. U kuhinjskome dvorištu pronašla sam čistu crpku za vodu i naložila vatru pa smo imali bar vrućega čaja. Nakon što sam poslužila nekoliko tvrdih peciva, gospodin Loveday i ja zatražili smo da nas kočijaš preveze na sajam u obližnjoj Ombrosi, koja je bila neobično naselje sazdano od prastarog, sivog kamena. Da bismo stigli onamo, morali smo se prevesti dugom, bijelom cestom sve do prastare kapelice srušena tornja pa se uspeti popločanom ulicom na brijeg. Navrh brda bila su gradska vrata, toliko stara da je vrijeme izjelo natpise u kamenu. Iza njih, ušli smo u labirint uličica načičkanih čvrsto zatvorenim prozorima i prastarim, dvokrilnim vratima od trula drveta. Imala sam dojam da cijelo mjesto šuti i motri. Bili smo stranci, dakako, pa nije bilo nade da će tamno lice gospodina Lovedayja proći neopaženo i doista su u njega mnogi piljili. No, kada smo napokon pronašli tržnicu na popločanome trgu, bila je mnogo bolja negoli sam očekivala. U mašti sam se stalno vraćala na silna profinjena jela koja je spravio onaj nadmeni kuhar, signor Kenzo. Ne, odlučila sam, neću stajati nad ražnjem po tahjanskoj vrućini da bih pekla pregorena pečenja koja su u Engleskoj na takvoj cijeni. Željela sam se okušati u otmjenim, talijanskim jelima pa sam kupila pikantnu bolonjsku kobasicu, ružičaste, paprene šunke, tvrdi bijeli kruh i kredaste sireve. Kupila sam i sastojke za pitu od makarona, koju sam vidjela u jednom svratištu te nekakvo novo, zeleno povrće koje se zove brokuli, a pokazalo se mnogo ukusnijim od kupusa. Meni su sva vina izgledala ukusno, a stajala su samo peni po boci.


Kada je došlo vrijeme za večeru, gospodarica i gospodin Pars obavijestili su me da žele objedovati nasamo. Tada je Jesmire objavila da će i ona jesti u svojoj sobi. Ojađeno sam pogledala golem stol u blagovaonici koji je gospodin Loveday ulaštio tako da je izgledao kao zrcalo. Zamišljala sam da ću vježbati pripravljati raskošne večere u kontinentalnome stilu, ali sada sam se počela pitati hoće li se naša družina ikada više okupiti za stolom. Jedan sat poslije, dok sam iznosila ostatke gospodaričine večere iz njezine seobe, gospodin Loveday dotrčao je uza stube kao mahnit. – Ledi Carinna, kočija sa šest konja upravo je ujahala kroz dveri. Mislim to onaj grof biti. Jedan trenutak svi smo samo prestrašeno blejali jedni u druge. Onda je Jesmire banula kao prava koza, ispustila kutiju koju je nosila i pobjedonosno povikala: – Znala sam, obje ćete biti razotkrivene! – Začepi, ne mogu misliti – vrisnula je gospodarica, uspravno sjedeći u krevetu. Zatim reče gospodinu Lovedayju: – Možeš li ga zadržati pred vratima? Stidljivo me pogledao. – Što vi misliti, gospođice Biddy? Svi su me pogledali. – Milostiva – rekla sam – imam strašan osjećaj da će inzistirati da me vidi. – Glupačo – planula je. – Zar si mu davala nade? – Ni u ludilu! – Pst – ušutkao nas je gospodin Loveday koji je prišao prozoru. – On odmah dolje. – Nemam se vremena odjenuti – zacviljela sam. Doista, bila sam u svojoj najgoroj haljini na koju sam pribadačama učvrstila pregaču od vrećevine. Pogledala sam gospodaricu, a ona je pogledala mene – mislim da nam je oboma u istoj sekundi svanuo odgovor. Podigavši posteljicu, iskobeljala se iz kreveta i odgegala se do vrata. – Ulazi – rekla je pokazujući zgužvan krevet. – A Jesmire? – upitala sam. – Ideš sa mnom, Jesmire, i drži jezik za zubima. Loveday, idi na vrata. – Zatim me pogleda stisnutim očima i reče: – Riješi ga se!


Jedva sam imala vremena da zbacim pregaču i preko služinskoga ruha navučem svileni kućni ogrtač. Zatim sam raspustila kosu, koju sam nosila čvrsto smotanu ispod kape, i legla na pernatu postelju kao leš. U hipu sam začula štropot na stubištu i grof je banuo kroz vrata u vrtlogu satena i volana. – Draga moja. Što sam rekao? Zar ti nisam rekao da ostaneš kod mene? Ovo mjesto je rupčaga. – Sjeo je tik do mene na rub kreveta i glupavo se nacerio. – Imam dar za tebe, carissima. Potrudila sam se zasmijuljiti i kimnuti. – Odveć ste ljubazni. – Gle, gle. Tamo, ispred prozora. – Uhvatio me za ruku i povukao me iz kreveta. Trgnuvši se, povukla sam ruke pod plahtu da sakrijem ružičaste tragove ozljeda. Gospode, zašto me ne pusti na miru? – Carlo – stidljivo sam rekla – još nisam dovoljno otpočinula nakon duga puta. A nisam ni odjevena. – Samo na brzinu baci pogled na moj dar, draga. – Stezao mi je ruku kao pregladnjela pijavica. Znala sam da će, ako ustanem, vidjeti moje prnje ispod svile. Panično sam porazmislila što bi dama rekla pa duboko udahnula. Došao je trenutak za pravu damsku scenu. – Kako se usuđujete! – uzviknula sam najnadmemje što sam mogla. Jadniku je glava poletjela u stranu kao pomična kuka za lonce nad kuhinjskom vatrom. – Još sam u postelji, gospodine. Ta gdje su vam maniri! Nisam dotjerana da bih se pokazivala gospodi. – Ali, draga moja Carinna... – Previše si dopuštate s udanom damom, Carlo. Ostavite me na trenutak, za miloga Boga. – Odglumila sam jecaj i brisanje suza. Upalilo je jer je promrmljao ispriku i uz mnoštvo naklona uzmaknuo prema vratima i ostavio me nasamo. Psujući, iskočila sam iz kreveta i bacila pogled kroz prozor. Kakav je to glupi dar koji je prevelik da ga unese u kuću? Pred vilom je stajala grofova kočija, smiješno prijevozno sredstvo načičkano štitovima i zlatnim ukrasima, a pred njom šest konja. Božjih mu mamuza, bolje reći da je pred njom stajalo sedam konja, jer je uz kočiju stajala osamljena bijela kobila koju je čvrsto za uzde držao mali konjušar.


– O, ne – zavaplila sam. Koga vraga da radim s tom životinjom? Znala sam jahati samo na seljački način, odnosno raširenih nogu na seoskome konju nisam imala pojma što bih s tim bičevima i jabučicama. U tom trenutku, veća mi je nesreća odvukla pozornost od tog vražjeg konja. Pred mojim vratima je započela dernjava, a ja sam na svoj užas prepoznala glasove grofa Carla i svoje gospodarice. S mučninom u želucu, zavukla sam se natrag u krevet i baš navukla plahtu do brade kadli je banuo grof. Iza njega je stajala sirota Carinna, zgranuta lica. – Je li ovo bludnica koju štitiš? – rekao je pokazujući njezin golem trbuh. – To je vrlo uobičajena bolest, rekao bih. Je li se zarazila od nekog pokvarenjaka u Londonu ili pariškog bludnika? – pakosno je dodao. Hvala nebesima, Carinna je stajala nijema kao velika, debela bačva dok ju je vrijeđao. Bila je blijeda kao kreč, sirotica, posve ošamućena od šoka. – Molim vas, Carlo – preklinjala sam. – Biddy... poslužila sam se tim imenom premda sam se lecnula – je posve nedužna. – Nedužna! Uhvatio sam tu namigušu kako prisluškuje pred tvojom ključanicom. Carinna, ti si ta koja je nedužna. Zar ne znaš da su sluge pošast na ovome svijetu? Ako im dopustiš, žicat će i krasti pa te izmusti do smrti. Pa pogledaj je samo. Na plebejskom licu jasno joj se čita izopačenost. Carinna me nijemo preklinjala iza njegovih leđa. – Pustite je, Carlo. I tako je slegnuo ramenima i nadmeno odmahnuo glavom. Ali još nas je mogla čuti kada mi je pritrčao, stegnuo mi ruku i rekao: – Carinna. Odveć si dobra, dušo. Predobra. Srce ti je odveć meko. A onda je grof preko ramena doviknuo: – Curo! Donesi malo engleskog čaja. – Nijemo me pogledala s vrha stubišta, zatečeno sliježući ramenima. Ta djevojka nije znala razlikovati čajnik od glačala. Na koncu se za deset minuta pojavio gospodin Loveday noseći pladanj s propisno poslaganim mlijekom, šećerom i porculanskim šalicama. Kada ga je ugledao, grof se prestao igrati mojim prstima i obasipati me slatkim riječima.


– E, ovaj mladić vrijedi ti kao deset onih – rekao je mjerkajući gospodina Lovedayja dok je moj prijatelj vješto točio čaj. – Ako ga ikada poželiš prodati, dat ću ti dobru cijenu. – Nikada ga se ne bih odrekla. – Carinna, odveć si meka srca. No, valjda smatraš da njegova tamna koža ističe tvoju put. Kaže se da ljiljani najljepše izgledaju u crnačkoj ruci. Razumijem se u te stvari. – On za mene nije običan ukras – pobunila sam se brzo gutajući čaj ne bih li ga se što prije riješila. – Da, da, jasno mi je da je njegov mozak koristan gotovo koliko i bjelački. Vidjela sam da gospodin Loveday koluta očima grofu iza leđa. Živci su mi bili toliko napeti da sam zamalo prasnula u smijeh. – Vrijeme je da krenete. Zasitila sam vas se – rekla sam odlažući šalicu. – Ah, taj izgovor. Obožavam ga! Je li to irski naglasak tvojih predaka? – Bogme je – rekla sam zijevajući jer mi je tada već pucao prsluk za mišljenje tog tupavka o meni. Prije odlaska, ponovio je da iduće subote svakako moram doći u goste kada ondje bude njegov brat te glumiti koketu. – I hoćeš li nositi slavni rubin svojega supruga? Quentin se njime toliko razmeće da ga naprosto moram vidjeti na tvojem lijepom vratu. Namrštila sam se, ali morala sam pristati, zar ne? Premda je molba bila neobična tako da sam se čak i ja morala zapitati kako taj stari budalaš zna za dragulj ledi Marije. * Napokon sam čula kako se kočija udaljava i naglas odahnula, jer sam se osjećala kao da sam upravo odigrala glavnu ulogu na londonskoj pozornici. Ali bilo mi je krivo, zato što su moju sirotu gospodaricu osramotili pred svima nama. Sada kada se više nije morala pojavljivati u javnosti, nije se trudila nositi uredne frizure ni šminkati svoje zgodno lice. A pogledu koji mi je uputila dok je grof slinio nada mnom, manjkalo


je one stare žestine. Vidjela sam da umire od srama. Vjerujem da je taj dan bio prekretnica u ovoj priči. Ja i moja gospodarica za igru smo zamijenile uloge, ali zamjena likova nekako se zadržala i nije se više mogla ispraviti. Toga poslijepodneva ponovno nas je sve prestrašilo kucanje na vratima. Kada sam mu kimnula, gospodin Loveday je otvorio i na vratima zatekao lakaja poslanog s novim darom. Gospodin Pars se spustio i, čuvši da je stigao paket, prišao i napasao oči na niski blistavih bisera koje sam pronašla u kutiji. Moramo ih spremiti u moj sef na čuvanje – rekao je odvagujući ih. Malo mi je falilo da ne tresnem o pod metlom kojom sam mela pod. Gospodin Pars namotao je blistave kuglice na svoje prste toliko požutjele od duhana kao da ih je umočio u kurkumu. Brzo ih je tutnuo u džep. Usudila bih se reći da moja gospodarica nikada nije vidjela to biserje, ali slučajno se našla u salonu kada je stigao nov dar. Počela je rijetko čak i ustajati iz kreveta, jer su je noge jedva držale, i često se oslanjala o moju ruku smeteno se ogledavajući oko sebe. Ovoga puta grof mi je poslao jahačko odijelo čudesnoga kroja, od raskošnog zelenog baršuna s dugmadi što je blistala poput zlatnika i zlatnih obruba. Gospodarica ga je gladila dok je ležalo na sofi, a meni se učinilo da nikada nisam vidjela da i za čime toliko žali. Budući da smo u prizemlju bile same, rekla sam joj ispod glasa: – Ne brinite ništa, milostiva. Uskoro će vam se vratiti stas pa ćete ga moći nositi. Da budem iskrena, to mi je bilo teško povjerovati. Proteklog mjeseca te naporne trudnoće bila je u doista jadnome stanju. Noge su joj nabrekle kao jastuci, a crte lica izgubile su joj se među natečenim mesom. Svojedobno bi me bila pljusnula da sam spomenula kako bismo ona i ja mogle nositi isti komad odjeće. A sada, dok se povlačila naokolo u prljavoj pothaljini i rupcu, ja sam pazila da budem dotjerana za slučaj da navrate gosti. – I očekuje da odeš s njime na jahanje? – Gospode, nadam se da ne, milostiva. Ali s konjem je poslao jedno ono damsko sedlo ili kako se to već zove. Uzela je u ruku razmetljiv trorogi šešir i bila bi ga stavila na glavu da nije ulovila svoj snužden odraz u zrcalu tako da je bacila šešir natrag.


– Sigurno se možeš praviti da je moj stric zanemario jahačku vještinu u mojem odgoju. Usto, bjelodano ti jede iz ruke. – Hladno me zasjekla pogledom. – Imaš sreće što je takva nepopravljiva budala. – Imam, milostiva. – Pročistila sam grlo i počela slagati dijelove ruha: prelijepo krojen haljetak, široku suknju, bluzu i ovratnik. Klonula je u naslonjač i počela gristi već nagrizene nokte. – Pretpostavljam da će ovome užasu jednoga dana doći kraj. – Potapšala se po trbuhu i upitno me pogledala. – Kada će biti gotovo, tako mi svega? – Ne znate termin? – Ne znam ga izračunati? – Pritom se žarko zarumenjela, a ja sam oborila pogled. Neko vrijeme sam se igrala ruhom, ali ona je ostala nijema. – Rekla bih da do njega brojimo u tjednima, milostiva. Nepunih mjesec dana. Da pozovem liječnika? Ili babicu? – Bože, nikako. – Bacila je komad krvavog nokta na pod koji sam lijepo ulaštila. – Taj je čin posve prirodan, ne? Baš me zanima – jesi li mu ikada svjedočila? – Porodu? Aha, majčinim porodima, mnogo puta. Njoj to nije predstavljalo nikakvu poteškoću. Jednostavno bi za promjenu ostala u krevetu i sve bi bilo gotovo u tren oka. Ali ona nije bila fina gospođa kao vi, gospodarice. Nemojte me krivo shvatiti, ali ja bih radije ipak otišla liječniku – praveći se da je za moju – Biddy, tako reći. Možda to nisam trebala reći i svrnuti joj pozornost na to da se predstavljam kao ona. Zbacila je masnu kosu s čela i rekla glasom u kojem se osjećao odjek one stare, vatrene Carinne: – Upravo sam ti rekla, ne? Nema potrebe. Bože, kada li će ovome doći kraj? S mukom je ustala i odvukla se natrag u krevet. Jesmire je, pak, vidjevši novo jahačko ruho napućila kisele usne. – Što ćeš ti s tim, tako mi svega? Založiti? Nekoć možda i bih, da mi se samo pružila prilika. Ali sada sam ga odlučila isprobati. Te večeri, dok su svi spavali, ustala sam i potrudila se zavezati sve vezice i zakopčati svu dugmad. I moram priznati da je ruho bilo prvoklasno, neopisivo lijepo


izvezeno i meni kao saliveno jednom kada sam se u njega uspjela uvući. Dok sam paradirala pred ogledalom, primijetila sam da odgovara zelenoj boji mojih očiju dok nešto u razmetljivome kroju odražava moj karakter. Ali tek je idući grofov dar nalio ulja na vatru. Drugima je za njega pucao prsluk jer ga je bilo nemoguće založiti ili prodati. Ali ono što mi je grof sutradan poslao zauvijek mi je promijenilo život.


XXVII.

K

ad god ga ostali nisu trebali, Loveday bi se iskrao kroz dvorište pa prošuljao kroz bodljikavo, oštro raslinje do blatne obale potoka. Malo uzvodno, skriven

među stablima, bio je Kameni vrt. Brujao je kao da je živ. Prvoga dana ondje je pronašao zelenog skakavca s laktovima nalik na štapiće i ticalima tankim poput trave, koji se sunčao na jednom od prevrnutih kamenova. Oko njega su u treperavim spiralama plesale mušice i komarci, od kojih se branio treptanjem i pljuvanjem. Trava mu je sezala do koljena, ali vidio je da se nekoć netko brinuo za taj vrt. Razasute kamene ploče, uspravne ili oborene, podsjećale su ga na krvavo sveto kamenje u njegovome selu. Kada bi sunce jarko obasjalo kamenove, osjećao je njihovu moć i brujanje te zaključio kako je i ovo jamačno sveto mjesto. A onda je, istražujući šipražje, pronašao kamenu kućicu. Od nje je preostao samo šiljati krov s ukriženim potpornjima i nekoliko pijanih crjepova. Obraslaje u goleme valove zelenila koje ju je gušilo viseći unutra kao lisnati konopci za crkvena zvona. U kutu prekrivenom paučinom, pronašao je oslijepljenu kamenu Mariju, čiji su se ružičasti obrazi ljuštili kao da boluje od nečeg pogubnog. Trebalo mu je nekoliko dana da ondje napravi udobno skrovište tako što je ispleo zakrpe od grančica da zatvori rupe u krovu te pomete paukove i mišji izmet. Kada je njegov brlog napokon bio uredan i spokojan, Loveday se počeo pripremati za pravi odlazak, kada će se poravnati mistični uzorci zvijezda, vjetrova i morskih struja. Upravo je u to skrovište Loveday nosio pisma koja su mu dali prije negoli će ih izručiti u pošti. Jesmire je bila prva na redu. Čim mu je okrenula leđa, klisnuo je u hladovinu svoje zasjenjene kućice.

Dragi kapetane Williame Dodsley – smeteno je čitao – s neizrecivim vam zadovoljstvom odgovaram na vaš upit o pouzdanoj domaćici, koji ste ostavili kod vlasnice Alberga Duomo u Pisi. Ja sam trezvena neudana protestantkinja iz Suffolka u Engleskoj, vrlo marljiva i, ako smijem tako o sebi govoriti, izuzetno uglađena dama u potrazi za službom. Darovita sam za šivanje, kačkanje i lakše popravke rublja. I za friziranje damske kose (premda bih se


mogla okušati i u vlasuljama) i drugim osobnim uslugama, po potrebi. Spremna sam preuzeti dužnosti u najkraćem roku. Molim vas žuran odgovor, S poštovanjem, Signorina Amelia Jesmire, pošta, Ombrosa Loveday se nasmijao naglas i zapitao hoće li se čovjek uopće potruditi odgovoriti. Koliko li je samo puta pisala otkako su otputovali iz Engleske – sedam, možda osam? Primila je samo jedan odgovor, u kojemu je stajalo da je gospođa kojoj se obraća davno preminula. Kad se vratio iz pošte, preostalo mu je samo da popuni dug dan. Osjetio je potrebu da izradi magijski predmet, nešto prema moćnim nacrtima njegovih predaka. Raščišćavajući pod, pronašao je pljesnive knjige o Isusu i druge beskorisne predmete. Ali onda je, kao nekim čudom, nabasao na drveni štap potamnio od starosti. Na vrhu je imao tanak križ od nekakvog metala koji je posivio i zahrđao. Prepoznao je oblik iz vremena koje je proveo s bapom Corneliusom, križ koji katolici toliko vole. Ali kada je Loveday prešao prstima po njemu, ugledao je drugi oblik. Mnogo je sati posvetio čekićanju, brušenju i oblikovanju dok nije stvorio kuku u obliku polumjeseca. Kada ga je dovršio, podigao je harpun i osjetio kako mu je ugodno težak u ruci. Kada ga je zavitlao u svijeno deblo, odletio mu je iz dlana tako brzo da ga nije uspio pratiti pogledom. Bio je to dobar harpun, a skrivena moć koju je u nj ugradio bila je žestoka i prava. Dan nakon što je Loveday dovršio harpun, gospodin Pars ga je pozvao da ponese jedno pismo. U starčevoj sobi grilje su bile zatvorene i smrdjelo je po ustajalome duhanu i znojnoj posteljini. Lovedayja su uznemirile upraviteljeve žute, stisnute oči dok je gurao pismo preko stola. Loveday je prihvatio pismo, nastojeći ne dotaći kožu tog lošeg čovjeka. – Je li bilo pošte za mene? – odjednom vikne gospodin Pars. – Ne, gospodine, ništa pošta – rekao je uzmičući i brže–bolje klisnuo kroz vrata. Sretan što se oslobodio upraviteljeve blizine, svrati do svoje gospodarice pa se polako zaputi puteljkom do Kamenoga vrta da u miru pročita pismo. Baš si je tiho pjevušio


u bradu slijedeći lisnati puteljak, kadli se odjednom točno pred njim pojavi gospodin Pars. Upravitelj je stajao na rubu Kamenoga vrta, oslanjajući se o štap. – Znači, ovdje se kriješ, je li? – riknuo je. – Što radiš ovdje kada sam ti rekao da pohitaš na poštu? Loveday upre pogled u zemlju, pazeći da ne oda svoje tajno skrovište pogledavajući prema kućici skrivenoj među stablima. – Gospođica Biddy – polako je rekao znajući da će ona potkrijepiti njegovu laž – rekla mi da tražim voća. – Pokazao je prema skupini stabala ranoga limuna. – Da vidim jesam li dobro shvatio. Ja ti naložim da odeš na poštu. A ti – upre vrh čvrstoga štapa u Lovedayjeve grudi – trčiš kamo te šalje ta pokvarena kuhinjska služavka. Valjda te navela i da joj njuškaš skute, crno pseto. Izjasni se! Loveday se smete. A onda ga, na njegov užas, gospodin Pars ščepa za rukav, grubo ga privuče k sebi i pokuša ga ureći pogledom. – Ne znati zašto – izvalio je Loveday, podižući dlan da se zaštiti od starčevih zlih namjera. – Ne znaš zašto? To si pokušao reći, majmune? Zar ne znaš govoriti engleskim jezikom? – Da, gospodine, zna – rekao je Loveday i oslobodio se stiska. Baš dok je uzmicao izvan dohvata, gospodin Pars zamahne da ga udari dugim, drvenim štapom. Loveday je bio odviše spretan pa mu je samo okrznuo nogu, ali svejedno se tresao dok je žurno odlazio. Taj upravitelj doista je bio opsjednut zlim duhovima nitu. Čak se i Biddy složila da su gospodina Parsa napali zli dusi tako da u to nije moglo biti dvojbe. Loveday ih je čuo kako noću koračaju sobom gospodina Parsa. Bili su to krvoločni dusi koji mu nisu dali spavati. Žurno prešavši bijelu cestu do Ombrose i ušuljavši se u pomoćnu prostoriju krčme, zagledao se u pismo, nesiguran želi li znati što se gospodinu Parsu mota po glavi. Slova na vanjskoj strani bila su neuredna i zbrzana, nimalo nalik na upraviteljev uobičajeni rukopis. Ali moram se domoći vijesti, zaključio je Loveday. I tako je hrabro prerezao vosak i rastvorio pismo.

Oziase,


Brate – ako još zaslužuješ taj naslov što si ga dobio s krvlju – zašto ne pišeš? Izrijekom sam molio novosti, a ti mi ih uskraćuješ. Bog mi pomogao, čovječe, zar ne razumiješ da sam na rubu očaja? Predoči si, ako već sam nisi imao dovoljno mašte za to, da se nalazim skoro tisuću i pol kilometara od Engleske bez načina da doznam što se događa u mojemu domu pa tražim samo nekoliko riječi da se oslobodim neprekidne strepnje. Ispituje li te Strutt još uvijek? Je li stigao kakav upit iz Irske? Je li sir Geoffrey još živ? Jer shvati jedno: ovdje sam u Italiji tijelom, brate, ali um mi opterećuju tolike brige da gotovo ne zna gdje je. Što se Italije tiče, recimo samo da bi ovdašnja vrućina, smradovi i prokleta graja uzrujala i najspokojnijeg čovjeka. A što se, pak, tiče društva u ovoj kući – završio sam među samim izdajicama. Samo ja vidim njihovu prijetvornost. Ta brate, drhtim dok to pišem, ali znam da su se urotili kako bi svi zajedno prijevarom pokrali gospodarev novac od mene. Svakoga dana očekujem da se ovoj lopovskoj kurvi pridruži njezin rasipni, neotesani ljubavnik – kako ću od njega sačuvati uzice svoje kese? Koliko će trebati da pokupe sir Geoffreyjev imutak i daju petama vjetra? Što će onda biti s mojim nadgledničkim mjestom? Što će biti sa sir Geoffreyjevim povjerenjem u mene? Gdje će završiti novac? Nekoć sam vjerovao da će me ostali podržati protiv nje, ali čak i Jesmire krišom piše ne znam kome, jer često struže perom i potajice odašilje pisma na poštu. Onaj poganski crnjo je, dakako, tek prljava zvijer, ništa bliži čovjeku od trenirana psa. Ali najviše me povrijedila lijepa Biddy Leigh. Preda mnom se pretvara da je jednostavna cura iz Mawtona, ali otkrio sam da se urotila s gospodaricom i upustila se u zlu igru. Ta bludnica ju je naučila govoriti “vaša ekselencijo” i svakoga dana vježba pred zrcalom sanjajući o veličini koju nije stekla rođenjem. A onda je šalju kao mamac da zamaže oči nekom bogatom budalašu od kojega su već iskamčile kojekakve oprave i nakit. Iznude, spletke i varke, brate, to je mreža koja me okružuje. Sada sam umoran i moram leći. Moli za mene, brate – i piši! Humphrey


Loveday baci pismo. Gospodina Parsa očito su spopali vrlo opasni dusi, u to nije moglo biti sumnje. U njegovoj domovini znali su se nositi s takvim problemima – zle duhe nitu šaman bi istjerao iz gospodina Parsa. Bila bi to ozbiljna stvar kojoj bi pristupili s bratskom skrbi. Na trenutak mu se srce stegne od tuge pri pomisli na tog starca koji je zaglavio bez obiteljske pomoći i utjehe. A onda Loveday ponovno pročita grube riječi gospodina Parsa o sebi. Prljava zvijer. Dok su mu te okrutne riječi pekle oči, čak je i sućut popustila. Gospodin Pars je čovjek opsjednut zlim mislima koji ružno govori o Biddy, a njega je samoga pokušao ureći pogledom. Stoga se zarekao da će upraviteljeve riječi zatajiti Biddy pa otišao na poštu i uručio pismo. Biddy. Dok je hodao kroz zlaćano poslijepodne natrag u vilu, znao je da će se ubrzo morati rastati od nje. Znao je da će to boljeti, jer ga je privrženost prema njoj zahvatila kao oštra kuka u srcu. Ona je jedina u ovome neobičnome kraljevstvu u srcu nosila iskru lamahonanske topline. Nedostajat će mu njezino lice koje se zna odjednom naborati od smijeha, njezino prijateljsko bockanje laktom u njegovu nadlakticu, smiješne grimase dok mu uz kuhinjsku vatru pripovijeda svoje šašave misli. Bulan je za njega u zadnje vrijeme postala tek uspomena izblijedjela na suncu. Više ga nisu mučili snovi u kojima su lica njegove obitelji bila ista kao onoga dana kada su se rastali: mlada majka nježna pogleda i bespomoćno djetešce. Radeći na harpunu, odvažio ih se zamisliti kao robove na Damongu ili možda odbačene strujama života na neko drugo nepoznato mjesto. A možda su – to je sada napokon mogao zamisliti s magičnim harpunom u krilu – njegova žena i sin otišli živjeti s bapom Felom na nebo. To nije mogao znati. Ali trudio se održati plamen nade na životu. Ako je itko od njegova plemena uspio pobjeći s Damonga, vratili su se u napušteno selo. A jednom kad ih se okupi nekolicina, bešumno će pod krinkom otploviti na Damong u pljačkaški pohod. Bili Bulan i Barut još živi ili ne, postojala je šansa da se hrabro vrati i jednoga dana opet ponosno živi kao lovac na Lamahoni. Kada se te večeri vratio u Kameni vrt, kasno sunce kupalo mu je tijelo dok je privijao harpun na grudi. – Brate moj – sramežljivo je progovorio, gladeći britku oštricu nježnim vrškom prsta. Harpun je brujao od moći koju je usadio u njega stvaralačkim


činom i mamio ga da ga iskuša. Spustivši se do potoka na kojemu se led otopio, stezao je nožnim prstima, kao šakama, kamenje oblijepljeno riječnom travom. Kada je podigao harpun, Loveday se otresao svog bremena briga. Stara rana koju mu je nanijela puška onoga bijelca u njegovome selu, polako je zacijelila zahvaljujući suncu i odmoru, a Loveday je hrabrošću svladao planinu prekrivenu snijegom: uskoro će opet broditi valovima prema svojemu domu. Pravi dan za to se bliži, a Loveday je osjećao kako njegova čarobna moć jača. U brzoj vodi ugledao je bljesak nečeg smeđeg. Naciljao je, a sječivo je već pri prvome zamahu pronašlo cilj. Pastrva probodena točno po sredini, smjesta mu je predala svoj život. Ponudivši nekoliko kapi riblje krvi bogovima, Loveday je očisti i isprži na vrućem kamenu ispred kućice. Meso je bilo ružičasto poput koralja i slatko kao med na njegovim usnama, a ona dva okrugla oka, kada su mu se slasno rasprsnula među zubima, donijet će mu dalekovidnost i sreću na predstojećem putovanju.


XXVIII. VILA OMBROSA Cvjetna nedjelja, 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Pita od smokava ~ Da biste napravili prhko tijesto, uzmite pola kilograma mekog brašna i izmiještajte ga s nešto rafiniranog šećera. Dodajte malo uzavrela vrhnja i 75 grama maslaca, dobro umijesite i tanko razvaljajte. Smokve stavite u lonac s dovoljno vode da ih prekrije i kuhajte dok ne omekšaju, a po želji im dodajte začine za slatka jela, nekoliko grožđica i melase. Završenu pitu premažite perom umočenim u bjelanjak i pospite šećerom. Pecite na umjerenoj vatri, jer će se u pregrijanoj pećnici zalijepiti i izgorjeti. Prema receptu Biddy Leigh, u sjećanje na Cvjetnicu 1773.


S

očela sam čeznuti za domom, jer ta vila nikome nije mogla biti dom. Kuhinja mi nikada nije bila ugodna, a čak je i vatra bila nepouzdana. Mnogo sam je sati

mamila komadićima drveta za potpalu – dok su ostali dokoličarili na katu, ja sam je na koljenima hranila grančicama obraslim mahovinom dok mi se kosa dimila, a lice čađilo. Kuhinjsko dvorište bilo je razmjerno prostrano, ali ogoljeno i vruće, omiljeno okupljalište muha i mušica. Ostatak imanja je obrastao. Za jelo su bih dobri samo limuni koji su zreli pokraj starog, ruševnog groblja. Sve je bilo tako dugo napušteno da je zračilo sjetnom memljivošću, koliko god ja ribala. I tako sam se sjetila da je Cvjetna nedjelja, kada ljudi u domovini posjećuju svoje majke. Pita koju sam ispekla zadovoljila bi čak i moju mušičavu staru majku, jer su smokve s tržnice bile nevjerojatno mirisne loptice pune miomirisnog sjemenja iz kojeg su prštali slatki sokovi. Toga sam dana ustala s prvim ševama, već rasipajući brašno i mijeseći tijesto kad je gospodin Loveday provirio kroz vrata i rekao mi da prilazom stiže neki konjanik. – Gospode, da nije opet onaj vražji grof? – Skoreni prsti smjesta su mi poletjeli na kosu da strgnu prljav rubac kojim sam je prekrila. Spustivši pogled, zaključila sam da će moja plava podstavljena haljina morati poslužiti za ovu prigodu. Bila je otrcana i istrošena od putovanja, ali ispod pregače od vrećevine bila je razmjerno čista. – Ne. Neki krupan tip koji jahati sam. Rekla sam mu da potrči na kat upozoriti gospodaricu, a ja ću primiti posjetitelja u glavnome salonu. Bio je to prokleti davež jer sam upravo stavila prvu pitu da se peče i nisam bila raspoložena za izvještačen razgovor s neznancem. Ali prije negoli sam krenula u salon, od glasna kucanja o kuhinjska vrata zamalo sam iskočila iz vlastite kože. A onda je u kuhinju banuo kao da joj je vlasnik, nitko drugo nego signor Renzo, grofov gorostasni kuhar. Kada me ugledao kako stojim za stolom, stao je kao ukopan i iznenađeno blenuo. – Gospo Carinna. – Ukočeno se naklonio pa podigao glavu i zatečeno obuhvatio pogledom kuhinju i mene. – Oprostite što sam banuo, gospo. Ušao sam na služinska


vrata. Mislio sam kuhati... ja... Njegova ekselencija nudi vam moje usluge dok vam je kuharica bolesna. Stojim vam na usluzi. Za moje pojmove bio je odveć otmjeno odjeven jer je bio ulickan u plavome kaputu i bijeloj košulji. Opet se vrlo duboko naklonio pa uspravio, čekajući moj odgovor, smeteno nabranih tamnih obrva. Držao se neobično, kao da me procjenjuje, naginjući tešku glavu malo unatrag da bi me mjerkao ispod teških vjeđa. Časna riječ, mozak mi je u tom trenutku stao. Prešla sam pogledom s njegova upitna lica na ostatke tijesta na stolu i natrag. – Reci gospodaru da mi tvoje usluge nisu potrebne, signore. Opet se blago nakloni. – Hoću. Ako dopuštate pitanje: bave li se sve engleske dame pečenjem kolača? – Zamahnuo je rukom po dokazima na stolu. Govorio je izvrstan engleski tim svojim gromkim basom, ali u pitanju se osjetio tračak drskosti. Smela sam se i počela brbljati kojekakve besmislice. – Da, signore. Engleskinje obožavaju peći kolače. Zar niste čuli za njihovu ekscentričnost? Ali samo izuzetne dame, molim lijepo, biraju ovaj način zabave. Podigao je glavu i onjušio širokim nosom. – Bojim se da vam gori tijesto, milostiva. Ja ću ga spasiti. I prije negoli sam stigla po pećnice, on je već bio ondje i vadio moju prvu pitu od smokvi, prebacivši si krpu preko ruku. Malo se zapalila duž ukrasnoga ruba, ali mirisala je kao vruć povjetarac s Jamajke. – Neobično mi je to – rekao je postavljajući moju skromnu pitu na stol kao da je kraljevski dragulj – pogotovo zato što ste Engleskinja. – Na tren je podigao pogled prema meni. – Vrlo dobro pečete. Ovo bi se moglo prodati na seoskome sajmu za nekoliko novčića, bez dvojbe. Za nekoliko novčića? Evo ga opet, oholica! Skoro sam zaboravila da je prenapuhan balon. – Možda na običnoj tržnici, ali nikada ne bih mogla kuhati tako otmjeno kao ti, zar ne, signore? Zar nisi rekao da Englezi uvijek zagore jela? Bar je bio toliko uljudan da se na to malčice posrami.


– Možda niste shvatili? Takav dar bi trebao – trebao bi cvasti. I tako je – neobično da jedan Englez pokaže takav dar. Jamačno ćete se složiti da nemaju pojma o dobroj kuhinji. Doista, bio bih počašćen kada biste mi dali recept. Bezobraznik! Nisam zaboravila da svoje recepte čuva kao zmija noge. Sjetila sam se njegovih točnih riječi. – Ali, signore – narugala sam mu se – damine tajne njezino su najveće blago. Na to se žestoko zacrvenio, od crnih kovrča nad čelom do izglačane tkanine košulje koja mu je prekrivala vrat. – Milostiva. Pokunjeno je oborio glavu. To je u meni probudilo mrvicu sućuti, jer je bilo očito da je došao isključivo na grofovu zapovijed. – Ovo je jednostavna pita koju na Cvjetnicu jedemo s majkama rekla sam. – Ali prilično sam zadovoljna korom. – Otkinula sam komad i stavila kipući zalogaj u usta. Zbog jake vatre postao je prhak i lomljiv kao keks. Kimnula sam mu paje i on otrgnuo komadić. – Dobro je. Ovaj zagrijani šećer je kao – karamela? Je li to prava riječ? Smijem li vam pokazati talijanski način? Kimnula sam. Prebacivši plavi kaput preko stolice, počeo je razvlačiti tijesto neobično gipkim prstima za tako krupna čovjeka. Učinio je sljedeće: uzevši četvorinu tijesta, brzo je u njemu načinio niz isprekidanih crta tako da se udvostručilo i rastvorilo kao čipkasta mrežica. U nju je umotao smokve tako da su izgledale kao da su u rešetkastim prozorčićima od tijesta. – Smokve u kavezu. – Nasmiješio se, premazao ih bjelanjkom uzevši moje pero i ubacio ih u pećnicu. – Stvarno si darovit – nevoljko sam priznala. – Zamišljam kako je moguće izvesti takve stvari. Kod kuće imam mah stroj za rezanje. To je – kako vi to kažete, valjak, oklagija? Sa zupcima koji stvaraju pravilne rezove. – Baš dosjetljivo – divila sam se. – Često pomislim kako bi takvi izumi uvelike olakšali kuhanje. – Recite mi.


Stavila sam ruke na bokove i počela sa svojim popisom zamisli. – Pa, pogledaj miješanje, signor Renzo. Muškarci se služe vodom i vjetrom za okretanje velikih mlinskih kamenova, a kuharima preostaju samo slabe ljudske ruke za miješanje tijesta iz sata u sat. Također, lončari u Engleskoj peku posude u pećima na određenoj toplini, dok u našim kuhinjama pećnice pušu vruće ili hladno ovisno o vlazi u drvetu za potpalu. Signor Renzo se opet nagnuo unazad i pozorno me gledao onim uspavanim očima. No zapravo nisu bile uspavane. Doimao se kao krupan, crni lovački pas, tih ali pozoran. – A znate li zašto je tako? Zato što muškarce baš briga za to što se događa u njihovim kuhinjama. – Meni je stalo do toga, ledi Carinna. Okrenuvši se prema pećnici, onjuši i reče: – Moje voćke u kavezu su gotove. Sladak miris je doista ojačao, ali moralo mu se priznati da ima istančan njuh. Bio je savršen trenutak za vađenje smokvi iz pećnice. – Izgledaju vrlo dobro – rekla sam. Nisam bila posve iskrena jer su izgledale čudesno – dvije smokve iz kojih je curio sirup, čudesno zatočene u čipkaste kugle od tijesta. Kušala sam ih. Neobično je bilo to što su bile ukusnije od mojih, premda su korišteni isti sastojci. – Deserti su moja prava ljubav – zagrijano je rekao režući smokve na elegantne porcije. – I moja – rekla sam. Nastavili smo čavrljati o čudesima šećera i tijesta te o tome kako je od tih sastojaka moguće napraviti bilo koji oblik ili sadržaj. Signor Renzo govorio je tako vatreno da mi je postajalo sve teže prikriti zanimanje za sve što kaže. – A grof ne voli deserte? – upitala sam. – Ne. – Na sam spomen grofa, s lica mu je nestalo žara. – A ove voćke u kavezu bit će u subotu na vašem jelovniku? Okrenuo je glavu izbjegavajući moj pogled. – O jelovniku odlučuje gospodar – promrmljao je. Odlučila sam da ga moram oraspoložiti pa sam ga iz hira zamolila da me nauči taj štos sa tijestom.


Bit će mi čast. – Stao je pokraj mene za stol i pokazao mi kako treba izrezati izvaljano tijesto. Moji pokušaji su u usporedbi s njegovima bili doista jadni. Smijala sam se kada sam podigla svoje tijesto, koje je izgledalo kao prosjačka prnja. – Kontrola – rekao je. Blago mi dodirujući zapešće, podigao mi je ruku. – Zamislite što želite. Budite slobodni. Zarumenjela sam se dok su vršci njegovih radom ogrubjelih prstiju upravljali mojim nespretnim rezovima. Premda su nam se ruke dodirivale i stajali smo tik jedrio do drugoga, ta prva lekcija bila je posve nevina. I prekorila sam se zbog toga što mi je zapeo za oko jer nije bio naočit muškarac, a i nije bilo prilično da se zanosim romantičnim idejama. Doista, bio je krupan čovjek, širokih pleća, a one lijene, tamne oči vječno su bile zasjenjene. Prije odlaska, uredno je obrisao stol i navukao plavi kaput. Zatim je zastao i nelagodno se ogledao oko sebe kada sam mu zaželjela ugodan dan. Naposljetku mi je ipak rekao što ga muči. – Ledi Carinna, moram vam zahvaliti – ozbiljno je rekao – na tome što niste razotkrili moju varku. Znali ste da u onome jelu nema guja. – Za to ne treba biti poseban gurman. Ali zašto ste se oglušili na gospodarevu želju? – Zato što se ne mogu služiti tom odvratnom namirnicom – rekao je tako zgađena lica da sam se morala iz sućuti naglas nasmijati. Vidjevši da se smijem, i on se nasmiješio, kao da nam je ta urota zajednička. – Ali gospo, zašto to niste otkrili grofu? Žudjela sam da mu kažem kako mi, sluge, moramo štititi jedni druge, ali nisam mogla. Toliko sam se smela da se moja šutnja otegla na punu minutu dok je signor Renzo piljio u mene zasjenjenim očima. A onda su mi u glavi zaiskrile posve neočekivane riječi, kao mjehurići u pivu. – Zato što mi se sviđa vaše kuhanje. – To očito nije zadovoljilo njegovu znatiželju nego je samo dodatno raspirilo, jer se pozorno zagledao u pod trljajući čekinje na bradi. Naposljetku se oprostio naklonom i vrlo svečano rekao: – Ledi Carinna, počašćen sam što ste me primijetili. I meni se sviđa vaše kuhanje. Doviđenja.


Toga sam dana kanila peći još kolača, jer je pećnica bila rasplamsana i vruća, ali me uznemirio posjet signora Renza. Nije mi bilo drago lagati drugome kuharu. Osjetila sam da mi je naklonjen, ali to je nedvojbeno bilo zato što me smatrao bogatom i visokorođenom. Nije čudo što zuri u mene kao da sam čudo. Istinu da kažem, bio mi je pun kufer pretvaranja da sam ledi Carinna. Zalila sam što me signor Renzo nikada neće upoznati kao običnu Biddy Leigh. Kad je stigla subota, Jesmire me opet odjenula i vezala mi sve vezice, koristeći svaku priliku da me počupa i bočne pribadačom. Potom me odvela u gospodaričinu sobu da joj pokaže rezultat. – O, zlatni brokat s ljubičastim zvijezdama rekla je moja gospodarica zijevajući. Podigla sam šuškave skute i pokušala prikriti oduševljenje što nosim haljinu kakve se ni u Parizu ne bi posramili. Svi smo mi Adamova djeca, kaže se, ali svila ipak ima moć pa je tako preobrazila i mene. U zrcalu sam izgledala kao kraljica mode, čvrsto pritegnuta struka i skuta koji su se bibali oko mene u valovima i volanima. Gospodarica nikada nije odjednula tu haljinu i cijelo je vrijeme visjela na drvenoj pupi nasred njezine garderobe. – Mora da je zabavno cijelo vrijeme paradirati naokolo – rekla je. Paradirati? Ta što ona misli, tko riba podove, kuha obroke i pere posteljinu na kojoj ona upravo leži? Podsjetila sam je da je grof, uz ispriku, pohotljivi smutljivac i da ću glavninu večeri provesti mičući njegove ruke sa sebe. To joj je bar izmamilo smiješak na ispucale usne. Skupivši hrabrost, rekla sam joj da je grof zatražio da nosim Mawtonsku ružu. – Ružu? Kako, dodavola, zna za nju? Valjda se moj stric pravio važan. – Namrštila se, ali nije se mogla dosjetiti prigovoru. – Onda dobro. U mojoj je cvjetastoj škrinjici. Unutra nije preostalo bogzna što otkako je Pars uzeo većinu mojega nakita na čuvanje. Na to sam odmahnula glavom. – Je li to baš pravo, milostiva? Ta nakit je vaš. – Ne sumnjičiš valjda tog pedantnog Parsa da se zaželio nakita? – Postao je vrlo čudan, samo to kažem – rekla sam. Pronašla sam kutiju. U njoj je malo što preostalo osim rubina.


– Kada nije bio čudan? – podsmjehnula se dok sam podizala rubin na lančiću da ga vidi. Svrnula je pogled od njegova crvenog bljeska. Teška srca objesila sam si ga oko vrata, o kojem je visio težak kao pismo iz zatvora. – Da, ali milostiva, neki dan je zamalo pretukao gospodina Lovedayja štapom bez ikakvog povoda. – Možda Loveday i zaslužuje batine – odvratila je. – Često se odskita nekamo kada bi mi trebao sjediti pred vratima. – Kada je nastavila, shvatila sam da su joj druge brige na pameti: – Vjerujem da si grofu dovoljno izlazila u susret. Vrijeme je da zatražiš da ti zauzvrat učini uslugu. Evo ga na, pomislila sam. – Kakvu, milostiva? – Zna da imaš služavku koja je... u nevolji. Dakle, Biddy, meni je potreban netko tko će uzeti dijete dok se ja ne budem mogla vratiti po njega. Netko dobar i diskretan. Jasno ti je da ga ne mogu povesti kući? Ti bi mu mogla reći da ti je tvoja – Biddy – jako draga i zamoliti ga za savjet. Očajno me gledala u iščekivanju odgovora. Gledajući vlažne pramenove na njezinome čelu pitala sam se kada joj se Jesmire zadnji put potrudila napraviti frizuru. Istinu da kažem, bila bih sve učinila za nju. – Učinit ću to, milostiva. – Što mi se termin više bliži – povjerila mi se – to mi je teže razmišljati o rastanku od djeteta. Katkad sanjam o tome da ostanem ovdje i gledam kako odrasta. A onda se zapitam bi li brz odlazak bio bolji. Na strašnim sam mukama. Kada me tako preklinjala, nisam znala što bih rekla. – A onda se osjetim preslabo za suočavanje sa svim svojim poteškoćama. Morala sam krenuti, premda mi ju je bilo teško ostaviti tako tužnu kako zuri u prazno i grize krvave nokte. Uz gospodaričinu molbu, čudnovatost gospodina Parsa i svih mojih stotinu kućanskih obveza, kada mi je gospodin Loveday tutnuo pismo u ruku, imala sam dojam da se moje nedaće samo gomilaju. Rastrgnula sam ga u predvorju i zlovoljno ga pročitala.

Devereaux Court


London 13. ožujka 1773. Draga Biddy, Kako je u Italiji? Često mislim na tebe i kada god zapušu engleski vjetrovi dokono poželim sjesti na brod i doploviti za tobom na sunce. Biddy, obećala si mi pisati o mojoj sestri i gdje je pismo? Tražim samo najosnovnije vijesti. Je li dobro? S kime se vida? Kada će se vratiti? Vjerujem da se moja šašava seka nešto ljuti na mene i hotimice mi piše šturo. A ti, dražesna moja, jesi li sretna? Sam Bog zna da ja nisam. Stric me kinji svojim planovima. Sažali se nada mnom, mila moja djevojčice, i pošalji mi vijesti. Tvoj prijatelj, Kitt Jedva sam ga dočitala prije negoli sam ga bacila u vatru. Vjerujući da je to jedna briga manje, dopustila sam gospodinu Lovedayju da mi pomogne ući u kočiju. Bila sam nevjerojatno glupa kada sam se oglušila na to pismo, što tek sada znam. Da sam mu bar odgovorila, da sam mu iskreno opisala kako stvari stoje u vili Ombrosi, zar ne bi mnogo toga bolje završilo?


XXIX. VILA MONTECHINO Korizma, ožujak 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Izrada tijela od marcipana ~ Uzmite blanširane bademe, usitnite ih tučkom u avanu s malo ružine vodice pa umijesite u čvrstu pastu u koju potom umiješajte žumanjke dvanaest jaja, od kojih sačuvajte pet bjelanjaka. Dodajte pola litre vrhnja, zasladite šećerom, dolijte četvrt kile rastopljena maslaca, stavite na tihu vatru i miješajte dok smjesa ne postane dovoljno čvrsta da od nje napravite oblike po želji. Da bi površina djelovah prirodno, premažite je slojem ribljeg tutkala, koje će mu pridati mekoću. Obojite tankim kistom umočenim u košenil i šafran. Zatim pospite škrobom koji će stvoriti privid mladenačke puti. Kako ga je vrhunski spravio signor Renzo Cellini, a kušala Biddy Leigh u Vili Montechino, Toscana, 1773.


Č

im me grofov brat Francesco ugledao, narogušio se kao ugriženi medvjed. – Bio je uvjeren da sam te izmislio – šapnuo mi je Carlo dok sam spuštala

glavu da me poljubi memljivim usnama. Kada sam bratu pružila ruku, pravio se da je ne vidi i ramenom se progurao mimo mene – mislim da bi je radije bio pljunuo negoli poljubio. Meni je, pak, pucao prsluk za to što se grof razmeće mnome pred bratom. Samo sam zahvaljivala nebesima što vjeruju da sam ledi Carinna. – I nosiš dragulj – rekao je Carlo nakaradno podižući netom zacrnjene obrve. Našminkao se pa je izgledao kao majmunčić koji se prerušio u neiskusnu kurtizanu. Pogladio je rubin na mojem vratu pa mi prešao suhim prstima po grudima. – Tvoj suprug je uistinu bogat čovjek. Sigurno tek što nije stigla vijest da si udovica? Pitala sam se je li Carlo bratu rekao da sam bogata nasljednica. – Ne, još sam sretna mladenka – uzvratila sam mu. – To nije ono što mi je Quentin napisao. Oglušila sam se na njega. Govorio je bljezgarije. Sjedila sam između njih za stolom u ovalnoj prostoriji koja je od poda do stropa bila zastrta ljubičastom svilom. Osjećala sam se kao šampionsko prase na sajmu dok su me oba brata mjerkala, jedan kao da me obožava, a drugi kao da bi me najradije zgromio. Napokon je stigla hrana. Od posjeta signora Renza, tješila sam se da će, kakve god mi muke večer donese, bar hrana biti dobra. Toliko se oholio svojim darom da sam bila uvjerena kako će me pokušati impresionirati. Za jedan ukusan zalogaj, potrebno je tisuću promašaja, zar toga nismo oboje svjesni? Što grof s bludnim prstima i njegov nadureni brat znaju o znoju i drami koja se odvija u prizemlju? – Draga moja, ti si bila nadahnuće za ovu gozbu – glasno je rekao grof dok su lakaji nijemo stajali na vratima natovareni jelima. – Svaki je zalogaj tebi u čast, draga moja Carinna. Na grofov znak, sluge su pogasile pola svijeća. Bez zlatnoga sjaja svijećnjaka, spustio se kazališni mrak.


Signor Renzo nije me razočarao. Prvo jelo bilo je pravo čudo jer kada su baklje upaljene, pred nama je stajao pravi morski spektakl od blistavog, šarenog pijeska uz ocean od zelenog želea. Na pijesku i u moru igrali su se škampi i jastozi, svi savršeno spravljeni, a na kutovima stola bila je juha od kornjače poslužena u oklopima te usto i golema jesetra iz Tibera. Jedući, smješkala sam se sebi u bradu, uživajući u svakom dobro promišljenom zalogaju. U sebi sam čestitala signor Renzu. – O, kako prikladno – uzviknuo je grof kada je prvi slijed odnesen i poslužena je iduća ekstravaganca. Moj Venerin hram. U središtu je stajao golem, oslikan hram napućen figurama u antičkome ruhu. O, bio je ljepši od bilo koje kamene palače, jer su svi stupovi i ukrasi bili od blistava bijela šečera. Naše svijeće su opet ugašene, a zapaljene su sićušne baklje na minijaturnim mramornim zidovima. Najbolja dosjetka bila su jela servirana oko hrama: punjeno volovsko srce u masti uz prilog od janjećih srdaca u ljutome umaku, a čak se i salata sastojala od srdaca artičoke u rastopljenome maslacu. – To su sve srca – nasmijala sam se. – Simboliziraju moj opčinjen organ – rekao je Carlo koketno razvlačeći staračka usta. Čula sam kako se njegov brat posprdno nasmijao i tresnuo čašom po stolu. Nagnuvši se prema meni, Carlo se pohvalio: – Tvrdio je da će me Quentinova nećakinja prezreti. – Tako dakle. – Nabola sam malu pitu u obliku srca, punjenu telećim štitnjačama. Znači, dobro je procijenio. Moja netrpeljiva gospodarica nikada ne bi pristala na ovu igru. Ta me misao podsjetila na zadatak pa sam stegnula zube pripremajući se da zatražim uslugu. – Carlo – umiljato sam rekla – moram vas zamoliti za savjet. – Stojim vam na usluzi. – Bio je tako sitan da su mu oči bile u razini mojih grudi čak i kada se gordo uspravio. Taj stari ljigavac nije se niti trudio podizati oči prema mojemu licu. – Moja šašava služavka. – Progutala sam knedlu. – Biddy. – Lecnula sam se izgovorivši to ime i brzo progutala velik gutljaj vina. – Ne znam što ću s... nezgodom koju će donijeti na svijet. Carlove vodenaste oči nevoljko se odlijepe od mojih dojki. Nezgodom?


– S djetetom. Moram pronaći nekoga tko će skrbiti o njemu. Neke dobre ljude. Biddy će se poslije vratiti po njega. Sa zgađenom grimasom, grof izvadi kutijicu s duhanom i stavi si na rub dlana malu hrpicu. – Vjerujem da se uobičajeno obratiti samostanu svete Angeze. Te redovnice skrbe o takvim plodovima grijeha. – Kako će pronaći to mjesto? Njegov odgovor prekinulo je silovito kihanje, od kojega me poškropila kiša narančaste sluzi. – Nalazi se iznad Ombrose. Do dveri vodi planinski put. – Divovskim rupčićem obriše si gumast vrh napudrana nosa. – Nekoliko novčića bit će dovoljno da se sporazumiju. Ali iskreno govoreći, draga – pritom mi stegne ruku, nesvjestan da pokušavam obrisati narančaste mrlje s haljine – moraš je zaboraviti. Neka bludnica ide kamo je voda nosi. – Pogledajte, desert – rekla sam sretna što smo prekinuti. Opet su ugašene svijeće, a četvorica slugu unijela su dasku prekrivenu tamnom tkaninom. Sa zadovoljstvom sam nagađala o motivu: divili smo se moru, uživali u srcima kao simbolu ljubavi – čime će nas signor Renzo sada počastiti? Priznajem da mi je laskala pomisao kako me se kuhar trudi impresionirati svojom domišljatošću. – Ovo će ti se jako svidjeti – rekao je Carlo i povukao me na noge kako bih bolje vidjela ono što je pod tkaninom. Što sam očekivala? Perivoj od kolača, raj od šećernih oblaka? Tkanina je sklonjena. Blenula sam. Ispred nas na stolu ležala je ispružena žena u prirodnoj veličini. Usnula? Ne, jer su joj oči bile širom otvorene kao da je mrtva. A onda sam trepnula i postalo mi je jasno da je ta žena meke kože i raspuštene kose zapravo kip. Čudesno je bilo to što je cijela bila od slatkiša: haljina joj je bila od precizno oblikovane šećerne paste, a uvojci od želea obojenoga bakrenom nijansom. A lice – ukočeno kao u krabulje – bilo je neobično životno, oživljeno rumenim usnama i neobičnim, napola živim očima, staklastim, zelenim i razrogačenim. Oči su bile obrubljene tamnim trepavicama, a čak je i čipka na šećernoj haljini bila od tisuću


filigranskih niti. Odjednom sam se sjetila dana kada sam stajala pokraj ledi Carinne pred zrcalom u Mawtonu. To je bila ta žena – visoka, kestenjaste kose. To sam bila ja. Carlo mi promrmlja na uho: – Sviđa li ti se? A onda posegne za napola svijenom rukom figure pa otkine prst i obliže ga ovješenim, obojenim usnama. Sjedila sam posve ukipljeno dok mi je vinom smućen mozak nastojao razmrsiti zagonetku. Dobro sam pamtila prodorne poglede signora Renza kada me posjetio u kuhinji. Postupno sam se prisjetila kako je stigao nenajavljen, poticao me na razgovor, cijelo me vrijeme motreći kao jastreb. Ono što sam ja shvatila kao naklonost, zapravo je bilo otezanje kako bi me što bolje upisao u sjećanje. Grof sladostrasno zadigne šećerni dekolte i pokaže dojke ružičastih bradavica. Vještim pokretom odlomi jednu bradavicu nalik na trešnju. – Molim vas, ispričajte me – promrmljala sam i izjurila iz sobe. Misli su mi vrile kao zagrijano mlijeko dok sam navrat–nanos bježala iz blagovaonice koliko me noge nose, stegnuta i usijana grla. Božjih mu tripica, posve sam pogrešno protumačila kuharovu srdačnost. “Šupljoglava kozo”, korila sam se. Ta sigurno me doživio kao pravu glupaču dok sam blejala i smijuljila mu se dok je on pamtio moje crte lica, što je platio s nekoliko jednostavnih komplimenata. Duboko pognute glave, brzala sam pokraj grofovih lakaja u potrazi za gospodinom Lovedayjem kako bismo mogli smjesta krenuti. Neka grof ide dođavola. I moja gospodarica, koja me poslala ovamo, u ovo leglo naparfimiranih jaraca. U ušima su mi uz grižnju savjesti odzvanjale očinske riječi gospodina Parsa, da pazim na svoj ugled i ne dopustim da me gospodarica zavede laskanjem. Možda sam trebala slušati staroga upravitelja Mawtona, kao što mi je savjetovala dobra gospođa Garland. A ja umjesto toga ovdje glumim kurtizanu – a zašto? Nisam mogla riječima izraziti sram dok sam brzala labirintom hodnika. Spustila sam se pozlaćenim stubištem za koje sam vjerovala da vodi u prostorije predviđene za sluge uzvanika, ali u glavi mi se sve pomutilo pa me nekoliko minuta poslije slijepa ulica prenula iz uzrujanosti. Izgubljena, ojađeno sam koračala amo– tamo tražeći izlaz iz vile. Tada sam primijetila stube koje vode u kuhinju. Stajala sam na vrhu slušajući prigušene udarce i povike koji su dopirali odozdo. Uvjerivši se da me nitko ne vidi, podigla sam raskošne skute i bešumno se spustila stubama. U dnu


je ogoljeni hodnik vodio do bijele kuhinje iz koje je dopirala halabuka. Pozorno slušajući, čula sam glas signora Renza koji je nešto prigovarao, premda nisam razumjela točno o čemu je riječ. Hirovita radoznalost nagnala me na razgledavanje. Prvo sam zavirila u prostoriju koja je očito bila smočnica za suhu hranu. Pokraj nje je bila nedavno korištena praonica, puna prljavog posuda. Zveket u kuhinji se nastavio pa sam otvorila i treća vrata. Na prvi pogled vidjela sam da je to ono što tražim pa sam ušla unutra i čvrsto zatvorila za sobom vrata. Tišina je bila neočekivana i teška od šećerne prašine. Našla sam se u maloj slastičarskoj radionici, neobičnoj izbi u kojoj je zrak bio sladak kao nektar. Preda mnom je bilo desetak stolova, a nad svakim rastegnuto uže. Na toj užadi sušilo se cvijeće, dragulji i neobojane figurice, podsjećajući na snjegoviće. Pod njima su oblici od šećera stajali na stalcima od ljuski jajeta, a pokraj njih slastičarski pribor: patuljasti nožići i sićušne vilice od mjeda i slonovače. Na drugome kraju sobe pronašla sam što sam tražila. Crteži mojega lica visjeli su visoko na zidu – moj portret neobično nacrtan od crtica i točkica, sprijeda i iz profila. Pod njima, na stolu, bio je par mojih ruku od žućkastoga marcipana, istisnutog iz drvenog kalupa. Bio je tamo i uvojak moje kose od niti sladića, skica mojih usta i tanjurić s trepavicama od navoštenoga pamuka. Opčinio me spoj divljena i gađenja, jer je neobično vidjeti sama sebe tako vješto rastavljena. Dugo sam zurila i nisam mogla otrgnuti pogleda. A onda su se vrata sa škljocajem otvorila i put mi je zakrčio krupan obris signora Renza. Bio je duboko iznenađen što me vidi ondje. Dakle, za ovo si me iskoristio. – Ljutito sam uprla prst u skicu svojega lica. – Ukrao si mi lice praveći se da mi pomažeš. Trebao bi nastupati na pozornici, jer si nevjerojatno darovit varalica. Zbunjeno se naklonio.

– Žao mi je ako sam vas uvrijedio. Grof mi je rekao... Zakolutala sam očima. – Grof? Grof je budala. To oboje znamo. Ne vrijeđa me grof, nego tvoja gluma. Progutao je knedlu i bespomoćno podigao krupne ruke. – Gospo. Nadao sam se da će vam se svidjeti. – Smeteno je odmahivao glavom. – Kao kompliment vašoj ljepoti.


– E pa, ne sviđa mi se. – Pokazala sam nešto što je izgledao kao model za tvrdu, ružičastu bradavicu. – Ovo je sramotno. Da me tako... – trudila sam se izraziti što me toliko uvrijedilo – izložiš kao jelo. Samo nebo zna da je to istodobno bio velik kompliment. Ali peklo me što sam njegovo odmjeravanje shvatila kao izraz sviđanja pa sam se onako usplahirila. – Sigurno ste se pravili da vam se sviđa moj prosječan kolač – mrko sam dodala. – Ne, ne. Nisam se pravio. Rijetko se sreće žena koja... – Da? Koja što? Protrljao je čelo i prošao si prstima kroz crne kovrče. – Koja razmišlja kao ja. Njegove su me riječi ušutkale. Dakle, slutnja koja me pratila proteklih nekoliko dana ipak je bila utemeljena. Doista mislimo isto. Bilo je to čudesno. Od dekoltea preko vrata do lica počelo mi se širiti rumenilo. Očajno sam se okrenula u stranu praveći se da su me zaokupile slike. – Gospo, zar vam se ne sviđa, baš nimalo? – upitao je s blago podrugljivim prizvukom u glasu. – Ne. – No izgovorila sam to bez uvjerenja. Što bi ledi Carinna rekla na sve ovo? Najvjerojatnije bi joj godilo laskanje. Stoga sam se potrudila prikriti razočaranje. – No dobro. Malo mi se sviđa. No više mi se ne sviđa. – Govorila sam besmislice. – Nisam vas želio uvrijediti. – Pusti sad to. – Razdraženo sam odmahnula glavom. – Ti si obavio sav posao. Tada je podigao pogled, a oči teških vjeđa su mu bljesnule. Ako bih se mogao iskupiti... kako bih to učinio, gospo? Učinila sam kao da ću otići. Dok sam prolazila pokraj njega, položio mi je tešku ruku na rukav. Spustila sam pogled i nad elegantnim šakama ugledala kovrčave dlačice na podlaktici. A onda je do mene dopro miris životinjske krvi i muškoga znoja, tako da sam se sva smela. – Imate istančan ukus, ledi Carinna. Ako biste željeli kušati nešto izuzetno... – Kao što? Ma, ne bi bilo primjereno. Jezik me pretekao. – Neću se uvrijediti. Reci.


Pogledom sam mu pretraživala lice: istraživala sam sjene i čekinje na širokim obrazima. O, bio je krupan, zlovoljan momak, ali nešto bi me uznemirilo kada god bih ga vidjela. Njegove oči, tamne kao melasa, gledale su u moje. U jednom neobičnom trenutku pogledi su nam se sreli kao ruke koje su se pronašle u mrklome mraku zdenca. A onda sam okrenula glavu i počela nešto popravljati na haljini. – Vrijeme je za potragu za prvim ljetnim crnim tartufima – brzo je rekao. – Za mnoge kuhare, to je vrhunac godine. Time ne bih... sve ispravio, ali ako želite... Opet je utihnuo i ostao posve ukipljen u služinskome stavu. – Želiš me povesti u lov na tartufe? – Glasno sam se nasmijala jer sam bila napeta kao struna. – To je čudo prirode – gorljivo me mamio. U nevjerici sam zurila u njega. Gospode, pa taj je lud za hranom koliko i ja. – A grof za to neće znati? Odmahnuo je glavom i rekao: – Ne. Zatim me tako gorljivo pogledao da sam se morala zapitati: Što bih ja, Biddy Leigh, voljela učiniti? – Dobro – oprezno sam rekla. – Možeš me povesti.


XXX. LA FORESTA Blagovijest, oĹžujak 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Nenadmašan sladoled od čokolade ~ Uzmite pola litre dobra vrhnja, a kada zavri dodajte punu žlicu najbolje čokolade, sitno naribane, dobro promiješajte pa dodajte dva žutanjka i zasladite po ukusu, puštajući da jaja zakuhaju kako bi se smjesa zgusnula. Kada se ohladi, prespite u plehnati kalup za smrzavanje i stavite u drveno vjedro puno usitnjena leda i soli. Kada se mješavina počne svrdnjavati, promiješajte lopaticom da postane ravnomjerno gusta, glatka i zaleđena. Kako ga je signor Renzo Cellini spravio za Biddy Leigh, Uskrs 1773.


N

emirno sam stajala ispred prozora kadli sam ugledala oblak prašine kako se približava cestom. Pritrčala sam zrcalu pa popravila trorogi šešir učvršćen za

kosu te poravnala žućkasti ovratnik. Jesmire se vrzmala na pragu, mjerkajući raskošno zelenilo mojeg jahačeg ruha s mršavim rukama prekriženim na prsima. – Dakle, više čak niti ne šalje kočiju? Razotkrio te, je li? – Ne, nije – rekla sam štipajuću usne da se zarumene. Zavrtjela sam se, uživajući u živahnoj slobodi jahače suknje. – Davež je, ali moram se pokazati na konju kojeg mi je darovao. Pristojno se ponašaj pred grofovim slugom, dobro? Blenula je, pokazujući duge, žute zube. – Pa što si ti umišljaš? Da možeš razgovarati sa mnom kao...? Nisam imala vremena za to. Signor Renzo je upravo sjahao pred ulaznim vratima. – Ako ne kaniš biti uljudna, Jesmire, miči se s vidika – prosiktala sam. – Hajde, idi! Dok mi je srce divlje bubnjalo pod haljetkom sa zlatnom dugmadi, sjela sam što sam spokojnije mogla na stolicu u salonu, dok je gospodin Loveday otvarao vrata. Kada je signor Renzo podigao šešir i naklonio se, vidjela sam da je mokar od vrućine i obuzet velikom nelagodom. A kada sam ga vidjela tako usplahirenog i pogurenog u našem salonu, utegnutog u baršunasti, smeđi haljetak i hlače – i sama sam se usplahirila. – Signor Renzo – zadihano sam rekla. – Da nam naručim čaj? Bila sam ispekla zgodne kolačiće da se pohvalim vještim prstima, ali sada kada se našao preda mnom, nisam mogla zamisliti da kuckamo po tanjurićima u toj sobi punoj jeke. – Ili da odmah krenemo? Da, trebali bismo odmah krenuti. Ustavši, zamalo sam se spotakla o duge skute pa mi je priskočio i uhvatio me za nadlakticu. Otrgnula sam mu se, bojeći se da bi Jesmire mogla banuti i zateći nas u, kako bi rekla, bestidnome zagrljaju. Oboje smo bili nemirni kao sjemenke na vrućoj tavi.


Vani je pokraj vrata lovački pas brončana krzna zatezao uzicu, a onda se podigao na zadnje noge da pozdravi gospodara. – Ovo je Ugo – rekao je signor Renzo pa počešao psa iza ušiju. – Najbolji lovački pas na svijetu. – Sva sreća što je pas došao da me ponjuši jer nam je odvratio pozornost jednome od drugoga. Kada mi je gospodin Loveday doveo bijeloga konja iz konjušnice, želudac mi se stegnuo. – Stvarno želite ići, prijateljice? – šapnuo je gospodin Loveday. Sumnjičavo je mjerkao signora Renza. – Da – odlučno sam odgovorila pa se moj stari prijatelj povukao. Više sam navikla na kočije nego na sedlo – objasnila sam signoru Renzu. Kada ga je to uznemirilo, dodala sam da ću dati sve od sebe. Kuhar je pogladio bijelu kobilu po nosu i držao je da bude posve mirna. Zatim mi je, staloženo i snažno, pomogao da uzjašem na žensko sedlo i uputio me: treba uvijek sjediti točno na sredini konjskih leđa i bičem mu blago pritiskati desni bok u zamjenu za nogu čiji stisak očekuje ondje osjetiti. Uzjahavši na svojega konja, dohvati moje uzde pa počne voditi oba konja laganim hodom dok je Ugo trčkarao ispred nas. Jednom sam se ipak osvrnula prema kući i vidjela kako gospodin Loveday nestaje unutra. Samo je pred jednim prozorom netko stajao: moja gospodarica skrivala se iza čipke na prozoru svoje odaje. A onda smo se udaljili, jašući jedno uz drugo mimo drvoreda lipa koje su se klanjale i šuškale nad nama. Postalo mi je lakše jednom kada smo izašli kroz željezne dveri. Konj je mirno hodao ravnom cestom pa sam nakon nekog vremena smogla hrabrosti da se ogledam oko sebe. Prolazili smo pokraj prozračnih živica, iza kojih su se prostirala valovita polja nalik na zelene i žute zakrpe. U daljini su se ocrtavala stabla oko krovova boje hrđe na imanjima i štagljevima. Na samome obzoru, nazirala su se plavozelena brda. Sve oko nas je bilo mirno izuzev mnoštva bijelih leptira koji su oblijetali grmlje i ptica koje su kao točkice kružile visoko na toplome, plavome nebu. – Je li daleko? Signor Renzo se okrene i spokojno odgovori: – Nije tako daleko. – Nastavili smo kasati i stigli do ruševnog tornja kapelice, gdje smo skrenuli lijevo. Malo potom, cesta se počela uspinjati i približili smo se velikoj šumi hrasta i jablana. Na rubu šume, ostavili smo konje da pasu i produžili pješice. Ubrzo smo zašli u veleban hlad, u koji je sunce prodiralo kao zlatna i zelena čipka. Ugo je trčao ispred nas, razbacujući stražnjim nogama lišće i zemlju, njuškajući nosom tlo. Signor Renzo i ja bez žurbe


smo ga slijedili bok uz bok u zadovoljnoj tišini. Dok smo hodali zajedno, osjećala sam se neobično sitno, jer mi je glava sezala tek do njegove brade. Doimao se kao krupan medvjed grabeći pokraj mene dugim koracima, odjeven u bijelu košulju i baršunast haljetak. Ubrzo pas oštro zalaje, dozivajući gospodara kako bi se divio njegovome pronalasku. Iz mahovine je izvirivala nakupina smrčaka, koji su izgledom podsjećali na mozak, posve blijedi, šireći miris slatkih oraščića.

– Bene. Dobro – rekao je kuhar brižno spremajući gljive u torbu. – Ali možemo mi i bolje. – Ogledala sam se oko sebe, a gomila lišća i cvijeća prostirala se oko nas poput vrta. Kada bi vjetar zaljuljao grane, kiša točkica, mrljica i titraja svjetla zaplesala bi po mojem smaragdnome ruhu. Odjednom me misao pogodi kao munja: previše vremena provodim u kući zureći samo u lonce i tave. Oko nas su ptice pjevale podoknice u krošnjama, povremeno se zalijećući na zemlju, gdje su čeprkale i lepršale. Zrak je mirisao na smolu i duboku, plodnu zemlju i premda je bilo tek Bogojavljenje, prvi dan proljeća, ondje je sve bujalo kako u Engleskoj buja tek za Ivanje. – Prelijepog li mjesta. Sramežljivo se osmjehnuo, onim svojim napola podrugljivim smiješkom koji sam tada već dobro poznavala i voljela. – Dolazim ovamo kada god mogu. Skupljam hranu, slušam ptičju glazbu. Živim kao čovjek prirode. Jeste li čitali monsieura Rousseaua? – Malo. – Gospodarica je imala primjerak Julije, koji sam prelistala. – Kaže da moramo živjeti od bobica i orašastih plodova. To kuharima ne ide u prilog – prekorila sam ga. Nasmiješili smo se jedno drugome.

– Monsieur Rousseau kaže kako je vrijeme da suvremen čovjek raskine sa starim navikama. U svakome umijeću – pa zašto ne i u kulinarskome? Kaže da nas život uči kako valja istinski živjeti. Život je putovanje, istraživanje. A ja mislim – da se sve može promijeniti. Ovo je uzbudljivo doba. Sva se stara pravila mogu promijeniti zato što se mi možemo promijeniti. Razmišljala sam o njegovim riječima dok smo slijedili Uga kroz treperavo zelenilo šume. Pas uto nešto oduševljeno nanjuši i stane lajati zureći u zemlju sve dok ga signor Renzo nije dostigao.


– Ljepotica – rekao je vadeći korijen koji je meni izgledao kao kvrgav krumpir. – Pogledajte, boja je dobra. I miris. – Prinio si je tartuf nosnicama pa ga pružio meni. – Sviđa vam se? Pomirišite. Kao češnjak, gljive i med. Da? Hoćete li mi dopustiti da vam ga spravim? – Zar ovdje? – Vidjet ćete. Kada smo nastavili šetnju, razmišljala sam o njegovome dojmu da se sve mijenja. Zar nije time opisao i moj život? Otkako sam počela glumiti Carinnu, bila sam prisiljena upregnuti moždane vijuge do krajnjih granica. Upućivali su mi riječi koje bi mi još nedavno bile gotovo nerazumljive, a sada sam uspijevala odgovoriti domišljato kao prava velikašica. A zar mi ne pristaju lijepo ove haljine koje sam još nedavno smatrala silnom gnjavažom? Zar u njima ne djelujem kao dama koja zaslužuje poštovanje i pozornost? Hrana, vidici, luksuz – čak i ova šetnja šumom sa signorom Renzom, sve me to mijenjalo kao kvasac koji tijesto pretvara u rahh kruh. Kako ću nakon ovoga ikada opet postati obična kuharica Biddy? I mene je život nečemu poučio. – I, što ćeš biti? Čovjek prirode ili kuhar? Ustavši s nekom mesnatom gljivom boje jantara u ruci, ubaci komadić u usta i zadovoljno zamrmlja. – Ja sam pohlepan, ledi Carinna. Želim jedno i drugo. Želim sve što mogu imati. – S njegova je lica pritom nestalo šaljivosti. Prinio je krišku gljive mojim usnama, a ja sam ih poslušno rastvorila. Bila je mesnata i gotovo slatka. Ali usplahirilo me to što me hrani, a njegovi mi prsti ovlaš dodiruju usne. Jedva sam progutala zalogaj nakon čega sam se morala odmaknuti i ubrzati korak. “Moraš biti jaka, Biddy”, korila sam se jer su mi se toga dugoga tjedna danju i noću u sanjarije uvlačile opasne misli. A sada, dok sam hodala uz tog muškarca osjećajući njegovo poštovanje, nisam se mogla više zavaravati da sam si opasnost umislila. Jem je bio maslačak na vjetru, a Kitt Tyrone običan, sladušan mladac. U usporedbi s njima, signora Renza krasile su sve odlike misaonoga muškarca s čudesnim darovima. “Odigraj svoju ulogu”, podsjećala sam se, “jer ledi Carinna ni u ludilu ne bi pala na ovakvog muškarca.” No ja, Biddy Leigh, jedva sam od njega


uspijevala odlijepiti pogled. Dok smo hodali, čeznula sam da mu kažem: “I ja želim isto.” – Vrijeme je za kuhanje – rekao je kada smo se uspeli puteljkom na jedno brdašce, gdje sam ga slijedila kroz šumu ustreptala od uzbuđenja. Lovačka kuća signora Renza stajala je na travnatome humku nadomak sljemena brda. Bila je to skromna kućica, niska i kamena, pred kojom se pružala nadstrešnica od vinove loze. Objed mi je skuhao za otvorenoj vatri pokraj stola. Nije to bila gozba, već ono što kuhari nazivaju pique–nique, obrok u kojem lovci uživaju u prirodi. Izabravši dva tusta pačića iz smočnice, Renzo ih je nataknuo na ražanj nad vatrom. Zatim je spravio jelo od riže s maslacem, ukrašene tankim kriškama tartufa, okusom bogatih kao Božja zemlja. – Dođi, sjedni sa mnom – molila sam ga, jer nisam željela da me dvori. I tako smo oboje sjeli u sjenu vinove loze dok sam ja uživala u svakome zalogu i nagađala o finesama okusa. – Divlji češnjak? – upitala sam, a on je žvačući iznenađeno podigao obrve. – I neka trava – dodala sam – kadulja? – Za ženu, imate istančan ukus. Za ženu, pih! U šali sam se pravila da ću ga probosti svojim nožem. Bilo je vrlo ugodno jesti pique–nique i piti crveno vino koje u tome kraju prave tako snažnim da ga zovu crnim, nero. Zamolila sam ga da mi govori o sebi pa mi je, uz zalogaje od divljih trava, popečke od kestena i kolačiće od grožđica, signor Renzo ispričao kako je rođen u gradu, gdje je kao dječak radio u slastičarnici te ubrzo otkrio da dobri sastojci u spoju s vještim rukama usrećuju ljude tako da postaju spremni odriješiti kesu. Ja sam, pak, njemu pričala o Kuharičinu dragulju, mojem stalnom suputniku. – To je kvintesencija – tu sam francusku riječ naučila u Parizu – onoga što govoriš. Ti recepti sakupljani su stotinama godina i brižno bilježeni. To je moje najveće blago. Razgovarali smo i o novim kuharicama, a on je hvalio Francuske slastice monsieura Gilliersa, koja je za njega bila kao Biblija. – Objašnjava mnoge tajne šećera. Zahvaljujući toj knjizi, naučio sam lijevati figure bistre kao kristal. – A onda je odjednom ustao i pružio mi ruku. – Dosta razgovora. Dođite sa mnom. Vodio me, ne popuštajući ugodan stisak na mojoj ruci, dok nismo stigli do brzaca koji se u kaskadama spuštao duž cijeloga obronka. Povukavši uže, signor Renzo


podigne kositrenu škrinjicu, koja me isprva smela. Tek kad je iz nje izvadio dvije staklene zdjelice, shvatila sam da je ta metalna kutija sorbetière. U njima je bio čokoladni stadoled, boje raskošne kao mahagonij. Kušala sam ga, valjajući ga po ustima. Hladnoća mi je prvo otupjela jezik, a onda je okus prasnuo, bogat i slastan, kao da kušam dobro samljevenu, gustu čokoladu od snijega. Nakon toga uslijedilo je nekoliko sati ugodnih razgovora koji su prohujali, jer kada sam idući put podigla pogled, šuma je bila u dubokoj sjeni, a nebo je oblila nježna, ljubičasta nijansa. Ugo je spavao pod stolom, trzajući njuškom položenom na gospodarevu čizmu. Zadrhtala sam i osjetila kako je oko nas zavladalo predvečernje zatišje. Neka je ptičica pjevala samotnu pjesmu dok je vjetar šuškao listovima loze nad našim glavama. Od signora Renza sada sam vidjela samo obris. Oboje smo utihnuli, a meni su misli počele nesigurno štropotati. Bio je kuhar opčinjen hranom baš kao ja, ali bio je i muškarac, pritom vrlo snažan i čio. Dok se muk otezao, u meni je rasla nova sigurnost, čvrsta, blistava i čudna. Nas dvoje pristajemo jedno drugome kao licu njegov odraz. U idućem trenutku, nisam se mogla spriječiti da se polako ne okrenem prema njemu. Podigla sam bradu i potražila pogledom sjaj u njegovim očima. Znala sam da me sâm nikada ne bi nepozvan taknuo pa sam ja napravila prvi korak. Potražila sam njegove usne pa smo se poljubili, dugo i gladno. Kada su me njegove ruke oklijevajući obgrlile, osjetila sam prisnu toplinu i priljubila se uz njegove široke grudi. Jednom kad smo počeli, oboma je bilo mrsko stati. Njegove su mi ruke obujmile glavu, milovale ramena, gladile vrat. Zamalo sam obnevidjela od žudnje, raspirujući poljupce mrmorenjem i milovanjem. Tako je prošlo mnogo ugodnih minuta dok nisam osjetila njegovo bedro na svojem i njegovu težinu koja mi pritišće sredinu tijela. Tada mi se probudila savjest i došla sam k sebi. Rekla sam mu da moramo stati. Vjerujem da smo oboje bili iznenađeni takvim razvojem dana. – Moram ići – rekla sam dok mi je dah zapinjao u grlu. Morala sam se vratiti služinskim dužnostima, ali kako sam mu to mogla reći? Kimnuo je i ustao potražiti fenjer. Stojeći sama ispred njegove lovačke kućice, pitala sam se jesam li upropastila krinku, jer ledi Carinna ni u ludilu ne bi poljubila grofovog kuhara. Stegnula sam oko sebe zgužvan zeleni haljetak da se zaštitim od studeni. Nisam mogla znati jesam li napravila golemu pogrešku ili, naprotiv, najbolji korak u životu.


Zatim se vratio i prebacio mi ruku preko ramena pa je sve opet bilo kako treba. Vratili smo se istim putem do konja pod svjetlom njegova fenjera. Šuma je postala mračna i tajnovita, prepuna pucketanja grančica i glasanja nevidljivih stvorenja. – Kakva su ono svjetla? – upitala sam zavirujući u najmračnije grmlje u kojem su lebdjeli i treperili sitni plamičci. Na trenutak se udaljio od mene i sklopio dlanove oko jednoga plamena. Kada se vratio, među dlanovima mu je treperio zelenkast sjaj. – Vidite. Krijesnica. Zavirila sam mu među prste i vidjela maloga kukca kojemu je trbuh titravo svijetlio. Nikada nisam vidjela išta ljepše. – Možeš li je zadržati? Nasmijao se. – Samo nakratko. Kao dječak sam ih lovio u staklenku i čitao noću pod njihovim svjetlom. Ali ako ih predugo zadržiš, umru. – Kada ju je pustio, opet se pretvorila u plameni jezičac koji osvjetljava noć. – Ovdje su čak i mušice čarobne – rekla sam. Hodali smo sve do bijele ceste koja je vodila od nas do vile. Kada sam je vidjela, hrabrost me izdala jer sam se sjetila staroga života koji me ondje čeka. Željela sam zauvijek ostati u Renzovu naručju, pod okriljem šume i noći osvijetljene krijesnicama. Odjednom mi se Renzo ispriječi na putu. – Carinna, moram te ponovno vidjeti. – Položio mi je ruke na ramena i spustio lice tako da mi se zagledao ravno u oči. – Moram te vidjeti sutra – šapnuo je. – Svjetlost fenjera zrcalila mu se u očima kao rastaljeno zlato. Nisam se više mogla obuzdavati. – Da, sutra – rekla sam. Poljubili smo se za rastanak pokraj nemirnih konja. Cijelim putem natrag do Vile Ombrose, opirala sam se okrutnoj istini. Da Carinna samo što nije rodila. I da ću se toga dana ja biti prisiljena vratiti starome životu zlostavljane kuharice Biddy Leigh, što ću ostati do kraja života lišena ljubavi.


XXXI. VILA OMBROSA Veliki petak, travanj 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Pačići u umaku od tartufa ~ Zakoljite i očistite pačiće pa ih vežite zajedno s listovima kadulje. Nabodite ih na ražanj i pospite brašnom, a između njih nabodite kriške kruha. Perom ih premažite mašću iz tave. Umak se sastoji odluka, češnjaka, ulja, malo šunke i sitno naribanog celera. Dodajte pačje plutače i krila, kuhajte koliko treba pa dodajte žlicu brašna i dva prsta slatkoga vina marsale. Kada se zgusne, dodajte debele kriške tartufa i poslužite spačićima. Izvrsno jelo koje je signor Kenzo Cellini spravio za Biddy Leigh, Uskrs 1773.


R

enza sam viđala svake večeri dva čarobna tjedna od prvoga susreta u šumi. Živjela sam za susrete s njim, a ljubav mi je tekla žilama kao sok od maka. Kad

bi ostali otišli na spavanje, iskrala bih se k njemu, skrivajući se uz živicu koja obrubljuje mjesečinom obasjanu cestu. A onda bi napokon preda mnom zablistao ruševni toranj nalik na leglo sablasti, čije se prastaro kamenje blijedo uzdizalo pred crnim šipražjem. Ondje sam čekala uz ruševne zidove, kože posute krilcima noćnih leptira, dok mi je srce lepršalo kao zatočena ptica. Osluškivala sam noćne zvuke dok kopita njegova konja ne bi rastjerala guštere i žabe u visoku travu. Tada bi sjahao i u idućem blaženom trenutku našli bismo se jedno drugome u zagrljaju, izgubljeni u prostoru i vremenu. Tek kada bi zvonik Ombrose odzvonio jedan, nevoljko bismo se rastali šaptom se opraštajući. Sutradan ujutro čekao bi me još jedan beskrajan dan poluživota u vili, mukotrpnih poslova i zadataka uz koje sam zamišljala život s Renzom. Gotovo i nisam čula što mi ostali govore: moje sanjanje bile su moćnije. Cijeloga sam dana iščekivala čuti tiho kucanje teklića o kuhinjska vrata, jer je Renzo pronašao nekog malog odrpanca da prenosi naše poruke. Kada bismo se sastali, hotimice smo malo govorili, izuzev ljubavnih šaputanja. A onda je jednoga dana prekinuo poljubac i progovorio: – Moram ti reći, odlazim iz grofove kuće. Posljednji sam se put posvađao s gospodarom, Carinna – rekao je promuklim glasom. – Rekao je nešto što mu nikada neću oprostiti. – Što je rekao? Ojađeno je odmahnuo glavom. – Želi te, Carinna. Takva ljubomora činila mi se smiješnom. – Ne obaziri se na tog jadnika. Ali kamo ćeš? – Pronaći ću posla drugdje. Čvrsto sam mu stegnula ruku. – Gdje? Sjedili smo na niskome kamenome zidiću u sjeni stabla. Vidjela sam sjaj u njegovim očima kada je bacio pogled na cestu. Bilo je to prvi puta da ga vidim nestrpljivog.


– Kako bih to mogao znati? Mogu raditi bilo gdje – ukočeno je odgovorio. – Možda u svojem rodnom gradu. – Bilo gdje – ponovila sam teškim glasom. Onda se okrenuo prema meni i ovio oko mene ruke. – Ali imam ideju. Možda je glupa... – Reci mi. – Učinio bih sve da budem s tobom. Zar ne bih mogao biti tvoj kuhar, Carinna? Sva sreća što je bio mrak pa nije vidio kako mi se lice ovjesilo od jada. Tišina se otegla. Panično sam tražila bilo kakav razlog da odbijem. – Moja kuharica, Biddy – mucala sam. – Bolesna je. Ne bi bilo pošteno. – Samo je trudna – hladno je odvratio. – A nakon poroda? Što ćeš tada? – Možda će opet kuhati. Žao mi je. – Mora da je izvrsna kuharica kada te se tako dojmila. – Ne, ali ona je meni pomogla. U prošlosti. – Ruke su mu se ukočile. – Samo želim biti s tobom – šapnula sam. – Onda mi reci kako, Carinna. Pokušavam dokazati da bih učinio sve da budem s tobom. – Voljela bih ostati ovdje – rekla sam iz sveg srca. – Onda ostani u vili. Ili tvoj muž želi da se vratiš? – Moj muž? – To sam doživjela kao napad. – Nije mi nimalo stalo do muža. – A svejedno si mu itekako odana. – Izgovorio je to ogorčeno, jer mu nisam bila dopustila punu slobodu s mojim tijelom. Došlo mi je da naglas zastenjem, jer me smatrao odanom ženom, a ne očajnom djevojkom. Malo potom vratila sam se na cestu, tvrdeći da moram požuriti k Biddy. Biddy, nego što! Kakve li ideje – on da bude moj kubar. Nemoguće, dakako, ali svejedno me potreslo. Po tisućiti put zapitala sam se bi li mu bilo uopće stalo do mene kada bi znao da nisam ni plemenita ni bogata. Bio je skroman kada je govorio o vlastitome ugledu, ali znala sam da u svojem cehu drži visoko mjesto. Čitao je knjige, imao je kuću i naređivao je desecima ljudi u grofovoj kuhinji. Kako bi mogao voljeti običnu


kuhinjsku služavku kao što je Biddy Leigh? Uostalom, je li to uopće važno? Carinna će uskoro roditi pa ćemo se spakirati i vratiti u Englesku. Na Veliki petak sjedila sam pred kuhinjskim vratima vile čerupajući pačiće, jer sam mogla umiriti uzvrtložene misli samo teškim radom. Ali čak ni sjedenje na jutarnjem suncu i sastavljanje dugog popisa zadataka – ribanje podova, branje limuna, pravljenje želea, spravljanje deserta, čišćenje gospodaričine odaje, pečenje pačića, ribanje tava – ništa od toga nije moglo spriječiti moj jad da vrije kao lonac pun gorke aloje. Držeći patka nad drvenim vjedrom, počela sam ga trančirati, od čega mi se uvijek okretao želudac. Prvo sam s trupla ogulila kožu kao da je debela, podatna svila. Zatim sam ptici otkinula glavu uz glasan prasak. Naposljetku sam odložila meso boje rubina u vjedro, gdje je odmah privuklo muhe. Što da učinim? Zar ću biti prisiljena otići i nikada više ne vidjeti Renza? Dok sam zamišljala život na ovoj zemlji bez njega, s usana mi se oteo tih jauk. Kako bih to podnijela? Posegnula sam za patkom koja je bila obješena o ogradu za istegnut vrat. Patak je bio pravi paun, a njegova družica neugledno smeđa. Glupavo sam je pogladila po glavi diveći se njezinoj baršunastoj mekoći. Onda sam potegnula patkin vrat tako da mi je glava ostala u ruci s razderanim tetivama nalik na crvenu vunu. Progutala sam jecaj. Zašto mi vječno uskraćuju ljubav? Nekoć sam vjerovala da volim Jema, ali mi je oduzet. A sada sam pronašla dostojnog muškarca, istinsku ljubav koja se u svemu slaže sa mnom. A usto je još i nenadmašan kuhar. Nisam mogla podnijeti pomisao na rastanak od njega. Rasporivši mrtvu kokoš, razmotala sam joj vijugava crijeva. Zatim sam potražila srce, kopajući po sićušnoj špilji njezina grudnog koša. I našla sam ga, ali bilo je gruda mrtva mesa. Ljepljivim prstima izvadila sam prostrijeljeno srce i osjetila kako mi se lice grči od plača. Takvo je i moje srce. Voljela sam Renza toliko da će me bol rastanka zauvijek slomiti. Željela sam ridati od jada na sav glas, ali bojala sam se da bi me netko mogao čuti. A onda sam proklela svoju službu i vječnu pokornost. Došlo mi je da nekoga snažno odalamim, da slomim šaku o čvrst zid. No umjesto toga sam oprala ruke i srdito odjurila brati limune.


Prvo sam pošla putem gospodina Lovedayja jer sam znala da katkad ide na potok gdje upeca pokoju pastrvu. Probijala sam se kroz gustiš proklinjući trnje koje mi je zapinjalo za kapu i haljinu. Projurivši pokraj sumornog malog groblja, nanjušila sam osvježavajući miris limuna i nabrala obilnu berbu. Možda me to obilje plodova navelo da pomislim kako sam bila odveć stroga prema starome Parsu i čak odlučila potražiti u Kuharičinome dragulju recept za ukiseljene limune. Sjetila sam se koliko me puta korio i podsjetila se da mi, premda je prgavi škrtac, možda ipak želi dobro. Utrpala sam kvrgavu hrpu limuna u pregaču i odlučila kako je vrijeme da se pomirim sa starim mawtonskim upraviteljem. Prije negoli ću staviti pačiće na ražanj, blago sam pokucala na vrata njegove sobe i zazvala ga imenom. Učinilo mi se da čujem njegov glas, ali kada sam otvorila vrata, iznenadila sam ga za radnim stolom. Grilje su bile zatvorene, a ozračje u sobi bilo je mračno i kužno. – Što hoćeš? Laktom je tajnovito sakrio što piše tako da sam zažalila što sam mu uopće smetala. Željela sam s njime neobavezno pročavrljati, ali jezik mi se zavezao. Stoga sam samo izvela kniks i rekla: – Gospodin Loveday uskoro će u grad. Trebate li što, gospodine? – Ja? Da razmislim. – Naslonio se i protegnuo ruke. Primijetila sam da mu je odjeća u groznome stanju, a pariško ruho prljavo i zamrljano. A onda mu se u oči vratio onaj jastrebovski sjaj. – Ne tražiš pare, je li? – prgavo zareži. – Ne, gospodine. – Nekoliko novčića ne bi bilo na odmet, ali nisam željela da pomisli kako sam došla prositi. – Možda goveđi but za Uskrs? Što kažete na to? Kimnuo je i rukom protrljao sive čekinje. – Govedina i pravi engleski nabujak. Neću one splačine s makaronima. – Kako god želite, gospodine. Još nešto? Kucnuo je lulom po stolu, a ja sam se lecnula vidjevši kako se pepeo rasipa po podu. – Malo duhana. I nešto podbjela ako ga imaju u ovome paklu. I po običaju, gaveza za gospodaricu. – Da, gospodine. Kad sam već ovdje, da vam pospremim sobu? Trgnuo se i podigao ruku da me zaustavi. Vidjela sam da je mnogo pisao, a prsti su mu poplavjeli od mrlja


tinte. Na stolu su mu bili razbacani papiri, ali nisam uspjela razabrati ništa osim nizova brojeva. Nije bilo od mene nikakve koristi pa sam se oprostila i zaključila kako je pomirba obavljena te pošla ravno u svoju sobu oprati ruke. Dok sam sjedila u vrtu guleći luk, gospodin Loveday vratio se iz grada s kupljenim namirnicama. U ruci je držao pismo tako da sam se na trenutak poveselila. – Za mene je? Odmahnuo je glavom i čučnuo do mene, podižući lice prema toplini sunca. Gospode, ondje je u podne bilo kipuće, a zemlja se pržila kao u pećnici. – Jesmire još ne zna, ali imati vijesti. Želite pročitati? Kimnula sam, sretna što se imam čime zabaviti, pa smo sjeli tik jedno do drugoga na klupi. Bio je to odgovor na jedno u nizu pisama koje je odaslala u potrazi za novim radnim mjestom.

Kapetan William Dodsley, umirovljen Casa Il Porto Livorno 8. travnja 1773. Draga gospođice Jesmire, S velikim sam iznenađenjem i zadovoljstvom primio vaš šarmantan upit koji ste mi uputili posredstvom voditeljice Alberga Duomo u Pisi. Draga moja damo, ne možete niti zamisliti u kako je pravi čas stigao vaš skromno sročen pozdrav. Da objasnim: ja sam trezven, miran gospodin koji je veći dio života proveo na moru, velika ugleda i velikih primanja, smješten u udobnome domu u najboljoj četvrti Livoma s osam spavaćih soba, kuhinjom, podrumom i ostalime. Već dvije godine stanujem ovdje i premda mi je društvo u gradu podnošljivo, priznajem da je starcu kao što sam ja nezgodno sam zvrndati po ovako prostranoj kući. Kao što ste dobro primijetili, potrebna mi je pristojna dama, uredna i sposobna upravljati kućanstvom, koja bi moj dom vodila u pravome engleskome stilu. Bilo bi idealno kada bi ta osoba bila uglađena


Engleskinja, žena kao što ste vi, s godinama i iskustvom, koja će najbolje znati kako se to radi. Nisam nimalo sklon tim mladim, vjetropirastim služavkama... Okrenula sam se prema gospodinu Lovedayju i blenula. – Nikada to ne bih rekla. – Jesmire je dobila mjesto koje za nju zvuči kao raj. Po cijele će dane naređivati drugim slugama. – Možda. Ali hoće li ga prihvatiti? Što još piše? – Istrgnula sam mu papir iz ruke.

...čije mi vladanje nimalo ne odgovara. Molim vas, gospođice, da doselite u Času Il Porto u najkraćem mogućem roku te da pismom najavite kada stižete. Nadam se da ću vam brzo moći zaželjeti dobrodošlicu u vašem novom domu, kao što priželjkujete i vi i ja, Vaš skorašnji prijatelj i sluga pokoran, William Dodsley, kapetan (umirovljen) – Sigurno neće otići – rekla sam. – Smatrat će da je odveć fina da bi vodila kućanstvo samcu. Gospodin Loveday odmahne glavom. – Mislim da više od svega željeti biti dama. I poslati ledi Carinnu dodavola. – Ali ne može valjda otići prije djetetova rođenja? – Mislite da njoj pucati prsluk za bebu ledi Carinne? Ma kakvi. Nakon onolike dreke? Gospodin Loveday je imao pravo, dakako. Tek što je dostavio Jesmire pismo, počela je lepetati naokolo, pakirajući i raspremajući kovčeg, zahtijevajući da livreja gospodina Lovedayja bude čista i pokrpana ako će hodati iza nje. Čak se spustila u kuhinju da se pohvali svojom srećom, odjevena u haljinu od zelene svile, kao stara koka koja se prerušila u pile. Nije mogla mirno stajati nego se šetkala amo–tamo, podižući lonce i kočopereći se. – I, kada krećeš?


– Večeras. Sutra u jedanaest ujutro bit ću kod kapetana Dodsleyja. – Ponjušila je sir i zgađeno se izbeljila. – Čini se da si posve uvjerena kako ćeš odgovarati kapetanu Dodiću. – Prezime mu je Dodsley i to vrlo dobro znaš. A prije odlaska reći ću ti samo jedno... – Podigla sam pogled s lonaca koje sam ribala. – Znam da me smatraš bijednom služavkom, ali nekoć sam bila ugledna dama i to kanim opet postati. Zakolutala sam očima. Kao i svi mi. – Znam ja što ti smjeraš, prijetvornice. Zar misliš da ne znam kako se noću šuljaš? Zar misliš da ne čujem tvoje nakaradne pokušaje da zvučiš uglađeno? Samo zato što ti se muškarci vješaju za pregaču... – Glas joj se zgrčio i naposljetku je zanijemila. – Nije to posrijedi – odlučno sam odvratila. – Nikada ti se nisam sviđala. Na to se posprdno nasmijala. – Nisi sviđala? Mrzim te, ti bijedni stvore. Jednako kao nju – rekla je pokazujući glavom prema stubama. – Dovoljno da je napustiš neposredno prije poroda? – Nisam si mogla pomoći nego sam srdito podigla glas. Toliko me naljutila da sam zamalo izgrebla tavu. – O, da. Baš toliko. Ovaj dan za mene je blaženstvo. Nijedan pomilovan zatvorenik nikada nije bio tako radostan, – Ali sutra ćete se vratiti na večeru? Gospodin Pars za Uskrs želi pravu gozbu. I potrebno mi je da se gospodin Loveday do tada vrati. – Vidjet ćemo kakve su želje kapetana Dodsleyja. Pretpostavljam da će se gospodin Loveday moći vratiti čim bude zgodno. Ne sumnjam da kapetan Dodsley ima vlastitih dobrih lakaja. Neko vrijeme sam nadureno zurila u lonce, a onda opet podigla pogled prema toj staroj krastači. – Onda idi i budi sretna – rekla sam blaže negoli sam kanila. – Umorile su me ove prepirke. Ako je ovo tvoja velika prilika za sreću, iskoristi je. Toliko se iznenadila da je dugo blejala otvorenih usta. A onda je podigla suknju i odjurila, ostavivši za sobom trag slatkaste kolonjske vodice. Uoči njihova polaska, gospodin Loveday dotrčao je s pismom. Jesmire mu je obnovila zlatne prišivke na haljetku i napudrala mu staru vlasulju.


– Teklić upravo ovo donio, Biddy. Čeka odgovor. Idi sad. Privila sam pismo na grudi jer sam odmah prepoznala Renzov rukopis. – Gospodine Loveday. – Zastao je na vratima. – Sutra ćete se vratiti, ne? – Govorila sam tiho kako nas nitko drugi ne bi čuo. Držao se kao mačak kojemu je rep zapeo u vratima smočnice. Znala sam da je u velikome iskušenju da pobjegne i nikada se više ne vrati. – Molim vas. – Dodirnula sam mu ruku, na što mu se u oči vratio stari sjaj. – Samo dok se Njezino gospodstvo ne oporavi. – Vidjela sam da pomno razmišlja o tome. – Molim vas, radi našega prijateljstva. Neću moći sama. Tada ću vam pomoći da odete. – Oblizao je usne i široko se osmjehnuo, dijelom zabrinuto, a dijelom sretno. – Vratim se sutra, Biddy. Radi vas. Možda posljedni put. Onda idem. – Hvala vam. Dođite u šest, a ja ću sve imati spremno. Opet je zastao pa kimnuo. – Sada ići. – Sretan put. – Samo sam to rekla i potapšala ga po ramenu. Tada su se, praćeni zveketom i škripom orme, oboje zaputili u suton bijelom cestom prema Livornu i moru. Kada je opet zavladala tišina, otvorila sam pismo i upila Renzove riječi kao da su zrak koji me održava na životu.

Draga moja, Gospodar je otišao u Rim na uskršnje svetkovine, zatraživši da odem za njegova izbivanja. Ovdje me ne drži ništa osim tebe. Carissima, moram razgovarati s tobom. Preklinjem te, sastani se sa mnom večeras u deset. Neopisivo te volim. U srcu znaš da nam je suđeno dijeliti život. Nekako ćemo nadvladati poteškoće i živjeti kako bi trebalo – jedno drugome u zagrljaju, sjedinjeni ljubavlju, R.


Žurno sam mu napisala u odgovor da ću ga čekati pa istrčala do odrpanoga dječaka koji je čekao kod dveri. Mali uličar je sa smiješkom podigao pogled u suton dok sam mu davala novčić i molila ga da požuri. U vili je bilo posve tiho sada kada su Jesmire i gospodin Loveday otišli. Ubacivši dragocjeno Renzovo pismo u džep, pripremila sam večeru i zapalila svjetiljku jer se nebo neobično zamračilo u tako rani sat. Na neko vrijeme sam pobjegla od briga pripremajući pačiće prema Renzovu receptu, trudeći se bar usvojiti njegove vještine, kad već ne mogu imati ništa drugo. U pola osam, na vratima se začulo kucanje. Na pragu je stajao drugi glasnik. Priznajem da sam premrla od straha da se Renzo predomislio. No pismo je bilo upućeno gospodinu Parsu i stiglo je iz dalekoga Mawtona. Pozorno sam ga proučila, ali rukopis mi nije bio poznat. Gospodinu Parsu ponijela sam pismo zajedno s pačićem i svježim graškom. Ali kada sam pokucala, netrpeljivo mi je viknuo da mu sve ostavim pred vratima. S uzdahom sam odložila pladanj i pismo. Zatim sam gospodarici odnijela kremu od limuna s mnogo šećera. Ležala je budna i plakala u jastuk. Neko vrijeme sam premetala koještarije, a potom joj prišla i pogladila je po ramenu. – Što vas tišti, milostiva? Okrenula je prema meni suzama zamrljano lice. – Nedostaje mi – procijedila je promuklim glasom. – A ne mogu poslati po njega. Nisam znala što bih rekla na to. Kada je iskušenje postalo preveliko, šapnula sam: – Tko? Odmahnula je glavom i šmrcnula. Sigurno misli na onog lovca na blago, Napiera. Proklela sam. – Sigurno nije vrijedan toga – blago sam rekla. Na to se sluđeno nasmijala i pridigla se u krevetu. – Znači, Jesmire je otišla – rekla je brišući suze nadlanicama. – Da, morat ćete do sutra navečer izdržati sa mnom. – Sjela sam do nje pa je kušala kremu. Laskala sam si da je moje kuhanje zna oraspoložiti.


– Uz tebe kao služavku ništa mi ne nedostaje. Sumnjam da ćeš mi onako zlobno zabijati ukosnice u glavu. – Dat ću sve od sebe da to izbjegnem, milostiva. – Misliš li da će Jesmire ostati kod tog tipa? Bilo bi besmisleno ublažavati istinu. – Mislim da hoće. Ne sumnjam da ćete uspjeti pronaći novu sobaricu kada stignemo u Torino ili neko slično mjesto. – A Loveday? – On će se vratiti sutra, milostiva. Dao mi je riječ. Ne želeći je ostaviti samu, još sam neko vrijeme obavljala oko nje sitne posliće. Pokraj njezina kreveta stajala je pohabana drvena škrinja u kojoj je nekoć stajala posteljina. Obložila sam je pokrivačima i plahtama. Bila je to jadna kolijevka, ali nisam imala ništa bolje. – Sve će uskoro biti gotovo. – Nisam znala što bih drugo rekla. Hvala nebesima na tome. Toj udomiteljskoj obitelji platit ću koliko god bude potrebno. Misliš li da će mi pisati o djetetovu zdravlju? Za to ću dodatno platiti. Kimnula sam. Uistinu je bila posve sama na svijetu. Sjetila sam se pisma njezina brata koje sam nepromišljeno spalila. Trebala sam mu pisati, koliko god ojađena bila. Odlučila sam mu sutradan pisati, dok u kući još vlada mir, da mu javim kako će se njegova sestra ubrzo vratiti kući. Prišla sam prozoru i čvrsto zatvorila grilje jer ih je vjetar počeo tresti. – Mijenja se vrijeme. Možda bar popusti ova vrućina. – Dobro. O, da mi je malo engleske kiše. Dođi ovamo, Biddy – rekla je. Prišla sam joj, a ona mi je pružila ruku. Djelovala je potreseno, čeznutljivo. – Ostat ćeš uz mene, zar ne? – Prihvatila sam njezinu ruku, vruću i vlažnu na dodir. – Tako se bojim rađanja. – Obećavam da hoću, gospodarice. Kako ste? Osjećate li već kakvu bol? – Ne – uzdahnula je. – Još uvijek je sve kao prije. Osjetila sam kruto Renzovo pismo u džepu. Prvi put sam shvatila u kako me krasnom škripcu ostavila Jesmire. Bit ću vezana uz gospodaricu svake sekunde u danu, od trenutka kada joj počnu trudovi. Renzo neće moći shvatiti zašto je ne mogu napustiti.


Opet je počela zijevati pa sam odlučila kako je pravi trenutak da zatražim uslugu. – Milostiva, ako idete na spavanje, rado bih u deset nakratko izašla. Napola je otvorila oči. – Kamo ideš? Mogla sam izmisliti bilo kakvu besmislicu o grofu, ali vrijeme za laži je prošlo. – Imam prijatelja. Drugog slugu. Neću dugo. – Valjda će gospodin Pars biti pri ruci ako zatreba. Sjetila sam se kako je zlovoljno viknuo kroz vrata i zapitala se bih li trebala javiti Renzu da pričeka do jutra. No onda sam se podsjetila da mi dragocjeno vrijeme ističe, da uskoro više neću imati prilike za otvoren razgovor s njim. Kada sam se vratila po prljavo posude, već je čvrsto spavala, glave pokrivene plahtom. Bilo je lako skinuti haljinu s drvenoga stalka. Mogla sam birati među haljinama svih duginih boja obješenih po sobi ili složenih u kutijama. Izabrala sam haljinu koja mi je oduvijek bila najljepša, od blijedoga zlata, načičkanu ljubičicama i ukrašenu obrubom od zlatne čipke. Preko nje sam prebacila gospodaričin plavi plašt, bojeći se da bi me netko mogao ugledati. Pričekala sam do zadnjega časa pa još jednom provirila u gospodaričinu sobu. Još je čvrsto spavala i ravnomjerno disala. Kada sam otišla, bila je posve dobro. Časna riječ.


XXXII. VILA OMBROSA Od Velikoga petka do UskrĹĄnje nedjelje, travanj 1773. Biddy Leigh, dnevnik


Čaj od gaveza Skuhajte dvije žličice listova gaveza u litri vode i često pijte po jednu vinsku čašu napitka. Provjereno pomaže u svakojakim unutrašnjim i vanjskim boljkama: krvarenja, čireva, flegme, plućnih poteškoća, gnojne angine i hripavca. Lijek što mi ga je dala baba Friggs, koja je njegovala Harriet, groficu od Tilswortha, ledi Maria Grice, 1744.


U

brzo nakon što smo se sastali kod tornja, Renzo je prekinuo poljupce i obujmio mi lice rukama.

– Večeras moramo razgovarati – rekao je. – Nemamo mnogo vremena. Nije bilo izmotavanja: držao se odlučno i ozbiljno. No kada je progovorio, nisam dobila ljubavničku bukvicu koju sam očekivala. – Roberto, lakaj, čuo je kako moj gospodar prenosi o tebi ružne glasine, Carinna. Tvoj muž će uskoro umrijeti. Je li to istina? – Bolestan je, to je istina. – Nisam znala što bih drugo rekla pa sam se odlučila za istinu. – Tužno je to, ali on mi uopće nije važan. Volim tebe. – Slušaj me, milo moje. Grof se želi oženiti tobom. Radi tvojega bogatstva i slavnoga dragulja. Na to sam se nasmijala. – Što? Nikada se ne bih udala za tog starog šupljoglavca. Zar misli da sam glupa? – S time bi se bar Carinna složila. – Carinna. Našla si se sama, ovdje na mjestu koje ti je po svemu strano. Nekoliko slugu nisu nikakva zaštita. Moćan je. Možda ti djeluje kao budala, ali lukav je i uvijek dobije što želi. Sjetila sam se njegovih darova i smiješnoga udvaranja. Zar sam mjesečarila kada to nisam shvatila? – Valjda... ako moj muž umre, bit ću slobodna žena. “A da sam Carinna, bila bih i bogata”, pomislila sam, ali to nisam izgovorila. – Da. Postoji još jedna opasnost. Njegov brat Francesco naslijedit će imanje i živi za taj dan. Učinit će sve da spriječi bratovu ženidbu za tebe. Ne šalim se, ljubavi. Očajnik je. Još sam čvršće stegnula Renzove ruke, ošamućena tim silnim spletkama. – Carinna, ja odlazim iz njegove službe. Ne želim više sudjelovati u tome. Koliko li me samo znakova ljubavi natjerao da izradim za tebe. Sada mi je zlo pri samoj pomisli. Stoga sam se i posvađao s njime. A sada čujem da se obratio svojemu javnom bilježniku u Rimu. Sigurno u vezi ženidbe s tobom.


Privila sam se uz njega, osjećajući kako bockavost njegova obraza zamjenjuje mekoća njegovih usta. – Što ću? – šapnula sam u njegov širok vrat. – Moraš otići odavde. – Želim – rekla sam podižući lice prema njegovome. – Ali ne mogu. Tu je Biddy. Njezin termin samo što nije stigao. Bio je toliko nestrpljiv da su njegove iduće riječi zazvučale grubo: – Zar je ne možeš ostaviti u svratištu? Platiti joj njegovateljicu? Željela sam mu u svemu udovoljiti. Srce mi se bolno grčilo. – Samo još malo – rekla sam. No znala sam da ćemo morati dugo čekati i nakon poroda. Carinna nije bila snažna kao radne žene koje ustaju iz postelje oko tjedan dana nakon poroda. Uto sam sa strepnjom shvatila da Carinna više nije ona dokona, ali svojevoljna žena koju sam upoznala u Mawtonu. Bila je slaba, nemoćna bolesnica. Njezin povratak u Englesku morat će biti strašno spor i oprezan. Sada kada je Jesmire otišla, ja ću joj biti jedina nada u pravu skrb. Nisam je mogla napustiti. Zatvorila sam oči i klonula glavom na njegovo široko rame, priželjkujući da sve moje nedaće iščeznu. – Preostalo mi je još tek nekoliko dužnosti – nastavio je. – A onda moram otići. Grof je zaposlio novog kuhara. – Nježno je podigao moje lice. Željela sam nestati u crnilu njegovih očiju, ali bile su hladne od pitanja koje je imao svako pravo postaviti. – Razumiješ li, Carinna? Učinit ću sve da ostanem uz tebe. Stoga mi sada iskreno reci: ljubiš li me koliko i ja tebe? – Da – šapnula sam. Znaš da je tako. – Onda pođi sa mnom. Hitala sam natrag prema vili još nespokojnija nego na odlasku. Mjesec je bio visoko na nebu i nedostajao mu je tek iverak da bude pun, pa sam se sklanjala u sjenu stabala pokraj ceste, sretna što sam umotana u tamni gospodaričin plašt. Noć kao da je podrhtavala od upijene dnevne vrućine, teška od mušica koje su se mahnito vrtložile. Cijelim mi je putem Renzova molba odzvanjala u ušima. Što sam tiše mogla, odškrinula sam škripave dveri i brzala svijetlim prilazom. Dok sam prolazila pokraj lipa, uzdigao se vruć povjetarac tresući lišće koje je šumjelo kao sjemenke u mahuni.


Kada sam napokon ugledala kuću i mrljave kipove koji čekaju na terasi, u crnim se prozorima odražavala mjesečina. Ne, u jednom je prozoru treperio zlatni sjaj svijeće. Gospodarica je bila budna. Znala sam da je prošlo jedan u noći, jer sam čula kako zvonik u Ombrosi otkucava taj sat. Potrčala sam izbijeljenim kamenim pločama i gurnula ulazna vrata u mrkli mrak predvorja. Iz kuhinje je dopiralo Bengovo cviljenje i bilo mi je drago što sam ga ondje zatvorila. Nikoga drugoga nije bilo pa sam naslijepo tapkala prema gospodaričinoj sobi na katu. Njezine porođajne muke su počele. Sirotica se grčila i stenjala na posteljini, mokre kose slijepljene na čelu i lica izobličena od bola. – Ovdje sam. – Primivši je za ruku, osjetila sam da je kliska i vruća. – Hvala Bogu, Biddy – hripala je. Bilo je strašno slušati kako lovi zrak. – Mislila sam da sam posve sama. – Oči su joj bile crne i razrogačene od straha. – Gdje je gospodin Pars? – Nisam vidjela svjetlo pod njegovim vratima. – Zvala sam ga. – Ušutjela je jer ju je spopao novi trud. Kada je bol popustila, dahnula je: – Ostavio me udobno smještenu s čajem. Odjahao je po liječnika. Na tome sam bar bila zahvalila nebesima. Da joj ublažim znojenje, pritvorila sam grilje, jer je noću bilo sparno kao u pećnici. Liječniku još ni traga ni glasa. Vratila sam se do nje i doznala da su je bolovi probudili nedugo nakon mojega odlaska. – Pars je bio – bijesan – jer te nije bilo. – Tu nema pomoći. Ali sada sam ovdje. Imate li potrebu tiskati? Odmahnula je glavom pa sam znala da imam vremena. Zavirivši pod pokrivač, vidjela sam da je porod uistinu otpočeo. Ali budući da je bila prvorotkinja, možda ćemo morati još satima čekati. – Ne osjećam se dobro – zavapila je. – Jako mi je loše. – Sve je u redu. Uz vas sam. Pokušala sam je što udobnije namjestiti pa sam naslagala iza nje jastuke kako bi se mogla malo uspraviti. No ona je odmah skliznula i počela se grčiti na boku. Lice joj je bilo tako blijedo od straha i mokro od znoja da je odjednom i mene obuzela bojazan. – Milostiva, moram po vruće vode za liječnika – rekla sam, zvučeći hrabrije negoli sam se osjećala. – Odmah se vraćam.


Usmjerila je pogled prema meni. – Ne napuštaj me. – Časna riječ, dijete još neće izaći. Moram i po svježe plahte. Lagala bih kada bih rekla da nisam bila usplahirena kada sam se spustila u prizemlje. Vatra u kuhinji samo što nije zgasnula pa sam proklinjala Jesmire zbog toga što je dala petama vjetra i odvukla gospodina Lovedayja sa sobom. Zamišljala sam da ćemo noć njezinih trudova provesti uz vrč vrućeg kuhanog vina i tanjurom keksića za babinje, ali to ruje bilo suđeno. Trebalo mi je dugo da raspirim vatru i zakuham vodu. Za to vrijeme pronašla sam hrpu čistih krpa i stavila ih na stranu. Kada sam se ogledala oko sebe u potrazi za drugim korisnim predmetima, ubacila sam u džep srebrni nožić ledi Marije. Bengo mi je cijelo vrijeme lajao oko nogu, ali kada sam bila gotova, spretno sam ga odgurnula i ostavila ga da cvili iza kuhinjskih vrata. – Evo me – rekla sam tegleći čajnik u jednoj ruci i krpe u drugoj. Kada sam je vidjela, zamalo mi je sve ispalo. Povratila je po posteljini pa je sva bila poprskana nekakvom žarkozelenom tekućinom. Kada sam joj pritrčala obrisati lice, bila mi je mlitava u naručju kao mokra krpa. Dugo mi je trebalo da je otkotrljam u stranu kako bih promijenila posteljinu i napokon je posjela pred jastuke. Tada sam već bila jako uzrujana i neprestano osluškivala kada li ću začuti konjska kopita. No tjerala sam se da ostanem mirna i bistra, jer sam znala da mnoge žene prežive i najstrašnije trudove. Kada sam počistila, gospodarica je djelovala malo bolje. Natočila sam malo vruće vode u njezin vrč za pranje te poslagala krpe. Govorila sam si da je sve spremno, baš kao da pokušavam spraviti neko zastrašujuće zamršeno jelo. Započeo je nov trud praćen oštrim vriskom i toga je puta najstrašnije bilo slušati njezino mukotrpno disanje. Gladila sam joj mokru kosu, pritom zadržavajući dah i pitajući se hoće li preživjeti. Onda je muka očito popustila jer se naslonila na jastuke slaba kao janje. – Biddy? Jesi li ovdje? – Govorila je šaptom. – Jesam, gospodarice. Neću vas napustiti. Osjetila sam kako mi slabašno steže ruku. – Ovo mi je kazna. Cijelo ovo putovanje. Znala sam to. – Usne su joj bile blijede i ispucale, polako se mičući na tužnome, izmučenome licu. – Ne govorite besmislice. Štedite dah za dijete, draga. No nije se mogla primiriti. Prsti su joj se žarili u moju podlakticu.


– Istina je. Slušaj. Učinila sam nešto grozno. Priznajem. – Ovo nije trenutak za razgovor o... – Slušaj me, Biddy, tako ti Boga. – Nakratko je utihnula, loveći dah. Usne su joj toliko problijedjele da se činilo kako su plave. U nadi sam pogledala kroz prozor, osluškujući kopita na prilazu, ali ništa nije odagnalo moje strahove. Oblizala je suhe usne i nastavila. – Zajedno smo snovali planove protiv tog starca. Sve je bila spletka. Da se domognemo njegova novca. Slušala sam, ne želeći to čuti. – Neka mi Krist oprosti – rekla je. – Umrijet ću. Znam to. Nisam je mogla pogledati u molećive oči. Uto je započeo novi trud pa se sklupčala i izdržala ga, stežući mi ruku kao škripac. Kada je prošao, zagledala se u mene staklastim očima. Usne su joj se opet pomakle, oblikujući riječi na slabašnome dahu. – Bili smo siromašni. Trebao mi je. Novac. – Zaboravite sada to – rekla sam jer mi se od njezinih riječi smučilo. “Nema tog novca kojim ćeš kupiti život”, mrko sam pomislila. – Liječnik? – Tupo je zurila u prazno. – Možda još stigne. – No osjetila sam da je hvata beznađe. Malo poslije, uprla je oči u moje, ali bile su tako upale da nisam bila sigurna vidi li me. – Počinila sam strašan grijeh... – Tiho sada. Već ste mi rekli. – Ne. Gori... Opet je započeo trud pa se napokon potrudila podići koljena. Molila sam se da uspije poroditi dijete pa da sve bude dobro. No kada je pokušala tiskati, bila je preslaba, kao da se bol ne uspijeva probiti van. Bila ju je živa muka gledati. – Dijete – šapnula je za vrijeme zatišja među trudovima, tako tiho da sam je jedva čula. Spustivši glavu, osjetila sam njezin kiseo i vruć dah na svojem obrazu. – Brini se za njega, Biddy. – Poživjet ćete, draga – preklinjala sam je. – Poživjet ćete i sami brinuti o njemu. – Daj Kittu dragulj – rekla je kratko dašćući. Pa dodala: – Kittu. Ne Parsu.


Bila je to neobična želja, ali ipak se majci na samrti zaklela da će se pobrinuti za brata. Prije negoli je stigla išta više reći, opet ju je obuzela bol. Nikada nisam vidjela tijelo da pati kao njezino. Bila je odveć slaba da bi vrištala i sva se tresla kao na mučilima. U jednom trenutku nije više mogla niti disati, a grudi su joj jezivo škripale kada god bi pokušala udahnuti. Pokušala sam je pridići, ali ruke su mi bile drhtave i nesigurne. A onda sam osjetila velik udar koji je protutnjao njome, kao da joj je grudi udario nevidljiv malj. Snaga grča bila je tolika da su joj ruke poletjele u stranu. – Milostiva, podignite se. – Vukla sam je za ramena kako bih je podigla. Glava joj je klonula na prsa. S otvorenih usta cijedila se zelenkasta slina. – Milostiva! Opet je povukavši, vidjela sam da joj oči zure u prazno. Usne su joj bile rastvorene i plavkaste. Duša joj je u trenu izletjela iz tijela. – Carinna! – zazvala sam opet je privivši uza se. – Recite nešto, draga. – Usne su joj ostale krute, a oči skamenjene. Pogladila sam je po obrazu, toplom, ali nepomičnom. Znala sam da je svršeno. Iz čiste žalosti počela sam udarati oko sebe kao razočarano dijete. Sirota moja gospodarica, jecala sam. Prešla je toliki put samo da bi umrla bez ikoga svoga da je utješi. Nježno sam joj obrisala znojno lice. Zatim ruke i grudi pune mlijeka, prošarane plavim žilama. Tek kada je moja topla krpa prešla po nabreklome trbuhu, sjetila sam se sirotoga djeteta, zatočenoga unutra. Uto se koža trbuha uzbibala i zatreperila. Ispustila sam krpu i prekrila rukom usta. Dijete je bilo živo. – Ne – glasno sam dahnula. Pa nije valjda preživjelo majčinu smrt? Noge su mi malaksale pa sam si privukla stolac i potrudila se razbistriti glavu. Vratila mi se strašna uspomena: onaj mali jelen koji je u mawtonskoj smočnici ispao iz majčina trupla. Bacila sam pogled na Carinnino lice. Bila je ukočena i beživotna kao kameni kipovi na terasi. Opet sam pružila ruku prema njezinome trbuhu. Nije bio posve hladan i još je bio podatan na dodir. Glatka koža zadrhtala je od novog pokreta, napinjući se da je iznutra gura nožica. Rekla sam si da moram brzo djelovati. Rekla sam si da, osim liječnika, ja ovdje najvještije baratam nožem. Posve se blago tresući, prekrila sam joj intimne dijelove čistom krpom i dohvatila svoj srebrni nož.


– Bože, oprosti mi – pomolila sam se. Opipavala sam trbuh vršcima prstiju i procijenila da bi rez po sredini jamačno ubio dijete. Zaključila sam da treba žrtvovati donji dio trbuha i ondje razrezati otvor. Pokušala sam umiriti nepravilno disanje. U tom trenutku, priznajem da bi mi bilo laknulo da je dijete umrlo. Ali nije. Opet se pomaklo, hvatajući dah, zatočeno u njezinoj utrobi kao mačak u vreći. Najnježnije što sam mogla, prislonila sam vrh noža na blijedo meso. Pritisnula sam i zarežala kožu. Krv je prokuljala i zaklonila mi pogled. Dio sam obrisala i dublje zarila nož moleći ispod glasa Očenaš i dijelove drugih molitvi. Prvi rez je bio odveć plitak pa sam samo posvuda razlila krv. Gotovo sam izgubila svijest od vrtoglavice. – Ovo je obično mesarenje – ponavljala sam si. Ovoga puta natjerala sam se da zasiječem dublje. Prorezala sam sloj bijele masti i jače gurnula nož. Stigla sam do crvenog mesa, ali ništa nisam pronašla. Usta su mi bila suha, a grlo stegnuto. Počela sam se gušiti i kašljati vidjevši krvavo djelo svojih ruku. Sada mi je ruke oblijevala krv pa sam zastala da ih obrišem već natopljenom krpom. Željela sam sjesti da dođem do daha, ali spoznaja da mi vrijeme istječe natjeralo me da zarežem dublje. Premirala sam od straha da ću ubiti dijete, znajući da mu je moje sječivo sada već blizu. Stoga sam stegnuta srca podigla razrezan komad gospodaričina trbuha i zavirila unutra. Medu grimiznim mesom, ugledala sam nešto tamno i slijepljeno. Uvukavši ruku u vlažnu toplinu njezina trbuha, napipala sam nešto okruglo, prekriveno kliskom, slijepljenom kosom. Tada sam počela revno rezati, ne obazirući se na krv koju razlijevam, očajnički se trudeći osloboditi zarobljeno dijete. Drugi put sam joj posegnula u utrobu i dohvatila klisku lubanju. Tada sam jače povukla. Uz mnogo sluzavog koprcanja, dijete je kliznulo iz proreza, sivo i krvavo. Palo je na krvave plahte zatvorenih očiju, ali udovi su mu se slabašno batrgah. Za njim se vukla pupčana vrpca nalik na sivu, naboranu kobasicu. Posljednjim rezom oslobodila sam dijete. Znala sam da ga moram oprati, ali zamalo mi je ispalo dok sam ga nosila do vjedra. Pritom sam zahvaljivala Bogu, zadivljena što je dijete živo. Kada sam s djeteta sprala toplu, masnu sluz, poprimilo je bolju boju. Bila je to malena djevojčica s tamnim paperjem na glavici i lišćem nalik na zgaženu voćku. Lubanja joj je bila naherena u stranu kao pogrešno izrasla jabuka, ali zaključila sam da je to od duge stiješnjenosti. Srce mi je zaplesalo jer je živa. Privila sam je na grudi i sretno slušala kako zdravo plače. Osokolila me njezina mekoća, kao i lamatanje


njezinih nožica te glavica nalik na kvrgavu breskvicu koja mi se ljuljala pred usnama. Zatim sam je umotala i položila je u drvenu škrinju koja će joj služiti kao kolijevka. Dugo sam stajala nad njom, diveći joj se dok je šmrcala i trzala se te naposljetku zaspala. Prije negoli sam si dopustila leći u krevet, počela sam sređivati gospodaricu. Pomislila sam da bih joj mogla povezati trbuh ako plahtu narežem na vrpce. Stajala sam nad njom podignuta noža da razrežem plahtu, a onda se naježila osjetivši da me netko motri. Kada sam se osvrnula, zamalo sam poskočila od straha jer je na vratima stajao gospodin Pars. – Biddy! – viknuo je. – Što si učinila svojoj gospodarici? Počela sam mucati što se dogodilo, da je umrla pri porodu, ali zvučala sam nesuvislo. – Hvala Bogu što ste se vratili – rekla sam na kraju. – Čekala sam i čekala liječnika. Ali sada je prekasno. Nije se maknuo iz sjene na pragu. Vidjela sam da namršteno gleda moju gospodaricu, koja je ležala blijeda i gotovo gola, rasječena kao truplo na bojištu. – To vidim. Sada odloži nož, curo. – Spustila sam pogled na svoju ruku krvavu do lakta. Ispustila sam nož koji je zveknuo na pod. – Hvala Bogu što ste se vratili, gospodine – ponovila sam iz sveg srca. – Kada je umrla, nisam znala što bih. – Kada je umrla? – Nisam mu vidjela lice jer je stajao daleko od svijeća. – Ne, Biddy. Nije mogla preživjeti kada si je zaklala. – Zaklala? – povikala sam. – Rekla sam vam da sam je rasjekla kada je već bila mrtva i počela se hladiti. Pogledajte. – Pokazala sam mu kolijevku. – Spasila sam dijete. Napravio je nekoliko koraka i bacio pogled na smotuljak koji je sada mirno ležao u kolijevci. – Blagi Bože, glava mu je čudovišna. – To će se vjerojatno ispraviti, gospodine. Porod je bio strašan. – Vidim što vidim, Biddy. Nož u ruci, gospodarica mrtva. Gle. – Ozbiljno je pokazao na mene. – Haljina ti je natopljena krvlju. Ne, to je njezina haljina, nije li? Ona zlatna haljina iz Pariza? Curo, što si to učinila? Na to mi je srce palo u pete kao kamen.


– Tvoja gospodarica bila je posve dobro kada sam je ostavio. – Njegova optužba nije bila mahnita, zvučao je kao da mu je žao, kao da me žali. – Gospodine Pars, nikada ne bih naudila milostivi. Voljela sam je. Znate to. – Pred sudom moje mišljenje možda neće biti presudno, Biddy. Ostavio sam je – Kriste, vjeruj mi, čilu i sretnu. A onda se vratim i zateknem ovaj užas. Jao, zar su ti glavom toliko zavrtjeli dragulji i kočoperenje da si je morala ubiti? – Gospodine Pars! Ta to sam ja, Biddy. Kako možete reći takvo što? Uzmaknuo je sa svjetla tako da se pretvorio u sjenu koja govori. – Nekoć sam vjerovao da te poznajem, Biddy. Ali razmisli o tome koliko si se promijenila proteklih nekoliko tjedana. Postoji dovoljno svjedoka da si paradirala naokolo glumeći nju dok je ona bila odveć bolesna da te spriječi. Priznajem, nije niti ona bila posve nedužna. No moram slijediti savjest. Ako me pozovu pred suca, moći ću reći samo ono što sam na vlastite oči vidio. – Ne biste valjda. Bože, pomozi, pa objesili bi me! Možda vidjevši da me obuzeo pravi užas, pogledao me malo blaže. – Bila je to duga i naporna noć. Hajde da odspavamo prije ikakvih naglih odluka. Na tome sam mu bila toliko zahvalna da su mi se oči napunile suzama. – Hvala vam, gospodine Pars. Možda postoji način da ovo sredimo, budeš li činila što ti kažem. – Sve bih učinila, gospodine. – Glas mi je drhtao od olakšanja. Zatim je teškim korakom otišao u svoju sobu i čula sam kako okreće ključ u bravi. Vratila sam se pospremanju sobe, koja je izgledala kao klaonica. Koliko god se trudila, nisam uspjela zatvoriti gospodaričine oči jer nisam imala dva teška engleska penija. Stoga mi se činilo da me razrogačene gospodaričine oči preklinju dok sam zamatala krvave plahte da ih bacim u vatru. “Kada bi bar ona mogla govoriti u moju obranu”, pomislila sam. I zapitala sam se što bi gospodin Pars rekao da je čuo gospodaričino priznanje da su ona i njezin stric doista nasamarili sir Geoffreyja radi novca. Vjerojatno bi rekao da je to oduvijek naslućivao. Dala sam sve od sebe da je uredim te odnijela vrč, nož i posude natrag u kuhinju. Bengo je ondje još lajao pred vratima, ali udarcem čizmom u stražnjicu potjerala sam ga natrag da ne pobjegne. Budući da nisam mogla ostaviti


Carinninu kćerkicu u onoj odaji smrti, uzela sam taj nedužni smotuljak u naručaj i ponijela ga u svoj krevet.


XXXIII. VILA OMBROSA Velika subota, 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Pogrebni kolačići ~ Uzmite pola kilograma šećera i dekagram blamiranih badema koje dobro usitnite pa pomiješajte s pet žlica slatkoga vrhnja. Dodajte zrnje ambre, a zatim tri ili četiri žlice brašna. Raspodijelite u papirnate lijesove i pecite u pećnici. Kada se osuše, svaki vežite bijelom vrpcom koju zapečatite crnim voskom. Prikladni stihovi glase ovako: Zbogom, prijatelji tužni, zbogom, Ne plačite jer ovo nije kraj, Uskoro se nadam biti s Bogom, Gdje čekat ću vas na ulazu u raj. Pogrebni kolačići pripremljeni povodom smrti lorda Charlesa Gricea, 1681., zapisan urednim, starinskim pisarskim rukopisom u Kuharičin dragulj


P

remda sam bila umorna kao pas, te sam noći nespokojno spavala. Beba je ležala pokraj mene i svakih nekoliko sati budilo me njezino stenjanje. Privila bih je

bliže sebi i utješilo bi me njezino tjelešce, kao što mislim da je nju tješila moja toplina. U sitne noćne sate, mislima su mi šibale najstrašnije slike: tupe, porculanske oči moje mrtve gospodarice i njezino grimizno, raščerečeno meso te Renzove riječi da ću poći s njim ako ga ljubim. Ali najgora je bila prijetnja gospodina Parsa da će se pobrinuti da me objese zbog ubojstva. Vješala. Malaksala bih od užasa pri samoj pomisli na drvo za vješanje i taj posljednji hod do sramotne smrti. Stoga sam se razvedrila kada je zora napokon pukla iza grilja i kada sam vidjela bebine sive oči kako s povjerenjem gledaju u moje. Tako mi svega, zaprepastilo me kako se iz tih noćnih užasa izrodila ova slatka, vedra djevojčica. Neko vrijeme sam je zibala, pjevajući joj glupave pjesmice i trljajući prstiće na rukama i nogama, koji su još bili zgrčeni od dugotrajnog, svijenog položaja. Istina, glavica joj je još bila iskošena, ali nježno sam je trljala mašću dok nije izgledala malo bolje. No istodobno mi se grlo grčilo od sućuti, jer je bila tako krhko stvorenje bez majke, u ovome tuđinskome kraju. Kada sam otvorila vrata kuhinje, Bengo je izjurio kao mahnit. Došlo mi je da ga izbatinam kada sam vidjela da je divljao po kuhinji, razbacujući posude i razbivši najbolju Carinninu šalicu za čaj. Brzo sam zagrijala malo mlijeka i, budući da nisam imala bočicu s dudom, nahranila sam djevojčicu iz žlice, kap po kap. Mlijeko pomiješano s malo vina i meda ju je primirilo, a čim su joj se vjeđe počele sklapati, umotala sam je i stavila u košaru za kruh pa se pomolila da ostane tiho. Ubrzo sam čula kako gospodin Pars ustaje i podsjetila se da moram biti oprezna jer taj čovjek drži moj život u rukama. Dok sam mazala njegova peciva maslacem, razmišljala sam o svemu – sudac bi mogao pomisliti isto što i gospodin Pars, da sam naudila svojoj gospodarici. Nisam mogla vjerovati da mi se tako nečujno prišuljao dok mi je nož bio podignut nad njezinim tijelom. Kada sam pokušala obrazložiti svoju nedužnost, to nije bilo lako. Kao što je gospodin Pars rekao, bilo je mnogo svjedoka da sam nosila Carinnine oprave i predstavljala se kao ona dok je ona bolovala u postelji. Za mene su se mogli založiti


samo gospodin Pars i Jesmire, a Jesmire me, kao što je sama rekla, nije mogla živu smisliti. Koliko sam znala, gospodin Loveday kao rob ne bi imao prava svjedočiti pred sudom. Čuvši da se gospodin Pars spusta stubištem, pohitala sam do njega i poslužila mu doručak. Pokušala sam mu nešto iščitati s lica, ali bilo je nepronicljivo kao uvijek. Čim sam čula da je u salonu prestalo kuckanje pribora za jelo, ušla sam i spustila se u tako dubok kniks kakav mjesecima nisam izvela. – Gospodine Pars, rekli ste da ćete biti dobri prema meni budem li vas slušala. Zapalio je prvu lulu u danu i zavalio se u jedan od velikih naslonjača u salonu. Bilo ga je neobično vidjeti u prizemlju i, istinu da kažem, djelovao je opuštenije nego u zadnje vrijeme, kao da je zaposjeo vilu sada kada je gospodarica mrtva. – Znači, spremna si pokazati pokornost, je li? – Da, gospodine. I istinski mi je žao gospodarice. Umrla je prirodnom smrću, gospodine. Čekala sam i čekala vas i liječnika... Podigao je ruku da me ušutka. – Dosta. Moramo se za štošta pobrinuti. Prvo, uredit ćeš pokop te sirote žene. I u međuvremenu se moraš riješiti djeteta. Srce mi je zatutnjalo kao bubanj jer ga isprva nisam shvatila. A onda sam se sjetila zamisli ledi Carinne. – Mislite, da zamolim samostan da potraži udomitelje, gospodine? – Tako je. Pretpostavljam da bi forme radi trebala poći u gospodaričinoj haljini. Djelovalo bi čudno da odjednom neka tajanstvena Biddy počne landrati naokolo. – Dobro, gospodine. A vi ćete pisati da javite njezinoj obitelji? Strašne li vijesti za sir Geoffreyja. I njezina strica, i gospodina Kitta. – Ja ću obaviti sve formalnosti. Na ovoj vrućini ne smijemo časiti. Pokop mora biti sutra. – Hvala vam, gospodine. I nećete zvati suca, gospodine? – Kao što rekoh, čini što ti kažem i razmislit ću o tome. Još itekako nespokojna, spustila sam se u kniks i počela sakupljati njegovo posuđe.


– Još nešto – reče posve mirnim glasom. – Moram sabrati njezinu imovinu. A ne mogu pronaći dragulj. Zamalo mi je ispao čajnik od straha. Nisam mogla zaboraviti da sam joj na samrtnoj postelji obećala kako mu ga neću predati. – Zar ga ti nisi nedavno nosila? – Glas mu je bio bremenit sumnjom. Usta su mi postala suha kao piljevina. Pomolila sam se da je dragulj ondje gdje sam ga i ostavila, u mojoj sobi. – Jesam, gospodine. Ali vratila sam ga gospodarici. Potražit ću ga u njezinim kutijama. – Njezinim kutijama? Dobro. Idi. – Šutke me gledao kroz vitice dima. – Jer ako je dragulj nestao, jasno ti je da to na cijelu priču baca vrlo neveselo svjetlo. * Bio je vruć, sparan dan jer u noći nije bilo pljuska. Odlučila sam prošetati s bebom, jer je Jesmire bila uzela kočiju, a nisam imala hrabrosti sama jahati na konju. Stoga sam umotala siroto biće u rubac i, premda dama to ne bi učinila, vezala si ga na bok kao žene u Scarthu kada idu skupljati ugljen. Odjenula sam gospodaričinu plavu haljinu iz Pariza i osjećala se kao pravi cirkus dok sam se vukla cestom prema Ombrosi. Kada sam napokon prošla kamene bedeme, probadalo me u boku kao da mi netko zabija u nj mesarsku iglu. Prošla sam pokraj nekoliko starica koje su sjedile na pragu i grupe staraca koji su kartali masnim kartama pod prastarim lukovima. Zurili su kao uvijek, drski i radoznali, ali nisu ništa govorili dok nisam prošla. Prisjetivši se grofovih uputa, produžila sam cestom do vrha brda. Napokon sam nad sobom ugledala smeđi toranj i kamene zidine samostana. Tada je već sjalo mutno sunce pa sam proklinjala tijesni steznik koji mi je otežavao disanje. Cesta je vijugala pa su mi zgrade bile sad istočno, sad sjeverno, vječno izvan dohvata. No naposljetku, nakon što sam prešla mnogo kilometara tvrdoga puta, skrenula sam za zavoj i našla se pred trošnom vratarnicom. Pokucala sam na dveri okovane željezom. Nekoliko minuta nitko nije došao. Sada kada je više nisu zibali moji koraci, dijete je zaplakalo, a mene su zubi zaboljeli od vriskova što su ih ispuštale njezine ružičaste desni. Ponovno sam pokucala, sve ljuća.


Vrag odnio te papiste, proklela sam ih ispod glasa. Zar vječno moraju ljubiti nožne prste kamenih idola i brojati perlice? Uto je zaškripao prozorčić u vratima i provirilo je sumnjičavo oko. Što sam bolje mogla, rekla sam na talijanskome da tražim obitelj za bebu, što ću obilato platiti. Bez riječi pozdrava, namrgođena opatica otvorila je zasun na vratima pa sam ušla za njom. Našle smo se u nekakvom dvorištu u kojem je korijen izbijao između kamenih ploča na podu, a koze se tukle oko ostataka hrane iz kuhinje. Slijedila sam je dok se gegala prema sumračnoj izbi u kojoj je sjela za stol. Nad nama je visjela slika Bogorodice, srca izbodena strijelama kao da je živjastučić za igle. S glasnim uzdahom, opatica je posegnula za škrinjicom i pružila mi je da ubacim novac. Imala sam spremnu srebrnu liru, ali sada kad sam vidjela to mjesto, nekako je nisam bila spremna predati.

– La bambina? – upitala sam. Tražila sam da mi pokažu gdje će dijete biti smješteno dok se sve ne riješi. Stara opatica se namrštila i protresla mi škrinjicu pred nosom. “Vrag te odnio, stara vještice”, pomislila sam. – Dove la bambina? – Nisam se mogla sjetiti talijanske riječi. – Dorme? – oštro sam upitala. Bio je to dvoboj volje, ali nisam kanila ostaviti Carinnino dijete dok ne vidim gdje će provesti noć. A ono što sam nakon prepirke gestama vidjela, bilo je uistinu bijedno.

Bastardi, kako ili je stara opatica nazivala, bili su predavani obitelji koja je živjela u mračnoj potleušici s prorezima umjesto prozora. Preostalo nekoliko djece bilo je mršavo i odrpano. Za njih je bila zadužena neka mrgodna žena s velikim štapom u ruci. Okrenula sam se na peti i otišla iz tog pakla. Ni u ludilu ne bih mogla ostaviti milu djevojčicu u toj bijednoj rupčagi. Natrag do sela gonio me bijes. Beba je opet plakala, vjerojatno gladna majčina mlijeka. Pronašla sam poznatu tržnicu i raspitala se kod prodavača, moleći se da postoji netko kome je potreban novac. Jedan sat poslije pronašla sam Carlu – bucmastu, šutljivu četrnaestogodišnjakinju koju je majka proklinjala premda je njezino dijete bez oca umrlo. Mokre mrlje na poprsju njezine haljine rekle su mi sve što sam trebala znati. I tako sam njezinoj majci ponudila pola novca koji sam bila namijenila samostanu i obećala djevojci ostatak ako se njezino mlijeko pokaže dobrim. Dogovorile smo se da će doći sutradan navečer nakon što je svećenik ispovijedi, a potom sam kupila vrč svježeg kravljeg mlijeka.


Polako sam se vraćala svijetlom cestom, tjerajući muhe i pokušavajući namjestiti Evelinu na boku. Ime sam izabrala s naslovnice jedne od gospodaričinih knjiga, pomislivši kako je lijepo moderno, a ne kao breme koje ja moram cijeloga života nositi kao prokleta Obedience. Istinu da kažem, obuzela me velika čežnja da zadržim dijete. Da, znala sam da je to glupo, ali nisam se mogla rastati od nje. Srce mi je zarobila time kako me stezala i svojom još neoblikovanom mekoćom, kao da bi se razbila lako poput ljuske jajeta. No nisam uspijevala smisliti kako bih je mogla kriti od gospodina Parsa dok ne smislim kamo ću s njom. Bojažljivo sam se ogledavala dok su me bolne noge vukle dugim prilazom prema vili. Iza kuće se nešto događalo jer se iz vrta vila tamna perjanica dima, a zrak je smrdio po pepelu. Pokušavši dijete sakriti pod plašt, uvukla sam se na glavni ulaz i, zadržavajući dah, vješto se odšuljala u kuhinju. Hvala Bogu što je gospodin Pars bio iza kuće. Kroz kuhinjski prozor vidjela sam da pali veliku hrpu stvari u vrtu. Zagrijala sam mlijeka kojeg je Evelina malo popila sa žlice, nakon čega sam je čvrsto usnulu odložila u košaru. Onda je na vrata zagrebao onaj davež Bengo i, da mi uveća muku, odvratno povratio. To štakorsko stvorenje hodalo je kao pijanac, što je bio komičan prizor. S njuške mu je visjela nit sasušene zelene povraćotine, čije sam tragove pronašla i u dvorištu. Bojeći se da će otkriti Evelinu gospodinu Parsu, zatvorila sam pred njim vrata i ostavila mu posudicu s vodom. Znala sam da moram krenuti već sutra. Kad god bih bacila pogled kroz prozor na gospodina Parsa, obuzimao bi me sve veći nemir. Premda je bio prilično daleko, vidjela sam kako se samodopadno drži: s velikim je zadovoljstvom uništavao gospodaričine stvari. Nisam bila glupa i znala sam da sam se, donijevši malu Evelinu natrag kući, oglušila o njegovu zapovijed. Sjetivši se drugoga zahtjeva, usplahirila sam se zbog Carinnina dragulja. Uto je odzvonilo četiri poslijepodne. “Ta gospodin Loveday vraća se za samo dva sata”, vedro sam se podsjetila. I da održim dobro raspoloženje, počela sam raditi ono što me uvijek umiri. Počela sam kuhati. U smočnici je visio goveđi but za Uskrs pa sam ga jednostavno nataknula na ražanj. U smočnici je bilo još svježih sastojaka, koje sam sve mogla potrošiti budući da sutradan odlazim. “Kada se gospodin Loveday vrati, sve će biti dobro”, uvjeravala


sam se. Sigurno će nam se poslije putovi razići, aja ću Evelinu povesti sa sobom. Te večeri trebalo je pripremiti karmine za Carinnu i to je bilo najmanje što sam mogla učiniti u njezin spomen. Izvadivši Kuharičin dragulj, pronašla sam krasne recepte. Kada sam izvadila krpe, kuhače i zdjele, svi moji strahovi odjednom su mi se učinili besmislenima. Prvo sam napravila pite i ispekla lijepu bijelu štrucu kruha. Potom sam napravila smjesu za pogrebne kolačiće, a zadovoljstvo pripreme tog neobičnog i zanimljivog recepta djelovalo je kao melem za moje živce. Dok sam mrvila, prosijavala i brižno izrezivala papirnate ljesove, kako su nazvani u starome receptu, bila bih sretna da mi nad glavom nije visio gospodin Pars i njegova ružna prijetnja. “Pa to je ono što želim”, iznenada sam shvatila – raditi u vlastitoj kuhinji uz maleno djetešce. Utroba me zaboljela pri pomisli na moje nerođene sinove i kćeri za koje bih se borila kao vučica kada bi im netko pokušao nauditi. A ubila bih i onoga tko ikada pokuša išta učiniti nažao Evelini. Neobično je kako ima ljudi koji bistrije misle s lulom među zubima, a drugima treba igla pod prstima. Za mene, do spoznaje su najbrže vodile jednolične kuharske radnje. Prvo sam se sjetila dragulja i čudesno dobrog skrovišta u kojemu ću ga spasiti od gospodina Parsa. U tren oka sam ga sakrila i znala da sam ispunila gospodaričinu samrtnu želju. Potom sam se vratila poslu i stol u blagovaonici ubrzo je bio prekriven bijelim stolnjakom, a moje pite, govedina i voćke servirane prema vrlo otmjenom, geometrijskom rasporedu. Prebacivši ravnomjerno mješavinu za pogrebne kolačiće u papirnate kalupe, svi djelići događaja iz proteklih nekoliko mjeseci polako su počeli dolaziti na mjesto. Dok sam pekla prvu turu, sjetila sam se kako je gospodarica bila draga kada mi je dala svoje kozmetičke vodice. Perući posude, sjetila sam se svoje glupe sumnje da je sasafrasom otrovala sir Geoffreyja. Dok sam vadila kolačiće iz pećnice, pomislila sam kako li sam samo glupa bila misleći da bi moja gospodarica ikoga mogla otrovati – sudeći po brzom slabljenju njezina zdravlja, gotovo bi se reklo da je ona bila otrovana. Tresnula sam vrućom pločom s kolačićima na stol. Evelina je trznula ručicom, ali se primirila nakon što je neko vrijeme sisala nasuho pa opet utonula u san. Otrov? To je morala biti glupost. A opet – Carinnina zelena povraćotina nije mogla biti obična žuč. A usto je i Bengu bilo zlo – to me zapravo cijelo vrijeme kopkalo – i također je povratio zelenu tekućinu. Pritisnula sam prstima usne kako mi ne bi nikada izletjela takva riječ. Ne, mora da sam u krivu, ta zar nisam sama kuhala i posluživala svu


gospodaričinu hranu? Možda je to ipak bila neka zaraza, nagađala sam. Na trenutak me umirio melem olakšanja. Ali opet, kakva bi to zaraza mogla napasti samo nju i Benga? Znači, moralo je posrijedi biti nešto što je pojela. Dobro, jela je kremu od limuna, ništa više, a nju sam ja spravila. Štoviše, kušala sam je i bila zadovoljna. No Bengo je također povraćao zeleno. Što su to oboje jeli, a da to nitko drugi nije taknuo? Srce mi je bubnjalo kao ludo kada sam bacila pogled kroz prozor da se uvjerim kako je gospodin Pars još pokraj lomače. Bio je, ali zašto su me noge, kada god bih ga ugledala, tjerale da bježim što dalje mogu? Zatvorila sam oči. Što su jeli gospodarica i Bengo? Odavna je odustala od slatkiša i u njezinoj odaji nije bilo hrane. Je li što popila? Samo čaj od gaveza. Uto me pogodi ledena strelica straha. Toga jutra je Bengo prolio ostatak njezina čaja od gaveza i kada je razbio šalicu, tekućina se razlila po podu. Taj glupi pas sigurno ju je polizao. No i to sam morala odbaciti. Samo smo ja i gospodin Loveday kupovali taj čaj na tržnici. No mutno sam zapamtila, kao u polusnu, da mi je Carinna spomenula kako joj je gospodin Pars sinoć donio čaj. To je morao biti čaj od gaveza. Zamislila sam ga kako stoji na njezinome uzglavlju. Posudica od orahovine puna razmrvljena lišća. Opet sam bacila pogled kroz prozor. Gospodin Pars bacio je u vatru velik kovčeg i bockao ga štapom. Evelina je spokojno drijemala, a sitne vjeđe su joj treperile. Što sam tiše mogla, odšuljala sam se hodnikom pa uza stube. Brzo ću pronaći čaj i uvjeriti se da ga nije zamijenio drugim. Ali korak mi se usporio kada sam se približila gospodaričinoj sobi. Njezino tijelo nisam vidjela od sinoć. Gurnuvši vrata, vidjela sam da je još prekrivena plahtom, premda je pet–šest muha kružilo nad tijelom poput stražara. Brzo prišavši stoliću, pronašla sam posudicu zatvorena poklopca, bas kako treba biti. Otvorila sam je i vidjela svjetlozelene listove. “Bogu hvala”, rekla sam si. “Ovo je lišće gaveza.” Uzdahnula sam i iz navike uzela nekoliko listića pa ih razmrvila palcem i kažiprstom. A onda sam prinijela prste nosu i ponjušila. Nije to bio miris gaveza. Gavez miriše biljno, kao memljivi peršin. Ovaj miris je podsjećao na mak i osjećao se više u nosnoj šupljini. Opet sam ponjušila, gurnuvši nos duboko u posudicu. To je bilo nešto što poznajem, miris koji sam mnogo puta osjetila.


Tada sam, prinijevši lice tako blizu, na listovima ugledala sitne dlačice. Tada mi je sinulo ime, narodsko ime biljke slavne i kao lijek i kao otrov. Naprstak. Kada je nešto zaškripalo na stubištu poskočila sam kao prestrašen zec. Pokušala sam tiho spustiti poklopac, ali kliznuo mi je kroz masne prste i zveknuo kao klepetuša za vrane. Na vratima je stajao gospodin Pars. Ulovio me na djelu. – Oduvijek sam znao da si bistra, Biddy. – Cerio se kao da je zadovoljan mnome, ali zaključila sam da je zadovoljniji sobom. – Ako me itko mogao otkriti, to si bila ti. Sledila sam se. Među nama je ležala samo moja pokojna gospodarica. “Bože”, pomislila sam. “On ju je ubio.” Podigla sam zgranut pogled s trupla ubijene žene na lice njezina upravitelja, tako zadovoljnog sama sobom. Otvorila sam usta ne bih li ga nekako navela da nastavi pričati, ali glas mi je zvučao piskutavo i grčevito. – Naprstak i gavez. Tako ih je lako zamijeniti. Prekrižio je ruke i oslonio se o dovratak. – Tako mi je rekla ledi Maria. Bila je prava stručnjakinja za ljekovite biljke. Naučila me uzgajati vlastiti podbjel i još mnogo toga. E, to je bila prava dama, a ne ova prljava kurva. – Pokazao je glavom tijelo koje je ležalo između nas. Bacivši pogled na prozor, vidjela sam da su grilje čvrsto zatvorene. Tim putem nisam mogla pobjeći. “Gospode, ne daj na umrem”, nečujno mi je odzvanjalo u glavi. Vjerovala sam da bi se gospodin Loveday mogao svakog časa vratiti, samo da nekako uspijem zapričati gospodina Parsa. – Koliko ga već dugo pije? – Otkako smo prenoćili u Ashfordu. Prvi put sam ga zamijenio onoga dana kada sam te iznenadio u njezinoj sobi. Trebao sam odmah naslutiti kakvu opačinu smjera jer sam te bio zamijenio s njom i oslovio te njezinim imenom. Nadmašila me povevši te sa sobom. No nitko od vas nije primijetio da sam podmetnuo naprstak. Doduše, u Torinu je doza bila prevelika, sjećaš se? Toj kuji je srce zamalo stalo. Brinulo me samo da ćeš ti prije ili poslije primijetiti. Slabašno sam odmahnula glavom. – Ali tebi su zavrtjeli glavom, zar ne? Za to se pobrinula. Ne možeš zamisliti moje zadovoljstvo dok sam je gledao kako danju i noću pije otrov koji sam vlastoručno pripremio. U Torinu sam utvrdio pravu dozu. Sinoć sam je samo utrostručio.


– Ali liječnik bi to bio primijetio. – Koji liječnik? Sinoć sam samo malo kružio cestama. Opet sam morala panično smisliti pitanje kako bih ga navela da nastavi govoriti. – Ali zašto ste ju – mrzili? Nasmijao se kao da sam idiot. – Zaboravio sam kako još uvijek vjeruješ da je ta vražja kujetina bila nedužna. Da si vidjela njezino gramzljivo lice kada je tek stigla u Mawton, ne bi je pristala oponašati. Nema što oni ne bi bili učinili za novac. Njezina sam strica upoznao na sudu kada sam tražio način da vratim Pars Ford, nakon što je sir Geoffrey prijetnjama natjerao mojega oca da mu ga preda. Mislio sam da bih si mogao krišom opet prepisati to zemljište, jer što bi o tome znali sir Geoffreyjevi nasljednici? No odvjetnik s kojim sam se posavjetovao, neki žabac u masnoj vlasulji, rekao mi je da je to nemoguće učiniti krišom te da bih morao platiti trenutačnu vrijednost zemljišta. Da platim golem iznos za nešto što mi po pravu pripada? Nisam mogao zaboraviti na tu stvar pa je gnjila u meni. Tješio sam se u krčmi u blizini suda, gdje sam upoznao Quentina. On je, prirodno, bio spreman na prijevaru. Počeli smo razgovarati i ustanovili da jedan drugome možemo biti od koristi. Sporazumjeli smo se, odgovorno, da ćemo među sobom podijeliti sir Geoffreyjevo bogatstvo, pola–pola. Rekao je da ima svježu mladu nećakinju i traži bogatog rogonju, a meni – meni su bih potrebni drugi da odvrate pozornost od moje uloge u svemu. Što će mi Pars Ford, ako se mogu domoći sir Geoffreyjeva bogatstva? Trebao mi je par varalica da preuzmu krivnju. Tko bi uočio moju ulogu nakon što koristoljubiva nevjesta sve proćerda? Cijelu je smicalicu osmislio moj bridak um. Quentin i Carinna uletjeli su kao muhe u med. Tišina me prestrašila pa sam promucala novo pitanje: A zašto niste podijelili imutak kao što ste dogovorili? Prijezirno je upro prstom u moju gospodaricu. – Zato što se ova kuja ogriješila o svoju riječ. Čim se udala za sir Geoffreyja, započela je vlastitu igru. Ta prokleta gadura odjednom se odlučila za putovanje i priprijetila mi da će ponijeti sav novac u tuđinu, a mene ostaviti s gaćama na štapu. Rekla je da će me u protivnome uništiti, jer će pokazati kreditno pismo koje smo zajedno sastavili u Irskoj, a na njemu je lažni sir Geoffreyjev potpis koji sam ja krivotvorio. Uništiti me! Koliko li mi je samo neprilika ta bludnica prouzročila tjerajući me da trčkaram cijelim ovim putem za


njezinim skutima samo da joj se dodvorim. A novac je rasipala samo da mene razjari, znaš? Jednoga dana na žalu u Doveru rekla je da će u Parizu potrošiti moj dvostruki udio. Čudo je što je nisam prije uklonio. Žal u Doveru. Sjetila sam se dvije figure, muškarca u sivome kaputu koji brzo hoda stežući pesnice. – I dragulj nije puštala iz vida. Otkako mi ga je ledi Maria pokazala kada sam se prvi put odvezao u Yorkshire po tu milu damu, čeznuo sam za tim draguljem. Stoga ga predaj, curo. Gospode, samo ne dragulj. Morala sam ga navesti da se nastavi hvaliti. – Tko je otac Carinnina djeteta? – Samo vrag zna s kakvim je to prljavim pokvarenjakom legla. Ja sam samo znao da ne može biti sir Geoffreyjevo. – Naravno da ste znali – odbrusila sam mu. – Bio je boginjav i na rubu groba. Pars se kratko, kiselo osmjehne. – Jest, vrag mu dušu odnio. Dok je on imao snage da živi kao truli leš, boginje su ubile svako dijete koje je ledi Maria začela te naposljetku dotukle i nju. Čirevi su joj dosegli srce. Imala je odvratnu ranu, baš ovdje. – Očiju vatreno zagledanih u daljinu dodirne si široke grudi. – Skrivala ju je Mawtonskom ružom. Morala sam ga odvratiti od misli o dragulju. – Ali dopustili ste da se ledi Carinna uda za njega znajući da će i ona postupno umrijeti ako legne s njime? – Zaslužila je to. Nitko nije mogao zamijeniti Mariju. – Zatim se pribere. – Dakle, gdje je dragulj? Trudila sam se da mi lice ostane prazno kao tanjur od bijela porculana. – Ne znam. Tada se pokrene, polako koračajući po sobi tako da sam ustuknula do zida kao prestrašen pas. Zaustavio se nekoliko centimetara od mene, tako teško dišući da sam osjećala njegov zadah. – Biddy – rekao je podrugljivo nagnuvši glavu u stranu kao da je zabrinut. – Već neko vrijeme sam zabrinut za tebe, curo. Carinna te zarazila maštarijama koje te mogu samo upropastiti. A i udvaranje onog blesavog grofa ti je zavrtjelo glavom. – Napućio je tanke usne, a crvene žilice zarumenjele su mu obraze kao da je žigosan. – Zaboravljaš da si obična kuhinjska drolja.


Otvorila sam usta, ali nisu izašle nikakve riječi obrane. Odmjerila sam ga i ocijenila da je Humphrey Pars dvostruko teži od mene. Nisam mu se mogla oprijeti. Zurili smo jedno u drugo, a ja sam u njegovim očima vidjela nešto sirovo i čudovišno, što je inače krio. – One budale su te razmazile, Biddy. I ne budeš li podupirala stare prijatelje, budeš li se pokazala izdajicom... Govorio je posve polako i pijevno, gledajući me i trljajući si prste kao da briše hladan znoj. – Gospodine Pars – rekla sam cvileći kao kakva prosjakinja. – Možete mi vjerovati, gospodine. Uvijek mi možete... Uto mi do ušiju iz daljine dopre neki zvuk. Prvo sam ga čula samo ja. Evelina se probudila i to objavila svijetu. Licem mu je preletjela gnjevna iskra. – Što je to? Rekao sam ti da ga se riješiš. Bebini uporni vapaji odzvanjali su praznim stubištem. – To prokleto cendralo! Istisnut ću mu sav zrak iz pluća... – Nećete! – Tražio sam samo dvije stvari. Riješi se djeteta i daj mi dragulj. Tada sam izgovorila ono što me morilo cijelog tog dugog dana. – A ako to učinim? Što onda? Namrštio se s takvom mržnjom da sam zadrhtala, jer mislim da se ni sam crni đavo ne bi šire osmjehnuo. – Večeras si baš bistra. Šteta je što ti i ona glupača niste uistinu zamijenile mjesta. Nikada me nije bila u stanju pratiti. Evelina je nastavila plakati, napinjući mi živce, pa sam otvorila usta samo da prekrijem tu buku. – Dakle nije ona kriva za sir Geoffreyjevu kap? – Ona? – Podsmjehne se. – Sir Geoffreyju sam poslao u London bocu njegovog omiljenog viskija da proslavi vjenčanje. U žestoko piće umiješao sam naprstak. Činilo se da ga nikada neće popiti, ali kada napokon jest, nije mogao izabrati bolji dan, onaj kada su se on i Carinna rastali u svađi. Žalim samo što je preživio. Panično smišljajući što bih još rekla, molila sam se da začujem gospođina Lovedayja na prilazu, ali ništa.


– Ali zar vas neće uhvatiti? – Uhvatiti? Prvo bi me trebah pronaći. Tada će već znati da je Carinna ukrala novac. Šaljem u Mawton posve precizan izvještaj o rashodima koji pokazuje da je potrošila sve do posljednjeg novčića. A pisma koja čuva moj brat Ozias dokazuju da sam učinio sve u svojoj moći da je obuzdam. Pero i tinta dokazat će da govorim istinu. – Mislila sam... za njezino ubojstvo. Usne su mu se kiselo izvile nadolje u nešto nalik na smiješak, kao da sam izvalila sjajnu šalu. – Draga moja Biddy, Carinna nije mrtva. Danas je viđena na ulicama. Čak bi i grof posvjedočio da ovo nabreklo čudovište pred nama nije Carinna. Sva sreća što je bila vrtirepka. Nikoga neće iznenaditi ako čuje da je pobjegla s tajanstvenim ljubavnikom nakon čega je više nitko nikada nije vidio. – Ne razumijem. A čiji je sutra pogreb? Soba je odjednom postala hladna i zagušljiva. Prstima sam se očajno držala za gladak zid iza sebe. – Bit će pokopana ona sirota, nesretna služavka, naravno. Ona koja je došla iz Mawtona s kopiletom u trubuhu. Ona koja si je utvarala da je pametnija od mene. Upro je u mene crvene oči, ali vidjela sam da mu se mišići trzaju da podignu tešku ruku. – Obedience Leigh. Nije bilo vremena za razmišljanje pa sam projurila ispod njegove podignute ruke prema stubištu. Uhvatio me za suknju i na trenutak me usporio, ali vukla sam i vukla dok se nisam oslobodila. Trčala sam hodnikom koliko me noge nose i već ugledala pred sobom prvu stubu. Kada sam stigla do nje, već je tutnjao za mnom. Ruka me ščepala za kosu, ali izmigoljila sam se i osjetila kako mi se ukosnice izvlače iz kose kad mu je moja prazna kapa ostala u ruci. Stuštila sam se niza stube najbrže što sam mogla. Čula sam ga kako mi dašće za vratom. Evelina je glasnije zaplakala, a meni je svaka žilica u tijelu čeznula da je zgrabi i pobjegne bilo kamo. Njegova me teška ruka zgrabila za rukav, ali sam mu se otrgnula. Evelina je vrištala, a ja sam se uvjeravala da ću stići do nje. Uto me snažan trzaj za kosu povuče unazad, a vrat mi se svije. Posrnula sam i izgubila ravnotežu. Imala sam dojam da cijelu vječnost balansiram na rubu, a onda


me pogodio snažan udarac straga u bubrege tako da sam pala niza stube, udarajući u svaku. Kada sam se skotrljala do dna, podigla sam ruke da se zaštitim, ali mi je glava snažno tresnula o pod nakon čega nisam bila svjesna više ničega.


XXXIV.

U

Livornu je bio sajmišni dan pa su glasne žene trkale Lovedayja, a njihova djeca su urlala, zurila i upirala prstom u njegove neobične crte lica. U kapetanovoj je

kući čekao u prljavoj sobi za sluge dok je Jesmire razgovarala s gospodarom. Drijemao je u zagušljivoj vrućini slušajući kako se glasovi pralja uzdižu i spuštaju te kore kmečavo potomstvo. Tada je netko otvorio grilje pa je jedva stotinu koraka dalje ugledao tirkizno more i luku prepunu jedrenjaka visokih jarbola. Pitao je ostale sluge kamo ti brodovi plove, ali njihovi odgovori bili su mu teško razumljivi. No jedna riječ odzvanjala je poput zvona. – Koči? – ponovio je. Kimnuli su. Ta ga je riječ oživjela kao snažna morska struja. Koči. U toj luci pozlaćenoj suncem i prašnom od mirodija pristao je na putu prema Engleskoj. Mogao je zamisliti natiskane trgovačke kućice, smeđooke pomorce koji nose samo zavezane bijele krpe, prelijepe žene ovalnih lica s dijamantima u probušenim nosnicama. Morao se domoći Kočija. Za tim je žudio njegov duh, manger, koji se rastezao i napinjao kao jedro na divljem vjetru. Napokon je Jesmire dotrčala natrag sitnim koračićima, pobjedonosno se trzajući. – Kapetan i ja posve ćemo odgovarati jedno drugome – reče. Štoviše, toliko joj se svidio da je obavijestila Lovedayja kako nema potrebe da se vraćaju u Ombrosu. Ali gospođice Jesmire – pobunio se – ja reći gospođici Biddy da mi danas vratimo. Nas čeka u šest sati. – Onda će se morati razočarati, zar ne? – reče Jesmire kiselo se smješkajući sebi u bradu. – Večeras ćemo prenoćiti u svratištu, a ja ću odande pisati gospodinu Parsu. Kapetan kaže da će moja soba do sutra u podne biti tip–top. Kapetan je čovjek izvrsna ukusa, vrlo pedantan... Ona je nastavila kokodakati, a Loveday se zamislio. Doista je želio razgledati ovaj grad brodova, ali nije se zebo ogriješiti o obećanje Biddy. No kako da navede Jesmire da se predomisli? Koliko god bio sretan što je u ovome gradu, nije mogao razočarati Biddy. Nakon večere, Jesmire mu je dala pismo i naložila mu da pronađe poštu. Čim se oslobodio njezina cjepidlačenja, svratio je u krčmu, naručio kupu piva pa vješto otvorio pismo i pročitao ga:


Dragi gospodine Pars, S oduševljenjem vas moram obavijestiti da sam dobila zaposlenje u izvršnome domaćinstvu umirovljenoga kapetana Williama Dodsleyja iz Casa Il Porto u Livornu. Uslijed toga, dajem otkaz i molim da mi preostalu plaću pošaljete nagore navedenu adresu. Još moram obaviti niz poslova za koje mi je potrebna kočija, koju ću poslati natrag čim uzmognem, zajedno s kočijašem i lakajem. Sluga pokorna, Gospođica Amelia Jesmire Kad je pala noć, Loveday je zaspao u svratištu. Nespokojno je spavao dok naposljetku nije naglo otvorio oči u tami. U san mu je prodro neki zvuk i glasno raščistio put do budnosti. Slušao je, polako trepćući. Pokraj njega je tiho hrkao kočijaš, tamne glave pokrivene kaputom. Opet se javio zvuk koji ga je probudio: drhtav lelek rasplakane bebe. Loveday je pozorno slušao i shvatio da je siroto biće prestrašeno. Zvuk je postajao sve glasniji dok mu nije počeo strugati po unutrašnjosti ušiju. Pokrivši se kaputom preko glave, okrene se na drugu stranu i zatvori oči. Uzalud. Zvuk je očito dopirao iz sobe od koje ga je dijelio samo tanak zid. Beba je zajecala, došla do daha i ispustila nov vapaj bolan za uši. Uzrujano je ustao i prišao prozoru da otvori grilje. Vani je zrak još bio topao i mirisao po moru i slatkoj smoli. Mjesec je bio pun, točkasta srebrna kugla koja visi tik nad krovovima. – Majko Fula – šapne mjesecu. Bila je gola i nemilosrdna, šibajući uspavani grad snažnim srebrnim zrakama. Bebin plač postao je tiši i tužniji, pretvorivši se u srceparajuće jecajeve. Mogao je dopirati od bilo kuda, jer je svratište bilo u uskoj uličici, okruženo sa svih strana nakošenim kućama. Bešumno se na vršcima prstiju odšuljao do vrata pitajući se bi li mogao pronaći djetetovu majku, osobu čija bi ga ljubav mogla utješiti. No na hodniku je pronašao samo vrata, a kad god bi na koja prislonio uho, djetetov plač bi nestao. Bila je to zagonetka, ali osjetio je da je nešto drugo posrijedi. Njegov manger bio je neobično uznemiren. Taj zvuk – zar ga nije gotovo cijeli dan pratio pod uobičajenom galamom? Toga jutra među prodavačicama


na sajmu, a potom u praonici, u kapetanovoj kući? Čak je i u krčmi brujao tik ispod razine svijesti, kao komarac koji zuji na vjetru. Vratio se do prozora i zagledao u mjesec. Majka Fula, luna, one posljednje noći na Lamahoni izdala ga je bijelcima, jer je prevrtljiva. Ali i govori istinu, otkriva skrivene tajne. Zureći u nju, pomislio je na plimu i oseku koje vuče svijetom svojom čarobnom voljom, stvarajući zamršen uzorak morskih putova koji lovcima i ribarima donosi dobit ili gubitak. A znao je da utječe i na druge tamne tokove mijene. Žensko mjesečno krvarenje, porođajnu bol. Bebin plač opet ojača, preklinjući ga, moleći – i odjednom mu je ponestalo volje da se opire putu sudbine. Majka Fula natjerala ga je da nazuje čizme, a vlasulju i haljetak utrpa u bisagu. Protresao je kočijaša i kratko mu rekao da se vraća u vilu te da će morati sam onamo vratiti kočiju. – Stigla mi poruka. – Nije se sjetio drugog objašnjenja. Kočijaši su u konjušnici brkali na balama sijena. Protresao je najmlađeg dječaka i pružio mu srebrnjak iz džepa. – Cavallo – šapnuo je sjetivši se talijanske riječi koju je mnogo puta čuo. Dječak je protrljao krmeljave oči i brzo ubacio srebrnjak u svoje prnje. Posve je nečujno pripremio visoka smeđeg konja i izveo ga iz konjušnice u dvorište. Loveday ga je brzo uzjahao, stežući uzde rukama i usmjeravajući konjske bokove koljenima. Bilo je sumanuto poći na takav put usred noći, ali kada je izjahao iz uspavanoga grada, napredovao je neočekivano lako. Nad njim su se šutke nadvili srebrni tornjevi i lukovi nekakvih otmjenih kamenih zdanja, među kojima su tišinu narušavala samo potkovana kopita njegova konja. Projahao je pokraj luke koja zaudara na salamuru i njezine šume jarbola te skrenuo na cestu kojom su stigli prethodnoga dana. Posve blagim trzajem, usmjeri konja s popločanih ulica na prašnu cestu koja vodi natrag u Ombrosu, krećući se s lakoćom ribe koja se vraća na mrijestilište. Lovedayju se duga kosa oslobodila iz repa i lepršala na toplome povjetarcu, a grudi su mu se oslobodile dosadnoga haljetka. A Majka Fula, sjajeći hladno i teško kao disk od portugalskoga srebra, obasjavala je cestu sve do brda na istoku. Još je vladala noćna tišina kada je ugledao poznate obrise. Nekoliko je baklji treperilo pred zatvorenim, drvenim gradskim vratima Ombrose navrh crnog brda. Uto je ugledao i mutan obris ruševnoga tornja na raskrižju. Nagnuvši se konju nad vrat, neko mu je vrijeme šaputao u trzave uši i nježno ih gladio pa ga oprezno skrenuo s


ceste. Željezne dveri Vile Ombrose nadvile su se nad njega, crne i pozorne. Loveday sjaše i zaveže konjske uzde za stablo. Potom izuje čizme i sakrije ih u grmlje. Njegove bose noge poznavale su imanje bolje od njegovih očiju. Ne obazirući se na škripave dveri, provukao se pod razbijenu ogradu i osjetio kako mu tabane žulja tvrdo kamenje prilaza, a potom ih bocka suha trava žedna kiše. Kuća se uzdizala u tami kao kakva litica. Majka Fula spustila se tako da joj je debelo tijelo visjelo tik iznad šiljata krova vile. Tiho poput zmije, obišao je kuću i stigao pred kuhinjska vrata. Ondje je zastao, njušeći nepoznatu gorčinu pepela i spaljene odjeće. Mirisalo je loše, na zloću i razaranje. Potom se uvukao u kuću i u kuhinjskome kaminu pronašao samo zamirući žar. Pod njegovim slabašnim sjajem ugledao je znakove žurbe i nereda. Po stolu su bili neuredno nabacani kolačići, pod metalnim kavezom koji ih štiti od kukaca i miševa, ali ne onako kako ih je Biddy uvijek slagala. U zraku se snažno osjećao neki poznat miris. Kitova ambra. Njegova jetka slatkoća prodrla mu je u nosnice kao horda napasnih duhova koji su poprimili čvrst oblik. Prekrio je nos dlanom i pozorno se ogledao po prostoriji osvijetljenoj samo gotovo zamrlom vatrom. Košara za kruh bila je preokrenuta, a na podu je ležala šarena krpa. Podigao ju je i ponjušio: širila je blag ljudski miris. Korak po korak, obilazio je prostorije i osluškivao. Prizemlje je bilo prazno pa se odlučio uspeti stubištem. Upravo u tom trenutku zagazi u nešto mokro. Čučne i prođe prstom kroz neku ljepljivu tekućinu. Na mjesečini mu se činila crnom poput katrana. Stavi vrh prsta u usta. Metalni okus podsjećao je na krv. Bešumno se uspravi, visok i nepomičan kao štap bambusa. Dugo je slušao ne bi li u kući čuo svaki dah i pomak. U kući je vladala tišina – odveć duboka za kuću punu spavača. Gdje li je hripavo hrkanje gospodina Parsa? Ili Bengov lavež i cvilež? Pipajući prst po prst, uspeo se stubama. Na katu je otapkao do Biddyne sobe. Vrata su bila otvorena, a krevet je bio netaknut. Zatim je obišao memljivu sobu gospodina Parsa. I njegova su vrata bila pritvorena. Grilje su bile otvorene pa mu je Majka Fula pokazala da je soba prazna. Nestale su klimave hrpe papira gospodina Parsa, kao i njegova prljava odjeća i tintarnice. Samo su nasred praznoga poda stajali njegov kovčeg i dragocjen sef. Loveday se zapita zašto bi gospodin Pars na taj način otišao. Neočekivane vijesti? Ali


čija je ono krv? I gdje je gospodarica? Ona se ne bi udaljila od kreveta tako blizu porodu. Osluškivao je pred gospodaričinim vratima, ali ništa nije čuo. Zatim je polako kao tat okrenuo kvaku i otvorio. Isprva mu se činilo da je i ta soba prazna. Grilje su bile otvorene, a mjesečina je obasjavala stolice, stol, krevet. Krevet – srce mu odjednom počne nabijati po prsnome košu. Spavala je na krevetu. Nagnuvši se naprijed, ugleda profil gospodarice koja je nepomično ležala na leđima s plahtom navučenom do grudi. Pod napetim nožnim prstima zaškripi mu podnica pa se Loveday lecne. No gospodarica se ne pomakne. Tada nanjuši smrad krvi – tamne, ljubičaste krvi, kakva ostaje za mesarom. Pogledavši joj lice, prestrašeno odskoči. Gospodaričine oči bile su razrogačene i zurile su ravno u njega. Dodirne joj ruku. Hladna kao kamen. Morao je znati je li se beba rodila, jer je miris krvi bio gust. Ukočeno primi plahtu kojom je leš bio prekriven i podigne je. Čak je pod bezbojnom mjesečinom na gospodaričinu bijelu trbuhu vidio rez crn poput katrana i otvor na mjestu gdje nijedna žena ne bi trebala biti otvorena. Bebe nije bilo, to je bilo sigurno, jer se napeti balon trbuha ispuhao. Gospodaričin duh sigurno je još u blizini, ali što je s djetetom? Je li živo ili mrtvo? Prišao je kolijevci koju je Biddy izradila od drvene kutije. Unutra su bile zgužvane vlažne krpe, ali nijedna nije bila krvava. Jednu je prinio nosu. Još je širila jedak smrad mokraće. Vratio se u Biddynu sobu i pritisnuo dlan na posteljinu. Bila je hladna. Otvorene grilje privuku ga da pogleda van u dvorište iza vile. Još malo, reče sam sebi. Beba uskoro umrijeti. Ne znajući što bi drugo, stajao je pred otvorenim prozorom i posve polako disao kako bi slijedio svojega mangera, loveći niti znanja koje mu je namrla njegova majka, poznavateljica duhova. Čuo je stvorenja koja se bore u krošnjama, vriskove upozorenja i prigušene krike nesretnoga plijena. Ispod toga čuo je kukce kako zuje i bruje u svojim sićušnim gradovima u dupljama stabala i špiljskim palačama duboko ispod zemlje. Još tiše, čuo je potok pokraj svoje kućice, koji je žuborio i prskao po kamenju. I eto, posve tiho i daleko: dječji plač. Bešumno se zaputi prema svojoj kućici, gdje uzme harpun koji mu je tako slatko kliznuo u šaku. Izašavši, slijedio je djetetove vapaje, šuljajući se uza tamna stabla. Kada se približio, djetetovu beznadnome plaču pridružio se drugi zvuk. Oštro


pucketanje i tutnjava praćena udarcima. Netko je nešto pomicao pokraj bockavih stabala koja okružuju Kameni vrt. Slab sjaj svjetiljke na tlu pomogne mu da ih pronađe. Zastao je na udaljenosti od dvadeset koraka, skriven uza stablo debela debla. Sada je čuo kako taj netko puše i stenje. Bio je to gospodin Pars koji je stajao u dubokoj rupi, lopatom izbacujući zemlju na površinu. Beba je bila u udaljenome grmlju, a njezin se plač sveo na tužno, beznadno mijaukanje. Loveday osjeti da je zašao u kraljevstvo snova. Desnica mu se stegne oko drška harpuna. Smrad kitove ambre ispuni mu nosnice kao val. Bijelac koji je kopao rupu bio je plećat, okrutna lica, tek napola vidljiva sjena. Sjeti se imena kojega je nadjenuo prvome bijelcu što ga je ikada vidio: Čovjek s ožiljkom. Taj bijelac pobio je njegovo pleme i porobio njegove voljene Bulan i Burata. Lovedayjeva se ruka zatrese. Opet ga obuzme užas kao posljednje noći na Lamahoni. Kada se suprotstavio Čovjeku s ožiljkom, ovaj je proizveo strašan prasak koji mu je probio rupu u ramenu. Kada se sjetio te noći, kosti mu omekšaju kao morska trava. Dlanovi mu se oznoje, a harpun klizne iz stiska. Kukavica sam, rekao si je. Moram se brzo–brzo odšuljati među stabla da me ne ugleda. Bogovi su me kaznili zato što se nemam hrabrosti vladati kao muškarac. Ništa se nije promijenilo. Podigao je stopalo i počeo se okretati. Uto mjesec svuče suknju od oblaka i pobjedonosno ga obasja. Rupa u zemlji, djetešce, muškarčevo izobličeno lice – sve mu se to ukazalo bisernojasno. Prvi put je primijetio nešto umotano, bačeno u travu, tek nekoliko koraka od rupe. Tkanina je bila duga i zgužvana, a iz nje je izvirivalo blijedo lice. Lice je bilo Biddyno. Ležala je na tlu, nepomična i beživotna kao stara vreća. Bijelac podigne lice i oči mu bijesnu na mjesečini. Bijelac ga ugleda, a zle oči bile su mu poput blistavih sječiva koja ti mogu iščupati utrobu i pretvoriti te u beživotni komad mesa. – Ej! – vikne čovjek. – Tornjaj se odavde. Vrati se u kuću, crno pseto! Loveday se sledi usred okretaja. Bijelac. Crno pseto. Slatki smrad ambre šištao mu je u svakome djeliću lubanje. Umjesto straha, u žilama mu počne bubnjati sila, kao kada kit nestrpljivo izbacuje vodu. Izgubio je ženu. Izgubio je sina. A sada će


izgubiti jedinu prijateljicu. Biddy. Srce mu je divlje tuklo, u ušima mu je zujalo, a misli su mu tutnjale kao vatreno stijenje koje šiklja iz utrobe planine. Glavom su mu šibale zle uspomene: svake batine koje je dobio od klana Damong, svaki čovjek koji ga je ikada toknogud, svaki đavo koji ga je ikada nazvao smećem – sada će on sve njih

tok. Okrenuo se natrag prema ništavnom bijelcu. On, Keraf, Buratov otac, podigne harpun snažnom desnicom i nacilja bijelčevo ružno plači–plači lice. Zatim precizno ispusti hrapun koji poleti poput odbjegle ptice. Bijelac pokuša odskočiti u stranu kako kukavni pas. Zatim mu se harpun zarije u srce i on s treskom padne unazad. Ubijem ga, pomisli Keraf. Više nikada nikog ne bojim.


XXXV.

K

eraf je cijele noći bdio uz gospodaričino tijelo. Čuvao ju je od zlih. duhova koji su bih slobodni lunjati naokolo jer su dvije nesvete smrti razderale koprenu

između mrtvih i živih. Sinoć je zakopao gospodina Parsa u rupu, položivši pokraj njega harpun koji je tom zlom čovjeku oduzeo život. Pokraj tijela je odložio i komad kruha i mesa za kewoko gospodina Parsa, za samotno putovanje njegove mrtve duše. Poslije je bdio uz mrtvu gospodaricu. Mjesec se nisko spustio, a on je dugo prije zore lutao zemljom snova kojom duhovi slobodno hode. Pojavili su mu se njegovi bapa i

ema, gledajući ga s ljubavlju hranjivijom od šećerne trske. Čim mu je do očiju doprlo sunce, osjetio je velik val olakšanja i brzo utonuo u san pokraj gospodaričinih nogu. Dva kewoka, mrtve duše, oslobodile su se zemlje. Sve je odrađeno kako treba. Naglo se prenuo kada je netko pokucao na ulazna vrata. Skočio je na noge, a pogled na gospodaricu ispruženu pod okrutnim suncem zapekao mu je oči kao pčelinji ubod. Osjetio se kao čovjek koji se budi iz duge začaranosti. Sjetio se vražjeg lica gospodina Parsa koje urla na njega. Sjetio se kako je taj krupni muškarac pao na leđa, tijela teška kao nabrekla vreća riže. Opet se začuje kucanje. U ovome kraju, ljudi–ubojice ti pritegnu vrat užetom ako ubiješ bijelca. Prišuljao se prozoru na pročelju i ugledao mladu ženu kako se mrko ogledava oko sebe. Bucmastu i nemirnu djevojku. Zavezavši kosu u rep i navukavši zlatni lialjetak preko ramena, stušti se niza stube. Kada je otvorio vrata, djevojka je počela verglati na talijanskome, ali kada je shvatila da je ne razumije, samo je prošla pokraj njega. Kada je Loveday došao za njom u kuhinju, već je zibala dijete. Bilo je još živo i zdravo u košari pokraj vatre, gdje ga je sinoć ostavio. Mislima su mu lepršala sjećanja, poput utvara kewoko. Spasio je dijete pa se vratio do rijeke da odnese Biddy u kuću. Bilo je teško, naprezao je rame, dahtao i znojio se. Ali uspio je i, kada ju je odnio na kat i položio na uzak, bijeli krevet, ispunila ga je pobjednička radost. Biddy je polako disala, premda je na glavi imala kvrgu veličine jajeta, prekrivenu skorenom krvlju, a duh joj je lutao zemljom ništavila.


Sada je raspirio kuhinjsku vatru gledajući kako se djetešce gnijezdi uz dojku nabreklu kao indijanska banana. Smiješio se sebi u bradu kuhajući čaj. Sve je bila istina. Porazio je onog đavla Parsa te spasio svoju prijateljicu i ovo nedužno dijete. Nikada se više ne treba ničega bojati. Kada je odložio čaj, Biddy se promeškoljila. Vjeđe su joj zatreperile i otvorile se, a ona je oprezno dotakla glavu pa vrisnula napipavši krvrgu. – Hvala vam – reče promuklim glasom. – Djevojka došla hrani dijete. Sjednete, popijete čaja? – Gdje je gospodin Pars? – šapnula je. – On više vas ne gnjaviti. Nema ga. – Siguran si? Što ako se vrati? – Sada mrtav – reče joj. – Pokopao ga u zemlju gdje je iskopao rupu. Kimnula je, premda su joj usta bila rastvorena, a oči zapiljene u prazno. Uspravio ju je, premda je bila blijeda kao dubokomorska ribica, opisala mu je gospodaričin strašan porod i jeziv napad gospodina Parsa na nju. – Hvala vam – ponovi. – Spasili ste me. – Primi ga za ruku i stegne je. – Vi moja prijateljica – reče, a ona brzo kimne, premda je vidio da zadržava krupne suze, kao spužva tek izvađena iz mora. Zatim se njezine velike, suzne oči upru ravno u njega. – Morate ga prekriti zemljom da nitko ne vidi. Bit ćete u grdnoj nevolji ako itko otkrije. Rekao mi je da će danas dovesti svećenika da pokopa Njezino gospodstvo. O, Gospode, više ne znam u što trebam vjerovati. – Prekrila je usta rukom kao da se boji čuti kako joj se misli pretvaraju u riječi. – Mislim da bismo trebali pobjeći odavde što prije možemo. – U luci brod ploviti za Koči – reče joj. – Ja ići u Koči pa drugi brod za Bataviju. Hvala Bogu na tome. Idite, što brže možete. – Opet mu stegne ruku, a njemu bude žao rastati se od njezine dobrote. Doista je bila biser u šiljatome grebenu. – Pitao i mnogi brod ploviti za Dover. Možda vi ići u Englesku, prijateljice? Odmahnula je glavom i opet se lecnula. – Ako odem kući, ne znam kako ću sve ovo objasniti. Silna pitanja. Gospodin Pars, Njezino gospodstvo – kako da opišem što ih


je snašlo? Kako bih ja mogla biti nedužna ako oni leže hladni u grobu? – Licem joj preleti tračak nade, kao sunce koje se probija kroz tmaste oblake. – Ali možda ako promijenim ime. Ako uzmem dijete i odreknem se imena Obedience Leigh. Ali vi, vi morate što prije otići. Donese joj nešto kruha, sira i vina, a Biddy mu, počevši jesti s tekom, reče neka donese sef gospodina Parsa. Unutra su pronašli pisma i veliku hrpu zlatnika, novčanica i srebra. Biddy žurno pročita prvo pismo. – Slušajte ovo. Ovo je pismo stiglo netom nakon vašeg odlaska u Livorno.

Marsh Cottage Saltford Cheshire 30. ožujka 1773. Humphrey, Pišem ti sa strašnim vijestima i oprosti što ti se nisam prije javila, ali bila sam grdno potresena. Tvojega brata Oziasa prošloga su tjedna uhitili narednikovi ljudi i odveli ga u Cheshiresku kaznionicu. Zatim su došli drugi redari i prekopali cijelu kuću, razbivši moju staru škrinju i ne obazirući se na naše cijenjeno ime. Sramota je to, tako mi Boga, jer su rekli da traže tvoje papire, Humphrey, i još gore, da nose nalog za tvoje uhićenje zbog krivotvorenja kreditnoga pisma u sir Geoffreyjevo ime. Kažu da imaju pisma koja su potpisana i datirana nakon što on više zbog kapi nije bio u stanju držati pero, ali sigurna sam da griješe, jer to ne može biti istina. To je sve maslo onog prepredenog Johna Strutta, sigurna sam, jer se pravi važan otkako si mu prepustio svoje mjesto. Sada su uzeli sva pisma koja si pisao Oziasu i rekli da je sva tvoja prepiska već nekoliko mjeseci krišom preusmjerena policiji. Hvala Bogu što su mi jučer vratili tvojega brata i, premda je još slab, molim se da se oporavi. A sada, Humphrey, preklinjem te da se hitno vratiš kući i dokažeš svoju nedužnost ovim zabludjelim ljudima, jer sve je to hrpa đavoljih laži.


Humphrey, odgovori mi već danas i javi kada stižeš da očistiš obiteljsko ime od nepravedne ljage. Tvoja šogorica i prijateljica, Martha Pars – Znači, ipak bi ga bili uhvatili – reče Biddy. – Možda se zato sinoć – odlučio na djelovanje. – Zgađena lica, prelistala je još neke papire. – Ovdje piše da je ledi Carinna pobjegla s novcem. A pogledajte ovo. Podigne list ispisan urednim rukopisom. – “Onoj bludnici Biddy Leigh je od razvrata narastao trbuh.” Evo, ovo je još jučer napisao: “Na Uskrs je sirota Biddy umrla pri porodu.” Baš je drag. Gospodine Loveday, zlo mi je od njih. Najradije bih ih bacila u vatru. Kada se Loveday vratio, dodavši ogrjeva na vatru, ona je već ispraznila sef. Činilo se da je živnula od osjeta novčića pod prstima. – Morate uzeti pola – odlučno reče dijeleći novac na dvije pozamašne hrpe. – Neću to ostaviti ovdje. Usto, dužni su nam naše plaće i još mnogo toga. Njemu je ta velika hrpa metala izgledala kao okov koji će ga povući na dno poput sidra. – To za mene preopasno – reče joj. Ali ipak sakrije četiri zlatnika u hlače za sreću, a džepove natrpa manjim srebrnjacima i bakrenjacima. – Sada se odmorite – reče joj nakon što su oboje poskočili kao prestrašeni zečevi začuvši korake na šljunku. Koraci su nestali iza kuće i netko je tiho pokucao na stražnja vrata. Prišuljao se prozoru i tiho izvirio. Ugledao je malu, tamnu glavu sirotinjski odjevena dječaka. – Teklić – reče i s olakšanjem ispuhne zrak iz obraza, sretan što ne čekaju ljudi– ubojice. Dolje u kuhinji, dojilja je, ne obazirući se na Lovedayja, držala dijete izvaljeno na svojemu ramenu i tapšala ga po sitnim leđima. Uzeo je od dječaka dva pisma i naložio mu da pričeka. Kada je prepoznao rukopis na jednome pismu, požurio je natrag na kat do Biddy. – Gle, Jesmirein rukopis. Ovo ja poslao iz Livorna. Kaže da se ne vraća. Pismo je bilo upućeno gospodinu Parsu, ali Biddy ga otvori i na brzinu pročita.


– Očekuje svoju plaću. I poslat će kočiju natrag s kočijašem. E, to bi nas moglo uvaliti u gabulu. – Ispusti pismo u krilo i zagleda se u strop. – Da razmislim. – Naposljetku reče: – Biste li mi mogli donijeti tinte i papira, gospodine Loveday? – Zatim su zajedno smislili pismo, koje je zapisala usredotočeno se mršteći, pogurena u krevetu, dok je Loveday diktirao uglađene izraze koje je naučio iz pisama što ih je krišom otvarao. Nakon što je malo mahala pismom da osuši tintu, oboje pročitaju što su napisali:

Vila Ombrosa 11. travnja 1773. Draga gospođice Jesmire, Iz sveg srca vam čestitam na odgovarajućem zaposlenju i želim vam sve najbolje u budućnosti. Prilažem novčić od deset gvineja, umotan u papir, kao cjelovitu i zaključnu naknadu za vaše usluge. Kočiju ste, pak, slobodni koristiti po volji, jer je Njezino gospodstvo, nakon uspješnoga poroda, prihvatilo ponudu jedne engleske obitelji da se s njima vrati do Dovera. Loveday je otišao s gospodaricom tako da nas ovdje više ništa ne zadržava pa ćemo zatvoriti vilu i u najkraćem se roku pridružiti svojim novim suputnicima. Sluga pokoran, Humphrey Pars (Gospodin Pars vas pozdravlja, ali budući da je jako ozlijedio desnicu u nezgodi, zamolio me da zapišem ovo pismo prema njegovome diktatu. Biddy Leigh) – Vrlo pametno pismo – reče on Biddy. – Nikada se neće vratiti niti išta pitati. – Nadam se da neće. Možete li ga odnijeti dolje tekliću i reći mu da ga posebno čuva? – Napokon joj se vratila uobičajena ružičasta boja i kretala se brže. Tek kada se vratio, sjetio se čija je ruka napisala drugo pismo pa je osjetio kako mu srce galopira dok je Biddy kidala pečat i čitala ga naglas: 7. travnja 1773.


Najdraža sestrice, Javljam ti veliko iznenađenje, draga moja, odnosno da upravo u Marseillesu čekam brod za Italiju... Biddy pljesne papirom po pokrivaču. – Marseilles! Kako je to moguće? – Opet brzo podigne pismo i pročita ga naglas, brzo i bez daha.

...tako je, sestrice, bit ću kod tebe za četiri dana, jer mi kapetan kaže da ćemo pristati u luci u Livornu u nedjelju poslije podne, odakle ću pohitati, tako da te računam vidjeti navečer na Uskršnju nedjelju... – Blagi Bože, stiže Kitt Tyrone! – Biddy zabaci glavu na jastuk i trzne se od bola koji si je prouzročila. – Zar Uskršnja nedjelja nije danas? Samo što nije stigao. Mogli bismo zbog toga završiti na vješalama. – Počela je ustajati iz kreveta, nastojeći požuriti, ali udovi su joj još bih ukočeni. – Ići sada? Natrag u Englesku? – upita je. – Možda. – Zatim stegnuvši rukom glavu klone natrag na krevet. – Bog mi pomogao. Ne mogu se sabrati. Učinite za mene samo jedno, prijatelju. On se blago nakloni. – Dajte da bar za vas ne moram biti zabrinuta. – Pogleda ga onim okruglim, svijetlim očima kakvih se nekoć toliko bojao. Starješine na Lamahoni govorile su da bjelačke oči mogu probosti dušu. “To je istina”, pomislio je, ali umjesto razaranja, Biddyn pogled uprt u njega prenosio je strogu ljubav kojoj se morao pokoriti. – Preklinjem vas, idite odmah. Ja ću uskoro za vama. Bolje će biti da ne putujemo zajedno. Konja je pronašao još zavezana za stablo pokraj dveri. Poveo ga je do rijeke da ga napoji, ali osjećao je kako ga uznemiruje brzanje i žuborenje vode. Napokon je došao trenutak za polazak i od sada će morati biti poput te rijeke, bez počinka, bez sna. Sunce se spuštalo na nebu, podne je prošlo, a dolazak gospodina Kitta sve se više bližio. Biddy mu je dala nekakvu neupadljivu radničku odjeću i slamnat šešir koji je


mogao nisko nabiti na čelo. Dok je uzjahivao i vraćao se na put prema obali, osjećao je kako ga štiti sreća što mu je nose četiri zlatnika. Već je bio stotinu koraka od dveri vile kadli je začuo kako ga netko iza leđa zaziva imenom. Bila je to Biddy, koja je trčala za njim mašući pismom. Bila je zadihana kada ga je napokon dostigla, bez kape na dugoj kosi i samo s prljavom pothaljinom na golome tijelu. Ali činilo se da je njezin očaj popustio, jer joj je lice blistalo od iščekivanja, kao da je donijela novu odluku. – Gospodine Loveday, biste li bili tako dobri da ponesete ovo pismo do pošte i pobrinete se da odmah bude dostavljeno? Evo srebrnjaka. Sjahao je i prihvatio pismo, stojeći pred njom. – Pravo mi je ime Keraf – sramežljivo reče. Keraf – Biddy oklijevajući ponovi ime. – Čuvaj se, može? – I ti. – Nagonski dodirne čvrste kovrče na njezinoj glavi. – Neka te dobri dusi vode, prijateljice. Odjednom ovije ruke oko njega i stegne ga. Sve je bilo gotovo u trenu, a on se osjetio blaženim i sretnim. – Idi sad – reče mu sa smiješkom. – Idi i iznenadi ženu i sina tako da padnu u nesvijest od sreće. – Možda. – Opet uzjaše i dohvati uzde. Bio je slobodan. Odjahao je prašnom cestom, samo na trenutak zastavši na mostu u Ombrosi. Otvorivši bisagu, izvadi glupu vlasulju koja je izgledala kao raščupani bijeli majmun. S mrkim zadovoljstvom, baci je preko zidića u rijeku. Zatim izvadi kicoški haljetak i na trenutak ga podigne, sjetivši se u zadnji čas da mora spasiti Biddyno pismo iz džepa prije negoli će i njega baciti. Haljetak i vlasulju postupno ponese brz rukavac. Zatim iščeznu, kao neki blijedi mjehur i malo, dlakavo stvorenje. Nije se potrudio pročitati Biddyno pismo. Sada kada se otisnuo na put, više ga se nisu ticah poslovi bijelih ljudi koji klepeću kao papige. Ali ostavljajući pismo u pošti sa srebrnjakom, usput pročita ime. Signor Renzo Cellini. Sjetio se kako je taj krupan muškarac nježno podigao Biddy na bijeloga konja, gledajući je kao da je jedino živo stvorenje na svijetu. Uto mu do nosnica stigne blag dašak morske slanoće pa podigne uzde i zaboravi sve osim snažne plime ceste koja ga vuče domu njegovome.


XXXVI. VILA OMBROSA UskrĹĄnja nedjelja 1773. Biddy Leigh, dnevnik


~ Najbolji lijek za modricu ili oteklinu ~ Ako je modrica jaka, nanesite pomast: kipućom vodom isperite lavor pa nalijte kipuće vode u koju stavite kruh i listove bazge te sve prekrijte tanjurom. Kada kruh dovoljno upije, iscijedite ga pa poslažite na flanel koji potom položite na modricu da omekša kožu. Prema starome receptu koji je Martha Garland dobila od cijenjenoga ljekarnika u Chesteru po imenu John Delafosse, 1747.


N

edugo nakon što se prašina slegla za konjem gospodina Lovedayja, pred ulaznim vratima su se zaustavila kola sa svećenikom i njegovom pratnjom. Svećenik je

pohaban i siv u licu. Mislim da je gospodin Pars tom jadniku ponudio naknadu. Ali bili su stručnjaci u svom poslu pa je ubrzo iz gospodaričine sobe doprlo grozno struganje, nakon čega su lijes od grubo otesana drveta dovukli niza stube. Odvela sam ih do groblja i veći dio pogreba držala rupčić pred ustima. Ali u jednom strašnom trenutku bacila sam pogled u raku i ugledala prst mrtvog gospodina Parsa koji je izvirio kroz tek nabacanu zemlju. Naljutila sam svećenika sagnuvši se i bacivši šaku zemlje u grob da ga prekrijem, premda za to u obredu nije bio pravi trenutak. Pri pomisli na taj prst i dan–danas se stresem, jer sam te žute mrlje od duhana tako dobro poznavala, kao i ubojitu silinu kojom mi je stegnuo kosu. Nakon silnog crtanja križeva po zraku i beskrajnih napjeva, svećenik se dogegao po napojnicu, verglajući dok je pružao prljav dlan. Morala sam ući u kuću da donesem novčiće iz sefa, i tako sam propustila postavljanje nadgrobnoga kamena. Kada sam se vratila, već su ga uspravili u zemlji. Nije bilo sumnje da je gospodin Pars fino platio tako brz posao. Tutnula sam srebrnjak svećeniku u ruku i oprostila se pa požurila u kuću. Ali nedovoljno brzo da ne vidim riječi koje je taj zli čovjek naručio:

OBEDIENCE LEIGH Služavka u Mawton Hallu, Cheshire Koja je umrla u Ombrosi, na Uskršnju nedjelju 1773., u dvadeset drugoj godini Osjetila sam pakost u tim riječima kao da su mi urezane u meso i kost. Ali zaključila sam da je biblijski citati uklesan ispod imena izabran više radi gospodarice nego mene, jer smo imale dijeliti grob:

Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima.


Sluga svima! Baš kršćanski od njega. Zavrtjelo mi se u glavi kada sam vidjela svoj nadgrobni spomenik. Ne, neću mu pričiniti to zadovoljstvo da umrem, ponavljala sam si. Ali svejedno sam zadrhtala vidjevši vlastito ime uklesano u kamenu, koji sve koji ga vide podsjeća na moju smrt. Ostatak poslijepodneva provela sam sjedeći na terasi, u kovitlacu mahnitih misli. Nisam mogla pojmiti sve što se dogodilo – gospodarica je mrtva, a stari Pars dočekao je odmazdu i pokopan je s njom. Pred očima su mi bljeskale i treperile strahote, stvarnije od terase preda mnom, kao paklena čarobna lanterna koju ne možeš utrnuti. Tako sam sjedila i sjedila, nesposobna donijeti odluku. Kojim putem, Biddy Leigh? Polako je zašlo sunce nalik na breskvu, a noć je sakrila niz lipa. Željezne dveri i kredasta cesta nestali su s vidika. Glava me još boljela usprkos pomadi koja mi je hladila čelo. Zagrnula sam se rupcem. Noćne mušice počele su gristi. Znala sam da bih trebala poći. U krilu mi je ležalo svijeno Kittovo pismo. Kitt Tyrone. Lijepi Kitt s dugmadi nalik na gvineje i slatkim, punim usnama. Medu nama je postojala veza, onaj nježan pogled koji smo si uputili u Parizu. Trgnula sam se začuvši topot kopita i škripu osovine kotača. Zagledala sam se u tamu. Hvala Bogu, konji su prošli dalje. Unutra je Evelina zacvilila, a Carla ju je umirivala nježnim šaptom. Bio je to ugodan zvuk, pravo čudo nakon ovih strašnih dana. S drugoga kraja udoline, osamljeno zvono u Ombrosi odzvonilo je pola sata. Ustala sam i rastjerala rukom nevidljive mušice. Gospodin Loveday je rekao da ima brodova koji plove za Dover. Imala sam dovoljno novca da kupim kartu i smjestim se u Londonu ili bilo kojem drugom mjestu koje mi se svidi. Pazi ti to, pomislila sam – s novcem u sefu mogla bih biti dama i nikada ne mrdnuti prstom. Mogla bih dane provoditi u baršunastom svijetu kristala i svila na katu te se nikada ne vratiti u služinske prostorije, preko praga izlizana čizmama. Kriste, kako li sam to željela. A odigram li pametno karte koje mi je sudbina dodijelila, mogla bih to imati. Zamislila sam da vodim Carinnin život, rasipajući zlato na modu i gozbe. Nakon nekog vremena, novca bi ponestalo, dakako, a onda bi mi preostali zajmovi. O, ali taj raskošan put u propast bio bi veličanstven.


Skupila sam snage da se vratim u gospodaričinu sobu. Za čas sam kolijevku opet pretvorila u običnu drvenu kutiju. Brzo sam ustanovila da je gospodin Pars spalio sve gospodaričine stvari – one silne svile i pera iz Pariza, sada su bili pepeo na vjetru. Okrenuo mi se želudac pri pomisli da je želio spaliti svaki njezin trag. Ali budući da je pročešljao pepeo, jamačno je tražio rubin. Znao je da je negdje skriven i sigurno vjerovao da će ga pronaći u hrpi pepela. E pa, gospodine Pars, pomislila sam, niste računali s time da sam godinama morala kriti svoje dragocjenosti od tuđih kradljivih prstiju. Prije odlaska, odlučila sam ostaviti Kittu poruku koju će samo on moći pročitati. Ne pismo, jer bi ono moglo biti pokazano na sudu i poslati me na vješala. Stoga sam izvadila crvenu haljinu iz svojega zavežljaja i postavila je na gospodaričin drveni stalak za odjeću. Hoće li se sjetiti da sam je nosila one večeri u Parizu? U kuhinji sam zatekla Carlu kako drijema u stolici s bebom koja joj se zadovoljno ugnijezdila na grudima. Podigla je sanjive oči i široko zijevnula. Nije bila uredna služavka, jer od jutra ništa nije raščistila. – Pojedi što želiš pa se spakiraj. Ja izlazim prva, a vi poslije – rekla sam. – Kamo idemo, gospodarice? Slegnula sam ramenima. – Ne znam. Carla, nikoga ne puštaj unutra. Capisci?

– Si, signora. – Lijen poljubac koji je utisnula Evelini u tjeme naveo me da zaboravim njezinu lijenost. Posljednja tura mojih pogrebnih kolačića još je bila razbacana po kuhinjskome stolu. Širili su miris ambre, tako težak i sladak da mi je zapinjao u grlu kao žestoko piće. Leđima okrenuta Carli, razlomila sam ih sve redom dok nisam pronašla rubin u kolačiću u kojem sam ga ispekla da ga sakrijem od gramzljivih očiju. Kada sam ga isprala svježom vodom, činilo se da mu grijanje u pećnici nimalo nije naštetilo. Taj prokleti kamen svojim vlasnicima je donosio samo nesreću. Stoga sam na katu ubacila Ružu u dekolte grimizne haljine uz pismo što ga je Kitt poslao iz Marseillesa. Valjda će i bez pisane poruke shvatiti da mu prepuštam rubin? Bilo je kasno. Perući kosu, ustanovila sam da je pomada počela djelovati, a lišće bazge ublažilo je modrice. Preostala mi je samo jedna Carinnina haljina i tamni plašt koji sam držala u svojoj sobi. Uznemirila sam se shvativši koliko kasnim. Ali hoće li uopće


doći? Možda pismo koje sam poslala po gospodinu Lovedayju uopće nije stiglo do njega ili, još gore – možda ga je pročitao i srce mu se ohladilo. Brzala sam putem, moleći se da dođe. Kada sam stigla do tornja, srce mi je tutnjalo kao bojni bubanj. Nitko me nije čekao. Zapitala sam se koliko je sati, a crkveno zvono odgovorilo mi je s deset dugih udaraca. Nada mnom su šišmiši lepršali kroz noć, tako brzo da ih oko nije moglo pratiti. Oslonivši se o topao, kameni zid, pokušala sam usporiti disanje, premda se sve u meni komešalo. Neće doći. Te riječi ponavljale su mi se u ušima kao udarci čekića. Progutala sam jecaj koji se pokušao probiti. Sada si ne mogu dopustiti slabost, rekla sam si. Još jedan dan moraš biti jaka. Napinjala sam uši, ali čula sam samo gmizanje životinjica u suhoj travi i šaputavo pucketanje češera na crnim čempresima. Neće doći, govorila sam si. Dok sam stajala pokraj tornja, ta mogućnost bila je strašna kao crni bezdan koji samo što me nije progutao. Ne znam koliko sam tako stajala pod bremenom samoće. A onda je s ceste dopro topot kopita. Podigla sam glavu, premda sam vjerovala da je to neki seljak koji se vraća s tržnice. Konj se zaustavi. Grčevito sam zadržavala dah. Začuli su se koraci, a ja sam još očekivala nekog neznanca ili čak Kitta Tyronea u potrazi za sestrinim ubojicom. Naposljetku mi pristupi crn obris, a ja odmah prepoznali široka ramena i postojano držanje. – Renzo? – Glas mi je bio promukao od neprolivenih suza. Pamtim samo da sam posegnula prema njemu kao utopljenica. A onda sam se našla duboko u njegovome naručju i prvi se put u mnogo dana osjetila zaštićeno. Gladio mi je kosu, milovao me po leđima i govorio: – O, draga moja, draga moja, ne plači. – Osjećala sam kao da sam se vratila domu, ali domu kakav do tada nikada nisam imala. Odmaknuo se i pogledao me, a na širokome licu bio mu je tako nježan izraz da sam opet zajecala uz njegove grudi. – Gospo moja, Carinna. Ta što se dogodilo? Njegovi prsti vratili su se na moju kosu i napipali kvrgu. Bilo je vrijeme da mu kažem istinu. Zadržavajući suze, duboko sam udahnula i skočila u nepoznato. – Ime mi je Obedience Leigh – rekla sam. – A dogodilo se... hvala Bogu što sam uopće živa.


Istinu sam izvalila u bujici riječi – da je moja gospodarica mrtva i da sam se po njezinoj želji izdavala za nju. I da bi svakoga časa mogao stići njezin brat i sve razotkriti. – Gospodin Pars imao je pravo, sigurno bi me uhitili zbog toga. A mogli bi mi prišiti i da sam je trovala. Koga bi drugoga optužili nego kuharicu? Dugo sam danas razmišljala o tome. Moram otići odavde. Uzeti dijete i poći nekamo gdje me nitko ne poznaje. Nije me puštao iz zagrljaja. Nije popustio stisak oko mojega struka. Ali nije niti išta rekao. – Sada sam ti rekla sve – umorno sam zaključila. – Nisam velika dama kakvom si me smatrao, Renzo. I ne mogu ti dati posla, nemam veliko domaćinstvo. Ja sam obična... pomoćna kuharica. Pokušala sam iščitati izraz na njegovome licu. Oči crne poput melase prelazile su mi po licu kao da dešifriraju pismo na stranome jeziku. – Toliko je toga novo. – Počeo se udaljavati. A onda se okrenuo prema meni. – Toliko je toga neočekivano. Prišao je konju, a ja sam se morala sprječavati da potrčim za njim. Neko vrijeme se bavio uzdama, a moja je duša zadržavala dah pri pomisli da bi mogao skočiti u sedlo i zauvijek me napustiti. No umjesto toga on je gledao mene i ja njega. Imala sam dojam da mi život stoji na vrtoglavome rubu, ali nisam se imala snage odmaknuti. Opet me pogledao. Nasmiješio se i kratko se nasmijao. Zatim se krupnim koracima vratio do mene. – Govoriš istinu. Znam. Zatečen sam, ali drago mi je što si mi se povjerila. Ali – kuharica! – Opet se nasmija. – Nije čudo što sam te se toliko trudio impresionirati. Primio me za obje ruke i nastavio ozbiljnijim glasom: – Ali Bibi – ime mi je još čudno – jesi li se pretvarala i da me ljubiš? Rekla sam mu da mi je ime Biddy. – Bidi? Bibi je bolje. Bibiana je talijansko ime. Zatim sam mu pokazala da ga volim najvatrenije što sam mogla. Kada su nam se usne razdvojile, tiho sam rekla: – Volim te, Renzo. Neizmjerno me boljelo što ti moram lagati. Ti si moja istinska ljubav, kunem se.


Na mjesečini sam vidjela njegov nesiguran smiješak. Dodirnuo mi je obraz kao da je rijedak cvijet. – Imaš novo ime. Ali Bibi, imam pitanje. – Da? – Postoji li signor Leigh? – Pa, moj otac, dakako. – Ne, ne. Jesi li i ti udana žena? U grudima mi nešto zaleprša kao tek oslobođena golubica. – Ne. Zbog toga ti nisam mogla dopustiti punu slobodu. – Nasmijala sam se prvi puta u više dana. – Dakle, Bibi... – Mmm. – Priljubila sam lice uz njegov vrat i osjetila kako mi njegove tamne kovrče glade obraz. – Slobodna si se udati? Podigla sam pogled i kimnula. – I udat ćeš se za mene? I poći sa mnom u moj grad? Neko vrijeme usta su mi ostala otvorena od zaprepaštenja. – Ali shvatio si da ja nisam Njezino gospodstvo? – Ako je tako mogu te uvijek poslati da pošteno zaradiš kruh. Zamahnula sam na njega, a on se nasmijao i uhvatio mi ruku. – Tebe želim. Ne tvoj položaj ni novac. Dakle, hoćeš li se udati za mene? Odgovorila sam bez predomišljanja: – Da, hoću. Da, da, hoću. * Nije bilo vremena za slavlje jer smo morali pobjeći koliko nas noge nose. Žurno sam se vratila u vilu na krilima ljubavi. Renzo je za sat vremena stigao s kočijom, jer je odavna bio spreman za odlazak iz grofove kuće. Složili smo se da od sada više neće biti tajni, pa sam mu rekla da sef koji sam donijela sadrži ostatak gospodaričina bogatstva. – To je dobro – rekao je. – I ja sam štedio od plaće tako da s tim kapitalom možemo pokrenuti velik posao u gradu.


Posao! Poljubila sam ga od sreće i tako ga čvrsto zagrlila da me morao odgurnuti. – O, kako li samo snažne ruke imaš, Bibi – narugao mi se. – Sada mi je jasno zašto me znaš stegnuti kao piton. – Nisu mi samo ruke snažne, signore. – Zaigrano sam ga pljesnula po ruci. Nasmijao se i podigao ruke kao da se sprema na šakanje. – Spreman sam za tebe,

signorina. Uskoro ćemo vidjeti tko je jači. – Na to me taj vragolan bocnuo u vrlo zabavno mjesto. Bengo je gnjavio do posljednjeg trenutka. Dok smo čekali u kočiji, ugasivši sve svijeće i zatvorivši vrata, taj davež još je odbijao poći s nama. Sakrio se u blagovaonicu – na svoju vječnu sramotu, nisam stigla raščistiti uskršnju gozbu. Kleknula sam i dala sve od sebe da ga namamim komadićem hrane, ali podivljao je i natjerao me na ples. Čučnuo bi ispruženih prednjih nogu, a kada bih mu se približila, počeo bi trčati ukrug kao oprljeno prase. – Bengo! Ostavit ćemo te – planula sam. Gospodarice radi, nisam ga željela ostaviti u toj bezbožnoj kući, ali kada sam ga pokušala zgrabiti, gricnuo me za prste. Nakon toga sam odjurila i ostavila ga, jer me Bengo nikada nije volio, a i menije za njega pucao prsluk.


XXXVII. FIRENCA Od 1773. do 1777. Signora Bibiana Cellini, dnevnik


CELLINI GRANDE CONFETIERI Na Sajmišnome trgu u Firenzi

Izrađuju sve vrste SLASTICA, za kupnju ili najam, prema najizvrsnijim TAJNIM RECEPTIMA za izradu središnjih ukrasa za stol, palača, slavoluka i hramova, svih vrsta keksa i kolača, ušećerena voća i pekmeza, sladoleda, te majstorski spravljenih pekmeza i krema. Priređuju i sve vrste zabava prema najnovijojoj modi, prodaju sve vrste cvjetnih okvira, staklenine, ukrasa, vodoskoka i šećerne podloge da bi stol za banket bio urešen svim mogućim čudesima za oko i nepce.


N

e mogu reći da sam se pretjerano obazirala na to kamo idemo. U Renzovu kočiju utrpali smo svu svoju imovinu koja je stenjala i škripala na krovu, a Carla i beba

bile su stisnute u kutu s Ugom pod nogama. Ja i Renzo smo, pak, imali oči, ruke i usne samo jedno za drugo. Bila bib se mogla odvesti preko ruba svijeta, dok god je on sa mnom. Sitne noćne sate proveli smo šapućući o našim životima, nadama i snovima. Nikad nije bilo skladnijega para, jer moj dragi nije bio samo lijepe vanjštine i britka uma, nego smo dijelili i težnje u svijetu koji nas je pri rođenju obdario samo krpama i mjesečinom. Cijeloga života čekala sam da upoznam takvoga muškarca, smatrajući ljubavne balade ishitrenim snovima za budale. No ovaj čovjek bio je od krvi i mesa. Dok se bližila zora, bojala sam se čak i zaspati, kako se ne bih probudila i shvatila da sam ga sanjala. Kada smo sutradan ujutro stali u svratištu, Renzo je pozvao svećenika. Ruku pod ruku, slijedili smo tog gegavog čovjeka sjenovitom šumom, a ja sam se cijelo vrijeme čudila velikome koraku na koji sam se odlučila. Zar sam šenula kada stežem za ruku ovoga muškarca kojega jedva poznajem, u meni nepoznatoj šumi? U ušima mi je odzvanjao savjet iz Kuharičina dragulja: najbolji su muževi oni koje krasi krepost, dobrota i pouzdanost. Bila sam sigurna da je Renzo muškarac mojih snova i najbolji suputnik u onome što je spisateljica starinski nazvala Labirintom života. Dok mi je stezao ruku, osjećala sam kako njegovi snažni prsti pristaju mojima kao da smo srodne duše. – Ne boj se – šapnuo je. – Carissima, uvijek ću te voljeti i poštovati. – U šarenoj sjeni šume, ubrao mi je bijele cvjetove za vijenac, koji sam stavila u kosu. U crkvi smo stali pred oltar, drhtureći na vlažnome, jutarnjem zraku. Razumjela sam samo dio bračnih zavjeta, jer je svećenik govorio brzo i koristio neobične riječi. Ali ponavljala sam za njim kada bi mi Renzo dao znak, a potom kleknula i pognula glavu u molitvi. Dok je Renzo govorio tiho i nježno, trudila sam se brižno utisnuti taj prizor u pamćenje. Nisam nosila svadbeni brokat pa čak ni razlomila onaj blaženi svadbeni kolač koji sam ispekla u Mawtonu, ali za mene je to vjenčanje svejedno bilo velika zvijezda u mojem skromnom životu. Osjećajući tvrd kamen pod koljenima, tiho


sam si ponavljala: On je ovdje, voli me, ja volim njega. Tada mi je Renzo stavio na prst prsten sa svojega maloga prsta i postali smo muž i žena. U svratištu smo se povukli u svoju sobu. Svukla sam pothaljinu i čekala, odjednom drhtureći u hladnome krevetu. Renzo je za to vrijeme svukao odjeću i oprao se u lavoru, još sam mislila – u kakav sam to san upala i kada ću se probuditi? Uto sam se sjetila zločina iz proteklih nekoliko dana i odjednom se osjetila slabo kao janje, pa sam se posebno čvrsto privila uz njega kada je legao uz mene, dlakav kao nježna zvijer. Što mi je preostalo osim njega? No, ništa drugo i nije mi bilo potrebno. Grijao je moje hladno tijelo i posve me nježno milovao. Kada je stigao presudan trenutak, njegovo je lice bilo iznad mojeg i pozorno me gledalo pod crnom kosom vlažnom i raskuštranom na čelu. – Ljubavi moja – šapnuo je, grijući mi obraz vrućim dahom. Blago me poljubio u vrat, usne, oči. Pratila sam pogledom njegove crte lica i sviđalo mi se sve što vidim. Kada smo napokon uistinu postali muž i žena, bila sam radosna što više nisam djevojka. A kako li smo samo bili gladni jedno drugoga – jer proteklih nekoliko tjedana oboje smo ključali tako da mi se koža pod svakim njegovim dodirom topila kao zlato u vatri. Trebalo nam je mnogo dokonih sati da utažimo glad i zaspali smo tek kada je svanulo. Sutradan je bilo teško ustati iz raja u pernatoj postelji, ali Renzo je rekao: – Moramo produžiti prema gradu. Večeras ću spavati kod kuće uz svoju nevjestu. Predvečer se pred nama ukazao golem grad blistavih tornjeva i kupola. – Gle – nukao me Renzo kao kakav dječak – ono je Santa Maria. Duomo. – Visoko nad nama uzdizala se golema kupola boje marelice s kuglom na vrhu. – Vidiš, Bibi. Najvelebnija crkva na svijetu. Kada smo prošli kroz gradska vrata, piljila sam u kuće čudesno isklesanih mramornih pročelja. A tek crkve – nikada nisam vidjela takvo drago kamenje umetnuto u zidove, a pogotovo je čudesan bio veliki Duomo optočen crvenim draguljima, plavim lazurom i jaspisom, tako prostran i visok da si morao izviti vrat ne bi li vidio svod.


– Dakle, ovo je Firenca – rekla sam, odjednom prepoznavši ime mjesta tako bogatog umjetnošću da ljudi ih cijeloga svijeta hrle da je vide. Posvuda su ulice bile ukrašene crvenim i bijelim cvijećem, kao da je netko najavio naše vjenčanje. Bilo je i zastava od grimizne svile koje su se vihorile s visokih prozora, a na prostranome trgu bili su podignuti zlatom izvezeni šatori. – U Firenci se uvijek nešto slavi – rekao mi je muž. – Slavimo dva karnevala, mnogo svetaka i drugih praznika. Ljudi s bilo kakvim povodom odijevaju najbolja ruha i razvezuju kese, iz kojih ćemo se poslužiti da napunimo bračnu riznicu. – A što jedu ti svečari? – upitala sam muža dok me vodio uza stube svoje kuće. Bila sam vrlo zadovoljna njome jer je djelovala uredno i uzorno. – Popečke, kolače, bilo što raskošno ili egzotično. Jedu sve čega se domognu. Urotnički smo se osmjehnuli jedno drugome. Ako je ljudima do jela, nas dvoje ćemo ih nahraniti. Ubrzo je Renzo otvorio slastičarsku radionicu i zaposlio radnike da izrađuju njegove maštovite šećerne skulpture. Jedne večeri je za gozbu nekog velikaša izradio golem hram od šećerne paste, velik s postoljem kao pastirski stan. I jelovnik je bio raskošan: tri slijeda od pedeset sedam jela, koje je pripremilo četvero kuhara dok je moj muž napravio veleban desert. Kako bih mu mogla pomoći da ga ukrasi, Renzo me naučio topiti šećer i razvlačiti ga vrhom noža dok ne nastane staklasta nit. Služeći se preokrenutim zdjelicama kao kalupima, napravili smo polu kugle od šećerne mreže tvrde kao kristal. Potom smo ih spojili u zlatne kugle i napunili bombonima i obojenim cvijećem. – Pravimo najbolje slastice u gradu – rekla sam ispod glasa – a narudžbe se samo gomilaju. – Obožavala sam bilježiti naše prihode i rashode, gotovo koliko i izrađivati deserte. Renzo je upravo oslikavao šećernoga ratnika, blago isturivši jezik iz usta dok je crtao lice velmože koji je naručio tu golemu instalaciju.

– Si, ali trebamo više mjesta – gunđao je. – Šećerne skulpture moramo držati na suhome kako bismo ih ponovno mogli iznajmiti. – Aha – rekla sam žurno računajući u glavi – tako bismo mogli umnogostručiti zaradu.


Obuzeta srećom i zadovoljstvom, pomislila sam: O, to bi bilo kao da pređemo od slame zlato. Srce mi je počelo tako brzo tući da sam ispustila grudu rastaljena šećera i upropastila je. U napetome umu počela mi se pomaljati velika zamisao. Rekla sam Renzu kako većina putnika odsjeda u sirotinjskim svratištima, dok oni dubokih džepova unajmljuju palače. Znali smo zašto je smještaja malo: otvaranje hotela bilo je skupo, rizično i naporno. Ali prednosti su bile velike: mogli bismo gostima posluživati najbolju hranu, čak i englesku ako budu željeli. A nitko nije bolje od mene znao koliko putnici čeznu za čistoćom i urednošću. U istome hotelu mogli bismo imati mjesta i za Renzove raskošne šećerne instalacije. Iz jedne kuhinje mogli bismo usluživati goste i gozbe. A spavaće sobe bile bi najbolje u gradu. Moj muž pljesne se po koljenu. – Moramo platiti stražara na gradskim vratima da upućuje goste ravno u naš hotel, i to s preporukom. – I objaviti oglas u onom putničkom vodiču koji svi čitaju – povikala sam. Naše su zamisli poskakivale visoko kao usijani lječnjaci u žeravniku. A onda mi je sinulo – kao rajska vizija. – O, Renzo – rekla sam zgrabivši ga za rukav. – Moramo otvoriti i restoran. – Restoran? Što je to? – Sjećaš se, pričala sam ti o vrhunskim blagovaonicama u koje slabi i snuždeni dolaze po okrepu? Bujon, kreme, sva ona precijenjena zdrava jela? – Si, i to masno plaćaju. Kao što ovdje kažemo: “Dok su ti usta puna, ne možeš ništa odbiti.” – Da, da, a platit će još i više za kicoški objed. Ako to ostvarimo, postići ćemo velik uspjeh. I uspjeli smo. Tko ne riskira, ne profitira, kažu, a na svijetu nije bilo dvoje ljudi gladnijih uspjeha. Novcem iz mojega sefa i Renzove ušteđevine, kupili smo petokatnicu s pogledom na rijeku Arno. Obilazili smo memljive sobe, ne obazirući se na grbove i baršun što su ga izjeli moljci. Važnije nam je bilo da zavirimo u svaki dimnjak i izmjerimo kuhinju. Nazvali smo ga La Regina dell’ Inghilterra, dobra stara

Engleska kraljica. I tako sam postala otmjena restauratrice, kakvoj sam se divila u Parizu. Nije više bilo mojih služinskih prnja: bila sam dotjerana prema francuskoj modi da dočekam svoje goste kao utjelovljenje obilja. – Dobra večer, Vaša ekselencijo


– govorila sam kao pravi magnifico. Tako mi svega, ljudi u Mawtonu ne bi me bih prepoznali. Svakoga jutra sam za toaletnim stolićem visoko začešljavala kosu i ukrašavala je cvijećem i draguljima. Moja stopala, koja nikada nisu bila u dobrome stanju, sada su koračala u satenskim potpeticama. Čak su i moje sirote oprljene ruke zacijelile. Ne posve, ali moja sobarica je tvrdila da nitko neće uočiti ožiljke uz rukavice bez prstiju i obilje narukvica s kamejama. One večeri kada smo otvorili restoran, zgrada je gotovo lebdjela na svjetlu kristala, zrcala i treperavih svjetiljki. Bio je to Maison de Sante iz mojih snova. Zaslijepili smo ih raskošnim detaljima: zlatnim zidnim satom iz Švicarske, spremnikom za vino punim snijega u obliku galijuna. U sredini prostorije stajao je glavni adut mojega muža, Kirkin hram od šećera, ukrašen šećernim kuglama. U gradu koji vjerno prati modu, mi smo bili na čelu. Što se, pak, hrane tiče: za divno čudo, većina naših gostiju uopće nije imala teka. Taj fini svijet ustajao je kasno poslijepodne, kada bi popio šalicu čokolade i ni zalogaja hrane, u strahu da neće moći zakopčati svoja otmjena ruha. No kod nas su mogli popiti nekoliko žlica bujona za zdravlje ili prezalogajiti hladetinu da poprave ten. I tako naši gosti nisu punili trbuhe nego noseve, oči i glave. Kada bi baš morah, kušali bi koju mrvicu izuzetne hrane. Naši engleski gosti, zdepasti, zajapureni putnici, još su tražili meso i kobasice, pivo i čaj. Ali čak i naši kršni Britanci nagledali su se čudesa otkako su se ukrcali na poštanski brod u Doveru pa zašto ne bi kušali nešto novo? – Sladoled od latica kozje krvi – podsmjehnuo se John Buli ugledavši moj menu. – Radije bih pojeo stručak cvijeća. Morat ćete mi poslužiti pravi ogrjev za želudac, gospo, ništa drugo. – Ali tjedan dana poslije, ponovno sam tom starom prgavcu ponudila kvintesenciju teletine. A nakon deserta sam ga ulovila kako oblizuje žlicu kao kakav školarac, kupeći posljednje kapi mojeg izvrsnog sladoleda od kozje krvi. Nakon prve, sumanute sezone u hotelu, ostala sam u drugom stanju pa sam morala usporiti. Morala sam i otpustiti vezice steznika, a Renzo se ponašao prema meni kao da sam od kristala. Prvi zadatak u tim dokonim satima bio je da pišem majci i Charity, a pismu sam priložila i šaku zlatnika. Nikada nisam dobila odgovor, ali novac sam nastavila slati svake godine, moleći se da stigne do njih. To pismo pobudilo je u


meni neodoljivu čežnju da se javim i gospođi Garland, jer sam znala da bi poludjela od sreće kada bi čula da sam udana i da vodim hotel. Stoga sam se napokon posvetila pisanju, u našem stanu, dok je iz prizemlja dopirao zveket iz naše kuhinje. Malo prekopavši, pronašla sam svoje stare recepte u stranicama Kuharičina dragulja. Medu njima je bio recept gospođe Garland za Zimsku pitu, onaj koji sam onomad davno prepisala iz njezine kutije, kao prava lukavica. Recept je bio u kaosu, s mrljama od maslaca i mrvicama prastaroga tijesta skorenog za papir. I tako sam na koncu, umjesto da napišem pismo, prepisala taj recept najurednijim rukopisom i započela ovaj dnevnik. Recept po recept, prizvala sam u sjećanje sva jela. I shvatila da uvezana kuharica hrani maštu kao jelo iz snova. Razmišljajući o svemu tome, bilježila sam sjećanja u dnevnik, jer pismom ne bih uspjela prenijeti sve što sam željela reći. I tako sam zapisala sva svoja otkrića i pustolovine, te kako je sve na koncu dobro ispalo, kao savršeno jelo. Kada se približio pogibeljan dan, rodila sam snažnoga dječačića kojega smo nazvali Giacomo, po Renzovu ocu. Naslijedio je Renzove tamne kovrče i tvrdoglava, crvena usta, koja su bila u komičnome spoju s crtama lica njegove svojeglave majke. Bilo je pravo zadovoljstvo gledati i kako Evelina ljulja svojega maloga brata na koljenu, jer nema nježnije djevojčice na svijetu. Nježna je i prostodušna, trebala bih reći, jer premda me to boli napisati, nije baš najbistrija. Ljupko je i veselo dijete, ali spora je i čini se da nikada neće savladati slova. No ni za što je ne bih mijenjala, jer malenoga Jacka naziva bracom, a nju Renzo zove kćeri. No, kada god pomislim da se dnevnik bliži svršetku, stigne još neko iznenađenje. Jednoga dana sam zibala Jacka na jednoj ruci, drugom čitajući novine iz Livorna, kadli sam se trgnula ugledavši poznato ime:

Na zasjedanju suda u Livornu, 2. srpnja 1776., gospodin William Dodsley osuđen je za prijestup zato što je oženio Ameliju Jane Jesmire, prvoga rujna 1773., dok mu je prva supruga, Dorcas Bertram još bila živa u Londonu. Velečasni Emanuel Trouvaine to je razotkrio stigavši u misiju u Livorno, kada je prepoznao zatvorenika dok je pio punč u Regatti...


Strčala sam se u kuhinju i povikala Renzu: – Blagi Bože, slušaj ovu priču! Prenijela sam mu ono najvažnije, da se taj hvalisavac Dodsley izdavao za umirovljenoga pomorskoga kapetana s prihodom od 400 gvineja godišnje te uvjerio Jesmire da je unajmljena kuća u kojoj živi zapravo njegova imovina u vrijednosti od dvije tisuće funti. – A evo što pišu o trenutačnome Jesmireinome položaju – rekla sam:

...ubrzo nakon udaje, obratio se Ameliji tražeći novac, i to u zlatu, jer srebrno i bakar nisu bili dostojni njegovih džepova. Amelia, gospođa koja je premašila pedesetu, sudu je rekla da je izgubila dobro mjesto da bi se doselila Dodsleyju, a budući da je ostala bez dobrih veza u Italiji, ne preostaje joj drugo nego tražiti posao služavke. Dodsleyjevi vjerovnici već su zaplijenili njegova dobra u ime duga. Njegov prvi brak neosporno dokazuju papiri poslani iz Londona, pa ga je porota proglasila krivim te mu je šaka žigosana znakom bigamista i zatočen je na pet godina. – Dakle, žena koja te prezrela dobila je što je zaslužila – rekao je Renzo istrgnuvši mi novine iz ruku i zaprljavši ih odmah telećim temeljcem. – Ima pravde. – Žalim je – rekla sam. – Stvarno – potvrdila sam jer je zakolutao očima. – Jer bila je među nama koji smo prije pet godina otišli iz Engleske. A ja sam, evo, udana za tebe i najsretnija sam žena na svijetu – na to se sav naduo od ponosa – a ta sirota stara oštrokondža naučila je gorku lekciju. No, o nekome nikada neću primiti vijesti. Kako da ga zaboravim kada se teret iz Batavije redovito iskrcava na tržnici, puneći zrak mirisom klinčića? Kada sam tek stigla u Firencu, pitala sam stižu li kakvi brodovi s otoka i ima li koji iz Lamahone? Nitko mi nije znao pomoći, ali jedan pomorac slonovskih ušiju rekao mi je da se Karibi sastoje od pet tisuća otoka i da nema zemljovida ni pomorske karte koja bi ih sve imenovala. Pet tisuća. Bilo je to kao da tražiš zrno šećera u vjedru soli. No svaka kutija s muškatnim oraščićem podsjeti me na Kerafov otok obilja, na kojem zrele voćke možeš jesti s grane. Dok miješam začine za slastice, pitam se gdje je sada moj prijatelj i je li pronašao Bulan i sina. Zamišljam ga kako čuči na svojem brodu prahu ploveći prema oceanskoj


pučini, okupan suncem, u lovu na kitove i jata letećih riba. Molim se da je tako, iz sveg srca. Zatim sam odložila dnevnik i na godinu dana zaboravila na njega. Blagoslovljena sam zdravim porodom drugoga sina, kojega smo nazvali Renzo. Ima gustu kosu bakrene boje i rođenje s prvim zubom. Tada je u Firencu stigao jedan poznanik pa se pokazalo da moja priča još nije završena. Sastavila sam je od razlomljenih izvještaja i recepata, ali nedostajala joj je jedna kisela nota, kao kap limuna gustome umaku.


XXXVIII. ENGLESKA KRALJICA, FIRENCA Od Došašća do Božića, 1777. Signora Bibiana Cellini, dnevnik


BORGO SAN JACOPO, FIRENCA ENGLESKA KRALJICA SIGNOR & SIGNORA CELLINI S velikim zadovoljstvom obavještavaju plemiće, velikaše i druge da je hotel Engleska kraljica otvoren Sastoji se od dvadeset ugodih salona, prostranih ložnica s garderobom te velikog i otmjenog restorana prema najnovijoj modi, koji poslužuje profinjena i ukusna jela na talijanski, francuski i engleski način, u svako doba dana prema zadanome jelovniku. Prodajemo i iznajmljujemo sve vrste slastica i ledenih skulptura za bankete i otmjene zakuske. Nudimo i najbolja vina svih vrsta, te brendi, rum i rakiju od kokosa. Trudimo se dostojno ugostiti putnike i sve zainteresirane građane te se nadamo da će nas počastiti svojim dolaskom i podrškom


S

ve je počelo lani kada je grof od Mulreayja odsjeo kod nas s ljubavnicom. Starac je stigao u grad iz toplica, bora napudranih kao da je mrtav i sa staromodnim

madežom zalijepljenim na narumenjen obraz. – Najdraža moja gospođo Cellini. – Koža mu je bila suha kao stari krep–papir kada je prinio moju ruku usnama. Povremeno me podsjetio na staroga grofa Carla, ali ovaj grof prije bi pojeo staru kamenicu nego guju. Čula sam da je grof Carlo uspio upecati neku drugu nasljednicu. Sirotica. – Je li Vaše gospodstvo vidjelo naš novi menu? Dok smo raspravljali o svakome jelu, primijetila sam da zgodna aventuressa u njegovoj pratnji odmjerava moju haljinu. Bila je na široke plave pruge, tek pristigla iz Pariza, s nathaljinom nabranom u stilu poljskih mljekarica. – S broda je upravo stigala svježa jesetra iz Tibera. Ili možda bijeli, toskanski paun? Ili, naravno, ako vam je do domaće kuhinje, predlažem zimsku pitu s dunjom i jabukama, upravo pečenu! Širokim osmijehom otkrio je smeđe batrljke zuba, koji svjedoče o predanome hedonistu. – Zimska pita? – Pljesnuvši se po nozi koja je izgledala kao igla vretena umotana u svilu, nasmiješio se kao siroče kojemu je obećan bombon. – Donesite nam što vi smatrate najboljim izborom, gospođo Cellini. A zimsku pitu sa... kremom od jaja, ako imate. Stajala sam napola skrivena iza mramornoga stupa gledajući kako služavka odnosi grofove tanjure, kadli sam ga čula kako izgovara ime od kojeg mi je izletio sav zrak iz pluća, kao da me pogodio maljem. Ne čekajući da porazmislim, užurbano sam prišla grofovu stolu. – Molim oproštenje, Vaše gospodstvo – rekla sam uz najumilniji mogući smiješak – ali ime Tyrone upravo je dolebdjelo zrakom do mene. Poznajem tog čovjeka. Doista, ostala sam mu dužnica. Pitam se je li moguće da je to ovaj o kojemu govorite? Dok je grof pripovijedao njegovu priču, namjestila sam na lice nedužnu krinku. U Firencu je stigao taj engleski razmetljivac i hvalio se da je najvještiji kartaš na svijetu


– ali mjesni velikaši ubrzo su ga operušali. Sve što sam čula upućivalo je na to da je taj prevarant uistinu Kitt Tyrone. Ali kad samo pomislim na svoj dug tom gospodinu – rekla sam plačljivo kao da stojim na kazališnim daskama Drury Lanea. – Znate li gdje bih ga mogla pronaći? Podlakticu mi potapša ruka sa staračkim pjegama. – Na stanu je kod kazališta Coco. Bog vam dao da učinite svoje dobro djelo, samo pričekajte da ga mine kartaška groznica, gospođo Cellini. Bolesnik je. Gotovina bi mu samo uznemirila mozak. Povukla sam se u svoju garderobu, ali nisam mogla mirno sjediti. Kitt, glavom i bradom, ovdje u Firenci. Nesretno sam se sjetila da je slijedio sestru do Italije i, na moju još veću žalost, mojom krivnjom nije doznao njezinu sudbinu. Ali zašto se taj budalaš zadržava ovdje? O Kitte, naglas sam zavapila ugledavši svoje tužno lice u zrcalu. Vrag ga odnio, znala sam da je budalast i slab. Sam Bog zna zašto, ali morala sam ga vidjeti. Nisam si dala vremena da se predomislim, ali bojala sam se da bih tim zadatkom uzrujala muža. Možda bi me pokušao spriječiti ili čak posumnjao da se sastajem s ljubavnikom. Stoga sam odlučila poći u tajnosti, jer je šutnja katkad najbolja. Potom sam odlučila staviti crni veo kakav nose lokalne donne. Već sutradan, dok je Renzo bio u gradu, žurno sam se išuljala kroz mala vrata na stražnjoj strani hotela. Laskala sam si da u crnoj haljini u skladu s velom i običnim, kožnatim cipelicama mogu proći kao uzorna, firentinska dama. Uličica pokraj kazališta bila je vlažan tunel koji je zaudarao na izmet. Morala sam se raspitati za Inglese gospodina, naravno. Naposljetku je jedna starica koščatim prstom pokazala kameno stubište. Pokucala sam na vrata, a kada nitko nije odgovorio, polako sam ili otvorila. Čak sam i kroz čipkastu izmaglicu vela vidjela da je soba sirotinjska: na hladome podu bila je prljava slamarica, a prozor je bio zakrpan papirom. Ugledala sam i prazne boce žestokoga pića. A među njima je ležalo iskrivljeno tijelo Kitta Tyronea, pijanog kao letva. Pritisnuvši veo na nos, klonula sam na klimav stolac pokraj njega i dodirnula mu ruku. – Signore – promrmljala sam. – Probudite se, signor Tyrone. Vjeđe su mu zadrhtale i otvorile se.


– Tko ste? – graknuo je. Bojala sam se da mu pod crnom koprenom izgledam kao anđeo smrti. – Prijateljica – odgovorila sam prigušenim glasom. Odbio me pogledati i činilo se da je u deliriju, klizeći pogledom po stropu i zidovima. Navukao si je prljavu plahtu preko ramena, okrenuo se na bok i zatreptao zureći u zid. – Prijateljica sam vam ponovila sam. – Engleskinja koja vam želi pomoći. Još je bio okrenut prema zidu, sumorno išaranom ostacima ubijenih stjenka. – Pustite me na miru – zastenjao je. Neko vrijeme sam zbunjeno sjedila. Pod slatkim mirisom alkohola, nanjušila sam bolest, truo smrad pravoga bolesnika. Odlučila sam preuzeti stvar u svoje ruke.

– Signor Tyrone – strogo sam rekla – morate poći sa mnom u čistu kuću gdje će vas njegovati. Još nije podigao pogled iz obamrlosti. Ojađena, odlučila sam ga iznenaditi tako što ću mu pokazati lice. Mislila sam da će doći k sebi ako me prepozna. Podigla sam veo i na trenutak se zagrcnula od nečista zraka. Stala sam nad njega, lica otvorena njegovu pogledu. No, meni je bilo suđeno vidjeti istinu. Lice mu je pod razbarušenom kosom bilo blijedo kao vosak, ali bilo je to Kittovo lice koje sam tako dobro poznavala. Medu čekinjama grube brade, bile su njegove anđeoske usne, a premda mu je lice bilo upalo, još su se vidjele crte koje su mi i dalje bile privlačne. A onda sam pomakla pogled. Užasnule su me upravo njegove oči. Nadvila sam se nad njega, licajasna kao dan, lica koje je svojedobno nazvao zgodnim. Ali njegove oči još su kolutale i treptale, ne dajući znaka da me prepoznaju. Siroti Kitt, moja crna krinka bila je suvišna, jer bio je slijep. Spomenuti mužu Kitta bio je strašan zadatak. Kada se te večeri vratio s banketa koji je nadzirao, već su bila dva sata u noći. Dok se razodijevao, kada sam mu ispričala o tragičnoj propasti gospodaričina brata, usne su mu se stisnule u tvrdoglavnoj šutnji. Naposljetku je poprskao umorno lice vodom i klonuo na rub našega kreveta.


– Zar me pokušavaš osramotiti? – upitao je žustro, bijesno sikćući. – Firentinka nikada ne bi sama otišla u mušku kuću. Istina je da Talijanke nose teško breme staromodnih pravila. Stoga sam hinila pokunjenost, pozivajući se na neznanje i dala časnu riječ da su mi nakane bile poštene. – Bilo je to dobročinstvo – objašnjavala sam. – On je tuđinac u ovome gradu, kojega su napale gulikože i nekako je oslijepio. Renzo uzdahne. – Oslijepio ga je metanol. Trebao je biti pametniji. – Kada sam mu pokušala oviti ruke oko vrata, istrgnuo se iz zagrljaja, – A i ti – šapnuo je, ogorčen od povrijeđenosti. Odjednom više nisam znala što bih s rukama. Tako dugo su uvijek bile dobrodošle oko Renzovih širokih ramena. – Reci mi, dakle – nastavi hladnim glasom. – Kada ti je taj muškarac bio ljubavnik? Zatvorila sam oči i dopustila si da u sebi zahvalno kliknem. Bogu hvala što mogu reći istinu. Zagledavši se duboko u Renzove povrijeđene oči, rekla sam: – Nikada mi nije bio ljubavnik. Razmisli. Znaš da je tako. Nevoljko se složivši, kimne. Zatim se naduri na svijet, podsjetivši me na našega maloga Giacoma. – Postoje bolnice. Pošalješ li ga onamo, ispunit će svoju kršćansku dužnost. To je bila istina. Ali kada sam zamislila sirotoga Kitta kako umire sam u tuđinskoj bolnici – nisam to mogla podnijeti. – Ne. Mora doći ovamo. Imamo dovoljno soba. Neka mi Bog oprosti, ali neće nam dugo biti gost. – Zašto to činiš, tako ti svega? Ni samoj mi to nije bilo jasno. Mnome je upravljala hladna strast, koja se nije dala odagnati. – Zbog krivnje – rekla sam odjednom svrnuvši pogled. – U Firenci kažemo: “Krivnja je ljepotica, ali nitko je ne želi.” Odnosno, u našem slučaju, ljepotan. Zaboravi ga. Nećeš biti prva žena koja je okrenula leđa svojoj prošlosti.


– Možda mi se nikada više neće pružiti prilika – rekla sam i glas mi je prepukao. – Slijep je. Umire. Mi smo ga doveli u Italiju i za njega je bila prokletstvo. Za mene je bila blagoslov, jer sam stekla ovo obilje, naše dvoje djece i, prije svega, tebe, Renzo. – Pustila sam da mi lice padne na njegovo rame. – Dopusti da vratim dio duga – šapnula sam. Sjedili smo dugo zagrljeni, udubljeni u vlastite misli, hladeći se dok se bližila zora. Pritišćući oči u muževo čvrsto rame, sjetila sam se Carinne, mrtve, ispružene na bijeloj postelji, svijetlih očiju beživotnih kao staklo. Sva moja trka za uzbuđenjima i srećom djelovala mi je kao providan pokrov nad užasom njezina sirotog trupla. Naposljetku me Renzo potapša po kosi. – Dođi u krevet. Svejedno mi nije jasno zašto ga baš mi moramo prihvatiti – reče. Ali predao se. – Zato što je Evelinin ujak – rekla sam, na što je Renzo uzdahnuo i došao u krevet. Nitko ne smije pomisliti da je prihvaćanje Kitta pod naš krov imalo umanjilo moje osjećaje prema mužu. Renzo je moja prava ljubav, otac moje voljene djece. I zahvaljujući njemu, upravljam velikim hotelom i kuham onako kako to u Engleskoj nikada ne bih mogla. Kitt je posve druga priča. Sada posve dobro znam da bi Kitt moj život ispunio očajem. No naši zajednički sati u Parizu gore tajnim glamurom u mojem životnom kalendaru. Sutradan je Kitt premješten u jednu od naših hotelskih soba i do večere je već spavao na čistoj posteljini s koprenastim zavjesama koje su štitile njegove jadne oči od zimskoga sunca. Unajmila sam nježnu bolničarku, Francescu, koja je sjedila uz njega i šila. Te večeri sam ga sama nahranila, namjestivši mu jastuke iza leđa i brišući mu usne snježnobijelim ubrusom. Sama, proučavala sam njegovo izmučeno lice. – Treba ti brijač – rekla sam. Držala sam prste nad tamnom sjenom na njegovu obrazu, ali nisam si dopustila da ga taknem. – Gospo – tiho je rekao, uzalud me tražeći očima – ništa mi ne treba. Hvala vam. Odjednom prstima zgrabi nabranu svilu moje suknje. – Jesam li u raju? – Ne – nasmijala sam se. – Vi ste u firentinskome hotelu Engleska kraljica. S prijateljima, – Potapšala sam mu ruku i olabavila čvrst stisak. – Sada spavajte – promrmljala sam i ustala da odem.


Opet posegne za mojim skutima, ali izmakla sam mu se. – Bojim se spavati – zastenjao je, ogledavajući se oko sebe, ali ne videći ništa. – Jer, gdje ću se probuditi? – Probudit ćete se ovdje. Bolničarka će spavati uz vas na sofi. Na sigurnom ste. Dok sam odlazila, vrisnuo je kada je Renzov pas dotrčao da me dočeka pred vratima. – Gospo! Preklinjem vas, zatvorite vrata. Slušajte! Ne dopustite mu da uđe. – To je samo lovački pas mojega supruga. Ugo je grebao po vratima i cvilio, a sitori Kitt je ustuknuo. – Blagi Bože, zar me slijedio sve dovde? – zavapio je. Rekla sam bolničarki za njegov strah od psa i složile smo se da je od sljepoće stekao neobičnu bojazan, možda zato što ga je neki divlji pas pronašao samoga. Tek sam se mnogo poslije sjetila Benga i zapitala se što je Kitt zatekao u vili. Bio je kod nas tek tjedan dana kada me raskrinkao. Bližio se Božić i Renzo je pripremao specijalitete koje Firentinci obvezno jednu na taj blagan: pečene jegulje, guske i svečane kolačiće ukrašene marcipanom koje zovu Torta di lasagna, a punjeni su sušenim voćem, grožđicama i orašastim plodovima. Budući da je njegova bolničarka Francesca morala na misu, toga sam dana ja umivala Kittu lice krpom umočenom u ružinu vodicu. Tada sam već mogla gledati njegovo lice, a da me ne svlada žalosna tronutost. Oči su mu bile zatvorene, a lice žuto kao pergament. Uzdahnula sam glasnije negoli sam trebala i sklonila mu s čela uvojak duge, crne kose. – Taj miris. Jesi li to ti? – upitao je. – Ne bolničarka? Oprezno sam odgovorila: – Ja sam signora Cellini. Gospođa koja vas je pronašla. Usne su mu se stegnule u gorak osmijeh. – Je li to ona ista gospođa koja je sinoć, kada su kruhovi zagorjeli, uzviknula: “Ništ’ nam ni ostalo za gostima poslužit”? Srce mi je divlje tuklo dok sam osluškivala gibanje po kući: zveket u kuhinji, djeca koja recitiraju u učionici. – To si ti. Zar ne, Biddy? Njegova mršava ruka stegnula je moju, a vene nalik na čvornate, plave vrpce rastezale su se nad lepezom od kosti. Neko vrijeme ostali smo u tišini, držeći se za


ruke kao dvoje nedužne djece. A onda sam mu ispod glasa rekla da mi je žao što ga nisam ranije pronašla. – Sva sreća što si stigao baš u Firencu, gdje ja živim. – Prvi put u životu, sreća me poslužila. – Lice mu se smrači. – Jer nisi me dočekala u vili, zar ne? – Još mi je čvrsto stezao šaku. – Ti si mi ostavila dragulj? – Bila je to želja tvoje sestre – šapnula sam. – Sada mi reci istinu – reče – što se dogodilo Carinni? Imala sam malo vremena do Francescina povratka pa sam mu na brzinu ispričala sve što sam se usudila. Kako mi je Carinna naredila da se predstavljam kao ona kako bi sakrila trudnički trbuh. – Carinna je bila trudna? – Odjednom se snuždi. – Sirota sestrica. A ti, Biddy, vidim da si se posve promijenila. Oduvijek sam znao da si pametna i razumijem zašto te Carinna iskoristila. Ali što se dogodilo? Čuo sam da je moj stric jednom posao slugu u vilu, ali njoj nije bilo ni traga, a ni vama ostalima. Je li istina da je pobjegla s tajnim ljubavnikom? – Umrla je pri porodu – rekla sam. – Kitte, porod je bio strašan. A djetetov otac nikada nije došao po njega. I biti tako daleko od doma... Ali iz sućuti, nisam mu mogla reći cijelu istinu. Da se gospodin Pars zavadio s njom kako to već biva među lopovskim spletkarima te da je umrla sirota, na mukama, okružena samo slugama od kojih je jedan bio njezin ubojica. U spomen na nju, to me bilo sram priznati. – Gdje je pokopana? – Siroti Kitt posivioje od boli. – Na groblju u Ombrosi. O, Kitte, žao mi je što ti to moram reći, ali na nadgrobnom spomeniku je moje ime. – Zagrizla sam si usnu dok su se njegove slijepe oči uzrujano micale. – Za sve koji su nas ondje poznavali, ja sam bila ledi Carinna. Žao mi je. Okrenuo je glavu u stranu. – A onda si stekla blagostanje. Ali kakve to ima veze? – Njegov stisak na mojoj ruci popusti. – A mrtvo dijete? Je li bilo djevojčica ili dječak? Napokon sam ga mogla razvedriti. – Ne, ne. Dijete živi. Djevojčica je. Nisam se mogla rastati od nje. Ona je moja kći, Evelina. Opet je okrenuo lice prema meni. – Što si rekla? Carinnino je dijete ovdje? – Jest – šapnula sam, prestrašena jer je podigao glas. – Samo budi tiho. Moj muž Renzo ne želi te ovdje. A Evelina ne zna da si joj ujak.


– Baš me briga za koga me smatra. Samo mi je dovedi. Samo jednom. – Zgrabio me za rukav. – Biddy, hoćeš li? To mi se činilo malim darom. – Dovest ću je sutra.


XXXIX. ENGLESKA KRALJICA, FIRENCA Božić 1777. Signora Bibiana Cellini, dnevnik


Božićne pite na moj način Sameljite kilogram volovskog jezika koji dopola skuhajte s dva kilograma dobre, goveđe masti, tucet sitno nasjeckanih raneta i kilogramom šećera. Dodajte začina po želji, ne štedeći na dobrom prstohvatu soli da se izmiješaju slanoća i slatkoća. Umiješajte dva kilograma grožđica, nasjeckanih datulja bez koštica, pola litre vodice narančina cvijeta i limunova soka te četvrt kilograma sitno nascjeckanih, ušećerenih naranči i limuna. Sve dobro izmiješajte, pite maštovito ukrasite i pecite dok ne budu gotove. Bibiana Cellini, hvaljen recept, Božić 1777.


B

ilo ih je neobično vidjeti zajedno. Evelini sam rekla da je signor Tyrone njezin ujak iz Engleske koji je želi vidjeti. Njezina guvernanta rekla je da je

bolesnicima lijepo donijeti cvijeće pa su zajedno kupile stručak cvijeća od cvjećarke na trgu. I to baš ljubičice. To mi se učinilo nezgodnim izborom. Povela sam ih u njegovu sobu i stala pokraj prozora, zagledana u snijeg koji je noću napadao, što je ondje bila rijetkost. Sunce je plesalo po ružičastim i smeđim palačama, blistajući na njihovim kristalnim krovovima. Navukla sam koprenaste zavjese da zaštitim Kittove oči i gledala ih s prozora kao lik koji čeka u ulici pokraj pozornice. Evelina samo što nije napunila petu i počela je gubiti bebastu bucmastost. U prugastome muslinu djelovala je kao prava mala dama, s plavom, satenskom vrpcom oko struka. Tek kada sam ih vidjela kako stoje licem u lice, prepoznala sam jajasto bljedilo njezine puti i satensku težinu njezine kose. Ali ne samo to: kada sam je vidjela s ujakom, shvatila sam da je krasi bezbrižna dražest različita od mojih vragolastih dječaka. Kitta je gledala sa smjelom radoznalošću i odgovarala na njegova pitanja najbolje što je mogla. Zanimalo ga je kako provodi dane i je li sretna. Na nesigurnom spoju talijanskog i engleskog brbljala je o svojoj braći, lutkama i snijegu koji je toga jutra prvi put dotakla. Mislim da nikada nisam vidjela da muško lice tako gori osjećajima. – Evelina – upita naposljetku – bi li mi učinila nešto za ljubav? Zahihotala se i dobacila mi pogled preko ramena. – Bi li mi dopustila da ti opipam lice? Tek ću tada znati kako izgledaš, jer me oči baš ne služe. Djevojčica se opet osvrne preko ramena, a ja joj šutke dadnem pristanak. Sjedila je posve mirno, leđa ravnih kao metla od novoga steznika tek naručena iz Pariza. Kittovi prsti pratili su očešljanu svilu njezine kose, usko čelo, kratak nos i treptave oči dugih trepavica. Kada joj je dodirnuo usta, opet se zahihotala, a on je opipao osmijeh koji joj je zadigao dva rumena obraza. Prsti mu zastanu na naborima plave vrpce koju je nosila oko vrata. Licem su mu prelijetali snažni osjećaji, ali bilo je teško reći je li to bol ili radost. – Dođi, Evehna – rekla sam posežući za njezinom rukom. Pobojala sam se da ga je susret s njom slomio.


– Signora Cellini – Kittov glas bio je tronut. – Biste li mi učinili uslugu da se vratite sami? Prepustila sam Evelinu učitelju i utisnula joj poljubac u mirisnu, meku glavu. Zatim sam se teška srca vratila u zasjenjenu, bijelu sobu. Malen stručak cvijeća pao je na plahtu pa je Kitt pipao u potrazi za njim. Nije se smirio dok ga nije čvrsto držao u šaci. – Sada bi trebao odspavati – promrmljala sam. U meni su se vrtložile neugodne strasti: strašno sažaljenje, strepnja, nježnost. – Moram u kuhinju. Bolničarka samo što se nije vratila. – Trenutak – promuklo je rekao, čela nabrana od bola. – Želim da znaš. Spreman sam se pridružiti Carinni. Nisam znala što bih na to rekla. Savjest mi je nalagala da ga utješim, ali što su puste riječi pred licem smrti? – Srest ćete se opet pred Bogom – rekla sam. Suze su mu navrle pod vjeđama i prelile se niz upale obraze. – Ne, nećemo se sresti u raju, draga moja Biddy. – Usta su mu se zgrčila i mučio se razgovjetno govoriti. – Ova kuća je jedini dašak raja koji ću iskusiti. S Carinnom ću se sresti na mnogo gorem mjestu. – Nisi bio tako loš čovjek. – Žalila sam ga jer je smatrao da nije dostojan iskupljenja. – Krist će ti oprostiti nepromišljene grijehe. – Katkad mi se čini da si i ti slijepa – rekao je i sumorno se pokušao nasmijati. Prinio je malen stručak nosnicama, pa sam i ja na trenutak osjetila težak miris ljubičica. Gnječio ih je u šaci, a sitna, ljubičasta lica venula su oko svakoga žutoga oka. Njihov miris tjerao me na povraćanje. – Djevojčica, Evelina – rekao je zureći preda se kao da gleda vlastitu otvorenu raku. – Kada ja odem s ovoga svijeta, u mojoj bisagi ćete pronaći potvrdu iz zalagaonice. To je za nju. – Lijepo od tebe. Što misliš na nećakinju. – Ljubičice su počele širiti snažan miris pa sam se opet našla u plavoj odaji u Mawtonu, gledajući Carinnino suzno lice dok je žvakala bombone od ljubičica. Na postelji je ležalo pismo. Iz Londona, od sir


Geoffreyja, kako smo svi tada vjerovali. Ali sada, kada se toga sjetim i zamishm njezine suze, vjerujem da je bilo od njezina ljubavnika. Pokušala je odgovoriti na to pismo, tražeći riječi koje izražavaju pravu ljubav – “vrućina vatre”, “nesmotrena ljaga”, “nestalo je sreće” – koje je potom iskrižala i išarala kako nijedna duša nikada ne bi mogla pročitati tu neizrecivu ispovijest. – Ne na nećakinju. – Zgrčivši lice od bola, Kitt se okrene od mene prema zidu. Ali čula sam ga kako to izgovara, premda bih voljela da nisam: – Na kćer. Ovdje je Božić drukčiji. Katolici slažu jaslice od izrezbarenih drvenih figurica osvijetljenih nizovima svijeća. Moj muž ih ukrašava slatkišima, skulpturama od šećera i bombonima. Sve je to zgodno, ali ove godine nedostaje mi plesanje i zabava u Engleskoj, uz sladak zaborav poljubaca, izazovnih i igrica i razuzdanih plesova. Ovdje se na Badnjak okupljamo u molitvi, a moj muž poslužuje otmjena ribljajela i panforte s đumbirom. Sve je vrlo ukusno, ali to nije i ne može biti Božić. Stoga sam na božićno jutro ustala u pet, raspirila vatru tako da je nastala buktinja, te počela peći slatke pite s mesom i kuhati božićne kolače velike kao topovske kugle obitelji Medici nakon čega sam postavila na ražanj tri komada govedine. Ubrzo sam opet udahnula onu paru koja objavljuje da je Božić, da je posao u toj godini završen te da je vrijeme za slavlje, miris naranči, bombona i klinčića izmiješanih s uobičajenim mirisom pečenja. Englezi u Firenci toliko su čeznuli za tradicionalnom božićnom hranom da bismo bili mogli napuniti još dvadeset stolova. Čak sam pronašla i imelu pa je Evelina isplela granu za poljupce. Već se bližilo deset navečer u božićnoj noći kada smo Renzo i ja napokon sjeli u svojoj blagovaonici. Dan je bio uspješan i čak me Renzo ispitivao o receptu za božićne pite. Djeca su bila odavna u krevetu i nazdravili smo godini najboljom malvazijom. Te sam večeri pila velikim gutljajima jer sam nastojala zaboraviti Kittove riječi, bilo melemom pića ili naporna rada. – I, čemu služi ta imela za poljupce? – upitao je Renzo hineći zbunjenost. Poveo me do krune od zelenila, na kojoj su prigušeno sjajile svijeće i preostalo je tek pet ili šest bobica. Moj Renzo. Primio me u snažan zagrljaj i poljubio me kao da bi me živu mogao pojesti. Znam da ga katkad živciram, ali zapravo mi je on sve u životu. Koliko god


blesava bila, u protekloj sam godini uspjela shvatiti da je uistinu dobar čovjek. Krepost, snaga, potpora: savršen muž. – Što kažeš na to da večeras napravimo još koju bebu? – mrmljao je dok smo skidali posljednje bobice s grane, po jednu za svaki poljubac. Nasmiješila sam se i privila se uz njega, osjećajući kako nas obuzima vatrena čarolija. Bilo je pravo zadovoljstvo prepustiti čišćenje slugama. Nije još bila zora kada me probudila bolničarka. Ostavivši Renza golog na zgužvanim plahtama, prebacila sam preko spavaćice rubac. – Signor Tyrone nas napušta – šapnula mi je dok sam slijedila njezinu svijeću uza stube. – Jesi li poslala po liječnika? – Bolje bi došao svećenik, signora Cellini. Sjedila sam pokraj prozora dok je svećenik Engleske crkve Kittu davao posljednju pomast. Pred prozorom je mjesec svijetlio kao svijen nož, nijem među zvijezdama. Zadrhtala sam zureći u palače obrubljene snijegom koje su se uzdizale uz rijeku. Vjerujem da je Kitt bio priseban dok je primao posljednji sakrament i papisti bi vjerojatno rekli da su mu grijesi otpušteni. Ali ja u to nisam sigurna i ne vjerujem da itko od nas može u to biti siguran dok nam ne kucne posljednja ura. Poslije sam sjedila uz njega, ali nije me prepoznao, a grlo mu je stezao grčevit kašalj. – Ima tek dvadeset pet godina – jecala sam u dlan. Kada je stigla teška, siva zora, vidjela sam da ga nije san blagoslovio mirnoćom. Na licu gotovo uopće nije imao mesa. Ne hajući za mišljenje bolničarke i svećenika, poljubila sam ga u usne i bile su mrtve. Pokopali su ga na novome groblju za Engleze u Firenci. Svakih nekoliko mjeseci, Evelina i ja stavile bismo koprene i odvezle se kočijom na drugi kraj grada. Nosimo mu ljubičice na spomen, jer ne mirišu kao nijedno drugo cvijeće. U njihovu mirisu ima nešto od zagorenog šećera, neke prekuhane slatkoće. Sada vjerujem da su brat i sestra, napušteni od sviju, ostali zatočeni u svojoj jezivoj ljubavi. Mora da je to bila neobična ljubav, uznemirujuća poput tog oprljenog mirisa ljubičica. Sva sreća je što je većina nas pošteđena takvih nesvetih ljubavi.


Evelina slaže klonule ljubičaste cvjetiće po Kittovu grobu, a ja je promatram, diveći se njezinoj gracioznosti dok se sa smiješkom okreće prema meni. Ja ću za nju oduvijek biti majka, a i očeva je miljenica. Tajna njezina rođenja ostat će zauvijek zatočena gvozdenim sponama moje volje. Neće je doznati ni živa duša. Potvrda iz zalagaonice odvela me u mračnu, drvenu trgovinu nadomak tržnice. Zalagaoničar mi je dobacio prepreden pogled dok ju je čitao, nakon čega je izračunao cijenu na temelju moje haljine i dragulja. – Pet stotina zlatnih lira – izvalio je čupkajući se za tamnu bradu. Platila sam bez oklijevanja jer je hotel sada pravi rudnik zlata. Nisam se iznenadila kada sam za tu svotu otplatila prašnu kožnatu torbicu ne veću od moje šake. Otvorila sam je tek kada sam se vratila i sjedila s Renzom za dugim stolom u našoj blagovaonici. Kada sam je zaljuljala s prsta, ispala je Mawtonska ruža, blistajući na zlatnome lančiću pod vedrim, zimskim svjetlom. – O, prelijep je – povika Renzo pokušavajući uhvatiti dragulj koji se vrtio nošen vlastitom težinom. Imala sam dojam da je teži nego ikad, težak kao zatvorenikova kugla na lancu. – Ne treba nam – rekla sam. – Ne donosi sreću. Renzo ga primi u krupnu šaku i podigne pred sunčani prozor. Sobu išaraju crveni bljeskovi, kao da je krv poprskala freske na našim zidovima. – Rekla si da ga je ostavio Evelini? – Tako je želio. Kako li su samo neobične te naredbe mrtvih. Imamo dojam da nas gledaju odozgo, pazeći hoćemo li ispuniti njihove želje. Vidjela sam da je moj muž opčinjen dok zuri u vatreno srce dragulja. – Onda ga Evelina mora dobiti. Izvrsno će se udati bude li imala ovakvo blago. Lijepo od. ujaka što je mislio na nju. A ti si nagrađena za svoje dobročinstvo. – Okrenula sam se od njega. Naravno da će se Carinnina kći dobro udati. Koliko god tupa bila, s Ružom kao mirazom, priljučit će se najvišim društvenim krugovima.


– Onda dobro – popustila sam i ubacila dragulj natrag u tamu torbice. – Ali moramo ga zaključati u bankarski sef. Ne želim da taj dragulj ikoga više dovede u napast.


XL. ENGLESKA KRALJICA, FIRENCA Dan svetog Lovre, 1778. Signora Bibiana Cellini, dnevnik


~ Kako izraditi šećernu kuglu ~ Dobro usitnite šećer i prosijte ga kroz najfinije sito. Srebrnu posudicu nakošenu postavite nad umjerenu vatru. Pripremite dvije porculanske zdjelice u obliku polukugle i preokrenite ih. Kada šećer poteče kao bistra voda, uzmite čist nož pa njime podignite što više šećera, a s vrha će se razvući tanka nit koju morate što brže ljuljati lijevo–desno pa njome oviti porculanski kalup. Potom opet umočite nož i uzmite još sirupa, predući mrežu dok ne postignete pravu gustoću. U mrežu umetnite grančice sitnih cvjetova pa spojite polukugle s još malo šećernih niti. Izuzetan desert za svečani stol Bibiana Cellini, Firenca 1777.


U

svesku mi nije preostalo mnogo papira za moje raspredanje. Prošloga tjedna stiglo je pismo iz Engleske, koje me nije iznenadilo, ali mi je svejedno probolo

srce. Ne znam koliko je putovalo iz ruke u ruku, jer bilo je prljavo od puta i zgužvano od tjedana provedenih u pretrpanoj poštarevoj torbi. Stiglo je iz pošte u Montechinu, s poruku što ju je nažvrljao naš teklić, koji se sada nazivao “poštanskim službenikom”. Očito nije zaboravio naše novčiće i srdačnost pa je preusmjerio pismo na Renzovu adresu u Firenci. Dugo sam zurila u rukopis. Bio je nezgrapan i teško čitljiv, učinilo mi se, rijetko korišten:

Biddy Leigh Vila Ombrosa Italija Znam da će te ove vijesti rastužiti, Biddy, ako pismo stigne do tebe. Prije dvije godine, gospođa Garland je umrla u svojemu krevetu u Mawton Hallu nakon duge bolesti. Od tebe smo odustali kada tako dugo nismo primili nikakvog glasa. Kada je sir Geoffrey umro potkraj 1773., župnik nam je rekao da moramo čekati povratak ledi Carinne, ali nikada se niste vratili pa je upravljanje posjedom preuzeo sud. Sudac je rekao da je sve vrlo zaribano jer nema ni njezina brata, a stric također polaže prava na Mawton. I tako je pitanje sir Geoffreyjeve imovine dopalo ruku londonske sudove, što znači da godinama neće biti riješeno. Jednoga crnoga dana, sudski službenici ogolili su cijelo imanje i sve fine sir Geoffreyjeve stvari ukrcali na kola da bi se prodale. Nakon toga smo ja i Jem dobili otkaz, što je skandal i sramota. Prisvojili smo stanarsko pravo u Reade Cottage dolje u Pars Fordu i ondje se nastanili. Bila je to klimava i vlažna kućica, ali Jem se trudi popraviti krov, jer nemamo ni prebite pare otkako sam rodila četiri zločesta djetešceta, koji mi vječno vise sa suknje.


Neku kažu da je Mawton Hall zauzelo zlo i odbijaju ići onamo, ali ja i Jem katkad preskočimo ogradu da naberemo nešto slatkoga voća iz vrta koji je u međuvremenu obrastao. Nije to ugodno mjesto, jer su prozori razbijeni, a podovi pljesnivi od poplava. Sve propada, čak i ono staro spremište za pića, jer je sva fina staklenina odnesena i prodana. Sva sreća što gospođa Garland nije više bila živa da to vidi. Ako te ovo pismo pronađe, znaj da je gospođa Garland ostavila oporuku koju prilažem i sve je učinjeno prema njezinim željama jer je pokopana na mawtonskom groblju uz plaćen nadgrobni spomenik. Šaljem ti oporuku jer te u njoj spominje, ali premda smo svi tražili, nigdje nema knjige o kojoj govori. Jem i ja ispunili smo svoju dužnost, te prema tebi više nemamo nikakvih obveza. gospođa Teg Burdett U pismo je umetnut papir umotan u navošteno platno, ispisan grbavim rukopisom moje stare prijateljice, koji tako dobro pamtim.

Martha Garland iz Mawtona u grofoviji Cheshire sastavila je ovu oporuku prema kojoj treba hiti pristojno i dolično pokopana na mawtonskome groblju te svakome od slugu ostavlja par bijelih rukavica za pogreb, a iznos preostao nakon plaćanja pogrebnih troškova ima se raspodijeliti sirotinji u spomenutoj mawtonskoj župi, izuzev kuharice u koju je bilježila recepte, koja mora biti predana njezinoj prijateljici Biddy Leigh u sjećanje na sretne godine zajedničkoga rada. Ove želje zapisane su u nazočnosti svjedoka, ovoga dana Gospodnjeg 2. siječnja 1775. Martha Garland Rekla sam da sam takve vijesti dugo očekivala. Već neko vrijeme pitala sam kome pripada Kuharičin dragulj. Sjedim za pisaćim stolom od bjelokosti zagledana kroz čist stakleni prozor, gledajući kako splavar usmjerava kutije s limunima prema našem skladištu. Čujem kako Evelina u susjednoj sobi nešto priča učitelju i njegov bas koji


joj mrmoreći odgovara. Jack skače gore–dolje po stubama, a mali Renzo veselo vrišti dok Ugo laje. Posvuda oko mene, kuća bruji i žubori. Opet se hvatam u koštac s tim pitanjem, jer nije jednostavno. Za koga sam sve ovo pisala, pitam se. Najjednostavnije bi bilo reći da sam pisala za gospođu Garland. Ali nikada nije bilo vjerojatno da će ona pročitati ove stranice. Kada sam poljubila njezin mek obraz, znala sam da to činim posljednji put. S uzdahom sam obrisala oči, jer nikada više neću poljubiti taj obraz. Listam starije dijelove knjige. One silne recepte, lijekove, napitke i pripravke. Zašto ih uopće skupljamo? Niz žena koji se proteže u prošlost, a svaka je svoja najveća zadovoljstva zapisala dragocjenom tintom. Kažu da muškarci izazivaju ratove, a žene su velikodušnije. Kada podignem maslacem zaprljan komad papira s receptom gospođe Garland za zimsku pitu, ona mi se ukaže pred očima. Kada prinesem mrlje cimeta nosu, vratim se u sunčanu kuhinju u Mawtonu gdje slažem plave zdjelice na stol izgreben nožem. Toliko se čeznem vratiti onamo da bih mogla pojesti taj papir. Sjetim se kutije s receptima gospođe Garland, koje je bilježila poput svjetionika da se zaštiti od nadiruće tame. Te žene usavršavale su recepte i zapisivale ih da ih očuvaju od zaborava kako bismo i mi mogli kusati. Moje razumijevanje blista kao izdubljene voćke koje Renzo puni svijećama za ponoćne gozbe. Što su recepti drugo nego poruke od mrtvih koje govore: “Kušaj me”? Stoga ne zaboravljam da kada jedemo, postajemo dionici njihove ljubavi. Jesam li, dakle, ovaj veliki dnevnik pisala samo za sebe? Već dugo slutim da mi je gospođa Garland zadala taj zadatak kako bi mi pomogla na životnome putu. Postoji li bolji način da zaboraviš brige od toga da se prisjetiš svakog minulog dana i zapišeš ga pod svjetlom lojanice? Ali dok vraćam rupčić u cvjetasti džep i gledam kako svjetlo slabi nad rijekom, spopadne me neobična misao. Tko sam ja sada? Još sam ona ista Biddy Leigh koja je prije šest godina pošla na put? Ili sam ona trapava curica britka jezika i glave pune starih recepata? Ne, ja sam signora Bibiana Cellini. Gotovo se ne prepoznajem jer su mi draguljima ukrašeni prsti svijetli i uredni zahvaljujući sobaričinoj skrbi, lice napudrano, a struk sve širi jer se bliži novi porod. Gurajući cipelice s dijamantnim kopčama pod stol, tražim nit poveznicu današnjega dana s danom kada sam u Mawtonu ukrašavala one zimske pite. Nit je tanka i krhka kao rastopljen šećer. Jer sada sam voljena i cjelovita kao dvije šećerne polukugle spojene


šećerom u jednu. Stvorila sam život u svojoj miloj djeci. Kušala sam život. I dotakla trulu studen smrti. I tako je Mawton ostao prazan, u našu kuhinju su prodrli kiša i vjetar, visoki prozori su razbijeni, a kameno truplo trune. Čak su i sir Geoffreyjeve stare slike i pokućstvo prodani i raštrkani u vjetar. Pitam se je li se ostvarila ona stara legenda o bijeloj dami koja hoda kroz voćnjak prema svojem uništenom spremištu za pića. Sada mi je jasnija tragična priča ledi Marije, jer njezinog su muža boginje otjerale u ludilo, bezbrojne su bebe začete i izgubljene, a njezina strast za ljekovitim biljem krila je mračniji pothvat. Ovdje u Kuharičinu dragulju pronašla sam stranice o lijekovima protiv zaraze: ulje sasafrasa, napitci od bunike i pelina. Sirota ledi Maria, prokletstvo koje je donijela u Mawton sigurno je bila ljubav i gramzljivost mladoga Humphreyja Parsa. Kako li se daleko osjećam od kišom okupane Engleske, od Mawtona i njegova mahovinom obrasla groblja. Šteta je što ne mogu obići grob stare prijateljice, premda se bojim da bih ondje klonula na zemlju potresena jecajima. To me podsjetilo na drugo groblje, ono u Ombrosi. Vani je sunce zašlo za krovove i uvelo zlaćani suton. Nebo sada sjaji kao ulašten bakar, a naš splavar pretvorio se u sjenu u polumraku. Mora da i ondje sad sunce zalazi nad onim samotnim nadgrobnim kamenom u Ombrosi. Sigurno zalazi i nad dugom, bijelom cestom koja vodi prema vili i po licima kipova koji zure u travnjak slijepim očima. Sunce zalazi i za čemprese, koji se pred ljubičastim nebom ocrtavaju kao crni šiljci. Natpis je možda izblijedio i obrastao mahovinom na tom neplodnom tlu. “Obedience Leigh”, piše. Obedience Leigh doista je mrtva, pomislim. Ali ne tako mrtva kao sirote kosti koje ondje leže, sjedinjene pohlepom, i sada neposjećene. Splavar se pretvorio u običnu mrljicu na vodi boje prljava zlata dok se otiskuje prema drugoj obali. U kući je zavladao mir. Posljednja sunčeva zraka bljesne uvis i brzo zgasne. A meni je drago što sam napisala ovu knjigu za tebe, radoznali čitatelju, ovaj spomenar ljubavi koji slavi jela pokojnika.

SVRŠETAK


ZAHVALE Ovu priču prvotno je nadahnula predivna kuhinja u Erddig Hallu blizu Wrexhama i njezina zbirka rukom zapisivanih recepata. Potom sam se otisnula na uzbuljivo putovanje, i zemljopisno i gastronomsko, od Cheshirea do Firence, u društvu Biddy Leigh. Naravno, najviše dugujem onim sjenovitim pojavama koje su zapisivale recepte u “domaćinske knjige” i prve tiskane naslove. Usto, sljedeće knjige i osobe moram izdvojiti: Elizabeth Raffald: The Experienced English Housekeeper (Southover Press, 1996.) Gilly Lehmann: The British Housewife: Cookery Books, Cooking and Society in

18th Century Britain (Prospect Books, 1999.) Hannah Glasse: First Catch Your Hare (1747.) i The Art of Cookery Made Plain

and Easy (Prospect Books, 2012.) Rebecca Spang: The Invention od the Restaurant: Paris and Modern Gastronomic

Culture (Harvard University Press, 2000.) Robin Weir, Caroline Liddell i Peter Briars: Recipes from the Dairy (The National Trust, 1999.) Laura Mason (ur.): Food and Rites of Passage (Prospect Books, 2002.) Janet Theophano: Eat My Words: Reading Women’s Lives through the

Cookbooks They Wrote (Palgrave Macmillan, 2003.) Stephen Mennell: All Manners of Food: Eating and Taste in England and France

from the Middle Ages to the Present (University of Illinois Press, 1995.) Barbara Ketcham Wheaton: Savoring the Past: The French Kitchen and Table

from 1300 to 1789 (Simon &Schuster, 1996.) Laura Mason: Sugar–plums and Sherbet: The Prehistory of Sweets (Prospect Books, 2003.) Piero Camporesi: Exotic Brew: The Art of Living in the Age of Enlightenment (Polity Press, 1998.)


R. H. Barnes: Sea Hunters of Indonesia: Fishers and Weavers of Lamalera (Clarendon Press, 1996.) Posebno uživam u dnevnicima i pismima putnika iz osamnaestoga stoljeća, a pogotovo Johna Bynga i Tobiasa Smoletta s kiselim komentarima o svratištima i neuvijenim stavovima o tuđincima. Mnogo dugujem i Samuelu Sharpu, Hughu Walpoleu i Jamesu Boswelu i njihovim europskim putopisima te Hester Lynch Piozzi na detaljima mode i društvenih običaja, koji su uglavnom promakli muškim putopiscima. Dnevnici slugu nisu česti, ali Memoari osamnaestostoljetnog lakaja:

memoari 1754. – 1779. Johna Macdonalda, pravi su dragulj jer opisuju služinski svijet dobre hrane, slavlja te prilika za putovanja i romance na gospodarev račun. Kao što Macdonald piše: “Vjerovao sam da je moj život raj na zemlji.” Vodič kojeg sam se držala jest Veliko proputovanje Thomasa Nugenta, prvi put objavljen 1756. Biddy u izvorniku govori lancashireskim naglaskom koji pamtim iz sjećanja mojeg pokojnog djeda Alfreda Redversa Hiltona, a pomagala sam se i rječnikom Johna Colliera u Prikazu lancashireskog narječja (Lightening Source, UK). Moram posebno zahvaliti sljedećim ljudima na pomoći i nadahnuću: Ivanu Dayu koji mi je u zadnji čas osigurao mjesto u svojem tečaju georgijanske kuhinje, dao mi mogućnost da u njegovoj knjižnici pronađem recept za zimske pite, a sabrao je i riznicu koja se zove www.historic–food.com. Zahvaljujem i grupi koja se bavi rekreacijama povijesnih događaja jer su mi omogućili da otkrijem kakvu vještinu zahtijeva kuhanje nad otvorenim plamenom. Phillipa Plock i Rachel Jacobs is Nacionalne zaklade bile su tako ljubazne da meni i suprugu omoguće pristup zbirci osamnaestostoljetnih oglasa baruna Rothschilda u Waddestone Manoru u Buckinghamshireu. Opčinjena sam Indonezijom od najranijeg djetinjstva zahvaljujući mojoj pokojnoj majci Mary Witsenburg, čija je obitelj živjela u nekadašnjoj Nizozemskoj istočnoj Indiji od 1750–ih. Moram zahvaliti i gospodinu Piteru iz turističke agencije Floressa na podacima o magiji i obredima čudesnog otoka Floresa, kao i svojoj sestri i šogoru, Manjke i Davidu Snellu, koji su se hrabro otisnuli sa mnom na to putovanje.


Dvije prijateljice, koje su usto i spisateljice, Elaine Walker i Alison Layland, na našim su mi mjesečnim sastancima, dale neprocjenjive savjete i nadahnuće. Yvonne Hodkinson i Lucienne Boyce također su me zadužile pravovremenim komentarima i podrškom. Na Novom Zelandu, moram zahvaliti Philippi Branthwaite i Anne Cullen dok je Nancy King velikodušno osigurala stipendiju na kreativne umjetnosti u Muriwai Earthskin, i to baš u pravi tren. Moja sestra, Lorraine Howell, pobudila je moje zanimanje za modu osamnaestoga stoljeća, a ova je knjiga djelomice proizvod naših zajedničkih opsesija iz djetinjstva. Isto tako, moj nekadašnji učitelj Stuart Horsfall, podsjetio me da sam ovu priču zapravo počela pisati već u desetoj godini te da sam je morala dovršiti. Moj pokojni otac Derek Hilton, oduševljeno mi je slao rukom zabilježene recepte i često mi je bio u mislima. Na presudnome ohrabrenju i vjeri u ovaj roman moram zahvaliti Elli Kahn i Sari Nundy iz Andrew Nurnberg Associates te Lauri Macdougall iz Hodder and Stoughton. A na neumornoj podršci iz godine u godinu zahvaljujem sinu Chrisu, suprugu Martinu, koji je i neumorno iščitavao moje rukopise.

Profile for Vesna Savic

Glad za ljubičicama  

Glad za ljubičicama  

Advertisement