Page 1


LOUISE MILLER

Prevela s engleskoga: Zrinka Pavlić Naslov izvornika: The City Baker's Guide to Country Living

2


3


Za Elizabeth

4


Prvo poglavlje

Rujan One večeri kada sam zapalila Klub Emerson vrijeme je bilo idealno za pečenje bezea od bjelanjaka. Čitavog sam tjedna koji je prethodio zdvajala zbog visoke vlage u zraku, no kada je konačno došao trenutak za beze, kroz otvoreni je prozor dopirao samo svjež, suh zrak. Slavila se stotinu pedeseta godišnjica kluba i Jameson Whitaker, njegov predsjednik, tim je povodom naručio tortu pečena Aljaska. Pristala sam jer je to zatražio dok je još ležao na meni, pod talijanskim pokrivačima kreveta u spavaćoj sobi broj osam, iako sam bila prilično sigurna da ta vrsta torte nije mogla biti na jelovniku 1873. godine. Jamie je, međutim, volio spektakle, a još je više od toga volio sladoled od pistacije, koji kod kuće nije smio jesti jer mu to supruga nije dopuštala. Polako sam dodala šećer u bjelanjke, jednu po jednu žlicu, i dok se bijela smjesa pod kuhačom polako pretvarala u sjajni oblak, bokom sam se oslonila na radnu površinu te se osvrnula po kuhinji. Radila sam po brojnim mondenim gradskim restoranima, u makrobiotičkim tvrtkama za catering, a nisu mi strani bili ni hoteli kako oni luksuzni, tako i oni koji se nikada neće podičiti tim pridjevom. Zbog toga o kuhinjama nisam razmišljala kao prosječan čovjek. Prosječan bi čovjek, primjerice, pomislio da će privatni klub za bostonsko visoko društvo, kao što je Emerson, imati fenomenalnu kuhinju. Ništa se drugo nije ni činilo mogućim pokraj svih tih prigušenih svjetala, uštirkane čipke i fotelja od kože i mesinga. No prosječan bi se čovjek prevario zato što nije znao ono što su znali profesionalci: izgled blagovaonice (među sobom je zovemo prednjom sobom) nema veze s izgledom kuhinje. Bez obzira vlada li prednjom sobom luksuz ili je riječ o rupetini gdje se poderani skaj na stolcima lijepi izolir-trakom - stražnja soba ili kuhinja uvijek je ista. Uvijek je riječ o nepreglednom prostranstvu nehrdajućeg čelika. Stolovi, zdjele, zamrzivač - svi se sjaje u svojem hladnom sivilu. Pjenjače i kutlače uredno vise sa zidova. Mikser s 5


mješalicom veličine moje ruke spremno je nagnut za miješanje tijesta za kruh. Čitav je prizor zapravo vrlo umirujući. Koliko god sam puta mijenjala posao, uvijek sam mogla računati na kuhinju: na njezin red, predvidljivost, na to da mi je sve poznato i na svojem mjestu. Upravo sam premazivala zadnji sloj smjese od bjelanjaka preko sladoleda i torte kada sam iz susjedne prostorije, Jeffersonove dvorane, začula pucanje šampanjskih čepova. Kroz vrata je dojurio Glen, glavni direktor kluba. “Jesmo li pri kraju?” upitao je. Ispružila sam ljepljive prste i rekla: “Dodaj mi brener”. Plavičasti je plamen ostavio trag karameliziranog šećera po bjelanjcima. Kroz pomična je vrata odjeknuo zbor baritona koji je intonirao himnu Kluba Emerson. “To nam je znak da krenemo”, rekao je Glen. Prstima sam prošla kroz svježe obojene kovrče. Toga sam tjedna bila odabrala ljubičastu boju ili, preciznije, manično paničan električni ametist koji možda nije bio primjeren za kuharicu iz devetnaestog stoljeća, ali i onako nisam bila uzvanica na toj proslavi. Držeći palac na grliću boce, poškropila sam tortu jakim rumom i podigla pladanj. “Zapali me.” Glen je zapalio šibicu i oprezno je položio u ljusku jajeta punu ruma na vrhu torte. Rum se odmah zapalio i proširio po valovima bezea, a Glen je, trčeći preda mnom, otvorio vrata prema dvorani. Stupila sam u nju točno na zadnje taktove himne. Gomilom se prolomio pljesak. Pladanj u mojim rukama vjerojatno je težio više od trideset kilograma. Srebro je teško, torta je bila velika, a na njoj se topilo dvadesetak litara sladoleda. No razvukla sam usnice u osmijeh i prošla kroz prostoriju, obilazeći gusto postavljene stolove te zastajkujući kako bi se pojedini članovi slikali sa mnom. Plamen na torti pomalo je odumirao, ali je na mjestima još bio živahan. Jamie je stajao na samom kraju dvorane, uz francuske prozore, obgrlivši rukom struk svoje supruge. Uz njih su stajala djeca, prave male minijature vlastitih roditelja u svečanom odijelu i haljini s krinolinom. Niz obrvu mi je kliznula kapljica znoja. Čudno - plamen je odumirao, a meni je svake sekunde bilo sve toplije. Dvorana je bila pretrpana. Članovi su se okupljali u manjim skupinama i zauzimali svaki kvadratni centimetar debelog saga, što je vjerojatno izluđivalo Glena, koji je neprekidno prebrojavao glave i nešto si mrmljao u bradu o maksimalnom kapacitetu prostorije. Nekako sam se uspijevala probijati kroz gužvu, a ruke su mi se sve više naprezale od nošenja pladnja nad 6


glavom - dovoljno visoko da plamičci ne zahvate ničiju haljinu. U takvome me stanju zaskočio klupski rizničar, grleći me oko struka i polažući dlan nešto niže na moj bok nego što bi se smatralo pristojnim. “Jedna za bilten”, rekao je pa sam se još šire nasmiješila i još čvršće stisnula pladanj u ruci. Upravo u tom trenutku, Jamijev se pogled zaustavio na meni i dok me još gledao sasvim bezizražajnih očiju, nešto je došapnuo supruzi u uho i zatim svratio pogled. Ona me pak na to pogledala i glasno se nasmijala. Bila je to zadnja stvar koju sam vidjela prije nego što mi je pladanj skliznuo iz ruku i udario o pod. Nakon što mi je smjena u klubu tako naprasno završila, svratila sam kući taman na toliko da u platnenu torbu utrpam nešto odjeće i pokupim Saltyja, svojeg psa, inače mješanca irskog vučjeg hrta. Potom sam, gonjena silnom potrebom da me netko zove “zlato”, tri sata vozila na sjever, uključivši grijanje u autu na najjače zato da mi osuši kosu koja mi se, smočena prskalicama za gašenje požara, lijepila za leđa poput vlati morske trave. Salty je bio velik i zbog toga je na stražnjem sjedalu mojeg karavana za njega jedva bilo mjesta, ali mi je pritiskao hladan nos uz uho i njuškao. Koža mi je vonjala po spaljenom baršunu, a glavom su mi se neprekidno vrtjeli usporeni prizori zadnjih trenutaka u dvorani Jefferson. Prvo se zapalio stolnjak. To možda i ne bi bilo toliko strašno da nije bila riječ o stolnjaku pod čitav metar visokom i od leda načinjenom skulpturom vjeverice sa žirom u ispruženoj šapi. Vjeverica se zbog plamena brzinski rastopila, a kada joj se odlomila šapa, čitav se kip prevrnuo, za sobom povlačeći stol. Val kamenica, školjki i škampi poletio je na uspaničeno mnoštvo, a zatim na pod. Zapaljeni je stolnjak istodobno dotaknuo jednu od starinskih baršunastih zavjesa i ona se zapalila kao flambirana trešnja. U tom su se trenutku aktivirale prskalice. Skrenula sam s autoputa uz znak za izlaz broj 17 i zaustavila se na blještavo osvijetljenom parkiralištu kamionskog odmorišta F&G. Vlažan je zrak vonjao po dieselu pa sam brzo pobjegla u zalogajnicu i ondje zastala uz stalak za domaćicu, zureći u vitrinu u kojoj su se okretale pite. Pita od batata, pita od javora s orasima, krem-pita od banana. Konobarica u pastelnoj odori smjestila me u separe u kutu, podalje od stola punog glasnih kamiondžija, ali čak i tako, na drugom kraju prostorije, njihov mi je grub smijeh zvučao umirujuće. Tata bi me odveo na ručak u F&G svaki put kada bi mi dopustio da pođem s njim na jednu od njegovih špediterskih ruta od Bostona prema kanadskoj granici. Bilo bi to obično za školskih praznika ili kada bi mi, s vremena na vrijeme, bio potreban dan da odmorim misli i oslobodim se stresa. Zadnji sam put s njim bila u F&G-u kada sam položila vozački ispit - kategorija B, samo automobili, ne i šleperi. Naslonila sam glavu na naslonjač u separeu, zureći u tapete koje su požutjele od masnoće, starosti i dima. Pola sata poslije nabola sam zadnji komad pite na vilicu i utrpala ga u usta, jezika 7


prekrivenog čokoladnim pudingom. Konobarica mi je nalila još kave te zgrabila moju debitnu karticu i račun, a ja sam prokopala po torbici, izvukla mobitel i, uvukavši se u separe, nazvala broj svoje najbolje prijateljice Hane. “Hmm?” progundala je u telefon. “Hann, Livvy je. Tu sam. U F&G-u.” Osvrnula sam se po blagovaonici. Nijedan mi kamiondžija nije pogledom poručivao da se skinem s mobitela. “S kojim si okusom uzela?” upitala je Hannah pa zastala. “Livvy, koliko je sati?” “Čokolada.” Pred očima mi se odjednom ukazala konobaričina pregača obrubljena čipkom. Podigla sam pogled prema njezinim strogo stisnutim ustima. “Samo sekundu”, izgovorila sam. “Odbijena vam je”, rekla je, mašući mojom karticom prije nego što ju je bacila na stol. “Livvy, jesi li još tamo?” “Oprosti, Hann.” Prekopala sam torbicu i izvukla par zgužvanih novčanica s dna. “Čuj, mogu li doći do tebe? Za sat vremena? Na par dana?” Hannah je coknula. “Donesi mi krišku pite od limete.” * Sunčane naočale Wayfarer spasile su me od zraka svjetlosti koje su me ubadale u oči poput nožića za ljuštenje, ali me nisu mogle spasiti od smrada. Zemlja, luk i bilje, opor miris koza i mljevene kave iz želuca su mi prizivali sinoćnju krišku čokoladne pite. Nisam zapravo ni bila mamurna. Prije bi se moglo reći da sam bila na onoj tankoj granici između pijanstva i triježnjenja. Hannah me bila probudila u sedam, unatoč činjenici što sam do njezina doma stigla u jedan i trideset poslije ponoći. Otvorila mi je vrata krmeljavih očiju, trampila bocu Jack Danielsa koju je držala samo radi mene za pitu od limete te se bez riječi vratila u krevet. Odlučila sam gledati lokalni TV program - reprizu natjecanja u striženju ovaca - strusivši usput nekoliko čaša. Ali danas je bila subota, dan zelene tržnice, i Hannah je inzistirala na tome da stignemo tamo prije nego što se otvori. Zelena tržnica u Guthrieju održava se svake subote od osam ujutro do jedan popodne na parkiralištu srednje škole. Pločnikom su se protezala četiri reda bijelih šatora. Kraj ulaza, između šatora, stariji čovjek u lovačkoj opremi svirao je plesne melodije na violini. Hannah je imala misiju. Uputila se ravno do izloženih suncokreta, hodajući 8


najbrže što je mogla a da ne počne trčati. Ja sam polagano tumarala kroz šatore tražeći kavu, a za mnom je vjerno hodao Salty. Keramičari su podizali velike šalice. Par pletilja je izvrtalo pete čarapa, škljocajući iglama. Drvorezbar je na nogama tesao prizor crne medvjedice s mladunčadi u borovoj šumi. Privijajući si uz grudi buket suncokreta kao da je upravo pobijedila na izboru miss okruga Coventry, Hannah me našla u travarovu šatoru kako si trljam losion s mirisom lavande po dlanovima. Nagnula sam se prema njoj. “Trebali bi ovo nazvati Eau de menopauza.” Pogledala je travara preko mog ramena da se uvjeri da me nije čuo. Potom smo zajedno prošetale od šatora do šatora i Hannah je cijelo vrijeme punila košaru povrćem. “Jesi li dobro?” upitala je. “Izgledaš blijedo.” Uzdahnula sam. Lice mi je doista bilo vampirski blijedo, što je bila posljedica dolaska na posao prije zore i odlaska nakon zalaska sunca. Hannah je, pak, i dalje zračila zdravim ljetnim sjajem. Bila sam poprilično sigurna da je tome pridonio i kozmetički štand u robnoj kući. Gurnula sam vrške prstiju pod sunčane naočale i protrljala oči. “Dobro sam.” “Hajde, draga, priznaj mi. Zašto si ovdje?” Naslonila sam glavu na njezino rame. “Zato što si mi najstarija, najmilija prijateljica na svijetu i nedostajala si mi?” Oduvijek sam mogla računati na Hannu. Bila je ona vrst prijateljice koja bi ti došla kad si previše deprimirana za ustajanje s kauča, očistila ti stan i vratila u knjižnicu knjige koje si odavno trebala vratiti pa ti još i ispirjala hrpu povrća za večeru. “I dovezla si se sve dovdje usred noći? U radnoj uniformi? Bila si tu prije pet tjedana!” “Možda zato što sam silno poželjela krišku pite iz F&G-ja, a onda mi se učinilo da bi bila šteta ne navratiti kad sam već toliko blizu Guthrieju?” Hannah me pogledala strpljivo, već navikla na moje izgovore. “Predobro te poznajem. Znam da nakon smjene žudiš za pivom i pomfritom, a ne za pitom.” Spustila sam pogled prema rukama. Bile su pune vena, poput bakinih. “Recimo da sam izazvala mali požar na poslu.” “Blagi Bože! Je li tko ozlijeđen?” Sjetila sam se Jamiejeve žene. Imala je na sebi haljinu identičnu onoj koju je Ginger Rogers nosila u Cilindru, onu bijelu sa svim perjem. “Ne, ne. Nije bilo ozlijeđenih. Samo mokrih.” “Isuse, Liv. Misliš li da bi mogla dobiti otkaz? Bi li frajer s kojim se viđaš mogao 9


kako pomoći?” Hannah je znala da se viđam s nekim iz Emersona, no kad je navaljivala da otkrijem nešto više, rekla sam joj da veza nije ozbiljna. Činjenica da je Jamie sa svoje 64 godine točno dvostruko stariji od mene zacijelo bi naišla na njezino negodovanje. Kao i činjenica da je oženjen. “Nitko nikada zapravo ne dobije otkaz u Emersonu”, kazala sam dok sam nervozno kidala ljuske i brkove s nasumičnih klipova kukuruza. “Više te ohrabre da se 'malo odmoriš'.” Preletjela je pogledom po parkiralištu. Nakon par trenutaka uzela me za ruku. “Dođi, idemo vidjeti je li ostao još koji puž od slatkog tijesta. Dobivali su nagrade za njih.” Što smo se dublje probijale kroz gomilu gladnih mještana, to me je više boljela glava. Želudac mi se malo pomaknuo kad mi je miris gnojiva stvrdnutog po radnim čizmama dopro do nozdrva. Stvarno ne bih smjela piti viski. “Ovaj, Hann? Mislim da ću ovo preskočiti. Nadi mi nešto masno.” Hannah je nabrala nos. “Kako možeš tako mamurna jesti masno?” “Pomaže mi”, rekla sam iskoračivši iz vreve. Svježi je zrak bio zamaman. Pronašla sam miran kutak pod stablom na rubu parkirališta i sjela na tlo, naslanjajući leđa na hrapavu koru. Salty je njuškao po travi, okrenuo se tri puta i naposljetku legao uz mene, rastežući noge pred sobom. Činilo se kao da je tog dana cijeli grad došao na tržnicu, i da je barem polovica stala u red za puževe od slatkog tijesta. Hannah mi je objasnila da je farmerima tržnica jedina prilika da vide jedni druge za vrijeme žetve. Posjetitelji su međusobno trampili sjeme i usluge, razmjenjivali novosti o usjevima i okotima te jednostavno tračali, a činilo se da su i mještani došli činiti isto to. Gledala sam visokog, vižljastog muškarca u kariranoj košulji s rukavima zavrnutim do lakta kako istovaruje drvene sanduke s jabukama. Šiljastog nosa i tankih usana, s tamnim očima uokvirenima naočalama od crne plastike, izgledao je kao čovjek kojemu je očajnički potrebno šišanje i brijanje. Djelovao mi je poznato. A onda sam se sjetila da me podsjeća na čovjeka na fotografiji Walkera Evansa uslikanoj za pješčanih oluja u tridesetima, Potražila sam Hannu u gomili i našla je kako priča sa starijom ženom čija je uska ramena obavijao vuneni džemper boje plavog neba. Mrštila se. Hannah ju je potapšala po ruci i s vedrim izrazom na licu pokazala prema meni. Žena me pogledala i napućenih me usnica odmjerila od glave do pete. U tom mi je trenutku zavibrirao mobitel, po navici utrpan u stražnji džep. Ovdje u brdima signal i nije bio baš neki, pa sam, pogledavši u zaslon, ustanovila da imam šest propuštenih poziva. Osjećala sam se kao da sam progutala cijelu knedlu. 10


“Livvy”, oštrim mi je šapatom u poruci govorne pošte govorio Jamie, “Gdje si? Zabrinut sam. Nazovi me.” “Olivia, Glen je. Samo provjeravam jesi li dobro. Klub će biti zatvoren barem par dana dok ne procijene štetu. Vatrogasac ima nekoliko pitanja. Nazovi me na mobitel.” “Imamo problema s paljenjem roštilja, šefice.” Bio je to jedan od pripremnih kuhara. “Sinulo nam je da bi nam ti mogla pomoći da zapalimo vatru.” Salve smijeha u pozadini prije nego što je poruka završila uz klik. U vidokrugu su mi se pojavili Hannini nožni prsti sa savršenom francuskom pedikurom. Pritisnula sam tipku za isključivanje i bacila mobitel u torbu. Kad sam podigla pogled, umjesto Hannina lica pred očima mi se ukazalo pecivo od cimeta veličine automobilskog naplatka. Kremasta bijela glazura presijavala se na svakom zavijutku peciva. “Izvoli”, kazala je Hannah, dodajući mi puž od slatkog tijesta. Otkinula sam veliki komad i ubacila ga u usta, zahvalno žvačući. Hannah je damski odgrizla sićušni komadić. “Hmmmmm, nisam mjesecima u sebe unijela ovoliko šećera.” Stavila je pecivo u torbu pa polizala prste. Hannah će vam reći da pazi na ugljikohidrate, ali ja znam koliko je luda za slatkim. Posegnula je u torbicu, izvukla platneni ubrus i obrisala prste, pa povukla suknju oko nogu i sjela do mene. “I tako, koliko si dugo mislila ostati?” Pogledala sam je postrance. “Nisam sigurna. Brine te to da ću i dalje biti ovdje kad se Jonathan vrati s konferencije?” Hannin muž i ja nismo se slagali praktički ni u čemu. Nas dvoje zajedno u prostoriji uvelike smo joj narušavali osjećaj sklada. “Ne, ne. Možeš ostati koliko god hoćeš, znaš to. A i uostalom, neće se vratiti još nekoliko dana. Ne, mislila sam te pitati bi li mogla ostati barem do ponedjeljka navečer.” “Pa, naravno. Vjeruj mi, ne žuri mi se natrag u Boston.” “Odlično. Moram samo provjeriti kada je dostupna.” Hannah je posegnula u torbicu i izvukla vrećicu s pecivom. Otkinula je oveći komad i gurnula ga u usta. “Kada je tko dostupan?” “Žena s kojom sam pričala u redu za puževe od slatkog tijesta. Margaret Hurley. Ona ti je vlasnica jednog sjajnog pansiona. Rekla mi je da je morala otpustiti svoju 11


slastičarku i ja sam joj spomenula tebe, tvoje iskustvo i nagrade koje si osvojila. Djelovala je stvarno zainteresirano.” “Hannah”, rekla sam, pokušavajući smisliti najpristojniji mogući način na koji bi joj rekla da nema šanse. “Stvarno se ne mogu zamisliti kao...” “Slušaj, znam da zvuči kao veliki korak, ali mislim da bi ti se taj pansion zbilja dopao. Zove se 'Slatki javor.'“ Gledala sam nizove šatora. Vermont. Stalni posao. “Nemoj me krivo shvatiti, znaš da ti uvijek rado navratim i sve, ali... Nisam sigurna što bih ja tu točno radila.” “Radila bi upravo ono što radiš i u Bostonu - pekla kolače. Jedino što bi te na kraju radnog vremena čekao lijepi, mirni Vermont umjesto bučnog, ružnog Bostona.” Pogledala sam je stisnutih očiju. Svakako se jesam žalila na neprekidni život u gradu, ali sam se osjećala kao da se podruguje mom malom bratu. “Hoću reći, što te uopće veže uz Boston? Nemaš kuće, nemaš obitelj ni dečka barem ne za ozbiljno, hoću reći...” “Isuse, Hann, nemoj me štedjeti.” Podigla sam ruke u znak predaje. Na spomen Jamieja odmah sam se sjetila prethodne noći, načina na koji je još i prije nego što sam izazvala požar prešao pogledom preko mene kao da me nema, kao da sam samo još jedna članica posluge. “A osim toga - gdje bih živjela? Nema šanse da bih mogla živjeti pod istim krovom s tvojim mužem.” Hannah je zafrktala. “Dosta sam sigurna da uz zaposlenje ide i smještaj prethodna je slastičarka živjela u pansionu.” Okrznula me pogledom punim nade. “I ja bih ti bila ravno niz cestu. Mogle bi se stalno družiti. Bilo bi nam opet kao na faksu.” Hannine riječi su se odnosile na onaj jedan semestar kad sam pohađala državnu školu, prije nego što sam digla ruke i otišla na turneju s Dead Darlingsima. Razmišljala sam o debitnoj kartici odbijenoj u F&G-u. Ako je Emerson uistinu odlučio da bih se trebala “malo odmoriti”, onda sam ostala bez posla, a uz sve stare stanarine koje dugujem gazdi ne bih ni imala gdje živjeti. Saltyja ne bi baš veselio život u karavanu. “Mogla bih razmisliti.” “Nazvat ću je kad se vratimo. Odi samo pogledati kako je tamo.” Zadovoljno se nasmiješila, kao da je napravila svoje dobro djelo za danas. Riješeno. “Svidjet će ti se.” * Slijedeći Hannine upute, stigla sam do “Slatkog javora” u ponedjeljak malo prije deset ujutro. Bila je prava milina voziti se od Hannine kuće u gradu po dugoj, 12


vijugavoj makadamskoj cesti. Krajolik se mijenjao od urednih obojanih viktorijanskih kućica preko golemih seoskih kuća, do napuštenih kamp-prikolica tako gusto prekrivenih lozom da se samo po zahrđalim autima u dvorištu dalo zaključiti da je netko nekoć tamo živio. Potom sam, kad na vidiku više nije uopće bilo kuća, nego samo makadamska cesta nad kojom su se nadvijali hrastovi i javori, bila uvjerena da sam se izgubila. Tko bi odsjeo u pansionu tako daleko od grada? No kad sam došla do vrha planinske ceste, drveće se razmaknulo i, kao da sam prešla iz noći u dan, svijet je ponovno postao sav zeleno travnat pod najplavijim nebom. S moje lijeve strane stajao je “Slatki javor”, jarko žuta seoska kuća spojena sa štagljem, okružena velikim stručcima ružičastih i crvenih cinija, cvjetova okrenutih suncu. Ladoleži je za taj dan bilo dosta pa su zadrijemali na lozama po kojima su se uspeli uz štagalj. Na trijemu su bile poredane stolice za ljuljanje, a po dvorištu raštrkane vrtne klupe i usnule mačke. S moje je desne strane bila drvena ograda, a iza nje planinski lanac s dolinom načičkanom zvonicima. Do ulaza sam stigla po stazi od kamenih ploča i zastala pred vratima, nervozno skidajući Saltyjeve pseće dlake s kuharske kute. Hannah se ponudila da mi posudi nešto, no kako ipak nosim broj 40 a ona 36, bila sam pristojno odbila. Posegnula sam za mjedenim javorovim listom na zelenim vratima i pokucala. Margaret je širom otvorila vrata, promotrila me, i onda pogledala na sat. “Kasnite pet minuta”, rekla je, zaklanjajući mi pogled. “Jeste li sigurni?” Bila sam bacila pogled na mobitel prije nego što sam izašla iz auta. Margaret je potiho zlovoljno uzdahnula. “Pa, uđite kad ste već tu.” Zakoračila je malo u stranu dok sam ulazila u predsoblje. Pratila sam njezinu vitku figuru u tamnoplavom sakou niz hodnik. Pokušala sam baciti oko na slike po zidovima, ali se kretala prebrzo. Unatoč njezinu tempu, srebrna punda joj je ostajala savršeno začešljana. Ušle smo u sobu za prijem, s kaučevima i stolicama s neusklađenim cvjetnim uzorcima ležerno raspoređenima za lagodan razgovor. Margaret me je odvela do malog stola uz prozor i rukom mi dala znak da sjednem. “Dakle, gospođa Doyle mi reče da ste slastičarka.” Ruke su joj bile uredno prekrižene u krilu. “Da. Zovem se Olivia Rawlings. Glavna slastičarka u Klubu Emerson...” “Da, piše vam na kuti.” Spustila sam pogled prema svojoj lijevoj dojci. Glupa kuta. Margaret je pročistila grlo. “E pa, koliko se dugo bavite slastičarstvom?” “Petnaest godina. Otkad sam diplomirala na CIA-i.”

13


“Naučili ste kako peći kolače u državnoj obavještajnoj službi?” Namrštila se. “Ne, ne, to je kulinarska škola u New Yorku.” Margaret je pogledala kroz prozor. “Pa, onda, recite mi koja vam je specijalnost?” “Moja specijalnost?” “Što vam najbolje ide?” Rekla je to glasnije i sporije, kao da je mislila da imam problema sa sluhom ili da sam iz strane zemlje. Promislila sam na trenutak. “Pa, magazin 'Čokoladni gurman 'prošle je godine zatražio moj recept za Napoleon kocku od crvene naranče i višnje. I bila sam nominirana za nagradu James Beard za...” “Ovo je jednostavno mjesto, gospođice Rawlings. Ne prolazi ovdje ništa otmjeno.” Nagnula se naprijed, s rukama na stolu. “Znate li ispeći dobru pitu?” “Pitu?” Podigla sam obrve. “Da, znate ono, prhka kora s punjenjem.” Potisnula sam poriv da zakolutam očima. “Naravno da znam ispeći pitu. I to odličnu.” Nagnula sam se natrag u stolici. “Kako vam ide pita od jabuke?” I ona se nagnula unatrag. Ruke su joj se vratile u krilo. “Dobila sam brojne komplimente za svoju pitu od jabuke.” Osjećala sam se kao da igramo poker s visokim ulozima. “Biste li mogli ispeći jednu sada?” staloženo je upitala. “Sad odmah'.” Nije mi pošlo za rukom sakriti razdraženost. “Da. Zašto ne? Ne treba vam recept, zar ne?” “Želite da ovaj tren ispečem pitu od jabuke?” Pokusno pečenje u kuhinji bio je uobičajeni dio postupka zapošljavanja glavne slastičarke, ali ne na dan razgovora. “Pa, ne doslovno ove sekunde.” Margaret je ustala sa stolca. “Moram prvo obaviti par telefonskih poziva. Reći ću jednoj od cura da vam donese šalicu kave.” Otišla je brzim korakom, usput povikujući, “Sarah...” “Nećete pogledati moj životopis?” Viknula sam za njom, mašući listom papira. Već je bila zašla iza ugla i nestala. Pojavila se mlada žena ravne plave kose s pladnjem. Stavila je pred mene profinjenu šalicu za čaj na tanjuriću, napunjenu do vrha kipućom crnom kavom. “Hvala.” Podigla sam pogled prema njoj. “Hej, je li uvijek ovakva?” 14


Sarah se osvrnula preko ramena. “Manje-više. Ali nije loša poslodavka.” Slegnula je ramenima. “Ovdje sam više od dvije godine. Napojnice su dobre. I ostatak osoblja je opušteniji.” Na brzinu mi se nasmiješila i otišla natrag prema kuhinji. Ovo je bio zasigurno najneobičniji razgovor za posao na kojem sam dosad bila. Bila sam navikla da sam tražena, ne na to da pokušavam uvjeravati nekoga da sam u stanju obavljati najjednostavnije zadatke. Izgledalo je kao da se Hannah prevarila u pogledu Margaretinog interesa. Preplavio me val olakšanja. Bit će mi lakše ako ne dobijem posao nego što bi bilo objašnjavati Hanni zašto se nisam mogla odseliti ovako daleko od... svega, a da je ne povrijedim. Činilo mi se kao da čekam već satima i u glavi sastavljam popis glavnih kuhara koji bi me mogli uzeti, a onda sam odložila šalicu na stol i pošla istražiti pansion te potražiti gospođu Hurley. U stražnjem sam dijelu kuće pronašla Saru. Slagala je ubruse u blagovaonici. Prostorija je bila malena, kremastih stolnjaka i potamnjenih srebrnih svijećnjaka, elegantna na zapušten način u stilu gospođice Havisham. “Čini mi se kao da ste zaboravili na mene”, rekla sam veselo. “Oprosti. Imali smo problema s jednom od soba za goste. Trebala bi se ubrzo vratiti.” “Mogu li malo pogledati po kuhinji?” “Svakako. Kroz ona vrata.” Prošla sam kroz prolazna vrata na drugom kraju blagovaonice. Vodila su u prostoriju koja je kršila sva pravila profesionalne kuhinje. Zbog žutog je limenog stropa i podova od širokih javorovih daski izgledala poput seoske kuhinje, ali bila je to seoska kuhinja koju je netko razvukao poput žvakaće gume, e da bi u nju stali štednjak s osam plamenika i hladnjača. Odložila sam torbu na drveni stol s emajliranom plohom. Bio je to običan kuhinjski stol, podložen krimićima o Nancy Drew kako bi bio pristojne visine za rezanje. Pitala sam se kako je ovo mjesto uopće prošlo inspekciju. Stol je stajao u središtu prostorije, uz štednjak od lijevanog željeza. Vrzmala sam se uokolo, grabeći usput alate koji će mi trebati za pečenje pite. Čak su i oni djelovali čudno, poput nečega na što se naleti na crkvenoj rasprodaji, a ne u katalogu za opskrbu restorana. Oklagija je bila jedna od onih težih, s kugličnim ležajevima - valjak s kakvima sam zamišljala da stripovske kućanice udaraju muževe po glavi. Mjerne šalice bile su staklene, s naslikanim slikama pijedova. Pronašla sam prekrasne stare bakrene škare i komplet limenih mjernih žlica toliko izlizanih da su mjere na njima postale nečitke. Ostava je i dalje služila kao ostava, iako su police djelovale sićušno pod ogromnim limenkama praška za pecivo i kompota od bresaka. Ondje sam, međutim, pronašla 15


stari stojeći mikser, zajedno s izvornom zdjelom od stakla u duginim bojama, koju sam izvukla i stavila na stol. Jedino nisam mogla naći brašno. Uporno sam tražila, otvarajući ladice i posude. Pokraj ostave spazila sam vratašca. Sirom sam ih otvorila, nadajući se još jednom skladišnom prostoru, ali dočekala me tama. Mahala sam rukom po zraku, tražeći uzicu za paljenje svjetla. Prsti su mi dotakli nešto svileno i mekano dok sam koračala dublje u zagušljivu prostoriju. Komadić tkanine me zagolicao po koži, poput perja. Kad sam rukom napipala uzicu za svjedo, povukla sam je i zatreptala. Sa stropa su visjele vrpce. Stotine njih, sve odreda plavi, nježno uznjihani šiljasti vršci. Prostirale su se po dužini cijelog stropa, svaka ukrašena istim zlatnim riječima: Sajam okruga Coventry - Prvo mjesto. U krupnoj drvenoj vitrini visjele su veće vrpce, uzglavlja podebljanih s dodatnim petljama tkanine poput latica suncokreta. I one su bile plave, izuzev posljednje tri. Te su bile crvene. Odnekud u pansionu začula sam Margaretin glas, pa onda još nečiji, osjetno vedriji. Ugasila sam svjetlo i iskliznula iz prostorije, zatvarajući vrata za sobom. Vrata kuhinje širom su se otvorila, i u prostoriju je uletjela punašna žena snježnobijele kose. “Bok, dušo. Ti si sigurno Olivia!” Zgrabila me za ruku i čvrsto je stegnula. “Ja sam Maggiena prijateljica Dorothy. Možeš me zvati Dotty.” Dotty je bila suprotnost Margaret u svakom pogledu osim po starosti. Bila je zaobljenih ramena, s rijetkom valovitom kosom koja joj se niz leđa spuštala u labavoj pletenici. Sve je na njoj djelovalo lepršavo. Margaret je umarširala za njom noseći u rukama sanduk jabuka. Zastala je i odmjerila zbirku pomagala na stolu. “Jeste li se već snašli?” “Samo sam se malo htjela upoznati s kuhinjom, znate, dok sam čekala.” Margaret je potpuno zanemarila moju napomenu. Počela je kopati po sanduku s jabukama. “Dakle, Dotty, što tu imamo?” “Da vidimo. Mclntosh, kortland, Spartan, Northern Spy, Crispin i zlatni delišes.” Margaret se okrenula prema meni. “Hoće li to biti dosta?” Odjednom su sve oči bile uperene u mene. “Svakako, zahvaljujem.” Bilo mi je neugodno, počela sam preturati po sanduku, njušeći jabuke u nadi da ću tako iskazati zahvalnost. “Pa, počnimo onda.” Margaret je zgrabila naslone dviju stolica za ljuljanje i odvukla ih preko kuhinje. 16


Došlo je vrijeme da pokažem što znam. Zauzela sam ono što je očito bilo moje mjesto za stolom preko puta dvije stolice za ljuljanje. “Pa, želite li da vam pričam o onome što radim, kao da se obraćam razredu?” “Znamo ispeći pitu od jabuka, gospođice Rawlings”, odbrusila je Margaret dok je skupljala sastojke koje nisam uspjela naći. “Želimo vidjeti znate li vi.” Margaret i Dotty su se smjestile u stolice dok sam ja procjenjivala s čim raspolažem. Pokraj brašna i limenke soli bila je ostavila pregaču od karirane tkanine s malim bijelim, rasplesanim jaganjcima koju sam svezala oko struka, osjećajući se pomalo posramljeno. Bože, da me samo dečki iz kuhinje kluba Emerson sada vide, zezali bi me do kraja života. Usplahirena, privukla sam stojeći mikser bliže k sebi i uklonila zdjelu. “Imate li kakvu želju?” upitala sam. “Sa smrvljenim tijestom? Prhkim? S dvostrukom korom?” Margaret se ljuljala, s nogama čvrsto na du. “Što vam god najbolje ide.” Prisjetivši se Margaretinog komentara kako ne prolazi ništa otmjeno, odlučila sam da je dvostruka kora najsigurniji izbor. Zagrabila sam mjernom šalicom u brašno i prošla prstom preko vrha, uživajući u hladnoj svilenosti. Razmotala sam maslac iz voštanog papira i počela ga sjeckati u male kriške. Margaret je graknula. “Nećete upotrijebiti biljnu mast?” “Kombiniram ih”, rekla sam. Maslac se lijepio za čelik noža. Posegnula sam za limenkom masti. “Moja je majka uvijek stavljala samo biljnu mast, ali ja nisam mogla podnijeti okus”, kazala je Dotty, kimajući u znak slaganja. “Ako koristite samo mast, treba kasnije premazati koru maslacem”, pripomenula sam, bućnuvši mast u brašno i počevši s miješanjem smjese. Nakon što sam dodala ledenu vodu, uzela sam grudu tijesta u ruke, presavila je i izmijesila je u spljošteni krug. Nakon što sam odložila tijesto da stoji u hladnjači, pročešljala sam po sanduku s jabukama i odlučila se za mješavinu Mclntosha i kortlanda, uz par Crispina. Margaret je pogledom mjerkala jabuke. “Te će vam se pretvoriti u kašu.” “Samo mcintoshice, ali one pojačavaju okus.” Počela sam guliti koru jabuke s nožićem za ljuštenje. Margaret je ustala i pristavila čajnik na štednjak. “Kako je Henry danas?” čula sam kako pita. Taman sam htjela upitati “Tko je Henry?”, kad je Dotty odgovorila. “Otprilike isto.” Ljuljala se malo brže, stišćući prstima naslone za ruke. Čajnik je oštro zaplitao. Trznula sam se na zvuk. Margaret je odmahnula glavom, 17


promrmljala si u bradu “Nervozne li cure” i ulila uzavrelu vodu u dvije fine šalice. “Martin ti pomaže?” “Hmm. Brine se o beračima i vikendima vodi vožnje na stogu sijena kroz javorovo žbunje.” Dottyne sive ortopedske cipele otisnule su se od tla. Izgledala je poput djevojčice na ljuljački. “Sigurno mu je drago što je doma nakon toliko vremena” “Znaš njega. Uspjeh je ako ga čujem da progovori dvaput u jednom danu. Ali mi je drago što su mi svi moji dečki na okupu.” Žene su u nekoliko navrata kratko popričale, kao da imaju vlastiti jezik. Iz njihovih sam kratkih razgovora razabrala nekoliko informacija o gradiću. Berba jabuka te je godine bila osobito dobra. Unuka Jane White objavila je zaruke (vijest koja je spomenuta uz kolutanje očima), izvjesna Judith pobjegla je s tipom koji se bavi uzgojem koza i proizvodnjom mliječnih proizvoda te ostavila muža s dvoje djece i paketima punim neispredene vune. Posegnula sam za velikim nožem i narezala jabuke na tanke kriške. Dok sam rezala, gledala sam iza žena kroz prozore kuhinje. Prostranstvo travnjaka protezalo se uzbrdo, gdje je stajao red divljih jabuka punih plodova. Uhvatila sam se u razmišljanju o tome kako bi izgledalo dok sunce izlazi, a po travi svjetlucaju rosa i inje. Bacila sam hrpu kriški jabuka u tavu od lijevanog željeza s par komadića maslaca i upalila plamen. Cimetasta aroma mcintoshica se miješala s oštrim mirisom topljenog maslaca, podsjećajući me na kuhinju moje stare susjede Mary, u kojoj sam prvi put složila rešetkastu koricu. “Čemu, pobogu, to radite?” upitala je Margaret, prenuvši me oštrim glasom iz snatrenja. “Izvući će nešto vode iz jabuka - to ih sprječava da se smanje u piti, a i punjenje će ispasti gušće.” I sama sam se iznenadila tome što sam se odmah postavila na stražnje noge. Zašto sam uopće ovde ako je ona takav ekspert za pite? Margaret se opet okrenula Dotty. Nastavile su se ljuljati, ispijajući gutljaje čaja i tračajući. Izvukla sam tijesto iz hladnjače i stala ga lupkati oklagijom, na što mi je upućen znakovit pogled. Nakon što sam zasladila jabuke u tavi, istresla sam cijelu gomilu u lim za pečenje obložen tijestom te na vrh položila gornju koru, gurkajući rubove tijesta u kut kao što se dijete ušuškava u poplun prije spavanja. Nakon što sam precizno nabrala rubove, na vrhu sam načinila male proreze i stavila pitu u pećnicu. “Eto, to je to.” Obrisala sam žustro ruke o pregaču. “Imate li kakvih pitanja?” Pogledala sam dvije žene. Dotty je drijemala blago otvorenih usta. Margaret je ustala 18


i pokazala glavom prema vratima. “Mora se odmoriti”, objasnila je dok smo izlazile u blagovaonicu. “Mogla bih vam malo pokazati pansion dok se pita peče.” * Margaret me hitro vodila po pansionu. Dolje su bile blagovaonica, predvorje i kuhinja, zajedno s Margaretinim odajama, koje mi je odbila pokazati odmahnuvši rukom. Gore su bile sobe za goste, njih ukupno dvanaest, sa zajedničkom kupaonicom na kraju hodnika. Pratila sam Margaret natrag kroz kuhinju. Preskočila je prostoriju s vrpcama, otvarajući vrata preko puta. “Ovdje je smještaj za slastičare. Smještaj dajemo s poslom.” Odahnula sam od olakšanja što se uz posao dobiva i smještaj, sve dok nisam provirila u sitnu spavaću sobu. U njoj je bilo taman dovoljno mjesta za krevet za jednu osobu, malu obojanu komodu i noćni ormarić. “Možete koristiti moju kupaonicu dalje niz hodnik.” Pokušala sam zamisliti svoj plavi šljokičasti lak za nokte pokraj tube njezine kreme za čišćenje kože. “To je lijepo od vas, ali imam ovećeg psa i čini mi se da se ne bi mogao okrenuti u ovoj sobi.” Margaret se namrštila. “Ne, pas ne može. Pogotovo ne tako blizu kuhinji.” Potapšala se prstima po bedru, činilo se da razmišlja o nečemu. “Imamo još jednu mogućnost. Obucite kaput.” Hodale smo uzbrdo kroz divlje jabuke dok su pčele zujale po otpalim plodovima. Nakon voćnjaka smo skrenule ulijevo i seoska kuća nestala je iz vidokruga. Pred nama se ukazala koliba, četvrtasta i dobro održavana, s ukusno uređenim prednjim trijemom, klupom i drvenom stolicom za ljuljanje. Na zidovima su se nizali prozori tako da se moglo vidjeti ravno kroz sobicu, gore prema javorovim stablima iza kuće. Imala je cigleni dimnjak i kupolu na krovu, s prozorima uokvirenima metalnim kapcima. “Pa”, kazala je Margaret. “Ovo je šećerna kuća. Moj muž, Brian, prije mnogo ju je godina opremio za zimu. Trebala mu je da ima gdje rezbariti.” Lupila je rukom po zelenim prednjim vratima i širom su se otvorila. Kad smo ušle, u zrak se podigao oblak piljevine. U središtu prostorije nalazila se peć na drva s metalnim pokrovom, poduprta naslaganim ciglama. Kut je zauzimao sudoper od emajla pokraj velike drvene radne površine, a tu je bila i mala pećnica oker boje kakvu nitko živ ne koristi još od šezdesetih. Bilo je veće od bilo kojeg stana u kojem sam živjela, s obiljem prostora za futon i puno polica za knjige. Pitala sam se koji prozor gleda na istok. Zakoračila sam oko peći prema stražnjem dijelu kolibe dok je Margaret stajala na 19


otvorenim vratima. Iza peći na drva nalazila se kada s nogarima, pomalo zahrđala oko slivnika. Zamislila sam se kako ležim u kadi dok u peći gori vatra i kako gledam kroz stražnje prozore prema javorovu žbunju. “Rekao je da mu treba mjesto za razmišljanje”, progovorila je Margaret. Protrljala je ruke da odagna hladnoću. “Nije volio biti u pansionu u jeku sezone.” Bilo je očito da nitko nije koristio kolibu dugo vremena i pitala sam se koliko je vremena prošlo otkad je Margaretin muž preminuo. Htjela sam priupitati, ali sam, primijetivši da su joj se ramena stisnula i ukočila, zaključila da je bolje ne pitati ništa. “Morat ćete sami počistiti”, rekla je naposljetku i okrenula se kako bi otišla. “I morat ćete odsjesti negdje drugdje kad krene sezona skupljanja javorovog sirupa. Planiram šećeriti ovog proljeća.” Margaret je zastala na ulazu, okrenuta leđima. “Obavezali bi se na godinu dana.” “Pristajem”, kazala sam odlučnog glasa, iznenadivši i sebe i nju. “Pa, dobro. Pogledajmo prvo kako je ispala pita.” Pošla sam za Margaret iz prašnjave kolibe, za sobom zatvorivši zelena vrata kućice koju sam već počela smatrati domom.

20


Drugo poglavlje

Listopad Muffini, kolači od kave i biskvitna peciva za goste trebali bi biti spremni do osam ujutro. Trebamo deset štruca kruha za blagovaonicu, po tvom izboru, ali pola bi trebalo biti bijelo, a ostalo integralno. I napravi četiri deserta, od čega barem jedan čokoladni. Imamo zasad rezervacije za dvadeset ljudi. Prva je u pet popodne. - M. Odmaknula sam podlakticom odlutalu kovrču s očiju, pazeći da ne dodirnem lice rukom prekrivenom brašnom. Prvi dan u “Slatko javoru” i već sam zapela. Ne samo da kuhinja nije izgledala kao profesionalna kuhinja, nego nije tako ni funkcionirala. Jutro mi je bilo poput šugavog prvog spoja bez kraja. Svakako, pećnica je izgledala zgodno sa svojim tamnocrnim lijevanim željezom, no kad sam malo bolje pogledala, otkrila sam kako je unutrašnjost hrapava od spaljenih mrvica kruha i na teži sam način uvidjela kako se povremeno voli gasiti sama od sebe. Onaj ring za kuhanje koji mi je isprva izgledao tako mirno i čvrsto ispoljio je svoju ružnu narav kad sam mu okrenula leđa udvostručivši veličinu plamena i pretvarajući u roku od nekoliko sekundi nevino ključajući umak od malina u ljepljivu pocrnjelu masu. A ja, eto, na svojoj drugoj jutarnjoj seriji muffina od borovnice, od kojih su prvi bili s koricom izvana, sirovi i sočni iznutra, osjećala sam se kao da sam na prvom danu škole kuhanja. Ugurala sam limove za pečenje u pećnicu, spustila temperaturu za još dvadeset pet stupnjeva i nadala se najboljem. Margaret je trebalo tri dana da me nazove i ponudi mi posao. Pretpostavila sam da joj je trebao jedan dan za razmišljanje o piti i da pozove svoje prijateljice i susjede da je kušaju, jedan dan za razmišljanje o meni i jedan, kladila bih se, samo zato što je tvrdoglava. Za to sam vrijeme boravila kod Hanne, iako se njezin muž Jonathan već bio vratio s konferencije. Bio je obiteljski liječnik, ali se zajedno sa svojom ekspertizom stavljao na raspolaganje farmaceutskim tvrtkama, koje su mu platile tisuće dolara da drži predavanja o nekom lijeku koji nikada nije probao. Za Hannino 21


dobro, dala sam sve od sebe da mi riječi sukob interesa i zlo zvano farmaceutska industrija ne izlete iz usta, ali nije bilo lako. Taman kad sam bila zaključila da bi mi bilo bolje vratiti se u Boston, nazvao je Glen da mi kaže da ne žurim natrag jer će klub biti zatvoren na par tjedana dok budu mijenjali tepih i ličili te da bismo “trebali porazgovarati” kad opet budem u gradu. Tada me je nazvala Margaret. Izvijestila me da je pita bila “u redu” i da bih, ako sam zainteresirana, mogla početi s probnim rokom nakon što službeno uručim otkaz svom trenutnom poslodavcu. Ne želeći joj objašnjavati kako je moje trenutno radno mjesto zatvoreno jer sam ga zapalila, odgovorila sam da bih na posao mogla nastupiti za dva tjedna od ponedjeljka. Skoknula sam u jednom navratu natrag do Bostona da spakiram par osobnih stvari koje sam držala u svom malom namještenom stanu. Potom sam ubacila ključeve u gazdin poštanski ormarić da zna da se neću vratiti. Stajala sam pokraj sudopera i puštala toplu vodu iz slavine preko meke donje strane ručnog zgloba, čekajući da temperatura poraste. Kroz prozor su se vidjela dva laneta kako nježno grickaju divlje jabuke u magli. Laneta! U Emersonu sam sa svog prozora imala pogled na drugu zgradu, u kojoj je odvjetnik provodio većinu dana naginjući se kroz prozor kako bi mogao pušiti a da ne mora odlaziti iz ureda. Kad je voda postala dovoljno topla da se u njoj može okupati novorođenče, izmjerila sam četvrt litre i izlila je u veliku zemljanu zdjelu. Svježi kvasac se rastapao dok sam ga stavljala u vodu i miješala prstima. Dodavala sam brašno, šalicu po šalicu, sve dok mješavina nije prešla iz tekućeg u kruto stanje, postala nešto što mogu ščepati, nešto za što se mogu držati, što mogu pritiskati i oblikovati. Taman sam sastrugala zadnji komadić tijesta iz zdjele na hladnu emajliranu površinu radne plohe kad je u kuhinju ušao uredno dotjeran muškarac s dva sanduka mlijeka. Nosio ih je naslagane jedan na drugi i podupirao sivim rukavicama. “Jutro”, rekao je prošavši pored mene i produživši do hladnjače. “Vi ste sigurno nova cura”, kazao je, skinuo rukavice i bejzbol kapu, otkrivajući tamno smeđu kosu, frizure poput glave obitelji iz neke TV-serije iz šezdesetih. “Ja sam Tom.” Pružio mi je ruku. Nasmiješila sam se i ispružila mu svoju. Oboje smo pogledali moju ruku, gusto prekrivenu ljepljivim tijestom za kruh. Izgledalo je kao da nosim zaštitnu rukavicu. “Da. Olivia Rawlings.” Počela sam trljati ruke, pokušavajući pronaći kožu. “Ali, molim vas, zovite me Livvy.” Tom se igrao s patentom svoje crveno-crne vunene karirane jakne i gledao po kuhinji. “Mlijeko, punomasno slatko vrhnje i mlaćenica.” “Odlično, hvala.” Stajala sam, čekajući. “Trebam li što potpisati?” 22


“Ne.” Tom se osvrnuo po kuhinji. “Ona obično ostavi ček.” “Aha.” Mjerač vremena na štednjaku zujao je poput ljutite ose. “Nije mi ništa spominjala.” Pritisnula sam prekidač i na brzinu prošarala pogledom po kuhinji. Ni bloka ni oglasnog panoa pokraj telefona. Čak ni komadića papira. Nosnice mi je počeo ispunjavati miris zagorenog maslaca. Navukla sam prošivene rukavice za pećnicu i otvorila vrata pećnice, tiho se pomolivši svetom Honoriju, zaštitniku pekara i slastičara. Muffini su izgledali dovoljno pečeno. Zabola sam drveni štapić za ražnjiće u jedan u središtu lima. Izašao je čist. “Hvala”, uzdahnula sam. “Na čemu?” Tom je djelovao zbunjeno. “Ah. Na tome što ste tako strpljivi.” Bila sam skoro zaboravila da je i on tu. “Uglavnom”, rekla sam, ne znajući što mi je sad činiti. Činilo se kao da mu se nigdje ne žuri. “Jeste li možda za kavu dok tražim ček?” upitala sam, mahnuvši rukom u manekenskom stilu. “Imam svježe muffine.” Tom je privukao stolicu. “Može crna.” I u gradu i na selu, kava i nešto slatko bez problema izgladuju probleme s dostavljačem. Usipala sam kavu u šalicu i smjestila muffin od borovnice na tanjur, pa ih stavila pred njega. Dok je jeo, otvarala sam ladice i ormariće i pretražila kredenc za pite uz vrata blagovaonice. Kao što rekoh, prvi spoj. “Stvarno se ispričavam. Margaret je sigurno zaboravila. Kad dođe, reći ću joj da vas nazove.” Tom je ispio još jedan gutljaj kave. Zašto nikako ne odlazi ? Zgrabila sam opet klupko tijesta i počela grozničavo mijesiti, odgurujući ga pa ga opet preklapajući. “Dakle”, rekla sam, trudeći se istovremeno izgledati i profesionalno i zauzeto, “bavite se kozama i mliječnim proizvodima?” “A-ha.” Bacila sam pogled na njega. Skupljao je komadiće muffina što su se zalijepili za papirnati omot. Kimnula sam prema pladnju. “Poslužite se.” Proučio je tepsiju na jedan dugi trenutak prije nego što je odabrao muffin s najviše borovnica. “Baš ste se zgodno obukli.” Bila sam u svom uobičajenom radnom odijelu - bijela četvrtasta kuharska kuta, hlače na crne i sive pruge, crne klompe. Podigla sam pogled prema njemu i znakovito podigla obrvu. “To je samo obična kuharska kuta.” Ne znam zašto sam osjetila potrebu objašnjavati mu to. “Iz Bostona ste, kako čujem.” 23


“Točno”, rekla sam, praveći od tijesta mekanu okruglu loptu i smještajući je nježno u zdjelu namazanu maslacem. “I svi kuhari u Bostonu imaju ljubičastu kosu?” “Samo oni najbolji.” Tom je zaroktao. “Bogme ste prevalili veliki put za ovako mali posao.” “Nije Boston toliko daleko”, rekla sam prošavši kuhinjskom krpom pod slavinom da je navlažim, i ogrnula njome zdjelu. “A i uostalom, nije da svakodnevno putujem na posao.” Tom je ustao. Pomislila sam da odlazi, ali je odgegao kuhinjom da si nalije još jednu šalicu kave. “Planirate dulje ostati?” upitao je dok se namještao natrag na stolicu. Suzdržala sam se da mu ne postavim isto pitanje. “To prije svega ovisi o Margaret.” Tom je ubacio donji dio muffina u usta. “Je li istina da je Jeff Rutland iz Lyndonvillea zbog vas ostavio ženu?” Ruka mi je srušila mjernu šalicu, iz koje je izletio mali val vode. Potočići vode jurili su prema rubu stola, miješajući se s brašnom i ostavljajući nered od tijesta za sobom. “Molim?” “Čuo sam da ste se vi i Jeff Ruthland spetljali.” “Pa, bila sam stala u Lyndonvilleu za benzin. Je li on bio onaj visoki? S bradom? Ili onaj krupniji sa šiltericom?” Tom je iskašljao nekoliko mrvica muffma. Čučnula sam da pobrišem pod. “A bio je, naravno, i onaj čovjek u lokalnoj trgovini, gdje sam zastala da malo, znate ono, razgledam.” Tom je prekrižio ruke preko trbuha, kao da je upravo bio dovršio velik obrok. “Tamo i radi. Štoviše, vlasnik je lokalne trgovine. I bio bi premija da nije...” Naslonila sam čelo o nogu stola i promotrila Nancy Drew pod njom. Poruka u šupljem hrastu. “U redu”, rekla sam, ustajući na noge, “kao prvo - koliko sam dugo ovdje službeno? Možda trideset šest sati, uvrh glave. Kako bih pobogu stigla... petljati s Jeffom Rutlandom? I od koga ste to uopće čuli?” Tom je slegnuo ramenima. “Priča se. U White 'su ?” The White Market je bio jedini supermarket u krugu od pedeset kilometara. Sada sam bar znala gdje mogu čuti lokalne tračeve. Uvijek je dobro biti 24


informiran. “Bojim se da će misterija kraha braka Jeffa Rutlanda ostati misterijom. Ja ga nisam skrivila. Ne spavam, kad smo već kod toga, ni s čijim mužem.” Barem ne više, pomislila sam u sebi. “Pa mi učinite veliku uslugu i recite to blagajnici u White'su. I mesaru. I svim dečkima iz skladišta. Kome god mislite da će najbrže raširiti vijest.” U kuhinju je ušla Sarah, mlada konobarica koju sam upoznala na dan razgovora za posao. “Hej, nadala sam se da si to ti”, rekla je toplo dok je skidala crvenu pernatu jaknu. “Margaret je imala razgovore s još nekoliko kandidata, ali sam znala da si joj se ti najviše svidjela. Bok, Tome”, dodala je. “Po čemu si to zaključila? Je li ostale dulje namrgođeno gledala?” Tom je ustao i zakopčao jaknu. Njegov je dnevni zadatak, činilo se, bio obavljen. “Cure, vidimo se”, kazao je nagnuvši bejzbol kapu u znak pozdrava dok je odlazio prema izlazu. “Ne, ona manje-više sve gleda podjednako mrko.” Sarah je skupila dugu plavu kosu i svezala je u visok, zategnut konjski repić. “Bilo je smiješno. Tog popodneva kad si bila tu, nakon što su ona i Dotty kušale tvoju pitu i nakon što je odvezla Dotty doma, našla sam je samu u kuhinji kako jede još jednu krišku. Nikada to ne radi.” “Ne uzima drugu krišku?” “Ne jede deserte. Ne podnosi ih.” Sarah je zakopčala crni prsluk i prikvačila svijetlonarančasti lakirani list javora veličine moje šake na rever. “Po tome sam znala da si sigurno dobila posao.” Dok se dizalo tijesto za kruh, radila sam na desertima za goste na večeri odlučila sam se za čokoladnu tortu bez brašna koja je bila više poslastica nego kolač, kremu od kornfleksa sa zrnima vanilije i svježe naribanim muškatnim oraščićem, mousse od limunove sirutke ublažene valovitim naslagama tučenih bjelanjaka i vrhnja, s tučenim vrhnjem i ukrasnim keksićem s kandiranim đumbirom na vrhu. Naravno, bila je tu i pita od jabuke. Htjela sam vidjeti hoću li uhvatiti Margaret na djelu. Kuhinja je bila sablasno tiha. Sarah mi je objasnila da je to zato što pansion poslužuje samo kontinentalni doručak, a ne i ručak pa osoblje koje radi na večeri nikada ne stiže prije tri popodne, sat vremena nakon što sam ja po rasporedu trebala otići. Nisam imala pojma koliko volim kaotičnu užurbanost kuhinje u punom pogonu sve dok nisam počela provoditi sate u “Slatkom javoru” a da pritom nisam imala s kim razgovarati. Margaret me iznenadila pojavivši se tek kad sam već bila strugala osušenu čokoladu s emajliranog stola i čekala da mi zadnje štruce kruha izađu iz 25


pećnice. Odmah su me spopadale košmarne vizije u kojima ona sjedi na stolcu za ljuljanje svakog dana i gleda me kako radim - kao u predstavi No Exit, samo s tijestom za kolačiće - no čak bi mi i to bilo draže od cijelog dana provedenog nasamo. Prošla je pokraj mene kimnuvši otresito glavom i produžila u mali ured, zatvarajući vrata za sobom. Ispisala sam jelovnik s večernjim desertima na blokić za goste pa povukla uzice pregače. “Onda, je li vam sve odgovaralo?” Poskočila sam. Margaret se odjednom pojavila preda mnom, ruku preklopljenih na prsima. “Da, naravno. Sve kuhinje su u biti iste”, kazala sam, gledajući u knjige kojima je stol bio podložen. “Još se navikavam na pećnice i to, ali je doručak otišao na vrijeme. Evo što sam pripremila za desert.” Gurnula sam papir preko emajlirane površine. Margaret je promotrila papir, pa ugurala blokić u džep vunenog džempera. Danas je na redu bio tamnosivi sa sedefnom dugmadi. Izgledala je kao da je izašla iz Burde. “Bio je dostavljač mlijeka s robom i tražio je ček, ali ga nisam mogla pronaći.” “Tom Carrigan jako dobro zna da ga plaćam krajem mjeseca. Ček! Mo'š mislit.” Margaret se namrštila i stala brisati malu hrpicu brašna koja mi je promakla na stolu. “Nadam se da mu niste dali ništa za jelo.” Preklopila sam pregaču i odložila je na stol. “Samo muffin.” “Taj će čovjek oslijepiti od dijabetesa.” Odmahnula je glavom. “Njuška okolo i traži ostatke kao pas lutalica.” “Pa”, rekla sam izvlačeći gumicu iz kose, “napravila sam neke skice kojima je prikazan način na koji bih voljela da se posluže deserti.” “Mislim da se Alfred može sam snaći.” Nisam još imala prilike upoznati famoznog glavnog kuhara Alfreda, koji je nekako uspio zaobići proces zapošljavanja. “Ali neće znati gdje da stavi umake”, rekla sam, trudeći se da zvučim pribrano. Bila sam navikla na potpunu stvaralačku kontrolu. K vragu, bila sam navikla da radim svake noći i sama slažem deserte. “Pretpostavljam da umaci idu na desert?” “Da.” Ovo je Vermont, podsjetila sam se. Neće se večeras pojaviti nitko iz The Timesa sf otografom. “Neću vam više ništa trebati?” “Ne, u redu je.” “Super.” Zgrabila sam staru ofucanu platnenu torbicu koja mi je ostala iz dana 26


kad sam raznosila poštu biciklom i uputila se prema vratima kuhinje. “Gospođice Rawlings?” zazvala je Margaret. “Kad smo već kod pasa lutalica, biste li molim vas onog svojeg maknuli iz moje dnevne sobe?” Zaustavila sam se i okrenula, sa slabašnim osmjehom na licu. “Saltyja? Iz dnevne sobe?” “Leži mi na najfinijem dvosjedu.” Zaustila sam da se ispričam, no nisam stigla ni udahnuti, a ona se već okrenula na peti i nestala, vrativši se u ured. Širom sam otvorila vrata blagovaonice i požurila prema izlazu. Naravno, Saltyja sam našla ispruženog na cvjetnom dvosjedu najbližem kaminu. Glasno je lupio repom kad me ugledao, a dug mu je pjegavi jezik od topline vatre ležerno visio postrance iz usta. “Idemo, Salt”, pozvala sam ga, tapšući se po bedru. Ležerno se ispružio u pozu Supermana u letu, pa ljupko skliznuo dugim tijelom na tlo i odšetao ispred mene, kuckajući pandžama po podu od drveta. Zakoračila sam u voćnjak s jabukama. Tlo je bilo puno otpalog, jarko crvenog voća što se sjajilo u zelenoj travi, a zrak je bio prožet napadnim mirisom trulećih jabuka. Klompe su mi se klizale po gnjecavom tlu i rekla sam si da moram kupiti čvršće cipele u kojima ću ići na posao. Bilo mi je smiješno razmišljati o hodanju kroz voćnjak kao o odlasku na posao. U Bostonu se put od mog starog stana do Emersona sastojao od ugodne šetnje kroz parkove Public Garden i Common. Unatoč bujnoj ljepoti tamošnjih vrba, seoski je kraj bio nešto sasvim drugo. U parku je čak i u zoru uvijek bilo ljudi - narkomani koji su spavali po klupama, sitne stare Kineskinje koje su vježbale tai chi uz jezerca i sakupljale sjemenke gingka, klinci ugljenocrne kose u razderanim uskim hlačama koji su se, još pijani i rashihotani, vraćali iz kluba spotičući se i pušeći na putu do prvog vlaka koji ih je vozio kući da se malo naspavaju prije škole. Zastali smo kod kolibe taman na toliko da umjesto kuharske kute i klompi navučem ljubičastu jaknu od felpe i par niskih starici, a onda smo se uputili van. Javorov šumarak iza šećerne kuće blještao je vatrenim bojama. Stara je cesta vijugala kroz drveće, a put je bio omeđen sjajnim listovima paprati koji su se presijavali na zlatnome suncu. Salty je nesputano trčao, zastao bi samo da ponjuška panj, nakon čega bi mu se uši digle u zrak pa bi opet odjurio, dok su vjeverice na granama iznad skvičale jedne drugima panična upozorenja. Vjetar bi povremeno prošuštao kroz grane, nježno mi šaljući crveno lišće pod noge. Hodala sam sve dok se javori nisu prorijedili i izmiješali s hrastovima i borovima.

27


Nakon što sam neko vrijeme hodala uzbrdo, izašla sam na proplanak. Ispred mene se prostiralo valovito polje, krajolika načičkanog balama nedavno pokošenog sijena, uredno svijenima poput rolada. Malo niže nasred polja stajala je mala šupa s limenim krovom, a u daljini se, zajedno s velikim povrtnjakom te jutrima stabala jabuka i zimzelenog bilja, vidjela bijela farmerska kuća, sasvim sitna pokraj velikog crvenog štaglja. Izgledala je poput plastične farme iz linije Fisher-Priceovih igračaka koju mi je tata bio poklonio jednog Božića. Pitala sam se bi li krava muknula da uđem u štagalj. Ležala sam u travi na suncu. Pramenovi bijelih oblaka glatko su se kretali po sve tamnijem plavom nebu. Salty je izronio iz šume minutu kasnije i stao mi kopkati pokraj glave šapama po travi kad sam začula dobro mi poznat zvuk gudala vučenog preko žica violine. Zvuk gudala koje se povlači po strunama isprva sam jedva razabirala, no usred tišine koja je uslijedila odmah sam zamislila vrške prstiju kako zavrću male ključeve za ugađanje. A onda su poljem odjeknuli tonovi pjesme “Angeline the Baker”. Zatim je uslijedila “June Apple”, pa “Little Sadie”, sve jedan starinski klasik za drugim. Ponovno sam se spustila u travu i stala rukama i stopalima tapkati u ritmu, gledajući usput sokola ili vranu u uzletu. Kako se suton počinjao spuštati na larmu, melodije su postajale sporije. Pretpostavila sam da glazba dopire iz male šupe za alat, ali činilo se kao da svira samo drveće oko mene. Kad je zadnja nota utihnula, čula sam samo fijukanje krila lastavice kako para nebo. Prošla sam cestom pored tri stabla, kad sam začula još nešto. Duge, spore note u molu, odgudene po nižim strunama. Naslonila sam se na vitak bor i skliznula natrag na tlo. Zazujao je dvozvuk - dvije strune odsvirane zajedno. Nisam prepoznala melodiju, iako sam imala osjećaj da mi je poznata poput vlastite kože. Tijelo mi se primirilo, niti jedna stanica u njemu nije htjela propustiti ijednu notu. Melodija se vraćala na početak, iznova i iznova, svakog puta žalobnija nego prije. Salty je sjeo do mene, naciljao njušku prema nebu i počeo zavijati. Glazba je naglo stala. Skočila sam na noge. “Psst, Salty, prestani!” Zgrabila sam ga za ovratnik i krenula natrag u šumu, u sve gušću tamu. Grabila sam naprijed, ali se stari Salt stalno zaustavljao i zurio iza ramena prema proplanku. * Kad sam se vratila u šećernu kuću, nakon što sam Saltyju dala pseće hrane i ugrijala ruke na šalici čaja, izvukla sam crni kartonski kofer koji sam bila sakrila ispod futona. Razmakla sam kopče i otvorila ga po prvi put u šesnaest godina. Bendžo je bio raštiman, žica prašnjavih od dugogodišnje zapuštenosti. Protrljala sam ih manžetom rukava. Tata ga je kupio još u šezdesetima, prije nego što sam se rodila, i 28


održao ga u besprijekornom stanju. Okvir i vrat bili su od drva javora blijedog poput pergamenta, a izrezbarena spirala češera pružala se niz pozadinu vrata. Na vrhu su bili poredani sedefasti ključevi za zatezanje žica. Drveni odzvuk žica zvučao je duboko i meko, poput hukanja sove ušare. Tek se po glavi vidjelo koliko ga je često svirao jer su se pod žicama sjajile tamne mrlje tamo gdje je prstima prebirao po čistoj, bijeloj površini. Ispružila sam prste da bih pritisnula akorde koje me je bio naučio. Sjećanja na njih bila su mi pohranjena u mišiće, a desnom sam rukom počela prebirati po žicama, pokušavajući uhvatiti note one samotne melodije. U petak navečer nakon prvog radnog tjedna u “Slatkom javoru” stražnjom sam cestom iz pansiona otišla u grad naći se s Hannom, tražeći izliku da se vozim nadomak susjednoj farmi u nadi da bih mogla opet čuti violinista. No dok sam se vozila dugim prašnjavim putem do male farme, od živih bića sam vidjela samo dvije koze za mužnju koje su me promatrale s hladnom znatiželjom. Na pola puta niz planinu rubnik se proširio i tri auta, s i dalje upaljenim svjetlima, zaustavila su se pokraj ceste. Mobitel mi je oživio uz glasno zujanje i trenutak kasnije tri prodorna zvučna signala optuživački su mi dala do znanja da imam novu glasovnu poruku. Mjesto s dobrim prijemom. Zgrabila sam volan i stopalom dala gasa da do mene ne bi mogao doprijeti još koji poziv. Plavo-žuti neonski znak na krovu gostionice “Crni medvjed” osvjedjavao je makadamsko parkiralište ispunjeno kamionetima. Dva medvjeđa kipa, ugrubo izrezbarena motornom pilom, čuvala su vrata bez prozora poput kamenih stražara. Kad sam ušla u bar, dočekali su me miomirisi prolivenog piva, ulja za kuhanje i ustajalog dima cigareta. Našla sam Hannu nagnutu nad stolom pri stražnjem dijelu. Papirnatim je ubrusom brisala mrvice koje je posljednja mušterija ostavila za sobom. “Nadam se da je ovo ono što si zamišljala kad si htjela doživjeti malo 'lokalnog štiha'“, rekla je kad sam uletjela. “Savršeno je”, kazala sam. Žudjela sam za ovakvom večeri, na nekom mračnom i anonimnom mjestu, daleko od formalnosti pansiona. Preko puta se nalazio dugi drveni šank, svaki stolac je zauzimao po jedan muškarac širokih ramena obloženih flanelom. Za šankom je služio stariji lik s gustom crvenom bradom i majicom sa slikom zavijajućih vukova rastegnutom preko trbuha. Nad njim su visjele glave soba, jelena i losa. Gledali su ekipu koja pije za šankom svisoka poput Svetog Franje i Djevice Marije koji daju svoj blagoslov. “Bila sam ovdje samo nekoliko puta”, kazala je, umačući ubrus u čašu vode pa trljajući ljepljivu mrlju na stolu. “Ovo mjesto nije po Jonathanovom ukusu.” “Pa, hvala ti onda što si se spustila na moju razinu. Bila sam cijeli ovaj tjedan na samo tri mjesta - u pansionu, šećernoj kući i u šumi.” 29


“U šumi?” Hannah se svojski trudila da ne prasne u smijeh. Shvatila sam to po načinu na koji je stisnula usta. “Bogme si se već udomaćila u Vermontu.” Pogodila sam je salvetom smotanom u klupko. “Moram i ja nekako provoditi dane sad kad si me odvukla iz grada.” Na drugom kraju prostorije, muškarac elegantnog izgleda s dugim plavim konjskim repićem i bijelom košuljom uguranom u fino izglačane hlače ugađao je kontrabas. “Opa, nisi mi rekla da tu ima i svirke.” “Samo petkom navečer”, rekla je konobarica koja se upravo tad pojavila. “Želite li štogod popiti, djevojke?” Hannah je naručila čašu soka od grejpa, a ja viski. Bar se brzo punio. Neke su žene stizale sa svojim dečkima i muževima, dok su druge stizale u čoporima, smijuljeći se i koketirajući s pipničarom. “Brzo ćeš se uklopiti. Jesi li upoznala Alfreda? Nevjerojatan je kuhar. I jel' da je Margaret slatka?” Hannah je ispila dugi gutljaj soka, izbjegavajući moj pogled. “Slatka?” Podigla sam obrve. “Jesi li ikada zagrizla sirovu borovnicu?” “Ona ti je malo stroga. Ali čekaj da je bolje upoznaš.” “Ako ikada dođe do toga. Vidjela sam je ukupno jedva dvadeset minuta ovog tjedna i za to vrijeme me samo ignorirala ili podbadala.” Ispila sam dugi gutljaj pića. “Ne znam, Hann. Godinu dana mi zvuči malo predugo.” “Bila si tri godine u Emersonu.” “Da, ali Emerson je bio...” “Iscrpljujući?” “Poticajan.” Iskapila sam čašu. “I Boston možda nije New York, ali se u njemu dosta toga događa.” “Događa se, ali na te događaje ti nikada nisi odlazila jer si stalno bila na poslu.” “Da, ali...” “Nemoj ni pomišljati. Obećala si.” “Obećanje nije obvezujući ugovor.” “Jest u Guthrieju.” Hannah je zavrtala vjenčani prsten oko prsta. “Moraš ostati.” “Koji je njoj uopće vrag?” “Kome, Margaret ?” 30


Gledala sam Hannu kako ispija gutljaj pića. “I koji je tebi s tim sokom? Zadnji put sam te vidjela da piješ sok kad si počela džogirati. A neću džogirati s tobom. Nemoj me ni pitati.” “Moje dame, biste li nešto prigrizle?” Vratila se konobarica. Hannah je naručila pileću juhu i salatu, a ja sam naručila sendvič s topljenim sirom i pomfrit, zajedno s još jednim viskijem i pivom kojim ću sve to zaliti. “Mogla bih i ja to tebe pitati.” “Ja ne pijem sok.” Podigla sam čašu viskija. “Vidiš, nema razloga za brigu.” Hannah se podrugljivo osmjehnula. “Nisam se brinula. Ali trebala bi paziti koliko piješ.” “U baru smo.” “Ljudi ti ovdje štošta primijete. Vjeruj mi. Samo kažem.” Zakolutala sam očima. “Uglavnom, jesi li joj vidjela ured? Ima, ono, milijun vrpci koje vise sa stropa -” Tijek misli mi je prekinulo pucketanje uz koje je oživio mikrofon. Bar je bio krcat. Svi stolovi su bili puni, a dosta je ljudi stajalo u malim grupama, smijući se i pričajući. Činilo se kao da se svi međusobno poznaju, kao da su na godišnjici mature. Basistu su se pridružila još dvojica tipova otprilike istih godina. Jedan je bio obučen u tamnoplavi mehaničarski kombinezon s imenom Harold protkanim na džepu na prsima. Nosio je futrolu s mandolinom. Drugog sam prepoznala, bio je to Tom Carrigan, farmer koji uzgaja koze. Večeras je izgledao markantno u plavoj košulji pod crnim prslukom, s gitarom obješenom preko ramena. Konobarica je stavila tanjure na stol i nestala u gomili prije nego što sam se stigla raspitati za naša pića. Šarala sam pogledom po prostoriji u potrazi za njezinom natapiranom kosom kad sam spazila kako se otvaraju vrata bara. Ušao je muškarac sa štanda s jabukama na zelenoj tržnici. Bio je obučen u traperice i bijelu košulju ispod debelo ispletenog džempera u nijansi plave koja me podsjećala na nebo u suton. “Liv”, reče Hannah. “Hej, Martine”, pozvao je Tom s pozornice. “Hoćeš li nam se pridružiti?” Martin je mahnuo, ali se nije zaustavljao sve dok nije došao do šanka, uvaljujući se na ispražnjen stolac na kraju. Do njega je stajao preparirani odrasli crni medvjed i nečujno režao. “Livvy.” Ne bih ga bila opisala kao zgodnog, ali je izgledao kao nešto čemu biste se divili 31


u prirodi - poput lisice ili sokola - nešto što bi ti zurilo ravno u oči prije nego što bi nestalo u šumi. “Livvy! Pa gdje si ti?” “Ah. Oprosti.” Ponovno sam joj posvetila pažnja. “Što si ono govorila?” Konobarica je odložila tri kartonska podmetača za čaše, i stavila mi na njih pivo i dvije čaše viskija. “Naručila sam samo jedan”, rekla sam. Konobarica je pokazala bradom prema pozornici. “Jedan je od Toma.” Podigla sam čašu prema pozornici, pa je strusila u jednom gudjaju. Hannah je ispružila vrat. “U koga si to buljila? I tko ti plaća piće?” “A, to, Tom, onaj za mlijeko. Iz benda. Je li taj bend dobar? Pitam se hoće li početi ubrzo sa svirkom.” “Livvy, pokušavam ti nešto reći.” Kao naručen, muškarac u mehaničarskom kombinezonu, Harold, stao je za mikrofon i rekao “Dobra večer svima! Mi smo The Beagles! Vaš lokalni bend koji svira samo obrade Eaglesa!” I u to je bend zasvirao “Peaceful Easy Feeling” u bluegrass stilu. “A što to?” Viknula sam preko stola. Hannah je pogledala prema bendu, suženih očiju. “Trudna sam”, doviknula mi je. “Molim?” Skočila sam, dojurila do Hanne na njezinu stranu separea i bacila joj ruke oko vrata. “To je sjajna vijest!” Hannah je naslonila glavu na moju. “Još je rano - ima tek malo više od mjesec dana. Nećemo nikome ništa službeno govoriti prije početka drugog tromjesečja.” “Neću ni pisnuti. Jedva čekam da postanem luda tetka usidjelica!” Hannah me udarila u ruku. “Sad ti je jasno zašto sam bila toliko uzbuđena zbog tebe i 'Slatkog javora'? Tako je savršeno što si tu!” Pogledala sam je iskosa. “Nije da baš imam iskustva s majčinstvom.” “Ne treba mi pomoć oko djeteta, nego...” Hannah se osvrnula preko ramena prije nego što mi se nagnula bliže. “Radi se o Jonathanovoj majci. Totalno želi držati sve konce u rukama. Trebam nekoga tko će mi držati stranu.” Hannah je, koliko god ostavljala dojam liberalne ležernosti, također bila lagano sklona držanju svih konaca u rukama, no nije mi se činilo prikladnim trenutkom da to spomenem. “Ne brini. Prva ću zauzeti sobu za goste da ti se ne može useliti.” 32


Hannah se nasmijala, vjerojatno zato što je znala da to nisam ozbiljno mislila. Jonathan i ja smo jedva uspjeli prebroditi moja prva dva tjedna u Vermontu bez međusobnog koškanja. Lupnula me po ruci. “A sad, natrag na svoju stranu i pojedi taj pomfrit. Strašno me mami, a trudim se ne nabaciti previše kila.” Vratila sam se na svoju stranu stola. Kad sam pogledala prema šanku, na Martinovom je mjestu bila zaobljena gromada od čovjeka. “Pa, onda”, doviknula sam s druge strane stola, “čime se ti i Jonathan bavite ovog vikenda? Savijanjem gnijezda? Biranjem kolijevke? I što je to, uopće, kolijevka?” “Rezbarit ćemo bundeve”, viknula mi je natrag. “Gospodin Darling, vlasnik pogrebnog poduzeća, pokušava oboriti Guinnessov rekord u broju svjedećih bundeva za Noć vještica. Hoćeš li doći?” Bila sam tog tjedna provela već dovoljno sati kopajući po sirovoj buči. “Treba mi namještaja.” “Imaš sutra ujutro jednu rasprodaju imovine. Stara Jonathanova pacijentica. On misli da bi moglo biti nekih zgodnih stvari.” Činilo se vraški uznemirujućim da ti obiteljski liječnik mjerka koliko ćeš imati dobru rasprodaju u dvorištu nakon što otegneš papke, ali taj komentar nisam izrekla na glas. Trebala mi je komoda. Bend je prešao na novu pjesmu - zar bi to stvarno mogao biti “Life in the Fast Lane”? “Rado bih navratila.” Hannah je vilicom nabola salatu. “Jesi li zadovoljila svoju potrebu za lokalnim štihom, Livvy? Imam migrenu od te mandoline. Hajdemo k meni.” “U redu. Samo da se prvo popiškim.” Strusila sam ostatak piva i ustala. Dok sam krivudala kroz gomilu, postala sam vrlo svjesna jedne činjenice: svojski sam se napila. Hvatala sam se za ramena oko sebe dok sam se probijala prema zahodu. Nakon što sam se popiškila, pljusnula sam se hladnom vodom po licu da odagnam blagu naznaku mučnine. Osvježena, izašla sam iz ženskog WC-a, spotaknula se o stopalo režećeg crnog medvjeda i tresnula u muškarca krupne grade pred sobom tako da mu je mlaz piva poletio u zrak poput fontane prije nego što se razbilo o pod. “O Bože, oprostite!” viknula sam mu u flanel na grudima. Izraz lica mu je prešao iz iznenađenja preko ljutnje u hladnu znatiželju. “Tebe znam”, kazao je dubokog i bezizražajnog glasa. Zvučalo je optuživački. “Ne znate”, rekla sam, grabeći ručnik sa šanka i brišući mu pivo s grudi. “Ti si ona gadura što je maznula Bonnie posao!” Lice mu je postajalo sve crvenije. Prestala sam s brisanjem. 33


“Ispričavam se zbog pića i vaše košulje, ali nemam pojma tko je Bonnie i nisam ništa maznula.” Posegnula sam u stražnji džep, tražeći novac da mu platim drugo pivo. “Odakle si ti uopće?” Izvukla sam petaka i mlatnula novčanicom o šank, mašući barmenu i pokazujući prstom u Flanelaša. “Iz Bostona.” “Pa naravno. Iz jebenog Bostona.” Stisnuo je oči. “Ti si sebi tako super, jel' da, kad se spustiš među nas obične smrtnike s tom ljubičastom kosom.” “Električni ametist”, rekla sam, sve više osjećajući vrućinu prostorije. Naslonila sam se o šank. “Naradila se kao pas za tu ženu.” Nagnuo se bliže i nadvio nada mnom, unoseći mi se u lice sa svojim toplim alkoholnim zadahom. “Glupa. Gradska. Gaduro”, procijedio je. “Kako si samo umišljena. Misliš da ćeš ti biti bolja?” “Glupa. Lajava. Seljačino”, uzvratila sam mu. “Kladim se da hoću.” Jesam li spomenula da ne bih trebala piti viski? Čini me ratobornom. Odostraga se pojavila ruka i povukla Flanelaša natrag u uspravan položaj. “Hej, Frank.” Bio je to Martin. Glas mu je bio smiren ali mu je čeljust bila stisnuta. “Naravno, ti staješ na stranu ovog izroda.” “Pusti to sad, Frank.” Martin mi je nježno stavio ruku na leđa i okrenuo me prema vratima. Frank se ugurao među nas i nagnuo se prema njemu. “Naše su ti curke i dalje ispod časti?” Trebala sam biti zabrinuta zbog Franka, ali sam bila prezaokupljena otkrićem da su Martinove oči iste boje kao i njegov džemper. Osjetila sam kako mi ruka grabi lakat i odvodi kroz bar kroz ulazna vrata. Noćni mi je zrak primirio goruće obraze. Farmer je sjeo na prednje stepenice, izvukao vrećicu duhana i počeo ručno motati cigaretu. Sjela sam do njega i naslonila užareno čelo na hladnu metalnu ogradu. “Bi li i meni smotao jednu?” “Zna li Margaret da pušiš?” pitao me dok je lizao tanki bijeli papir. “Otkud znaš da znam Margaret?” “Majka mi je spomenula. Ja sam Martin. Najmlađi Dottyin.” Sjetila sam se Dottyine bucmaste figure i labave pletenice. Ovaj mora da je na oca. 34


“Pušim samo u posebnim prigodama.” “Ne gleda na to blagonaklono.” Pružio mi je plosnati paketić šibica i počeo motati još jednu. Zapalila sam cigaretu i povukla jedan mali, probni dim. “Sve mi se čini da ni na mene općenito ne gleda blagonaklono, pa će joj samo učvrstiti opći dojam. Nego, imaš li ti pojma što je ono bilo?” Pokazala sam prema baru iza nas. “Ne znaš?” Martin je zapalio šibicu i duboko uvukao jedan dim. “Očito ne.” “Dobro došla u Guthrie.” “Što hoćeš reći?” “Da tu svi sve znaju, ali nitko neće reći ni riječ.” Oboje smo sjedili zureći u parkiralište. Do nas je doprla prigušena buka iz bara kada je grupa mladića isteturala kroz stražnja vrata. “E pa. Sad ti je prilika za raskid s tradicijom.” “Margaret je pobjeđivala na takmičenju u pitama od jabuke na sajmu okruga Coventry svake godine otkad znam za sebe. I tamo, i na svakom drugom pekarskom takmičenju. Mama kaže da je njena obitelj oduvijek pobjeđivala. Slike im vise u državnom udruženju poljoprivrednika.” “Vrpce”, rekla sam si u bradu, “Plave vrpce? Sigurno ih ima na stotine.” “I tri crvene”, dodala sam nesigurno. “Prije par godina završila je na drugom mjestu. Otad stalno zapošljava i otpušta slastičare. Barem tako mama kaže. Nisam u toku. Mislim da bi ti mogla biti redni broj četiri.” “Pekarsko takmičenje.” “Aha.” “Na okružnom sajmu.” “Sajam okruga Coventry. Najstariji sajam u SAD-u. Poprilično važna stvar u ovim krajevima.” Išla sam na sajam svake godine s Hannom. Bio mi je to uvijek jedan od najdražih vikenda - savršeni jesenji odmor u Novoj Engleskoj - branje jabuka, vožnja prema sjeveru da vidiš prvo lišće koje mijenja boju, a onda noć prženog tijesta i luna-parka na okružnom sajmu. Bile smo tamo prije par tjedana. 35


“Bože, tu si.” Hannah je provirila glavom kroz vrata, djelujući kao da joj je laknulo. “Tražila sam te u ženskom zahodu. Već sam mislila da te netko oteo.” Sišla je niz stepenice i dodala mi torbicu. Nasmiješila se Martinu i pružila ruku. “Bok, ja sam Hannah Doyle, žena doktora Doylea.” “Martin McCracken.” “O, ti mora da si Dottyin sin!” Hannah se ozarila, sretna što zna nešto o njemu. Martin je ustao i ugasio mali opušak iznošenom crnom čizmom. “U redu, idem.” Okrenuo se od nas, lagano nam mahnuvši. “Hej”, zazvala sam. Martin se okrenuo na pola puta, profila oštrog i blijedog pod noćnim nebom. “Hvala.” U to mi se nacerio. Bio je to neki djelomičan kez u kojem mu je sudjelovala samo polovica lica. Čula sam kako stručnjaci govore da ljepota pojedinca leži u simetriji, no ja sam bila slaba na neparne brojeve i neobične rakurse. “Vidimo se”, promrmljao je preko ramena. Gledala sam za njim dok se udaljavao po parkiralištu. “Otkud ti tu s Martinom McCrackenom?” prošaptala je Hannah. “Otud što sam izbjegla okršaj s nekim gorostasom debelog vrata željnim osvete. Jesi li vidjela tog lika u bani? Mislila sam da će mu prsnuti kapilare. Izgleda da je njegova žena, Bonnie, prije radila u 'Slatkom javoru'.” Uhvatila sam se za metalnu ogradu i povukla se u uspravan položaj. “Ah, da, Bonnie. Dobra cura, mada ni upola talentirana kao ti.” Hannah je pošla prema naprijed, kopajući po torbici da nade ključeve. “Hannah.” “Ovo je bilo zabavno, jel' da?” Hannah je bila zauzeta bravom na vratima auta. “Zašto mi nisi spomenula natjecanje u pitama od jabuka?” upitala sam je preko krova auta. “Nemoj mi se sad samo izvlačiti. Ništa se u ovom mjestu ne može dogoditi a da bi tebi promaklo.” “Gle, Margaret stvarno treba tvoju pomoć. Stalno gubi. Svi je u mjestu tračaju, govore da nema više onaj zlatni dodir.” “I čini se da nema.” “Pa, prošla je kroz štošta zadnjih nekoliko godina.” “Otkad joj je muž umro?” Sjećala sam se kako mi je baka sišla s uma kad je djed preminuo. Baka mu je namještala mjesto za stolom za večeru svake noći, sve do dana kad mu se konačno pridružila. 36


“Da. To je bilo jako tužno. Kasno su se vjenčali i nisu imali djece, pa je sada posve sama. I onda još krenu te grozne glasine da je on prije smrti odao sve tajne njezinog obiteljskog zanata Jane White.” Hannah je na sekundu djelovala kao da osjeća krivnju, kao da je možda i ona imala udjela u širenju glasine. “Čujemo se sutra.” Zalupila je vrata auta i upalila motor prije nego što sam je stigla išta više pitati. Crvena stražnja svjetla Hanninog Volva taman su mi nestala iz vidokruga kad sam shvatila kako sam i dalje previše pripita da vozim. Bacila sam torbicu na suvozačko sjedalo. Iz nje mi je iskliznuo mobitel osvijetljenog zaslona i ljutito mi zabljesnuo pred očima. Sedam propuštenih poziva. Uvukla sam se u auto, pogurnula sjedalo unatrag najviše što sam mogla i pritisnula Pokreni. Livvy, Glen je. Slušaj. Danas se sastao nadzorni odbor i misle da bi bilo dobro da uzmeš pauzu, samo do nove fiskalne godine, kada će izvršni odbor imati riješen novi budžet. Nazovi me. Gospodična Rawlings, ovdje Joseph Harmon iz Federalne službe za studentske kredite. Niste nam ništa uplatili zadnja tri mjeseca. Stvarno bi vam bilo u interesu da nas nazovete. Naš broj je 1-800 Livvy, Dee Dee je. Slušaj, stvarno mi nije drago što te moram pitati, ali onaj novac koji sam ti posudila prije nekoliko mjeseci... Stvarno mi treba. Jake i ja ćemo se vjenčati i moramo skrpati sve što imamo. Malo mi je neugodno što te ovako pitam, ali... bi li me mogla nazvati? Bila sam u Emersonu, ali su mi rekli da si na odmoru? Pritisnula sam Kraj. Otrijeznila sam se dovoljno za vožnju.

37


Treće poglavlje

Studeni Iako smo u prvih par tjedana što sam radila u “Slatkom javoru” bili razmijenili brojne srdačne poruke - on mi je uputio komplimente za clafouti od sjevernoameričkih borovnica, ja njemu zahvalila na zanosnim jelima složenim od ostataka koje mi je ostavljao za ručak - nisam zapravo upoznala glavnog kuhara Alfreda sve do tjedna nakon Noći vještica, kada smo se dogovorili da ćemo sjesti i isplanirati jelovnik za godišnju Žetvenu večeru. Za Žetvenu večeru nisam saznala od Margaret, nego s postera s velikim, debelim slovima koji je visio na oglasnoj ploči u White Marketa, između letaka koji su oglašavali besplatnu piljevinu i bubnjarski krug pod mjesečinom jesenjeg ekvinocija. Poster je obećavao “dobru staru novoenglesku obiteljsku zabavu!” Negdje u to doba uočila sam i da je cijeli grad zatrpan balama sijena i osušenom komušinom kukuruza. Mislila sam da će se u Guthrieju dosad sve već primiriti, sad kad se od lišća na hrastovima dalo još vidjeti samo one najtvrdoglavije, smeđe poput zgužvane papirne vrećice. No činilo se da je u Guthrieju Festival žetve - zaključno sa Žetvenom večerom - društveni događaj sezone. Stariji muškarac u šarenoj hipijevskoj majici kratkih rukava sjedio je sam u salonu, ispijajući kavu iz jedne od zlatno orubljenih šalica za čaj s uzorkom božura. Šalica je u njegovoj krupnoj ruci djelovala sićušno. Izgledalo je kao da pije iz minijaturnog čajnog pribora svoje kćeri. “Glavni kuhar?” “Livvy, drago mi je što smo se napokon upoznali.” Alfred je ustao i, nakon trenutka oklijevanja, povukao me k sebi u veliki medvjeđi zagrljaj. Vrh glave mi je jedva dosezao do sredine njegovih prsa. Fino je mirisao, kao pravi djedica - na dezodoranse Irish Spring i Right Guard. “Sjedi, sjedi. Gledaj, moraš mi reći što je 38


bilo u onoj kremi od mlaćenice prije koji dan. Do sedam navečer sve je bilo planulo. Nisam stigao ni probati.” “Ajme, a baš sam dvojila kako će na to reagirati. Morat ću napraviti opet ovoga tjedna.” “Napravi, ali obavezno sakrij jednu šalicu za mene.” Alfred se nasmiješio kroz gusto gnijezdo sivih dlaka. “Jesi li se snašla kako treba?” “Što se mene tiče, sve štima. Ali Margaret mi nije bogznašto rekla. Nije mi zapravo gotovo ništa rekla otkad sam počela.” “Prezauzeta je. Ja ti mogu reći da su deserti fenomenalni. A kruh - Bože, to kiselo tijesto!” Al je protrljao trbuh crvenim dlanom. “Nabacio sam bar dva kilograma otkad si počela.” Nasmiješila sam mu se. Nema boljeg komplimenta koji možeš udijeliti slastičarki od onoga da si zbog nje dobio na težini. “Ne bi ti bio problem reći pokoju od tih lijepih riječi Margaret? Bojim se da će mi dati nogu prije nego što uopće doguram do kraja probnog perioda.” “Mislim da joj nisu na umu nikakve promjene u osoblju sad kad je lokal i službeno na tržištu.” “Pansion se prodaje?” “Nije ti rekla na razgovoru za posao?” “Ovaj, ne. Nije uopće spomenula.” Istodobno me preplavio osjećaj razdraženosti i olakšanja. Ako bi lokal promijenio vlasnika, imala bih zgodnu izliku da odem a da ne povrijedim Hannine osjećaje. “Već je prije odbijala ponude. Mislim da želi biti sigurna da će sve ostati baš isto. Prodaja bi se mogla otegnuti.” Ah, Margaret je tražila još jednu Margaret. Neka joj je sa srećom. “Uglavnom, poslužujemo li Žetvenu večeru u štaglju?” Vidjela sam kako je nekolicina srednjoškolaca dovlačila tamo stolove ranije tog tjedna. “Zaskoči li nas kad sanitarna inspekcija?” “Ne, ne. Naša Žetvena večera je gradskom upravitelju jedno od najdražih događanja. Ako nam stavi ključ u bravu, ne može doći.” “Onda neću toliko strepiti zbog psa.” Nagnula sam glavom prema Saltyju, koji je nekako bio pobjegao iz šećerne kuće te je sada sjedio na pohabanom baršunastom kauču i češao se stražnjom nogom po uhu. “To je baš divno”, kazao je Alfred, “večera, je li. Mislim da će ti se dopasti. Jako je u stilu Marthe Stewart. Sva jela služimo na velikim pladnjevima, pa si gosti 39


uzimaju sami na tanjur. Dođu uglavnom mještani - u štaglju ih možemo posjesti samo stotinu, a većina karata se rasproda do početka ljeta. Mogu, naravno, doći i svi gosti koji odsjedaju u pansionu jer te večeri blagovaonica ne radi.” Alfred se nagnuo natrag u stolici, ruku labavo preklopljenih na šarenim prsima. Bilo mi je zapravo svejedno hoće li se večera servirati u štaglju ili u hladnjači. Pripremajući deserte za veliku, otmjenu večeru bila bih opet u svom elementu i bila sam spremna zablistati. “Uglavnom, imam par ideja.” Iskopala sam iz platnene torbe bilježnicu spiralnog uveza i okrenula na odgovarajuću stranicu. Alfred i ja smo se bacili na posao, nagnuti nad svojim bilješkama - njegove su se sjajile od masnih mrlja, moje su bile prošarane tragovima čokolade. “Za prvi slijed imamo bistru mesnu juhu s kukuruzom”, reče Alfred. “Sjajno. S čime to spravljaš?” “Samo čista srž kukuruza.” Sline su mi počele curiti. “A onda salata?” upitala sam. “Salata od mladog zelenila s prženim crnim orasima i vinegret umakom od javora.” “S kozjim sirom?” Oblizala sam usne. Alfred se nasmiješio i prošao prstima uzduž svoje dlakave ruke. “Odlična ideja.” “Mogla bih napraviti kockice tosta od kruha sa sušenim jabukama i začinima.” Alfred se nagnuo još malo bliže. “Ili možda samo tanka kriška kruha s jabukama premazana kozjim sirom.” “Njam.” A nismo još došli ni do glavnog jela. “Što je iduće na redu?” “Rebarca u umaku s lukovicama. Govedinu nabavljamo s farme Haskellovih.” “Nije valjda od Snježane”, zavapila sam. U utorak sam provela dobar dio popodneva puštajući kravu da mi žvače rukav kaputa. Alfred se nasmijao. “Budeš se već navikla. I ne, nije od Snježane. Ona je, za početak, junica. Koriste je za mlijeko i rasplod.” Ispustila sam dugačak uzdah olakšanja. Nakon samo par tjedana na selu, opasno mi je malo falilo da postanem ono što su svi kuhari prezirali - vegetarijanka. “A što bi išlo uz to?” “Rižoto od divljih gljiva i pečene prokulice.” “Ja bi mogla napraviti uštipke”, ponudila sam se. 40


Alfred je zatvorio oči. “S vlascem?” Nasmiješila sam se. “Dogovoreno.” Zatim bi išao slijed sira. Vermontski čedar s pastom od dunje, svježi chevre s domaćim konzerviranim kupinama i plavi sir od ovčjeg mlijeka s kruškama poširanima u portu. A onda desert. Crème brûlèe od bundeve zapečen u izdubljenim minijaturnim bundevama. Galeta od jabuke s franžipan tortom u lisnatom tijestu. Kruške punjene smokvama natopljenima u konjaku i omotanim lisnatim tijestom, zapečene dok ne postanu hrskavo zlatnosmeđe, a voće iznutra mekano i sočno. I tanke čokoladne školjke, punjene gustom jantarnom karamelom, urešene prženim orasima i sa slojem tek malo zaslađene ganaš kreme od tamne čokolade. Alfred i ja smo se nagnuli natrag u svojim stolicama i nasmiješili se jedno drugom. Čela su nam se sjajila od znoja. Trebala nam je samo još po cigareta. “Bit će to večera za pamćenje. Ako i bude prodala pansion, bit će to prava večera za odlazak u stilu.” “Fantastično.” Podigla sam ruku u zrak, kao da sam stajala pred gromkom publikom kojoj ću se potom nakloniti. “To bi mogao istodobno biti i moj debi i moje veliko finale.” Alfred se nasmijao. “Znaš, nisi uopće onakva kakvom sam te zamišljao.” “A kako si me to zamišljao?” Alfed je protrljao prstima u bradi, razmišljajući. “Zastrašujućom?” “Koliko jedna slastičarka uopće može biti zastrašujuća?” upitala sam. “Samo cijele dane pečemo brownieje. Uostalom, kosa mi je ljubičasta. Kud ćeš pouzdanijeg znaka ležernosti od ljubičaste kose.” “Jako mi se sviđa. Moja je majka bila frizerka sve do samog kraja života. Mnoge su dame iz njezina salona izašle modre kose, iako ne bih rekao da joj je to bila namjera.” “I pustila te da osijediš?” “Eh, trudila se, vjeruj mi.” Margaret je ušetala u salon. Pogledala je u mene i Alfreda, a potom u Saltyja koji je spavao na sofi. “U kuhinju, molim vas, gospodična Rawlings. Kad budete gotovi.” Kimnula je Alfredu prije nego što je otišla u stražnji dio kuće i nestala iz vida. Zakotrljala sam očima. “Bogme mi ide to uklapanje.” Alfred se nasmijao dok smo išli natrag u kuhinju. Dobila sam dnevni zadatak složiti tekućinu za poširanje, koju sam htjela natopiti 41


preko noći. Margaret je izašla iz svog ureda taman dok je porto počinjao krčkati te je, na moje iznenađenje, sjela na stolicu kojom se Tom služio kad bi mi ujutro dostavljao mlijeko. Šutke me je gledala kako stružem prst svježeg dumbira rubom potamnjele sive žličice. “Nisam još vidjela da netko tako ljušti đumbir”, napomenula je. “Pokupila sam to od jednog od pripremnih kuhara u klubu - bio je iz Indije.” Stavila sam komad đumbira posred gaze za sir koja je bila prostrta na stolu preda mnom. Već sam na njemu bila nagomilala brdašce začina - štapiće cimeta, češnjeve češnjaka, komad zvjezdanog anisa, zrna ružičastog papra. Posegnula sam za narančom i navalila na nju ribežom, stružući koru jarke boje dok je u zrak prskao narančin sok. Margaret je zatvorila oči i duboko udahnula. Lice joj se na trenutak opustilo prije nego što je ponovno napućila usnice. Leđa su joj se uspravila. “Je li to za Žetvenu večeru?” upitala je. “Da”, kazala sam skupljajući rubove gaze u mali svežanj, koji me je uvijek podsjećao na vreću na štapu skitnice i pričvrstila vrh trakom. “Pravim po turu svakog deserta za vas i glavnog kuhara Ala da kušate, za slučaj da poželite nešto mijenjati.” Margaret je djelovala iznenađeno. “Ovo” - podigla sam svezanu gazu pa je ispustila u lonac s krčkajućim portom “je namijenjeno tome da kruške dobiju na aromi.” Staloženo sam za štednjakom zurila u lonac sa žlicom u ruci, miješajući povremeno i trudeći se izgledati profesionalno. Margaret je sjedila i gledala. “I tako...”, prozborila sam nakon što mi se učinilo kao da smo već satima u tišini. “Jeste li htjeli popričati sa mnom o nečemu?” Mrzim kad me se promatra. Na ispitima iz prakse u kulinarskoj školi čak mi je bilo pošlo za rukom spržiti si dlake na rukama i odsjeći si vršak palca. A sudeći po dubokom žlijebu što joj se pojavio između očiju, činilo se da je Margaret nešto na pameti. “Što, ne mogu provesti koju minutu u vlastitoj kuhinji?” graknula je. “Tom Corrigan zna sjediti ovdje cijelo jutro pa vam ne smeta.” Zašto sam uvijek izgovarala krive stvari? Zgrabila sam nož i izrezak tanku krišku torta od jabuke. Proslijedila sam joj je, nadajući se da će prihvatiti u znak isprike. Margaret je spustila pogled i buljila na trenutak u tart. “Civilizirana osoba bi ovo jela vilicom”, rekla je prije nego što ga je prinijela usnama i zagrizla sitni zalogaj. Krajičkom oka sam joj pratila izraz lica dok je žvakala. Ništa. Skupila sam hrabrost. “Margaret, htjela sam vas pitati bih li mogla dobiti 42


telefonsku liniju u kolibi. Tamo uopće nemam signala za mobitel.” Nije da sam izgarala od želje za pristupom svojem mobitelu. Ali bi bilo zgodno kad bi me Hannah mogla nazvati u šećernu kuću. “Možete koristi telefon ovdje u pansionu.” “Ali što da ostanem u kući opkoljena čoporom medvjeda? Ne bih mogla nazvari nikoga u pomoć.” Margaret je odlomila koricu s ruba tarta. “Zašto bi vas u vašoj kući opkolio čopor medvjeda?” “Da me pojedu za večeru?” “Crni medvjedi uglavnom su vegetarijanci.” Koje sam ja sreće. Hipijevski medvjedi. “Pa... hajdemo prvo vidjeti kako će vam ići na probnom roku. Ne želim plaćati troškove dok ne budem sigurna da ste prava osoba za posao.” Margaret je gurnula tart u stranu i prekrižila ruke na prsima. “Ima jedna stvar o kojoj sam htjela popričati. Za vrijeme Festivala žetve bit će organizirano dobrotvorno prikupljanje novca za javnu knjižnicu. Pekarski sajam.” “Ozbiljno?” Ugrizla sam se za unutrašnjost obraza da ne kažem nešto sarkastičnije. Zadnja dobrotvorna priredba za koju sam pekla bila je gala priredba u crnim kravatama za koju se plaćalo petsto dolara po tanjuru. “Ove godine se peku kolačići. Prošle su godine bile mini-torte. Svake godine nešto drugo.” Margaret je obrisala ruke kuhinjskom krpom. “Najbolji slastičari u okrugu doniraju po nekoliko tuceta kolačića. Bila bi vam to prilika da ljudi u mjestu probaju nešto što ste napravili. I za dobru je svrhu.” Ne dodajući više ni riječi, poskočila je sa stolice i uputila se prema svojem uredu. “Radije bih da ne nosite tu jaknu u salonu. Pomalo je otrcana.” Spustila sam pogled. Većina zadnje ture preljeva od malina završila mi je na grudima umjesto u plastičnom dozatoru u koju sam ga pokušavala uliti. Imala sam samo jednu jaknu. Obično su kuhinje snabdijevale kuhare kaputima i slale ih na pranje. Otkopčala sam brzopotezno kaput, bacila ga na pult i svezala pregaču od karirane tkanine s rasplesanim jaganjcima oko struka. “Vrlo ću rado nešto složiti”, kazala sam dok mi se lice kupalo u pari usključalog porta. “Onda u redu”, rekla je i nestala u uredu. “Nećeš valjda to kupiti”, rekla je Hannah idućeg subotnjeg jutra dok je prostirala čipkom obrubljen stolnjak na stol u sklopu sajma rabljene robe u crkvenoj hali. 43


“Zašto ne?” Lagano sam stisnula šarenu dekicu koju sam držala u ruci. “Užasna je.” “Htjela si reći užasno lijepa, je li tako?” Omotala sam je oko ramena poput plašta. Zrakom se proširio miris naftalinskih kuglica. “A osim toga, nečija je bakica poderala svoje jadne artritične prste do kostiju kukičajući je. Ne mogu dopustiti da do kraja svog vijeka trune u podrumu crkvene hale.” “Pa, ako se baš želiš furati na izgled igraonica iz sedamdesetih...” “Hann, ja živim u jednosobnoj straćari namijenjenoj prokuhavanju javorovog soka.” “Ne živiš u straćari nego u šećernoj kući. A uostalom, to je tvoj dom. Želimo da djeluje primamljivo..” Hannah je bila prekaljena veteranka kupovine s nevjerojatnim okom za bagatelu. Iako je s Jonathanovom plaćom mogla opremiti cijelu kuću robom iz staretinarnice u ulici Newbury, uživala je u lovu. Za svakog mog posjeta Vermontu provele bismo dio vremena prebirući po rasprodajama u dvorištima i trgovinama rabljenom robom da bi se potom uputile do zalogajnice “Miss Guthrie” i jele gomile palačinki s borovnicama dok mi je Hannah olajavala svakoga na koga smo bile naletjele tog jutra. To nam je bio ritual. Uz njenu pomoć šećerna je kuća već poprimila vedriji izgled. Zamijenile smo stari radni stol blistavotirkiznim Formica stolom i dvije stolice koje su pristajale uz njega, a bile su tek malo pokidane i diskretno popravljene širokom prozirnom ljepljivom trakom. Prethodnog me je tjedna Walt, stariji čovjek koji je sa strogošću časne sestre u djevojačkoj katoličkoj školi vodio centar za recikliranje na gradskom smetlištu, bio nazvao u pansion da mi javi kako je netko od ljetne ekipe ostavio savršeno dobar kauč. Nisam ga morala pitati otkud zna da mi treba. Hannah je čak i uspjela srediti da mi ga Waltovi unuci dostave besplatno. Bila je to debela sofa prekrivena platnom bez mrlji, a izgledala je kao sofa iz kataloga. Postavili smo je uza zid do ulaznih vrata te okrenuli prema peći i kuhinji. Uz nju su stajala dva drvena sanduka, prevrnuta da služe kao stolići, a na njih smo postavile svjetiljke boje zelenog stakla s bež lanenim sjenilima. Obožavala sam sjediti na tom kauču popodne, čitati i gledati kroz prozore prema javorovom žbunju, ogoljelom nad pokrovom otpalog, žarkocrvenog lišća. “Kako ti se ovo čini, Livvy?” Hannah mi je doviknula s drugog kraja prostorije. Stajala je kraj ručno izrezbarenog stolića za kavu. “Izgleda mi teško.” “Vidjela sam jednog od mesarevih sinova kod police s džepnim knjigama. 44


Sigurna sam da bi bio voljan odnijeti ga do auta.” “Stvarno misliš da bih trebala uložiti u još namještaja, Hann? Alfred mi je rekao da se pansion prodaje.” Hann je rasprostrla poplun ručne izrade. Kvadrati su pucali po šavovima. “Pa stvarno, zar nitko ne zna da se ovo mora prati u posebnoj perilici?” Ispustila je zvuk negodovanja i ostavila poplun na gomili na stolu. “Jesi li ti to znala?” “Već godinama govori da će ga prodati.” “Po onome što mi je Alfred pričao, zvučalo je kao da misli ozbiljno.” Hannah se osvrnula iza oba ramena. “Koliko ja znam, dosad je imala jedino ponudu od obitelji Bradford”, prošaptala je na brzinu, “a njima sigurno nikada ne bi prodala pansion.” “Zašto mi to prezime zvuči poznato?” Hannah je podigla pamučne zavjese na koje je naišla. “Sjećaš se što sam ti rekla neku večer o Margaretinim receptima? Jane White? Ona je nekoć bila Jane Bradford.” Dakle, Margaret je imala zakletu neprijateljicu. Nekako me to nije čudilo. Ali svejedno nije objašnjavalo otkud mi je odzvanjalo prezime Bradford. * Salty mi se očešao o potkoljenice dok smo iskrcavale sve svoje blago iz Hannina Volva. Medu tim je blagom bila i šarena dekica, koju sam odmah raširila preko poleđine sofe samo da se Hanni trzne nos, a kupila sam i dva jastuka na kojima su bila izvezena lica lovačkih pasa (očigledno ih je bila izradila žena nekog farmera za svoju dušu). Hannah je kupila bijele pamučne zavjese s valovitim rubovima, ali najveći zgoditak dana bila su dva paravana napravljena od kineskog papira kojima smo okružile kadu postavljenu nasred kolibe, odmah iza peći. “Sad već izgleda puno bolje”, rekla je Hannah, kimajući glavom u znak odobravanja. Ta joj je izložena kada bila već prerasla u opsesiju. Nikada Hannu nisam uspjela nagovoriti da se bilo gdje okupa gola. Pritom ću izostaviti incident kada sam je na faksu uspjela odvući u tursku kupelj. Mjesec dana nakon toga nije razgovarala sa mnom. “Mhm”, složila sam se s njom umećući metalnu dršku nad zavjesu. “Pomalo već izgleda kao da živim ovdje.” Nikada nisam imala više namještaja nego sad. Činjenica da se više ne bih mogla preseliti u samo jednom navratu pomalo me 45


uznemiravala. “Pa i živiš ovdje”, rekla je Hannah ravnajući zavjesu. “Štoviše, sada si i službeno dio ovog mjesta jer kad sam bila u ljekarni načula sam dva člana Prijatelja knjižnice 'Guthrie' kako pričaju o tebi.” “Je li bilo vezano uz Jeffa Rudanda?” Zgužvala sam novine i stala ih nabijati u otvor na peći. “Jeffa Rudanda iz Lyndonvillea?” Hannah se spustila s dvostrukih ljestvi i s rukama na bokovima promotrila svoje djelo. “Ma, nije važno, zanemari.” “Zašto bi uopće pričali o... Livvy, pa nisi valjda...” “Isuse, Hannah! Ne. Nisam uopće ni upoznala lika. Farmer Tom mi je rekao nešto o njemu na prvi dan posla.” “Samo sam htjela... pa mislim, Liv, ne možeš tek tako...” Hannah je uzela torbicu i prokopala po unutrašnjosti. Kao da nije točno znala u kojem džepu sa strane drži balzam za usne. “Šarati okolo? Uništavati brakove po mjestu?” Otišla sam natrag do peći s naslaganim drvima za potpalu i u njezinu unutrašnjost ubacila upaljenu šibicu. “Slušaj, u prvih mjesec dana koje sam provela u Guthrieju, popila sam tri čaše vina na knjiškoj grupi. Bile su male čaše. Otad je prošlo deset godina, a i dalje će ama baš svaki put kad netko spomene klub ljubitelja knjige neka od članica reći: 'Ako dolazi Hannah, moramo nabaviti malo više vina.'“ “Živa je istina da voliš Chardonnay.” “Isto tako je živa istina da ti voliš očijukati. Samo budi diskretna, u redu? Ugodnije ćeš se ovdje osjećati ako ne uzburkaš puno duhova..” “Potrudit ću se”, promrmljala sam pogurnuvši preveliku cjepanicu u peć, iako sam ozbiljno sumnjala u svoju sposobnost da se ikome ovdje dopadnem. Hannah je zaustila kao da nešto želi dodati, ali onda je odustala. “No dobro. Htjela sam reći da sam čula dvije gospođe iz Prijatelja knjižnice 'Guthrie' kako razgovaraju o pekarskom sajmu na festivalu. Pitale su se što ćeš ti napraviti.” Promatrala sam cjepanicu koja je zaiskrila i potom se zapalila. “Razmišljala sam o makronima.” “Onima koji su bili u 'Mojim kolačima'?” “Da”, odvratila sam i zatvorila vratašca na peci. “Savršeno.” Hannah je dograbila kaput i prebacila ga preko nike. “Cijelo mjesto 46


će pričati o tebi”, rekla je nagnuvši se da me poljubi u obraz. “I to lijepo. Hvalit će te.” Zgrabila sam bendžo za vrat i otišla na trijem, želeći iskoristiti nekoliko dragocjenih preostalih sati popodnevnog svjetla. Sjela sam na stolicu za ljuljanje, nagnula se unatrag, podigla noge na ogradu trijema i, s bendžom smještenim između koljena, stala zavrtati ključeve sve dok žice nisu počele razgovarati jedna s drugom. Moj je bendžo pomalo lijen, pušta da mu žice lutaju i popuštaju kad im se prohtije. Posebno je nemoguć za vlažnih dana - zvuči kao kad Salty zavija nakon što ga privežem za parkirni automat. No poslijepodne je bilo suho i toplo te kao stvoreno za svirku. Počela sam s “Kokodače stara koka”, zatim je uslijedilo “Pile moje kukurikavo”, sve jedan starinski klasik do drugoga, uz koje ne možeš prestati tapkati nogama. Otprašila sam cijelih sat vremena pjesama nazvanih po peradi a da sam to jedva i primijetila. Zbog “Kukavice” sam morala blago ugoditi žice. I inače sam posebno slaba na modalne melodije. Odsviraj mi nešto u dvostrukom C-u i imat ću osjećaj kao da me netko rastavio na komade. Kao da su te čudne male note glas neke neznane mi istine. Svirala sam, a misli su mi slobodno lutale. Sunce, koje je sada bilo na izmaku, i dalje mi je grijalo obraze. Hannah je u jednome bila u pravu. Ovdje je bio blaženi mir. Nisam se mogla sjetiti kad sam zadnji put ovako lijeno provela popodne svirajući. Kad u Bostonu nisam bila na poslu, kao da sam uvijek nešto morala obaviti - odnijeti veš do praonice, ček u banku, Jamieja u krevet. Srce mi je zastalo. Vjerojatno sam mu trebala javiti da odlazim, pa makar naš odnos ne bio zasnovan na onome što ljudi nazivaju osjećajima. Sada, kad me pri pomisli na sastanak s njim u spavaćoj sobi više nije obuzimalo uzbuđenje, pri pomisli na Jamieja automatski bih pomislila na njegovu suprugu. Činilo mi se da bi za sve uključene strane najbolje bilo kada više s njime ne bih razgovarala. Usredotočila sam se na prste. Iako mi to nije bila namjera, ruke su mi odabrale melodiju koju sam čula kad sam bila u šumi sa Saltyjem. Bila je to najtužnija melodija koju sam ikada čula – posljednji valcer neželjenih rastanaka i čežnje kojoj nisam znala ime. Svirala sam je iznova i iznova, svakog idućeg puta malo sigurnija u note. Bila sam izgubljena u ritmu, istodobnoj čeznudjivosti i radosti melodije. “Ne možeš to svirati.” Iznenada sam se nagnula prema naprijed i noge su mi skliznule s ograde. Bendžo je ostao bez oslonca među koljenima pa je uz glasno zvečanje tresnuo na tlo. Podigla sam ga i hitro se okrenula. Martin McCracken stajao je pri dnu stuba prema trijemu stisnutih šaka.

47


“Nisam te čula kako dolaziš.” Martin je prekrižio ruke na grudima. “To ne možeš svirati.” “Činilo mi se da mi dosta dobro ide.” “Nije tvoje.” Osjećala sam kako mi se obrve nehotično nabiru. “Ni 'Viski prije doručka' nije moj, pa ga isto sviram.” Naslonila sam bendžo o zid kolibe i stala na noge. Martin se ushodao pred trijemom, očiju uprtih u tlo. “Gdje si to uopće čula?” Jedva sam čula njegovo mumljanje od lišća što mu je krckalo pod čizmama. “Ne znam”, lagala sam. “Valjda sam čula nekoga negdje da svirucka.” Otišla sam do ruba trijema, gledajući dolje prema njemu. “Nemoguće”, rekao si je u bradu. “Ne možeš tek tako ići uokolo i skupljati tuđe pjesme.” Podigla sam ruke u zrak. “Tako se glazba prenosi već stoljećima!” Martin mi je okrenuo leđa. Čula sam ga kako ispušta dašak zraka. “Znam, ali...” “Što ti uopće radiš ovdje?” Bila sam uživala u savršeno mirnom popodnevu. A sada sam se osjećala kao da sam opet u Bostonu i da mi jedan od susjeda drži predavanje o pravilnom razmještanju kanti za recikliranje na dan odvoza smeća. Martinova su se leđa ispravila. “Je li to tvoj pas?” Pokazao je na Saltyja, koji je pristojno sjedio kraj njega. Salty je zadahtao i zamahnuo repom. Izdajica. “Bok, Salty”, kazala sam. Dok sam svirala, nisam ni primijetila da je otišao s trijema. “Da, jest. Što ti radiš s njim?” “Ja?” Martin mi je još jednom okrenuo leđa. Napravio je nekoliko koraka, pa mi se opet okrenuo. “Danas sam se vratio doma i našao tvog psa i jednu od koza kako leže na majčinoj sofi.” “Jesu li spavali?” Martinu su se razjapila usta. “Ehm, ne.” Stavio je ruke u džepove. “Što su radili?” Nije mi bio problem zamisliti Saltyja kako leži na nečijoj sofi. Samo sam znala da bi uz kozu bio previše uzbuđen da bi spavao. “Činilo se kao da gledaju TV”, odvratio je Martin napetim glasom. “Što su gledali?” upitala sam. “Pačju juhu.” 48


“Bože, obožavam taj film.” “I ja isto.” Martin je sjeo na prvu stubu i naslonio glavu na ogradu. Prevukla sam suknju preko koljena i sjela na najgornju stepenicu. “Majka mi je spavala u naslonjaču te hrkala sve u šesnaest, a Mabel i tvoj pas lijepo su sjedili na kauču. Nekako sam ih uspio oboje odvući van a da je ne probudim.” Pritisnula sam usnu o usnu, zamišljajući Martina kako šapuće i mahnito gestikulira. “Pa, žao mi je ako je Salty imao ikakve veze s tim što ti se koza oslobodila. Veterinar mi je rekao da ima strah od razdvajanja. Jako je spretan s kvakama i zasunima.” Martin je posegnuo dolje i pogladio Saltyja po glavi iza ušiju. Salty je tiho zamrmljao i preokrenuo se na leđa. Martin se nasmijao i počešao ga po trbuhu. “No dobro”, rekao je gledajući u pod i zatim ustao. Okrznuo me pogledom i zaustio kao da će nešto reći, ali onda se okrenuo i uputio prema javorovu žbunju iza kuće. Salty je neko vrijeme stajao i gledao za njim, a zatim je odcapkao uz stube, očešao se o mene i produžio u kuću, očito spreman za večeru.

49


Četvrto poglavlje

Idućeg sam jutra napravila probnu turu crème brûléea od bundeve. Dok se mlijeko kuhalo na štednjaku umutila sam žumanjak i pire od bundeve. Zarkonarančasta mješavina sjajila se u plavoj zdjeli. Dok sam polagano izlijevala mlijeko u zdjelu, neprekidno muteći smjesu, stvorio se oblak cimeta i đumbira, ispunjavajući kuhinju mirisom jeseni. “Fino miriše”, dobacio je Tom u prolazu dok je unosio sanduk punomasnog slatkog vrhunja u hladnjak. Odrezala sam mu krišku franžipan torte. “Nisi mi se pohvalila”, kazao je Tom punih usta. U zrak su poletjele pahuljice lisnatog tijesta. “S čime?” Premjestila sam žutu kremu u stakleni bokal i ulila mješavinu u sitne, dan prije izdubljene bundeve koje sam poredala na lim za pečenje. “A eto, nisam znao da svaki drugi dan doručkujem s bendžisticom.” Odložila sam bokal. “Kako si...” “A meni baš treba netko tko svira bendžo.” Tom je ispio dugi gutljaj kave. “Tome, nemoj se ljutiti ali ja mrzim Eaglese.” Obrisala sam ruke o pregaču pa si odrezala komad torte. “Jednostavno se ne vidim u Bcaglesima. Osim toga, ja ne sviram, ja prašim. Nego, što kažeš na tortu? Previše bademasta?” “Kako možeš ne voljeti Eaglese?” “Imam dvije riječi za tebe. Hotel Cali...” “Izgubio ti se okus jabuke.” Kimnula sam i uzela još jedan zalogaj. Imao je pravo. “Gle, ne treba Beaglesima svirač bendža, nego Hungry Mountaineersima.” “Kome?” “Mojem contra-dance bendu.” Tom mi je čeznutljivo gledao u pladanj s tortom. 50


“Uzmi”, kazala sam, pogurnuvši ga prema njemu. “Ovdje se često održavaju plesnjaci?” “Desetak puta godišnje. Sljedeći će biti u sklopu festivala.” Tom je ubacio zadnji komad torte u usta, posegnuo u stražnji džep te izvukao čisti pamučni rupčić da obriše usta. “Nisam nikada svirala u contra-dance bendu.” Navlažila sam kuhinjsku krpu i pobrisala stol. “Jesi li kad bila na contra plesnjaku?” Nasmijala sam se. “Napravila sam prve korake na contra plesnom podiju.” Tom je uzdignuo obrve. “Stvarno?” Naslonila sam se laktovima o stol. “I tata mi je prašio bendžo. Svirao je u bendu za plesnjake dok sam bila klinka.” Vrata blagovaonice širom su se otvorila i kroz njih je umarširala Margaret. Uspravila sam se. “Čudi me što nemaš više dostava ovog jutra, Tome”, rekla je prolazeći prema uredu. “Vidim po mrvicama u bradi da se i unatoč onome što ti je Dr. Doyle rekao nisi okanio kolača.” Tom je prstima prošao kroz bradu. “Vražja žena svima kaže sve”, promrmljao si je u bradu. “No dobro” kazao je lupivši rukom po pultu, “proba je sutra u osam navečer u mom štaglju. Vidimo se tad.” “Ali ja...” “Bok, Margaret!” doviknuo je preko ramena. “Reći ću Marcie da si je pozdravila!” Izvukla sam blok od pet kila svježe čokolade i mesarski nož. Svirka u bendu za plesnjake? Morala sam priznati da mi to zvuči zabavno. Kada me tata ljeti odvlačio na folk festivale, a ja samo žudjela za tim da popodneva provodim s prijateljicama u klimatiziranom raju trgovačkih centara, mojoj kuknjavi nije bilo kraja. No potajice sam voljela ples. Znojni miris vruće ljetne noći u country plesnjaku. Bljeskove boja kada bi se zavrtjele žene u širokom suknjama. A tek glazbu! Pjesme s blesavim nazivima poput “Mačić na repu crnog psa” i ritmovima tako poletnima da nisi mogao ne ustati i pridružiti se. Najbolji je dio uvijek bio posljednji valcer, koji bismo otplesali sa svojim simpatijama, zanjihali se skupa onih par posljednjih trenutaka prije nego što bi se svjeda u dvorani upalila i kad bi svi otišli u noćnu tamu sa osmjehom na usnicama. *

51


Kuća Carriganovih bila je na periferiji Guthrieja, tamo gdje su se obrađena polja s obje strane ceste prostirala do u nedogled. Šljunak je zakrckao pod gumama kad sam skrenula na prilaz i prošla pored seoske kuće s koje se ljuštila bijela boja, pa zatim produžila niz dugo brdo prema štaglju za stoku. Otvorena vrata ulaza prepoznala sam po pravokutniku žutoga svjetla koje se izlijevalo kroz njih. Parkirala sam karavan između dva kamioneta. Salty mi je skočio preko krila i odgegao se ravno u štagalj. Ustala sam i protegnula se, upijajući široko prostranstvo zvijezda na nebu bez mjesečine. Zgrabila sam bendžo sa stražnjeg sjedala i krenula prema svjetlu. “Hej.” Trojica muškaraca sjedila su u krugu na sklopivim stolicama. Za pianinom je bio Tom, koji je ustao i udario me po leđima umjesto pozdrava. Nosio je ispeglanu košulju uredno uguranu u traperice. Čak je i nasred vlastitog štaglja izgledao kao da se uputio u crkvu. “Drago mi je što si došla, Livvy. Dođi upoznati bend.” Muškarci su sramežljivo podigli poglede. “Ovo tu ti je Arthur na basu.” Prepoznala sam ga i kao basista Beaglesa. Nasmijao se i potegnuo dugi gutljaj iz zelene boce. “Zatim Gene na ritamgitari.” Bio je stariji od Toma, imao je barem šezdeset godina, a krasili su ga vitak stas i valovita sijeda kosa. “A na violini nam je Martin McCracken.” Martin me pogledao i kimnuo glavom. Salty, koji je odlučio ležati na sloju sijena pored Martina, u tom se trenutku izvalio na leđa. Martin se protegnuo do njega i počešao ga po trbuhu. “Upoznali smo se.” Iako sam već i prije bila pretpostavila da je Martin bio taj koji je Tomu rekao da sviram bendžo, nije mi palo na pamet da bi i on mogao biti u bendu. Nije mi djelovao kao netko sklon udruživanju. Tom je rastvorio još jednu sklopivu stolicu i stavio je kraj Saltyja. Iz krava je isijavala vrućina i u štali je bilo ugodno unatoč otvorenim vratima. Otkopčala sam šlic na jakni i smjestila se, a Tom mi je bez pitanja pružio pivo. Potegnula sam dugi gutljaj dok je Martin podizao violinu i odmah potom zasvirao dugi G da se mogu uštimati. Prislonila sam uho uz tijelo bendža i zavrtala ključeve za zatezanje žice, osluškujući podudaranje tonova. “Htio sam samo da prođemo kroz pjesme za nastup, Livvy, pa da vidiš malo kako sviramo”, rekao je Tom. “Uskoči kad ti god paše.” Opet sam sjela i opustila ruke. “Spremni?” upitao je. Arthur je zagundao i ustao pa uzeo bas. Tom je sjeo na klupicu za pianinom i lupio smeđom radničkom čizmom po prašnjavom du. “Je'n, dva, tri, i...” Štala je živnula uz zvukove glazbe. Stopalom sam pratila ritam što ga je Tom udarao po tipkama pianina. Arthur je njihao bas kao da mu je plesni partner, a Gene se cijelim tijelom nadvio nad gitaru dok mu je srebrna kosa padala preko lica. 52


Nisam mogla prestati klimati glavom uz ritam. Čak su se i krave u štali okrenule prema nama. Krajičkom sam oka pogledala Martina. Sjedio je na rubu sklopive stolice nagnut prema naprijed. Violina mu je bila utisnuta ispod ključne kosti, kao da je gura ravno u vlastito srce. Oči su mu bile zatvorene i s lakoćom je pomicao gudalo po žicama, kao da mu je to produžetak ruke. Koljeno mu je poskakivalo kao da mu pod čizmama stoje opruge, a stolica pod njim izgledala je kao da će se uskoro slomiti. I da sam gluha, bila bih čula melodiju iz njegovih pokreta. Imala sam osjećaj kao da gledam potpuno drugu osobu. Svirao je gracioznošću i snagom trkača na duge staze. Nisam mu nikad dotad na licu vidjela takvu nesputanost. Kada se nagnuo da zasvira dvozvuk i kada su mu se podigli rubovi usana, uhvatila sam se kako priželjkujem da se i meni tako nasmiješi. Na kraju treće runde Tom je zabacio nogu i svi su završili na istoj noti. Gledajući Martina, u stolici sam se okrenula ravno prema njemu a da to nisam ni primijetila. Kad je otvorio oči, svrnula sam pogled prema središtu prostorije, brišući lagano nadlanicom kapljice znoja u kosi. “Dakle, Livvy, misliš li da nas možeš pratiti?” upitao je nasmiješeni Tom. Smjestila sam bendžo ravno između koljena i odprangijala otvoreni akord, prebirući palcem po petoj žici uz zvonki zvuk. “Ožeži”, rekla sam i zatapkala nogom u ritmu Tomova tihog odbrojavanja. Tako sam otprašila svoje prve akorde s Hungry Mountaineersima. Kad sam izašla iz štaglja, kapljice znoja na koži istog su mi se trenutka zaledile. Nevoljko sam zakopčala jaknu i kroz tamu se uputila prema karavanu. Otvorila sam vrata i iz automobila se prosuo snop svjetla. “Dođi, Salt.” Prošarala sam pogledom po tami, napinjući uši kako bih čula zveket pločica oko njegova vrata. “Tu je.” Martin se pojavio s druge strane kamioneta koji je stajao uz moj. “Sviđaš mu se”, rekla sam. Potapšala sam bedro i kratko zazviždala. “Dodi ovamo.” Salty je zaobišao kamionet i skočio na stražnje sjedalo. Zatvorila sam stražnja vrata za njim i otvorila ona uz vozačko sjedalo. “Sviraš već dugo s njima?” upitala sam, naslanjajući ruke na krov automobila. “Jesam svojedobno - u srednjoj školi. Sad samo privremeno uskočim.” “Oni su svi stariji od tebe, zar ne?” Pretpostavljala sam da mu je manje od četrdeset godina. “Je li ti to bilo čudno?” 53


“Mislim da je Tomu oko pedeset, dakle, da, stariji su. Nema puno izbora u ovakvom mjestu.” Pokušala sam zamisliti kako je to kad si tinejdžer bez CD-shopova, kafića i znojnog stiskanja s neznancima u prvim redovima na koncertu, ali nije mi uspjelo. “Zašto baš Salty?” Martin je priupitao naslonjen na svoj kamionet, držeći i dalje tešku crnu futrolu s violinom. “Skraćeno od Stari Salt. Jel' da sliči na ribara Gortona?” Martin je uzdignuo obrve. “Ma znaš.” Duboko sam udahnula, pa zapjevala, “Vjeruj Ribaru Gortonu...” “Onaj iz reklame za riblje štapiće?” “Točno!” Martin je zavirio u stražnje sjedalo karavana. “Pa, možda malo oko očiju.” Nasmijala sam se. “A vjerojatno nije škodilo ni to što sam ga pronašla u Gloucesteru. Štoviše, baš pokraj spomen kipa Ribara.” Piljila sam kroz zamagljene prozore u Saltyjevo dugačko tijelo. “Zapravo nisam nikada htjela psa. Sjedila sam satima pored kipa čekajući da ga netko dođe potražiti, ali nije nitko.” “Ne voliš pse?” “Nije stvar u tome, volim pse. Ali... previše odgovornosti. Uglavnom, bio je strašno jadan i usamljen.” Martin se zagledao u tlo. “Divno sviraš.” “Nisi ni ti loš”, kazala sam. Štoviše, u životu nisam vidjela tako izvanrednog violinista. Martin se glasno nasmijao. “Hvala lijepa.” “Hvala tebi što si naveo Toma da me pozove”, odvratila sam stidljivo. “Činilo mi se da bi se dobro uklopila.” Sjeo je za volan kamioneta. “Vidimo se sutra na probi.” “O.K.” Uvukla sam se u auto i mahnula mu. Martin je pokrenuo motor kamioneta, protegnuvši ruku preko oba prednja sjedala dok je vozio unatrag. Gledala sam kako mu stražnja svjetla vijugaju uzbrdo i skreću na glavnu cestu, nestajući u tami noći. * Stala sam kod pansiona da obavim jedan telefonski razgovor prije nego što kroz 54


tamu odvrludam do šećerne kuće. Nazvala sam Raphaela, svojeg starog dobavljača posebnih namirnica, koji mi je dugovao uslugu jer sam ga upoznala s njegovim današnjim mužem, Charlesom. Margaret nije više nijednom riječju spomenula pekarski sajam, ali znala sam da to nije samo još jedna obična dobrotvorna priredba. Znala sam da ima i nešto istine u onome što je rekla Hannah: moram ostaviti dobar dojam. Svaki privatni klub od Bostona do Washingtona posluživao je makrone od badema, ali moji su bili legendarni. Hrskavi izvana, izraženog mirisa gorkog badema, mekane i ljepljive unutrašnjosti. Bili su slatki, ali ne i presladunjavi, sočni, ali nimalo gnjecavi. Makroni su me prvi put doveli i do stranica u časopisima. S njima sam se nametnula kao kuharica vrijedna pažnje, oni su mi priskrbili posao u Emersonu, a u situacijama kao što je bila ova, oni su bili moje tajno oružje. Kad sam mu rekla da imam posebnu prigodu za tjedan dana, Raphael je pristao preko noći mi poslati limenku moje omiljene paste od badema te pola kilograma belgijskog kakao praha, ekstra tamnog. Nisam htjela riskirati sa sastojcima. Mogla sam napraviti makrone s povezom preko očiju, ali je za savršenstvo bila ključna pećnica koja se može podesiti na točno 170 stupnjeva, a ja jednostavno nisam bila stekla toliku razinu povjerenja u pećnicu u “Slatkom javoru”. Kada mi je stigao paket, ostala sam do kasna u kuhinji. Stavila sam odgovarajuću mjeru paste od badema, šećera i kakao praha u stojeći mikser i pokrenula ga. Smjesa je šuštala pod mikserom poput zvečke. Unutrašnjost zdjele svjetlucala je poput crne pješčane plaže nakon povlačenja plime, a pasta od badema savršeno se stopila sa šećerom i kakao prahom. Nakon što sam dodala bjelanjak umućen s praškom za instant espresso i s jednom kapi ruma, zaustavila sam mikser, otkinula komadić sirovog tijesta i ubacda ga u usta - smjesa mi se otopila na jeziku. U redu, slastičari Guthrieja. Juriš!

55


Peto poglavlje

“ Moraš ovo probati.” Najviše sam voljela razgovore koji su počinjali tim riječima. Glavni kuhar Al dodao mi je malu krišku tamnonarančastog sira. Uzela sam griz i zadovoljno zamrmljala. Jezikom su mi se širili slani valovi orašastog okusa. “Što je to?” “Zrela gauda s kojom je Betsy eksperimentirala. Dala nam je prvi kolut.” Svi sastojci za Žetvenu večeru bili su lokalnog podrijetla. Jedna od dobavljačica bila je i Betsy, koja se amaterski bavi izradom sira na susjednoj farmi. “Nadam se da je bolje upamtila kako ga je napravila nego u slučaju onog camemberta.” Kuhar Al se zakikotao. “To je baš bilo šteta, jel' da? Na ono prvo kušanje je bio čudo, a onda...” “Svaki kolut nakon toga je bio potpuni fijasko.” Naježila sam se dok mi se jezik prisjećao kiselog zalogaja brašnaste teksture. “Morala bi bolje voditi bilješke.” “Riječi ti se pozlatile.” Al je zamotao komad gaude u list masnog papira, a ja sam otišla do sudopera oprati ruke. Ubacila sam si ostatak kriške u usta i posvetila se opet mazanju lisnatog tijesta pročišćenim maslacem. Po duljini mojeg dnevnog popisa zadataka vidjelo se da su ostala još samo dva dana do festivala. Cijelog tjedna radni su mi dani počinjali i završavali u potpunoj tami. Naizmjence sam radila deserte za blagovaonicu te se pripremala za Žetvenu večeru i za pekarski sajam. U trenutku kada je u kuhinju počelo pristizati osoblje koje je radilo na večeri, s popisa sam bila prekrižila tek pola stavki. Nisam shvaćala koliko sam svakog jutra bila usamljena sve dok se nisam našla usred navale za večeru, provlačeći se pored perilice za posude da dograbim čistu kuhaču ili vičući “Mjesta!” posluzi dok sam jurila od štednjaka do sudopera s loncem rastopljene karamele iz kojeg se dimilo. Suzanne i Helen, konobarice koje su posluživale večeru, bile su srdačne, pune tračeva i uvijek voljne probati zalogaj bilo čega na čemu sam radila. Glavni kuhar Al u stražnjem je dijelu kuhinje uvijek 56


opušteno i s mnogo stila obavljao svoj posao pa sam zajedno s njim uhvatila jedan fini, ležeran ritam. Bio je u stanju savršeno prevrnuti omlet istodobno dajući ljubavne savjete konobarici. Znao je djelovati kao da cijelo vrijeme samo čavrlja, no do kraja bi večeri oljuštio stotine klipova kukuruza, očistio brojne mjerice prokulica i još pritom za sobom ostaviti savršeno čistu kuhinju, iako je blagovaonica samo par sati prije toga bila dupkom puna. Nakon što se Salty pojavio po treći put, cvileći pred stražnjim vratima kuhinje, Margaret je popustila i dopustila mu da tijekom mojega radnog dana boravi u prednjoj dnevnoj sobi, poštedjevši me tako bauljanja kroz voćnjak kako bih ga našla i odvela u večernju šetnju. S vremena na vrijeme bih je uhvatila kako mu nešto govori u hodniku, a jednog sam ih popodneva zatekla kako oboje drijemaju na istom dvosjedu. “Nadam se da sam napravila dovoljno”, rekla sam po stoti put tog jutra, na dan kad se održavala večera. “Jesi”, kazao je Al dok je trljao maslinovo ulje na male lukovice. Rasporedio ih je glatkih ruku u lim za pečenje i gurnuo pladanj u pećnicu. “Ali što ako nisam?” “Nemaš se zbog čega zabrinjavati. To je obrok od pet sljedova. Ne želimo da se natrpaju kruhom.” Al se posvetio bistroj mesnoj juhi s kukuruzom koja je lagano krčkala na štednjaku. “Ono što bi nas međutim trebalo brinuti je ova juha - ima li uopće ikakav okus?” Al mi je kutlačom izlio malu porciju u šalicu i dodao mi je. Lagano sam puhnula u juhu i srknula gutljaj. “Alfrede”, uzdahnula sam. “Ovo je kao da piješ ljetni piknik.” Al se ozario. “Treba li još soli?” “Ne.” Srknula sam još jedan gutljaj i vratila mu šalicu. Opet ju je napunio pa mi je vratio natrag. “Previše maslaca?” upitao je. Oblizala sam usne. “Pa, sad kad si spomenuo, dođe mi malo da si obrišem bradu.” Al me pucnuo kuhinjskom krpom po boku. Podvrisnula sam i stala ga gađati komadićima tijesta za kruh koje sam sastrugala s prstiju. “Savršeno je i ti to dobro znaš.” “Uglavnom, Livvy”, počeo je Alfred, glasom odjednom službenim, kao da će održati govor. “Ideš li na contra plesnjak sutra navečer?” Skinuo je crvenu maramu koju je nosio na glavi da mu drži sive kovrče podalje od hrane, i stao je uvijati 57


rukama. Kosa mu je bila razbarušena, kao da se upravo iskotrljao iz kreveta. Da nije bilo brade, izgledao bi kao da mu je pet, a ne pedeset godina. Vratom mi se uspela vrućina. Posvetila sam se tijestu za kruh u rukama. “Sviram u bendu.” “Ah, nisam to znao.” “Pridružila sam im se tek prije tjedan dana.” Alfred je i dalje stajao uz stol za kojim sam radila. “Mislio sam da bismo možda mogli ići zajedno.” Nisam još nikada na njemu vidjela toliku nelagodu. Idi narezati nešto, molila sam u sebi dok sam dlanovima pritiskala tijesto. “Misliš, kao spoj?” upitala sam. Margaret je ušla u kuhinju kroz stražnja vrata u društvu dvojice muškaraca u odijelima. Mahnula je rukom i kazala: “Ovo je kuhinja”, posve ignorirajući Alfređa i mene, kao da nismo u istoj prostoriji, pa potom odvela muškarce u blagovaonicu. “Ako kažeš 'da', onda je spoj. Ako ne, onda nije nego te pozivam strogo profesionalno.” Nasmijala sam se. “Alfrede, u drukčijim bih okolnostima rekla da može”, odgovorila sam u skladu s činjeničnim stanjem. “Ali sam upravo izašla iz veze s nekim s kim sam radila i nije sretno završilo.” A kad kažem “nije sretno završilo”, pomislila sam, hoću reći da je završilo u plamenu. “To je problem kad si kuhar”, zakukao je Alfred. “Jedini ljudi koji mogu razumjeti tvoj život su oni koji neće s tobom na spoj. Možda mi se posreći pa dobiješ otkaz.” Zarinula sam sječivo nazubljenog noža u koru štruce kruha s jabukama, pokušavajući otpiliti neugodnu pomisao kako zapravo ne želim dobiti otkaz. Željela sam ostati. Kada radite u kuhinji, postoji jedan trenutak kada se završe sve pripreme, a teatar posluživanja večere još nije počeo. Tada volim pobjeći iz kuhinje. Sunce je već bilo zašlo i kada sam izašla van, privukla me svjedost što je dopirala iz štaglja, zlatna i primamljiva. Provirila sam glavom kroz vrata. Margaret je nadmašila samu sebe. Dugi stolovi bili su prekriveni bež lanenim stolnjacima. Iz blještavo srebrnih svijećnjaka izdizale su se svijeće boje buče. Debeli buketi suncokreta, zlatnica i crnookih pupavica uguranih u staklenke bili su okruženi malim bundevama i divljim jabukama. Podigla sam pogled i spazila tisuće bijelih božićnih žaruljica ovješenih o krovne grede. Cijela je prostorija blistala. Zamislila sam Martina kako sjedi za stolom, a svjedo mu se odbija od naočala.

58


“Nije tako otmjeno kao onaj vaš klub, pretpostavljam.” Margaretin glas me vratio natrag u stvarnost. “Prekrasno je.” “Hm, da. Ovo je jako važna večer. Sve mora proći u najboljem redu?” “Naravno”, kazala sam, prolazeći po milijuni put u mislima kroz pripreme. “Odlično. Dolaze mi neki važni gosti. Zapamtite, predstavljate pansion, a ne samo sebe.” Nekoliko me dugih trenutaka odmjeravala od glave do peta. “Dođite u kuhinju. Imam nešto za vas i Alfreda.” Margaret me odvela natrag u pansion, koji je bio ukrašen u skladu sa štagljem i mirisao na palež drva. Na trenutak sam zastala na ulazu, promatrajući goste koji su pijuckali konjak i čavrljali uz kamin, a onda sam se uputila do stražnjeg dijela kuće. Alfred je poslugu angažirao na rezanju kriški seljačkog kruha kojima su potom punili košarice, a perilica posuda grozničavo je pokušavala pratiti tempo kojim je glavni kuhar u nju ubacivao jednu tavu za drugom. Zavezala sam pregaču oko struka i pošla prema svojoj radnoj površini. Margaret je izašla iz ureda s velikom plastičnom vrećicom i pružila mi je. “Mislila sam da biste mogli večeras odjenuti nešto posebno.” Djelovala je neobično nesigurno. Razmotala sam plastiku. U njoj je bila kuharska kuta kremaste boje s logotipom “Slatkog javora” prošivenim na desnom reveru i mojim imenom uvezenim preko lijeve dojke. Zagrlila sam kutu, pa je ispustila na stol i potom zagrlila Margaret. “Baš mi se sviđa!” viknula sam, privivši je k sebi. Imala sam osjećaj kao da grlim francuski kruh od jučer. “Ima jedna i za Alfreda”, rekla je dok se izvlačila iz mog zagrljaja. Izvadila je drugu kutu iz vrećice i dodala je Alfredu. “Nadam se da ćeš ti svoje izljeve zahvalnosti zadržati za sebe.” Alfred je odvezao pregaču i navukao kutu preko koncertne majice s kratkim rukavima. “Hvala ti lijepa, Margaret.” Alfred se naklonio. “Baš je naočita.” “Pazite da se ne zaprljaju. Ne možemo si priuštiti da vam ih oboma kupujemo svakog tjedna.” Jednoručnim sam potezom otkopčala staru kutu i pritom otkinula jedan gumb, koji je poletio na drugi kraj kuhinje. Al se zacrvenio. “Blagi Bože, dijete moje!” uskliknula je Margaret i okrenula se na drugu stranu.

59


“Pa, imam potkošulju ispod kute!” nasmijala sam se, navukla i zakopčala novu kutu. Odjednom sam se ponovno osjećala kao prava glavna slastičarka. “Noćas se biti savršeno!” viknula sam preko ramena pošavši prema hladnjači da provjerim kakvo je stanje s crème brûléeom od bundeve. * Iza štaglja je bio podignut veliki bijeli šator iz kojeg ćemo posluživati večeru. Zamamna jela iz kojih se parilo stajala su na jednom od improviziranih stolova, napravljenih od drvenih vrata stavljenih na stalke za piljenje. Poslužitelji zaposleni za tu prigodu, sve redom klinci iz srednje škole, kikotali su se po kutevima, izgledajući doista ljupko u iznajmljenim hlačama smokinga i bijelim košuljama. Sarah je šetkala rubom prostorije, pokušavajući ih držati na okupu poput škotskog ovčara što čuva polje puno ovaca. Margaret je provirila glavom u šator točno u sedam i deset. “Svi su sjeli.” “Okej, ljudi. Svi u pokret”, viknuo je glavni kuhar Al. Poredao je pladnjeve sa zdjelicama juhe koje su, kako se ne bi ohladile, dotad bile u iznajmljenoj zaštitnoj termalnoj kutiji. Žlicom sam u šalice ubacivala zrna pečenog kukuruza dok je Al izlijevao bistru mesnu juhu s kukuruzom iz ogromnog čeličnog bokala. Posluga je stajala odmah iza nas, grabeći svaku šalicu čim bi se napunila. “Zapamtite, djeco, servirajte slijeva!” zazvala je Sarah dok se prvi pladanj juhe iznosio iz šatora. Al i ja radili smo s punom koncentracijom sve dok se nije iznijela i zadnja zdjelica. Prošla sam rukavom preko čela i odahnula. “Jedno manje, sad još samo četiri.” Al mi se nasmiješio. Iz iznajmljenog smo frižidera iznijeli stalak od nehrdajućeg čelika s pladnjevima sa salatama. Izmiješala sam u rukavicama od lateksa listove zelenila, spljoštene nakon što su neko vrijeme bili pod plastičnom folijom. “Oduševljeni su juhom, brzo nestaje”, Sarah je doviknula ulazeći žurno u šator. “Počet ću sklanjati zdjelice za dvije minute.” “Ti ćeš staviti dresing, a ja ću kockice tosta?” upitala sam Ala. Potvrdno je kimnuo, već mućkajući plastični dozator s vinegret umakom od javora. Pažljivo sam položila po kockicu na svaki tanjur sa zelenilom. Kozji sir je bio omekšao od vrućine, jedva zadržavajući svoj oblik na kriški kruha s jabukama. Posluga je užurbano ušla u šator, čavrljajući u parovima, tračajući tko sjedi s kim za stolom.

60


Margaret se pojavila par minuta nakon što je bila servirana zadnja salata. Izgledala je elegantno u ugljenosivoj haljini i crnim čarapama. Uz grlo joj je svjetlucao srebrni broš sa sitnim dijamantima u obliku lista javora. “Zasad sve ide kako treba”, rekla je kimajući. “Kako je ovdje vama?” “Ide kao podmazano, zahvaljujući Livvy”, rekao je Al. “Lijepo je kad možeš raditi s nekim iskusnim.” Sva sam se ozarila. “Dobro se provode?” “Čini se tako.” Margaret je izravnala suknju. “Još oko pet minuta do glavnog jela.” Iz hladnjače sam iznijela policu s tanjurima na kojima je stajao sir dok je Al završavao s laštenjem srebrnih pladnjeva na koje će staviti rebarca, pečene prokulice te rižoto od gljiva. Sarah je jurnula natrag u šator. “Miču se tanjuri sa salatama. Natočit ćemo još vina prije nego što poslužimo, pa ćete imati još par minuta.” Nasmiješila samo joj se. “Kako vam ide?” “Odlično. Tanjuri su prazni i svi se raspričali.” Pogledala sam Ala. “Prazni tanjuri.” Tiho ali pobjednički podigao je ruke iznad glave. “Skoro pa gotovo.” Al je počeo rezati pečenje na kriške. Glavno se jelo posluživalo za stolom. Budući da Alu nije bila potrebna moja pomoć oko slaganja na tanjure, usredotočila sam se na slijed sa sirom koji je bio sljedeći na redu. Žlicom sam grabila konzervirane kupine i stavljala ih na medaljone chèvrea. Sićušne kocke domaće paste od dunje stajale su uz tradicionalni vermontski čedar. Kraj svakog malog komada pljesnivog sira od ovčjeg mlijeka pažljivo sam položila sočnu krišku zrele kruške. “Ovo ti izgleda fenomenalno”, kazao je Al dok je brisao ruke o pregaču. “Hvala. Cijeli obrok dosad izgleda super.” Uvijala sam jednu od uzica pregače oko ruke, osjećajući dobro mi poznatu nervozu točno na pola večere. Uskoro je dolazilo vrijeme za desert. “Ako se želiš ići osvježiti, sada ti je pravi trenutak.” Dugo sam pogledala Ala. “Osvježiti se? Zašto?” “Kada bude vrijeme za desert, idemo u štagalj da nas se predstavi.” Progutala sam knedlu. “Predstavi?” “Gostima. Vole kad mogu postavljati pitanju o jelu. Margaret će me predstaviti, a 61


onda ću ja predstaviti tebe. To ti je prilika da te svi upoznaju.” “Margaret mi nije ništa spominjala.” Namrštila sam se i stala cupkati nevidljivo trunje sa suknje. “Nemaš se zbog čega zabrinjavati. Tvoji su deserti izvanredni. Dopast ćeš se svima.” Alu su se obrazi zacrvenili poput jabuka. Spustio je pogled. “Ali bi mogla malo srediti kosu.” Posegnula sam i osjetila kako mi čuperci strše na sve strane. “Tanjuri sa sirom se mogu nositi. Odmah se vraćam.” * Hladan mi je večernji zrak bridio uz kožu. Hodala sam brzo prema ulaznim vratima pansiona, opirući se iskušenju da provirim i pogledam kako je gostima na večeri. Pansionom je vladala tišina, čulo se jedino otkucavanje starinskog sata s ormarićem i Saltyjevo dahtanje na jednom od dvosjeda blizu kamina. Otišla sam u ženski WC. Kad sam pogledala svoj odraz u ogledalu, ono što sam vidjela me iznenadilo. Jest da mi se lice sjajilo od znoja i da mi se kosa bila izvukla iz većine ukosnica, ali sam izgledala sretno. Čak zadovoljno. Nisam se mogla sjetiti zadnjeg trenutka u kojem sam se osjećala tako spokojno. Učvrstila sam opet kovrče, obrisala lice papirnatim ručnikom i izašla natrag u noć. Šator je mirisao poput doma nekoga tko te voli. Poput nedjeljne večere u kući moje bake, bio je sav ispunjen aromama pečenog mesa, tamnog i hrskavog po rubovima ali mekanog i ružičastog iznutra, a zrakom se širio i miris pirjanog luka te šumskih gljiva. Želudac mi je zagundao. “Nadam se da si sačuvao i nešto hrane za osoblje”, rekla sam Alu. “Bez brige. Ima još cijelo jedno pečenje.” “Usporavaju li?” upitala sam gledajući tanjure sa sirom. “Trebaš pomoć s desertom?” Uzdahnula sam. “Da, molim te.” Počeli smo s čokoladnim školjkama. Stavila sam svježi šlag u obliku ruže na ganaš i okrunila svaku torticu s kupolicom šećerne vune, čija je jantarna boja upućivala na to da sadrži karamelu. Galete od jabuke su se narezale na kriške, a ja sam premazivala rubove lisnatog tijesta glazurom od marelice i posipala po njima usitnjene bademe. Bojala sam se da su kruške omotane lisnatim tijestom izgubile na svježini, ali je pecivo i dalje bilo hrskavo i zlatno, a kruške ispunjene konjakom i dalje su izgledale vlažno i mekano. Za kraj su ostali crème brûléei. Posložila sam male narančaste bundeve na pladanj. Al je svaku od njih, ne upitavši me ništa, posuo tankim slojem šećera. Upalila, sam ručni plamenik i prešla plamenom preko žute 62


kreme; šatorom se raširio miris karameliziranog šećera. Margaret je ušla dok su zadnji tračci dima od izgarajućeg šećera isparavali u zrak. “Vrijeme je. Za mnom.” Al mi je dodao pladanj sa žutom kremom. “Margaret će reći par riječi, a onda slijedim ja. Kada me čuješ da kažem 'A sada, za desert...' pusti da prvo krenu poslužitelji s ostalim pladnjevima, a onda ćeš ti za njima s brûlèeeom. Ja ću te predstaviti. Reci im što god hoćeš. Okej?” “U redu.” Nakon što su Margaret i Al nestali u štaglju, ostala sam stajati uz vrata. S druge je strane dopirao ugodan žamor gomile, kao iz košnice. Sarah je provirila kroz ulaz i podigla mi palčeve. Ušla sam za poslužiteljima. Al je stajao uz čela stolova, dok je Margaret stajala nekoliko koraka iza njega, ruku prekriženih na grudima. Pogledala sam je i slegnula ramenima. Ona mi je glavom kimnula prema Alu. Kad sam došla do njega, Al me pokušao umiriti stavljajući mi ruku na leđa, pa se opet posvetio prostoriji. “Ove godine imamo sjajnu prinovu u osoblju 'Slatkog javora ', kao što ćete svi upravo otkriti. S dubokim vam zadovoljstvom predstavljam našu novu glavnu slastičarku, Oliviju Rawlings.” Prostorijom je odjeknuo pljesak. Sva sreća što sam u rukama nosila pladanj creme briileea jer sam samo zahvaljujući njemu održavala ravnotežu. S moje su lijeve strane sjedili gradski upravitelj i njegova supruga, desno od Alfreda sjedila je Dotty, a sjedalo do Dotty bilo je prazno. Aplauz je utihnuo kako su poslužitelji krenuli redom kroz gomilu, ali se pljesak jednog gosta nastavio sa žarom. Prošarala sam pogledom po štaglju. Jedna stolica straga je zastrugala po zemljanom podu i s nje je netko ustao. Škiljila sam preko prostorije da razaberem okome je riječ, ali razaznala sam samo da nosi karirane hlače sa zakrpama. Ruke su mi se počele tresti. Male bundeve su počele vibrirati, krećući se prema rubu pladnja. Sam pladanj je bivao sve teži i klizaviji kako su mi se dlanovi počeli znojiti. Jedna je bundeva oteturala s ruba isletjela gradskom upravniku u krilo. “Je li ti dobro?” Al je prošaptao, grabeći pladanj. “Htio bih nazdraviti”, oglasio se Jameson s drugog kraja prostorije. Podigao je čašu martinija. Koliko je meni bilo poznato, u pansionu nisu uopće postojale čaše za martini. Vjerojatno je putovao s vlastitom. “Gospođica Rawlings je bila glavna slastičarka u klubu Emerson, čiji sam predsjednik već više od dvije godine. Ona je pravi dragulj, sunce naše malo, dar s neba...” Lice i vrat su mi izgarali jače od karameliziranog šećera. Stisnula sam čvrsto šake kraj bokova.

63


Pored Jamesona se mrštila njegova žena. Pretpostavljala sam da su i njezine ruke u tom trenutku bile nalik mojima. “Samo se nadam da ćete svi znati cijeniti kako divnu osobu imate jer ponekad jednostavno ne cijenimo ono što imamo sve dok ne ostanemo bez toga.” Al se zakašljao. “Da, lijepo rečeno. Hajdemo sada svi...” “Za Oliviju!” uskliknuo je Jameson. Supruga ga je zgrabila za lakat. Odgurnuo ju je od sebe kao da je jedan od njegovih lovačkih pasa. “Da”, ubacio se Al, “podignimo svi čaše za gospođicu Rawlings i zaželimo joj dobrodošlicu, iako sam siguran da bi ona najviše voljela kada biste joj odali priznanje uživajući u nevjerojatnim desertima koje je pripremila za vas.” Al je proslijedio pladanj sa žutom kremom jednom članu posluge. Svjetina je počela pristojno pljeskati dok su poslužitelji nudili deserte. Jameson je ostao na nogama. “Za Oliviju!” Podignuo je čašu u zrak. Njegova je žena ustala i izašla kroz stražnja vrata štaglja. Jameson se zaljuljao. “Olivia. Livvy.” Ispio je dugi gutljaj iz čaše koju je držao. Iskapio ju je i pustio da mu isklizne iz prstiju. “Livvy, što ti ovdje radiš?” Kuhar Al je vidio moj smrznuti izraz, uzeo me za ruku i izveo me iz štaglja. Zbog činjenice da je Jameson Whitaker stigao ovamo, na Žetvenu večeru, i to pijan, oko kičme mi se stegnuo ledeni obruč. U glavi mi je počelo pulsirati. “Livvy, je li to bio...?” Izvukla sam ruku iz njegova stiska. “Molim te”, rekla sam proguravši se pored Alfreda i uputila se natrag prema pansionu. “Livvy?” “Bez brige, vratit ću se za nekoliko minuta i počistiti, u redu?” viknula sam otskliznuvši u zgradu. Uletjela sam u zamračenu kuhinju i zgrabila za grlić bocu burbona koju sam čuvala za dodatak pitama od oraha. Natočila sam prst u čašu za sok i strusila. Salty je otvorio prolazna vrata i ušao tapkajući šapama. “Samo ovu jednu”, rekla sam mu, utonuvši u jednu od Margaretinih stolica za ljuljanje s bocom u ruci. Bila sam na petom prstu viskija kad je ušao Al u potrazi za mnom. Sjeo je do mene u drugu stolicu za ljuljanje i posegnuo za bocom. “Dakle, ono je bio tvoj bivši šef?” “Aha.” Posegnula sam dolje i pogladila Saltyja, izbjegavajući Alov pogled. “Je li 64


još što radio? Ostao bez svijesti? Pjevao? Počeo osoblju davati napojnice u novčanicama od pedeset dolara?” Al se nasmijao. “Ne, sasvim sam siguran da je samo sjeo i pojeo desert. No ekipa koja je sjedila uz njega vjerojatno se svačega naslušala.” Umorno sam uzdahnula. Ljuljala sam se nekoliko trenutaka, odgurujući se nogama od tla. Al je potegnuo gutljaj iz boce. “Ono kad sam spomenula da sam se spetljala s nekim na poslu... Jamie nije, pravo govoreći, bio samo moj šef.” “Ma, nemoj mi reći.” Glavni kuhar Al je ustao i pružio mi ruku. “Kad si zadnji put nešto pojela?” Mahnito sam se ljuljala. “Pojela sam jutros onaj komad kruha sa začinima.” “Daj, pa moraš unijeti nešto hrane u sebe.” “Ne mogu se vratiti tamo.” “Naravno da možeš.” Al je ispružio ruke i izvukao me iz stolice. “Stol s hranom za osoblje je spreman. Nemoj da nas moraju čekati.” Al je stavio moju ruku pod svoju, uspravio me i izveo iz pansiona. “Livvy!” Sarah je viknula kad su nam se glave promolile u šatoru. “Sačuvali smo ti mjesto.” Stolom su kružili pladnjevi s rebarcima, prokulicama i rižotom. Al je na do stavio zdjelu ostataka govedine za Saltyja. “Supcr je ispala hrana, ljudi”, kazao je otvarajući bocu vina. “Sve skupa je bilo pun pogodak”, rekla je Sarah i zagrizla uštipak. I dalje se pušilo iz njih. “Je li im se dopao desert?” upitala sam, zagledavši se u Saltyja. “Uživali su u svakom zalogaju”, dobacio je Al s drugog kraja stola. “Pa, sad se osjećam jako cijenjeno”, rekla sam s cerekom na licu. “Pravi si dragulj, Livvy”, kazala je Sarah. “Ti si sunce naše malo”, rekao je Al, tako se grohotno smijući da se počeo gušiti prokulicama. Jedan od srednjoškolaca ga je snažno udario po leđima. “Za Livvy”, rekla je Sarah i podignula čašu vina. “Za Livvy”, zborno su se oglasili srednjoškolci. Probila sam žličicom karameliziranu glazuru crème brûléea od bundeve, otkrivajući gladak narančasti sloj pikantne kuhane kreme. 65


“Za sve vas”, kazala sam podignuvši bocu viskija u zrak. Ušla je Margaret i pridružila nam se za stolom. “Molim vas, recite mi da taj pas nije cijelo vrijeme bio ovdje dok ste služili večeru.” “Naravno da nije. Samo na afteru”, rekoh. Margaret si je natočila čašu vina. “Sjajno je prošlo, Alfrede. Stvarno se činilo da gosti uživaju u svemu.” Zatim je prošarala pogledom po stolu. “S uslugom je sve išlo glatko, Sarah. A vi, djeco, dobro ste odradili svoje, ponosim se vama.” Margaret se naposljetku okrenula prema meni. “Definitivno ste ostavili dojam, gospođice Rawlings.” Zakolutala sam očima i natočila si prst viskija u čašu za vodu. “Jesu li se vaši prijatelji dobro zabavili?” “Jesu”, kazala je, stojeći na nogama. “Ja ću se povući. Alfrede, tvrtka za iznajmljivanje će doći po opremu odmah sutra. Možeš to riješiti?” “Nema problema. Sve ću spakirati da bude spremno.” “Onda dobro.” Margaret je ustala. “Nemojte mi tu raditi neku veliku graju. Imam pansion pun gostiju.” Vratila sam se u šećernu kuću tek u jedan poslije ponoći. Misli su mi se rojile dok sam se gegala kroz tminu, prateći krckanje otpalog lišća pod Saltyjevim šapama. Margaret nije djelovala pretjerano uzrujano, a možda ni onaj Jamiejev govor nije bio tako strašan kao što mi se činilo. Mislim, nitko ovdje ne zna za našu vezu. Možda stvarno jesu pomislili da sam samo mila zaposlenica? Misli su mi otplutale ka praznom mjestu pored Dotty. Ako Henry nije mogao doći, zašto nije bilo Martina? Istovremeno sam osjećala i olakšanje i razočaranje. Hvala Bogu da nije nazočio Jamiejevoj zdravici. No željela sam da proba moje slastice. Ugrizla sam se za donju usnu. Kada pokušavam impresionirati muškarca sa sočnošću svojih poširanih kruški, to nikako nije dobar znak. Pedjala sam s kvakom pa otvorila i ušla sa Saltyjem. Laknulo mi je što sam napokon ostala sama. Pažljivo sam otkopčala novi kaput i skinula hulahupke uz zahvalan uzdah, pa navukla izblijedjeli par rastezljivih hlača. Hrvala sam se s gumicom što mi se zamrsila u kosi, kad je u to netko zakucao na vrata. Salty je naglo podigao glavu i naćulio uši. Srce mi je poskočilo. Ustala sam i otvorila vrata. Pod svjetlošću kolibe je stajao Jameson Whitaker IV. “Nemoj me zezati.” Naslonila sam se o dovratak. “Livvy.” Po uspuhanu Jamiejevu glasu postalo mi je jasno da je pio džin. Bila sam poprilično sigurna da je to učinio namjerno jer je mislio da je seksi. Meni je prije zvučao kao da je upravo dotrčao uzbrdo Beacon Hillom. 66


“Što ti radiš ovdje?” “Ti tu živiš.” “Da, znam. Što ti radiš ovdje?” Bila sam golih ramena i nisam imala čarape na sebi, ali nisam htjela zakoračiti natrag u kolibu strahujući da bi on to mogao shvatiti kao poziv. Jamie se nagnuo i zagrlio me. Zaboravila sam koliko je visok. Stajala sam nepomično dok me sve čvršće privijao uza se. “Jamie, gnječiš me. Ozbiljno. Ne mogu disati.” Olabavio je stisak i nagnuo se da me pokuša poljubiti. Pritisnula sam mu rukama prsa i odgurnula ga. “Ništa od toga.” “Ali dušo, ja...” Gurnula sam ga prema klupi na trijemu. “Sjedi. Stoj tu.” Uletjela sam natrag u kolibu da dograbim džemper i ispreturala ladicu s donjim rubljem tražeći par vunenih čarapa. Salty je zarežao. “Ne brini, Salt. Odmah se vraćam.” Jamie se bio zavalio, glave naslonjene na kuću. Prišla sam mu na vršcima prstiju da vidim je li i dalje budan te ga bocnula nožnim prstom po bedru. Prenuo se i uspravio. “Livvy.” “Kako si me pronašao?” Naslonila sam se na ogradu trijema. “Glen mi je dao adresu na koju ti prosljeđuje poštu.” Prešao je pogledom po drveću u okolini. “Raznosi li se uopće pošta ovamo?” “Jamie.” Rekla sam si da moram prekrižiti Glena s popisa ljudi kojima ću slati karamele za Božić. “Pa što ti radiš ovdje, Livvy? Ovo je veliki korak unatrag za tebe.” “Raznorazni kuhari se sele na selo. Onaj glavni kuhar iz Top of the Tower prošle se godine preselio u jedno selo u Maineu, sjećaš se?” Jamie je sporo odmahivao glavom, s jedne strane na drugu. “Nitko nije znao ispeći biftek kao on.” “Vidiš?” “Nema šanse da zarađuješ dovoljno za život.” Mahnula sam rukom prema kolibi. “Ne plaćam stanarinu!” “A što je s tvojim ostalim troškovima? Gazda ti je nazvao klub, tražio te.” Zgrčila sam se. “Je li ti to Glen rekao? Što mu je rekao?” 67


“Da ne odajemo osobne podatke svojih zaposlenika.” “Bivših zaposlenika.” “Svi znaju da je ono bila nezgoda, Liv. Nisi morala otići.” “Izvršni odbor je imao drugačije mišljenje.” Okrenula sam se i pogledala prema mračnom voćnjaku. “Ionako bih otišla”, kazala sam tiho. “Nisi me zvala. Zabrinuo sam se. Nisi mi se htjela javiti?” upitao je Jamie. Ispustila sam dugačak uzdah. “Nije da nisam htjela, nego - morala sam otići.” “Ozbiljno sam mislio sve što sam večeras rekao. Nedostaješ nam u Emersonu. Meni nedostaješ.” Skliznula sam leđima niz ogradu i sjela na pod trijema. “Mogla bi dobiti natrag svoj stari posao.” Pritisnula sam dlanovima oči. “Novi glavni slastičar zna da je na položaju samo privremeno. Na probnom roku. Bilo bi ti tako jednostavno opet se ubaciti.” “U tome i jest stvar. Ne znam želim li uopće taj nekadašnji život. Da radim osamdeset sati tjedno u Emersonu? Da svaku noć provodim sama u svom usranom stanu, osim ako ti žena ima okupljanje Prijatelja Public Gardena?” “Ne budi takva.” Jamie je posegnuo za mnom i zgrabio me za nogu. Izmakla sam se da je ne može dohvatiti. “A kakva to? Jamie, bilo nam je lijepo skupa, ali...” “Jako lijepo.” Jamie mi je opet posegnuo za nogom. Dopustila sam mu da je uhvati. “Ali nije da smo planirali pobjeći skupa.” Što sam više razmatrala svoj odnos s njim, sve sam se gore osjećala. Bilo je tako riskantno biti s njim, a čemu? Za par sati protraćenih svakog tjedna u jednoj od spavaćih soba u Emersonu? “I uostalom, mislim da bi mi ovo mogla biti prilika za... ne znam.” Ili mi je barem moglo biti prilika... sve do tvoje zdravice. Bljesnulo mi je sjećanje na izraz poniženja na licu gospođe Whitaker. “Isuse, gdje ti je pamet bila? Ne mogu vjerovati da si došao ovamo sa svojom ženom. Misliš da ona ne zna?” Jamie se nalaktio na karirane hlače. “Ona je bila ta koja je čula za tu večeru i poželjela doći. Ja pak nisam htio propustiti priliku da te vidim.” “To ti nije bio najpametniji potez.” Ustala sam. “Odi sad natrag u pansion. 68


Zaboravi da sam ovdje i odi u krevet svojoj ženi.” Jamie je sporo ustao i okrenuo mi se. “Ozbiljno ti kažem, Livvy. Možeš se vratiti kad god hoćeš.” Nagnuo se i nježno me poljubio. Nagnula sam mu se par centimetara bliže. Bilo je tako dobro osjetiti poljubac. Tako poznato. Odmakla sam se kad mi je jezikom pritisnuo usnice. Spustio mi je ruku niz leđa i položio mi je na stražnjicu. Izvukla sam se iz njegova zagrljaja, zgrabila džepnu svjetiljku koju sam držala na trijemu za odlaske u poljski zahod i pritisnula mu je o prsa. “Uzmi ovo ili ćeš se izgubiti i pojest će te medvjedi.” Uperio je svjetlo u voćnjak pred sobom i zatim sporo, oprezno zakoračio niz stube. “Hej”, poviknula sam za njim. “Kako si znao gdje ćeš me naći?” “Rekao sam ti, Glen...” “Ne to, nego mislim ovdje, u kolibi?” Uhvatila sam se za laktove. Jamie je zastao i razmislio na trenutak. “Upoznao sam jednog mladića kad sam došao ovamo. Visokog, s naočalama. Bio je na večeri sa svojom mamom.” “Aha”, rekla sam i otišla natrag u kolibu, zatvarajući vrata za sobom prije nego što je Jamie stigao vidjeti razočaranje na mom licu.

69


Šesto poglavlje

Kad sam na noć contra plesnjaka “Mraz na bundevi” stigla do dvorane u kojoj se održavao kao dio događanja na Festivalu žetve, parkiralište je bilo krcato. Cijelog sam se dana bila skrivala u kolibi. Hannah je očekivala da ću navratiti na dječji festival u gradskom parku, gdje je vodila punkt za prvu pomoć, no svaki put kad sam probala skupiti snage da navučem čizme, u glavi mi se odvrtjela Jamicjeva pijana zdravica i skljokala bih se opet na kauč. Na pomisao da bih mogla naletjeti na Jamiea ili na, još gore, gospođu Whitaker osjećala sam se kao da me netko gurnuo u zamrzivač za brzo zamrzavanje. Pa sam stoga provela dan skidajući ljubičastu boju s kose i nanovo je bojeći - u “Panično maničnu vulkansku erupciju.” Tuba je obećavala da će sjajiti u mraku, ali nekako sam sumnjala da će u plesnoj dvorani ugasiti svjetla. Otišla sam iz kolibe kad je već počela padati neumoljivo hladna kiša. Tom je tražio da svi nosimo bijele košulje i crne hlače ili suknje kako bismo izgledali “profesionalno”, ali mimo toga mogli smo sami odabrati odjeću. Ja sam se odlučila za široku crnu suknju do koljena, dovoljno dugu da plesačima pred pozornicom ne pokazujem ništa osim toga kako sam vješta s bendžom. Bijela bluza koja se ornata oko struka bila je tu zato da od moje mjestimične debljine učini obline. Narančastocrvene kovrče ostavila sam raspuštene. Kad sam otvorila vrata auta, pljuštalo je. Privila sam futrolu s bendžom uz tijelo i omotala nas oboje žutom kabanicom, pa potrčala prema dvorani. Ekipa u dvorani već se bila skupila oko stola s grickalicama i pićem te stajala u redu do pulta za prijave. Ostatak Hungry Mountaineersa je na pozornici sjedio na stolcima i ugađao instrumente. Uvukla sam se u garderobu i skinula kabanicu, protresla vodu iz kose kao da sam Salty pa prošla dvoranom do pozornice i popela se. Martin me nakratko pogledao prije nego što se opet posvetio ugađanju violine. Tom me uhvatio za ramena i nagnuo se da mi nešto šapne na uho. “Drago mi je što si uspjela doći.” Izgledao je markantno u crnim hlačama i bijeloj košulji, sa srebrnom tankom vrpcom oko vrata. 70


“Oprosti”, prošaptala sam mu. “Promet.” “Hoće li taj tvoj bendžo uspjeti ostati uštiman po ovakvom vremenu?” Obrisala sam žice desnim kažiprstom. Bendžo se oglasio jaukom ranjene mačke. “Malo vjerojatno. Samo ću tiho svirati.” “Nemoj se sekirati. Samo sviraj najbolje što možeš.” Ustao je i otišao do visoke, vitke žene u bijeloj bluzi i suknji do poda. Nagnula sam se Martinu. “Je li to voditeljica?” Martin je pogledao prema stalku s mikrofonom. “Da. Zove se Kate. Dolazi ovamo iz New Hampshirea.” Izgledala je gipko i elegantno. Izravnala sam suknju i zagladila kosu. Odavno sam prihvatila da sam u najboljem slučaju slatka, a da većinu vremena izgledam zanimljivo. “Elegantno” je nešto čega nije bilo u rječniku mog tijela. Nagnula sam se opet Martinu. “Nisam te vidjela sinoć.” “Nisi.” Martin je prebirao palcem po žicama violine. Okretala sam ključ za zatezanje šeste žice, pokušavajući je uskladiti s prvom. Martin je odjednom ustao i sišao s pozornice. Gledala sam ga kako korača dvoranom. Crne visoke Converse tenisice virile su mu ispod hlača i škripale po ulaštenom podu. Okrenula sam se i slabašno mahnula Geneu i Arthuru. Tom me je upitno pogledao uzdignutih obrva. Došapnula sam preko pozornice: “Može li mi netko odsvirati G?” Kako su plesači pristizali u sve većem broju, dvorana se sve više zagrijavala. Mirisala je na kuhanu jabukovaču, gumene čizme i kišom natopljeno hrastovo lišće. Spazila sam poznatu zdepastu figuru: Frank, čovjek s kojim sam se zakačila u gostionici “Crni medvjed”, stajao je u gomili pokraj niske plavuše. Nagnuo se i rekao joj nešto na uho. Okrenula se i s plesnog me podija ošinula pogledom. Martin se vratio na svoje sjedalo, lica vlažnog oko kose. Utisnuo je donji dio violine u prsa, s gudalom spremnim u desnoj ruci. Tom je prišao mikrofonu. “Dobro došli na Guthriejev godišnji contra plesnjak 'Mraz na bundevi' u povodu Festivala žetve. Mi smo Hungry Mountaineers, i sa zadovoljstvom vam predstavljamo našu gostujuću voditeljicu plesa iz Franconije u New Hampshireu, Kate Conroy!” Publika je zapljeskala, a Kate prišla mikrofonu. Tom je sjeo na svoje mjesto za klavirom, očiju uperenih u Kate. “Okej, plesači, poredajte se.” Gomila se žurno prerasporedila u četiri reda koji su se protezali od pozornice do 71


stražnjeg dijela dvorane. Usredotočila sam se na Tomovu desnu nogu. Kad je počeo njome tapkati, ugurala sam glavu bendža među koljena i lagano položila lijevu ruku na vrat, spremna za svirku. “Sad prvo idu kratke upute”, došapnuo mi je Martin. Nisam godinama bila na contra plesnjaku. Zaboravila sam da se na početku pokazuje kako se pleše. Uputila sam Martinu jedan mali smiješak, zahvalna što nisam zasvirala solo. Pogledao je prema podiju. “Parovi, uhvatite se za ruke”, pozvala je Kate. Redovi su se preoblikovali u četverokute, svaki s po dva para koji su se držali za ruke. Izgledali su kao djeca koja igraju kakvu igru. “Položite dlanove jedne na druge pa napravite krug jedan i pol puta udesno.” Parovi preko puta su jedni drugima dotakli desne ruke, podigli ih u zrak i hodali ukrug, gledajući se u oči. Bljesnulo mi je sjećanje na pijanu večer koju sam provela na plesnom podiju jednog kulinarskog skupa, trljajući se guzom o nekog pomoćnog kuhara. Ovaj je ples definitivno bio seksipilniji od mojega. “Držite ravnotežu i zavrtite partnericu oko svoje osi.” Parovi su zakoračili jedni prema drugima pa se međusobno udaljili, da bi zatim muškarci obgrlili žene i zavrtjeli ih, na što su im suknje zalepršale. “Tri kruga ulijevo”, zazvala je Kate, “zavrtite partnericu.” Pogledala sam Martina. Kad su nam se pogledi sreli, usne su mu se lagano skupile. Bilo je veliko olakšanje što nigdje nisam spazila Jamiejevu plavu glavu. Spazila sam međutim Alfreda, koji je plesao sa Sarom. Lice joj je bilo obasjano dok ju je okretao. “Dame u lanac. Lijeve ruke u zvijezdu.” Svi u parovima ispružili su lijeve ruke u središte i hodali ukrug. Martin je podignuo violinu i smjestio je pod ključnu kost, tamo gdje bi moj obraz ležao da smo plesali. Pročistio je grlo i kimnuo glavom prema klaviru. Tom je odsvirao prve tri note pjesme. “I okrenite se na desno.” Zgrabila sam bendžo i oplela, propustivši samo prvi akord. Kada je odjeknula glazba, prostorijom je prostrujao neodoljivi osjećaj radosti. Nogom sam udarala ritam Tomova klavira. S pozornice se vidjelo kako su se plesači poredali i kako se parovi isprepliću poput valovite rešetke tijesta na piti. Sa svakim zamahom prostoriju bi ispunili mirisi koje su nosile starije plesačice - cvjetni mirisi 72


ruža, jorgovana i orlove kandže - i naleti kikotanja kad bi oni manje iskusni izgubili korak. Zatvorila sam oči i prepustila se glazbi. Kad je utihnula zadnja nota, gomila je zaklicala. Okrenula sam se da pogledam Martina, na čijem se znojnom licu raširio veliki smiješak. Osjećala sam se kao da sam osvojila plavu vrpcu. To je bilo prvi put da sam mu vidjela zube. Bili su iskrivljeni, ali blistavi. Nasmiješila sam mu se. Čim je započela stanka, Martin je poskočio na noge i otišao s pozornice prije nego što sam stigla progovoriti. Tom je primaknuo stolac do mojega i stavio mi ruku oko ramena. “Dobro se provodiš?” “Da”, rekla sam zadihano. “Zaboravila sam koliko je ovo zabavno.” Tom se kratko nasmijao. “Mislim da je zabavnije svirati ovdje gore nego tamo dolje plesati, ali slobodno reci ako poželiš preskočiti koju i malo se progibati.” “Uf, ne, puno mi je bolje tu gore.” “Odi si po nešto za piće prije nego što krene idući blok. Ovi ljudi su ti ozbiljni plesači. Ne vole puno okolišati.” Mnoštvo se okupilo oko stola s pićem i grickalicama. Probila sam se kroz grupu žena koje su se zbile poput ragbijaškog tima na Super Bowlu. “Mislim, naravno da joj treba pomoć - prestara je već da sama vodi to mjesto”, govorila je jedna od njih. “Moji rođaci ga već godinama pokušavaju kupiti”, kazala je žena krupne grade, vjerojatno u kasnim šezdesetima. Pričala je malo glasnije od ostalih. “Zašto nije zaposlila nekoga od domaćih? Pa nije da nam nedostaje ljudi koji traže posao”, odvratila je jedna druga. “Nije ni čudo što je zaposlila nekog takvog.” Krupna žena - bek u grupi zagledala se u svoj tim preko naočala. “Pa mislim, tko bi drugi uopće radio za nju?” Žene oko nje isturile su glave poput kokoši, upijajući svaku njezinu riječ. Dohvatila sam čašu jabukovače, žaleći što nema nečeg oštrijeg, i okrenula se od njih. “Mislim, bilo je očito da spava s njom. Kako joj je samo razvlačio ime. Ollivvviiaa”, u tom je trenutku rekla krupna bek-žena. Podigla je pogled i pogledala me ravno u oči. Sledila sam se. “Bilo bi vam bolje da pripazite na svoje muževe, dame.” Tom je odsvirao par nota na klaviru kako bi svima privukao pažnju. Vratila sam čašu na stol i popela se na pozornicu. Imala sam osjećaj da svaka osoba u dvorani 73


bulji u mene, uz iznimku Martina, koji je bio u potpunosti usredotočen na bijele gumene vrhove svojih visokih tenisica. Pomakla sam se u sjedalu nervozno prebirući po ključevima za zatezanje žica i poželjela da se pozornica otvori i proguta me. Kako je večer odmicala, a plesovi postajali sve složeniji, držala sam oči uperene u bendžo i trudila se ne razmišljati ni o čemu osim o idućoj noti. Medu parovima koji su i dalje plesali bili su i vlasnik pržionice kave Jack i njegov partner, Peter. Nitko ni da trepne okom. Pitala sam se koliko im je dugo trebalo da ih prihvate u ovom gradiću. Jedino što mi je Festival žetve dosad donio bila je zlovolja pa mi je laknulo kad je Kate najavila zadnji ples prije završnog valcera - Martinov i Tomov duet. Odložila sam bendžo na pod pozornice. “Livvy”, čula sam kako mi se netko obraća s podnožja pozornice. Bio je to glavni kuhar Al. Ispružio je savijenu ruku prema meni. “Jesi li za ples?” Pogledala sam nakratko Martina. Ustao je i otišao prema klaviru. Gene, gitarist, nasmiješio se i mahnuo mi. “Idi, samo daj.” Sišla sam niz stube i primila Alfreda pod ruku. “Bila sam sigurna da ćeš doći u jednoj od onih majica sa smokingom otisnutim sprijeda”, kazala sam kad mi je Al nježno položio ruku na struk, a valcer započeo. “Nije da nisam razmišljao o tome”, nasmijao se Al. “Ali mi se činilo da je ipak posebna prigoda.” “Jesi li siguran da želiš da te vide kako plešeš sa mnom? Moglo bi ti naštetiti ugledu.” Alfred me čvršće stisnuo oko struka. “Sad je prekasno za to”, prošaptao je. Martin je svirao stojeći pokraj klavira. Valcer je bio prožet onim osjećajem koji imaš kad dođeš do kraja knjige u kojoj si uživala. Ispunjavao me čežnjom za nečim neznanim. Al je uzdahnuo i naslonio obraz na moju kosu. “I plesanje ti dobro ide.” “Hmmm?” upitala sam, gledajući Martina kako drži ton dugim potezom gudala. “Ništa”, odvratio je Al. “Samo kujem plan kako da dobiješ otkaz.” Margaret je na jutro pekarskog sajma stigla u šećernu kuću točno u jedanaest i pokucala koščatim zglobovima po prozoru kraj vrata. “Htjela sam provjeriti jesi li nakon cjelonoćnog vucaranja na nogama”, rekla je, kao da nije bilo šanse da bi nakon sviranja akustičnog instrumenta do deset navečer mogla idućeg dana ustati iz kreveta. Dok sam se oblačila, Margaret je šetkala po kolibi, izravnavala jastuke te odvrtala i zavrtala slavinu da vidi može li je spriječiti da kaplje. “Spremna sam”, kazala sam grabeći ključeve automobila. 74


Odmjerila me od glave do pete. “Ja ću voziti.” Margaret je strelovito uletjela na parkiralište iza stare bijele crkve i naglo zakočila. “E sad, kad dođemo unutra, pusti mene da govorim.” Pojas sjedala fijuknuo je dok se povlačio s mojeg ramena. Govorila je tonom zbog kojega sam poželjela pitati idemo li na dobrotvorno prikupljanje novca ili na mafijaški sastanak? “U redu”, kazala sam. “U podrumu crkve ne mogu učiniti bogznašto čime bih vas osramotila, znate.” “Ako ima načina, gospodična Rawlings, vi ćete ga sigurno pronaći. Samo ne zaboravite, tu ste s tim kolačićima kako bi predstavili pansion. I pomogli knjižnici.” Spustila sam pogled prema kolačićima pod jednim od prozirnih plastičnih poklopaca. Ukupno četiri spremnika - osam tuceta kolačića - bila su naslagana do visine moje brade. Bila sam u napasti da malo ukrasim kolačiće - ili da ih barem garniram šećerom u prahu i svježim malinama - no ona je inzistirala da ostanu obični. Uglavnom, nisam se brinula. Ti su makroni svojedobno osvojili srce francuskog ambasadora. Rekao mi je to uz šampanjac u Emersonovoj sobi 10. “U redu.” Margaret je otvorila vrata automobila i čizme mi još nisu ni dotakle pločnik, a njezina su uspravna leđa u tvidu već bila nestala u crkvi. Privila sam kutije s kolačićima uz prsa i otvorila teška drvena vrata. Bilo mi je potrebno nekoliko trenutaka da mi se oči priviknu na prigušeno svjetlo kapele. Slabašno popodnevno sunce jedva se probijalo kroz valovite staklene prozore. “Gospođice Rawlings!” Margaretin glas presjekao je tišinu. Pratila sam nejasan žamor prigušenih glasova niz stube pa u podrum crkve. Na dnu stuba bio je postavljen kartaški stol. Margaret je stajala s rukom na jednom boku. Za stolom je sjedila žena s kovrčavom kosom svijetlih pramenova, čvrsto držeći blok. “Evo me”, rekoh nikome posebno. “Melissa, jesi li već upoznala moju novu glavnu slastičarku?” Melissa me promotrila kroz crvene plastične naočale za čitanje. “Nisam imala to zadovoljstvo.” “Melissa je ovogodišnja najljepša udana žena okruga Coventry.” Margaret je rastezala svaku riječ. “Drago mi je.” Pružila sam ruku. “Olivia Rawlings.”

75


“Olivia nam je došla iz kluba Emerson u Bostonu.” “Na Beacon Hillu?” upitala je Melissa. Obrve su mi poskočile. “Da. Znate za njega?” “Imam rodbinu u Bostonu. Rođaci.” Pogledala sam prema Margaret. Bila se nagnula nad obrazac koji je mahnito ispunjavala. “Pa divno. Idete im često u posjet?” “Obično samo za Božić. Nisam baš gradski tip. Ali volim kupovati u ulici Charles i otići pogledati božićne žaruljice u parku.” “Ah, da, park Common.” Srce mi se malo stegnulo dok sam razmišljala o fenjerima u krošnjama u koje sam piljila kroz prozor kuhinje Emersona. Iz kuharskog ureda na šestom katu vidjeli su se i klizači na zaleđenom jezeru Frog Pond. “U redu, dame, sve je spremno. Margaret, na uobičajenom si mjestu pokraj prozora. Sajam počinje za sat vremena. Hvala na donaciji!” Margaret me uzela za lakat i odvela u garderobu. “Imamo sat vremena. Što sad?” upitala sam naslanjajući se o zid. Zavrtjelo mi se od snažnog mirisa naftalinskih kuglica. “Idemo pogledati kakva je konkurencija.” “Ali ovo je pekarski sajam, a ne natjecanje. Zar nije?” Margaret je izravnala svoj kaput na vješalici. “To ne znači da na kraju nema pobjednika.” U crkvenoj su dvorani stajale pretežno žene okupljene u grupama od po dvije do tri. Bilo je nekoliko muškaraca koji su stajali na rubovima, ispijajući crnu kavu iz malih stiropornih šalica. Svi su izgledali kao da su se odjenuli za nedjeljnu misu. Središte prostorije zauzimali su dugi stolovi pokriveni papirnatim stolnjacima. Slijedila sam Margaret do kuta blizu kuhala za kavu, gdje je kroz prozore na vrhu zida dopiralo nešto malo prirodnog svjeda. Poslagala je makrone na srebrni pladanj koji je bila ostavila na sigurnom u crkvenoj kuhinji, a zatim sklonila plastične kutije pod stol. Nakon što smo postavile rukom ispisane znakove koje je izradila Sarah, Margaret me odvela u prednji dio dvorane, gdje nas je polagano vodila između stolova, pomno odmjeravajući svaki pladanj. Zlatne brandy-rolice izgledale su otmjeno pokraj tanjura punašnih keksića urešenih suhim brusnicama i sitnim bijelim sljezovima. Klasični rešetkasti keksići od kikiriki-maslaca ležali su pokraj pomno oblikovanih 76


kiflica od maka. Bilo je preko sedamdeset tanjura, a pred kartaškim stolom za kojim je sjedila Melissa i dalje se stvarao red. Ljudi su ovdje doista ozbiljno shvaćali pekarstvo. Natjecanje u izradi najbolje pite, za koje su me zaposlili da ga osvojim, više mi nije djelovalo poput ljupkog običaja malog mjesta. Imala sam ozbiljnu konkurenciju. “Ovi dosta dobro izgledaju”, kazala sam, diveći se madeleine kolačićima profinjenog oblika školjke. “Pravi ih s umjetnom aromom vanilije”, ispod glasa je dobacila Margaret. “Bljak.” Prišla sam tanjuru običnih keksića zatrpanih grudicama neonski zelene glazure. “Što kažete na ove?” “Izgledaju kao da bih na njima polomila zube.” Zaroktala sam od smijeha. Margaret je žustro odšetala niz prolaz, proučavajući svaki tanjur kao da traži nešto. Bilo je pekara koji su sjedili za svojim stolovima, spremni za posao. Margaret ih je na brzinu pozdravljala, preskačući upoznavanje i došla naposljetku do posljednjeg stola. Na kraju niza stajao je tanjur keksića od oraha koji nitko nije čuvao. Margaret mi se okrenula i nagnula bliže. “Kada se udaljim, zgrabi jedan od ovih.” “Ali nemam ih kome platiti.” “Upravo tako.” Pružila mi je izvezeni rupčić. “Samo uzmi jedan i nađemo se kod auta.” Margaret je odmarširala dvoranom i nestala iza vrata ženskog WC-a. Pekari su pristizali u prostoriju i postavljali stolove. Osvrnula sam se preko oba ramena da budem sigurna da nema nikoga u blizini, pa stavila torbicu na stol, praveći se da tražim nešto. Hitro sam posegnula rukom prekrivenom rupčićem i zgrabila keksić. Nakon što sam ga spremila u torbicu, prošla sam prostorijom dugačkim, odlučnim koracima, ne osvrćući se. Našla sam Margaret kako sjedi na stražnjem sjedalu svog automobila pokraj otvorenih vrata. Ubacila sam se s druge strane. “Je li te tko vidio?” Stavila sam joj keksić i rupčić u ruku. “Devedeset devet posto sam sigurna da nije.” Margaret je razmotala mali svežanj, pa razlomila kolačić na pola. Razmrvio joj se po cijelom krilu. Dodala mi je dva veća komadića. “Kako ti se čini?” “Suho. Hrapavo. Preslatko. Drugim riječima, tipičan keksić od oraha.” 77


Margaret mi se zadovoljno nasmiješila. Djelovala je tako zadovoljno da nisam htjela pokvariti doživljaj pitajući je zašto je tražila da se upustim u sitni kriminal. “U potpunosti se slažem. Hajdemo sada natrag prikupljati novac.” * Do dvanaest i trideset crkvena je dvorana bila puna posjetitelja festivala oboružanih plastičnim vrećicama i novčanicama od jednog dolara. Imala sam prepirku s Margaret oko cijene makrona. Ja sam htjela da naplaćujemo tri dolara a ona je predlagala dvadeset pet centi. Na kraju smo se dogovorile da cijena bude jedan dolar. Margaret je baratala novcem, dok sam ja sjedila do nje i odgovarala na pitanja o sastojcima i broju kalorija. “Slušajte, mislim da ovdje nema dovoljno posla za nas obje”, kazala sam. “Ne bi li bilo bolje da se vratim u pansion i počnem raditi na...” “Ne”, oštro je uzvratila Margaret. “Potrebna si mi ovdje.” “Ali...” “Margaret.” Pred nama se pojavila žena koja je bila otprilike Margaretinih godina - sedamdeset? Sedamdeset pet? “Baš mi je drago što te vidim ovdje.” “Jane.” Zašto mi je to ime zvučalo poznato? Sledila sam se u stolici. Nisam je prepoznala isprve - kosa joj je bila podignuta, nije nosila naočale te je bila u hlačama i dolčeviti umjesto haljine - ali nikada ne bih zaboravila glas koji me je olajavao na contra plesnjaku. Jane je naizmjence pogledavala u Margaret i mene. “Iznenađena sam što te vidim ove godine.” Margaret je zarila nokte u meso pod palcem. “Uvijek priskočim. Znaš to, Jane.” Pročistila sam grlo. “A tko je ovo?” Jane mi se nasmiješila. Mogla sam se zakleti da sam spazila produljene očnjake. “Moja glavna slastičarka.” “Još jedna?” Margaret se nagnula naprijed. Ustala sam i pružila ruku. “Da, Olivia Rawlings. Drago mi je.” Nasmiješila sam se najsladunjavije što sam mogla. “Margaret je bila tako darežljiva kad je napravila mjesta za mene u 'Slatkom javoru'. Stvarno mi je trebala promjena ambijenta nakon priloga u Hrani &vinu. Bože, ljudi se danas odnose prema kuharima kao da su rock zvijezde, znate?” Odmahnula sam glavom. “Pa tko može non-stop samo raditi dobrotvorne večere i davati intervjue? Večina kuhara koje vidite na televiziji - oni više i ne kuhaju! 78


Možete li to zamisliti? Samo sam htjela malo stati na loptu. Vratiti se brani. Pa kad mi je tako moja najbolja prijateljica, Hannah Doyle, žena doktora Doylea, rekla za 'Slatki javor', znala sam da je to mjesto za mene. I eto me!” Sjela sam, iscrpljena. Margaret je zakolutala očima. Jane me je smireno gledala i smješkala se, usana priljubljenih uz zubne navlake. Uzela je jedan makron, okrenula ga da promotri donji dio, pa ga vratila natrag na tanjur i protrljala vršcima prstiju. “Pa, sretno”, rekla je produživši dalje niz red stolova. “Koja je, do vraga, sad ta?” šapnula sam Margaret u uho. “Nitko”, uzvratila mi je šaptom. “Pa, ta 'nitko' je širila laži o meni sinoć na...” “Zdravo, mile moje.” Prepoznala sam Dottyin topao glas. Kada sam podigla pogled, vidjela sam kako iza nje stoji Martin. Dotty si je ubacila cijeli makron u usta. “Oh, Livvy, pa ovi su božanstveni!” Dodala je jedan Martinu. “Uzet ću tucet.” Margaret je zgrabila torbicu za ručku. “Odmah se vraćamo”, kazala mi je. “Pazi na kasu.” Ona i Dotty su se udaljile, glava oslonjenih jedna na drugu. “Izgledaju kao da smjeraju nešto”, reče Martin. “Znaš što, čini mi se da to i nije tako daleko od istine.” Pružila sam mu plastičnu kutiju s makronima. “Došao si kupiti slatkiša?” “Mami je trebao prijevoz.” Martin je djelovao kao da mu je neugodno s kutijom kolačića u ruci. Bilo ga je bolno gledati. Potapšala sam prazan Margaretin stolac. “Hoćeš mi malo praviti društvo?” Martin se progurao između stolova, sjeo pokraj mene i protegnuo duge noge pod stolom. Pogurnula sam mu kasu. “Ti si sad zadužen za novac.” Posluživali smo mušterije. Svi koji nisu bili turisti Martinu su govorili kako im je drago što ga vide nakon toliko vremena i pitali ga za njegova oca. Odgovori su mu bili pristojni i magloviti. U životu nisam upoznala tako lakonsku osobu i to me činilo nervoznom. Ispružila sam vrat da pogledom potražim Margaret i Dotty, ali ih nije bilo na vidiku. “Nego”, rekla sam kad više nisam mogla podnijeti tišinu. “Ja bih rekla da je plesnjak dobro prošao.” “Jest.” Zastao je na trenutak. “Dobro sviraš.” “Ti sviraš kao da je to nešto najlakše na svijetu.” 79


Martin se nasmijao pa zakašljao. “Zna se tako činiti.” Otvorio je kasu i stao izvrtati novčanice tako da sve budu okrenute u istom smjeru. “A kako je tebi prošao susret s prijateljem?” “S kim?” “Tvojim prijateljem, onim iz Bostona. Krupan lik, malo bučan. Spektakularne hlače.” “Ah. Da.” Ma sjajno. “Kako si znao da imam prijatelja?” “Upoznao sam ga na večeri.” “Nisi bio na večeri”, napomenula sam. “Kako znaš?” Spustila sam pogled prema svojim čizmama. “Nisi bio za Dottynim stolom.” “Bio sam. Pa otišao.” “Propustio si onaj dio večere kad je bila večera.” “Ne sumnjam da je bila dobra.” “I jest bila.” Uvukla sam prste pod bedra. “Trebao si ostati.” “Objasnio sam mu kako da te nađe.” “Kome?” Upitala sam, izbjegavajući ono očito. “Tvom prijatelju.” Martin je zakopčao sivi vuneni džemper, povukavši šlic sve do Adamove jabučice. “Nije mi prijatelj.” Progutala sam knedlu. “On mi je samo bivši šef.” “Zašto je tražio upute do tvoje kolibe?” “Ponudio mi je opet posao u Emersonu. Vjerojatno me nije htio pitati negdje gdje bi Margaret mogla naletjeti.” Mogla sam se zakleti da su se Martinove usne rastegle za pola centimetra. Uspravio se u stolici. “Bi li htjela...” Baš tada se Melissa, nositeljica titule najljepše udane žene okruga Coventry, zaustavila kraj stola. “Pa bok, Martine. Nisam te vidjela još od mature.” “Hej, Melissa.” Uperio je prst u njezinu bižuterijsku krunu. “Čestitam.” Melissa se zarumenila i pružila mi omotnicu na kojoj je kurzivom bilo napisano 'Slatki javor.' “Livvy, samo stavi novac koji ste skupile u ovu omotnicu i napiši sprijeda ukupni iznos. Navratit ću ubrzo da je pokupim.” “Ona je tvojih godina?” prošaptala sam nakon što je otišla do idućeg niza 80


stolova. “Bili smo u istom razredu pa, da. Ima oko četrdeset godina.” “Izgleda tako odraslo.” Zgrabila sam kasu i otvorila je. Bila je puna novčanica od jednog dolara. “Ha, čuj, neki bi rekli da je četrdeset odrasla dob.” Martin je prošao prstima kroz kosu. “Tako mi barem tata kaže. U svakom slučaju, mislim da Melissa ima četvero djece, možda petero. Možda njezin odrastao izgled ima neke veze s time.” Rasporedila sam novčanice u hrpe. “Što si me ono htio pitati?” “Bi li htjela doći na večeru? Večeras? Kod mene doma. Tata bi te volio upoznati.” “Može, hvala, vrlo rado. Kada? I što da donesem?” Neki ljudi utihnu kad su nervozni. Ja pričam. “Moji jedu rano.” Martin je kimnuo glavom prema stražnjem dijelu dvorane, gdje su Dotty i Margaret stajale i pričale s ljekarnikom. “Oko šest?” “Može.” Martin je ustao, posegnuo u džep i pružio mi novčanicu od dvadeset dolara, mašući kutijom makrona. Pomalo mi se iskrivljeno nasmiješio. “Vidimo se onda u šest.” Tek sam iz šestog pokušaja izbrojala novac u kasi kako treba. Kad se Margaret vratila do stola, već sam bila spakirala preostale kolačiće i vratila srebrni pladanj u kuhinju. Preko ruke su joj bili prebačeni i moj i njezin kaput. Melissa je došla u prednji dio prostorije. “Dođite ovamo, svi!” Margaret me uhvatila za lakat i odvela nas u prednji red. Melissa je namjestila crvene naočale za čitanje i pročistila grlo. “Puno vam hvala svima na prilozima za godišnji dobrotvorni pekatski sajam Žetvenog festivala! Izgleda da smo ove godine oborili rekord. Društvo iz knjižnice će biti oduševljeno. Željela bih se najdublje zahvaliti Bonnie Fraser, koja je tako divno ukrasila dvoranu ove godine. Molim pljesak za nju.” Sitna žena plave izravnane kose i jarkocrvenog ruža na usnicama ustala je i poklonila se. “To je moja Bonnie!” viknuo je muškarac iz stražnjeg dijela prostorije. Bio je to Frank, pijani tip iz gostionice “Crni medvjed.” Dakle, to je ta bivša slastičarka “Slatkog javora.” “Bonnie!” ponovno je uzviknuo muškarac. Gomila je pristojno zapljeskala. 81


“Hvala još jednom, Bonnie.” Melissa je pročistila grlo i podigla u zrak bijelu kovertu. “Zalogajnica 'Miss Gurhrie' nam je velikodušno donirala poklon-bon u znak priznanja najboljem pekaru. Osoba koja je ove godine prikupila najviše novca za knjižnicu 'Guthrie' - rekordna sto dvadeset dva dolara - jest... Jane White! Za svoje keksiće od oraha!” Margaret je zurila ravno ispred sebe, pogleda tako fiksiranog da sam pomislila da će se ono u što gleda zapaliti. Nakon laganog je pljeska odmah uslijedio tračerski žamor. Jane je elegantno prišla Melissi i uzela kovertu, piljeći cijelo vrijeme u Margaret. Margaret je zapljeskala. “Bravo, ljudi.” Nagnula sam se Margaret u uho. “Ne mogu vjerovati da su oni keksići od oraha bolje prošli od...” “Proći ćeš bolje dogodine”, kazala je Margaret, iako je djelovala sumnjičavo. Pitala sam se samo sumnja li u to da ću dogodine proći bolje ili da ću dogodine biti ovdje. “Više sreće dogodine”, rekla je Jane prošavši pored nas. “Pa nećemo morati čekati cijelu godinu da bi se natjecale, zar ne?” uzvratila sam joj. Jane se naglo zaustavila. Okrenula se prema nama. “Čula sam da ima neko natjecanje za najbolju pitu od jabuka?” Jane se zlobno nasmiješila. “Možda. Ako te toliko dugo zadrži.” Umetnula je kuvertu u torbicu i udaljila se. “Koja kučka”, rekla sam ispod glasa. Pogledala sam Margaret. Prstima je petljala po biserima. “Trebale bismo krenuti natrag, da se stigneš urediti prije nego što odemo do Dotty”, rekla je. “Mi?” “Da, na večeru. Jelo će biti na stolu u šest. Ja ću voziti.” Obrazi su mi se zacrvenili. “Što je?” Margaret je stavila ruke na bokove. “Ništa.” “I ostavi psa doma.”

82


Sedmo poglavlje

Kad smo stigle, Margaret je krenula naprijed pa se popela na trijem. Zaostajala sam za njom jer mi je bilo pomalo neugodno. Osjećala sam se, naime, pomalo prenapadno odjeveno u staromodnoj koktel-haljinici koju sam kupila na crkvenom sajmu rabljene robe dok smo Hannah i ja tražile namještaj. To je jedino što sam imala a da nije bilo prekriveno brašnom ili psećim dlakama. Margaret je bila u svojoj uobičajenoj uniformi: džemper, vunena suknja i biseri. Jedanput je pokucala na vrata i ušla u kuću. “Pa, bok!” odjeknuo je hrapav glas. Ušla sam u predvorje, gdje me pozdravio stariji čovjek koji je stajao uspravno uz pomoć drvenog štapa. Pružio mi je slobodnu ruku. “Ti si sigurno Olivia. Ja sam Henry McCracken.” “Drago mi je”, rekoh, stisnuvši mu ruku. Bila je koščata ali čvrsta, s kožom koja je bila poput platna. Izgledao je gotovo identično Martinu, samo dvostruko starije i upola sitnije, s razbarušenom sijedom kosom umjesto smeđe. “Marty, dođi dolje i uzmi curi kaput”, viknuo je Henry pa mi se okrenuo. “Treba mi malo više vremena da stignem na cilj. Bolje da odmah krenem.” Henry se okrenuo i odgegao se prema vratima dnevne sobe. Martin je bio vitak ali kršan; Henry je izgledao poput laneta koje je upravo došlo na svijet. Martin se stuštio niz stube poput tinejdžera kojem su javili da je večera na stolu. “Hej.” Skinula sam vuneni kaput i dodala mu ga. Spustio je pogled prema mojoj haljini i lagano se nacerio prije nego što je krenuo prema vješalici. Zacrvenjela sam se. Zašto sam se, pobogu, odlučila za uzorak s točkicama? Martin je izgledao urednije nego inače. Nosio je košulju od plavog pamuka uz uobičajene traperice i crne tenisice Converse. Pitala sam se je li ga Dotty nagnala da se dotjera. “Hej”, odvratio je Martin i poveo me kroz predvorje u dnevnu sobu, gdje su Margaret, Henry i Dotty sjedili s čašama vina u ruci. Margaret je sjedila na kauču i pričala s Henryjem, nagnuta preko naslona za ruku.

83


“Trebao si joj vidjeti lice kad su joj izgovorili ime.” “Livvy!” Dotty je podigla pogled i nasmiješila se. “Sjedni, dušo. Martine, donesi piće sirotoj curi.” Martin je nestao i vratio se nekoliko trenutaka kasnije s dvije čaše bijelog. “Sad možemo proslaviti kako treba.” Dotty je podigla čašu. “Za 'Slatki javor' i njegovu novu glavnu slastičarku, Livvy.” “Za Livvy”, oglasio se na to ostatak prostorije i svi smo se kucnuli. Martin je sjeo do mene na divan. Mirisao je na sapun i nešto zeleno, poput mahovine kraj potoka. “Svima nam je tako drago što si danas sudjelovala na sajmu. Svi su bili oduševljeni onim makronima, i...” “Dobro je došlo za knjižnicu”, Margaret se ubacila, uputivši Dotty jedan dugi pogled. “Margaret, hoćeš li mi, molim te, pomoći da donesem večeru na stol ?” Dotty se dlanovima otisnula od naslona stolca i podigla na noge. Margaret je krenula za njom bez riječi. “Mogu li kako pomoći?” javila sam se. “Pusti ti njih dvije da krešte”, dobacio je Henry. “Nego, gdje je taj pas za kojeg čujem da se motao oko koza?” “Margaret mi je rekla da ga ne dovodim.” “Ona je kao i većina starijih ljudi. Smatra da je životinjama mjesto vani.” Ne bi to nikada pomislio da je vidiš sa Saltyjem u salonu. “Jeste li vi imali kućnih ljubimaca kad ste odrastali?” Henry je potvrdno kimnuo. “Kad sam bio mali, imao sam vjevericu kao ljubimca. Krilom sam je dovodio u svoju sobu. Mislio sam da mama ne zna za nju, a onda sam otkrio da joj je najdraža igra bilo jahanje na maminoj krpi dok je njome brisala podove.” Nasmijala sam se. “Jesi li joj dao ime?” “Naravno.” Zastao je na par trenutaka. “Cricket. Mada se ne sjećam zašto.” “Ja sam oduvijek htio rakuna za ljubimca”, tiho je dobacio Martin. “Reklamirali su ih u stražnjem dijelu 'Polja i potoka'.” “Ah, da, sjećam se kako si plakao jednog Božića nakon što smo razmotali poklone a nijedan od njih nije bio rakun.” Henry se nagnuo prema meni. “Bio je osjećajna duša”, kazao je upirući dugim prstom u svog sina. 84


“Tata.” “Nego, mlada damo, Marty mi veli da svojski prašiš.” “Pretjeruje.” Namignula sam Henryju. “Nisam loša. Ali nisam ni približno dobra kao Marty na violini.” “Da ti nije palo na pamet”, Martin mi je došapnuo. “To je samo za članove obitelji.” “Što reče, Marty?” “Jesi li ponijela bendžo sa sobom?” upitao je Henry. “Mogli bismo zasvirati nakon večere.” “Eh, da bar jesam. Svirate li i vi? Mogu ja otići po bendžo...” Martin mi je nakratko stavio ruku na podlakticu. “Ne sviram bendžo, iako volim njegov zvuk. Ne, violina je moj instrument. A Dotty svira cimbala, ili ih je barem nekad svirala. Napravio sam joj jedna dok smo očijukali.” “Nisam imao pojma”, ispod glasa je rekao Martin. “Pa divno”, rekoh. “Oduvijek sam ih htjela naučiti svirati.” “Pa, možda ti ih Marty može iskopati s tavana. Tamo gore samo skupljaju prašinu.” Na brzinu sam bacila pogled na Martina. Oči su mu bile uperene u oca. “I, tko te naučio svirati?” upitao je Henry. “Tata, dok sam još bila djevojčica. Ozbiljnije sam se zapravo uhvatila toga tek kad sam bila malo starija.” Bendžo je mladoj, buntovnoj meni djelovao beznadno bez veze. Prirastao mi je srcu tek nakon njegove smrti. “Dobro je to prenijeti djetetu, te stare pjesme. Jest da se, naravno, prvo treba skrasiti i zasnovati obitelj da bi ih se imalo kome prenijeti, ali sigurno čuješ već to dovoljno od svog oca.” “Preminuo je”, rekoh. Henry se nagnuo i potapšao me po podlaktici. “Jako mi je žao zbog toga.” Dotty je uletjela u prostoriju. “Večera je spremna. Dođite.” Večera je bila prostrta na velikom Formica stolu u kuhinji. Bio je to tradicionalni obrok od graha sa svim uobičajenim elementima - keramički lonac iz kojeg se pušio zapečeni grah zaslađen šećernim sirupom, zdjele s krumpir-salatom i salatom od kupusa te tanjur kiselih krastavaca. Ono što me posebno obradovalo bile su debele 85


kriške crnog kruha, ispečene, po starom običaju američkog sela, u staroj limenci za crnu kavu. Henry je ispružio ruke na obje strane. “Primimo se za ruke i zahvalimo.” Margaret me primila za lijevu ruku. Njezina je bila glatka i nježna. Martin je posegnuo preko stola i primio me za drugu. Dlanovi su mi se počeli znojiti. Margaret su se nabrale obrve. “Gospodine, hvala ti na svemu što si nam dao, danas i svakog dana. Dabogda težili uvijek da budemo dostojni tvojih darova. Amen.” “Amen.” Margaret mi je ispustila ruku i obrisala svoju ubrusom. Je li mi se samo učinilo ili je Martinova ruka oklijevala na trenutak prije nego što se povukla? Posegnula sam za kriškom crnog kruha i usredotočila se na to da je premažem maslacem. “Naletjela sam na Jessie kad smo bili jučer kod doktora Doylea”, reče Dotty. “Jessie je žena mog brata Ethana”, objasnio je Martin. “Kako to da ja nisam vidio Jessie?” upitao je Henry uzimajući još jednu porciju salate od kupusa. “Zato što si taman bio u ordinaciji kod liječnika.” Dotty mi se nasmiješila. “Ne voli da idem s njim. Kaže da previše upadam u riječ.” Henry je odmahnuo glavom i nastavio jesti. “Je li ona dobro?” upitala je Margaret. “Pa, sjećaš se da je počela volontirati u skloništu za pse?” “Kada joj se najmlađe dijete vjenčalo.” “Tako je. E pa, jedan od pasa koji su im došli prošlog tjedna je imao parvovirus. Morali su sve zatvoriti da obave neki posebni sanitarni postupak.” Martin je odložio vilicu. “Što su učinili sa svim tim psima?” Djelovao je poput malog zabrinutog dječaka. Lako sam ga mogla zamisliti kako pita može li dobiti rakuna. “A za šogoricu uopće ne pita”, zadirkivao je Henry. “U tome i jest problem”, rekla je Dotty dok je polagala Henryjev prazan tanjur povrh svog. “Uzela je sebi doma u karantenu sve te pse. Kaže da ih je bilo dvadeset sedam.” Margaret je prodrhtala. “Zvuči zabavno”, rekao je Martin posežući između Margaret i mene da nam pokupi tanjure. 86


“A zašto je išla k liječniku?” upitala sam, ushićena zaobilaznim načinom na koji je Dotty ispričala priču. “Bila je prekrivena ugrizima buha od glave do pete”, Dotty je rekla preko ramena dok je odlazila u kuhinju. “Nije se mogla prestati češati.” Stavljala sam kuglice sladoleda od vanilije u staklene čaše i razmišljala o tome koliko ležernije Martin djeluje kad je sa svojom obitelji. Margaret je za to vrijeme slagala makrone na malen srebrni pladanj, a Dotty izlijevala kipuću vodu po listićima čaja. Henry je drijemao u fotelji u drugoj sobi. Kad smo svi opet sjeli, Dotty je pročistila grlo i krenula nalijevati čaj. “Čaja, dušo?” Henry se uspravio, na trenutak djelujući kao da ne zna gdje je. “Sjajno”, kazao je, nespretno posegnuvši za šalicom. Dotty se nasmiješila i proslijedila pladanj s makronima prema Margaret. Stavila sam žličicu sladoleda od vanilije u usta i pustila da mi se otopi na jeziku. “Nego”, rekoh gutajući. “Što je s onom Jane White?” Margaret se zagrcnula čajem, a Dotty ju je udarila po leđima dok ga je iskašljavala. Martin si je utrpao cijeli makron u usta, Dotty je pomno proučavala svoju šačicu čaja kao da je gatara. “ Ta stara sova”, oglasio se Henry. Okrenula sam se prema njemu. “Sto posto je varala.” “Henry”, reče Dotty. “Tata, kako netko može varati na dobrotvornom prikupljanju novca?” upitao je Martin. Margaret je nastavila šutjeti, ali joj je lice izgledalo zategnuto i bez boje. Henry je posegnuo za kolačićem. “Tako što je stavila svoj novac u fond.” “Martine, hajde povedi malo Livvy na svjež zrak dok obavljaš večernje zadatke”, ubacila se Dotty. Spustila sam pogled prema svojoj tek dopola pojedenoj zdjelici sladoleda. Čini se da smo završili s desertom. Noć je postala hladna, a bijede su zvijezde jarko blistale na poput mastila crnom listopadnom nebu. Dah mi je izlazio u oblačićima dok smo hodali od kuće do nedalekog štaglja. Martin je zatvorio vrata štaglja za mnom i pokazao mi drvenu klupu. Koze su spavale, naslanjajući se jedna drugoj na vrat u postelji od sjena. 87


“Vjerojatno nisam trebala pitati za Jane White”, rekoh. “Tata ti je djelovao pomalo ljutito.” “Ma, pusti, sve je u redu. Starci su mi samo jako zaštitnički nastrojeni spram Margaret.” Martin je posegnuo pod klupicu za mužnju i izvukao zemljani vrč. Usipao je zlatnu tekućinu u dvije pjegave limene šalice. “Ona i gospođa White nikada nisu bile u najboljim odnosima. Ne znam točno zašto.” Sjeo je do mene na malu klupu, dodirujući me bedrom, rukom i ramenom. Osjećala sam svaki centimetar u kojem su nam se tijela doticala. “A koji su to večernji zadaci?” Protrljala sam ruke i stavila ih na obraze. “Nema ih zapravo.” Dodao mi je šalicu i odložio vrč na do. Ispila sam dugi gutljaj. “Jabukovača?” Martin je svoju ispio u jednom gutljaju. “Tata je pravi od otpalog voća. Večernja posla su mu oduvijek bila izlika da malo cugne navečer. Mama popije koju čašu vina za posebne prigpde, ali ne voli držati alkohol u kući. Njezin je tata puno pio.” “Zar ona stvarno ne zna za to?” upitala sam, ispijajući još jedan gudjaj. Djelovali su mi preblisko kao par da bi išta tajili jedno od drugoga. “Mislim da zna, ali se pravi da ne zna kako bi tata sačuvao obraz. Zato me šalje da obavim posla svake večeri. Uglavnom zato da bih imao izliku da tati donesem šalicu jabukovače, iako ne bi trebao piti.” “Pa onda.” Zastala sam da ispijem dugi gutljaj. “Koliko ima da se razbolio?” Martin je lupkao petom o nogu klupe. “Dobio je dijagnozu prije kojih šest mjeseci.” “Karcinom?” oprezno sam upitala. “Da, debelog crijeva.” “Je li bio na operaciji?” Potvrdno je kimnuo. “Prvo su pokušali sa zračenjem. Nisu mogli sve izliječiti. Sada je na kemoterapiji. Je li tvoj tata imao rak?” “Srčani udar. Došao je iznenada.” Natočila sam si još jednu šalicu i pružila vrč natrag Martinu. “Pazi se. Ima okus soka od jabuke, ali te lako zavara.” Slama je pucketala pod trzavom nogom koze koja je očito nešto sanjala. “Dakle, ono što je onaj Frank spomenuo u baru - da si se vratio - to si se vratio doma da bi se brinuo o tati?” 88


“Mama se brine o njemu, i medicinska sestra koja ujutro dođe pomoći. Vratio sam se da pomognem oko farme.” “Gdje inače živiš?” “Seattle.” “Znači, nisi farmer?” Martin je prezrivo frknuo. “Jedva sam dočekao da pobjegnem odavde.” “Je li ti se bilo teško vratiti - mislim, zbog posla i svega?” “Učitelj sam. Došao sam čim je završilo polugodište. Sada sam na obiteljskom dopustu.” “Što predaješ?” “Tehnički odgoj.” “Aaa, predmet za smutljivce.” Martin se nasmijao. “Je, neki jesu. Ali dobri su klinci.” Opružila sam noge ispred sebe i gledala kako mi srebrne šljokice na tenisicama svjeducaju pod prigušenim svjetlom. “Misliš onda ostati, ha?” Martin je zastrugao stopalom po podu, napravivši nožnim prstom krug u prašini. “Vidjet ćemo”, rekao je i ustao. Sagnuo se da uzme vrč s tla i ulio nešto jabukovače u crvenu kariranu termosicu smještenu na polici. “Mislim da su zadaci obavljeni.” “Ne trebamo pomusti koze?” upitala sam. “Mabel je odavno prestala davati mlijeka. A Jabučko je jarac. Sad su samo kućni ljubimci.” Margaret nas je u kaputu dočekala na trijemu. “Tvoji su već otišli u krevet, dušo”, rekla je Martinu. Okrenula mi se i rekla: “Uzmi tu vreću za krumpir što je nazivaš torbicom pa idemo.” Prošla je pokraj mene i Martina, a za nekoliko sam trenutaka začula pokretanje pa brujanje motora iz njezina automobila. “Hvala na pozivu”, rekla sam Martinu. Pokušala sam mu razaznati izraz na licu, ali mu u tami nisam vidjela oči kroz debelo staklo na naočalama. “Jako mi je drago što sam upoznala Henryja, a Dotty je jednostavno divna.” “Sviđaš im se.” “Osjećaj je obostran.” Minutu sam nelagodno stajala, opirući se porivu da ga zagrlim. “Noć.” 89


“Ulazi u auto, mlada damo. Hoćeš da se nasmrt smrznem?” Margaret me grdila s otvorenog prozora auta. Zakolutala sam očima i ukrcala se. * Umočila sam vršak pomfrita u frape i blago ga promiješala krumpirićem gledajući kako konobarica klizi od stola do stola kao da je na koturaljkama. Ulijevala je kavu, primala narudžbe, brisala mrlje od prolijevanja, a uza sve to očijukala s drvosječom koji je sjedio za šankom. “Odurno”, rekla je Hannah uvlačeći se u separe. “Pomfrit ili konobaričina skvrčena guzica?” Ubacila sam krumpirić u usta i posegnula za još jednim. “Oboje.” Uperila sam krumpirić u Hannah. “Kontraaast”, kazala sam najboljim francuskim naglaskom koji sam mogla nabaciti, “je ono što čini desert kompleksnim. Ponovite za mnom, kuhari. Kontrast. Slano i slatko, mekano i hrskavo, svijetlo i tamno. S desertima moraš izbalansirati sva le osjetila.” Ubacila sam krumpirić u usta i nacerila se. “Puno je bolje s pomfritom. U ovom je prženom krumpiru za moj ukus previše krumpira, a premalo prženog, ali bolje išta nego ništa.” Hannah je odmahnula glavom i pogledom preletjela jelovnik. Do stola nam je dolepršala konobarica. “Trebaš što, Hannah ?” Čak joj je i glas bio uglađen. “Samo jednu beskofeinsku, hvala, Liz.” Hannah joj se nasmiješila i stavila opet jelovnik iza držača za salvete. “I dalje ne mogu vjerovati da znaš svakoga”, prošaptala sam. “Zar ti nikad ne nedostaje ono kada... nisi ništa nikome?” Hannah je slegnula ramenima. “Ponekad se provozam nekoliko mjesta dalje na kakvu matineju, samo da mi žena koja prodaje grickalice ne govori kako je iznenađena što liječnikova supruga naručuje kokice s maslacem.” “Ili da ti govori što misli o filmu koji ideš gledati”, kazala sam, imajući na umu Hanninu neobičnu opsesiju filmovima strave i užasa. “Upravo tako.” Kimnula je prema pomfritu. “Znaš, s obzirom na to da si profesionalna kuharica, prilično često jedeš smeće.” “Za kuhara nema dražeg obroka od onoga koji je spravio netko drugi.” Liz je stavila šalicu kave pred Hannu. Zagrizla sam slamku. 90


“Odlično si, odlično odradila festivalsku večeru”, ozarila se Hannah. “Glavešina upravnog odbora bolnice već je pitao bi li radila desert za njihovu sljedeće dobrotvornu večeru.” Zakolutala sam očima. Otkad je Hannah postala gospođa Doyle, sve se svodilo na jedno dobrotvorno prikupljanje sredstava za drugim. “Što? Pa za dobru je svrhu...” “Vidjet ćemo, Hann.” Nakon natjecanja i večere postala sam praznovjerna oko prihvaćanja bilo kakvih budućih obaveza u Guthrieju. Ne bi me čudilo ni da je Margaret već dala oglas za novu slastičarku u Penny Saveru. Hannah se nagnula natrag, ruku uredno preklopljenih pred sobom. “Svi pričaju o tebi, znaš to?” “Znaš da nisam imala nikakve veze s Jamiejevim dolaskom ovamo.” “Mislila sam na tvoju hranu, Livvy. Deserte. Svi su poludjeli za njima. Molly iz ljekarne me već pitala bi li bila voljna podijeliti recept za čokoladnu torticu.” Ispustila sam dugi uzdah. “No kad si već spomenula”, Hannah se nagnula naprijed. “Dakle... to je bio Jamie.” “Je, glavom i bradom.” Razmotala sam novu slamku i nagurala je u frape. “Bio je poprilično... pričljiv.” “Bio je poprilično pijan.” Hannah se malo ispravila u sjedalu. “Je li sve u redu?” “Dobro sam. To mi je bilo... neočekivano. Jednostavno se pojavio. Nisam mogla ništa učiniti u vezi s time.” “Nisi mi nikada spomenula da je oženjen.” Srknula sam frape. Glasno. “To nije nešto čime bih se hvalila.” Hannah je izravnala papirnatu salvetu i složila je u savršeni kvadrat. “Jesi se vidjela s njim tijekom vikenda?” “Navratio mi je u kolibu te noći, ali ne, mislim da su vjerojatno otišli idućeg dana. Nego, što mi možeš reći o kraljici keksića od oraha?” “Jane White ?” “Aha. 'Pobijedila' je na pekarskom sajmu. Ako si ne podignem letvicu, ostat ću bez posla i postati beskućnica. Probala sam se raspitati o njoj kod McCrackenovih, ali...” 91


“Kada si bila kod McCrackenovih?” “U nedjelju. Na večeri.” Gledala sam kako se na Hanninu licu izmijenilo nekoliko neprepoznatljivih misli. “Želiš činjenice ili tračeve?” “Oboje, tim redoslijedom.” “Pa, Jane je odrasla par mjesta dalje, u susjednom okrugu. Udala se za Johna Whitea, čija obitelj posjeduje mali lanac trgovina mješovitom robom, uključujući i jednu ovdje u Guthrieju. Imaju četvero djece koja sva žive u ovom kraju i vode trgovine.” Zavrtjela sam prst u zraku, dajući joj tako znak da ubrza priču. “Prijeđi na sočne detalje.” “Pa, muž joj je preminuo prije četiri godine. Doživio je moždani udar, i to baš usred odjela sa svježim voćem i povrćem.” “To ne bih nazvala tračem.” “Stvar je u onome što se dogodilo nakon toga. Nekoliko mjeseci nakon što je umro gospodin White, Margaretin muž doživio je srčani udar. Nedugo nakon toga Jane se počela zanimati za pekarstvo. Margaret je mjesec dana nakon toga prvi put izgubila na natjecanju.” “Uznemirujuća količina srčanih oboljenja u ovom mjestu.” Hannah je pogledom mjerkala tri preostala krumpirića na mom tanjuru. “Pušenje i loša ishrana, kod obojice, ali nisi to čula od mene.” “No dobro, Jane je pretočila svoju tugu u novi hobi. U čemu je problem?” Hannah se na brzinu osvrnula po zalogajnici i nagnula se bliže k meni. “Pa, priča se da je bilo nečega između Jane White i Margaretinog muža, gospodina Hurleyja.” “Ma daj.” Hannah je slegnula ramenima. “Vjerojatno je samo glasina. Ali bi moglo objasniti zašto je Margaret počela gubiti a Jane počela pobjeđivati. Je li Margaret bila uznemirena zbog sajma?” “Da vidimo, u početku je samo buljila ravno pred sebe kao da je u komi. Kad smo se vratile u pansion, bila je hladna. Oraspoložila se kod McCrackenovih, ali...” “Margaret je bila kod McCrackenovih?” “Da.” “Dakle, nije bio spoj?” Hannah je začudo djelovala kao da joj je laknulo. 92


“Ne znam. Bila je to obiteljska večera.” Podigla sam ruke pred lice. “Nosila sam haljinu.” Hannah je zafrktala. “Koju?” “Onu na točkice.” Nagnula sam se naprijed i položila lice na Formicu. Hannah je skinula papirnati poklopac s čašice vrhnja za kavu i usipala ga u šalicu. “I kakav je bio?” “Martin?” Slegnula sam ramenima. “Sramežljiv. Ali drag. Djeluje mlade kad je kod kuće.” Primijetila sam da sam zgužvala ubrus u lopticu. “Ne znam. Lijepo je mirisao. Poput logorske vatre.” “Bila si mu dovoljno blizu da ga pomirišeš.” Nije to izgovorila kao pitanje. “Samo na trenutak.” Nije mi bio prvi put da sam tog dana razmišljala o osjećaju njegove ruke pritisnute o moju. “Da si ga samo vidjela kako je svirao violinu na plesnjaku. Nevjerojatan je. Mogla bih ga gledati kako svira cijelu noć.” “Sviđa ti se”, rekla je Hannah glasom punim nevjerice, kao da je upravo saznala da su vanzemaljci stvarni. Zabila sam zadnji hladni krumpirić u hrpu soli na tanjuru i utrpala si ga u usta. “Jesi li upoznala Henryja?” “Jesam.” Nasmiješila sam se. “On je super.” “Znaš da ti ne mogu sve otkriti, ali”, Hannah je prošaptala, “je li ti Martin rekao za Henryjevo stanje?” “Znam da ima rak debelog crijeva, da mu ga nisu mogli potpuno ukloniti, što zvuči loše. Martin kaže da je sad na kemoterapiji.” Hannah je potvrdno kimnula i spustila pogled. “Pa, drago mi je da ti je rekao. Ne bi bilo dobro da se previše vežeš.” Namrštila sam se. “Uz Henryja ili uz Martina ?” “Uz obojicu.” Hannah se okrenula i mahnula konobarici. “Natoči mi još, molim te, Liz. Kad stigneš.” “Zašto?” Trudila sam se ostati smirenog glasa. “Mislim, očito je da Henryju nije dobro. Mogla bih ga odnijeti uz stubište skupa s vrećom od dvadeset kila brašna, ali...” “Martin se vjerojatno neće dugo zadržavati ovdje. Čula sam da je otišao odavde istoga dana kad je maturirao i da je otišao najdalje što je mogao. Jednostavno ne bih htjela da te povrijedi, Liv.” “Otkad se ti to zabrinjavaš zbog toga što bih se ja mogla previše vezati uz nekoga?” upitala sam, iako mi je želudac treperio. Zbog Martina sam imala osjećaj 93


da bi se dalo živjeti u Guthrieju. Nisam htjela razmišljati o njegovu odlasku. Tek smo se upoznali. “Ja sam kraljica ležernih odnosa. Je li tako?”

94


Osmo poglavlje

Došla sam do “Slatkog javora” zaobilaznim putem. Pansion je bio u mraku, vrijeme za posluživanje večere je odavno bilo prošlo, a tama je vladala i u kuhinji, osim što je u jednom kutu gorjela mala stolna svjetiljka. Margaret je sjedila u jednoj od stolica za ljuljanje, stopala čvrsto na tlu, i gledala u tamu. “Oho”, rekoh. “Nisam očekivala da ću ovdje naići na bilo koga.” Margaret je posegnula za vinskom čašom i nagnula se unatrag. Na radnoj je površini stajala otvorena boca pa sam si natočila čašu i sjela u drugu stolicu za ljuljanje. “Nadam se da ne smetam. Mirna noć?” “Kao što je i bilo za očekivati.” “Došla sam samo izvući tijesto za peciva od cimeta da se digne preko noći.” “Hmm.” Stolica je zaškripala kada sam se zaljuljala unatrag. “Žao mi je zbog keksića”, rekla sam tiho. “Stvarno me nikada prije nisu iznevjerili.” Margaret je jedva primjetno kimnula glavom. “Drugi put neću biti tako puna sebe.” Naslonila se natrag u stolici i počela se ljuljati, otisnuvši tek tad stopala od tla. “Bili su ukusni.” “Molim?” “Makroni. Bili su dobri keksići. Meni su bili najbolji.” “Ozbiljno?” “Svakako su bili bolji od bilo kojeg keksića od oraha”, Margaret je promrmljala 95


u čašu vina. “Pa da, je li tako?” Ramena su mi se spustila tri-četiri centimetra dalje od ušiju. Sad kad nije bilo buke ventilacije i ritmičkog mlataranja miksera, imala sam osjećaj kao da sjedimo u kuhinji bilo koje seoske kuće. Osjećala sam se toplo i sigurno. Margaret je iskapila čašu. Ustala je, stavila crvenu vrpcu koju je motala među prstima u džep suknje pa izvukla presavijeni komad papira i pružila mi ga. “Dotty je bila skoknula ovamo da vrati neke tanjure. Ostavila ti je ovo.” Na listu je rukom bilo načrčkano “Olivia.” Podigla sam obrve. “Nisam pročitala. Ugasi svjetlo kad budeš gotova”, rekla je Margaret uputivši se prema salonu. “I nemoj ostajati do kasna, moraš biti tu u šest ujutro. Klub rotarijanaca se sastaje i doručkuje točno u sedam i trideset.” Nagnula sam se bliže stolnoj lampi i otvorila pismo. Draga Olivia, Marty je stavio nove žice na cimbala i čekaju te spremna za prvu lekciju. Jesi li slobodna u subotu popodne oko jedan? Dovedi psa. Puno pozdrava, Henry McCracken Preplavio me val topline, kao da sam upravo otvorila vrata peći za kruh. Gutnula sam pisamce u džep jakne od felpe i otišla potražiti tijesto za peciva od cimeta. Pita od jabuke koju sam držala u krilu tijekom kratke vožnje,od pansiona do farme McCrackenovih grijala mi je bedra. Margaret je inzistirala da ponesem jednu od novih pokusnih pita da je Dotty proba. Tijekom tjedna nakon prikupljanja novca za knjižnicu sve sam svoje frustracije pretočila u usavršavanje pite od jabuke. Muškatni oraščić, piment i kardamom dodavali su se i oduzimali u količinama od osmine čajne žličice. Oguljeni su sanduci jabuka s farme McCrackenovih, izvađena im je jezgra i narezalo ih se za nekoliko pita, od kojih je svaka sadržavala različitu kombinaciju voća. Glavni kuhar Al i ja proveli smo jedno cijelo poslijepodne raspravljajući o prednostima i manama kukuruznog škroba naspram indijske marante. Na kraju tjedna osjećala sam se poput poremećenog spoja Sherlocka Holmesa i Christophera Kimballa, posve utrnulog nepca. Salty je sjedio uspravno na stražnjem sjedalu i gledao kroz prozor koji sam mu pritvorila. Margaret mi je dobacila prijekoran pogled s vozačkog sjedala. “Henry je tražio da dođe s nama.” 96


“Zaslinit će mi sav prozor.” “Mogli ste me pustiti da idem svojim autom.” Margaret je inzistirala da do McCrackenovih idemo jednim autom. Njezinim. Čim sam otvorila vrata, Salty mi je skočio preko sjedala u krilo, prešao je repom po Margaretinom licu i malo je falilo da šapama stane na kutiju s pitama prije nego što je iskočio iz auta. Dokaskao je do praznog tora za koze. Slavodobitno sam podigla nepogaženu pitu u zrak. U predsoblju nas je dočekao miris pečene piletine i luka srebrenca. “Evo nas”, viknula je Margaret. “Uđite”, začuo se prigušeni povik iz kuhinje. Dotty nam je izašla u susret, s pregačom od karirane tkanine obavijenom oko bujnog struka. “Ptica je skoro pa gotova”, rekla je Margaret. “Htjela sam da sve bude spremno za večeru pa da se ne morimo žuriti natrag.” Okrenula se prema meni. “Bok, Olivia. Baš lijepo od tebe”, rekla je uzimajući mi pitu iz ruku. “Henry se veseli tvom posjetu cijeli tjedan. U dnevnoj je sobi.” Ona i Margaret nestale su u kuhinji. Dok sam stajala sama u hodniku, spopao me val stidljivosti. Lagano sam pokucala na vrata prije nego što sam provirila glavom. “Bok”, javila sam se. “Uđi, uđi”, oglasio se Henry. Sjedio je na kauču u zelenkasto-plavom džemperu uz koji mu se sjajem isticala gusta sijeda kosa. Preko krila mu je ležala jarko crvena dekica, ispod koje su provirivala dva stopala u vunenim papučama. “Oprosti što ne ustajem, ali to mi više ne ide kao nekad.” “Nema potrebe.” Henry se nagnuo u stranu da pogleda iza mene. “Dakle, nema psa?” “Sranje!” Otrčala sam do prednjih vrata. Vratila sam se sa Saltyjem koji me dopratio u stopu. “Evo ga. Gdje da se smjestimo?” Henry je potapšao kauč. “Sjedni pored mene. Bit će mi lakše pokazivati ti što da radiš.” Salty je otišao ravno k njemu i zavrtio repom, njuškajući Henryjevu ispruženu ruku. Liznuo ju je jednom, pa legao pokraj njega na pleteni tepih. Cimbala su stajala na stoliću za kavu pred nama. Bio je to prekrasan instrument, od blijedo poliranog javorovog drveta u obliku pješčanog sata, s četiri mala srca izrezbarena u parovima na oba kraja. “Napravili ste ovo za Dotty ?”

97


“Još dok sam joj udvarao.” “Mogu li?” posegnula sam za cimbalima. “Naravno.” Stavila sam ih u krilo. Drvo na dnu bilo je izlizano i ležalo mi je u krilu kao da je onamo i pripadalo. Henry se nagnuo i okrenuo mi instrument u suprotnom pravcu. “E sad, ključevi za zatezanje žica su uvijek slijeva, a desno je dio gdje prebireš po žicama. Baš kao i s bendžom, zapravo, samo što ti je u krilu. “S koliko ste godina ovo napravili?” “Mislim da mi je bilo šesnaest.” Trznula sam kažiprstom prvu žicu. “Sigurno se bila sva raznježila.” “Prije bih rekao razdražila. Bila je vatrena cura.” Zaroktao je od smijeha. “Dotty je uporno tvrdila da od muzikalnosti nema ni 'm', a ja sam bio navalio da joj dokažem suprotno. E sad”, podignuo je mali drveni klip, “ovo ti je štapić za pritiskanje žica.” Nagnuo se prema meni i primio me za lijevu ruku. Mirisao je na losion za kosu i mentol-bombone. “Drži ovako. A sad pritisni treći prag.” Henry je gurnuo ruku u džep džempera i izvukao smeđu plastičnu trzalicu za gitaru. Brzim potezom ručnog zgloba zaprangijao je po sve četiri žice. Prostorijom se prolomio melodičan akord. “Vidiš, odabrao sam za nju cimbala zato što ih je tako lako naučiti svirati. Trzalicu koristiš samo na prvoj žici, onoj koja ti je najbliža - sve druge žice su zujalice. Da ti pokažem.” Henry je uzeo instrument sebi u krilo i čvornatim prstima zasvirao pjesmu “Idi kaži tetki Rhodie.” “I što se na kraju pokazalo?” “Na što misliš?” “Je li se pokazalo da ima barem 'm' od muzikalnosti?” “Ne.” Na spomen su se kutovi Henryjevih usana trznuli prema gore. “Nimalo. Sad ti probaj.” Stavio mi je instrument natrag u krilo. Slijedeći Henryjeve nježne upute, duboko sam udahnula i zasvirala, nalazeći note s lakoćom i prepuštajući se melodiji. S drugog kraja sobe odjednom se začulo pljeskanje. Dotty je stajala na vratima radosno se smiješeći. Iza nje je bila sjena Margaret koja je zakopčavala kaput. “Livvy, ovo je divno! Tako sam sretna što opet čujem kako netko svira moja cimbala.” 98


“Prirodno je nadarena”, rekao je Henry. Spustila sam pogled prema cimbalima, pokušavajući prikriti činjenicu da sam se zbog Henryjeva komplimenta osjećala kao da sam osmogodišnja djevojčica koja je upravo dobila zlatnu zvjezdicu. “Očekujemo koncert popodne”, kazala je Dotty. “Mi ćemo samo malo u šoping. Vraćamo se brzo.” Poslala je Henryju pusu i nestala u hodniku. Kad su se prednja vrata uz škljocanje zatvorila, Henry se zavalio i naslonio na kauč. Pritisnuo je dlanovima lice, prekrivajući oči. Kad je razmaknuo ruke, lice mu je izgledalo starije, išibano vremenom, iscrpljeno. Sjedili smo i slušali kako se uz brundanje pali motor automobila i šljunak krčka pod gumama. Kad je prostorija naposljetku utonula u tišinu, Henry mi se okrenuo. “Bi li mi učinila jednu uslugu?” “Naravno”, rekla sam ustajući. “U štaglju ispod drvene klupe je...” “Jabukovača?” Henry se nasmijao. “Marty ti je već odao moju tajnu, je li?” “Podijelili smo malo vaše tajne prošle nedjelje navečer”, rekla sam smiješeći mu se. “Božanstvena je. Odmah se vraćam.” Iznenadila me svježina zraka pod blistavim suncem. Salty je našao svoje kozje prijatelje i nježno ih pronjuškao. Uzela sam crvenu kariranu termosicu s police i usipala jabukovače. Kad sam se vratila, Henry je spavao. Na nožnim sam prstima izašla iz dnevne sobe i uputila se hodnikom prema kuhinji da potražim čaše. Zidovi su bili prekriveni fotografijama, nasumično obješenima bez obzira za kronologiju. Crno-bijela slika Henryja i Dotty kako plešu stajala je do izblijedjele instamatic slike u boji tri mršava dječaka, nasmijana i bez majica. Svaki je u rukama držao ribu dužine vlastite ruke. Prepoznala sam najmanjeg. Čak i kao dječak, Martin je imao ozbiljno, odlučno lice. Nisam znala da Martin ima braću, no nije bilo sumnje da su sva trojica Henryjevi sinovi, iako su starija dvojica malo više nalikovala Dotty nego ocu. U središtu zida nalazila se svečana slika s vjenčanja Henryja i Dotty, sa svatovima poredanima na stubištu. Iza Dotty je stajala njezina kuma. Trebao mi je trenutak da shvatim da je to Margaret. Izgledala je poput brinete-blizanke Rite Hayworth iz vremena “Gilde”, s dugim pramenovima što su joj se valovito spuštali niz leđa i kratkom niskom bisera oko vrata. Nikako mi nije bilo jasno da se udala tek u nešto starijoj dobi. Dograbila sam dvije staklenke koje su se sušile na emajliranom pultu do sudopera i otišla natrag u dnevnu sobu. Henry je zatreptao, na trenutak djelujući izgubljeno, a onda podignuo bradu prema meni u znak pozdrava. Salty je bio zauzeo 99


moje mjesto na kauču i Henry se nagnuo da ga počeše po trbuhu. Sjela sam na stolicu preko puta, stavila dvije čaše na stol i napunila ih do pola iz termosice. “Nema potrebe da se pravimo pristojni.” Nekoliko sam trenutaka oklijevala, a onda odvrnula poklopac termosice, napunila obje čaše do vrha i pružila mu jednu. “Tako je bolje.” Jabukovača je bila hladna i opora. “Martin mi kaže da je sami pravite?” “Marty je napravio ovu turu. Nije loša. Ali da, naučio sam sve svoje sinove. Mene je naučio moj otac. Dobar način da se iskoriste lošije jabuke.” “Jako dobar način”, rekoh, ispijajući još jedan dugi gutljaj. Henry je iskapio čašu i stavio je na stolić. Posegnula sam za termosicom i ponovno nam napunila obje čaše. “Dotty se to nije sviđalo. Dečki bi se tu i tamo bavili time dok su odrastali, ali tako je to s dečkima. Uvijek sam govorio da je bolje da se uvale u nevolje doma nego vani u gradu.” “Pa, sad su barem dečki dovoljno stari da se ne morate više toliko brinuti zbog njih.” “Sigurno nemaš djece.” Henry je noktom prsta kucnuo staklenku po strani. “Marty možda i jest sve bliže četrdesetoj, ali to ne znači da se ne brinemo zbog njega, i Dotty i ja.” “Zbog Martina? Zašto?” upitala sam. Iskapila sam čašu i zaokupila se poklopcem termosice, nastojeći ne djelovati preznatiželjno. Nagnula sam se da dopunim Henryjevu čašu, nadajući se da ću mu skrenuti pažnju s toga što zabadam nos u tuda posla. “Nemam pojma što taj dečko radi u gradu.” “Predaje, je li tako? Što fali tome?” kazala sam. “Kad je Marty bio dijete, nismo ga mogli zadržati u kući ni dovoljno dugo da ga operemo i nahranimo. Proveo je više sati u šumi ili u polju negoli kod kuće.” Nagnula sam se naprijed. Htjela sam čuti još. “Pazi, svi moji sinovi su spretni s rukama. Mark ima malu mljekaru u Shelburneu.” Henry je nagnuo čašu. “Ethan je preuzeo jabuke i božićna drvca i uzgaja povrće za nekakvu zadrugu - ili kako se to sada zove? Ljudi mu plate unaprijed i pokupe povrće svakog tjedna, uglavnom. Eh, ali Marty” - obrisao je usne o rukav džempera - “on je bio prirodni talent. Nježan s konjima. Mogao je uzgojiti 100


bilo što po bilo kakvom vremenu.” Henry je pogledao kroz prozor s čipkastim zavjesama. “Mislio sam da će on biti taj.” Pogledala sam u čašu. “Taj?” dobroćudno sam upitala. “Nemoj se sramiti, mala. Natoči si još jednu. Bih i ja rado, ali ne smijem jer sam na kojekakvim lijekovima.” Ispraznila sam si termosicu u čašu. “Nego, zašto si ti otišla?” upitao je Henry. “Otišla?” zbunjeno sam pitala. “Od kuće? Bili smo samo ja i tata. Kad je umro, ostala sam samo ja. I nismo imali kuću ni ništa, samo smo iznajmljivali stan, tako da nisam imala osjećaj kao da išta napuštam.” “Koliko ti je bilo godina?” pitao je. “Šesnaest.” Henry je izgledao kao da bira između stotinu pitanja, ali se odlučio na ono jednostavno. “Što te dovelo u Guthrie?” “Ah.” Soba je odjednom djelovala toplo. “Samo mi je trebala promjena sredine.” “Pa, ovo ti je vjerojatno povelika promjena.” “Moglo bi se tako reći”, kazala sam smiješeći se. “Sigurno si ostavila puno prijatelja za sobom.” “Zapravo i ne.” Čeprkala sam po mucicama na džemperu. “U svakom slučaju, mislila sam da je Martin ovdje da pomogne oko farme, ali zvuči kao da je Ethan preuzeo.” Henry je nagnuo glavu u stranu. “Pa, da.” I dalje sam čeprkala. “Dakle, ništa od prijatelja?” “Nisam baš imala vremena za njih. Samo kolege s posla. Radila sam non-stop.” “Jesi li na poslu imala kakvog posebno bliskog kolegu?” “Ne.” Jabukovača se bila malo ugrijala, ali je i dalje glatko klizila niz grlo. Henry se nagnuo naprijed. “Čak ni posebno bliskog kolegu s kariranim hlačama?” “Aha!” uzviknula sam, uperivši prstom. “Henry McCracken, jeste li vi to upravo prenijeli trač?” “Mlada damo, svi tračevi iz mjesta prođu kroz ovu dnevnu sobu. Ne bih ih 101


mogao izbjeći ni da želim.” “Imat ću to na umu”, promrmljala sam u teglicu. “Onda?” “Onda što?” “Posebno blizak kolega?” “Ne.” Ustala sam i otišla preko prostorije do kamina. Na trenutak mi se zavrtjelo u glavi i uhvatila sam se za rub kamina da povratim ravnotežu. “Nema nikog i ničega posebnog. Tako je lakše otići.” Prišla sam prozoru i provirila van. Salty je ustao s kauča, napravio tri kruga po sobi pa opet legao, ovaj put s glavom u Henryjevom krilu. Henry ga je pogladio po baršunastoj dlaci iza uha. “Sjedni, dušo. Činiš me nervoznom.” Osjećala sam se kao da će mi glava prsnuti od jabukovače. “Nije da sam otišla tek tako”, promrmljala sam. Henry me je pogledao u oči, čekajući. “Zadnje noći što sam bila u Emersonu - na svom starom poslu - bila je velika svečanost i tražili su da poslužim tortu pečena Aljaska na tradicionalan način, što znači zapaljenu. Stajala sam u toj svečanoj dvorani, iza mene su stajale stotine gostiju - ljudi kojima sam pomagala da slave rođendane, vjenčanja, krštenja i godišnjice - i onda me odjednom ošinulo.” Stavila sam glavu u ruke i nagnula se naprijed. “Stajala sam tamo i nisam mogla razmišljati ni o čemu drugome osim o tome kako ovo nije moj život. A Jamie - gospodin Karirane Hlače - on je tamo bio sa svojom...” Glas mi je malo po malo utihnuo. Pogledala sam u pod. “Sa svojom obitelji?” upitao je Henry. Pogledala sam kroz prozor, izbjegavajući Henryjev pogled. “Osjećala sam se kao potpuni idiot. Jer, ono, naravno da je to bio njegov pravi život, a ja sam bila samo neka strana zemlja koju je posjećivao s vremena na vrijeme.” Dlanovima sam pritisnula oči. “Sve mi se odjednom bilo razbistrilo.” Pogledala sam ga. “Znate onu scenu iz Dickensova romana kada se klinac licem zalijepi za izlog pekarnice i gleda unutra?” “ Oliver Twist.” “Točno. I izgara od želje da pojede jednu od onih torti. Nema što ne bi učinio. Tako se ja osjećam otkad mi je tata umro.” “Kao da želiš torte?” upitao je Henry. “Zato si postala slastičarka?” “Kao da stojim napolju - izvan svega. Kad sam bila u Emersonu, samo sam se još 102


više tako osjećala. Nisam više htjela biti tamo.” “Zvuči kao dobar razlog za odlazak.” “Pa, da. Recite to vatrogasnoj službi.” Henry je dohvatio dekicu koja mu je pokrivala koljena i podigao je prema bradi. “Misliš da je Guthrie gradić po tvojoj mjeri?” Ispustila sam uzdah. “Ne znam. Morat ćete pitati Margaret. Sve mi se čini da je na njoj da to odluči.” “I na tebi, mlada damo. Nemoj to zaboraviti. I nemoj previše odugovlačiti s odlukom. I nedonošenje odluke je na neki način donošenje odluke. Uostalom, iznenadila bi se što se sve zna dogoditi jednom kad se skrasiš.” Otvorila su se prednja vrata i oboje smo se trgnuli. “Bok, tata”, doviknuo je Martin. Ušao je noseći visoku drvenu motku označenu izblijedjelim obojanim trakama - jedna zelena, jedna žuta, jedna plava, i jedna crvena. “Označio sam sve drveće.” Gledao je Saltyja, kojem je glava i dalje bila položena u Henryjevo krilo. “Tata, jesi li ga možda našao među kozama?” “Je li bilo dovoljno trometarskih?” “Barem četiri tuceta. Taj pas...” “Sigurno si ih izmjerio kako treba? Malo si zahrđao. Ne želimo da ljudi pričaju kako su precijenjene.” “Koristio sam štap, tata. To nije...” “Učio sam sad tu malo Oliviju svirati cimbala.” Martin je preletio pogledom po sobi i spazio me kako sjedim u kutu. Slabašno sam mu mahnula. “Hej.” Martinov ulazak u sobu nagnao me na to da postanem svjesna činjenice kako sam upravo otkrila sve svoje tajne njegovu ocu. I da mu otac možda neće biti oduševljen njegovim - prijateljstvom? - s “vatrenom” preljubnicom, na koliko god žica svirala. Martinov se pogled spustio na prazne staklenke i termosicu što mi je stajala na podu pored noge. “Učite svirati cimbala. Da. Vidim.” Okrenuo se ocu. “Kako je prošlo?” Henry mi se nasmiješio. “Prirodni je talent. Livvy, nosi ih doma i vježbaj. Idući put se možemo pozabaviti prangijanjem.” Protegnuo je malo leđa i okrenuo se Martinu. “Mislim da sam spreman izvaliti se malo prije večere. Bi li otpratio Oliviju?” 103


“Naravno.” Martin je posegnuo za staklenkama. “Pusti, ja ću”, rekla sam poskočivši. Nagnula sam se i kratko Henryja poljubila u obraz. “Puno vam hvala na lekciji.” “Hvala na ugodnom društvu.” Uhvatio mi je ruku i stisnuo je. “Navrati kad god poželiš.” “Hoću”, obećala sam. “I dovedi psa.” Dotty je stigla kad sam ispirala čaše. Posjela me za kuhinjski stol i obasula pitanjima. Dok se Martin vratio u prizemlje, već sam pila treću šalicu kave i jela drugu krišku pite od jabuka. “Dakle, Livvy, živi li ti mama u Bostonu?” upitala je Dotty. “Ne”, rekoh. “Umrla je prije nekoliko godina.” Martin si je natočio šalicu kave i sjeo pored mene za kuhinjski stol. “Termosica?” prošaptao je. “Vraćena u štagalj.” Dotty je izrezala debelu krišku pite i stavila je pred Martina. “Žao mi je zbog tvojih roditelja”, kazala je. “Imaš kakvih rođaka?” Pažljivo sam gledala Martina kako uzima prvi zalogaj. Oči su mu se zatvorile dok je žvakao, a kad je progutao, s usana mu se oteo mali uzdah zadovoljstva. “Ne, samo ja.” “Pa, onda nema dvojbe. Bit ćeš s nama za Dan zahvalnosti.” “Ovaj...” kazala sam gledajući Martina kako vilicom grabi još jedan veliki komad. “Nisam baš tip za obiteljske blagdane.” Zadnji Dan zahvalnosti sam provela sjedeći na klupi uz Plymouthsku stijenu i jedući sendvič s puretinom. Martin je uhvatio komadić jabuke koji mu je skliznuo s vilice. “Previše muškatnog oraščića?” Pogledi su nam se susreli na jedan kratak trenutak. “Ne.” “Gluposti”, rekla je Dotty preko ramena dok je izlazila iz kuhinje. Podigli su mi se kutovi usana. “Kakva je kora?” Martin je protrljao usta nadlanicom. “Vi ljudi niste normalni. Toga si svjesna, je l' tako?” “Koji ljudi?” “Slastičari”, kazao je, nabadajući i stavljajući u usta posljednji komad pite. “Mogu te odbaciti doma kad budemo gotovi.” “Ne moraš.” 104


“Jesi li sigurna da si u stanju voziti?” “Auto mi je ionako kod pansiona. Mislila sam prošetati. Saltyju treba da se malo progiba.” “Prošetat ću s tobom.” Odnijela sam šalicu i tanjur do sudopera, pokušavajući sakriti osmijeh što mi se nezaustavljivo širio od uha do uha. Salty je trčao ispred nas po širokom polju dok smo hodali prema javorovom šumarku što je odvajao pansion od farme McCrackenovih. Busenovi divlje mrkve su se sasušili u guste grude i njihovi su me zamrznuti rubovi škakljali po dlanovima dok sam ih doticala u prolazu. Martinu su ruke bile nagurane u džepove jakne. Hodali smo jedno do drugog dok nam je popodnevno sunce grijalo potiljke. Martin je skratio korak kako bi ga uskladio s mojim. Hodali smo u tišini, slušajući vrane iznad nas kako grakću jedna drugoj. “I, kako je bilo na poduci?” upitao je Martin. “Super. Ne mogu vjerovati da je tvoj tata napravio ta cimbala. Zvuče prekrasno.” “Nisam ni znao da ih je napravio sve dok tebi nije spomenuo.” “Ozbiljno? Ne mogu vjerovati. Sjajna su. Jesi li ih kada svirao?” Krišom sam ga pogledala postrance. Kosa mu je padala u oči i izgledao je kao da se nije brijao nekoliko dana. “Igrao sam se s njima kad sam bio mali, prije nego što sam se uhvatio violine.” Ubrao je stabljiku divlje mrkve u prolazu, prelazeći joj palcem po isušenim rubovima. “A kada je udario po jabukovači?” “Odmah čim ti je mama otišla u šoping s Margaret.” “O čemu ste vas dvoje pričali?” Martinov glas je bio tako tih da ga skoro nisam ni čula. Nasmiješila sam mu se. “Pričao mi je kako su on i Dotty očijukali. Ne mogu vjerovati koliko se dugo već znaju.” “Svi se oni toliko znaju - Margaret im je bila kuma.” “Vidjela sam fotografiju s vjenčanja u tvom hodniku. Bože, bila je prelijepa.” Martin je potvrdno kimnuo. “I John White je na toj slici - znaš vjerojatno njegovu djecu, vode trgovinu mješovitom robom. On je oženio Jane White.” “Jane White, Margaretinu zakletu neprijateljicu?” Nasmijao se. “Glavom i bradom. Burt, Bonnien djed, bio je tatin kum. A svećenik koji ih je vjenčao bio je Tomov ujak.” 105


“Nisam se nikada nigdje zadržala duže od tri godine. Ne mogu se zamisliti da provedem cijeli život s istim ljudima.” “Ni ja.” “Jesi li zato otišao odavde?” upitala sam. “Zvučiš kao moj tata.” “Pa zašto si otišao iz Guthrieja?” Martin je bacio cvijet na do. “Jedan je moj brat napravio dijete svojoj curi kad su bili u srednjoj školi. Preskočio je faks i odmah krenuo raditi za tatu. Onda se moj prijatelj Frank - iz bara - uvalio u istu situaciju s Bonnie. Činilo se kao da su svi oko mene nekako zaglavili. Žena, djeca, životinje, kuća, farma. Nisam se htio zatrpati hrpom odgovornosti prije nego što sam imao priliku putovati, svirati i tako to.” “To ima smisla”, rekla sam, osjećajući zbunjujuću mješavinu suosjećanja za njegovu potrebu da se ne osjeća kao da je u klopci te s druge strane izgarajuću želju da saznam što danas misli o istim tim stvarima. Prestala sam hodati na trenutak i navukla odrpanu ljubičastu pletenu kapu preko kovrča. “Henry je pričao o tebi. I tvojoj braći. Ali uglavnom o tebi.” Martin mi se okrenuo licem, lagano razmaknutih usana. Izgledao je tako ranjivo. “Zabrinut je za tebe. Želi da budeš sretan.” “Želi da budem ovdje.” “Bi li mogao biti sretan ovdje?” I sama sam se pitala isto to. Martin se sagnuo, s da pokupio šaku kamenja pa ih počeo pojedinačno bacati na drveće. “Moj tata je tvrdoglav i star čovjek. Zacrtao si je u glavi kako bi mi život trebao izgledati kad mi je bilo jedanaest godina i otad se nije predomislio, ma što god ja rekao ili učinio.” “Pa, meni je rekao da misli da grad nije za tebe. Da pripadaš negdje drugdje.” “Točno. Ovdje.” Slegnula sam ramenima. “Ako će ti biti išta lakše, i meni je isto očitao bukvicu. Taj čovjek zbilja nema dlake na jeziku.” Martin se nasmijao i izraz lica mu se smekšao. “Da, kada želi nešto reći, on to i kaže. Nadam se da te nije previše gnjavio.” “Ah, ne. Samo je htio znati što radim ovdje i kada ću se skrasiti.” “Onda znaš o čemu pričam.” 106


Nasmijala sam se. “Uletio si u pravi tren. Nisam navikla da se itko zanima za moju budućnost.” “To ti ne vjerujem.” Martin je oko dva prsta motao komad sijena koji je maločas bio iščupao iz da. “Ehm. Moj tata je bio jedan od onih što žive od danas do sutra. Nije baš bio orijentiran na budućnost. A moja mama... nije joj baš leglo majčinstvo. Otišla je kad mi je bilo oko devet mjeseci. Otac me odgojio.” “Je li bilo teško?” “Njemu da - ne mogu sebe zamisliti tako samu s malim djetetom. Mislim, imam trideset dvije godine i jedva se uspijevam brinuti za sebe.” “Da si odavde, sad bi već bila baka”, promrmljao je Martin. “Bio je stvarno dobar otac. A za ono što mi nije mogao pružiti sam imala Judy Blume1.” “'Deenie'?” upitao je. “Naravno, i 'Bože, jesi li tu? Ja sam, Margaret'. I ne zaboravi 'Zauvijek'“ Martin se zacrvenio. “Odrastao sam s puno rođaka.” “To je sigurno bilo lijepo.” “A ti?” Nikada se prije nisam osjećala tako užasno usamljeno kao što sam se osjećala tog trenutka. “Ne - starci su mi bili jedinci, i on i ona.” S Martinova je lica nestao osmijeh i ušutio je na minutu prije nego što je upitao. “Ako smijem pitati, koliko mu je bilo godina? Tvom tati?” “Samo pedeset tri.” Martin je šutnuo kamen, koji je odletio u visoku travu. “A koliko je tebi bilo godina?” “Šesnaest. Od rujna sam službeno duže na ovom planetu bez njega nego što sam bila s njim.” Martin je uzdahnuo. “To je koma.” “Jest. Prvih sam par godina samo razmišljala kako ga neće biti ni u jednom mojem velikom životnom trenutku. Kako neće gledati kako maturiram, kako me neće odvesti pred oltar, kako neće upoznati svoju unučad.” Slegnula sam ramenima. “Nisam na kraju napravila ništa od toga, pa očito na kraju nije bilo ni bitno.” “Misliš da nisi to sve napravila zato što je umro?” pitao je Martin. “Ne znam. 107


Možda. Dugo vremena mi se činilo kako nema smisla ništa raditi, zato što neću više ništa moći podijeliti s njim.” Martinu su se usne skupile i okrenuo je lice od mene. “Ajme, oprosti. Tako mi je žao.” Zastala sam i posegnula mu za rukom da ga zaustavim. “Ja tu samo blebećem o svom tati, a...” “U redu je.” “Nije u redu.” Probala sam mu uhvatiti pogled ali nisam uspjela. “Bila sam mlada i dogodilo se iznenada. Doživio je srčani udar. Skroz druga stvar. Tvoj se tata liječi.” “Da.” Martin se opet okrenuo prema brdu pa smo se počeli penjati. “Dakle, nisi završila srednju?” “Bilo mi je malo teško ostati motiviranom.” “Kako ti se mama nosila s tim?” Gurnula sam ruke u džepove jakne. “Nije se uopće nosila ni sa čim.” Martin je zastao na trenutak, djelujući zbunjeno. “Nije se vratila nakon što ti je tata umro?” Odmahnula sam glavom. “Tko se onda brinuo o tebi?” “Imala sam šesnaest godina. Mogla sam voziti auto i znala sam si napraviti nešto za jelo. Mama je rekla da će to biti dobro za mene - 'iskustvo rasta', mislim da je to tako nazvala. Tada je živjela negdje gdje su cure rađale djecu s trinaest godina.” “Ja nisam mogao markirati sat u školi a da me netko ne vidi i tuži starcima.” Martin me pogledao, lica punog pitanja. “Kako si preživljavala? Mislim, jesi li morala raditi?” “Tata mi je imao životno osiguranje. A i uostalom, bila sam prezauzeta da bih imala posao.” “Prezauzeta čime?” “Onime što bi svaka tinejdžerka činila da ima stan u gradu bez roditelja.” Nekoliko sam minuta hodala pred njim, a onda se okrenula. “Nego, reci mi, što radiš s onim svojim velikim štapom”, kazala sam, želeći promijeniti temu. Martin se zakašljao. “Molim?” “Onaj koji si unio u kuću, s trakama.” “Ah, da.” Martin je izgledao kao da mu je laknulo. “To je za mjerenje božićnih drvaca.” Razmaknuo je kosu s lica. “Kad smo bili mali, tata nam je visinu mjerio 108


štapom pa nam onda dodijelio boju koja je bila najbliža našoj visini. Natjecali smo se tko će imati najviše drvaca svoje visine.” Nasmiješio se. “Mislim da je prije njega štap pripadao njegovu ocu.” “Znam da će ovo zaprepastiti jednog farmera kao što si ti”, kazala sam, “ali kad sam odrastala, mi smo imali lažno drvce. Sjećam se kako sam sjedila na vrhu stubišta i gledala tatu kako puši i psuje dok savija grane prema deblu. To je uvijek bio prvi znak Božića.” Martin se nasmijao. “Moj tata bi vješao žaruljice na daščaru u kojoj je prodavao drvca. Svake godine, dan nakon Dana zahvalnosti, pio je jabukovaču i psovao dok je zavrtao i odvrtao žarulje.” Kad smo stigli na vrh brda, Marrin je sjeo na tlo, obavio ruke oko koljena i okrenuo se prema farmi. Salty je doskakutao iz šume i legao pored njega. Poljem su se pod popodnevnim suncem prostirale dugačke sjene božićnih drvaca. Mnoštvo lastavica pokućarki prelijetalo je nebom kao da su zašivene jedna za drugu nevidljivim koncem. “Ovdje sam te prvi put čula kako sviraš, znaš to?” Martinovo se lice sjajilo pod narančastim svjetlom. “Kako to misliš?” “Onaj vikend kad sam doselila, Salty i ja smo šetali šumom i došli do ovog mjesta. Ovdje sam začula violinu. Tako sam i pokupila onu melodiju.” “Aha.” Martin je legao i jednu ruku presavio iza glave, istodobno protežući noge. “To je sigurno moj tata svirao, ne ja.” “Stvarno?” Po baratanju gudalom jedan su drugome nalikovali jednako kao i po šiljatim nosovima. “To je njegova pjesma. Zato mi je bilo tako čudno kad sam te čuo da je sviraš. Napisao ju je za moju mamu.” “Predivna je.” Oči su mi se najednom zasuzile, od pomisli na Henryja kako rezbari srca u akustičnu ploču cimbala i zagladuje drvo zato da postane mekano i glatko. Možda jesam izbjegla pritiske odrastanja u velikoj obitelji, ali mi se činilo da postoje neke stvari koje možeš naučiti samo iz života s roditeljima čija je ljubav nešto djelatno, živuće. “Znaš ono kako ti, kad odrastaš, kuća tvoje obitelji uvijek miriše isto?” upitao je Martin. “Novinski papir, duhan, i spring rolice. Živjeli smo iznad kineskog restorana za dostavu.” “Takav se meni osjećaj stvara kad čujem tu melodiju.” Prolazila sam rukom po 109


Saltyju, raspetljavajući mu zamršene dlake. “Mora da je bilo neobično čuti je s mog trijema.” Martin se okrenuo na bok. Krajičkom oka vidjela sam da mi proučava lice. “Bilo bi dobro da pođemo jer inače nećemo izaći iz šume prije nego što zađe sunce.” Po šumskom se tlu prostirao gusti zlatni tepih uvelog lišća. Dosezalo nam je do gležnjeva i krckalo pod stopalima, a sa svakim se našim korakom u zrak podizao vlažan miris svježega tla. Tlo je žarko sjajilo pod narančastim zrakama sunca, kao da gori u oštrom kontrastu s tamnim deblima stabala. U šumi je bilo tako mirno da se činilo izlišnim pričati. Unatoč tome što je sve brže padao mrak, osjećala sam se sigurno slijedeći Martina, koji je ovdje djelovao čak i još opuštenije negoli za violinom. Na pola puta starom cestom Martinu se korak usporio, a onda se zaustavio. Posegnuo je, uhvatio me za ruku i nježno je stisnuo prošaptavši “Pssst.” Martin je nježno podignuo naše spojene ruke do visine ramena i uperio kažiprstom gore u drveće. “Gle”, šapnuo mi je u uho. Pratila sam mu pogled, iako su mi toplina njegove ruke i miris smole i paleži drva koji su mu se uvukli u jaknu odvraćali pažnju. Nakon što su mi se oči privikle na tamu, spazila sam bijelu traku nečega. Pod noćnim se nebom počela ocrtavati punašna figura. Trepnuo je par žutih očiju. Ispustila sam uzdah ushićenja. Martin nam je spustio ruke, ali je zadržao moju u svojoj. “To je sova ušara”, prošaptao je. “Pogledaj joj uši.” Dva šiljasta čuperka stršala su kroz tamu. Promatrali smo sovu sve dok nisu nestali zadnji preostali tragovi svjetla, ostavljajući nas u mraku. Lepet krila kroz zrak dao nam je do znanja da je sova otišla baviti se zanimljivijim stvarima. Martin mi je stisnuo ruku. “Sad smo već blizu tvoje kolibe”, rekao mi je, milujući mi nježno dahom uho, pa me povukao prema naprijed. Činilo mi se kao da su nam koraci glasniji u mraku, ali sam bila zahvalna na tome, nadajući se da su nadglasavali moje uzlupalo srce. Stara je cesta zavijugala poznatom krivinom i drveće se razmaknulo, otkrivajući proplanak na kojem se nalazila moja mala koliba, okupana svjetlošću. Salty je čekao na vrhu gomile drva mašući repom. Martin me je odveo do trijema, ali je stao pred prvom stubom. “Mogu te odbaciti”, ponudila sam se. Martin se nasmijao. “Ja sam odveo tebe doma.” “Mrak je.” Pokazala sam prema proplanku. Usamljena zvijezda je svjetlucala nisko na nebu iznad drveća. “Ne brini za mene. Gazim po ovim šumama još od malih nogu.” Pogledala sam prema drveću i još nekoliko trenutaka ostala stajati uz njega, ne 110


želeći ući unutra. “Jesi li možda za kavu?” upitala sam gledajući ga u prsa i ne usuđujući se pogledati ga u lice. Martin je oklijevao. “Bolje ne.” Pod prigušenim svjedom na trijemu vidjela sam kako mu dah s rumenih usnica isparava u studeni zrak. Čeznula sam za tim da mu dodirnem neobrijano lice vršcima prstiju. Salty je tiho zalajao. Martin je na trenutak čvršće stisnuo ruku, a zatim je pustio i svoju zabio u džep jakne. “Noć, Olivia.” “Noć.” Popela sam se stubama na trijem, pitajući se kako prije nisam primijetila koliko se sama ruka može činiti praznom. Zagrlila sam se, okrenula i gledala kako se Martin stapa s tamom.

111


Deveto poglavlje

Gospođice Rawlings. Trebat ću vas da mi napravite nekoliko dodatnih deserta koje ćemo poslužiti za ručak danas popodne. Doći ću rano ujutro da raspravimo. - M. Zabila sam prst u tijesto za kroasane da vidim je li dovoljno mekano za valjanje. Kad sam povukla prst, udubljenje u tijestu ponovno se izbočilo, a zrakom se proširio miris kvasca. Savršeno. Uzela sam oklagiju i stala valjati sve dok radna površina nije bila prekrivena gustom plahtom tijesta. “Hej, curice”, doviknuo mi je Tom dok je ulazio noseći sanduk mlaćenice. “Hej, ti”, rekoh, pritišćući oklagijom tijesto da stanjim jedan od rubova. “Imaš svježe kave.” Dala sam mu krušku i biskvitno pecivo od đumbira pa se vratila poslu, režući tijesto na duge trake uz pomoć okruglog rezača i mjerila. “Ovdje je ledeno”, kazao je držeći šalicu pri licu kako bi mu para ugrijala rumene obraze. “Znam. Kad sam se probudila, otkrila sam da mi se Salty tijekom noći zavukao pod pokrivač. Zaboravila sam naložiti vatru prije spavanja.” “Trebala bi nabaviti električnu grijalicu za tu kolibu.” “Volim drvenu peć. Lijepo miriše.” Prizvala sam u misli šumski miris Martinove jakne. “Pa, javi mi ukoliko je budeš voljela i usred ledene oluje u veljači.” Tom je zagrizao u pecivo prosipajući mrvice po prošivenoj košulji od flanela. “Nego, dečki su se mislili skupiti idućeg tjedna da prođemo neke nove pjesme. Jesi za?” Prešla sam rezačem ukriž, praveći tako savršene male kvadrate. “Ima li u dogledno vrijeme još koji plesnjak?” 112


“Za Novu godinu.” Vrata blagovaonice su se širom otvorila. “Dobro jutro, ljudi.” Kuhinju je ispunio topli, gromki glas glavnog kuhara Ala. “Ha”, rekla sam. “E, ovo je prizor kojem se ne bih ni u snu nadala - mislila sam da ni ne postojiš prije sedam ujutro.” Al mi je sa strane obavio ruku oko ramena, ostavljajući za sobom jedva primjetan miris Old Spicea. Puštao je bradu. Bila je potpuno bijela i bio je na dobrom putu da počne izgledati kao Djed Mraz. “Istina - ako sam ovako rano na nogama, to obično znači da nisam još otišao u krevet. No Margaret je tražila da dođem - nešto u vezi ručka?” Al je skinuo vunenu kapu i otišao do džezve. “To je misterija. Što misliš, tko dolazi? Papa? Glavna urednica Burde? E, znam, možda onaj srebrni lisac s kojim je otplesala valcer na plesnjaku.” Ugurala sam čokoladne rolice u rub kvadrata načinjenog od tijesta i nježno ga savila poput štruce. Al je posegnuo u bombonjeru. “Prste k sebi”, kazala sam, lagano ga lupivši. “Uvozno je i košta cijelo bogatstvo. Bojim se da Margaret neće više naručiti kada vidi fakturu.” “Čujem da si počeo praviti sir”, Tom je rekao Alu. Dala sam svakome po muffin od brusnice. “To me Livvy nadahnula. Inzistira da se sve krene raditi od nule.” Nasmiješila sam mu se. “Pa, ipak smo mi kuhari, zar ne ? Mislim da bi se sve trebalo ručno raditi ako se ima vremena.” “Ako se želiš maknuti od kozjeg mlijeka, mogli bismo dogovoriti razmjenu”, ponudio je Tom. “Svježe kravlje mlijeko za par koluta čedara?” Tom je ispio dugi gutljaj kave. “O, bok, Marty.” Okrenula sam se. Martin je stajao na vratima kuhinje, obraza zajapurenih od hladnoće. Držao je crni kartonski kofer za instrument. “Hej”, rekoh. “Hej.” Martin je odložio kofer na pod, skinuo zamagljene naočale i obrisao stakla bijelim rupčičem. Nisam ga nikada vidjela bez naočala. Lice mu je izgledalo nezaštićeno. “Trebaš li što, Martine?” ponudio je Al, rekla bih mrvicu preslužbeno. Tijesto za kroasane na mom stolu počelo se dizati, kvadrati su se nadimali i napuhavali. Htjela sam uzeti Martina za ruku, nastaviti tamo gdje smo stali sinoć i vidjeti što će se zatim dogoditi. Osjećala sam kako mi se vrućina penje po vratu kao 113


da je netko pojačao plamen ispod uzavrelog lonca. Posvetila sam se opet tijestu za kroasane i čokoladnim rolicama. “Baš sam govorio Livvy kako vježbamo idućeg tjedna za novogodišnji plesnjak. Jesi li i ti za?” Martin mi je promatrao prste. “Donio sam cimbala”, kazao je. Glas mu je bio tako tih da sam se imala potrebu nagnuti bliže k njemu. “Tata kaže da očekuje da ćeš vježbati svakog dana prije iduće lekcije.” “Pa, onda ću i morati”, rekla sam podjednako tihim glasom. “Ne bih htjela još jednu bukvicu od Henryja.” Otvorila su se vrata blagovaonice i ušla je Margaret. “Plaćam vas da radite, a ne da stojite u mojoj kuhinji i koketirate sa svakim muškarcem iz mjesta, gospođice Rawlings.” Zurila je u mene dok je hodala ravno u svoj ured, pa zatim zalupila vratima. Sva ponižena, ugrizla sam se za donju usnu da zadržim nadiruće suze. Al je stavio veliki lonac ispod slavine i pustio vodu. Tom je stajao, brišući mrvice s košulje na grudima. “Pa, ovo bi u svakom slučaju bio znak da je vrijeme da se krene. Djeco, vidimo se kod mene iduću srijedu?” “Naravno”, rekli smo Martin i ja u isti glas. Obrisala sam rubom pregače brašno s ruku. Martin je držao cimbala s obje ruke, poput djeteta. “Kamo da stavim ovo?” Otišla sam s Martinom do stolice za ljuljanje na drugom kraju kuhinje, gdje ih je nježno odložio. Trava po polju i u voćnjaku s jabukama bila je posuta injem od kojeg je sve svjetlucalo. “Hvala ti što si navratio”, rekla sam. “S cimbalima, hoću reći.” “Pretpostavio sam da ćeš htjeti vježbati.” “Da, definitivno. Je li Henry spomenuo kada nam je iduća lekcija?” Martin se naslonio na dovratak. “Rekao je da bi trebala doći svakog ponedjeljka popodne.” Bacio je pogled preko polja. “Je li Salty cijeli dan u kolibi?” upitao je. “Najčešće.” Martin je položio ruku na kvaku. Oklijevao je, osvrnuvši se preko ramena na Alfreda prije nego što je otvorio vrata. Prostrujao je nalet hladnog zraka. “Vidimo se onda uskoro.” “Da”, kazala sam, spajajući si ruke iza leđa kako bih se suzdržala od poriva da ga dodirnem. 114


Stajala sam kraj stražnjih vrata i gledala Martina kako hoda kroz voćnjak s jabukama. “Što je ono bilo?” upitao me Al, na što sam se trznula i vratila u sadašnjost. “Što to?” Kimnuo je prema zatvorenim vratima ureda. “Ono.” “Vjerojatno bi jedno od nas trebalo otići tamo i saznati.” “Prerano je za toliko negativne energije. Prepuštam tebi.” Izravnala sam pregaču i pokucala na vrata ureda. “Uđite.” Margaret je udubljena sjedila za svojim stolom, a pored nje je stajala visoka hrpa faktura. “Što je Martin McCracken radio tu u ovako rano doba?” “Martin?” upitala sam, iznenađena pitanjem. “Možete u onoj kolibi raditi što god hoćete, ali bih cijenila da ne miješate svoj osobni život s poslom. Ovo je malo mjesto. Ljudi svašta pričaju.” “Samo mi je došao nešto ostaviti.” “U sedam ujutro.” To je bila tvrdnja, ne pitanje. “Da, u sedam ujutro.” Izvadila sam kopču koja mi je držala konjski rep i krenula vezivati kosu straga u čvor. “Mada nije da vas se to išta tiče.” “Martin McCracken je sin moje najbolje prijateljice, tako da me se svakako tiče.” “Onda biste morali znati da mi je donio Dottyina cimbala da mogu vježbati između lekcija.” Margaret je prelistala hrpicu faktura te ih podigla s ovećeg žutog bloka za pisanje. Sjela sam na stolicu nasuprot njenog stola. “No, što ima?” upitala sam. Margaret je namjestila naočale i nagnula se natrag. “Izgleda da bismo mogli imati rezervaciju za vjenčanje u lipnju. Klijenti će doći danas da pogledaju pansion i porazgovaraju o jelovniku. Želim da im vi i Alfred napravite ručak - nešto ljetno. Nije neka službena degustacija - želim samo da im malo mašta proradi.” Lipanj. Slastičarima jedan od najdražih mjeseci. Ima jagoda i višanja. I rabarbare, naravno. I lavanda procvjeta. I osjećam sunce na obrazima i zeleni miris košene trave. “ Olivia.” Otvorila sam oči. “Oprostite. Ali, čekajte - mi ne poslužujemo ručak.” “Gospođice Rawlings.” “Što kažete na narančastu kremu chiboust s kompotom od jagode i rabarbare? Ili 115


bih mogla svoju Napoleon kocku od višnje? Ili bavarska torta od lavandinog meda? S preljevom od borovnica?” “To zvuči u redu”, rekla je Margaret. “U redu? Zvuči predivno! Ali ću morati ostati na Napoleon kocki. Mada nije da nisam mogla napraviti više da ste me, kako da to kažem, unaprijed obavijestili.” “Nema problema”, kazala je Margaret, kojoj je pažnju odvlačila faktura ispred nje. “Recite Alfredu da ću doći za nekoliko minuta da raspravimo o jelovniku.” “Čemu uopće tolika strka? Bio nam je i prošlog tjedna jedan par da pogleda lokal, pa ste im dali da naručuju mimo jelovnika. Za večeru.” Margaret nije ništa rekla. “Tko to dolazi?” bila sam uporna. “Jane White”, odvratila je Margaret, zureći u hrpu papira. “Udaje se njezina unuka Emily.” Sjela sam natrag na stolicu. “Ozbiljno?” “Dolaze u jedan popodne.” “Ali - ona je Jane White.” “Da, i?” “Vi ste vlasnica. Možete što god hoćete. Samo joj recite...” “Tako se možda radi u Bostonu, gospođice Rawlings, ali mi ovdje tako ne poslujemo. Trebali biste to imati na umu. A sad...” “Je li ovo neka shema tipa 'drži prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže'?” “Imate samo par sati, gospodična Rawlings. Ne bi li bilo bolje da se uhvatite posla?” I dalje sam sjedila. Kroz zid sam čula zveket odlaganja teškog metalnog lonca na štednjak, Alfredov milozvučan glas i Sarin smijeh. “Povedite me na sastanak.” Margaret me pogledala preko naočala za čitanje. “Molim?” “Povedite me na sastanak. Mladenke me vole. Pokazat ću im sve s vama, sjest ću s njima na ručak, pričati o jelovniku. Možete jednostavno reći da me učite poslu pošto sam nova, što i jest istina. Vjerujte mi, imam puno iskustva s budućim mladenkama i njihovim obiteljima. A i uostalom.” Pogled mi je pao na crvene vrpce u vitrini iza njezine glave. “Tako će biti poštenija utakmica. Dva 'Slatka javora' protiv dvoje Whiteovih. Nikoga ne bi trebalo ostaviti cijelo popodne s dva člana 116


obitelji White.'' Margaret me sumnjičavo gledala. “Jedan popodne. Odvojite si vremena da se uredite. One će biti točne kao sat.” “Nema problema. Reći ću Alu da ćete odmah doći.” Izašla sam iz ureda ravno u hladnjaču, moleći nebesa da je glavni kuhar zamrznuo štogod prošlogodišnjih višanja. Zakoračila sam u predvorje zakopčavajući kuharsku kutu koju mi je Margaret kupila. Margaret se ushodala po dnevnom boravku, čvrsto stišćući blok u ruci. Ulazna vrata su se otvorila i unutra je ušla mlada žena s raspuštenim plavim kovrčama, a za njom je slijedila punašna figura Jane White omotana crvenim vunenim plastom. “Dobar dan, gospođo Hurley”, rekla je mlada žena. “Dobar dan, Emily.” Margaret je došla u predvorje da ih pozdravi. “Jane.” Jane je promotrila dnevni boravak mršteći se. “Ovdje nije baš neka rasvjeta, je li?” Margaret je izgledala kao da ju je već sad spremna udariti. Pružila sam ruku mladoj ženi. “Olivia Rawlings, glavna slastičarka pansiona. Čestitam na zarukama.” Mlada djevojka se nasmiješila. “Čestita se mladoženji”, kazala je Jane. Toplo sam joj se nasmiješila. “Mogu li vam uzeti kapute?” Jane i Emily su skinule kapute te mi ih dodale. Stavila sam ih preko ruba jednog od dvosjeda, ne znajući što bih drugo s njima. Margaret je pročistila grlo. “Bila si ovdje mnogo puta, Jane. Što želiš vidjeti?” “Pa, bit će barem sedamdeset pet gostiju. Doći će svi Emilyni rođaci - ima desetke rođake sa strane Bradfordovih. I njezini prijatelji s faksa”, Jane se ponosno razmetala. “Jeste li znali da je Emily bila odlična studentica i da je diplomirala na Sveučilištu u Vermontu? I naravno, bit će cijela Johnova obitelj.” Jane se okrenula prema meni. “John je moj pokojni muž. Bio je iz velike obitelji.” “Naša blagovaonica ima samo četrdeset sjedala, pa mi se čini da vam ne možemo pomoći”, rekla je Margaret, okrećući se od grupe. Zgrabila sam je za lakat. “Osim ako ste mislili imati prijam vani, gdje možemo podići šatore. Ipak je to svadba u lipnju, zar ne?” “Da”, reče Emily oduševljeno. “Tako sam to uvijek zamišljala, otkad sam bila djevojčica.” 117


“Bit će divota”, rekla sam. “S toplim povjetarcem i krijesnicama što žmigaju po rubovima polja.” “Komarcima što grizu mladenkinu baku”, promrmljala je Margaret. “Vjenčanje je u podne”, ubacila se Jane. “Sigurna sam da će gosti plesati do zore. A prije nego što krijesnicama u znak slavlja zasvijetle repovi, gosti će uživati u prekrasnom pogledu na dolinu.” Emily je uzdahnula. Jane se zakašljala. “Što ako bude padala kiša?” upitala je. “Šatori će prekrivati prostor za jelo i plesni podij. A vaši gosti mogu i ovdje doći piti i opustiti se.” Mahnula sam rukom po dnevnom boravku. “Imamo dvanaest soba za goste, tako da tu mogu boraviti neke od vaših djeveruša. Možete čak i rezervirati sobu za sebe u kojoj bi se pripremali.” Margaret je zakolutala očima. “Što kažete da popričamo o tome za ručkom? Glavni kuhar Alfred i ja napravili smo nekoliko ljetnih jela za kušanje.” Prošli smo pansionom do blagovaonice. Margaret i Jane ignorirale su jedna drugu dok je Emily bez daha i u detalje opisivala koje kombinacije boja želi u cvjetnim aranžmanima. Sarah je stigla nekoliko trenutaka kasnije, noseći pladanj salate od rikule sa svježim sirom burrata i cherry rajčicama, posute vinegret umakom od bosiljka. Oblizala sam usne. Nisam nikada okusila kremastije burrate od Alove burrate. Margaret je odmahnula kad joj je Sarah htjela poslužiti salatu. “Za nas ništa, Sarah.” “Nećete jesti?” upitala je Emily. Upitno sam pogledala Margaret. “Ne, već smo ručale.” Želudac mi je negodovao kruljenjem. Ispravila sam se u stolici i pogledala u svoj žuti blok, trudeći se ostati profesionalna. “Ovo su samo neke ideje za ranoljetni jelovnik. Možemo prirediti službenu degustaciju nakon što pogledate službeni jelovnik za gozbu.” Emily je graciozno i u malim zalogajima jela salatu. Jane je nabola cherry rajčicu i stavila je u usta, pa gurala vilicom sir po tanjuru, “Ovo je jako fino”, rekla je Emily. Bila je pristojna cura. Teško je bilo imati išta protiv nje, prezimenu unatoč. “Svidjelo bi se tvom djedu.” Jane je odmaknula Emily plave kovrče s lica. “Da je bar ovdje da te vidi kako se udaješ.” 118


Margaret se pomakla u stolici. Sarah je odnijela tanjure sa salatom i poslužila dvije male šalice francuske juhe od krumpira i poriluka. “U cijenu je uključena juha ili salate. Morate izabrati jedno od toga.” “Osim ako bi se odlučili za četiri ili pet sljedova”, dodala sam. “Za dodatnu cijenu”, kazala je Margaret. “Cijena nije problem”, rekla je Jane, brišući kut usana platnenim ubrusom. “John je otvorio zakladu upravo za ovu prigodu. Htio je samo najbolje za Emily.” Čak je i meni dodijalo slušati o Johnu. Margaret je imala nedokučiv izraz lica, ali sam vidjela kako si je ispod stola zavezala rupčić u čvrsti čvor. “Ali imam jedno važno pitanje”, kazala je Jane, gledajuću ravno u Margaret. “Jeste li sigurne da će pansion i dalje biti pod istom upravom? Ne bismo se htjeli obavezati ako postoje izgledi da će netko nepoznat voditi lokal. Osim ako, naravno...” “Ja poštujem ono na što se obavežem.” Margaret je izgledala kao da će za jedva deset sekundi nabosti Jane vilicom za salatu. Trebala je pomoć. “Margaret, znate li gdje sam ostavila svoj album s kolačima?” živahno sam priupitala. Margaretina stolica glasno je zastrugala po podu. “Ja ću ga donijeti.” Otišla je hitro kroz prolazna vrata u kuhinju. Vratila se s mapom kožnog uveza tek kad je Sarah sklanjala glavno jelo. “E sad, znam da ćete htjeti tortu, ali na većini svadbi u Bostonu uz tortu se servira i desert na tanjuru, a torta se reže kasnije tijekom večeri.” Sarah je poslužila Napoleon kocku koju sam bila pripremila, zajedno s još nekoliko drugih deserta koje sam složila na brzinu. Svježe bobice koje su se u visokoj vinskoj čaši kupale u zabajonu od šampanjca. Palačinka punjena bijelom čokoladom i pjenicom od maskarponea, prelivena kompotom od jagode i rabarbare. Zavalila sam se, zadovoljna onime što sam postigla u kasnom studenom i u samo nekoliko sati. Jane je bez komentara uzimala male zalogaje svega. Emily je nakon svakog kušanja polizala cijelu žličicu. Kad je zabila vilicu u palačinku za treći zalogaj, Jane ju je potapšala po zapešću i rekla, “Ne zaboravi na haljinu, dušo. Moraš ipak stati u nju.” Emily je odložila vilicu. Margaret je ustala. “Gospođice Rawlings, vjerujem da ćete moći porazgovarati o kolačima bez mene?” “Naravno”, rekoh vedro. 119


“Rezervaciju ćemo zabilježiti tek kad dobijemo polog od pedeset posto. Poslat ću vam procjenu.” Margaret je odlučno napustila prostoriju a da nije ni kimnula u znak pozdrava. Uzela sam album i ustala. “Hajdemo na kavu u dnevni boravak pa da vidimo koje su nam torte na raspolaganju.” Emily i ja smo sjedile uz kamin i pregledavale moj album, a Jane je hodala po sobi, uzimala kipiće s polica i okretala ih da vidi što je ispod te piljila u slike, fotografije i ukrasne tanjure što su visjeli po zidovima, kao da traži tragove. “Vidi ovu, bako.” Emily je podigla mapu, otvorenu na fotografiji trokatne torte obavijene ticino masom, površine obrađene šivaćim alatima tako da izgleda kao da je sašivena. “Podsjeća me na poplune u tvojoj kući.” Jane je stajala kraj zida s fotografijama glave nagnute naprijed, piljila je u jednu od njih preko okvira naočala. “Ide li vam šivanje jednako dobro kao i slastice, gospođo White?” ljupko sam upitala. “Iznenađena sam što uopće bilo kome prepuštate tortu za svoju unuku kad ste i sami vični slastičarstvu.” “Nisam baš za ukrašavanje torti”, odvratila je Jane hladnim i nesigurnim glasom. Oprezno me mjerkala pogledom. “Najbolje mi idu pite. Pita od jabuka.” “To nam je zajedničko”, kazala sam. Jane me bezizražajno pogledala. “U redu, Emily, mislim da smo vidjele dovoljno. Trebale bismo krenuti.” Dok su Jane i Emily zakopčavale kapute, stala sam na mjesto na kojemu je Jane tako dugo stajala te bacila pogled na fotografiju koju je proučavala. Bila je to jedna od fotografija s vjenčanja Henryja i Dotty, nenamještena fotografija svatova u parovima na plesnom podiju. “Ako budete imali kakvih pitanja, slobodno pitajte”, dobacila sam im, vedro se smiješeći. “Glavni kuhar Alfred rado će poslušati vaše prijedloge za jelovnik.” Jane je prošla pokraj mene pa u dvorište. Emily je zastala i rukovala se. “Drago mi je što smo se upoznale”, rekla je. Lagano sam joj stisnula ruku. “I meni. I čestitam. Ili što bih god već trebala reći mladenki.” Emily se nasmijala. “Volim kad mi se čestita. Imat ću ono što sam oduvijek htjela.” “Što to?” upitala sam. Kad sam ja bila njenih godina, na pameti mi je bilo samo kako nabaviti travu za pušenje. 120


“Svoju obitelj.” Oči su joj se smekšale i odjednom je izgledala sramežljivo. Zamislila sam sebe kako sjedim za kuhinjskim stolom McCrackenovih dok Dotty i Margaret tračaju ljude iz podruma crkve, a Henry i Martin pričaju o sječi božićnih drvaca. To me odvelo u misli o Martinovu dahu na mom obrazu one noći u šumi i tome kako sam se prirodno osjećala držeći ga za ruku. Pogledala sam mladoliko Emilyino lice, lice djevojke koja je izgledala kao da je rođena da bude mladenka, i odagnala misli. “Pa, onda čestitam”, rekla sam zatvarajući vrata za njima. Nakon što su Whiteove otišle, uputila sam se pješice natrag do kolibe. Trebao mi je predah od napetosti što je isijavala kroz zatvorena vrata Margaretinog ureda. Očekivala sam prohladnu kolibu i nestrpljivog psa, pa sam se iznenadila kad sam našla Saltyja kako spava kao zaklan uz peć na drva, u kojoj je buktjela vatra. Do nje je bila uredno posložena hrpica drva. Kad sam provirila kroz stražnja vrata, naramci drva što su bili u neredu sada su bili poredani pod nadstrešnicom i smješteni pod plavu plastičnu ceradu. Na kuhinjskom stolu stajala je poruka. Dok sam prolazio, Salty je bio na trijemu, a vrata otvorena. Bio sam vidio gomilu drva. Pustio sam ga se igra dok sam ih slagao. Nadam se da nećeš imati ništa protiv. Martin Izula sam čizme i pristavila čajnik, pjevušeći melodiju stare pjesme kojoj se nisam mogla sjetiti imena. * Hannah je došla u šećernu kuću nekoliko sati kasnije, u jednoj ruci noseći kutiju s velikom pizzom, a u drugoj snimku s ultrazvuka. Gurnula mi je kutiju u ruke i srušila se na kauč. “Blizanci”, kazala je, mašući snimkom. “Rodit ću blizance. Sad sam to saznala.” Odložila sam kutiju s pizzom na radnu površinu. “Ozbiljno?” Jedna se beba činila nemogućom. Dvije bebe odjednom zvučale su mi kao katastrofa. “Možeš li je ugrijati? Vozila sam se po nju sve do Littletona. Danima već sanjam o pizzi.” Uključila sam pećnicu i otvorila kutiju. Bila je to obična pizza sa sirom. “Po čemu je ova posebna?” upitala sam. “Nemam blage veze, ali to je jedino što želim pojesti. Tu pizzu iz te pizzerije. 121


Jonathan je ne jede pa ga nisam htjela gnjaviti da ide sa mnom.” Hannah je izula cipele i podigla noge na kauč. “Mogla sam ja ići”, rekoh dok sam nalijevala gaziranu mineralnu vodu u dvije šalice. “Ti si bila zauzeta.” U njezinu sam glasu začula prizvuk povrijeđenosti. Prošla su dva tjedna otkako sam se vidjela s Hannah u zalogajnici. Uz pravljenje kolača, vježbanje cimbala i Henryjeve poduke - koje bi uvijek na kraju završile kao druženje s McCrackenovima - nije mi ostajalo mnogo vremena za bilo što drugo osim izvođenja Saltyja u šetnju. Pružila sam joj toplu krišku i čašu vode, pa sjela na kauč do nje. Bila je skinula kaput, trbuh joj je bio primjetno zaobljen. “Pa, kako se osjećaš?” “Prestravljeno.” “A što Jonathan kaže?” “On je oduševljen. Oduvijek je htio veliku obitelj, a kasno smo počeli, kao što znaš.” Blizanci. Promjene koje su došle s Hanninom udajom za Jonathana i preseljenjem u Vermont nisu se bile osobito loše odrazile na naše prijateljstvo, vjerojatno zato što sam si utvarala da su te promjene privremene. Dio mene i dalje je vjerovao da ćemo Hannah i ja uvijek biti u svemu nerazdvojne. A nerazdvojne smo možda mogle ostati s jednom bebom, ali s dvije? Sada više nije bilo bijega od činjenice da ništa više neće biti isto. “Pa sjajno, draga moja”, rekla sam i uhvatila je za stopalo, pretresavši ga malo. “Tako mi je drago zbog vas dvoje.” “Voljela bih samo da smo mogli to još malo zadržati za sebe, ali s ovakvim trbuhom... Jonathan želi da objavimo njegovoj obitelji na Dan zahvalnosti. Hvala Bogu što ćeš biti tamo.” Ustala sam i otišla natrag do štednjaka da nam stavim još pizze na tanjure. “Ovaj, Hann, što se toga tiče, pozvana sam k McCrackenovima na Dan zahvalnosti.” “Ali ja sam mislila da ćeš ići sa mnom. S tobom će mi biti lakše.” Naslonila sam se o radnu površinu. “Inače bih rado išla s tobom, ali Henry mi je...” Htjela sam reći poput oca, ali nisam to mogla izgovoriti. A još ću ga i izgubiti. “Jednostavno im nisam mogla reći 'ne'.” “Ali meni možeš?” Hannah je odložila tanjur. “Ima li nečega između tebe i 122


Martina za što mi nisi rekla?” “Iskreno, ne znam.” “Kako možeš ne znati?” Jer mi se nije probao uvući u gaćice, za razliku od svih drugih muškaraca s kojim sam ikada nešto petljala. “Gledaj, samo smo prijatelji. Ali provodim puno vremena s njim i njegovom obitelji, i...” “Trebaš mi tamo, Livvy. Liječnik mi prijeti mirovanjem. A Jonathan govori o tome da bi se njegova mama mogla useliti k nama “ “Žao mi je. Jednostavno mislim da moram biti tamo.” Okrenula sam se licem sudoperu i gurnula ruke pod toplu vodu. “Ja sam mislila da ćemo se, sad kad si se preselila ovamo, viđati više, a ne manje. Stvarno ponekad znaš izluditi čovjeka.” Hannah se pojavila pokraj mene. Odložila je tanjur na radnu površinu uz glasan zveket. “A znaš što će se dogoditi? Henry će umrijeti, a Martin će otići natrag na zapad. I onda ćeš doći k meni na prag, kao i svaki put kad te netko povrijedi i...” “Hannah, ne moraš me podsjećati da svi odlaze ili me ostavljaju”, kazala sam tiho. “Ja nikada ne odlazim i ne ostavljam te”, rekla je s rukom na kvaki. “Voljela bih kad bi ti to znala cijeniti.”

123


Deseto poglavlje

Nikada nisam Dan zahvalnosti povezivala ni s Indijancima ni s puritancima ni s utakmicama američkog nogometa, pa čak ni s puricom. Posljednjih dvanaest godina za mene je taj praznik značio samo duge radne dane i grčeve u prstima. Dan prije Dana zahvalnosti uvijek je bio maraton koji se sastojao od 24 sata pečenja pita, a sama bih blagdanska jutra provodila pakirajući ih za isporuku. Do poslije-podneva više ne bih bila sposobna ni za što drugo osim za stavljanje ledenih obloga na podlaktice, nastojeći tako ublažiti bol zbog rastezanja stotina kora za pite. Kada mi je Margaret rekla da “Slatki javor” ne radi za praznik, trebala sam, dakle, biti oduševljena, no na moje veliko iznenađenje, umjesto olakšanja me obuzeo nemir. Još od svađe nisam razgovarala s Hannom i bila sam poprilično uznemirena zbog toga. Pokušala sam smisliti nešto zbog čega bih otklonila Dottyn poziv, ali teško je pronaći izgovor u tako malome mjestu pa se u meni, sa svakim danom koji je prolazio do Dana zahvalnosti, nakupljala nervoza koju je bilo moguće odagnati samo pečenjem pita. Počela sam s osnovama - pita od jabuka s dvostrukom korom, pita od batata, od floridskih oraha. Prijatelj s Capea bio mi je upravo poslao sanduk svježih brusnica pa sam svemu tome dodala i pitu od toga, a zatim sam ispekla i starinsku pitu sa žutom kremom za koju sam bila uvjerena da će se svidjeti Margaret. Žuta me krema pak podsjetila na stari recept za južnjačku pitu koji sam negdje spremila, a zatim sam, probudivši se usred noći i zaključivši da sam ispekla sve neke teške i bogate pite, ispekla jednu od limete i bjelanjka s limunom. Zatim sam se zabrinula zbog toga što su mi sve pite nekako previše za odrasle. Znala sam da dolaze Martinovi nećaci i nećakinje, a djeca vole čokoladu, pa sam koru od tijesta za kekse napunila pudingom načinjenim od gustina i kakaa te povrh toga natrpala gomilu tučenog vrhnja prelivenog trakama mliječne čokolade. Uz sve mi je to trebao i sladoled, i to sladoled od vanilije pa sam cijelo poslijepodne vadila sićušne crne sjemenke iz svježih mahuna vanilije pomoću nožića. Nisam si mogla pomoći morala sam ispeći i bostonska peciva Parker House jer sam bila dobila izvorni recept, i to ne iz nekog časopisa, nego pravu stvar, koju sam nekako uspjela izvući od glavnog kuhara u hotelu Parker House dok smo pili koktele u istoj prostoriji u 124


kojoj je JFK zaprosio Jackie. Naumila sam, dakle, McCrackenove zaslijepiti svojim pekarskim umijećem e da ne bi primijetili kako mi na obiteljskom planu nedostaje čak i ono najosnovnije. Do jutra na Dan zahvalnosti više nisam imala što ispeći pa sam obojila kosu, očito nadahnuće pronalazeći u šetnji šumom jer sam odabrala boju koja se zvala “začarana šuma”. Izgledala je poput tamnozelene smole kojom su bila prekrivena polja McCrackenovih. Obukavši se, zgrabila sam bendžo i Dottyna cimbala te se stuštila nizbrdo. Kad sam stigla do pansiona, Margaret je već bila utovarila pite u prdjažnik automobila te me čekala uz vrata. “Zar zeleno, Olivia? Grimizna mi se boja čini prikladnijom za svečanosti.” “Jeste li uzeli sladoled?” upitala sam, zanemarujući njezinu napomenu. Kimnula je. “A pite od bundeve i kremšnite? Neke su bile u stražnjem dijelu hladnjaka.” Margaret je duboko uzdahnula. “Jesam, uzela sam ih, gospođice Rawlings. A sad prestani sa zanovijetanjem. Praznik je.” Skrenule smo na zemljani put koji je vodio do farme McCrackenovih. Automobili su bili parkirani uzduž čitavog puta, a samo je parkiralište bilo prepuno. “Stvarno mnogo automobila”, rekla sam. Iz razgovora za večerom kod McCrackenovih saznala sam da imaju mnogo rodbine, ali od zornog mi je dokaza nervozno zatreperio želudac. “Obično dolaze samo njihova djeca s obiteljima”, odvratila je Margaret. “Tu i tamo pokoji prijatelj.” Trojica dječaka od kojih devet ili deset godina stala su trčati uz auto, mašući štapovima i nešto vičući. Margaret je izašla iz auta i zazvala ih. “Zdravo, teta Margaret”, pozdravio ju je najviši dječak i zastao da bi je poljubio u obtaz. “Zdravo, teta Margaret”, ponovila su dvojica nižih. “Dečki, dajte na trenutak bacite te štapove i pomozite nam.” Margaret je otvorila prdjažnik i svakome dječaku uručila omanji toranj kutija s pitama. “Samo oprezno! I ravno u kuhinju s time! Dajte ih svojoj prabaki.” Dječaci su kutije držali pred sobom te ih nosili kao da isporučuju darove kralju. Ja sam ponijela sladoled, a Margaret su ostale samo pite od jabuke. Na trijemu nas je dočekao pristao muškarac prosijede kose i Dottyinih očiju. Obavio je ruku oko Margaretinih ramena i čvrsto je privio uza se. 125


“Baš mi je drago što te vidim”, rekao je poljubivši je u obraz. “Mama je u kuhinji. Time!” doviknuo je prema otvorenim vratima. “Dođi ovamo! I povedi braću!” Na vratima su se pojavila trojica mladih muškaraca, svi u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. “Ja sam Mark”, rekao mi je prosijedi muškarac ispruživši ruku. Pomalo sam nespretno oslonila sladoled o kuk i drugom se rukom rukovala s njime. “Olivia Rawlings.” Nisam bila sigurna kako bih se trebala predstaviti. “Radim u 'Slatkom javoru'.” “Zovu vas Livvy, zar ne?” upitao je Mark. “Henry vas je spomenuo. Nadam se da ste ponijeli bendžo.” Kimnula sam. “U autu je. I cimbala vaše majke.” Mark je proslijedio sladoled jednom od trojice mladića, a kutiju iz Margaretinih ruku dodao drugome. “Odlično, hajdemo onda po njih. Možda se možemo uštimati prije večere.” Inače miran dom McCrackenovih odjekivao je od brojnih zvukova. Položila sam instrumente na pod i izvukla se iz kaputa. Čula sam kako Dotty i Margaret razgovaraju u kuhinji, a iz nje su dopirali i glasovi nekih mladih žena. U dnevnom je boravku netko ugađao gitaru i nekoliko se muškaraca smijalo. Trojica su dječaka stajala u grupi i oko nečega se prepirala, a negdje iz unutrašnjosti kuće začuo se plač novorođenčeta. Jedino što mi je prolazilo mislima bilo je: hvala bogu što nisam dovela Saltyja. I dalje sam stajala u predvorju, ne sasvim sigurna kanio bih trebala poći. “Odnijet ću instrumente u dnevni boravak, tamo obično sviramo”, objasnio mi je Mark i nestao u sobi. Nisam bila sigurna trebam li poći za njim, pa sam ostala stajati u hodniku. Kada se nije vratio, uputila sam se prema kuhinji. Tamo sam se, naime, imala najveće šanse uklopiti. U kuhinji je bilo kao u sauni, a sve su površine bile prekrivene loncima i posuđem. Dotty je ozbiljna lica stajala u središtu. “Livvy, draga, baš mi je drago što si uspjela doći.” Nagnula se i poljubila me u obraz. “Mislim da sam u jednoj od tvojih kutija spazila žutu kremu”, prošaptala je. “To ću sakriti za sebe. Sladoled sam stavila u zamrzivač, a pite na stražnji trijem. Mislim da je vani dovoljno hladno, zar ne?” “Ma, savršeno.” Zasukala sam rukave. “S čime vam mogu pomoći?” Mlada crvenokosa žena u ranim dvadesetima prošla je kroz kuhinju i uručila mi bebu. “Joj, hvala bogu. Možeš li uzeti Dotty? Ja moram malo prileći ili ću umrijeti.” Nije pričekala da se upoznamo niti da joj odgovorim, samo je otišla. 126


“To je bila moja unuka, Nicole”, objasnila mi je Dotty i pogladila bebu po kosici, “ a ova je krasna mlada djevojka moja praunuka i imenjakinja, Dorothy.” Dorothy je na to zaplakala i sve su se prisutne žene nasmijale. Mene je obuzela panika. “Znate, ja bih vjerojatno bila mnogo korisnija s kuhinjskim poslovima”, rekla sam. “Ma, daj”, odvratila je Dotty. “Malena je sasvim nalik meni. Voli se kretati. Samo šeći uokolo s njom i sve će biti u redu.” Sve su se druge žene u kuhinji vratile svojim poslovima, a ja sam, osjećajući se suvišnom, oslonila guzu malene Dotty o ruku i izašla kroz vrata. Iz djevojčice je toplina isijavala kao iz grijalice. Lagano sam je ljuljuškala šećući gore-dolje po predvorju i pitala se gdje je Martin, no bilo mi je glupo potražiti ga. Dorothy je nekako dohvatila moj rep, utrpala jednu kovrču u usta i stala je sisati. Iz dubine hodnika začula sam duboko smijuljenje. “Vidim da je Nicole već pronašla dadilju za moju unuku.” Okrenula sam se i na kraju hodnika spazila savršenu kombinaciju Henryja i Dotty. Imao je Henryjev šiljat nos i Dottyin neodoljiv osmjeh. “Ethan”, rekao je i ispružio ruku. “Livvy.” “Pretpostavio sam. Marty mi je pričao o tebi.” Trznuo je glavom prema dnevnom boravku i upitao: “Bi li zasvirala? Dečki se upravo uštimavaju.” Podigla sam bebu kao u onoj sceni iz “Kralja lavova”. Dorothy me i dalje čvrsto držala za rep, a iz usta joj je iscurio slap sline. “Trenutačno imam pune ruke.” Ethan je ispružio ruke prema njoj. “Ja ću je uzeti.” Beba mi je do tog trenutka bila štit od ostatka svijeta. Umirivala me i nisam morala razgovarati s njom. Osim toga, bilo mi je malo neugodno odmah zasvirati sa svim tim nepoznatim ljudima. “Mislim da ću ovu rundu samo slušati”, rekla sam uz smiješak. “No sigurno ću poželjeti svirati kada malena prvi put zaurla.” Ethan se nasmijao i otvorio vrata dnevnog boravka. “A, tu si”, doviknuo mi je Henry. Sjedio je na kauču s violinom u ruci, a uz njega su sjedila dvojica mladića. Džemper mu je pomalo visio s ramena, ali oči su mu se sjajile. Bio je očito sretan zbog toga što je okružen tolikim generacijama. “Slušajte me svi - ovo je Olivia!” Mahnula sam na pozdrav i primijetila da jedan mladić u rukama drži moj bendžo. “Nadam se da ti ne smeta”, rekao mi je, već zavrćući vijke za uštimavanje.

127


“Nimalo. Samo ga ti zagrij”, odvratila sam i sjela u naslonjač. Beba mi je naslonila glavu na rame i nastavila cuclati rep. Nosom sam joj protrljala tjeme. Henry je prislonio violinu uz prsa na isti način kao što je to činio Martin te podigao gudalo. Ispod glasa odbrojavši: “Jedan, dva, tri”, zasvirao je polaganu verziju kvekerske duhovne pjesme “Jednostavni darovi”. Tim i Charlie, dvojica Henryjevih sinova, zasvirala su odmah za njim, a ja sam tapkala nogom, tiho u bebinu kosu pjevajući: Dar je biti jednostavan, dar je biti slobodan. Dar je što sam tamo kamo uvijek pripadam Kad se čovjek nade tamo gdje i pripada Oko njega radost i sreća vlada Podigla sam pogled i spazila Martina na dovratku. Gledao me neodređena izraza lica. Mahnula sam mu, a on je samo podigao bradu, kratko mi kimnuvši. Svirači su tri puta ponovili melodiju, a onda je Henry isturio stopalo ispod crvene dekice na krilu. Nakon zadnjega je stiha soba utonula u tišinu. Dorothy je glasno zaurlala. “Bilo bi vam bolje da nastavite sa svirkom”, nasmijala sam se tapšući dijete po leđima. Jedan je od njezinih ujaka udario akord na gitari, na što je malena Dorothy odvratila gromoglasnim: “Ga!” mašući pramenom moje kose. U tom su se trenutku otvorila ulazna vrata i muški je glas glasno pozdravio. Martin je izašao u hodnik. Činilo se kao da se kuća širi s dolaskom svakog novog gosta. U sobu je ušao Ethan i na stol pokraj kojeg sam sjedila položio čašu vina. Beba je ispružila ruke prema njemu i veselo zacviljela. “Jesi li za malo odmora?” ponudio se Ethan. “Livvy, gdje su ta cimbala?” upitao je Henry. “Dođi, pokaži mi kako ti ide.” Predala sam Ethanu njegovu unuku, izvukla nekako svoju kosu iz njezina čvrstog stiska, uhvatila čašu vina i sjela pokraj Henryja na kauč. “Jesi li vježbala?” “Naravno”, odgovorila sam, vadeći cimbala iz navlake. “Hoćete li svirati sa mnom?” Henry je prislonio violinu uz prsa. “Što kažeš na 'Shady Grove' ?” Uvukla sam štapić pod lijevi prst i trzalicom u desnoj ruci prešla preko žica. “Vi počnite.” Zatvorila sam oči i stala pjevati uz divne zvuke Henryjeve violine. Razlika u njegovu i Martinovu sviranju bila je neznatna, ali opipljiva. Henry kao da je mamio note, lijeno čekajući da one pronađu njega. Kada je Martin svirao, njegovu sam gorljivost osjećala duboko u utrobi, kao da je svaku notu jedva hvatao. 128


Pritisnula sam štapićem malo iza drugog praga i zasvirala refren s Henryjem. Kada je započela sljedeća strofa, do mene je doprlo duboko mrmljanje glasa koji je više nalikovao orguljama negoli proizvodu ljudskih glasnica. Otvorila sam oči i shvatila da mi preko puta sjedi Martin s gitarom u krilu. Široko sam mu se nasmiješila, a i on se nasmijao meni. Svirali smo sve dok Henry nije izbacio nogu u papuči, završavajući pjesmu glasnim podvikom. “Večera je na stolu”, zaurlala je Dotty. “Ove smo godine blagoslovljeni velikim brojem gostiju, pa bih vas sve lijepo zamolila da dođete u blagovaonicu i da svakome nađemo mjesto za stolom.” Martin i Charlie pomogli su Henryju ustati s kauča, a kada je Henry zasjeo na čelo stola, svi su se okupili oko njega. “Sad se svi primite za ruke”, rekao je Henry, pružajući ruku prema svojoj supruzi i smiješeći joj se. Poljubila ga je u tjeme i primila Margaret za ruku s druge strane. Martin se tiho uvukao pokraj mene i primio me za ruku. Srce mi je brže zakucalo kada su nam se prsti isprepleli, a mogla bih se zakleti da je Margaret s drugog kraja sobe zurila u nas. Činilo se kao da baš napadno zuri u naše ruke. “Eh, sada”, prozborio je Henry, “žao mi je ako te dovodim u neugodnu situaciju, Livvy, ali u našoj je kući običaj da najnoviji gost za stolom daje blagoslov pred večeru.” “Ne bi li to bila malena Dotty ?” upitala sam. Henry se nasmijao. “Ne, tebi je ovo prvi Dan zahvalnosti s McCrackenovima, ne njoj.” “Ah, dobro onda.” Zamislila sam se na nekoliko trenutaka. “Ne znam baš mnogo molitvi”, rekla sam, “ali znam jednu pjesmu. Emersonova je.” Za svako jutro s njegovom zorom Za noć i mjesec nad visokom gorom Za zdravlje i blagovanje Za ljubav i prijatelje Za sve sto Tvoja milost šalje. “Amen”, nadodao je Henry s toplinom u očima. “Amen.” “Hrana je sva postavljena u kuhinji”, objavila je Dotty. “Odrasli jedu u blagovaonici, a svi mlađi od trideset u dnevnom boravku.” “Ha! Opet si zaglavio u dječjoj sobi”, rekao je Charlie svojem bratiću, koji je zakolutao očima.

129


“Bit će lakše ako malo pričekamo”, na uho mi je promrmljao Martin, očiju uprtih u dječju navalu na kuhinjskim vratima. “Dođi sa mnom.” Pošla sam za njim kroz prostoriju pa kroz ulazna vrata na trijem. Na ljuljačci je već sjedio Ethan, ruke obavijene oko sitne žene s tamnosmeđom kosom i s prijenosnim hladnjakom pod nogama. Martin je zagrabio rukom u hladnjak, izvukao dva piva i jedno pružio meni. “Zdravo”, napola sam mahnula ženi na ljuljačci. “Ja sam Livvy.” “Drago mi je, ja sam Jessie”, odvratila je, pa potapšala Ethana po bedru. “Ethanova supruga.” “I meni je drago”, rekla sam i sjela do Martina na stube. Nagnuo se i otvaračem mi uklonio čep s boce piva. “Drago mi je što si nam se uspio pridružiti, Martine”, rekla je Jessie. “Ove godine za praznike nisi s... kako li se ono zove? Sylvie?” Martin je naglo podigao pogled prema njoj, a ja sam pogledala njega, pa Jessie, pa onda opet njega. Nitko nije rekao ni riječi. Tko je Sylvie? Njegova djevojka? Mnogo se stvari promijeni u godinu dana, podsjetila sam se. “Sada je s nama”, prozborio je Ethan. “To je najvažnije.” Postalo mi je izuzetno drago što nisam propustila ovo veselo obiteljsko okupljanje. Prošle sam godine u to doba radila u kuhinji u Emersonu dok je Jamie pet katova niže imao svoju obiteljsku večeru. Nalaktila sam se unatrag da bih bolje promotrila Jessie. “Je li Dorothy vaša unuka?” upitala sam. “Svaki se put naježim kada to čujem, ali da.” “Preslatka je”, rekla sam. “I naš unuk Eli je ovdje”, dodao je Ethan. “Izgleda da spava otkad si došla, ali mislim da će se uskoro probuditi.” “Znat ćete kad se probudi”, uvjeravala me Jessie. “Dvije su mu godine. Imate li vi djece, Livvy?” “Ne, još nemam.” “A što, imate dvadeset sedam, dvadeset osam godina?” “Jessie!” podviknuo je Ethan. “Trideset dvije.” “Naš je najstariji imao petnaest godina kad smo bili vaše dobi”, Jessie je opet potapšala Ethana po bedru, kao da ga podsjeća da je i on umiješan u tu situaciju. “Treba ih imati dok si još mlad pa te ne mogu previše izmoriti.” Martin je nagnuo bocu i popio zadnje gutljaje. “Trebali bismo poslije svratiti do kolibe za drvca”, rekao je Ethanu. 130


“One u kojoj prodaješ drvca?” upitala sam. Kimnuo je glavom. “Dobra ideja. Možemo povesti Lukeove i Markove sinove da nam pomognu očistiti. Trebali bismo biti gotovi za sat vremena. Već sam pripremio balirku, a ujutro možemo početi rezati.” “A Henry i osvjedjenje?” upitala sam. Ethan je pogledao Martina podignutih obrva. “Obavit ćemo sve najteže poslove, a onda dovesti Henryja da nas muči sa svjetlima. Ovo danas će ga iscrpiti.” “Danas dobro izgleda”, rekao je Martin. “Istina”, ustao je Ethan. “Jesi li spremna za večeru, draga gospođo?” Jessie je ustala blago stenjući i primila ga za ruku. I Martin je ustao, posežući za mojom rukom. “I mi bismo trebali krenuti.” “Hrane ima i više nego dovoljno, djeco”, doviknula je Dotty. “Samo se poslužite.” Sjeli smo za stol i upoznali su me s Timovom i Charlijevom ženom. Bilo mi je teško prihvatiti da je riječ o Martinovim nećacima i nećakinjama jer su sve to bili ljudi koji su mi izgledali kao ekipa s kojom bih mogla otići na piće. Martin je bio samo jedanaest godina stariji od Marka. Pitala sam se je li Martin možda bio dijete iznenađenja. “Dakle, Livvy”, obratio mi se Mark. “Znam da ste tek nedavno stigli u ovaj kraj. Gdje vam je obitelj?” “Livvyini su roditelji preminuli, dušo”, nježno je odvratila Dotty. “Nadam se ne nedavno”, upitala je Susan, Markova supruga. “Ne. Otac mi je umro dok sam bila tinejdžerica, a majka prije nekoliko godina.” “Sigurno vam nedostaje”, dodala je Susan. “Hm, zapravo me odgojio otac”, odvratila sam. “Moja je majka bila suosnivačica kazališne družine. Mnogo je putovala.” Zagrabila sam oveći zalogaj punjenja iz purice i ugurala ga u usta. “A vašem ocu nije smetalo što je tako često na putu?” “Pa, zapravo su prekinuli kada se počela baviti kazalištem.” “Žao mi je”, prošaptao je Martin. “Život u pokretu s kazališnom družinom vjerojatno je uzbudljiv”, rekao je Charlie. “Vaš otac nikada nije poželio poći s njom?” 131


“Ne”, odgovorila sam. “Kazališna grupa se zvala 'Ženski oslobodilački lutkarski kolektiv'. Bila je to separatistička lezbijska skupina. Izrađivali su goleme vulve...” Charlijeva supruga naprasno je ispljunula jedan oveći gutljaj bijelog vina. “... od kaširanog papira i izvodili ulične predstave u zemljama u kojima se žene još bore za svoja prava. Nikada se nije povukla iz tih predstava. Umrla je radeći ono što voli. Barem mislim.” Pogledala sam Dotty, čiji mi se izraz lica učinio kao da se baš dobro zabavlja. “Ovo su najbolji batati koje sam ikad okusila”, rekla sam joj, trpajući ih u usta. “Hvala ti, dušo. Znaš, mislim da sam jedanput gledala jednu od predstava tvoje majke, tamo u 'Kruhu i lutkama'.” Mislila sam da ne mogu zavoljeti Dotty više nego što sam je već voljela, ali u tom mi se trenutku srce samo proširilo za nekoliko centimetara. “Upoznala je svoju partnericu dok je bila stažistica ondje”, rekla sam joj. “Zanimljiva je to bila grupa ljudi. Usput, odličan ti je ovaj kiseli kruh.” “Kako ste se zainteresirali za pekarstvo, Olivia ?” upitala me jedna od supruga. “Imali smo jednu stariju susjedu koja me čuvala dok sam bila mala. Zvala se Mary. Imala je hrpu starih obiteljskih recepata i svakog je poslijepodneva pekla nešto iz svoje kuharice, a ja sam joj pomagala.” Slegnula sam ramenima. “Nije se nikada udavala, a mislim da je na neki način htjela proslijediti te recepte nekome. I danas pečem kruh i kolače po mnogima od njih. Ova pita sa žutom kremom je njezina.” Preplavio me val tuge pri pomisli na Mary kako sjedi sama u svojoj maloj, mračnoj kuhinji. Nitko od prisutnih nikada neće razumjeti takvu usamljenost. “Svaki put kad bismo nešto zajedno pekle, rekla bi mi: 'Uvijek moraš učiniti sve što možeš da bi život učinila sladim.'“ “Amen”, dodao je Henry. Dotty mi je dodala pregaču i postavila me pred sudoper da perem posude dok ga je Susan brisala, a jedna od supruga kojoj nisam mogla zapamtiti ime pospremala. Margaret je bila zadužena za kuhanje kave i čaja, a Dotty i Jessie pakirale su ostatke u plastične posude koje su bile naslagane u pogolemi toranj te ih zamatale u plastičnu foliju. Nicole, crvenokosa majka malene Dorothy, u jednom je trenutku dolutala u kuhinju, ali se brzo izgubila kada je vidjela radnu atmosferu. Nisam bila sigurna bi li moja majka pozdravila ili osudila ovu situaciju. Bi li nas vidjela kao snažne žene koje pomažu jedna drugoj ili kao podačene žene koje robuju kuhinjskim poslovima dok se muškarci zabavljaju. Vjerojatno bi joj osjećaji bili podijeljeni. Ipak, uživala sam u pari koja se uzdizala iz emajliranog sudopera, u limunastom mirisu deterdženta i tihim glasovima koji su me okruživali. Kada smo 132


oprale posude, započela sam s veselim zadatkom rezanja pita i postavljanja stola za desert. Uz moju ponudu pita, na stolu je stajala velika posuda hrskavog deserta s jabukama, preokrenuta torta od brusnica i pladanj keksića izrezanih u obliku purana. “Kakav prizor”, rekla je Margaret, odvezujući pregaču. “Stvarno jest”, složila sam se. “Svakako kušajte pitu od jabuka. Dodala sam malo muškatnog oraščića i zanima me vaše mišljenje.” Izgledala je kao da joj je drago zbog toga. “Je li ti lijepo ovdje? Zabavljaš li se?” “Jako mi je lijepo”, odvratila sam, uviđajući da govorim istinu. “Već dugo nisam imala slobodan dan.” “No pa uskoro ćeš opet biti prezaposlena.” Natočila si je šalicu čaja i vratila se u dnevni boravak. Kućom je zavladao mir nalik onome kakav me obično obuzme kada obavim i zadnju stavku s popisa zadataka. Margaret i Dotty u dnevnom su boravku igrale društvenu igru s nekoliko starije djece, Henry je spavao u naslonjaču, a Mark i njegova žena s kauča su gledali nogometnu utakmicu na televiziji. Izvadila sam kaput iz ormara i izašla na trijem tražeći Martina. Na ljuljačci je sjedio visok mladić u uskom crnom džemperu i šiljatim kožnim čizmama što su izvirivale ispod tamnih traperica. “Nismo se još upoznali”, rekao mi je. “U očima moje bake ja sam i dalje dijete, iako imam dvadeset osam godina, pa sam bio u drugoj sobi tijekom večere.” Ispružio je ruku. “Samuel. Sin Markov.” Nasmijala sam se. “To mi zvuči biblijski.” “Ponekad se tako i osjećam. Ti si Olivia, zar ne?” “Jesam.” “Stric Martin mi je pričao o tebi.” Osvrnula sam se po praznom dvorištu. “Gdje je Martin?” “Otišao je sa stricom Ethanom, mojom braćom i bratićem do kolibe u kojoj prodaju božična drvca. Trebali bi se uskoro vratiti.” Ugurala sam ruke u džepove kaputa. “Jesi li već kušao koji desert?” “Čekam da se Gregory vrati. Natjerali su ga da im pomaže.” “Oprosti, ali imam problema s time da vas sve popamtim. Mnogo vas je.” “Ne trebaš se ispričavati. Gregory je moj partner.” “Aha”, odvratila sam, malo iznenađena. 133


“Da, da, znam. Tko bi pomislio da će obitelj s toliko dominantnog testosterona proizvesti maloga homoseksualca kao što sam ja.” Zatreptao je očima prema meni. “Živiš u Vermontu?” “O, bože, ne. Pobjegao sam čim sam mogao. Vermont možda jest prva država u SAD-u koja je donijela zakon o registriranom partnerstvu, ali u ovim šumama svaka druga kuća na pročelju nosi natpis Vratimo Vermont kakav je bio nekada.” Uzdahnuo je. “Ali nedostaje mi. Pogotovo u ovo doba godine. Živimo u Los Angelesu.” “To je stvarno najdalje što si mogao pobjeći od Vermonta.” “Na mnogo različitih načina.” Potapšao je sjedalo do sebe. “Dodi, sjedni.” Oboje smo se naslonili i zaljuljali u ljuljačci. “Sviđa ti se L.A.?” “Klima je sjajna, a i Gregory ima fantastičan posao kao odvjetnik u zabavnoj industriji. No nedostaje mi obitelj. Stalno pokušavam nagovoriti strica Martyja da dođe do nas, ali on se ne da iz Seattlea.” Nasmijala sam se. “Pa kako to?” “Tvrdi da mrzi sunce.” “Pa, da, malo je blijed”, rekla sam, iako mi je Martin uvijek izgledao mnogo življe kada bi šetao šumom negoli u zatvorenom prostoru. Prostorije u kojima bi se našao uvijek su izgledale kao da su mu pretijesne. “Ma, on je najobičniji snob. Ne mogu se, doduše, požaliti. Svoje tinejdžerske godine vjerojatno ne bih preživio bez njega. Kada sam počeo ljudima priznavati da sam homoseksualac, imao sam strašnih problema u školi i stalno sam se svađao s ocem, Martin bi mi dopuštao da ljeto provedem kod njega u Seatdeu. Vodio me u kafiće i krijumčario me u barove. Čak me i jednom odveo u gay klub, da vidim kako to izgleda. Mislim da su se njemu čak i više upucavali nego meni!” Zahihotala sam. “Pa, dosta je zgodan.” Samuel me značajno pogledao u oči, a zatim se nasmiješio. “I ne znaš koliko. Bio je još zgodniji tada, pravi rocker u kožnoj jakni i motociklističkim čizmama, sve u stilu. Poslat ću ti slike. Jesi na Facebooku? U svakom slučaju, stric Marty bio je jedina osoba u obitelji osim moje bake koji se nije ponašao kao da je to što sam gay strašan problem. A i dao mi je priliku da upoznam život koji postoji izvan svega ovoga.” Zamahnuo je rukom, pokazujući na polja. “Čini se da ti i Martin imate dosta zajedničkog. Mislim, to što obojica želite drugačiji život.” “Čudno je to. I ja sam tako nekad mislio. Sada više nisam sasvim siguran.” Spustio je stopala na tlo i zaustavio ljuljačku. “Tko šiša Gregoryja. Idemo pojesti 134


tonu ugljikohidrata.” Samuel i ja upravo smo bili usred opake partije remija s Margaret kada je kući stigla horda momaka koji su bili u kolibi za drva. Pobacali su jakne na pod i uputili se ravno u kuhinju na vruću kavu. Sva su mjesta za stolom uskoro zaposjeli muškarci pognuti nad tanjurićima s pitom. Povremeno bi promrmljali kakav zadovoljan komentar vezan uz desert, a onda bi opet ugurali vilicu u usta. Možda je glupo, ali malo me obuzeo ponos kada sam primijetila da je Martin uzeo po jedan mali komadić svake pite, čak i one s čokoladnom kremom. Sunce je zašlo i uz želudac pun pite, oči su mi se počele sklapati same od sebe. Odlutala sam u dnevni boravak, koji je bio blaženo prazan. Sklupčala sam se u naslonjač uz kamin i lagano zadrijemala. “Livvy, želiš li poći kući?” Odjednom me prenula hladna ruka na ramenu. Bila je to Margaret. Već je bila odjenula kaput i prebacila torbicu preko ruke. Žmirnula sam. “Koliko je sati?” Dok sam spavala, netko je zapalio vatru i pokrio me dekicom. “Osam.” Zbacila sam pokrivač sa sebe. Odjednom mi je bilo prevruće, usta su mi bila suha i žudjela sam za šećerom. “Jesu li svi već otišli?” “Henry je već prije nekog vremena otišao na kat, a djecu su poslali u krevet.” Ustala sam i odglavinjala za Margaret u hodnik. “Pa nije valjda da već odlaziš?” Samuel je stajao uz simpatičnog muškarca zelenih očiju i guste crvene kose. “Nisi čak ni imala priliku porazgovarati s Gregoryjem.” Gregory mi se nasmiješio. “To sam ja.” Pogledala sam Margaret. “Hoćeš li je onda ti odvesti kući?” upitala je Samuela. “Naravno.” “Znači, odsjeo si u pansionu?” upitala sam. “Baš fora.” “Da, i čuli smo da radiš zakon muffine pa ćemo te odvesti kući dovoljno rano da ih sutra možeš ispeći kako treba.” “Dobro, onda ću još malo ostati”, rekla sam Margaret. “Laku noć.” Bez razmišljanja sam se nagnula i zagrlila je. Ukočila se, ali me ipak potapšala po leđima. “Vidimo se sutra”, rekla je Margaret, na trenutak zastala dok ju je Samuel ljubio u obraz, a zatim otišla. Zatvorio je vrata za njom i onda rekao: “U redu. Sada je vrijeme za pravu 135


zabavu. Uzmi kaput.” * Svi su prijenosni instrumenti preneseni u štagalj. Martinova braća Mark i Ethan sjedila su na klupi i gledala kako im se sinovi bore s postavljanjem slavine na bačvicu piva. Samuel je ušao kroz bočna vrata, uzeo im slavinu iz ruku i pritisnuo je na pravo mjesto na bačvici. Sjela sam na sklopivu stolicu koja je stajala najbliže mojem bendžu i srknula pivo iz plastične čaše koju mi je dodao jedan od momaka. Odjednom je kroz vrata štaglja provirila Saltyjeva dugačka njuška. Zalajao je i progurao cijelu glavu u prostoriju, a zatim ušao podignuta repa. Za njim je ušao Martin s bocom burbona u ruci. “Peso! Pa kako si mi stigao ovamo?” upitala sam obavijajući Saltyjev vrat rukama i gnjureći nosom u njegovo krzno. Iz usta mu je vonjalo po smeđem šećeru. “Jesi li to jeo pitu?” “Vrata su ti bila otključana.” Martin je skinuo kaput. Presvukao se u crnu majicu dugih rukava i u traperice. Osjećala sam se malo blesavo sjedeći u štaglju s kozama u haljini. Mark je u ruke uzeo gitaru i počeo svirati neku nepoznatu mi, ali lijepu melodiju. “Joj, ne to opet”, rekao je Tim. “Tata se uvijek raznježi za praznike”, objasnio mi je. “Može li nešto življe?” “Što, na primjer?” Mark je i dalje prkosno svirao. “Znam odsvirati cijeli album Sex Pistolsa na bendžu”, ponudila sam se. Luke se nasmijao. “Ma, daj. Ne znaš.” “Znam!” Uzela sam bendžo i naštimala ga u G dur. “I am an Antichrist, I am an anarchist”, pjevala sam i svirala melodiju. Svi su prasnuli u smijeh. “Bendžo baš super paše uz punk”, tobože sam uvrijeđeno branila svoju izvedbu. “Zvuči kao sušta suprotnost nekadašnjem bendu strica Martina”, rekao je Tim. Ethan je zastenjao. “Već sam bio zaboravio na njih. Kako su se ono zvali?” “Wild Wood”, vrlo je sarkastično odvratio Mark. “Bilo nam je samo devetnaest godina”, branio se Martin. “Da, i razmišljali ste isključivo erekcijom”, dodao je Mark. 136


“Hajde, hajde, tata”, dobacio je Tim. “Da ti s devetnaest nisi razmišljao erekcijom, ja danas ne bih bio ovdje.” Martin je uzeo gitaru iz Markovih ruku. “Zvali smo se Wildwood”, rekao je, gledajući me krajičkom oka, “jer smo svirali obrade pjesama grupe Carter Family.” Potom je bez ikakve najave pritisnuo ptstima vrat gitare i počeo prašiti speed-metal verziju pjesme “Will the Circle Be Unbroken “. “Isuse Bože”, rekla sam kada je dovršio. “Vidjela sam tvoj bend na koncertu.” “Nemoguće.” Martin je predao gitaru Lukeu i istegnuo prste koji su kvrcnuli. “Bili ste predgrupa Uncle Tupelu 1991. U klubu T. T. u Cambridgeu”. Martin je zinuo. “Bila si na tom koncertu? Pa kako? Tada si još išla u srednju školu.” “Hodala sam s izbacivačem u tom klubu”, stidljivo sam objasnila. “Te sam večeri kupila vašu ploču. Još je imam negdje.” “Pa, naravno, kako bi se mogla odvojiti od tako nečega?” doviknuo je Charlie kroz smijeh. Nagnula sam se prema Martinu. “Sjećam se i omota. Nosili ste neke maske na licu i sjedili na BMX biciklima.” Oboje smo se zagledali u zemljani pod. Pitala sam se jesam li kao šesnaestogodišnjakinja bila primijetila tog ozbiljnog momka? Kako bi bilo da sam ga tada poznavala? “Mislio sam da će Henryju otkazati srce kad smo te otišli poslušati na sajam”, oglasio se Mark. “Stvarno, kako je djedica?” upitao je Luke. “Dobro”, odvratio je Martin. “Ne baš najbolje”, istodobno je odvratio Ethan. “Martine”, rekao je Ethan. “Što je?” Martin je provukao prste kroz kosu. “Vidio si ga i sam. Danas je baš bio odlično.” “Jest, bio je, Marty. Danas mu je bio dobar dan.” Ethan je posegnuo za slavinom na bačvici. “Danas.” “Živim s njim. U zadnje mu je vrijeme dobro.” “Jedva je preživio zadnji ciklus terapije.” “A onda se oporavio.” Martin je natočio malo burbona u plastičnu čašu. “Pa 137


valjda ja od svih vas najbolje znam. Za razliku od vas, viđam ga svaki dan.” “I vidiš ono što jebeno želiš vidjeti”, rekao je Mark. “Kao i uvijek.” “Što bi to trebalo značiti?” “Točno ono što sam rekao. Držiš glavu u dupetu. Prvo dvije godine uopće ne dolaziš kući...” “Daj, pusti sad to, Mark”, ubacio se Ethan. Martin je samo nepomično sjedio. “Zašto? Prvo se odselio tako daleko da mu je malo falilo da ode na Aljasku, a onda se u velikom stilu vratio i odjednom je glavni stručnjak za tatino stanje?” Mark je ustao i okrenuo se prema Martinu. “Nisi bio ovdje kada mu je bilo toliko loše da je prvi put u životu tražio pomoć. Nisi bio ovdje ni kada je htio da ga se odveze na pretrage, ali da se ništa ne kaže mami. Nisi bio taj koji je morao čuti dijagnozu, nisi ga ni posjetio u bolnici nakon operacije. A sada... Zaboga, Martine, daj pogledaj tatu sutra. Stvarno ga dobro pogledaj.” Mark je izašao kroz vrata štaglja, ne uzevši pritom čak ni jaknu. Ethan je prekrižio ruke na prsima i pogledao svoje nećake. “Vaš je djed...” Štagljem je vladala mukla tišina. Ethan je potom pogledao Marka pa rekao: “Ah, vidjet ćemo. Henry je jakog, starog kova. Svi to znamo.” Čvrsto je šakom stegnuo Martinovo rame. “Doći ću sutra u sedam, pa ćemo nabaviti novu rundu drvaca.” Zatim je uzeo svoju i Markovu jaknu i otišao iz štaglja u kuću. Martin je pak zgrabio bocu burbona i pošao za njim. Jedan je od mladića zatražio moj bendžo i ja sam mu ga predala. Odsvirali su tri pjesme, a Martin se još nije vratio pa sam zakopčala kaput, uzela Martinovu samtastu jaknu i provirila glavom kroz vrata. Sjedio je na klupi pred štagljem. Sjela sam do njega, prebacila mu jaknu preko ramena i zabila ruke u džepove. Skinuo je naočale i nagnuo se naprijed, rukama prekrivši lice. Momci u štaglju pjevali su stare pjesme iz sedamdesetih. Pridružio im se Samuel ili Gregory, nisam bila sigurna koji od njih dvojice, ali jedan je imao jak glas. “Kako to da svi znamo te pjesme?” upitala sam. “Moj je tata mrzio svu glazbu snimljenu nakon 1958., dakle, ništa od ovoga nisam mogla čuti kod kuče, ali ako netko pusti najpoznatiji album Petera Framptona, pjevam bez problema i znam sve riječi.” “Misliš li da je u pravu?” “Tko? Peter Frampton?” zapitala sam, nastojeći malo razvedriti atmosferu. Bilo mi je nepodnošljivo gledati ga tako ranjivog. “Pa, moram priznati da sam slaba na pjesmu Baby, I love your way...”

138


“Mark.” Martin se naslonio unatrag i potegnuo iz boce. Bio je to drugi put da sam ga vidjela bez naočala. Izgledao je kao slijepi psić. “Je li u pravu kad je riječ o tebi ili o tvojem tati?” “O tati.” “Teško mi je procijeniti”, nježno sam odvratila. “Nisam poznavala Henryja dok je bio zdrav. No čini mi se da ima dana kada mu je bolje i dana kada mu je loše, kao što ste obojica rekli. Što kaže liječnik?” “Da terapija nije imala nekog učinka.” Ponovno je zagnjurio licem u šake. “Uh.” Nešto me štrecnulo u grudima. “Stvarno mi je žao.” “Istina je da zadnjih nekoliko godina nisam baš često dolazio kući. Bio sam sav u poslu i u bendu i... Nije mi on olakšavao, da budem iskren. Stalno je vršio neki pritisak. Što ti tamo uopće radiš? Kada ćeš se srediti? Kada ćeš doći kući? Bilo mi je lakše ostati na distanci. Da sam znao... ali svi su bili tako jebeno tajnoviti.” “Nitko ti nije rekao da je bolestan.” “Rekli su mi tek nakon operacije. Tata im prije nije dopustio.” “To je grozno.” “Mark je u pravu. Trebao sam biti ovdje. I onda danas, cijeli dan mi iz glave ne izlazi da je ovo zadnji...” Glas mu se slomio prije kraja rečenice. Nesigurno sam posegnula prema njemu. “Nećemo imati dovoljno vremena”, promuklo je prošaptao. “Nikada nema dovoljno vremena”, odvratila sam, gladeći ga po leđima. Okrenuo se i pogledao me staklena pogleda. “Ne znam se nositi s tom situacijom.” “To je u redu”, tiho sam rekla. “Nitko to ne zna.” Nagnuo se i ukopao mi lice u rame. Oslonila sam obraz na njegovo tjeme. Kosa mu je vonjala po snu, znoju i nečemu slatkome, možda burbonu. Zagrlio me oko sttuka i privukao bliže k sebi. Osjetila sam kako mi njegova neobrijana brada grebe ključnu kost i kako me griju njegovi suzama navlaženi obrazi. Gladila sam ga po kosi na potiljku, osjećajući kako se u potpunosti oslonio na mene. Nebom se prosula mjesečina. Bila bih najradije tako ostala cijelu noć, ali u tom su trenutku zaškripala vtata štaglja i Martin se naglo uspravio, brišući lice rukavom košulje. Iz štaglja su izašli Sam i Gregory, a za njima i Salty. “Odvest ću te kući”, rekao mi je Martin. 139


“Mi ćemo je odvesti”, ubacio se Sam. “Odsjeli smo u pansionu.” Martin me nekoliko ttenutaka promatrao dok mu se licem prelijevala tuga i čežnja, a zatim je pročistio grlo i vratio naočale na nos. “Zahvali roditeljima u moje ime”, rekla sam mu. Kimnuo je, ne skidajući pogleda sa Saltyja pa je ispružio ruku i pogladio ga iza uha. Primila sam ga za drugu, slobodnu ruku, stegnula je i poljubila u obraz. Salty je nakratko zacvilio, a onda se zaputio za mnom. Kada sam se osvrnula, Martin je i dalje stajao pred štagljem i gledao za nama. Naložila sam vatru u peći i skuhala si čaj. Bila sam suviše nemirna za odlazak na spavanje. Zajedno sam se sa Saltyjem sklupčala pod pokrivač na kauču i gledala “Divan život”, samo napola prateći film. Misli su mi neptekidno lutale prema ttenutku kada sam pod prstima osjetila mišiće na Martinovim leđima i kada mi je njegov topao dah zagrijao vrat. Sjetila sam se i da me potražio u blagovaonici prije blagoslova zato da bi me primio za ruku, a sjetila sam se i kako ju je ispustio nakon molitve. Štogod se zbivalo između Martina McCrackena i mene, očito se neće odviti pred očima njegove obitelji. Ipak, svaki put kad bih začula krckanje grančica u šumi, zagledala bih se u vrata, nadajući se da će s njih odjeknuti kucanje. Kada je na televizijskom ekranu sliku zamijenio snijeg, zavukla sam se pod pokrivač i prisjetila se osjećaja koji me preplavio u Martinovu zagrljaju.

140


Jedanaesto poglavlje

Prosinac Prve debele pahulje snijega pale su prvog dana prosinca poslijepodne. Kuhinja je bila sva u pari jer se na svim plamenicima štednjaka nešto kuhalo, pirjalo, peklo se meso, zelenilo blanširalo, češnjak pržio. U pećnici su se pak pekli medenjaci u obliku čovječuljaka muškog i ženskog spola. Margaret je sazvala sastanak cijelog osoblja pa su u kuhinji stajale i konobarice, perači posuda i pripremni kuhari. Privukla je jednu stolicu za ljuljanje i sjela pred gomilicu, baš kao i kada sam bila na razgovoru za posao. “U redu, ljudi, pronađite si mjesto i na trenutak se umirite”, zazvala je. Umočila sam kvadratastu maramu za sir u zdjelu s konjakom te je omotala oko voćnoga kolača kao da zamatam poklon. Trebala sam napraviti još takvih devedeset i devet. “Slušajte me. Svi su stolovi u blagovaonici popunjeni, baš kao i sobe, od ovoga vikenda pa sve do božićnog tjedna. Sarah, jesi li naručila još stolnjaka?” “Jesam”, odvratila je Sarah, odgrizajući glavu jednom čovječuljku-medenjaku. “Djed Mraz nam prvi put dolazi ove subote i primat će djecu od dva do šest svakoga vikenda do Božića. Al, jesi li podigao kostim iz čistionice?” “Ti si Djed Mraz?” upitala sam kroz smijeh. “Svake godine”, odvratio je, trljajući brkove. “Sve je sređeno”, doviknuo je Margaret preko ramena. “Nemojte zaboraviti roditeljima koji plaćaju za posjet Djedu Mrazu dati i kupon za 10% popusta na McCrackenovoj farmi. Gospođice Rawlings, pripremite se da će nam svaki vikend trebati oko 350 kolačića.” “Tri stotine i pedeset?” upitala sam. 141


“Nadam se da to nije problem.” “Naravno da nije”, odgovorila sam. Vjerojatno ću morati spavati na klupici u kuhinji, ali nema problema. “Godišnja večera za odbor lokalne bolnice je osamnaestog i to je najveći događaj sezone. Od svih očekujem da budu na raspolaganju u bilo koje doba, bez iznimke.” Margaret je pogledala kroz prozor prema voćnjaku. Tamne grane stabala jabuka već su bile obložene debelim slojem snijega. Izgledale su kao slojevi torte s glazurom. “Ako nastavi ovako sniježiti, vjerojatno ćemo biti domaćini i mnogim izletima na saonicama.” Pritisnula je dlanovima koljena i ustala. “U svakom slučaju, očekujem vesele blagdane, a od svih vas očekujem najbolje. A sada natrag na posao.” Drugi su članovi osoblja još odlazili iz kuhinje kada su se otvorila stražnja vrat i kroz njih uz nalet hladnoga zraka ušao snijegom prekriven Martin McCracken. “Pada snijeg”, rekao je i široko mi se nasmiješio pod zamagljenim naočalama. I ja sam se nasmijala njemu te mu bez razmišljanja skinula plavu pletenu kapu s glave i otresla je na pod. “Kada završavaš?” upitao je. Pogledala sam pladanj s osamdeset neomotanih voćnih kolača. “Možda oko pet? Šest?” “Jesi li slobodna večeras?” Martin je izgledao veselo i uzbuđeno. Bio je dražestan. “Jesam.” “Doći ću po tebe u kolibu u šest i trideset.” Uzeo mi je kapu iz ruke i nabio je natrag na glavu. “Odjeni nešto toplo”, još je dobacio preko ramena i izašao u mećavu. Gledala sam za njim dok je odlazio niz snježno polje pa uzbrdo kroz voćnjak. Tamna mu se figura jasno ocrtavala na podlozi čistoga, sjajnog snijega. Kada sam se okrenula od prozora, i Al i Margaret su nepomično stajali i promatrali me. Ušla sam u hladnjaču, čvrsto zatvorila vrata za sobom i onda počela skakati kao na rock koncertu, mašući rukama po zraku i nečujno uzvikujući: To! Konačno! * Nikada nisam znala odabrati zimsku odjeću u kojoj bih izgledala privlačno, ali poznajući Martina, zaključila sam da je te večeri funkcija važnija od forme. Vunene tajice ispod traperica i čizme do koljena nadopunila sam svilenom majicom dugih rukava preko koje sam odjenula zelenu kašmirsku dolčevitu koju sam u diskontnoj trgovini svojedobno jedva otela iz ruku vrlo ratoborne Ruskinje. Martin mi je 142


pokucao na vrata taman u trenutku kada sam po košari tražila drugu rukavicu. “Uđi”, doviknula sam mu. “Hej!” Obrazi su mu bili crveni od hladnoće, ali ipak je izgledao kao da mu je toplo u pernatoj jakni i kapi od felpe. “Hoćeš li ubrzo biti spremna?” Podigla sam pronađenu rukavicu u zrak i podviknula: “Evo je! Našla sam je!” Navukla sam rukavice i zakopčala dugi vuneni kaput. “Misliš da će mi biti dovoljno toplo?” Odmjerio me od vunene loptice na vrhu kape do vrhova čizama. Malo sam se zacrvenjela. “Mislim da hoće. Hajdemo.” Izašao je pred kolibu i pri dnu se stuba zaustavio pokraj dva golema kestenjasta konja. “Olivia, dopusti da te upoznam s Rickom i Ilsom.” Ilsa je zamahnula repom i snažno puhnula. Iz nosnica joj se uzdigla para. Iza konja su stajale drvene saonice obojane jarkocrvenom bojom. “Svaki put kad padne snijeg, izvezemo saonice na stazu pa je tako pripremimo da bude utabana kada dođu turisti”, objasnio mi je Martin. Potom je spustio pogled prema tlu. “Mislio sam da bi možda mogla poći sa mnom.” Vrhom je cipele kopkao po snijegu. Jedan je konj zarzao. Dlanovima sam prešla Ilsina i Rickova lica, osjećajući pod rukavicama njihove snažne kosti. “Kako se ulazi na te saonice?” upitala sam. Martin je isprepleo prste i sagnuo se. “Dodi. Podignut ću te.” Primila sam mu se za ramena i popela se na saonice. On se pak podigao rukama i primio uzde. Klupa je bila malena pa sam se stisnula uz njega. Toplim se bedrom naslanjao uz moje. Potom je posegnuo iza naših leđa, dohvatio crveni pokrivač i njime prekrio naša krila. “Nisam znala da imaš konje”, rekla sam. “Markovi su. Nekoć smo imali svoje. Tata ih je, naime, imao. Zvali su se Fred i Ginger.” Nasmijala sam se. “Je li im to Dotty dala imena?” “Kako znaš? Uostalom, onda ti je vjerojatno jasno da joj je Mark dopustio imenovati i ove.” Zategnuo je uzde. “Rick, Ilsa - hod.” Konji su zakoračili. Prvo smo se kretali sporo, ali kako su se životinje ugrijale, tako su i ubrzale. Činilo se kao da klizimo iznad površine snijega. Kada smo se 143


približili pansionu, Martin je ga zaobišao ukrug, stvarajući tako stazu oko zgrade. Potom se vratio prema mojoj kolibi, Više nije sniježilo. Polumjesec je provirio iza tankoga sloja oblaka i tlo je pod nama zablistalo plavičastim sjajem, kao da ga rasvjetljava neka svjedost iznutra. Jedini zvukovi koji su mi dopirali do ušiju bili su dahtanje konja, tiho uranjanje njihovih kopita u mekani snijeg te ledeno zveckanje zvonaca na njihovim ularima. Kada smo se približili rubu šume, Martin je povukao uzde, posegnuo pod klupu i dodao mi crvenu kariranu termosicu. “Izvoli.” “Jabukovača?” upitala sam, odvrćući poklopac. “Vruća čokolada”, odvratio je. “Nisam htio da nakon onoga za Dan zahvalnosti pomisliš da sam... No da, te sam večeri stvarno puno popio.” “Svi smo te večeri u štaglju puno popili”, rekla sam nalijevajući kipuću tekućinu u čašu s poklopca termosice. “Da. Slušaj, žao mi je što sam...” Dodala sam mu poklopac s čokoladom. “Molim te, nemoj se ispričavati.” “Ali totalno sam puko. I to pred tobom.” Napućio je usnice i puhnuo u kakao. “Stvarno nije problem”, rekla sam. “Ali...” “Molim te, nemoj se ispričavati jer kad to činiš, onda to zvuči kao da ti je žao zbog onoga što se dogodilo te večeri, a meni nije žao. Mislim, nije mi drago zbog toga što si se slomio, ali...” Zastala sam i otpila malo čokolade, nastojeći prikupiti hrabrost. “Drago mi je što si na taj način bio otvoren sa mnom, da si razgovarao sa mnom. Želim ti biti pri ruci.” Zaposlila sam ruke zavrtanjem poklopca termosice. “Onda ću ti zahvaliti”, rekao je Martin, pomno proučavajući kožne uzde u svojim rukama. Naslonila sam se i jedno rame približila njegovu. Pred nama se prostiralo polje koje je izgledalo kao da je prekriveno glatkim slojem marcipana. “Predivno je”, rekla sam i nasmiješila mu se. I njegovo je lice bilo razdragano, kao i moje. “U ovakvim trenucima ne mogu zamisliti da bih poželio biti igdje drugdje.” “Ja ne mogu zamisliti kako izgleda odrastanje ovdje.” “Ti si oduvijek živjela u gradu?” “Odrasla sam u Bostonu, ali živjela sam u Chicagu, San Franciscu, Londonu, Parizu i Washingtonu. Išla sam na fakultet u državi New York, ali ondje nisam vidjela ništa osim kuhinje. A ti?” “Osim ovdje, jedino sam još bio u Seattleu.” Podigao je uzde i saonice su se 144


ponovno pokrenule. “Nedostaje ti?” upitala sam. “Ponekad. Uglavnom u trenucima kada poželim otići nešto pojesti bilo gdje dtugdje osim kod Miss Guthrie.” “Ja sam neku noć sanjala o falafelu i libanonskom namazu od patlidžana”, uzdahnula sam. “I to onima koje radi Libanonac sa srebrnim kamiončićem na uglu moje ulice. E, da, sanjala sam i njegove ljute krastavčiće.” Mattin se nasmijao. “U Seattleu svaka ulica ima svoj restoran specijaliziran za vijetnamsku juhu pho. O tome ja trenutno sanjam. O phou s ljutom junetinom i rezancima.” “Baš bih voljela posjetiti Seattle. Vijetnam također.” “Ti si barem nešto putovala. Ja bih strašno volio posjetiti Japan.” “I ja. I Aljasku. Moja je prijateljica bila i svojim je očima vidjela grizlija kako lovi losose.” Povukla sam pokrivač bliže bradi. “Kamo bi još volio putovati?” “Ma, bilo gdje. U Indiju. Škotsku. Australiju.” “Sve zvuči dobro.” “Zadnje si živjela u Bostonu, zar ne? Zašto baš tamo?” upitao me. “Dobila sam dobar posao u Emersonu. Dali su mi punu kreativnu kontrolu. Ima i puno malih stvari koje mi se sviđaju u Bostonu. Moj je stan bio blizu stadiona Fenway Park i kada bi na njemu bila utakmica, u dnevnom bih boravku čula navijanje. Sviđa mi se i što ondje na svakom uglu ima kiosk s jako dobrom, jakom kavom. Volim pečeno kestenje iz Ulice Common. Ocean. Nedjeljna popodneva u knjižari.” “U Montrealu ima sjajnih knjižara.” “Nisam nikada bila.” “Možda nakon Božića?” “Vrlo rado”, odvratila sam, a srce mi je zapjevalo od pomisli na doba nakon Božića, na planove za budućnost. Nad poljem se nadvila savršena zvjezdana kupola. Konji su potrčali malo brže kada smo se našli na ravnome i kada bih zatvorila oči, osjećala sam se kao da letim. Stigli smo do farme i do kuće. Martin je konje usmjerio u zaokret i rekao: “Mogli bismo do kolibe za drva i onda do šume. Je li ti dovoljno toplo?” Kimnula sam. Noge su nam se doticale pod pokrivačem i Martinovo je tijelo zračilo toplinom. “Čudno je to. Mislim da sam u gradu najviše voljela seoske stvari. 145


Primjerice, voljela sam ići na zelenu tržnicu. I oduvijek sam sanjala o životu na selu.” Martin je namjestio uzde u rukama. “Možeš li zamisliti da ostaneš živjeti ovdje?” “Mogu”, odvratila sam, odlučnošću iznenadivši i samu sebe. “Posebice ako se svake večeri nakon prvog snijega budem vozila saonicama kroz šumu.” “Sviđa ti se?” stidljivo je upitao. “Milijun je puta ljepše od bilo čega što sam mogla zamisliti.” Konji su ubrzano kaskali i zvonca su im veselo zveckala kroz noć. Kada smo stigli natrag do moje kolibe, Martin je skočio sa saonica, primio me za ruke i pomogao mi sići na tlo. “Znam da je sada ludnica u pansionu”, rekao je, “ali ako se ikako možeš izvući, filmsko društvo sljedeće subote prikazuje dva filma - Swing Time i Zaplešimo. Henry i Dotty žele ići.” “Ako mi Margaret dopusti, vrlo rado”, nasmijala sam se. “Uz nju se uvijek osjećam kao tinejdžerica. I to zločesta.” “I ja se tako osjećam uz nju. Bez obzira na to koliko mi je godina.” Svukla sam rukavice i ugurala ih u džepove kaputa. Ispružila sam ruke prema Ricku i Ilsi, gladeći ih po glatkim vratovima. “Hvala vam na vožnji”, rekla sam. Rick je glasno šmrknuo. “To ti on kaže nema na čemu.” Matin je položio dlan do mojega te i on pomilovao Ricka po vratu. “Sada bih morao vratiti konje u njihovu staju”, tiho je rekao. Okrenula sam se prema njemu. Lica su nam bila tek nekoliko centimetara jedno od drugoga. Osjećala sam miris čokolade iz njegova daha. “Znaš što, meni se čini da se tebi ovdje sviđa više nego što želiš priznati. Razmišljaš li ikada o tome da ostaneš živjeti ovdje?” Dugo me promatrao neodređena izraza na licu i kada sam već pomislila da će se nagnuti i poljubiti me, rekao je: “Ponekad”. Zatim se popeo na saonice.

146


Dvanaesto poglavlje

Sedam kilograma brašna, dvije litre mlaćenice, kilogram maslaca, dva kilograma šećerne melase, četrdeset jaja, pet kilograma šećera u prahu, više od sedam kilograma bombona i svaka sekunda mojeg slobodnog vremena - sve sam to potrošila, ali na kraju sam uspjela napraviti božićnu kućicu od medenjaka čak sat vremena prije dječje zabave s ukrašavanjem kolačića. Ispekla sam i ukrasila identičnu repliku “Slatkog javora” zajedno sa štagljem i okućnicom. Željezne sam klupe oblikovala pomoću crnih štapića od slatkog korijena, a mačke koje su drijemale na njima od omekšanih rolada s čokoladom. Drveće sam izradila od preokrenutih korneta za sladoled i krošnje od narezanih zelenih gumenih bombona, a čak sam i izgradila malenu šećernu kuću, postavivši u nju čak i šarene zavjese te kameni dimnjak od žele-bombona. Salty, izrađen od marcipana, pozorno je čuvao kućicu na trijemu. U dnevnom su boravku razmaknuti kaučevi i postavljeni dugački stolovi, a na stolove su bili postavljeni pladnjevi kolačića u obliku čovječuljaka. Nisu bili ničime ukrašeni, uz njih su zbog toga stajali tanjurići sa šarenim mrvicama i bombonima te vrećice s kraljevskom glazurom. Stalno sam opipavala vrećice, bojeći se da će se glazura prebrzo stvrdnuti u prohladnoj prostoriji, ali kada sam pokušala zamoliti da pojačaju grijanje, Alfred mi je dobacio jedan izmučeni molećiv pogled. Već se znojio u crvenom baršunastom odijelu dok mu je dijete u krilu povlačilo pravu bijelu bradu. Djeca su se kroz vrata slijevala u valovima, trpajući pune šake bombona u usta te vrišteći od svojih majki zahtijevala da ih odvedu do Djeda Mraza. Iscrpljene sam roditelje usmjerila prema Margaret, koja je točila vino, a sama se pridružila djeci za jednim stolom, pokazujući im kako od crvenih štapića gumenih slatkiša načiniti usnice čovječuljima te kako od sitnih žele-bombona načiniti kovrčavu kosu. Kada su svi čovječuljci dobili kakvu-takvu odjeću, a ja od glave do pete bila prekrivena ljepljivim smjesama, i ja sam pošla k Margaret u stražnjem dijelu prostorije. “Izvrsna zabava”, rekla sam, uzimajući komadić sira Manchego i premazujući ga namazom od dunja. Neka su djeca izvodila lutkarsku predstavu sa svojim ukrašenim 147


čovječuljcima, a pred Alfredom je još stajao red. Jedna se grupica okupila oko Sare, koja je sjedila na kauču i čitala božićne priče. “Stvarno jest”, složila se Margaret. “Lijepo je u kući imati toliko mladosti.” “Vi nikada niste poželjeli djecu?” upitala sam. “Udala sam se tek s četrdeset godina.” “Žao mi je”, rekla sam, iako nisam bila sasvim sigurna žalim li zbog toga što Margaret nije imala djece ili zbog toga što sam joj postavila takvo pitanje. Vjerojatno oboje. “Božja volja.” Srknula je čaj iz šalice. “A vi, gospođice Rawlings? Želite li vi djecu ili vam je onaj vaš đukac i prevelika obaveza?” “Ne znam. Nisam, iskreno, o tome baš previše razmišljala.” “Pa, znaš što, trebala bi. Nisi više u cvijetu mladosti. Vi klinci mislite da imate vremena napretek, a istina je da vrijeme prolazi vrlo brzo.” “Postoji samo jedan sitan problem. Nemam muža.” Margaret je podigla obrve. “Većini ljudi to nije prepreka. Osim toga, što kažeš na Alfreda?” Mahnula je rukom prema Djedu Mrazu. Jedno mu se dijete upravo penjalo na krilo i pokušavalo mu s glave skinuti kapu. “Što s njim?” “Pa, dosta je spretan s djecom. Strpljiv je. I ima stalan posao. Oduvijek sam ga smatrala dragim čovjekom. Dobroćudnim.” “Margaret.” “Doduše, kažu da muškarci koji rade u kuhinji znaju imati problema s brojem spermija.” Rukom je ocrtala kružnicu pred vlastitim krilom. “Vrućina.” “Margaret! Prestanite!” rekla sam kroz smijeh. “Ne želim ni trenutka razmišljati o Alfredovu međunožju. Čovjek mi je kao neki stric.” “Ali mu se sviđaš.” “I on se meni sviđa. Kao prijatelj. Dobar prijatelj.” Posegnula sam unatrag da odvežem pregaču. “Sarah je rekla da će počistiti. Smeta li vam ako sada odem? Idem u kino s Martinom i McCrackenima, a voljela bih prije toga sa sebe isprati bombone i glazuru.” Margaretine su se obrve skupile jedna uz drugu. “Martin je nazvao. Zamolio me da ti kažem da neće moći večeras.” “Kada je nazvao?” Loš signal za mobitel sve mi je više predstavljao problem. 148


“Danas popodne.” “Zašto mi niste rekli prije?” Zgužvala sam pregaču u čvrstu loptu. Margaret je odložila šalicu. “Zato što sam bila prezauzeta, gospođice Rawlings, a bili ste i vi.” “Je li rekao zašto neće moći?” mirno sam upitala. “Nije.” Nakratko je zastala. “Ali razgovarala sam s Dotty i rekla mi je da je Henryju danas loše. Večeras će ih obići Dr. Doyle.” “Što mu je?” “Nisam postavljala suvišna pitanja”, rekla je Margaret odrješito, i “Ni ti ne bi trebala.” “Pitanja nisu suvišna ako ste prijatelji.” “McCrackeni su mi prijatelji već dulje od šezdeset godina”, hladno mi je uzvratila Margaret. “Dopusti mi da sama procijenim [kakva im pitanja mogu, a kakva ne mogu postavljati.” “To su i moji prijatelji. I neću ih ostaviti na miru samo zato što bi vama više odgovaralo da ne budem uključena u taj dio vašega života.” Bacila sam pregaču na prljavi stol s kolačićima. “I ubuduće bih molila da mi pravovremeno prenosite poruke jer u ovom gradiću nema dobrog signala za mobitel, a vi mi ne dopuštate uvođenje vlastitog telefona u šećernu kuću.” Rekavši to, otišla sam u kuhinju. Mislila sam da ću se smiriti nakon duge šetnje sa Saltyjem, ali nakon što sam ga prošetala, nahranila i nakon što je zaspao uz peć, i dalje sam bila nemirna. Setkala sam kolibom i nakon što sam nekoliko puta bezuspješno pokušala čitati ili gledati televiziju, obukla sam kaput, zgrabila ključeve automobila i odvezla se niz cestu, naumivši da ću McCrackenima samo pokucati na vrata. No što sam se više približavala farmi, to su mi Margaretine riječi glasnije odzvanjale u ušima. Kada sam došla do mjesta s dobrim signalom za mobitel, zaustavila sam se iza jednog kamioneta i spazila da mi je Martin ostavio poruku na govornoj pošti. Ispričavao se zbog otkazivanja u zadnji trenutak. Vratila sam se na cestu i nastavila voziti, ne znajući točno kamo bih pošla sve dok kroz drveće nisam ugledala plavo-žuti sjaj neonskog natpisa “Crni medvjed”. U krčmi je bilo poprilično mirno. Sjela sam na prvu slobodnu stolicu uz bar. “Burbon, čisti”, rekla sam nalaktivši se na šank. Drvosječa koji je sjedio do mene gurnuo je zdjelicu s kikirikijem prema meni. “Nazdravlje!” podigla sam čašu prema njemu. Kucnuli smo se. U tom me trenutku netko potapšao po leđima. Bio je to Tom. Bio je odjeven u 149


bijelu košulju uvučenu u hlače, s tankom vezicom uz okovratnik. “Baš mi je drago što te vidim, Liv. Hoćeš svirati s nama?” “Beaglesi večeras sviraju?” “Nisi znala? A ja sam mislio da si zbog toga došla.” Govorio je povrijeđenim tonom, ali oči su mu se veselo caklile. “Došla sam samo na jedno brzinsko piće.” “Ako se predomisliš, rado bismo da zasviraš s nama. Večeras nema Martina ?” “Ne, nema ga večeras.” Pijuckala sam drugi burbon kada se na barsku stolicu do mene naslonio neki muškarac. “Nisam očekivao da ću te večeras susresti ovdje”, rekao je. Okrenula sam se i spazila poznatu flanelsku gromadu, Franka Frasera. Podigla sam dlan u zrak. “U redu, znam! Nisam odavde. Nije mi mjesto ovdje. Ispričavam se što vam upadam u bar, ali nemam baš drugog izbora.” “Što ?” “Nemojte večeras, u redu? Samo želim u miru popiti piće.” “Samo sam htio reći da nisam mislio da će vas u ovo doba godine pustiti iz kuhinje. Tako je barem bilo dok je Bonnie ondje radila. Obično je tijekom božićnih praznika uopće ne bih viđao. Gadarija.” Podigao je dva prsta prema pipničaru, koji je otvorio dvije boce piva Rolling Rock i položio ih na šank. “To je uobičajeni dio glamuroznog slastičarskog posla.” Tom je prišao mikrofonu i lupnuo o njega kažiprstom. “'Večer svima. Budući da sve prisutne poznajem, mislim da vam ne moram predstavljati Beaglese. Hajdemo, dečki.” Uz kratak udarac stopala o pod i jedan akord odsviran na bendžu, grupa je počela svirati pjesmu “Hotel California” u visokoj, samotnoj harmoniji. Zastenjala sam. Frank je kliznuo sa stolca, za sobom odnoseći obje boce piva. S leđa me zapuhnuo nalet hladnog zraka kada su se otvorila vrata krčme i već sljedećeg trenutka netko mi je položio ruku na rame. Na stolac do mojega ugurao se nitko drugi nego Martin. Naručio je viski. “Hej!” “Hej”, odvratila sam. Iznenadio me, ali bilo mi je drago što ga vidim. Pili smo promatrajući kako Frank i Bonnie na podiju plešu stiskavac. Frank je ruku uvukao u stražnji džep Bonnienih traperica, a ona mu je obavila ruke oko vrata i zatvorila oči. Martin se nagnuo prema meni, približavajući mi se toliko da mi je usnicama okrznuo kosu. “Želiš li da odemo odavde?” Srce mi je odmah brže zakucalo. 150


“Može.” Pola smo se sata vozili u potpunoj tišini, ali to mi uopće nije smetalo. Zbog burbona koji sam popila u krčmi tijelo mi je bilo opušteno, a napetost zbog svađe s Margaret i napornoga dana provedenog u kuhinji napokon je jenjavala. Obuzeo me mir kakav nisam osjetila još od vožnje saonicama. Žarkožuti sjaj odjednom je rasvijetlio maglu u daljini. “Samo još malo”, rekao je Martin. Izašao je s autoputa na sljedećem izlazu i uskoro smo se našli na parkiralištu odmorišta F&G. “Kako si znao?” upitala sam ga. “Ovo mi je najdraže mjesto na svijetu.” “Već si bila ovdje?” “Bila je to jedna od tatinih postaja dok je vozio kamion. S vremena na vrijeme bi me poveo sa sobom.” Martin se nasmiješio. “Često sam dolazio ovamo u doba kada sam tek bio položio vozački. Bilo je to jedino mjesto koje je otvoreno nakon devet sati, a nije bar.” Probili smo se kroz parkirane kamionske prikolice i ušli u jarko rasvijetljeno predvorje. Okretna je vitrina bila prepuna pita. Domaćica nas je posjela u jedan od separea u kutu. Konobarica nam je prišla, nalila nam kavu u šalice i upitala što još želimo. “Čokoladnu pitu sa šlagom”, odvratila sam. “Meni pitu od bundeve”, rekao je Martin i vratio joj jelovnik. Naslonio se unatrag i pod jarkim sam svjetlom zalogajnice spazila da su mu oči krvave. Izgledao je iscrpljeno. “Žao mi je što sam večeras morao otkazati dogovor.” “Margaret mi je rekla da Henryju nije dobro kada mi je prenijela poruku.” Kratko sam zastala. “Je li mu sada bolje?” I Martin je zastao. “Liječnik nam je predložio kućni hospicij.” Srce mi se stegnulo. “Što to točno znači?” “Uglavnom više pomoći. Terensku sestru.” Pročistio je grlo. “Glavna bi nam briga sada bila da mu olakšamo muke.” Primila sam ga za slobodnu ruku. Konobarica je bez riječi položila pite na stol. “Drago mi je što sam te pronašao.” Pitala sam se misli li reći da mu je drago što me pronašao večeras ili općenito. 151


Odmotala sam papirni omot oko noža i vilice. Martin je vilicom sastrugao tučeno vrhnje s pite. “Došla su moja braća sa ženama i nekoliko nećaka. I liječnik. Morao sam malo predahnuti.” Pokušala sam zagrabiti malo kreme od vanilije, tako da mi čokoladni dio ostane za kraj. “Previše ljudi?” “Moja je obitelj ponekad malo naporna.” Prošao je prstima kroz kosu i zagledao se u nešto iza mojih leđa. “Nikada nisam mislio da ću ih tako doživljavati.” “Kako to misliš?” “Kada sam bio mali, bio sam vrlo blizak s braćom. Sada se svi ljute na mene zbog toga što me tako dugo nije bilo.” Igrao se s plavim i ružičastim vrećicama umjetnog zasladivača u stalku. “A ja sam samo htio otkriti tko sam kada nisam Markov i Ethanov mladi brat ili mamino najmlađe dijete ili tatino čudo od djeteta. Htio sam osnovati bend, svirati, poći na turneju, vidjeti malo svijeta, a onda se vratiti kući.” “Zašto si onda tako dugo ostao u Seattleu?” upitala sam. Od mene nitko nikada nije ništa očekivao. Pitala sam se bi li mi to predstavljalo teret ili utjehu. “Ah, znaš kako je. Stvari su se tako posložile. Vrijeme prolazi, a ti imaš kolege iz benda i posao, imaš stan i super kafić u prizemlju zgrade, zalaziš u fora birc u susjednoj ulici, imaš dobre frendove i odjednom shvatiš da si stvorio život negdje drugdje. Zanimljivo je da kad sam ondje, osjećam se kao došljak iz Vermonta, a kad sam ovdje, osjećam se ili sam se osjećao...” Polizala sam zadnje ostatke čokolade s vilice. “Ja nikada nisam imala ništa od ovoga što si nabrojao.” “Zbilja?” “Dobro, imala sam omiljeni kafić. Ali nikada nisam dovoljno dugo ostala na istome mjestu da bih imala bilo što drugo. A i stalno radim. Moj je svijet oduvijek bio u kuhinji.” Martin je pročistio grlo. “Ne misliš li možda, mlada damo, da ti je vrijeme da se smiriš?” Rekao je to oponašajući Henryjev glas. “Isuse Bože”, nasmijala sam se, “zvučiš isto kao i on.” Ogulila sam poklopce s tri mala vrhnja za kavu i ulila ih u šalicu. “Zapravo, mislim da jest vrijeme. Razmišljam o tome da se smirim negdje, da”, rekla sam. “Ali reći ću ti istu stvar koju sam rekla i tvojem tati. Mislim da ta odluka ovisi o Margaret Hurley.” “Što si ovaj put skrivila?” “Prilično sam sigurna da si za to ti kriv”, rekla sam, upirući praznom vilicom u 152


njega. “Mislim da joj se naše prijateljstvo baš ne sviđa.” Martin je uzeo bocu kečapa i poravnao je sa soljenkom i paprom. “Ne misli ona ništa loše.” “Pa ni ja ne mislim ništa loše.” Podigla sam praznu šalicu prema usnicama i pretvarala se da pijem, samo zato da bih nešto učinila. “A što ti misliš?” “O Margaret?” upitao je Martin. “O našem prijateljstvu.” “Je li sve u redu? Treba li vam još štogod?” upitala je konobarica s najgorim osjećajem za trenutak u svemiru. Da i sama nisam radila u ugostiteljstvu, uskratila bih joj napojnicu zbog toga. “Kakvu pitu vole tvoji?” upitala sam Martina. “Trebali bismo im nešto odnijeti.” “Dvije kriške pite s pjenicom od naranče za van”, rekao je konobarici. Ustao je i posegnuo za lisnicom u stražnjem džepu. “Idem platiti.” Slušali smo stare country pjesme na radiju cijelim putem do Guthrieja. Neko sam vrijeme drijemala, a onda me probudilo struganje šljunka po gumama. Martin je zaustavio auto pored mojega na parkiralištu krčme “Crni medvjed”. “Koliko je sati?” upitala sam. “Skoro je ponoć.” “Cijeli tjedan radim najmanje po dvanaest sati dnevno”, rekla sam prigušujući zijevanje. “Ali to nikada ne osjetim dok se ne opustim.” “Hvala ti što si izašla sa mnom.” “Drago mi je što si me našao”, rekla sam, parafrazirajući njegove riječi. “Moj je tata pitao za tebe.” Martin se okrenuo prema meni i naslonio glavu na sjedalo. “Htio je da ti se u njegovo ime ispričam zbog propuštenog filma.” Na nekoliko je trenutaka zatvorio oči. “I... zamolio me da te sljedeći tjedan dovedem k njemu. S cimbalima.” Protrljala sam oči rukavom. “Naravno. Svratit ću čim se uspijem izvući s posla. Da prvo nazovem?” “Samo svrati u bilo koje vrijeme. Čak i ako tata bude spavao, mami će biti drago da joj praviš društvo.” “A kada ćeš ti biti tamo?” upitala sam, povlaćeći uzicu pri dnu jakne. “Ako nisam kod kuće, znači da prodajem drvca. Svrati i tamo da vidiš kakve smo žaruljice postavili.” 153


“Budem.” Prije nego što sam uspjela izaći iz auta, Martin me uhvatio za lijevu ruku. “Olivia...” Okrenula sam se prema njemu i zadržala dah. “Pitala si me što mislim o našem prijateljstvu.” Kimnula sam glavom široko raširenih očiju. “Zbog našeg se prijateljstva osjećam kao da sam opet kod kuće.” Osjećala sam se kao da mi je odgovorio na pitanje za koje ni sama nisam znala da ga postavljam. Bez riječi sam izašla i tiho za sobom zatvorila vrata. Gužva oko blagdanskih svečanosti u “Slatkom javoru” tih me dana vezala uz kuhinju od rane zore do kasne večeri. Svakoga bih jutra morala nekoliko puta duboko udahnuti nad popisom obaveza za taj dan i svaki mi se dan činilo da je ono što moram obaviti nemoguće. Imali smo jednako posla kao što sam nekoć imala u Emersonu, ali tamo sam barem imala pomoćno osoblje. Ruke su me boljele od miješanja goleme količine žumanjaka za roladu “srneći hrbat”, a na lijevom sam dlanu imala trajni otisak u obliku čovječuljka zbog utiskivanja kalupa za kekse u tijesto. Alfred je uspijevao ostati dobre volje unatoč stalnim prekovremenim satima tijekom vikenda, kada je glumio |Djeda Mraza i zbog njegovog sam neprekidnog zezanja imala dojam da svi sudjelujemo u jednoj beskrajnoj zabavi. Jednoga popodneva sredinom prosinca Margaret je naišla u smočnicu dok sam ležala na podu s vrećicama smrznutog graška na podlakticama. “Što, zaboga, radite, gospođice Rawlings ?” “Samo se odmaram”, odgovorila sam, meškoljeći se kukovima ulijevo i udesno. “Pa, zašto to ne činite u kućici, nasamo?” “Pomažem u pripremi zabave s predjelima.” Napetost koja je nastala između Margaret i mene pri kraju zabave s ukrašavanjem kolačićima još je bila prisutna. “Sarah može pomoći Alfredu da sve postavi na pladnjeve. Vi uzmite slobodnu večer. Morate mi biti odmorni za večeru bolničkog odbora krajem tjedna.” Ustala sam i pomno je odmjerila. “Hoćete li to kasnije upotrijebiti zato da biste me kritizirali?” “Ako vam nije potreban odmor, ostanite”, rekla je. “Odlazim”, doviknula sam odvezujući vezice na pregači i vraćajući se u kuhinju. “Nemojte zaboraviti na brunch sutra ujutro. I što s ovim graškom?” 154


Nisam se okretala da joj ne bih pružila priliku za predomišljanje. * U četiri sam sata već stajala na prednjem trijemu kuće McCrackenovih kose svježe obojene bojom koja se zvala Manično panično atomski tirkizna. U jednoj sam ruci držala zdjelu domaćih karameliziranih kokica, a u drugoj cimbala. Vrata mi je otvorila Dotty. “Ne bi smjela izlaziti na ovu hladnoću mokre kose”, prekorila me i uvela u predvorje, zatvarajući vrata za mnom. “Henry čita u dnevnom boravku. Slobodno uđi.” Tiho sam pokucala i zatim ušla, noseći cimbala pred sobom. Henry je drijemao glave zabačene unatrag i blago rastvorenih usta. Bilo mi je drago što spava jer mi je to dalo vremena da se priberem od šoka. Henry je već za Dan zahvalnosti bio vrlo mršav, ali sada je izgledao poput kostura s tankom kožom zategnutom preko jagodica. Žmirnula sam da bih odagnala suze i zatim glasno pročistila grlo. “Hej, Henry”, tiho sam zazvala otvarajući kopče na kutiji cimbala. Naglo je podigao glavu i obrisao kut usnica bijelim rupčićem. “Već sam se pitao kada ćeš me doći posjetiti.” Nasmijala sam se i poljubila ga u obraz. “I ja sam se to pitala. Činilo se kao da me Margaret nikada neće pustiti iz kuhinje.” “Ta žena je pravi gonič robova. Oduvijek je takva. Izluđivala je supruga beskrajnim popisima zadataka.” Henry je potapšao mjesto pokraj sebe na kauču pa sam sjela onamo. “Reci mi, jesi li imala vremena vježbati?” “Nimalo.” “No pa dobro, svejedno poslušajmo kako ti ide.” Naslonio se na jastuke i sklopio oči. Nekoliko sam puta prešla trzalicom preko žica prije nego što sam napokon odabrala melodiju koju ću svirati. Odsvirala sam je tri puta, a kada sam završila, otvorio je oči i nasmiješio se. “Blackberry Buckle?” upitao je. Kimnula sam. “Sto godina nisam čuo tu pjesmu. Trebali bismo napraviti popis za svirku samo s pjesmama o slatkišima.” “Kad smo već kod toga...”, zgrabila sam torbu s poda, “napravila sam ti domaće karamelizirane kokice i donijela sam ti ovo.” Iz torbe sam izvukla dva DVD-a: filmove Swing Time i Zaplešimo. “Mislila sam da bismo ih mogli pogledati ovdje 155


kad već nismo one večeri stigli na projekciju.” Henry se nasmiješio i kimnuo. “Možemo pogledati jedan film poslije večere. Ostaješ na večeri, naravno. A sada mi odsviraj još nešto.” Vratila sam cimbala na krilo, uzela štapić u ruku i počela s prvim taktovima Djevojke iz kuhinje. Povukao je cimbala na svoje krilo. “U drugom dijelu ove pjesme možeš načiniti jedan lijepi klizni potez. Tako ćeš stopiti note zajedno.” Pokazao mi je. “Probaj sada ti.” Odsvirala sam pjesmu od početka, dodajući klizanje tamo gdje sam mogla. Kriomice sam ga pogledavala. Izgledao je umorno, oči su mu bile upale i tamne. Uhvatio mi je pogled i nasmiješio se. “Uz ovu pjesmu dobro ide pratnja na violini. Da nisam tako užasno umoran, pridružio bih ti se. Moraš tu pjesmu naučiti Martyja. Nisam siguran zna li je.” Položio mi je ruku na nadlakticu pa sam prestala sa svirkom. “Nastavi, nastavi”, rekla je. Prešla sam trzalicom preko žica. “Znaš, Olivia”, tiho mi je rekao, “Martin je dobar čovjek.” “Znam”, odvratila sam, zacrvenjevši se. “Baš kao i njegov otac.” “Hm. Malo i previše nalik svojem ocu ako mene pitaš. A sad mi nemoj dalje davati komplimente nego me poslušaj.” Čvršće me uhvatio za ruku. “Martin je dobar momak, ali je, kao i ja, tvrdoglav i teško se odlučuje na promjene. Morat ćeš biti strpljiva s njim.” Pogledala sam Henryja, priželjkujući da mi još nešto kaže o Martinu, ali sam se onda ponovno usredotočila na svoje prste koji su prebirali žicama. “Na koji način strpljiva?” upitala sam vježbajući klizni pokret, “Ovako.” Postavio je svoj dlan preko moje nadlanice i povukao mi ruku preko pragova nekoliko puta, sve dok i sama nisam shvatila. Izgledao je slabašno, ali stisak ruke i dalje mu je bio snažan. “Mark i Ethan su također dobri momci. Imao sam sreće.” Povukla sam štapić preko pragova i Henry je kimnuo glavom u znak odobravanja. “Još nemaš vlastite djece, ali kada ih budeš imala, vidjet ćeš i sama da ćeš najviše od svega željeti da budu sretna.” Bila sam zbunjena, ali kimnula sam glavom. “Kao roditelji, činimo najbolje što možemo dok je vrijeme za to. No očekujemo 156


da naša djeca nastave sa svojim životima i kada nas više ne bude. Da se nastave razvijati u osobe kakve smo odgojili.” Zastao je i stegnuo mi ruku. Zurila sam u žice cimbala, svim se silama boreći protiv navale iz prsa. “Žalim zbog nekih stvari. Pretpostavljam da je tako sa svim očevima. Volio bih da sam doživio da se Martin smiri uz vlastitu obitelj. No ponosan sam na tog momka. Odgojio sam dobrog čovjeka. Samo želim da znaš da na njega možeš računati.” Okrenula sam se prema njemu. Gledao je ravno u mene, očiju izrazito plavih na blijedome licu. “Zapamtit ćeš to, hoćeš li?” “Naravno”, rekla sam, postavljajući cimbala na stol i podmećući trzalicu pod žice. “I on može računati na mene”, tiho sam dodala. “Znam da može.” Henry je pospremio cimbala u kutiju. “A isto tako, htio bih da dobro čuvaš ovu staru sviralicu.” “Henry, ne mogu to prihvatiti.” Srce mi se snažno uzlupalo. Sve što mi je govorio previše je nalikovalo na oproštaj. “Instrumenti postoje zato da bi ih se sviralo.” Zatvorio je metalne kopče na kutiji. “Ali napravili ste ga za Dotty. Trebao bi ostati u obitelji”, rekla sam. Primio me za ruke i nagnuo se prema meni. “Tako će i biti.” U to su se otvorila vrata dnevnog boravka i u dovratku se pojavio Martin, obraza rumenih od poslijepodneva provedenog na otvorenom. “Hej, tata.” Smiješak mu se proširio kada je spazio mene. “Zdravo”, rekao mi je, gurajući ruke u džepove. “Tata, mama kaže da je večera gotova. Hoćeš li jesti ovdje?” Henry se podupro o kauč i ustao. “Ne, sine. Livvy mi je donijela neke filmove. Smjestimo se zato u drugu dnevnu sobu, pred televizor.” “Idem se samo nakratko gore presvući”, rekao je Martin izlazeći iz sobe. I ja sam ustala s kauča, ravnajući vunenu suknju. “Idem pogledati trebam li pomoći Dotty.” Henry se smjestio u stari naslonjač pred televizorom. Martin je izgledao svježe u bijelom irskom ribarskom puloveru i trapericama. Uz prozor je stajalo jedno od najveličanstvenijih božićnih drvaca koje sam vidjela u životu. Visoko dobra tri i pol metra, od vrha je do dna bilo prekriveno sićušnim žaruljicama u boji, girlandama i stotinama ukrasa, od kojih su mnogi bili ručno izrađeni te potjecali iz barem deset različitih desetljeća. Stala sam pred jelku s golemim osjećajem divljenja, priželjkujući da znam priču o svakom od tih ukrasa. 157


“Lijepa je, zar ne?” rekao je Henry. “Očaravajuća.” “Svake joj se godine radujemo.” “Vidim i zašto. Ovi su ukrasi poput izloška u muzeju.” Henry se nasmiješio. “Više su poput spomenara. Na tim su granama stotine uspomena.” Sjela sam na kauč do Martina. Dotty je ušla s košaricom kruha i sjela mi s druge strane. Kada smo pojeli, odnijela sam posuđe sa stola, Martin je stavio film u uređaj, a Dotty donijela karamelizirane kokice. Henry je zaspao još na najavnoj špici. “Da isključimo film?” upitala sam Dotty. “Ne, draga, spavat će uz film. Dobro je da se odmara.” Dotty mi je preko krila prebacila žutu dekicu dok je na ekranu Fred Astaire posuđivao psa samo zato da bi imao.'izgovor šetati uz Ginger Rogers. Sklupčala sam se pod dekicom i također zadrijemala. Kada sam se probudila, u sobi je bio polumrak. Jedino je svjetlo dopiralo s božićne jelke. Henryja i Dotty više nije bilo, a ja sam ležala obraza položena na prsa Martina McCrackena i ruke prebačene preko njegova trbuha. On mi je pak rukom obavio struk i čvrsto spavao, naslonjen na rub kauča. Na obrazu me zasvrbio dodir s njegovim vunenim džemperom pa sam shvatila da sam mu ga u snu zaslinila. Užasnuto sam se izvukla iz njegova zagrljaja i potom ga bolje pokrila dekicom. Odšuljala sam se u hodnik po kaput i čizme. Kad sam se odjenula, provirila sam u dnevnu sobu da još jedanput provjerim što radi Martin. Izgledao je poput dječaka. Kosa mu je bila zamršena i usnice blago razmaknute. Mogla sam vrlo lako zamisliti svakodnevno buđenje uz to lice. Nagnula sam se nad njega, utisnula mu poljubac u sljepoočnicu i tiho otišla iz prostorije. Tjedan dana prije Božića, kada je zadnja žlica umaka od maslaca izručena u zdjelu s pudingom od šljiva, Alfred je radosno uzviknuo i zagrlio me, zavrtjevši me ukrug po kuhinji. “Spusti me”, nasmijala sam se i lupnula ga po nadlaktici. U kuhinju je u tom trenutku ušla Sarah s pladnjem na kojem su stajale četiri čaše za šampanjac, a za njom i Margaret s bocom rashlađenog talijanskog pjenušca. Alfred je uzeo bocu i otvorio je uz prasak. Nalio je tekućinu u čaše, uopće ne pazeći prelijeva li se preko rubova. “Htjela sam vam zahvaliti”, rekla je Margaret. “Svi ste odlično obavljali svoj posao. Imali smo najbolju blagdansku sezonu otkad pamtim.” 158


“Živjeli!” rekao je Alfred. “Svi su gosti vrlo zadovoljni”, rekla je Sarah. “Posebno s desertima, Livvy.” Podigla sam čašu. “Ovo mi je bilo najsretnije božićno doba koje pamtim”, zacvrkutala sam. “Hvala vam što ste mi dopustili da u njemu sudjelujem.” Potegnula sam dobar gutljaj iz čaše jer mi je bilo suviše neugodno pogledati ih u oči. “E, sada”, rekla je Margaret odlažući čašu na stol i posežući u unutarnji džep svojega sakoa. Izvukla je tri bijele kuverte. “Nadam se da će vam ovo pomoći u obavljanju božićne kupnje sada, kada imate vremena da je obavite.” Svakome nam je uručila po omotnicu. Nisam očekivala božićnicu u tako maloj tvrtki. Ispružila sam ruke i zagrlila Margaret. Bio mi je to prvi Božić nakon mnogo godina za koji sam mnogima poželjela kupiti poklone. “Hvala vam najljepša”, rekla sam, njišući je naprijed i natrag u zagrljaju. Alfred i Sarah zurili su u nas, zabavljeni šokantnim prizorom. Margaret me potapšala po ruci. “U redu, u redu, dosta s time sada.” “Što vi, ljudi, planirate za Božić?” upitala sam. Obično bih nakon posluživanja božićnog ručka u Emersonu ostatak dana provela u kinu u bostonskoj kineskoj četvrti. Ne biste vjerovali koliko je ljudi u kinu na Božić. “Idem k obitelji. Žive odmah tu, preko granice, u Littletonu”, rekla je Sarah. Alfred se počešao po glavi. “Ja idem na skijanje s grupom frendova. A ti, Liv, ideš u Boston?” “Joj, ne. Nisam još zapravo razmišljala o tome. Vjerojatno ću završiti...” “Očekuju te kod McCrackenovih”, prekinula me Margaret. Zatim se nagnula prema meni. “Vidjela sam da je Dotty izvezla tvoje ime na čarapi za poklone.” Srce mi je nabubrilo od radosti. “No dobro, odoh ja u krevet”, odlučno je rekla Margaret. “Sutra ću doći tek nakon doručka. Uživajte u večeri.” Odlazeći iz kuhinje, potapšala je Alfreda po ramenu. Alfred je izvukao još jednu bocu talijanskog pjenušca iz hladnjaka. “Još jedno piće?” Skinula sam kuharsku kutu i navukla stari ljubičasti kašmirski džemper koji je stajao pod radnom pločom. “Ja ne bih. Žudim za time da se zavučem pod dekicu i zadrijemam, a da pritom u glavi NE slažem popis zadataka.” Sarah se nasmijala. “Cijeli mjesec sam imala noćne more da sam zaboravila na stolnjake. Ali ostat ću na još jednom piću.”

159


Alfred se bacio na čep, a ja sam ih oboje poljubila u obraz i rekla laku noć. * Sniježilo je svake treće noći nakon što me Martin poveo na vožnju saonicama. Šuma između pansiona i šećerne kuće bila je prekrivena snijegom do koljena, ali su saonice utabale put kojim se moglo hodati. Obožavala sam jutarnje šetnje sa Saltyjem, koji bi se zaletio u svjež snijeg, a zatim poput jelena skakao kroz nanose. Mjesec se sakrio pod debeli sloj oblaka dok sam se približavala kolibi, a ramena mi je prekrio tanak sloj sitnih pahuljica. Snježni nanosi koji su mi obrubljivali kolibu sjajili su se neobičnim crvenkastim sjajem. Kada sam otvorila vrata, Salty me dočekao mahanjem repa. U kolibi je bilo toplo, u peći je gorjela vatra. “O, bože”, iznenađeno sam uzdahnula. U kutu prostorije stajala je golema božićna jelka, s ovećim žaruljicama na svakoj grani. Bile su velike poput jajeta i blago su treperile. Drvce se zatreslo i iza njega je iskoračio Martin, odmičući pramen kose s očiju. “Prodaja se pomalo usporava i ostalo nam je još nešto drvaca. Bilo bi šteta da ti nisam jedno donio”, objasnio je, gledajući u pod. Zatim je bacio pogled prema mojem krevetu. “Postavio sam ga tako da ga vidiš iz bilo kojeg dijela kolibe.” “Zbilja jesi”, rekla sam, osvrćući se po majušnom prostoru. “Vidi se čak i iz kade.” “Nisam znao čime bih ga još ukrasio”, slegnuo je ramenima, pomalo zbunjen. “Sviđa ti se?” “Savršeno je. Jako mi se sviđa”, rekla sam i bez razmišljanja ga poljubila. Bio je to kratak, blag poljubac. Tek dodir mojih usana na njegovima. Prva pomisao koja mi je prošla glavom bila je: usnice su mu ispucale. Zatim sam ga pogledala u oči. Bile su razrogačene i uznemirene. Izgledao je poput sove. Leda su mu se ukočila. Potonula sam i spustila ruke s njegova vrata uz tijelo. “Olivia”, tiho je uzdahnuo, “trebali bismo...” “Oprosti”, rekla sam izgubljeno. “Nisam to trebala učiniti.” Martin je zakoračio sasvim blizu k meni, a ja sam podigla glavu, hrabro mu se zagledavajući u oči. U njima je i dalje svjeducalo nešto nesigurno i nervozno, ali izraz lica mu se smekšao. Nagnuo se i položio svoje čelo na moje. Zatvorila sam oči i duboko udahnula. Mirisao je svježe, poput mlade trave koja niče uz riječne obale u najranije proljeće. Rukama mi je kliznuo do ramena, a usnice utisnuo u sljepoočnicu. Hrapavim je obrazom kliznuo uz moj, a zatim me poljubio uz uho, nosom mi 160


dotičući usnu školjku. A zatim je usnice prislonio už moje. Iz grla mi se oteo kratak uzdah kada su mu se usne pomaknule na mojima. Ljubio me polako, ali odlučno. Obavila sam mu ruke oko struka i osjetila kako mu se mišići na leđima pomiču kako je podizao ruke u moju kosu. Jedan mi je dlan položio na rame, a zatim mi jezikom razmaknuo usnice, unoseći u moja usta okus cimeta, Tic-Tac bombona i duhana. Propela sam se na nožne prste, želeći mu se što više približiti. Ispustio je jedan dubok zvuk iz grla te pomaknuo ruke prema donjem dijelu mojih leđa, stišćući me uza se. U tom je trenutku netko pokucao na vrata kolibe. Martin se povukao i oslonio lice na moje rame. Osjećala sam kako mu s obraza isijava toplina. Naslonila sam mu lice na prsa, slušajući kako mu srce ubrzano udara. “Samo trenutak”, viknula sam prema vratima. Vrat mi je zapuhnuo nalet hladnoga zraka i prije nego što sam začula lupanje vrata o policu s knjigama. Martin se brzo odmaknuo od mene, kao da smo tinejdžeri koje je netko uhvatio u drpanju na kauču. Na dovratku je stajala Margaret, gledajući čas Martina, čas mene. “Tvoj otac”, samo je rekla i Martinovo je lice posve problijedjelo. Brzo je zakoračio prema kauču i stao po njemu razmicati jastuke, tražeći jaknu. “Što se dogodilo?” upitao je s panikom u glasu. “Odvezli su ga u bolnicu. Tvoja je majka s njime.” Uzela je Martinove rukavice s kuhinjskog stola. “Auto mi je tu, u podnožju. Ja ću voziti.” Stajala sam zaleđeno u kutu pokraj božićne jelke. “Uzmi kaput, Olivia”, tiho mi je rekla Margaret dok je Martin prolazio pokraj nje. “Odmah.”

161


Trinaesto poglavlje

Margaret i ja sjedile smo u čekaonici uz jedinicu intenzivne nege Martin je za širokim pomičnim vratima nestao prije nekoliko sati, zajedno s drugim članovima uže obitelji kojima je bio dopušten prolazak. Sjedila sam i bespomoćno promatrala supruge Martinove braće kako prolaze pokraj nas. “I što je ono rekao Dr. Doyle?” upitala sam Margaret, koja je mirno i uspravno sjedila do mene. “Terenska sestra mu više nije mogla ublažiti bol”, strpljivo mi je ponovila po četvrti put. “Zato su ga dovezli ovamo, da vide mogu li mi ikako pomoći.” “Jeste li razgovarali s Dotty?” “Ne nakon što me nazvala tražeći Martina.” Bacila sam katalog koji sam listala na stolić i ushodala se po omanjoj prostoriji. Preplavile su me uspomene na čekaonicu hitne službe u kojoj sam čekala vijesti o svojem ocu. “Izluđuje me što ne znamo što se zbiva.” “Sjedni, Olivia.” Sjela sam i zabila si nokte u dlan. Margaret je posegnula i uhvatila me za ruku. “Kada bol postane takva da ju je teško kontrolirati... Onda mu možda nije ostalo mnogo vremena.” Niz obraze su mi se slile krupne suze. Margaret mi je stisnula ruku. “Znaš”, rekla mi je stegnuta grla, “prije nego što su se Dotty i Henry zaljubili, izašla sam s njim na jedan-dva spoja.” Pogledala sam je. Licem joj se razlio nježan osmijeh. “Bio je strašno zgodan. Svirao je na svim plesovima, a Dotty i ja bismo dolazile slušati grupu. Sviđao joj se gitarist. Henryja nije ni primjećivala, pa je mene pozvao na spoj i kada sam pristala, upitao me imam li prijateljicu koja bi pošla s nama pa da on može povesti prijatelja. Tvrdio je da mu roditelji ne dopuštaju da izađe sam s 162


djevojkom, sto je vjerojatno bila istina, bila su to druga vremena. No čim smo sjeli za večeru, shvatila sam da ne može skinuti pogleda s Dotty.” “Je li vas to razljutilo?” “Ma, nije. Nije on bio moj tip. Suviše nestašan. Osim toga, već sam se bila zaljubila u nekog drugog.” “Svojeg supruga?” “Dotty i Henry bili su tako slatki zajedno.” Margaret je duboko udahnula. “Velika je sreća imati takve prijatelje.” Zatim me pogledala. “Znam da ti je Martin jako drag. Trebala bi...” Kroz pomična je vrata u tom trenutku prošao Dr. Doyle i stao brzati niz hodnik. “Jonathane!” zazvala sam ga, skačući sa stolca i nastojeći ga uhvatiti. “Kako je?” upitala sam ga kad sam ga dostigla. “Livvy, znaš da ne smijem...” “Jonathane Doyle, mislim da me poznaješ dovoljno dugo da bi znao koliko sam bliska s McCrackenovima”, strogo je rekla Margaret, križajući ruke na prsima. “Sjednite”, uzdahnuo je Jonathan, skidajući bijelu kutu. “Henry je u komi. Od lijekova.” Zatim je primio Margaret za ruku. “Vrijeme je da se pripremite.” Margaret se potpuno umirila. “Pođimo onda.” “Ne”, rekla sam. “Zašto?” “Hvala ti, Jonathane. Molim te, reci sestrama da me nazovu ako se nešto promijeni.” Margaret je prebacila kaput preko ruke. “Hajde, dušo. Idemo kući.” * Nakon duge vožnje u tišini, Margaret je dovezla automobil na stražnje parkiralište iza pansiona. Isključila je motor i naslonila se u sjedalu. Zurila sam pred sebe prema vočnjaku koji se nije vidio od tame. “Henry se neće više probuditi iz kome. Dali su mu veliku dozu lijekova protiv boli. Tako će ostati u nesvijesti dok mu organizam polako prestaje funkcionirati. Moramo se naspavati. To bi moglo potrajati danima, a moramo se pripremiti za sprovod.” Pitala sam se govori li to meni ili sebi, nastojeći cijelu situaciju učiniti stvarnom. “Znam da si sutra trebala imati slobodan dan, ali bi li, molim te, mogla doći do kuhinje oko devet? Da isplaniramo neke stvari.” Kimnula sam, osjećajući kako me preplavljuje tuga. “Želiš li možda noćas prespavati u pansionu?” upitala me, nježno mi polažući 163


ruku na rame. Bila bih najradije pristala i zaspala u sigurnosti pansiona, na toplotne i uz utješne zvukove Margaretine stolice za ljuljanje i miris vanilije koji je uvijek dopirao iz kuhinje. No onda sam se sjetila Martina. Ne bi znao gdje sam kada me ne bi pronašao u kolibi. “Hvala, Margaret, ali ne bih.” “Doći ću do tebe ako bude kakvih novosti.” Rasplakala sam se tek kad sam spazila šareni odsjaj žaruljica s božićne jelke kroz drveće. Iako je u kolibi bilo hladno kad sam ušla, preplavio me val vrućine kada sam se sjetila zadnjih trenutaka koje sam ovdje provela s Martinom. Čak me i miris kolibe podsjećao na njega: smola i cimet. Sjela sam na pod uz drvce i zagrlila Saltyja, suzama natapajući njegovo debelo krzno. * Prošla su tri duga dana. Dotty je svakoga jutra i svake večeri nazivala Margaret iz bolnice. Htjela sam otići onamo, ali Margaret mi je rekla da bismo uz sve članove proširene obitelji vjerojatno samo smetale. Zato sam čitavo vrijeme neumorno pekla kolače. Pansion je službeno bio zatvoren do Silvestrova, pa je kuhinja bila prepuštena samo meni. Pekla sam kolače od kave i čajne kolutiće, muffine, slatka peciva i prhke kekse. Ispekla sam i jednu rundu keksića sa suhim voćem koje je Dotty posebno voljela, a brige sam utapala i u tijestu za francuski kruh. Margaret je gotovo svakog poslijepodneva također dolazila u kuhinju i radila uz mene, pekući složence, a zatim ih režući na manje komadiće i zamrzavajući ih u sićušnim komadima aluminijske folije. Svaki put kad bih pogledala jedan od tih malenih paketića, pomislila bih na to koliko će Dotty biti usamljena bez Henryja. Večeri sam provodila umotana u dekicu pokušavajući čitati, ali nisam se uspijevala usredotočiti na išta zahtjevnije od časopisa o putovanjima. Rano sam odlazila na spavanje, grleći pritom Saltyja, buljeći u žaruljice na jelki i razmišljajući o Martinu. Ponekad bih, uz grizodušje, u sjećanje prizivala i naš poljubac, ali onda bih se opet sjetila Henryja i spoznala da ga više nikada neću vidjeti pa bi me preplavila tuga. Zatim bih se neizbježno sjetila vlastitog oca i dana neposredno nakon njegove smrti. Prazne kuće nakon sprovoda. Njegove izvezene flanelske košulje koju sam grlila sjedeći sama u dnevnom boravku. Prošlo je toliko godina, a i dalje sam se zbog toga osjećala kao da mi nešto nedostaje. Nisam htjela da i Martin, kao i ja, shvati da bol zbog gubitka nikada ne nestaje, samo na neki način postaje dio tebe. Za četvrtak su prognozirali mećavu pa me Margaret ranije poslala kući, govoreći 164


nešto o tome da ne želi da se izgubim u gustome snijegu na putu kući. Nevoljko sam pošla kući, ne želeći provesti još jednu samomu večer u kolibi i nadajući se da će Martin svratiti do mene. No nebo je bilo tamno, dim iz pansionskog dimnjaka bijelio se u kontrastu s crnim oblacima, a da sam pokušala otići u gradić, vjerojatno bih naišla na ranije zatvaranje svih trgovina i lokala. Kad sam se probudila, jedino je svjedo u kolibi bilo ono koje je dopiralo s televizora. Probudio me oštar zvuk kucanja na vratima. Nisam imala pojma koliko je sati, a kada sam otvorila vrata, na njima nije bilo nikoga. Provirila sam na trijem i spazila Martina. Stajao je i gledao prema voćnjaku sa snijegom u kosi i na ramenima, šake čvrsto stegnute na kutiji s violinom. Okrenuo se prema meni. Oči su mu bile širom razrogačene, a usta blago rastvorena. Nije imao nikakav kaput niti jaknu. “Hej”, pozdravila sam. Podigao je violinu. “Htio sam te zamoliti da zasviraš sa mnom. Mark i Ethan nisu htjeli. Rekli su...” “Naravno. Uđi.” Naočale su mu se zamaglile na toplini. Stavio je kutiju na stolić i počeo je otkopčavati. “Martine, potpuno si mokar. Koliko si dugo stajao vani?” “Ne znam.” Počeo je zatezati žicu na gudalu. Ruke su mu se tresle. “Daj da te prvo ugrijemo.” Okrenula sam se prema peći. Ohladila se dok sam spavala. Uzela sam nekoliko ručnika s police i dodala mu ih. “Izuj te mokre cipele. Ja ću naložiti vatru.” Potpuno zanemarivši moje riječi, povukao je gudalom po žicama, zatim odsvirao dvostruki ton na dvije žice. Ležeći pod Martinovim nogama, Salty je podigao njušku u zrak i duboko, samotno zajaukao. Sjela sam na pod grizući se za unutrašnju stranu obraza i poslušala kako Martin svira Henryjevu pjesmu koju je skladao za Dotty. Beskrajnu prazninu u utrobi ispunili su mi valovi tuge. Kada mu je gudalo palo na pod, podigla sam glavu i pogledala Martina. Zurio je u gudalo kao da ga prvi put vidi, i dalje držeći violinu stisnutu uz prsa. Lice mu se nabralo, a slobodna ruka drhtala. Prišla sam mu i uzela violinu, nježno je polažući u kutiju. Potom sam ga primila za obje ruke. Bile su žarko-crvene i ledenohladne. “Sve je u redu”, tiho sam rekla, trljajući mu lijevu šaku dlanovima. “Samo te moramo ugrijati.” Odvela sam ga do kauča. Sjeo je, toliko usredotočen na održavanje mirnog izraza lica da sam se pobojala kako ću ga jednim krivim pokretom slomiti. Sagnula sam se, odvezala mu tenisice pa mu ih izula, skidajući mu 165


potom i čarape. Osušila sam mu stopala ručnikom, zatim ustala, skinula mu naočale te mu protrljala kosu ručnikom. “Moraš skinuti košulju, može? Onda ćemo sjesti pokraj peći.” Nije se ni pomaknuo. Posegnula sam mu iza leđa i povukla mu košulju preko ramena. Bacila sam je na pod, gdje je pala kao mokra krpa. Umotala sam ga u pokrivač i primila ga za ruku. Izgledao je tako mlado, tako ranjivo. Više nema oca. Misli su mi preplavila sjećanja na smrt mojega oca. Ravnatelj koji dolazi na nastavu u moj razred. Časna sestra koja me vodi niz hodnik u bolnici. Pitaju me želim li posljednju pomast, a ja ne znam što bih im odgovorila. Ispružila sam ruku da odmaknem pramen kose s Martinova čela, a zatim mu prstima dodirnula obraz. Prišao mi je bliže i privio me k sebi. Oštre su mi dlačice s njegovih prsa grebale obraz. Poljubio me u tjeme. “Olivia.” Grlo mu se stegnulo. Malo sam se odmakla i zbunjeno čekala. Rukama mi je zamrsio kosu i snažno se priljubio na moje usnice, jezikom prodirući mi u usta. Osjetila sam navalu krvi u glavu od vrućine uz vatru, njegovih usnica na mojima i dodira njegovih golih prsa pod dlanovima. Isprekidano mi je disao uz uši otkopčavajući mi zatvarač na jaknici, a moje su se misli uskovidale. Tjednima sam sanjarila o ovome trenutku, ali ne ovako. U Martinovu sam poljupcu osjećala očaj. No sve su mi misli o Henryju izvjetrile iz glave onoga trenutka kada mi je Martin skinuo jaknicu i kada sam ostala samo u tankoj bijeloj potkošulji. Ponovno me poljubio i zavukao mi ruke pod majicu. Još su bile hladne. Pomilovao me po lopaticama, a zatim me ispustio iz zagrljaja samo na toliko da mi skine majicu preko glave. Zatim me čvrsto privio uza se. Dodir naših golih koža i potreba da mu budem još bliže potpuno su nadjačali golem osjećaj gubitka. Uputili smo se prema krevetu. Kada smo došli do futona, zavukao mi je ruku u hlače, kao da mi prstima postavlja pitanje. Odgovorila sam mu tako što sam otkopčala patentni zatvarač na njegovim samtericama, skidajući ih niz njegove uske bokove. Na krevetu smo se isprepleli jedno s drugim. Strastveno smo istraživali jedno drugo rukama i usnicama. Zastao je tek u trenutku kada se popeo na mene, upitno se bedrima stišćući o moja. Posegnula sam među noge i pomogla mu da ude. “Livvy”, dahnuo mi je u uho. Zamrsio mi je kosu i ponovno me poljubio i neko smo vrijeme ležali samo tako, spojeni i ljubeći se. Potom se Martin počeo kretati, isprva polako, a zatim sve dublje u meni, kao da mi se ne može dovoljno približiti. Omotala sam mu noge oko kukova pa je ubrzao ritam. Osjetila sam kako se nagonski migoljim. Nakosio je kukove i jednim me potiskom gurnuo preko ruba. Slijedio me nakon nekoliko trenutaka, a negdje iz dubine kroz usta mu se oteo jecaj. Punom se težinom srušio na mene, ukopao lice u moje rame i zaplakao. Povukla sam deku i 166


pokrila nas, milujući ga po kosi i napokon i sebi dopuštajući suze. Jedanput sam se probudila usred noći, čvrsto u Martinovu zagrljaju, nogu isprepletenih s njegovima i s jednim njegovim dlanom na dojci. Toplim mi je dahom milovao vrat. Kada su se kroz prozorska okna probile prve zrake sunca, probudila sam se i u krevetu je do mene spavao Salty. U peći je gorjela vatra, a Martina više nije bilo. Čajnik je taman zazviždao na peći kada mi je netko pokucao na vrata. Na trijemu je stajala Margaret. Izgledala je iscrpljeno. Kapci su joj bili natečeni. “Henry”, rekla je. Kimnula sam glavom. “Martin ti je javio?” Nije izgledala iznenađeno. “Želite li ući na čaj?” upitala sam glavom pokazujući na kuhinjski stol. Prilično sam se iznenadila kad je ušla. Odjevena u rastezljive hlače i jaknicu od sinoć, nogom sam brzo gurnula potkošulju pod kauč. “Nemoj se truditi s pospremanjem.” Margaret je sjela za kuhinjski stol, ne skidajući kaput. “Sasvim si lijepo sredila kolibu. Brian je ne bi prepoznao.” “Sjećam se da ste mi rekli da je ovdje... što ono? Rezbario drvo?” “Dobro je kad muškarac ima hobi. Manje te gnjavi.” Glasno sam se nasmijala, ali me to zbog nečega rasplakalo.” Margaret je otvorila torbicu i iz nje izvukla rupčić. “Danas je tužan dan.” “Kada ste vi izgubili Briana?” “Prije tri godine.” “Zato želite prodati pansion? Suviše vas podsjeća na njega?” “Ništa te ne može suviše podsjećati na osobu koju voliš.” Prstima je dohvatila bisernu ogrlicu. “Ne, razlog iz kojeg razmišljam o prodaji je to što mislim da sam spremna na mirovinu. No sada kad je Henry preminuo, drago mi je što sam kroz to prošla prije Dotty. Sada znam kako joj mogu pomoći.” Nalila sam čaj u lijepe šalice od porculana, jednu od rijetkih stvari koje sam zadržala iz bakine kuće. “Mlijeka?” ponudila sam. “Ne hvala.” Margaret je otpila gutljaj dok sam ja dodavala šećer u svoju šalicu. “Oprostite što vas ne mogu ničim drugim ponuditi. Obično jedem u kuhinji u pansionu.” 167


“Banula sam ti na vrata u šest i trideset ujutro. Bez brige, nisam očekivala doručak.” “Zar je tako rano?” Upitala sam se kad li je onda Martin otišao. “Bdijenje mora biti večeras zato da sutra mogu imati sprovod. Inače će morati čekati do nakon Božića jer crkva ne želi ukope tijekom blagdana. A Dotty ne želi obitelji priuštiti takvo čekanje.” “Naravno. Hoće li biti vremena da svi stignu na sprovod.” “Većina onih koji su poznavali Henryja već su ovdje, u Guthrieju. A članovi obitelji ionako su već došli radi Božića.” Margaretine oči zacaklile su se od suza. “Znaš li ti da je taj čovjek uredio da mu se grob iskopa prije prvog mraza? Možeš li to zamisliti? Oduvijek je bio tako prokleto praktičan.” Uspravila se na stolcu i položila ruke u krilo. “Ja ubrzo idem do McCrackenovih. Htjela sam te zamoliti da zapakiraš nešto hrane za poslije bdijenja. Poslat ću nekoga od momaka da to pokupi.” “Nema problema, što god želite.” Promiješala sam čaj žličicom, iako se već ohladio. “Mogu i ja to dovesti.” “Pusti, neka netko od momaka dođe po to. Kada se ovako nešto dogodi, svi se vole osjećati korisno.” “U redu. Sve ću pripremiti do dva sata, je li to u redu?” “Može. Bdijenje je od četiri do sedam. Sprovod će biti sutra ujutro u devet.” Ustala je i zakopčala kaput. Zaustavila sam je prije nego što je došla do vrata. “Margaret, možete li mi učiniti uslugu?” Predala sam joj kutiju s violinom. “Martinu će ovo poslije trebati.” Kratko mi je stisnula rame, a zatim uzela violinu. Naslonila sam se na dovratak i promatrala je kako pažljivo silazi u svjež snijeg. “Margaret!” zazvala sam je. Okrenula se. “Da?” Sjurila sam se niz stube pune snijega samo u vunenim čarapama. “Moja sučut zbog Henryja.” Usnice su joj se razvukle u raznježeni smiješak. “Znaš, Henryju si bila vrlo draga.” Ispružila je ruke i privukla me u zagrljaj. Preplavio me miris jorgovana koji je uvijek nosila i privila sam se uz nju. Kada se odmaknula, oči su joj bile vlažne. “Sve ću pripremiti do dva sata”, rekla sam. “Prava si cura”, rekla je i okrenula se prema pansionu. 168


* Bdijenje je održano u pogrebnom poduzeću Burke u središtu mjesta. Kada sam stigla, parkiralište je već bilo prepuno, a red žalobnika koji su čekali da izraze sućut prostirao se i preko vanjskih stuba. Stala sam na kraj reda i stala cupkati dlake s crnoga kaputa. Čeznula sam za tim da budem s Martinom, da stanem uz njega. Kada sam kročila u predvorje, preplavio me val mučnine zbog mirisa ljiljana. Zamjerili su mi se još na bdijenju mojega oca. Zadržala sam dah i pomaknula se unaprijed. Službenik pogrebnog poduzeća uzeo mi je kaput i odveo me do sobe za posjetitelje. Bila je to duga, prigušeno osvijetljena prostorija ukrašena cvijećem. Sa zvučnika su dopirali tihi zvuci gospelskih napjeva grupe Carter Family. Lijes je stajao u prednjem dijelu prostorije, a uz njega je stajala Dotty sa svoja tri sina, primajući posjetitelje. Martin je u crnome odijelu izgledao drugačije, urbanije. Od sinoć se ošišao i obrijao pa sam ga prvi put mogla zamisliti kao gradskog momka. Upravo se saginjao da bi porazgovarao s jednom starijom gospodom. U očima su mi se prijeteći počele nakupljati suze. Pomakla sam se kroz sobu zajedno s ostalima. Istupila sam iz reda posjetitelja da bih pogledala desetke uokvirenih Henryjevih fotografija koje su stajale na stolu u stražnjem dijelu prostorije. Bilo je tu slika Henryja iz mladih dana, kada je veoma nalikovao Martinu, slika s njegovim bendom, zatim slika s njegova i Dottyina vjenčanja, pa slika na kojima u naručju drži svakog od svojih novorođenih sinova, očiju raširenih od čuda. Nizale su se i slike s božićnih okupljanja s unucima i praunucima, čak su i postavili jednu od ovoga Dana zahvalnosti, na kojoj je sjedio s unucima i sa mnom. Svi smo u rukama držali instrumente. “Prekrasna fotografija”, rekla je žena koja je stala do mene. Obrisala sam oči rupčićem prije nego što sam se okrenula prema njoj. Bila je vrlo lijepa i otmjena na neki umjetnički način. “Hvala”, rekla sam. “Učio me svirati cimbala.” Još sam osjećala Henryjev dlan na svojem dok mi je pokazivao klizni pokret preko žica. Odmaknula je asimetrično podrezane blond šiške s očiju. Bila je odjevena u klasičnu crnu haljinicu, a crne kožne čizme koje su joj tijesno obavijale listove dosezale su skroz do koljena. Sigurno nije iz Vermonta, pomislila sam. “Jeste li se već upisali u knjigu žalosti?” upitala me, pokazujući prema podiju u kutu prostorije. “Mene su zadužili za to.” Bacila je pogled prema obitelji, a zatim ponovno pogledala prema meni. “Malo se bojim da ću nešto pogrešno učiniti”, rekla je, povjerljivo se naginjući. 169


“Bez brige, McCrackenovi su vrlo dragi ljudi”, nježno sam joj odvratila. “Nitko vam neće prigovoriti ako vam promakne nekoliko imena.” Kratko se nasmiješila, ali osmijeh joj nije došao do očiju. “Po govoru mi ne zvučite kao da ste odavde. Dugo već poznajete McCrackene?” “Tek od rujna”, rekla sam i pogledala Martina, “ali smo se dosta zbližili. Vrlo su me lijepo prihvatili.” Nasmiješila sam se. “Zapravo sam iz Bostona. Odatle naglasak”, pojasnila sam pa ispružila ruku. “Olivia Rawlings.” “Sylvie Ford”, odvratila je, pružajući mi vitku, hladnu ruku. “Iz Seattlea.” Nešto mi je slabašno zazvonilo u pamćenju. “Martinova zaručnica.” Zvukovi iz prostorije u tom su se trenutku prigušili, kao da mi je netko gurnuo glavu pod vodu. Jučer je u ovo doba bio u meni. “Oprostite.” Nisam znala zvuči li to kao pitanje ili kao izjava, ali dlanovi su mi se oznojili. Povukla je ruku i protrljala je drugim dlanom, blago se namrštivši. “Znate Martina? Najmlađeg sina? Sigurno ga znate ako ste poznavali Henryja.” U tom trenutku nisam bila sigurna poznajem li uopće Martina. “Ovo mi je tek drugi put da sam ovdje.” Nasmiješila se, kao da se ispričava. “Nisam još uspjela dobro upoznati obitelj. Zato sam tako nervozna zbog knjige žalosti.” “McCrackenovi su vrlo dragi”, rekla sam i okrenula se prema njima. Martin je razgovarao s Tomom. Bila sam predaleko da bih mu mogla razabrati izraz lica. “Nemate se zbog čega zabrinjavati.” Sylvie je opet odmaknula kosu s čela. “Hvala vam.” I ona je pogledala prema Martinu. Zbog izraza naklonosti u njezinim očima potpuno sam problijedjela. Okrenula sam glavu na drugu stranu u kukavnom pokušaju prikrivanja da mi se srce slama. Osjećala sam kako mi se tlo njiše pod nogama i kako me preplavljuju valovi vrućine. Sylvie me pogledala i licem joj je preletio izraz zabrinutosti i zbunjenosti. “O, bože... tako sam sebična sa svojim brbljanjem. Moja sućut. U kakvom ste srodstvu s obitelji?” “Ni u kakvom”, rekla sam i okrenula se od nje. “Oprostite, moram poći.” Izašla sam iz prostorije probijajući se kroz red žalobnika te se progurala do izlaza, halapljivo udišući svjež zrak. 170


“Livvy?” Hannin glas dopro mi je do ušiju kroz zujanje trenutak prije nego što mi je položila ruku na rame. “Nadala sam se da ću te naći ovdje. Žao mi je što te nisam... Čekaj, jesi li dobro?” Pogledala sam je. Oči su me pekle i odmahnula sam glavom. “Jesi li znala?” “Jesam li znala što? Slušaj, sva si ledena. Hajdemo unutra.” Hanna me uhvatila pod ruku i povela me kroz vrata, moleći konobarice iz zalogajnice da nas puste pred sebe. “Užasno mi je zbog toga što smo se posvađale i ja...” “Jesi li znala da je Martin zaručen?” “Što? Ne!” Hannah se ogledala oko sebe i nasmiješila se umjesto isprike. “Mislim, nešto se pričalo prije nekoliko godina, ali nisam... A za koga je zaručen? Je li ona ovdje?” Nisam se mogla natjerati da bilo što izgovorim. “Livvy, trebala bi...” Do nas je u tom trenutku došao Hannin muž i obgrlio je oko struka. “Što radiš ovdje? Odbacio sam te zato da sjedneš. Znaš što ti je liječnik rekao.” “Samo ću koju minutu ostati ovdje s Livvy, zlato”, odvratila mu je. Pogledala sam prema dolje i primijetila da nije zakopčala tri zadnja gumba na kaputu jer joj je trbuh već bio narastao. “Sve je u redu, Hanna. Samo pođi unutra.” “Sigurno?” Kimnula sam, ali nisam je mogla pogledati u oči. Izvukla je ruku ispod moje taman kada smo došli do vrata. Jonathan ju je odveo niz prolaz, ruke položene na njezina leđa. Ako Hanna nije znala, moguće je da ni drugi u mjestu nisu znali. Ili još nisu znali. U ovome je trenutku, naime, sigurno već pola gradića nagađalo tko je lijepa plavuša koja se brine o knjizi žalosti. A ako je Sylvia otvorena prema svima onako kako je bila otvorena prema meni, vijest o Martinovim zarukama proširit će se do zore. Imala sam osjećaj da se sa svakim korakom prema otvorenom lijesu smanjujem i kao da mi iznutra nešto sve žešće pritišće. Uhvatila sam Martinov pogled tek nakratko, dok sam se još u redu kretala prema njima. Ubrzo nakon toga, došla sam na red za izražavanje sućuti. Nevoljko sam se uspela uz tri stube do podija te se polako spustila na koljena pred lijesom. Izgledao je kao da ga više nema. Svi uvijek govore o tome kako mrtvi odlično izgledaju, kako su ih pogrebnici sjajno uredili, ali sve što sam ja vidjela na Henryju 171


bilo je to da njega više nema. Lice mu je nestalo pod slojevima šminke, izgledao je kao da je maskiran za kakvu predstavu. Prstima sam stegnula rupčić u ruci, boreći se protiv poriva da pljunem na njega i obrišem mu sve te boje s lica. I odijelo mu je čudno pristajalo. Poželjela sam da su ga odjenuli u njegovu plavu vestu, da su mu gustu sijedu kosu ostavili raskuštranom, kao da je tek došao kući s vjetrovitog polja. Osjećala sam pritisak žalobnika koji su stajali u redu iza mene, a i očekivanje McCrackenovih pred sobom. Nagnula sam se nad lijes. “Pokušavam se sjetiti svega što si mi rekao neki dan, ali se ničega ne mogu sjetiti. Što si mi ono rekao da trebam učiniti?” Pritisnula sam sljepoočnice nadlanicom. “Kada si mi rekao da budem strpljiva, nisam očekivala ovo.” Zamislila sam Sylvie u stražnjem dijelu pokraj knjige žalosti kako se predstavlja posjetiteljima, a za leđima sam začula kako se netko napadno nakašljava. Ustala sam, poravnala haljinu te iz dekoltea izvukla drveni štapić za cimbala. Umetnula sam ga u džep na Henryjevu odijelu. “Ako postoji raj, tamo se sigurno svira”, prošaptala sam poljubivši ga u hladan, suh obraz. Došlo je vrijeme da se suočim s njegovom obitelji. Kada sam se okrenula od lijesa, McCrackenovi su stajali i gledali me. Dotty, Mark, Ethan i Martin. Zagrlila sam Dotty i uronila licem u njezin vrat. “Tako mi je žao”, prošaptala sam. “Znam.” Dotty je pogledala Martina, a zatim mi šaptom odvratila: “I meni, dušo.” Primila me za ruku s oba dlana i dugo me gledala. “U tebi je vidio kćerku koju nikada nije imao”, konačno je izustila. Spustila sam pogled prema tlu. “Bio je nevjerojatan čovjek.” Još mi je jednom stisnula ruke, a onda ih ispustila. Čvrsto sam je zagrlila, a zatim pošla dalje prema Marku. Uhvatio me za rame i nježno promotrio. “Hvala ti, Livvy. Donijela si tati mnogo radosti ovih zadnjih nekoliko mjeseci.” Ethan me privukao u medvjeđi zagrljaj. “Ti si sada naša, Livvy”, prozborio mi je na uho. “Bez obzira što se dogodilo.” Poljubio me u sljepoočnicu. “Dodi i zasviraj s nama kad god budeš htjela. Ozbiljno ti kažem.” Okrenula sam se prema Martinu. Ruke su mu teško visjele uz tijelo kao da ne zna što bi s njima. Svoje sam prekrižila, ne vjerujući da bih inače odoljela iskušenju da ga dodirnem. “Jako mi je žao...” grlo mi se stegnulo i ugušilo daljnje riječi. “Livvy...”

172


Tek me drugi put tako nazvao i osjetila sam kako se nešto u meni lomi, a srce mi počinje ubrzano lupati. Martin me privukao na prsa i položio mi obraz na tjeme. Duboko sam udahnula, ali mirisao je nekako drugačije. Možda je tek bila riječ o kojoj kapljici kolonjske vode, ali ja sam to doživjela kao miris Seatdea i Martina kojeg ne poznajem. “Liv...” “Ne ovdje, u redu?” rekla sam, ne gledajući u njega. Preko moje se glave zagledao u dugi red žalobnika koji su strpljivo čekali. Ispustio me iz zagrljaja, ali ostala sam stajati na mjestu, ne želeći se odvojiti od njega. Dlanovima me uhvatio za obraze. “Henry te stvarno volio”, rekao je. “Svi te volimo.” Stisnula sam mu ruku i odstupila, grizući se za unutrašnjost obraza da ne bih zaplakala. Očiju uperenih u znak za izlaz, prošla sam ravno kroz gomilu i gurnula vrata u hladnu, tamnu noć. Na prilazu sam prošla pokraj Margaret. Bila se upravo uputila unutra. “ Olivia “, zazvala me. Okrenula sam se i pogledala je. “Kako ste mi to mogli učiniti?” rekla sam. Drhtala sam od ljutnje. Margaret je ustuknula. “Što li sam, zaboga, učinila?” “Znali ste. Morali ste znati. Najbolja ste Dottyina prijateljica, za boga miloga, to mi inače tako rado stalno ponavljate - da ste bliski s njima, da sam ja samo prolazni trenutak u životu McCrackenovih, ali da ste vi dio te obitelji. Pa, možda bih vam i povjerovala da sam samo prolazni trenutak da sam znala da Martin ima jebenu zaručnicu!” Margaret me zgrabila za lakat i odvukla me niz put. “Pazi na rječnik”, otresla se. “Najbolje da držim jezik za zubima, je li tako? Ne čine li to svi u ovome mjestu? Svi o svemu pričaju, ali nikada nikome u lice. Molim vas, skratite mi muke i recite mi koliko dugo već radim totalnu budalu od sebe. Koliko dugo već znate? Znaju li svi u mjestu? Ionako će saznati do večere, je li?” “Smiri se, Olivia, radiš scenu.” Margaret je preda mnom stajala sasvim ukočeno, čvrsto držeći kopču na torbici. “Pa, čini se da radim scenu već neko vrijeme, pa su se svi već vjerojatno navikli.” Zamahnula sam rukama. “Koji je vama vrag, ljudi? Zašto je ovdje sve tako golema tajna? Počnimo samo od vas. Prodajete li pansion ili ne? I što se, dovraga, 173


dogodilo između vas i Jane White?” Čak se i pod mjesečinom vidjelo da je Margaret potpuno problijedjela. “Dosta je”, procijedila je kroz zube. “Znate što, u pravu ste. Stvarno je dosta. Meni je dosta. Ne morate se više zabrinjavati zbog mene i mojih scena.” Okrenula sam se i odjurila do automobila dok su mi se niz lice slijevale vrele suze. Na svaki me korak gonio adrenalin i stid. * Odvezla sam se sve do Concorda u New Hampshireu, vozeći onoliko brzo koliko je to moj karavan mogao podnijeti bez raspadanja. Nisam ni znala kamo sam se uputila. No onda sam se sjetila Saltyja, samog u mojoj mračnoj, hladnoj kolibi, kako čeka večeru. Upravo zbog ovoga nikada nisam htjela psa, progunđala sam i skrenula prema izlazu s autoputa. Nisam se htjela vratiti. Nisam htjela naletjeti na Margaret ili, još gore, na Martina, iako sam bila sigurna da je trenutačno zauzet sa Sylvie i svojom obitelji. Negdje uz rijeku Connecticut ljutnja mi se opet pretvorila u suze i morala sam se zaustaviti jer nisam vidjela dovoljno dobro da bih mogla voziti. Kada sam prvi put uspjela duboko udahnuti a da se pritom ne ugušim u suzama, izvukla sam mobitel i otipkala broj. “Treba mi jedna usluga. Možeš li mi pomoći?” upitala sam. Kada sam skrenula na prilaz, Alfred je stajao pred otvorenim vratima uz Saltyja. “Ne znam kako da ti zahvalim. Nazvala bih Hannu, ali malo smo u zadnje vrijeme... teško je objasniti. A i nisam htjela da se penje do kolibe.” “Drago mi je što si nazvala. Mnogo je ljudi zabrinuto za tebe.” Dobacila sam mu pogled ispod podignutih obrva. “To mi baš ne zvuči uvjerljivo.” “Hannah je zvala. I Margaret. Sarah se zabrinula.” Al me uveo u kućicu. Živio je u onome što se obično naziva montažnom kućom dvostruke širine, ali ju je toliko puta nadogradio da je izgubila svoj izvorni oblik. Bacila sam se na pohabani kauč i posegnula za pivom koje je stavio pred mene. Dodao mi je i oveću platnenu torbu. “Traperice, siva vesta, rastezljive hlače, nekoliko majica, jaknica od felpe, gumene čizme, Saltyjeva uzica. Dodao sam još nekoliko pari čarapa i donje rublje, za slučaj da si zaboravila.” Sjeo je na drugi kraj kauča i prekrižio noge. “Pronašao sam i ono što si tražila, premda nisam siguran da je još uvijek dobro. Datum je još negdje iz osamdesetih.” “Mislim da se te kemikalije ne kvare”, rekla sam, preokrećući paket boje za kosu 174


u rukama. Kestenjasto smeđa. “Hvala ti, Alfrede.” Alfred je pogledao prema platnenoj torbi. “Hoćeš li mi reći kamo si se uputila?” “Samo odlazim”, rekla sam, izbjegavajući ga pogledati u oči. “Moram otići odavde.” Naslonio se i potegnuo dugi gudjaj iz boce. “A što ćeš za Božić?” “Sve samo da ne gledam kako Martin i Sylvia razmjenjuju poklone.” Alfred je ispružio nogu i gurnuo me stopalom u sivoj vunenoj čarapi. “Želiš li razgovarati o tome?” upitao je nježno. “Radije ne bih.” “Možda bi se nakon razgovora bolje osjećala.” “A možda bi mi razgovor još više ojačao osjećaj potpunog poniženja pa bi mi trauma ostala za cijeli život.” Ispraznila sam bocu. “Molim još alkohola!” Alfred je odmahnuo glavom, ali je ustao i vratio se s bocom burbona Maker's Mark i dvije čaše pune leda. “Pravi si prijatelj”, rekla sam, natačući viski. “Za Henryja”, uzviknula sam i podigla čašu. “Za Henryja”, složio se Alfred te kucnuo čašom o moju. Nakon nekoliko pića ipak više nisam mogla odoljeti znatiželji. “Dakle, jesi li znao? Mislim, za Svllllviiiiiie?” Razvukla sam slogove njezina imena, pokušavajući se naviknuti na to da mi ne zvuči kao udarac šakom u zube. “Znao sam da je prije dosta vremena Martin imao neku djevojku. Znao sam i da Henry baš nije presretan zbog te veze. Mislim da mu je smetalo to što je sa Zapadne obale, a Henry se stalno nadao da će se Martin vratiti kući.” Alfred je otpio gutljaj iz čaše. “Sve sam to saznao samo zato što su Dotty i Margaret razgovarale u kuhinji. Znaš već kakve su.” Kimnula sam, prisjećajući se kako su znale razgovarati sjedeći u stolicama za ljuljanje. Prošlo je dosta vremena otkad nas je Dotty zadnji put posjetila. “Prošle se jeseni na tržnici bila proširila jedna glasina zbog toga što Martin već nekoliko blagdana nije došao kući. Pričalo se da ga je neka djevojka napokon pritisnula. Bio je to glavni trač sve dok vlasnika sjemenarnice nisu uhitili zbog prodaje marihuane. Kad se pak Martin prošlog ljeta vratio ovamo bez djevojke, mislim da su svi zaključili da je prekinuo vezu.” “Ali evo nje, zadužena je za knjigu žalosti na bdijenju.” Natočila sam si još jedno piće i povukla dekicu koju mi je Alfred dodao više prema bradi. 175


“To ti je sigurno bio velik šok.” Al mi je povukao stopalo na svoje krilo i blago ga stisnuo. Podigla sam bocu viskija. “Ovo mi pomaže.” Alfred je pognuo glavu. “Što god želiš, Liv. Koliko te dugo neće biti ovdje?” “Ne znam.” “Ali vratit ćeš se.” Iscijedila sam zadnje kapljice burbona iz čaše, a zatim posegnula u torbicu te iz nje izvukla bijelu omotnicu. “Možeš li, molim te, ovo dati Margaret nakon sprovoda?” “A što je to?” “Samo kratka poruka.” U stvari sam joj bila napisala upute kako glazirati čokoladne bombice i ukrasiti minjone za novogodišnju noć te gdje se nalaze štruce kruha s brusnicama te s datuljama i orasima koje sam napravila za novogodišnji brunch. Netko će drugi morati ispeći muffine. Užasno sam se osjećala zbog toga što je napuštam tijekom blagdana. Morala sam joj barem javiti da ne mora početi od nule. Alfred me pozorno odmjerio. “Nešto mi obećaj, može? Nemoj donositi nagle odluke.” “Kako to misliš?” upitala sam, skrivajući se iza čaše. “Djeluješ mi kao srna koja se sprema skočiti u šumu.” Nasmijala sam se. “Baš srna! Srna s mucastim bijelim repom.” “I s velikim smeđim očima, da.” Alfred je ustao i poravnao dekicu tako da mi prekriva noge. “Hoće li ti biti dovoljno toplo?” Odmahnula sam rukom. “Neće biti problema.” “Donijet ću ti kavu oko sedam i trideset. Sprovod je u devet.” Nagnuo se i poljubio me u obraz. Mirisao je na viski i Old Spice. Bio je to umirujuć miris. “Livvy, mnogim je ljudima ovdje stalo do tebe. Ne samo McCrackenima”, dobacio mi je s vrata. Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila im. * Ušuljala sam se u crkvu točno u trenutku kada je svećenik škropio lijes svetom vodicom. Zaljuljao je kandilo iscrtavajući zrakom znak križa i ispunjavajući crkvu 176


mirisom tamjana i smirne. Klupe u crkvi bile su prepune žalobnika koji su se stisnuli jedni uz druge u zimskim kaputima kao da se međusobno štite od smrti. Stala sam u pozadinu, oslanjajući se na zid. Lijes je - odnosno Henry, podsjetila sam se - stajao u središtu, blizu sakristije, a u prvom sam redu spazila Martinov tamnosmeđi potiljak. Sylvien je plavokosi potiljak bio tik do njegova. Zanimalo me drže li se za ruke. Mark i Ethan čitali su ulomke iz Biblije, a kada je svećenik završio s pitanjem evanđelja, pozvao je braću da kažu nekoliko riječi o svojem ocu. Mark je stao pred žalobnike s Ethanom i Martinom sa svake strane. Martin je u ruci držao violinu, a gudalo mu se njihalo s maloga prsta. Srce mi se slomilo kada sam mu ugledala lice. Izgledao je prazno i tužno. Borila sam se s osjećajem da bih trebala biti ondje, uz njega i s onim drugim osjećajem - da tamo ne pripadam. “Otac nam je ostavio mnogo divnih stvari, a jedna je od njih ljubav prema glazbi i starim pjesmama.” Mark je kimnuo glavom prema braći. “Ovo mu je bila jedna od najdražih.” Mark je podigao violinu prema prsima, a Ethan je zapjevao. Samo sam jadna lutalica Što ovim svijetom luta sam Al sve će suze nestat s lica Kad stignem kamo pripadam.2 Izvukla sam rupčić iz torbice i obrisala obraze. Toga dana nisam ni pomišljala na šminku. Ethan je imao jak, dubok glas, zvučao je poput violončela i izražavao je duboku tugu, baš kao i Martinova violina. Martin se pak sasvim pognuo nad violinom, struk mu se savio, a kosa sasvim prekrila naočale. Izgledao je slomljeno. Tamo ću sresti Spasitelja Kad stignem najzad cilju svom U svijetu moga Stvoritelja Doći ću najzad u svoj dom. Nakon zadnje note koja je odjeknula crkvom Martin se s braćom vratio na svoje mjesto u prvome redu. Svećenik je nastavio s misom, pripremajući pričest za župljane. McCrackenovi su kleknuli i pognuli glave u molitvi. Proširena je obitelj ispunila osam redova s obje strane crkve. Najmanje četiri naraštaja sjedilo je međusobno sapleteno poput kakvoga džempera, a Henryjev je lijes stajao u sredini, među njima. 177


Pogled mi se zaustavio na Martinu i njegovoj pješčanosmeđoj kosi. Odlutala sam na trenutak kada mi je nježno prelazila preko obraza, na njezin opojan miris. To nije za tebe, podsjetila sam se i otvorila crkvena vrata, osvrćući se još samo jedanput prije nego što sam se tiho iskrala u sunčano jutro. Iz drijemeža su me prenula zvona Kraljevske kapele. Spavala sam gotovo neprekidno otkad sam dan prije stigla u Boston. Jamie me smjestio u hotel Parker House, tvrdeći da je tako “sigurnije” nego da odsjednem u Emersonu tijekom blagdana. Znala sam da to vjerojatno znači da gospođa Whitaker ondje drži badnju večeru ili božićni brunch te da će provoditi dosta vremena u klubu. Da bi si ublažio osjećaj krivnje, iznajmio mi je apartman Harveyja Parkera, koji je imao vlastitu blagovaonicu sa smočnicom i kuhinjom. Trebala sam odbiti, ali apartman se nalazio na četrnaestom katu i iz njega je pucao predivan pogled na zvonike crkve u Ulici Park. U daljini su se pak sjajile nova i stara Hanckocova zgrada. Točno u tri sata netko mi je zakucao na vrata. Kada sam ih otvorila, ugledala sam Jamieja u smokingu i crnoj svilenoj leptir-kravati. U rukama je držao bocu rashlađenog šampanjca. “Sretan ti Božić, draga”, rekao je kad sam se odmaknula da ga pustim u apartman. Sagnuo se i poljubio me u obraz pa se uputio prema smočnici. Osjećala sam se prilično bijedno odjeveno u rastezljivim hlačama i bijeloj majici, ali pošla sam za njim, stežući oko sebe sivu vestu. Jamie je otvorio bocu i napunio dvije čaše. “Drago mi je što te vidim”, toplo mi je rekao. “Žao mi je što nisam mogao doći sinoć. Ovo je dosta teško doba godine.” Ispila sam jedan oveći gutljaj šampanjca i otišla do dijela apartmana koji je služio kao dnevni boravak. “Moram priznati da sam iznenađen što si ovdje. Božić u Vermontu zvuči mi baš lijepo.” Jamie je spustio čašu i skinuo sako, pažljivo ga slažući preko naslona fotelje. “Zar ti nije bilo lijepo ondje?” upitao je i sjeo. Potpuno sam zanemarila njegovo pitanje i popela mu se u krilo, opkoračivši mu bedra. Izvukla sam mu manšete - zazveckale su kada kam ih spustila na stakleni stolić. Povukla sam jedan kraj njegove leptir-mašne, razvezala je i polako je povukla s njegova vrata. Jamie je prtljao po gumbima prsluka. “Jer ako si nesretna, Livvy...” Otkopčala sam gornja dva gumba njegove uštirkane bijele košulje i liznula mu vrat. “O, bože”, uzdahnuo je. “Moja ponuda i dalje stoji.” 178


Otkopčala sam i zadnji gumb te mu prešla rukama preko prsa i bijele potkošulje. Jameson je uvijek nosio dosta slojeva odjeće. “Novi slastičar ti nije po volji?” upitala sam, dašćući mu uz uho. “Ovo mi je nedostajalo”, rekao je i uhvatio me za grudi. Htio me poljubiti u usta, ali izmaknula sam se, nudeći mu radije vrat. Kosa mu je mirisala skupocjeno. “Znači, želiš me opet u svojoj kuhinji?” zadirkivala sam ga, sišući mu kožu na prijelazu između vrata i ramena. “Nema do tvojeg srnećeg hrpta.” “Koliko je, dakle, trebalo da isprobaš hrbat nove slastičarke u Emersonu?” upitala sam nevino, uzimajući ga za ruku i polažući je među svoja bedra. “Nije slastičarka, nego slastičar”, zastenjao je, drugom me rukom grabeći za stražnjicu. “Gdje je spavaća soba?” “Oko četiri milje odavde, nalijevo.” Poveo me za ruku, a ja sam usput zgrabila bocu šampanjca i nagnula je. Mjehurići su mi snažno udarili o grlo. “Nemam baš mnogo vremena”, dahnuo je, drhtavom mi rukom milujući trbuh pod majicom. Privila sam se uz njega, nastojeći odagnati uspomenu na Martinove ruke. Uhvatila sam rub majice i skinula je. Jameson je otkopčao patent na hlačama smokinga. Popela sam se na krevet da ga ne bih morala gledati dok skida cipele i sokne. Legao je, nadvio se nad mene i poljubio me. Briznula sam u plač. Preokrenula sam ga na leđa, a s lica mi je jedna krupna suza pala na njegov vrat. Jamie me pogladio po kosi. “Draga, što je?” “Ma, ništa”, procijedila sam kroz stegnuto grlo, uranjajući licem u njegovo rame, ne uspijevajući zaustaviti navalu suza. Otkotrljao me sa sebe. “Dušo?” Okrenula sam se prema prozoru. Svjetla na zgradi s druge strane ulice crveno su treperila. Jamie me okrenuo da bi me pogledao u oči. Izgledao je zabrinuto. “Tako mi je žao”, rekla sam, trljajući nos golom podlakticom. “Nisam te trebala nazvati.” Pogledao me i nasmiješio se. Bio je to ugodan, profesionalan smiješak predsjednika kluba kojim je gotovo uspio prikriti razočaranje u očima. “A meni je 179


baš drago što si me nazvala. Možeš me nazvati zbog bilo čega. Nadam se da to znaš. A sada mi reci što je.” Sjela sam ruku prekriženih preko grudi. Jamie se povukao u kupaonicu i nekoliko se trenutaka poslije vratio s kupaćim ogrtačem kremaste boje. Predao mi ga je, a on je sam navukao hlače smokinga. Grabeći usput odbačenu odjeću, poveo me u drugu sobu. Sklupčali smo se na kauč uz kamin i sve sam mu ispričala. Sve o “Slatkom javoru”, o Margaret i natjecanju u pečenju pita, o tome kako sam upoznala Martina i kako sam se zbližila s Henryjem. Ispričala sam mu i kako je Henry umro i kako sam saznala za Sylvie. “Osjećam se kao zadnja budala”, rekla sam, brišući lice rukavom ogrtača. “Trebala sam znati. Trebala sam shvatiti da mi nije dostupan. Uvijek me privlače samo nedostupni muškarci.” Zgrabila sam pokrivač od angore s naslonjača kauča i privila ga uz grudi. “Svaki put kad sam mislila da će se nešto dogoditi između nas, a nije, mislila sam da je to zato što je pristojan.” “Pa, zvuči mi kao da jest bio pristojan”, rekao je Jamie. “Da, ali sada više ne znam što da mislim. Možda mu se nikada i nisam sviđala. Možda sam mu bila samo utjeha, nešto čime je odagnavao misli od svega. Nisam li to bila i tebi?” “Pa, ne baš”, odvratio je Jamie, a uši su mu se blago zacrvenjele. “Uz tebe se nikada nisam osjećao baš sasvim ugodno, Livvy.” Blago me pogladio vrhovima prstiju po vratu. “Prije bih rekao da si me stalno držala u napetom položaju.” “Ili u ležećem položaju”, rekla sam, izvlačeći se iz njegova zagrljaja i listajući s kauča. “Ali nikada me nisi volio kao u pjesmama.” “Vrlo si mi draga, to sigurno znaš.” Ushodala sam se po dnevnom boravku. “Misliš li da zna za nas? Tvoja žena. Ili je stvarno toliko glupa?” “Nemoj tako”, prekorio me. “Agatha je nevjerojatno bistra žena.” “Kako onda, pobogu, nije uspjela primijetiti da joj muž ševi kuharicu? Mislim, stvarno, Jamie, ti i ja smo se zbilja sjajno zabavljali. Sigurno po povratku kući nisi bio ni za što.” “A stvarno se jesmo sjajno zabavljali”, rekao je Jamie, blago se nasmiješivši i nakratko pogledom odlutavši u daljinu. “A što se tvojeg pitanja tiče, Agatha i ja imam odnos koji je... složen. Mislim da ona vidi ono što želi vidjeti, a zanemaruje ono što joj ne odgovara.” 180


“Da barem ja to mogu”, rekla sam, bacajući se natrag na kauč. “Da barem možeš što?” “Odabrati što vidim. Jer trenutno ne mogu razmišljati ni o čemu drugome osim o tome kako se Martin uvlači u krevet sa svojom zaručnicom, a to je...” Ponovno sam se rasplakala. “Dodi ovamo”, rekao je Jameson i pomaknuo se bliže k meni. Toplom me rukom obgrlio oko ramena. “Taj ti se čovjek očito sviđa.” U to su se začula crkvena zvona. Jamie je pogledao na sat. Povukao je ruku s mojeg ramena i ustao. “Žao mi je, Livvy, stvarno mi je žao. A žao mi je i što te sada moram napustiti.” Ustao je navukao košulju, brzo je zakopčavajući. Sjedila sam i promatrala ga, znajući da je to posljednji put. Pokupila sam manšete sa stolića i umetnula mu ih. “Oprosti što sam te nazvala. Nije mi bila namjera davati ti lažne nade”, rekla sam zakopčavajući mu prsluk i gladeći ga dlanovima po prsima. “Ostani koliko god budeš htjela. Ozbiljno. Naruči što god želiš iz kuhinje. Upravitelj zna da sve treba staviti na moj račun.” Ispratila sam ga do vrata. “I dalje mislim ono što sam rekao, Liv. Vrata Emersona uvijek su ti otvorena.” “Hvala ti, ali bojim se da bi mi to bio korak unatrag. Ili bih se barem tako osjećala.” “Ha, tako je vjerojatno najbolje. Barem za moj brak.” Nakašljao se. “Javi mi ako ti ikako mogu pomoći. Mogu nazvati neke ljude. Možda klub Svetog Botolpha?” “Sumnjam da ću se dugo zadržati u Bostonu”, rekla sam, iako me čak i pomisao na prelazak iz hodnika u dnevni boravak u tom trenutku umarala. Jamie je zastao na dovratku. Blago sam ga gurnula. “Ne brini za mene. Bit će sve u redu.”

181


Četrnaesto poglavlje

Veljača Iz drijemeža me prenuo zvuk ugađanja violine. Kao dijete bih često usnula pokrivena poplunom s motivima Superdjevojke, nogom udarajući ritam uz zvuk pjesama koje je otac svirao sa svojom grupom u dnevnom boravku. Znala bih da ću ujutro na kauču pronaći kakvog lutajućeg glazbenika te da će se u zraku još osjećati vonj dima i viskija. Sve je to značilo da će mi otac dopustiti gledanje crtića cijelo jutro te da će me odvesti na kasni doručak u zalogajnicu, a to mi je bilo najdraže. Sada mi je zvuk gudala koje se povlači preko žica dodirivao mjesto u srcu koje sam svim silama nastojala prigušiti. Izvukla sam jastuk ispod glave i namjestila ga uz uho. Do tada ležeći uz mene, Salty je ustao, podigao njušku u zrak i zajaukao savršen ton D. Bacila sam mu deku preko glave da ga ušutkam, ali nije se dao. Uporno je pratio violinu, notu po notu. Navukla sam džemper, zakopčala čizme i dohvatila njegovu uzicu. “Dođi, peso.” Prošuljala sam se kroz skladište nastojeći se ne spotaknuti o prazne kutije za pizzu koje su bili razasute po podu pa izašla kroz stražnja vrata u slijepu uličicu. Nisam htjela da me vide dečki iz prodavaonice ploča. Ne bi im bilo neobično vidjeti me kako kasno noću radim u “Prijateljskoj zalogajnici” - susjedi su znali da neka slastičarka koristi prostor do prodaje pizzerije - no teško bih objasnila izlazak golemog psa iz kuhinje podložne sanitarnoj inspekciji. Držanje psa u pizzeriji zakonski je kažnjivo, baš kao i to da slastičarka stanuje u skladištu pizzerije. Morali smo se truditi da ne privlačimo pozornost na sebe. Dan nakon što sam mu smoking natopila suzama, Jamie je, kao pravi princ u bijelom Mercedesu, još jednom izričito ponovio da inzistira na tome da božićni tjedan provedem u hotelu Parker House. Prvih sam nekoliko dana mjesečarila od sobe do sobe dok mi se raspoloženje nekontrolirano mijenjalo od potpunog tupila do 182


panike, a na Silvestrovo sam obojila kosu u manično paničnu električnu bananu. Kažu da sreća dolazi iznutra, ali osobno vjerujem u teoriju “hini dok se ne primi”. U očajničkoj žudnji za nečim što će mi svratiti pozornost i za hranom koja ne potječe iz hotelske kuhinje, na samu sam se Novu godinu vlakom odvezla preko rijeke Charles u Cambridge. Otišla sam na ručak u Cafe Pamplona i tamo naletjela na Richarda, najdražeg mi prijatelja iz kulinarske škole. Kad sam mu rekla da pauziram od stresnoga svijeta rada u vrhunskim restoranima, upitao me bih li nešto honorarno radila za njega, konkretno, bih li isprobala recepte iz njegove nove kuharice. Skoro sam pala na koljena. Da postoji svetac zaštitnik bogatih gay kuhara, svake bih večeri pred njegovim kipom palila tamjan i okitila ga cvjetovima nevena. Posao nije bio nimalo glamurozan - Richardu je čak bilo pomalo neugodno što mi ga nudi - no uz honorar koji mi je isplaćivao mogla sam si priuštiti da još neko vrijeme ostanem u Bostonu. Duboko u duši, naime, znala sam da će mi trebati još vremena da se sasvim oprostim od Guthrieja i počnem iznova u nekom drugom gradu. Zasad mi je samo bilo potrebno mjesto na kojem ću živjeti i kuhinja u kojoj ću peći slastice. Potom sam učinila istu stvar koju uvijek činim kada mi je potrebno nešto do čega je teško doći. Nazvala sam svojeg dobavljača posebnih namirnica, Raphaela. Njegova izvanredna sposobnost da pronađe rijetke sastojke, poput najtanjeg lisnatog tijesta na svijetu, onog koje ručno mijese bakice u Grčkoj, značila je i da je upućen u sve tračeve kulinarskog svijeta na istočnoj obali SAD-a. Znao je koji pipničari spavaju s kojim konobaricama, koji kuhari pošmrču većinu svoje plaće i tko kasni s isplatom plaće osoblju. Iako je zimu provodio u Miami Beachu, čuo je da je “Prijateljska zalogajnica” zatvorena bez prethodne obavijesti i da vlasnik traži nekoga kome će iznajmiti prostor dok se ne obračuna s bankom. Zalogajnica je bila otprilike veličine željezničkog vagona. Nije bilo stolova ni stolica, samo šank, prazna blagajna i stalak za slamke. Kuhinja je djelomično preuzela ulogu pretrpane smočnice - na metalnim su policama stajale limenke umaka od rajčice, a uz njih su stajali hladnjaci iz kojih je netko - hvala bogu - očistio ostatke mozzarelle i salame. Sve je to savršeno odgovaralo mojim potrebama. Imala sam veliku električnu pećnicu i veliku krušnu peć na drva te taman onoliko mjesta u smočnici koliko je bilo potrebno da u kut postavim sklopivi krevet iz Caritasa. Na izloge i prozore polijepila sam neproziran papir i bacila se na posao. * Richardova je kuharica bila prava riznica domaćih američkih slastica. Evi su recepti u njoj bili pomalo rustikalni i nostalgično starinski. Prolazili su tjedni i dopustila sam si potpuno uranjanje u predvidljivost slastičarstva. Ako sve točno izmjeriš i odvažeš i poslužiš li se bravom tehnikom, sve će ispasti točno onako kako isplaniraš. Vodila 183


sam besprijekorne i detaljne bilješke, prala posude u vodi koja je bila tako vruća da mi je gotovo palila kožu te razmišljala samo o kuglofima i pitama od kruške. Sjećanje na Martina, McCrackenove i “Slatki javor” bili su mi kao fantomska bol u odsječenom udu. Jednog poslijepodneva pri kraju siječnja vratila sam se kasno kući nakon šetnje sa Saltyjem vrlo loše volje. U rukama sam nosila vrećice s pet kilograma jabuka i pola kile maslaca, vani je padala susnježica, ja nisam obukla rukavice pa su mi ruke od hladnoće i vrećica postale crvene i hrapave. Cijeli sam mjesec izbjegavala poglavlje Richardove knjige s Ritama i tartovima, ali znala sam da se jednom moram suočiti s njime. Ljuštenje jabuka uvijek me umiruje. Prolazak nožića za ljuštenje točno ispod jabučne ljuske za mene je nalik meditaciji. Ogulila sam tijelu vreću, iako je u Richardovu receptu stajao samo kilogram i pol, a kada je trebalo dodati začine, potpuno sam zanemarila njegove upute. U pećnicu sam ubacila pitu za koju sam bila sigurna da bi mogla posvojiti plavu vrpcu i zatvorila za njom vratašca. Iz prodavaonice ploča začula sam tihi zvuk ugađanja žica na gitari. Svakoga ponedjeljka, bez obzira na vremenske prilike i na slastičarku slomljena srca koja se ilegalno naselila uz njih, nakon zatvaranja se u trgovini radi zajedničke svirke okupljala skupina postarijih glazbenika. Pojačala sam radio, zasukala rukave i stala nabijati metalnim zdjelama o sudoper dok sam ih prala. Da je bilo potrebno, uključila bih i stojeći mikser da se vrti u prazno. Sve samo da prigušim zvukove tih dragih mi, starih pjesama. Mjerač vremena na pećnici upravo se oglasio kada mi je netko pokucao na ulazna vrata. “Zatvoreni smo”, viknula sam vadeći iz pećnice pitu na kojoj je punjenje u mjehurićima bubrilo kroz rupice na tijestu i prolijevalo se po podu. Kucanje na vratima postalo je agresivnije - tko god da je bio s njihove druge strane, sada je prešao na lupkanje ključevima po staklu. Zvuk mi je titrao po živcima na potiljku. Prvo sam malo prtljala po zasunima i bravama, a onda sam naglo otvorila vrata. Ondje je na pločniku stajala Hannah. “Prvo ćeš mi reći gdje je zahod”, rekla je proguravajući se pokraj mene, “a onda ćeš me čuti.” “Tamo otraga, lijevo”, rekla sam, zaključavajući vrata za njom. Čekala sam je u skladištu. Kad je izašla iz zahoda i kada sam ugledala njezin povelik trbuh, odjednom mi je postalo jasno koliko sam toga propustila u Guthrieju. “Livvy”, rekla je i zagrlila me onoliko čvrsto koliko su to njezine nerođene bebe 184


dopuštale. “Ne mogu vjerovati da sam te pronašla.” Ni ja nisam vjerovala. “Ne mogu vjerovati koliko ti brzo ta dječica rastu”, rekla sam. “Kako se osjećaš? Želiš li sjesti?” Osvrnula sam se po prostoriji. Sklopivi je krevet bio jedino što sam joj mogla ponuditi. Potjerala sam Saltyja i ponudila mjesto Hanni. “Leda me bole k'o luda i živim na Gastalima, ali to je zasad najgore.” Položila je ruku na trbuh. “No poslije ćemo o bebama. Prvo ti meni objasni što je ovo? Gdje smo to? I što radiš ovdje?” “To je privremeno”, odvratila sam. Nisam se mogla sjetiti nikakvog drugog odgovora. Salty se vratio na krevet i počeo lizati Hanninu ruku. Osvrnuvši se oko sebe i vidjevši gdje živim Hanninim očima, odjednom sam se postidjela. Na podu su stajale razasute kutije za pizzu koje se nisam potrudila ukloniti, vreće od po dvadeset pet kilograma brašna naslanjale su se jedna na drugu, zidovi prostorije bili su požutjeli, nije bilo prozora, a vreća za spavanje u koju sam se zavlačila svake noći bila je prepuna psećih dlaka. “Kako si me pronašla?” Osim do trgovine u kojoj sam kupovala namirnice i u šetnje sa Saltyjem jedva da sam izlazila iz zatvorene pizzerije. “Nazvala sam Raphaela. Margaret je pronašla njegov broj na jednoj staroj fakturi. Pretpostavila sam da ćeš, ma gdje bila, i dalje naručivati od njega.” Raphael. Iako me uvijek upućivao u sve najnovije tračeve, nije mi nikada palo na pamet da isto tako može otkrivati informacije o meni. Do nas je dopro zvuk muškoga smijeha i ugađanja žica. Namrštila sam se. “Hajdemo nekamo van”, rekla sam, pružajući joj ruku i pomažući joj ustati. Prošle smo pokraj nekoliko restorana koji su posluživali običnija jela, a onda je Hannah odabrala tibetanski restoran. Sjele smo, naručile čaj od masale i stale proučavati jelovnik, izbjegavajući jedna drugoj pogledati u oči. “Čula sam da ovdje jako dobro spravljaju jaka”, predložila sam. “Svi smo poludjeli od brige, Livvy. Nisi smjela onako otići. Alfred je već počeo govoriti da će unajmiti privatnog istražitelja.” To bi mu stvarno na brzinu izliječilo simpatije koje je gajio prema meni. “A Margaret?” Hannah je rastvorila ubrus i rasprostrla ga preko trbuha. “Margaret je, naravno, ljuta na tebe. A i tko bi joj zamjerio. Digla si sidro usred blagdana.”

185


Želudac mi se stegnuo zajedno s čajem po kojem je restoran bio poznat. Odlazak s posla usred blagdana ozbiljno je kršenje kuharske etike i zbog toga sam i dalje osjećala duboko grizodušje. “A Martin?” Pokušala sam zvučati nonšalantno, ali nije mi uspjelo. “Otišao je.” Nije me to iznenadilo. Martin i ja u tom smo pogledu bili vrlo slični. No niz lice su mi se na stolnjak svejedno izlile suze. “Trebala sam te nazvati. Oprosti mi, Hannah, samo mi je trebalo...” Što? Trebalo mi je vremena da se na mekom pudingu mojega srca napravi kožica. “Jednostavno sam morala otići odande.” Hannah me preko stola primila za ruku. “Žao mi je. Bile smo se ono posvađale prije Dana zahvalnosti i nakon toga više nismo razgovarale. Nisam imala pojma da je između vas dvoje postalo ozbiljno.” “Pa, ustvari i nije bilo ozbiljno.” Prstom sam prelazila preko uzorka na stolnjaku. “Ali imala sam osjećaj kao da bi moglo postati. Kao da me gledao drugačije nego ostali muškarci. I ja sam sebe vidjela u drugačijem svjetlu kad sam bila s njim. Sviđala sam se sama sebi.” Slegnula sam ramenima. “Trebala sam te slušati. Imala si pravo. Henry je umro, Martin je otišao, a ja... evo me tu gdje jesam.” Podigla sam ubrus s krila i pritisnula ga na lice, nastojeći osušiti nezaustavljive suze. Hannah je ustala i sjela do mene. “Grozno mi je zbog toga što se tako osjećaš. A pomisao na tebe u onom skladištu mi je nepodnošljiva.” “Ma, to je u redu, ozbiljno”, rekla sam, brišući oči još jedanput. “To je samo mjesto na koje sam se iskrcala dok procjenjujem koje su mi daljnje mogućnosti. Imam honorarni angažman koji me zaokuplja. Znaš mene, Hann”, slabašno sam joj se nasmiješila. “Znaš me uzduž i poprijeko.” Kad sam se sabrala, prišao nam je konobar i zapisao narudžbe. Hannah mi je počela pričati o svim gadostima trudnoće i o tome kako joj je svekrva postala nepodnošljiva. “Najgore je to što sam cijelo vrijeme užasno umorna. A ne smijem piti kavu! Svaki dan na popisu zadataka imam sve više stvari, a jedino što želim raditi jest ležati na kauču i gledati televiziju.” I ja sam u posljednje vrijeme osjećala umor. Čak štoviše, bila sam toliko iscrpljena da sam imala dojam kao da me netko isključio iz izvora napajanja. Pripisala sam to slomljenom srcu. Slično je bilo i nakon što mi je umro tata - zaspala bih svaki put kad bih se našla u položaju koji bi samo podsjećao na vodoravni.

186


“Zasad je jedina dobra stvar vezana uz trudnoću - osim beba, naravno - to što nema menstruacije. To mi stvarno nimalo ne nedostaje.” Odjednom sam protrnula, kao da su se vrata restorana otvorila prema zimskoj studeni. Mislima mi je prošlo jasno sjećanje na jedan dan kada su me, dok sam pekla kolače u pizzeriji, uhvatili strašni grčevi. Čak sam morala i otići do ljekarne na drugom kraju ulice. Ali nije se dogodilo ništa. “A kad smo već kod beba, Livvy, nešto te važno moram pitati.” U sebi sam počela grozničavo zbrajati dane od noći koju smo Martin i ja proveli zajedno. Od tada je prošlo pet tjedana. Možda mi samo kasni. “Htjela bih da budeš kuma dečkima.” “Dečkima?” Hannah se potapšala po trbuhu. “Tako je. Dvojica. Imat ćemo kuću testosterona.” “Stvarno misliš da baš mene. treba zadužiti za njihovu religijsku izobrazbu?” Hannah se nasmijala. “Bolje tebe nego Jonathanovu sestričnu, koja je scijentologinja.” “Naravno da ću biti kuma dečkima. Bit će mi čast.” Postavila sam kreditnu karticu na račun. “Imaš li vremena da svratimo još malo do mene na pitu? Upravo sam ispekla pitu od jabuka.” “Mislila sam da ti je nakon Guthrieja dosta pita.” “Teško se otresti te navike.” Hannah je bacila pogled na sat. “Rado bih, ali nemam vremena. Jonathan će me pokupiti za nekoliko minuta. Morat ćeš mi donijeti krišku pite kada dođeš na zabavu za darivanje beba, ali sjeti se da više volim od limete nego od jabuke”, rekla je blago raspjevanim tonom. Zabava za darivanje beba. Plavi ukrasni papiri, šašave društvene igre i sve žene iz Guthrieja koje znaju da me izigrao gradski violinist. “Jao, Hannah, molim te, nemoj od mene tražiti da opet dolazim u Guthrie.” Gurkala sam preostalu rižu na tanjuru vilicom. “Prerano je.” “Ti si dio moje obitelji. Moraš doći. Potrebna si mi da se ne bih osjećala tek kao inkubator za nasljednike klana Doyle.” Radije bih bila pošla na vrh snježne planine usred siječnja u japankama negoli se vratila u Guthrie, ali nisam mogla iznevjeriti Hannu. Ona nikada nije iznevjerila mene. “U redu, ali samo na jedno poslijepodne. Bez ostanaka preko noći. Doći ću k tebi doma i onda ravno natrag.” 187


Iza Hannina sam pogleda vidjela još milijune misli, ali nije mi se suprotstavila. “Dvadeset osmi ožujka u jedan popodne.” * Zatvorila sam se u jedan od grafitima išaranih odjeljaka ženskog zahoda u klubu Skull's i još u hlačama sjela na poklopac zahodske školjke, promatrajući test za trudnoću koji sam držala u rukama. Kroz zidove su dopirali glasni zvukovi gitara i bubnjeva uz vrištanje muškoga glasa u mikrofon. Čitav sam tjedan nakon Hannina posjeta provela u stanju poricanja, uvjeravajući se da mi samo kasni menstruacija, ali onda su počele mučnine. Čak sam i nakon toga nekoliko dana nosila test za trudnoću u torbi, nikako ne uspijevajući pronaći pravo mjesto na kojemu bih ga upotrijebila. “Prijateljska zalogajnica” činila mi se premalenom, kao da u njoj, uz mene i Saltyja, ne bi bilo dovoljno mjesta za rezultate. Dvije su djevojke ušle u zahod. Slušala sam ih kako razgovaraju o basistu u bendu i jedna drugoj špricaju kosu nečim što je, sudeći po mirisu, mogao biti samo trovremenski Taft. “Hajde, Livvy, dosta prenemaganja”, rekla sam si i spustila traperice na gležnjeve. Stvarno bi bilo kao u onim edukativnim filmovima koje su nam prikazivali u školi kad bi se ispostavilo da sam zatrudnjela nakon što sam se jedan jedini put poseksala s nekim muškarcem, govorila sam dok su se tri minute, koliko je bilo potrebno da dobijem rezultate testa, razvlačile u beskraj. Osim toga, puno sam se puta u životu poseksala, i to ne s malim brojem muškaraca, a nikada nisam zatrudnjela. Pritom sam uporno u stranu gurala misao o tome da mi je oko Noći vještica bilo ponestalo kontracepcijskih pilula i da nisam nabavila nove jer nisam bila smatrala da je potrebno. U zahod je ušla skupina djevojaka i jedna je šakom zalupala na vrata odjeljka. “Strašno mi se piški”, zajaukala je. Ubacila sam test u torbicu, otvorila vrata i progurala se pokraj nje. “Hvala ti”, projecala je, lupajući vratima za sobom dok su joj se prijateljice smijuljile u drugom odjeljku. U klubu je bilo mračno i hladno. Završivši svoj nastup, mladići s blajhanim irokezicama stali su pakirati instrumente i opremu dok je momak u uskim crnim trapericama i džemperu s božićnim motivima koji je očico nosio ironično, lupkao mikrofon i govorio: “Proba, proba.” Sjela sam za šank, na što je pipničar Jimmy ispružio tetoviranu ruku i potapšao me po ramenu. “Nisam te vidio sto godina. Kako si, mala?” “Možeš li mi učiniti uslugu?” 188


“Ako je legalno, mogu”, nasmiješio se. Iza usnica su mu zablistala dva zlatna zuba. Bacila sam test za trudnoću na šank pred njega. “Samo mi reci što vidiš - jednu crtu ili dvije.” Jimmy je zaškiljio prema testu, a zatim posegnuo u džep, izvadio iPhone i rasvijetlio plastični štapić zaslonom. Pogledao me, nekoliko trenutaka oklijevao, a zatim mi nježno rekao: “Dvije su, mala”. Zgrabila sam test, ostavila na šanku nekoliko dolara i rekla: “Hvala ti, Jimmy”. Klubom je zajecala mikrofonija, a zatim je neki mladić objavio: “Mi smo Fetusi i došli smo ovamo da vas sjebemo!” Glasan odjek gitare i tresak bubnjeva ispratili su me u dugačak betonski hodnik prema izlazu. Zidovi ordinacije u klinici bili su prekriveni šarolikim plakatima veselih slova koja su upozoravala na opasnosti obiteljskog nasilja, alkoholizma i seksa bez zaštite. Sjedila sam na ginekološkom stolu u plavom papirnom haljetku, ljutito odmjeravajući ukrasne naljepnice u obliku srca i Kupida na vratima. Kratko zakucavši na vrata, u ordinaciju je ušla nevjerojatno mlada liječnica i sjela na stolac. “U redu, gospođice Rawlings. Pretraga urina pokazala je pozitivan rezultat, a za rezultate krvnih pretraga morat ćemo pričekat još nekoliko dana. A sad ćemo vas pregledati, može?” Namjestila sam noge na stalke i povukla se stražnjicom što bliže kraju stola te počela razmišljati o svim razlozima iz kojih bih bila grozna majka. 1.Nikada zapravo nisam imala majku pa nisam imala ni uzor po kojem bih se mogla ravnati. Jedina mi je smjernica bila: “Nemoj napustiti svoje dijete”. 2.Mrzim bilo kakvo zgnječeno povrće. Ježim se čak i od pomisli na pire od krumpira, pa bi mi dijete umrlo od gladi prije nego što mu izrastu zubi. 3.Zadnja dva mjesta na kojima sam živjela bila su koliba namijenjena proizvodnji javorova sirupa i zatvorena pizzenja. Nastavim li tako, sljedeća je na redu napuštena narkomanska jazbina. 4.Novorodenčad je jako osjetljiva - imaju i onu groznu mekanu točku na glavi - a ja sam izrazito nespretna. 5... * “U redu, gospođice Rawlings, možete ustati.” Liječnica je svukla jednokratne gumene rukavice i bacila ih u koš za medicinski otpad. To mi se učinilo prikladnim 189


i ja sam imala dojam da mi je utroba trenutačno prepuna opasnih tvari. “Neslužbeno vam mogu potvrditi da ste trudni. Ako želite, možemo ultrazvukom pokušati utvrditi datum začeća.” “Dvadeset prvi prosinca”, promrmljala sam, čvršće oko sebe stišćući papirnati haljetak. “Kako, molim?” “Datum začeća je dvadeset prvi prosinca. Samo smo jednom imali odnos.” “To je obično dovoljno”, rekla je toplo mi se smiješeći. “A sada mi recite jeste li odlučili što ćete dalje.” “Trudna sam. Stvarno sam trudna?” “Trudni ste.” “Ali premlada sam da bih bila trudna.” Pritom sam, dakako, mislila na svoju mentalnu dob. Liječnica je odmjerila sitne bore oko mojih očiju, a zatim pogledala karton. “Trideset dvije su vam godine. Za nekoliko će vam se godina plodnost čak početi smanjivati.” Njezine su mi riječi na želudac pale kao deset prženih uštipaka s jabukovačom. “Sada ste još u prvom tromjesečju. Ako se odlučite na pobačaj, savjetovala bih vam da pričekate još tjedan dana. Postupak je najbolje obaviti između osmog i dvanaestog tjedna. Ne bih vam preporučila da čekate dulje. Ako se pak odlučite na to da dijete date na usvajanje ili da ga zadržite, mogu vas uputiti u porodničarsku kliniku s povoljnim cijenama koja se nalazi u blizini.” “A ja sam se uvijek rugala curama na televiziji koje bi zatrudnjele nakon samo jednog seksa.” “Potrebno je samo zdravo sjeme i zrelo jajašce. Nije to tako neobično.” Pružila mi je nekoliko brošura i potapšala me po ruci. “Moram sada skoknuti u drugu ordinaciju da pregledam još jednu pacijenticu. Razmislite malo pa mi poslije možete postaviti još neka pitanja ako želite. Ne morate danas donijeti nikakvu odluku.” Nedonošenje odluke također je donošenje odluke. Henryjeve su mi riječi proletjele pred očima poput parole koja se vijori iza malog zrakoplova. Strgnula sam papirni haljetak, obukla se što sam brže mogla i istrčala iz klinike, zanemarujući sestru koja me u prolazu pokušala upitati kada se želim naručiti na sljedeći pregled. Abortirat ću, rekla sam si milijun puta toga tjedna, ali svaki put kad bih si to ponovila, sve bih manje u to vjerovala. Svaki put kad bih, naime, počela razmišljati o mogućnostima koje su mi na raspolaganju, sve bi se na kraju svelo na riječi Martinovo dijete. Nije to bilo neko dijete - iako bi mi i tako bilo teško - nego njegovo 190


dijete. Malo, zamišljeno stvorenje s naočalama debelih crnih okvira. Martinovo i moje. I onda bih si rekla: rodit ću. No i to mi se činilo nemogućim. Ne mogu učiniti ono od čega je Martin bježao čitavog života. Već je i to što sam ga izgubila bilo dovoljno bolno. Roditi njegovo dijete i gledati ga kako mi zamjera što sam mu nametnula tu obvezu činilo se još tisuću puta gorim. Prema kojoj god sam se mogućnosti okrenula, pred očima mi je bila samo katastrofa.

191


Petnaesto poglavlje

Ožujak Prvi vjesnici proljeća koji su se pojavili u Bostonu - cvjetovi hama-melisa i propupali listovi na granama vrba - jedan su po jedan nestajali kako sam se vozila prema sjeveru. Guthrie je još bio okovan zimom. Hannah me dočekala na vratima s golemim okruglim trbuhom, ali tek mi je nakon što smo ušle u kuću priopćila da je zabava za darivanje djeteta preseljena u “Slatki javor”. “Gospođa Doyle pozvala je praktički cijelo mjesto”, objasnila je. Nije mi zbog toga bilo nimalo lakše. Uručila sam joj malu plavu kutijicu s poklonom i otišla u kupaonicu provjeriti jesam li nakon duge vožnje spremna za pokazivanje u javnosti. Bila sam upravo obojila kosu u novu manično paničnu nijansu - ovaj ju je put kutija nazivala električnom lavom - pa su mi kovrče bile boje kandiranih jabuka te svezane u čvrstu punđu navrh glave. Mijenjala sam boju kose svaki put kad bih se predomislila glede svojeg sljedećeg poteza u životu. Odjenula sam široku crnu tuniku i crne tajice. Možda odabir odjeće nije bio najprikladniji za darivanje djeteta, ali tunika je prikrivala već primjetno zaobljenje na mojem trbuhu. Grudi su mi, pak, bile posebna priča. Narasle su za dva broja. Nitko još nije znao da sam trudna - čak ni Hannah. Nadala sam se da će svi pretpostaviti da sam se udebljala kušajući kolače koje pečem radi isprobavanja recepata iz kuharice. Hrabro sam se nasmiješila zrcalu, ali samu sebe nisam mogla zavarati. Uz svaki sam izlaz s državne ceste broj 93 na putu do Guthrieja imala neodoljiv poriv skrenuti i vratiti se kući. Kada sam prije tri mjeseca nestala za vratima crkve, zaboravila sam na činjenicu da mi najbolja prijateljica živi u tom gradiću. Što se mene ticalo, Guthrie je ostao zamrznut upravo u onome stanju u kojem sam ga napustila. Henry u lijesu, Martin uz Sylvie. Dolazak vitke plavuše u prekrasnim kožnim čizmama za mene je taj gradić pretvorio u neprijateljski teritorij, a ja sam se upravo vratila na drugu stranu bojišnice. 192


* “Evo je!” podviknuo je Alfred kada sam ušla kroz vrata kuhinje u “Slatkom javoru”. Odmah me obavio miris češnjaka i rastopljenog maslaca. U toj sam se kuhinji osjećala kao u najdražoj, toploj vesti. Alfred me povukao u medvjeđi zagrljaj i zavrtio me u krug. “Pazi, mogla bih se ispovraćati po tebi”, zahihotala sam mu se u uho, iako mi se želudac u zadnjih tjedan dana nevjerojatno oporavio. Iz mučne faze trudnoće u kojoj nisam mogla jesti gotovo ništa, prešla sam u fazu u kojoj sam konstantno jela sve što mi se našlo u dometu. Spustio me na pod, ali je jednu ruku zadržao oko mojih ramena. “Pravi si melem za oči.” Lupnula sam ga po nadlaktici. “A ti si pravi melem za želudac. Ne znam što kuhaš, ali miriše božanstveno.” Alfred se zadovoljno nasmiješio. “Onda moraš ostati na večeri. Na darivanju djeteta posluživat će se samo predjela.” “Ne mogu ostati. Čeka me duga vožnja kući. Ne bih se htjela naći na prijevoju Franconia usred noći.” “Ma, daj. Ostani. Večeras je ples.” Prekrižila sam ruke na trbuhu. “Ne mogu.” U to su se otvorila vrata Margaretina ureda i kroz njih su izašla dvojica muškaraca u odijelima. Za njima je izašla Margaret i brzo ih odvela prema blagovaonici, čak ni ne kimnuvši prema meni. Pričekala sam da se vrata za njima potpuno zatvore, a onda zapitala: “Što je sad ovo?” “Prilično si je uzrujala kada si otišla.” “To znam. Ali mislila sam na likove u odijelima.” Izgledali su potpuno drugačije od svih drugih posjetitelja koji su dolazili k Margaret. Alfred je dodavao sol u posudu na štednjaku. “Nisam sasvim siguran, ali bilo ih je i prije.” Prišla sam radnoj površini za kojom sam nekada radila i kad sam ugledala krimiće o Nancy Drew pod nogama stola, preplavio me val čežnje. Privukla sam stolac na kojem je obično ujutro sjedio Tom. “No dobro, a gdje je osoba koja me zamijenila?” Alfred me iznenađeno pogledao i dodao mi šalicu juhe koju je upravo spravljao. 193


“Nije zaposlila nikoga na tvoje mjesto.” Potom se ponovno okrenuo prema štednjaku. “Nego, upravo je u tijeku Festival šećerenja javora. Večeras je contra plesnjak pod naslovom 'Šećer na snijegu '. Pođi sa mnom.” “Tko svira?” Nastojala sam zvučati nonšalantno. Možda se ipak vratio. “Mislim da Tom svira klavir, a neki tip iz Montpeliera violinu. Siguran sam da bi te primili da sviraš s njima ako ti je to draže nego ples sa mnom. Ali moram ti se pohvaliti da sam išao u plesnu školu.” Nasmijala sam se kad mi je demonstrirao nekoliko pokreta s nevidljivom partnericom. “Daj, ostani, Livvy. Moći ćemo onda i malo porazgovarati.” “Joj, ne znam. Salty je u Bostonu, a Hannina je kuća prepuna Doyleovih. Nemam gdje spavati.” “Ovdje sigurno ne možete odsjesti”, odjednom se oglasila Margaret, prolazeći uz nas sa srebrnim pladnjem u rukama. “Šećerna kuća sad je zauzeta zbog onoga za što je namijenjena, a pansion je pun.” “Što ste učinili s mojim stvarima?” Margaret je ispružila pladanj prema Alfredu. “Alfrede, pojeli su sir.” “Alfred je ovdje, vi ste ovdje - tko onda šećeri u kolibi?” upitala sam istim osornim tonom kojim se i ona obraćala meni. Položila je pladanj na stol preda mnom. “To nije vaš problem. Planirate li otići na zabavu ili ćete se cijelo popodne skrivati u kuhinji?” U kuhinji je bilo toplo i poznato, a Alfred je bio drag i ljubazan. Skrivanje u kuhinji uopće se nije činilo kao loša ideja. “Hannah vas traži. Želi da pratite tko je donio koji poklon da bi znala kome valja pisati zahvalnice.” Zakolutala sam očima i skliznula sa stolca te poljubila Alfreda u obraz. “Vidjet ču može li mi se netko pobrinuti za Saltyja.” “I odsjest ćeš kod mene”, dobacio je preko ramena. Margaret me pogledala i podigla obrve. Prošla sam pokraj nje i izašla iz kuhinje. * Hannah je sjedila u naslonjaču, a s njezine je svake strane stajala po jedna skulptura rode od kaširanog papira.. Novorodenčad koja im je u rupcima visjela iz kljuna ljuljuškala su se nad Hanninom glavom poput prijetećih klatana. Uz Hannu je sjedila 194


njezina svekrva, gospođa Doyle, kraljevski se držeći u svijetloplavom kostimu i cipelama iste boje. Bila bih se okladila da ima isti takav komplet u ružičastoj boji za rođenje unučica te još jedan u crnoj boji za sprovode. Prostorija je bila puna žena. Pod Hanninim je nogama rasla gomila poklona. “Livvy!” zazvala me, tapšući naslonjač sa svoje druge strane. Probila sam se kroz gomilu, kimajući i uzvraćajući osmijehe te nastojeći zanemariti primjetno glasniji žamor prigušenih glasova. “Jesi li kušala punč? Alfred ga je smiješao i zove ga Doyleovi blizanci. Stavio je u njega dvije vrste ruma - bijeli i crni.” Odmahnula sam glavom. “Čeka me duga vožnja.” “Moram priznati da mi nedostaje alkohol. Nisam mislila da bude.” Hannah je značajno pogledala u smjeru svekrve. “Ali alkoholom se krasno ublažava stres.” Pogledala sam prema stražnjem dijelu prostorije, gdje je stajala Margaret. “Ne mogu vjerovati da mi nisi rekla da će se darivanje održati ovdje.” “Onda ne bi došla.” Hannah se nagnula prema meni. “Jesi li dobro?” “Jesam.” “Uopće ti ne vjerujem.” “Otvori poklon”, rekla sam joj. Moja je mala plava kutijica stajala pri vrhu gomile. Hannah se nasmiješila i nagnula se prema kutijici. Razvezala je bijelu mašnicu jednim potezom pa otvorila poklopac. U kutijici je stajao srebrni medaljon u obliku srca. “U njega se mogu umetnuti dvije slike”, stidljivo sam rekla, a zatim se nagnula te joj prošaptala: “Pretpostavila sam da će ti dovoljno ljudi kupiti otpadni koš za pelene pa onda ne moram i ja.” “Savršen je”, rekla je i oči su joj se napunile suzama. “Vrijeme je da rodiš i ponovno postaneš moja pragmatična najbolja prijateljica. Te tvoje suze me ubijaju”, kazala sam i obrisala svoje. Gospođa Doyle zamolila je goste za pozornost pa je Hannah razmotala i ostale poklone, prikladno se diveći svakim sićušnim soknicama i kombinezonu. Pomno sam bilježila od koga potječe svaki poklon, sretna što se na nešto mogu usredotočiti. Kada je razmotala poklon u kojem je bila ručno iskukičana zeleno-žuta dekica, došapnula mi je: “Dotty McCracken”. Pogledom sam pretražila prostoriju. Dotty je sjedila na stolici za ljuljanje nedaleko od Margaret. Toplo mi se nasmiješila, a ja sam joj mahnula objema rukama. Sijeda joj je kosa raspušteno padala na ramena i 195


izgledala mi je sitnija nego što sam je se sjećala, kao da ju je stolica progutala. Misli su mi preplavile uspomene na siva poslijepodneva koja sam provela u njezinoj kući pijući čaj i svirajući. Kada je Hannah razmotala sve poklone i uputila se po prostoriji da bi zahvalila gostima, progurala sam se kroz gužvu do Dotty. “Pa zdravo, draga djevojčice”, rekla je i poljubila me u obraz kada sam se sagnula prema njoj i pozdravila je. Mirisala je po bombonima od javora. Ugrizla sam se za unutrašnjost obraza. “Bok, Dotty.” “Kuća nam je pusta bez tebe i tvojeg psa. Vježbaš li i dalje sviranje cimbala?” Nisam imala snage otvoriti kutiju s cimbalima od Henryjeve smrti. Slabašno sam se nasmiješila. “Kako su dečki?” Nisam joj baš odmah htjela postaviti to pitanje, ali nisam je ni mogla gledati u te tople, plave oči i s njom neobavezno čavrljati kao s bilo kim drugim. “Mark i Ethan su dobro - zauzeti obiteljima i fatmama. Mislim da svoju djecu po rasporedu šalju k meni jer mi je stalno barem jedno unuče u kući”, povjerila mi je. Nagnula je glavu u stranu i pogledala me u oči. “Sigurno si čula da se Marty vratio u Seatde.” Gledala sam je u oči i zadržavala dah. “Nazove me svake nedjelje. Izgleda da ima dosta posla u školi, što je dobro.” Nagnula se prema meni i sasvim mi blizu uha prozborila: “Njemu je, bojim se, očeva smrt najteže pala. Voljela bih da nije otišao.” “I ja”, tiho sam odvratila. “Mogla bi ga nazvati. Mislim da bi mu bilo drago da te čuje.” Nagonski sam spustila pogled. Primila me za ruku i blago je stegnula. “Kako bi bilo da sutra dođeš na brunch svojoj staroj prijateljici? Tom mi je jutros dao bocu svježeg sirupa. Dođi do mene na palačinke, može? Mnogo si toga moramo ispričati.” Nasmiješila sam se i ustala. “Je li vam deset sati prekasno?” “Misa završava oko deset. Dođi u jedanaest.” Margaret je ustala i obratila mi se: “Biste li, molim vas, pošli sa mnom u kuhinju, gospođice Rawlings ?” Okrenula sam se prema njoj, ali već je bila na pola puta do kuhinje. Slegnula sam ramenima i napravila grimasu gledajući Dotty. Nasmijala se i odmahnula rukom. 196


U kuhinji je vladala tišina. Alfreda više nije bilo. Margaret sam pronašla za stolom u uredu. Na polici uz stražnji zid prijeteći su blještale tri vrpce s izgubljenog natjecanja u pečenju pita. “Zatvori vrata za sobom.” “U redu, što me trebate?” upitala sam bacivši se na stolac nasuprot njoj. Margaret se namrštila. “Gospođa White me podsjetila da je, kada je platila polog za unukino vjenčanje, to učinila očekujući da ćeš ti ispeći tortu.” “Zaboga, pa što tu ženu toliko žulja u guzici?” “Dijamanti iz obiteljskog bogatstva Whiteovih ili bi ona barem voljela da svi tako misle. Uglavnom, moraš ispuniti tu obavezu.” “Imam obaveze na drugom mjestu.” “Rekli su mi da radiš samo honorarno, pa ti je raspored sigurno fleksibilan. A i riječ je samo o jednom danu.” “Za pečenje svadbene torte potrebno je tjedan dana. Osim toga, ne znam kakve će mi obaveze biti tada. Mogu vam pronaći nekoga drugoga tko će napraviti tortu.” “Očekuju tebe. Gospođa White mi je to vrlo jasno rekla danas popodne.” “Otkad vi to činite ono što vam Jane White kaže?” “Otkad si podigla očekivanja te djevojke s onim uzorkom na torti. A i meni si se obvezala na godinu dana i ja ti ni jednom riječju nisam prigovorila kada si tu obavezu prekršila.” Prodrhtala sam od nelagode. I dalje mi je bilo neugodno zbog Nove godine. “Je li odabrala kakvu tortu želi?” “Želi tri različita kata.” “Oh, pa naravno.” “Tortu od kokosa s kremom od marakuje, čokoladnu tortu s ganašom od ruma i tortu od limuna sa svježim malinama i kremom od bijele čokolade.” Nabrala sam lice u grimasu. Za sve mi je to bilo potrebno najmanje tjedan dana. “A kada je vjenčanje?” “Dvadeset petog lipnja.” Do tada ću već biti šest mjeseci trudna. Više to nikako neću moći sakriti. Duboko sam uzdahnula. “Hoće li do lipnja još biti 'Slatkog javora'?” upitala sam. Margaret je skupila neke papire sa stola i složila ih u uredan snop. “Naravno da će biti 'Slatkog javora'. Zašto mi uopće postavljaš to pitanje?” 197


“Znam prepoznati ulagače kad ih vidim.” “Ne vidim zašto bi te se trebalo ticati s kime se ja sastajem.” “Ne želim se obvezati za lipanj ako ćete do tada zatvoriti pansion.” “Vjerujte mi, gospođice Rawlings, unuka Jane White ovdje će se udati u lipnju bez obzira na sve. Ono što mene zanima jest hoćeš li ti biti u stanju spravljati svadbenu tortu u lipnju.” “Naravno da hoću, zašto ne bih bila?” rekla sam, iako zapravo nisam imala pojma hoću li. Nikoga nisam mogla pitati za savjet. “Glavne ću radove obaviti s mjesta na kojem već budem tada živjela, a onda završne radove ovdje. Pokrit ćete troškove sastojaka?” “Naravno. Moram li sastaviti ugovor?” “Za svadbenu tortu?” “Zadnji si usmeni dogovor koji smo imale - prekršila.” “U redu”, umorno sam uzdahnula. “Kako god želite. Potpisat ću što god želite.” Margaret me odmjerila od glave do pete, prvo upitno, a zatim sigurno. “Jesi li već odlučila što ćeš?” “Pa rekla sam vam već da ću ispeći tortu.” “Mislim na dijete”, odvratila je mirno, pogleda uprtog na ruku koju sam držala na trbuhu. Glupa ruka. Očito je neki dio mene mislio da će beba pobjeći ako je ne budem pridržavala. “Odakle znate?” upitala sam bez optužbe, iako ionako nikoga nisam mogla optužiti da joj je odao tajnu jer je nitko nije znao. Margaret me odmjerila, ovaj put mnogo mekšim pogledom. “Lice ti izgleda nježnije. A osim toga, otkad si došla ovamo, nisi popila nijedno piće.” Nasmijala sam se. Sjajno. Odalo me izbjegavanje alkohola. “Trebali biste tek vidjeti na što mi sliče bradavice.” Zanemarila je tu primjedbu. “Je li dijete Martinovo?” Jedva sam se oduprla porivu da kažem nešto bezobrazno. “Jest.” Polako je kimnula glavom, izgubljena u vlastitim mislima. “Znači, tri mjeseca.” Duboko je udahnula, a zatim se nagnula prema meni. “Ako kojim slučajem ne želiš roditi, postoje neke stvari... biljke... koje možeš uzeti.” Netremice sam je gledala. “Ako ne uspije, neće naštetiti djetetu. Samo ti ohrabre tijelo da ga... ne zadrže. 198


Ne uspijeva uvijek. Ako to želiš, moraš to učiniti u prvom tromjesečju, a ti si... Uglavnom, to bi trebala učiniti u sljedećih tjedan dana ili tako nekako.” Zaprepašteno sam zurila u nju. “Kako znate za to?” prošaptala sam. “Od svoje tete.” Zagledala se u daljinu. Zamislila sam mladu Margaret sa slika na zidu McCrackenovih, tu mladu, prekrasnu ženu kako se našla u nevolji. Vjerojatno se strašno bojala. Oduprla sam se porivu da joj postavim još milijun pitanja. “Dosta sam razmišljala o tome”, rekla sam, gledajući je u oči. “I iskreno, nemam pojma što radim, ali što god to bilo, bit će s djetetom.” Slegnula sam ramenima. “Jednostavno već sada imam osjećaj... kao da je moje. Kao da je to moje dijete.” Izraz lica postao joj je gotovo svečan. “Hoćeš li mu reći?” Spustila sam se u sjedalici i zagledala se u vrpce koje su visjele sa stropa. “Hoću? Neću? Ne znam. Nismo razgovarali još od Henryjeva bdijenja.” “To mu je dužnost.” Ispreplela je prste i položila ih je na stol. “Ne misliš li da bi mu trebala dati šansu da je ispuni?” “Ono što je jednom čovjeku dužnost, drugome je teret”, uzdahnula sam. “Kako to misliš?” “Ne želim biti poput onih djevojaka koje tako obvezuju muškarce. Čak i ako učini ono što bi trebao - što god to bilo - mislim da bi mi zamjerao zbog toga.” Margaret se naslonila. “Morat ćeš mu jednom reći. Ne možeš to zauvijek tajiti.” “Mogla bih da se ne moram vratiti ovamo u lipnju.” “Olivia.” “Što je? Mene je podigao samohrani roditelj i ispala sam u redu.” “To će dijete imati obitelj koja će je voljeti, bez obzira na to što Martin želi. Imat će baku i tete i stričeve, bratiće i sestrične. Sigurno joj to ne želiš uskratiti.” “Njoj? Mislite da nosim djevojčicu?” upitala sam gladeći trbuh. “Na zabavi si jela kekse, a nisi ni taknula krumpiriće.” Morala sam priznati da je bila u pravu. Već tjednima nisam poželjela pomfrit. Djevojčica. Mogla sam zamisliti Martina s kćerkicom. Sigurno bi bio pretjerano zaštitnički raspoložen prema njoj. Odmahnula sam glavom. “Tek se i sama navikavam na to. Nisam se još spremna suočiti sa svime time.” Margaret se nagnula i utrpala snop omotnica u torbicu. “No prije ili kasnije ćeš morati.” 199


“Kao da ne znam.” Procjenjivala sam da imam još kojih mjesec dana prije nego što prestanem izgledati kao da utapam tugu u sladoledu i počnem izgledati kao prava trudnica. “Tako i onako će sve biti bjelodano kada se vratim ovamo u lipnju. Jedino se nadam da ću dovoljno dugo izbivati da se ljudi više neće sjećati kada sam otišla pa neće moći izračunati kad sam zanijela.” “Ha. Samo sanjaj.” I opet je bila u pravu. “Trebala bih se vratiti Hanni”, dometnula je. Prije odlaska još sam se jednom naslonila na dovratak i promotrila Margaretina šiljata ramena omotana zelenom vunom. “Mogu li vas zamoliti za još jednu uslugu prije nego što odem, Margaret?” Pogledala me široko rastvorenih očiju. “Nemojte, molim vas, ništa reći Dotty. Ne još. Znam da vam je najbolja prijateljica i da previše tražim, ali teško joj je u zadnje vrijeme. Ne bih je htjela razočarati.” Obrazi su mi se zarumenjeli i odjednom sam postala strašno umorna. “Mislim da Dotty sigurno ne bi bila razočarana time što će dobiti još jedno unuče, pogotovo ako je Martinovo”, rekla je. “Ali na tebi je da joj to kažeš kada budeš htjela.” Bilo mi je drago što tajnu više ne skrivam sama. Još sam malo zastala na dovratku. “Hvala vam, Margaret. Hvala vam što me ne osuđujete.” Pogledala me s iskreno iznenađenim izrazom na licu. “Nema na čemu, Olivia.” Zatim je zastala i zagledala se u papire na stolu. “Znaš, ako me budeš trebala, možeš računati na mene.” S tim mi je riječima s ramena podigla nekoliko tona tereta. “Hvala”, rekla sam i nasmiješila se te pobjegla prije nego što je mogla primijetiti da sam se rasplakala. Opet. Hannah i ja nakon zabave smo se izvalile svaka na jedan kraj kauča držeći stopala jedna drugoj na bedrima. Trbuh joj se pod smećkastom dekom izdizao poput golemog čokoladnog bombona. Pitala sam se kakav će moj biti u sedmom mjesecu trudnoće. “Čovjek bi pomislio da će me htjeti usrećiti, a ona... mislim, zbog onih mi je roda tlak mogao skočiti tako visoko da je mogao naštetiti njezinoj unučadi. Ali ne, uprla je s time do besvijesti.” Uzela sam jedno Hannino stopalo u ruke i počela ga masirati. “O, Isuse Bože”, zastenjala je, blaženo uranjajući u jastučić na kauču. “Nemaš 200


pojma kako mi to paše.” Potom me drugim stopalom lupnula po bedru. “Znaš, bila sam prilično ljuta na tebe.” “Znam.” “Zbilja sam se bila zabrinula. I iznenadilo me što sam te pronašla u Bostonu. Nisam mislila da ćeš se vratiti onamo. Nisi valjda opet s Jamiejem?” “Ne. Zaboga, ne.” I ja sam nju lupnula stopalom u bedro. “Nisam smjela samo tako otići. Nisam ti htjela priuštiti toliku brigu, Hann. Samo sam...” “Voljela bih da znaš da se možeš osloniti na mene.” Stisnula sam joj stopalo rukama. “Znam da mogu. Ali kada sam saznala za ono, nisam razmišljala ni o čemu drugome osim da moram otići. Nisam razmišljala ni o kome drugome. Zbilja mi je žao.” “U redu je”, stisnula mi je rukom koljeno. “I hvala ti što si došla na ovo darivanje. To mi je zbilja mnogo značilo.” “Ne bih to nikako propustila. Pogotovo to da te uslikam ispod one dvije rode. Već sam to objavila na Instagramu.” “Ozbiljno ti govorim. Znam da ti to nije bilo lako.” Izraz lica joj se smekšao. “Jako mi je žao zbog svega s Martinom.” “Stvarno nisi znala za zaručnicu?” upitala sam je, iznenađujući i samu sebe. “Obično znaš sve što se događa u ovome mjestu.” “Stvarno nisam. Žao mi je. Kad sam primijetila da se zbližavate, malo sam se raspitala uokolo. Neki su mi ljudi rekli da je prije mnogo vremena bila neka glasina o nekoj ženi, ali nitko ništa nije znao o njegovu životu u sadašnjosti.” Zatim je zastala. “A i izgledala si tako sretno. Nikad mi prije nisi tako izgledala. Vjerojatno sam i priželjkivala da sve bude u redu.” “Ma problem je samo to... znaš, već sam imala osjećaj kao da je moj. Nikada prije nisam imala takav osjećaj ni s jednim muškarcem. Boja njegova glasa, njegov miris, njegove kretnje dok je svirao violinu... sve mi je to na neki način bilo blisko. A tek njegova obitelj... na Dan zahvalnosti sam imala osjećaj kao da im pripadam. Kao da mi je mjesto među njima. I njima sa mnom.” Položila sam ruku na trbuh i sjetila se tate. Nije mi bilo loše s njim. Nije bila loša, ta naša dvočlana obitelj. Tata nije baš mnogo znao o djevojčicama i kako ih odgajati, ali važne je stvari ipak shvatio. “Ti pripadaš mojoj obitelji, Livvy. Poput sestre si mi. I bit ćeš teta ovim dječacima.” “Da”, rekla sam i nasmiješila joj se. “Znam da ti je sve ovo bilo teško, ali meni je zbilja mnogo značilo. Vidjet ćeš i 201


sama kada budeš u toj situaciji. Bit će ti jako važno da oko tebe budu ljudi koje voliš i kojima vjeruješ.” “Ovaj, Hanna...” Uzela sam joj drugo stopalo u ruke i promasirala ga palcem. “Ndaaa?” sanjivo se oglasila. “Možda ću to shvatiti i prije nego što misliš.” Naglo se uspravila u sjedeći položaj i nagnula se prema meni onoliko koliko joj je trbuh dopuštao. “Livvy?” Nasmiješila sam se kao Liza Minelli i u njezinu stilu izrekla: “Zalomilo se.” “Ti to ozbiljno? Isuse Bože! Učinilo mi se da si se malo zaoblila, ali... Zato nisi pila punč? Znaš li što to jebeno znači?” Nisam vidjela Hannu tako uzbuđenu još otkad je na fakultetskoj lutriji osvojila niz debelih narukvica. “Djeca će nam praktički biti braća i sestre! To je fenomenalno! Zajedno će odrasti!” Snažno me zagrlila i briznula u plač. Obje smo se prenule zbog zvona na vratima. “To je vjerojatno Alfred”, rekla sam, brišući joj suze rukavom. “Slušaj me, Hanna, nikome ne smiješ reći. Ni svojem mužu. Nitko ne zna osim tebe i Margaret.” “Rekla si Margaret?” Zvono se oglasilo još dvaput. “Duga priča. Ali tek sam odlučila da ću roditi i još nisam spremna nikome reći, u redu?” Hannah mi je s kauča poslala poljubac. “Naravno da neću nikome reći.” Alfred je na Hannina vrata stigao točno u sedam sati, svježe okupan te odjeven u plavi džemper, fine hlače i sako. Uručio mi je buket ružičastih karanfila u celofanu. Na moje preveliko iznenađenje, kratko je podrezao bradu i nije mirisao po luku, nego po nečemu mošusnom. “Jesi li spremna na moje plesne pokrete?” upitao je pomalo nervozno. Uhvatila sam ga pod ruku pa smo se uputili niz prilaz Hanninoj kući kao par koji ide na maturalnu zabavu. “Kako je u Bostonu, Liv?” upitao me tijekom vožnje. “Usamljeno”, priznala sam, pletući pletenicu od trakica na šalu. Povratak u Guthrie pao mi je teže nego što sam očekivala, i to ne samo zbog Martina. “Ima li šanse da nam se vratiš?” 202


Zagledala sam se kroz prozor u glavnu ulicu. Ljekarna, željezarija, trgovina vunom, samoposluživanje - svi su već bili zatvorili vrata i ugasili svjeda. Pločnici su bili savršeno očišćeni, nigdje nije bilo nijedne prljave hrpice snijega. Parkiralište pred zalogajnicom bilo je prepuno kamioneta i svijetložutih ralica. “Možda ipak postoji mala šansa.” * Kada smo se dovezli do dvorane po makadamskom putu, parkiralište je već bilo puno, a kada sam izašla iz automobila, do mene je dopro zvuk klavira i udaranja kožnih cipela po starom drvenom podu. Dvorana je bila krcata. Stotine papirnih pahuljica premazanih srebrnim šljokicama visjelo je sa stropa. Pohitali smo prema garderobi i skinuli kapute. Stolovi za kojima su se prodavale grickalice i piće bili su prekriveni tamnozelenim stolnjacima. Bonnie je radila za strojem za šećernu vatu koji je javorov sirup pretvarao u valovite oblake. Kukuruz kokičar pucao je u ritmu melodije s klavira dok se staklena posuda pod njim punila bijelim pahuljicama, a grupica poletarki prodavala je limunadu i hladnu jabukovaču. Na podiju su plesala četiri reda plesača, pretvarajući čitavu prostoriju u veseli vihor pokreta. U zraku se osjećalo dobro raspoloženje - svi su bili sretni što su izašli iz kuće. Zastali smo u stražnjem dijelu dvorane i gledali kako plesači vrte svoje partnerice. Nasmiješila sam se Alfredu. “Hvala ti što si me nagovorio da ostanem večeras.” Glazba je utihnula i plesači su odlutali prema stolu s pićima ili odabrali nove partnere za sljedeći ples. Tom je ustao od klavira i protegnuo se. Mahnula sam mu. “Plesači, poredajte se”, u mikrofon je naredila voditeljica plesa. Alfred me uhvatio za lakat. “Jesi li spremna, Livvy?” upitao me odlučno. “Spremna sam”, odvratila sam smiješeći se. Prvo je Tom odsvirao nekoliko taktova na klaviru, a onda mu se pridružio violinist. Pjesma koju su svirali bila je toliko živahna da uz nju nitko ne bi uspio ostati na mjestu. “Četiri ruke u krug”, naredila je voditeljica pa smo se uhvatili za ruke s drugim parom i stali plesati ukrug. Alfred me čvrsto držao za ruku. “A sad se zamijenite”, uputila nas je voditeljica i muškarac iz drugoga para primio me za ruke. Nasmiješila sam se i pogledala svojeg novog plesnog partnera. 203


Bio je to jedan od ljudi u odijelima koji su loga jutra izašli iz Margaretina ureda. “Sad zavrtite svoju partnericu.” Alfred me je jednom rukom primio oko struka, a drugom me uhvatio za dlan. “Prestani razbijati glavu nad sljedećim potezom i vrati se u Guthrie”, promrmljao mi je u uho dok me snažno, ali graciozno okretao. “Četiri ruke u krug”, opet je podviknula voditeljica, a ja sam rastreseno uhvatila ruku čovjeka iz susjednog para i zaplesala u krug. “Vidio sam vas jutros u 'Slatkom javoru'“, rekao je neznanac. “Da. Imali ste sastanak s Margaret?” upitala sam nevino. “Na drugu stranu”, naredila je voditeljica plesa. “Jeste li vi možda Olivia Rawlings?” Malo mi je jače stegnuo ruku. Opustila sam dlan, ali on ga je čvrsto držao. “Jesam. Jesmo li se možda već upoznali?” “Sad se okrenite u suprotnom smjeru.” Muškarac me uhvatio za obje ruke i okrenuo me ukrug. “Nismo. Ja sam Charles Bradford. Bavim se hotelijerstvom. Čuo sam za vas i vaš rad. Bio sam prilično razočaran kad su mi rekli da više niste slastičarka 'Slatkog javora'.” “Promjena partnera.” Alfred me obgrlio oko struka i dok me okretao ukrug, zatvorila sam oči, nastojeći se prisjetiti gdje li sam već čula ime Charlesa Bradforda. “Četiri ruke u krug”, ponovno je zazvala voditeljica. Alfred me uhvatio za jednu ruku, a Charles za drugu. “Jeste li zauvijek otišli iz 'Slatkog javora'?” “A sada na drugu stranu.” Već mi se vrtjelo u glavi od okretanja u svim pravcima. Charles Bradford. Bradford. “Okrenite susjedu.” Charles Bradford sa zanimanjem me promatrao dok me vrtio. Odijelo mu je izgledalo skupo. “Ah, tko može reći je li išta zauvijek”, rekla sam mu, zabljesnuvši ga osmijehom. “Nitko ne zna što će se dogoditi u budućnosti, zar ne?” “Sad zavrtite svoju partnericu.” Zahvalno sam se bacila oko Alfredova vrata. Nešto mi je bilo čudno i nije mi se sviđalo. A onda mi je odjednom sinulo. Grupa Bradford. Koljena su mi se ukočila i kad me Alfred pokušao zavrtjeti, spotaknuo se i zabio u par koji je plesao do nas. Iskoračila sam iz reda. 204


“Četiri ruke u krug.” “Oprosti, molim te, oprosti”, vikala sam probijajući se kroz gomilu. Linija plesača se prekinula i raspala, a plesači se zbunjeno raskokodakali poput uznemirene peradi. Pošla sam prema garderobi, a Alfred za mnom. “Livvy, što se dogodilo?” Kopala sam po kaputima agresivno odgurujući vješalicu za vješalicom. “Prodat će ga.” “O čemu govoriš?” Alfred je stajao na dovratku garderobe. Bio je veoma napet. “O Margaret. I o pansionu. Zbilja će ga prodati. Oni ljudi s kojima se danas sastala - to su ljudi iz Grupe Bradford. To je grupa ulagača u hotelijerskom biznisu.” “Znam. Janeini bratići.” “Zbilja? Pa naravno! A jesi li znao da im je običaj kupovati male, šarmantne hotele i pansione pa ih onda pretvarati u depresivne korporacijske zamke za turiste?” “Ali potpuno je shvatljivo da želi prodati pansion.” Naglo sam se okrenula. “Shvatljivo? Šališ se! To je potpuno neshvatljivo! Ne smije ga prodati.” “Već joj je više od sedamdeset godina, Livvy”, nježno mi je napomenuo Alfred. “Vjerojatno se već malo umorila.” “Margaret se ne umara. Osim toga, to je njezin dom. Kamo će ako ga proda?” “Možda negdje gdje je toplije.” “Isuse, ne mogu vjerovati da to tako filozofski prihvaćaš.” “A ja sam pomalo iznenađen što si toliko sebična.” Njegove su mi riječi pale kao pljuska posred lica. “Po čemu sam ja to sebična? Ona je ta koja je sebična. Što će biti s tobom ako proda pansion? A sa Sarom? S ostalim konobarima i konobaricama? U ovom prokletom gradu baš i nema pregršt prilika za zapošljavanje.” “A jesi li ikada razmislila o tome što nju uopće drži ovdje?” Ona ovdje ima sve, htjela sam mu odgovoriti. Alfred mi se približio i stavio mi ruke na ramena. “Žao mi je, Livvy, znam da te ovo uzrujalo. Ali otišla si odavde. Ne možeš očekivati pravo glasa o onome što se događa ovdje kada živiš tristo kilometara južnije.” Navukla sam kaput i zakopčala ga. “Što se mene tiče, 'Slatki javot' bi mogao ostati 'Slatki javor'.” 205


Alfred mi se ljubazno nasmiješio dok je zakopčavao jaknu. “Stvari se mijenjaju, Livvy. Katkad čak i nabolje.”

206


Šesnaesto poglavlje

Sljedećeg sam se jutra iskrala iz Alfredove kuće djelomično zato što sam htjela prošetati prije nego što odem do Dotty, a djelomično zato što se nisam htjela pozdravljati s njim. Zaustavila sam automobil na udaljenome mjestu parkirališta pred pansionom jer se nisam htjela susresti s Margaret. Skinula sam klompe i navukla zelene gumene čizme koje nikada nisam ni izvadila iz prtljažnika, preko tunike zakopčala ljubičastu jaknicu od felpe te se popela uz voćnjak s jabukama. Put koji su kroz voćnjak utabale saonice bio je blatnjav pod mokrim snijegom pa sam se kretala sporo. Vidjela sam kako se u daljini diže para kroz prozore šećerne kuće. Ulazna su vrata bila otvorena i kroz njih su poljem odjekivali muški glasovi. Ovo je moj dom, pomislila sam. Srce me vuklo prema kolibi. Otresla sam blato s čizama na trijemu i doviknula pozdrav. Dobro mi poznata Tomova leđa u crno-crvenoj kariranoj košulji saginjala su se nad peći i posudom iz koje se pušilo. Podigao je kutljaču punu sirupa, a zatim je opet izlio u lonac. “Još se ne steže”, rekao je mladiću koji je stajao pokraj njega. Zatim je podigao pogled i nasmiješio mi se. “Još malo pa je gotovo sa smolom, Livvy. Morat ćeš pričekati još nekoliko dana, ali onda se možeš vratiti u kolibu.” Obgrlila sam samu sebe oko struka, osjećajući kako mi se za kožu hvata vlaga. Koliba je, ako se izuzme para, lonac i svi ti mladići oko Toma, izgledala isto onako kao i kada sam iz nje otišla. Netko je, doduše, presvukao futon i pokrio ga lijepim žutim pokrivačem, a više nije bilo ni božićne jelke, pa ni iglica koje su otpale s nje. Bilo mi je istodobno i drago i žao što je više nema. Bacila sam se na kauč i nasmijala se Tomu. “Kako te uspjela nagovoriti da ti šećeriš ove godine?” “Nije me uopće nagovarala”, odvratio je. “Sam sam se ponudio da to obavim i podijelim zaradu s njom.” Trznuo je glavom prema trojici tinejdžera koji su upravo u 207


kolibu unosili još drva za potpalu vatre. “Htio sam da mi unuci nauče nešto drugo osim igranja Xboxa.” Sirup je u posudi odjednom počeo živahno kipjeti i podizati se prema rubu. Tom je ubacio malo maslaca pa se umirio i spustio. “Ovo su sad već zadnje runde smole”, rekao je. “Sada već dobivamo drugu klasu sirupa. Neće postići najbolju cijenu, ali meni je taj najukusniji.” Još je jednom prošao kroz sirup kutljačom. Tekućina je sada već bila gusta. Izlio je malo sirupa u kantu i u nju ubacio staklenu tubu. “U redu, dečki, spremni smo za izvlačenje. Donesite mi kante.” Mladići su stali u red s metalnim kantama, a Tom je svaku napunio pomoću slavine pri dnu lonca. Potom su momci lijevali sirup kroz cjedilo obloženo maramom za sir, pretačući ga tako u čiste kante. Tom je napunio lonac novom rundom smole. Malo je nalio i u plastičnu čašu pa mi je pružio. Imala je okus poput proljeća zelena, hladna i živa. “Jesi li se sinoć dobro zabavila?” Sjeo je uz mene na kauč. “Jesam. Ali ne onako dobro kao onda kada sam svirala s vama na pozornici, naravno.” “Sljedeći put.” Počešao se po brkovima. “Vidio sam da si pri kraju ispala iz jednog reda.” “Jesam.” Promatrala sam dvojicu Tomovih unuka kako na radnoj površini moje kuhinje pretaču sirup u boce. “Znači, stvarno će prodati pansion?” “Izgleda da hoće. Prije je dobivala samo ponude od mještana, ali u zadnje sam vrijeme na parkiralištu vidio mnogo registarskih pločica iz drugih država. A to je neobično za ovo doba godine.” Zagledao se prema dečkima. “Seane, nalij malo tog sirupa u lonac i zakuhaj ga.” Nagnuo se prema meni. “Nisi nikada probala šećer na snijegu, zar ne?” Odmahnula sam glavom. “E, pa onda te čeka prava poslastica.” Pošla sam za Tomom u dvorište, gdje je skupio nešto svježeg snijega na hrpu. Sunce mi je grijalo vrat, ali vjetar koji se spuštao niz brdo i kroz šumu iza kolibe hladio mi je kožu. “Pazi”, rekao je Tom dječaku koji je donio lončić, držeći ga debelom tkaninom za primanje vrućeg posuda. Tom je uzeo lončić iz dječakovih ruku i jednolično izlio sirup po snijegu. Sirup se pretvorio u vosak. Tom je otkinuo komad i pružio mi ga. Stavila sam ga u usta. Bio je ljepljiv, poput karamele. Uzdahnula sam od zadovoljstva.

208


“Kao djeca smo to jeli s krafnama i krastavcima”, objasnio mi je. Njegovi su unuci jedan po jedan izašli pred kuću, svaki je uzeo po komadić, a onda su se vratili na posao. “To mi zvuči kao nešto iz slikovnice”, rekla sam blagonaklono, promatrajući kako se dugonogi dječaci međusobno gurkaju. Do tog trenutka nisam baš previše razmišljala o načinu na koji ću podizati svoje dijete. Hoću li joj priuštiti djetinjstvo nalik svojem - odrastanje u knjižarama, podzemnim željeznicama i kafićima? Misli su mi preplavile uspomene na Dan zahvalnosti kod McCrackenovih. Prisjetila sam se toploga osjećaja obiteljskog okupljanja, djece koja lutaju od sobe do sobe, od šume do polja, uvijek s nekim s kim se mogu poigrati. Tom me primio za rame. “Kad nam se vraćaš, Liv? Navikli smo se da si tu. A ja sam, otkad te nema, izgubio tri kilograma!” Pogladio se po trbuhu. “Vraćam se u lipnju. Ne smijem propustiti vjenčanje male Whiteove”, odgovorila sam gledajući prema borovima. “Razmišljala sam o tome da prošećem do Dotty. Je li to sada izvedivo?” “Put ispod crnogorice nije tako blatan. Mogla bi doći skroz, do farme. Ali budi oprezna”, upozorio me i vratio se svojem loncu. Zakopčala sam jaknu. “Hvala ti, Tome.” “No dobro, gdje smo stali?” Dotaknuo je rub svoje bejzbolske kape u znak pozdrava i stao skupljati pjenu s površine smole. * Nakon zaparene kolibe zrak u šumi učinio mi se još hladnijim, a vlaga u zraku blago me ujedala za lice. Tom je bio u pravu - kada sam došla pod pokrov crnogoričnog drveća, hodanje više nije bilo problem. Netko je - najvjerojatnije Ethan ili Mark redovito vozio saonice po putu pa je snijeg bio čvrst i utaban. Cista se bijela svjedost blago probijala kroz borove i čitav se svijet oko mene obojio samo trima bojama bijelom, sivom i zelenom. Osjetila sam kako mi se čitavo tijelo opušta u tišini. Ta je šuma bila prepuna Martina. Prvi put u nekoliko mjeseci dopustila sam si da ponovno proživim to što sam ga izgubila. Nešto me u njegovoj fizičkoj prisutnosti umirivalo nešto što sam uvidjela tek kada je otišao. Kad sam bila s njim, osjećala sam se sigurno, kao da sam ondje gdje i pripadam. Ubrzala sam korak, nastojeći žustrim korakom odagnati misli. Znala sam kamo me ti koraci vode i znala sam da će mi zbog toga ručak kod Dotty biti još teži. Pod stablom na čistini gdje mi je Martin pokazao sovu stajali su komadići krzna, krvi i kostiju. Podigla sam pogled i ugledala je. Kao da me čekala. Zmignula je žutim očima, a uz nju su na grani sjedile dvije krznene loptice. 209


“I ti isto?” upitala sam je. Sovina me mladunčad odmjerila istim netremičnim pogledom kao i njihova majka. Bili su prekriveni sivim kovrčama, kao da su se ogrnuli ovčjom vunom. Jedno je zijevnulo i rastegnulo krila, a drugo učinilo isto za njim. Majčina se glava u to naglo okrenula. I ja sam se okrenula da vidim što ju je uznemirilo. Na puru preda mnom stajao je Martin McCracken. Okrenula sam glavu, a zatim ga opet pogledala, očekujući da će u međuvremenu nestati kao prikaza. Bio je mršaviji, crne su traperice na njemu visjele, a preko njih je navukao irski pleteni džemper na kojemu sam prije samo nekoliko mjeseci bila zaspala. “Livvy!” Njegov me glas prenuo iz osjećaja da sve samo sanjam. “Što ti radiš ovdje?” upitala sam ga nemirnim glasom. “Sjeo sam na noćni let kad sam čuo da si u Guthrieju.” Nekoliko je trenutaka samo zbunjeno stajao, a onda mi je pristupio u tri duga koraka i povukao me u zagrljaj. Zavukla sam mu nos pod pazuho, udišući njegov miris. “Tako mi je žao”, rekao je napukla glasa. Misli su mi se uskovidale, nastojeći proniknuti zbog čega je Martinu točno žao. Nadala sam se da ne žali vezu sa mnom. Izvukla sam se iz njegova zagrljaja i odstupila za korak. “Žao mi je zbog svega. Zbog toga što ti nisam rekao za Sylvie. Pokušao sam... pokušao sam se držati podalje od tebe. Htio sam ti reći one večeri kad sam ti donio božićnu jelku, ali...” “Ali je Henry te večeri završio u bolnici”, rekla sam, prisjećajući se njegova oklijevanja kada sam ga poljubila. Kimnuo je glavom. “Došao sam do tebe nakon sprovoda. Htio sam porazgovarati, ali već si bila otišla.” “Znači, istina je. Ti i Sylvie, vi ste...” Odmahnuo je glavom. “Rekao sam joj za tebe čim smo se vratili kući. Htio sam joj reći odmah, ali moj otac... A onda je bio Božić i nisam joj to htio reći dok je tako daleko od kuće.” Uzdahnuo je i iz usta mu je izašao dulji oblak pare. “Mislim da je nešto bila naslutila. Dok je bila ovdje, spavala je u sobi za goste. Rekla je da to čini iz poštovanja prema mojoj majci, ali...” “Znači, više niste zajedno?” Vrtjelo mi se u glavi. “Prekinuli smo. Upravo smo prodali stan. Novi se stanari useljavaju krajem travnja. Ali slušaj još nešto.” Martinov je izraz lica bio nalik onome u dječaka rano 210


izjutra na Božić - iako raskuštran i umoran, bio je silno uzbuđen. “Upravo su me angažirali da sviram s grupom Darnielle Brothers. Darnielle Brothers!” U svijetu alternativne country glazbe nije bilo većeg imena od Darnielle Brothersa. “Turneja počinje u Japanu! Potom imamo turneju kroz trideset gradova ovdje, u Americi, a onda ćemo cijelo ljeto svirati u Europi.” Ponovno me povukao u zagrljaj. “Pođi sa mnom”, rekao mi je kroz kosu. “Sigurno ćeš se sjajno zabavljati svirajući na festivalima i putujući na sva ta mjesta.” Zatim se odmaknuo taman toliko da mi dlanovima obuhvati lice. “A i bili bismo zajedno.” Nagnuo se i poljubio me. Samo je nekoliko trenutaka u mojem životu koje volim ponovno proživljavati. Jedan je onaj kada sam se s ocem vozila uz obalu Mainea jednoga jesenjeg poslijepodneva. Drugi je onaj kada sam iz pećnice izvukla svoj prvi čokoladni nabujak. Treći je onaj kada mi je Salty prvi put naslonio njušku u krilo i uzdahnuo. A četvrti je bio taj Martinov poljubac. Bila bih dala sve na svijetu da sam u tom trenutku mogla zaustaviti vrijeme. No položila sam dlanove na njegova prsa i zakoračila unatrag. “Ne mogu.” “Molim? Zašto?” Licem mu se razlila mješavina nevjerice i boli. “Zbog natjecanja u pečenju pita”, izvalila sam. Odstupio je i dobro me odmjerio. “Livvy, ako je to zbilja toliko važno, možeš se privremeno s turneje vratiti kući na natjecanje.” Doista sam željela prihvatiti njegov poziv. Prije nekoliko mjeseci već bih bila tražila putovnicu po svim ladicama u kući. “Nije samo to. Hannah će uskoro roditi, a i obećala sam Margaret da ću u lipnju ispeći tortu za jedno vjenčanje. Moram ostati ovdje.” “Ali ti čak i ne živiš ovdje”, rekao je razdraženo. Sve su mu lađe tonule, i to se vidjelo. “Daj, Liv. Ovo nam je idealna prilika.” Kroz džep sam jaknice blago pritisnula trbuh. Margaret je bila u pravu - Martin ima pravo znati za dijete. No znala sam i da je istina ono što mi je rekao Henry Martin će postupiti kao častan čovjek. Kažem li mu sada, odustat će od svih planova i doseliti se natrag u Guthrie. Nisam si mogla dopustiti da budem razlog tome. “Ne može li naša idealna prilika pričekati tvoj povratak?” Izgledao je kao ispuhani balon. “Slušaj me”, rekla sam, grabeći ga za jaknu. “Tata ti je upravo umro, prekinuo si dugu vezu i prodao si stan. Pretpostavljam i da si dao otkaz u školi.” Naslonila sam 211


glavu na njegova prsa. “Sada nije vrijeme za još velikih odluka. Pođi na turneju i ondje razmisli što doista želiš. I nazovi me kad se vratiš.” Propela sam se na nožne prste i čvrsto ga poljubila u usta, a zatim se okrenula, pohitavši niz snježni put što sam brže mogla, bojeći se da ću se predomisliti. “Ispričaj se mami u moje ime”, doviknula sam ne okrećući se.

212


Sedamnaesto poglavlje

Svibanj Nakon uobičajenih je travanjskih kiša uslijedio svibanjski cvat, ali jorgovan koji se nadvijao nad slijepom ulicom uz stražnji ulaz u “Prijateljsku zalogajnicu” mirisao je suviše sladunjavo pa sam ta vrata držala stalno zatvorena unatoč sve toplijem vremenu. Otkad sam se vratila iz Guthrieja, osjećala sam se zarobljeno, a svaki znak proljeća samo me ljutio. Vesela lica sunovrata izgledala su mi kao da mi se rugaju, a jutarnji ptičji cvrkut zvučao mi je poput naricaljke. Znala sam da je odbijanje Martinova poziva bila ispravna odluka, ali nisam baš previše razmišljala o onome što će se dogoditi nakon nje. Kada bih prije sanjarila o sretnoj budućnosti, moje je sanjarenje uvijek imalo sretan završetak u Guthrieju, ali uz Martinov odlazak i Margaretinu prodaju “Slatkog javora” takav san više nije imao nikakvog smisla. Osjećala sam se kao da mi je netko iza leđa pojeo cijeli Guthrie i ostavio mi samo mrvice. Pokušavala sam ne misliti na Martina, ali sve veće su me grudi i noćni grčevi u nogama podsjećali na to da će dio njega zauvijek biti sa mnom. Dane sam prevaljivala preko glave kao da su zadaci koje moram obaviti, do večeri drijemajući, a uvečer nastojeći obraditi poglavlje Richardove knjige s naslovom “Kreme, kaše i želei”. Bila sam upravo ležala na svojem sklopivom krevetu nakon pregleda kod ginekologa i čitala članak iz časopisa u kojem su se razglabale prednosti i nedostaci oslikavanja noktiju kada sam začula poznat mi zvuk karakterističan za ponedjeljak navečer. Sklopive stolice su škripale pri rastvaranju, a žičani instrumenti se ugađali. Bilo je vruće i prilično sparno za jedan proljetni dan, bila sam nemirna i od trudnoće sam se osjećala otežalo. Provirila sam u uličicu. Stražnja vrata prodavaonice ploča bila su otvorena i glazba mi je, bez zidova kroz koje se morala probijati, ovaj put zazvučala divno. Oslonila sam se na dovratak i pokušala samu sebe natjerati da se okrenem i vratim, ali onda sam začula prve note pjesme “Odletjet 213


ću”, stare gospel pjesme koju je moj otac obožavao svirati. Jednog dana kad ovaj život mine, odletjet ću Iako se u pjesmi govori o smrti, laka je i živahna i teško joj je odoljeti. Tiho sam se došuljala do stražnjeg dijela trgovine. Dobro mi poznat vonj odstajalog dima cigareta i viskija podsjetio me na barove u kojima sjede stariji muškarci. Prošla sam kroz tunel naslaganih kutija za instrumente uza zidove i uputila se prema glazbi. Do te divne božanske doline, odletjet ću Kroz vrata prema prednjem dijelu prodavaonice ugledala sam nekoliko svirača krupne muškarce hlača učvršćenih naramenicama i lica lokrivenih sijedim brkovima te mlade bradate glazbenike koji bez nelagode sviraju uz njih. Ušla sam u prepunu prostoriju i sjela u kut između vrata i hrpe knjiga. Sredovječan muškarac s omanjim bendžom kakav se naziva bendžouke nasmiješio mi se i kimnuo glavom. Svirka me podsjetila na jednu od onih na koje me vodio otac, a boravak među sviračima bio mi je poput crkve. Pjesme su bile moja molitva. Naslonila sam se i sklopila oči. Odletjet ću, na slavu Boga, odletjet ću dana toga Kad zaspim, haleluja, zauvijek - odletjet ću3 Osjetila sam je između pjesama “Crna mačka u trnju” i “Procjep u Cumberlandu”. Točno ondje gdje mi se opuštena ruka spuštala uz bočni dio trbuha. Bilo je to samo blago gurkanje, kao da je pokušala privući moju pozornost. “U, bogati!” uzviknula sam i pritisnula dlanom bočni dio trbuha. Ponovno me blago gurnula. “Jeste li dobro?” upitao me muškarac koji je sjedio do mene. “Jesam... Samo se pomakla... Beba”, rekla sam zacrvenjevši se kao da otkrivam kakvu tajnu. “Niste je prije osjetili?” Odmahnula sam glavom pritiščući rukom trbuh i samo je želeći ponovno osjetiti. Položila sam ruke na isto mjesto gdje me prvi put gurnula, ali više nije bilo ničega. Nekoliko je glazbenika započelo svirati prvi stih pjesme “Jennie Jenkins”, šašave pjesmice uz koju se djecu uči bojama. Kada je pjesma završila, u trbuhu sam osjetila kako se preokreće. “Pa, zdravo, malena”, zapjevala sam joj. “Mislim da voli glazbu”, rekla sam čovjeku do sebe, osjećajući se kao da je susrećem prvi put. “Onda bi nam bilo bolje da nastavimo svirati”, rekao je i glavnom sviraču predložio još neke dječje pjesmice. Violinist je počeo s pjesmom “Skakućem do svoje Lou”, pa nastavio sa “Škrabalica Polly Wolly”. Položila sam ruke na trbuh i 214


uronila u sebe. Imala sam osjećaj kao da prvi put zajedno slušamo glazbu. Ona i ja. Glavni je svirač izbacio stopalo i zadnja je pjesma završila uz uzvike ostalih glazbenika. Počeli su spremati instrumente u kovčege - mandoline i gitare odlazile su na zasluženi počinak. “Oprostite, mogu li samo nešto isprobati?” upitala sam muškarca koji je sjedio do mene i ispružila ruku prema njegovu instrumentu. Htjela sam provjeriti teoriju koja mi je pala na pamet. Dodao mi je mali bendžo pa sam se uspravila i odsvirala nekoliko akorda. Osjetila sam lagano treperenje, a zatim jače gurkanje. “U redu, malena”, prošaptala sam dok su mi prsti sami počeli prebirati Henryjevu pjesmu. “Nastavit ću sa svirkom.” Hannah me nazvala tjedan dana poslije i obavijestila me da joj je liječnik naložio strogo mirovanje do kraja trudnoće. Prva stvar koju sam učinila kada sam završila telefonski razgovor bila je bojanje kose u boju koja se zvala ružičasta šećerna vuna. Već sam prije utvrdila da nije toksična, da je veganska i da mi neće dijete pretvoriti u vunenog mamuta. Potom sam sve svoje stvari ubacila u veliku vreću za smeće, ostavila ključeve “Prijateljske zalogajnice” na šanku pizzerije pa se odvezla ravno u Guthrie, ne stajući čak ni u F&G-u da bih se počastila pitom. Iako je Hannina kuća inače bila čista i uredna kao na slikama u časopisima za dizajn interijera, sada je bila u neredu zbog nedovršenih projekata vezanih uz djecu. Postala sam Hannina partnerica u svijanju gnijezda i svaki sam dan, koliko god mi je to moje sve veće tijelo dopuštalo, sklapala kolica i vješala mobilne vrtuljke iznad dječjih krevetića. Potom bi se obje sklupčale na krevet i drijemale ili gledale talk shotvove na televiziji. Ispraznila sam košaru s opranim rubljem na Hannin krevet. Preko popluna se rasprostrla šarena gomilica kombinezončića, gaćica za pelene i gaza za pljuckanje. “Da ih razvrstam po kategorijama?” upitala sam slažući sićušnu svijetlozelenu majicu. Hannina su djeca već sada imala stotine odjevnih predmeta i svi su bili preslatki. Jedina stvar koju sam ja bila kupila za svoju bebu bila je crna benkica s bijelim natpisom ramones. “Možeš li, molim te, razdvojiti majice s dugim od majica s kratkim rukavima?” zamolila me Hannah ispod popluna. Ležala je na boku s jastukom pod trbuhom, a trbuh joj je, bila bih se zaklela, još narastao u zadnjih sat vremena. “Ne mogu ti dovoljno zahvaliti zbog svega što radiš za mene”, rekla mi je po milijunti put. “Ne moraš mi zahvaljivati. Samo mi proslijedi svu ovu odjeću kad je dečki prerastu”, rekla sam slažući svijetloplavi džemperčić. “Nego, Liv... gdje je sada Martin?” upitala me, nastojeći zvučati nonšalantno. Nije joj bilo drago kada sam joj ispričala kako sam ga odbila. 215


“Nisam sigurna - u LA-u?” odgovorila sam, iako sam, zbog svakodnevnog provjeravanja računa na Twitteru koji je bend održavao tijekom turneje, vrlo dobro znala da te večeri sviraju u klubu “El Ray” u LA-u, sljedeće večeri u San Franciscu, a zatim u Portlandu i Seattleu. Martin mi je jednom tjedno slao e-mailove u kojima mi je opisivao pojedinosti s turneje, a ja sam mu odgovarala samo emotikonima i Saltyjevim slikama, bojeći se da ću, počnem li se koristiti riječima, nešto nehotice otkriti. “Morat ćeš mu uskoro reći, Liv. Prije nego što te netko vidi u gradu i javi mu.” Naravno, bila je u pravu. Trbuh mi je narastao pa se sada po mojem izgledu moglo bez dvojbe zaključiti da sam trudna. Zbog toga sam rijetko izlazila iz Hannine kuće, a kada je trebalo otići u nabavku ili obaviti kakve druge poslove, odvezla bih se tri, četiri ili pet gradića dalje. Bilo mi je jasno da ću, izađem li samo jedanput ili dvaput po sladoled u centar Guthrieja, postati glavni trač na zelenoj tržnici. “Mislila sam mu poslati e-mail čim sleti u Helsinki.” Iz kuhinje se oglasio mjerač vremena na pećnici, a čula sam i cvrčanje nadjeva koji se razlio po papiru za pečenje. Soba je snažno mirisala po rastopljenom maslacu i karameliziranom šećeru. Iako sam bila završila s isprobavanjem recepata za Richardovu kuharicu, Hanni sam rekla da i dalje radim na poglavlju s pitama i tartovima. Ona pak, izgleda, nije primijetila da pečem samo pite od jabuka. Kad sam se vratila iz kuhinje, Hannah je sjedila na rubu kreveta, nogu spuštenih prema podu. “Trebaš li pomoć?” upitala sam, pretpostavljajući da mora na zahod. “Mislim da mi je upravo prsnuo vodenjak.” Zastala sam nasred sobe. “Jesi li sigurna? Što sad? Da zovem hitnu pomoć? Prokuham vodu? Rastrgam plahte?” Hannah se nasmijala. “Ništa od toga nije potrebno. Čak još i nemam trudove, barem mislim da ih nemam.” Ustala je s kreveta. “Jonathan je ionako u bolnici. Pođimo onamo pa ćemo ga potražiti. Pomozi mi samo da se obučem.” * Na televizoru u čekaonici rodilišta prikazivao se reality show “Neženja”, što mi se činilo neobičnim odabirom emisije, ali do trenutka kada je Jonathan iz radaonice izašao zamućenih očiju i sav sretan uspjela sam pogledati cijelu prvu sezonu. “Jesu li svi dobro?” upitala sam, iako sam po radosti na njegovu licu bez problema zaključila da su i majka i bebe u redu. 216


Na moje me veliko iznenađenje Jonathan privio u medvjeđi zagrljaj. “Hvala ti što si nam bila pri ruci, Livvy. Baš si prava prijateljica.” Htjela sam mu kroz šalu napomenuti da je to prvi put da smo jedno drugo dodirnuli, ali sam samo briznula u plač. U drugom sam tromjesečju postala teška plačljivica, ali kada se Jonathan odmaknuo iz zagrljaja, primijetila sam da se i on rasplakao. “Dođi da ti pokažem svoje sinove.” Hannah je izgledala iscrpljeno, ali svečano i u svakoj je ruci držala majušni zamotuljak s bijelom kapicom na glavi. “Hej, malecki”, rekla sam, mazeći jednog od blizanaca upravo dezinficiranim prstom po obrazu. “Jao, kako su mali.” Jonathan je sjeo uz Hannu pa je bolničarka premjestila jedno dijete iz Hanninih u njegove ruke. Djetešce je zijevnulo. “Jesi li dobro?” upitala sam Hannu. “Jesu li lijekovi protiv bolova djelovali?” Užasno sam se plašila poroda. Dovraga, bojala sam se svega od poroda do mature. Hannah je pak s novorođenčadi u rukama izgledala sasvim prirodno, kao da je medicinska sestra ili primalja. Pitala sam se hoću li ja ikada tako izgledati. Hannino je lice zablistalo osmijehom. “Nisu li prekrasni?” “Zbilja jesu, Hann.” U sobu je na to ušla druga bolničarka i provjerila nešto u Hanninu kartonu. “Mama se sada mora odmoriti.” “Mogu li išta učiniti prije nego što odem?” upitala sam zakopčavajući vestu. Hannah je odmahnula glavom ne skidajući pogleda s beba. “Doći ću opet ujutro.” Zastala sam na vratima i još jednom pogledala Hannu i Jonathana kako promatraju svoje sinove i tiho se smiju nekoj grimasi koju je jedan upravo načinio. Takvu sam bliskost željela i svojem djetetu. I znala sam da zbog toga moram donijeti neke odluke. Iz bolnice sam otišla u dva sata poslije ponoći, ali do Hannine sam kuće stigla nemirna. Pokupila sam Saltyja i vratila se u auto. Prozori na pansionu bili su zamračeni, ali sam ga zaobišla automobilom i pakirala sa stražnje strane. Iz kuhinje je još dopiralo svjedo. Ušla sam kroz stražnja vrata. Margaret je sjedila u stolici za ljuljanje s dopola pročitanom džepnom knjigom u ruci. “Gospođice Ravvlings”, rekla je, kao da me očekivala. Stavila sam pitu na radnu površinu i sjela u stolicu za ljuljanje do njezine. “Dobro izgledaš”, rekla je.

217


“Hvala”, zaljuljala sam se, ne znajući je li mi to ona upravo udijelila iskren ili sarkastičan kompliment. “Nešto sam vam donijela.” “Iz Bostona?” “Iz Hannine kuće. Već sam neko vrijeme tamo, pomažem joj. Večeras je rodila. Dvojicu dječaka.” Trznula sam bradom prema radnoj površini. “Donijela sam pitu.” Margaret je prišla pultu i otvorila plastičnu kutiju. “Nadam se da su i majka i djeca dobro”, rekla je. “Jesu. Jako su slatki. Morat ćete ih doći pogledati kada se vrate iz rodilišta.” Margaret mi je pružila tanjur, vilicu, ubrus i čašu vode. Potom je sjela na svoj stolac i u usta ubacila sićušni zalogaj. Proučavala sam je dok je žvakala, tražeći bilo kakvu reakciju, ali žena je zbog kamenog lica zbilja mogla postati profesionalna igračica pokera. “Sad, kad je Hannah rodila, hoćeš li još dugo ostati ovdje?” “Do daljnjega.” Prestala sam se ljuljati i nagnula se prema naprijed. “Slušajte, došla sam ovamo jer se želim ispričati. Užasno mi je krivo zbog načina na koji sam otišla odavde. To nije bilo pošteno prema vama.” “Potpuno shvaćam razloge iz kojih si se bila uzrujala”, oprezno je prozborila, “ali mnogi su ljudi prije tebe preživjeli mnogo gore neugodnosti od slomljenog srca.” Pitala sam se govori li iz iskustva. “Nisi morala otići.” Pažljivo sam razmotala ubrus i položila ga na krilo. “Odlazak mi se uvijek čini najboljom mogućnošću.” “Svijet je pun boli, gospođice Ravvlings. Možda bi sljedeći put trebala odabrati neku drugu mogućnost.” Uzela je još jedan komadić pite i stala ga polako žvakati. “Kad se Hannah vrati kući s bebama, nastat će poprilična gužva.” “Znam to. Čak i gospođa Doyle dolazi i ostat će tijekom cijelog lipnja, a Jonathan je angažirao i bolničarku i kućanicu da im pomažu u kući.” “Znaš da prodajem pansion, je li tako?” “Znam.” Zabila sam vilicu u šiljasti vrh svoje kriške pite. Lako je probila koru i uronila u meke kriške jabuka. “Jeste li već potpisali ugovor?” “Ne. Tek krajem ljeta. Žele vidjeti kako se osoblje snalazi s događajima kao što je vjenčanje male Whiteove prije nego što donesu konačnu odluku o tome koga će zadržati, a koga otpustiti. I, naravno, žele vidjeti kakva nam je dobit.” Mrzila sam korporacijske hotelijere. Dobit je bila jedina stvar koja ih je zanimala. “A što ćete onda vi?” 218


“Nisam još odlučila. Nešto novo.” Vilicom je pokupila zadnje komadiće tijesta s tanjura. “Mogu ti jamčiti posao samo tijekom ljeta, ali ako ostaviš dobar dojam, možda ti možemo srediti ugovor s novim vlasnicima.” “Margaret, nisam ovamo došla zato da...” “Smole više nema pa je koliba, naravno, slobodna.” Pokazala je na izbočinu pod mojom tunikom. “Ali ubrzo bi se trebala nastaniti negdje gdje ne moraš ići na poljski WC. Možeš se doseliti u sobu za slastičara. Pas ti može spavati u dnevnom boravku, osim ako se netko pobuni.” Odjednom me preplavio osjećaj kao da plutam po jezeru Willoughby. “Ako ostanem tijekom ljeta, znate li što to znači?” “Da ćeš me mjesecima gnjaviti s ovakvim nemogućim pitanjima?” Margaret je uzela prazne tanjure i odnijela ih u sudoper. Zaljuljala sam se i ustala sa stolice. “Ne, to znači da ću biti ovdje u srpnju, kada je natjecanje.” Sva sam ozarena stala nasred kuhinje. “Kako vam se svidjela pita?” Jedanput je ptešla prstima po biserima. “Dobra je. Nije preslatka.” “Upravo tako”, rekla sam. “Jako sam smanjila šećer. Sada se osjeća slatkoća samoga voća.” Rukama sam si obgrlila ramena, nastojeći obuzdati uzbuđenje. “Ako ovo bude zadnje natjecanje u kojem budete sudjelovali, bilo bi divno za kraj osvojiti plavu vrpcu, zar ne?” U kuhinji je bilo mračno, ali bila bih se zaklela da sam na Margaretinu licu primijetila smiješak. “Laku noć, gospođice Rawlings. Javi mi što si odlučila da znam obavijestiti druge zaposlenike.”

219


Osamnaesto poglavlje

Lipanj Vermont u lipnju nalik je čarobnoj zemlji Oz. Blatnjavo i vlažno proljeće pretvara se u zelena polja prošarana žutim maslačcima te crno-bijelim kravama. Vozeći se prema “Slatkom javoru”, spustila sam prozore i duboko udahnula miris svježe zemlje i pokošene trave. Osjećala sam se ispunjeno do pucanja i povezano sa svim živim stvorenjima. Taj je osjećaj sigurno bio povezan s hormonima trudnoće. Ušla sam u treće tromjesečje s neobjašnjivim osjećajem olakšanja. Cijeli mi je život u tom trenutku bio u prijelaznom razdoblju, kao pri smjeni godišnjih doba, kada se u zraku osjeća nadolazeća promjena. Razdoblja u kojima se opraštam od nečega starog i započinjem nešto novo obično me uznemiravaju i u njima sam sklona donošenju groznih odluka, kao kad sam si jednom prilikom dala tetovirati pjenjaču i kuhaču na stražnjicu. Ovaj sam se put radovala povratku u pansion i u svoju malu kolibu između voćnjaka i šume. Ni sama ne znam koliko sam dugo sjedila u automobilu pred “Slatkim javorom”, nastojeći skupiti hrabrosti da izađem na parkiralište. Još sam nekoliko tjedana nakon rođenja blizanaca ostala kod Hanne, želeći se uvjeriti da ima sve što joj je potrebno i proviriti malo u to kako izgleda život s novorođenčetom (ili dva). Bilo je to iskustvo nalik predvojničkoj obuci za roditeljstvo, no kada je stigla Hannina svekrva, došlo je i vrijeme da odem. Kad uđem u pansion, vijest o mojoj trudnoći proširit će se cijelim mjestom do sumraka. Naslonila sam se u sjedalu i pogladila Saltyja, priželjkujući da mogu malo odrijemati i probuditi se nakon što se beba već rodi. Na parkiralištu su se odjednom pojavili Alfred i Margaret. Alfredu se čeljust razjapila kada sam izašla iz automobila, ali brzo se oporavio i iz ruku mi preuzeo sve teške kutije s materijalima za ukrašavanje torte koje sam naručila od Raphaela. Margaret me prekorila što sam trošila novac na okretni tanjur za ukrašavanje torte, 220


ali nije rekla ni riječi kada joj je Salty protrčao kroz cvjetnu gredicu. Bio je dan uoči vjenčanja i kada sam ušla u kuhinju, u njoj je već vladala poprilična gužva. Tražila sam kavu bez kofeina. Prethodnog sam dana već bila nadjenula i glazirala torte, ali još sam ih morala prekriti fondantom, ukrasiti i složiti na kat. Alfred je radio uz mene - radni mu je stol bio pun tanjura na koje je majstorski slagao pune šake mlade rikule. “Znaš, Livvy, zbilja nisi trebala onako naprasno otići s Festivala šećerenja javora.” Bilo mi je vrlo ugodno ponovno raditi s njim u kuhinji. Nisam ga vidjela od dana kada sam stigla i već sam se bila pribojavala da me izbjegava. Razvukla sam tanak sloj fondanta po tankom sloju šećera u prahu koji sam posula po stolu da se masa ne bi zalijepila. “Kako to misliš?” upitala sam ga odsutno. “Propustila si natjecanje u talentima”, rekao je, jedva susprežući smijeh. Položila sam sloj fondanta na jedan sloj torte, pažljivo gurkajući rubove zato da postignem izgled torte umotane u tkaninu. Kada sam potpuno izravnala rubove, utisnula sam silikonsku šablonu s uzorkom vjenčanog prstenja u fondant pa preko rubova uzorka prešla nazubljenim kotačićem zato da bi torta izgledala kao da je prošivena. “Da? Što sam propustila?” “Pjevali su Let the Sunshine In”, odvratio je držeći u rukama omanji busen rikule. “Znaš, ono iz 'Kose'.” Pincetom sam pažljivo ugurala sitne šećerne perlice u mjesta gdje se šavovi sastaju. “O, bože, nisu valjda bili goli?” Ispustila sam pincetu iz ruke. “Bogme, jesu. Trebala si vidjeti direktoricu pošte.” “Ne! Dosta! Nemoj mi ništa opisivati!” uskliknula sam kroz smijeh. “Dobar dan, gospođice Rawlings”, oglasila se Margaret, prolazeći kroz kuhinju prema blagovaonici. Vrata su se zanjihala za njom. “Rekla mi je za prodaju”, tiho sam rekla Alfredu, pritišćući novi komad fondanta valjkom. “I dalje ne mogu vjerovati da prodaje ljudima koji su povezani s Jane. Što ćeš ti?” Alfred se uozbiljio. “Bilo bi mi drago da mogu ostati, ali ako se odluče na promjene, naći ću drugi posao, ne brini za mene.” Završio je salate pa se posvetio štednjaku, na kojem je počeo pirjati poriluk. Zbog mirisa su mi narasle zazubice. Prekrila sam zadnji kat torte. Došlo je vrijeme 221


za dio posla koji sam najmanje voljela - sastavljanje. Svaki je kat već stajao na čvrstom komadu kartona i kroz svaki sam provukla nekoliko širokih plastičnih slamki radi stabilnosti, podrezala ih, a zatim duboko udahnula i polako položila čokoladni sloj na onaj s kokosom i kremom od marakuje te na vrh položila kat od limuna i malina. “Prekrasna je, Livvy”, za leđima mi je prozborio Alfred. Okrenula sam se prema njemu i nasmiješila se. “E, ali sada dolazi ono najteže. Treba je odnijeti u hladnjaču.” Na sam mi se spomen premještanja torte beba u trbuhu preokrenula. “Prestani se meškoljiti.” “Što je bilo? Je li ti dobro?” Alfred je izgledao zabrinuto. “Želiš li sjesti?” “Ma, dobro sam”, rekla sam trljajući se po bočnoj strani trbuha. “Govorim maloj. Nije se prestala meškoljiti cijelo jutro.” “Ona?” “Margaret kaže da je curica i ja sam joj odlučila vjerovati.” Alfred je stao uz mene. “Smijem li?” upitao je i zatim mi položio ruku na trbuh. Trznuo se kada je osjetio kako se beba miče. “Oho! Jaka je. Baš kao i njezina majka.” “Možda. A možda je i gunđalo kao i njezina majka”, promrmljala sam. “Livvy”, tiho mi je rekao. “Mogao bih od tebe načiniti poštenu ženu.” “Mislim da je sada već malo prekasno za to”, rekla sam kroz smijeh. Maknuo je ruku s mojeg trbuha. Izgledao je uvrijeđeno. “Alfrede?” bojažljivo sam ga zazvala. “Znam da još vjerojatno nisi preboljela Martina... dijete je Martinovo, zar ne?... ali ti i ja smo dobar tandem, Liv. I ja sam oduvijek htio dijete. Podizao bih je kao da je moja.” Netremice me promatrao. Mislio je ozbiljno. Uhvatila sam ga za zapešće i rekla: “To je najljubaznija ponuda koju sam ikada dobila u životu”. Alfred je spustio pogled na pod. “To mi zvuči kao odbijanje.” “Još se nastojim pomiriti s činjenicom da ću postati majka. Ne mogu sada još razmišljati o tome da nekome budem supruga. Govoriš o braku, zar ne?” “Mnogo sam skloniji tradiciji nego što to izgleda na prvi pogled”, odvratio je. “Nije potrebno da kroz sve to prolaziš sama.” “To nije razlog za brak, Al”, nježno sam mu rekla. 222


“Ja baš mislim da to nije loš motiv za brak.” Margaret se vratila u kuhinju s naramkom bijelih ljiljana i hrpom papira. “Ljiljani na vjenčanju!” frknula je, spuštajući ih na stol. “Pansion miriše kao pogrebno poduzeće.” Želudac mi se preokrenuo. Alfred se vratio štednjaku, ali uspjela sam mu uhvatiti pokunjen izraz na licu. Margaret je stala iza mene i odmjerila tortu. “Sva tri okusa?” upitala je. “Tri okusa? Mislila sam da želi samo čokoladu!” zamahnula sam rukama u zrak, glumeći užas. Lupnula me po rukama papirom na kojem je bio iscrtan raspored sjedenja na vjenčanju. “A kako ćemo prenositi to čudo?” “Ja ću”, rekao je Alfred i bez imalo problema podigao trokatnu tortu te je odnio u hladnjaču. “Sigurno su ti se nudili i puno gori”, čula sam kako mi Margaret mrmlja iza leđa. * Dan vjenčanja osvanuo je vedar i sunčan, kao da je Jane White cijelu stvar sredila sa samim Bogom. Nebo je bilo tako plavo da je izgledalo kao da ga je netko obojio kanticom spreja, a njime su plovili pahuljasti bijeli oblaci. Na brdo s kojeg je pucao pogled na dolinu postavljeni su bijeli šatori, a ja sam cijelo jutro sa Sarom i Margaret vezala bijeli til na naslone stolaca za stolovima. Za to je vrijeme grupa muškaraca postavljala plesni podij u susjednom šatoru. Bilo je tek jedanaest prijepodne, ali sunce je pržilo pa mi je čelo bilo okupano znojem. Djeveruše su hihotale u dnevnom boravku, sve u istim ružičastim haljinama i s buketima minijaturnih ljiljana. Bilo im je dvadesetak godina i po izrazu na njihovim svježim licima vidjelo se da su još pune nade. U jednom su trenutku sve dahnule od iznenađenja, zatim ciknule, a zatim udivljeno uzdahnule. Pogledala sam prema vrhu stuba i vidjela da ondje stoji Emily White u vjenčanici od bijele čipke prošivene sićušnim kristalima. Izgledala je kao svileni bombon. Jane White stajala je iza nje u kostimu od tamne plavozelene svile i s bisernom ogrlicom stegnutom oko vrata, prtljajući nešto po Emilyinoj vjenčanici i mršteći se. Pogledala me i odmah mi s lica odlutala prema trbuhu. Nagonski sam rukom zaštitila svoju izbočinu. Okrenula sam se i pobjegla na sigurno u kuhinju. Margaret je stajala, proučavala svoj popis zadataka i pila čaj iz šalice. Alfred je 223


davao upute nekolicini novih mladih perača posuda, a Sarah nalijevala ledeni čaj u staklene vrčeve. Nema goreg osjećaja od onoga kada stojiš besposlen u užurbanoj kuhinji. Dogegala sam se do Alfreda. “Daj mi neki zadatak. Osjećam se beskorisno i kao da smetam.” Alfredove su se usnice pokušale rastegnuti u smiješak, ali oči su mu pričale sasvim drugačiju priču.” Ovdje je sve pod kontrolom, Livvy. Zašto se ne bi malo odmorila?” upitao je glavom pokazujući na stolice za ljuljanje. Poslušala sam ga i sjela, uviđajući da mi odmor zapravo godi. Alfred je pjevao uz Franka Sinatru na radiju režući krumpire. Margaret je bila u pravu. Nudili su mi se i gori, mnogo gori. Alfred bi bio divan, nježan otac, pa i suprug. Odmahnula sam glavom. Netko je u to otvorio stražnja vrata i u kuhinju je prodro topao povjetarac. Iznenadilo me kada se na vratima pojavila Dotty, sijede kose skupljene u labavu punđu povrh tjemena. Oči su mi se odmah napunile suzama. Rukama sam se otisnula o naslone na stolici i pokušala ustati, ali mi nije odmah uspjelo. Dotty je coknula i odmahnula glavom pa se sagnula i poljubila me u obraz. “Trudna sam”, lanula sam. Obrazi su mi se zažarili i odmah sam se rasplakala. “Vidim”, nasmijala se Dotty. “To je divno.” “Recimo”, rekla sam, trljajući oči podlakticom. Dotty je prekopala torbicu i dodala mi paketić papirnatih rupčića. “Bit ćeš dobra majka. Uvijek sam to mislila.” Glasno sam ispuhala nos u rupčić. “Oprostite što vam nisam rekla.” ...da nosim vaše unuče. “Nisam baš znala što ću. Je li vam Margaret što rekla?” Dotty se zaljuljala na stolcu. “Spomenula mi je nešto prije nekoliko dana. Ali nemoj se ljutiti na nju. Samo me htjela poštedjeti toga da vijest čujem u samoposluživanju.” Naslonila sam se. “Je li vam rekla tko je otac?” tiho sam upitala očiju uprtih o vlastita stopala koja su se otisnula od poda. “Nije morala.” Dotty me primila za ruku. “Nego”, ozbiljno je dometnula, “Martin mi nije ništa rekao. Jest da je oduvijek bio pomalo zatvoren, ali prilično sam sigurna da mi ne bi prešutio takvo što.” “Nisam mu još rekla.” “Pa što zaboga čekaš?” “Ne znam. Ne želim biti razlog zbog kojeg će odustati od svojeg sna. Sad putuje s bendom. Beba će se ionako roditi, bio on na turneji ili ne.” “Čovjek može imati više od jednog sna, dušo”, rekla je. “A ti ne možeš umjesto njega donositi odluku koji će od tih snova slijediti. Ja uvijek kažem da treba reći 224


istinu i prepustiti ljudima da sami odluče što će s njom. Ali neću mu ništa govoriti. Samo učini ovoj starici uslugu i reci mu uskoro, prije nego što mu to kaže netko kao što je Frank Fraser. A i ako mene nešto pita, neću mu moći lagati.” “Hvala vam, Dotty”, rekla sam, odjednom se postidjevši. Dotty i mene povezat će ta nova mala članica obitelji koja raste u meni i ta će mala članica imati divnu baku, tete i stričeve te oko milijun bratića i sestrični. “Da je barem Henry ovdje pa da je i on može upoznati”, rekla je Dotty nježno. Stisnula sam je za ruku. “I ja to često priželjkujem. Misliš da se ne bi ljutio?” “O, itekako bi se ljutio. Na Martina, zbog toga što te još nije oženio. Ali on te ionako već bio doživljavao kao članicu obitelji. Bio bi veoma sretan.” Prišla nam je Margaret i objema nam pružila čašu ledenog čaja. Pogledala je na sat i rekla: “Radujem se onom trenutku za dvanaest sati kada će mi i zadnji član obitelji White otići s teritorija.” Dotty je podigla čašu i dodala: “Amen.” Kucnule smo se i otpila sam jedan dugi gutljaj, jedva se opirući gorućoj želji da joj kažem kako ovo ne bi bio njezin teritorij da je prodala pansion. U kuhinju je ušla Sarah. “Prva skupina gostiju je stigla. Može li netko donijeti još leda u bar?” Ustala sam i navukla kuharsku kutu preko majice s natpisom The Clash koju sam nosila toga dana. “Počet ću stavljati kanapee na pladanj.” Posluživanje je teklo glatko - grickalice, predjelo, pa zatim glavno jelo servirani su točno po rasporedu. Upravo smo čistili radne površine kada je u kuhinju opet dojurila Sarah. “Alfrede, dvojica su se perača posuđa potukla otraga. Možeš li nešto učiniti prije nego što počnu krvariti po djeverušama?” Alfred je nestao za stražnjim vratima. “Eh, da”, dodala je Sarah uzimajući srebrni vrč s kavom, “gospođa White zahtijeva da iznesemo tortu.” Bilo je suviše vlage u zraku pa nismo iznijeli tortu u šator da je svi mogu vidjeti. Pogledala sam Margaret. Mislila sam da se ne može ukočiti više nego obično, ali prevarila sam se. Odmarširala je u smočnicu i vratila se s velikim čeličnim kolicima za posluživanje. “Možemo je odvesti u šator na ovome.” “Ne bismo li trebale pričekati Alfreda?” “Ma, daj”, rekla je i nestala u hladnjači. Skočila sam za njom da je spriječim u pokušaju da sama podigne tortu. Večer je bila prekrasna. Sunce se spuštalo prema zapadu, a bijeli su crkveni tornjevi u dolini blještali pod njegovom svjetlošću. Gosti su šetali uokolo i dolazili 225


po još pića za bar, a mladenka i mladoženja obilazili su stolove, gdje su im svi čestitali, ljubili ih i uručivali im zamjetan broj bijelih omotnica. DJ je puštao Glenna Millera i na plesnom je podiju već bilo dosta plesača, većinom onih iz starije generacije. Margaret i ja pažljivo smo odvezle tortu u šator gdje se plesalo. Plesni je podij bio izdignut od da. “Dalje ćemo je motati ručno prenijeti”, rekla sam, pomalo nervozna zbog udaljenosti između nas i stola za tortu. Tortu sam bila postavila na debeo drven stalak umotan u zlatnu foliju. Margaret i ja primile smo je svaka s jedne strane i oprezno je podigle s kolica. Imala je barem dvadeset pet kilograma. Čvrsto smo držale postolje torte, svaka s jednom nogom na plesnom podiju, kada nam je netko iza leđa prozborio: “Netko bi za vas dvije mogao pomisliti da ste majka i kći.” Nisam se morala okrenuti. Odmah sam prepoznala glas Jane “White. Osjetila sam kako Margaret zastaje i čvršće uhvatila svoj kraj stalka, iako time nisam ništa postizala. “Samo podigni drugu nogu”, rekla sam Margaret, ali ona se ukopala na mjestu. “Ali to je nemoguće, zar ne? Ti nikada nisi rodila dijete.” Pjesma je završila i šator je utihnuo dok je DJ grozničavo pritiskao tipku na laptopu, pokušavajući ga natjerati da zasvira. Izvila sam vrat i vidjela da se Jane naslanja na stol za tortu. Stol se polako udaljavao od nas. “Zanimljivo, nije mi to nikada prije palo na pamet”, rekla je na sav glas. “Njoj je sada otprilike onoliko godina koliko bi bilo i tvojoj kćeri, zar ne ?” Zastala je i osvrnula se po plesnom podiju. “Ali tko smo mi da propitujemo božju volju.” Jedini zvuk u šatoru bilo je kuckanje visokih potpetica po podu, a zatim je tišinu prekinuo hrapavi glas Louisa Armstronga. Stegnula sam svoj rub stalka za tortu i pogledala Margaret. S lica joj je nestala i posljednja kapljica krvi i donja joj je usnica drhtala. Nad obrvama su joj se počeli skupljati grašci znoja. Torta je počela drhtati. “Margaret?” Osjetila sam da joj torta klizi iz ruku. Još sam jače stegnula stalak. Barem se nije zapalio. Pokušala sam se sagnuti i uhvatiti drugi kraj, onaj koji je držala Margaret, ali nisam mogla zbog trbuha. Ne smijem ispustiti ovu tortu, ne smijem ispustiti ovu tortu, mrmljala sam si u bradu. Moje je nerođeno dijete odabralo baš taj trenutak da mi u utrobi počne vježbati 226


borilačke vještine. “Au”, jauknula sam. Fotograf koji je do tog trenutka slikao prvi ples mladenke i mladoženje naglo je ispustio fotoaparat i dotrčao do nas, grabeći tortu iz Margaretinih ruku. Zajedno smo uspjeli postaviti tortu na stol. Kad sam se okrenula, Jane White je plesala sa sjedokosim gospodinom koji je toliko nalikovao Johnu Whiteu da sam čak i ja to primijetila, iako nikada nisam upoznala Johna. Jane ga je zadovoljno gledala. Margaret je sledeno stajala na rubu plesnog podija. Sišla sam s podija, primila je za lakat i odvela je natrag prema pansionu, ostavljajući kolica pokraj šatora. “Kakva gadura”, rekla sam ispod glasa dok smo se probijale kroz gužvu, a kada smo došle do dnevnog boravka, odvela sam Margaret do kauča u stražnjem dijelu prostorije te sjela do nje. “Isuse Bože. Što je toj ženi? Što hoće?” “Nešto što nikada neće imati”, odgovorila je Margaret, uredno prekriženih ruku na krilu. Sjedila je nepomično poput skulpture izrezbarene od leda, izgubljena pogleda u staklastim očima. “I znaš što, Olivia”, dodala je tonom koji me ozbiljno uplašio, “dosta mi je. Umorna sam od toga da potpuno sama upravljam ovim pansionom. Umorna sam od samoće. Umorna sam od Jane White. Dosta mi je prokletog natjecanja u pečenju pita.” Protrljala je bedra dlanovima i blago se zaljuljala naprijed-natrag. “Čemu sve to, uostalom? Ionako nema nikoga kome bih proslijedila tu tradiciju. Sve je to blesavo.” Dvije su mlade žene ušle u predvorje hihoćući se nad čašama šampanjca. “Margaret”, upitala sam, nastojeći proniknuti cijelu priču, “O kakvoj je to kćeri Jane govorila?” Nešto se u njoj slomilo. Pokrila je lice rukama da je ne vidim u suzama, ali tanka su joj se ramena očigledno tresla. U glavi sam još jednom odvrtjela film onoga što je rekla Jane White. Sjetila sam se i Margaretine reakcije na moju trudnoću. Moje su pretpostavke, dakle, bile točne. “Joj, Margaret.” Položila sam joj ruku na koljeno. “Jeste li... Vaša je teta s onim travama bila pomogla vama?” Margaret mi je odgurnula ruku, ustala i žustro odmarširala prema kuhinji. Kroz kuhinjska je vrata u tom trenutku upravo izašla Dotty. Kada je primijetila izraz na Margaretinu licu, brzo se odmaknula i pustila je da prođe. “Livvy, što se dogodilo?” upitala me. “Nisam sasvim sigurna”, odgovorila sam, igrajući se gumbima na kuti. “Jane White... izgovorila joj je neke grozne stvari.”

227


Dotty je bacila pogled na moj trbuh i ruke kojima sam ga nagonski zaštitila. “Pođi malo sa mnom van.” * Salty je ležao u sjeni iza pansiona i kada me spazio, zamahao je repom. Dotty i ja sjele smo na klupu okrenutu prema voćnjaku. Do nas su dopirali zvukovi glazbe i smijeha sa proslave. “Vi sigurno znate što se dogodilo između Margaret i Jane”, rekla sam. Dotty je kimnula, ali nije rekla ništa. “Znam da ste najbolje prijateljice. Shvatit ću ako mi ne želite reći.” Dotty se naslonila i duboko udahnula. “Dok smo još bile djevojke, Margaret se zaljubila u čovjeka po imenu John White. Njemu je bilo devetnaest godina, a nama petnaest ili šesnaest.” Sjetila sam se same sebe sa šesnaest godina. Nisam više imala roditelje, bila sam potpuno sama i kao svi drugi šesnaestogodišnjaci, mislila sam da sam potpuno odrasla. Bila sam, naravno, dijete, kao i svi drugi šesnaestogodišnjaci. “Radio je u ttgovini mješovitom robom svojega oca. Tada je to bila jedina takva trgovina u mjestu. Kad ti je trebalo brašno, kupovao si ga tamo. Margaretina je majka imala problema s kukom pa je Margaret odlazila u grad obavljati poslove i zato je dosta često viđala Johna.” “Vjerojatno je bio očaran njome. Margaret je bila prekrasna.” “Bila je ljepotica. I dalje je ljepotica, ako pitaš staru gospođu poput mene. U svakom slučaju, John ju je pozvao na sajam onoga ljeta kada smo obje navršavale šesnaest godina. Otac joj nije dopuštao izlaske s momcima, a Johnova je obitelj htjela da se John oženi djevojkom iz bolje obitelji. Bili su poprilični snobovi. Zbog svega su se toga ona i John morali skrivati.” “Sve to zvuči kao zaplet nekog filma.” “I nama se u to doba činilo uzbudljivim. Rekla je roditeljima da ide na sajam s Henryjem i sa mnom, ali se odvojila od nas čim smo stigli onamo. Prvi se put poljubila na vrhu okomitog vrtuljka u luna-parku.” Dotty se zagledala prema voćnjaku. “Od toga su se dana stalno sastajali u štagljevima ili u šumi ili na plesovima nakon što bi joj roditelji otišli kući. Veza im je od samog početka bila vrlo ozbiljna. Kada je zatrudnjela, John joj je dao bisernu ogrlicu koju mu je ostavila baka u znak obećanja.” Srce mi se stegnulo. Margaret tu ogrlicu nosi svaki dan. 228


“Rekao je svojoj obitelji da se želi oženiti Margaret, ali naravno, njegov se otac usprotivio, i to snažno. Nametali su mu djevojku iz susjednog okruga.” “Što? Zar neku sasvim nepoznatu djevojku?” “Ne. Bila je to djevojka s kojom je John nekoliko puta izašao na navaljivanje svojih roditelja. Učinio je to samo zato da im udovolji.” “To je bila Jane, zar ne?” “Da. Margaret u to doba nisu smetali njegovi izlasci s Jane - znala je da je John voli i da su ti izlasci samo predstava. Ja sam, međutim, bila zabrinuta. Htjela sam da bude sretna kao što smo Henry i ja bili sretni, ali sve to skrivanje bilo im je strašno teško.” Dotty se nasmiješila i primila me za ruku. “Znaš, Martin se stalno žali da je Guthrie malograđanska sredina. Trebao ga je tek vidjeti tada!” “Ne mogu to ni zamisliti.” “Ništa se tu nije moglo sakriti. Kada je Jane saznala za Margaret, slagala je roditeljima da joj je John oduzeo nevinost. Njezini su roditelji inzistirali da John učini časnu stvar i oženi je, a i njegovi su se složili.” “Ali Margaret je bila trudna. Nije li John ima časnu obavezu prema njoj ? Što su na sve to rekli njezini roditelji?” Dotty je zastala. “Margaret misli da su Johnovi roditelji njezinu ocu dali novac zato da šuti o svemu. Njezini su do tog trenutka jedva spajali kraj s krajem, a onda je odjednom, taman nakon što su objavljene Janeine zaruke, Margaretin otac kupio ovu kuću i pretvorio je u pansion.” “A John?” upitala sam, bijesna u ime mlađahne Margaret. “Obitelj ga je na kraju slomila.” “A onda je Margaretina teta...” “Došla je njezina teta i sve sredila. John se oženio Jane i doselio je ovamo, u Guthrie.” Dotty je iz džepa suknje izvukla rupčić i obrisala oči. “No i dalje je volio Margaret i Jane je to znala. Zahvaljujući njoj, mjestom se ubrzo proširio glas da je Margaret bila trudna. Nakon toga je više nitko nije htio. No ona je odbijala otići iz Guthrieja. Ljudi ovdje imaju jako dugo pamćenje.” Pogledala me u oči. “Imaj to na umu.” Kimnula sam glavom jer je nisam htjela prekidati. “Upoznala je Briana Hurleyja kada je odsjeo u pansionu i uskoro su se vjenčali. Bilo joj je tada četrdeset godina. Odmah je zatrudnjela, ali je i spontano pobacila. Nakon nekog su vremena prestali pokušavati.”

229


Opsovala sam ispod glasa. Nikakvo čudo što je Margaret htjela prodati pansion i napokon se maknuti odavde. Sjetila sam se brojnih generacija obitelji White, goleme proširene obitelji koja je mogla biti Margaretina. “To je tako nepošteno”, rekla sam. Dotty me potapšala po nozi. “Mnoge su stvari u životu nepoštene.” Odmjerila je moj trbuh. “Znaš, Henry je uvijek govorio: 'Nije važno ono što ti se događa, nego kako reagiraš na to što ti se događa. 'Nikada nisam upoznala nikog tko je bio u stanju teškoće podnijeti s više dostojanstva nego Margaret.” Preplavila me mješavina tuge i ljutnje. Htjela sam učiniti nešto za Margaret, dati joj do znanja da vrijedi milijun puta više od Jane White, ali jedino čega sam se uspijevala dosjetiti bila je pobjeda na natjecanju u pečenju pita. “A što je bilo s Margaret i Johnom? Mislim, sigurno su se susretali. Ovo je malo mjesto.” Dotty se stidljivo nasmiješila. “Svake su se godine do njegove smrti sastajali na okomitom vrtuljku na sajmu. Naravno, samo bi razgovarali”, rekla je, ali usnice su joj se podigle u nestašan osmjeh. “Umro je prije četiri godine.” Naslonila sam se na klupu i pokušala si neupadljivo počešati trbuh. Salty je spavao i trzao nogama, vjerojatno goneći zečeve u snu. “Zna li još netko za sve to?” “Ljudi znaju neke dijelove, ali prilično sam sigurna da samo ti, ja i Matgaret znamo cijelu priču.” “Ali kako to da ste mi sve to ispričali? Najbolja ste joj prijateljica, niste li time prekršili neki sveti dogovor?” Dotty me ponovno uzela za ruku i stegnula je. “Zato što smo potrebni jedni drugima, dušo. Nitko ne mora kroz život prolaziti sam. To je nešto što i ti i Margaret morate imati na umu.”

230


Devetnaesto poglavlje

Srpanj Pita s nadjevom iznad gornje kore, pita sa smrvljenim tijestom, holandska pita i pita sa sušenim jabukama - sve sam ih ispekla. Stavljala sam lješnjake u smrvljeno tijesto, pa u kore, pa ih potom zamijenila floridskim orahom. Mijenjala sam začine, iskušala sve vrste jabuka kojih sam se mogla dočepati, ali na kraju krajeva, nisam uspjela ispeći ništa bolje od onoga što smo i ja i Margaret najviše voljele - mješavina kortland i mekintoš jabuka pirjana na maslacu, blago zaslađena dobrim, starim bijelim šećerom te začinjena s pola žličice cimeta i samo daškom muškatnog oraščića. Debeli je nadjev na kraju samo trebalo prekriti i dobro učvrstiti gornjom korom. Nikakve dodatne vratolomije. Savršenstvo u svoj njegovoj jednostavnosti. Mjesec dana do sajma prošlo mi je kao u snu. Planine je te godine pogodio toplinski val koji je oborio sve dotadašnje rekorde pa sam ustajala rano i pekla probne pite prije nego što bi se kuhinja ugrijala do usijanja. Ostatak bih jutra pekla deserte za pansion. Sarah i ja bismo se nakon ručka odmah presvukle u kupaće kostime pa se odvezle do jezera Willoughby, gdje bih ja plutala na leđima dok bi mi ispupčeni trbuh blistao iznad tamne vode ledenjačkog jezera. Izgledala sam poput sljezovog kolačića koji pluta u velikoj bačvi vruće čokolade. Na kraju sam se stvarno preselila u “Slatki javor”, prije svega zbog normalne kupaonice, no često bih poslijepodne odšetala do kućice te ondje sjedila na trijemu, promatrajući pčele kako lete kroz voćnjak i sanjareći o djetetu sve dok mi se oči ne bi počele sklapati pa bih se sklupčala na futon i drijemala do sutona. Uvečer bismo Margaret i ja večerale s Dotty te nakon večere iskušavale probne pite. Katkad bi nam se pridružila Martinova braća s obiteljima, ali nitko nije spominjao dijete. Osjećala sam se kao da se vrijeme zaustavilo, kao da će dijete zauvijek ostati u mojoj utrobi, kao da nikada nećemo dočekati sajam, Margaret nikada neće prodati “Slatki javor” i ljeto nikada neće završiti. 231


Prvi je znak skorog početka sajma bio pojačan promet. Margaret me stalno slala u grad da obavim neke sitne poslove, tvrdeći da cimet nije dovoljno svjež, da je maslac preslan i slično, i svaki bih se put zadržala nekoliko sati jer bih zaglavila iza kolone kamiona koji su prevozili štandove s kojih će ubrzo tinejdžeri proždirati slatkiše i pržene krumpiriće. Onda je stigla ekipa koja je postavljala luna-park. Vrtuljci i druge atrakcije podigli su se preko noći, a s njima su stigle i skupine grubljih muškaraca koji su napunili stolove u “Crnom medvjedu” i “Miss Guthrie”. Za njima su pak stigle luksuzne kamp-prikolice i u njima farmeri s obiteljima koje su naumile godišnji odmor provesti u komfornijoj varijanti logorovanja. Jednog sam se poslijepodneva, nakon što sam napokon uspjela pronaći vrstu nenamjenskog brašna za koje je Margaret tvrdila da ju je koristila njezina majka, odlučila do pansiona vratiti sporednim cestama. Polako sam se provezla pokraj imanja McCrackenovih, prolazeći pokraj rasadnika božićnih jelki, pa voćnjaka s jabukama, a zatim prilaza kući. Mabel i Jabučko zurili su u auto svojim ptaznim bademastim očima, a meni je u glavi zasvirala Henryjeva pjesma. Počela sam prstima udarati ritam po volanu. Zatim sam se u jednom naglom, oštrom zavoju vratila nizbrdo te se zaustavila na proširenju ceste na mjestu do kojeg je dopirao signal za mobitel te izvukla telefon. S druge je strane samo jednom zazvonilo, a onda se začuo njegov snimljeni glas i bipkanje. “Bok, ja sam”, rekla sam glupo. “Ovaaaj... Livvy. Zaboravila sam na vremensku razliku. Na Facebooku piše da je bend sada u Berlinu. Koliko je uopće sati u Berlinu?” Naslonila sam se na sjedalo i srce mi se uzlupalo. “Ovdje sam. U Guthrieju. I htjela sam te pozdraviti. Pa zdravo. Da, i još nešto - trudna sam. Trudna sam od prosinca. Ne moraš ništa učiniti. Samo me nazovi na kraju turneje.” Pritisnula sam crvenu točku na zaslonu mobitela, bacila ga na stražnje sjedalo te tako snažno pritisnula papučicu gasa da mi je za gumama poletjelo kamenje. * Sajam okruga Coventry svake se godine održavao posljednjeg tjedna u srpnju. Članovi srednjoškolskog limenog orkestra svirali su u traktorskim prikolicama ukrašenim žutim i narančastim vrpcama, paradirajući niz glavnu ulicu do sajmišta. Margaret me nagovarala da pođem s njom i Dotty na otvorenje, tvrdeći da je riječ o tradiciji, ali popustila je kada sam joj pokazala svoje gležnjeve, koji su nakon čitavog jutra na nogama izgledali kao kroasani koji su se previše podigli pri pečenju. Mahnula sam im dok su se ukrcavale u Margaretin karavan, lijepo uređene u ljetnim haljinama i vesticama. Izgledale su mi kao školarke koje idu vidjeti koji se od farmerskih sinova tijekom godine počeo brijati. 232


U petak sam navečer ispekla tri pite - jednu za žiri na natjecanju, jednu za nas da je iskušamo te još jednu, na Margaretino nagovaranje, za svaki slučaj. Znala sam da time misli reći kako bi mi jedna pita mogla završiti na podu, što i nije bilo tako nevjerojatno s obzirom na činjenicu da mi je beba počela narušavati koordinaciju pokreta. Kada sam iz pećnice izvukla zadnju pitu, Margaret je otvorila bocu gaziranog soka od jabuke i objema nam natočila po čašu. “Za pite”, nazdravila je. “Za pobjedničke pite”, dodala sam, kucnuvši o njezinu čašu. Margaret je još jedanput podigla čašu: “Za pošteno natjecanje. Neka pobijedi najbolja pita!” “Za konačnu propast Jane White!” Nevjerojatno, ali Margaret se nasmijala. Ponovno nam je napunila čaše. “No dobro. Za prijateljstvo!” Spustila je čašu na stol i pogledala me. “Hvala ti što si se vratila, Olivia...” Zastala je kao da traži prave riječi. “Guthrie je lijepo mjesto za podizanje djeteta. Dotty će ti pomoći nakon što rodiš. I ja isto. Nadam se da znaš da su ti moja vrata uvijek otvorena.” “Ali vi prodajete pansion.” Margaret je tjedan dana prije rekla osoblju da je usmeno prihvatila ponudu grupe Bradford te da će potpisati ugovor krajem kolovoza. “I dalje ću biti ovdje. Neko ću vrijeme živjeti s Dotty dok ne odlučim što ću dalje.” “A što ako sutra izgubimo?” zadirkivala sam je. “Hoće li mi i tada vaša vrata biti otvorena?” Uputila mi je jedan topao pogled. “Nadajmo se da nećemo morati odgovarati na to pitanje. Ovo mi se čini kao pita koja će poraziti Jane White.” “I meni.” Skinula sam pregaču. “Margaret, mogu li vas nešto pitati?” “Samo izvoli.” “Zašto ste nakon toliko godina počeli gubiti na natjecanju?” Margaret je uzdahnula. Već sam bila pomislila da će mi reći neka gledam svoja posla, ali onda se uspravila i osvrnula se preko oba ramena, kao da provjerava jesmo li same. “Moj suprug je pekao sve pite.” Sok od jabuke mi je naglo izletio kroz nos. “Molim?” “Natjecanje u pečenju pita bila je tradicija u mojoj obitelji. Najstarija kći preuzimala je pečenje kad bi se udala. Moja je majka znala da užasno loše pečem 233


pite pa ih je prijavljivala pod mojim imenom.” Jedva sam se suzdržavala da ne prasnem u smijeh, ali nekako mi je uspijevalo. “Srećom, uspjela je podučiti Briana prije nego što je umrla.” Licem joj je preletio izraz velike nježnosti. “Taj je čovjek osvojio dvadeset plavih vrpci samo za mene.” Nasmiješila sam se, zamišljajući elegantnog irskog gospodina kojeg sam vidjela na fotografijama kako peče pite u pregači sa skakutavim jaganjcima. “A kako se u sve to uklapa Jane?” “Dotty mi je rekla što ti je ispričala, ne moraš se pretvarati da ne znaš.” Zagledala se kroz prozor u voćnjak. “Otkad pamtim, Jane je uvijek htjela ono što sam ja imala. Mjesto u crkvenom odboru, u vrdarskom društvu, prvu nagradu na sajmu. Čovjek bi mislio da će se zadovoljiti s velikom obitelji, svom zemljom koju posjeduje i tvrtkom. Ima sve.” Margaret je podigla dvije prazne čaše. “Znam da je blesavo što mi ta plava vrpca toliko znači, ali bilo mi je drago što imam barem to.” “No, pa mislim da ove godine imamo pitu s kojom ćemo Jane pokazati gdje joj je mjesto.” Zagrlila sam Margaretu oko vrata. Mirisala je po parfemu od jorgovana. “Sada se odmori”, rekla je, odmičući se i pomalo napeta glasa. “Sutra nas čeka dug dan.” Kada sam sljedećeg jutra ušla u kuhinju, u njoj je već bilo toplo. Margaret je već bila za natjecanje zapakirala dvije pite koje su ljepše izgledale i upravo je rezala treću. Oko struka joj je bila zavezana pregača s jaganjcima. U kuhinju je ušao Alfred odjeven u svoju standardnu ljetnu uniformu: šareno obojenu majicu i kratke cargo hlače. “Pita za doručak? To najviše volim.” Sarah je unijela pladanj sa šalicama za kavu, mlijekom i šećerom. “Bez kofeina je ova desno”, rekla mi je. Margaret je svakome dala krišku pite i vilicu. Stajala sam nepomično i promatrala im izraze na licima dok su u usta ubacivali prve zalogaje. “Mmmmm”, promrmljao je Alfred. “Ovo je jako fino. Jesi li promijenila začine?” “Zapravo sam ih malo smanjila. Sada je u njoj možda četvrtina žličice cimeta. Sviđa ti se?” Kimnuo je glavom. “Okus jabuke je čišći.” Pogledala sam Saru. “Kakva je kora?” Sarah je pokrila usta rukom. “Prfka”, profrfljala je punih usta. 234


“Donja kora nije gnjecava?” upitala sam sklapajući oči. “Hrskava je i smećkasta”, odvratio je Alfred. Zatim sam pogledala Margaret. “U redu, a što vi kažete?” “Vrlo dobro”, rekla je. “A sada popij kavu prije nego što se ohladi pa idemo na sajam.” Cesta do sajma okruga Coventry bila je potpuno zakrčena jarko obojenim automobilima koji su onamo pošli zbog natjecanja u međusobnom sudaranju koje je slijedilo nakon natjecanja u pečenju pita. Po Margaretinu sam stilističkom savjetu odjenula ružičastu platnenu tuniku koju sam naslijedila od Hanne te crne tajice. Bila sam spremna na slikanje za mjesne novine. Tijekom vožnje sam se stalno meškoljila, nastojeći pronaći udoban položaj za sjedenje, ali nije mi uspijevalo. “Do kada moramo predati pitu?” upitala sam. “Imamo dovoljno vremena.” “Da, ali do kada baš moramo biti tamo?” Povukla sam stražnjicu do ruba sjedala i naslonila se. “Pite se predaju od devet do jedanaest.” Margaret me pogledala. “I daj se prestani meškoljiti. Ideš mi na živce.” “Da, a inače ste čisti zen! Kako uspijevate ostati tako mirni?” “Pite su ispečene, stižemo na vrijeme i ako uspijemo prenijeti sebe i pite kroz sajam u jednom komadu, ništa više ne možemo učiniti. Kada predamo pite, sve je u rukama žirija.” “Vrlo filozofski”, promrmljala sam ispod glasa. S “vlaka smrti” u luna-parku su dopirali vriskovi kada se Margaret zaustavila na polju prekrivenom svježim sijenom koje je služilo kao sajamsko parkiralište. Čim sam istupila iz automobila, zapuhnula me poznata mješavina mirisa svojstvena seoskim sajmovima - prženi luk, konjska balega, pokošena trava i jabukovača. Margaret je iznijela dvije kutije s pitama. “Sigurna si da trebamo ponijeti obje? Ne bi li bilo bolje da rezervu ostavimo u autu?” upitala sam. “Dodatnu možemo pohraniti u kuhinji. Tako se nećemo morati vraćati do auta.” “Onda bi bilo bolje da svaka nosi po jednu”, rekla sam i ispružila obje ruke. “Kao kada roditelji ne putuju istim zrakoplovom. Na ovaj će način barem jedna pita stići do žirija.” Margaret mi je predala gornju kutiju. Žiri je izdao vrlo stroge upute obična bijela kutija, jednokratan aluminijski podložak, nikakvi ukrasi, ništa što bi 235


sucima moglo otkriti tko je ispekao pitu.” Ljudi su iz svih pravaca grabili prema dvorani, noseći u rukama bijele kutije. Margaret i ja stale smo u red koji se već protezao po cijeloj duljini dvorane pa čak i malo ispred nje. Melissa, koja je nosila svoju lentu s titulom najljepše udane žene okruga Coventry, nadgledala je natjecanje. Hodala je uokolo s blokom i uručivala obrasce za prijavu. Margaret je držala pite dok sam ja ispunjavala obrazac. Osvrnula sam se unatrag. Iza nas je stajalo još najmanje dvadeset kandidata, a ispred nas tridesetak. U dvorani su ujedno bili izloženi svi ručni i umjetnički radovi. S visokih su stropova visjeli izvezeni popluni, na zidovima su stajale izložene fotografije, a na dugačkim je stolovima rasprostrto pletivo. Margaret se uopće nije osvrtala na izloške. Dok smo se puževim korakom pomicale u redu, nije skidala pogleda s prednjeg dijela dvorane i kuhinje ograđene staklenim zidovima. Pogledala je na sat. “Dotty me čeka u dvorani s cvijećem. Možeš li skoknuti onamo i javiti joj da kasnim?” “Ne moram li osobno predati pitu? Nije li to neko pravilo?” Htjela sam odmjeriti konkurenciju. Margaret mi je dobacila pogled koji je jasno govorio: Mislim da ću to uspjeti obaviti sama. Uzdahnula sam. “Gdje je dvorana s cvijećem?” “Na drugom kraju sajma. Dovedi je ovamo.” * Dotty je zastala uz jedan štand i stala se diviti čipkastim tabletićima, a ja sam po milijunu put toga dana odjurila u ženski zahod. Kada sam se vratila, vidjela sam da su ona i Margaret već zauzele mjesto na sklopivim stolcima ispred staklenog zida kuhinje. “Koji je naš broj?” upitala sam, sjedajući uz nju. Margaret je pogledala na komadić papira. “Pedeset sedam.” Kroz stakleni sam zid promatrala natjecatelje kako prolaze prema kuhinji s bijelim kutijama u rukama. “Blagi bože. Jesu li ikada zaustavili prijave zbog prevelikog broja?” “Otkad ja pamtim, nisu. Ovo je zbilja dobar odaziv.” Sa strepnjom sam mjerkala svaku kutiju, priželjkujući da imam rendgenski vid. 236


“Većinu diskvalificiraju zbog gnjecave donje kore”, oglasila se Margaret. Dotty je prekopala veliku platnenu torbu. “Donijela sam nam okrepu. Čini se da će ovo potrajati.” Izvukla je termosicu i pružila šalicu Margaret. Po glavi me u tom trenutku lupnula nečija oveća ručna torbica. Okrenula sam se i spazila Jane White kako se nadvija nad nama. Ružičasto i žuto cvijeće s njezine bluze svojski se trudilo omekšati joj hladno lice. “Ti zbilja uživaš u porazu”, rekla je Jane, križajući mesnate ruke na prsima. “Dame i gospodo, evo je! Predsjednica odbora za dobrodošlicu sajma okruga Coventry!” rekla sam. “Malo ste nesigurni, Jane? Ove je godine dosta jake konkurencije.” Bila sam baš raspoložena za svađu. Margaret mi je položila dlan na ruku. “Dobro jutro, Jane. Kako ti je ispala pita?” Jane je napućila usnice. “Sasvim dobro, kao i inače.” Trenutak je oklijevala, a onda upitala: “A kakva je tvoja?” “Sasvim dobra”, odvratila je Margaret. “O, vidi, izdaju zadnji broj.” “Dragi natjecatelji, ove smo godine primili rekordni broj prijava - osamdeset i dvije. Bit će to dugo ocjenjivanje pa vam preporučujem da protegnete noge”, objavila je Melissa pa ušla u staklenu prostoriju i zaključala vrata za sobom. Osvrnula sam se i shvatila da su sva sjedeća mjesta popunjena te da popriličan broj ljudi stoji uz stražnji zid dvorane. Netko je prigušio svjeda pa je staklom ograđena kuhinja zabljesnula kao osvijetljeni akvarij u mračnoj kući. S druge je strane sjedio žiri - dvije žene i jedan muškarac. Svi su u rukama držali vilice i pred njima su stajale kartice za ocjenjivanje. Melissa je svakome od njih poslužila čašu vode i pažljivo zarezala prvu pitu. Muškarac iz žirija podvukao je vilicu pod krišku i nagnuo je prema gore. Zavirio je pod donju koru, a zatim odgurnuo tanjur i ne kušavši pitu. Jedna je žena s kraja reda u kojem smo sjedili na to ustala i jecajući otišla. “Au”, jauknula sam. “To je bilo okrutno.” “Pssst”, ušutkala me Margaret, zapisujući brojeve na žuti blok, iako se s naše strane stakla nije čula ni riječ rasprave među sucima. Jedna članica žirija, žena pomalo konjskoga lica odjevena u hlače i majicu na kojoj je pisalo: “Dobra pita od jabuke važan je dio naše obiteljske sreće” zagrizla je zalogaj sljedeće pite i naglo bacila vilicu na stol. Treća sutkinja, bucmasta crvenokosa žena odjevena u prekrasnu zelenu pamučnu haljinu, diskretno je ispljunuta komadić te iste pite u papirnati ubrus. “Isuse, ovi su suci zbilja strogi.” 237


“Ove su godine posebno okrutni”, prošaptala je Dotty. “Mislim da je to zato što ima toliko prijava.” “Koji je ono naš broj?” “Pedeset sedam.” “A na kojem smo sada broju?” “Tri”, odvratila je Dotty i dodala mi vrećicu začinjenih kokica. Pogledala sam prema žutom bloku koji je Margaret držala na krilu. Slijeva je napisala brojeve od jedan do osamdeset dva, a zatim još niz brojki u prva dva retka. Izgledalo mi je kao da zapisuje brojeve za loto. Nagnula sam se i između listova njezina žutog bloka izvukla komadić bijeloga papira, pohaban od višegodišnjeg presavijanja i razmatanja.

“Odakle vam to?” upitala sam. “Tiho”, rekla je Margaret, promatrajući jednu članicu žirija koja je polako 238


žvakala zalogaj. “I sakrij to. Ne želim izazvati pobunu.” Nisam mogla odvojiti pogleda sa žirija. Suci su žvakali, mirisali i gutali zalogaj za zalogajom, a izrazi lica mijenjali su im se od znatiželje preko oduševljenja do gađenja. Izgledali su kao nijemi film u kojem glumci jedu za stolom. Okrenula sam se i promotrila gomilu, zagledavajući se u sva ta lica prepuna nade koja su mi izgledala poput suncokreta okrenutih k suncu. I ja sam jedna od njih, shvatila sam. Bila sam se toliko usredotočila na to da porazim Jane White da sam zaboravila koliko želim pobijediti. Željela sam pobjedu za “Slatki javor” i njegovu dugu tradiciju. Željela sam pobjedu za Margaret, koja zaslužuje i zadnju mrvicu divljenja i ponosa koje predstavlja plava vrpca, bez obzira je li sama ispekla pite ili nije. Željela sam i pobjedu zbog sebe jer mi je Margaret postala kao članica obitelji. Nadala sam se da ću imati priliku još godinama nastavljati tradiciju obitelji Hurley te je jednoga dana predati svojoj kćeri. “Naša pita je sljedeća na redu”, prošaptala je Margaret i koščatom me šakom snažno zgrabila za podlakticu. “Margaret, moram vam nešto reći.” “Ne sada, Olivia”, rekla je izvijajući vrat prema naprijed. Prekrila sam njezinu ruku svojom i stegnula je. “Želim ostati ovdje. I mislim da biste i vi trebali.” “Gospođice Rawlings, evo naše pite.” Margaret je pokazala prema kuhinji. Melissa je iznijela cijelu pitu na stol. Izgledala je jednako dobro kao što sam je se i sjećala. Negdje oko pite broj četrdeset i šest malo sam se zabrinula zbog boje, ali sada, kada sam je ponovno ugledala, bila sam zadovoljna. Pita je bila zlatnosmeđa s blagim sjajem zbog premaza od razvodnjenog bjelanjka. Rubovi savršeno sastavljeni. Nije bilo vidljivog prelijevanja nadjeva. Jedar, jednolik oblik. Suci su se ozbiljnih lica nadvili nad kartice za ocjenjivanje. “Nemojte prodati pansion”, šapnula sam Margaret na uho. “Gledaj”, rekla je Dotty. Melissa je zarezala pitu nožem. “Mogu vam pomoći”, rekla sam Margaret. “To je to”, rekla je ona. “Sad su svi dobili po krišku.” Nagnula sam se prema naprijed. “Nadjev izgleda dobro i ima ga dosta.” Margaret se nagnula prema meni i prsti su joj se zarili malo dublje u moju ruku. “I nije se spustio. Doseže sve do gornje kore.” Uhvatila sam i Dotty za ruku. Svi su članovi žirija zagrizli pitu. Muškarac se naslonio u stolcu i zatvorio oči, polako žvačući. 239


Jedva sam se suzdržala da ne skočim u vis i podviknem: “To!” Žena u majici s natpisom otkidala je sićušne zalogaje,i upisivala brojke na karticu, a crvenokosa je krišku pite prvo rastavila na sastavne dijelove, a tek je onda kušala. Izgledalo mi je kao da vrlo promišljeno ispunjava karticu. Kada je Melissa došla do nje i htjela uzeti tanjur, uhvatila ju je za zglavak i nešto joj rekla. “Što se događa?” Margaret mi nije odgovorila. Potpuno se ustedotočila na sutkinju, koja je ponovno uzela vilicu u ruku. Otkinula je još jedan zalogaj pa ga prinijela nosu, omirisala ga, a tek ga onda ubacila u usta. Margaret, Dotty i ja još smo se više nagnule prema naprijed. Sutkinja je uzela olovku i u nekoliko dugih, okomitih poteza izbrisala sve brojke koje je dotad upisala. Zatim je polako i promišljeno stala upisivati svaku ocjenu. Kroz gomilu za našim leđima prostrujao je žamor nalik ugađanju stotina violina. Bacila sam pogled prema Margaret. “To je dobar znak, zar ne?” upitala sam ustajući i šakom si masirajući donji dio leđa. “Vidjet ćemo”, odvratila je Margaret, ali izgledala mi je zadovoljno. “Moram na zahod.” Zaobišla sam Dotty i uputila se niz prolaz. “Propustit ćeš sljedeću pitu”, rekla je Margaret. Prava je istina bila da mi je bio potreban odmor od tolike napetosti. “Budete mi ispričali. Odmah se vraćam.” * Kada je ispražnjen i posljednji tanjur, članovi žirija su ustali i međusobno se tukovali. Melissa je otvorila staklena vrata i izašla. “Uh, ovo je bogme potrajalo”, sa simpatijama je rekla okupljenoj gomili. “Bit će nam potrebno podosta vremena da zbrojimo sve rezultate, ali dodjela nagrada održat će se na vrijeme. Vidimo se uz veliku pozornicu u pet sati, a sada odite nešto pojesti i uživajte u sajmu.” Cijela je dvorana naizgled istodobno ustala sa stolaca te zazujala kao ljetna košnica. “Ručak?” upitala je Dotty. “Prenervozna sam da bih jela”, rekla sam. Pridružio nam se i Alfred, koji je do tog trenutka stajao u stražnjem dijelu dvorane. “Samo bih sladoled s javorovim sirupom”, rekla sam. “Jela si pitu za doručak.” “I sada bi sladoled za ručak. Možda bismo poslije natjecanja mogli svratiti do 240


zalogajnice na tortu.” “Slažem se s Margaret”, rekla je Dotty. “Molim te, nahrani mi unuče kakvim povrćem.” “Pobrinut ću se da pojede nešto zdravo”, rekao je Alfred. “U redu. Ali poslije ručka jedem sladoled.” “Čuvaj se”, rekla mi je Margaret. Pogledala sam je uzdignutih obrva. “Gužva je. A ti baš nisi jako spretna zadnjih nekoliko dana.” Sjetila sam se vreće brašna koju sam neko jutro prosula po podu. “Ma, bit ću ja dobro. Samo želim ići pomaziti praščiće.” “Ne zaboravi dezinficirati ruke nakon toga.” Margaret se u zadnje vrijeme pretvorila u glavnu čuvaricu moje bebe, što bi možda bilo slatko da stalno nije imala potrebu štititi moje dijete od mene. “I vrati se do četiri i trideset. Sačuvat ću ti mjesto. Pokušaj se previše ne izgužvati. Ako pobijediš, predstavljat ćeš pansion.” Zakolutala sam očima i pogledala kartu sajma. “Da, šefice.” “Hoćeš da svratimo do štale s kozama?” upitao me Alfred. “Može, super”, odvratila sam i uhvatila ga pod ruku. * Sunce je ugrijalo popločeni put koji je vijugao sajmištem, a zrakom se širio miris kokica i kandiranih jabuka. Svuda su se vrzmala dječica koja su ljepljivim prstima privijala plišane pande koje su osvojili na raznim igrama. Kada bi primijetile moj nabrekli trbuh, sve bi nam se majke veselo nasmiješile. Dopustila sam si predstavu u kojoj sam se pretvarala da mi je Alfred suprug i da je dijete u mojem trbuhu samo još jedan korak u našem pomno isplaniranom životu. U središtu kokošinjca, među brojnim naslaganim kavezima, stajao je inkubator sa staklenom kupolom. U njemu su se legli pilići. Prišla sam mu i prislonila obraz uz staklo. Svakih bi se nekoliko minuta jedno jaje pomaklo i kroz ljusku bi provirio kljunić. Potom bi se povukao, umoran od kljucanja. “Ponekad mi se čini da bi bilo bolje kad bi i moja beba ovako došla na svijet.” “Tako da mora kljucati kroz ljusku?” upitao je Alfred. “Ne”, nasmijala sam se, “nego izvan mene. Onda bih to mogla promatrati bez imalo boli.” 241


“Jesi li se ti to počela zabrinjavati, Livvy?” nježno me upitao Alfred. Naslonila sam se na njega. “Malo. Ponekad, na primjer, kad se probudim s grčevima u nogama ili kada me bole leđa, neki mi glas u glavi kaže: ne znaš ti još što znači bol.” “Ali većina majki zaboravi na tu bol kada se beba rodi.” “Ja sigurno neću. Užasno sam osjedjiva na bol. Planiram joj to zamjerati do kraja života.” Izašli smo iz kokošinjca i pronašli prodavaonicu sladoleda od javorova sirupa. Kupila sam dva korneta i jedan dala Alfredu. Mladi nam je par prepustio mjesto na klupi u hladu - brzo sam naučila da je to jedna od povlastica trudnoće - pa smo sjeli i sretno uživali u svojoj poslastici. “Jesi li još možda razmišljala o mojoj ponudi, Livvy?” upitao me Alfred, kao da me pita treba li naručiti još limuna za kuhinju u pansionu. Zacrvenjela sam se i duboko udahnula. “Nisam još razgovarala s Martinom o djetetu.” Nazvao me nekoliko puta, ostavljajući mi panične poruke iz raznih dijelova Europe. “A mislim da bih zbilja morala prvo razgovarati s njim.” “Ako se zbog tebe ne vrati, Martin je idiot.” “Istina.” Nasmiješila sam mu se. “Ali vidiš, sve je tako zbrkano. Bolje ti je ne miješati se.” Ubrusom sam mu obrisala sladoled s brade. “Ali bez brige, nećeš me se tako lako riješiti. Odlučila sam ostati.” Bilo je divno to izreći naglas. S plavom ili s crvenom vrpcom, s Martinom ili bez Martina, Guthrie mi je postao ono što sam oduvijek tražila: dom. “A što ćeš u vezi s pansionom?” “Imam nešto ušteđevine od posla s kuharicom, ali moram početi s nazivanjem ljudi čim pansion promijeni vlasnika. Bit će mi potreban stalan prihod, posebice nakon što rodim. A ne mogu se zamisliti kao zaposlenicu rođaka Jane White.” Alfred se nagnuo i poljubio me u tjeme. “No, pa to je dobra vijest. Ovdje ti je i mjesto.” Potom se nasmiješio. “Osim toga, imat ću više prilike da slomim tvoj otpor.” Nasmijala sam se i pokušala ustati, ali nije mi uspjelo. Alfred je ustao i pomogao mi. “Moram se vratiti i početi s pripremama za večeru. A što se natjecanja tiče, razvalila si. Praktički je nemoguće da ne pobijediš.” Zahvalno sam ga stisnula za ruku i zatim gledala za njim dok je nestajao u gomili. Neko sam vrijeme lunjala po luna-parku i promatrala obitelji s djecom. Jedan je otac tješio djevojčicu rumenih obraza koja je plakala na konjiću usred vrtuljka, a dva 242


su se dječaka - očito braća međusobno zadirkivala nastojeći bejzbolskom lopticom pogoditi staklene boce poredane na polici. Jedan je veoma mladi par - praktički još tinejdžeri - hodao držeći se za ruke, a djevojka je u nosiljci na prsima nosila novorođenče. Prošle su se godine u ovo doba vjerojatno ljubili na vrtuljku, pomislila sam. Pokušala sam zamisliti i sebe prošloga ljeta - čitavo sam odradila u vreloj kuhinji kluba Emerson. Sada mi se to činilo kao neki drugi život. Dijete mi je u trbuhu izvelo omanji salto. “Svašta se može dogoditi u godinu dana”, rekla sam i protrljala mjesto na trbuhu na kojem mi se činilo da mi je najbliže. “Svašta nas može iznenaditi, a ja ću se pobrinuti da budeš spremna na iznenađenja.” Slijedila sam grupu tinejdžera - mršavih dječaka masne kose s bejzbolskim kapama i plavim majicama koje su kupili na rock-koncertima. I oni su, kao i ja, išli prema velikoj areni u kojoj se održavala dodjela nagrada. Dok sam se probijala prema stolicama uz pozornicu, učinilo mi se da sam čula kako je netko zazvao: “Olivia!” Okrenula sam se i zagledala u gomilu koja se okupila iza natjecatelja. Sarah mi je mahala, pozivajući me da joj se pridružim. “Hej”, doviknula sam joj, probijajući se prema prvom redu, sigurna da me tamo čeka Margaret. “Sretno!” viknula je Sarah i ja sam joj se široko nasmiješila. Zatim me netko uhvatio rukom za rame. Okrenula sam se i odmah utonula u medvjeđi zagrljaj Toma Carrigana. Ostatak je Beaglesa stajao iza njega. “Sviramo na glavnoj pozornici nakon natjecanja u sudaranju automobilima”, rekao je. “Hoćeš li svirati s nama?” “Znaš moje mišljenje o Eaglesima, Tome”, nasmijala sam mu se u rame. Na pozornicu je u tom trenutku stigla Melissa i uzela mikrofon sa stalka. “Pozdrav svima.” “Moram poći jer će me Margaret inače ubiti”, rekla sam Tomu. “Idi, idi”, potapšao me po ruci. “Idi prije nego što se iznervira.” Prošla sam pokraj Dotty koja je sjedila u drugom redu, odmah iza natjecatelja, a oko nje su sjedile barem dvije generacije McCrackena. Poslala mi je poljubac. Melissa je namjestila lentu. Bila joj je ovo zadnja službena dužnost u svojstvu najljepše udane žene okruga Coventry prije nego što preda tijaru ovogodišnjoj pobjednici. “Kao što mnogi od vas već znaju, ove ste godine oborili rekord s brojem prijava na godišnje natjecanje u pečenju pita Sajma okruga Coventry. Svima zahvaljujem na prijavi.” Probijala sam se kroz prvi red, pažljivo opkoračujući torbe i stopala drugih 243


natjecatelja, šapćući usput isprike i pokazujući na svoj golem trbuh kada bi mi netko dobacio prijekorni pogled. “Radiš li ti ovakve stvari namjerno?” prosiktala je Margaret kada sam se uvukla u stolac do njezina. “Naravno. Uz ovakva uzbuđenja ostaješ mlad”, došapnula sam joj. Pogledala sam članove žirija koji su sjedili iza Melisse. Nisu izgledali oduševljeni rekordnim brojem prijava. Žena konjskog lica čak mi je izgledala pomalo zelena u licu. “Pite su se ocjenjivale po sljedećim kriterijima: izgled, kora, okus i nadjev.” Munula sam Margaret laktom u rebra. “Naša pita ima sve”, otpjevušila sam. “Psssst.” Netko je opet zazvao: “Olivia”. Pogledom sam prešla po gomili, ali i dalje nisam uspijevala otkriti tko. Hannah i Jonathan stajali su sa strane s dvije identične nosiljke za bebu. “Uspjeli ste doći!” viknula sam i mahnula Hanni. Ona je podigla ručicu uspavanog djeteta i mahnula mi njome. “Gospođice Rawlings”, prosiktala je Margaret. “No da više ne odugovlačimo...” Melissa je podigla bijelu vrpcu i omotnicu sa stolića koji je stajao uz nju. “Treće mjesto osvaja kandidatkinja koja se ove godine prvi put natjecala...” Margaret me zgrabila za ruku i čvrsto je stegnula. “... Ashley Laferrier, kojoj je samo trinaest godina! Čestitamo, Ashley! Dođi na pozornicu!” Mršava tinejdžerica tanke smeđe kose do pojasa uspela se uz stube. Ashley je zurila u gomilu i izgledala je kao da uopće ne može pojmiti što joj se događa. “ Olivia!” Ustala sam i okrenula se. Margaret me zgrabila za zapešće. “Sjedni!” Stuštila sam se natrag na stolac. Išla mi je na živce. “A sada - crvena vrpca. Članovi žirija poručuju da je bilo veoma teško odabrati bolju pitu između one koja je osvojila prvo i one koja je osvojila drugo mjesto. Rezultati su bili jednaki pa su na kraju odlučili osobni ukusi samih sudaca. Obje se kandidatkinje mogu ponositi svojim pitama.” Melissa se nasmiješila kao da se ispričava. Znala je da drugoplasirana neće biti ponosna. “No dobro. Našu vrpcu za drugo mjesto ove godine osvaja... Olivia Rawlings, koja je ispekla pitu za 'Slatki javor'. Dođi na pozornicu, Livvy.” Ukočila sam se na stolcu, a zatim, na svoju veliku sramotu, briznula u plač. 244


“Hajde, dušo”, rekla mi je Margaret. Okrenula sam se prema njoj. “Tako mi je žao. Mislila sam da ćemo pobijediti.” “U redu je. Hajde sada. Odi po svoju vrpcu.” Nesigurno sam ustala na noge, a ustali su i ostali u mojem redu da me propuste, usput me tapšajući po ramenu, ni sami sigurni bi li me tješili ili mi čestitali. Netko me primio za ruku i odveo me na pozornicu. “Dođi, Livvy”, pozvala me Melissa putem mikrofona. “Molim jedan veliki pljesak za gospođicu Rawlings.” Gomila je zapljeskala. Kada sam došla do Melisse, uručila mi je crvenu vrpcu i zatim me snažno zagrlila. Suze su mi se cijedile kao glazura niz prevruću tortu. Polako sam se odgegala po pozornici i stala uz Ashley. “Ma, dajte, pa to je samo natjecanje u pečenju pita”, rekla mi je i pružila mi papirnatu maramicu. “A sada, kao pobjednicu ovogodišnjeg natjecanja, veliko mi je zadovoljstvo predstaviti dugogodišnju članicu naše zajednice, kojoj ova pozornica nije strana...” Glasno sam zastenjala. Ashley se uznemirila. “Što je? Je li nešto s djetetom? Hoćete da nekoga pozovem?” “Margaret Hurley, koja se također natjecala za 'Slatki javor'“ “Molim?” zavapila sam. Gomilom se prolomio urlik oduševljenja i svi su, uključujući natjecatelje i članove žirija, poskočili na noge, glasno zapljeskavši. Margaret je ustala i poravnala suknju, a zatim prstima dodirnula nisku bisera oko vrata. Neki joj je čovjek ponudio da će je otpratiti na pozornicu, ali ona ga je potapšala po ruci i ljubazno odbila. Na pozornicu se uspela sama, visoko uzdignute glave. “Čestitke, Margaret. Lijepo vas je opet vidjeti na ovoj pozornici”, rekla je Melissa, grleći je oko ramena. Predala joj je plavu vrpcu, a zatim upitala: “Želite li nešto reći?” Margaret je nekoliko trenutaka samo mirno stajala, gledajući u plavu vrpcu i provlačeći je među prstima. Gomila je i dalje pljeskala i kliktala. Pogledala je prema publici i blago se naklonila, a zatim iz Melissine ruke uzela ponuđeni mikrofon. “Nisam inače od velikih govorancija, ali htjela bih zahvaliti žiriju. Neću lagati jako mi je drago što opet u rukama držim ovu plavu vrpcu.” Nekoliko se ljudi iz 245


publike zasmijuljilo. “Pečenje pita u mojoj je obitelji već naraštajima tradicija. 'Slatki javor', pak, bio je mjesto proslava za mnoge od vas i meni je bila čas služiti ovoj zajednici.” Zastala je, a zatim pogledala u mene. “Radujem se još dugom nizu godina tijekom kojih ću vam i dalje služiti, i dalje s vama slaviti, a raduje me i što pred sobom vidim novu generaciju slastičara koji će osvajati plave vrpce i nastaviti tradiciju. Hvala vam.” Dogegala sam se do nje niz pozornicu i bacila joj se oko vrata, grleći je onoliko snažno koliko mi je to trbuh dopuštao. I tada, pred svim tim ljudima, Margaret je učinila nešto nevjerojatno. I ona je mene zagrlila. Jednako čvrsto kao i ja nju. “Pa, kada ste je ispekli?” upitala sam. “Rano jutros, prije nego što si ustala. U zadnje vrijeme nešto dulje spavaš.” “A kako?” “Vježbala sam”, odgovorila je, odmičući se, ali me i ptimajući za ruku. Ugrizla sam se za unutarnju stranu obraza. “Zbilja nećete prodati pansion?” Nasmiješila se. “Ne ako mi budeš pomagala.” “Možemo li vas uslikati za novine?” upitao je gradski fotograf. Prebacila sam ruku preko Margaretinih ramena i naslonila glavu o njezinu. Obje smo podigle vrpce na prsa i široko se nasmiješile. “Može li sada jedna samo s vama, gospođo Hurley? I možemo li vam postaviti nekoliko pitanja o tome kako je ponovno osvojiti pobjedničku vrpcu?” Stari prijatelji i čestitati sjatili su se na pozornicu. Stajala sam sa strane i gledala kako se svi rukuju s Margaret i tapšaju je po ramenu. Ona je pak stajala - visoka, uspravna i elegantna kao uvijek, ali nije mogla sakriti radost u očima. Izašla sam iz gomile koja ju je okruživala iprišla rubu pozornice. “Huraaaaa! Živjela Margaret!” viknula sam s najgornje stube. Margaret me pogledala, nasmiješila se, podigla vrpcu i malo njome mahnula. Poslala sam joj poljubac. “Olivia”, opet je netko rekao, ovaj put iza mojih leđa, dolje, pod pozornicom. Okrenula sam se i pogledala. Na dnu stuba stajao je Martin McCracken. To je dakle taj osjećaj, pomislila sam dok su mi pluća otkazivala zato da naprave mjesta za sve veće srce, taj osjećaj kada se nekome predaš. “Bok.” Martin je ispružio ruku i pomogao mi da siđem niz stube, a zatim me čvrsto zagrlio. 246


“Livvy moja”, rekao je, naslanjajući mi obraz na tjeme. “Nego... mislim, stvatno... govorna pošta?”, upitao me kroz kosu, ruku mi nježno položivši na trbuh. “Nisam ti htjela reći”, rekla sam mu pod pazuhom, zarivši u njega nos. Mirisao je poput staroga jastuka na kojemu spavam svake noći. Mirisao je moje, samo moje. “Nisam ti htjela reći i sve ti upropastiti.” Beba se kratko ritnula. “Livvy, znao sam gdje mi je mjesto prije nego što su mi udarili prvi pečat u putovnicu.” Izvukla sam glavu iz njegova pazuha i pogledala ga. Nasmiješio mi se. Ne jednom stranom usnice, ne nestašno, nego osmijehom za plavu vrpcu. Osmijehom kojim je otkrio sve zube. Zapleo je prste u moju kosu, nagnuo mi glavu unatrag i poljubio me. “Hajde, Livvy”, šapnuo mi je na uho. “Idemo kući.” Nikada nisam čula ljepše riječi.

247


Dvadeseto poglavlje

Srpanj, godinu dana poslije Otisnula sam se stopalima od poda i zaljuljala unatrag u stolici, nadajući se da će blago ljuljuškanje umiriti nemirno dijete u mojoj utrobi. Nije mi uspjelo. “Postavi valjak nasred tijesta i onda valjaj prema van”, rekla sam. “Nikada naprijed-natrag.” “Tako se razvija gluten pa korica postane pretvrda”, dodala je Margaret sa stolice slijeva. Sarah je utisnula drveni valjak u tijesto i zavaljala ga od sebe, zatim ga vratila u središte i ponovno zavaljala. “Savršeno. Sada samo zakreni tijesto za jednu četvrtinu.” S moje je desne strane Dotty tiho hrkala na stolici. Margaret je ustala da ocijeni ono što je Sarah dotad učinila. “Moraš ispod posipati dovoljno brašna da se tijesto ne lijepi. Ali ne previše.” Sarah me pogledala preko stola i podigla obrve pa nesigurno posula malo brašna po stolu. “E, da, to je to”, rekla je Margaret pa se okrenula prema štednjaku i pristavila čajnik. Sarah se namjeravala prijaviti na natjecanje u pečenju pita od jabuka na ovogodišnjem Sajmu okruga Coventry. I Margaret i ja smo se prijavljivale te vrlo ozbiljno maštale o tome da “Slatki javor” osvoji sve tri vrpce. “Bila bi nam to izvrsna reklama”, tvrdila je Margaret. Reklama nam, doduše, nije bila potrebna. Associated Press je nekako prenio priču koju su objavile lokalne novine pa su je objavile i neke veće novine. Do trenutka kada je izašao članak u časopisu Hrana i vino, Margaret i “Slatki javor” bili su hit na Facebooku i Twitteru. Margaret je sve 248


intervjue koji su uslijedili odradila sa stilom, ni jedan jedini put ne spomenuvši Jane White, ma koliko se puta morala ugristi za jezik. Prilično sam sigurna da me zbog toga svaki put kada bi dolazio kakav novinar odjednom slala na obavljanje jako važnih poslova. Salty je njuškom odgurnuo vrata i ušao u kuhinju, a za njim je dopuzala Maggie, koja je uvijek bila negdje u njegovoj blizini. Za njom je ušao njezin otac. Martin se sagnuo i podigao je na ruke, a ona je zacičala od radosti. Stao je iza mojeg stolca i poljubio me u tjeme te mi položio Maggie u krilo. “Malo se smiri, Mags. Nemoj ozlijediti maloga bracu.” Maggie je naslonila glavu na moj trbuh, koji je tek počeo rasti. “Hej”, pozdravila sam Martina, gledajući unatrag i prema gore u njegovo naopako okrenuto lice. Još se malo nagnuo i poljubio me u usta. “Hej”, odvratio mi je s jednom rukom na mojoj, a s drugom na Maggieinoj glavi. “Idem kući. Hoćeš da je uzmem sa sobom?” Margaret je na to ustala, ispružila ruke i premjestila Maggie iz mojega krila u svoje. “Mi ćemo je čuvati”, rekla je. Martin i ja smo se nakon prošlogodišnjeg sajma uselili k Dotty, i to na njezino inzistiranje. Ponašala se kao da smo time njoj učinili uslugu, iako ništa nije bilo dalje od istine. Dotty me, naime, naučila kako se brinuti za novorođenče, što je - barem po mojem mišljenju - na kraju ispalo mnogo teže od poroda, a osim toga, zahvaljujući njoj nisam bila sama dok je Martin dovršavao američki dio turneje s bendom. Margaret nam je skoro svake večeri dolazila na večeru, a često bi dolutao i pokoji član proširenog klana McCrackenovih. Martin i ja i dalje smo se znali skrivati u šećernoj kolibi, ondje tražeći privatnost jer inače nismo imali suviše vremena nasamo. Tako se i dogodio Henry Junior, koji se trebao roditi za Božić. “Livvy, a što ako mi se tijesto podere?” Zaljuljala sam se i ustala sa stolca, premjestivši se na Tomovo mjesto i naslonivši stopalo na “Nancy Drew i skriveno stubište”. “U redu je, možeš ga pokrpati, pogotovo ako je riječ o donjoj kori. Samo ga sljedeći put nemoj tako tanko razvaljati.” Sarah je pažljivo savila tijesto na četvrtine i utisnula ga u kalup za pitu. Bila je talentirana, pečenje kolača izvrsno joj je išlo. Nakon dvostruke pobjede na prošlogodišnjem sajmu, Margaret i ja razgovarale smo o tome kamo bismo izložile naše dvije vrpce kada me Margaret odjednom upitala želim li udio u vlasništvu “Slatkoga javora”. Pristala sam bez oklijevanja, ispunjena radošću zbog toga što će mi sada cijela obitelj - Margaret, McCrackenovi,.Alfred i Sarah - biti pri ruci. 249


Margaret me podučila knjigovodstvu, ali sam i dalje pekla gotovo sve kolače. Osim pita, naravno, to je preuzela ona. Njezinu pitu od jabuka nismo nikako smjeli skinuti s jelovnika. Točno u trenutku kada je Sarah zatvorila vrata pećnice za pitom, Salty je duboko zalajao na stražnja vrata. “Morala bih poći kući”, rekla sam. “Njega treba prošetati, a ona će se uskoro probuditi.” Maggie je spavala na Margaretinim prsima. Ispružila sam ruke da je podignem. Margaret je pogledala Dotty. “Zašto ne prošećeš s njim pješice do kuće? Ja ću je dovesti kada se obje probude.” “Hvala ti, hvala ti, hvala ti”, tiho sam otpjevušila te poljubila Margaret i njezinu malu imenjakinju u obraz. Zajedno sam sa Saltyjem istrčala kroz stražnja vrata u voćnjak. S grana su visjeli zreli plodovi i oko njih su se pčele lijeno rojile pod toplim, kasnoposlijepodnevnim suncem. Salty je pojurio kada je spazio šećernu kuću, na trijemu me sačekavši da ga dostignem, a zatim me slijedio među javore visoko podignuta repa. Nekoliko je listova požutjelo, ali krošnje su se i dalje uglavnom zelenile. Salty je naganjao vjeverice koje su pred njim bježale na drveće. Zrak je u šumi bio nešto svježiji i ugodno mi je hladio kožu. Lagano sam šetkala, uživajući u rijetkim trenucima samoće sa Saltyjem. Godinama sam mislila da ćemo nas dvoje ostati jedina obitelj koju ću ikada imati. Nikada nisam mislila da ću postati supruga i majka, a sada više nisam mogla zamisliti život bez te dvije uloge. Svemu je tome trebalo pridodati da sam postala i vlasnica tvrtke, teta, strina i šogorica. Ono što me, međutim, najviše iznenadilo jest to što sam ponovno postala i kćerka. Margaret i Dotty čuvale su me, pazile, ali i gnjavile i nervirale kao da sam njihova. Znala sam da bi i Henry i moj otac bili zadovoljni takvom situacijom. Gdjegod bili, nadala sam se da su se sreli i da provode dane zajedno svirajući. Popeli smo se navrh brda po utabanom putu. Javori su se prorijedili i zamijenili su ih hrastovi i borovi. Kada smo stigli na čistinu, sjela sam na travu, a Salty je malo grebao po zemlji, okrenuo se tri puta, zatim uz uzdah sjeo do mene. Po sve tamnijem plavom nebu plovili su pahuljasti oblaci. Pod nama se prostirala sada mi dobro poznata farma, bijela kuća, golem crveni štagalj u kojem se skriva jabukovača i čupavi povrtnjak koji smo Martin, Dotty i ja zasadili u proljeće. “Hajdemo, Salt”, rekla sam. Skočio je i protrčao pokraj mene. Gledala sam za njim kako razuzdano juri prema kući, kako proteže duge noge, kako mu uši klepeću i kako ponosno diže nos u zrak. I ja sam pošla kuda i on - preko zelene trave, a zatim na polje s visokim 250


usjevima spremnima za žetvu. Pita od jabuka s kojom je Margaret osvojila prvu nagradu na sajmu Tijesto za pitu s dvostrukom korom Sastojci: 400 grama glatkog brašna 1 jušna žlica šećera 1 čajna žličica soli 170 grama maslaca 3 jušne žlice čvrste biljne masti 6 (ili više!) žlica ledene vode Upute: 1.U multipraktiku zajedno izmiješajte brašno, šećer, sol, maslac i biljnu mast dok mješavina ne poprimi zlatnu boju i dobije izgled krupne kukuruzne krupice. 2.Presipajte mješavinu u veliku zdjelu. Dodajte ledenu vodu jednu po jednu žlicu, blago je miješajući prstima. Dodajte vodu u mješavinu sve dok se tijesto ne počne spajati (uvijek dodajem vodu miješajući rukom jer tako lakše zapazim trenutak u kojem se počne povezivati). Ako niste sigurni, pokušajte stisnuti malo tijesta u ruci. Ako se spoji u grudu, spremno je. 3.Zamijesite tijesto u kuglu, podijelite je na dva dijela, a zatim oba dijela spljoštite u krugove. Zamotajte ih u prozirnu foliju i ostavite u hladnjaku najmanje sat vremena. 4.Razvaljajte oba komada tijesta za pitu. Dva su glavna trika pri valjanju tijesta za pitu. Prvo, morate paziti da ga ne posipate s previše brašna pri valjanju. Ako se lijepi za površinu po kojoj valjate, možete dodati još malo, ali dodate li previše, nećete to više moći oduzeti. Drugo je pravilo to da nikada ne valjate tijesto “naprijed-natrag”, nego od sredine prema kraju samo prema naprijed. Na taj način nećete previše razraditi gluten i tijesto neće postati pretvrdo. Jednim krugom od tijesta obložite kalup za pečenje pite promjera 23 centimetra. Drugi razvaljani krug stavite na papir za pečenje pa oba kruga opet stavite u hladnjak. A sada nadjev! Sastojci: 30 grama maslaca 251


1,8 kg jabuka - oljuštenih, s izvađenom jezgrom i narezanih na kriške u obliku polukruga i debljine oko 0,5 cm (dobro je pomiješati dvije vrste slađih jabuka, ali ubaciti jednu ili dvije kiselije radi jačeg ukusa) 150 grama šećera 2 jušne žlice gustina 1 čajna žličica cimeta 1/2 čajne žličice svježe naribanog muškatnog oraščića 1 bjelanjak za dno kore Upute: 1.Zagrijte pećnicu na 200° C. Svakako se pobrinite da bude dovoljno mjesta za visoku pitu - možda ćete morati ukloniti rešetku iz pećnice. 2.Izvadite krugove tijesta iz hladnjaka i ostavite ih sa strane. 3.U velikoj tavi rastopite maslac i kada maslac počne cvrčati, na njega bacite očišćene i narezane jabuke te ih dobro promiješajte tako da sve budu pokrivene maslacem. Pirjajte ih tako desetak minuta na srednje jakoj vatri i povremeno ih miješajte. Ako nemate dovoljno veliku tavu, možete ovaj korak obaviti u dva navrata. 4.Izvadite jabuke iz tave (ali ne i tekućinu koju su pustile) te ih stavite u veću zdjelu. Pospite ih šećerom, gustinom, cimetom i muškatnim oraščićem pa ih dobro promiješajte. Ostavite ih sa strane da malo odstoje. 5.Malo istucite bjelanjak pa ga pomoću četke namažite na donju koru. Potom stavite pirjane jabuke na donju koru, a zatim je prekrijte drugim razvaljanim krugom tijesta. Obrežite kore i prstima ih spojite. Pomoću palca i kažiprsta možete spojene rubove oblikovati u lijep uzorak, ali ne morate. Na gornjoj kori nožem zarežite nekoliko otvora za zrak. Ja osobno volim ostaviti kore onakve kakve jesu, ali gornju koru možete premazati bjelanjkom (ako želite da bude sjajna) ili mlijekom (ako želite da bude smeđa i mekana). 6.Smanjite temperaturu pećnice na 190° C. Postavite papir za pečenje u pećnicu, pa na njega kalup s pitom. Pecite sve dok kora ne postane boje starog zlata i dok nadjev ne počne ključati - oko 50-60 minuta. 7.Potpuno ohladite prije posluživanja.

252


Zahvale

S velikom bih ljubavlju željela zahvaliti sljedećim osobama bez kojih ova knjiga ne bi bila moguća: Svojoj superherojskoj agentici, Alexandri Machinist, uz koju se čitav postupak prodaje knjige i sve što slijedi nakon toga čini lakim. Iznimno sam zahvalna na suradnji s njom. Svojoj urednici, Pam Dorman, zbog njezina sjajnog, pronicljiva uređivanja i nepokolebljive podrške, kao i zbog toga što mi je prije mnogo godina rekla da joj se ponekad javim. Njezino me početno ohrabrenje potaklo na to da nastavim s pisanjem kroz sve kaotične preinake i tijekom svih onih dana kada su me obuzimale dvojbe. Nisam ni sanjala da će mi upravo ona na kraju biti urednica, ali presretna sam i zahvalna što jest. Svim divnim ljudima u nakladničkoj kući Viking Penguin, koji su sjajno odradili posao predstavljanja ove knjige svijetu, uključujući Briana Tarta, Andreju Schulz, Lindsay Prevette, Kate Stark, Carolyn Coleburn, Jeramie Orton, Seemu Mahanian, Rebeccu Lang, Mary Stone, Roseanne Serra, Hilary Roberts, Jeannette Williams, Triciju Conley te prodajni odjel Penguin Random Housea. Svojim učiteljima pisanja, među kojima se ističu J. G. Hayes - razlog zbog kojeg sam počela - i Michelle Hoover - koja mi je pomogla da završim. Svima u centru za pisanje Grub Street, koji su obrazovanje iz područja kreativnog pisanja učinili dostupnim svima. Članovima zajednice Novel Incubator, posebice Susan Bernhard, Michele Ferrari, Kelly Ford, Lissi Franz, Marku Guerinu, Cynthiji Johnson, Anjali Mathur, Kelly Robertson, Emily Ross, Patriciji Sollner i Jennie Wood. Od srca vam hvala na neumornom pružanju povratnih informacija i veselom ohrabrivanju. Svojim partnericama na debitantskom plesu: Jennifer S. Brown, Ayi de Leon, Abby Fabiaschi i Heather Young. Hvala vam što ste mi ovu stresnu godinu ispunile 253


zabavom. Zahvaljujem i Kate Racculiji, mentorici i prijateljici, koja mi je dala najbolji savjet u vezi s preinakama: uvedi tatu. Ne mogu ni zamisliti kako bi mi ova godina izgledala bez tvojih divnih savjeta i dobrog raspoloženja. Chrisu O'Connoru - sjajnome piscu, predanom čitatelju, suosnivaču udruženja pisaca i pošiljatelju nadahnutih (i strahovito prostih) SMS-ova - nisam mogla ni poželjeti pametnijeg kritičkog partnera, osobu koja bi me podržavala s više oduševljenja, a ni boljeg prijatelja. Svojoj dragoj prijateljici Andreji Raynor, koja mi je rekla da bih trebala postati spisateljica kada sam joj rekla da odlazim s umjetničke akademije. Kolegicama spisateljicama Margaret Zamos-Monteith i Catherine Elcik zahvaljujem na prijateljstvu i nepokolebljivoj vjeri u ovu knjigu. Obitelji Albritton - Billu, June i Brit - zahvaljujem na ljubavi i podršci. Bridget Collins zahvaljujem na tome što je pekla kolače, Lorraine Lee Hammond zahvaljujem na starinskom bendžu, a Coreyju Raynoru na Vermontu. Zahvaljujem i profesionalnim kuharima Lucu Robertu, Charlieju Bindi i Gregu Everardu što su mi odgovorili na sva pitanja o kuhanju “slanih” jela, što su mi davali slobodne dane tijekom kojih sam mogla pohađati radionice i završavati poslove u roku, a zahvaljujem im i na beskrajnom zadirkivanju. Zahvaljujem svojoj majci, Carol Rizzo i svojim sestrama Lisi Cataldo i Brendi Miller-Holmes, zbog toga što su vjerovale da mogu napisati ovu knjigu i zbog toga što su bile tako sretne kada jesam. Svojem tati, Douglasu Milleru, koji je volio dobre priče o običnim ljudima. Nedostaješ mi i uvijek ću te voljeti. Na kraju, uz mnogo ljubavi i svim srcem zahvaljujem svojoj Elizabeth Albritton - prvoj čitateljici, prvoj urednici, prvoj u svemu.

254


Zabilješke

[←1] Američka autorica romana za djecu i tinejdžere, među najpoznatija djela ubrajaju joj se romani “Deenie”, "Are you there, God? It's me, Margaret" [←2] Slobodan prijevod stihova klasične američke folk pjesme “Wayfaring Stranger” [←3] Slobodan prijevod tradicionalne američke gospelske pjesme “I'l Fly Away”

255

Profile for Vesna Savic

Slatke tajne zivota na selu  

Slatke tajne zivota na selu  

Advertisement