Page 1


Kim Harrington

U njezinim oÄ?ima Kim Harrington Clarity (Clarity #1)

2


JEDAN "Ne želiš me ubiti", rekla sam. "Naravno da ne želim, Clare. Ali moram." Da u tom trenutku već nisam krvarila, dok je soba titrala i okretala se oko mene, vjerojatno bih samu sebe pošteno odalamila. Ni u jednom trenutku to nisam predvidjela. Dopustila sam da mi osjećaji totalno zamagle razum. A sad gledam ravno u cijev pištolja. Nikada nisam mislila da bi stvari mogle ovako završiti, nisam mislila da ću ležati na parketu u svojoj kući, oslonjena na laktove, moleći za goli život. S moje desne strane nalazilo se zgrčeno tijelo mladića za kojeg do maloprije nisam niti slutila koliko mi znači, sve dok nisam vidjela kako ga prostreljuje metak. Ponovno sam pokušala urazumiti ubojicu. Izvući još jednu minutu života. "To zbilja nisi ti", rekla sam, preklinjući. "Ti nisi ubojica." "Prije samo nekoliko tjedana složio bih se s tobom. Ali baš bi ti bolje od svih drugih trebala znati koliko te ljudi mogu iznenaditi. Ljudi mogu napraviti stvari za koje ih nikada nisi smatrala sposobnima. Misliš da nekoga poznaješ, a onda..." Moj je potencijalni ubojica slegnuo ramenima i otkočio pištolj. A zatim se svijet zatamnio.

3


DVA Devet dana prije "Ona je super freak! Super freak! Super freak, o da!" Billy Rawlinson i Frankie Creedon pomolili su glave na drugom kraju 7-Elevena, u prolazu između polica, pjevajući Ricka Jamesa i izvirujući poput prerijskih pasa iza kutija sa žitaricama. Okrenula sam očima i njih dvojica prasnu u kokodakav, iritantan smijeh, kojim se u pravilu smiju jadnici izrazito ograničene inteligencije. Po tome kako su me provocirali pomislili biste da smo u osnovnoj školi. Ali ne, ja sam šesnaestogodišnjakinja koja nakon ovog ljeta kreće u treći razred srednje škole. Billy i Frankie završili su srednju prije mjesec dana, što, nažalost, nije značilo da sam ih se riješila. Proganjaju me još od vrtića, pri čemu nisu bitno proširili repertoar. Već su mi desecima puta odgudili svoj SUPER FREAK standard. Nisam im htjela dati gusta. Ignorirala sam ih i posvetila se plaćanju na blagajni. Na moju i njihovu nesreću, slijedili su me. "Što to kupuješ, Clare?" pitao je Billy. "Svijeće? Kristale?" Zapravo se radilo o pola litre dijetalne Coca-Cole i paketiću zašećerenih krafni. Doručak šampiona. Uporno sam im držala okrenuta leđa i šutjela, istodobno iskopavajući iz kratkih hlača novčanicu od deset dolara. Nijemo sam je pružila blagajniku. "Hej", Frankiejev nazalni glas usrdno mi se obratio. "Tebi govorimo, frikušo." Zabio je prst u moju lopaticu. To mu je bila ozbiljna pogreška. Mogu prečuti povremene glupe komentare. Ali guranje?To pak ne. Podigla sam lakat i lansirala ga ravno u Frankiejev trbuh. Čulo se uuumf i dečko se presavio od boli. Tek tad sam se okrenula, s najslađim mogućim osmijehom. "O ne. Nije ti valjda trbuh zapeo za moj lakat dok sam pospremala sitniš u hlače? Oprosti, Frankie. Trebao bi naučiti da ne stojiš tako blizu ljudima." Frankie je davao sve od sebe da ne povrati, no zato je Billy suzio oči i dobacio mi: "Ovo ćeš zažaliti." Uzela sam vrećicu sa stvarima i napustila dućan visoko uzdignute glave. Ovo sigurno nije ni prvi ni posljednji put da sam se našla u ovakvoj nevolji. Na svom školskom ormariću našla sam ne jednom našarano "666". Po tome koliko 4


su me često po hodnicima nazivali frikušom, pomislili biste da mi je to pravo ime. Smijuljenja, došaptavanja i pokazivanja prstom pratila su me od ulaza u školu do razreda nebrojeno mnogo puta. Ništa nisam učinila da zaslužim takav tretman. Suprotno općeprihvaćenom mišljenju, nisam bila vragopoklonica, još manje Sotonin okot. Ali bila sam drugačija. Drugačija očito znači loša. U Eastportu, turističkom gradiću na Cape Codu, živi obitelj trikova. Moja obitelj. Ja sam taktilni medij. Moj brat je također medij, s time da je njegova specijalnost čavrljanje s mrtvima. Moja mama je telepat. Turisti nas obožavaju. Lokalci nas preziru. Moje ime je Clarity "Clare" Fern. Brat mi se zove Periwinkle " Perry" Fern. Što je našim roditeljima bilo na pameti kad su nam davali imena? Očito gdje nabaviti sljedeći trip. Ime moje majke je Starla, iako je Perry pronašao njen rodni list, na kojem je uredno upisana kao Mary. To joj otkriće nije dobro sjelo, a kako su nam vlastiti životi prilično dragi, odlučili smo tu pikanteriju zadržati za sebe. Živimo u velikoj viktorijanskoj kući u prometnom dijelu grada, blizu šetališta. Roditelji su je kupili nakon što su se vjenčali i napustili "spiritističku komunu" u kojoj su oboje odrasli. Divna je to stara kuća, bez stalnih duhova. Prizemljem se koristimo za obiteljski biznis: čitanja. Ne ona na koja ste navikli u knjižarama. Perry me čekao na parkiralištu 7-Elevena. Skliznula sam na suvozačko mjesto i odahnula što mu motor još radi. Inače, riječ je osmogodišnjem crnom Civicu, s više od prijeđenih kilometara. Perry je želio novi auto, ali mama nije na to pristajala sve dok je stari pokazivao znakove života. I tako gaje svakog jutra pokretao nadajući se da će konačno čuti klik-krc-krc-khhh, što se nije događalo jer je mala metalna kutija odbijala umrijeti. Dok je Perry skretao na glavnu cestu, provjerila sam retrovizor da budem sigurna da nas ona dva tupana ne slijede u svom kamionetu. "Jel tu bilo nekih problema?" zapitao je Perry. "Vidio sam da glup i gluplji ulaze u dućan." "Ništa što se ne bi dalo srediti", odgovorila sam, izazvavši Perryjev osmijeh. Nikad ne biste pogodili da smo brat i sestra. Ja imam maminu crvenu kosu, pjegice i sitnu građu, dok je Perry crnokos i blijedog tena, s visinom od preko metar osamdeset. Ima, doduše, iste plave oči kao mama i ja te mali ožiljak na desnoj obrvi

5


koji unosi primjesu misterija u cjelokupni dojam. Opisana kombinacija je prokušani recept za moralno posrnuće gotovo svake cure koja mu se nađe na putu. Perry većinu vremena provodi jureći cure i ugovarajući spojeve. Život u turističkom gradu za njega je upravo idealan. Početkom tjedna stiže nova pošiljka komada, a na kraju tjedna komadi uredno odlaze. Njemu je osamnaest godina i ujesen kreće na faks. Žalim te jadne žene u Bostonu. Mami je jednom pobjeglo da Perry izgleda poput našeg oca, kojeg se inače mi ne sjećamo. Tati već petnaest godina nema ni traga ni glasa. Prisiliti mamu da nam o tome kaže nešto više zahtijevalo bi da je povrgnemo torturi, pa je zato radije puštamo na miru. Perry i ja uvjereni smo da nas je dobri stari tata jednostavno napustio, ali da ga mama još uvijek previše voli da bi ga kritizirala, pa zato radije šuti. Perry je uključio žmigavac i skrenuo u sporednu ulicu, spretno izbjegavajući krkljanac na Cesti 28. Ljetni promet prilično je gust kroz Hyannis i Yarmouh, ali to se uopće ne može usporediti s Eastportom, i to prvenstveno zbog Ulice Rigsdale. Nazvana po prvim doseljenicima (ako na Capeu nešto volimo, onda su to naši cijenjeni preci), Rigsdale teče usporedo s Cestom 28 i ima podjednak broj dućana, restorana i motela. Skrenuli smo desno na Ulicu brijestova, zatim brzo lijevo i uplovili u Rigsdale. Tamo smo se, naravno, zaustavili. Gužva. Uzdahnula sam i pogledala na sat. Devet pedeset pet. Otvaramo u deset, a kako je ovo vikend uoči Dana nezavisnosti, imamo rezervirane sve termine tijekom jutra, kao i par najava da će nam mušterije svraćati i lijekom popodneva. Nisam trebala tražiti od Perryja da me odvede do dućana po moje voljene krafne. Mama će se stvarno naljutiti na mene. Za osobu koja se voli predstavljati kao slobodoumni hipik, postaje začuđujuće psihotična kad joj netko kasni. Ni sljedeće dvije minute nismo se pomaknuli ni milimetar. Perry je uzdahnuo. "Što se tamo događa?" Spustila sam prozor i gurnula glavu van kao da sam pas. Pedesetak metara dalje uopće nije bilo automobila. Što se događa? Prometna nesreća? Uvukla sam glavu unutra da me vanjska vlaga ne uguši i uključila klima-uređaj. " Pojma nemam", odgovorila sam. Konačno je na cestu ispred nas natraške izašao policijski automobil. Došao je iz motela King's Courtyard, koji se unatoč imenu nije mogao podičiti ni kraljevskom

6


klijentelom ni dvorištem, ali je zato imao kičasto predvorje u tudorskom stilu i sobe koje koštaju samo 79 dolara po noćenju. Patrolno policijsko vozilo prepriječilo nam je put da napravi mjesta za kola hitne pomoći i još tri patrolna automobila. Sad sam već bila jako znatiželjna. Nisam znala da naš grad uopće ima četiri policijska patrolca. Kola hitne pomoći sama po sebi ne bi me toliko zaintrigirala. Srčani udari i predoziranje drogom ovdje se događaju svakog ljeta. Ali ovo je izgledalo malo ozbiljnije. Uzbudljiv događaj? U Eastportu? Nezamislivo! Ali nije bilo vremena da se igram dječje detektivke Nancy Drew. Auti su se konačno pokrenuli, a mi smo službeno kasnili. "Mama će me ubiti", zaključila sam, samo se napola šaleći. "O, da", potvrdio je Perry odsutno, buljeći kroz prozor dok smo prolazili pored motela. Očekivala bih da provali neku šalu da me malo utješi zbog predstojeće katastrofe, ali moj brat je samo upalio radio. Pa i to pomaže. Glasna muzika zaokupila je moje misli i prije nego što sam se snašla bili smo na kolnom prilazu. Naša viktorijanska kuća oličena je u boju koju volim nazivati "sablasna lavanda." Opasana je antiknim vratima od kovanog željeza i ima visoke nadsvođene prozore, zabate, trijem s vitičastim bijelim ukrasima kao na kućici od medenjaka te jedan toranj. Iznad ulaza visi natpis: ČITANJA OBITELJI FERN. Ušla sam u prazan foaje iliti čekaonicu i spustila svoj doručak na pod. Mama je vjerojatno počela čitanje bez nas. Otvorila sam vrata dnevne sobe, ovdje u ulozi sobe za čitanja, duge i uske prostorije s niskim stropom i ukrasnom štukaturom na zidovima. Naši su prozori zastrti gustim crvenim baršunastim zastorima. Jedna velika svijeća nalazi se na sredini stola, dok manje svijeće gore na polici iznad kamina. Mama mi je uputila pogled kao da sam upravo pljunula na pod. "Baš lijepo što ste nam se pridružili", rekla je. "Oprosti što kasnimo." Perry je uletio i dobacio blistav osmijeh. Rukovala sam se s parom u pedesetim godinama koji je sjedio s druge strane našeg dugog stola od mahagonija. Visoka, mršava žena bila je odjevena u žutu ljetnu haljinu i velik slamnati šešir. Njezin muž nosio je turistički smoking: kaki bermude i svilenu bluzu s cvjetnim uzorkom.

7


Umjesto da sjednem pored mame, tako su joj djeca ujedno i pobočnici (njezin omiljeni raspored), sjela sam pored Perryja. Želi li doći do mene, mama će se prvo morati obračunati s njim. Perry me kratko potapšao po ramenu. To mu najbolje ide: smirivanje ljudi i stvaranje osjećaja da će sve biti u redu. Mama je uzdahnula i sklopila ruke. "Zbog ovog prekida trebat će mi minuta da uđem u meditacijsku zonu." Nije njoj trebala nikakva minuta. Nisu joj trebala ni prigušena svjetla, ni upaljene svijeće, ni komorna glazba koja tiho svira u pozadini, a ni ikakve druge gluposti tog tipa. Njezin dar savršeno funkcionira kad god je potrebno: samo ga mora slušati. Ali mušterije očekuju prenemaganje i žele prenemaganje, pa je prenemaganje ono što im serviramo. Dar moje majke najpouzdaniji je od svih naših darova. Ne čuje glasove čitavo vrijeme, srećom, jer bi inače vjerojatno posve prolupala. Ali samo treba usredotočiti energiju na osobu u svojoj blizini i može pročitati njegove ili njezine misli. Problem je jedino u tome što zna što ljudi misle samo u tom trenutku. Ako želiš nešto sakriti, stvar je prilično jednostavna. Mnogo puta kad sam imala probleme u školi i nisam željela o njima razgovarati s mamom, jer zapravo nisam željela da mi mama pročita misli, počela bih razmišljati o odvratnim stvarima, kao što su prljava pepeljara ispunjena cigaretama ili prizori iz mojih omiljenih filmova strave i užasa. I mama bi me zbilja pustila na miru. Mama se nakašljala i otvorila oči. "Gospodine Bingham, vi nam ne vjerujete. Mislite da smo varalice." Gospodin Bingham je kimnuo. "U pravu ste, ali to ništa ne dokazuje. Siguran sam da osamdeset posto ljudi koji prođu kroz ova vrata misle da ste varalice. Posebno muževi koje ovamo dovukli njihove žene. Muškarci su, naime, mnogo... racionalnija stvorenja." Perry me stisnuo za koljeno ispod stola, upozoravajući me da se suzdržim od zarivanja noktiju u lice tog idiota. Mama se obratila idiotovoj ženi. "Gospođo Bingham, vi ste došli s povjerenjem, ali brine vas što ćemo reći. Pitate se što bismo učinili kad bismo saznali da ćete uskoro umrijeti. Pitate se bismo li vam to i rekli." Gospoda Bingham je zinula. "To je upravo ono o čemu sam razmišljala!" Uslijedilo je negodovanje Gospodina Racionalnog. "Dobro pogađate. Ponovno, rekao bih da osamdeset posto ljudi koji ovamo dolaze misle posve iste stvari."

8


Morala sam se oglasiti: "Znate li da se devedeset osam posto statistika izmisli na licu mjesta?" Perry me drmnuo ispod stola. Mama mi je uputila pogled koji bi sledio lomaču."U pravu ste, gospodine Bingham. To jest najčešće pitanje koje nam ljudi postavljaju. Istinu govoreći, ne bismo vam nipošto rekli da ćete umrijeti, jer naš posao nije predviđati budućnost. Mi to ne možemo." "Aha! Znači priznajete!" Gotovo je skočio sa svog stolca od uzbuđenja. Čovjek bi pomislio da mu je upravo pošlo za rukom rascijepiti atom. "Pogrešno ste nas razumjeli, gospodine Bingham", umiješao se Perry, svojim utješnim i dubokim glasom. "Mi nikada nismo rekli da vidimo budućnost. Naša se čitanja time ne bave." "Čime se onda bavite?" upitala je gospođa Bingham. "Nas troje radimo kao čitalački tim", objasnila je mama. "Ja sam telepat, što znači da vam mogu čitati misli. Moja kći je medij koji prima vizije iz predmeta koje dotakne. Moj sin je također medij, kroz kojeg nam se obraćaju duhovi. Ako neki duh želi razgovarati s vama, moj sin će ga čuti, a katkad i vidjeti. Naša čitanja uglavnom su neobveznog karaktera." Gospodin Bingham grohotom se nasmijao. "Ovo će bit' genijalno!" "Biste li mi oboje dali po jedan predmet?" zamolila sam par i ispružila ruke, dlanovima prema gore, na stolu. Službeni naziv moje darovitosti glasi retrokognitivna psihometrija. Provale energije i uspomene ostavljaju trag na predmetima, zbog čega ponekad mogu napipati taj trag i vidjeti, čuti ili osjetiti ih u svom umu. Najgore u vezi s tim talentom jest njegova potpuna nepredvidljivost. Ima trenutaka kad grčevito stišćem neki predmet, moleći za bilo kakav znak, ali ne mogu osjetiti ništa. I premda se uglavnom trebam jako koncentrirati da nešto pročitam, postoje i oni rijetki trenuci kad ne želim nikakvu viziju, ali ona me ipak spopadne. Ne mogu silom aktivirati svoj dar i ne mogu ga obuzdati. Takav je kakav je. Gospođa Bingham skinula je jednu bisernu naušnicu i stavila mi je u lijevu ruku, dok mi je njezin suprug smjestio svoj mobitel u desnu ruku. Sklopila sam ruke i oči fokusirajući se. Odmah su se pojavili bljeskovi, ali trebalo mi je nešto vremena da ih dovedem u red. "Kupili ste te naušnice na nekom veoma posebnom mjestu. Bili ste jako uzbuđeni

9


zbog njih." Zastala sam. "Dućan je bio... u nečem drugom." "Dućan je bio u nečem drugom? Što bi to trebalo značiti?" upitao je muž. "Samo sekundu." Još sam se jače usredotočila, a onda sam shvatila. "Bilo je to putovanje brodom. Kupili ste naušnice u dućanu koji se nalazio na brodu, gdje ste proveli medeni mjesec. One vam mnogo znače." Gospođa Bingham se nasmiješila. "U pravu ste." Zatim je dobacila pogled svom mužu. "Ti se toga čak i ne sjećaš." Čovjek je slegnuo ramenima. "A što je sa mnom? Da pogodim, reći ćete da sam nekoga zvao ovim telefonom." Trudila sam se da me ne izbaci iz takta i da fokusiram energiju na mobilni telefon. Odmah sam nešto vidjela, probovši ga istog trena pogledom. Malo se povukao, izgledajući lagano uplašeno - i to s pravom. Ali nisam smjela otkriti ništa od toga. Mama nas uvijek upozorava da su loše vijesti loše za posao. Važno je usredotočili se na pozitivno. "Otpustili su vas i koristili ste se ovim telefonom za traženje novog posla", rekla sam. "Nedavno ste našli novo zaposlenje i ovaj je odmor način da to proslavite." Gospođa Bingham pljesnula je rukama. On je jedva primjetno kimnuo. Vratila sam im njihove predmete. "A sada bi", rekla je mama, "bilo dobro da imamo trenutak tišine da moj sin procijeni jesu li s ovdje s nama i neki duhovi." Ako mene pitate, Perry je izgubio na paranormalnoj lutriji. Njegova sposobnost bila je jednako tako nedosljedna kao moja i ovisila je o jako puno čimbenika. Morao se fokusirati mnogo jače od mame ili mene i često se potom osjećao sasvim iscrpljeno. Osim toga je neki duh morao biti prisutan, odnosno povezan ili s mjestom na kojem se Perry nalazi ili s osobom koja je s njim u društvu. Bilo je situacija da mušterija dođe bez svite mrtvih koji bi nešto poručili, zbog čega je, naravno, bila razočarana. A tek čitanja u kojima je Perryjev dar zbilja funkcionirao! E, pa u tim je situacijama morao slušati mrtvaca. Moj brat je zatvorio oči i nekoliko puta duboko udahnuo kroz nos. Prsa su mu se podizala i spuštala, ali inače je bio posve miran. Nakon minute, otvorio je oči i rekao: "S nama je Paula." Gospoda Bingham je ciknula: "Mama? Moja majka je ovdje?" "Da, kaže da je vaša mama." Gospodin Bingham zakolutao je očima i prekrižio ruke preko svojih krupnih

10


prsiju. "Dokažite." Perry je nagnuo glavu na jednu stranu. "Hm, u redu. Kaže da joj se nikada niste sviđali i još uvijek joj se ne sviđate." Muškarac je pocrvenio u licu. Njegovu suprugu uhvatilo je hihotanje: "Točno. Mama te nikad nije voljela, dušo, pa znaš da je tako." Perry je nastavio: "Kaže također da joj se jako sviđa vaš šešir i da je podsjeća na šešir koji je baka uvijek nosila." Gospođi Bingham pojavile su se suze u očima. "Zato sam ga i kupila. Kad sam ga ugledala u dućanu, sjetila sam se bake." Lice joj se ozarilo. "Je li baka s tobom?" Perry je slušao, a onda prenio informaciju: "Kaže da je s njom ponekad, ali ne ovog trena." U tom sam trenu začula zvonce koje se oglasi kad nam se prednja vrata otvaraju i zatvaraju, a osoba koja je ušla nije pričekala u hodniku, kao što lijepo piše na natpisu, nego je navalila na vrata dnevne sobe i počela lupati. "Što se događa?" rekla je mama i odjurila do vrata dok joj je crna suknja lepetala oko nogu. Širom je otvorila vrata. "Milly?" Milly je stajala na dovratku u jednoj od svojih haljina a la "Baš sam dotrčala iz prerije" i s čarapama koje su joj se objesile oko mršavih članaka. Milly živi pored nas, u vrlo sličnoj viktorijanki, iako malo manje morbidno ukrašenoj. U prizemlju drži antikvarijat koji u ljetnim mjesecima prilično dobro posluje. Milly je jedna od onih starih dama koje žive od tračeva, a ne hrane. Unatoč tome što je klepetuša bez premca, svi je jako volimo, najviše zbog toga što nas prihvaća takve kakvi jesmo i šalje nam puno mušterija. "Hvala bogu da ste doma! Imam stvarno velike novosti." Milly se provukla pored mame i ušla u dnevnu sobu. "Usred čitanja smo, Milly", rekla sam. "Ovo ne može čekati." Mama je rekla: "Iskreno se nadam se daje pitanje života ili smrti." Milly se nacerila. "O, je." Zatim se počešala po glavi. "Zapravo ne baš o životu i smrti. Samo o smrti." Nisam bila iznenađena. Prvo što Milly ujutro čita su osmrtnice u novinama. '"Ajde, da čujemo", rekao je gospodin Bingham. "Trošite vrijeme koje smo platili. Nadam se da je u pitanju nešto stvarno važno."

11


Milly su se oči raširile. "U motelu King's Courtyard dogodilo se ubojstvo!" Ruka mi je poletjela na prsa. Očekivala sam da nam Milly priopći trač o nekoj stogodišnjoj dami koja je upravo zaspala u snu. Nisam očekivala umorstvo. Ali to bar objašnjava policiju i kola hitne pomoći koje smo prije vidjeli. Srce mi je divlje udaralo pod rukom. Perry se samo zavalio u svoj stolac. Millyina upadica nesumnjivo je prekinula njegovu komunikaciju s majkom gospode Bingham. "Kako znate?" "Ovako, Edu Farmingtonu opet su ukrali jednog od njegovih vrtnih patuljaka, pa je otišao na policiju da to prijavi. Nisu čak htjeli ni razgovarati s njim! Rekli su mu da se vrati sutra jer su sad previše zauzeti. Naravno, on se još malo zadržao da prikupi pokoju informaciju." "To jest da prisluškuje", dobacila sam. "Dobro, to sad nije važno." Milly je zastala da dođe do daha pa nastavila. "Tinejdžerica je pronađena mrtva u svojoj sobi u King's Courtyardu. Ustrijeljena!" Osjetila sam kako mi se nutrina zgrčila. Netko mojih godina. Ubijen. Ovdje. Perry je rukom nervozno protrljao bradu. "Znaju li tko je to učinio i zašto?" "Koliko ja znam, ne. Priča se da joj novčanik ležao na ormariću pokraj kreveta, ali novac nije ni taknut." "Lokalna cura ili turistica?" upitala je mama, zabrinuto namrštivši čelo. "Turistica", tiho je rekla Milly. Perry i ja izmijenili smo poglede. Razmjeri ovog događaja time su mnogo veći. Želudac me već pekao od tjeskobe. "Oh, to jc stvarno užasno", rekla je gospođa Bingham. Gospodin Bingham nam je dobacio: "Hej, društvo, vi biste trebali biti vidoviti. Kako to da niste predvidjeli što će se dogoditi i upozorili tu curu?" Mama je uzdahnula. "Ponovno vam kažem, ne previđamo budućnost." "Točno. Jer ste totalni lažnjaci." E, sad mi je stvarno bilo dosta. Čaša se prelila. Okrenula sam se prema gospođi Bingham. "Poznajete li izvjesnu Jane Sutherland?" Njezinim delikatnim lišćem preleti izraz zbunjenosti. "Da, ona je bila sekretarica mog muža prije no što su ga otpustili. Što je s njom?" "Nisu oni njega otpustili. Najurili su ga. Kompanija ima pravila protiv brijanja sa sekretaricama iako vaš suprug očito nema problema s time da ih prekrši." "Clarity!" zavrištala je mama.

12


Mama me vukla za ruku na jednu stranu, dok je moj brat pokušavao odvući mamu na drugu stranu, što dalje od mene. Gospođa Bingham istrčala je iz kuće u suzama, dok ju je gospodin Bingham slijedio vičući kako smo mi najobičniji lažljivci i varalice. Milly se išuljala na vrhovima prstiju. Naše sljedeće mušterije, jedan mladi par, ušetale su u kuću, otvorenih usta promotrile nastali kaos, okrenule se na peti i išetale iz kuće. Još nije bilo ni jedanaest ujutro. Još nisam ni doručkovala. Ali takav je moj život. Dobro došli u freak show!

13


TRI Otprilike u isto vrijeme kad većina majki sjedne kako bi sa svojom djecom popričala o tome kako nastaju bebe, moja je mama posjela mene i brata za stol i najavila nam skoru preobrazbu u frikove. "Nema garancije da ćete doživjeti taj blagoslov", rekla je trljajući ruke od uzbuđenja. "Ali uzimajući u obzir vaše porijeklo, mislila sam da je kucnuo čas da vam kažem što otprilike možete očekivali." Oba moja roditelja porijeklom su iz maloga grada u Berkshireu u zapadnom Massachusettsu, iz zajednice koja sebe naziva "spiritističkom." Svi u gradu tvrde da imaju neku paranormalnu sposobnost, a najdarovitije obitelji potiče se na križanje kako bi se jačali geni. Neki su brakovi čak dogovoreni. Moji mama i tata su iz "dobrog legla" - što znači da se frikovitost njihovih obitelji može pratiti unatrag nekoliko generacija. Nije bilo načina da predvidimo kako će se moj poremećeni DNK manifestirali. Jedino što se među našim ljudima sigurno znalo jest to da se nadprirodna darovitost javlja u pubertetu. Oduvijek sam znala za mamin dar. Kao prvo, nikad od nje nisam uspijevala ništa sakriti. Kad sam bila mala, mama bi uvijek znala kad joj lažem. Perry, budući da je dvije godine stariji i pametniji, uputio me u neke do svojih trikova blokiranja maminih čitanja prije nego što se uvalim u ozbiljne nevolje. I tako kad nam je mama priopćila da i mi imamo posebne talente, nisam u tome vidjela ništa ekscentrično. Bila je to činjenica, kao i mnoge druge stvari koje nasljedujemo od roditelja. Mama nam je objasnila da je naš dar poput bilo kojeg talenta. Neki se ljudi rađaju s prekrasnim pjevačkim glasom ili iznimnim sportskim sposobnostima, što znači da samo trebaju uvježbati i njegovati svoj talent kako bi on procvjetao. Isto je i s nama. Kad se naša darovitost počela pokazivati, mama nam je pomogla daje prepoznamo, naučimo obuzdavati i koristiti, baš kao što je i njoj pomogla njezina mama. Što je točno Perryjev dar, shvatili smo kad je u dobi od dvanaest godina jednostavno rekao mami da je pozdravlja baka. Kad znaš da je baka mrtva, brzo ti sine u kojem grmu leži zec. Kad mi je bilo jedanaest godina, tijekom roditeljskog sastanka učiteljica je rekla mami da se u posljednje vrijeme nisam u stanju koncentrirati i da se boji da zbog 14


toga ne ostvarujem svoj puni potencijal. Većina majki bi se zabrinula. Moja mama je pala u ekstazu. Vratila se kući i počela me ispitivati, pokušavajući doći do srži problema. Priznala sam joj da u posljednje vrijeme imam nevolja. Stalno sam zapadala u sanjarenja čiji mi sadržaj uopće nije bio jasan. Nisam imala pojma da se tim sanjarenjima počeo manifestirati moj dar. Svoju sam prvu viziju doživjela pred čitavim svojim šestim razredom. Nakon što je Cody Rowe potpuno zaribao lagani zadatak iz matematike na ploči, učiteljica ga je poslala na mjesto i prozvala mene da ga pokušam riješiti. Mrzila sam biti u središtu pozornosti, ali dovukla sam se do ploče, kako mi je bilo naloženo. Drhtavim sam prstima izbrisala Codyjev pogrešan odgovor. Odčepila sam flomaster i shvatila da me pomalo dezorijentira njegov jaki miris, kao i dvadeset pogleda koji mi svrdlaju leđa. Zatvorila sam oči, nadajući se da ću se tako smiriti, a onda sam shvatila da sam posve zaboravila zadani matematički zadatak. Svom snagom sam se pokušavala sjetiti, a onda mi se odgovor objavio sam od sebe. Napisala sam ga na ploču, zatvorenih očiju, a zatim se malo odmaknula da pogledam svojih ruku djelo. Prvo su krenula smijuljenja, a zatim pravi pravcati val smijeha kad me učiteljica poslala natrag na mjesto. Iznova sam ispisala Codyjev pogrešan odgovor. Stvarno zbunjujuće. Matematika mi je uvijek dobro išla. U sigurnosti svoje klupe znala sam točan odgovor, ali nije mi bilo jasno zašto sam na ploču napisala nešto sasvim drugo. Nisam shvaćala da dobiveno "rješenje" nije došlo iz mog uma, nego iz flomastera koji je Cody držao samo nekoliko trenutaka ranije. No otkad mi je mama objasnila moj dar, pomogla mi je da ga kontroliram, odnosno da naučim razlikovati stvarnost i sadašnjost od vizija iz prošlosti. No u ovom trenutku, stojeći u hodniku koji su upravo napustili Binghamovi, željela sam da smo naprosto posve normalna obitelj, s normalnim obiteljskim problemima. Mama se pušila od bijesa. Bila je ljuta na mene jer sam izbrbljala tajnu gospodina Binghama i prekršila pravilo o prešućivanju bilo kakvih loših vijesti. Ja sam pak bila previše uznemirena Millynim izvještajem o umorstvu da bih se mogla dobro braniti. I tako sam trpjela jezikovu juhu sve dok se mama nije okrenula prema Perryju. "Dovukao si se noćas kući poslije ponoći. Čula sam te", rekla je mama uperivši svoj kažiprst u bratova prsa. "Pred tobom je odrasla osoba", rekla sam braneći ga. "Ima osamnaest godina,

15


završio je srednju školu. Može tijekom ljeta doći kući poslije ponoći ako želi." "Ne može ako je sljedećeg dana toliko umoran da se jedva može koncentrirati na posao. Ovo možda jest obiteljski biznis, ali i dalje je posao koji treba pošteno odraditi!" Mama je urlala, unezvjereno mašući rukama. Meni Perry nije izgledao umorno. Mama je to vjerojatno pročitala iz njegovih misli. Ali nisam željela prekinuti njezinu tiradu ukazujući na izvor informacija. "To je neprofesionalno", vikala je. "Oboje ste totalno, ali totalno neprofesionalni." Odjurila je u kuhinju, slučajno zgnječivši vrećicu s hranom koju sam ostavila na podu nadajući se kasnom doručku/ranom ručku. Perry ju je slijedio pa se vratio minutu kasnije, zaokupljen pisanjem SMS-a. Kad je završio, primio me za lakat i odveo do ulaznih vrata. "Dosegli smo krajnju granicu kod mame", rekao je. "Treba joj malo vremena da dođe k sebi." "Ne možemo samo tako otići", rekla sam. "Što će biti sa sljedećim mušterijama?" "Misliš na one ljude koje smo upravo uplašili i otjerali? Mislim da imamo slobodnih sat vremena, zahvaljujući tebi." Zastenjala sam i uronila lice u dlanove. A onda sam mrzovoljno slijedila Perryja u auto. Smjestila sam se na suvozačkom mjestu. Auto se pokrenuo i ubrzo smo bili u gustom prometu. "Kamo ćemo?" upitala sam ga. "Ajmo se naći s Nateom kod Yummyja. Umirem od gladi. Osim toga, dat ćemo mami malo vremena da se ohladi. Pojest ćemo nešto, popričati, tako da mama možda dođe k sebi kad se vratimo na sljedeće čitanje." Kimnula sam, znajući da je u pravu. U tišini smo klizili pored suvenirnica, terena za mini-golf uređenog u gusarskom stilu, kućica obraslih ružama i drvenih kućica tipičnih za Cape, sve dok nismo stigli do restorana. Yummy je otvoren prije nekih trideset godina kao zalogajnica u kojoj se posluživao isključivo doručak. Nakon što su mu dodali veliku dvoranu za ručak, vanjsku terasu i bar, prerastao je u najpopularniji restoran i bar u Eastportu. Turisti su obožavali Yummyjevu gustu juhu od školjki. Domaći su voljeli ponudu na šanku. Djeca su voljela sladoled preliven vrućom čokoladom. A i tinejdžeri su Yummy koristiti kao svoje okupljalište. Bio je to naš Peach Pit, oduzmemo li dizajnersku

16


odjeću i Ferrarije. Eastport je prilično daleko od Beverly Hillsa 90210. Čim smo Perry i ja ušli, odvukli smo se prema separeu iz kojeg nam je mahnuo Nate. Unutrašnje uređenje Yummyja stvarno je dojmljivo. Sa stropa vise vrše. Sidra u kutovima. Ogromne ribe na zidovima. Uokvirene razmetljive fotografije dubokomorskih ulova. I, naravno, jarkoplave Yummyjeve majice na prodaju. Turisti su bili ludi za time. Perry je gurnuo Natea ustrajnu, i ja sam sjela sučelice. "Kako je, Clare?" pitao je Nate. Njegove izrazito svjetlozelene oči zaiskrile su se kad se nasmiješio. "Ide, Nate", rekla sam i kimnula prema jelovniku. "Što izgleda dobro?" Namignuo mi je. "Konobarica." Perry se nasmijao "Blento." Otkad pamtim, Nate Garrick je najbolji prijatelj mog brata. Živi u istoj ulici, a njih su dvojica zajedno prošla sve: fazu Ratova zvijezda, fazu skejtanja, fazu otkrivanja komada. Ali Nate nije bio ženskar poput Perryja. Više je bio intelektualni tip. Pisao je za školske novine i to tako dobro da je ove godine tijekom ljeta zaradio praksu u redakciji lokalnih novina. Najesen se sprema na faks. Studirat će novinarstvo. Natea sam smatrala podjednako svojim i bratovim prijateljem. A otkad sam prekinula s dečkom, još sam više izlazila s tom dvojicom starih kompića. Nisam zapravo imala svojih prijatelja, ali Perry i Nate nikad mi nisu stvarali osjećaj da sam trinaesto prase. Bacila sam pogled na jelovnik iako sam ga dosad već naučila napamet. Yummy je specijaliziran za svježu ribu i plodove mora, koje ja baš ne volim. Da, zamislite, živim na Capeu i ne jedem morsku hranu. Zločin, jasno mi je. Na svu sreću, ovdje poslužuju američki doručak tijekom čitavog dana, tako da sam na prvi znak konobarice u blizini naručila malu porciju palačinki s pekmezom od borovnica, nadajući se da dečki neće naručiti ništa presmrdljivo. Vjerojatno je upalila moja tiha molitva "samo ne školjke, samo ne školjke, samo ne školjke", jer su obojica naručila burger s krumpirićima. "Što ima?" Nate je upitao Perryja. "Kad sam vas pozvao na rani ručak, rekao si da ste totalno zauzeti." Perry se nakesio. "Clare je izvela jedan od svojih autogolova koji nas je oslobodio na točno sat vremena."

17


"Imam sreće", zaključio je Nate. Zavalila sam se u sjedalo. "Drago mi je da vas je spojila moja nesposobnost da držim jezik za zubima." "Jeste čuli za ubojstvo?" zanimalo je Natea. Kimnula sam glavom. "Milly nam je uletjela u čitanje i ispričala par stvari. A kad smo već kod ubojstva, ne bi li ti trebao biti tamo i raditi što god već rade novinari?" "Misliš skupljati informacije da napišem priču?" "Točno." "To i radim. Vidjet ćeš." Vrata su se otvorila, a u restoran je kročio muškarac kojeg nikad prije nisam vidjela. Visok, širokih ramena, preplanule kože i tamne kose, vrlo privlačan za starijeg čovjeka. I baš kad sam to pomislila, njegov mlađi klon ušetao je u restoran za njim. Mladićev je hod odisao samosviješću, baš kao što je i njegovo tijelo zračilo toplinom. Nosio je traperice niskog struka i crnu majicu koja je savršeno isticala njegovu mišićavu građu. Dok je prolazio pored našeg separea, pogledao me tamnim očima i uputio mi mali osmijeh. Zamalo sam se rastopila na licu mjesta. "Što smo ono rekli o dobroj ponudi ovog restorana..." šapnula sam. "On je razlog zašto sam tu", dobacio mi je Nate. Podigla sam obrvu. "Nisam znala da si promijenio orijentaciju, ali stvarno imaš dobar ukus, sestro." Nate je preokrenuo očima. "Govorimo o novom eastportskom detektivu i njegovom sinu." Krišom sam pogledala preko ramena i vidjela da se obojica smještaju u separe u kutu restorana. "Navodno je bio velika faca u New Yorku, ali sad se za stalno preselio ovamo", dopunio je sliku Nate. "Sin će mu ove godine biti maturant." Oho, u školu stiže novi komad. Zgodno. "Kako se zove?" upitala sam. "Detektiv se zove Anthony Toscano. Sin se zove Gabriel." Gabriel Toscano. Kvragu! Čak mu i ime zvuči seksi. "Zašto bi se velika faca iz New Yorka željela preseliti u mali grad?" zanimalo je mog brata. Nate je slegnuo ramenima. "Saznat ću kad porazgovaram s njim." "Znači zato si tu", zaključio je Perry. "Točno. Naš novi detektiv već ima i svoje rituale. Topli sendvič od sira i

18


krumpirići za ručak, svaki dan u isto vrijeme, u istom restoranu." "I što sad čekaš?" zanimalo me. "Čekam da čovjek pojede svoj ručak. Nitko ne želi gladan razgovarati s novinarima." Upravo u tom trenutku konobarica nam je donijela piće. Baš sam namjeravala popiti prvi gutljaj Coca Cole kad sam primjetila da u njoj pluta nešto što nije sličilo kockici leda. "Mislim da mi je netko pljunuo u kolu." "Što? Ma nema šanse", rekao je Perry. Nate je posegnuo za mojom čašom i zagledao se unutra. "O, pa to je stvarno odvratno, čovječe! Netko ti je stvarno smjestio hračak u kolu. Tko bi to bio u stanju izvesti?" Naša konobarica činila se ljubaznom. Mislim da ne poznajem nijednog kuhara u Yummyju. A onda mi je sinulo. Okrenula sam se i pažljivije pogledala drugu konobaricu, koja se upravo naslanjala na šank. Mahnula mi je, a njezini su ružičasti plastični nokti bljesnuli na suncu. Tiffany Desposito. Ako sam ja Superman, ona je moj Lex Luthor. Ako sam Dorothy, ona je moja Zla Vještica. Opaka kraljica mojoj Trnoružici. Ne pretjerujem. Tiffany Disposito bila je kraljica Opake Trojke: Tiffany, Brooke i Kendra. Sve tri plavuše, iako je samo Brook rođena kao plavuša. Tipične gadne cure, čiju sam svakodnevnu metu predstavljala tijekom školske godine. Godinama se radilo o običnom ostracizmu, podrugljivim nazivima (varijacijama "frikuše") i neslanim šalama. Ali tijekom prošle godine Tiffany je iz nekog razloga pojačala mučenje i učinila ga osobnijim. Tako da sam sada promatrala njezin hračak u svom piću. "Ta beštija", rekao je Perry. "Hoćeš da ja s njom porazgovaram?" "Ne, ja ću to srediti." Odmarširala sam do nje i tresnula svoju čašu na šank od mahagonija. Tiffany mi je uputila lažni smiješak. "Znaš onaj vic: luđak i medij uđu u birc. Luđak veli..." "Jebi se." Namrštila se. "Bojim se da to nije taj vic, Clare." "Znaš dobro gdje si možeš tutnuti taj vic. Donesi mi novo piće i pokušaj od njega odmaknuti sve svoje tjelesne tekućine pune spolno prenosivih bolesti." Tiffany je izlila moje prijašnje piće i počela ga puniti novim sadržajem. "Želim i

19


novu čašu." Pogledala me suženim očima, a onda mrmljajući posegnula za novom čašom. "Onda, kako je Justin?" upitala me. Poželjela sam upotrijebiti jedan nepričvršćeni stolac da se prebacim preko šanka i usput joj iskopam oči. Umjesto toga, duboko sam udahnula i porazgovarala sa samom sobom. Ostani mirna. Ne spuštaj se na njezinu razinu. Ti si otmjena cura. Ona je psihotična štraca. Bolja si od nje. Onda se tako i ponašaj. Okej, sad sam mirna. "Ne znam kako je Justin i ne zanima me." "Stvarno?" rekla je. "Mislila sam da ti je do njega bilo jako stalo." Možda je cura suicidalna? Možda me zato stalno poziva da je ubijem? Prtljala sam podmetačem ispred sebe da nečim zaokupim ruke, jer sam ih u tom trenutku željela jedino stegnuti toj curi oko vrata. A onda mi je odjednom umom proletjelo sasvim drugo viđenje. Tiffany, uzimajući narudžbu, u svađi s nekom djevojkom. Začudo, ne sa mnom. Još jedan bljesak: detektiv Toscano ulazi u Yummy prije nekoliko minuta. Tiffany nervozno mijesi podmetač među prstima. Isti podmetač koji sada držim u ruci. Tiffany se nečeg bojala. Zašto se bojala policajca? "Hej! Svemirka! Hoćeš svoju kolu ili ne?" Pokušala sam ignorirati Tiffanyno kričanje i zadržati viziju, ali rasplinula se i nestala. Zgrabila sam čašu iz njezine ispružene ruke. "Čula sam da si se jučer jako posvađala", dobacila sam joj. Tiffany je problijedila, što uopće nisam smatrala mogućim, jer je njezina koža umjetno preprežena. Nervozno je zavrtjela uvojak svoje platinaste kose oko prsta. "Gdje si to čula?" "Nije važno gdje sam čula." Iskoristila sam priliku i dodala: "Ali bio je to sočan trač, uzevši u obzir tko je cura s kojom si se svađala." Tiffanyno blijedo lice poslalo je zeleno i ja sam nesvjesno uzmaknula jedan korak unatrag, gotovo iščekujući da iz njezinih otvorenih usta izleti bljuvotina u maniri Egzorcista. Umjesto toga, suzila je oči i nagnula se nešto bliže meni. "Kloni me se", zarežala je.

20


A onda mi je poslalo jasno. Moj uvid u njezinu svađu. Njezin strah od detektiva. Svađala se s djevojkom koja je prethodne noći ubijena. I nikako nije željela da detektiv Toscano za to dozna. Odmaknula sam se od šanka, opijena novim informacijama. Imala sam Tiffany Desposito u šaci. S ovim sam je mogla propisno mučiti. Tlačiti je dugoročno i temeljito. Držati joj to nad glavom danima, možda i tjednima. "Kakva šteta što više nisi s Justinom", rekla mi je u leđa. "Sladak mali. I tako se dobro ljubi." To je prelilo čašu. Okrenula sam se i zalila je svježe natočenom kolom po glavi. Kriknula je i zamahala rukama dok joj se tekućina cijedila prema ogromnim grudima. Odmaknula je ljepljivu kosu s očiju i prosiktala: "Za ovo ćeš dobiti svoje." Samo sam se nasmiješila, a onda skrenula prema tati i sinu Toscano, koji su izgleda pratili cijelu scenu veselo se keseći. "Vi ste novi detektiv?" upitala sam starijeg Toscana. Kimnuo je. Ili su mu usta bila previše puna krumpirića ili me se previše bojao da mi naglas odgovori. "Vidite onu tamo mokru i ljepljivu konobaricu, imenom Tiffany Desposito? Jako se posvađala s djevojkom koja je ubijena. Sinoć, u ovom restoranu. Trebali biste je odmah ispitati. Ne bih joj čak dala šansu da ode kući i istušira se. Mislim da bi u toj varijanti mogla pobjeći." Odšetala sam do vlastitog separea, sjela i navalila na svoje palačinke, sretna kao malo dijete pred Božić. Nate i Perry zurili su u mene u tišini koja je trajala nekoliko trenutaka. Onda je moj brat rekao: "Možda sam ipak ja trebao ići porazgovarati s tom curom." Nate je odmahno glavom. "Ma kakvi! Pa odlično se snašla."

21


ČETIRI Najbolja stvar svakog ljeta je završetak škole, dakle sloboda od Tiffanyne vladavine terora i svakodnevnih maltretiranja. A najgore je robovanje obiteljskom biznisu. Trebala sam biti sretna što tijekom ljeta uopće imamo posla. Predbilježbe za čitanja znače novac, a novac nam je potreban. Znate, za život i to. Nije da sam imala nekih velikih planova za ljeto. Ali ponekad sam sanjarila o tome kako bi izgledalo da spadam u one cure koje jednostavno nemaju nikakvih posebnih obveza. Da smijem cijelo ljeto provesti na plaži. Ili da se mogu zaključali u svoju sobu i cijeli dan samo slušati glazbu. Sanjarila sam o običnim stvarima, posve dostupnima normalnim curama. Nakon što smo se brat i ja vratili iz Yummyja, ostatak dana prošao je bez trzavica. Mama se, kao što je Perry i predvidio, donekle smirila. Čak me sljedećeg jutru pustila da dulje odspavam, što je bilo neobično. No, poklonjenom konju se ne gleda u zube i sve to, tako da sam spavala do jedanaest. Istuširala sam se i obukla svoju standardnu ljetnu Uniformu: kratke hlače od trapera i običnu bijelu majicu. U odnosu na mamu, oblačila sam se izrazito konzervativno. Smatrala sam da kao medij već privlačim dovoljno negativne pozornosti. Kad sam konačno sišla na doručak, zatekla sam mamu kako ljutito šetka hodnikom. "Mama, izlizat ćeš parket", dobacio joj je Perry izlazeći iz kuhinje sa šalicom u ruci. "Što se zbiva?" zapitala sam protežući se. Mama je uzela šalicu od Perryja, a onda se smjestila na kauč i otpila malo čaja. "Upravo su nam otkazali dva termina." "Zašto?" upitala sam smještajući se na svoju omiljenu, debelo podstavljenu fotelju. Privukla sam k sebi jutarnje novine. "Turisti u bijegu", rekla je mama lagano drhtavim glasom. "Pročulo se za umorstvo i svi otkazuju i jure svojim sigurnim kućicama. Srpanj je inače naš najprometniji mjesec. Ako tijekom srpnja nemamo turiste, zimi nećemo imati čime platiti račune." Perry je prišao mami i izmasirao joj ramena. "Nemoj šizit', mama. Slušaj ovamo. 22


To nam se neće dogoditi." Glas mu je bio nježan, ali u njemu je bila i potrebna doza autoriteta. "Bit će tih par turista koje će obuzeti panika. Istina. Ali većina turista će ostati. Znaš već kako to ide. U devedeset devet posto slučajeva ubojica je neki psihotični član obitelji. Nije u pitanju nasumično ubijanje. Čim to objave na vijestima, ljudi će shvatiti da su na sigurnom. Ostatak ljeta proći će posve normalno. U najgorem slučaju dva dana nećemo raditi. Vidjet ćeš." "Ima pravo, mama", dodala sam promatrajući Perryja s divljenjem. Super je imati natprirodne moći, ali ponekad mislim da je Perryjev najveći dar sposobnost da mami vrati volju za životom. Mama je kimnula i duboko udahnula. "Okej, to ima smisla." Meni baš nisu toliko smetala ta otkazana čitanja. Stvarno je rijetka povlastica da mogu otići na nekoliko sati na plažu. Sanjarila sam o tome kako ću provesti ostatak dana i otvorila novine, nakon čega mi se čeljust praktički stropoštala na pod. Preko čitave stranice kočila se reklama sastavljena od svakog zamislivog parapsihološkog klišeja: karte za tarot, horoskop, kristalna kugla, svijeće. Pisalo je: Madame Maslov, međunarodno priznati medij, konačno u Eastporlu! Što vam donosi budućnost? Ako želite znati što donosi sutrašnjica, posjetite još danas Madame Maslov. 118 Rigsdale Road, Easfporf, NA Nazovite da vas predbilježimo za čitanja! Želudac mi se zgrčio. Ovo nije dobro. Ovo uopće nije dobro. "O, ne!" riječi su mi prebrzo skliznule s usana. Osjećajući novi razlog za zabrinutost, mama je dotrčala do mene i ugurala se u fotelju kraj mene. Šćućurila sam se iščekujući neizbježnu dramu. Kako sam se obrglila rukama, mama je zastenjala. Onda je podigla ruke u zrak u tihoj molitvi upućenoj nebu: "Zašto ja?" Na koncu je ustala i počela se hladiti novinama kao da joj nedostaje zraka. "Što se dogodilo?" pitao je Perry. "Madam Maslov", odgovorila sam okrećući očima. "Novi medij u gradu."

23


Mama je pokazala na novine kao da se radi o nekoj prljavoj, odvratnoj stvari. "Oglas preko čitave stranice! Čitave! Stranice!" Perry mi je uzeo novine iz ruku i pročitao oglas. "Broj sto osamnaest? To je odmah tu malo niže u našoj ulici. Hej, to je tamo gdje se nalazi Andreina knjižara." "Gdje se nalazila", ispravila sam ga. Prvorazredna lokacija, odmah uz šetnicu. No prije nekoliko mjeseci cijena lokacije se povisila i Andrea je više nije mogla plaćati. Povukla se u mirovinu. Sjećam se da je mama bila žalosna zbog toga. "Prvo je Andrea izgubila svoju lokaciju, a sad joj ta varalica Madam Maslov klade mjesto doslovce pred nosom", rekla je mama. "Nemojmo skakali pred rudo prije no što provjerimo je li žena autentična ili nije", inzistirao je Perry. "Tvrdi da vidi budućnost", rekla sam vrteći glavom. To nikako nije dobro za posao. Kao prvo, ljudi puno radije slušaju o svojoj budućnosti nego o onome što smo mi u stanju pročitati iz prošlosti zbog toga što im mi govorimo stvari koje već znaju. Drugo, nije moguće predvidjeti budućnost, zbog čega je ta Madam Maslov definitivno muljatorica. A svaki put kad netko ode kod lažnog vidovnjaka, vrlo brzo stižemo do generalizacija prema kojima su svi mediji lažnjaci. Muljatori nas sve pokopaju. "Nemojmo paničariti", izjavila sam pokušavajući spriječiti mamin živčani slom. Razrogačila sam značajno oči prema Perryju i nagnula glavu prema mami, dajući mu do znanja da upotrijebi svoju čaroliju tješenja. Brzo je shvatio, obgrlivši mamu rukom. "Evo što ćemo napraviti. Idem ravno do Staplesa kopirati hrpu naših letaka u boji. Podijelit ću ih svuda po gradu, a zamolit ću još neke da ih stave u svoj izlog. Ne možemo si priuštiti takvu gigantsku novinsku reklamu, ali možemo si priuštiti popust od pet dolara onome tko donese letak." "Popust od pet dolara?" mama se ljuljala na rubu živaca. "Samo privremeno", nastavio je Perry. "Oglasit ćemo da nudimo sniženje tijekom iduća dva tjedna. Samo da kratkotrajno potaknemo poslovanje. Još uvijek nismo izgubili nijednu mušteriju zbog Madame Maslov, a to znači da je moramo sasjeći u korijenu prije nego što ona sredi nas." Mama je polako kimnula, očito i sama promišljajući Perryjev plan. U tom je trenutku zazvonio telefon i moj brat je skočio prema slušalici. "Čitanja obitelji Fern", rekao je. "Ne, ne možemo." Namrštio se. "Jeste li

24


sigurni?" Duga stanka. "Onda doviđenja." Polako se okrenuo prema nama. "Otkazano je naše čitanje u tri." "Zašto?" "Zato što ne možemo predvidjeti budućnost, dok Madame Maslov to može. Gospođa nam je otkazala jer prelazi konkurenciji." Mama je podigla ruke u zrak i zavapila: "Znala sam! Idem vidjeti Phila." "Što on tu može napraviti?" zanimalo je Perryja. "Pojma nemam", doviknula je mama zgrabivši ključeve od auta s vješalice na zidu i izjurivši. Perry me pogledao. "Moram napraviti te oglase. Ideš s njom? Sad nam stvarno ne treba pomahnitala mama i scena u gradskoj vjećnici." Složila sam se i požurila za mamom, skliznuvši u suvozačko sjedalo nježnog Priusa trenutak prije no što se isparkirala iz dvorišta. Phil Tisdell dugogodišnji je prijatelj moje majke. Tijekom godina je promijenio hrpu zanimanja, mahom u gradskim uredima, a sada je dobio unapređenje na mjesto gradskog bilježnika. Philu je inače moja mama bila slaba točka. Dok sam gledala kako stavlja ruž na usne i promatra se u retrovizoru, pomislila sam da mama to ovaj put namjerava i iskoristiti. "Ne znam zašto si smatrala da trebaš poći sa mnom, Clare. Ne treba me dadiljati." Upravo sam namjeravala poreći namjeru da je dadiljam, kad sam se sjetila da mama može čitati misli i da je vjerojatno tijekom ove kratke vožnje iščupala baš tu riječ iz moje glave. Slegnula sam ramenima. "Samo pokušavam pomoći, mama." Slijedila sam je uz betonske stepenice prema masivnim drvenim vratima gradske vijećnice. Zdanje je sigurno starije od sto godina. S vanjske je strane sličilo na prenamijenjenu crkvu. Tu su smještene sve gradske službe. Prije desetak godina na istočnoj je sirani izgrađeno novo krilo, u kojem se nalazi policijska stanica. Popeli smo se mnoštvom stepenica u ured gradskog bilježnika. Phil je sjedio za stolom pretrpanim papirima, držeći obje ruke na svojoj ćelavoj glavi, s izrazito frustriranim izrazom lica. "Već su mi se na vrh glave popeli problemi s dozvolama za pse", doviknuo nam je. "Okej, navratit ću kasnije", rekla je mama. Prepoznavši njen glas, naglo je dignuo glavu."O, Starla Fern! Nisam znao da si to... hm, da sam znao da si ti na vratima... hm... kako ti mogu pomoći? Njegov je

25


nespretni uvod završio širokim osmijehom. Mama se važno došetala do njegova stola, ljuljajući u hodu svojom dugom suknjom dok joj je ružičasta bluza savršeno ocrtavala obline. Nisam mogla kriviti Phila zbog naklonosti koju je gajio prema mami. Izgledala je fantastično za četrdesetogodišnjakinju. Pazila je da ostane u formi. Njezina vatrenocrvena kosa sa samo nekoliko sijedih padala joj je preko ramena u neobuzdanim kovrčama dok se naginjala nad njegov stol. Neprirodno grlenim glasom izjavila je:"Nadala sam se da ćeš mi odgovoriti na neka pitanja oko ovlasti i dozvola." Smatrajući da je puno veća vjerojatnost da će ga mama navesti na kršenje određenih pravila ako nestanem s prizorišta, polako sam se povukla iz ureda. I istog trena se sudarila s nekim drugim. "Ispričavam se", uzviknula sam. Okrenuvši glavu, shvatila sam da stojim licem u lice s Gabrielom Toscanom. Seksi sinom novog detektiva. Nakon nekoliko zapanjenih trenutaka shvatila sam da su mi i nakon sudara ruke još zalijepljene njemu na prsa. Spustila sam ih. "Oprosti", ponovila sam zbunjeno. "Jesi dobro?" upitao me. Njegove tamne oči bile su obrubljene dugim trepavicama. Tamna kosa trenutno mu je bila raščupana. Imao je na sebi majicu i hlače, isto kao i jučer. No koliko god je njegov stil ležeran, zbog toga je još više nalikovao na manekena iz oglasa za Abercrombie & Fitch. "Ma samo sam nespretna", procijedila sam na kraju. "Što radiš tu?" "Tu radim." Pocrvenjela sam. "S tatom?" "Da. Ja sam kadet." "Hm?" To je neki novi sleng koji sam propustila? "To mi je titula. U sklopu programa za izobrazbu policajaca. Uglavnom obavljam sitne poslove, donosim kavu i slijedim tatu uokolo, ali dobro izgleda na prijavnici za fakultet. Želim studirati kriminologiju. Idućeg ljeta, kad navršim osamnaest, moći ću raditi kao policijska ispomoć tijekom ljeta." "Fora." Zamislila sam ga u uniformi. Recimo da je slika izgledala... odlično. "A što radiš u uredovnim prostorijama gradske uprave umjesto da se držiš policijske strane zgrade", upitala sam nastojeći zvučati malo profesionalnije. "O", odmahnuo je rukom. "Gradonačelnik želi razgovarati s mojim ocem i sa

26


mnom o nekoj glupoj ideji koja je pala na pamet njegovom sinu." Suspregnula sam zadovoljni osmijeh. Gradonačelnikov sin je moj bivši dečko, Justin Spellman. Opanjkavši Justina, Gabriel je upravo kod mene zaradio par dodatnih bodova. "Ali drago mi je da sam naletio na tebe", dodao je i nacerio se. "U doslovnom i prenesenom smislu." "Zbilja?Zašto?" Nervozno sam prekrižila ruke na leđima. "Želio sam ti zahvaliti za onaj trag što si jučer dala tati u restoranu." Živnula sam. "O, Tiffany Disposito? Tvoj ju je otac ispitao? Je li umiješana u zločin?" "Nažalost, nije bila od velike pomoći. Zbilja se svađala sa žrtvom oko nečeg nebitnog, ali ima čvrsti alibi. Radila je u restoranu cijelu večer." Dignuo je jednu obrvu i dodao uz naznaku osmijeha: "Ali premda tvoja dojava nije donijela rezultat, rekao bih da je izlijevanje pića na nju najsvjetlija točka mog jednotjednog boravka u ovom gradu. Prema ono malo vremena što sam proveo u njezinom društvu, rekao bih da je cura to zaslužila." Predivno izgleda i još je razvio trenutačnu antipatiju prema Tiffany. Hvala ti, svemiru, što si to biće isporučio u moj grad. Prebacio se s noge na nogu kao da se sprema na odlazak, pa sam izlanula prvo pitanje koje mi je palo na pamet. "Zašto bi netko želio ostaviti New York i preseliti se u Eastport?" A onda sam odmah poželjela samu sebe odalamiti jer je to zazvučalo kao uvreda. Dodala sam: "Ne želim reći da je tvoj otac degradiran ili bilo što slično. Volim Eastport. Odrasla sam u njemu. Prekrasno mjesto." Joj, daj ušuti, Clarity! Nasmiješio se. "Ha, čini se da glasine u ovako malim gradovima stvarno brzo putuju." O ne, sad misli da sam se raspitivala o njemu. Još će pomisliti da ga proganjam. "Nismo dugo u Eastportu, ali..." Primaknuo mi se malo bliže, tako da sam udahnula njegov miris - mješavinu sapuna, šampona i nečeg zanosno... muškog. "Ali već mi se sviđa. Jako." Počela sam se pitali kako bi bilo ljubiti se s njim, pa sam se morala prisiliti da zaustavim i preusmjerim misli. Znala sam da sam pocrvenjela promatrajaći ga, a on je očito uživao u mojoj nelagodi.

27


"Vidimo se." Polako se udaljio, a zatim zaustavio. "Usput, kako se zoveš?" "Clare." "Clare", ponovio je. "Slatko." Usta su mi se osušila. Srce mi je jurilo. Ovo stvarno nisam očekivala. Nakon raskida sa svojim prvim i jedinim dečkom uglavnom sam se pomirila sa životom bez izlazaka dok ne napustim ovaj grad. A sada je sa mnom flertovao taj superprimamljivi primjerak muškog roda. Dakle, stvarno sam uplovila u nepoznate vode. Gabriel mi je mahnuo spuštajući se stepenicama, tako da sam spazila dio tetovaže kako mu proviruje iz rukava. Pokušala sam odgonetnuti o čemu se radi. Bodljikava mu žica opasuje biceps? Možda je tu i gotička ruža? Netko se glasno nakašljao, rasplinuvši moju kratku fantaziju. Okrenula sam i spazila mamu s izrazom lica kao maca koja je netom popapala mlijeko. "Jesmo li pronašli išta što bismo mogli upotrijebiti protiv Madame Maslov?" zanimalo me. "Nažalost, nismo. Ima sve potrebne dozvole. Lokacija je oglašena za iznajmljivanje. Phil ne može ništa učiniti." "Čemu se onda tako smješkaš?" Ali čim sam izgovorila te riječi, znala sam odgovor. "Koliko dugo tu stojiš, mama?" Nadala sam da nije pročitala moje uzburkane misli o Gabrielu. Prekrila je usta da obuzda smijeh. "Mama, trebala si prestati čitati! To nije pristojno." Potapšala me po ruci. "Naravno, zlato. Ali samo ako mi kažeš kako izgleda njegova kompletna tetovaža - kad saznaš, naravno." Mamin poslić na putu kući pretvorio se u četiri zaustavljanja i potragu za nekim novim šamponom o kojem je čitala na nekom hipijevskom blogu. Sve prirodno, nije testirano na životinjama, nije punjeno u nekoj od zemalja koje se mami ne sviđaju, istisnuto iz lista neke biljke na nekoj planini. Kao taokinja u autu, zabavljala sam se planom da krišom ispraznim tu čudotvornu bočicu i ispunim je nekim najobičnijim tvorničkim šamponom pa onda pričekam hoće li moja majka primijetiti razliku. Naravno, čim se mama vratila u auto s željenim šamponom u ruci, odmah mi je rekla da se okanim svojih djetinjastih igrica.

28


Stvarno nije zabavno kad ti je mama telepatkinja. Kući smo se vratile tek kasno poslijepodne. Parkirale smo se ispred kuće i spazile Perryja na trijemu kako flertuje s djevojkom odjevenom samo u gornji dio bikinija, kratke hlače i role. Perry joj je nešto pričao živahno mašući rukama, a djevojka se presavijala od smijeha i udarala po koljenu. Kad smo im se pridružili, Perry je upravo stigao do ozbiljnog dijela priče. Cura je rekla "O, jadna beba", s kutovima usnicama okrenutima prema dolje, nježno prelazeći prstom preko bratova ožiljka. Pitala sam se kakvu je priču ovaj put izmislio. Spasio je pticu trkačicu od kojota? Ili staricu od razbojnika? Istina o njegovom ožiljku uključivala je okršaj s našim stepenicama. Stepenice su pobijedile. "Gdje ste vi, cure, nestale?" pitao je Perry dok smo se mama i ja penjale stepenicama. "Prešle smo svijet uzduž i poprijeko da nađemo pravi šampon", odgovorila sam. "A tko je tvoja prijateljica?" "Zovem se Jinnie!" rekla je djevojka prštavim glasom, isprsivši se od užitka. Pretpostavila sam da ima šesnaest godina i da vjerojatno nije matematički genij. "Tu sam na odmoru s obitelji i baš sam se rolala pored vaše kuće kad sam tresnula zbog rupe na pločniku. Perry mi je pomogao oko bubutka." Pokazala je na ogrebotinu na koljenu, ne dublju od porezotine papirom. "Takav ti je moj brat!" uzviknula sam. "Spašava svijet, djevojku po djevojku." Umjesto da mi odbrusi, Perry se nasmiješio. "Imamo mušteriju u sobi za čitanje." "Zašto nisi odmah rekao?" upitala je mama. "Zanima ga samo Clare." Opet se nasmiješio, što je u meni pobudilo sumnjičavost. "A tako", rekla je mama. "Dobro, onda se ja idem istuširati i isprobati svoj novi šampon." Mama se popela stepenicama, a ja sam na trenutak ostala stajati pred zatvorenim vratima sobe za čitanje. Nije neobično da mušterije traže samo jednog od nas. Ponekad su se pojedine mušterije vraćale tragajući za nečim određenim, zbog čega su trebale samo mene ili samo Perryja. Tiho sam pokucala i otvorila vrata, s osmijehom od uha do uha. Kad sam prepoznala mušteriju, osmijeh se munjevito pretvorio u namrgođenost, a riječi su mi izletjele prije no što sam ih mogla zaustaviti. "Bok, gade."

29


PET Nikad ne bih očekivala da ću se zaljubiti u šesnaestoj. Mislila sam da neću imati iskustvo prvog poljupca sve dok ne odem na faks, gdje mogu krenuti od nule jer me nitko ne poznaje. Kod mene nije bilo zacopanosti u par slatkih tipova iz škole - bilo mi je kristalno jasno da spadam u nedodirljive cure. I to ne zato što sam ružna. Zaključila sam da nisam odvratna iz načina na koji su me dečki promatrali kad cure to ne bi primjećivale: iz njihovih postraničnih pogleda u hodnicima, povremenog škicanja preko ramena dok se pretvaraju da namještaju torbe. No nitko od njih nije imao petlje usprotiviti se općem stavu i hodati s frikušom. Nitko osim Justina. On je mislio svojom glavom, neovisno o tuđim prosudbama. Fućkalo mu se što kažu i što misle drugi. Nije mu smetalo što sam drugačija. Ustvari, kasnije mi je rekao da ga je baš to privuklo k meni. Sve je počelo prošlog ljeta kad je bez najave svratio na čitanje, tvrdeći da je znatiželjan zbog čitave te "vidovnjačke" priče. Ali zapravo je gorio od znatiželje da upozna mene. Vidio me u školi, čuo je što se priča i umjesto da ga to sve skupa prestraši, zaključio je da mu je baš fora. Počeli smo hodati i do kraja ljeta me potpuno šarmirao. Mjesta na kojima sam prije bila tisuću puta, kao što su plaža, Yummy, kino bila su neusporedivo zabavnija u njegovom društvu. Nikad se u životu nisam toliko smijala. Jedino me brinulo što će se dogoditi kad počne škola. Ali tada sam uistinu shvatila koliko je hrabar. Suprotstavio se svakome tko nas je bockao i postojano ostao na mojoj strani iako ga je to moglo koštati vlastite popularnosti. No dogodilo se upravo suprotno. Dečki su ga zbilja poštovali, možda zato što je napravio nešto za što oni nisu imali hrabrosti. A i cure su me malo pustile da dišem, bar zakratko. Nemojte me krivo shvatiti. I dalje me nisu pozivale na tulume i slično, ali nisu me svakodnevno mučile. To je bio najsretniji period mog života. A onda se sve promijenilo. I sada Justin stoji u sobi za čitanje, naslonjen na zid, s rukama prekriženima na grudima. Visok, žilav, sportske građe. Obično se odijeva kao gospodin Krajnje Nonšalantni, s plavom kosom izblijedjelom od sunca, odmičući je od lica sunčanim naočalama gurnutima prema čelu. Danas mu je neuredna kosa uredno podrezana, a svoje uobičajene široke bermude i preveliku majicu zamijenilo je prugastom 30


košuljom i kaki hlačama. Njegov otac, gradonačelnik Eastporta, upravo je opet kandidat na izborima. Otkad je prošlog mjeseca počela kampanja, Justin je postao gradonačelnikova šesnaestogodišnja desna ruka. Čula sam da je proveo ljeto radeći za tatu u gradskoj vijećnici, što valjda objašnjava promjenu odjevnog stila. No za mene je to bilo grozno jer mu je taj stil pristajao. U njemu je izgledao još bolje, mrcina jedna! "Čuo sam da ste ti i Tiffany potukle zbog mene kod Yummyja", objavio je Justin s previše samouvjerenim smiješkom, koji me razjario istoga trena. Zalupila sam vrata za sobom. "Kao prvo, zalila sam je pićem po glavi. To je sve što se dogodilo." "Kvragu, ženska makljaža zvuči puno uzbudljivije. Zamišljao sam rasparane majice, goli dekolte..." Preokrenula sam očima. "I drugo, ništa se nije dogodilo zbog tebe, egomanijače. Što se mene tiče, možeš hodati s kojom god curom iz grada hoćeš. Mrzim te. Svake se večeri molim da postaneš žrtva nekog neobičnog i bizarnog kastracijskog incidenta." Pokazala sam prema vratima. "Gubi se odavde." Usnice su mu se trzale boreći se s osmijehom. Uh! Htjela sam postići efekt "poludjela bivša prepuna je mržnje", a ne "slatka je kad je ljuta." "Jel ti sad bolje kad si to sve izbacila iz sebe?" Zaobišao je stol i izvukao stolicu. "Moj tata je platio sat vremena. Zato predlažem da oboje sjednemo." Uzdahnula sam i sručila se u stolac. "Krasno. Što hoćeš?" Sjeo je prekoputa mene i složio ruke pred sobom. "Jesi čula za umorstvo u motelu King's Courtyard?" "Tko nije? To je udarna vijest. Moja mama je izvan sebe od straha da će svi turisti napustiti grad." Gorljivo je kimao, kao da sam objavila istinu. "Svi su u gradu zabrinuti. Posebno moj otac. Želi da se slučaj riješi što je prije moguće..." Pustio je da mu riječi odjeknu kao da bih sama trebala pogoditi kamo ta rečenica vodi. "Pa?" upitala sam ga. "Pa došao sam te zamoliti za pomoć." Glasno sam se nasmijala. Nakon svega što je učinio, došao me zamoliti za pomoć. E pa, što se mene tiče, može slobodno odjebat'.

31


"Prije nego što mi poručiš da odjebem," dodao je, "samo me saslušaj." Mora mu se priznati, prilično me dobro poznaje. "Policija još nije objavila nikakve detalje novinarima jer pokušava kontaktirati roditelje ubijene djevojke. Ali reći ću ti što je policija rekla mom ocu." Na spomen roditelja, opet sam se sjetila da je žrtva umorstva veoma mlada. Jako me steglo pri dnu trbuha. Justin je duboko udahnuo. "Zove se Victoria Happel. Ima osamnaest godina, turistkinja iz Bostona, ovamo je došla na samo nekoliko dana. U motelsku sobu prijavila se sama. Pokušavaju prokljuviti je li imala ovdje s nekime dogovor." Napravio je dramatičnu pauzu. "Ustrijelili su je u glavu, u njezinoj sobi u motelu." U grlu mi je zapela krupna gvalja. Samo dvije godine starija od mene. Ovo joj je vjerojatno bilo prvo ljetovanje bez roditelja. Možda se uputila ovamo s dečkom ili prijateljima, željna zabave, plivanja, uživanja na suncu, dajući si oduška prije no što ujesen krene na faks, nemajući pojma na što će ovdje naići. Što se zapravo dogodilo? Justin je dalje govorio, pa sam zatresla glavom da razbistrim misli. "Gosti motela prijavili su neki jaki prasak u ponoć, ali nitko to nije išao provjeriti. Što nije čudno, s obzirom na sve što se događalo ovog vikenda, na glasnu muziku, vatromet i pijance koji stalno lupaju vratima. Sljedećeg jutra spremačica je došla do sobe i pokucala. Kako nitko nije odgovorio, zaključila je da može očistiti sobu. Ušla je i našla Victoriju. Mrtvu." Srce me boljelo zbog te djevojke. "Policija radi na tome, zar ne?" upitala sam ga. "Naravno. Ali nemaju baš puno tragova." Naslonila sam se na stolac. Bilo je stvarno čudno voditi ovaj ozbiljan, suhoparan razgovor s Justinom. Duže nismo razgovarali sve od prošlog proljeća, kad je moja neočekivana vizija uništila sve što nas je spajalo. Jedne travanjske noći Justin je došao po mene da odemo na večeru. Rekao je da ima za mene posebno iznenađenje. Kako je samo fantastično izgledao ušavši kroz vrata! Pružila sam ruke prema njemu i uhvatila ga za revere kožnate jakne, želeći ga što prije primaknuti sebi. Ali prije nego što su se naše usne dotakle, sledila me drugačija slika. Vizija Tiffany Desposito kako zaigrano grabi istu ovu jaknu i svlači je s Justinovih ramena. U viziji je Justin očito bio nacvrcan, ljuljajući se na mjestu s tupim izrazom

32


lica. Vidjela sam Tiffany kako mu uvaljuje mokru i nespretnu pusu. Vidjela sam je kako ga poliježe na kauč. I vidjela sam je kao se penje na njega. Zavrištala sam. Ošamarila sam Justina, zaprepaštenog mojom neočekivanom reakcijom. Onda sam ga nekoliko puta gurnula urlajući: "Kako si mogao?" Željela sam ga rastrgati na licu mjesta, što bi se vjerojatno dogodilo jer nije pokazao ni najmanju namjeru da se brani. Ali Perry se sjurio po stepenicama kad me čuo kako vrištim. Odvukao me od Justina i smirio. Nakon nekog vremena bila sam spremna postaviti par pitanja. Justin je bio iskren. Spetljao se s Tiffany prethodne noći. Neki je maturant priredio tulum na koji se meni nije dalo ići. Unatoč tome što sam hodala s tako omiljenim dečkom kao što je Justin, nisam htjela biti u društvu tih popularnih klinaca. Nikad se s njima nisam ugodno osjećala. I tako sam ostala doma. Justin se napio i završio s Tiffany. Išli su do kraja. Pitala sam ga je li spavao s njom zato što sam ga odbila. Nisam još bila spremna za taj korak. Uporno je ponavljao da to nije uzrok i da mu ne smeta što me mora čekati. Rekao je da ne zna što ga je spopalo, bio je tako pijan da se čak i ne sjeća što se dogodilo. To je bilo prvi put da je pio i očito nije znao vlastite granice. Sljedećeg jutra, probudivši se na kauču u Tiffanynom podrumu, od nje je saznao preostale detalje. Rekao je da me nikad prije nije varao i da to nikad više neće učiniti. Žao mu je, bla, bla, bla. Ali to se ipak dogodilo i što se mene tiče, bilo je neoprostivo. Nakon što smo prekinuli, Justin me slijedio po cijeloj školi, pun isprika i sitnih dodvoravanja, sve u pokušaju da me ponovno pridobije. Shvatio je nakon mjesec dana da se stvari neće vratiti na staro, ali još je povremeno pokušavao, uglavnom preko telefona ili mailom. Čim sam ga ugledala u sobi za čitanje, pomislila sam je u pitanju njegov posljednji, očajnički pokušaj. Sad mi je bilo jasno da se nije došao družiti. I uglavnom sam zbog toga osjetila olakšanje, osim što je jedan sićušan, bedast i iracionalan dio mene bio... razočaran. Usprkos svim otrovnim komentarima i verbalnim podbadanjima kojima sam ga zasipala u stalnom nastojanju da ga povrijedim onoliko koliko je on povrijedio mene... nisam željela da Justin nestane iz mog života. Željela sam da ga meni naočigled izjeda grižnja savjesti, da mi puže pod nogama... jer tada bih bar imala dokaz da naša veza nije bila laž. I da smo se zbilja voljeli. Priželjkivala sam da moji osjećaji prema njemu doista budu tako nedvosmisleni kao što sam tvrdila, ali nije bilo tako.

33


"Hoćeš li nam pomoći?" pitao je Justin vrativši me u sadašnjost. "Ne vidim kako." Zgrabio me za ruku. Htjela sam uzmaknuti, ali nisam. "Svojim darom." "Želiš iskoristiti mene i moju vidovitost da uhvatiš ubojicu?" "Clare, od rođenja si posebna. Oduvijek sam se tome divio." Znala sam da govori istinu. Justin je oduvijek vjerovao u mene. Moja ga različitost nije plašila. Očaravala ga je. Justin se ogledao po sobi. "U svakodnevnim situacijama sve je ovo zbilja zgodno. Koristiti svoj dar da malo zabaviš ljude. Ali Clare, jesi li se ikada zapitala možeš li s tim napraviti nešto više?" Izvukla sam ruku iz njegove. "Neću ti dopustiti da me iskoristiš za reizbor svog tate." Problijedio je. "Stvarno misliš da je to moj najveći prioritet? Želim uhvatiti ubojicu da bi moj tata ispao faca? Ovdje uopće nije riječ o mom ocu. Stalo mi je do našega grada i do ljudi u njemu." Slegnula sam ramenima, ali već mi je bilo žao što sam to rekla. Unatoč njegovoj izdajničkoj prošlosti, znala sam da me Justin nikada ne bi doveo u opasnost. On i njegov otac zbilja vole ovaj grad. Iako to nikad ne bih glasno priznala, Justin je dobar dečko, s dobrim srcem. Izuzmemo li onu neoprostivu pogrešku. "Policajci čine sve što je u njihovoj moći", dodao je. "Ali mislim da bi se slučaj brže riješio da nam ti pomogneš." Nježno me uhvatio za bradu, prisilivši me da ga pogledam u oči. "Mogla bi nekome spasiti život, Clare." Odmaknula sam se od njegova poznatog dodira. Morala sam priznati da me slučaj zbilja zanima. A pri pomisli na Victoriju jednostavno su me preplavili osjećaji odgovornosti i dužnosti. Ako moj dar može ikako pomoći da se pronađe ubojica te djevojke, u najmanju ruku moram pokušati. "Okej. Što želiš da učinim?" Uzdahnuo je s olakšanjem. "Jasno je da ne možeš službeno raditi s policijom. Novi detektiv ne vjeruje ni u kakve parapsihološke sposobnosti i nije htio čak ni diskretnu suradnju s tobom, ali moj otac je inzistirao. I tako smo postigli kompromis. Radit ćeš sa sezoncem." Naćulila sam uši. "S kim?" "Detektivovim sinom. Zove se Gabriel Toscano." Već sam bila puno bolje volje. "Kad počinjem?" "Budi u tatinom uredu sutra ujutro u devet." Justin je otvorio vrata da izađe, a

34


onda se još jednom zaustavio. "Samo jedna stvar. Budi oprezna. Čujem da je taj Toscanov mali prilično divlji." Nasmiješila sam se. "Ja sam već velika cura."

35


ŠEST Perry se izležavao na kauču s knjigom na prsima. Otela sam mu knjigu i tresnula ga njome po glavi. "Au!" "Budi sretan što čitaš meki uvez." "Čime sam to zaslužio?" zapitao me i uspravio se. "Zašto me nisi upozorio na to da je mušterija koja me čeka u sobi Justin?" Zasmijuljio se. "Možda zato što si bila previše zauzeta rugajući se mojoj prijateljici?" Mama je ušla u sobu gužvajući svoje mokre kovrče rukom. "Justin je razgovarao sa mnom prije odlaska. Njegov otac ponudio je da nam plati za sve termine koje nećemo moći pokriti dok budeš radila za policiju." Oklijevala je. "Jesi li sigurna da to želiš učiniti?" Podigla sam bradu i ispravila ramena. "Da. Vrijedno je truda. Iskreno govoreći, sviđa mi se upotrebljavati svoj dar za nešto više od jeftine zabave turista. Bez uvrede." Mama me gladila po ruci. "Dobro, ako tako želiš, ja sam za. Justin me uvjerio da će se brinuli za tebe i čuvati te od eventualnih opasnosti. Tako drag dečko." "Drag?" prasnula sam. "Prevario me!" "Jednom", rekao je Perry. "Jedna pogreška." "Ne želim u to ponovno ulaziti." Okrenula sam se da odem. Mama mi je zapriječila put. Zgrabila me za ruku, dok je drugom posegnula za Perryjem. "Dođite, potomčad moja, idemo u šetnju." "Kamo?" zacvilio je Perry. "Šetnica. Pokupit ćemo usput nešto za jelo." Zaprijetila sam joj prstom. "Provjerit ćeš je, zar ne?" "Nemam pojma o čemu govoriš", umilno je odvratila mama. "Madame Maslov. Ideš je špijunirati." Digla je ruke u znak predaje. "Dobro. Prihvaćam optužnicu. Ideš ili ne ideš?" Perry i ja razmijenili smo poglede. "Ne bih to ni za što propustio", rekao je smijuljeći se.

36


Specifičan miris prva je stvar koja vam prožme osjetila kad stignete na šetnicu: kombinacija morske vode, kremica za sunčanje, šećerne vune i Montyjeve pizze koja se prodaje razrezana na kriške. Promenada Eastporta proteže se duž tri bloka zgrada i obuhvaća trgovački centar, dva kafića i gomilu dućančića i restorana. Jedina ponuđena aktivnost za djecu je stari karusel, tako da je red pred njim uvijek veoma dugačak. Večeras, dok se sunce lijeno spušta prema crti horizonta, šetnica vrvi od života. Gomile jurcaju u dućane i zalogajnice pa opet iz njih, tu je i par rolera i biciklista, kao i dvoje uličnih performera. Obično nije ovako prometno ponedjeljkom navečer; vikendaši su se već trebali vratiti kućama. Ali ovo je tjedan uoči Dana nezavisnosti, što za mnoge posjetitelje znači produženi vikend, tako da posao na promenadi doslovce cvjeta. To vrijedi i za posao Madame Maslov. U njezinu velikom staklenom izlogu kočio se ružičasti neonski natpis PRORICANJE BUDUĆNOSTI. Kolona ljudi koji su čekali na red pred njezinim vratima bila je tako dugačka da se protezala i izvan samog lokala. Zavirila sam u izlog, ali sam ugledala jedino veliki crveni zastor. Čitanja Madame Maslov vjerojatno se zbivaju iza tog zastora. Perry je sjeo na klupu zabivši glavu u plavu šećernu vunu, što ga nije spriječilo da usput promatra cure u prolazu. Mama je koračala gore-dolje ispred konkurentske firme. Doma me na Netflixu čekaju dva hororca, ali sad mi se sve čini da od mog večernjeg provoda neće biti ništa. "Dobro, došli smo, vidjeli smo, što još očekuješ od nas?" pitala sam mamu, s rukama u zraku. "Žena radi svoj posao. Ne možemo se natjecati s njezinom lokacijom. Naš oglas kruži gradom. To je sve što možemo napraviti u ovom trenutku. Dosta smo vrebali. Idemo doma." Mama je kršila ruke i nije se micala s mjesta. Nadala sam se da će se složiti s mojim pogledom na stvari i da ćemo krenuti kući. A onda su se vrata Madame Maslov otvorila i iza njih je izvirilo poznato lice. Bio je to Stephen Clayworth, jedino dijete abnormalno bogatih Cecile i Dallasa Claywortha. Dok većina mladića njegovih godina nosi majice i japanke, Stephen se odlučio za dizajnerske marke, umjesto za udobnost. Bio je skockan od glave do pete, od lanene košulje Ralph Laurena na kopčanje do kožnatih sandala.

37


Stephen nije spadao u klub mojih obožavatelja, ali stvarno mu to nisam mogla zamjeriti. Maturirao je ove godine s Perryjem, s time da je umalo završio bez maturalne svjedodžbe - i to zahvaljujući meni. Započeo je bitku s Perryjem zbog neke cure. Unatoč tome što me Perry upozorio da se ne miješam i ja sam mu se svečano zaklela da ću svoje moći upotrebljavati samo za plemenite svrhe... imala sam izbor hoću li dojaviti učitelju da je Stephen varao na završnim ispitima ili ne. Okej, prijavila sam ga. Ali zaslužio je to nakon svih problema koje je priredio mom bratu. Ispuštena olovka podarila mi je viziju i Dallas Clayworth je morao prestižnom sveučilištu na koje će mu se sin ujesen uputiti pokloniti pozamašnu donaciju da Stephenu pričuva mjesto. Obitelj Clayworth posjedovala je pola Eastporta, a svoje je porijeklo vukla od prvih doseljenika. Dallas Clayworth, gradski zlatni dečko, dio je eastportskog visokog društva i upravo se s Harryjem Spellmanom natjecao za mjesto gradonačelnika. Otac Dallasa Haywortha u mladim je danima bio gradonačelnik i to iskoristio kao odskočnu dasku za ulazak u Kongres. Pretpostavljala sam da je to i Dallasov plan. Vjerojatno i Stephenov. Sigurno je zgodno imati tako fino posložen život. Usprkos tome što je Justinov otac dobro obavljao posao gradonačelnika, u gradu je bilo ljudi koji su smatrali da ne zaslužuje to mjesto. Nije se rodio niti je stasao u Eastportu. Nije bio ni iz bogate ni iz slavne obitelji. Nije diplomirao pravo kao Dallas. Prije no što je postao gradonačelnik, radio je kao učitelj u osnovnoj školi. Ali bio je divna osoba, volio je ovaj grad i nije koristio svoj položaj za daljnje napredovanje u političkoj karijeri. Dok smo Justin i ja hodali, uvijek je bio ljubazan prema meni. Zapravo smiješno. Da smo Justin i ja još uvijek zajedno, vjerojatno bih mu pomagala, nosila uokolo transparente i dijelila letke. Umjesto toga, vrebala sam novu gradsku proročicu i postala meta mladog Claywortha. "Provjeravamo konkurenciju?" podsmjehnuo se Stephen. Prekrižila sam ruke i pogledala na drugu stranu, ali on mi je ipak prišao i nastavio blebetati. "Madame Maslov može predvidjeti budućnost, toliko da znaš. To je nešto što ti nisi u stanju, Clare." "Nitko ne može predvidjeti budućnost", rekla je mama prilazeći mi nešto bliže. "Posjedujemo slobodnu volju i budućnost se stalno mijenja s obzirom na odluke

38


koje donosimo u svakom trenutku. Trebao bi to znati, Stephene." Suzio je oči i zagledao se u moju majku, a onda se ponovno okrenuo prema meni. "Madame Maslov mi je rekla nešto o tome što me čeka. Zanima te što?" "Naravno, Stephen", promrmljala sam da mu udovoljim. "Rekla mi je da će me jedna mala crvenokosa koštati mnogih nevolja. Rekao sam joj da me već koštala, ali zamisli, predvidjela je da još nisi gotova sa mnom. Što kažeš na to?" Slegnula sam ramenima i stavila ruke u džepove. "Gomila gluposti." "Znaš što ja smatram gomilom gluposti?" zapitao me podižući glas. "Način na koji gradonačelnik Harry Spellman pušta ovaj grad da propada." O ne, sad će započeti. Pompozna prodika. Perry je okrenuo očima, dok sam ja glasno uzdahnula. A mogla sam biti doma i gledati zombije na ekranu visoke rezolucije. Prolaznici su usporili korak, a neki su se i zaustavili kad je Stephen počeo mlatarati rukama ne prekidajući svoj monolog. Sagnuo se da podigne omot od bombona. "Kao ovo smeće na šetnici", rekao je. "A najšokantnije od svega, turist je ubijen u našem gradu! Nikad prije nijedan turist u ovom gradu nije nastradao." Bocnuo me prstom u rame i upitao: "Što tvoj voljeni gradonačelnik Spellman namjerava poduzeti povodom te sramote?" To je Perryja prenulo iz ravnodušnosti. Prišao nam je i odgurnuo Stephena. "Hej!" zaurlao je Stephen. "Ne guraj me!" "Ne diraj moju sestru", odbrusio je Perry. Mama se ukipila prinijevši šaku ustima. I baš kad sam mislila da će se potući, na Stephenovo rame spustila se pomno manikirana ruka. Pogledavši preko ramena, smjesta se smirio i odstupio. Cecile Clayworth imala je takav učinak na ljude. Njezina se svilenkasta crna kosa ravnomjerno spuštala do ramena, gdje je visjela torbica otprilike jednako skupa kao auto mog brata. Stephenova majka nije potekla iz redova imućne aristokracije. Pričalo se da je imala teško djetinjstvo, provedeno u udomiteljskoj obitelji i stalnom seljakanju. Ali imala je velike snove i jednako veličanstven izgled. Upecati muža poput Dallasa Claywortha značilo je dobiti priliku za potpunu promjenu života i ona se s lakoćom preobrazila u snoba. "Ispričavam se zbog ponašanja svog sina", glatko je rekla. Ako Cecile Clayworth išta mrzi svim srcem, onda su to javne scene. Sve bi učinila da ih izbjegne. Kad god bi Stephen upao u nevolje, Cecile se s time nosila tako što bi se pravila da se ništa nije dogodilo.

39


Skinula je goleme sunčane naočale holivudske dive i zagledala se u omanje mnoštvo koje se okupilo da promotri Stephenov ispad. Njezine su oči govorile "Raziđite se." Ljudi su je spremno poslušali. Šapnula je nešto Stephenu na uho, nakon čega se on pokunjeno odvukao do najbliže klupe i sjeo. Okrenula se prema nama i tiho progovorila: "Morate oprostiti mom sinu. Čini se da nas izbori čine malo napetima." Delikatno se nasmiješila. I zatim je nestala jednakom brzinom kojom se i pojavila. Potencijalno gadna i nesmiljena tučnjava (usput, kladila bih se na Perryja), završila je prije nego što je počela. Cecile je sve to odigrala sa stilom, uz diskretnu ispriku, odvukavši Stephena od nas kao da je u pitanju neposlušni klinac koji mora požuriti kući. "'Ajmo i mi doma", rekao je Perry, jednom rukom zagrlivši mene, a drugom mamu. "Vi idite", odlučila sam. Nekako više nisam bila raspoložena za hororac. "Ja idem malo prošetati plažom i razbistriti misli. Sutra ujutro moram se rano sastati s Justinom i Gabrielom. Moram im pomoći da pronađu ubojicu Victorije Happel." Perryjeva ruka skliznula je s mog ramena. "Što nije u redu?" upitala sam ga. "Znaš da me Justin zamolio da surađujem s policijom na tom slučaju." Samo je kimnuo. U čemu je problem? A onda mi je sinulo. Odveć brižni stariji brat. Primakla sam mu se i podragala ga po kosi. "Neću biti ni u kakvoj opasnosti, Perry. Prestani se brinuti." A onda sam se okrenula na peti i pohrlila ritmičnom zvuku valova. Oduvijek sam voljela ocean, miris soli u zraku, pijesak pod nogama, vjetar u kosi. Justin i ja provodili smo puno vremena na plaži. Prvi poljubac pao je kraj lukobrana. Shvatila sam da sam se stvarno zaljubila dok smo se držali za ruke pod šetnicom. Čak i zimi, šetali smo po pijesku, smijući se vjetru koji je divlje mlatarao našom kosom. Mogla sam ostati s Justinom. Želio je da ostanemo skupa, zaklevši se da me nikad više neće prevariti. Stvari bi za mene bile mnogo lakše da sam odlučila prihvatiti ispriku. Ali ponos mi to nije dopuštao. Prekinula sam s njim i vratila se na svoj status nedodirljive cure. Mjesec dana nisam odlazila na plažu. Zato mi je sad bio užitak vratiti se. Kad sam prvi put nakon prekida s Justinom stupila na plažu, potekle su i suze, ali sada mi je plaža opet pripadala: mogla sam ignorirati uspomene na bivšeg dečka i usredotočiti se na ljepotu oceana.

40


Spustila sam se na pijesak i zatvorila oči. Bila sam toliko zaokupljena ritmičkim nadiranjem i povlačenjem valova da nisam čula korake iza sebe. Nisam znala da netko stoji iznad mene dok me nečije ruke nisu stisnule za ramena.

41


SEDAM Naglo sam se uspravila. Perry je ustuknuo, dižući ruke uvis. "Mislio sam da si čula kako dolazim." Stavila sam ruku na srce. "Nisam. Uplašio si me." "Oprosti." Sjeo je na pijesak i zagledao se u mene. Izgledao je čudno, tupa pogleda, obješena lica, kao da je u šoku. "Što radiš tu? Mislila sam da si otišao doma." Okrenuo se od mene i zagledao se u more. Svjetlost polumjeseca ljeskala se na površini oceana dajući valićima metalni odsjaj. "Mirno je večeras, je 1' da? Nema valova." Zgodan pokušaj izvlačenja. Nisam ništa odgovorila. Čekala sam da mi odgovori na pitanje. Kako se to nije dogodilo, nastavila sam: "Čudno se ponašaš. U čemu je stvar?" Ponovno se okrenuo prema meni. "U subotu navečer sam bio s jednom Vicki." Zaprepašteno sam se trgnula. "Što? Tko je Vicki?" "U subotu navečer sam bio s jednom curom. Osamnaestogodišnjakinjom. Nije mi rekla kako se preziva, ali ime joj je bilo Vicki. Skraćeno od Victoria, pretpostavljam." S naporom sam progutala slinu. "Turistkinjom?" "Aha. Povela me u motelsku sobu." "Nemoj nastaviti." Podigla sam ruku pred lice. Ako to ne izgovori, onda to neće biti istina. Ako ne izgovori te riječi, možda se onda ništa nije ni dogodilo. "Motel King's Courtyard." Želudac mi se zgrčio. "S kim je bila u društvu?"upitala sam, još se nadajući da je u pitanju šala ili slučajna podudarnost. Lice mu se zatvorilo i glas mu je postao veoma jednoličan. "Ni s kim. Upoznao sam je u Yummyju. Bila je u komi. Kao, najbolja prijateljica ju je izdala i sad je došla na Cape, ali to zbog čega je došla ovamo nije upalilo i nikad joj u životu ništa ne ispadne dobro i te spike. Pokušao sam je malo razvedriti, počeli smo razgovarati i onda, znaš." "Perry." Zatresla sam glavom u nevjerici. Privukao je k sebi koljena i naslonio se na njih bradom. I tom je jednostavnom 42


gestom prestao sličiti na mog samouvjerenog starijeg brata, pretvorivši se u zabrinuto dijete. "Kakve su šanse da je još jedna Vicki odsjela te subotnje noći u motelu King's Courtyard?" upitao me tihim glasom. "Nikakve", odgovorila sam. Ugrizla sam se za usnicu. Bilo mi je grozno to pitati, ali morala sam. "Znaš li tko je to učinio?" Odmahnuo je glavom i zabuljio se u pijesak. "Bila je živa i prilično zadovoljna kad sam otišao od nje. Željela je da ostanemo skupa cijelu noć, ali ja sam se htio vratiti doma prije nego što mama shvati koliko sam se dugo vani zadržao. Zato sam je ostavio." Nakon stanke, dodao je bolno napuklim glasom: "A sad je mrtva." Znala sam da Perry šara, ali obično sam se klonila razgovora o njegovim eskapadama. Nisu me zanimali detalji njegova hiperaktivnog ljubavnog života. No u ovom slučaju bila sam prisiljena pitati. Skupila sam snagu: "Jesi spavao s njom?" Skrenuo je pogled i promrmljao ispod glasa: "Mhm." Nosnice su mi se raširile od siline i zbrke emocija koje su me prožele. Bila sam bijesna na Perryja zbog njegova nesmotrena ponašanja. Zabrinuta zbog posljedica koje će to imati na njega. I izbezumljena pri pomisli da će mama saznati za sve ovo i potpuno prolupati. I ogorčena na Perryjeva kurvanja koja su to sve zakuhala. Povikala sam: "Nisi je čak ni poznavao!" "Ali ona je to željela!" Brzo je ustao, stresavši sa sebe malu pješčanu oluju. "Što sam joj trebao reći? Ne? Clare, ja sam osamnaestogodišnjak. Kad se pojavi ovakva prilika, iskoristim je." "Joj, daj začepi, Perry. Ne mogu uopće podnijeti to što moram razmišljati o svemu tome." Zarila sam glavu u dlanove. On je ponovno sjeo i oboje smo se nekoliko minuta samo dimili u tišini. Onda je moj bijes polako počeo popuštati. Ima pravo. Koji bi slobodni tip odbio takvu ponudu?Da, situacija je bila odvratna, ali mogla je biti i gora. Mogao je ostati tamo i biti ustrijeljen skupa s njom. Nisam o tome htjela niti početi razmišljati. Umjesto toga, usredotočila sam se na rješavanje postojećeg problema. Morala sam zaštititi svog brata. "Je li te itko vidio da s njom izlaziš iz restorana?" Slegnuo je ramenima. "Ne znam. Mjesto je bilo krcato. Subota navečer tijekom najprometnijeg tjedna čitave godine, svi su bili tamo."

43


"Tko točno?" Podigao je pogled prema tamnom nebu, kao da će u zvijezdama pročitati odgovor. "Ne sjećam se." "To nije dobro, Perry." Zastala sam, dok mi je mozak radio sto na sat. "Nemoj zasad nikome pričati o tome." "Ti ćeš to morat reći policiji, Clare. Sad radiš za njih." "Ne moram ja njima ništa reći", zaključila sam posve mirnim glasom. Sve su se moje uzburkane emocije raščistile. Znala sam što trebam učiniti. "Bio sam s njom one noći kad je ubijena", ustvrdio je Perry. "To me čini glavnim osumnjičenikom. A ti bi prikrivanjem te informacije postala moja pomagačica ili kako se to već zove. Ne želim da upadneš u nevolje jer si to skrivala od policije ili Justina." Uspravila sam se i otresla pijesak sa sebe."Zajebi policiju i zajebi Justina. Obitelj je na prvom mjestu. Drži jezik za zubima." Odmarširala sam kući dok je Perry hodao iza mene pognute glave, kao posramljeno pseto, održavajući razmak između nas. Svakim odrješitim korakom moje su misli jurile u novom smjeru. Perry je napravio nešto glupo, nesumnjivo, ali neću ga zbog toga ponuditi policajcima kao žrtveno janje. Protratili bi vrijeme na njega, umjesto da se usredotoče na pravog ubojicu. Perry nije upleten u to. Naravno da nije, ponovila sam tiho u sebi. Zagledala sam se preko ramena prema Perryju koji nevoljkim korakom vukao po mraku. To jednostavno nije moguće. Telefon je zazvonio u neko gluho doba jutra. Javila sam se glasom promuklim od sna. "Halo?" "Clare, ovdje Harry Spellman." Uspravila sam se u krevetu. Jesam li propustila dogovoreni sastanak? Zbog brige sam probdjela pola noći. Zaškiljila sam prema svom digitalnom satu. Ne, tek je osam. "Dobro jutro, gospodine Spellman." "Želio sam ti zahvaliti što ćeš danas doći u moj ured da se sastaneš s Justinom i Gabrielom Toscanom. Također sam ti se želio ispričati što ja neću biti na sastanku." "Nema problema. Sigurno ste jako zauzeti." "Nije u tome stvar, Clare. Uopće neću biti umiješan u ovaj dio istrage. Justin će djelovati u moje ime. Sin detektiva Toscana djelovat će u njegovo ime. Vas troje morat ćete zajedno raditi na slučaju."

44


Gospodin Spellman bio je drag čovjek. Dok smo Justin i ja hodali, činilo se da njegovim roditeljima nimalo ne smetaju moje... osebujnosti. Ustvari, imali su povjerenja u njih. Pitala sam se je li se to promijenilo. "Ne vjerujete mi?" upitala sam. "Naravno da ti vjerujem. Uvijek sam ti vjerovao." Zastao je i potom uzdahnuo. "Bit ću iskren, Clare. Ovo je prvo umorstvo u Eastportu nakon mnogo godina. Naše je sugrađane obuzela panika. Žele znati da se policija ozbiljno primila posla, a ne da se slučajem bave tinejdžeri ili naša lokalna vidovnjakinja. Znaš koliko te poštujem i divim se i tebi i tvojoj obitelji, ali ako želim novi mandat, moram se kloniti svih... upitnih poteza." I ja sam uzdahnula. Sve što je rekao je bilo na mjestu. "Shvaćam." "Isto vrijedi i za detektiva Toscana. Prilično je zauzet vođenjem službene istrage i k tome uopće ne vjeruje u ovakav pristup. Ustvari, svom je sinu dopustio da radi s tobom samo zato da meni učini uslugu." "Okej." "Još jednom se ispričavam. Ali vjerujem da ćeš dobro surađivati s Justinom i Gabrielom. Mislim da ćeš nam zbilja puno pomoći u ovoj istrazi, Clare. I na tome sam ti zahvalan." Stigla sam u gradonačelnikov ured na vrijeme. Kao što je i najavio, gospodina Spellmana nije bilo nigdje na vidiku. Dočekali su me samo Justin i Gabriel stojeći ispred gradonačelnikova radnog stola. Na stolu je ležala plastična vrećica koja mi je odmah privukla pozornost. Zatim sam pogledala Justina i Gabriela. Vidjeti njih dvojicu kako stoje jedan pokraj drugoga, razbudilo me jače od jutarnje doze dijetalne Cole. Zbilja zgodni dečki. Šteta što je jedan od njih gad. Kimnula sam obojici. "Justin, Gabriel, dobro jutro." Zbunjenost je prešla preko Gabrielova lica. "Clare? Što ti tu radiš?" Sad je bio red na Justinu da izgleda zatečeno. "Vas dvoje se poznajete?" "Čekaj, čekaj", promrmljao je Gabriel prekrivši čelo dlanom. "Clarity Fern. Clare? Clare je Clarity Fern?" Nastavila sam se smiješiti iako me dobro raspoloženje ubrzano napuštalo. "Da, mi smo jedna te ista osoba. Zašto?" "Ti si ona munjara?" zapitao je Gabriel. Osjećala sam kao da me netko udario u prsa. Sav zrak nestao je iz mene. Znači,

45


već su ga pridobili. Nije još pošteno niti kročio u školske hodnike, ali već je stao na njihovu stranu. Rekli su mu da sam frikuša. Srce mi je potonulo. A tako nam je dobro krenulo! Prvi dečko o kojem sam razmišljala "na onaj način" nakon Justina. Odmah me privukao, a činilo mi se da i on flertuje sa mnom. Baš sam se ponadala. E pa, sad je tome kraj. Nije nimalo drugačiji od ostalih. Mozak mi je uzavreo. Tragala sam za nekim paprenim odgovorom, pokušala odnekud iščupati uvredu koja bi ga stvarno pogodila, slijedeći instinkt samoočuvanja koji sam prisilno uvježbala u školi. Ali ništa mi nije padalo na pamet. Justin je prijeteći spustio ruku na Gabrielovo rame. "Pazi se, pridošlice." "Justine, mogu li porazgovarati s tobom nasamo?" Glas mi je zvučao mlado i ranjivo, što sam stvarno mrzila. "Bit ću vani." Gabriel je bijesno izjurio van. Čula sam ga kako mrmlja nešto tipa "stvarno smiješno" prije no što je tresnuo vratima. Okrenula sam se prema Justinu. "Koji je to bio vrag?" Raširio je ruke i slegnuo ramenima. "Rekao sam ti da je malo divlji." "Okej, ali zašto se razbacuje uvredama?" Justin je sjeo i nalaktio se na stol. "Izgleda da su mu se vidovnjaci jako zamjerili." "Divno." Znači, nisu u pitanju drugi klinci u gradu i moja školska reputacija. Ovo je možda bilo nešto još gore, nešto što se tiče samo Gabriela. A ona Justinova "glupa ideja" koju je Gabriel jučer spominjao, to se zapravo odnosilo na mene. "Pristao je raditi s tobom, ali samo zato što ga je moj otac na to prisilio." Zakolutala sam očima. "Kao da te već nisam dovoljno mrzila." "Ma daj, Clare. Pa ne radiš ovo da meni izađeš ususret. To je jednostavno nešto što treba učiniti." Istina. A sad sam imala i još jaču motivaciju da što prije riješimo slučaj. Morala sam zaštititi brata. "U redu", rekla sam. "Super. Ajmo onda raditi." Justin je otvorio vrećicu na stolu i izvukao novčanik, ruž i mobitel. "To je njezino. Hoćeš pokušati?" Slegnula sam ramenima i posegnula za ružem. Zatvorila sam oči. Ništa. Zatim sam prešla na novčanik. Ponovno ništa. Bilo mi je drago što Gabriel nije u sobi. Zasad sam se pokazala potpuno beskorisnom. A onda sam uzela u ruke mobitel. U

46


istom trenutku, vizija me uvukla u sebe. Vidjela sam samo kovitlanje i izmaglicu, ništa konkretno, ali osjećaji su bili veoma snažni. Plakala sam. Ne, Victoria je plakala... od bijesa. Čvršće sam stisnula mobitel pokušavajući se još više usredotočiti. Ne posjeduješ ga. Glas joj je bio jak, nepopustljiv. Čula sam prigušeni odgovor negdje u daljini, ali nisam ga mogla točno razabrati. Čuj, očito te više ne želi, nastavila je Victoria. Želi mene. Šum se pojačao. Pokušavala sam zadržati viziju što je dulje moguće. E pa, to ćemo još vidjeti. Victorijine riječi su izblijedile i ja sam otvorila oči. "Što je to bilo?" pitao je Justin širom rastvorenih očiju. "Nešto sam osjetila. Nisam sigurna da je relevantno, ali moglo bi biti." Ponovila sam mu što sam čula. Za trenutak sam se pitala je li moguće da Victoria govori o mom bratu. Ne, upoznali su se noć prije u Yummyju, zar ne? Tako mi je Perry rekao. Justin je kimnuo i vratio telefon na stol. Osjetila sam mali nalet ponosa. Upravo sam našla naš prvi trag. Možda se ipak pokažem korisnom. Pogledala sam preko ramena i uzdahnula. "Vrijeme je da se suočim s Opasnim Tipom, hm?" "Sretno", suho je rekao Justin. Izašla sam iz ureda i našla Gabriela kako šetka hodnikom. Pokušala sam ignorirati koliko dobro izgleda u bermudama i tamnoplavoj majici. Koncentrirala sam se na činjenicu da me nazvao munjarom. Vizija mi je dala novu snagu. Ponovno sam osjećala samopouzdanje i bila spremna prionuti na posao. Uzmemo li u obzir kako smo započeli, pokušala sam popraviti situaciju. "Koliko vidim, brine te suradnja sa mnom", započela sam. "Bi li ti bilo lakše kad bih ti objasnila kakve sposobnosti zapravo imam?" Gabriel me uopće nije htio pogledati u oči. "Sumnjam." Okej, ništa od ljubaznosti. Moji su se obrambeni mehanizmi aktivirali. Stisla sam srce i suočila se s njim na isti način na koji se neprestano borim s Tiffany, Billyjem, Frankiejem ili bilo kojim od tih napasnika. Jedinim oružjem koje posjedujem. Riječima. "Gle, jasno mi je da ti se ne radi s vidovnjakinjom. Vjeruj mi, ni ja nisam sretna što moram raditi s kretenom." Obrve su mu poletjele uvis, a usne se malo rastvorile. Nastavila sam: "I mene je na ovo natjerao gradonačelnik Spellman, baš kao i tebe.

47


Što kažeš na ovo: ja neću smetati tebi, ti nemoj smetati meni. Riješimo slučaj što brže možemo i nakon toga više nikad ne moramo razmijeniti ni jednu jedinu riječ. Može?" U očima mu se pojavila zerica poštovanja. Nakratko je zurio u mene okrećući ključeve oko prsta. Konačno je progovorio. "Trebam te odvesti u motelsku sobu da tamo napraviš to što već radiš. Nakon toga ću te odvesti kući." Krenuo je, zamahnuvši rukom da me pusti ispred sebe, ali ja sam ga radije slijedila održavajući razmak između nas. Trebalo mi je malo vremena da se priberem. Gurnula sam drhtave ruke u džepove i nekoliko puta duboko udahnula. Dobro sam mu odbrusila, čime sam sačuvala svoj ponos i možda čak kod njega zaradila nešto poštovanja. Ali ispod tog kočoperenja bolno me stezalo u grudima. Preplavila me sjeta. Da, ja sam Clare Fern, žestoka cura s parapsihološkim sposobnostima, članica obitelji frikova. Ali kad bi ljudi odlijepili sve te etikete, možda bi ih šokiralo to što se ispod njih krije najnormalnija djevojka. Djevojka koja se ne želi stalno braniti od uvreda. I koja želi posve isto što i svi drugi. Biti voljena.

48


OSAM King's Courtyard bio je kompleks povezanih soba čiji su krakovi tvorili slovo L oko vanjskog bazena. Tvrdili su da sobe pružaju "pogled na more", ali jedino što ste mogli vidjeti iz sobe bio je vaš parkirani automobil. Motel je građen na kat. Victoria Happel odsjela je u sobi 108, u prizemlju, u samom kutu slova L, ujedno i točki koja se nalazila najdalje od ureda. Preko ulaza u sobu bila je prevučena žuta policijska traka. Stajala sam pred vratima čekajući da gospodin Progutao Sam Metlu završi na recepciji. Još jučer sam mu bila strašno zanimljiva - koketirao je i dobacivao mi one svoje savršene osmijehe. A sada se ponašao kao da mu se gadim. Prekrižila sam ruke na prsima i ljutito zatapkala nogom. Gabriel se konačno dovukao do mene u društvu vitkog i pogrbljenog čovjeka, za koga sam pretpostavila da je upravitelj motela jer je u ruci nosio pregršt ključeva. Dok smo se vozili u motel, Gabriel mi je rekao da ih je njegov otac nazvao i najavio im da će jedna "kadetkinja" doći da napravi još par fotografija. "Zbilja bih volio znati kad ću moći ponovno iznajmiti sobu", obratio nam se upravitelj. Gabriel je preuzeo ključ sobe i počeo skidati jedan kraj policijske trake. "Ovo je mjesto zločina. Obavijestit ćemo vas čim budemo gotovi s obradom." "Ali, vidite, postoje ljudi koji žele platiti vrlo visoku cijenu da odsjednu baš u toj sobi. To su vam oni tipovi koji fanatično prate ubojstva, znate već." "Bolesno", dobacila sam. Gabriel je čovjeku uputio strog pogled, nakon čega je upravitelj kimnuo i udaljio se. Gabriel je prvi ušao u sobu. Slijedila sam ga u stopu s čudnim osjećajem u dnu želuca. Činilo mi se kao da gledam samu sebe u nekom filmu ili se prisjećam sna. Ponovno sam razmišljala o tome koliko je moj život zbilja na samoj granici groteske. Normalne tinejdžerice sad sjede doma ili se druže sa svojim prijateljima, gledaju televiziju, koketiraju preko telefona sa svojim dečkima. A ja stojim nasred sobe u kojoj je netko ubijen. Gabriel je zatvorio vrata iza mene. Žaluzine su bile spuštene, zbog čega je dobar dio sobe bio u sjeni. Gabriel je upalio svjetlo i rekao: "Ovo je bila žrtvina soba." 49


"Hvala, Majstore Očitog." Osvrnula sam se oko sebe. Tipična jeftina soba u motelu. Jedan ogroman bračni krevet ("U King's Courtyardu sve je kraljevske veličine!"), noćni ormarić s lampom za čitanje, telefon, budilica, mali televizor na komodi. Zidovi prljave bež boje i jeftina, nakrivljena slika jedrilice iznad kreveta. Gabriel je uzdahnuo. "Dobro, što ti točno izvodiš?" "Jesi ikad čuo za retrokognitivnu psihometriju?" "Ma kakvi!" "To je sposobnost percipiranja ili viđenja događaja koji su se dogodili u prošlosti. To je moj dar. Kad dodirnem predmet i usredotočim se, ponekad mogu vidjeti vizije događaja koji se se odvijali dok je netko drugi dodirivao taj predmet." "Ponekad." "Da. To što ne upali uvijek, još uvijek ne znači da je laž." "Nisam ni rekao da je laž." "Ne trebam bili vidovita da bih znala što sad misliš. Tako nešto valjda promaklo bi jedino idiotu." Vidjela sam da se gotovo nasmiješio, a onda se sjetio da bi me trebao mrziti, zbog čega mu se lice opet namrgodilo. "Okej, pošteno. Sjest ću tu u kut i šutke promatrati." Spustio se na stolac. "Može. Je l' u redu ako diram sve stvari u sobi?" "Aha." Prvo sam pregledala kupaonicu, puštajući da mi prsti lutaju posvuda, držeći najprije zastor tuš-kabine pa ručice za vruću i hladnu vodu u umivaoniku. Nije mi dolazilo ništa zanimljivo. Samo zrnate slike ljudi koji obavljaju svakodnevne radnje. Prešla sam u spavaću sobu i sjela na rub kreveta, naslonivši se na prekrivač, složen pri samom dnu ležaja. Istog sam trena imala dojam da je netko uključio pornografsku TV postaju lošeg signala. Navrli su bljeskovi svih mogućih vrsta seksa, uglavnom u mutnim slikama. Osjetila sam val vreline po vratu i porumenjelim obrazima. Brzo sam ustala, sretna što Gabriel nije primijetio kako mi je iznenada postalo užasno neugodno. Kad se bavim predmetima koje su dotakli mnogi ljudi, vizije se međusobno nadmeću i stapaju jedna s drugom tvoreći neodređenu zbrku. Nadala sam se da ću pronaći nešto Victorijino - ipak je ona bila posljednja gošća u ovoj sobi. Iz onoga što sam vidjela, bilo je očito da motel ne pere baš prečesto prekrivače na krevetima.

50


Morala sam pronaći neko mjesto na kojem na kojem je njezin dodir ostavio traga. Pogledom sam potražila daljinski upravljač i pronašla ga na televizoru. Uzela sam ga u ruke, zatvorila oči i koncentrirala se. Ništa, osim sve jače frustracije. "Hvataš išta tim daljinskim?" upitao je Gabriel. Toliko o tome da će šutjeti. "Ama baš ništa." "Super, budući da ga cura nije ni koristila. Televizor je pokvaren. Žalila se na recepciji one noći kad je ubijena." To bi moglo objasniti ogroman osjećaj iznerviranosti koji me prožimao dok sam držala daljinac. "Šteta", rekla sam. "Zašto?" "Da joj je televizor te noći radio, mogla je ostati u sobi i gledati Saturday Night Live. A ne otići kod Yummyja. I umrijeti." Slegnuo je ramenima. "Ne možemo predvidjeti budućnost." "Tu si apsolutno u pravu." Nakrivio je glavu. "Čekaj malo, ti tvrdiš da si vidovnjakinja, a ne vjeruješ da ljudi mogu predvidjeti budućnost?" "Tako je." Primakla sam se bliže komodi prelazeći prstima svaku ručku na ladici. "Zašto ne?" Slegnula sam ramenima. "Nisam još upoznala nikoga tko može. A vjeruj mi, uzevši u obzir količinu frikoida koji nastanjuju grad iz kojeg potječu moji roditelji, da postoji netko tko može proreci budućnost, odavno bismo već čuli za njega." "A ona Madame Maslov koja je upravo stigla u grad?" "Prevarantica", izjavila sam. Nasmijao se. "Rugala se sova sjenici." "Ja nisam prevarantica!" Stvarno mije već bilo zlo od toga da se stalno moram braniti pred tim šmokljanom. Superzgodnim šmokljanom dubokog, promuklog glasa i fantastične građe, ali ipak šmokljanom. "Ne misliš da je malo licemjerno što se ljutiš na ljude koji ne vjeruju u tvoj dar, dok ti tu Maslovicu prosuđuješ na isti način na koji takvi ljudi sude o tebi?" upitao je Gabriel. Morala sam priznati - sebi, naravno - da ima pravo. Ali nije mi padalo na kraj pameti da to priznam i njemu. Stavila sam ruke na bokove. "A bi li sad mogao umuknuti da se mogu u miru skoncentrirati?" Podsmjehnuo se, ali me i poslušao. Pretraživala sam sobu još dvadeset minuta bez ikakvih konkretnih rezultata.

51


Trebala sam nešto što je dotakla Victoria Happel a da to u proteklim danima nije dotaklo još stotinjak drugih ljudi. No potraga za takvim predmetom mogla bi potrajati cijeli dan. "Odustaješ?" upitao je Gabriel s nadom u glasu. Pala mi je na pamet ideja. "Imaš li fotografije zločina?" "Aha, obično nosim pregršt fotki u stražnjem džepu." Uzdahnula sam. Pametnjaković. "Snimali su mjesto zločina, zar ne?" "Jesu. Što te točno zanima?" "Zanima me položaj u kojem su pronašli njezino tijelo." Ustao je i pogledao krevet. "Vidio sam fotografije. Sjećam se položaja. Ležala je na krevetu." Napravila sam stanku. "Moram napraviti rekonstrukciju." "Molim?" Sjela sam na krevet. Maknuli su plahte i jastuke, pretpostavljam zato da bi s njih uzeli uzorke krvi. Legla sam na madrac i zagledala se u strop u koji je prije tri večeri vjerojatno gledala i sama Victoria Happel. "Namjesti me u poziciju u kojoj je nađena. Što možeš preciznije." Zatresao je glavom. "Ovo je bolesno." "Samo mi pomozi i danas više ne moraš imati posla sa mnom." "Uopće mi nije jasno kako bi to moglo pomoći. Iskreno govoreći, počinjem misliti da uludo trošiš moje vrijeme." Prestala sam ga slušati. Nešto ovdje nije u redu. Usredotočila sam se na savršeno okruglu, malu tamnu mrlju na grubo žbukanom stropu. Suzila sam oči. "Što je to?" upitala sam, gotovo za sebe. "Što?" Gabriel je slijedio moj pogled prema stropu. "Ništa ne vidim." Osovila sam se na noge na krevetu i propela se na prste. Sad kad sam bila samo nekoliko centimetara od mrlje, bilo mi je jasno o čemu je riječ. Gurnula sam prst unutra. "Tu je rupa u stropu", objasnila sam. Gabriel je skočio na krevet i proučio je. "Nema sumnje, djelo ljudskih ruku, vjerojatno izbušeno uz pomoć bušilice." "Tako da osoba u gornjoj sobi ima jasan pogled na krevet", dodala sam. Kimnuo je. "Morat ćemo provjeriti tko je odsjeo u toj sobi." Zatresao je glavom u nevjerici. "Kako je to mom tati promaknulo?"

52


"Je li tvoj tata legao na krevet i istražio sobu iz žrtvine perspektive?" "Ne." "Onda možda ipak nisam totalni gubitak vremena", rekla sam gorko. Pocrvenio je. "Ispričavam se. Ovo je dobar trag. Hvala ti." Lagano sam ga odgurnula s kreveta i vratila se u svoj prijašnji polegnuti položaj. "Nisam još gotova. Hoćeš me molim te namjestiti u položaj u kojem je žrtva nađena?" Slegnuo je ramenima. "Naravno." Nagnuo se i stavio mi ruke na ramena. Istog je trena mojim tijelom prostrujala toplina. Bilo mi je drago što Gabriel nije telepat jer sve o čemu sam u tom trenu mogla razmišljati vrtjelo se oko njegova ubojito dobrog izgleda. A onda oko toga koliko sam perverzna kad u ovakvom trenutku i na ovakvom mjestu razmišljam o takvim stvarima. Ali nisam si mogla pomoći. Nisam mogla prekinuti tok svojih misli. Zagledala sam se u njegove tamne oči i poluotvorene usne, tako blizu mojih. A onda me naglo prevrnuo kao da sam palačinka. "Hej!" planula sam, iako mi je krevet prigušio glas. "Pronađena je na trbuhu", objasnio je. "Mogao si to izvesti malo nježnije." "Dobro, odsad bez ruku. Davat ću ti upute. Okreni glavu nadesno." Poslušala sam ga i udahnula iz dubine pluća. "Lijevu ruku uvuci pod sebe." Neudoban položaj. Ne bi tako legla za spavanje. Možda se pokušavala pridignuti, ali se srušila na ruku nakon što je bila pogođena. "Raširi još malo noge." Hvala bogu da me više nije vlastoručno namještao. "Stavi desnu ruku na noćni ormarić." "Blizu telefona?" pitala sam. "Ne tako daleko. Ne posve na noćni ormarić; više na rub." Ispružila sam prste i oprezno ih stavila na drvo. Zatvorila sam oči i usredotočila se. Soba je odjednom potonula u mrak. Ali Gabriel nije ugasio svjetlo. Gledala sam u prošlost. Tama i tišina. Polagano disanje. Umorna sam. Zadovoljna i umorna. Noć na kraju nije ispala tako loša. Čuje se škljocaj kvake koja se okreće. Usne mi se razvlače u osmijeh. Podižem glavu i kažem: "Vratio si se po još?" Pridižem se na laktove, a onda glasan "pras!" U istom času preplavljuje me

53


snažan bol, zatim sve nestaje. Naglo sam otvorila oči. "Vidjela sam", protisnula sam jedva dolazeći do daha. "Što si vidjela?" pitao je Gabriel. "Umorstvo." Sjela sam, rukom pritisnuvši srce da malo uspori. "Vidjela sam što se dogodilo. Ležala je na trbuhu, padajući u san. Čula je da netko ulazi. Počela se podizati i upitala Vratio si se po još? - a onda je uslijedio metak." "Tko? Tko ju je ustrijelio?" Pokušala sam se sjetiti detalja vizije. "Lijevo od nje bila je sjena." "Da, tamo je stajao ubojica kad je pucao u nju", potvrdio je Gabriel. "Nastavi." Rukama sam pritisla sljepoočnice. "Soba je bila posve mračna. Vidjela sam samo sjenu. Ništa jasno." Gabriel je zastenjao od frustracije. "Kakve li sretne slučajnosti, zar ne?" Okrenula sam se na krevetu i pogledala ga u lice. "Slobodno misli da sam varalica ako ti to paše. Koji bi bio moj motiv da ovo izmislim?" Nabrajao je na prste. "Publicitet za obiteljski posao. Novac. Vlastita TV emisija. Tko zna?" "Što bi te moglo uvjeriti da nisam prevarantica?" Pogledao me ravno u oči. "Riješi slučaj."

54


DEVET San mi je bio zatrovan košmarima. Stalno mi se vraćao prizor Victorijine smrti, zbog čega sam se još dugo prevrtala po krevetu. Vratio si se po još? Vratio si se po još? Vratio si se po još? Evo što sam znala. Victoria Happel je mrtva. Ustrijeljena je u glavu nakon seksa s mojim bratom. Kad je on otišao, u sobu je ušao netko drugi. Victoria je mislila da se vratio Perry. Ali nije. To jednostavno nije moguće. Jer Perry nije ubojica. Ponavljala sam to samoj sebi kao mantru u tami spavaće sobe sve dok konačno nisam utonula u san. U novoj snomorici bila sam izgubljena u šumi, ne znajući kojim putem krenuti i tako umorna da sam naposljetku klonula na šumsko tlo. Nisam se micala ni dok su mi insekti grickali kožu. Nisam vrištala. Nisam se probudila. Jer i u snu sam znala da samo sanjam i da su male šumske životinje koje me napadaju tek manifestacije svih onih upornih sumnji koje me izjedaju u budnom stanju. Sumnji u Perryja. Pratim vijesti. Čitam novine. U većini slučajeva osoba koju posljednju vide sa žrtvom obično je i ubojica. Ali Perry je moj brat. Nije imao nikakav razlog da je ubije. Osim toga, zakleo mi se da je Victoria bila živa kad je otišao od nje. A Perry nikada ne laže? Zbor insekata smijao se mojoj naivnosti. Mislila sam na sve spike kojima se služi za ulet curama, recimo na priče o ožiljku i slično. Laži, da, ali bezazlene, s namjerom da šarmiraju. Laže curama koje mu ništa ne znače. Meni ne bi lagao, rekla sam samoj sebi. Upravo kao što si rekla. Cure Perryju ništa ne znače, nastavile su recitirati moje sumnje. Završi s jednom i istog trena se prebacuje na drugu. One su potrošiva roba. Njihovi životi nisu važni. Zaveži! Glas mi je tako glasno odjeknuo šumom da sam se probudila i uspravila u sjedeći položaj. Vikala sam u snu. Mama je uletjela u sobu uz tresak vrata."Jesi dobro?" Zbunjeno je pogledala po 55


sobi. "Zašto si još uvijek u krevetu?" Zaškiljila sam prema budilici. Bilo je deset ujutro. "Oprosti, mama." Protrljala sam oči. "Sad ću ustati." "Jesi li danas igdje vidjela svog brata?" "Ne, zašto?" Mama je uzdahnula i stegnula šake."Zna da si zauzeta radeći za policiju, pa mi je obećao da će raditi sa mnom cijeli dan. A danas ćemo imati gužvu. Navečer je na plaži vatromet. Bit će mnogo prolaznika, a to znači mnogo posla. Već nas čeka jedna nenajavljena mušterija, a Perry je ispario." Izbacila sam iz glave noćne more o Perryju. Ne mogu sad razmišljati o tome. Odgurnula sam pokrivač i prebacila noge preko ruba kreveta. "Ja mogu s tobom odraditi mušteriju." Mamino se lice razvedrilo. "Zbilja?Nemaš ništa protiv? Znam da si zauzeta." "Uopće nije problem. Gabriel me još nije nazvao."Ustala sam i protegnula se. "Daj mi pet minuta." Nisam se imala vremena istuširati, samo sam poprskala lice vodom i podigla kosu u rep. Navukla sam sivu majicu i tamnoplave kratke hlače. Nabrzinu sam na usne dodala i mrvu sjajila. Sjurila sam se u prizemlje, zaustavivši se tek kad su mi pogled privukle današnje novine. Ležale su presavijene na stoliću, tako da se vidio samo naslov: MALO TRAGOVA U UBOJSTVU TINEJDŽERICE. Podigla sam ih i zagledala se u fotografiju Victorije Happel. Iako sam u glavi proživjela scenu njezine smrti, nikad joj nisam vidjela lice. Moje vizije uvijek su me prebacivale u tijelo druge osobe, kao i u njezinu perspektivu. Victoria nije izgledala kao tipična osamnaestogodišnjakinja. Bila je manekenski lijepa, duge tamne kose, raskošnog tijela i smeđih očiju čija je zavodnička izravnost stvarala dojam da je starija i zrelija nego što je bila. U kutku usana imala je blagu naznaku osmijeha. Obuzela me tuga zbog nje. Nikad se više neće nasmiješiti. Mama se nakašljala iz sobe za čitanja. Ispustila sam novine i pohitala k njoj. Scena je bila postavljena - prigušeno svjetlo, titrave svijeće. Mušterija, djevojka tek nešto malo starija od mene, sjela je uspravnije kad sam ušla. Izgledala je kao da bi joj dobro došlo tuširanje i veća količina sna. Čini se da je njezina noć bila još gora od moje. "Nisam uspjela pronaći svog sina," rekla je mama, "ali zato će nam se pridružiti moja kći."

56


Djevojka je polako kimnula, posve praznog pogleda. "Kako se zovete?" upitala je mama. "Joni", odgovorila je jedva čujnim šaptom. Njezina duga smeđa kosa visjela je kao mlohavi zastor prekrivajući joj polovicu lica. Čupkala je iskrzani nokat. Ostali su nokti bili izgriženi do krvi. "Kako ste čuli za nas?" upitala sam je. "Vidjela sam vaš letak u gradu. Nedavno sam izgubila prijateljicu." Nekoliko trenutaka grickala je usnu, očito odvagujući što će nam reći. "Ovdje sam zato što želim znati mrzi li me." Čim sam čula to 'izgubila sam prijateljicu', naježila mi se koža na rukama. "Posvađale ste se", rekla je mama. Joni je preneraženo pogledala mamu. "Kako znate?"A onda je pocrvenjela. "Ma da, vidovnjakinja. Oprostite. Samo sam... Mislim da nisam očekivala da ćete stvarno biti vidoviti." "Zašto ste onda došli k nama?" zanimalo me. Slegnula je ramenima. "Valjda u nekoj nadi da možda ipak niste varalice. A čak i da jeste, mislila sam da bi mi možda pomoglo da s nekim porazgovaram." To sam mogla razumijeti. "Moj se dar aktivira kad u ruci držim neki predmet." Gorljivo je kimnula, izvukla nešto iz džepa i predala mi. Podigla sam predmet prema svjetlosti svijeća. Bila je to ogrlica, na kojoj je visio privjesak. Pola srca i nekoliko slova koja bi u kombinaciji s ostatkom privjeska tvorili natpis "NAJBOLJE PRIJATELJICE." Pogledom sam potražila Joninu ključnu kost i tamo uočila drugu polovicu. Uzela sam privjesak u ruku i otvorila svoj um osjećajima i vibracijama koje mi je odašiljao. Uglavnom se radilo o žalosti i ljutnji. "Izdala si prijateljicu", rekla sam otvorivši oči. "A ona je sada mrtva." Niz Jonin obraz kliznula je suza. "Ja sam kriva za to. Vicki je mrtva zbog mene." Vicki. Mama i ja razmijenile smo pogled koji je značio "O da, ta Vicki." Srce mi je ubrzano lupalo. Ova djevojka možda zna sve odgovore na naša pitanja. "Ne razumijem zašto si ti kriva za to", rekla sam joj. Joni me nije pogledala, ali počela je brzo govoriti. "Nikad ne bi ovamo došla da nije bilo mene. Ona je... bježala ili nešto slično. Mislim da je ovamo došla da se makne. Da se makne od mene, od onog što sam joj napravila." Riječi su izlazile u jecajima. "Da se to nije dogodilo... da sam joj bila dobra prijateljica... sad bi bila

57


živa." "Počni od početka." Protrljala sam prstom privjesak i nadošlo mi je ime. "Počni od... Joela." Jonine oči ispunile su se nečim poput straha. "To si saznala iz ogrlice?" Polako sam kimnula. Joni je potonula dublje u stolac. "Joel je bio Vickin dečko. Svi smo išli u istu srednju školu. Ove smo godine maturirali. Ali on ju je... prevario. Sa mnom." Klasika. Čemu bi inače služile najbolje prijateljice? Sad mi je bila jasna vizija koju sam imala držeći u ruci Victorijin mobitel. Sjetila sam se ljutitih riječi koje je Victoria izgovorila. Čuj, očito te više ne želi. Želi mene. "Užasno me peče savjest zbog toga", nastavila je Joni. "Rekla sam mu da ću joj sve priznati." Zaustavila se, a mama je dopunila ono što Joni nije željela izgovoriti. "Postao je nasilan." Joni je kimnula. "Pritisnuo me uza zid. Prignječio mi je ruku. Rekao mi je da ništa ne smijem nikome reći. Istinu govoreći, nikad nisam zbilja namjeravala reći Vicki što smo napravili. Nisam je željela povrijediti, još manje izgubiti naše prijateljstvo." "Zašto si mu onda prijetila da ćeš sve ispričati?" zanimalo me. "Da ga uplašim. Nadala sam se da će joj on sam priznati ili joj možda jednostavno dati nogu." "Htjela si da Vicki sazna, ali nisi joj imala petlje sama priznati", zaključila sam. Mama me stisnula za koljeno ispod stola, po čemu sam znala da se bližim granici pristojnog ponašanja. Klijente se ne vrijeđa, čak ni kad to debelo zaslužuju. "U pravu si", priznala je Joni. "Ona je najbolja prijateljica koju sam ikad imala, a pogledaj što sam joj napravila. Zaslužila je puno bolju prijateljicu i dečka nego što smo Joel i ja." Jonina ramena počela su se tresti. Zagnjurila je lice u ruke. "Ali ipak si na kraju smogla hrabrosti da joj priznaš", ponukala ju je mama da nastavi. Joni je šmrcnula i opet podigla lice prema nama. "U tom mi je trenutku bilo najvažnije da Joel nestane iz njezinog života. Ako je bio grub prema meni, kakav bi tek bio prema njoj da je prekinula s njim." Mozak mi je radio punom parom. Možda je Joel te noći vidio Victoriju s Perryjem i ubio je u napadu ljubomore i bijesa. Odjednom me ispunilo olakšanje. Ne samo

58


zato što Perry nije bio kriv, nego i zato što Joel nije ubio i mog brata i Victoriju. Soba je na nekoliko trenutaka utonula u tišinu. A onda je Joni nastavila. "Željela sam da prekinu. Vicki je već skužila da je Joel vara, a noć prije no što je otišla užasno su se posvađali. Rekla mu je da je gotovo. Trebala sam držati jezik za zubima. Ali mislila sam da se to već predugo vuče, da je vrijeme da istina izađe na vidjelo. I onda sam joj priznala da sam ja cura s kojom se Joel potajno seksao." "Kako je to prihvatila?" upitala sam. "Poludjela je." Joni se mašila za privjesak na vratu. "Vratila mi je drugu polovicu privjeska. Rekla je da više nismo prijateljice. I da nikad više nećemo biti." Jonina su ramena klonula. "Nakon toga je otišla iz grada. Mislila sam da će se možda smiriti nakon produženog vikenda pa ćemo porazgovarati i pomiriti se. Izgladiti situaciju. Sad sigurno više nikad nećemo razgovarati." "I stvarno je ovamo došla sama?" upitala sam. "Pretpostavljam." Joni je slegnula ramenima. "Iako to zbilja ne sliči njoj." "Je li poznavala ikoga odavde?" pitala je mama. "Koliko ja znam nije, ali..." Nagnula sam se prema njoj. "Ali što?" "Par tjedana prije no što se sve raspalo, osjećala sam da Vicki skriva nešto od mene. Bila sam paranoična, pa sam pretpostavila da je zbrojila dva i dva i da zna za Joela i mene. Ali zbilja nije znala. I tako... možda je skrivala neku svoju tajnu." "Je li Joel znao da će doći ovamo?" upitala sam. "Ne, ali to baš nije bilo teško doznati. Njezina mama mi je odmah rekla kamo je otišla." "Bi li bio u stanju doći ovamo i..." "Ubiti je?" Joni je završila rečenicu umjesto mene. "Vjerojatno. Ne znam tko bi drugi to mogao učiniti. Ni s kim drugim nije imala problema. Imala je samo grozan peh i jako slabu sposobnost procjene ljudi. Pogledajte samo koga je izabrala za najbolju prijateljicu i dečka." Zagledala se u stol. "Stvarno je bila bedasta." "Moraš otići na policiju", rekla sam joj. "Moraš im reći sve što znaš." Joni se odgurnula na stolici. "Ne. Ne želim da me upletu u to." Pitala sam se bih li je ipak mogla nagovoriti, ali jedan pogled na mamu bio mi je dovoljan da promijenim plan. Mama joj je čitala misli: očito su sve bile o bijegu. Ali Joni ne smije otići, mislila sam u sebi. Mora reći policiji za Joela. I to prije nego što saznaju za Perryja i usmjere svu svoju pozornost na mog brata. Bilo mi je

59


drago da smo Gabriel i ja iz poslovnih razloga razmijenili brojeve mobitela. Zavukla sam ruke pod stol i poslala mu SMS. RECI MURJI DA ODMAH DOĐE K MENI! Mama je ponudila Joni čašu vode, čije ispijanje je trajalo oko minutu. Odlučila sam je zadržati jednom ljepšom vizijom, koju sam također pokupila iz privjeska. "Vidim tebe i Vicki, jednako odjevene, u bijelim košuljama s crnim leptirmašnama. Šapućete i smijete se." "Konobarimo", rekla je Joni, još uvijek govoreći u sadašnjem vremenu o svojoj preminuloj prijateljici. "Radimo na otmjenim zabavama po gradu. Prilično se dobro plaća, a zna biti i zabavno." Činilo se da je Joni drago što sam dotakla to sjećanje, ali još uvijek je bila na iglama. Ustala je da krene. "Navrati ponovno ako poželiš još koje čitanje ili ako ti jednostavno treba razgovor", rekla je mama vodeći djevojku u hodnik. U tom su se trenu vrata otvorila, a u našu su kuću Anthony i Gabriel Toscano. Gabrielove tamne oči bile su pune brige, a meni je sinulo da sam možda bila malo nejasna u svom SMS-u. Vjerojatno je pomislio da sam u opasnosti. Osobno je dojurio umjesto da nekoga pošalje. Prisilila sam se da ne mislim o tome, ni o tome kako izgleda u tom trenutku, usredotočivši se na gorući problem: Joni. "Detektive Toscano", obratila sam se Gabrielovom tati. "Hvala što ste došli." Joni je uzmakla korak natrag. "S nama je Joni", rekla sam Gabrielu. "Upravo smo završili čitanje. Joni je najbolja prijateljica Victorije Happel. Željela je da vas pozovem jer vam mora ispričati sve što zna. Posebno sve o Victorijinom bivšem dečku." Joni je buljila u mene, očito izvan sebe od ljutnje što sam je izdala. Osjećala sam blagu krivicu. Ali ona je izdala svoju najbolju prijateljicu. Najmanje što može učiniti jest da izdvoji par minuta i informacije koje ima podijeli s policijom. Onda će konačno Perry biti slobodan i sve će biti gotovo. Joni će poslije biti drago što je učinila ispravnu stvar. Detektiv Toscano nježno je primio Joni za ruku. "Popričat ćemo kratko u postaji, a onda možete nastaviti svojim putem." "Možeš si mislit'", promrmljala je. Gabriel se okrenuo prema meni prije odlaska. "Možeš za sat vremena doći u Yummy da skupa ručamo? Želim prodiskutirati neke stvari."

60


"Nema problema", odgovorila sam, pitajući se kakve su to "stvari" i nadajući se da nemaju nikakve veze s Perryjem. Mama je zatvorila vrata za njima i s uzdahom se spustila na kauč. "Dobro sam postupila što sam pozvala Gabriela i njegovog tatu, zar ne?" upitala sam. "Mislim, Joni im sama ne bi rekla što zna. Nestala bi jer je previše sebična se imalo potrudi oko prijateljice." "Namjeravala je nestati", potvrdila je mama. "Posve je sigurno da se ne želi umiješati u istragu. Ne želi razgovarati s policijom. Nikako im ne želi reći za Joela. Ali ne zato što je sebična." "Nego zašto? " "Zato što se boji."

61


DESET Kročivši u Yummy, prvo sam pogledom pročešljala cijeli prostor u potrazi za zlim konobaricama, ali Droljica McFlundrić, na svu sreću, nije radila. Gabrijela sam pronašla u njegovom omiljenom separeu. Oči su mu se ozarile kad me vidio, a onda se opet prisilio na onu namrštenu facu. Sjela sam mu sučelice. "Što si želio prodiskutirati sa mnom?" Opet se namrštio, ovog puta iskreno. "Nema bok?Nema kako si danas proveo dan?" A ja sam mislila da bi mu odgovaralo da preskočimo uljudno čavrljanje jer me očito ne može podnijeti. Slegnula sam ramenima i podigla jelovnik. Nakon nekoliko trenutaka tišine Gabriel je pročistio grlo. "Jučer sam u gradonačelnikovu uredu primijetio da poznaš njegovog sina, Justina. Vas dvoje ste bliski?" "Ne." Posve izvjesno neću priču o Justinu podijeliti s Gabrielom. "Prije ste bili bliski?" Što je ovo? Prvo pokaže zanimanje za mene. Onda shvati da sam vidovnjakinja i ponaša se prema meni kao da sam kriminalka. A sad je ljubomoran na Justina. Nazirete li tu ikakvu dosljednost? Spustila sam jelovnik. "Zašto tvoj otac ne želi raditi sa mnom na ovom slučaju? Zašto te natjerao da ti surađuješ sa mnom umjesto njega? I zašto ti uopće tako smetaju vidovnjaci?" Stisnuo je zube. "To je moja osobna stvar." "Isto vrijedi i za moj odnos s Justinom." Ponovno sam podigla jelovnik. Sjedili smo u tišini dok konobarica nije zapisala našu narudžbu i odnijela jelovnike iza kojih smo se dotad skrivali. Izvadila sam mobitel iz džepa kratkih hlačica i poslala SMS Perryju. Gdje je? Nisam bila ljuta što moram raditi: maloprijašnje čitanje dovelo nas je do najvećeg traga. Ali stvarno nije sličilo na Perryja da mamu ostavi na cjedilu bez riječi objašnjenja. Posebno uzevši u obzir sve što se zbiva oko njega. Konobarica nam je donijela piće i ja sam otpila dugi gutljaj kole. "Kako idu stvari s Joni?" upitala sam trenutak kasnije. "Je li spomenula tvom tati Joela, Victorijinog dečka?" 62


"Je, on nam je sada glavni osumnjičeni. Čim ga nađemo, privest ćemo ga na saslušanje." Morala sam ukazati na očito. "To možeš zahvaliti mojoj mami i meni. Mi smo je navele da priča. Joni je namjeravala pobjeći. Nije željela sudjelovati u istrazi." Protrljao je dlanom bradu. "Razmišljao sam o tome. Čovjek bi očekivao da će najbolja prijateljica, posebno prijateljica koju peče savjest, sama ponuditi svoju pomoć." Promiješala sam piće slamčicom, slušajući kako se komadići leda sudaraju sa staklom čaše. "Mama mi je rekla da se Joni boji Joela." "To je rekla tvojoj mami? " Rekla? To nije riječ koju bih ja upotrijebila, ali teško da ćemo ovaj ručak završiti u miroljubivom tonu ako mu kažem da je mama za Jonin strah od Joela saznala tako što joj je pročitala misli. Na svu sreću, spasio me dolazak hrane. Gabriel je zagrizao u sendvič, a ja sam izlila preljev iz plastične čašice preko svoje salate i promijenila temu. "Ima li još nekih novosti u istrazi?" Zastao je da zalogaj sažvače do kraja. "Utvrdili smo da Yummy ima sigurnosnu kameru postavljenu na uglu zgrade radi snimanja aktivnosti na parkiralištu." Umalo sam se ugušila salatom. Ta će snimka pokazati da Perry odlazi s Victorijom. "Zbilja?" "Montirali su je tamo prije dosta godina jer im je smetalo što se ljudi nedopušteno služe njihovim kontejnerom za smeće. Problem je u tome što nikad nisu prešli na noviji model. Ovo što imaju je dinosaur. Još uvijek snimaju na VHS vrpce." Zavrtio je glavom zbog tolikog nedostatka tehnološke sofisticiranosti. "Upravitelj svaki dan mijenja traku i čuva je tjedan dana. Naravno da nemaju traku na koju se snimalo te noći. A budući da u njihovom nezaključanom i nezaštićenom uredu vlada jeziv nered, ne znaju čak ni je li ukradena ili zametnuta." "Stvarno grozno", rekla sam, ne baš iskreno. Kimnuo je i nastavio žvakati. "Ali saznali smo tko je bio u motelskoj sobi iznad žrtve. Jesi ikad čula za tipa koji se zove William Rawlinson?" "Billyja?" Zašto nisam iznenađena? Odložila sam vilicu. Nisam razmišljala o Billyju Rawlinsonu sve od onog susreta u 7-Elevenu, ali već je i ime tog mamlaza bilo dovoljno da izgubim apetit.

63


Gabriel je kimnuo. "I mislio sam da ga poznaješ. Upravitelj motela kaže da je u pitanju lokalni propalitet." "Billy i njegov najbolji prijatelj totalni su idioti. Još uvijek ne mogu vjerovati da su prošle godine uspjeli maturirati. Što je još upravitelj rekao o njemu?" "Kaže da je unajmio sobu za cijelo ljeto i nedavno počeo raditi kao domar u motelu." "Drago mi ja da barem ne živi na grbači svojih roditelja. Mislila sam da će ostati u roditeljskom domu do četrdesete." "Ne zvučiš kao njegova obožavateljica." Opet sam se igrala svojom slamčicom. "Recimo to ovako. Nisam šokirana što je probušio rupu na podu da bi mogao promatrati zbivanja na krevetu ispod. " "Misliš da je zato napravio tu špijunku?" "O da, on je perverznjak. Zašto bi to inače učinio?" Zastala sam. "Čekaj, smatrate ga osumnjičenikom?" "A ti ne misliš da bi bio u stanju nekoga ubiti?" Razmislila sam. To je dečko kojeg poznajem još od vrtića. Mrzim ga iz dubine duše, ali ipak. "Ne znam. Nasilnik je, ali ubojica? No sve je moguće." A onda mi je sinulo. Ako je policija privela Billyja, a Billy je vidio Perryja u motelskoj sobi te noći... možda je to već izbrbljao policiji. "Što je rekao o rupi kad ste ga priveli? Je li te noći bio u svojoj sobi? Je li vidio tko je bio sa žrtvom?" upitala sam, dok mi se u glas potkrala nervoza. Gabriel mi je proučavao lice onim tamnim očima. "Jesi li mi nešto prešutjela?" "Naravno da nisam." Spustila sam ruke u krilo. Gabriel me dugo fiksirao pogledom. "Policija bi jako voljela sve to pitati Billyja, ali nažalost, nitko ga ne može pronaći. Upravitelj motela ga nije vidio od subote ujutro, kad je popravljao jedan klima-uređaj." "A ubojstvo se dogodilo u subotu navečer. I otad ga nitko nije vidio?" "Policija se raspitivala i u motelu i kod njegovih roditelja. Nitko ga nije vidio." "Nađi dečka koji se zove Frankie Creedon i naći ćeš Billyja. Oni dijele jedan mozak. Ne mogu preživjeti jedan bez drugoga." Gabriel je posegnuo u džep i izvadio presavinuti komad papira. "Što kažeš na ovo večeras?" Pružio mi je papir preko stola, a ja sam ga rastvorila. Bio je to letak za večerašnji

64


vatromet. Trideseti tradicionalni vatromet u Eastportu: spektakl na gradskoj plaži! Noć glazbenih događaja, igara, kulinarskih delirija, vatrometa i zabave! "Jesi li planirala ići?" zanimalo je Gabriela. "Veći dio grada ide svake godine." "Znači, ima šanse da i ova dva tipa budu tamo večeras?" Slegnula sam ramenima. "Naravno." "Ajmo onda." Oklijevala sam. "Misliš, zajedno?" "Zar ti to smeta?" Jesam li mu sad opet nešto draža? Možda je promijenio mišljenje, možda se čovjek vraća svojim prvim dojmovima. A možda me treba samo zato da identificiram Frankieja. Da, vjerojatno je to u pitanju, Clare. Smiri malo ego. Nasmiješila sam se. "Ni najmanje. Nađemo se kod mene. Do plaže možemo pješice." Kad se Gabriel posvetio svojem obroku, ja sam diskretno provjerila svoj mobitel. I dalje ništa od Perryja. Pa gdje je? Nikad nije izostajao s posla niti ugrožavao obiteljsku egzistenciju. U najdaljem kutu mog uma počelo se javljati još jedno objašnjenje. Odmahnula sam glavom. Ne bi pobjegao. Nema šanse. Samo krivci bježe. Pet minuta do velikog nastupa, a ja još stojim u grudnjaku i gaćicama. Po sobi su razbacane tri odjevne kombinacije. Crnu pamučnu majicu iz Gapa i hlačice kaki boje otpisala sam kao preobične. Lepršavu ljetnu haljinicu bacila sam natrag na krevet prebapska. Strgnula sam sa sebe i usku mini haljinu - pa nisam baš tako očajna. Dobro, koji mi je klinac? Zašto isprobavam sve te različite kombinacije? Zar zaista pokušavam impresionirati tipa koji me smatra kliničkim slučajem? Uzdahnula sam i podigla haljinu. Ne mogu nositi crvenu boju, ali blijedoružičasta mi prilično dobro pristaje uz kosu. Istina, haljina je malo bapska, ali bar je udobna. Danas sam ionako na zadatku, a ne u lovu na frajere. Posebno ne u lovu na točno određenog frajera. 65


Nasreću, Gabriel je kasnio pet minuta, pa sam do trenutka kad mi je pokucao na vrata stigla namazati usne ružem i obuti sandale. Otvorila sam vrata. "Nadam se da me nisi predugo..." Glas mu je zamuknuo dok me posve otvoreno mjerio od glave do pete. "Što?" upitala sam ga s rukom na boku. Vragolasto me pogledao. "Mala ružičasta haljina. Jako slatko." Ono što ja smatram bapskim, on smatra slatkim. Da mi je znati kako bi reagirao da me vidio u minici. Diskretno sam prešla pogledom preko njegova tijela. Nosio je traperice i navijačku majicu Yankeesa. To mu neće povećati popularnost među mještanima, ali morala sam priznati da mu je majica upravo apsurdno dobro pristajala. Njegova kratka crna kosa izgledala je vlažno, kao da se upravo istuširao. Naglo sam se okrenula, osjetivši kako me oblijeva crvenilo. "Uđi." Zastao je i razgledao hodnik. "Bio sam ovdje samo minutu kad smo došli po Joni. Nisam imao šanse malo pronjuškati uokolo." Napravio je stanku. "Nisam to tako zamišljao." "Kako si to zamišljao? Vudu-lutkice koje se ljuljaju na vjetru?" Frknuo je nosom. "Možda samo malu vudu-lutkicu s mojim likom." "Ta mi je pod krevetom." Tiho se nasmijao i odšetao da velikih prozora koji gledaju na ulicu. "Mora da je ugodno živjeti tako blizu šetnice i plaže." "Većinom jest. No ima i prilično bučnih noći, poput ove koja nas čeka danas. Kao da ti se praktički u dvorištu okupilo više tisuća ljudi." "Onda ti baš i nema druge nego da svake godine odeš na proslavu, ha?" "Da, ali obično pritom nisam na zadatku." Protrljala sam ruke. "Da krenemo?" "Može. Ponesi mobitel. Pretpostavljam da ćemo se - razdvojiti i potražiti tog dečka i njegovog prijatelja. Tko god ga prvi nađe može nazvati onog drugog ili poslati SMS." Dala sam Gabrielu fotografiju Billyja i Frankieja koju sam pokupila s nečijeg Facebooka i isprintala kako bi znao koga traži. Mama je već otišla na vatromet, dok se Perry i dalje vodio kao nestala osoba. Na meni je ostalo da zaključam vrata. Plaža je brujala od života. Došle su čitave obitelji, hihotavi čopori tinejdžera, zaljubljeni parovi na dekicama, lutajuće skupine muškaraca i žena koji su mjerkali jedni druge. Većinu sam znala iz viđenja, ali više od polovice ipak su bili turisti. Gabriel i ja prolazili smo pokraj kioska za kioskom iz kojih su se širili primamljivi

66


mirisi: pečeni burgeri i hot-dogovi, talijanske kobasice, pizza, zdrobljeni led s voćnim sirupom, sladoled, ljevanci prženi u ulju. Gabriel je izjavio: "Mogao bih jesti cijelu večer." "Ne još. Ali kad uđem u trag Billyju Rawlinsonu smiješ me nagraditi langušima." Namrštio se. "Prokleti glasu razuma! Okej, idemo svatko na svoju stranu." Kimnula sam i skrenula ulijevo, prolazeći kraj pozornice na kojoj je svirao srednjoškolski bend. Pokušala sam djelovati opušteno, no čitavo sam vrijeme u moru lica tragala za Billyjem i Frankijem. Provukla sam se kroz hordu cura koje su glasno žvakale žvakaće, prepoznajući maturantice iz škole. "Nije to rekao!" "Je, rekao je! A nikad nećeš povjerovati što je ona rekla!" Molim vas, recite mi da ja ne bih bila tako iritantna da imam prijateljice. "Naravno da bi." Naglo sam se okrenula i zamalo završila licem ravno u šećernoj vuni. Pomaknula sam ljubičasti šećerni oblak u stranu i prostrijelila pogledom svoju mamu. Nosila je vezenu bijelu bluzu kratkih rukava i suknju sašivenu od raznobojnih komadića tkanine. "Mama, prestani mi čitati misli bez moje dozvole. Nisi fora." Strpala mi je komadić šećerne vune u usta da me ušutka. "Nisam namjerno, Clarity. Šetala sam uokolo i naprosto slušala ljude." "Jesi li uhvatila nešto zanimljivo?" "Zapravo jesam. Sin onog detektiva ne može odvojiti pogled od tvojih nogu. Sviđa mu se ružičasta haljina koju si odjenula. Toliko mu se sviđa da se zbog toga čak ljuti na sebe." Zavrtjela je glavom. Pocrvenjela sam. "Jesi eventualno čula išta važno?" "Kao naprimjer tipa koji hoda uokolo i misli: 'Ja sam ubio Victoriju Happel'?" "Točno to." "Nismo takve sreće. Ali dušo, ljudi ne hodaju uokolo stalno razmišljajući o svojim najdubljim tajnama. Ubojica bi mogao stajati tik do mene, a ja bih iz njegovih misli pročitala jedino da kani kupiti piletinu na žaru." "Jesi li možda vidjela Billyja Rawlinsona ili Frankieja Creedona?" pitala sam je. Usta su joj se iskrivila od gađenja. "Ne. Zašto tražiš te dvije propalice?" "Billy bi mogao biti važan svjedok o ubojstvu. Ili čak osumnjičenik." "Otvorit ću širom oči. I um." "Hvala", odgovorila sam joj."Želim ti ugodno zadiranje u tuđu privatnost." Mama

67


me poljubila u obraz i odlutala. Ljudi su počeli zauzimati mjesta na plaži za praćenje vatrometa. Popikavala sam se preko gomile dekica i ležaljki, mrmljajući isprike kad god bih stala na neki rub pokrivača ili nečije prste. Čula sam kako me netko doziva. Pogledala sam ustranu i vidjela da prema meni šetka Nate. Mrgodio se, što nije nimalo sličilo njemu. "Gdje ti je nestao brat?" "Znači, ni ti ga nisi danas vidio?" upitala sam osjetivši ubod panike. "Ne, a trebali smo se naći i doći ovamo zajedno. Zeznuo me. On je moj ledolomac. Kako da stidljiv dečko poput mene upozna dragu curu bez prijatelja koji će razbiti led?" Nate se nasmiješio, a ja sam se smrkla. Ne samo da je Perry zeznuo mamu, nego je na cjedilu ostavio i Natea. To nikako ne sliči mom bratu. Barem ne Perryju kojeg poznajem. Nisam željela pokazati koliko sam duboko zabrinuta. Samo sam nabacila lažni osmijeh i ponudila Nateu svoju podlakticu. "Ja ću biti tvoj ledolomac na par minuta. Ajmo u šetnju." Nasmijao se i provukao svoju ruku kroz moju. Približavali smo se štandovima koji su bili orijentirani na obitelji s djecom. Golemi balon za skakanje predstavljao je glavnu atrakciju, uz dodatak raznih sajamskih igara na koje su djeca mogla potrošiti dvadeset tatinih dolara i dobili plišanu životinju vrijednu jedan dolar. "Jesi možda večeras tu negdje vidio Billyja Rawlinsona ili Frankieja Creedona?" upitala sam Natea. Nate se počešao po glavi. "Možda Frankieja. Nisam siguran." Uspravila sam se. "Sjećaš se gdje?" "Ne, žao mi je. Zvuči kao da ti je to važno. Što se zbiva?" Pitala sam se koliko mu smijem reći. "Ma, ništa posebno." Nacerio se. "Znači tako će to odsad izgledati." "Kako?" upitala sam nevino. "Postala si gospođica Velika Pomagačica Policije, pa više nema prijateljevanja s pukim novinarčićem." "Skužio si me", namignula sam mu. "A kako je raditi s onim slađahnim policajcem?" upitao je sarkastično. "Jako smo znatiželjni." Trznula sam obrvama. Poslovično bezbrižni Nate najednom se uozbiljio."Oprezno s njim, Clare." Izvukla sam ruku iz njegove. "Kako to misliš?" "Čuo sam neke stvari o njemu i njegovom ocu—"

68


"Clare", rekao je glas iza mene. Nije pripadao Nateu, ali bio je jednako tako poznat. "Idem ja", napomenuo je Nate uzmičući od mene."Ako vidiš onu panjinu, reci mu da sam ljut što se nije pojavio." Okrenula sam se. "Panjinu?" upitao je Justin. "Da, zamisli, ti nisi jedina panjina u gradu. Tko bi rekao?" Nasmiješio se. Svaki put kad bih ga pokušala povrijediti, samo bi se nasmiješio. Moram se malo više potruditi. "Prekrasno izgledaš večeras", rekao je premjerivši me od glave do pete. "Tu si haljinu nosila na pikniku ovog proljeća. Sjećam se, bio je to prvi topli proljetni dan..." Glas mu je zamro. "Rado bih sad gudila u te nostalgične žice, Justine, ali zbilja imam posla." Pokušala sam se udaljiti, no on me nježno primio za ruku. Jedan zaljubljeni par namrštio se jer su se na trenutak morali prestati držati za ruke da nas zaobiđu. "Žao mi je, Clare. Ne znam koliko puta želiš da ti to kažem. Na koliko različitih načina želiš da ti to dokažem. Ali stvarno mi je žao." "Isprike ne mijenjaju prošlost." "Znam, ali nadao sam se—" "Što si se nadao, da ćemo opet biti skupa? Vratiti se na staro? Da ću te moći pogledati i pritom ne pomisliti na tebe i Tiffany one noći?" Čuo se udarac zvonca kad je neki mladić udario maljem po mjeraču snage. Njegova djevojka ushićeno je zapljeskala. Poklonio joj je osvojenu nagradu, bijelog plišanog medu, a zauzvrat je dobio poljubac. Justin je spustio pogled. "Ne, znam da to nije moguće. Ali nadao sam se da ćeš me dosad bar prestati mrziti." Malo sam se smekšala. "Znaš da te ne mrzim", šapnula sam. Vjetar mi je otpuhnuo kovrču preko očiju, a on ju je zataknuo iza uha, prelazeći usput lagano prstima po mome vratu. Jedan dio mene želio mu je oprostiti. Jedan dio mene žudio je za time da stvari budu po starom. Nikad nisam bila tako sretna kao kad smo hodali. Zagledala sam se u njegove duboke plave oči. "Tu si!" Justin i ja odmakli smo se jedan od drugoga na zvuk Gabrielova podignuta glasa, poput dvoje klinaca uhvaćenih na djelu u pokrajnjoj sobici kakvog tuluma. "Što se zbiva?" zapitala sam, nastojeći zaboraviti maloprijašnji trenutak s

69


Justinom. "Poslao sam ti poruku. Nisi odgovorila. Zabrinuo sam se." Zabrinuo? Za mene? Izvukla sam mobitel iz torbice. "Oprosti. Nisam čula zvuk poruke." Gabriel se zagledao u Justina. "Hej." Justin je kimnuo. "Hej." "Ima li ikakvog traga Billyju ili Frankieju?" upitala sam Gabriela. "Ne." Osvrnuo se oko sebe. "Sumnjam da su ovdje, s petogodišnjacima. Što vi radite?" O, samo proživljavam neugodno napet i emocionalan trenutak sa svojim bivšim dečkom. Ništa posebno. "Justin me zaustavio. Bila sam na putu onamo." Pokazala sam prema dijelu plaže gdje su se dečki međusobno dodavali loptom. "Tamo još nisam pogledala." "Okej", rekao je Gabriel. "Ja ću pogledati oko javnih zahoda." No nije se udaljio. Čekao je, dok mu je pogled letio od mene do Justina i natrag. "Prepuštam te poslu", rekao je Justin shvativši poruku. Razišli smo se u tri različita smjera. Provjerila sam grupu okupljenu oko male logorske vatre prelazeći pogledom od lica do lica obasjanog treperavim plamsanjem. Dečki koji su se maloprije loptali prekinuli su igru i vadili pivo iz prenosivog hladnjaka. Malo sam im se približila. Tu je pijesak bio nešto dublji, drugačiji od tvrde i zbijene podloge u lunaparku. Izula sam sandale i nastavila hodati noseći ih u ruci. Grupa me pogledala dok sam prolazila. Trudila sam se što bolje proučiti njihova lica, ali ne tako da pomisle da im se nabacujem. Ni traga Billyju i Frankieju. Nastavila sam dalje, uz zvuk kuckanja pivskim flašama i muški smijeh. Prekoračila sam par na dekici za plažu koji bi zbilja trebao otići na neko privatnije mjesto. Skrenula sam pogled ustranu i vidjela da mi maše Stephen Clayworth. Sjedio je između svojih roditelja, Cecile i Dallasa, koji su čak i na ležaljkama za plažu sjedili točno kako nalaže etiketa. Stephen mi je domahnuo da im priđem, ali ja sam se pravila blesavom i nastavila hodati. Nije me zanimalo što mi želi reći. "Clare!" Čovječe!Zaustavila sam se i okrenula. Nimalo smeten mojim ignoriranjem, Stephen se s mukom probijao kroz pijesak prema meni, previše svečano odjeven u

70


kaki hlače i elegantnu košulju. "Daj, čekaj malo", zaustio je kad mi se približio. "Oprosti, Stephen, ali stvarno sad ne mogu razgovarati. Tražim nekoga." "Onda ću ti pomoći tražiti dok pričamo. Što kažeš na to?" "Poznaješ Billyja Rawlinsona ili Frankieja Creedona?" "Naravno, ali zašto ih—" Prekinula sam ga: "Njih tražim, dakle ako želiš razgovarati, primi se posla i pokušaj mi pomoći da ih pronađem." "Dogovoreno", odgovorio je preskočivši nečiju dekicu da bi me dostigao. "Čuj, želio sam ti se ispričati za ponašanje na šetnici. Nisam baš bio svoj. Malo sam popio." A ja sam malo prečesto u posljednje vrijeme dobivala tu ispriku. "Oprošteno." "Ovo je bila gadna godina." U idućem trenutku lupio se po čelu. "Kladim se da sam ti upravo otkrio toplu vodu." "Kako to misliš?" upitala sam škiljeći u neke sjenke ispod šetnice. "I tebi je bila gadna godina. To što ti je Justin napravio zbilja je grozno." Odmahnuo je glavom. "Ali dobiti nogu u trenutku kad za nekog spremiš takav poklon, to mora da krvnički zapeče." Podsmjehnuo se. "Ne kažem da to nije zaslužio." "O čemu ti to govoriš?" "Varao te." "Ne to. Kakva noga u trenutku kad mi je spremio kakav poklon?" Što bi to trebalo značiti? Stephenovo ionako suncem opečeno lice postalo je još crvenije na mjesečini. "A, valjda ti nikad nije ispričao taj dio. Pretpostavljao sam..." Sjetila sam se noći kad sam saznala da me Justin prevario. Rekao je da ima neko iznenađenje za mene. Ali onda sam dotakla njegovu jaknu i sve ostalo se dogodilo brzinom munje. "Kakav poklon?" ponovila sam pitanje. Spustio je pogled prema pijesku i nekoliko ga puta lagano šutnuo mokasinom. "Stephen", rekla sam strogo, u svojoj najboljoj imitaciji njegove majke. "Zbog tatine smo kampanje angažirali nekog tipa. Posao mu je bio da slijedi Harryja Spellmana u nadi da će nešto zajebati i da ćemo mi to onda imati na videozapisu."

71


Zaprepašteno sam udahnula. "Ozbiljno? To je stvarno odvratno." "To je politika, Clare. Cilj opravdava sredstva, i sve to. Osim toga, to je bila tatina ideja, ne moja." Počešao se po potiljku. "U svakom slučaju, naš je tip slijedio Harryja i Justina u draguljarnicu. Justin je išao po prsten obećanja. Dao ga je posebno izraditi. Osobno ga je dizajnirao." Odjednom nisam mogla disati. Željela sam potonuti u pijesak, ali nisam mogla prisiliti koljena da se saviju. To je stvarno sličilo Justinu da osobno dizajnira prsten. Vjerojatno ga je imao u džepu one večeri kad je ušao u kuću, a ja sam ga zgrabila za jaknu. Da to nisam učinila... da nisam saznala za Tiffany... skakala bih od sreće pri pogledu na taj prsten. Bio bi to jedan od najsretnijih trenutaka mog života. Vjerojatno bih i u ovom trenutku nosila taj prsten. "Možda ti nisam trebao ništa reći", rekao je Stephen zabrinuto me promatrajući. "U redu je", lagala sam. "Bilo pa prošlo. Dobro sam." Uzmaknuo je dva-tri koraka, vjerojatno u strahu da ću se rasplakati. "Krenut ću natrag k mojima dok još nije počeo vatromet. Ispričavam se još jednom za svoje ponašanje sinoć." Kimnula sam i mahnula mu, sretna što je otišao i što napokon mogu doći do daha. "Što je ovo, klub usamljenih srdaca?" Gabriel je ljutito domarširao do mene. "Svaki put kad te nađem, brbljaš s nekim drugim tipom. Kako bi bilo da se malo baciš na posao? Možda bi umjesto koketiranja sa svakim tipom kojeg sretneš mogla pokušati pronaći dečke zbog kojih smo ovamo i došli?" Bijesno sam se okrenula prema njemu. Mora biti da mi je iz očiju sunuo plamen jer je smjesta ustuknuo. "Jesi dobro?" upitao je. "Ovisi. O tome kaniš li mi još nešto ovako svisoka predbacivati." Prišla sam mu prije no što mi je stigao odgovoriti, uprijevši u njega kažiprst. "Za tvoju informaciju, svakoga koga sam srela pitala sam jesu li vidjeli Billyja ili Frankieja. Mislila sam da više očiju više vidi. Pa nisam zastajala da čavrljam o vremenu!" Podigao je ruke na predaju. "Žao mi je! Oprosti! Smiri se." Okrenula sam se od njega, a moj bijes rasplinuo se jednako brzo kao što je i nastao, ponovno ustupajući mjesto žalosti. Gabriel mi je polako prišao i nježno mi položio ruku na rame. "Nešto se dogodilo. Što?"

72


"To je privatna stvar", šapnula sam i izmaknula rame, iako je dio mene uživao u tom dodiru. Čekao je nekoliko trenutaka. "Nemam dojam da je ijedan od tipova koje tražimo u blizini. Kad se zbroje tvoja i moja ruta, prešli smo plažu uzduž i poprijeko. Ja sam za večeras gotov, radije ću ujutro početi iznova u nekim lokalnim birtijama. Negdje će se već pojaviti." Složila sam se, poželjela mu laku noć i promatrala kako odlazi. No čak me ni taj zamaman prizor nije mogao razvedriti. Nisam mogla prestati misliti na Justinovo lice kad se one večeri pojavio na vratima. Bio je tako sretan što me vidi, sa smušenim osmijehom na licu i iznenađenjem u džepu. A onda je moj dar sve uništio. Na trenutak sam se upitala ne bi li bilo bolje da nikad nisam saznala za taj preljub. Sve skupa ostalo bi na jednoj pijanoj pogrešci. Stvarno je požalio. Neće se ponoviti. Da nisam vidovnjakinja nego normalna djevojka, ne bih saznavala stvari iz vizija. Prihvatila bih njegov prsten. Još uvijek bismo bili skupa. Bila bih sretna. Ne, ukorila sam samu sebe. Justin je osoba koja je napravila grešku. On je mene prevario. Čak i da za to nisam saznala uz pomoć svojih natprirodnih moći, Tiffany bi mi sigurno rekla, naprosto da mi to natrlja na nos. Baš ništa ne bi bilo drugačije. I dalje bih ovdje stajala sama i ljutita. Zaputila sam se prema kući držeći se sjena duž šetnice u nadi da me neće zaustaviti nitko s kim ne želim razgovarati. Bila sam iscrpljena od svih tih susreta, potpuno izmoždena. Samo sam željela u krevet. U tom trenutku nečija me ruka obuhvatila oko vrata i natraške me odvukla pod šetnicu.

73


JEDANAEST Zarila sam nokte u dlakavu ruku oko svog vrata i ukopala pete u pijesak, ali bio je jači od mene i dovoljno spretan da me odvuče u mrak. Namjeravala sam ga tresnuti tamo gdje je najranjiviji, ali nisam mogla tako jako zamahnuti nogom unatrag, zbog čega sam samo udarala u prazno. Prestala sam s pokušajima da strgnem njegovu ruku s vrata i istodobno mu zabila oba lakta u želudac. Zastenjao je i pustio me. "Čekaj", procijedio je prije no što sam uspjela pobjeći. "Ne želim te ozlijediti." Unatoč gustom mraku koji nas je okruživao, prepoznala sam taj nazalni glas. "Frankie?" "To je drugi put ovaj tjedan da si mi smjestila lakat u želudac. Daj, Clare, nisam te namjeravao uplašiti." "Zašto si me onda napao?" "Nisam te ozlijedio! Meni ruka krvari zbog tih tvojih noktiju." Dovukla sam ga na šetnicu da ga bolje pogledam. Lice mu je bilo neobrijano, kosa raskuštrana. Oči su mu se nemirno ogledavale. "Što se zbiva?" zahtijevala sam odgovor. Disanje mi se vratilo u normalu, ali srce mi je i dalje divlje kucalo. Frankie je požurio natrag pod šetnicu, tek tako da ostane skriven. "Čuo sam da me tražiš. Moram razgovarati s tobom, ali nisam htio da me itko vidi." "Idiote jedan! Imaš sreću što nemam šoker ili suzavac." "Rekao sam da mi je žao!" Glas mu je zadrhtao. "Zašto me tražiš?" "Tražim Billyja." Uslijedila je stanka. "I ja." "Ne znaš gdje je?" "Ne. Nigdje ga ne mogu naći. I sad sam već zabrinut." "Kad si ga zadnji put vidio?" upitala sam. Nisam mogla vjerovati da upravo stojim i razgovaram s Frankiejem o Billyju, kao da mi je ijedan od njih dvojice prijatelj. Da Billy nije ključan za rješenje cijelog slučaja, fućkalo bi mi se za to gdje je. A Frankie je za promjenu razgovarao sa mnom kao da sam ljudsko biće, umjesto da mi se nemilosrdno ruga. Ali samo zato što me treba. Mislio je da mu mogu pomoći. "Jučer", rekao je trljajući ogrebotine od mojih noktiju na ruci. "Nisi ga vidio 74


jedan dan, to baš i nije razlog za brigu." Frankie je odlučno odmahnuo glavom. "Nešto se događa. Kad sam ga ujutro vidio, imao je osmijeh od uha do uha. Rekao je da mu je pala sjekira u med. Nešto što će mu promijeniti život. Ali kad sam ga popodne nazvao da mi kaže što se to tako veliko dogodilo, ponašao se potpuno drugačije." "Kako točno?" "Uplašeno. Billyja nije lako uplašiti. A sad je nestao. Mislim da je pobjegao." Kvragu. Što ga je to tako prestrašilo da je pobjegao glavom bez obzira? Je li mu netko prijetio? Pomislila sam na Perryja, koji je također nestao. Nikako mi se nije sviđalo što se ta dva nestanka tako poklapaju. "Zar ti ne bi rekao kamo ide?" upitala sam. "Vas dvojica ste kao braća." "Pojma nemam. Ne javlja se na mobitel. Nigdje ga ne mogu naći." "Zašto se onda ponašaš tako unezvjereno i odvlačiš me pod šetnicu da popričamo?" "Znam ja dobro što se priča po gradu." Progovorio je iskarikirano visokim glasom: "'Billy i Frankie dijele jedan mozak'." "Pa?" "Pa tko god je toliko prestrašio Billyja da ga natjera na bijeg vjerojatno misli da ja znam sve što Billy zna. Skrivat ću se sve dok se on ne vrati." "A ako se ne vrati?" upitala sam, ali gromoglasni je prasak zaglušio moje riječi. Skočila sam i osvrnula se oko sebe. Nebo je bilo osvijetljeno blistavim ljubičastim i plavim nijasama, nakon čega se začuo aplauz i uzdasi "ooooo" i "aaaah" svuda oko nas. Morat ću Frankieja odvesti nekamo gdje možemo nastaviti razgovor ili ništa nećemo čuti. Okrenula sam se prema njemu. Frankie je nestao. Sagnula sam se i zavirila pod šetnicu, ali sve je bilo u potpunom mraku. Nije mi padalo na pamet da se tamo ponovno spuštam. Dakle, Frankie mi je zbrisao. Zasad. Nazvala sam mobitelom Gabriela i brzo mu prenijela informacije. Dogovorili smo se da ćemo sutra razmijeniti vijesti. Jedino o čemu sam mogla razmišljati bio je odlazak na spavanje. Probijala sam se kroz rijeku ljudi dok je iznad mene tutnjio vatromet. Stigla sam doma taman kad je završio veliki finale i većina ljudi se lagano vraćala svojim

75


kućama. Vukla sam noge prema trijemu, a onda se naglo zaustavila. Vanjsko svjetlo bilo je ugašeno. Čudno, pomislila sam. Nikad ne zaboravljam upaliti dvorišno svjetlo, a zadnja sam izašla iz kuće. Trijem zavijen u tamu izgledao je posve drugačije nego inače, zastrašujuće. Rekla sam samoj sebi da sam velika cura i nastavila hodati. Vjerojatno me Gabrielovo društvo toliko dekoncentriralo da sam na odlasku zaboravila upalili vanjsko svjetlo. Izvadila sam ključeve i zaškiljila u mrak da se ne spotaknem po stepenicama. Drvo je zaškripalo pod mojim nogama. A onda sam čula nešto drugo. Duboko, ravnomjerno disanje. Zagledala sam se u sjene duž trijema. Jedna sjena posebno se jasno ocrtavala, ispružena na vrtnoj ljuljački. Očajnički sam pokušavala sam razbrati što je, bolje rečeno tko je to. Sjena se pomakla. Neznatno, ali dovoljno da shvatim kako je u pitanju osoba. Pružajući ključeve pred sebe kao oružje, povikala sam: "Diži se i reci što hoćeš!" "Ahhhh? Šta? Ha?" Svugdje bih prepoznala to buncanje. "Perry?" "Clare?" Brzo sam gurnula ključ u bravu, otvorila vrata i upalila vanjsko svjetlo. Netom prijeteća sjena preoblikovala se u poznate obrise mog brata kad se uspravio u sjedeći položaj. "Što se zbiva?" upitao je. "To bih ja tebe trebala pitati. Zamalo sam ti izbila oči ključevima. Zašto spavaš na vrtnoj ljuljački?" Prošao je rukama kroz kosu. "Oprosti. Kad sam jutros otišao od kuće, nisam uzeo ključ. Nije bilo nikog doma, pa sam malo prilegao da pričekam tebe ili mamu. Izgleda da sam zaspao." Tlak mije munjevito skočio. "Gdje si bio čitav dan i noć? Propustio si sve termine s klijentima. Mama je ljuta k'o pas." Perry je otkinuo komadić oguljene boje s ljuljačke. "Nisam htio da mi pročita misli. Nisam htio da sazna da sam bio s Vicki one noći kad je ubijena." Prekrižila sam ruke na prsima. "Ne možeš zauvijek bježati od mame. Ovako i onako će saznati. Ionako je to vjerojatno već pročitala iz mog uma. S njom nikad ne znaš." "Imaš pravo." Spustio je glavu. "Stvarno mi je grozno zbog ovoga. Osjećam se

76


tako... kriv." Srce mi je opet zalupalo. "Kriv za što?" "Vickinu smrt. Da je nisam ostavio samu, možda bih je uspio spasiti." Krivnja preživjeloga, zaključila sam. "Ili bi možda i ti bio mrtav." Pokušala sam ga podržati i utješiti, u sebi se dvoumeći govori li zbilja istinu. Nisam mogla vjerovati da tako razmišljam o vlastitom bratu. Zagledala sam se u noćnog leptira koji je oblijetao svjetlo na trijemu. A onda mi je na pamet pala ideja. Energija mi se vratila uz jaki nalet adrenalina. Perry se polako uspravio. "U svakom slučaju, žao mi je što sam te uplašio. Idem gore u krevet." "Čekaj", rekla sam i zgrabila ga za ruku. "Radije mi se oduži." "Kako?" "Dođi sa mnom u King's Courtyard, u Victorijinu sobu, i pokušaj je prizvati." Problijedio je. "Možda ti ona može reći tko ju je ubio. I onda će ova noćna mora konačno završiti." Iako ne dragovoljno, Perry je pristao poći sa mnom. Stigli smo u King's Courtyard nešto prije ponoći. "Usput rečeno," pitao me Perry tijekom vožnje, "kako namjeravaš ući u sobu?" Značajno sam se nasmiješila. "Imam ja svoje načine." Zaustavili smo se pred uredom. Rekla sam Perryju da me pričeka u autu. Nadala sam se da će na recepciji biti onaj ljigavac. Bio je i prepoznao me kad sam ušla, dok su za mnom zazvonili zvončići postavljeni na ulaznim vratima. "Kako vam mogu pomoći?" upitao je nervozno. Nadala sam se da će pretpostaviti da radim za policiju jer me posljednji put vidio kako na mjesto zločina dolazim s Gabrielom. Ako bude tako, bit će lakše nego što sam mislila. Neću čak morati treptati okicama niti zabacivati kosu. "Opet mi treba ključ one sobe." Oklijevao je, kao da mu je upravo sinulo da možda uopće nemam pravo ulaziti u tu sobu. Brzo sam dodala: "Moram dovršiti obradu mjesta zločina da konačno možete opet raspolagati svojom sobom." Dobacila sam mu osmijeh, nadajući se da neće

77


primijetiti koliko sam nervozna. "Kao što ste rekli, obožavatelji ubojstava spremni su platiti velike pare da tu odsjednu." Nato je živnuo i već u sljedećem trenutku držala sam u rukama ključ sobe 108. Vratila sam se do auta, gdje se Perry preznojavao na mjestu vozača. "Jesi ga dobila?" Zanjihala sam ključ pred njegovim nosom. "Nikad ne sumnjaj u svoju sestru." Parkirali smo se na mjestu nekoliko vrata niže od Victorijine sobe i pazili da nas nitko ne primijeti dok smo se šuljali prema sobi i otključavali vrata. Skakutala sam s noge na nogu, kao da sam upravo popila tri kave zaredom. "Ne sviđa mi se ovo", šapnuo je Perry dok sam zatvarala vrata za nama. Ispružio je ruku da upali svjetlo, ali ja sam ga zaustavila. "Što?" "Ako ne želimo izazvati sumnje, najbolje da radimo u mraku." "Ali premračno je. Osim toga, znaš, duh." "Koliko ti imaš godina? Osam? Kroz rolete dopire dovoljno svjetla. I otkad se ti bojiš duhova? Pa posao ti je da razgovaraš s njima!" "Mda", rekao je. "S dragim starim damama koje su umrle od staračkih bolesti i žele da njihovim unucima javim da su novac sakrile u košaru s pletivom. A ne s ubijenim curama s kojima sam, ono, spavao!" "Za sve postoji prvi put." Uhvatila sam ga za ramena i gurnula, prisilivši ga da sjedne na krevet. Skočio je u zrak. "Clare! Ne ovdje! Tu je ubijena!" "Psst. Tiše malo. Dobro." Pokazala sam na stolac u kutu. "Sjedni tamo. Skoncentriraj se da ovo riješimo dok nas nisu ulovili." Klonuo je u stolac i zatvorio oči. Vidjela sam taj izraz lica barem tisuću puta. Spuštanje brade na prsa. Dugi, polagani udisaji. Bez zvuka, bez ikakvog pokreta. Trebao je potpunu tišinu da se koncentrira i pokrene svoj dar. Za to vrijeme promatrala sam sjene po zamračenoj sobi. Prošli su me srsi, pa sam si protrljala ramena. Po ne znam koji put, bilo mi je drago što nemam Perryjev dar. No nadala sam se da će je uspjeti prizvati. Možda bi sve skupa moglo ispasti vrlo jednostavno. Reći će nam tko ju je ubio i sve će biti gotovo. Perry se naglo uspravio i širom otvorio oči. "Tu je?" šapnula sam. Podigao je prst da me ušutka i polako okretao glavu sve dok mu se pogled nije zaustavio u kutu. Ustao je i počeo se primicati toj strani sobe.

78


"Žao mi je zbog—" započeo je, a onda se zaustavio kao da ga je netko prekinuo. Bilo je to kao da prisluškujte jednu stranu nečijeg telefonskog razgovora. Perry se još malo primaknuo, molećivo ispruživši ruke. "Čekaj. Samo sam ti htio postaviti nekoliko pitanja." Oči su mu se raširile. "To nije istina!" Sad je počeo uzmicati nesigurnim korakom. "Molim te, daj da objasnim." Temperatura je toliko pala da sam mogla vidjeti svoj ubrzani dah. "Čekaj!" viknuo je Perry. U sljedećem trenutku, kao da je netko iščupao kabel za struju, sva je energija iscurila iz sobe. Perry se spustio na pod i sklupčao, privukavši koljena bradi. "Otišla je?" upitala sam. Kimnuo je. "Nema veze. Ionako ne želi sa mnom razgovarati." "Zašto ne?" Pogledao me tužnim pogledom. Istim onim pogledom kakvim bi me gledao u djetinjstvu kad bi potrgao moje igračke pregrubo se poigravši s njima. Pun kajanja, molećiv, pa nakraju baš onakav kakvom je lako oprostiti. "Zašto ne želi razgovarati s tobom, Perry?" Pogledao je ustranu. "Zato što kaže da sam je ja ubio."

79


DVANAEST Ma zbilja fantastično! Ništa tako ne razgaljuje dušu kao kad ti duh ubijene osobe kaže daje tvoj brat ubojica. Dovela sam Perryja u hotel nadajući se da ću time okončati čitavu stvar, skinuti mu ljagu s imena i izvući ga iz depresije u koju se stubokom urušavao. Umjesto toga, samo sam sve pogoršala. Victoria kaže da ju je on ubio. Super. Još jedna tajna koju ću morati skrivati od Justina i Gabriela, dok se obično stoičan Perry ubrzano bliži rubu živčanog sloma. Bar sam ga uspjela nagovoriti da se vrati kući sa mnom, umjesto da se negdje skriva od mame. Sljedećeg dana rano sam se probudila, prije budilice. Umjesto da se odem istuširati, buljila sam u strop, probijajući se u mislima kroz guste oblake neizvjesnosti. Što ako Perryjevo čudno ponašanje nije posljedica grižnje savjesti jer je on preživio, a Victoria nije? Što ako Victoria zna, a ne samo pretpostavlja da je Perry kriv? Što ako je to gola istina s kojom se moram suočiti, umjesto da mu idem na ruku i štitim ga. Štitim ubojicu. Svog brata. Iznenađeno sam se trgnula na glasnu zvonjavu mobitela. Ispružila sam ruku i dohvatila ga s noćnog ormarića. "Halo?" prokrkljala sam. "Clare?" "Da, Justine." "Nije zvučalo kao da si to ti." "Tako zvučim kad me prerano probude." Iako me uopće nije probudio telefon. "Zastrašujuće." Zasmijuljio se. "U svakom slučaju, diži se. Moraš odmah doći u postaju." "Zašto?" "Priveli su Joela Martellija." "Victorijina bivšeg dečka?" "Upravo tako." "Stižem uskoro." Sjela sam i prebacila noge preko ruba kreveta. Ali prije no što sam uspjela ustati, telefon je ponovno zazvonio. "Mda?" "Još jedna stvar." Justin je napravio stanku. "Možeš li možda zamoliti mamu da te 80


doveze? Odnosno, možeš je zamoliti da i ona dođe?" Ne želim ni pitati zašto. "Mogu." Prije tuša, otapkala sam do mamine sobe da joj prenesem poruku o tome da je trebaju na policiji. Bila je oduševljena. Ništa joj nije draže nego kad je nekome potrebna. Nakon tuširanja počešljala sam zapletenu gomilu kovrča u konjski rep i navukla ljubičastu bluzu bez rukava i žutosmeđu suknju. Željela sam izgledati poluprofesionalno, ali nije bilo šanse da po ovoj vrućini obučem hlače. Proći će i sportska suknja. Mama je upalila auto i brzo nas odvezla prema postaji, a moje su se misli vratile Perryju. U budnom stanju, sa suncem koje je otjeralo tamu prošle noći, sumnje su se povukle u sićušni kutak mog uma, a na njihovo je mjesto stupila sestrinska briga. Nisam ga ujutro vidjela u kući. Nije izgledao dobro prošle noći kad smo se vratili. A tko i bi, uzme li se u obzir što nam se prije toga dogodilo. Pitala sam se je li se već probudio, ali nisam htjela ništa pitati mamu da je ne podsjetim na Perryjeve prethodne izostanke. Da je briga oko vlastite djece olimpijski sport, moja mama bila bi nositeljica zlatne medalje. Dakle, bolje da ne dolijevam ulje na vatru. Justin nas je čekao na vratima postaje. Povukao me ustranu. "Hvala što si došla i dovela mamu", šapnuo mi je. "Nema frke. Što se zbiva?" "Stavit će Joela Martellija u vrstu da vide može li ga svjedokinja prepoznati." Zbunjeno sam podigla obrvu. "Koja svjedokinja?" "Starla Fern." "Moja mama nije ništa vidjela." "Ne, ali može čuti o čemu on razmišlja." Zaprepašteno sam zinula. "Mislila sam da si nas pozvao iz službenog razloga." Slegnuo je ramenima. "Tvoja mama im možda može dati neku naznaku. Nešto od čega mogu početi. Vrijedi probati. Što tu nije u redu?" "Iskreno rečeno, nisu u redu dvije stvari. Prvo, detektiv Toscano nikad neće pristati na to. Drugo, sad kad ste objavili da imate svjedokinju, moja će mama doći na udar ubojice. Baš ti hvala što si je doveo u smrtnu opasnost." "Gledat će ih kroz jednostrano zrcalo. Ako je Joel ubojica, neće vidjeti lice tvoje mame. To te ne treba brinuti. A detektiv Toscano... neka se s njim nosi moj tata. Ovo je ionako njegova ideja."

81


Morala sam priznati da sam bila stvarno znatiželjna hoće li mama izvući išta korisno iz Joela. Još ako zbog toga nije bila u opasnosti... "Okej", rekla sam oprezno. Justin je ostao u hodniku, a Harry Spellman je odveo mamu i mene u sobicu s betonskim zidovima i ogromnim staklenim prozorom. Spustila sam se na iznimno tvrd i neudoban stolac i počela razgledavati prostor. Vidjela sam takve sobe u filmovima i kriminalističkim serijama na televiziji, ali nikad u stvarnom životu. Virila sam kroz jednosmjerno staklo na drugu stranu, gdje će se postrojiti "osumnjičeni", osjećajući kako me prožima lagano uzbuđenje. Puno je uzbudljivije raditi za policiju nego sjediti u kući i po čitave dane raditi s turistima, tu nema sumnje. Gospodin Spellman nije bio u sobi jer je otišao priopćiti plan skeptičnom detektivu. Povišeni glasovi iz hodnika potvrdili su moje ranije predviđanje. Anthony Toscano nije htio surađivati. Upao je u sobu, a mama se trgnula i rukom prekrila usta. "Oprostite što sam vas uplašio, gospođice Fern", rekao je Anthony. "Nema problema, detektive." Napravila je stanku i nakrivila glavu. "I slažem se, moja kći i ja zbilja jako sličimo." Anthonyjevi su obrazi planuli. Sad je on napravio stanku, kao da se premišlja, a onda se obratio Spellmanu. "Pristajem na ovaj cirkus pod jednim uvjetom." "Kojim?" upitao je Spellman prekriživši ruke. "Nemojte joj reći koji je od njih naš osumnjičeni." "Ah, test", rekla je mama. "Nema smisla da tratimo Starlino vrijeme na preslušavanje mamaca", rekao je Spellman, ali mama ga je prekinula blagim dodirom po nadlaktici. "Ne smeta, Harry. Napravit ću sve što detektiv smatra potrebnim. Preslušat ću ih sve." Detektiv Toscano kimnuo je i nagnuo se prema hodniku. "Uvedite ih!" Povorka od petorice mladića umarširala je u sobu s druge strane stakla, slijedeći naredbu da se okrenu sučelice zrcalu. Svi su bili visoki oko metar osamdeset i mršavi, kratke kose. Jedan od njih bio je posebno zgodan, na opasan način, s kosom koja je stršala, probušenim ušima i istetoviranim rukama. Mama je polako šetkala sobom, svako malo se zaustavljajući, zatvarajući oči i nabirući usne. Nakon nekoliko minuta je sjela. "Isključujem broj dva." Broj dva je

82


bio onaj zgodni i opasni, a po pogledu koju su izmijenili Gabriel i njegov otac, pretpostavila sam da je to bio Joel Martelli. "Možete isključiti samo jednog od njih?" upitao je detektiv Toscano, iritantnim tonom koji je govorio znao sam. Mama ga je ledeno pogledala. "Ne mogu im listati sjećanja. Mogu čuti jedino o čemu razmišljaju u ovom trenutku. Ako ubojica misli: 'Da, ubio sam je. Ubio sam je i opet bih to učinio' upravo u ovom trenutku, onda ja to čujem. Ali nitko od njih ne razmišlja o tome." "Zašto ste onda isključili broj dva?" "Prestravljen je jer je ukrao auto i misli da ćete zbog toga podići kaznenu prijavu protiv njega." "I?" pitao je Anthony. Mama je uzdahnula. "Da ste nekog ubili i ukrali auto, koji bi vas zločin više brinuo kao potencijalna optužnica dok stojite u ovoj vrsti?" "A ostali? Jeste li saznali išta od drugih?" pitao je Spellman. "Ništa zanimljivo. Iako broj četiri misli da detektiv Toscano ima zgodnu rit." Detektiv Toscano pocrvenio je i napustio sobu mrmljajući kako je sve to skupa totalni gubitak njegovog vremena. Gospodin Spellman zahvalio nam se na dolasku i rekao da smijemo otići. "Žao mi je što nisam više pomogla", rekla mi je mama. Mahnula sam rukom. "Bila si sjajna, mama." Da je bar izvukla nešto iz Joela što bismo mogli iskoristiti. Prvenstveno zbog toga da zaključimo slučaj, strpamo ubojicu iza rešetaka i pomognemo Perryju da se malo opusti. Ali i zato da tom Gabrielu nabijemo na nos da je krivo procijenio moju obitelj i da nije trebao sumnjati u naše sposobnosti. Na izlasku smo prošli pokraj detektiva Toscana nagnutog nad stol drugog policajca. Govorili su ispod glasa, ali načula sam da govori kolegi što treba učiniti. Provjeriti tablice automobila koji je Joel Martelli vozio. Možda mi želja nije bila tako neostvariva.

83


TRINAEST "Zbilja sam mislila da je kriv", rekla sam nadureno dok smo se penjale stubama prema ulazu u kuću. "Ne brini se." Mama me potapšala po ramenu. "Detektiv Toscano pronaći će pravog ubojicu. Taj je prava napržica. Neće odustati dok ne dobije ono što želi. O, bok, dušo", završila je mama. Perry je stajao ispred sobe za čitanje, blijedog lica i upalih očiju. Pretpostavila sam da ga san još nije blagoslovio svojim dolaskom. "Imamo nenajavljenu mušteriju", rekao je. "Ali ja se ne osjećam dobro. Ne mogu." Glas mu se slomio. "Nema frke", uskočila sam. "Koliko znam, Gabriel me danas ne treba. Ja ću raditi. Idi gore spavati." Odvela sam Perryja do stepenica da ga što prije maknem iz maminog dometa. "Neće ti biti teško, dušo?" pitala me mama. "Nimalo." Ušla sam u sobu za čitanje i tamo zatekla naše mušterije, dva privlačna sredovječna muškarca. Dočekala sam ih na uobičajen način, poželjevši im dobrodošlicu u dom obitelji Fern. Razmijenili su poglede i nasmiješili mi se. "Oprostite", rekao je svjetlokosi. "Nismo očekivali da ćete izgledati tako..." "Iskreno," preuzeo je tamnokosi, "mislili smo da će nas dočekati neka stara baba." "O, to mi je mama." Oči su im se raširile kad je mama ušla u sobu na krilima posljednje replike. Svi smo prasnuli u smijeh. Čitanje je prošlo glatko. Mama ih je oduševila svojim telepatskim moćima, a ja sam ih impresionirala otkrivajući detalje o njihovim ranijim ljetovanjima na Capeu te njihovu prvom susretu. Platili su i otišli sretni i zadovoljni. Kad bi bar sva čitanja bila ovakva. Baš sam si namjeravala napraviti sendvič u kuhinji kad sam začula da zvono na ulaznim vratima najavljuje još jednu mušteriju. Živahan dan. To će razveseliti mamu. Možda se čak prestane gristi zbog Madame Maslov. Vratila sam tanjur na policu i vratila se u predvorje. "O, to si ti!" "Zvučiš razočarano", rekao je Nate. Nosio je sportske bermude i zelenu polo majicu koja mu je isticala oči. 84


"Nadala sam se mušteriji koja plaća svoj dolazak. Ali uvijek sam sretna kad te vidim, Nateiću." Zaigrano sam ga lupnula po nadlaktici. Nasmiješio se. "To volim čuti. Je l' Perry doma? Kanim ga odvući na ručak." "Spava. Nije mu baš dobro." Nateu se lice ispunilo brigom, pa sam brzo dodala: "Upravo sam pošla napraviti si sendvič, ali ću ti rado praviti društvo u restoranu svjetske kvalitete s pet zvijezdica, poznatijem kao Yummy. Ako želiš." Odmah se razvedrio. "Perry bi se češće trebao razboljevati. Idemo." Pola sata kasnije moj je želudac uživao u prvom pečenom krumpiriću iz velike porcije koja je stajala preda mnom. Zavalila sam se u sjedalu i nasmiješila. Nije mi čak smetalo što nas je dopao separe u kojem su tri rupe na jastucima bile pokrpane ljepljivom vrpcom. "Ovo je fino. To mi je danas zbilja trebalo." "Nevolje u radu s detektivom Preslatkim?" Nate se smijuljio. "Taj budući detektiv je presladak za gledanje. Ali jako frustrirajuć kad je u pitanju zajedničko poslovanje." Zastala sam da prožvačem još jedan krumpirić. "Zbilja me muči taj slučaj. Mislila sam da smo pronašli ubojicu, ali čini se da smo se prevarili. A kako tebi ide? Što se priča po redakciji?" Odmahnuo je glavom. "Ništa konkretno. Samo tračevi i naklapanja." "Kakva naklapanja?" Nije mi odmah odgovorio. "Ma ne želiš to slušati." Nagnula sam se prema njemu. "Nate Garrick, poznaš me od malih nogu. Znaš da me ne smiješ ovako zavlačiti. Gukni." Govorio je tiho, kao da mu je gotovo neugodno izreći te riječi. "Čuo sam da nekoliko ljudi aludira na gradonačelnika." "Gospodina Spellmana?" viknula sam. Justinov tata?pomislila sam. Nema šanse. "Psssst. Stišaj se malo." Ponovno sam se zavalila i prekrižila ruke. "Koji bi motiv mogao imati da ubije slučajnu turisticu?" "Kao, grad će ga zbog toga prepoznati kao pravog heroja. Najprije ubije nebitnog turista, nekog tko nema partnera ni djecu. Onda uhiti nekoga za ubojstvo, spasi grad i njegove građane, koji će mu zbog toga bili toliko zahvalni da će izaći na biralište u rekordnom broju i ponovno ga izabrati za gradonačelnika." "Mhm, gradonačelnik se inače zove Munchhausen. Totalna gluparija." "I luđe su se stvari događale na svijetu. Osim toga, nije li prilično neobična

85


koincidencija da je upravo sada doveo u grad tog slavnog detektiva, točno tjedan dana prije umorstva?" Ideja je bila tako apsurdna da zbilja nisam znala što reći. "To je... zapravo... idiotarija!" Nate je slegnuo ramenima."No možda je onda upleten detektiv Toscano. Ionako ima sumnjivu prošlost." "Kako to misliš?" Zagrizla sam u sendvič. "Urednik mi je dao jedan od onih ispraznih zadataka. Predstavi čitateljima maloga grada novog detektiva. Znaš već, blago žutilo. Ali dok sam skupljao podatke o njemu, otkrio sam da baš i nije nevinašce. Nije otišao iz New Yorka po vlastitom izboru." Popila sam posljednji gutljaj gaziranog soka, prazneći čašu. "Nego su ga otjerali?" "Tako sam ja čuo." "Daj, Nate, i to su samo tračevi, bez ikakvih konkretnih dokaza. Ne želim da te ta ljetna gaža pretvori u babu tračaru." Okrenuo je očima. "Da, postat ću eastportski Perez Hilton. Ali lako ti je to u novinarstvu, Clare. Vjeruj mi. Imamo jednog reportera koji istražuje moguću ljubavnicu gradonačelnika Spellmana i drugog koji istražuje moguću ljubavnicu Dallasa Claywortha. Ponekad su glasine samo glasine, ali ponekad u njima ima istine." Napravila sam grimasu. "Meni je sve to tako jadno." Igrao se rasparanim komadićem papirnatog podloška. "Samo budi oprezna, Clare. Nemoj vjerovati Toscanovima. Nešto skrivaju. Siguran sam. Nemoj im se previše približiti. Barem ne dok ja ne dobijem neke odgovore." Znala sam da je Nate ambiciozan, ali činilo mi se da ovu priču shvaća preosobno. Prije nego što sam ga mogla dalje ispitati, zazvonio mi je mobitel. Provjerila sam tko zove. Gabriel. "Šta ima?" rekla sam uzvrativši poziv. "Gdje si?" zanimalo ga je. "U Yummyju, ručam." "Pokupit ću te pred restoranom za pet minuta." "Okej. Kamo idemo?" "Berkshire Drive broj dvadeset i šest. Roditeljska kuća Billyja Rawlinsona." "Okej. Vidimo se za pet minuta."

86


Izbjegavajući Nateov pogled, rekla sam: "To je bio Gabriel. Moram se naći s njim." Nate je kimnuo i posegnuo za novčanikom. Izvukla sam nekoliko novčanica iz džepa i spustila ih na stol. "Ja častim. Idući put si ti na redu." Nate je imao izraz lica koji nisam mogla dokučiti. "Ne namjeravam ti diktirati što da radiš", nastavio je, "jasno je da ti želim dobro, zar ne?" "Je. Oduvijek imam osjećaj da imam dva, a ne samo jednog brata." Poljubila sam ga u obraz i otputila se van. Betty i Herbert Rawlinson živjeli su u kući na tri različite razine u ulici drugih takvih kuća koje su varirale samo po boji i asortimanu vrtnih ukrasa. Berkshire Drive vjerojatno je izgledao prilično dobro u sedamdesetima, kad su kuće bile tek izgrađene i moderne, ali sada se doimao zastarjelo poput epizoda serije The Brady Bunch. Kuća Rawlinsonovih bila je obojena zanimljivom nijansom svjetloplave boje, koja je možda dobro izgledala na limenci s bojom, ali se na zidnoj šindri pretvorila u kričavu strahotu. Gabriel mi je rekao kako je zamolio oca da nam se pridruži, da to bude službeno, ali detektiv je odbio. Znači, ovo nije bio policijski zadatak. Dvoje prijatelja iz škole pojavit će se na vratima, tražeći Billyja. To bismo trebali biti mi. Putem smo napravili plan. Nasreću, Rawlinsonovi nikad nisu svratili u našu kuću na neko čitanje. Nikad ih nisam upoznala i vjerojatno neće znati da sam djevojka koju je njihov sin godinama zlostavljao. Plan je ovisio o tom neznanju, jer ću se ja praviti da sam Billyjeva prijateljica. Gabriel je pokucao na vrata i Betty Rawlinson brzo nam je otvorila. "Dobar dan, gospođo Rawlinson. Je li možda Billy kod kuće?" upitao je Gabriel. Betty se nasmiješila. Vjerojatno je mislila daje Gabriel zgodan i pristojan dečko, dok joj je on lagao sve u šesnaest. "Vi ste njegovi prijatelji?" upitala je. "Jesmo", odgovorila sam joj. "Ali nigdje ga ne uspijevamo pronaći. Nije ni u motelu." "E pa, nije ni ovdje", rekla je. "Ali izvolite ući." Popeli smo se po stepenicama do dnevne sobe. Stol je bio zatrpan velikom hrpom rublja.

87


Betty je pokupila rublje i strpala ga u košaru. "Žao mi je, baš sam razvrstavala veš kad ste stigli." "Nema potrebe da pospremate zbog nas, gospođo", rekao je Gabriel. "Žao nam je što smo samo tako upali, ali, iskreno rečeno, malo smo se zabrinuli." "Našli snio se s Billyjem prošli tjedan", dodala sam. "Posudio je hrpu mojih DVD- ova, s time da je dogovor bio da nam ih vrati u subotu navečer. Nije se pojavio. I nigdje ga nema. Mislili smo da se možda razbolio i vratio kući na par dana." "Da je barem tako." Betty je sjela za stol i pokazala nam rukom da učinimo isto. "Njegov otac i ja ga također tražimo." "Kad ste ga posljednji put vidjeli?" pitao je Gabriel. "Došao je doma u subotu navečer", rekla je Betty i pročistila grlo. "Bilo je malo čudno jer se vratio usred noći. Ne sjećam se točno koliko je bilo sati. Čula sam neku buku. Herbert je uzeo svoju palicu za bejzbol i slijedio zvuk do Billyjeve sobe. Našao ga je kako sjedi za stolom. Izgledao je potreseno." "Je li rekao zašto?" zanimalo me. "Rekao je da su susjedi u motelu prebučni i da će ostatak noći provesti ovdje. Kad sam se probudila u nedjelju ujutro, više ga nije bilo i otad ga nisam vidjela. Cijelo vrijeme ga zovemo na mobitel, ali javlja se samo glasovna pošta. On obično navrati ili nas nazove svaki dan, pa je ovo stvarno neobično." Gabriel i ja izmijenili smo značajne poglede prije no što je nastavio. "Nedostaje li išta iz kuće? Nešto njegove odjeće ili bilo što iz čega bi se moglo zaključiti da je otišao na put?" Slegnula je ramenima. "Uzeo je svoj kamionet." "Onaj sivi?" upitala sam, a ona je kimnula. "Još ćemo malo pogledati uokolo, u kafićima i slično, možda ga uspijemo naći", predložio je Gabriel. Betty je ispružila ruku i potapšala ga. "Recite mu da me odmah nazove, okej?" "Hoćemo", rekla sam i ustala. "Želite možda nabrzaka zaviriti u njegovu sobu samo da vidite da nisu tamo vaši DVD-ovi?" zapitala je. "Žao mi je što vam ih nije vratio onda kad je obećao." "Ako mislite da je to u redu", rekla sam, jedva susprežući uzbuđenje. "Posve u redu." Betty je ustala i povela nas hodnikom do Billyjeve sobe. U njoj jedva da je bilo namještaja, izuzme li se bračni krevet i stol. Na zidu uz Billyjev

88


krevet visio je poster mokre manekenke u bikiniju. Vjerojatno je već godinama bio na tom mjestu. "Slobodno pogledajte", rekla je Betty i izašla iz sobe. Čim se počela spuštati niza stube prema predsoblju, Gabriel mi je šapnuo: "Primimo se posla. Pazit ću na nju dok ti... radiš to što već radiš. Samo budi brza." Usprkos Gabrielovoj naredbi, sobu sam obilazila polako. Spavaća soba Billyja Rawlinsona bila je posljednje mjesto na svijetu na kojem sam se ikad mislila zateći. Proganjao me školskim hodnicima kao što divlja zvijer lovi svoj plijen. Nisam znala mrzi li me toliko zbog mojih čudnih sposobnosti ili me maltretirao samo zato što je mislio da sam laka meta. Ali sad sam u njegovoj sobi i ja lovim njega. Otvorila sam ormar i prešla prstima rijetke preostale komade odjeće u njemu. Opipala sam kvaku, njegov jastuk, prostirku na krevetu. Onda sam se pomakla prema stolu i pustila ruke da rade. Ništa. Otrcana stara majica bila je prebačena preko radnog stolca. Naslonila sam se na stolac, frustrirano stišćući naslon. Zatvorila sam oči, otvorivši, a zatim i smirivši svoj um. Ponekad mi vizija dolazi polako. Ponekad samo nahrupi. A ponekad se ne dogodi ništa. Ovaj put se prvo pojavila vizija koju sam najmanje željela vidjeti. Ugledala sam isprepletena tijela i začula uzdahe užitka. Vizija je bila kratka, kao iz velike daljine, okružena crnilom. A onda sam shvatila. Gledala sam kroz Billyja koji viri kroz rupicu. Na podu njegove motelske sobe. Gledala sam svog brata i Victoriju kako se praše. Ispustila sam majicu i stolac, povukavši se unatrag. Oči su mi bile širom otvorene. "Što je bilo?" pitao je Gabriel. "Što si vidjela?" Zatresla sam glavom, želeći otjerati iz glave svaki trag tog prizora. "Ništa." Obrve su mu se podigle. "Ništa? Iz te majice nije izašlo ništa?" "Žao mi je", planula sam. "Nije ti ovo restoran brze hrane gdje ni iz auta ne moraš izaći. Vizije se ne naručuju kao ekstra velike porcije hamburgera." Gabriel je podigao ruke. "Ma gle, nisam te kritizirao. Samo mi se učinilo da si nešto vidjela." "Još ne." Lagala sam i brzo se vratila poslu, tražeći bilo što bi moglo zanimati Gabriela i tako mi omogućiti da zatajim dosad prikupljene informacije. "Njegova mama kaže da je sjedio za stolom te večeri", reče Gabriel. "Možda da probaš s nečim sa stola." Konačno mi je dao dobar prijedlog. Prešla sam preko hrpe časopisa i nekoliko

89


računa. Ništa. Sve dok nisam podigla najobičniju kemijsku olovku. Istog sam trena vidjela Bilyja kako nešto piše. Osjetila sam da mu srce snažno udara. Ovo je važno. "Nešto je napisao", rekla sam. Ogledala sam se uokolo i ugledala mali bijeli blok. "Na ovome. Napisao je nešto na ovome." "Nadajmo se da je pošteno pritisnuo olovku", rekao je Gabriel, izvukavši običnu olovku iz ladice. Lagano ju je nakosio i osjenčao stranicu papira tako da se riječi mogu pročitati. Na praznoj stranici ispod one koju je Billy otrgnuo pojavile su se riječi. Tri riječi. Vidio sam vas.

90


ČETRNAEST "Vidio sam vas", pročitala sam naglas. "Što je to? Prijetnja?" "Zvuči kao da jest." Pitanje koje me najviše mučilo glasilo je: Kome je upućena?Koga je Billy vidio? Je li vidio samo Victoriju i Perryja u naletu strasti ili je vidio i ubojicu? Da je Perry dobio ovakvu poruku, pa valjda bi mi to rekao, zar ne? "Poruka je vjerojatno namijenjena ubojici", rekla sam. "Zašto okolišati? Zašto nije otišao ravno na policiju?" Gabriel je protrljao bradu. "Vjerojatno je htio izvući neku korist. Malo ucjene za svoju šutnju." "Gdje je onda sad? Je li dobio dovoljno novca da napusti grad? Ili se usrao i pobjegao?" "Ovdje smo gotovi, idemo", rekao je Gabriel prekidajući moj tijek misli. Razmijenili smo ljubazne pozdrave s Betty, a onda se uputili prema Gabrielovom crvenom džipu, parkiranom u dvorištu. "Što sad?" "Možda ga uspijem naći", rekao je Gabriel naslonivši se na haubu. "Pingovi." Podigla sam ruku da zaštitim oči od sunca koje se odbijalo od vjetrobrana. "Što?" "Billyjeva mama spomenula je njegov mobitel. Mobiteli emitiraju signale zvane pingovi svakih nekoliko minuta, što bilježi najbliži odašiljač, prenoseći podatke dalje na mrežu." "Čuvaju li telefonske kompanije te podatke?" "Neke čuvaju zadnji ping, neke čuvaju pingove dobivene u posljednja dvadeset četiri sata. Naravno, mobitel mora biti uključen da bi odaslao ping." "Onda nazovi telekompaniju i saznaj što imaju", predložila sam. "Ne tako brzo. Za to trebaš nalog." Otključao je auto. "Možda ga moj otac uspije dobiti. Vidjet ćemo." Kad sam stigla kući, bilo je već pet sati. Morala sam priznali da mi se sviđalo dolaziti i odlaziti po želji. Inače sam za tu kuću bila vezana kao zatvorenik za svoj lanac s kuglom. Mama voli da smo Perry i ja u blizini kad god je to moguće, za slučaj da dođe nenajavljena mušterija. Posebno tijekom ljetnih mjeseci, odnosno u vrijeme kad sam najviše voljela biti vani. Ovo pomaganje policiji pružalo mi je 91


divan okus slobode. Sviđalo mi se. Gabriel me iskrcao i odjurio. Došetala sam pločnikom do kuće točno u trenutku dok ju je jedan naš klijent napuštao. Kad mi je prišao bliže, shvatila sam daje to Phil Tisdell. Vukao se pločnikom, zgrbljenih ramena i s očima prikovanima za beton. Očito je bio jako zadubljen u misli. "Gospodine gradski bilježnice!" pozdravila sam ga s osmijehom. "Kako ste mi?" Bezvoljno mi je mahnuo. "Bok, Clare. Vidimo se sutra navečer." Nikada nisam vidjela tako potištenog Phila. Obično se po srdačnosti mogao natjecati s Djedom Mrazom. Nije bio odjeven u svoje uobičajeno zgužvano odijelo, nego u uredno ispeglanu plavu košulju i elegantne hlače. Osjećam li to i miris kolonjske vode? "Kako to mislite, sutra navečer?" upitala sam, odjednom shvativši što mi je maločas rekao. "Na banketu." Slegnula sam ramenima. "Sad ste me zbilja zatekli." Činilo se da ga je moj odgovor još više deprimirao. Uzdahnuo je. "Godišnji banket Gospodarske komore Eastporta. Sutra navečer. Starla je rekla da si joj ti pratnja." Onda sam shvatila. Predložio je mami izlazak. Odbila ga je, iskoristivši me kao ispriku. Zadavit ću je. Ali prije toga sam morala odigrati svoju ulogu u njezinoj izmišljotini. "Ah, to! Nisam shvatila da je to baš neki otmjeni banket. Mislila sam da je u pitanju samo neki sastanak. Moram li odjenuti haljinu? Mama mi nije spominjala svečanu odjeću." Laž je glatko kliznula, a nisam se čak morala ni praviti da sam ljuta. Nisam znala je li mi Phil povjerovao ili ne, ali promrmljao je nešto o tome kako ćemo se vidjeti i odvukao se teška koraka. Pojurila sam stepenicama i uletjela u kuću. "Mama!" "Ne moraš vikati, dušo." Mama je izašla iz kuhinje u haljini koja je izgledala kao da je kreirana kad je šivaća mašina povratila končiće. "Gdje gori?" "Sama si to sašila?" upitala sam je, mahnuvši rukom prema toj jezivoj kreaciji. Mama se zavrtjela u mjestu. "Da, jesam. Zove se haljina-tapiserija. Razmišljam o tome da napravim još par komada i počnem ih prodavati preko interneta. Zašto si galamila?" "Upravo sam pred kućom srela Phila Tisdella."

92


"O!" Provukla se mimo mene i otperjala natrag u kuhinju. Slijedila sam je. Neće se iz ovoga samo tako izvući. Imali smo relativno modernu kuhinju za tako staru gradnju. Renovirali smo je prije nekoliko godina, dodavši u sredinu otok i nove uređaje od nehrđajućeg čelika. Mama je inzistirala da ormariće obojimo u žuto jer je kuhinja "mjesto na kojem se trebaš osjećati sretno." Stajala je na vrhovima prstiju i izvlačila veliku posudu iz jednog od svojih sretnih ormara. "Radim kuskus. Hoćeš malo?" "Ne", odgovorila sam. Nisam čak ni znala što je to. "Lagala si mu, mama." Prekapala je po ladici tragajući za nečim. "Bilo bi ti draže da sam ga povrijedila?" "A i mene si umiješala u laž. I sad moram ići na taj banket s tobom da ga još više ne povrijediš." Nastavila je kopati po ladicama da izbjegne moj pogled. "Zar je to tako strašno što moraš provesti večer sa svojom majkom?" "Nije u tome stvar, mama." Morala sam se ohrabriti za sljedeći komentar. Već dugo sam ga susprezala. "Ne možeš provesti život izbjegavajući muškarce koji su zainteresirani za tebe." Oštro me pogledala. "Što bi to trebalo značiti?" "Što fali Philu?" "Philu ništa ne fali." "Točno. Prijatelj nam je. Ljubazan je. Potpuno je zatreskan u tebe. I sladak je za tipa u zrelim godinama. Danas se ćelavost smatra seksepilnom." "Clarity, Phil je sve što si rekla i kad bih bila zainteresirana za bilo kakve spojeve, onda bih definitivno hodala s Philom. Divan čovjek. Ali znaš kako stvari stoje." "Ne, ne znam. Kako stvari stoje?" "Ne želim o tome više razgovarati." Nagnula se nad kuharicu pretvarajući se da čita. "Još uvijek čekaš da se tata vrati kući." "Možeš li mi dodati vrećicu s brašnom s gornje police ormarića? Malo si viša od mene." Drhtala sam u sebi znajući da sam se približila granici koju nikad prije nisam prešla. Prišla sam joj i lagano joj podigla bradu, sileći je da me pogleda u oči. "Nema ga petnaest godina, mama", rekla sam nježnim, ali čvrstim glasom. "Neće se vratiti. Tata se nikad neće vratiti kući. Ne znamo čak ni je li živ."

93


Činilo se kao da sam je zamrznula svojim dodirom jer se nije ni pomaknula, nije disala, čak i kad sam odmakla ruku od njezinog lica. A onda joj se suza skotrljala niz obraz. Okrenula se od mene i istrčala iz prostorije. Briljantan potez! Sad joj moram za sutrašnji spoj još kupiti i cvijeće. Sljedećeg sam se jutra probudila, protegnula i dotapkala po tepihu do prozora svoje sobe. Rastvorila sam prozorsko krilo i duboko udahnula. Ne morate biti vidovnjakinja da znate kad se približava oluja. Zrak je bio pun vlage, nebo tamno. Provjerila sam mobitel. Jedina poruka od Gabriela bio je SMS kojim me obavještava da je njegov otac dobio potrebni nalog. Dok čekamo odgovor telefonske kompanije nisam imala bogznašto za raditi, pa sam se odlučila istuširati i vidjeti ima li dolje ikakvih mušterija. Trideset minuta kasnije sišla sam u prizemlje i našla mamu kako lašti dugi stol od mahagonija u sobi za čitanje. Nismo razgovarale od noćašnje svađe, a znala sam i da nećemo nastaviti tamo gdje smo stale. Mama se obično nosila s teškim razgovorima tako što se pretvarala da se nikad nisu dogodili. "Priprema za mušteriju?" upitala sam je naslonivši se na dovratak. Odmahnula je glavom. "Da bar! Prvi popunjeni termin nam je tek u jedanaest. Možda nam došeta neka mušterija Madame Maslov, razočarana dugim čekanjem pred njezinim vratima." Blago sam joj stegnula rame. "Posao će se vratiti na staro. Sjećaš se što uvijek kažeš? Usmena predaja je najbolja reklama u našoj profesiji. Čim se pročuje da se takozvana proročanstva naše susjede ne ostvaruju, ljudi će nam se vratiti." Mama je razvukla usne u nešto nalik na osmijeh, no znala sam da je umjetan. Da joj bar jučer nisam rekla ono o tati! Samo je to još falilo, uz sve ostale poslovne brige. "Probudi svog brata u moje ime, može? Strahovito je lijen ovih dana." Kad bi samo znala cijelu priču! Uputila sam se gore. Mamina soba bila je najveća spavaća soba u kući, u dnu hodnika. Perryjeva i moja soba stajale su jedna nasuprot drugoj. Baš sam razmišljala o okrutnim i bizarnim načinima na koje bih mogla probuditi brata kad sam čula da je pustio tuš. Kvragu, već je ustao. Ušla sam u njegovu sobu odlučivši da ću pričekati dok ne bude gotov. Vladao je grozan nered. Odjeća pobacana po podu. Nekoliko tanjura punih mrvica naslaganih na noćni ormarić. Prazna boca vode na podu. Nisam imala namjeru njuškati. Samo sam htjela malo

94


pospremiti. Podigla sam svežanj knjiga s poda namjeravajući ih urednije poslagati na policu iznad stola. Komadić papira odvojio se od dna hrpe i skliznuo pod krevet. Spustila sam se na sve četiri, izvukla ga i zagrcnula se. Victoria Happel mi se smiješila. Činila se iskreno sretna na fotografiji. Podigla je visoko čašu kao da je usred zdravice, a njezine su tamne oči gledale nekamo ulijevo, dok joj je lice blistalo. Imala je osmijeh koji je odisao srećom, na samom rubu da prijeđe u smijeh. Ovaj odsječak vremena zabilježen nečijom kamerom za mene ju je učinio mnogo življom od novinske fotografije ili sjenovite gole prilike koju sam vidjela u vizijama. Stvarno mi je bilo žao te cure. Izdao ju je dečko, izdala ju je najbolja prijateljica, uputila se sama na odmor da malo zaboravi brige i završila mrtva. Iznad fotografije bila je poruka ispisana krupnim rukopisom, s tekstom: Jeste li vidjeli ovu djevojku u subotu navečer? Manjim slovima ispod slike bile su upute kako kontaktirati lokalnu policijsku postaju ako imate ikakvih informacija. Ali to nije izgledalo kao letak koji je sastavila policija. Za početak, nije napisano na kompjutoru. Pisano je rukom, fotka je dodana i onda je sve skupa fotokopirano. Netko si je dao truda da to napravi u kućnoj izradi. "Što to radiš?" Zatečena, pala sam iz klečeće pozicije na pod, tako da mi je papir ispao iz ruke i sletio na Perryjevo golo stopalo. Imao je ručnik zamotan oko pasa, dok mu je iz kose kapala voda. "Namjeravala sam malo pospremati i našla sam..." "Pretraživala si moju sobu." "Ne! Podigla sam hrpu knjiga i ovo je ispalo." "Nije važno. Kako god hoćeš. Idem se obući." Usmjerio je palac prema vratima, pristojno mi dajući do znanja da je vrijeme da izađem. Ustala sam i otresla prašinu. "Ti si napravio taj letak?" "Ne. Našao sam ga zalijepljenog na telefonski stup blizu Yummyja." Nagnula sam glavu na stranu. "Zašlo si ga skinuo?" "Jer bi se netko možda mogao sjetiti da me vidio kako odlazim s njom i dojaviti to policiji." "Ili bi netko mogao dojaviti ključnu informaciju koja bi dovela do pravog ubojice", rekla sam. Pogledao je u pod. "Nisam o tome razmišljao."

95


"Kako to da nigdje nisam vidjela ove letke? To je jedini koji si vidio?" Ošinuo me pogledom prepunim krivnje. "Čekaj." Malo sam razmislila. "Noć prije vatrometa, kad te nije bilo cijeli dan, hodao si po gradu i skidao letke." Odvukao se do kreveta i sjeo na rub. Vrijeme za ispovijed. "Istina, jesam." "Shvaćaš li koliko bi to moralo sumnjivo izgledati nekome tko te vidio?" "Bio sam oprezan." Zastenjala sam. "Perry, pokušavam ti pomoći, ali ti se stalno zakopavaš sve dublje i dublje." Stvarno me izluđivao. Kao što me frustrirala i činjenica da svaki put kad pomislim da sam otklonila svaku sumnju s njegove nevinosti, uslijedi nešto što me ponovno nagna na nedoumice. Spustio je laktove na koljena i protrljao lice dlanovima. "Nisam baš bio pri sebi. Oprosti." Zazvonio mi je mobitel. Provjerila sam tko me zove. "Opraštam ti. Ovo je ionako Gabriel. Vidimo se kasnije. Nemoj se uvaliti u nešto još sumnjivije dok me nema." Zatvorila sam vrata za sobom. Otklopila sam mobitel, nadajući se da je sav taj napor oko pinganja dao rezultate i da ćemo nekako locirati Billyja. Najprije sam čula krkljanje pa nekoliko riječi. "Šuma... trebamo te ovdje. Dolazim po tebe." "Što?" Pritisnula sam telefon bliže uhu, kao da to može pomoći. "Nisam te čula." "Našli su ga", viknuo je Gabriel. "Billyja? Što je rekao?" "Ništa. Mrtav je."

96


PETNAEST Naravno da su se olujni oblaci odlučili izliti baš u trenutku kad sam izašla iz kuće. Otrčala sam do Gabrielova džipa. Nasreću, navukao je krov. Kiša je počela udarati po vjetrobranu. Uključio je brisače, na čiju sam se škripu trgnula. Tijekom vožnje Gabriel mi je ispričao da je telefonska kompanija locirala signale iz mobitela Billyja Rawlinsona u parku prirode. Uzevši u obzir površinu šume i planinarske staze, trebalo bi im više dana da pročešljaju čitavo područje. Ali umjesto toga, Billy je bio na mjestu gdje su ga potražili: na makadamskoj cesti koja presijeca park po sredini. Krupne, okrugle kapi kiše bombardirale su vjetrobran. Trenutak kasnije nebo je proparala munja, praćena udaljenom grmljavinom. Kad smo konačno stigli u park, kiša je lijevala toliko jako da smo jedva vidjeli kroz prozor. Gabriel je skrenuo desno kod ulaza na sporednu cestu. Po makadamu je vozio polako i zaustavio se iza jednog policijskog auta. Na mjestu vozača vidjela se sjena nekog čovjeka. "To je tvoj tata?" zapitala sam. "Mhm. Svi ostali su već završili s poslom i otišli. Tata je obećao da će nam dati pet minuta. Pozvat će mrtvozornika kad ti budeš gotova." "Hoćeš reći... Billy je još uvijek u svom kamionetu?" "Da", odgovorio je i napravio grimasu. Nikad prije nisam vidjela mrtvo tijelo. Unatoč ponešto morbidnoj prirodi našeg obiteljskog biznisa, već me i sama ideja užasavala. Strah mi je stegnuo grlo, ali prisilila sam se da ga progutam. Usredotočila sam se na snagu koja se skriva ispod toga i izmamila je na površinu. Nakon nekoliko dubokih udisaja uspjela sam se uspraviti, puna odlučnosti. Billyjev sivi kamionet prepriječio je cestu. Jaki pljusak sigurno nije pomagao da se očuva mjesto zločina. Moje vještine time su bile još potrebnije. Duboko sam udahnula, zgrabila kišobran i zaputila se u oluju. Gabriel me primio za lakat i poveo me kroz blato. "Nemamo baš puno tragova. Kiša je oprala i otiske stopala i tragove. Ne znamo čak ni je li tu bilo ikakvog drugog vozila. Nema oružja kojim je počinjeno umorstvo. Nema tragova borbe. Nakon obdukcije metak će usporediti s onim koji je nađen u prvoj žrtvi. I to je to..." Glas mu je zamro. 97


"Vidjet ću što mogu učiniti", rekla sam, samouvjereno zakoračivši u blato. Billy je sjedio na mjestu vozača. Nisam sudski patolog, ali rekla bih da je uzrok smrti bio metak koji mu je prošao kroz čelo. Iako nikad nisam uživo vidjela mrtvo tijelo, mnogo sam puta vidjela slične prizore na televiziji i iznenadilo me što Billy izgleda baš tako. Kao glumac u ulozi mrtvaca. Jedini je problem bio u tome što je zbilja mrtav. I što nije bio glumac. Dečko kojeg sam poznavala gotovo čitavog svog života. I mrzila. Sigurno je bilo trenutaka kad je njegovo podbadanje bilo tako neugodno da sam poželjela da je mrtav. Ali gledajući ga u ovom trenutku, uopće se nisam osjećala sretno. Obuzela me žalost. I sućut prema njegovim roditeljima. Pa čak i prema Frankieju. Okrenula sam se i predala kišobran Gabrielu. Mirno je stajao iza mene, promatrajući me ozbiljnim pogledom. Polako sam se približila suvozačkom mjestu automobila i ušla. Bilo se veoma teško koncentrirati. Morala sam izbaciti iz glave pomisao da sjedim pokraj leša. Stavila sam ruke na sva mjesta na koja bi ih položio i suvozač u vozilu: na sigurnosni pojas, popucala kožnata sjedala, upravljačku ploču. Ništa. "Ne vjerujem da je imao suvozača", rekla sam kroz otvorena vrata Gabrielu. Osjećajući se sve frustriranije, okrenula sam se vozačkom mjestu i počela istraživati, dajući sve od sebe da ignoriram Billyja. Ništa relevantno nije se dogodilo sve dok se nisam nagnula nad tijelo i stavila ruke u tipičan vozački položaj na volan... U tom trenutku je buknulo. "Vidim Billyja kako vozi", šapnula sam Gabrielu, koji je stajao iza mene, vireći preko mog ramena. "Ovom cestom?" pitao je. "Ne mogu reći. Mutno je. Ali njegove su misli jasne." "Što misli?" Stisnula sam čvrsto oči, nastojeći zadržati viziju što je moguće duže. "Iščekivanje i strah. Misli da će se možda dogoditi nešto dobro, ali jednako je velika šansa da bi mogao i nastradati." Zašutjela sam da se koncentriram. "Što sad vidiš?" pitao je Gabriel. "Što misli?" "Na svoje roditelje. Kako ih je iznevjerio jer nije ništa postigao." Vizija se rasplinula. Ispustila sam volan i uzmaknula. Puls mi je polako počeo usporavati. "Što misliš da bi to moglo značiti?"

98


Gabriel se počešao po bradi. "Mislim da je pokušao ucijeniti ubojicu. A ubojica je uzeo stvari u svoje ruke i zauvijek ušutkao Billyja." Kiša je malo oslabjela, ali zato se u šumu uvukla gusta izmaglica, poklonivši šumi pomalo sablastan odsjaj. Bilo tko ili bilo što moglo se skrivati u sivim prostorima među drvećem. Neka je grančica krcnula u šumi iza nas. Gabriel se trgnuo i zaškiljio prema drveću, a onda ponovno okrenuo prema meni, slegnuvši ramenima. "Isteklo nam je vrijeme", rekao je. "Moramo krenuti." Ponovno se začulo krckanje, ne onako glasno kao prvi put, ali pomiješano sa zvukom struganja nogu. Podišla me jeza. "Netko je tamo", promrmljao je Gabriel i zaputio se u šumu. Slijedila sam ga slijepo, s rukama ispred sebe da se zaštitim od mogućeg sudaranja sa stablom. Izmaglica je onemogućavala da vidim daleko ispred sebe, tako da sam uskoro posve izgubila Gabriela iz vida. Nisam željela sama ulaziti dublje u šumu, tako da sam se okrenula i slijedila naše tragove natrag prema makadamu i kamionetu. Kad se na vidiku pojavio kamionet, kiša se opet pojačala, šibajući mi lice. Nisam odvajala pogled od tla, kako se ne bih spotakla o neki korijen ili otpalu granu. A onda sam stala. Primijetila sam otisak u podnožju stabla, sada brzo ispiran kišom. Je li ovdje netko stajao prije nekoliko minuta? Skrivajući se iza stabla? Vireći prema nama? Ispružila sam prste i prislonila ruku na deblo. Kora se činila malo sluzavom od kiše. Zatvorila sam oči i usredotočila se. Trenutak kasnije na površinu je isplovila vizija. Titrala je kao da je gledam kroz vodeni zid. Još jače sam se usredotočila i pročistila se. Zinula sam od čuda. Gledala sam samu sebe. Vidjela sam sebe kako se naginjem u kamionet i stavljam ruke na volan. Nekontrolirano sam zadrhtala i vizija je nestala. Povukla sam ruku od stabla kao da sam dotakla nešto odvratno. Netko me promatrao. Tko god to bio, sad je znao da sudjelujem u istrazi. Čula sam teško disanje iza sebe i okrenula sam se. Gabriel se naglo zaustavio i sagnuo, nastojeći povratiti dah. "Trčao sam na sve strane, ali nisam nikoga našao. Možda je to bio samo moj tata na čik-pauzi." "Tvoj tata ne bi pobjegao od nas." Dvoumila sam se da li da mu ispričam za viziju. Zasad mi se to nije činilo

99


važnim. Tko god to bio, davno je nestao. U slučaju da mi Gabriel ne povjeruje, ionako bi samo dobacio nešto ironično i opet bismo se posvađali. Ako mi pak povjeruje, mogao bi pomisliti da je za mene opasno dalje pomagati u istrazi. A ja nisam namjeravala odustati. Život mog brata ovisi o tome. "Ma znaš što?" nastavio je Gabriel. "To je vjerojatno bila neka životinja. Kladim se da je bio jelen." Ili lovac, pomislila sam. Godišnji banket Gospodarske komore grada Eastporta za lokalne je biznismene uglavnom bio dobar povod da jedni druge tapšaju po ramenu, a za njihove supruge prilika da se dotjeraju i istračaju. Mama i ja stigle smo otmjeno zakasnivši. Nosila sam jednostavnu malu crnu haljinu. Mama je odjenula bijelu vezenu haljinu, koja i nije bila tako strašna kad se uzme u obzir što se još krije u tom ormaru. Odmah se počela družiti i razgovarati, vjerojatno u nadi da će iskopati nešto prljavo o Madame Maslov. Ja sam sjela i sakrila se iza velike čaše limunade. "Slobodno?" Nervozno sam podigla pogled i nasmiješila se Nateu. Izgledao je veoma odraslo u košulji na prugice i krem hlačama. "Naravno." Sjeo je pokraj mene, naslonivši blokić na stol pored svog pića. "Aha, ti si sretnik koji je dobio zadatak pisati o ovoj veličanstvenoj večeri." Nacerio se. "Pravi novinari dobivaju prave priče, dok pripravnici završe na tulumu Gospodarske komore. Zašto se ne družiš s ljudima kao naša prpošna Starla?" Provirila sam preko njegova ramena prema plesnom podiju i vidjela da mama i Milly cupkaju uz glazbu benda koji je nastupao. "Radije bih cijelu večer grijala ovaj stolac." "A što Perry radi večeras?" "Pojma nemam. Nismo razgovarali." Nate je napravio stanku, vrteći svoju kolu u rukama. "Nekako se čini odsutan u posljednje vrijeme." "Jeste li za piće?" upitao je iritantno poznat glas. Tiffany se nagnula i počela slagati salvete na naš stol. Njezine grudi samo što nisu iskočile iz bluze s dubokim okruglim dekolteom, ostavljajući vrlo malo prostora mašti. Nate nije skidao pogled s mog lica, zbog čega se Tiffany namrštila. Sva ta raskošna ponuda ni za što.

100


"Što radiš tu?" upitala sam je. "Prijateljica sam organizatora banketa. Pomažem mu." "Ti? U dobrotvornoj misiji izvan radnog vremena? Čisto sumnjam." Samo me ošinula pogledom i uputila se dalje. "Nadam se da nisi želio još jedno piće", rekla sam Nateu uz ironičan osmijeh. Nate je slegnuo ramenima. "Mogu se bez problema sam odšetati do bara. Dakle, vratimo se Perryju." Odmahnula sam glavom. "Tko zna. Možda mu treba nešto onakvo", našalila sam se, pokazujući prema Tiffany koja se upravo udaljavala. "To je već isprobao." Umalo sam se zagrcnula pićem. "Perry se spetljao s Tiffany?" "Na tulumu prije par mjeseci." Pozlilo mi je. Nisam znala tko mi se više gadi - Tiffany ili Perry. Nikad mi nije spominjao imena i detalje svojih avantura, nasreću, jer nisam o njima željela slušati. Ali u ovom mi je slučaju svakako trebao dati do znanja što se dogodilo. Možda ga je bilo sram. Možda je mislio da ne želim znati. Ili je možda uživao u vlastitoj tajnovitosti. Nate je nagnuo čašu i otpio dugi gutljaj. "Perry je imao posla s mnogim komadima kojih bi se trebao sramiti, ali ona je najgora od svih. Mislim da je to epizoda koju bi izbrisao da može." "Zbog čega?" "Tiffany je malo prolupala kad je shvatila da je Perry nikad više neće nazvati. Uslijedilo je blago proganjanje, ako me razumiješ." A onda se planski obrušila na Justina, pomislila sam. Čitavo vrijeme bila sam uvjerena da je to bio vrhunac njezina doživotnog plana da me muči. Ali možda su razlozi bili sasvim drugačiji. Možda me povrijedila zato što je to bio način da povrijedi mog brata. Nate je nastavio. "Nakon tog događaja Perry se uglavnom držao turistica." "Od njih se lakše sakriti", dobacila sam gorko. Nate je slegnuo ramenima. "Njima je jasno da je u pitanju samo kratka veza. Tu su na odmoru s obitelji ili je riječ o curama na faksu koje traže malo dobre zabave. Ali tu su vrlo kratko. I na tome stvari ostaju, možda se vidimo idućeg ljeta." "Zašto se ti nikad ne pridružiš općoj zabavi?" "To nije moja ideja zabave. Zanima me prava veza."

101


Čupnula sam mucicu iz stolnjaka. "Mislim da bi tako nešto bilo jako dobro i za Perryja. Netko stabilan tko bi ga čuvao od nevolja." "A u nevolji je?" upitao je Nate nagnuvši se prema meni. Zagledala sam se u njegove zabrinute oči. Ako ikome mogu povjeriti ono što znam, onda je to Perryjev najbolji prijatelj. "Ubijena cura", započela sam polako. "Victoria Happel?" "Da. Perry je spavao s njom u noći kad je ubijena." Nate se zaljuljao u stolcu. "Nema šanse." Stišala sam glas. "Jasno je da to ne smiješ nikome otkriti. Ne smiješ čak reći Perryju da sam ti rekla. Nitko ne smije znati da je spavao s njom jer bi ga to pretvorilo u glavnog osumnjičenika." "Zna li on išta o ubojstvu?" "Ne. Kad je napustio sobu, cura je bila još uvijek živa. Ali to je razlog zašto je toliko deprimiran. Osjeća se krivim. Misli da bi je možda spasio da nije otišao kući." "Ili bi možda i on bio mrtav", zaključio je Nate. Kimnula sam. Nervozno sam zamotavala i razmotavala uvojak kose oko prsta dok sam šutjela o ostalim informacijama. Recimo o tome kako je Perry poskidao letke po cijelom gradu. Ili o Victorijinoj izjavi da ju je Perry ubio. I o tome da Perryjevo hirovito ponašanje navodi na sumnju čak i mene. Milly se srušila u slobodni stolac pokraj mene. "Jesi me vidjela kako rasturam na plesnom podiju?Dobra stara Milly još uvijek je u formi." Podigla je haljinu par centimetara u zrak i zamahala tankim nožicama. "Ko plesačica na Broadwayu!" Nate se usiljeno nasmijao. "Govoreći o tome, upravo idem do šanka po nekoliko pića. Imate li narudžbi, dame?" Milly je zamolila vodu s ledom. Meni nije ništa falilo. Milly je počela brbljati o dobrim starim danima i svim plesnjacima koje je obilazila. Ubrzo sam shvatila da ću čitavu večer zaglaviti u ovom razgovoru ako ne smislim neki plan za uzmak. "Bok, Clare", pozdravio me Stephen Clayworth prolazeći pokraj mene. Nosio je tamnoplavi blejzer s nekakvim grbom na džepiću. Skočila sam sa sjedala i uzviknula: "Stephen, moram razgovarati s tobom." Zaustavio se, izgledajući začuđeno. "O čemu?" Primila sam ga ispod ruke i odvukla od stola. "Trebala sam se izvući iz izvjesnog razgovora."

102


"A tako, iskoristila si me." Pokajnički sam se nasmiješila. "Oprosti." "Nema veze." Zagledao se preko stola prema mjestu gdje su mu sjedili roditelji. Dallas Clayworth upravo se rukovao s nekim čovjekom, dok se Cecile smiješila u maniri stepfordske supruge. "To je dobrodošla pauza od svih tih razgovora o politici i ulizivanja potencijalnim glasačima." U čitavom tom kaosu oko istrage i zabrinutosti za Perryja potpuno sam zaboravila da traje izborna kampanja. Stepehen, naravno, nije mogao zaboraviti. To je njegov život. Jedino me začudilo što se tako kritički izrazio o kampanji. "Mislila sam da voliš te stvari? To ti je u krvi, zar ne?" zapitala sam. "Znam da ću završiti u politici... no to je u budućnosti. Zasad mi je malo zlo od svega toga. Idem na faks za dva mjeseca. Mislim da će mi dobro činiti da se malo maknem od roditelja." Dakle, smatrajte me impresioniranom. Stephen je malo dublji nego što sam mislila. A čini se da se prestao furiti na mene zbog čitavog onog skandala oko varanja na testu. "E pa, lijepo što smo malo popričali", rekao je i počeo se udaljavati. Stavila sam mu ruku na rame da ga zaustavim. "Stephen?" Okrenuo se. "Da?" Progutala sam knedlu. "Zašto me ne mrziš?" "Što?" "Prijavila sam te. Za test." Slegnuo je ramenima. "Prvo sam bio ljutit, ali na kraju je sve dobro ispalo. Mislim da razumijem zašto si to napravila. Napravio sam frku tvom bratu, pa si ti napravila frku meni. Obiteljska lojalnost. Poštujem to." Bend je završio s pjesmom i objavio da će nastaviti malo kasnije. "A to je znak da se moram vratiti svojoj obitelji. Tata će održati govor", dobacio je Stephen. "Moram ići." Ostala sam stajati naslonjena na najbliži zid dok su dosadni ljudi držali dosadne govore. Mama je stajala sa strane, s čašom za šampanjac u ruci. "Znam, apsolutno je odvratno", šapnula mi je konspirativno na uho. "Što?" Pokazala je rukom prema stolu iza sebe. Pogledala sam preko njezinog ramena i vidjela da Phil Tisdell sjedi pokraj neke žene. Nosila je strukiranu ljubičastu haljinu

103


kimono rukava, a crnu je kosu podigla i pričvrstila kopčom. Lice joj je bilo oštro i grubo, ne baš osobito privlačno. Shvatila sam da je to Madame Maslov. Njezin je novinski oglas uključivao i fotografiju, ali ovo je bilo prvi put da je vidim uživo. Phil joj je nešto šapnuo, a ona je zabacila glavu i nasmijala se. "Krešti kao kakva vještica", rekla je mama. "Ljubomorna si!" Mama se uspravila. "Nisam. Samo sam razočarana Philovim pomanjkanjem dobrog ukusa." "Stigli su ovamo zajedno?" "Da", odgovorila mi je s primjesom tuge u glasu. "Mama, ne može te čekati zauvijek. Čovjeka možeš odbiti nekoliko puta, ali ako ga stalno odbijaš, okrenut će se nekome drugome." "Mogla bih i ja tebi udijeliti pokoji savjet", rekla je ljutito i otprašila od mene. I tako sam nastavila pridržavati zid i gledati kako najavljuju gradonačelnika. Gospodin i gospođa Spellman popeli su se na podij, a za njima je odmah došao i Justin. Njegova plava kosa postala je sprijeda malo preduga, tako da ju je micao s očiju. Sjetila sam se kako sam prstima prolazila kroz tu kosu, kako je bila meka i mirisala na sol kad bi se nakon plivanja spustio na naš ručnik za plažu. Gospođa Spellman poljubila je svog muža. Justin se rukovao s tatom. A onda su zauzeli svoja mjesta. I dok je gradonačelnik držao govor, Justinove su oči pretraživale dvoranu. Pronašao me pogledom i znala sam da više uopće ne sluša tatu. Iskapila sam vodu i pobjegla u ženski zahod. Naslonila sam se na umivaonik i usredotočila na disanje. Udah. Izdah. Nemoj misliti na njega. Udahni. Izdahni. Vrata su se otvorila, a ja sam se ponadala da ću na njima ugledati mamu. Umjesto toga dogodilo se nešto mnogo gore. Tiffany. "Ma gle tko je to", rekla je. "Propuštaš veliki govor." "Nisam raspoložena za prepucavanje, Tiffany." Stajala je posve mirno, streljajući me pogledom u zrcalu. Okrenula sam se prema njoj. "Što?" "Clare, zašto ti nemaš nijednu prijateljicu?" "Imam... imam prijatelje", promucala sam. "Ne računam tvog brata i Natea Garricka. Mislim na prijateljice. Osobe. Ženskog. Roda. Kako to da nemaš nijednu?"

104


Prije no što sam uspjela odgovoriti, primaknula mi se bliže. "Reći ću ti zašto", nastavila je, uprijevši prst u mene. "Jer si prepotentna gadura koja misli da je bolja od svih ostalih." "Nije istina. Ovo je mali grad i za slučaj da nisi primijetila, ljudi baš nisu izrazito ljubazni prema meni..." "Ma daj molim te. Čak se ni ne trudiš. Zakvačila si se za svog brata, za bratove prijatelje, za bratov posao, za bratov život. Nemaš ništa što je samo tvoje. Nekad si me stvarno mogla raspizditi, ali sad mi te naprosto žao." Okrenula se od mene i uputila prema najbližoj kabini. Prije nego što je zatvorila vrata, dobacila mi je: "Clare Fern, ti si najusamljenija osoba koju sam ikad upoznala."

105


ŠESNAEST Moje pomanjkanje prijateljica nije baš neka novost. Dobro, da, mučilo me, ali nisam se time previše opterećivala. Ionako nisam mogla ništa napraviti da to promijenim, dakle čemu uzalud trošiti energiju? Nisu mi trebale nikakve prijateljice. Imala sam sebe. I Perryja. I Natea. Imala sam knjige i glazbu i ocean u kojem mogu plivati. Imala sam budućnost, novi početak na faksu, stvari kojima sam se veselila. Naći ću prijatelje na faksu, gdje nitko ne zna tko sam. Tih sam se činjenica držala u trenucima usamljenosti, nikad ne upadajući u preveliku potištenost zbog svega toga. No iz nekog razloga zbilja me uzrujalo što me baš Tiffany Desposito poziva na red jer nemam prijateljica. Jedna je stvar kad ti znaš da nemaš prijateljica. Druga je stvar kad to znaju i drugi ljudi. I kad pričaju o tome. Kad ti se zbog toga smiju iza leđa. Ionako su Tiffany i njezina ekipa glavni razlog zašto nemam prijateljica. Ona je svima jasno dala do znanja da će svatko tko se bude družio sa mnom dobiti isti tretman kao i ja. A to nitko u eastportskoj srednjoj školi nije želio. Osjećala sam se usamljeno. I ljutito. Inače bih u takvim situacijama otišla porazgovarati s Perryjem. Ali to se u ovom trenutku nije činilo dobrom opcijom. Nekoliko trenutaka kasnije, ulazeći u Yummy, još sam kipjela od bijesa zbog susreta s Tiffany. Morala sam pobjeći s one uštogljene zabave, a znala sam da je Yummy trenutno siguran jer ona vještica radi na banketu. I tako sam pozvala taksi i ostavila dramu iza sebe. Odabrala sam visoki stolac pokraj kojeg ni s jedne strane nitko nije sjedio i naručila sladoled preliven vrućom čokoladom. Plan mi je bio da sjedim i jedem dok ne zaboravim i zadnji detalj svoga groznog dana. Recimo, kako je bilo vidjeti mrtvaca. Mamu, koja me iznervirala. Perryjevo trganje letaka, zbog kojih je ispao još sumnjiviji nego prije. Riječi koje mi je u lice sasula Tiffany, toliko bolne zato što su istinite. Istraživanje koje ne vodi nikamo. A najviše od svega željela sam zaboraviti kako sam se osjećala kad sam vidjela Justina na banketu. Da bar mogu reći neke čarobne riječi kojima bi nestali svi moji osjećaji prema njemu. Možda isprobam lobotomiju. Ali zasad ću jesti. "Koji je tvoj izgovor?" Očito za mene nema mira ni u Yummyju. Zavrtjela sam se na stolcu i ugledala Gabriela. Stajao je iza mene s pićem u ruci. 106


"Izgovor?" "Za to što zuriš u taj sladoled kao da ti je to jedini preostali prijatelj na kugli zemaljskoj. Ja imam opravdanje za to što sam ovdje sam." "Da čujem, kakvo?" upitala sam. "Gradonačelnik je danas izribao mog tatu što nije napravio nikakav pomak u istrazi. To je njegov prvi slučaj otkako smo došli, a ne samo da ga nije riješio, nego se broj žrtava još i udvostručio." Otpio je dugi gutljaj kroz slamčicu. "Sad si ti na redu." "Skrivam se od svih ljudi koje poznajem." "Loše si se provela na banketu?" "Kako si znao da sam bila tamo?" Spustio je pogled niz moje noge. "Cure se obično tako ne odijevaju za izlazak kod Yummyja." Zaboravila sam što imam na sebi. Uhvatila sam rub haljine i potegnula ga da mi malo bolje pokrije bedra. "Dakle, što radiš tu?" "Tata radi prekovremeno, tako da ne mogu baš računati na topli obrok kod kuće. Upravo sam naručivao za šankom kad sam te vidio kako ulaziš. Hoće li ti smetati ako sjednem?" Pokazao je rukom na prazan stolac pokraj mene. "Ne moramo razgovarati o istrazi." Pojela sam žličicu sladoleda i razmotrila njegov prijedlog. "Možda mi razmišljanje o istrazi pomogne da prestanem razmišljati o... drugim stvarima." Gabriel je sjeo pokraj mene i neko vrijeme proučavao moje lice. "Justin Spellman je stvarno gadno zabrljao, jel tako?" Ošinula sam ga pogledom. "Oprosti. Vratimo se istrazi." "Ima li što novo o Billyju?" zanimalo me. "Još ne. Usporedit će metak s metkom iz prve žrtve da vide jesu li ispaljeni iz istog pištolja. Ali to je sve što u ovom trenu imaju." "A što se dogodilo s Joelom Martellijem i njegovim ukradenim autom?" upitala sam. "Ispada da ga je uzeo od neke cure u Bostonu s kojom je također varao žrtvu. Odbila je podignuti tužbu tako da ga nismo imali zbog čega zadržati, na slobodi je." Zatresao je glavom. "Gdje ih je žrtva samo takve nalazila?" "Zašto to radiš?" upitala sam. "Što?" "Uvijek je zoveš žrtva. Cura je imala ime, znaš. Victoria. Nikad te nisam čula da si ga izgovorio. Zašto?"

107


Njegovo je lice poprimilo grimiznu boju. Okrenuo se od mene. Što se to zbiva s njim? Sram ga je jer sam ga prozvala zbog policijskog žargona? Ili se naljutio? "A kako si ti?" odbrusio je. "Jesi danas pročitala još nešto?" Upotrijebio je prste za navodnike kad je izgovarao riječ pročitala. To mi je stvarno diglo tlak. "Rugaš mi se?" "Ne. Zašto se odmah braniš? Imaš li neki razlog zbog kojeg se moraš braniti?" "Nemam se razloga braniti. Ja sam jedina osoba koja je išta postigla u ovoj istrazi. Pronašla sam rupu u stropu na mjestu zločina. Navela sam Joni da progovori. Našla sam Billyjevu bilješku." Gabriel je stisnuo usne. "I ništa od toga nije imalo nikakve veze s tvojom tobožnjom parapsihološkom sposobnošću. Pametna si i znaš rabiti zdrav razum. To je sve." Pustila sam da mi žlica bučno tresne na pult. Nisam mogla vjerovati da se ponaša kao takav magarac. Nakon svega što se dogodilo još uvijek misli da sam varalica. Željela sam zaplakati. Željela sam ga pljusnuti. Umjesto toga, otišla sam iz restorana. Parkiralište je bilo prilično pusto za to doba noći. Kiša od jutros ponovno je počela padati. Na koži sam osjećala blagu rosulju. Nije bilo strašno, uzevši u obzir koliko je zrak bio vlažan, ali čekanje taksija moglo bi se stvarno pretvoriti u gnjavažu. Pa ipak mi nije padalo na kraj pameti da se vratim unutra. "Clare!" Okrenula sam se na peti. "Pusti me na miru, Gabriel." "Oprosti." "Vrati se unutra." "Molim te, poslušaj me." Držao me za ramena, sileći me da ga pogledam. Kapljica kiše spuštala mu se niz obraz. Oči su mu izgledale molećivo, gotovo izmučeno. "Zbilja sam kreten." Polako sam kimnula. "Nastavi..." "Ne znam zašto ti govorim te stvari. Mislim, znam zašto. Zato što mi se ne sviđa način na koja tvoja obitelj zarađuje za život. Ali mrzim samog sebe zbog toga što te zbog toga stalno iznova vrijeđam. Ti si dobra osoba i zbilja mi se sviđaš." Zastao je i dodao. "I više nego što bi trebala." Tiho sam se podsjetila da nastavim disati.

108


"Žao mi je što sam ti ono rekao. To je... moja prošlost..." Mislila sam da će mi ponuditi još neko objašnjenje, ali umjesto toga me poljubio. Potpuno se unio u poljubac. Nikad me nije poljubio nitko osim Justina. Imala sam sreće što me držao za ramena, jer su mi koljena onemoćala i bila sam prilično sigurna da više nemam osjet u nogama. Oprezno je spustio ruku do dna mojih leđa. Usne su mi se rastvorile pod njegovima, produbivši poljubac. Zastenjao je i privukao me bliže sebi. A onda je neki auto zatrubio. Odmaknula sam se i pogledala. Moja se mama u svom Priusu zaustavila tik do nas i upropastila moj trenutak, vjerojatno da mi se osveti što sam je ostavila samu na banketu. Spustila je prozor i povikala: "Trebaš prijevoz ili si ga već pronašla?" Zastenjala sam od muke, ali znala sam da mi je najpametnije doma se vratiti s mamom. Ostanem li ovdje, past će novi poljupci, a nisam bila sigurna želim li to. Gabriel je bio užasno zgodan i uzbudljiv i još hrpu neodoljivih stvari, ali istovremeno je bio i osoba koja mrzi sve što ja jesam. "Vidimo se", dobacila sam mu i skliznula na suvozačko mjesto do mame. Mama je podigla obrvu i lagano zazviždala. Podbola sam je laktom. Izuzmemo li malu tenzijsku glavobolju sljedećeg jutra, probudila sam se s osmijehom. Iznenadio me ne samo Gabrielov poljubac, nego i moja intenzivna fizička reakcija na njega. Ali zato su moji osjećaji bili u potpunom rasulu. Sudjelovanje u istrazi pobudilo je u meni uzbuđenje kakvo nikad prije nisam osjećala. Osim toga, bez obzira na Gabrielove konstantne promjene raspoloženja i moju vlastitu konfuziju zbog toga što osjećam prema njemu, morala sam priznati da uživam u njegovom društvu. Njegov poljubac prošle noći otkrio mi je da i on osjeća isto. Odvukla sam se u kupaonicu, istresla dva paracetamola iz bočice i popila ih s punom čašom vode. Nakon tuširanja već sam se osjećala bolje. Pola sata kasnije bila sam odjevena u kratke safari-hlačice i zelenu majicu Vizreza. Namazala sam usne blijedoružičastim ružem i utrljala nešto seruma za njegu u neposlušnu kosu. Pustit ću vlažne kovrče da se osuše na zraku: uskoro će valjda bolje izgledati. Vlaga u zraku radila mi je užasne stvari. Bila bih puno zgodnija da živimo u pustinji. Nadala sam se da Gabriel za mene danas ima posla. Jedva sam čekala da ga ponovno vidim. Pitala sam se hoćemo li razgovarati o poljupcu ili se pretvarati da se ništa nije dogodilo. Vjerojatno je jednako zbunjen kao i ja, ali

109


jedino što sam izvjesno znala bilo je da želim biti u njegovoj blizini. Provjerila sam telefon, no nije bilo nikakvih poruka. Zbog provale žudnje za nezdravim doručkom, odlučila sam trknuti do 7-Elevena po krafnu. Zgrabila sam torbu, ali nisam mogla nigdje pronaći ključeve od kuće. Pri ulasku u kuću uvijek ih bacim na pult u kuhinji. Mutno sam se sjećala da sam to napravila i prošle noći, nakon što smo se mama i ja vratile. Doduše, tada me još uvijek drmala struja Gabrielova neočekivanog poljupca, tako da je moguće da sam ih slučajno stavila negdje drugdje. Zazvonilo je na vratima, zbog čega sam privremeno prekinula potragu. Nadajući se da to Gabriel, brzo sam se skockala i otvorila vrata. S druge strane vrata stajala je osoba kojoj se ni u snu nisam nadala. "Zovem se Olga Maslov", rekla je izgovorivši svoje ime jakim ruskim naglaskom. "Znam tko se vi." Isturila sam bradu. "Kako vam mogu pomoći?" Malo je nagnula glavu na stranu i zatvorila oči. "Svoje ćete ključeve naći na podu." Čeljust mi se objesila do poda. "Kako ste..." Otvorila je oči i usredotočila se. "Ali nisam zato došla. Došla sam vas upozoriti. "Uperila je pogled preko mog ramena, pretpostavljam da provjeri jesam li sama. "Na što?" "U opasnosti ste." "Okej. Možete biti malo konkretniji?" "Ne u ovom trenutku. Kako ste ono rekli... konkretno... još nije vidljivo. Ali u velikoj ste opasnosti." U glavi mi se naglo upalila žaruljica iz crtica. "Aha. Da pogodim: želite da odem iz grada kako bih se zaštitila." Široko se osmjehnula. "Da, to bi bilo mudro." "A usput bi mogli otići i ostali članovi moje obitelji? Time biste potpuno eliminirali konkurenciju na samom vrhuncu sezone." Olga Maslov se namrštila i zatresla glavom. "Ne, ne brinem se ja zbog posla. Nisam vas upozorila da se riješim konkurencije. Govorim vam za vaše dobro." "Naravno, gospođo." Počela sam zatvarati vrata, ali ona ih je zadržala neočekivano snažnom rukom. "Morate mi vjerovati", šapnula je. Razočarano odmahnuvši glavom, Maslov se udaljila. Još sam je malo pratila pogledom i potom zatvorila vrata. Luda žena. Želi nas nasmrt preplašiti tako kako bi

110


sve ljetne mušterije prigrabila sebi. Ništa više. Osim toga, govorimo o prevarantici. Prišla sam pultu na koji sam, po sjećanju, hitnula ključ. Pomislila sam da sam ga možda prejako bacila. Spustila sam se na sve četiri i ugledala srebrni sjaj ispod hladnjaka. Očito sam ih prejako bacila, tako da su odskočili i otkotrljali se. Ravno na pod.

111


SEDAMNAEST Izbacila sam iz glave mračno proročanstvo Madame Maslov i točno pogođenu lokaciju mojih ključeva i odšetala do dućana. Krafna je poživjela samo prvih trideset sekundi puta kući. Jadnica, nije imala nikakve šanse. Vrativši se kući, zatekla sam mamu u kuhinji. Stavljala je bagle u toster. "Hoćeš jedan?" upitala me. "Imam ih puno." "Ma ne. Upravo sam slistila krafnu." Mama je podigla obrvu. Znala sam što slijedi. Nasmijala se i rekla "Znači tako..." "Nemoj počinjati, mama." Nekoliko je puta zanjihala kukovima i zapjevala:"Clare i Gabriel, zaljubljeni par, dat' ćemo im gaćice broj pedeset dva..." "Dat ćemo ti bijesni ispad ako odmah ne prestaneš", prekinula sam je. "Dobro, dobro." Bagle joj je iskočio iz tostera. Premazala ga je maslacem od kikirikija. "Gdje je Perry?" zanimalo me. "Čula sam da se tušira prije par minuta. Vjerojatno će nam se ubrzo pridružiti." Razmišljala sam o posljednjem susretu s bratom, kad sam našla letak s fotografijom Victorije u njegovoj sobi. Bio je u lošem psihičkom stanju. Ja sam bila zabrinuta. Nate je bio zabrinut. A onda sam shvatila da će i mama biti zabrinuta, osobito ako upravo čita moje misli. Požurila sam iz kuhinje, dovikujući joj preko ramena: "Idem sjesti na verandu." Nažalost, sa mnom je pošla i mama. Sjela sam u stari pleteni naslonjač i usredotočila se na ugodno toplo vrijeme, automobile u prolazu, djevojčicu koja šeta psa. Dobro je sve što mi odvlači misli od Perryja dok mama bulji u mene žvačući svoj bagle. "Stvarno misliš da još uvijek ništa ne znam?" upitala me. Kvragu. "Jesi li saznala od mene?" "Ne, dobro si se skrivala do maloprije. Gospodin Pokunjeni pokušava se skrivati u svojoj sobi, ali svaki put kad je u blizini, jedino o tome razmišlja." "Zašto nisi ništa rekla?" "Nisam znala da li ti znaš i, iskreno, nisam baš načisto s time što bih s time u vezi trebala poduzeti." 112


"Što misliš da bi Perry trebao učiniti?" pitala sam je. "Mislim da bi trebao otići na policiju." "Zašto? Istog bi trena postao glavni osumnjičeni!" "Ali ako se nastavi skrivati od policije i oni saznaju za sve na neki drugi način, ispast će još sumnjiviji nego ako im dobrovoljno kaže sve što zna." "Ali policija možda neće saznati", rekla sam. "A nemaš li ti obvezu da im kažeš? Ti si ta koja radi za njih." "Neslužbeno. Osim toga, mogu im pomoći a da pri tom ne žrtvujem svog brata." "Ako saznaju, mogla bi i ti biti optužena." "Nije me briga, mama." Odložila je tanjur na ogradu verande i primila me za ramena. "Ne želim da mi oboje djece završi u zatvoru zbog toga. Mislim da je najbolji izbor iskrenost." "Nitko neće završiti u zatvoru" rekla sam, iako u to nisam bila posve sigurna. Zbog škripe guma obje smo se okrenule prema cesti. Gabrielov džip skrenuo je na kolni prilaz. Srce mi je naglo zalupalo. Možda nije tu zbog posla, pomislila sam. Možda me želi ponovno vidjeti i nastaviti s onim noćašnjim prekinutim poljupcem. Patrolno vozilo parkiralo se iza njega. "Što se događa?" zapitala je mama. Nisam imala pojma. Gabriel je izašao iz auta s vrlo mračnim izrazom lica. Sto posto se nije vratio da me ponovno pokuša poljubiti. A vjerojatno nije došao ni zato da mu pomognem u istrazi, jer u tom ga slučaju ne bi slijedilo patrolno vozilo. Popeo se stepenicama i odmah mi prišao. "Žao mi je." Zbunjeno sam zatresla glavom. "Zbog čega?" Iza nas su se otvorila vrata sa zaštitnom mrežicom, iz kojih se pomolila Perryjeva glava. "Što se zbiva?" Gabriel se pomaknuo ustranu, a njegov otac popeo se stepenicama i rekao: "Periwinkle Fern, morate poći s nama."

113


OSAMNAEST Zaštitnički sam stala ispred svog brata i položila ruku detektivu Toscanu na prsa, neznatno ga odgurnuvši. "Ovo je uhićenje?" Glasom mi je odzvanjala panika, koju uopće nisam pokušala sakriti. Zaobišao me i obratio se Perryju. "Morate poći s nama u postaju i odgovoriti na nekoliko pitanja o vašem odnosu s Victorijom Happel." Netko ga jest vidio one noći. Netko je progovorio. Gabriel me nije mogao pogledati u oči. Tihim je glasom rekao: "Dobili smo rezultate. Isto oružje korišteno je za ubojstvo Victorije i Billyja." "Ali to nema nikakve veze s Perryjem", nestrpljivo sam dobacila. "Zapravo," detektiv Toscano podigao je komad papira, "imamo nalog za pretres kuće zbog oružja." "Samo izvolite", rekla sam raširivši ruke. "Tražite koliko god hoćete. Ovdje nećete naći oružje kojim su počinjena ubojstva." Perry je raširio oči i lagano zatresao glavom. Je li mi davao znak da nisam u pravu? Da ih ne puštam u kuću? Zbunjeno sam nagnula glavu, a svi su se zagledali u Perryja. Odmah je spustio pogled. "Pretražujući kuću poštovat ćemo vaše vlasništvo", rekao je detektiv Toscano, više mami nego meni, budući sam i dalje buljila u Perryja pokušavajući shvatiti zašto mu je na licu izraz panike. U međuvremenu su se iza nas stvorila još tri policajca. Jedan je u desnoj ruci držao lisice. "To neće biti potrebno", rekao je Perry. "Idem u postaju dragovoljno." Bespomoćno sam promatrala kako mog brata vode prema stražnjem sjedalu patrolnog vozila. Mog brata, koji se nikad nije uzrujavao. Postojani glas razuma naše obitelji. Jedinu osobu koja je u stanju smiriti mamu kad stvari stvarno izmaknu kontroli. Jedinu osobu zbog koje se osjećam sigurno kad me nasilnici proglašavaju frikušom. Jedinu osobu koja me uspijevala nasmijati nakon što sam prekinula s Justinom i osjećala se kao da se svijet oko mene ruši. On je više od mog brata. On mi je najbolji prijatelj. Perry se okrenuo i pogledao kroz stražnji prozor vozila koje se udaljavalo. Podigla sam ruku i držala ruku na pozdrav sve dok auto nije nestao s vidika. Onda sam potonula na stepenice trijema. Borila sam se potrebom da zaplačem. Moram 114


ostati snažna. Moram biti pribrana i zbog mame i zbog Perryja. Mamin zabrinuti glas odzvanjao je iza mene dok je vodila policajce u kuću zbog daljnje pretrage. Pokušavala sam isključiti te zvukove razmišljajući o tome kako se sve to moglo dogoditi. Ako je netko vidio Perryja s Victorijom te noći, zašto je tako dugo čekao da istupi kao svjedok? To baš i nije logično. Niti je vjerojatno da je netko saznao za to tek sad... Misao mi se prekinula kako mi se druga pojavila u glavi, poput komadića slagalice. Ali to ne može biti istina. Nema nikakve šanse... Ustala sam i dala se u trk. Novinarski uredi bili su veoma starinski i locirani u centru Eastporta, između gradske vijećnice i pošte. The Eastport Times pisalo je na velikom staklenom izlogu, s time da im je "P" bilo malo olinjalo. Trebalo bi ga docrtati. Mala zgrada za male novine. Nekoliko sam trenutaka stajala na vratima brišući znoj s čela i loveći dah. A onda sam ušetala unutra kao da onamo pripadam i uputila se ravno prema Nateovu stolu. Glavu mu je djelomično zakrivao gigantski monitor kompjutora. Zgrbljeno je sjedio i nešto mahnito zapisivao u blokić. Na zvuk mojih odrješitih koraka podigao je glavu. "Ej, Clare, što ima?" Pokušala sam škicnuti na blokić. "Na čemu radiš?" "Slažem priču o našem uvaženom novom detektivu i njegovoj ne tako uvaženoj prošlosti." Okrenula sam očima. "Još uvijek piliš po tome, ha?" Velika, otvorena soba bila je ispunjena bukom, od lupkanja po tipkovnicama do glasnog telefoniranja. Nate je lupnuo olovkom po stolu. "Znaš što piše na Gabrielovoj tetovaži?" "Ne, što?" "Samo sam znatiželjan. Pokušavam spojiti karike koje nedostaju." "Mogu pokušati saznati što piše." Nate je nagnuo glavu kao da će kimnuti, a onda se naglo zaustavio. "Ne, nemoj. Ne želim te dovesti u opasnost." "A što je s Perryjem?" "Što bi bilo s njim?" "Nije ti smetalo što si Perryja doveo u opasnost." Nate je napravio stanku, čekajući poantu, a onda je shvatio da sam ozbiljna. "Clare, nije mi jasno o čemu pričaš."

115


"Priveli su ga u policijsku stanicu", rekla sam pokušavajući kontrolirati bijes u glasu. "Netko je rekao policiji da je bio s Victorijom Happel one noći kad je ubijena. Što je jako zanimljivo, jer Perry i ja nismo o tome čitavo vrijeme ništa rekli ama baš nikome. A onda sam ti ja jučer rekla neke stvari i danas ujutro Perry je priveden." Nate je zaprepašteno otvorio usta da nešto kaže, a onda mu se lice smračilo i pogled dobio očajničku nijansu. Odmah sam znala da nikad nisam smjela posumnjati u njega. Nate je bio lojalna osoba. "Nisam nikome rekao", branio se. "Moraš znali da nikad ne bih napravio tako nešto." Srušila sam se na zakretnu stolicu iz susjednog pregratka i privukla je malo bliže Nateu. "Znam. Oprosti. Nikad to nisam smjela pretpostaviti, čak ni na sekundu. Ali vremenska podudarnost..." "To je mogao biti bilo tko od ljudi iz restorana", rekao je Nate. "Ili iz motela." "Ali zašto sad? Zašto čekati tjedan dana da dojaviš policiji?" "Možda nisu obraćali pozornost na vijesti. Možda nisu sve dosad zbrojili dva i dva. Možda su bili uvjereni da Perry Fern to ne bi mogao napraviti i da će policija pronaći pravog ubojicu, ali onda se ništa od toga nije dogodilo, pa su zaključili da je bolje biti iskren." Nate je slegnuo ramenima. "Zbilja pojma nemam." Nagnula sam se naprijed i zabila lice u dlanove. "Dosad policija nije imala nikakvih tragova. Billy Rawlinson je nesumnjivo svjedočio zločinu, ali izabrao je zaraditi nešto novca ucjenom, umjesto da ode na policiju. Sad je i on mrtav. Sve što imaju je osoba koja je posljednja bila sa žrtvom, a to je Perry." "I dalje mislim da to nije dovoljno", rekao je Nate. "Trebaju još toga." "Govoreći o tome, upravo u ovom trenutku temeljito pretresaju našu kuću. Bolje da se vratim mami i pomognem joj da ostane pribrana." Nate se zagledao u mene. Osjećala sam kako mi se znoj cijedi niz vrat. "Trčala si ovamo?" upitao je. Slegnula sam ramenima. "Morala sam razgovarati s tobom. Morala sam znati." Kimnuo je. "Odvest ću te natrag. Ionako mi je vrijeme za pauzu." Nate me žurno odvezao do kuće i iskrcao na ulici jer su policajci blokirali kolni prilaz. Vidjela sam da ukrcavaju Perryjev kompjutor u policijsko vozilo. Kad sam im se približila, policajac mi je kimnuo glavom. "Dovršili smo." Našla sam mamu u dnevnoj sobi, sklupčanu na kauču. Lice joj je bilo skriveno, a

116


njezina duga, kovrčava glava tresla se od plača. Izgledala je kao izgubljena mala djevojčica. Nježno sam sjela pokraj nje i izmasirala joj leđa, nešto što bi u normalnim okolnostima bio Perryjev posao. "Bit će dobro", šapnula sam. Pogledala me, dok joj se maskara slijevala niz obraze. "A što ako neće? Što ako ga uhite?" "Mislim da nemaju dovoljno dokaza", rekla sam. "Sigurno je da je bio s njom, ali nema dokaza da ju je ubio." "Odnijeli su... stvari iz naše kuće." "Da, naravno da jesu, ali neće naći ono što traže. Kod nas se ne nalazi oružje kojim je počinjeno ubojstvo." Dodala sam joj maramicu. Uspravila se i obrisala lice. "Hvala, ljubavi." Telefon je zazvonio i ja sam zgrabila slušalicu. "Clare?" Glas je zvučao poznato, ali nisam ga mogla odmah smjestiti. "Da?" "Ovdje Stephen Clayworth." "Ah, 'bar dan. Nije mi sad baš zgodan trenutak za razgovor." "Znam. Zato i zovem. Čuo sam da su priveli Perryja. Jesu li ga uhitili?" "Još nisu, koliko znam. Samo ga ispituju." "Imate odvjetnika?" pitao me. Uopće nisam o tome vodila računa u svom ovom kaosu."Ne, još nemamo." "Dođi do mene doma i upoznat ću te s obiteljskim odvjetnikom." Divno. Odvjetnik Clayworthovih vjerojatno je najbolje plaćeni čovjek u državi. "Ma, stvarno mislim da si ne možemo priuštiti—" "Ne brini se za to", prekinuo me Stephen. "Samo dođi do mene i pomoći ću ti." Kako sam se mogla toliko prevariti u njemu? Najradije bih se dobro tresnula. "Hvala ti puno, Stephen. Doći ću brzo." "Je li to bio Stephen Clayworth?" pitala je mama čim sam vratila slušalicu na telefonski aparat. "Da. Ako sad odemo do njih, dogovorit će nam susret sa svojim obiteljskim odvjetnikom." Mamino čelo se nabralo. "A vas dvoje..." "Ne, nije to u pitanju. Pomirili smo se. Ispada da uopće nije loš dečko." Mama je zgrabila svoj novčanik i ključ od auta. Izjurile smo iz kuće. Naglo sam se zaustavila par metara od auta. Prednja guma bila je prazna.

117


"Huh", procijedila je mama. "Nisam prije primijetila koliko se ispumpala." Kleknula sam da je pregledam. "Nije se ispumpala", rekla sam. "Izrezana je."

118


DEVETNAEST "Moja je guma jutros bila posve u redu", rekla je mama. "A nitko je sigurno nije izrezao dok je policija bila ovdje", dodala sam. Pogledale smo se. Tko god da je probušio gumu, učinio je to tijekom posljednjih desetak minuta. Otrčala sam do ulice promatrajući ljude na pločniku. Dvanaestogodišnji dječak vozio je bicikl prema meni. Podigla sam ruku i zaustavila ga. "Jesi li vidio još nekoga na ovoj ulici?" upitala sam ga. "Pa, jesam, puno ljudi" odgovorio je tonom kojim se to podrazumijeva. "Konkretnije, jesi li primijetio da itko istrčava iz ove kuće? Netko je mojoj mami izrezao gumu." Slegnuo je ramenima. "Bila je ta ženska s torbom za plažu i velikim ružnim šeširom, koja je izgledala kao da joj se jako žuri." "Luke!" Djevojčica duge plave kose mahnula mu je s drugog kraja ulice. "Žao mi je, moram jurit'." Eh, taj zov plavuše. Rano počinje. Govoreći o plavušama, znala sam tko je probušio gumu. Tiffany. No zapravo se sad stvarno ne moram njome baviti. Moram pomoći Perryju premda sad nema načina da stignem do Stephenove kuće. Blistav crni automobil za koji sam znala da pripada Spellmanima zaustavio se uz rub. Justin je izvirio kroz prozor. "Upadaj!" Ne baš princ na bijelom konju, ali nećemo cjepidlačiti. Mama je skliznula na suvozačko mjesto, ja sam uskočila straga i Justinov je auto pojurio. "Čuo sam da su priveli Perryja", obasnio je. "Moj otac je nazvao svog prijatelja odvjetnika, čekaju nas u postaji." "Još nemaš vozačku dozvolu", dobacila sam mu. "Ali smijem voziti s učeničkom dozvolom sve dok je odrasla osoba prisutna u autu." Nasmiješio se. "'Dan, gospođo Fern." Mama ga je potapšala po ramenu. Oduvijek joj se sviđao Justin. Jasno mi je dala do znanja kako smatra da je zaslužio još jednu šansu. Uzdahnula sam. Sad kad je dojurio u spas naše obitelji, još će me više tupiti. "Žao mi je. Stvarno mi je žao", šapnuo mi je Gabriel u policijskoj postaji. "Tvoj otac radi svoj posao." Lomila sam prste i nezaustavljivo brbljala. "Perry je 119


bio s Victorijom one noći, dakle tvoj otac ga mora ispitati. Ne krivim te. Uskoro ćete shvatiti da Perry to nije učinio. Tvoj otac će ga pustiti, a ti i ja ćemo se vratiti... radu na istrazi." Okrenuo se, kao da nije baš tako siguran u moje riječi. Bojim se da je i meni falilo sigurnosti. Bacila sam se na tvrd plastični stolac. Mrzila sam sjediti u čekaonici znajući da mog brata drže u nekoj sobici unutar zgrade, uplašenog i zabrinutog. Nadala sam se da ga ne muče pitanjima. Nadala sam se da je dovoljno pametan da odbija odgovarati na njih dok mu ne stigne odvjetnik. Anthony Toscano ušao je sobu, a Gabriel je istog časa skočio i prišao ocu. Anthony je nešto šaptao Gabrielu dok sam im prilazila. "Oprostite, detektive Toscano?" Okrenuo se i pogledao me svisoka. Pored njega sam se osjećala kao klinka. "Da, gospođice Fern?" "Mogu li na trenutak razgovarati sa svojim bratom? Uskoro će stići odvjetnik. Željela bih biti sigurna da je dobro." Na njegovom se licu pojavio čudan izražaj. Samilost? "Naravno, slijedite me." Morala sam gotovo trčati hodnikom da održim korak s njegovim dugim nogama. Nije ništa govorio tijekom naše kratke šetnje, tako da sam imala prilike razgledati okolinu. Titravo fluorescentno svjetlo na stropu. Trag ugašene cigarete na linoleumu. Sivi zidovi koji vape za time da ih netko oboji. Detektiv Toscano naglo se zaustavio, tako da sam se umalo zabubala u njegova leđa. "Imaš dvije minute", rekao je i otvorio vrata. Perry je prestrašeno skočio sa sjedala na zvuk otvaranja vrata, ali panika mu se malo smanjila kad je ugledao mene. Pokušala sam se nasmiješiti, ali ionako bi me brzo prozreo. Nisam znala smijem li ga zagrliti ili ne. Sve je izgledalo tako nadrealno, kao da smo žrtve neke veoma okrutne šale. Da bar jesmo! Sjela sam mu prekoputa i prekrižila ruke na stolu. "Jesi dobro?" Slegnuo je ramenima. "Jesu pristojni prema tebi?" "Jesu. Nisu baš napravili puno. Dali su mi kolu." "Nisu te ispitivali?" "Mislim da čekaju odvjetnika." "Gospodin Spellman im je vjerojatno tako naložio", rekla sam. "Spellmanov odvjetnik će te zastupati. Na putu je ovamo. Vjerojatno će te početi ispitivati čim stigne."

120


Kimnuo je buljeći u svoje dlanove. Lice mu je bilo bolesno zelene boje. Bio je na pola puta da povrati po stolu. "Bit će sve dobro, Perry." "To ne znaš", šapnuo je. "Nisi to napravio, zar ne?" upitala sam ga pokušavajući suspregnuti drhtaj u glasu. "Ne." Pogledao me ravno u oči. "Nisam." Odbacila sam sve sumnje koje su me napadale i usredotočila se na pomoć svom bratu. Zgrabila sam ga za ruke. "Ne mogu te optužiti za nešto što nisi napravio." "Naravno da mogu. To se stalno događa." "Samo u filmovima i detektivskim romanima", rekla sam znajući da to nije potpuna istina. Perry mi nije odgovorio, samo je buljio u pod, slomljena duha. Pokušavala sam smisliti što da mu još kažem, ali riječi nisu dolazile, pa sam mu još čvršće stegla ruke. I tako smo sjedili, držeći se za ruke, sve dok nije ušao detektiv Toscano i rekao da je vrijeme isteklo. Zatim me odveo natrag u čekaonicu. Gabriel je u međuvremenu nestao. Dostojanstveni, sjedokosi čovjek u odijelu tiho je razgovarao s mojom mamom, koja je izgledala užasnuto. "Što se događa?" upitala sam, požurivši prema njima. Čovjek me upitno pogledao. Mama je rekla: "Ovo je moja kći, Clarity." Onda se meni obratila: "Ovo je gospodin Nelson, Perryjev odvjetnik." "Drago mi je", rekla sam, iako sam željela preskočiti uvodne pristojnosti i saznati što se zbiva. "Imamo problem", rekla je mama. "Kad su nam pretražili kuću, nešto su pronašli." "Oružje kojim je počinjeno ubojstvo?Onda mu je podmetnuto!Nema šanse da—" "Ne, nije u pitanju oružje", rekao je gospodin Nelson. Ukočeno je stajao i govorio blagim, ali autoritativnim glasom. "Našli su sigurnosnu snimku restoranskog parkirališta. Onu koja pokazuje vašeg brata kako odlazi sa žrtvom iste noći kad je ubijena." Ukradena vrpca. Glupi Perry! "Vjerojatno ju je uzeo da ne vide njega i Victoriju zajedno i ne pomisle da je on to učinio", rekla sam. "No nije to učinio." "Postupak poput ovoga povećava gomilu indicija koje upućuju na to da je kriv. Krađa vrpce i skrivanje pokazuju namjerni pokušaj prikrivanja podataka." Uzdahnuo je."Volio bih da to nije napravio. To će ovaj slučaj učiniti znatno težim."

121


"Moram vidjeti tu snimku. Na njoj je možda pravi ubojica." "Clarity", reče on, "prema mišljenju policije pravi se ubojica već nalazi u pritvoru." Odvjetnik je nastavio ponavljati da ne možemo učiniti baš ništa i nagovarati nas da odemo kući. Nazvat će nas kad policija donese odluku o tome hoće li uhititi Perryja ili ga pustiti. To će se vjerojatno dogoditi za nekoliko sati. Mama je otišla kući, ali ja je nisam bila u stanju pratiti. U jednom sam trenu zamislila da šetkam hodnikom naše kuće i slušam mamin neizbježni živčani slom. U sljedećem sam trenutku otišla na jedino mjesto koje mi je moglo smiriti živce. Na plažu. Iz položaja sunca shvatila sam da je popodne i da nisam ručala. Ali nisam bila nimalo gladna. Primila sam sandale u ruku i hodala bosa toplim pijeskom, izbjegavajući područja s puno ljudi. Nisam željela riskirati susret ni s kim iz škole. Glasine o Perryju sigurno se šire brzinom spolno prenosive bolesti. Presjekla sam put prema moru namjeravajući dopustiti valovima da mi plešu oko nogu. Umjesto toga, zaustavila sam se. Ugledala sam prizor koji bi mi prije samo nekoliko dana izazvao leptiriće u trbuhu. Gabriel je bio udaljen samo nekoliko koraka, ispred mene, sjedeći na plaži, odjeven samo u bermude. Košulju je skinuo i bacio sa strane. Leđa su mu bila mišićava i pocrnjela. Dok je buljio u more, poželjela sam da imam mamin dar i da mu mogu pročitati misli. Kao da ima vidjelačkih sposobnosti, okrenuo se prema meni. "Hej", rekao je i ustao. Stresao je pijesak s hlačica. Njegova mišićava prsa bila su zamaman prizor, ali čak mi ni ona nisu mogla izmamiti smiješak. Prožimali su me zbunjujući osjećaji. Fizički sam osjećala snažnu privlačnost prema njemu, no razum mi je stalno obuzdavao srce. Nije imao povjerenja ni u mene ni u moju obitelj. Osuđivao je moj dar, a čak se nije potrudio objasniti zašto. Zašto ga je toliko mučilo što sam medij? Je li to mijenjalo kakva sam osoba? I na njegovom sam licu vidjela konflikt. Mrzio je način na koji moja obitelj zarađuje za život. A vjerojatno je i mog brata smatrao ubojicom. Ali nije bio ravnodušan prema meni. Znala sam to. Vidjela sam mu to u očima. Raširio je ruke. Ignorirala sam onaj dio sebe koji ga je želio odgurnuti. U ovom mi je trenu trebala utjeha. Trebala mi je podrška. A on je stajao preda mnom nudeći je. Pojurila sam u njegov zagrljaj i čvrsto ga stegnula, dopuštajući da me njegova toplina preplavi. Zagrlio me, čvrsto i toplo. "Tako sam zabrinuta za njega", rekla sam. "Razumijem", šapnuo je i prošao mi

122


prstima kroz kosu. "Volim Perryja više od bilo čega na svijetu." "Znam", rekao je Gabriel. "Znam kako je to." Ruka mu se zaustavila na mojoj bradi, okrećući mi lice prema njegovom. Zagledao se u moje oči na trenutak koji se činio kao vječnost. Napetost mi je stezala grlo. Njegov dodir je na mene djelovao kao slatko mučenje. Voljela bih da ne uživam toliko u njemu. Voljela bih da ne želim ovog tipa koji je očito odbijao prihvatiti vrlo bitan dio mene. Borbu sam mogla pratiti i u njegovim očima. Držati se svoga uvjerenja? Ili se prepustiti osjećajima? Srce mi je lupalo glasnije od valova u pozadini. Konačno je progovorio. "Umoran sam od toga što te pokušavam mrziti." A onda se nagnuo i poljubio me. Prepustila sam se srcu, a ne razumu. Otpustila sam kočnice. I ja sam bila umorna od borbe protiv te privlačnosti, od brige za vlastiti ponos. Željno sam mu uzvratila pojubac. Izgubila sam se u okusu njegovih usana i dodiru njegovih ruku na mom licu. Zanijela sam se trenutkom, dok se val za valom iza nas zabijao u obalu. Nakon nekog vremena morala sam prekinuti poljubac da udahnem. Odmakla sam se i pogledala ga, još uvijek mu milujući ruke. Lagano sam podigla dlanove prema njegovim bicepsima. Nagnula sam glavu na stranu da otvorim put lavini poljubaca koja mi se spuštala vratom. A onda mi je nešto zapelo za oko. Njegova tetovaža. Vidjela sam komadić. Bila je to neka riječ, koso ispisana. Vjerojatno ime. Dio mene nije želio pročitati što piše. Ako je to ime neke cure, vjerojatno ju je volio i ostavio za sobom u New Yorku. Osjetila sam napad trenutačne ljubomore, iako na to nisam imala nikakvo pravo. Onda je posve prevladala znatiželja. Još sam malo nagnula glavu. Tiho sam molila, Molim te neka piše mama. Molim te neka piše mama. Molim te neka piše mama. Bilo je to ime, ispisano cvjetastim, ženstvenim slovima. Nije pisalo mama. Pisalo je Victoria.

123


DVADESET Prije nego što sam stigla zavrištati, to je učinio netko drugi. Otrgla sam se od Gabriela i oteturala nekoliko koraka unatrag. Nije primijetio koliko sam zgromljena njegovom tetovažom. Pogled mu je bio negdje drugdje. U dubini plaže neka je žena histerično vrištala. Nekolicina ljudi okupila se oko nje kružeći oko nečega. Gabriel je požurio u tom smjeru, a i ja sam potrčala za njim. Kad smo se približili, žena je prestala vrištati i srušila se na ruke nekog čovjeka. Skupljalo se sve više ljudi. Čuli su se uzdasi i povici. Nisam željela vidjeti ono u što su svi gledali. Sigurno nije u pitanju ništa dobro. Moj najgori strah bio je da se tamo nasukala beba dupin kojoj nema spasa. Nisam to mogla gledati. Odsklizala sam se nešto niže i zaustavila u pijesku, kad me Gabriel zgrabio za ruku i provukao između dvoje ljudi u gomili, tako da sam konačno vidjela što leži na obali. Nije bio dupin. Puno gore. Bila je to osoba. Um mije vrištao da se okrenem, pogledam na drugu stranu, otrčim, ali mišići me nisu slušali. Mogla sam jedino buljiti. Radilo se o ženi čije je lice bilo prekriveno morskom travom. Nosila je traper-hlačice i majicu. Na mjestima gdje joj se vidjela gola koža izgledala je vrlo blijedo i naduto. Morala sam se uvjeriti tko je u pitanju. I dok su svi ostali stajali i buljili, kleknula sam na pijesak i odmakla joj morske trave s lica. Sjedim na plaži, gledajući u crno prostranstvo oceana. Mora da je sredina noći jer sve je pusto i napušteno. Ali osjećam neko kretanje. Okrećem se i vidim sjenu. Netko mi prilazi. "Hej", viknem u tom smjeru. Tko god to bio - ne odgovara, ali ubrzava korak, odlučno mi prilazeći. Odjednom sam uplašena. Kapljica znoja klizi mi niz leđa. Instinkti mi vrište. Skočim i potrčim šetnicom. Riskiram osvrtanje preko ramena. Sjena juri za mnom. Približava mi se. Stepenice su predaleko: nikad ih neću doseći. Zavlačim se pod šetnicu nadajući se da sam u tami postala nevidljiva. Sjena također silazi. Povlačim se u dublji zaklon. Kakva perverzna igra skrivača. Disanje mi je teško i isprekidano. Preglasno je; odat će me. Pokušavam 124


zadržati dah, ali previše sam uplašena. Nakon nekoliko trenutaka osvrćem se lijevo i desno, ali nigdje ne vidim sjenu. Možda je odustala? Obuzima me osjećaj da je gotovo, a onda me ruke zgrabe odostraga, ruke me stežu oko vrata, ne mogu disati— "Clare!" Otvorila sam oči i shvatila da me Gabriel odvlači od žrtvina tijela. Spustio me na pijesak i sjeo pokraj mene. "Jesi dobro?" "Sve sam vidjela", rekla sam mu. "Vidjela sam njezinu smrt. Bila je zadavljena pod šetnicom. Nisam mogla vidjeti tko je to učinio." Zaustavila sam se i pogledala Gabriela."Tko je ona?" Zatresao je glavom. "Nemoj gledati." Proklinjući vrtoglavicu, podigla sam se na noge i oteturala natrag do tijela. Prvo sam primijetila iskidane, izgrižene nokte. Zatim dugu smeđu kosu. Onda lice. Istog trena sam je prepoznala. Joni. Bila je to Joni. Victorijina najbolja prijateljica. Ona koja mi je došla na čitanje. Ona koju sam prisilila da dâ izjavu policiji. Ona koja se užasavala Victorijina bivšeg dečka, Joela. A sada je bila mrtva. Odjednom me poput snažnog udarca zapuhnuo miris. Napravila sam samo nekoliko koraka prije no što se sadržaj mog želuca izvrnuo na pijesak. Gabriel mi je prišao. Jednom rukom mi je masirao leđa, a drugom pridržavao kosu, sve dok mi se nije vratila prisebnost. "Sigurno ju je ubio Joel", rekla sam između dva udisaja. "Nitko drugi je ovdje nije poznavao. Nije bila ovdje ni onda kad je Victorija ubijena." "Problem je u tome što je Joel otišao", uzvrati Gabriel. "Budući da cura iz Bostona nije htjela podići optužnicu protiv njega zbog ukradenog auta, pustili su ga na slobodu." "To još uvijek ne znači da je nije ubio." "Ali nije bio ovdje u vrijeme kad je umrla." "Kako znaš? Možda uopće nije otišao iz grada. Ili je možda otišao i vratio se." Povisila sam glas da bude u skladu sa sve većom frustracijom koja me obuzimala. "Ti i tvoj otac napikirali ste se na Perryja i ne želite čak uzeti u obzir da je netko drugi u pitanju, čak i kad dokazi upućuju prema tom zaključku!" "Dokazi upućuju na tvog brata", zaurlao je Gabriel. Nisam mogla vjerovati da je tako slijep, da čak ne želi niti provjeriti Joela.

125


Kuhajući od bijesa, stisnula sam šake. Prišla sam mu na samo nekoliko centimetara od lica. "Slušaj me sad pažljivo. Nećemo biti skupa. Nikada. I prekidam poslovnu suradnju s tobom. Od ovog trena radim protiv tebe." Odmarširala sam i doviknula mu preko ramena: "Netko ovdje mora naći pravog ubojicu." Trčala sam kući što sam brže mogla. Ionako sam cijelo vrijeme trebala biti doma. Mama je sama u kući, čeka telefonski poziv, a ja se natežem s neprijateljem na plaži. Bila sam ljuta na sebe zbog tog poljupca, jednako kao što sam bila ljuta na Gabriela zbog njegove tvrdoglavosti. I kao kruna svemu, tetovaža je otkrila njegovu tajnu. Ne mogu mu vjerovati. Sad sam prepuštena samoj sebi. Požurila sam po stepenicama trijema i uletjela u kuću. "Mama?" "Tu sam." Upala sam u kuhinju. "Je li bilo poziva?" "Još nije", rekla je stavljajući kolu na stol. Tamo je sjedio Nate, komadajući salvetu na tisuću komadića, dok mu je lice odavalo duboku zabrinutost. "Bok", rekla sam smjestivši se pokraj njega. Mama je lepršala kuhinjom kao ptica u kavezu. Činilo se da pokušava raditi bilo što samo da ne bi mislila na Perryja. "Došao sam vam praviti društvo", rekao je Nate. "A možda i zato jer meni treba društvo." Pokušao se nasmiješiti, ali pokušaj je brzo zamro. "Brinem se, Clare." "I ja se brinem. Ali mislim da će biti u redu" rekla sam i ispravila se na sjedalu nastojeći ispuniti glas nadom. Mama je zatvorila vodu u sudoperu. "Nešto se dogodilo?" Duboko sam udahnula. "Joni je mrtva. Tijelo joj je nađeno na plaži; vjerojatno se sad tamo nalazi i policija." Mama je zastenjala i prekrila usta rukom. "Stvarno užasno", rekao je Nate. "Utopila se?" "Ne. Netko ju je zadavio i bacio u more. Tko god da je ubio Victoriju i Billyja, ubio je i nju. Sigurna sam. Više no ikad mislim da sve upućuje na Joela, Victorijina bivšeg dečka." Mama je kimnula, gledajući kroz prozor."Nadam se da i policija razmišlja na taj način." Uputila se na trijem da udahne malo svježeg zraka, naredivši nam da ostanemo

126


sjediti pokraj telefona. "Ima još nešto", šapnula sam Natu. "Vidjela sam Gabrielovu tetovažu." Razočarano je odmahnuo rukom. "Ne bavim se više tom pričom. Završit ću je kad sve ovo bude gotovo." "Victoria", rekla sam. "Kako to misliš?" "Tetovaža. Ima istetovirano ime Victoria." Nateu su se oči suzile. "Mogla bi biti samo slučajnost", rekla sam. "Postoje tisuće Victorija." "Ali ograničeni broj ubojica", rekao je blago. "Kako to misliš?" "Napredovao sam s pričom. Pronašao sam da Toscanovi nisu napustili New York. Anthony nije dao ostavku u njujorškoj policiji. Otpušten je." "Zbog čega?" "Jer je nekoga ubio." Um mi se zgrčio od šoka i zbunjenosti. "Bio bi u zatvoru da je to istina." "Sve se dogodilo dok je bio na dužnosti, zbog čega nisu podigli nikakvu optužnicu. Pa ipak, upotreba smrtonosnog oružja ocijenjena je kao neopravdana, zbog čega je izgubio posao. Čitav je slučaj prilično sumnjiv. Bilo je nečeg osobnog između njega i čovjeka kojeg je ubio." "Užas", odgovorila sam. "Ali kakve to veze ima s ovim što se sada događa?" "Ubojica je ubojica. Već je upotrijebio značku da nekog ubije i izvukao se nekažnjeno. Što ako je to ponovno izveo?" Razmišljala sam o mjestu Billyjeva ubojstva i o tome kako nas je netko promatrao u šumi. To je mogao biti detektiv Toscano. Razmišljala sam o tome kako je Gabriel odbijao izgovoriti Victorijino ime, umjesto toga radije o njoj govoreći kao o "žrtvi", unatoč tome što mu je baš to ime utetovirano na ruci. Je li moguće... Ne. Nipošto. "Ne možemo skakati pred rudo bez ikakvih dodatnih dokaza", rekla sam, u isti mah Nateu i sebi. "Zašto ne?" prasnuo je Nate. "Oni su bili presretni što mogu skočiti pred rudo kad je Perry u pitanju." Imao je pravo. "Znam nešto što bi nam moglo pomoći", rekla sam. "Zamolila sam detektiva Toscana da pogledam sigurnosnu snimku iz restorana i odbio je. Ako ta traka pokaže njega ili Gabriela u restoranu te noći, onda nam možda teorija drži vodu."

127


Nate je oživio. "Moramo doći do te snimke. To je možda naša jedina šansa da oslobodimo Perrvja." "Ali kako? Ne mogu jednostavno upasti u policijsku stanicu i ukrasti je." "Ima načina", rekao je Nate, počešavši bradu. "Justin. Sve bi napravio za tebe, a njegov otac lako može doći do trake." "Hoćeš da iskoristim Justina?" "Iskoristiti je grozna riječ. Vjerojatno će uživati u tome što mu poklanjaš pozornost. Trepći malo očima, zabaci kosu, radi sve što cure već rade da dečki pregaze svoj ponos." Duboko sam uzdahnula. Sve bih učinila za svog brata. "Okej", rekla sam. "Što god treba." Poslala sam Justinu SMS s pitanjem možemo li se naći i popričati. Svjetlosnom mi je brzinom odgovorio da me čeka na šetnici. Očekivala sam da će reći na plaži, našem nekoć omiljenom mjestu. Ali vjerojatno je već čuo za Joni. Ako išta ubija romantični ugođaj, onda je to scena zločina. Odjurila sam do šetnice. Nekim čudom, Justin je stigao prije mene. Sjedio je na klupi, drmajući lijevu nogu kao da je veoma uznemiren. Nosio je kratke safari-hlače i bijelu polo-majicu koja je isticala koliko su mu ruke pocrnjele. Spazio me i ustao, zabrinuto se smiješeći. "Hej!" "Jesi za šetnju?" upitala sam. "Kako god želiš." Počeo je hodati ukorak sa mnom. Sporo smo odmicali šetnicom. "Drago mi je što si mi poslala poruku. Moramo razgovarati." Podigla sam obrve. Nisam očekivala da je imao vlastite razloge za ovaj susret. "O čemu?" "Dogodilo se još jedno umorstvo." "Znam", rekla sam. "Joni. Užasno." Vizija njezine smrt titrala je u mom pamćenju. Odagnala sam je. Nisam smjela o tome razmišljati. Sad mije trebalo da budem snažna, a ne da potpuno prolupam. "Mislim da je vrijeme da ovo prestane", reče Justin. Blijedo sam ga pogledala. "Kako to misliš?" "Ne želim da više pomažeš u istrazi. U početku sam mislio da je to dobra ideja. Mogla si nam pomoći da sve skupa bude brže riješeno, da strpamo tipa iza rešetaka i

128


završimo s tim. Nikad nisam ni sanjao da ću te dovesti u opasnost. Nikad te nisam trebao zamoliti za pomoć. A sad su mrtvi i Billy i Joni. Tko god je to učinio, opasno je neuračunljiv. Ne želim da više radiš na slučaju. Želim da ostaneš doma dok sve ne bude gotovo." To je razlog zašto nikome nisam rekla za viziju da me netko promatra u šumi. Znala sam kamo bi to vodilo. Bilo da to priznam Perryju, Justinu ili mami, svi bi oni željeli da odmah prestanem s istragom. Ali to ne dolazi u obzir. Ako sam prije i imala neke sumnje u vezi s Perryjem, sad je s njima bilo gotovo. Vidjevši ga u policijskoj stanici, zaronivši duboko u njegove oči, dobila sam potrebne odgovore. Nikad nisam smjela ni na trenutak posumnjati u njega. On je moj brat. Poznajem ga. Nikad u životu nije dotaknuo pištolj. Da mu dospije u ruke, ne bi uopće znao što treba učiniti. Da, mogao bi se malo obzirnije ponašati prema djevojkama, ali nije bio ubojica. Sad kad je i Joni bila mrtva, u mojoj glavi bilo je posve izvjesno da je moj brat nevin. Ono mjesto u srcu koje mi je donedavno drhtalo od zabrinutosti sada je bilo ispunjeno novom odlučnošću. Morala sam ga spasiti. "Cijenim tvoju brigu, Justin, ali ne mogu učiniti to što želiš." "Zašto ne možeš?" "Moj bi brat mogao završiti s doživotnom zatvorskom kaznom, a ja sam sigurna da nije počinio ubojstvo. Policija mu neće pomoći jer je uvjerena da je kriv. Ja sam sve što Perry ima. Neću ga napustiti u ovakvom trenutku." Justin je zario ruke u džepove i uzdahnuo. "Razumijem što želiš reći. Ali ako ti se išta dogodi..." "Neće." "Ne možeš u to biti sigurna." "Ne mogu se povući. Potrebna sam Perryju." Justin je kimnuo, popustivši. "I ja znam da nema nikakve šanse da je to Perry učinio." Prestala sam hodati i zagledala se u njega. Sunčeve su mu zrake pozlatile kosu. Oči su mu bile duboke i tankoćutne. Izgledao je kao princ iz bajke. Um mi je jurnuo prema mjestu na kojem je bajka pošla naopako, ali prisilila sam se vratiti u sadašnji trenutak. Gabriel je Perryja smatrao krivim. Justin ga je smatrao nevinim. Justin je odmah ponudio pomoć mojoj obitelji, odvezavši mene i mamu u policijsku stanicu, dogovorivši nam odvjetnika. Uvijek je tu za mene. Ispružila sam ruku i položila je na

129


njegov obraz. A onda sam ga poljubila. To nije bio dio plana. Nisam imala nikakvu namjeru spojiti usne sa svojim bivšim dečkom, nevezano za to hoću li dobiti traku ili ne. Ali trenutak me tako ponio da sam mu se jednostavno prepustila. Poljubac mu je bio oprezan, blag. Baš kao naš prvi poljubac na plaži prije mnogo vremena. Sjećala sam se njegovih usana, njihova okusa, njegova stila ljubljenja. Poljubiti Gabriela bilo je kao otići na egzotično putovanje. Poljubiti Justina bilo je kao vratiti se kući. Željela sam to. Sve dok me nije odgurnuo. "Što želiš?" upitao me, držeći me na sigurnoj udaljenosti ispruženom rukom. Nekoliko puta sam brzo trepnula, ne shvaćajući što se događa. "Oprosti?" "Imam dojam da mi se ostvaruju najluđi snovi, ali posve mi je jasno da to nije stvarno. Nešto želiš od mene. Reci mi što želiš. Znaš da ću to napraviti." Oklijevala sam, potpuno zbunjena. Nisam ga poljubila zato da se dočepam snimke. Poljubila sam ga zato što sam to željela. Svladalo me. Uspjela sam privremeno izbaciti Tiffany iz glave i predati se svojim pravim osjećajima. Ali nisam željela da on to sazna. Ako mi je straža na trenutak popustila, na tome će i ostati. Nisam ga željela ispuniti lažnom nadom. Umjesto toga sam rekla: "Želim vidjeti snimku." Okrenuo se od mene i naslonio na ogradu šetnice. Promatrala sam njegova leđa. Zadrhtao je, zatim se uspravio i ponovno okrenuo prema meni. Povrijedila sam ga. Ovaj put ozbiljno. Osjetila sam ubod krivnje. "Sigurnosnu snimku iz restorana?" upitao je. "Onu koju su pronašli u tvojoj kući? Zašto je želiš vidjeti? Čak i da je uništiš, to ne bi pomoglo Perryju." "Ne želim je ni uništiti ni ukrasti. Želim je pogledati. Jednom." Na trenutak je razmišljao. "Misliš da je na njoj snimljen još netko. Pravi ubojica." Kimnula sam. "Kako ga kaniš prepoznati? Moglo bi se dogoditi da gledaš gomilu ljudi koji tijekom noći ulaze i izlaze a da pri tom ne prepoznaš ubojicu." "Ili bih mogla vidjeti Victorijina dečka, Joela, tamo na mjestu zločina i tako ga povezati sa zločinom. Ili... nekog trećeg." Nisam željela s njim podijeliti Nateovu teoriju o tome da su Toscanovi ubojice. Nisam željela ni da Justin sazna kako sam vidjela Gabrielovu tetovažu. Premda si nisam mogla do kraja objasniti zašto to ne želim.

130


"Ne znam baš", rekao je. "U tome bi mogao biti ključ čitave zagonetke." Položila sam mu dlan na ruku, stara navika, i zagledala mu se u oči. "Mogli bismo stvarno razbiti enigmu tog slučaja. To je ono zbog čega si došao po mene prije nekoliko dana. To je ono što najviše želiš, zar ne?" "Ne." Nježno je izvukao ruku. "Iskreno rečeno, najviše na svijetu želim vratiti vrijeme unazad i promijeniti onu noć s Tiffany." "Nije li to malo previše dramatično, Justine?" Lice mu je bilo napeto. "Povrijedio sam te. Volim te, a ipak sam te povrijedio. Vidim bol u tvojem pogledu čak i u ovom trenutku. Vidim je svaki put kad me pogledaš." Glas mu se slomio. "Možeš me smatrati previše dramatičnim, možeš me smatrati kakvim god hoćeš, ali to je istina." Ovo je točno ono što sam željela tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Željela sam ga povrijediti, željela sam promatrati kako mu se lice iskrivljuje od boli. Željela sam mu se osvetiti za ono što mi je učinio. Ali u ovom trenutku nisam uživala u pobjedi. U naglom naletu emocija shvatila sam da ne želim Justinu nanositi bol. Odjednom, posve neočekivano, ogorčenost je nestala. Kao i mjeseci u kojima sam ga prezirala i željela povrijediti, nimalo ne mareći za njegove mnogobrojne isprike. Nestali su, a mene je ispunjavao posve nov osjećaj. Oprezno sam posegnula i primila ga za ruku. "Opraštam ti", rekla sam. Pogledao me s nadom u očima. "Ne mogu biti s tobom", dodala sam brzo. "Ali opraštam ti. Vjerujem da bi se želio vratiti unatrag i popraviti stvari. I vjerujem da me nikada nisi želio povrijediti." Brzo je trepnuo. Otvorio je usta da nešto kaže, ali riječi nisu dolazile. "Nisam to rekla zato što se želim domoći trake", dodala sam. I govorila sam istinu. Naravno, isprva sam ga namjeravala iskoristiti, manipulirati njegovim osjećajima prema meni da postignem ono što želim. Ali onda su izronili osjećaji koje sam dugo potiskivala. Svi mjeseci u kojima sam ga pokušavala povrijediti svojim riječima i svojom nedostupnošću. Mislila sam da ću se oporaviti samo ako ga uspijem povrijediti. Nije mi uopće padalo na pamet da će mi biti bolje tek kad mu oprostim. Već je bio dovoljno kažnjen. Možda više nikad neću moći biti njegova cura, ali moći ću mu biti prijateljica.

131


"Ozbiljno to mislim", rekla sam. "Znam da je tako", rekao je tiho i stisnuo mi ruku.

132


DVADESET JEDAN Bila sam toliko uzbuđena da nisam mogla mirno stajati ni na trenutak, pa sam hodala gore-dolje po gradonačelnikovu uredu. Nije me mučilo to što sam jučer na šetnici oprostila Justinu. Donijela sam ispravnu odluku koja me smirila. Ali osjećala sam krivnju zbog toga što sam toliko bolje volje u trenutku kad još uvijek ne znam sve odgovore na pitanja oko Victorijine smrti. Justina dugo nije bilo. Već se trebao vratiti. Zabrinula sam se. Rekao je da je odobrovoljio tatu jučer tijekom večere i da se gospodin Spellman složio da smijemo pogledati snimku. No što ako se ne može dokopati snimke? Što ako je ovo još jedna slijepa ulica? Što ako... Vrata su se uz tresak otvorila i Justin je uletio, brzo ih zatvarajući i zaključavajući. Podigao je videokasetu u zrak i trznuo obrvama. "O, hvala ti!" Pojurila sam prema njemu, instinktivno ga želeći zagrliti, a zatim naglo zastala. Sve je to bilo posve novo za mene. Prvo mi je bio dečko. Onda mi je bio neprijatelj. A sad...? Nisam znala kako se točno ponašati i nisam imala vremena smisliti što da napravim. Nasreću, Justin nije trenutak učinio još težim. Primaknuo je drugi stolac do malog videorekordera koji je pripremio za gledanje snimke i ubacio kazetu u uređaj. "Još uvijek se sjećaš kako to radi?" Justin je bio nervozan. Posljednji put se osvrnuo po uredu i odgovorio mi, mrmljajući sebi u bradu. "Okej, vrata su zaključana. Moj tata se vraća za trideset minuta da uzme traku i vrati je dolje u policijsku stanicu. Jesi spremna?" "Spremna." Uključila sam uređaj. Snimka je bila zrnasta, ali gledljiva. Pokazivala je prednji ulaz u Yummy. Sigurnosna kamera pružala je ptičju perspektivu na sve koji ulaze i izlaze. Držala sam prst na brzom premotavanju sve dok ne bih ugledala neku osobu koja prilazi vratima. U tom bih trenutku stisnula pauzu pa usporeno gledanje, a čim bih provjerila osobu, opet bih prešla na ubrzano premotavanje, sve dok se na ulazu ne bi pojavila sljedeća mušterija. Nakon nekog vremena pronašli smo prvu zanimljivu osobu. "Evo je", rekla sam ugledavši Victoriju kako sama ulazi u Yummy. Nosila je pripijenu majicu bez rukava i uske traperice. Bokovi su joj se ljuljali pri svakom 133


pokretu. "Potpuno nesvjesna da će umrijeti", rekao je Justin tužno. Stariji par ušao je za njom. Zatim skupina cura koje sam poznavala iz škole. Pa nekoliko starijih učenika koji su upravo maturirali, uključujući i Stephena Claywortha. Tiffany je izašla na čik-pauzu. Ugrizla sam se za jezik i nisam ništa rekla Justinu. To je za mene bio veliki korak. Gomila nepoznatih ljudi ulazila je i izlazila, što i nije bilo iznenađujuće. Bio je to najživahniji vikend čitave turističke sezone. "Nije li to..." rekao je Justin i zaškiljio prema ekranu. "Gabriel Toscano", dovršila sam njegovu rečenicu, tako pomiješanih osjećaja da mi je glas zadrhtao. Je li Nate u pravu u svezi s Gabrielom? Nisam u to željela povjerovati. Zar su mi instinkti toliko promašili? Dečko koji me zbilja privukao, s kojim se bilo tako divno ljubiti, dečko koji je probudio moju žudnju... ubojica? Danima sam radila s njim. To jednostavno nije moguće. Ali njezino ime bilo je utetovirano na njegovoj ruci, a sada ga vidim u Yummyju u noći kad je počinjeno ubojstvo. Nije se potrudio obavijestiti me o toj podudarnosti. Otac mu je vodio istragu i nije imao nikakvih rezultata. Isti otac koji je nekoga ubio u New Yorku. Možda Gabriel nije imao ništa osobno protiv vidovnjakinja. Možda je prava istina da nije htio raditi sa mnom jer se bojao da ću otkriti njegovu krivicu. "O, evo ga, opet izlazi", rekao je Justin, trgnuvši me iz zamišljenosti. "Što to nosi?" Zagledala sam se u smeđu vrećicu u Gabrielovim rukama. "Večeru za van", rekao je Justin, odbacivši sumnju i brzo premotavši traku sve do momenta kad su do vrata stigla četvorica starijih muškaraca. Cecile Clayworth ušetala je sljedeća, odjevena u očaravajuću smaragdnozelenu haljinu sa širokim pojasom. Što ona tu radi? Mislila sam da je Yummy debelo ispod njezina nivoa. Nakon toga ušao je Perry i nedugo zatim iz restorana su zajedno izašli Perry i Victorija. "Prekaljeni galeb", rekao i Justin i zafućkao. "Da, nadaren je", promrmljala sam. Zatim je izašla Cecile, vukući za sobom pijanog Stephena. To je objasnilo njezinu prisutnost. Vjerojatno su je pozvali da se pobrine za svog sina. Pretpostavila sam da ona noć na šetnici nije bila prva u kojoj je nagnuo malo previše piva. Zadnja stvar koja je Dallasu Clayworthu trebala tijekom izborne kampanje bila je da njegovog

134


zlatnog dečkića medijski žigošu kao cugera. "I to je to", rekao je Justin, isključivši video za nekoliko minuta. "Nismo uspjeli. Ništa od Joela Martellija." "Ali ne odlazimo praznih ruku", rekla sam. "Imamo Gabriela Toscana." Justin je nabrao čelo. "Bio je unutra na par minuta i odmah je izašao van s večerom u vrećici. Ne mislim da ga to automatski pretvara u sumnjivca." "Bio je tamo, na istom mjestu gdje je bila i žrtva i nikad se nije potrudio to spomenuti, recimo kad smo radili na slučaju prošlog tjedna." "Pa?" Nisam mogla vjerovati da ga Justin brani. Morala sam mu reći. "A ima i tetovažu na bicepsu." Justinovo se lice promijenio. Znala sam da razmišlja o scenarijima u kojima sam mogla vidjeti Gabriela bez majice. Prizori mu se nisu nimalo sviđali. "Piše Victoria", završila sam. Justin je naglo trepnuo. "To bi, valjda, hm, moglo biti nešto, ne znam." Čulo se lagano kucanje na vratima. Uzela sam videosnimku i sakrila je za svaki slučaj iza leđa, dok je Justin otključavao vrata. Na svu sreću, bio je to njegov otac. Gradonačelnik Spellman zatvorio je vrata za sobom i naglo se okrenuo prema meni. "Perry je pušten na slobodu." Ispustila sam ogromni uzdah olakšanja i strovalila se u najbliži stolac. Gospodin Spellman je nastavio: "Nisu kod njega pronašli oružje. Nisu pronašli motiv. Imaju samo dokaz da su Perry i žrtva bili zajedno, što Perry sada priznaje, ništa više. Krađa snimke bila je glupi potez, ali ne mogu ga zbog toga uhititi." "Hvala bogu", rekao je Justin. "Mora ostati u gradu", nastavio je gospodin Spellman."A oni ne odustaju. Nastavljaju kopati u nadi da će mu pronaći još nešto sumnjivo." "To je u redu", rekla sam ustajući. "Ali neće ništa pronaći jer je nevin." Napravila sam stanku i zagledala se u njih. "Moram vam obojici zahvaliti za sve što ste učinili." "Zahvali našem odvjetniku, ne nama", rekao je Justin. Vratila sam snimku njegovom tati i još jednom najiskrenije zahvalila. Morao je vratiti vrpcu dolje u policiju. "Što dalje?" pitao je Justin. "Sad moramo skupiti malo više informacija o tome što se događalo u Yummyju te

135


večeri." A točno sam znala i tko će mi pomoći. Hodajući kući udisala sam vlažan, poput izmaglice gusti zrak. Sunce je već gotovo posve zašlo. Bila sam užasno gladna i umorna, ali um mi je jurio sto na sat. Na različitim razinama stvari su se prebrzo odvijale. Moji stari osjećaji prema Justinu izranjali su na površinu. Dečko u kojeg sam se zatreskala mogao je biti potencijalni ubojica ili sin ubojice. Perry je pušten na slobodu, ali nije izvan opasnosti. Jedva sam čekala da dođem kući i vidim ga, ali nisam bila sigurna trebam li ga zagrliti ili dobro izdevetati. No prije toga morala sam obaviti još nešto. Izvadila sam mobitel iz džepa i hodajući utipkala brojeve. Stephen je odgovorio tek nakon nekoliko zvonjava. "Bok. Ovdje Clare Fern." "Bok. Šta ima?" "Željela sam te nazvati i ispričati ti se." Pauza. "Zbog čega?" "Jer se danas nisam pojavila na sastanku s vašim odvjetnikom. Netko je mojoj mami izrezao gumu, zamisli. Ali željela sam ti zahvaliti što si ponudio pomoć. Mogu te odvesti na večeru sutra navečer?" "Hm..." Stephen je očito bio zatečen ponudom, ali nije je htio niti odbiti. "Mislila sam da je među nama sve u redu otkad smo popričali. Osim toga, nije u pitanju spoj. Samo prijateljica koja zahvaljuje prijatelju." "Naravno", rekao je. "To ustvari zvuči sjajno." Činio se iskren, s natruhom uzbuđenja u glasu. Malo me oblio znoj zbog toga što mu lažem i iskorištavam ga, ali potreba za odgovorima brzo me rashladila.

136


DVADESET DVA Sljedećeg dana kalendar čitanja obitelji Fern bio je prazan. Rijetka pojava za srpanj, ali stvari su se tako posložile. Bio je ponedjeljak. Najprometniji tjedan nakon Dana nezavisnosti upravo je završio. K tome, kao što znate, čitava spika "ovdje se događaju umorstva" nije baš povoljna za posao. Mama se sa situacijom nosila čisteći. Bila je sretna što je Perry opet doma, ali našim brigama još uvijek nije bio kraj. Što se mame tiče, to je zahtijevalo opsesivno ribanje kuće od poda do stropa. Što se mene tiče, nisam mogla ništa napraviti sve do večere sa Stephenom, pa sam tako provela dan s Perryjem, bezuspješno ga nastojeći razvedriti. Koliko god da mi je prije stari Perry Srcolomac išao na živce, sada mi je užasno nedostajao. Bio je puno bolji od deprimiranog Perryja. Radije bih preokretala očima zbog njegovih neprestanih osvajanja nego sjedila u dnevnoj sobi pored njega brinući se zbog njegova mentalnog zdravlja. "Ajde, dođi", rekla sam i zgrabila ga za ruku. "Idemo van." Pokušala sam ga povući da ustane s kauča, ali nije se dao. "Ne", zastenjao je. "Vani je prekrasan sunčan dan." "Ne mogu." Zagnjurio je glavu u jastuk. "Što si ti ustvari, vampir?" "Ljudi će buljiti u mene. Šaptat će mi iza leđa", mrmljao je njegov prigušeni glas. "Perry, ljudi uvijek bulje u nas i šapću nam iza leđa." "Ne ovako." Lupnula sam ljutito nogom. Perryjevo oko izvirilo je iza jastuka. "Da, lupila sam nogom. Ja sam tvoja mala seka i želim da mi kupiš pizzu. Dužan si mi, Perry." Još je malo stenjao i jaukao, ali ustao je. Tijekom naše šetnje šetnicom nijedna osoba nije pokazala na njega prstom niti se zabuljila. Ulovila sam nam klupu sa sjajnim pogledom na prolaznike, a Perry nam je donio kriške pizze iz Montyja. Zagrizla sam pizzu i zažmirila od užitka. Perry je također zagrizao, ali tako da mu je sav sir skliznuo i pao na bradu. Uzdahnuo je i obrisao ga. "Montyjeva pizza ništa ne valja. Znam da ti dugujem zbog toga što si mi pomogla spasiti obiteljsko ime, ali trebala si izabrati sladoled umjesto pizze." 137


"Ne duguješ mi zbog toga", rekla sam i obrisala usta papirnatim ubrusom. "Nego zbog čega?" pitao je Perry dok mu je obrva s ožiljkom poletjela uvis. "Shvatila sam zašto se Tiffany Desposito bacila na mog dečka prije nekoliko mjeseci. Ispada da je bila u pitanju osveta, iskaljena na pogrešnoj osobi." "A tako?" Spustio je pogled. "Ptičica mi je rekla što se dogodilo između vas dvoje." "Nate", promrmljao je. Suočila sam se s njim. "Ti misliš da je to superzabavno, osvojiti curu, a onda je ignorirati. Ponašaš se kao da ne postoje nikakve posljedice. Ali postoje. Povrijedio si je." Nisam mogla vjerovati da baš ja od svih ljudi na svijetu branim Tiffany. "Imaš pravo." Podigao je ruke u znak predaje. "Mislio sam da je to s njom samo jedna od onih bezveznih stvari koje se događaju na tulumima. Sve dok se nije počela ponašati neuračunljivo, nisam shvaćao da se nadala nečem trajnijem." Polako je odmahnuo glavom. "Nisam ni sanjao da će svoj bijes zbog toga što je bilo između nas usmjeriti prema tebi. To što je izvela s Justinom bilo je zbilja nisko. Nisam ni slutio da je sposobna za takvo nešto." "Tko zna za što su sve ljudi sposobni", rekla sam tužno. "Okej, sad se osjećam superkriv." Perry me lagano gurnuo ramenom. "Kupit ću ti i sladoled." Ostala sam na klupi i promatrala ljude dok nam je Perry otišao po sladoled. Turisti su šetali, košulja zaprljanih sladoledom, pocrnjele kože, sretnih lica. Lokalci se uvijek žale na ljetni priljev gostiju, na pregusti promet i gomile ljudi na plažama, ali sve u svemu bilo je fora odrastati u turističkom gradiću. Misija ovoga grada je u tome da usrećiš turiste, a u toj je misiji i moja mala obitelj imala svoje mjesto. Bila sam sigurna da ima ljudi koji se vraćaju kući govoreći kako je odmor na Cape Codu bio užasno zabavan, a najbolji dio bio je posjet onoj tročlanoj obitelji frikova. Nasmiješila sam se. "Pipni malo mene, lutkice!" Podigla sam pogled i zastenjala. Cody i Trevor, dva tipa iz trećeg razreda, inače prijatelji s Tiffany i njenom ekipom, smijali su se zadovoljno. "Da, primi me za ovu stvar i javi mi gdje je sve boravila." "To je lako", viknula sam. "U Codyjevoj mami." "Gaduro", promrmljao je Cody. Srećom, produžili su dalje. Toliko o tome koliko volim ovaj grad i svoj posao. Pa, dobro. Zatvorila sam oči i

138


dlanovima pritisla sljepoočnice. "Znate što mrzim?" Što je sad ovo? Otvorila sam oči i ugledala Madame Maslov kako sjedi pokraj mene. U bijeloj pamučnoj haljini do poda, s čipkom oko vrata. Bose je noge prekrižila na gležnjevima. Dok je govorila, gledala je preko mog ramena prema oceanu. "Ljudi me uvijek traže te brojeve. Ja stvarno ne znam koje će brojeve sutra izvući na lutriji. Mrzim kad me to traže." Nije moguće da se žena pokušava povezati sa mnom pomoću profesionalnih rizika parapsihološkili djelatnika? "Moj dar tako ne funkcionira", nastavila je govoriti svojim čudnim naglaskom. "Kao što i tvoj dar ne funkcionira baš uvijek kad to poželiš." Pogledi su nam se susreli. Oči su joj bile tamne i uokvirene borama od smijeha, što ih je činilo ljubaznima. "Došla si ovamo zbog mene? Znaš da je sve što sam upravo rekla istina." "Ne, došla sam ovdje nešto pojesti. I ne vjerujem vam ni jednu jedinu riječ. Vi samo želite da moja obitelj i ja odemo iz grada zato što vam predstavljamo jedinu konkurenciju." "To nije istina", nastavila je, nagnuvši glavu u stranu. "Istina je da znam da si u opasnosti. Rekla sam ti već prije. Pokušavam te zaštititi, ali jako si slaba u slušanju." Pokazala je prstom na uho da naglasi poantu. "Pokušat ću ponovno." Madame Maslov primakla mi se na klupi i odlučno me pogledala. "Odi odavde. Prije no što postane prekasno." Čula sam Perryjeve korake na šetnici. Prilazio je klupi noseći po jedan sladoled u svakoj ruci. "Što se zbiva?" upitao je. "Ništa", odgovorila sam. "Madame Maslov upravo odlazi." Okrenula sam se prema njoj, ali ona više nije obraćala pozornost na mene. Zurila je u Perryja. Ustala je i prišla mu, glavu nagnuvši na stranu. "Izgledaš mi poznato. Jednom sam upoznala čovjeka koji je izgledao kao ti, samo stariji." Perry se odmah ukočio. Srce mi je zastalo. "Gdje?" upitala sam, pokušavajući da mi glas zvuči posve ležerno. Maslov je odmahnula rukom kao da to nije vrijedno spomena. "Daleko, daleko odavde, u mojoj domovini, u jednom napuštenom području."

139


U tom se trenutku oglasio njezin satni alarm. Isključila ga je. "Moram se vratiti poslu." Izvukla je veliku hrpu ključeva iz torbice i krenula prema svojoj radnji, još jednom mi dobacivši pogled. Vrlo zabrinut pogled. Ili je bila izvrsna glumica ili je zbilja vjerovala da sam u opasnosti. "Sve će mi se rastopiti", rekao je Perry. Kraj noge je već imao pravu lokvicu ljepljivog sladoleda. "Više nisam gladna." Perry je slegnuo ramenima i nastavio proždirati oba korneta. "Jesi za šetnju plažom?" "Ne, hvala. Idem ravno doma." Gledala sam Perryja kako se spušta stubama šetnice prema pijesku u podnožju. Bilo mi je drago što sam ga izvukla iz kuće. Misija dovršena. Okrenula sam se da krenem kući, kad mi je nešto privuklo pogled. Cecile Clayworth klizila je prema radnji gospođe Maslov u uskoj crnoj haljini i štiklama. Pogledi su nam se sreli i promijenila je smjer, prema meni. Zaustavila sam se i pričekala je, znatiželjna saznati o čemu se radi. "Želim te nešto zamoliti", rekla je Cecile, prešavši odmah na stvar. "Okej." Prekrižila sam ruke na prsima. "Večeras imaš spoj s mojim sinom." Ne bih to nazvala spojem, ali kimnula sam. "Želim da ga otkažeš." To nisam očekivala. Njezin me ton ogorčio. "Ne vidim zašto bi se vas ticali naši planovi za večeru." Cecile je s očiju strgnula svoje gigantske sunčane naočale. "Proteklih si nekoliko mjeseci mojoj obitelji izazvala previše nevolja. Tvoja djetinjasta potreba da ga tužiš ravnatelju umalo je mom sinu uskratila mogućnost da bude primljen na prestižni fakultet, a završila je tako da je moj muž ostao bez pozamašne količine novca." Nisam joj htjela dopustiti da me prestraši. "U tom konkretnom slučaju svaljujete krivicu na pogrešnu osobu", odgovorila sam joj. "Da Stephen nije varao na testu, ništa od navedenog ne bi se dogodilo." Izraz lica Cecile Clayworth ostao je leden. "Možeš si pokušati olakšati savjest, draga, ali istina je da si ti bila katalizator te nevolje. Otad sam bila pristojna, pa čak i srdačna prema tebi i tvojoj obitelji. Živimo u istom gradu. Unatoč svemu što si

140


izvela, mom sinu si simpatična. Na njegovo inzistiranje bila sam ljubazna prema tebi. Ali to će prestati ako nastaviš proganjati mog sina. On svakako zaslužuje nešto bolje od drugorazredne sajamske Ciganke." Odlučila sam joj pokazati zube. "Za osobu koja je tako bijednog porijekla kao vi, stvarno ste ogroman snob." "Molim?" "Nije nikakva tajna da ste iz sirotinjske četvrti. Posrećilo vam se na lutriji izgleda, pa ste zabili očnjake u bogatog tipa i iskoristili ga za promjenu statusa. Ali nemojte se pretvarati da ste bolji od mene." "Kloni se mog sina." Vratila je naočale na nos i otpustila me kao sluškinju. Željela sam je oboriti s tih visokih peta, ali napasti Cecile Clayworth na najpopularnijem mjestu u gradu definitivno ne bi pomoglo našoj poslovnoj reputaciji. Umjesto toga, odmarširala sam kući i spremila se za svoj neromantični izlazak.

141


DVADESET TRI Stephen se pojavio na mojim vratima u elegantnim hlačama i plavoj košulji. Malo preskockan za ono što sam planirala, ali on je ionako vječito malo predotjeran. Ono što me zbilja začudilo bile su ruže koje je držao u rukama. Jesam li bila dovoljno jasna u vezi s time da ovo nije spoj? Istina, nisam bila posve iskrena u vezi sa svojim namjerama da ga ispitujem i prikupim još informacija. Ali mislila sam da je Stephenu jasno da ovo nije ništa romantično samo večera u znak zahvalnosti. "Možda si alergična?" pitao me. "Hm?" "Na ruže", reče Stephen. "Mrštiš se dok ih gledaš." "O, oprosti. Prekrasne su. Samo se pokušavam sjetiti gdje nam stoji vaza." Preuzela sam ih iz njegovih ruku i izvela obavezni obred mirisanja i smješkanja. "Hvala ti. Odmah se vraćam." Brzo sam odnijela cvijeće u kuhinju i zamolila mamu da ga stavi u vodu. Bila je na telefonu. Mogla sam čuti samo njenu stranu konverzacije, ali činilo se da netko pokušava u posljednji trenutak zakazati čitanje. Mama je objasnila da smo zatvoreni za danas, ali ta ju je osoba očito preklinjala. Mama se na kraju složila s time da je primi bez naše podrške. Osjećala sam se loše što je ostavljam na cjedilu, ali morala sam ići. Stepehen me dopratio do svog Lexusa. "Kamo ćemo? U Kapetanov bistro? "Nekako sam imala na umu Yummy", odgovorila sam. "Okeeeeej", rekao je s blagim razočaranjem u glasu. "Ako je to ono što želiš." Nije da sam žudjela za Yummyjem, daleko od toga. Ali ako sam željela podbosti Stephenovo pamćenje na noć kad je Victorija ubijena, onda je Yummy definitivno pravi izbor. "Poznaješ ovo mjesto", rekao je, nakon što smo se smjestili u slabo osvijetljen kutni separe. "Da, tu sam doma. Kako znaš?" "Nisi ni pogledala jelovnik." Nasmiješila sam se i rukom pokazala glavu. "Upravo ga prelistavam." Nasmijao se. "Valjda onda zbilja često dolaziš. Što bi preporučila?" "Moj brat voli burgere. Ja sam slaba na pileće filete." "Kako ti je brat?" 142


Prije no što sam uspjela odgovoriti, prišla nam konobarica i uzela narudžbu. Kad se udaljila, opet sam se okrenula prema Stephenu, koji je izgledao iskreno zabrinut. "Perry baš nije najbolje." "Ali čuo sam da ga je policija oslobodila", reče Stephen. "Tako je, ali i dalje ostaje njihov glavni sumnjivac. Stvar je samo u tome da nemaju dovoljno dokaza da ga uhite." Neočekivano sam shvatila da se borim sa suzama. Cijeli dan sam nosila masku samopouzdanja za mamu i Perryja, a sad kad se ta tema pokrenula daleko od njih, bila sam na samom rubu da se slomim. "Žao mi je", rekla sam tapkajući salvetom mokre površine oko svojih očiju. "Ovo ljeto mi je zbilja užasno." "Ne smeta mi." "Kako tebi prolazi ljeto?" upitala sam, mijenjajući temu da se uspijem malo pribrati. Stephen je slegnuo ramenima. "Ne baš sjajno. Kampanja je u tijeku, a to znači neprestanu politiku po kući. Tu su i odlasci na gala večere s roditeljima. Pa prisilno ulizivanje. U zadnje vrijeme sam pod velikim stresom. Moji roditelji su večeras kod još jednog financijera kampanje. Trebao sam ići i ja, ali došlo je do ove zgodne promjene plana." Razmišljala sam o tome da li da mu priznam kakve mi je sve užasne stvari tog popodneva rekla njegova mama, ali odlučila sam ih zadržati za sebe. Činilo se da već ima posve dovoljno problema sa svojim roditeljima. "Iskreno govoreći, jedva čekam da idući mjesec otperjam na faks. Da se maknem od svega ovoga. Moji roditelji su vrlo... jednoumni." Naglo se zaustavio. "Oprosti. Ne bih trebao tako govoriti." "Ne smeta mi. Zdravo je dati si malo oduška." "Ne, to su osobne, obiteljske stvari. A ovo je ugodni večernji izlazak. Ispričavam se. Stvarno ubijam atmosferu. Ajmo pričati o nečem veselom." "Kao naprimjer: cijeli grad misli da je moj brat ubojica?" Stephen se zahihotao. "Okej, okej! Ni tvoj život nije puno bolji od mog u ovom trenutku." "To si dobro shvatio." Konobarica nam je donijela hranu i Stephen se žurno bacio na pljeskavicu. "Čuo sam da pomažeš policiji oko slučaja", dobacio je. "Je li to istina?"

143


"To je bila istina. Više nije." S olakšanjem je uzdahnuo. "Baš mi je drago." "Zašto?" "Jer se na taj način izlažeš opasnosti." Uperio je u mene pečeni krumpirić. "Jedna smrt povećala se na tri smrti." Stvarno je lijepo što se svi toliko brinu za moju sigurnost, ali stvarno mi je bilo dosta ljudi koji mi govore da se okanim slučaja. Duboko sam udahnula, osjećajući daje pravi trenutak za moj potez. Morala sam dobiti informaciju po koju sam došla. Pročistila sam grlo. "Govoreći o toj noći, baš sam te mislila nešto pitati. Jesi vidio ikog sumnjivog dok si bio tu?" "Kako to misliš?" "Bio si tu one noći kad su Victoria Happel i moj brat zajedno napustili restoran. One noći kad je ubijena." "Jesam li? Kako znaš?" Oči su mu zablistale. "A, čekaj, upravo si to pročitala iz moje glave?" "Ne, ništa natprirodno. Snimljeno je na sigurnosnoj traci na kojoj je i moj brat. Bio si, hm, pijan i mama je došla po tebe da te odvede doma." Okrenuo je očima nad samim sobom. "Zaboravio sam da je to bilo te noći. Stvarno me sram." "Svi mi imamo svoje slabe točke", rekla sam. "Vjeruj mi, ja njima nimalo ne oskudijevam. Podsjeti me da ti ispričam kako sam Tiffany Desposito zalila pićem po glavi tamo za onim šankom." Malo se nasmiješio na tu vijest, a zatim odmahnuo glavom. "Žao mi je što ti ne mogu pomoći, ali nisam primijetio ništa neobično te večeri." "Jesi li vidio da Victoria priča i s kim drugim osim s mojim bratom?" Na primjer s Anthonyjem Toscanom, ubojicom koji nosi policijsku značku, ili možda s njegovim sinom Gabrielom, lažljivcem koji ima žrtvino ime tetovirano na ramenu? Stephen je odmahnuo glavom."Iskreno, jedva se sjećam te noći. Većinom sam je proveo povraćajući u zahodu. Sjećam se da me kućna pomoćnica podigla s poda i pomogla mi do kreveta." "Au", rekla sam i zgrčila lice. "Da, jedan od najponosnijih trenutaka u životu moje majke, siguran sam." Zahihotala sam se. Nagnuo se prema meni ispruživši ruke na stol. "A sad ta priča o izlijevanju pića.

144


Moram znati detalje." Ostatak večeri proveli smo izmjenjujući školske tračeve i razgovarajući o različitim fakultetima. Na moje iznenađenje, uopće se nisam loše provela. U trenutku kad je stigao račun shvatila sam da nemam nikakvu informaciju koja bi mi pomogla da oslobodim Perryja krivnje, a i da nisam bliže tome da otkrijem je li se ijedan od Toscanovih te večeri susreo ili razgovarao s Tiffany. Stepehen je platio iako sam ja njega pozvala na večeru. Odšetali smo do auta. Pridržao mi je vrata dok sam ulazila. "Za što si sad raspoložena?" pitao me dok se smještao na vozačko mjesto. "Moraš kući?" Pala mi je na pamet ideja. Stephenovo pijančevanje one večeri vjerojatno mu je zamaglilo pamćenje. Ali predmeti ništa ne zaboravljaju. Okrenula sam se prema njemu. "Možemo skočiti do tebe? Rekao si da su ti roditelji vani?" "Hm..." Vidjela sam da pokušava shvatiti kamo to vodi, razmišljajući o tome kako me nije smatrao takvim tipom cure. "Nikad nisam vidjela vašu kuću", dodala sam. "Nisam bila pozvana ni na jedan tulum dok smo išli u školu." Značajno sam se nasmiješila. "Valjda nisam bila dovoljno cool." Stephen se trznuo. "Oprosti što sam se grubo ponašao prema tebi." "Nisi. Nikad mi se nisi rugao kao ostali. Samo si me ignorirao. Ali sad to možeš nadoknaditi", rekla sam šeretski se cereći. "Onda u redu", rekao je i izvezao auto iz parkirališta. "Idemo na obilazak kuće Clayworthovih." Nekoliko minuta kasnije Stephen se parkirao na okruglom kolnom prilazu ispred svoje kuće i dopratio me do ulaznih vrata obrubljenih dvama bijelim stupovima. Vidjela sam njegovu kuću s ulice, ali izbliza je bila neusporedivo impresivnija. Stephen je izvadio ključ, a ja sam pristojno okrenula glavu na drugu stranu dok je ukucavao sigurnosni kod. Ulazni hodnik imao je pod od mramora, kristalni luster na stropu i zapanjujuće ogromno stubište koje se spuštalo iz prvog kata u prizemlje. Koraci su mi odzvanjali dok sam stubištem slijedila Stephena. Razmaknuo je staklenu stijenu koja je vodila u vrlo formalno namještenu dnevnu sobu, zatim u istu takvu blagovaonicu, a onda u kuhinju toliko veliku da u nju stane kompletno osoblje agencije za catering. Cijelo

145


vrijeme je govorio, pokazujući mi slike, skulpture i druge predmete koji bi mogli biti zanimljivi. Pokazao je prema velikom prozoru u niši, kroz koji sam mogla lijepo vidjeti bazen i luksuzno dvorište, gdje su se odvijali svi ti tulumi na koje nisam bila pozvana. "Želiš vidjeti moju sobu?" plaho me upitao. To je bio razlog zašto sam došla ovamo, ali nisam mu htjela poslati pogrešnu poruku. Željela sam dokaze, a ne avanturu. Pažljivo odvagnuvši riječi, rekla sam: "Naravno... na minutu." Slijedila sam ga po stubama i zatim dugim hodnikom. Imao je veliku sobu s pogledom na bazen. Potpuna suprotnost Perryjevu svinjcu. Stephenova soba imala je uredno složen krevet, čist stol s kompjutorom, komodu bez trunka prašine. Prednosti imanja spremačice, pretpostavljala sam. Puštala sam ruku da ovlaš prelazi po različitim površinama dok sam šetkala sobom. Pritom sam čavrljala sa Stephenom, da ne bi posumnjao da vidovnjački pretražujem prostor. "Imaš jako lijepu sobu", rekla sam. "Moja mama je totalni neurotik reda i pospremanja. Ako izađem iz sobe samo na nekoliko minuta i ostavim knjigu na stolu, ona se magično vrati na policu do trenutka kad se vratim." "To nije tako loše", rekla sam s prstima na njegovoj tipkovnici. "Barem ne moraš sam sve pospremati." Naslonio se na zid, prekriživši stopala. "Da, ali ne smijem staviti čak ni postere na zid." "Uskoro ćeš njima oblijepiti svoju sobu na faksu", rekla sam s osmijehom iako iznutra nisam bila nimalo sretna. Potraga je završila fijaskom. Javili su se komadići nekoliko vizija, ali sve su bile irelevantne ili su stizale od dodira koji je ostavila spremačica. Trebala mi je vizija onoga što se dogodilo ključne noći kod Yummyja. Stephen je brbljao o tome kako se užasno veseli odlasku na faks i napuštanju Eastporta. Ja sam u međuvremenu razbijala glavu time kako da pronađem nešto što je držao one noći u restoranu. Pokušala sam sjetiti što je imao na sebi na onoj sigurnosnoj snimci, ali ništa mi nije padalo na pamet. Nisam ga to mogla izravno pitati, bilo bi presumnjivo. A onda mi je sinulo. Jedina stvar koje sam se sjećala sa sigurosne snimke bila je predivna zelena haljina Cecile Clayworth. Garderoba te žene bila je toliko golema da gotovo ne postoji vjerojatnost da je tu haljinu nosila u posljednjih tjedan dana. Pretpostavljala

146


sam da je nije poslala ni na čišćenje. "Imate kupaonicu na ovom katu?" upitala sam prekinuvši njegovu priču o maturalnoj svečanosti. "Naravno, hodnikom s tvoje desne strane." "Okej. Možeš mi, molim te, pokazati par fotki s maturalne proslave kad se vratim?" Prekapanje tog materijala trebalo bi ga zaposliti na nekoliko minuta. Požurila sam hodnikom, pretpostavljajući da su vrata na kraju vodila u glavnu spavaću sobu. Provirila sam. Bingo. Sad još samo da pronađem ormar. Povukla sam jedna vrata i morala rukama prekriti usta da obuzdam uzdah. Ugrađeni garderobni ormar Cecile Clayworth izgledao je kao san. Čitav jedan zid zauzimale su samo police za cipele. Drugi zid sadržavao je odjeću... organiziranu po bojama. Nije mi dugo trebalo da nađem smaragdnozelenu haljinu kojoj sam se divila na sigurnosnoj vrpci. Pustila sam da mi prsti klinu tkaninom i otvorila um. Isprva se ništa nije pojavljivalo, tako da sam nastavila pretraživati sve dok nisam došla do pojasa na kojem je počivala Stephenova ruka, dok je grlio majku. A onda me potreslo. Kao metak u čelo. Vidjela sam Stephena, očito pijanog, kako tetura do mjesta na kojem je Victoria Happel sjedila na barskoj stolici. Buka je bila zaglušujuća, tako da nisam mogla čuti riječi, ali pretpostavila sam da joj se upucava. Victoria je preokrenula očima i stavila mu dlan na lice, a onda se okrenula. Stephenovi ionako rumeni obrazi u tom su trenutku postali žarko crveni. Nagnuo se prema njoj i nešto još šapnuo na uho, inzistirajući. Prizori i zvukovi rasplinuli su se od nadirućeg osjećaja gnjeva koji je preuzeo kontrolu nad vizijom. Olujni bijes drmao je mojim umom. Sve će pokvariti. Tolik trud da to postignem. Ta mala drolja neće mi sve to oduzeti. Emocije su bile enormne. Zatekla sam se kako panično hvatam zrak. "Što to radiš?" Ispustila sam haljinu i okrenula se. Stephen je stajao na vratima, mrko me gledajući. "Ništa", rekla sam i prekrižila ruke. "Stvarno predivna haljina." "Pripada mojoj majci. Što radiš u njenom ormaru?" Mučila sam se da smislim neko objašnjenje, nešto što bi djelovalo minimalno uvjerljivo. "Danas mi je prišla", izbrbljala sam. "Rekla mi je da te se moram kloniti. Rekla je da nisam dovoljno dobra da izlazim s tobom. Nisam joj vjerovala."

147


Napravila sam stanku da pojačam dramski učinak. "Ali sad gledam tu tvoju ogromnu kuću i otmjeni ormar tvoje majke. Bilo koja od tih haljina košta više od moje kompletne garderobe. Počela sam misliti da je žena u pravu. Ne mogu se natjecati s bogatašicama. Ne spadam u ovaj svijet." Dajte mi odmah Oscara za glumu. Ne znam kako sam to izvela, ali u očima su mi se pojavile i histerične suze. Istrčala sam iz sobe i spustila se raskošnim stepenicama. Slijedio me. "Clare, čekaj!" "Pješke ću kući", doviknula sam mu. "Predaleko je! Čekaj!" Ali istrčala sam kroz vrata prije no što me dostigao. Umjesto da nastavim hodati ulicom, gdje bi me lako pronašao, skrenula sam u šumu. Nazvala sam Justina mobitelom, nadajući se da će mi odgovoriti, što je i učinio. "Clare?" "Justine, u nevolji sam."

148


DVADESET ČETIRI U šumi su me užasno strašili različiti noćni zvukovi – pucketanje grančica, neprekidno glasanje kukaca. Skutrila sam se iza jednog stabla u tami, čas promatrajući cestu, čas vraćajući pogled na blistavo osvijetljen prilaz kući Clayworthovih. Stephen me neko vrijeme dozivao s kolnog ulaza, ali onda slegnuo ramenima i odvukao se u kuću. Otad nije nijednom izašao. Kako bi on mogao biti hladnokrvni ubojica ako me nije ni pokušao slijediti ovamo?Ali vizija... emocije u njoj bile su toliko snažne. Stephen je bio ekstremno bijesan na Victoriju. Dovoljno bijesan da je ubije. No i dalje me nešto mučilo u toj viziji. Instinkti su mi govorili da nisam u pravu. Nešto mi stalno promiče, nešto vidim na pogrešan način. Crni automobil usporio je i zaustavio se uz rub ceste. Malo sam se približila i vidjela Justina na vozačkom mjestu. Brzo sam mu pritrčala. Justin se polukružno okrenuo na cesti pošto sam ušla. "Dvaput u dva dana zbog tebe kršim zakon", rekao je. "Znam. Oprosti. Trebala sam pozvati nekoga s vozačkom dozvolom, ali bila sam užasno uplašena i moj prvi instinkt..." Zaustavila sam se jer nisam htjela naglas dovršiti tu rečenicu. "Ne smeta mi", rekao je. "Uvijek ću te doći spasiti. Ali volio bih znati zašto dolazim po tebe usred noći i što zapravo radiš u šumi pokraj kuće Clayworthovih." "Noćas sam imala sam nešto nalik spoju sa Stephenom." Stisnuo je vilicu, ali nije ništa rekao. "Ne pravi spoj", nastavila sam. "Samo sam ga iskoristila." "To bi ti moglo prijeći u naviku", promrmljao je. Ignorirala sam ovaj komentar i objasnila mu. "Bio je u Yummyju one noći kad je Victoria ubijena. Mogao je vidjeti nešto što bi pomoglo Perryju." "Što naprimjer?" "Nadala sam se da ću saznati jesu li Gabriel i Victoria te noći uspostavili neki kontakt." "I?" Justin je prošao kroz crveno, ali nisam bila u položaju u kojem bih se mogla žaliti na njegove vozačke vještine, pa sam nastavila. "Stephen je rekao da nije ništa vidio. 149


No ja sam imala viziju dok sam bila u njegovoj kući." "Što si vidjela?" "Stephena kako priča s Victorijom. Pretpostavljam da joj se nabacivao. Odbila ga je. Osjetio je ogromno poniženje i bijes." Justin je zaustavio auto na kolnom prilazu. "To su normalni osjećaji za nekoga koga je djevojka odbila." "Ne u tom intenzitetu. Nikad nisam dobila tako snažne emocije iz neke vizije." Ali Justin me više nije slušao. Gledao je u nešto iza mog ramena. Okrenula sam se i pogledala kroza stražnji prozor auta. Na mom je trijemu sjedio Gabriel, s laktovima na koljenima, očito me čekajući. "Vi obično skupa radite ovako kasno?" upitao je Justin. "Mi više uopće ne radimo zajedno." Izašla sam iz auta i Gabriel je ustao, zabivši ruke u džepove svojih traperica. Crna mu je kosa bila razbarušena, kao da je često kroz nju prolazio rukom. "Tvoja mama mi je rekla da si vani", počeo je, krenuvši prema meni. "Ali ja sam te odlučio pričekati. Oprosti zbog one svađe jučer. Htio sam porazgovarati s tobom..." Zaustavio se jer spazio Justina kako izlazi iz auta. "Bili ste na sudaru?" pitao je Gabriel. "Ne", odgovorio je Justin. "Ja sam bio prva osoba koju je nazvala kad joj sudar nije krenuo po planu." Mislim da bi ispravan naziv za ovo bio "natjecanje u zapišavanju terena", ali premda sam bila polaskana, nisam za to imala vremena. "Obojica", rekla sam, usmjerivši palac prema kući. "Unutra. Odmah." Mama je sjedila na kauču, prelistavajući časopis. "Kako je prošla večera?" upitala me, a onda razjapila usta kad je vidjela da za mnom ulaze i Justin i Gabriel. "Ne baš najbolje", rekla sam. "Kako je prošlo tvoje hitno čitanje?" Frknula je. "Nakon sveg tog preklinjanja preko telefona, žena se na kraju nije pojavila." "Huh." Pokazala sam prema svojoj dvojici dječaka. "Moramo popričati o nekim stvarima. Idemo gore." Nisam zapravo dobila maminu dozvolu, ali posve je sigurno znala da se ne spremam na orgije. Povela sam ih u svoju sobu i zatvorila vrata. Sjela sam za stol, dok su se oni smjestili na krevet. Izgledali su pomalo smiješno sjedeći jedan uz

150


drugoga na mojoj ljubičastoj dekici. Suspregnula sam osmijeh i uputila Gabriela u to što sam radila vani sa Stephenom Clayworthom, kao i u viziju koju sam imala u Stephenovoj kući. Naravno, izostavila sam dio o tome da sam prije vizije sumnjala u Gabriela. Još uvijek sam se pitala o njegovoj tetovaži, ali sad sam bila uvjerena da je ubojica Stephen, a ne Gabriel. Gabrielov prvi instinkt bio je isti kao i Justinov. "Tko se ne bi grozno osjećao nakon što je odbijen?" "Ovo nije bio uobičajeni bijes... Bilo je to kao da..." Zagledala sam se u strop u potrazi za pravim riječima. "Kao neminovno nasilje. Kao da mu mozak puca po šavovima. Kao da to više ne može podnijeti." Napravila sam stanku i odmahnula glavom. "Što?" upitao je Gabriel. "Nešto u vezi s vizijom nema smisla, ali ne mogu shvati u čemu je točno stvar. Nešto mi je u primozgu, samo što ne shvatim, ali izmiče mi." "Možda ti osjećaji zamagljuju viziju", rekao je Justin. Na trenutak sam o tome razmislila. "Istina je da ne mogu zamisliti Stephena kako ubija bilo koga. Ili možda jednostavno ne želim da to bude istina." "Osim toga", reče Justin, "Stephen je te noći bio pod gasom. Vidjela si snimku. Jedva je hodao. Nisam siguran da bi mogao ravno držati cijev pištolja." To je bila istina. Neke stvari jednostavno ne štimaju. Frustirano sam prešla rukama kroz kosu. "U najmanju bi ga ruku trebalo privesti i ispitati", dodao je Justin. Gabriel je kimnuo. "Popričat ću s tatom ujutro." "Ujutro", prasnuo je Justin. "Zašto ne sad?" Gabriel je značajno uzdahnuo. "Prije svega, nemamo nikakvih dokaza. Policija ne uzima u obzir vizije." Bacio je pogled prema meni. "A ja sam zaključio da neću trčati pred rudo sa zaključcima o bilo čijoj krivici." "Sad govoriš o Perryju", rekla sam. "Sad mi vjeruješ da on to nije učinio?" Gabriel je nervozno nekoliko puta obrisao ruke o traperice. "Postoje neke stvari koje sam ti trebao prije reći, naprosto da znaš zašto sam se u početku onako ponašao prema tebi. Teško mi je govoriti o njima." Čekala sam da nastavi. Justin se promeškoljio od neugode. "Prije mnogo godina oteli su moju sestricu", započeo je Gabriel. "Nikad nije pronađena. Pretpostavljamo da je mrtva." "Žao mi je", protisnula sam.

151


Gabriel se nagnuo i pritisnuo dlanom čelo. Znala sam da suspreže jake osjećaje, pokušavajući ostati dovoljno pribran da dovrši priču. "Moj je otac koristio svaki slobodni trenutak da pretraži ulice. Pratio je poznate pedofile. Pretraživao kontejnere za smeće." Zaustavio se. "Moja mama je izabrala drugačiji put." "Što je učinila?" upitao je Justin blago. "Potrošila je sav svoj novac na vidovnjake i medije, prisiljavajući mog oca da gubi vrijeme na traganje po njihovim lažnim indicijama." Gabriel je ustao i ushodao se sobom. "Jedna joj je žena rekla da je moja sestra mrtva, bačena u neko jezero. Platili smo ronioce da ga pretraže i nismo našli ništa. Druga joj je rekla da su je prodali u seksualno roblje na Tajland. Mama je potrošila tisuće dolara da odleti na Tajland i tamo je prevrnula svaki kamen da je nađe. Tati i meni bilo je jasno da je riječ o varalicama, ljudima koji se koriste žalošću i očajem moje mame da zarade koji dolar. Ali mama je sve više odlazila tim ljudima, unatoč činjenici da su joj svi dali posve različite odgovore." Gabrielu je glas zadrhtao. Zašutio je da se pribere. "To je na kraju dovelo do kraja njihova braka. Sad je udana za bocu." "Zato ste se preselili ovamo?" pitala sam. "Zbog razvoda?" "Ne, ima još toga. Još je jedna djevojka bila oteta. Bila je iste dobi kao i moja sestra u trenutku kad je nestala. Našli su njezinog otmičara u toj napuštenoj zgradi. Curica je već bila mrtva kad je moj tata stigao. Tata je od tog manijaka pokušao saznati nešto o mojoj sestri. Ovaj se u početku opirao, borili su se, pištolj je opalio. Da skratim priču, tip je umro. Nitko za njim nije plakao. Ali moj otac je izgubio posao. Presudili su da je upotrijebio pretjeranu silu. Preselili smo se ovamo da počnemo iznova. Nismo ništa bliži tome da pronađemo moju sestru. Počinjem se miriti s time da je nikad nećemo pronaći." Nekoliko trenutaka svi smo šutjeli. Bila sam toliko potresena da uopće nisam znala što reći. Sjedila sam s rukom preko usana i prisjećala se svega što je Gabriel rekao i učinio s novim razumijevanjem. Nije čudo što njegov otac nije želio da pomažem u istrazi. Nije čudo da je Gabriel od početka mislio da sam varalica. "Kako ti se zove sestra?" upitao je Justin. "Victoria Toscano. Zvali smo je Vicki. Sad bi imala trinaest godina." Potonula sam u stolac. Gabrielova tetovaža nije reklamirala zaljubljenost u Victoriju Happel. Čovjek nije imao ništa s njom. Njegova tetovaža bila je uspomena

152


na sestru. Željela sam se dobro tresnuti po nosu. Gabrielov pogled zaustavio se na meni. "I tako, oprosti što sam bio kreten." "Posve mi je jasno zašto ne podnosiš vidovnjake", rekla sam pomirljivo. "Ali vjerojatno ti je jasno da ja nikad ne varam ljude koji mi dolaze na čitanje? Nikad im ne lažem." "Priznajem da si ti drugačija, ali još uvijek ne vjerujem u te moći. Nadam se da nas to neće spriječiti da..." Pogledao je Justina pa onda opet mene. "Da budemo prijatelji." "Naravno da neće", odgovorila sam. "Trebao sam ti prije reći, ali ne mogu podnijeti razgovor o njoj. Prebolan je. I moj otac je želio novi početak. No nakon naše svađe odlučio sam da bi možda bilo od pomoći da vidiš stvari iz moje perspektive. Zato sam noćas došao." Podigla sam ruku da ga ušutkam. "Čekaj." Gabriel je raširio ruke. "Što sam sad rekao?" "Perspektiva. To je to." Ustala sam i ispreplela prste, dok mi je srce jurilo velikom brzinom, a odgovor se počeo ocrtavati pred mojim očima. Justin je upitao: "Clare, o čemu ti to pričaš?" "Baš to me mučilo. Krivo sam shvatila viziju. To uopće nije bila Stephenova vizija." Gabriel i Justin razmijenili su poglede. "Nego?" "Moje su vizije uvijek iz perspektive osobe koja prolazi kroz određeno iskustvo." Razmišljala sam o viziji Victorijina ubojstva. Nisam gledala kako je ubijaju, nego sam sve doslovce osjetila iz njezine perspektive. Justin je ustao, brzo shvaćajući. "Dakle ako si vidjela Stephenovo lice u viziji, to nije moglo biti Stephenovo iskustvo. Netko drugi je gledao kako se to sve odvija." Kimnula sam. "Netko drugi je osjećao sav taj bijes i mržnju. Netko je gledao. Netko tko je dodirnuo pojas Cecile Clayworth." Istina me pogodila poput munje. "Bila je to Cecile", rekla sam. "Sad se sve uklapa. Njezina haljina. Snimljena je na sigurnosnoj vrpci. Ušla je i izašla sa Stephenom, a onda se u nekom trenutku vratila. Cecile Clayworth ubila je Victoriju Happel." "Zanimljiva teorija", rekao je Gabriel. Naglo sam se okrenula prema njemu. "Zašto?" "Ona je nazvala policiju i rekla nam za Perryja u restoranu."

153


"Cecile je tajanstvena svjedokinja?" Namjeravala sam upitati zašto mi Gabriel to nije prije rekao, ali shvatila sam da je u trenutku kad su priveli Perryja bilo posve prirodno da nije sa mnom podijelio takve informacije. "Rekla je da je vidjela Perryja i žrtvu kako izlaze iz Yummyja ruku pod ruku", dodao je Gabriel. "Što je istina", kimnuo je Justin. "Dakle moglo bi se reći da je vršila svoju dužnost pomažući policiji u istrazi." "Ili usmjeravajući istragu u smjeru kojoj joj je odgovarao", dodala sam. "Ne vjerujem da je ona ubojica", rekao je Justin. "Osim toga, hodati okolo i ubiti Billyja i Joni samo zato da ih ušutka? Previše je fina i pristojna da bi tako nešto izvela." "Govorimo također o hladnokrvnoj manipulatorici", rekla sam. "To svi znaju." Zgrabila sam Gabriela za ruku. "Ona je kriva. Sigurna sam u to. Moraš reći ocu da je ispita." "Nemamo nikakvih dokaza", ponovio je Gabriel. "Kakve ste dokaze imali u rukama kad ste priveli Perryja i pretražili mi kuću?" "Imali smo svjedokinju koja tvrdi da ga je vidjela u restoranu u noći ubojstva." "E pa, onda sam ja svjedokinja koja je vidjela Cecile Clayworth sa žrtvom u noći ubojstva!" "Nema motiva!" U pravu je. Iako sam bila uvjerena da je Cecile ubila Victoriju, nisam znala zašto je to učinila. Što ju je tako razgnjevilo? Gledati kako ti cura odbija sina razjedilo bi svaku majku, ali ne toliko da je gurne prema izvršenju ubojstva. Opet sam razmislila o svojoj viziji, o mislima kako je Victoria pokvarila sve oko čega se Cecile toliko trudila. To nije bilo slučajno ubojstvo. Tu postoji neka dublja povijest. Kad bi bar priveli Cecile u postaju i ispitali je, policija bi možda iz nje uspjela izvući informacije! Možda bi se čak slomila i priznala. "Čula sam njezine misli. Osjetila sam njezine emocije. Sigurna sam da je ona u pitanju. Budi pošten, Gabriel", rekla sam očajnički. "Znam da moje vizije smatraš bezvrijednima. Ali daj mi samo jednu šansu da te razuvjerim." Nije mi smetalo što me Justin promatra. Zgrabila sam Gabriela za ruke i čvrsto ih stisnula. "Molim te." "Moj otac nikad neće privesti sumnjivca ili zatražiti nalog za pretres na temelju vidovnjačke vizije", odgovorio je Gabriel.

154


Justin nam je prišao. "Onda slaži." "Molim?" Gabriel je ispustio moje ruke. "Ako ti je imalo stalo do Clare, a ja mislim da jest, slaži." Justinovo lice pokazivalo je tvrdu odlučnost. "Reci svom ocu da si pronašao svjedokinju koja je vidjela Cecile i Victoriju kako su se počupale u restoranu te večeri. Nema potrebe da spominješ viziju." Gabriel se okrenuo prema meni, preklinjala sam ga pogledom. "Osim ako ne vjeruješ Clare", Justin je nastavio. "Ako misliš da je ona lažljivica i varalica kao i ostali mediji s kojima si imao posla. Ako misliš da jest, onda ništa. Ali ako joj vjeruješ, kao što joj ja vjerujem, onda ćeš napraviti ispravnu stvar." Gabriel je buljio u tepih. "Moram razmisliti o svemu tome." "Molim te, Gabriel", rekla sam. "Nazvat ću te." Okrenuo se i otišao. Cijele noći prevrtala sam se na krevetu sanjajući kako me Cecile Clayworth proganja šumom s visoko podignutim nožem i opakim osmijehom na licu. I dalje mi nije bilo jasno zašto se Cecile bacila na ubijanje. Imala sam dojam da u ruci držim sve komadiće slagalice, ali ih ne mogu spojiti u cjelinu. Možda neki dio guram na pogrešno mjesto. Ali u dubini srca znala sam da je Cecile ubila Victoriju. Snaga emocija u viziji posve me u to uvjerila. Moj se mobitel oglasio s noćnog ormarića. Posegnula sam za njim, razmišljajući tko me to zove usred noći, ali sat je pokazivao osam. "Gabriel?" rekla sam trljajući oči. Mora da je donio odluku. Nadala sam se da će donijeli pravu odluku i konačno mi povjerovati. "Ne, Justin je." Uzdahnula sam. Gabriel mi nije povjerovao. Nije rekao svom ocu. Moram naći neki drugi način da dokažem krivicu Cecile Clayworth i nevinost svog brata. Moram početi ispočetka. "Imam dobre vijesti", rekao je Justin. "Detektiv Toscano upravo je priveo Cecile Clayworth u policijsku postaju." Naglo sam se uspravila u krevetu. "Ozbiljno?" "Zovem te iz tatinog ureda. Tata je obećao da će doći gore i obavijestiti me o svim detaljima. Zvat će te čim stignu novosti." "Zajebi to", rekla sam. "Dolazim za sekundu." Sinoć sam mami ispričala sve o viziji koju sam imala o Cecile, a sad sam otrčala u njezinu sobu da podijelimo dobre vijesti. Mama je sjedila na krevetu, češući se po

155


glavi. Oči su joj se raširile na moj olujni ulazak. "Gdje gori?" upitala je pospano. "U ovom trenu u postaji ispituju Cecile Clayworth. Justin kaže da možemo pričekati novosti u uredu njegovog tate." Mama je skočila iz kreveta i ushodala se po sobi. "To znači da je možda sve gotovo", rekla je prislanjajući na grudi haljinu bez rukava koju je izvukla iz ormara. Pogledala me istovremeno prestrašenim i uzbuđenim pogledom. "Da povedemo Perryja?" pitala sam. "Ne, pusti ga da spava. Danima se nije dobro naspavao. Reći ćemo mu novosti kad se probudi." Dala sam joj par minuta da se odjene i spremi, a onda sam joj dodala ključeve Perryjeva auta, jer je njezinom još uvijek nedostajala jedna izrezana guma. U bunilu smo se odvezli u centar. Prije no što sam se snašla, već smo stigle. Jutarnje sunce odbijalo se od prozora gradske vijećnice. Osjećala sam kako stvari konačno dolaze na svoje mjesto. Sve će biti u redu. Mama je sigurno pročitala moje misli jer me zgrabila za ruku i nasmiješila se dok smo se penjale stepenicama prema gradonačelnikovu uredu. Justin nas je pozdravio. "Jutro, Clare. Jutro, gospođo Fern." Oklijevanje u mom osmijehu pretvorilo se u bi istanje kad mi je Justin ohrabrujuće kimnuo glavom. Već na samu pomisao da teret konačno pada s mojih leđa osjećala sam se lagano, kao da plutam. "Tvoj otac je dolje u postaji?" pitala je mama. "Da. Doći će s novostima čim dospije." Čula sam brze korake po stepenicama i okrenula se. Prema meni je zadihano jurio Nate. "Znao sam da ste tu, društvo", rekao je. "Gdje je Perry?" "Spava", odgovorila sam. "Probudit ćemo ga kad budemo imali novosti. Nadam se će Cecile priznati i da će time sve biti gotovo." Uzela sam Natea za ruku i povela ga hodnikom, ostavivši mamu i Justina u uredu. "Slušaj", rekla sam mu. "Mislim da ne bi trebao objaviti priču o Toscanovima. Nisu onakvi kakvima ih smatraš." "Znam", rekao je Nate. Podigla sam obrvu. "Kako znaš?" "Stupio sam u kontakt s bivšom gospođom Toscano. Konačno sam je ulovio trijeznu."

156


"Onda znaš? Za Gabrielovu sestricu?" "Da. Neću to objaviti." Zagrlila sam ga. "Hvala ti." Glasni koraci penjali su se stepenicama, izmamivši moju znatiželjnu mamu i Justina u hodnik. Gospodin Spellman popeo se na prvi kat, a oči su mu se raširile od čuđenja. Očito nije očekivao toliku gužvu ispred svog ureda. "Je li Cecile progovorila?" pitala je mama. "Još nije. Samo je obavila svoj telefonski poziv", rekao je gospodin Spellman. "Koga je zvala?" pitala sam. "Svog odvjetnika, pretpostavljam." "To nije dobro", rekao je Justin i odmahnuo glavom. Nateov se mobitel oglasio i on ga je otklopio. "Zanimljivo", rekao je čitajući neki SMS. "Što je bilo?" upitala sam. "Moj šef kaže da se obitelj Clayworth pali na oružje. Dallas i Stephen timskim su nastupom osvojili nekoliko nagrada na natjecanjima, a čak je i Cecile vična oružju." "Možda će to ohrabriti policiju da im pretraže kuću u potrazi za oružjem kojim je počinjeno ubojstvo", rekla je mama. "Moram ići", zaključio je Nate i zaklopio svoj mobitel. "Šef veli da pretražim arhivu u potrazi za bilo kakvim spominjanjem Cecile u vezi s oružjem ili za eventualnom fotkom gospođe koja na nekom natjecanju ima u ruci oružje." Nasmiješio se. "Pripravnici uvijek dobivaju najglamuroznije zadatke." Dok se Nate udaljavao, gospodin Spellman se okrenuo prema nama. "Sad se neko vrijeme neće ništa dogoditi. Cecile neće progovoriti dok ne stigne njezin odvjetnik, a onda će nam trebati tko zna koliko vremena da uzmemo njezinu izjavu." Mama je rekla. "Ja bih ipak ostala. Clare, zašto ti ne odeš doma, pojedeš neki doručak i ispričaš novosti Perryju kad se probudi." "Otpratit ću te", ponudio se Justin. Zajedno smo izašli. Prije samo tjedan dana nikad ne bih pomislila da ću opušteno hodati gradom s Justinom. Ali evo nas, zajedno šetamo uživajući u prekrasnoj toplini ranojutarnjeg sunca. Nismo puno razgovarali, ali mi to ilije smetalo. Bila je to ugodna tišina. Nisam imala poriv odalamiti ga ili vikati na njega. Nisam se željela svađati oko Tiffany. Nisam čak željela misliti na njega i Tiffany, što je bilo vrlo neobično, uzevši u obzir da sam time bila opsjednuta tijekom protekla tri mjeseca. Nikad mi nije

157


prestalo biti stalo do njega, a sad sam ponovno osjećala našu staru bliskost. Gabriel mi je na kraju ipak povjerovao, dovoljno da nagovori svog oca da privede Cecile. I Gabriel i Justin pomogli su meni i mojoj obitelji. Topli sjaj proširio se čitavim mojim tijelom. Udahnula sam svježi zrak i osjećala se obavijeno mirom. Kad smo stigli do moje kuće, Justin me otpratio do trijema i okrenuo se da ode. Odjednom sam shvatila da ne želim da ode. "Hoćeš ući na neko piće?" upitala sam. "Naravno", odgovorio je s osmijehom od uha do uha. Pritisla sam kvaku i vrata su se otvorila. "Perry se vjerojatno probudio." Čudno, zaključala sam vrata na odlasku. "Perry!" pozvala sam ga. Bez odgovora. Justin je slegnuo ramenima i rekao: "Vjerojatno je pod tušem." Skrenula sam lijevo i ušla u kuhinju, misleći uzeti koju kolu iz frižidera, a onda sam se smrzla. Na podu je ležalo tijelo. Vidjela sam samo dva stopala kako vire s druge strane kružnog radnog prostora u kuhinji. "Perry?" zacvilila sam. Željela sam mu pritrčati, ali duboki je glas odjeknuo u hodniku iza mene. "Da se nisi makla." Sporo sam se okrenula i suočila se s pištoljem uperenim u moju glavu. Dah mi je zastao u grlu. Uspjela sam procijediti samo jednu riječ. "Ti?"

158


DVADESET PET "Stani do nje" povikao je Stephen Clayworth na Justina, mašući pištoljem. "Da nisi izvodio nikakve glupe poteze." Stajala sam u šoku, bez ikakve volje i mogućnosti da se pomaknem. Justin je podigao ruke uvis i malo mi se primaknuo. "Cecile nije nazvala odvjetnika", rekao je Justin. "Nazvala je tebe." Stephen se nasmiješio. "Pametan dečko. Jednog dana mogao bi postati gradonačelnikom." "Stephen, što to radiš?" upitala sam. Nisam mogla vjerovati što se događa. Bila sam uvjerena da je Cecile ubojica. Vizija je posve sigurno bila iz njezine perspektive. "Mama me nazvala s nalogom da počistim još jedan cirkus. Ali ne brini se, nazvao sam njezinog odvjetnika na putu ovamo. Bit će dobro. Za razliku od vas." Nacerio se i lice mu se promijenilo. Bio je to Stephen kakvog nikad prije nisam vidjela. "Perry leži u nesvjesti u kuhinji", nastavio je. "Ovo oružje već je puno njegovih otisaka. Moja majka i ja bit ćemo slobodni. A vi ćete biti mrtvi i nećete se više nikad petljati u moje poslove." Uperio je pištolj u mene. Justin je zaurlao i bacio se na njega. Stephen je naciljao i ispalio metak. Justin se zaustavio kao da je naglo udario u zid. Pao je unatraške. Tijelo mu je tresnulo o pod. "Ne!" zavrištala sam i kleknula pokraj Justina. Krv se izlijevala iz njegova tijela. Prebrzo. Previše krvi. Soba se okretala oko mene dok sam se pokušavala usredotočiti. Buljila sam u Justinove grudi, ali nisam mogla razbrati dizanje i spuštanje prsnog koša. "Žao mi je zbog tvog ljubljenog", rekao je Stephen. "Ali nećeš ga predugo oplakivati. Ti si sljedeća." Ustala sam da se suočim s njim, ali Stephen me tresnuo pištoljem po glavi. Ponovno sam pala na pod, dezorijentirano posrnuvši. Ljepljiva krv cijedila mi se s čela. Zašto je to napravio? Zašto me jednostavno nije ubio? Pogledala sam ga i sinulo mi je. "Želiš da izgubim svijest." Suzio je oči prema meni. "Što?" 159


"Ne možeš me ubiti dok sam budna i gledam te. Ne možeš." "Nemoj mi govoriti što mogu i što ne mogu. Već sam ubio dvoje ljudi." Uputila sam mu začuđen pogled. "Dvoje?" "Majka je napravila grešku ubivši onu fuficu. S njom smo se mogli obračunati na drugi način. Pokušao sam. Ali mama je izgubila strpljenje." "Znači tvoja majka je ubila Victoriju", rekla sam žmirnuvši jer mi je glava počela pulsirati. "Zašto?" "Zato što je Victoria bila mala kurvica koja nije znala prihvatiti odbijanje." Opet sam u nedoumici zatresla glavom. "Ona ti je bila cura ili nešto slično?" "Ne! Bila je jedna od tatinih... priležnica. Vidjeli su se nekoliko puta, kad je išao u Boston. Mislio je da joj je savršeno jasno stavio do znanja u kakvom su odnosu. Ali nešto je nagnalo tu malu flundru na zaključak da treba doći ovamo." Počeo se smijati, gotovo manijački. "Glupača je zbilja mislila da bi mu mogla biti nešto više od ljubavnice." Glasovi su odzvanjali u mojoj glavi. Nate je rekao da novine istražuju moguću ljubavnicu Dallasa Claywortha. Joni je spomenula da su ona i Victoria konobarile na otmjenim domjencima u Bostonu. Joni je također rekla da uopće ne sliči Victoriji da dođe u grad gdje nikoga ne poznaje, kao i da je posljednjih tjedana od nje skrivala neku tajnu. Već dugo sam imala sve komadiće slagalice. Samo ih nisam dovela u vezu. Victoria je srela Dallasa kod nekog financijera njegove kampanje i tamo su započeli ljubavnu vezu. Nije imala ništa protiv da to drži u tajnosti sve dok se njezin život kod kuće nije raspao. Izgubila je dečka i najbolju prijateljicu. Tada je odlučila doći ovamo i pokušati podići svoj odnos s Dallasom na višu razinu. "Dallas ju je odbio", rekla sam podižući oči prema Stephenu. "A onda ga je pokušala ucjenjivati." Stephenove su nosnice podrhtavale od ljutnje. "Prijetila je da će sa svime izaći u javnost. Izgubio bi izbore." "Pa ipak", rekla sam. "Nije trebala umrijeti." "Moja majka se s njom pokušala nagoditi preko telefona", rekao je Stephen. Sjetila sam se svoje vizije, u trenutku kad sam imala u rukama Victorijin mobitel. Ne posjeduješ ga. Čuj, očito te više ne želi. Želi mene. Pretpostavila sam da se Victoria svađa s Joni oko Joela. Bila sam u krivu. Svađala se sa Cecile. Oko njezinog muža. Stephen se zagledao u neku točku iza mog ramena kao da se nečeg prisjeća. "Ja

160


sam je te večeri zbilja pokušavao urazumiti. Rekao sam joj da ostavi moju obitelj na miru i vrati se u Boston." Sjetila sam se Stephena u viziji, kako nešto usrdno šapuće Victoriji na uho. Vratio je pogled na moje lice."Ništa nije upalilo. I tako je majka odlučila preuzeti stvari u svoje ruke. Zaštititi svoju obitelj i našu budućnost. Poslala me taksijem kući i onda slijedila curu i tvog brata natrag do motela. Čekala je da Perry ode, a onda ušla i ustrijelila je ovim pištoljem. Moj otac ima prilično veliku zbirku. Ako policija i pretraži našu kuću, neće uopće shvatiti da nešto nedostaje." "Rekla ti je da će to napraviti?"upitala sam nadajući se da ću ga zapričati. "Ne. Ali onda ju je onaj idiot Billy Rawlinson pokušao ucijeniti i trebala je moju pomoć. Rekla mi je da se sastanem s njim i sredim situaciju." "A Joni?" "Učinio sam ono što je trebalo učiniti." "Zašto?" "Ta je glupača započela vlastitu istragu. Otišla je u Yummy i počela se raspitivati s kim je Victoria pričala te večeri. Majka ju je vidjela kako po gradu lijepi postere. Bila nam je preblizu. Zbog toga sam se morao pobrinuti i za nju. Oboje bi sad bili živi da nisu turali nos u tuđe stvari." Bol me probadala u koljenima, ali bila sam previše uplašena da promijenim položaj na podu. Nisam se željela pomaknuti ni milimetar. Samo sam ga željela natjerati da dalje priča, jer to je zasad bila jedina stvar koja me održavala na životu. "Hoćeš reći da su to zaslužili", rekla sam. "Morao sam ih ubiti, zar ne shvaćaš? Učinio sam to da zaštitim svoju obitelj. A sad moram ubiti tebe da zaštitim svoju obitelj. Ali ti si posljednja. Brat ti je u zemlji snova, spreman ostaviti otiske na ovom pištolju: oružju kojim su počinjena umorstva. Završit će na doživotnoj robiji jer je ubio sestru i gradonačelnikova sina. Neće biti nikakve sumnje da je ubio i ostale, ionako ga već smatraju glavnim osumnjičenim. Ja ću otići na faks, pobjeći od svega, početi ispočetka." Progutao je s naporom. "Žao mi je zbog ovog, Clare. Istinu govoreći, bila si mi draga. Stvarno jesi. Zato te nisam odmah ubio kad sam te vidio kod Billyjeva tijela kako pokušavaš pročitati tragove svojim darom." Ostala sam paralizirana. Svaki mišić mog tijela čvrsto se stegnuo. "Ti si me gledao iz šume." "Dao sam ti još jednu priliku da se središ i prestaneš turati nos u tuđe stvari. Ali

161


nisi je iskoristila. Nastavila si se uplitati. Sad stvarno nemam izbora. Moja majka nikad nije trebala započeti sve ovo. Ali na meni je da završim igru." Madame Maslov bila je u pravu. Stephen je rekao da mu je prorekla kako će mu crvenokosa cura donijeti mnogo nevolja, što sam zbilja i učinila. Kao što je i meni priopćila da sam u smrtnoj opasnosti, nimalo ne pretjerujući. Disala sam kratkim dahom uz jaki bol u plućima. Na trepavice mi je spuznula kaplja krvi s čela. To je to. Moja posljednja šansa da ga urazumim. Da preklinjem za život. "Ne želiš me ubiti", rekla sam. "Naravno da ne želim, Clare. Ali moram." "To nisi ti. Ti nisi ubojica", preklinjala sam. "Prije samo nekoliko tjedana složio bih se s tobom. Ali baš ti bi bolje od svih drugih ljudi trebala znati koliko te ljudi mogu iznenaditi. Ljudi mogu napraviti stvari za koje ih nikada nisi smatrala sposobnima. Misliš da nekoga poznaješ, a onda..." Slegnuo je ramenima i otkočio pištolj. A zatim se svijet zatamnio. Neka se ogromna težina spustila na mene. Ležala sam na trbuhu, licem pritisnutim o pod. Čula sam pucanj. Lomljavu namještaja. Stephena kako vrišti. Svuda oko sebe zvukove borbe. Ništa nisam vidjela, a užasno sam nastojala shvatiti što se događa. Podigla sam ruke i otkotrljala taj teret sa svojih leđa. Ispustio je neki uzdah. "Perry?" Glava mu je krvarila, a zjenice su mu bile sablasno proširene. Nema sumnje, potres mozga, ali Perry se dovoljno pribrao da me spasi u odlučujućem trenutku. Ulazna vrata bila su otvorena. Detektiv Toscano i još jedan policajac držali su Stephena na podu gurajući mu ruke u lisice. Stephen je vrištao i otimao se poput kakve uhvaćene životinje. Perry se nagnuo preko Justinova nepomičnog tijela i stavio dva prsta na njegov puls. A onda me pogledao.

162


DVADESET ŠEST "Stvarno mislim da trebaš otići kući", rekla je mama. "Odmori se malo." Prsti su mi oprezno prešli preko zavoja koji sam imala na glavi. "Tu se odmaram." "I ja", rekao je Perry iz stolca pokraj mene. I on je imao vrlo sličan zavoj na svojoj glavi. Izgledali smo kao dva idiota kojima je malo došla želja da se natječu u razbijanju glava. Bili smo u bolnici već satima. Moja ozljeda nije bila strašna. Nije mi trebalo ništa osim analgetika i gaze. Perry je dobio tri šava, imao je i blagi potres mozga, ali bit će dobro. Za Justina... to još nismo znali. Gabriel se vratio u čekaonicu noseći u naručju hrpu ohlađenih boca s vodom, što smo mu praktički oteli iz ruku i odmah progutali. "Gabriele", rekla je moja majka, nagnuvši se naprijed u svom stolcu. "Kako je tvoj otac znao da su mi djeca u nevolji?" Gabriel je potegnuo dugački gutljaj vode. "Ona luda spodoba je nazvala policijsku stanicu, potpuno je podivljala, urlala je da moramo istog trena otići do vaše kuće." "Huh", rekla je mama, zaglađujući razbarušenu kosu natrag u rep. "Milly je vjerojatno čula buku." Gabriel je slegnuo ramenima. "Tko god to bio, imao je jaki ruski naglasak. To je sve što znam." Madame Maslov. Zadrhtala sam. Sigurno je imala viziju cijelog sukoba, tako da je na vrijeme nazvala policiju. S naporom sam progutala slinu. Imala sam predrasude o njoj isto onako kako je toliko ljudi njegovalo predrasude o meni. Bila sam u krivu. Nije bila ništa veća varalica od mene. Otišla sam do kuta čekaonice i bacila praznu bocu vode u koš za recikliranje. Gabriel me slijedio. Čim smo bili sami, privukao me k sebi i čvrsto zagrlio, naslonivši bradu na vrh moje glave. Utonula sam u njegov zagrljaj, položivši svu težinu svojih osjećaja i svoje iscrpljenosti na njegova ramena. "Oprosti", rekao je tiho. "Bila si u pravu oko Clayworthovih." "Samo polovično", rekla sam tužno i odmaknula se. Da sam ispravno složila slagalicu, mogla sam spasiti Justina. 163


"Polovično je više no što sam ti ja bio u stanju povjerovati." "Ali na kraju si mi vjerovao. Dovoljno da kažeš svom ocu da privede Cecile." "Također sam se želio ispričati zbog sumnjičenja tvog brata." To sam mu brzo oprostila, jer sam i ja u posljednje vrijeme došla do mnogih brzih i pogrešnih zaključaka. "Želio bih nešto znati", rekao je Gabriel. Duboko je udahnuo. "Možemo li početi ispočetka? Kako da zaslužim još jednu šansu?" Prije no što sam mogla porazmisliti o Gabrielovu pitanju, spazila sam neko komešanje preko njegova ramena. Gospodin Spellman brzo je hodao hodnikom. Pojurila sam prema njemu i sustigla ga u čekaonici. Mama i Perry su ustali. "Kako mu je?" upitala je mama. "Operacija je bila uspješna, probudio se. Već smo uspjeli porazgovarati. Bit će dobro." Srce mi je poletjelo u visine. Ispustila sam dah za koji mi se činilo da zadržavam satima. Mrmor općeg olakšanja prenio se prostorijom. "Moja žena se složila da će otići do kafića samo ako mu netko drugi bude za to vrijeme pravio društvo." Gospodin Spellman me pogledao i ja sam brzo kimnula. Pojurila sam hodnikom i uletjela u sobu, pazeći tek da se za mnom ne zalupe vrata. Justin je ležao na krevetu, zatvorenih očiju, sivog lica. Bio je gol do pasa, a veliki bijeli zavoj prekrivao je lijevu stranu njegova trbuha. Zatvorila sam oči i duboko udahnula kroz nos. Prelio me val ogromnog olakšanja. Kao da nisam mogla povjerovati da je sve u redu dok to nisam vidjela svojim očima. "Clare", rekao je Justin. Pritrčala sam njegovom krevetu. "Budan si." "Da, samo malo žmirim da odmorim oči. Tako sam sretan što te vidim. Tako mi je drago da si dobro." "Kako se osjećaš?" Justin se malo pomaknuo na krevetu i lecnuo od boli. "Nije baš fora kad te upucaju. Iskreno govoreći. Ali vrijedilo je ako sam te spasio." Slabašno se nasmiješio. "Ne znam što bi bilo sa mnom da sam te izgubila", rekla sam. "Kažeš to samo zato što sam zamalo umro spašavajući ti dupe." Nasmijala sam se. "Ne zato. To sam shvatila kad sam te poljubila na šetnici." Obrve su mu poletjele uvis.

164


"Ali to ne znači da želim da opet budemo zajedno." "Bit ćemo zajedno", rekao je i prekrižio ruke u krilu. "To je samo pitanje vremena." "Jako smo samouvjereni." "Možda mogu predvidjeti budućnost." Namignuo mi je. "Ima li mjesta za još dvoje posjetitelja u ovom ljubavnom gnijezdu?" pitao je Perry, pomolivši glavu kroz vrata. "Apsolutno, stari", odgovorio mu je Justin. Perry i Gabriel uvukli su se u sobu. "Stari moj", rekao je Justin smijući se Perryju. "Krasan zavoj." "Mislim da je malo prečvrsto stegnut." Perry je podigao ruke, pokušavajući namjestiti zavoj. "Imam zbilja jaku glavobolju." "Moram zahvaliti tvom ocu, čovječe", rekao je Justin Gabrielu stisnuvši mu ruku. "Doktor je rekao da sam tamo ležao još samo malo dulje, nasmrt bih iskrvario." Promatrala sam neobavezni razgovor koji se odvijao između Gabriela i Justina. Pogled mi je klizio s jednoga na drugoga i ponovno sam se osjećala posve neodlučno. Odlučila sam da je vrijeme da krenem. Za moj ukus, ova je soba izazivala previše leptirića u mom trbuhu. Uzmakla sam u hodnik, oprezna da se ne spotaknem preko bolničkih kolica koja je netko ostavio pokraj vrata. "Clarity." Okrenula sam se i ugledala Madame Maslov kako žuri bolničkim hodnikom prema meni "Tvoja majka je rekla da ću te ovdje pronaći. Morala sam joj reći par stvari, a moram ih reći i tebi." "Vi ste to izveli", odgovorila sam joj. Naglo se zaustavila. "O čemu pričaš?" "Vi ste izrezali maminu gumu prije no što smo prvi put krenule u kuću Clayworthovih. A onda ste nazvali i dogovorili lažno čitanje prije no što sam tamo krenula drugi put. Zašto mi naprosto niste rekli da sam u opasnosti?" Stavila je ruke na bokove i značajno se zagledala u mene. "Ma dobro, da", namrštila sam se, jer sam se u međuvremenu svega sjetila. "Rekli ste mi da sam u opasnosti." "Kao što sam ti već jednom spomenula, slabo ti ide slušanje." "Ali niste mi dali ništa konkretno." "Kad nisam znala ni zašto ni pred kim si u opasnosti. Jednostavno sam osjetila kad ćeš dospjeti u opasnost. Napravila sam ono što je bilo u mojoj moći."

165


"Hvala puno na tome", rekla sam i primila je za ruku. "Oprostite što moja obitelj nije baš bila najljubaznija prema vama kad ste došli. To će se sada promijeniti." "Sada?" Zakikotala se. "Sad kad ja odlazim?" "Odlazite iz grada? Zašto?" "Razlog zbog kojeg sam ovamo dospjela nije ugodan." Napravila je pokret kažiprstom kao da se prijeti nekomu. "Kako to mislite?" "Bila sam... kako se to kaže na engleskom? Regrutirana. Netko je platio moj smještaj i reklamu, a ja sam samo trebala obaviti čitanja i usrećiti svoje mušterije. Mislila sam da je riječ o sjajnoj ponudi. Kakva divna zemlja, ova Amerika, s tako velikodušnim investitorima. Ali sad sam shvatila da sam bila samo dio plana za osvetu tvojoj obitelji. Ne želim na to pristati." Sad su svi komadići slagalice sjeli na svoje mjesto. Recimo zašto je Stephen bio u dućanu Madame Maslov onog dana na šetnici. Zašto sam vidjela Cecile kako ide prema istom mjestu neposredno prije no što smo se posvađale. "Cecile Clayworth vam je platila." "Da", glasio je odgovor. Bila je to osveta za cinkarenje Stephena u školi. Kvragu, osveta je tim ljudima obiteljski hobi. "Žao mi je zbog svih nevolja koje sam izazvala." Madame Maslov potapšala me po obrazu i okrenula se da ode. "Čekajte", rekla sam. "Prije nego što odete... možete li mi odati sutrašnje zgoditke na lutriji?" Zabacila je glavu i slatko se nasmijala. "Ne. Nemam pojma koje će brojeve izvući na lutriji. Ali rastat ćemo se uz jedno brzinsko čitanje." Primakla mi se, kao da dijelimo tajnu, prekrivši svojim dlanovima moju ruku. Opet je napravila onaj kokotav zvuk i lagano zatresla glavom. "Vidim dvije stvari u tvojoj budućnosti. Jednu prije, drugu kasnije. Uskoro će tvoj brat ozlijediti zglob na nozi. A kasnije... nečija ljubav prema tebi nije iskrena... to su osjećaji koji nastaju zbog bolesti, a ne strasti..." Oči su joj se širom otvorile i ispustila je moju ruku. "Budi oprezna." "Okej... hvala." Nehotice sam zadrhtala. Maslov je znala da sam prije bila u opasnosti, to je istina, ali ovo stvarno nije imalo nikakvog smisla. Zar ne? Vjerojatno spada u ljude koji imaju pedeset posto šanse da nešto pogode. Ili

166


promaše. Barem sam se nadala. "Još jedno pitanje." Pogledala sam na obje sirane hodnika da budem sigurna da mama nije u blizini. "Onaj čovjek za kojeg ste rekli da jako nalikuje na mog brata. Je li dovoljno star da mi bude otac?" Maslov je suzila oči. "Zašto me to pitaš?" "Nisam čula ni vidjela svog oca u proteklih petnaest godina." Namrštila se, čvrsto stisnuvši usne. "Mogao bi biti. Izgled im je zbilja neobično sličan. Ali..." "Ali što?" "Ako je to tvoj otac, budi sretna što nije ovdje." Prije no što sam imala vremena progutati tu informaciju, iza mene su se otvorila vrata Justinove sobe. Pogledala sam preko ramena i vidjela Perryja kako se oprašta s Justinom. Kad sam opet pogledala prema Madame Maslov, ona je već zamakla hodnikom. "Sranje", rekla sam. "Joooj! Joooj!" Ponovno sam se okrenula i ugledala Perryja kako se spotiče preko bolničkih kolica, gura ih ustranu i slijeće na pod. Stenjao je kao mala curica. Držeći se za bolan zglob na nozi. Kasnije, kad me mama konačno pustila iz svog vidokruga na minutu, odšetala sam do plaže i sjela na topli pješak. Zagrabila sam ga punom šakom i pustila da mi zrnca cure kroz prste dok ih odnosi vjetar. Zapjenjeni valovi zalijetali su se prema obali i uzmicali od nje, na oduševljenje ciktave djece. S kanticama u ruci, djeca su posve bezbrižno trčala plažom. Razmišljala sam o Justinu i Gabrielu i svojim zbunjujućim osjećajima prema obojici. I o tmurnim riječima Madame Maslov o čovjeku koji bi mogao biti moj otac, kao i o mračnom upozorenju o nečijim namjerama prema meni. Konačno, razmišljala sam o Stephenu i svemu što je učinio. Na neki perverzni način razumjela sam njegove razloge. Cijenila sam lojalnost, znala sam sve o tome da obitelj uvijek dolazi na prvo mjesto. I ja sam shvatila što sam sve u stanju učiniti da zaštitim vlastitu obitelj. Recimo, uskratiti informacije policiji. Iskorištavati ljude. Lagati. Da je situacija bila teža... koliko bih daleko otišla? Stephen je saznao odgovor na to pitanje.

167


Nadam se da se to meni neće dogoditi.

168

Profile for Vesna Savic

U njezinim očima  

U njezinim očima  

Advertisement