Page 1

1


JIM CRACE

Žetva

Harvest 2013 (Nagrade: James Tait Black Memorial 2013 Windham-Campbell 2014 IMPAC Dublin 2015)

2


Sretan je onaj kome se više U kojem jutru očevine nudi Dostaje takvom zrak da diše Na svojoj rodnoj grudi. Alexander Pope, “Oda samoći”

1. U doba godine kad je još pretoplo za vatru u ognjištu, dva vijugava traka dima zateknu nas s prvim svjetlom, barem one od nas koji se nisu odavali noćnim nestašnostima. Naša je zemlja omeđena vatrom sprijeda i straga. Onkraj graničnih jaraka naših polja i pod okriljem naših šuma, na javno dobro, gdje do jučer nije bilo nikoga tko bi proizveo ikakav dim, došli su neki novi ljudi, na blistavoj jasnoj mjesečini podigli svoju čatrlju - četiri na brzinu sklepana zida i malo krova - i potpalili neke od tih dalekih vatri. Vatra im je vlažna. Zacijelo su na nju nabacali mokre trave kako bi se izvio najcrnji oblak dima, da nam bolje upadne u oči. Diže se u čvrstom stupu koji jedva ikamo skreće ili se tanji, sve dok ne dosegne nebeski svod. Dim zbori: stigli su novi susjedi, sagradili su kuću, podigli su ognjište. Poznaju i običaje i zakon. Taj prvi dim dao im je pravo da ostanu. Vidjet ćemo. Tek nas drugi stup sivog dima priziva bliže i na dan odmora u rano jutro žurimo iz svojih domova prema kući našeg gospodara Kenta. Iz daljine taj dim je svijetao. Nitko na tu vatru nije dodao zeleni da ga potamni, ali njezin plamen nije slabašan, nego praska. Očito gori drvo. Stara, davno oborena stabla. Godine su u njihovu mirisu. Bojimo se da gori dvor i da ćemo biti krivi što smo zaspali. Bolje je pripremiti dobre izgovore. Ako smo i čuli pucanje krovnih greda i potpornja dok smo još jutros drijemali, zacijelo smo to zamijenili za uobičajeno glasanje iz šuma pod naletima vjetra, za teški govor snova ili za jecanje vlastitih kostiju. Jučer je završena žetva, povijalo se posljednje snoplje. Očekivali smo da ćemo jutros odspavati malo duže, onako izmučenih leđa, ali dobrog raspoloženja. Od sreće smo oglušili, reći ćemo. Tek kad smo čuli Willowjack, gospodinovu otmjenu riđu kobilu, kako glasno negoduje zbog dima, probudili smo se i krenuli u pomoć, a pomagati moramo jer tko bi želio da veliki dvor izgori? Sad kad smo stigli do konjušnica i obora, možemo nanjušiti i okusiti slamu. Dim i vatra ne dolaze iz njegova doma, nego iz njegovih sjenika i krovova staja. Njegov lijepi oličeni golubinjak već je izgorio. Očekujemo da ćemo u svem tom sivom dimu što se diže u nebo vidjeti i snježnobijela krila njegovih golubova, no nema ni jednoga. Odmah znam koga okriviti. Kad su se Christopher i Thomas Derby, naša jedina braća blizanci, zajedno s Brookerom Higgsom sinoć vratili iz šumskog pohoda, bili su nekako odviše zadovoljni iako nisu ulovili ni pticu ni zeca za gulaš, niti su navukli drva. Koliko sam mogao vidjeti, došli su samo s velikom, nimalo teškom vrećom i neobuzdanim napadajima smijeha. Skupljali su gljive. Po njihovu držanju, reklo bi se da su već pojeli neke od sirovih vilinih klinčaca koje su pronašli. I sâm sam to učinio svojega prvog ljeta provedenog ovdje, prije deset ili više godina, kad sam bio zeleniji i manje plah, iako ne mlad. Sjećam se da sam ih pojeo. To se ne zaboravlja. Kao i jučer, bio je kraj žetve i skupljalo se i vezivalo zadnje snoplje žita. Kao i danas, dobili smo slobodno, što je značilo da sam se mogao naspavati nakon što sam ih tako mangupski pojeo. Zatim sam u pratnji Johna Carra, mojega tad novog susjeda i mojega sadašnjeg susjeda, otišao tog poslijepodneva zahvaliti Bogu na darežljivosti time što sam otišao u potragu za vilinim klinčacima u toj istoj šumi. Neću zaboraviti

3


poigravanje svjetla, treperenje, veselje, odsjaje i tragove što blijede prateći sve što se micalo, krajnju neustrašivost koju sam osjećao, ali i trajni strah koji se zadržao sve do danas, i kako se te noći plavičasto zamračio Mjesec, a zatim zarumenio. Da sam barem smogao hrabrosti da ponovo krenem u potragu za takvim Mjesecom. Sinoć, kad su braća blizanci i Brooker Higgs projezdili kraj naših kuća i mahali nam rukama prljavima od branja gljiva, upitao sam ih onako vesele: “Bilo sreće?”. Odmah su istresli sadržaj one velike vreće jer su bili odviše opijeni i omamljeni da ga sakriju iako su znali za moju davnašnju povezanost s gospodarevim dvorom. Izvadio sam iz vreće gomilu lišća pa pregledao ono malo preostalih vilinih klinčaca, koje su vjerojatno čuvali za poslije, te priličan broj lisički koje su, kad se prokuhaju u mlijeku i stave u usta već mrtva čovjeka, tako dobra okusa da ga vraćaju u život. Kvrgu u njihovoj vreći podigla je velika puhara, a njezina meka koža, poput dječje, već je ispuštala spore u oblacima, prežuta i presuha za kuhanje. Zašto su je uopće ubrali? Zašto si naprosto nisu dali oduška i raspalili je nogom? Zašto su bili tako obijesni? Evo što se dogodilo. Bar ja tako mislim, i prosuđujem bez pristupa ikakvom redarstveniku ili sudskom istražitelju - druge ni nema jer naše je mjesto predaleko od gradova da bi se među našom marvom moglo naći i razboritih stvorenja. Ima nas malo i još se smanjujemo. Posljednji dan žetve nije bio razigran kakvim je mogao biti, i to ne samo zato što se urod pokazao mršavim. Gospodin kojeg nismo prepoznali promatrao nas je dok smo krčili polje ječma. Posjetitelj je rijetka pojava koja znači i uzbuđenje i nelagodu. Mi smo kosili kosama, on je radio kistovima i perima. Bilježio nas je, ili točnije, kako je rekao, ucrtavao našu zemlju, na zahtjev gospodara Kenta. Pokazivao je svoju dasku za crtanje svakome tko ga je zatražio i dopuštao je da se pogledaju crteži na karti i geometrijski oblici za koje je tvrdio da su polja i šume, dok su kvadrati označavali kuće, jezera, staze i lovišta. Bio je ugodan čovjek, rekao bih. Nije mu bilo više od trideset godina, a odijevao se kao i gospodar, ne za rad, nego za šetnju, u čvrste čizme, hlače koje su sezale do potkoljenica, kožuh i običnu kapu, bez pera, broša ili značke. Brada mu je bila fazonirana i oblikovana voskom u zašiljeni vrh. Imam jednu motiku baš takva oblika. Brada gradskog čovjeka. Bogata brada. Hodao je malo nakrivo i činilo se da su mu lijevo rame i ruka nekako ukočeni. Nije navikao hodati po neravnom, kao ni po grbavim rubovima polja. Posrtao je. I postojao je, mislio sam u sebi, trag minule bolesti u njegovu izrazu, ali i koraku. Međutim, nikad nisam vidio čovjeka koji je bio spremniji na osmijeh. Nismo si mogli pomoći, nego smo pogledavali prema njemu i pitali se, ne rekavši to naglas, bi li se mogle te crtarije na ploči očešati i o nas, na neki neugodan način. No jučer je još bilo važnog posla, bez obzira na to što nam je odvlačio pažnju. Želimo li da urod potraje cijelu godinu, moramo to zaslužiti uz malo znoja. Urod ovog ljeta još nije bio dovoljno dobar. Ovdje je obilje išlo ruku pod ruku s oskudicom. U nižim sjenovitim krajevima uz udolinu i u blizini zapuštenoga kamenjara na padinama rodilo je prilično loše. Klasje je ondje bilo krivo, nisko i nejako poput onog hromog čovjeka koji nam je došao u posjet, i gotovo nevrijedno žetve. Međutim, na onim višim poljima koja smo ostavili za kraj, ondje je urod uvijek bio bogatiji, uvijek je više obećavao. Čekali smo još od proljeća i držali palce, kad bi se onaj bolji ječam počeo odricati svojeg zazelenila i sve više se prepuštao zlatasto smeđoj boji. Kad se s puteljka gledalo prema šarolikom vrbiku uz potok, vidio se gornji dio livade obrasle ječmom koji je podrhtavao i prelijevao se na vjetru, žuto i oker, jantarno i srebrno. A mirisi koji su bili tako blagi i vlažni tog tromog ljeta, postali su teži i slatkasti. Obećavali su zimska piva i žitke kaše. Pljevice i osje na ječmu bili su toliko suhi i krhki da bi stali žamoriti čim bi ih se dotaklo. Kao da se oglasilo deset tisuća glasova na svaki ćuh vjetra ili brzi uzmak zeca, poljskog miša ili ptice. Govorili su: “Dosta nam je. Glave su nam spržene i teške. Suhi smo. Donesite oštrice i učinite što morate.” Žanji i naklapaj. Takvo je pravilo. Kad su dani žetve, svatko sa zdravim parom nogu i ruku može marljivim radom zaraditi dobru večeru. Naš broj se odnedavna previše prorijedio da bi se poštedjelo ikoga iskoristivog. Nema ruke koju krhka slama neće ogrepsti. Djeca idu ispred nas i traže sivi čičak koji je nadrastao naš zlatni ječam pa se saginju ispod razine pšeničnoga klasja da

4


počupaju koprivu, čkalju i kiseljak. “Što se mora, nije teško,“ kažemo. Oni najsnažniji uzmašu se svojim srpovima i kosama gdje je urod najgušći, a ispred njih zečevi, jarebice i vrapci bježe pred naletom njihovih oštrica. Naše žene i kćeri sakupljaju i vežu snoplje, no ne odviše pažljivo. Radi se po načelu deset gužvi za zajednicu, a jedna za pobirače. Stariji ljudi zatim slažu redove stavica i Sunce počne sušiti ono što smo poželi. Naš rad je posvećen Suncem. Usporedimo li to sa zimskim danima, ili danima kad se kopa, ovaj rad nije tako neugodan, pogotovo jer se radi u velikom društvu. Tih dana viđamo sva lica koja poznajemo i volimo (baš kao i ona lica koja poznajem, ali baš i ne volim) i skupljamo se na jednomu mjestu, po zajedničkom poslu, s istom nadom. Ako možda čujemo brektanje jelena koji negoduje u nekoj zamci i od kojega će vrlo brzo nastati gulaš, ili šumsku šljuku koja kao da želi završiti u grobu od pite, svi kao jedan podignemo glave i kao jedan pogledamo prema šumi. Uspravimo se kao jedan i nezadovoljno se mrštimo gledajući Sunce kad ga zakrije oblak; naše kose i alati odjekuju u suglasju. Sve što se izgovori, čuju svi. Zato vladaju iskrenost i dobro raspoloženje. U žetelačkom zajedništvu usudimo se biti i nepristojni. Kako snoplje ječma pada naš humor postaje sve oštriji. Slobodno se šire glasine, slobodno se ogovara i podbada. Tko spava s čijom ženom? Koji se bradati neženja odviše zbližio sa svojom kozom? Koji je udovac (tu svi pogledaju u mene) umočio prst u tuđi lonac? Koja su to djeca po selu zajednička, ili bolje, koja su to djeca začeta u krevetu jednog muškarca, a rođena u krevetu drugog? Tko traži ljubav u kacama za jabuke? Tko se oženio za vreću žita? Ništa nam više nije sveto dok žanjemo. Stoga nije bilo nikakvo čudo da smo se jučer, kad je “gospodin Škrabalo” navratio u društvu gospodara Kenta, sa svojim dugim ravnalima i mjernim trakama, kako bi ispitao oblik i površinu našega polja na ugaru, prilično glasno zapitali, nije li možda ovaj posjetilac iz grada, usprkos svojim očitim nedostacima koji se ne mogu sakriti, odlučio ovdje pronaći buduću suprugu? Ili je možda već oženjen? A ako i jest, kakve bi užitke ta gospođa Škrabalo uopće mogla očekivati od ove šepave ukočenosti i od sličnosti svojega stidnoga grmića s bradicom svojeg dragana? “Ja bih ga opleo kosom”, reče moj susjed John. “A ja bih radije svojom batinom opleo po toj njegovoj”, reče jedan drugi. A onda je razgovor postao još grublji i toliko se razigrao na spomen održavanja one trokutaste bradice gospodina Škrabala, kao i sasvim sličnog atributa na gospođi Škrabalo, da su se žene, svaki put kad bi se taj gospodin zamislio obuhvativši rukom bradicu, što mu je i bila navika, teškom mukom borile sa smijehom dok su muškarci i dalje gledali pred sebe grizući se za usne. “A jeste li primijetili njegove bijele ruke?” upitala je jedna od seoskih djevojaka. “Pitam se je li ih ikad zaprljao... osim kad je...” No, nije završila. Ono što joj je palo na pamet, nije se činilo mogućim. Tek kad se taj gospodin usred poslijepodneva vratio i zastao iza nas, na samom rubu polja kako bi nas iznova premjerio, počeli smo se opet pitati što se to sprema našem voljenom kraju i osjećati nelagodu. Što je on to htio od naše zemlje, čemu služe te njegove karte? Vidjeli smo da broji prstom. Čuli smo ga i kako izriče brojke, sve dok nije došao do bijednoga broja pedeset i osam, koji je predstavljao nas. Znamo sasvim dovoljno da shvatimo kako u velikom svijetu brašno, meso i sir nisu raspoređeni po ostavama, kao što je to bio slučaj ovdje, već ih se samo važe i mjeri radi prodaje. Je li gospodin Škrabalo bio potvrda onih govorkanja što su se širila od vrata do vrata, naime da je gospodar Kent bio u takvu škripcu, sad kad je postao udovac, da je morao premjeriti našu zemlju radi prodaje? Nikakva iskrenost ni dosjetke nisu nam mogle popraviti raspoloženje kad se u nama ugnijezdio taj strah. Iz spremnog osmijeha našeg promatrača vrebala je prijetnja. Naš se nemir širio sporo. No posljednje snopove ječma pokosili smo tiše, uz manje nepristojnosti - i temeljitije jer smo bili pod paskom. Sad su svaka rika jelena i zov šljuke postali upozorenje. A svaki mrki oblak podsjećao nas je da na našim poljima ništa nije zajamčeno. Mrmljali smo među sobom, odviše zabrinuti da dignemo glasove dovoljno da nas čuju i drugi kosci u redu. Neki od mlađih muškaraca izrazima lica pokazivali su spremnost na branjenje posjeda svojim životima ili životima onih koji bi se usudili na njih kročiti. Bilo je to uobičajeno tiho razmetanje. Umjesto da se naglas pobune, usmjerili su svoj gnjev na golubove i vrane i na jato onih gotovo sasvim bijelih golubova našeg gazde, koji su već sletjeli na krčevinu i kljucali otpalo zrnje koje je, po

5


starim zakonima žetve, trebalo biti naše. Ti “snježni vragovi” svojom su bjelinom toliko odskakali od ovoga godišnjeg doba da su se činili još nasrtljivijima i štetnijima od svoje sive i crne bratije. Oni se goste našim kruhom i pivom, govorili su ljudi i slali djecu da ih gađaju praćkama, zaspu ih šakom kamenja ili da kradljivce otjeraju vikom, sve samo da pokažu našu čvrstinu. Zrak se ispunio zvucima lepeta krila i povika. I tako je naša žetva privedena kraju. Koliko sam vidio, kad je završio taj naš složen, ali posljednji radni dan i kad je sav taj mršavi ječam usnopljen i odvezen, braća blizanci Derby i Brooker Higgs, naši neženje u selu koje je oskudijevalo neudanim ženama, otputili su se u šumu, dok je većina nas ostalih, zapravo svi, otišla kući i usput pokupila marvu. Odmahivali smo glavama i toliko dugo premišljali dok nismo svi zajedno zaključili da je gospodar Kent predobar čovjek da bi prodao naša polja. Uvijek je vodio računa o nama. A i mi smo vodili računa o njemu. Zapravo, kakav smo dokaz uopće imali da bi do prodaje trebalo doći? Onoga bradatoga, naherenoga gospodina? Kartu? To što nas je prebrojavao? Ne, ne bismo trebali biti toliko nepovjerljivi. Na dan odmora trebali bismo biti lakih srca i uživati u paljetkovanju koje je tek trebalo početi nakon što se naša kraljica pabirčenja sagne i podigne prvo zrno. Trebali bismo očekivati izmjene godišnjih doba u uobičajenom nizu, i tako godinama i žetvama. Sve bi i dalje trebalo ići po starom. Barem smo tako mislili. Bili smo mirni i opušteni. No, za razliku od naših trojice neženja, mi nismo pronašli i pojeli viline klinčace, niti smo se nakon toga poželjeli osvetiti onim lopovskim pticama, pogotovo onim bijelima, iz gospodareva golubinjaka. A nismo naišli ni na veliku puharu, veću i od kovačeve glave, no previše sasušenu da bi bila jestiva. Kad je tako velika i šuplja, velika puhara je izvrsna da se u njoj prenosi vatra, što zna svaka šumska skitnica. A dobra je, ako ste baš na to odlučili, da dok svi spavaju i dok su samo noćne ptice na nogama, da se prinese vatra i u gospodarevo dvorište. Naravno da ti lakomisleni tipovi nisu imali namjeru pobiti toliko gazdinih golubova niti podmetnuti požar. Nakana im je bila da s malo dima otjeraju ptice. No kad netko od njih gurnu zaobljeni fenjer u potkrovlju među sasvim suhu pljevu i kojekakvo smeće koje su golubovi dovukli kao građu za gnijezda, vatra koja tek tinja začas se rasplamsa pa, podjarena lepetom krila izbezumljenih ptica, zahvati odozdo krovne grede natopljene smolom i okomi se na bale ljeti pokošenog sijena. Ptice zaziru od dima pa su se i ti golubovi zavukli u kutove potkrovlja ili se zalijetali u krovne letve, pokušavajući prokljuviti izlaz. Ali tko bi zapravo znao kako se golubovi ponašaju kad dođe do požara? Možda golub jednostavno sjedne i guče, odviše glupav da učini išta drugo, sve dok mu perje ne pougljeni, sve dok mu se meso ne isprži do kostiju. Što god da se dogodilo, jedno je sigurno: cijelo je dvorište ispred staja tog jutra iznenadno zavonjalo po nedužnomu mesu. A braća blizanci i Brooker Higgs pred zoru su doživjeli najgore svitanje u životu. Bilo gdje drugdje takvi palikuće završili bi na vješalima. I visjeli bi na kukama da ih svi mogu dobro pogledati i da se njima nahrane one iste ptice kradljivice koje su htjeli otjerati, da im ne smetaju u pabirčenju. Međutim, kako sam već kazao, ova naša polja daleko su od svega, dva dana poštanskim konjem ili tri dana zapregom do sajmenog trga. Nemamo ni suca, ni redara, ali gospodar Kent, naš zemljoposjednik, pravedan je čovjek. I vrlo je blag kad je riječ o zakonu i kažnjavanju. Skloniji je podnošenju prijestupnika među radnicima, nego da nečiju obitelj liši oca, muža ili sina. Naravno da je palež gazdine staje i golubarnika, gubitak sijena i golubova bio prijestup koji nije mogao proći posve nekažnjeno. Ukoliko ih se otkrije, počinitelji mogu očekivati batine i poduži boravak bez krova nad glavom, onkraj naših granica. Možda bi se i s nešto njihove obiteljske stoke, s par koza ili s nekoliko praščića, pokušalo nadoknaditi štetu. No, njihovi životi nikad ne bi došli u pitanje, ne ovdje, ne kod nas. Našim neženjama stoga je možda bolje pribrati se i pokušati ugasiti taj vlastiti požar, praviti se nevinima i nadati se kako će svi drugi pomisliti da je buktinja bila čin Božji. Naprosto, nesreća koju nitko nije skrivio. Ali ni Brooker ni blizanci nisu vični prijevari. Neuspješni su kao glumci, za razliku od tolikih hajduka i koljača što pod krinkom bježe od pravde. Njihova je krivica odmah svima bjelodana. Preglasni su i previše se trude, pogotovo kad se pojavio sam gospodar Kent, u ogrtaču koji mu je,

6


one zime kad je umrla, isplela njegova supruga, i zastao zaprepašten pored svoje spašene kobile, u pozadini, dovoljno daleko od vrućine, gledajući kako mu staja nestaje. Njegov dom i njegov spokoj su nagoreni. Krivci čine sve da ih primijeti, da vidi koliko su mu odani i koliko su neumorni u nastojanjima da mu pomognu. Za razliku od svih nas, među kojima je i gospodar Kent, neće pokazati makar neku usputnu dječačku opčinjenost vatrom, drevnim i gotovo ugodnim načinom na koji nešto tako čvrsto sažima u pepeo i ništavilo, nego predvode jurnjavu za vodom s jezera i iz cisterni. Prave cijelu predstavu boreći se lopatama s plamenom. Od vatre su im se jezici sasušili poput slame. Ne pokazuju strah. Kao da im životi vise o gašenju tog požara. Naravno, oni su ti - a pogotovo Brooker Higgs: on je govornik - koji organiziraju lov na one odgovorne. Odmah je jasno - čim to kaže - da nitko nije spreman povjerovati njegovoj tvrdnji da je takav požar slučajan ili izazvan prirodnim pregrijavanjem plastova sijena. Dobar plast čvrst je kao kuća, sazdan od čvrstih snopova. Može se orositi i nagorjeti, ali od čega bi planuo? Noćas nije sijevalo. Nikome tko je u blizini palio otpad s posjeda nije frcnula iskra pa zalutala na gazdino imanje. Nitko nije ni spavao u staji preko noći, sa svijećom. Ni gazdu se nije moglo optužiti da je otišao do svojih golubova sa svojom duhanskom lulom. Ne, netko je to učinio sa zlom namjerom. Brooker naglašava kimajući glavom. Tko god da je počinio ovo “đavolje djelo”, rekao je, pokazujući prema crnim ostacima visokih ljestava koje vode prema plastovima, taj je sa svojim supočiniteljima prislonio ljestve na staju da bi dosegli golubarnik, vjerojatno u namjeri da se domognu kojega gazdina goluba. Radi jela. Ali tko je među njima toliko praznog želuca da treba krasti susjedovu hranu? Pa još je prethodne večeri gospodar rekao da će zaklati tele za kraj žetve i za izbor kraljice pabirčenja. Tko bi, dakle, među njima bio spreman ukrasti i pojesti goluba, pa da onda bude odviše sit kako bi uživao u telećem mesu? Ne, prst sumnje ne upire ni u kojeg seljanina - kakva samo pomisao - već na stranca. Tamo su oni došljaci koji su stigli ni od kuda i naselili se pri samom rubu šume, netko je tad rekao, baš kao što se Brooker i nadao. Dojavitelj je mahnuo rukom prema drugom kraju polja, prema vlažnijem i tamnijem traku dima koji smo svi svojim očima vidjeli tog istog jutra kad smo dolazili spasiti staju. S mjesta na kojem smo stajali taj dim se i dalje vidio, kako se onako mračno povija na vjetru iznad krošnji stabala. “Mislim da ćemo ih potražiti”, rekao je gospodar blago. “Da čujemo što će nam odgovoriti, ali ne prije nego što ovdje sve ne namočimo i tako osiguramo ostatak mojih zgrada.” Pogledava oko sebe i odmahuje glavom. Ovo je za njega bio novi udarac, još jedno opterećenje koje treba preživjeti. Oči su mu suzne, no možda je to samo od dima. “No, dobro...”, progovara, gledajući prema zamrljanom nebu nad došljacima, ostavlja vlastite riječi da vise u zraku. Želi reći kako mu ta logična sumnja teško pada, no da bi ga ta druga perjanica dima mogla odvesti do pržitelja golubova. Zna da se od njega tad očekuje čvrsta i teška ruka. Jasno mi je da je to trenutak kad bih trebao dići ruku i reći što imam, prijaviti suhu veliku puharu. Ili bih barem trebao odvući Brookera Higgsa ustranu i laktom ga podbosti pod rebra. Ali samo držim jezik za zubima. Puhara nije dokaz. Niti je to njihovo čudno ponašanje. Osim toga, osjećam da je bolje pustiti dramu da ide dalje svojim putem i zamre s plamenom. Danas je dan odmora i želimo da se zrak raščisti - raščisti od opasnosti i od dima - kako bismo i mi mogli uživati kako smo i zaslužili. Večeras ima i piva za piće i teletine za jelo i izabrat ćemo najljepšu za kraljicu pabirčenja. Sigurno nisam jedini koji odlučuje zadržati jezik za zubima i ne podići ruku, kako bi zapravo trebalo učiniti. Ne želimo si pokvariti praznik niti ćemo balama sijena i pokojoj golubici dati veću važnost nego susjedovim sinovima. Štoviše, moja ruka - ljevica - odviše je nastradala da bih je mogao dići. Bio sam jedan od onih budalastih dobrovoljaca koji je pokušao neke od gorućih bala odgurati u dvorište, prema posudama s vodom, ne bismo li spasili nešto gazdine zimske krme, njegove prenapregnute stogove sijena. Natopio sam svoj rubac vodom i svezao ga oko usta, zbog dima, i onda, sa svojim susjedom Carrom, ušao u staju pod grede koje su krčkale, da vidim što bi se još moglo spasiti. Rukama i grudima navalili smo na najbližu balu, nogama se uprli o podne ploče i gurnuli je. Bala se pomakla,

7


ali samo za pola okreta. Pripremili smo se da gurnemo ponovo, ali mi je jedna ruka jednostavno propala u goruću slamu i načas se pržila. Opekao sam vrhove prstiju i ostao bez svih dlaka na ruci ispod zapešća. Ofurio sam cijeli dlan i boljelo me preko svake mjere. Moram reći da pečeni čovjek uopće tako dobro ne miriše kao pečeni golub. Ozljeda je ozbiljna. Koža na ruci crvenija mi je od gloginja. Nastojim izdržati tu bol i ne praviti od toga predstavu. No suosjećanja mi ne manjka. Čak me i gospodar hvata za ramena i grli da pokaže sažaljenje i brigu. Dobro zna da je ratar s ozlijeđenom rukom koristan koliko i vile s jednim zubom. Potpuno beskoristan, pogotovo u vrijeme žetve. Nije ni čudo što sam u tom trenutku zabrinutiji za svoje nego za meso nekog stranca. Sad moram kući da si spravim melem od bjelanjaka i hladnoga brašna za opekline, s malo soli, da mi ne nabubre mjehuri. Danas ću biti nesposoban za rad. Barem danas morat ću sjediti i promatrati svijet. Ma što se zbilo kad moji susjedi stignu do onih došljaka koji su se naselili na rubu polja, zbit će bez mene.

2. Selo plamti, ali ne od vatre. Jutros, nakon što je požar na gospodarovoj staji ugašen i toliko natopljen vodom da nije bilo ni šake pepela koji se mogao otpuhati, moji susjedi bili su u nasrtljivu i ratobornu raspoloženju. Zrak je ispunjala velika napetost. Gospodar Kent, pazeći da nekoga ne isprlja izmetom svoje spašene kobile, pristojno je jahao na začelju, a ispred njega je po kolnoj stazi uz veliki dvor velika grupa ljudi napredovala nehajnim koracima - kakvi se viđaju jedino na dan kad nema nikakva drugog posla - prema jedinomu preostalom traku dima. Neki od njih su bili oboružani - ili bi bilo bolje reći opremljeni - kolcima i letvama “i opakijim alatom”, izvijestio je John Carr. Mi nismo ljudi koji bismo nekome naudili, ali bez alata smo kao goli. A to i ima smisla u ovako zabačenim krajevima, gdje nema mnogo što vrijednoga i gdje sav svoj trud ulažemo u taj jedan jedini svoj dnevni obrok, i da zaštitimo taj naš skromni svijet, u strahu za svoj goli život. Gospodar Kent posjeduje ova polja. Njegovi naslovi, isprave i djela svjedoče da je to istina. Svoju je plemenitašku kuću stekao ženidbom, od staroga gospodara, Edmunda Jordana i njegove kćeri jedinice, Lucy Kent, oboje pokopanih ni stotinu koraka od moje kuće, na groblju oko crkve koju nikad nismo izgradili. Ali što znače i isprave i povelje kad treba obaviti žetvu? Samo ogrubjele ruke mogu odraditi taj posao. Gospodar Kent bi, bez obzira na sve te svoje pergamente, vrlo brzo pao na prosjački štap kad bi morao cijeli svoj posjed obraditi sam, svojim rukama, bez ičije pomoći. Već do podneva počeli bi ga mučiti žuljevi, a zatim vječna glad. Koji je zemljoposjednik ikad ogrubio ruke kosom ili plugom? Tome služe naše povelje. Prema starim navadama, premda smo mi samo volovska snaga za njegov oglav, dopušteno nam je da svojatamo tu zemlju, kao i pripadna zajednička prava koja idu uz nju, usprkos tome što nemamo nikakvih popratnih isprava. Mislim da ima smisla osjetiti nepravdu zbog takve odluke - nastale negdje daleko - kojom se pravo naseljavanja i dio naše stečevine ustupa kakvim god skitnicama koje su možda uspjele podići četiri priprosta zida i pustiti da se nešto iz njih dimi prije nego što ih u tome uhvatimo - a zatim te skitnice ispratiti izvan naših svetih granica. Istina je, doduše, da su i neki od nas došli na taj način, i to ne tako davno. Među takvim došljacima bio sam i ja. No vremena su se promijenila. Broj nam se smanjio otkako sam stigao i počeo ovdje služiti svom gospodaru. Naši želuci ne dobivaju dovoljno s posjeda kojima raspolažemo. Izgubili smo dosta dobrih prijatelja, a nismo uspjeli stvoriti im nasljednike ni podići dovoljno nove, kršne djece. Sve smo stariji i sve se teže krećemo. U posljednje su vrijeme žetve sve škrtije. Zimi ima dana kad samo naša marva jede uvečer, a mi ne. Zašto da onda s neznancima dijelimo što imamo? Uostalom, što se vidi iz dima koji se vije o nekom došljaku? Osim da nešto želi? Ili možda traži? Od ponekog torbara ili putujućeg stolara koji bi do nas dolutali u uzaludnoj nadi da će ovdje saživjeti čuli smo da ima i kradljivaca stoke, tamo onkraj šume, da ondje znaju putnike zaustavljati i

8


pljačkati, da kojekakvi lutalice i cijele obitelji skitnica znaju banuti u neko naselje samo radi pljačke, poput vrana ili svraka, a onda samo nastave dalje, svojim putem. Moramo se zapitati zašto su ti ljudi došli baš sada, pri kraju žetve. Je li to bio neki Božji znak? Drugim riječima, je li to bila puka nesreća za koju ne treba kriviti ama baš nikoga? Neki svetac bi možda upravo to pomislio. Neki svetac tim bi ljudima možda iskazao dobrodošlicu i stisnuo im ruku. No mi, strašljiviji od svetaca, radije se rukujemo samo među sobom. Osim toga, može biti opasno dodirivati strance. Ne prihvaćaj nikoga komu ne znaš obiteljskog imena, kako mi ovdje kažemo. Ove smo godine dosad imali sreće. Od kuge nije umro nitko, imali smo zasad samo jednu zapanjujuću smrt uz napade znojenja. No zaraze znaju biti lukave suputnice, poput slijepih putnika. Lako mogu zamisliti da ti novi posjetitelji imaju bolne rane i osip na leđima i stegnima. A postaje mi jasno i zašto bi bacanje krivnje na njih za nedjelo Brookera Higgsa i braće blizanaca na koncu mogla biti sreća u nesreći. Ne, bilo mi je drago da sam tog jutra ostao kod kuće umjesto da budem sa svojim susjedima, iako sam zbog toga propustio biti među prvima koji su vidjeli tu osobu što nas je toliko osmudila svojom vatrom. Sjeo sam ispred kolibe, s ozlijeđenom rukom položenom na koljeno, dlana okrenuta prema gore, kako bi mi svježi zrak iscijelio ranu. Neobično je bilo ostati sam u cijelome redu nastambi, odnosno dijeliti ga samo s našom peradi i prasadi. Tišina je bila ljekovita, ali na neki način i jeziva dok sam prelazio pogledom preko klupe od hrastovine, koju sam izradio od stabla koje sam oborio sam, do sklepanih štala u kojima se nekoć stanovalo. Bila je ondje i jedna puzavcem obrasla, zapuštena brvnara, pored Carrove kuće, iz koje su se, kad sam ja ovamo prvi puta stigao, uvijek čuli glasovi. Odmah kraj nje bio je i zapušteni vrt, ispred kuće Gosseove udovice, u kojem je nekoć volio boraviti njezin muž i razmetati se svojim keljem i rotkvicama, nevenima u paru i majčinom dušicom, a iza izdvojena i s vlastitom stazom bila je trošna nastamba u kojoj je odrasla moja žena Cecily. Imamo višak stambenog prostora u koji su se mogli smjestiti došljaci i naći si mjesto za život, samo da je selo manje sumnjičavo prema svima koji nisu rođeni s domaćom zemljom pod noktima. Dobro bi nam došlo još nekoliko pari ruku idućih dana, pogotovo jer moja ljevica neće biti od velike koristi, a i trebalo nam je mlađih ljudi. Prstima zdrave ruke lupao sam po klupi dok me zglobovi nisu zaboljeli. Nisam zaslužio da budem opušten. U takvim trenucima najviše su mi nedostajala veća mjesta, sajmeni gradovi, mladenačka opuštenost i sloboda koju sam davno ostavio za sobom. Svi moji susjedi rođeni ovdje sad su se ukopali i ogradili od izvanjskoga svijeta. Odviše urasli u svoje tlo, odveć oploćeni i otmjeni da bi bili blagonakloni prema došljacima. Nisu navikli na gostoljubivost, niti je žele razvijati. Nijedno selo, od jedne do druge morske obale, nije primalo manje stranaca. Svih ovih godina, od mojeg dolaska i dolaska gospodara Kenta, ni jedna se nova duša ovdje nije uspjela dugo zadržati, niti se takvom čemu ponadala. Ta, tko bi se, nakon što pronađe ovo mjesto, a bez nekih potajnih interesa ili poznanstava, mogao odlučiti da pokuša ovdje podići dom, među ovim namrgođenim ljudima? No ja sam sad bio sastavni dio ove zajednice i jedan od ovdašnjih ljudi. I ja sam počeo s nepovjerenjem gledati na druge i naučio da valja biti dobar samo s bliskim rođacima, gdje su oni koji nisu moje krvi oženjeni za one koji jesu. Kći iz jedne obitelji nećakinja je nekoj drugoj obitelji ili tetka trećoj ili opet nečija snaha. A ako niste iz obitelji Saxton, Derby ili Higgs, onda imate rođake koji pripadaju jednoj od njih. Živimo u gnjezdištu ili da tako kažemo, rođaštvu. Poput vrana u gnijezdu počeli smo se i ponašati slično i nalikovati jedni drugima. Toliko mrguda, kukuruzno plavokosih, toliko valovitih okruglih brada, svijetlozelenih očiju, toliko debelih nogu i ruku da to više nitko i ne spominje, čak i ne primjećuje, osim kad ih na to podsjeti neki došljak koji tom predlošku izmiče, poput mene. No čak sam i ja razvio snažne i ruke i noge, iako sam po dolasku bio i nespretan i mršav, poput gospodina Škrabala. Svi govore kako je ona zadnja nastamba podignuta na našoj zemlji doista bijedna. Naši su žurni došljaci sklepali tek nekoliko otpalih komada drveta iz šume i od toga, onako neobrađenoga, spleli četvrtasti plot koji bi bolje odgovarao paru svinja, negoli da budu kuća cijeloj obitelji. Ti zidovi bili su prikladniji da unutar njih ljudi pužu, negoli da stoje. Popunili su ih blatom i lišćem i prekrili

9


nekakvom vrećevinom koja neće zadržati ni svjetlo, ni kišu. Je li ta čatrlja bila dovoljna da im priskrbi pravo da ostanu na zemlji? Nitko u to nije bio siguran. Ali, ako su time stekli to pravo, onda bi to isto mogli zatražiti i lisice i jazavci, čak i krtice, i onda se slobodno poslužiti svom peradi, plodovima i ogrjevom na našoj zemlji. No nije se očekivalo da će ti došljaci, ti nametnici koji su mislili da će se kod nas hraniti, ti koljači golubova, ostati među nama i drugu noć, nakon što otkriju koliko naša dobrodošlica može biti hladna - ali i opasna. Mogli bi produžiti dalje. Otpratit ćemo ih do granica naših posjeda, da krenu svojim putem, drage ćemo im volje pomoći. Otvoreno ognjište s kojeg se u zoru izdigla ona zeleno-crna perjanica dima već se ugasilo kad su moji susjedi i gospodar Kent stigli na sjenovitu čistinu kod podnožja, gdje je našu zemlju sjekla šuma. Čak je i gospodin Škrabalo posrtao za njima, s uvezenim pergamentima u ruci i, kako je priličilo takvu gospodinu, stalno nešto u njih bilježio i ucrtavao, nadajući se da će pribivati cijelom tom današnjem dramatičnom događanju. Iako se dim razišao i neka uredna domaćica već počistila ostatke pepela i ugaraka, potvrda sumnji kojoj su se moji susjedi nadali - a za koju su Brooker i braća blizanci Boga molili - bila je na zemlji, svima jasno vidljiva. Bili su to ostaci neke ptice, oglodani do kostiju. Derby, stariji i obično tiši od dvojice braće blizanaca, pokazao je prema tim ostacima autoritativno koliko je to kažiprstom uzmogao. “Ovo je bio obrok naših dragih gostiju”, rekao je. “To je jedna od gospodarevih ptica.” Prošle su večeri došljaci očito pojeli goluba, kao da su bili “počasni gosti na kakvom banketu”, iako je moj susjed John Carr, koji se potrudio nogom razgrnuti ostatke, ustanovio da je taj golub imao tamno perje, kratke kosti i žuti kljun. Nitko drugi od mojih susjeda nije se želio tako razuvjeriti. Lakše je bilo povjerovati da su oni palikuće dodatnim lukavstvom samo htjeli goluba prikazati kao kosa. Oko same jazbine nije bilo traga nikom živom. Kad su ljudi pozvali ove što su ondje noćili, da se jave i daju nekog znaka od sebe, vikom i lupanjem, nitko se nije pojavio. Brooker Higgs prvi je podigao kolac i udario po pokrovu same čatrlje, očekujući da će je sravniti sa zemljom jednim udarcem i tako dobiti jeftini aplauz. Udarac njegova kolca samo je zveknuo neočekivano tupo i čvrsto, kao da je lupio po vreći punoj pljeve, no tad se krov, nakon što se učinilo da se samo namješta, ipak urušio. Kakav je to snažan muškarac koji nije u stanju sravniti sa zemljom nešto vrećevine? Ti na brzinu sklepani drveni zidovi pokazali su se čvršćima nego što su izgledali. Tad su istupili i drugi muškarci s težim oruđem i vrlo brzo bi dovršili započeto da se prije drugoga poštenog udarca nije pojavio par stranaca - mladić paperjaste brade i nešto niži, stariji čovjek, vjerojatno njegov otac - koji su izašli iz šume, s podignutim i do ušiju napetim lukovima. Baš kao i svi drugi ljudi toga kraja, sasvim je bilo jasno da ovi znaju odapeti strijelu ako bude trebalo. Izgledali su više zbunjeno nego ratoborno, drugim riječima izgledali su nevinije nego što je itko od nas želio. Žmirkajući očima, pognutih čela, kao da su htjeli pitati: “Ta, kakvi to zlikovci mogu toljagama udarati po domu siromaha?” Ni braća blizanci ni Brooker Higgs više nisu željeli biti u prvim redovima, među svojim nasilnijim suseljanima, i to ne samo zbog strelica stranaca koje kao da su ciljale ravno u Brookerova prsa. On je jedini do tad počinio neku štetu te je najviše zaslužio neku vrstu kazne. Stopi se s gomilom, da mu prsa ne budu u prvom redu, a zatim se - nimalo glupo - još malo i prigne. Žene su pozvale djecu k sebi i također se povukle. Rekli su mi da je udovica Gosse izgubila svijest i pala u koprive. Ostali muškarci, oni snažniji, okrenuli su se postrance, ramenima prema strijelama i privili laktove bokovima, štiteći svoje ranjivije organe. Gospodar Kent sjahao je sa svoje kobile Willowjack i stao iza nje. Nije to bilo kukavno, nego razborito. Muškarci su se raširili, tako da je strancima teže bilo sve ih držati na nišanu i već su računali u glavama da imaju bolje izglede, da dvadesetak snažnih muškaraca navlastitoj zemlji, s kolcima i čak pokojim srpom, mogu i više nego izaći na kraj s dvojicom došljaka i parom strijela. Istog časa kad bi odapeli te dvije strijele, bez obzira na nastalu štetu, igra bi bila gotova i počelo bi batinanje. Kako sam već napomenuo, mi nismo od onih koji drugima vole nauditi, ali smo bojažljivi i ponosni ljudi s osjećajem odgovornosti. Što se mora, mora se. No, u tom trenutku, kako mi je poslije rečeno, raspoloženje je bilo ubilačko. Oni lovokradice i piromani gledali su prema nama

10


preko svojih lukova. Nikad nismo doživjeli takav nedostatak poštovanja i tako besramno svetogrđe. Odjednom se sve smrknu. Ma koliko bio izobličen, gospodin Škrabalo iskazao je najveću hrabrost. Ili je to bila samo pristojnost? Trapavo je istupio, s onim uvijek spremnim glupavim osmijehom na licu, koji nas je zabavljao dan prije u polju. Načas se činilo da je odlučio sam na njih navaliti i zaraditi rupu u srcu, nastalu od oštre strijele, načinjene od drva topole. Doista, jedan od došljaka uperio je luk u gospodina Škrabala, čvršće primio krilca i tetivu pa mu rekao naglaskom koji dotad još nitko nije kod nas čuo: “Stoj gdje jesi.” No gospodarov kartograf nije stao gdje je bio. Imao je nešto drugo na umu, a što, to moji susjedi nisu nikad saznali. Njih četvorica ili petorica iskoristila su ono što su poslije opisali kao lukavstvo gospodina Škrabala radi odvraćanja pažnje. Dok je onu dvojicu zbunio svojih odlučnim osmijehom, ispruženih dlanova pokazujući da se nemaju čega bojati, oni odvažniji uspjeli su se još malo primaknuti došljacima. Još dva koraka i uspjeli bi. Čak i da je tim pokušajem gospodin Škrabalo žrtvovan, tu su si cijenu mogli priuštiti. Ta on nije bio iz njihova sela. Nisu se na njega stigli naviknuti. Nije bilo važno ni što bi mu črčkarije ostale nedovršene. Neću reći da bi im njegova smrt i odgovarala. To je bio trenutak u kojem se pojavila žena. Nitko od prisutnih nije vidio sam trenutak kad se digla iz one čatrlje. Sve vrijeme se krila unutra, ispod onoga krova od vrećevine. To su mi s najvećim uzbuđenjem prepričali svi koji su to vidjeli. O njoj se poslije najviše pričalo. Dok su oni njeni muškarci - nitko i dalje ne zna u kakvim su odnosima njih troje - još bili u šumi, ona je očito sjedila u onoj svojoj gruboj nastambi i kroz granje i blato virila u okupljenu rulju. Zacijelo se čudila bijesu s kojim su nastupili, onim zastrašujućim kolcima i letvama i svjetlucavim srebrnkastim oštricama srpova. Zacijelo je bila vidjela nabijenog mladića svijetlozelenih očiju, nalik na mačje, kad je istupio i toljagom raspalio po njezinu krovu i po njezinoj glavi. Njezino lice, koje se sad ukazalo, bilo je obliveno svježom krvlju, a crna joj se kosa činila još tamnijom od rane. Cijeli se ovaj prizor potpuno promijenio s pojavom krvi, kako su mi rekli. Ono što je trebalo prerasti u ustaljeni obračun dviju skupina muškaraca, naoružanih muškaraca, koji su i jedni i drugi bili spremni obraniti se po svaku cijenu, istog je časa preraslo u neugodnu situaciju. Ženina je rana bila odviše crvena i svježa, da bi se mogla zanemariti. Štoviše, krv joj je kapala po obrazima poput suza. Seoske žene odmah su počele vikati da se stane. Njihovi muškarci nisu ni pokušali prijeći ona dva preostala koraka. Svoje su oružje ili odbacili u šipražje ili ga spustili do zemlje. A ponovo je gospodin Škrabalo bio taj koji nije slušao što se reklo, pa je usprkos blizini onih lukova i strijela učinio još jedan nespretan korak naprijed, uklonio najviše grančice s čatrlje, ispružio ruku i pomogao zakrvavljenoj ženi da izađe van na svjetlo dana. Što su o njoj mogli misliti? Nije bila lijepa, svakako ne na prvi pogled. Imala je lice koje bismo (da nas ne čuje) nazvali lasičjim, onako širokih obraza, tankih usana, kratke, uvučene brade, prćastoga nosa, dok su joj tamne oči i kosa sjajili nekako opasno, poput bobica velebilja. Ono što su na njoj odmah primijetile naše žene bio je baršunasti rubac koji je nosila oko ramena, skupocjen, gospodski izvezen, svijetloljubičaste boje, izvezen srebrnim nitima. Nagonski su joj odmah poželjele dobaciti da pripazi na taj rubac jer joj je krv kapala na obraze i mogla je vrlo brzo zaprljati i baršun. A onda im je palo na pamet i da je ta žena zapravo odjevena predobro za svoj stalež. Žena njezina soja ne može imati takav rubac a da ga nije nekome ukrala. Čak ni Lucy Kent, gospodareva žena, nije nikad imala takav rubac. Doista, rubac poput ovog, dokle je svima sezalo sjećanje, nikad se nije našao u blizini našega sela. Stoga ne iznenađuje da su mnoge naše žene i kćeri širom razrogačile oči od zavisti, nadajući se da će ga barem osjetiti među prstima i pitale se ima li ikakvih izgleda da se njime ogrnu. Muški dio sela nije se toliko iznenadio tim komadom tkanine. Primijetili su, dakako, kako je cijelom prizoru dao novi kolorit. Bili su u stanju domisliti se što bi s tim rupcem, prostrtim u zabačenom kutu nekog polja, daleko od svojih žena. Međutim, muškarci su je, kakvi već jesu, mjerili standardima koji nisu imali veze s njezinom odjećom. Kao da gledaju jesu li joj čvrsti papci, rogovi i rep. A onda su odmjerili dvojicu njezinih muškaraca. Vidjeli su ženu koja bi im se s

11


lakoćom zavukla u snove. Ženu tako širokih bokova bilo je silno uzbudljivo pogledati, nisu ni znali zašto, pogotovo jer i nije bila ni osobito lijepa ni izgleda, ni držanja. No bila je nadohvat ruke i bila je nesumnjivo - i neodoljivo - ponosna. Visoko je držala glavu, dok su joj nosnice plamtjele od prijezira, usne joj se pućile, a nije oborila pogled ni kad joj je gospodin Škrabalo pomogao da se izvuče iz svojega porušenog doma. Bit će joj, mislili su, nešto više od trideset godina, tako da nije bilo vjerojatno (tako su se i nadali) da joj je i jedan od onih njezinih muškaraca bio muž. Stariji je već bio sijed i proćelav, vjerojatno otac, iako se o sličnosti nije moglo govoriti, jer je bio obrastao u bradu, dok je drugi izgledao desetak godina mlađi od nje, jednako crnokos kao i ona. Dakle brat. Bila je to obitelj. A moglo se reći da je obiteljska kći još bila raspoloživa, unatoč godinama. Možda je bila udovica, što znači da je bila i zrela i iskusna. I sigurno joj je nedostajalo društva. U selu poput našega, gdje žene umiru prije svojih muževa, bilo je podosta suseljana koji su odmah uočili priliku da padnu u iskušenje. Dok su žene u njoj vidjele podanicu svojega kraljevstva ili priliku za svoje sinove, pa da se tako s njom i orode, zadovoljne što će im potomstvo obogatiti i nešto crne kose, muškarci su je vidjeli u svojim ložnicama i svojim gnijezdima, čim se pokazala. Nije to valjda grijeh. Domaće su žene poput zemlje - ograđene, isprošene i dodijeljene, vlasništvo svojih očeva, zatim muževa i na koncu sinova. Preko tih se granica nije moglo, kao niti posegnuti za bilo kime. Ali, ova nova žena, ova došljakinja, ona nije imala nikakvih većih prava od bilo koje gonjene zvijeri na našoj zemlji. Ona je bila poput goluba ili zeca, obična lovina. Ipak, valjalo se držati slova zakona. Naš gospodar Kent koji je tek trebao pokazati svoju prisutnost i vrhovnu vlast, uzjahao je svoju Willowjack i dojahao naprijed, sve dok nije stigao do čistine pored čatrlje gdje je stajalo troje došljaka, s gospodinom Škrabalom, svi ukočeni poput čunjeva, a da nisu prozborili ni riječi. Svidjela mi se odluka gospodara Kenta. Shvatio je da se ovdje dogodilo nešto izvan dosega razuma, tako da se jednako izvanrazumskom odlukom svemu tome moralo stati na kraj. “Odložite to”, pokazao je na dva luka i strijele. “Ovdje nema mjesta za nas...” Nazvao bi ih nasilnicima da žena nije razrogačila oči prema njemu. “Ovdje nema mjesta za nasilje”, zaključio je. Na to se nasmijala. “Pa jedino smo na silu naišli otkako smo stigli”, reče. “Kojim pravom ste krenuli na nas tim toljagama?” “Ja nisam krenuo toljagama na vas”, reče gospodar, “Niti ću. Nego, vas dvojica, gospodo”. Tad je pokazao na dvojicu muškaraca pored nje. “Vi morate platiti što ste se sinoć pogostili peradi koja vam ne pripada... vidjeli smo oglodane kosti... razmišljanjem o boljem vladanju dok ste sputani u klade. Recimo, na tjedan dana. Svoje ćete opasne lukove odložiti i slomit ćemo ih napola. I obojici ćemo obrijati glave, što će vas označiti kao... recimo... sumnjive namjernike.” Tjedan dana, razoružani i obrijani? Blaga kazna, i to takva kojom će na našoj zemlji blaženo zadržati ovu ženu, ali u isti mah odvojenu od muškaraca dovoljno dugo da svaki muškarac iz sela može okušati s njome sreću. U taj par ona pijunu, doduše na tlo, između nogu kobile, ali svejedno osupne svojim činom te se gospodar Kent nije mogao graditi da to nije primijetio a da ne proigra ugled. “Smatraj se sretnom što u kladama nema više mjesta”, rekao je, ni ne pogledavši je, da ga slučajno ne bi opet izazovno pogledala. “I budi zahvalna da smo ovdje odviše nježni i da vodimo računa o kakvoći vode, pa te nećemo potapati u našemu seoskom jezeru. Ali i ti ćeš izgubiti kosu, kao i tvoji muškarci. A dok ti kosa bude rasla, razmisliti o prijeziru koji gajiš prema nama.” Ovaj put njezina je pljuvačka stigla i do Willowjack i ostavila traga po njezinim slabinama, nalik na bisernu nisku.

3. Navečer, toga nepraznovanoga prazničnog dana u daljoj staji koja je preživjela požar, sve je

12


puno žetelaca zavaljenih u balama sijena da utole silan tek koji su osjetili prema bogataševu slatkom žutom kruhu, posluženom na pladnjevima od brestovine gospodara Kenta. Pijemo pivo od prošlogodišnjeg uroda ječma. Opet uživamo u blagodatima ovoga godišnjeg doba. Fenjeri bacaju tako mrke i razigrane sjene da gotovo ne razaznajem lica svojih suseljana. Izgledaju groteskno, ali samo nakratko. Ne trebam prebrojavati glave da bih znao da su svi na broju. Nitko nije ostao kod kuće te večeri. Čak i stara majka braće blizanaca, koja ne može napraviti ni koraka ako je netko ne pridrži za oba lakta i podigne poput gipsanoga kipa nekog sveca, nekako je stigla, uz pomoć drvenog sita - “moje damske nosiljke”, kako sama kaže - na kojem su je prinijeli na proslavu. Bilo je tu popečaka s peršinom, slanih tripica i pečenih guščjih jetara. Čak i usoljene šunke. I jedno je malo tele, koje je njegova majka odbila od vimena, a gospodar Kent othranio u toj istoj staji, eto sad za nagradu bilo zaklano za nas, oderano i nabijeno na ražanj. Njegova koža bila je razapeta iznad vatre, da se suši na dimu i mirisu pečenja vlastita mesa. Trebamo biti zadovoljni. Žetva je gotova. Pladnjevi su krcati mesom. Svima su nam brade masne. Misli su nam otupjele od piva. Ipak, primjećujem da je selo nemirno. Još od ranojutarnjega požara i onih kasnijih okršaja ostalo je nešto teško, pogotovo u vezi s blizancima i Brookerom Higgsom, ali i onim muškarcima koji su se odviše gorljivo javili da drže ženu, prikovanu za tlo dok je pljuvala i dok su je šišali škarama. Iskreno, nitko od nas se u vezi sa svim time ne osjeća dobro, nema nikoga tko ne osjeća barem trunku srama. Govorkanja se šire, tako da su svi, osim gospodara Kenta i gospodina Škrabala, svi koji su doista htjeli znati tko je podmetnuo požar u golubinjaku dosad to već shvatili. Tajne su ovdje poput trudnoća. Neko ih vrijeme možeš skrivati, a onda odjednom provriju. Dakle, ove smo večeri svi bili suučesnici. Mogli smo se spasiti jedino kad bi ona trojica prijatelja krivca smogla hrabrosti i na uho šapnula gospodaru da bi onu dvojicu, zasad neimenovanih muškaraca koji su stajali jedan pored drugoga, vezani, s ogrlicama oko vrata i ukliješteni u seoske klade, na mjestu gdje je trebao biti ulaz u crkvu koju nismo nikad sagradili, što su odolijevali prvom naletu večernje hladnoće i malo kiše, trebalo pustiti na slobodu i dovesti u staju, na proslavu, da im se barem tako iskupimo. Dobar komad teletine bio bi im barem neka naknada. Moguće je, no rekao bih da je vrlo neizvjesno, da se gospodar Kent ne bi u tom slučaju svetio na blizancima i Brookeru Higgsu da su mu otkrili istinu. Večeras su svi donekle dio jedne obitelji. Večeras smo svi dio te obitelji. A gospodaru Kentu je, pogotovo nakon što mu je preminula žena i ostavila tek preslice na kojima više nitko nije radio, a ni jedno dijete, njemu je bilo stalo do dobrog odnosa s nama. A i ne treba mnogo piva da bi se smekšao i postao toplijim. Za razliku od nas mnogih, on cijeni slogu tek nakon što popije malo više. Oni naši veseljaci - koji su doista primjetno mirni - kako vidim, i sjede na najdaljoj bali sijena, izbjegavajući svjetlo fenjera - lako su mogli i bez mnogo bojazni, ispričati gotovo istinitu verziju o tome kako je jutros došlo do požara i tako dobrim dijelom ispraviti ono što se dogodilo i gospodaru i došljacima - kao i mojoj bolnoj ruci. Ja sam bio jedini iz sela koji se u požaru uspio ozlijediti. No nisu to učinili. Ne žele se igrati istinom. Kad smo već kod toga, nisam to htio ni ja. Unatoč onome što sam vidio dok sam išao prema staji, to je nepravedno, ali smisleno. Mislio sam si, pustimo na miru one klade. Gostoprimstvo je, uostalom, već narušeno. I koliko ja mogu odrediti, ne izgleda mi vjerojatno da će naši posjetitelji, nakon što odsluže svojih sedam dana, htjeti dalje ostati među nama. Nismo im se umiljeli. Skupit će prnje i krenuti dalje, onog časa kad ih puste na slobodu. Zato je možda zasad svima nama bolje držati jezik za zubima i pustiti da ovi preuzmu svu krivicu na sebe. Sedam dana takvim ljudima nije ni tu ni tamo, ljudima koji nemaju ni zemlje, ni velike obitelji, ljudima koji nigdje nisu pustili korijenje, nego se ponašaju poput nametnika. Štoviše, netko je još jutros nešto dodao, što se meni nije osobito svidjelo jer nisam pribivao jutrošnjem prizoru, da su ti došljaci zaslužili klade u svakom slučaju, bez obzira na to tko je potpalio vatru u staroj staji gospodara Kenta. Nitko im nije zaboravio da su obojica nategli lukove i priprijetili seljanima da bi bilo bolje da se povuku. Uza sve to, svi smo bili nemirni. U kladama godinama nije nitko bio sapet. Veliki željezni ključ koji gospodar Kent drži zajedno s još desetak drugih, na brončanom lancu, negdje u svojem dvoru

13


sasvim je zahrđao. Zadnji put je njime zaključao dva rođaka - obojica Saxtoni, dakle u rodu s mojom ženom - koji su se dohvatili oko prava na neko prase. To nije bila mala stvar. Svinje su za nas jako važne, gotovo poput braće, moglo bi se reći, iz stražnjeg dvorišta, i za njih se vrijedi boriti. Tek su ih šestorica uspjela razdvojiti, odnosno prikovati za tlo. Bilo je to zanimljivo poslijepodne. Rođaci su proveli samo jednu noć u kladama, koliko se ja sjećam, a do jutra su klanjem riješili svoje nesuglasice. Podijelili su prasetinu, od njuške do repa, svakome po polovica. Sve su izvagali i podijelili, čak i jetru i srce, mjereći sve pomno poput trgovaca kad važu unce zlata ili režu krojačko platno. Tad su stekli glas najdražih nevaljalaca u selu. Dovoljno je da samo malo nešto progunđaju pa da svi prasnemo u smijeh. I dan danas ne propuštaju priliku da kažu kako to vrijeme u kladama nije bilo tako teško, no da je strašno bilo proboraviti toliko vremena blizu ovoga drugog rođaka. I dalje je tako. Doista su platili visoku cijenu za prasetinu. Bilo je to prije deset žetvi, tijekom druge, ili treće godine što se naš gospodar ovdje priženio i stekao vlast nad nama. Od tad nije nikad više smatrao potrebnim da se poslužimo kladama. One su bile poput našega seoskoga križa. Jedva da i imamo išta drugo. Na onom dijelu zemlje koji smo izdvojili za crkvu nije bilo ničega osim naših premnogih grobova, i gomile kamenja dovezenog s najboljom namjerom, ali na namjerama je sve i ostalo. A negdje ispod bujadi, gladiša i vrbovice leži ravan kamen temeljac. Dosad još nitko nije našao vremena da iskopa graditeljski rov, odredi od kojeg bi se čvršćeg kamenja podigli zidovi ili da se umiješa koja kanta žbuke. Ne bismo se drznuli reći da se smatramo izvan domašaja kraljevstva Božjeg, ali sigurno se ne držimo odviše njegovih skuta. Bolje bi bilo reći da smo tek u dosegu njegovih ispruženih ruku. Dodiruje nas, ali samo ovlaš. Mi radimo rame uz rame s beštijama koje kokodaču, frkću ili muču, ali nikad uz Oca koji je stvorio i nas i njih. Još nisam uspio osjetiti Njegovu blizinu iza sebe, sa srpom u ruci. Ni da mi je pomogao s plugom pa da bude lakši. Ne, jer usuđujemo se misliti, pa čak i između sebe naglas izreći, da ne bi bilo ječma da smo to prepustili Gospodinu, ne bi bilo ni jednoga klasa. Zapravo, ne bi bilo ni polja, osim onih polja na kojima nema ničega osim neželjena raslinja i korova: koprive, kukolja, trnja i ljulja. Nije mu teško palo kad je digao ruke od raja. Nikad ga nećete zateći da umjesto nas negdje sadi ili sije. Kao što nećete ni nas naći da sadimo korov. Ipak, i dalje se moramo boriti s njegovim kukoljem i njegovim vrućinama, moramo trpjeti njegove drače, dimnjače. Moramo trpjeti njegove buhe, mušice i gamad. Ispaštamo zbog Adama. Neki put smo zahvalni što je najbliži zvonik dugi dan hoda odavde (kao i prva pivnica, kad smo već kod toga). Niti bismo bili u stanju uzdržavati svećenika. Brzo bi se pokazalo da smo za njega premalo i preopako stado. Naše uvrede nadrasle bi svako strahopoštovanje. Nije istina da mi živimo nereligiozno, već neovisno, skloniji smo tome da jedni druge ne podsjećamo prečesto da postoje Nebo i Pakao, kao i da je većina onoga što svakodnevno činimo doista grijeh. Ali imamo svoj drveni križ, naime one zanemarene klade kod neizgrađenog ulaza u neizgrađenu crkvu. Nešto je viši od običnoga čovjeka, izgrađen je od hrastovine. Dvije ploče na šarkama koje mu tvore krila i omogućuju da se u njih zaključaju dva kažnjenika šire su i nešto dulje od uspravnog stava. To naš križ čini i čvršćim i daljesežnijim od onih običnih, užih križeva. Otvori na pločama, u koje bi na nekim okrutnijim mjestima češće umetali zločinačke ruke i glave, u zadnje su vrijeme kod nas bila mjesta na koja smo vješali molitvene krunice ili ljubavne vjenčiće od cvijeća. Upravo na ovome mjestu naš gospodar Kent vodi vjenčanja i krštenja, ovdje riječima ispraća one koje su nas napustili - ovdje smo se oprostili i od moje i od njegove žene - i tješi ožalošćene. Ovdje se okupljamo i kad posvećujemo sjeme i kad zahvaljujemo žetvi i kad blagoslivljamo oranice. Zbog svega toga mi se nemio i paklen činio prizor one dvojice kojima su iz klada virile glave i ruke, vezanih za seoski križ, da tako ostanu daljnjih sedam dana. Do tog trenutka od tih došljaka sam vidio jedino onaj trak dima i načuo, da su bili prkosni i o njihovim lukovima, a sve to preko razmetljivih, preobilnih izvješća mojih hrabrih suseljana, uglavnom Johna Carra i Emme Carr, te udove Gosse s kojom sam, da budem iskren, u posljednje vrijeme uspostavio neobavezan odnos. Iz njezinih razdraženih opisa očekivao sam ugledati grublje muškarce. S ove oprezne udaljenosti, samo u prolazu, prema mirisima teletine i slanine, vidio sam jedino dvije neopasne, ponižene, na

14


brzinu obrijane glave, netom požnjevene, poput našega velikog polja, tijekom žetve. Jedna je glava bila sablasno siva, dok je druga već pomalo počela tamnjeti, popunjavajući se crnim maljama. Onaj stariji bio je nešto niži. Stajao je na vršcima prstiju i očito mu je bilo vrlo neugodno. Kad bi stao punom nogom, drveni okvir koji mu je držao glavu na mjestu počeo bi ga gušiti. Tad sam odlučio da ću naći neku drvenu kladu, da ima na što stati, kad se budem vraćao. Gospodar Kent sad stoji, a mi ga gledamo s iščekivanjem. U ovakvim slavljeničkim prigodama, podjaren pivom, on voli svojim ratarskim gostima pričati o životu kakvim je živio prije nego što je došao ovamo. Bile su to ukrašene priče o neobičnom i opasnom svijetu, o zlodusima i morima, palačama i ratovima. Te priče uvijek bi moje suseljane ostavile u uvjerenju da je bolje što nisu dio toga svijeta. No večeras nije bio sklon šalama nego pozove gospodina Škrabala da mu se pridruži za sklepanim stolom za objed te su nas obojica pljeskom ruku zamolili za tišinu. Jesmo li se u tom trenutku nečega trebali uplašiti? “Ovo je moj dobar prijatelj, Phillip Earle”, kaže, uhvati gospodina Škrabala ispod ruke i pogurne ga prema nama, da ga bolje vidimo i procijenimo. “Već ste ga upoznali jučer, a viđat ćete ga još tjedan dana. On je došao k nama po mom pozivu, da sačini kartu prostora na kojima živimo i zemlje. Za ono što mu treba priredit ćemo mu sirovi jeftini velin od teleće kože koja sad visi iza moje glave. A on će sve zabilježiti i onda napisati predstavke za sud. Ono što će uslijediti - s vašim dopuštenjem, dakako - bit će nova organizacija prostora koja će nam svima odgovarati. Previše godina bilo nam je teško...” Uto gospodin Earle (iako ga nikad nećemo tako zvati) razmota jednu od svojih radnih karata koje je priredio i pozvao nas da priđemo i pogledamo kako bi izgledao naš svijet „da ste zmaj, čiopa, zvijezda”. Naguravamo se, što bliže pod svjetlo fenjera. “Sad je mnogo cjelovitije nego jučer”, reče gospodin Škrabalo, no i dalje vidimo samo geometrijske oblike i kvadratiće. Na njegovoj karti bili smo svedeni na mrežu sačinjenu od crta. Nema u njima života. Zatim pokazuje još jednu kartu, ali drukčijih oznaka. “Ovako će to izgledati u budućnosti”, reče. “Da, ovako će izgledati naša sutrašnjica”, dometne i gospodar Kent. To “Da” bilo je nešto nesigurnije nego što bi trebalo. Zastao je i nasmiješio se. “Bit ću precizniji...”, obeća. Ali čini se da ne baš istog časa. Reci, reci sad, izgovori to, nagovarao sam ga u sebi. Ne trebam biti ni čiopa, ni zmaj, da bih znao da se svijet mijenja - da mijenja svoj oblik, kako je nabacio gospodar Kent - i da čujem izdaleka blejanje životinja koje dolaze, a koje nisu ni kravama, ni svinjama, ni kozama nikakav rod. Znao sam odmah: ovoga “da” bojao sam se još od časa kad je naša gospodarica preminula. Ova nova organizacija prostora koja će nam svima odgovarati o kojoj je gospodar govorio - a koja se protivi i njegovu karakteru i navadama i njegovim obećanjima - uključuje ograđivanje i ubilježbu naših njiva zidovima i ogradama, opkopima i kapijama. Misli naše živote staviti pod svoj ular. Mislio je na raščišćavanje opće zemlje, na sječu stabala. Misli kako će ovo selo, daleko od svega, u kojem se oduvijek uzgajala stoka, ječam i svinje, predodrediti u pogon za proizvodnju vune. Riječ koju ni on, ni drugi nisu htjeli izgovoriti jest ovca. Gospodar Kent samo nam je malo nervozno ispričao san koji je usnio. Nadao se da će, ako nam sve to uspije, opisati te promjene kao nešto do čega je došao u snu, da ćemo ga bolje razumjeti i manje ga se bojati jer snovi su ono što se događa i nama, najobičnijim ljudima. Dakako, i mi smo sanjari. U tom snu svi njegovi „prijatelji i suseljani" - dakle mi - više nismo morali teško raditi tijekom cijele godine i pri tome biti nesigurni hoće li od sjemena ikad izrasti plod. Imali smo dobrih, ali i loših godina, upozoravao nas je. Dijelili smo sreću, ali i patnje. U Sunce se ne možemo pouzdati. Ni u kiše. Olujni vjetrovi mogu nam poleći sve usjeve. Plijesan je pretvara u kašu. Stoku može desetkovati slinavka. Žetvu nam mogu pozobati vrane (“i golubovi”, nadoveže se tihi glas, naime moj). No s vunom se sve može bolje predvidjeti. Runu ne treba sunca. Štoviše, runo će rasti i očvrsnuti i u mraku. Runu ne može zasmetati ni vjetar, ni promjena godišnjih doba, govorio je sve gorljivije se unoseći u svoj zadatak, jer uvjeravati ljude jest zadatak. I koliko je njemu poznato, vranama vuna nije po ukusu, iako im - nasmiješio se, najavljujući šalu - čerupanje nije strano. Ne, gospodar Kent je usnio san u kojem smo svi bogati i dokoni. Svaki je dan bio za nas praznik.

15


Šećemo svojim ograđenim poljima s izvijenim pastirskim štapom u ruci. Sjedimo na busenima trave i samo gledamo oko sebe. Ne oremo nego čuvamo ovce. Ne žanjemo nego strižemo vunu. Ne smrzavamo do kostiju za hladnih i teških zimskih dana vadeći kamenje iz oranica, plijeveći korov po brazdama i čupajući isprepleteno korijenje, polegnuti, sve dok nam leđa ne postanu tvrđa od jarma. Ne, nego sjedimo pred svojim ognjištima, kod kuće, i bogatimo se predući vunu. Jedini nam je posao pomicati lađicu na razboju, amo-tamo, kao da se nečega igramo, poput djece. Jedina nam je rabota laka - bilo je to blago zatezanje ušica, tek vršcima prstiju dirajući osnovu i potku, odmrsivanje čvorova i labavljenje. Umjesto s volovima, radit ćemo s razbojima. Umjesto da se molimo da stabljike usjeva uza sve kušnje i nepogode ostanu čvrste i uspravne, da kukuruzni klipovi nabreknu i sazru, mi ćemo u klijeti spremati sukna, parhet, češljanu vunu i keper. “Uzbudljivi izgledi, zar ne?” rekao je. Negdje predaleko da bi se imenovalo, kamo nikad nećemo otići, neki čovjek navlači vuneni kaput od ovce kojoj smo mi bili pastiri i mi je svojim rukama strigli, neka druga žena ovija šal oko glave koji u svom tkanju nosi miris naših srdaca i našega kraja. Od masne vune na našoj vlastitoj stoci i naših zlatnih papaka, sve do najfinijih odjevnih predmeta na plemenitim ljudima. To je bio san protiv kojega nitko od nas nije imao ništa. No još nije izgovorio riječ ovca. Jesam li ja jedini uviđao što se tim snom htjelo sakriti? Žito ode hitro, runo stiže žurno. Gospodar Kent nam je u pravi čas ispričao novost. Teletina je njegova. I pivo je njegovo. Više nismo gladni, a nipošto trijezni. Večeras nas je zadužio, a znali smo ga dovoljno dobro da mu vjerujemo na riječ, barem zasad. Ti bi njegovi planovi mogli doći na red za pet godina. Ili deset. Sad je bilo važno jedino ovo večeras, a večeras nam je ugodio gozbom. Trebao je samo odmahnuti rukom da nestane svake tjeskobe i da se nastavi s pićem. Postali smo poput životinja, svaki na svoj način, baš kao što se kaže u onoj pivskoj baladi - jarački pijan i pohotljiv; pasje pijan dok izbezumljeno laje; bikovski pijan dok traži kavgu; svinjski pijan i tvrdoglav. No mi smo većinom bili pijani poput poštanskih konja - njihovu je žeđ nemoguće utažiti - a i nije nas, barem te večeri, ni za što bilo briga. No raspoloženi smo za glazbu i za ples. Mladi je Thomas Rogers bio naš jedini gajdaš i naš slavuj. Nije trebalo nikakva nagovaranja da se maši svoga glazbala. U svakoj prilici on rado udahne punim plućima pa zasvira ili zapjeva. Prvo zabubnja nimalo nježan žetveni ritam nogom i tek se onda baci na svoje glazbalo. Čuli smo ga tako već mnogo puta. Kad Thomas sjedne navečer vježbati, ne možemo ne čuti sve ono što odsvira krivo i koliko se muči, ma koliko god se trudili zaspati. Ali poslije smo mu zahvalni. Bez njega ne bismo nikad zaplesali. Tako ga i večeras nastojimo potaknuti. No ne očekujemo da mu se pridruži drugi glas, da se stopi umješno proizveden iza naših leđa. Bio je to gospodin Škrabalo, gospodin Earle. Sad ćemo ga zvati gospodin Guslač. Krenuo je prema naprijed, hodajući na svoj nezgrapan način, prvo ramenom, a ne prsima. Pronađe mjesto uz Thomasa Rogersa, položi glazbalo preko koljena i zagudi gudalom po žicama. Prvo oponaša, zatim ukrasi, a zatim preuzme melodiju koju gajdaš nastoji odsvirati. Thomas Rogers ne izgleda tako zadovoljno kao gospodin Škrabalo, kad smo mu oduševljeno zapljeskali. Gajdaš je izgubio samopouzdanje i više nije bio u središtu pažnje. Guslačeva glazba, kad se naš posjetilac napokon smjestio na stolcu, mamila je i smijeh i suze istovremeno. Pjesma mu je u isti čas vesela za sjetnu, a tužna za sretnu. Začas se djeca prestanu igrati bacanja kolčića, bace zadnje od njih na motku i sjednu na tlo staje da se na nevezanoj slami mogu klizati u ritmu. Preostali seoski neženje - naravno, blizanci Derby, ali i drugi nevaljalci - zaplešu sa svojim sestrama i rođakinjama, drže ih za ruke i vrte ih. Pridruže im se i oženjeni parovi. Na kraju ustane i ono malo neudanih djevojaka, isprva vrlo svečano, no ubrzo im se obrazi zažare, od razigranosti, a ne neugode. Jedna od njih, koju prosude najumilnijom i najljepšom, bit će naša kraljica pabirčenja. Odabrat ćemo je kad glazba završi, ako taj trenutak ikad nastupi, ako to ikad dopustimo. A sutra će ta dama prva zakoračiti na već požeto polje, prignuti se i spasiti koje zrno ječma za hladna razdoblja što nas tek očekuju. Gospodin guslač Škrabalo opet nas oblikuje, usklađujući nas i geometrijski raspoređujući svojom glazbom, kao što je prije činio svojim kartama i tintom. Ples mu prvo ide u krug, a onda u

16


četvorinama, pokrenuo nas je i natjerao da skačemo, da se vrtimo, stupamo nogama i glasno pjevamo. Od svečara se traži da prekorače uobičajene granice, štoviše, da budu pokretniji. U kušnji sam da im se i sam pridružim, iako sam udovac. Ipak, ne želim ozlijediti opečene prste u stiskanju i rukovanju. Stojim i gledam dok se kraj mene njiše gospodar Kent, čovjek koji je također od nedavno bio udovac. Žene se sudaraju s muškima, udaraju nogama i vrte rupce. Djevojčice i dječaci plešu nablizu. Drže se za zglobove, dodiruju strukove. Moguće je da se u tako škrto osvijetljenu prostoru u kojem vlada takva vesela gungula razmijene i poljupci i obećanja. Bezbožna smo družina, sklonija starim običajima i svetim danima, negoli pobožnosti samoj. Hvala nebesima pa ovdje nemamo svećenika da svemu tome svjedoči. Mogli smo i pretpostaviti da će žena koja pljuje doći kad nam bude najveselije. A ja sam je tad tek prvi put vidio. Stajala je na velikim vratima staje, izvan dosega svjetla, toliko mirno da se činilo kako je izvan dosega zvuka gajdi i gusle. No nije bilo nikakve dvojbe da je to bila ona, osim ako nas nije posjetio mršavi duh neke od naših mrtvih žena ili kćeri, upravo uskrsnule iz groba. Bila je sitnija nego što sam očekivao i manje upečatljiva. No imala je onaj svoj teški baršunasti rubac o kojem sam već čuo, a na grubo ošišanoj glavi imala je čuperke umjesto kose. Izgleda kao one vještice ili akrepi koje znaju potapati u jezeru. “Gospođa Beldam”, došapne mi gospodar Kent, nadjenuvši joj ime za koje već znam da će se sad vezati uz nju. Vještica Beldam. Belle Dame, kao lijepa Gospa. Plesači je nisu primijetili. Tek kad je guslač odložio gudalo i prestao svirati, kad je ustao sa svoje stolice i pogledao preko glava mojih suseljana prema našoj očerupanoj gošći, svi zastanu i okrenu se. Bila je jedva više od mraka u mraku, tek neka prilika. Ne razabiremo joj još oči ni lice, ni krvavi ožiljak na obrijanoj glavi. Šutjela je, možda nam se samo ukazala, bila je tek utvara prizvana mješavinom plesa i piva. Raspoloženje se odjednom promijenilo. Otežalo. Bili smo laki kao perca, sad smo teški poput kamenja. Večer završava s prizvukom nelagode. Znamo da joj se moramo nekako iskupiti za tu strižu. Zato i stoji tako i čeka. Traži od nas da budemo svjedoci svoje rabote. Imao sam osjećaj da će joj neki muškarci iz gomile svakog časa pružiti ruku, kao i neke žene, i uvesti je u naše krugove i kvadrate da s nama zapleše. Načas se u staji čini kao da nas nije posramila niti nam pokvarila večer, nego da smo napokon pronašli pravu kraljicu pabirčenja. Treba je samo izvesti na svjetlo i okruniti je sad i ovdje i sve je u redu. Još jedan san. U tom snu njezina je kosa opet duga i crna, njezini muškarci su slobodni, bez lanaca i okova. Našemu je drvenom križu vraćena svetost i o njemu opet vise krunice. Nismo iznenađeni stupovima dima u zoru i vidimo golubove. Da, golubovi kruže, poput krilatih bijelih svijesti. Pri samom pogledu na njih čovjeku srce ustrepta. No oni i dalje kruže. Ne mogu pronaći mjesto gdje će se nahraniti. To je njihova budućnost. Traže polja na kojima se moglo pabirčiti, ali tih polja nema. Čim su se plesači pomakli, čim su podigli ruke, žena ustukne i dalje nas gledajući, vjerojatno zato što nije imala u nas povjerenja. Mora znati da će je, bude li neodlučna, muškarci okružiti poput roja komaraca. No tek je došla u ravninu vrata, okrenula se prema njima i mraku i nastavila dalje, kad je iskoračila van, stali smo, ha, može se reći, blejati jedni u druge. Znamo da više ni gajde, ni guslač neće zasvirati. Ne možemo dalje plesati. Poželimo jedni drugima laku noć i požurimo kućama da ostatak večeri odspavamo, probdijemo ili tko zna, možda i štogod gore. Nadam se - kao i svi - da ću pronaći onu ženu kad odem prema kući. A imam više razloga za to od ostalih. Gospodar Kent me zamolio da je pronađem, da vratim gospođu Beldam do staje i da je ondje pustim da provede noć, da joj njegove bale slame budu krevet i da se pokrije svojim šalom. Smatra da ne priliči da jedna žena, bilo koja žena, ma kakvo zlo počinila, provede noć sama i nezaštićena od mogućih opasnosti. Vidim da se dvoumi. Želi biti određeniji po pitanju kojih sve to opasnosti ima, ali učini mu se nedoličnim. Više nema vukova kojih se treba bojati. Nismo vidjeli vučjih tragova za svog života. Nema ni medvjeda, ni divljih mačaka. A gospodar Kent nije praznovjeran čovjek da bi strepio od vragova ili duhova, zmajeva ili šumskih demona. Nema mraza ni snijega, dakako. Neće biti ni osobito hladno preko noći. Kakva god hladnoća bila u sitne sati i u dubokoj noći, sve to neće biti opasno ni za koga tko bude noćio vani, gdje god to bilo, nego samo neugodno. No, sad kad sam i svojim očima vidio tu ženu, i primijetio onu iskru u gospodarevu oku,

17


razumijem čega se boji u vezi s njom; onoga što priznaje i sam sebi, onoga što sam i ja osjetio i još osjećam, onoga o čemu će svi muškarci među nama - čak hrabri i beskrvni gospodin Škrabalo večeras sanjati. “Učini što možeš da bi ona bila na sigurnom”, kaže mi na kraju. Prvo odlazim, do klada i križa ispuniti ono što sam samom sebi obećao. Ne bi me iznenadilo da ondje zateknem gospođu Beldam, kako pokušava pomoći svojim muškarcima. Štoviše, molim se da bude tamo. Između ostaloga, želim da bude svjedokinjom moje dobrote. Izlazim iz staje sretan radi svog zadatka, no mojeg je žara odmah nestalo. Dok smo mi bili na zabavi i plesali, nismo čuli od gajdi i guslača kakvo je vani vrijeme. Gospodar veći i od našeg gazde Kenta vidio je da smo poželi ječam i spremili ga i da nebesa mogu slobodno izliti kišu. Bila je to ponoćna kiša, od one vrste koju u tami ne vidiš, dok je ne osjetiš na vlastitoj koži, sve dok te ne dohvati onako hladna i uporna poput udaraca srebrnareva batića. Koliko je jako padalo shvatio sam tek nakon nekoliko koraka. Ostali su se moji susjedi već razbježali po svojim kućama, koliko sam vidio. Ne vidim obrise nijedne ljudske prilike. Bolje bi mi bilo da se i sam sklonim u kuću i svoje zadatke i obećanja ispunim kad bude malo suše, no kiša mi je zapravo godila. Kiša spere svu nečist. I moji prsti i brada brzo su se oslobodili teleće masnoće, a usta su mi se isprala čišćom i ukusnijom vodom nego da sam uronio u kakvo jezero ili naš potok. Čak me i ozljeda na ruci manje boljela pod navalom toga jakog pljuska. Obliznem usnu i kušam kišu. Nije bila baš slatka, ali ni posve bljutava. Pomagala je triježnjenju iako sam u piću bio umjereniji od većine. Večeras nije bilo mjesečine, dakako. Oblaci su bili niski, poput nekog teškog pokrivača, ispletenog crnim i sivim tonovima. Nije bilo ni daška vjetra da tu kišu rastjera i natopi zemlju naših dalekih susjeda umjesto ove naše. Možemo očekivati da ova nevera potraje sve do zore. Sutradan će nam putovi i polja biti prošarani lokvama i barama. Naša jezerca i gusterne napuniti će se vodom i bit ćemo zbog toga sretni. Iako to sad možda tako nije izgledalo nikome tko se tu zatekao, bili smo korisnici miraza koji smo dobili od prirode. Usprkos svemu tome, sumnjao sam da će gospođu Beldam trebati previše uvjeravati kako je staja najbolje mjesto na kojemu se može skloniti od ovog nevremena. Hodam blatnjavim putem koji je vodio od gazdinih gospodarskih zgrada, pored voćnjaka i štala, prema mjestu gdje smo htjeli podići zvonik. Dobro bi mi došlo neko svjetlo, iako nijedan fenjer na svijetu, ma koliko bio zaštićen, ne bi dugo izdržao nalete ovakve kiše. Moram se pouzdati u črčke i oznake koje su se u ovih desetak godina koliko ovdje boravim i radim urezale u mene. Oluja nas je lišila svih boja, svih onih uobičajenih plavih i svijetloljubičastih nijansi koje u sebi nosi noć. No ipak razaznajem neke obrise; niski hrast, s rukavima od bršljana, onaj mali, prašnjavi brijest koji bi trebalo srušiti prije nego što prepriječi put. Razaznajem i velike, bujne živice s obje strane puta, u kojima se otvaraju prolazi i vrata, s vrhuncima i razgranatim vršcima, gdje se mogu krasti šljive. Osjetim prepoznatljive mirise. To su gospodareve štale, dakako, tu se cijede njegovi plastovi sijena. Ali ima i nježnijih mirisa. Trpak miris bazge - naglašen kišom, miris nagnjilog drveta podsjetio me na kruh i suhe kolačiće, dok su mi jabukova stabla zamirisala po medu i mokraći. Usred noći kretao sam se svojim selom poput slijepca koji svojim nosom i ušima osjeti i najnejasnija i najmračnija obličja. Vidim onu dvojicu prije nego što su me čuli ili opazili, odnosno spazim obrise njihova širokoga križa i primijetim kako je otežao i okrupnio sad kad su na njemu bila ova dva do kože mokra zatvorenika. Neko vrijeme tako stojim i gledam, ne želeći da shvate da sam ondje jer želim još malo uživati na toj istoj nepopustljivoj kiši koja je njihovu kaznu učinila još težom. Ne mogu mi nauditi, to je bilo sigurno. Ruke su im sapete, kao i glave. Mogu me jedino ritnuti nogom iza sebe. Moram im prići kao da su vezani konji i ne pokušavati im pogledati ispod repa ili zadnjice. Držim dah da me ne otkriju. Tako je tiho da se ništa ne čuje osim padanja kiše. Bojim se da nigdje uokolo nema nikoga živog. Noć je vrlo teška. Ni sove ni lisice da razbije tu gustu tamu. Kao da su i stabla prestala protezati se i savijati, kako to čine kad upute svoje želje vjetru, nego drže dah i

18


gledaju, baš kao i ja, u smjeru klada. Da sam tad mogao, da sam imao moć kakva čarobnjaka, ili boga, istoga bi časa podigao crkvene dveri, i to tako da njihovim krovom zakrilim one klade. Sagradio bih ih s krovom da se ta dvojica mogu osušiti. Sad, kad su mi se oči više privikle na tamu, vidio sam ih jasnije. Tog sam jutra sebe uvjerio da je možda mudrije za sve nas da neko vrijeme držimo jezik za zubima, pa da ovi došljaci preuzmu krivnju. No sada, pod ovim teškim oblacima, shvatio sam koliko je to bilo glupo. Nazovimo to kako treba, u pitanju je bio nedostatak hrabrosti i iskrenosti. Upiti nešto nije najsretniji izraz, rekao bih. Kiša je ugodna samo onima koji ne moraju stajati na njoj, onima koji se raduju komadu suha platna, krovu, postelji i slatkim snovima. Obitelj gospođe Beldam nije bila među onima koje su mogle zahvaliti prirodi na njezinu mirazu. Prišao sam im i obratio im se. “Zovem se Walter Thirsk... Kraće Walt.” Ništa nisu odgovorili. “Jutros nisam bio na mjestu događaja, kad ste zategli lukove i strijele”, rekoh. Morali su to odmah znati da me ne svrstaju u one koji su ih optužili. Nisam ja na njih digao kolac. Nisam pomagao ni da im se obriju glave. Nisam ih vodio na stup srama. Nisu trebali saznati da se, doduše, nisam za njih ni zauzeo. Doista, bio sam jedini od seljana kojega nisu trebali kriviti ni za što, niti me zbog ičega koriti. I dalje mi nisu ništa odgovarali. Bili su poput stoke na paši, glava okrenutih prema zemlji. Kapi kiše slijevale su im se niz ramena i šije, ravno po kičmi. Kao da je svaki od njih dobio po jedan kišni rep. Mlađi digne glavu i pogleda me, zatim je opet spusti. Kao da je bio iscrpljen težinom vlastite glave. Onaj niži pocupkivao je na vršcima prstiju. Naravno da nisam mogao naći komad drveta na koji bi otac mogao stati. To nije bilo moguće po takvoj tami i po ovakvu vremenu. Najbliži komad takva drveta bio je udaljen dobar komad puta, na samom kraju polja. Nisam imao namjeru ići tako daleko, ovako kasno. Trebao sam na to prije misliti. Mogao sam poslati dvojicu dječaka iz staje da donesu kladu, ali sam zaboravio. No znao sam da u blizini ima hrpa krupnoga grubo isklesana kamenja za izgradnju crkve, samo dvadesetak koraka od stupa srama. Nije teško izvući jedan i prenijeti ga na tu udaljenost. Tako mi se isprva učinilo. Onda me ona ozlijeđena ruka na koju sam na trenutak zaboravio ponovo počne boljeti. Nisam bio dovoljno nježan, odviše sam je naprezao cijele večeri. Krasta koja mi se uhvatila na opekotini sad se sigurno već skinula. Ne vidim u kakvom je rana stanju, ali je itekako osjećam. Ispustim kamen i pokušam ga kotrljati zdravom rukom. No zemlja je odviše neravna, a kamen odviše četvrtast. Uspravim ga i oborim jedanput ili dvaput, ali kao da ima vlastitu volju, i ono malo što sam ga uspio pomaknuti nije ga nimalo približilo stupu srama. Ne pada na pamet ništa što držim u kući, na čemu bi stari mogao stajati. Pred kućom sam imao klupu, ali bila je načinjena od hrastovine i vrlo teška. Bila bi potrebna dvojica da je prenesu. Imam i sanduk i škrinjicu, ali nisu bili ojačani željezom pa ne bi izdržali odrasla čovjeka, čak ni omanjeg. Oba bureta koja sam imao bila su preteška da bi se pomicala. A kako nisam imao namjeru sam leći na kišom natopljenu zemlju, da mi čovjek stane na leđa, shvatio sam da za njega ne mogu ništa učiniti prije sutrašnjeg dana. Morao sam se pobrinuti i za svoju ruku, ako imam namjeru opet raditi. Uostalom, ovaj problem sa stupom srama nije bio samo moj i vjerojatno i nije bio tako hitan kako sam mislio. Stari je već izdržao veći dio dana na vršcima prstiju. Sigurno će izdržati i ostatak noći. Mislio sam s prvim tracima zore pozvati Johna Carra, da zajedno ponesemo težak kamen ili klupu, ja jednom rukom. A možda bih mogao i naći neke dječake da pronađu klade. Zasad sam se prvo morao pobrinuti za svoju ranu. Odjednom mi postane neugodno, pa sam jednostavno otišao natrag, u mrak i kišu. Ona dvojica nisu sa mnom progovorila ni riječi. Tek sam sad mogao potražiti gospođu Beldam, po želji gospodara Kenta, štoviše na njegovu izričitu molbu da je pronađem i dovučem natrag u staju. Rijetko kad sam ga prije iznevjerio. I to me ispunjalo ponosom. Moj je otac bio uposlenik njegova oca. A moja je majka dojila i njega. Gotovo smo vršnjaci i zacijelo smo jedan drugome bili do uha kad smo još puzali i hranili se na istim grudima. Ne kažem da mi je brat jer su naši društveni položaji sasvim različiti, no zajedno smo se igrali u dvorištu njegova oca. Posuđivao mi je i svoje knjige, tako da sam naučio čitati, pisati i računati. I u tome sam bio spretniji od njega, usudio bih se reći. Služim ovom čovjeku još od

19


vremena kad smo bili golobradi. Ja sam jedini bio uz njega kad je Lucy Jordan pristala biti njegovom ženom, kad je preuzeo upravljanje nad ovim imanjem i ovom starom plemićkom kućom. Bio mi je dovoljno prijateljski naklonjen da me otpusti iz osobne službe kad sam odlučio poći svojim putem, kad sam upoznao svoju divnu ženu, dragu Cecily, da u radu i životu s njom i njezinim susjedima nađem sreću. A to se tako rijetko događa čovjeku naviklu na sajmene gradove u ovako zabačenim krajevima. Rekao sam mu da sam se zaljubio u Cecily, u njezin srdačan smijeh, u njezin pjegavi vrat, njezinu snagu, ali i u svaku grudu ove seoske zemlje. “Onda trebaš tu zemlju zaorati”, rekao mi je. Tako je to bilo. Nisam zaboravio te dane kad smo se zajedno igrali, ni koliko dugujem gospodaru Kentu. Uvijek sam smatrao svojom dužnošću da ga branim pred drugim seljanima ako bi itko imao nekih primjedbi. Kao što sam mu znao i dojavljivati ako je bilo nekih napetosti ili neslaganja, koji su se mogli loše odraziti na njegov položaj. Svaki put kad me poveo u stranu i zamolio da se pobrinem za njegovu stoku, recimo, ili da oberem njegove voćke ili popravim krov, učinio bih to učas, bez ikakva pogovora ili traženja neke naknade. Ne mislim sebe prikazati kao nekoga sveca, kao slijepog poslušnika. Samo sam nastojao biti razuman i odan, u interesu obojice. Svima na korist, da tako kažem. Usprkos iskrenu prijateljstvu iz mladih dana, nikad mu nisam rekao da “krov može malo pričekati”. Da se prvo moram pobrinuti za svoju stoku. Niti sam ga ikad pitao što mu to visi s oba ramena. Da mi se čini da i on ima i ruke i prste. I da si sam obere svoj voćnjak. Ne, uvijek sam mu pomagao i time stekao njegovo poštovanje. Uvijek je imao povjerenja u mene i vjerojatno bi ga pogodilo - i razočaralo, vjerojatno - da sam mu sutra došao i rekao da nisam ni pokušao dovesti onu ženu do staje samo zato što me boljela ruka. On bi se pitao, kakve veze ima bolna ruka s time što me on molio? Ta nije mi rekao da bih trebao podići Gospu Beldam uvis i donijeti mu je. Tako sam onda, umjesto da odšljapkam kući i osušim se, skinem podstavljenu kapu i prespavam nevrijeme, ušao samo nakratko da presvučem hlače, pronađem šešir široka oboda i svoj kožuh. Htio sam samo požuriti našim stazama do čistine u dolu, gdje sam jutros vidio onaj stup dima. Zapravo, to je bilo jučer ujutro jer je ponoć već bila prošla. Vjerojatno se pokušala skloniti u onoj porušenoj čatrlji. Gdje bi drugdje? Ondje ću je pokupiti. Moje misli nisu baš sve bile tako plemenite. Gospa Beldam djeluje na mene, ne onako trajno kao moja Cecily, ali bilo je u njoj nešto novo i drukčije, nešto nemirno. Na prvi pogled moja je žena bila od onih priprostih, lijepa, draga, ugodna i topla. Uvijek sam uz nju bio miran i spokojan. Grliti je one noći nakon vjenčanja - zapravo noći prije vjenčanja - značilo je stići do posljednje postaje s koje nisam mogao zamisliti da bih se otisnuo dalje, svih godina pred nama. Ali ona nije bila ni grom iz vedra neba, ni munja od one vrste o kojoj znaju pjevati trubaduri. Međutim, već prvi pogled na Gospu Beldam unio je u mene nemir. Otkako sam vidio njezin obris, onako obrijane glave, imao sam dojam kao da sam se najeo onih ludih gljiva Brookera Higgsa. I sad, kad sam se nadao pronaći je, sad kad sam se približavao mjestu na koje se ona sigurno sklonila, u mojoj su se glavi počele rojiti mračne misli, a srce mi je sve jače lupalo. Prvo sam osjetio da nemam nikakva straha, a onda me strah cijeloga obuzeo. Predugo sam udovac. Ako ima Mjeseca iza ovih oblaka, onda je puten i plav. U zraku je bilo želje i čarolije. Posve sigurno nisam jedini koji tako razmišlja. Muškarci su tu negdje. Čujem gacanje nogu i zamjećujem nekoliko prilika, previsokih i odviše plećatih da bi ijedan od njih mogla biti žena koju smo lovili. Nema sumnje da i oni mene primjećuju i odmah znaju da šešir široka oboda pripada Walteru Thirsku. I pitali su se kakva to posla ima taj stari jarac po ovakvoj noći, još k tome tako kasno? Barem moj zadatak nije bio tajne naravi. Samo sam radio ono što mi je naš gospodar naložio. Niti imam žene i obitelji od kojih bi se skrivao, kao neki od izludjelih likova u noći. Nisam još zgriješio s tom ženom, osim u mislima, kad sam pomislio da možda u onoj staji ne bi željela spavati sama, nego da bi radije legla u krevet u nekoj kući. Mislio sam je obrisati ozlijeđenom rukom. Ozlijeđena ruka trebala je ispraviti što je bilo moguće. Teško je bilo naći onu čatrlju, no malo-pomalo oči su mi se sasvim privikle na tamu. Očito se oblak malo istanjio. Nema mjesečine, ali barem se pokazala blaga mogućnost da bi moglo svanuti,

20


dovoljno da razaznam pokoji obris ili oblik. Preda mnom mračni bedem od stabala otežalih i bučnih od vode što je po njima lijevala, i hrpa onoga što su donedavno bili njezini na brzinu sklepani, gotovi zidovi. Pozvao sam je po imenu. Nije me briga što me i ostali mogu čuti. Bolje im je da shvate da sam došao s jasnim namjerama. No nismo se baš iskazali gostoprimstvom. Nismo naime znali ni kako se žena zapravo zove. “Gospa Beldam” ne bi ništa postiglo. Onda samo: “Gospo!” Poviknem, ali nikakva odgovora. Nikakva odgovora ni kad sam prišao čatrlji poput smušena dječarca, drhtavih ruku, da odgurnem vrećevinu i drvo. Cijela šuma tutnji od kiše. U pozadini slijevanja vode u kaskadama i potocima, čujem i odjeke koraka, no ne znam čijih. Moglo bi biti bilo što, kašalj koji bi mogao biti ljudski ili lisičji ili je možda puklo negdje neko natopljeno drvo. Viknem “gospo” dvadesetak puta, no bez uspjeha. Zacijelo se sklonila negdje drugdje. Ili me čuje, ali se ne želi javiti.

4. Igrom slučaja određeno je da cijeli tjedan budem pomoćnik gospodina Škrabala. Ozlijeđena ruka poštedjela me teškoga posla vršidbe u velikoj staji. Na izričit zahtjev gospodara Kenta. Još jednom se pokazao pravim prijateljem. Upozorio me da se ne laćam teškog alata i da ništa ne nosim. Od svakoga jačeg pritiska mjehuri i kraste koji su počeli zacjeljivati oko opekline ponovo bi se otvorili. Nisam spreman za rad. “Nikad nisi ni bio”, kao da je htio reći. (Možda je razmišljao o tome da me ponovo uposli kao osobnog pomoćnika.) Zrnje se može odvajati od slame sljedećih dana bez moje pomoći. Veća mi je dužnost da pazim na ruku. Znali smo obojica i muškaraca i žena koji su izgubili po ruku ili nogu, a zatim i život, samo zato što nisu pustili da im rana zacijeli kako treba. Moram je držati na hladnom i suhom, ali izloženu zraku, tako da se stradala koža u središtu rane može polako ljuštiti ili skoriti u krastu. Zasad je još prevlažna da bi se osušila i stvrdnula. Iz rane mi izbija neka slina kakva mi je obično curila samo iz nosa. Iako me rana više toliko ne peče kao prije, bol je gotovo neizdrživa. Neumoljiva. Cijele noći nisam oka sklopio, odnosno ono malo noći što sam proveo drhtureći u krevetu dok nisam po kiši posvuda ganjao onu vješticu. Sad hodam podignute i skvrčene ruke pred sobom. Privremeni prosjak, kako kažu. Moji mi susjedi zagledaju dlan, dižu obrve, žele mi brz oporavak, no mislim da mi zavide što sam se riješio ozbiljna posla. Već su mi dali novo ime, Škrabalov glavni nosač. Vide nas kao smiješan par, šepavac i prosjak, obojica načeti s lijeve strane, koji zajedno imaju samo jedan par zdravih ruku. Ipak, moja ozljeda nije tolika da bih sasvim izbjegavao strnište dok se zbog poštede od rada rukama ne pridružim gospodinu Škrabalu. Naši su momci od rane zore bili poredani uz rub polja i tjerali ptice kamenjem, klepetaljkama i praćkama, ali ne stajući na samo polje. Nemaju tu čast. Njihovi jutarnji zvuci u zboru odvajaju nas od kreveta i nagnaju iz naših koliba na rani susret s našom kraljicom. Cijelo je selo oprala i zablatila kiša, no oblaci su se razišli. Slutilo je na bistar i sunčan dan. Već se dovoljno razdanilo i zatoplilo da se zaštitimo pletenim slamnatim šeširima. Svi smo pomalo umorni od žetve, nismo mamurni od prošlovečernjeg piva - svakako nije bilo u pitanju samo to - i nisu nas samo iscrpile one dvije jučerašnje vatre i sva ona dimom ovijena strka koja je uslijedila poslije toga, već smo svi posustali od napora koji su se nagomilali preko cijele godine. Dnevne dužnosti odgađale su naš umor sve do sada, pa nas dodatno iscrpile nakon cjelodnevnog odmora. Naše mišice nisu na takvo što navikle. Mišica koja se ne koristi ukoči se poput krpe kad se suši. Isto vrijedi za nas, kao i za sve što se vidi, čuje i miriše. Unatoč prokisloj zemlji i smaragdnozelenim lokvama od noćašnje oluje, tlo je iscrpljeno poslije žetve. Kao i putovi. Do danas smo imali previše posla da bismo vidjeli koliko su izrovani kotačima i kopitima od silnih prolaza kola. Blistali su onako raskopani i grcali u blatu godišnjeg doba i životinjskom izmetu. Svaki naš korak od posljednjeg mraza krajem prošle zime, što kao da je bilo prije cijele vječnosti, ostavio je traga na toj našoj zemlji.

21


Kakav je vjetar zapuhao jučer, nakon što smo prevezli zadnji prikupljeni snop i raspuhao onu sitnu laganu pljevu, sad rasutu cijelim selom! Oskoruše između naših kuća i požnjevena polja još su protkane pljevom i slamom, usprkos jakoj kiši. Na putu od polja do velike staje nevezani su snopovi pokošena ječma ispadali s kola i kolica, tako da su se sad oko njih svadili crvendaći i popići, a po izrovanoj zemlji dalo se zaključiti da su se oslobodile nečije svinje koje su njuškama tražile ispalo zrnje. U zraku se osjeti tiha zrelost, tako blaga i sočna da je želimo udahnuti, gutnuti je poput lijeka. Nitko tko poznaje užurbanost, blagost i mirise njiva i usjeva i njihove nepogrešivo zacrtane kalendare ne bi za jutrošnji aromatični mir i tišinu pomislio išta drugo nego da je dan za pabirčenje. Okupili smo se na ulazu u polje, gdje stojimo i čekamo. Kako je naš sinoćnji ples onako naglo prekinut, pa je počela oluja, nismo imenovali kraljicu. Takav nemar donosi nesreću. Nikad nam se još nije dogodilo da se na dan pabirčenja ujutro dignemo a da nemamo već izabranu ljupku vladaricu koja će povesti pabirčenje. No gospodar Kent rekao je da ćemo se za to pobrinuti ujutro. Tako su se okupile sve djevojke i neudane žene odjevene u svoje najbolje ruho, odnosno ukrase koje su posudile prvo iz krpenih torbi svojih majki ili njihovih škrinja s mirazom, a zatim iz vrtova i naših živica ukrasivši se žutom tkaninom i isplevši vijence od cvjetova vratića, kostriša i lišajevice. One predanije premazale su obraze i ruke prahom sa zlatnih latica. Izgledaju u isti mah i naporno i svečano. Već vidimo i gospodara Kenta kako se njiše visoko iznad živica uz put koji je vodio s njegova imanja dok jaše prema nama na svojoj kobili Willowjack. I on se potrudio dotjerati. Svoj najbolji cilindar, koji obično nosi samo na vjenčanjima i sprovodima uresio je dvjema protkanim tkaninama, jednom žutom poput limuna i drugom zelenom poput jabuke, bojama naslijeđa njegove supruge. Imamo još koji trenutak da promotrimo djevojke i odaberemo onu za koju ćemo biti spremni glasati. To je i prilika da se dobro osmotre padine na kojima smo poželi ječam i zahvalimo, ali ne nekom višem biću, nego zemlji samoj. Zar je zaista prošla gotovo godina dana otkako smo zadnji put izveli volove iz staja i zaorali, ne skidajući pogleda s golih krošnji u dolini da brazde budu savršeno ravne toga, koliko pamtim, jednolično hladnog dana. Pa kad je grumenje otvrdlo od hladnoće, ponovo smo došli drljati, tanjurati i finije usitniti tlo na njivi, kako bolje odgovara ječmu i probrali kamenje sa zemlje. Zar je zaista prošlo pola godine otkako smo na proljeće ponovo izašli u polje, kad smo opet upirali poglede u iste one krošnje koje su sad obilovale lišćem te smo se raširili da ga zasijemo pazeći da bacamo svuda jednake količine žita, na svaki korak pa smo uzeli ravnomjerno bacati sitne zavjete izdašnom šakom. Ove su godine prve tople kiše pale kasno. Polje nije žurilo da se oblije zelenilom, a prvi izdanci koji su izbili bili su stidljivi i krhki. Gledali smo taj ječam sa strepnjom, prvo se bojeći suše, a onda, kad su biljke narasle do koljena, molili smo se nebu da nas poštedi zapuha vjetra. Takav nam je običaj. Svakog nas je dana morila briga zbog usjeva - premda ima dana, barem što se mene tiče, pogotovo noću u mojem hladnom ležaju, kad mi je dosta te tiranije uzrujavanja. Čujem huku i zavijanje vjetra i moje se raspoloženje neobjašnjivo popravi. U zadnje vrijeme snove mi oživljavaju sasvim poravnana polja. Budim se ujutro posramljen i ne mogu pogledati susjedima u oči. Mogli bi pomisliti da sam ih prestao voljeti i da sam prestao voljeti ovaj kraj. Kad sam prvi put došao ovamo, pomislio sam da sam, ako ne raj, a ono pronašao sjajnu priliku da živim pošteno i slobodno i da se nečim bavim. Kakva plodna zemlja! Nikad još nisam vidio tako izdašnu zemlju i nebo. Sjećam se svojega prvog tjedna provedenog ovdje - kad sam još bio pomoćnik svom gospodaru - da sam šetao poljima sve do ruba šume. Nisam se usudio ući u šumu, no sve sam oko sebe doticao. Otkrivao sam velika blaga. Sjećam se da sam mirisao jedno stablo i da me iznenadio davnašnji miomiris njegove kore. Sjećam se da sam zagledao mrave, ne sluteći još kakvi me mravlji poslovi očekuju. Sjećam se i da sam ubrao jedan cvijet kao ukras za kapu. A onda sam ugledao Cecily i mogućnost da ovdje izgradim budućnost. Udvarao sam joj radeći uz nju na polju, nastojeći udovoljiti beskrajnim potrebama njezine zemlje. Moje mišice, nenavikle na rad, postepeno su jačale i boljele me, no to je bilo za nju. Svojim ramenima upirao bih u plug za nju. Zbog nje sam očeličio. Nisam imao izbora. Zemlja se ne da lako. Stalno nastoji s vama zapodjeti

22


borbu. Želi razdijeliti ožiljke i modrice. Želi da vam očvrsnu dlanovi i oči da vas zapeku. Voli vam zavrtati ruke i noge i vući ih po trnicima i drači svaki put kad pokušate skrenuti s puta. Ali ja sam kod seoskog života zavolio upravo to što smo stalno obrazima i grudima u dodiru sa živim, promjenjivim svijetom koji se ondje, gdje smo prije živjeli gospodar Kent i ja, pojavljivao samo na sajmenim tezgama, kamo bi roba sa sela dospjela na prodaju, već zrela i nekom čarolijom donesena Bog zna odakle. Nije u gradu bilo važno pada li kiša i puše li cijeli dan i noć. Navlačili smo kape. Zatvarali smo čvrsto vrata i prozore. Vrijeme nam nije bilo nikakva prijetnja. U to doba nam Sunce nije bilo ni neprijatelj, ni saveznik. Ne mogu reći da sad za time žudim, ali manje sam spokojan nego što bih trebao biti. Imam svoj dio i svoje mjesto. Imam sreće. No ni dvanaest godina koliko sam ovdje proboravio nije dovoljno da se tu osjetim sasvim kao kod kuće. Ne osjećam se više kao kod kuće otkako je Cecily odnijela groznica, taj nadmoćni ponoćni grabežljivac. Bez moje Cecily u mom radu više nema ljubavi. Sad je to samo dužnost. Nikad neću postati poput Rogersa, Derbyja ili Higgsa koji su toliko srasli s ovim mjestom da im se ništa drugo uopće ne čini moguće. Njihovo je najveće bogatstvo nepoznavanje obilja. No ja nisam ovdje stasao, nego sam posjetitelj koji se tu zadržao. A sada, kad su došli ovi zadnji posjetitelji - ovo troje uljeza na našoj zemlji, pa i onaj teturavi čovjek i njegove karte - sve mе to onespokojilo. Podsjetilo me da postoji i drugi svijet u kojem nema stabala, svijet u kojem ne vladaju godišnja doba, ponovo iscrtani svijet, kako reče gospodin Škrabalo, svijet u kojemu postoji „život poslije“. Stojim na međi polja za pabirčenje i pitam se što mi nosi budućnost. Gospodar Kent stiže sa slikovitim šeširom na glavi i rastjera mi sve teške misli. Osim ukrasa što su mu visjeli s oboda, oko gležnjeva i zapešća također si je vezao zlatne vrpce, a grivu Willowjack ukrasio je žutim nitima. Gospodin Škrabalo, koji je hodao uz njih, ošišan je na kratko, manžete i ovratnik ukrasio je rupcima, veselo podrugljivim komadima tkanine. Dakako, neprestano se smiješi. Teško je pročitati lice kad se stalno skriva iza osmijeha. Gospodar ne sjaši - mislim da osjeća kako će ceremoniji bolje priličiti da ostane u sedlu. Danas se čini i slabašnim i neuobičajeno zabrinutim - no uspio je održati ugodan govor, držeći se uzvišeno, poput lovca koji se sa simpatijom obraća svojim psima ili goničima. „Ovo je svečan dan“, rekao je, kao i obično. Sve što napabirčimo ostaje nama, dakako. Slobodni smo sav ječam koji nađemo odnijeti u svoje kuhinjske lonce za kuhanje, varenje piva ili za stoku. To se neće pribrajati ukupnoj žetvi niti skladištiti u gospodarevu dvorištu za neko opće dobro. Poslije nas dovest će se životinje, kaže, po određenom redu: krave ćemo pustiti u polje da prorijede slamu, onda guske, da se malo utove i na kraju svinje koje ćemo pustiti da preruju cijelo zemljište. Na veliko iznenađenje, ne spominje, što inače čini, da će poslije svinja slijediti plug. Predviđeno je da se na tom polju ječma dogodine posije pšenica (prvo pivo, onda kruh, kao i uvijek), tako da smo vrlo brzo trebali početi s oranjem, prije nego što se ljeto s nama oprosti. Možda nemam razloga da se čudim, ali nespominjanje toga, priklanjanje izjavi “a na kraju naše svinje“ umjesto “a na kraju volovi i plugovi", budi strah. Organizacija koja će nam svima odgovarati, koju je sinoć opisao, možda je bilo nešto više od pukog sna, ili ambicije zbog koje se još ne trebamo brinuti. Možda gospodar Kent ne očekuje da se više ikad prihvatimo svojih plugova. Možda je to bila naša posljednja žetva. No, pred nama je nešto veselije, da nam skrene misli. Gospodar Kent naglasi da bi bilo vrlo lijepo kad bi Philip Earle - naš gospodin Škrabalo, naš guslač - izabrao kraljicu pabirčenja. “Njega se svakako može smatrati sasvim objektivnim sucem.” Djevojke i druge neudane žene izvedene su da se u vrsti pred njim šepire i klanjaju. On se trudi koliko može da mu osmijeh bude sudački, no primjećujemo da je dulje zagledao starije djevojke, kao i to da su te starije djevojke rumenije od svojih sestara i bujnije. Nije gospodin Škrabalo bio neki zgodan ili dobro građen muškarac, no zbog svojega mogućeg bogatstva i pristojnosti bio je dovoljno privlačan. Nema smisla ni da gospodin Škrabalo traži sebi nevjestu. Radi se samo o tome da je cijeli taj postupak imao svoje povuci-potegni, što nas ne bi mučilo da su svim tim kćerima koje su stajale u vrsti grudi tek trebale narasti. Njihovi očevi osjećali su i nelagodu i privlačnost. Vide svoje i tuđe kćeri u novome, nejasnom svjetlu.

23


Gospodin Škrabalo tad se zamisli, grozničavo odvaguje. Čupka navoštenu ušiljenu bradicu, što nas zabavlja. Smijemo se prodorno i pretjerano. Gledamo ga kako motri nešto iznad naših glava, možda traži neki poticaj u okolnim stablima ili se možda nada ugledati gospu Beldam u baršunastom rupcu. Možda naš nakrivljeni guslač, naš nepristrani sudac, misli podići ruku za nju i pustiti je da uđe među nas kako bi nam postala kraljica pabirčenja. Muškarci se okrenu i pogledaju prema šumi, gdje su je barem neki od njih, koliko mi je poznato, lovili po onoj jakoj kiši večer prije i gdje su, pretpostavljam, baš svi lutali u svojim snovima. Napola očekujem i pritom strepim da ću uvrebati urotnički osmijeh na licu kojeg od njih, osmijeh čovjeka brzih misli, koji je umio iskoristiti kišu tako da pronađe izbezumljenu Gospu Beldam pa je odvede nekamo gdje su oboje mirno proveli noć. Sudac se zgodno odluči za onu koju nismo nimalo očekivali. Odabere malu Lizzie, nećakinju johna Carra, jednu od naših slobodnih cura. Nema još ni pet godina, pomalo je nespretna, i još nije lijepa. Ali svakako se potrudila urediti se. Bila je daleko najukrašenija žutim bojama. A njezina sreća što je izabrana bila je iskrena i sasvim očita. Moglo se reći da je gospodin Škrabalo bio nježan u odabiru, zaobišavši starije djevojke. Ipak, djevojčica ga ne pušta da je uzme za ruku. Ustukne kad joj je prišao, pomalo prestrašena od njegova osmijeha i neobična držanja. Zato se tu našao gospodar Kent. Skine zelenu vrpcu sa svojeg šešira, prigne se iz sedla i spusti je na glavu Lizzie Carr. Bila je to njezina kruna. Neka je zadrži, reče. Starije djevojke sad su prilično zavidne. Otac Lizzie Carr i njezin stric, John, načinili su od ruku nosiljku za kraljicu tako što su se međusobno uhvatili za zapešća i ponijeli je do ruba polja. Njoj nije bilo posve jasno što se od nje očekivalo. Znala je jedino da je u središtu pažnje i da to nije baš svima drago. Vlastita ju je sestra bolno uštinula za nogu. Najradije bi otrčala što dalje i sakrila se ili se naprosto dobro isplakala. No gospodar Kent je sjahao i prišao joj da joj pomogne sići s nosiljke. “Skini papuče i pođi bosonoga, zakorači prva u polje”, šapnuo joj je. “Trebaš samo pronaći zrno ječma, samo jedno. Mi ćemo tad svi klicati. A ti ćeš ostati naša kraljica tijekom cijele godine.” Blago joj gurne rame i ona učinila to što joj je rekao, blagoslovivši polje svojim bosim prstima. Isprva joj se učini da su posječene stabljike preoštre za njezine noge, ali nakon nekoliko koraka nađe mekše tlo. Ondje se prigne i potraži zrno. Rubac joj spadne s glave. Bio je to jedini tračak zelenila u polju. No Lizzie Carr ništa ne podigne. Pronašla je nešto više od zrna. Pronašla je cijeli klas, netaknut, dug i debeo poput muškog palca, s osjem bodljikavim kao u šumske češljugovine. Bila je već dovoljno stara da je znala kako se prstima odvajaju zrna od klasa. Zatim puhne u dlan da odleti pljeva i ispruži ruku da i nama pokaže svoje ječmeno biserje. Taj trenutak uvijek se iščekuje. Sav naš rad i trud svode se na to: šačicu koja predstavlja ono što jedemo i pijemo, ugurano i umotano u kuglice zrna, na djetetovu još netaknutu dlanu. Što nam preostaje nego da bacimo šešire u zrak i kliknemo? Gospodin Škrabalo stoji uz mene. Zahvalan je na pomoći, kaže. Shvaća da mi je taj dan onemogućeno obavljanje ozbiljnijeg rada pa mi je namijenio samo lakše poslove. Bit će mi duboko zahvalan ako bih mogao obići s njime granične oznake seoskog posjeda i reći mu nazive svega što uočim. Nada se i da ću ponijeti na leđima onu njegov torbu s kartama i drugim pomagalima i poslije mu onom zdravom rukom pomoći da priredi posude s bojom i onu teleću kožu koja se još suši u velikoj staji gdje smo plesali. Hitno mu je trebala za zemljišnu kartu koju izrađuje za gospodara Kenta. Inače ne bih propustio ono što mi pabirčenjem pripada jer bih prikupio dovoljno zrnja da napravim nešto svog piva i brašna za kašu, kao i za zimsku krmu Georgea i Gorgea, para dugouhih svinja koje dijelim s Johnom Carrom i njegovom obitelji. No gospodin Škrabalo predlaže nešto ugodnije, dok se ostali već grbe u polju i proučavaju strnište ne bi li saznali što se preko noći dogodilo s gospom Beldam. Gospodar Kent stoji straga s nama i uživa u prizoru glasnih žurnih sakupljača koji pribrano i pažljivo prebiru po tlu. Mnogi su moji susjedi već prikupili dobru mjeru pabiračkog snopa. Drže ga u slobodnim rukama nalik na stabljike lana poput opuštenih konjskih repova, dok onim radnim prebiru i čeprkaju po strništu poput kokoši. Gospodar je zataknuo klas ječma za preostalu žutu vrpcu na šeširu, za sreću. I treba mu sreće. Zna da je moja potraga za onom ženom bila neuspješna.

24


Nije se sklonila u njegovoj staji. Stidljivo priznaje da ju je čekao ondje sve “do besvjesnih sati”, što je valjda značilo da je otišao spavati kad je nestalo piva. No mučilo ga je nešto više nego što se može pripisati pivu, pa čak i očitom nestanku žene koja mu je još prije dva dana bila sasvim nepoznata, a koju je jučer osudio na strižu. Bilo mu je neugodno i čak se malo posramio jutros, kad je projahao pored stupa srama, na pristojnoj udaljenosti, kako mi je rekao, kad ga je povicima napao, tolikom žestinom i takvim prostačkim rječnikom mlađi od one dvojice vezanih. Ne, nije mi mislio ponavljati te riječi po ovako (ponovo) “plemenitom danu”: “Kao da sam ja prijestupnik, na neki način. Taj čovjek je nasilnik, u to nema sumnje. A ja sam okorjeli ubojica, čini se, ili štogod gore. Kaže da će mi se osvetiti i proklinje me. Vikao je ‘Umorstvo, umorstvo!’, dok sam prolazio.” Njegov otac nije ni podigao glavu, a to mu je možda bio i veći prijekor, kaže. Možda je i bolje što nisam uspio podići onoga nižeg, da mu kazna bude lakša, nekom kladom ili kamenom ispod nogu. Sad je očito da su drski. Ali gospodar Kent može zanemariti njihove uvrede. Sve njegove sumnje da ti nitkovi možda nisu zaslužili da ih se stavi u klade sad su raspršene. No jutros ga muči nešto gore, nešto teže čak i od nedavnoga i nenadoknadivoga gubitka staje i golubova. Nije izgledao tako potišteno još od onog dana kad mu je žena, Lucy, umrla, zajedno s djevojčicom, pri samom porodu. Dao sam mu obrvama i glavom znak da mi kaže što ga muči i da sam zabrinut za njega. “Potraži me poslije u mojim odajama, Waite, večeras kad budeš gotov s gospodinom Earlom”, rekao je, nazvavši me krsnim imenom, što je bilo vrlo neobično. “Htio bih nešto podijeliti s tobom.” Stavi prst na usta. Ima povjerenja u moju sposobnost da šutim. Gospodin Škrabalo nije čovjek koji se može kretati brzo. Više je poput ježa nego lisice. Vrlo je pozoran i vrlo opušten. Ne želi ništa propustiti. No njegovo usporeno društvo sasvim mi odgovara. Od mene se traži da bez ikakve žurbe motrim oko sebe. Tako su dobra i zla, na koja smo navikli u svojoj svakodnevici, postala manje uobičajena kao predmet njegova zanimanja. “Kamo ćete me prvo povesti?” upita, a već na samo to pitanje osjetim se kao da sam stekao neku važnost. Bio sam mu zahvalan na obazrivosti. “Pogledat ćemo u dol i onda nastaviti uzbrdo”, predložim smiješeći se za sebe jer smo tu udolinu zvali i Sratina i Tratina. To je močvarno tlo, niže čak i od potoka, koje smo iskorištavali ne samo za otpad, nego je to bilo i odlagalište lešina i kostura životinja koje su bile odviše bolesne da bi ih se pojelo. Služilo je to i kao nužnik na otvorenom, koji se prazni sam u sebe, vlastitu mokru tratinu. Drveni zahodi koje smo podigli nešto bliže naselju svakako su prikladniji, pogotovo usred noći i tijekom zime, no mnogi od nas - iako uglavnom muškarci - voljeli su prazniti crijeva na mjestu gdje se priroda sama brinula o tome, odagnala smrad čim bi se pojavio. Naši zatvoreni zahodi strahovito smrde iako čistač - svakoga tjedna mijenjamo se u toj ulozi - začepljena nosa i usta omotanih maramom, lopatom prazni sadržaj i odvozi ga u kolicima. No smrad se ne može nikamo odnijeti. Nikad nećete vidjeti tačke pune smrada. Kad smo stigli do Sratine i Tratine, počnem hodati što sam bučnije mogao i podignem glas kako bi ga ponijela jeka. Ako je netko tamo ispred nas, bit će mu drago da sam ga upozorio, pogotovo jer do sebe imam došljaka tko se možda i ne bi razveselio da nabasa na nekoga čija je stražnjica upravo u pogonu. Ali i ne očekujem da ću ikoga ovdje zateći, iako za uobičajenoga dana ovdje ima dosta poslova koji se redovito obavljaju, mimo čučanja nabrana čela i traženja malo samoće. Ima ovdje rogoza koji beremo za svjetiljke, paprati za prostirke, gline za opeke, treseti i busenja za potpalu zimi, kao i za pokrivanje krova. No danas sam siguran da smo svi na broju - od onih koje znam po imenu, ne i gospa Beldam, iako živim u nadi da je dobro. Ostali pabirče tražeći ječam sve do podneva, nakon čega će se skupiti na gumnu i u staji danas u sumrak i svakoga dana do zime, sve dok posao ne bude obavljen. Ne, gospodin Škrabalo i ja ćemo imati rubna i zajednička polja samo za sebe. Ovdje je staza zarasla i namjerno zapuštena. Preplele se preko nje puzavice i tako stvorile zaklone od posjetitelja. Otvorim mu prolaz i stanemo na sam rub Dolja, s nogama u blatu nastalom od sinoćnje kiše. Ipak, provjerio sam, oko nas nije bilo ničega manje poželjnog. Močvara, na onim

25


mjestima gdje nije bila u sjeni hrastova i bukvi, pomalo ključa, te Sunčeve zrake otkrivaju i oblikuju pramenove guste pare. Bilo je neuobičajeno opojno i blago. Da nebo nije bilo tako ravnomjerno modro, s tek ponegdje kojim bijelim tračkom izmaglice što se dizala, pomislio bih da su na pomolu oluje. Inače je sve po starom. Posvuda kosti stoke, zalutale svinje koje se goste nezdravom krmom, naduta strvina pripadnice njihove vrste koja je uginula od cista, utonula daščana staza kojom smo vozili tačke, ulje što se prelijevalo na prljavoj vodi, gdje je baruština bila najdublja i odakle se šljapkanje najjače čulo, podrezani ivik, odakle uzimamo žućkaste kolce i iza kojeg svatko kome treba malo samoće može obgrliti koljena i zapjevati sam sebi bez publike. No nigdje ni traga Gospi Beldam. Gospodin Škrabalo odviše je oduševljen našom šetnjom a da bi primijetio išta što mu nije ugodno. Smrad je gori nego inače, ali ako ga je i svjestan, ne smeta mu. Brka ga s mirisom netaknute prirode. Nema primjedbi ni na one kosti, ni na rojeve muha. Kaže samo da je sve vrlo mirno i izdvojeno, lijepo toliko da budi osjećaj poniznosti. Očito je slijep za sve ono što ovdje obitava. U uzbuđenju me uhvati za ruku. Pokazuje mi dalji komad čistine, gdje rastu gusti kaćuni, visoki i u najboljem kričavom izdanju, kao što su bile i ptice toga dana, usprkos mrežama koje smo za njih postavili. “Poslušajte ih kako plešu." Podiže prst i nakrivi glavu. S jedne strane zeba mu je govorila jedno, s druge je strane drozd prigovarao nešto drugo. Malo me, zapravo, posramio gospodin Škrabalo. Ne želim to na sva zvona, ali ima u njemu nečega mojeg, što sam izgubio. Dobro pamtim svoj prvi odlazak u Dolje nedugo nakon što sam stigao ovamo kao pompćnik gospodara Kenta. Došao sam, zapravo, obaviti nuždu. Bilo je proljeće. Kaćuni još nisu procvali, no bilo je na obali visokih jorgovana, kaljužnica, močvarnoga, žutog rosopasa i perunika, što su rasli iz blata. Drveće se okitilo tek propupalim lišćem, naćuljenim i živahnim poput mišjih ušiju. I mene je ovdje bila zanijela i ponizila ljepota, a tek zatim onaj težak smrad. Bio sam tad još čist. Te prve godine zaljubio bih se u sve što sam ugledao. Svaka zora izgledala mi je poput početka svijeta; kad se rađa svjetlo, a sa svjetlošću život. Želio sam postati dio toga, stopiti se sa zemljom, dati svoj prilog poljima. Može li biti veće svrhe od toga? Zar se mogu bolje provoditi dani? Ništa dotad viđeno nije me više usrećilo. Osjećao sam se bližim anđelima nego životinjama. Svojim sam se novim susjedima svidio, dakako, odnosno svidjela im se ta moja nezrela žudnja za svime. Za njih je gomolj perunike hrana za svinje, rosopas im nije lijepi cvijet, nego od njega rade pripravak za grgljanje, jagorčevinu je bolje nabrati, prokuhati i onda tu vodu popiti, protiv oduzetosti, negoli je promatrati dok obavljaš nuždu na otvorenom. “Gdje smo se mi to zakopali?” upitao je jednom prigodom gospodar Kent, tijekom prve godine. “Hoću li i s kime moći porazgovarati o nečem što nije zrenje žita i tov svinja?” “Ovdje su važni jedino slanina i pivo”, rekoh, složivši se, jer sam se tih prvih dana bojao da samo oni koji su ovdje rođeni mogu izdržati sve ove muke. No kad sam pronašao svoju Cecily i posvetio se zemljoradnji, ubrzo sam postao poput ovdašnjih ljudi, postao sam čovjek od slanine i piva koji je upoznao pravu vrijednosti perunikina gomolja. Nije mi trebalo mnogo dana rada da shvatim kako je zemlja, bio na njoj busen trave ili cijela livada, nepromjenjiva i tvrda. I da je, zapravo, nestrpljiva. Da ne može čekati. Ne postoji godišnje doba koje dopušta razmišljanje i sanjarenje. Zemlja nam ne dopušta da se predomišljamo ili odmaramo. Zemlja ne želi da stojimo po strani, da razgovaramo o tome koliko će roditi, niti da joj pjevamo pjesme. Ona nema vremena slušati naše pjesme. Od nas samo traži da se odviše ne zamorimo u svojoj teškoj raboti. Hoće da očvrsnemo, da nam vrat i ruke potamne i budu crni poput unutrašnjosti dimnjaka. Želi da od rada postanemo vitki i žilavi. Priroda nam uzima danak od zore do sumraka i razdire nas tijekom noći. To je ono na što se drozd žalio. Naš je najveći zadatak svake godine, bez iznimke, obraniti se od gladi i poraza svojim alatom i oruđem. Buka nas zaglušuje, ali mi tako proživljavamo život. Zato je tako dirljiv jutrošnji doživljaj - koji se na moje zadovoljstvo pokazao mnogo vrednijim od pabirčenja - jer me dobro raspoloženje gospodina Škrabala podsjetilo na moje mlađe dane. “Kako da nazovem ovo mjesto?” upitao me kad smo se ponovo provukli kroz puzavce i popeli na

26


uzvisinu. “Nema nikakva naziva”, rekoh. “Močvara. Močvara. Kako bismo nazvali močvaru? Nemaštoviti smo. Životinjama nadijevamo imena, ali ovoj močvari nismo.” Ne želim mu pokvariti karte s nazivima kao što su Dolje, Sratina i Tratina ili čak Kosturnica. “Cvjetna močvara, možda”, reče on. “Da, zapišite.” Nastavljamo puževim korakom obilaziti selo. Vodim gospodina Škrabala istim putem kojim cijelo selo ide svakog proljeća, kad mjerimo čime raspolažemo, kakve su nam dalje nakane i u kojem su stupnju razvoja. Tad djeci kucnemo glavom o granično kamenje naših posjeda, da ne zaborave kamo pripadaju i kamo pripadamo, i tjeramo ih da kušaju travu na kojoj kleče i probaju krmno bilje koje jede naša stoka. To bi bio i dan kad se ljudi mire, ali u društvu, na otvorenom, gdje se uvrede ne kale, osim umjereno i tiho. Već sad znam kakvih će prijepora biti dogodine, ako iduće godine i bude. Jedna od žena iz obitelji Higgs, recimo, zahtijevat će veće mogućnosti za obitelj. Kako imaju jedna gladna usta kod kuće, tražit će pravo da na pašu vode još jedno prase, ili ako se to ne dopusti, još nekoliko gusaka. Majka Thomasa Rogersa požalit će se da je stovarište, kamo bacamo kuhinjski otpad, preblizu njezinoj kući i da ona mora mirisati sve naše smradove i trpjeti sve naše muhe. “A mi moramo podnositi pištanje tvojeg sina”, odgovorit ćemo joj. Neki će stariji čovjek, kao i obično, iznijeti svoj stalan prigovor - i to ne tako opušteno kako sam misli - da braća blizanci Derby, uza svu mladost i snagu, prekasno ustaju za rad u polju i prerano s rada odlaze. No ovog proljeća neće biti uobičajena kriještanja zbog gazdinih kradljivih golubova. „Nama uzimaju usjeve, a gospodar uzima njihova jaja. Mi nemamo ništa od toga.” Današnji obilazak međa ne uključuje i procjenu našeg stanja, niti ću kucati glavom gospodina Škrabala o kamene međaše ili ga tjerati da žvače travu. On ne vidi našu župu pokornim očima radnika ili seljana. Njemu se ne sluša naše prijepore, niti me traži pojedinosti o poslovima koje radimo. Ne zapisuje treba li netko počupati narasli korov iz jezera, želimo li namamiti divlje patke u stupice ni koji je veliki hrast postao toliko loman i šupljikav da je preko zime izgubio krošnju i ogolio svoju nekoć ponosnu glavu, u očekivanju naših sjekira ili koji bismo dio zemlje trebali dogodine odvojiti za tresetište, a koji bismo trebali toga poštedjeti, kako bi se treseti i raslinja opet nakupilo i oporavilo, ili gdje ima najboljega drveta za ogrjev ili koje bi zidove i ograde trebalo popraviti i tko bi taj zadatak najbolje obavio. Ono što on želi jest da samo u miru stoji, onako ukrašen žutim vrpcama i zabilježi svaku pojedinost prizora koji iskrsne pred njim. Stalno me moli da mu govorim nazive biljaka. Bilježi ih i katkad uzme list ili cvijet da ga ispreša u knjizi, svojem osobnom “Prirodoslovlju”. Čini se da je slušanje njegov način da ih bolje upozna. Lako mu govorim nazive svih biljaka koje opažamo tijekom šetnje. Bilo je tu ljekovita bilja, krmnog, otrovnog, đavoljeg, bilja za one koji su već mrtvi, bilja za pijance, bilja s kojekakvim čarobnim svojstvima. Čak mu nabrajam i nazive korova, od kojih sam, doduše, neke i izmislio. Iako bi doista trebala postojati biljka koja se zove purgatorij ili pak zaperak. Upozorio sam ga na bodljikavi kotrljan od čijeg se korijenja, što bi trebao znati, priprema ljubavni napitak. Pokazao sam mu i lišće češljuge, u koje se umata maslac. Kao i bademovo lišće koje tjera moljce iz odjeće. A on je mislio da sam najpametniji na svijetu. Pretpostavljam da ga se, međutim, nisu dojmili naši lokalni nazivi. Rekao mi je da mu govorim domišljata imena, tako da ih može zapisati tintom, zajedno s izmjerenim kutovima i dužinama. No vrlo su obična. “Istočno polje”, rekoh mu. “Zapadno polje, Južno polje. Lanište Johna Carra. Prostor za guske obitelji Higgs. Ljeskov šumarak. Tresetište. Kunićnjak.” Nazivima određujemo i položaj, objasnim, ili pridamo ime obitelji ili kažemo što se ondje uzgaja. Obični smo i ne želimo si otežavati život. “Ja imam par svinja koje se zovu George i Gorge”, kažem na kraju. “A gospodar Kent jaše konja koji se zove Willowjack, iako se zapravo radi o kobili, dakle trebala bi biti Jill, a ne Jack.” Eto, to su bili najbolji primjeri kojih sam se mogao sjetiti. Čak ni naše selo nema neki naziv. Zovemo ga jednostavno, “Selo”. Okruženo je Zemljom, dodao sam. Čak ni dvor i imanje gospodara Kenta

27


nemaju neki naziv. Upisani smo jednostavno kao Imanje Jordan, odnosno ‘vlasništvo gospodina Edmunda Jordana’. “A on je preminuo.” “To je neobično”, složio se gospodin Škrabalo, ali ništa ne zabilježi nego napokon jedanput, iako s vidljivim naporom, uspije uz mrštenje maknuti osmijeh s lica, te me, osvrnuvši se ne gleda li nas tko, uhvati za ruku. “Moram vam reći nešto u povjerenju”, reče. “Gospodar Kent želi da vam ovo kažem, ali da to ne podijelite s drugima. Ima još jedan gospodin... kojega čekamo... još jedan Jordan, zapravo koji također polaže pravo na ovo imanje” - Gospodin Škrabalo rukom opiše krug oko nas, pokazujući granice posjeda - “Na sve ovo.” Napokon počnem shvaćati zašto je gospodar bio tako vidljivo uzrujan. Stari Edmund Jordan i njegova žena imali su kćer Lucy, ali ne i sina. Nakon očeve smrti Lucy se udala za gospodara Kenta. Dvor i cijelo imanje samo su njezino nasljedstvo koje se prema pravnom dokumentu ima ravnopravno raspodijeliti između muških nasljednika po krvnoj vezi, dakle, “njezinih predviđenih sinova”, objasnio je gospodin Škrabalo. “Nema sinova”, kažem. “Umrla je na porodu svojega prvog djeteta, a čak je i to bila djevojčica. Tako je gospodar Kent jedini nasljednik pokojne Lucy.” “Netočno. On nije s njom u krvnoj vezi. Muž nije krvni rod. Ali zato postoji jedan njezin rođak. Također se zove Edmund Jordan. One promjene koje gospodar Kent najavljuje i radi kojih ja sad sve ovo bilježim nisu njegova zamisao. Nemojte ni misliti da je on htio takvo što. One ovce, ove karte koje pripremam, zatražio je taj rođak. A on stiže danas, da sam vidi kakvo naslijeđe preuzima.” Dosegli smo uzvisinu prije nego su mi se njegove riječi slegle. Na strništu više nije bilo nikoga. Danas mi je teško ne primijetiti značenje te praznine. Nigdje više ni traga ičem zelenom. Nije ostala ni zelena krunidbena tkanina Lizzie Carr. Polja kao da su se valovito sterala u beskraj, s tolikom jednoličnošću oranja i žetvi, na tolikom prostoru i po svim tim dubinama, kao da nijedno nema dna, ali ne u oblacima ili magli, nego u nekoj nejasnoj daljini. Ono nešto malo zrnja što je ostalo sad će pobrati krave i nepozvane ptice. I divlji golubovi su stigli i uokolo bauljaju, sitničavo dostojanstveni i odavna presiti. Pokušao sam cijeli taj prostor ponovo zamisliti s ljudima, ali čujem samo neobično, fantomsko blejanje ovaca. Kraljica je sa svim podanicima otišla u staju s gumnom. Kad sam stigao s gospodinom Škrabalom, nitko nema vremena ni zastati da porazgovara s našim znatiželjnim posjetiteljem. Neće prestati udarati mlatilima samo zato što se on pojavio. Svaki novi zamah značio je još hrane. Današnju određenu količinu snoplja valja rasprostrti i odvojiti klasje ječma, protresti pljevu kroz košare od gustog pruća i odvojiti od žita, a zatim, ako ne želimo proizvesti kruh od korova ili onaj za konje, još jednom zrnje protresti kroz sita, prije nego se uskladišti u potkrovljima. Ono što ostane ili ispadne pripada miševima, štakorima i prasadi. Uronim zdravu ruku u jednu od napola napunjenih vreća. Utonula je do lakta tako lako, kao da sam je umočio u jezero. Doista, zrnje mi prolazi kroz prste poput tekuće vode. Vidio sam i boljih žetvi, kad je ječam bio deblji i mlječniji. Ne bi veće zrno našao ni da ga iskopaš iz nosa, kako znamo reći. No sjećam se i gladnih godina, kad je klasje bilo bolesno i suho i kad smo zimu jedva preživjeli. Sad je urod dovoljno dobar, ali ne više od toga. Nećemo gladovati, ali nećemo se ni udebljati. Gospodin Škrabalo i ja odmaknemo se od otvorenih velikih vrata pa zavijemo dalje od rešeta promatrajući kao dva gospodina koji prate borbu pijetlova. On je stavio ruke na leđa, možda svjestan svojih mekih dlanova nenaviklih na težak rad, ali itekako dobro znajući koju će cijenu ljudi pred njim platiti zato što gospodarica Lucy nije uspjela roditi sina. Trudim se koliko mogu licem ne odati što mi je nerado ispričao u povjerenju. Puštam ozlijeđenu ruku da mi visi uz tijelo, kako ne bi tko posumnjao da postoji neki drugi razlog što im danas ne pomažem, dok svejedno očekujem svoj dio brašna i slada. Poznajem svoje zajedljive suseljane. Njihova sumnja u svakoga tko nije ovdje rođen nikad ne popušta. Kad me sljedeći put vide kako sjedim na klupi ispred svoje kuće, ispijam čašu piva, s kriškom kruha u ruci, sigurno će me pitati ne prija li hrana više kad se ne zavrijedi svojim žuljevima. Pitat će me i treba li mi možda - zbog ozlijeđene ruke - pomoć da prinesem kolač od ječma ustima. Ili da mi ga možda pomognu i prožvakati?

28


Požurim gospodina Škrabala da krenemo. Mislim da se dovoljno osmjehivao. No tako je dobrohotno raspoložen da ne želi otići iz staje dok se ne oprosti od svih. Nije nailazio na odaziv. Jedno ili dvoje ljudi koji su prekinuli s radom i podigli glave da ga pogledaju, samo su zbunjeni. Što taj stranac smjera? Kad nitko ne kani nikamo otići cijeloga dana, kakva smisla ima opraštati se? Napokon se opet nađemo na putu koji nas je trebao dovesti do pougljenjenih ostataka drvene staje i pepela što je ostao od bala slame i dalje, prema mjestu gdje bio dvor. Otresli smo prašinu i pljevu s ramena, kose i brada, iako je navošteni šiljak gospodina Škrabala još pun ostataka ječma. Udubljeni smo u sumoran razgovor. Bila je to vrlo ugodna i opuštena šetnja, usprkos ozbiljnosti izrečenog. Ipak, osjećao sam se i pobjednički i obmanuto. Sviđa mi se taj čovjek. U njemu sam vidio priliku za sebe, da sve ove promjene okrenem u svoju korist. Tek kod zemljišta određenog za crkvu shvatim da sam danas jedva i pomislio na Gospu Beldam i njezine muškarce. Osjetim iznenadnu nelagodu. Manjak odanosti. Zaista, svim se silama trudim ne ugledati one drvene klade. Uspješno. Barem dok nismo stigli do voćnjaka, gdje je na travu po putu napadalo voća. Stanem šutati najveće jabuke po putu. Osjećam se opušteno, dakako. Imam i razloga za takvo raspoloženje. Gospodin Škrabalo spazi gospodara Kenta. Sa svojeg položaja vidimo samo gospodarovu glavu i ramena dok jaše, njegov najbolji cilindar i žutu vrpcu. Kruži oko križa i govori naglas sam sa sobom. Glas mu je prepukao i uzbuđen. Ljulja se u sedlu i lupa se rukama po bedrima. Kao što je to činio mnogo puta na toj budućoj svetoj čestici, izgovara posmrtno slovo i molitvu za mrtve.

5. Mlađi gospodin Edmund Jordan nikad prije nije bio u ovim krajevima. Najavio nam je svoj dolazak puhnuvši šest puta u rog što mu je visio o sedlu, i to čim su on i njegova peteročlana družina - njegov upravitelj, konjušar i tri pobočnika - prvi put tog poslijepodneva spazili našu dolinu. Po našim su putovima i stazama prošli a da nisu sreli nikoga da negdje nešto radi. Gospodar Jordan zacijelo je računao da će naići na veću vrevu i sjaj, sudeći po tome kako je bio odjeven. Ili je barem očekivao da ga netko dočeka pred dvorom i pruži mu priliku da malo odahne, prije nego što se posveti imovinskim pitanjima. No nije ga dočekala nikakva okrepa ni odbor, već ostaci netom izgorjele staje i prizor u kojem je njegov domaćin i stečeni rođak, Charles Kent, držao glavu unakaženog mrtvog čovjeka. Gospodin Škrabalo, čiji je namješteni osmijeh sad samo pokazivao koliko mu se sve to gadilo, pridržavao je drugi kraj trupla, dok sam ja, i dalje pošteđen nošenja zbog ozljede, išao za njima vodeći Willowjack. Njih su dvojica izgledala prilično čudnovato sa svojim žutim tkaninama za pabirčenje, ruku i hlača pocrnjelih od krvi, pognutih ramena, pod teretom onoga što su nosili, kad su napokon stigli do dvorišta dvora i spustili tijelo na dugu kamenu klupu pod trijemom, ravno pred publiku koju su činili ti došljaci na konjima. Ne znam zašto smo mislili da čovjeka možemo oživjeti. Očito je bio mrtav, dovoljno dugo mrtav kad se nečija zalutala svinja odvažila nasrnuti na tijelo i odgrizla mu komade stopala i lista. Jedna noga bila je u toliko lošem stanju da je gospodin Škrabalo morao pridržavati tijelo ispod koljena, dok je ono što je ostalo od prožvakanoga uda visjelo i udaralo ga u njegovu nogu. U takvim trenucima čovjek mora zaista biti bešćutan a da ne pokuša nešto učiniti. Osim toga, kad smo se nas trojica okupili ondje, oko stupa srama, i kad smo vidjeli što se dogodilo najstarijemu od došljaka, brzo smo odatle pobjegli da izbjegnemo proklinjanje onoga mlađeg. Nikad još nisam vidio takav gnjev i takvo očajanje. Njegovo je stanje utoliko bilo gore što je i dalje bio i rukama i glavom u kladama. Zglobovi i vrat bili su mu bili toliko crveni i izgrebeni, kao da se pokušavao osloboditi, kao da ga nije bilo briga hoće li pri tome ostati i bez ruku i bez glave. Nitko od nas nije znao kako popraviti stanje iako nam je bilo jasno da je na nama da učinimo... što? Da se iskupimo? Učinili smo koliko smo mogli - obrisali smo krv, zatvorili rane dovoljno da se

29


ne vide blještavo bijele kosti i promijenili mu izraz lica od agonije smrti razrogačenih očiju, do izraza sna i preživljavanja noćne more te smo napokon našeg došljaka umotali u čvrsti gunj. Gospodar Kent izgovorio je molitvu, no gotovo u sebi. Kao da se nadao da će među uobičajene izraze ugurati nešto sebi u prilog, nastojeći iskamčiti oprost jer je možda djelomice bio kriv za ovu smrt. Moram reći da sam se i ja pomolio, a to činim vrlo rijetko. Imao sam osjećaj kao da se nad nama nadvilo nevrijeme i prijeti nam izravan udar munje. Jer ako ima ikakve pravde na svijetu, nakon ovog mora izbiti sudnja oluja. Zrak je odisao prokletstvom i prijetnjom odmazde, što sam u dubini duše znao da su neki od nas i zaslužili. Molio sam se da sve bude samo san iz kojeg će me probuditi bezbrižan cvrkut ptica u zoru, i svanut će novi dan, bolji dan, bez krvoprolića, dan u kojemu ću, usprkos bolnoj ruci, odraditi sve zajedničke poslove i sve dužnosti, i donijet ću drvenu kladu ili kamen uz čiju će pomoć i onaj nizak čovjek postati visok. Molio sam da se vrijeme vrati, neka nas iznenadi nagli uzdah ispod onoga gunja. No jednako sam tako mogao zazivati i braću blizance Derby, da donesu vreću nekih ludih gljiva koje bi možda oživjele tog čovjeka. Sve je to moja procjena i opet je stvorena bez učešća redarstvenika ili suca. Ili liječnika, svećenika ili pogrebnika. I opet je sva sreća što smo tako daleko od gradskih navada jer bi i redarstvenik ili sudac našli volje i načina da ustanove kako je došlo do toga da mu je glava tako omlitavjela i da je ostao bez nekih dijelova nogu. Evo što se dogodilo. U neko doba, između mojega pokislog noćašnjeg dolaska do stupa srama i jutrošnjeg susreta gospodara Kenta s dvojicom kažnjenika, kad je onaj mlađi bio onako mahnito nepristojan, onaj stariji se okliznuo ili prevalio sa svojih ispruženih nožnih prstiju i slomio vrat. Možda je do pada došlo zbog kiše. Nadajmo se da je do nesreće došlo naglo i da se dogodila dok je spavao. Jer ne daj Bože da se to dogodilo dok se branio, koliko je mogao, od gladne svinje, i onda se morao batrgati ulijevo i udesno sve dok mu kosti nisu pukle. Moglo se to, dakako, dogoditi i jer mu je stalo srce. Ili se dogodilo nešto sasvim neočekivano. Ma što bilo, jasno je bilo jedino to da taj starac nije podigao glavu da pozdravi gospodara Kenta jer je bio nepristojan, već zato što je bio mrtav. Nisam jedini koji je imao dobra razloga sebe kriviti za to što se dogodilo. Čim smo tijelo položili na klupu na trijemu i odmakli se nekoliko koraka, posramljeni i prljavi od krvi, i dalje se ne usuđujući okrenuti i suočiti s posjetiteljima na konjima, uhvatio sam izraze na licu gospodara Kenta i gospodina Škrabala. Ni jedan glumac u kazalištu ne bi uspio bolje prikazati krivnju. A kad se za ovo pročuje po selu, jedni će zažaliti što su se dan prije ujutro zalijetali sa svojim kolcima i srpovima, a drugi će se ustrčati, držeći fige za sreću, da vide nije li se možda baš njihovo prase oslobodilo i odlutalo, ili je već sito, jer se najelo dijelova noge, pa neće ni pogledati svoju uobičajenu porciju pomija. Da su braća blizanci Derby i Brooker Higgs imali ikakva suosjećanja prema strancima - što je dvojbeno, znam - istog bi časa otrčali u šumu, skinuli se goli i jedan drugoga išibali do kostiju. Ova se smrt ticala svih nas iako još ne znamo ni kako se čovjek zvao. Zasad smo prisiljeni - i zahvalni na tome - pozabaviti se dobrodošlicom. Četiri gospodina po rođenju - naime, gospodin Škrabalo, gospodar Kent, njegov rođak i rođakov upravitelj - prvo su provedeni u prostor koji danas nazivamo predvorjem velikog dvora. Tri pobočnika pobrinula su se za prtljagu i bisage. Moja je zadaća, kao običnog sluge, da odvedem Willowjack i pokažem konjušaru gospodara Jordana kamo može skloniti konje sad kad nema staje. Kad sam se vratio, u isti čas osviješten i zlovoljan zbog konjušareve drskosti i oholosti - kako li se netko pukom brigom za nečija sedla osjeti toliko nadmoćnim - gospoda su već nestala u gornjim odajama. Čujem nejasno njihove glasove i možda dvaput razaberem dovoljno da shvatim kako gospodar objašnjava što se dogodilo na stupu srama dok njegov rođak iskazuje očaj jer je nekoć hvalevrijedna kuća postala “pohabana i otrcana poput prosjačke vreće”. Nadam se da ću bolje čuti. Izujem cipele da se mogu slobodnije kretati prostorijama. Znam da se od mene ne očekuje da se gospodi pridružim. Niti da im se obratim. Gospodar Jordan moj je položaj lako mogao razaznati po mojoj odjeći, pogotovo šeširu od raži i preplanuloj boji mojih ruku i obraza. Ali ne odustajem od uhođenja iako mi još nije jasno činim li to radi sebe, svojih suseljana ili radi samoga gospodara. No, mislio sam, kad čujem što se događa, možda mi postane jasno.

30


Gledam unutrašnjost dvora prvi put očima stranca. Doista, dvor nije mjesto na kojemu smo mi seljani gospodaru mogli biti zavidni. Nisu nam trebali ni prozori ni gornji kat. Sve što nam treba za dom jest zemlja, da na nju stavimo prostirku, gole zidove i par čvrstih, poprečno položenih greda, koje će držati krov da se ne uruši. No ljudi boljega roda su razmaženi. Čuli smo da postoje čudesne kuće u drugim selima u zemlji, gdje se gospoda i dame odmaraju u krevetima od drvenih greda, velikim poput galija, zaštićenima od svjetla staklenih prozora zastorima, s mekim madracima od vune. Spavaju na finoj svilenoj posteljini, sa španijelima pod nogama, dok u nekim od mnogih odaja takvih kuća sluge ustaju u zoru samo da bi ulaštili podove, oprašili stolice s jastučastim naslonima za ruke, izbacili moljce i trunje s obješene odjeće, očistili tapiserije i odnijeli im za doručak pladnjeve pune raznih slastica - najfinijih napitaka, bombona od oraha i raznog sjemenja i drugih šećerastih grickalica - kakve mi nikad nećemo imati priliku ni probati. Čuo sam za veleposjednike koji imaju palače s jezerima i parkovima punima jelena, toliko bogate da im gladni mastif po cijeli dan čuva skrivenu, skupocjenu srebrninu, zlatninu i sepete pune nakita njihovih žena. Štoviše, kad sam bio mlad, dok još nisam došao u ovaj udaljeni kraj, služio sam gospodara Kenta u čvrstoj, od kamena izgrađenoj palači s ograđenim dvorištem, s paunovima u izdvojenom vrtu, s tornjem kao u dvorcu, više od četrdeset soba i barem još toliko ruku koje su bile na ispomoći, samo za kućanske poslove. Sadašnji dom gospodara Kenta nije bio tako profinjen i nisu mu trebali mastifi, pa ni španijeli. Ako je u kući bilo ikakve raskoši ili izobilja, to je bilo ili vješto skriveno ili zanemareno. Cijeli je dvor bio življi i uređeniji dok je još gospodarica Lucy Kent bila živa. Koristile su se sve prostorije i uvijek je mirisalo po smrekovini ili lavandi. Neke od naših žena odlazile su svakog dana do nje, pomagale joj odjenuti se, počistiti kuću i odraditi što treba u kuhinji. No, nakon što je ona preminula, obudovjeli gospodar odlučio je živjeti jednostavnije. Stara je galerija na katu bila zatvorena sve do današnjeg poslijepodneva, kao i sve druge gornje spavaonice. Fine drvene oplate tih prostorija počele su gubiti boju i guliti se žudeći za osvježenjem i politurom. Gospodin Škrabalo udobno se smjestio u prizemlju, gdje je u vrijeme starog Edmunda Jordana bila upraviteljeva soba, a gdje je poslije Lucy Kent voljela sjediti i pred kraj dana vesti. Sad je gospodaru Kentu dovoljno predvorje, s otvorenim kaminom. Ima krevet s drvenom oplatom gurnut do zida, bez baldahina i bez tračka vune i posteljine. Spava na madracu ispunjenom pljevom, kao i svi, a ljeti se pokriva gunjem od najgrubljeg platna. Ima jedan kovčeg, pun vrijednosnica i rukopisa, veliki, masivni stol od hrastovine za kojim sam jede i na kojem drži svijeću, stolac vrlo visoka naslona koji ga je štitio od propuha i dvije uspomene na ženu: njezinu najmanju preslicu i četku za kosu. Ima više mjesta, više mogućnosti nego mi, ali nitko ne može reći da uživa veću udobnost. Ne bih se nikad mijenjao s njim, da budem iskren. Niti bih mijenjao svoj život s njegovim. Barem ne danas. Prvi put u mnogo godina - još od vremena kad sam živio ovdje, zapravo, na tavanu i u kuli imao sam razloga doći na kat i promotriti taj velik prostor. Zaboravio sam koliko te velike prostorije mogu biti otužne, pogotovo kad u njima nema ni pasa ni nestašne djece, da unesu malo živosti. Gotovo me zaslijepila tama kad sam se približio onom kvartetu glasova. Vani je bilo još sasvim svijetlo poslijepodne. Veći dio dana morao sam škiljiti. Čak i kad su mi se ovdje oči privikle na odsustvo svjetla, tama u dvoru teško je nalegla. Kuća je prestara da bi imala velikih rešetkastih prozora ili onih što su dijelom izbočeni, kakvi se sad rade po novijim zdanjima. Nema na njoj nijedne ostakljene četvorine, nego samo udubljeni otvori i puškarnice. A i to malo svjetla što prodire kroz njih zastrto je crveno-crnim spletom krošnji bukvi zasađenih uz kuću, kako je tad bio običaj, radi zaštite od udara munje. No ta mi tama barem pruža skrovište. Mogu se popeti stubama i izbjeći ono nekoliko svijetlih pruga, dok ne dospijem na odmorište gornjega kata i do ostataka malo boljega gospodareva namještaja i kovčega ukrašenih mjedenim okovima. Mirno mogu stajati u sjeni iza zastora na vratima i gledati i slušati razgovor koji se odvija na drugom kraju prostorije. Stoji samo gospodar Jordan. Visok je, krupan i plećat, odjeven u dugački kaput, s dva reda dugmadi, tako usko krojen da mu je bio gotovo tijesan. Oko sebe maše bočicom ružine vodice, braneći se vjerojatno od smrada ove zaboravljene galerije. Nekoć lijepa bijela žbuka na gornjem

31


dijelu zida već je ogulila. Soba je bila zapuštena i vonjala po dlaci i plijesni. Preostala trojica sjede mirno na klupi, poput dvorjana pred kraljem, s rukama na koljenima, slušaju visoko podignutih pogleda. “Da, naravno”, govori Edmund Jordan, “Vama je to, dakle, prirodno”, odgovorivši na neku primjedbu gospodina Škrabala. Očito je čovjeka koji je izrađivao karte smatrao glupanom koji se kesi, glupanom ukrašenog vrpcama, kojem je u bradi još bilo ostataka ječmene pljeve. Čak je i onu riječ “prirodno” izgovorio tako da ga podbode. Kao da je gospodina Škrabala nazvao seoskim, prirodno zaostalim čovjekom, mjesnom ludom koja bi mu manje smetala kad bi samo zadržao svoje mišljenje za sebe i slušao druge. Ali ja nisam mjesna luda. Slušam ih što govore dobar dio poslijepodneva.

6. Noćas spavam u krevetu udove Gosse. U zadnje vrijeme znam se oko ponoći ušuljati k njoj, poput mačke, pa priljubim lice uz njezina vrata i pozovem je, najtiše što mogu, kroz procjep, da me nitko ne čuje. Osim nje. Neki me put ni ona ne čuje pa se u toj tišini, nakon što ne bude odgovora, uspijem pribrati i odšuljati natrag, nezadovoljan i ljutit na sebe. U drugim prilikama ona se zna pojaviti na mojim vratima po istom poslu, no nešto rjeđe jer njezina je kuća dalje od glavnog puta pa se iz nje manje čuju naši uzdasi te nam je stoga prikladnija od moje. To me tješi i umiruje. Jer to je znak da smo u našemu grijehu ravnopravni. Nije to slučaj mačke i miša. Njezino pretvaranje, da ne kažem prijetvornost, tu neobičnu riječ koju sam čuo tek danas poslijepodne, sastoji se od izjave da je došla po komad svijeće ili malo masti, pri čemu nisam nikad siguran koliko se igra riječima. Jedanput ili dvaput pravio sam se da ne čujem njezino kucanje na vratima, ili štoviše da nisam u svojem krevetu, već u nekoj svojoj noćnoj misiji negdje drugdje. Možda dolje na Tratini i Sratini, gdje sam vrlo vjerojatno tražio jednu drugu vrstu olakšanja. U takvim trenucima nerado je zovem riječima, “Kitty, Kitty, dođi unutra”, jer to je krevet u kojem je Cecily, moja ptičica od žene, spavala sa mnom. Bio je to naš bračni krevet. Iako nisam bio toliko budalast da mislim kako me odnekle još gleda, nema nikakve sumnje da žena ostavlja trag, osobito ona koja s tobom dijeli život jedanaest godina i prema kojoj ne osjećaš samo tjelesnu privlačnost. Doista, kad sam sjetan, duboko u zakutcima noći, katkad prijeđem rukom preko grube blazine i nalazim utjehu u udubinama u kojima je moja Cecily spavala (i umrla) gdje su njezina ramena i bokovi ostavili oblike njezina negdašnjeg tijela. Prema udovi Gosse osjećam samo tjelesnu privlačnost, to moram reći. Nisam siguran niti može li se reći da smo nas dvoje prijatelji. Mislim da se čak malo preziremo. Ja sam njoj nejasan - to kako sam dovoljan sam sebi, kako sam zanemario mali vrt iza kuće, kako se obilno služim neuobičajenim riječima - i smatra me gradskim ćukom, malim ptićem velikog kriča. Predbacuje mi da sam preoprezan. Odviše sam školovan, kaže bez imalo odobravanja. Ograničena je i, osim kad je polje u pitanju, posve tupava. No u krevetu, kad vodimo ljubav, svakako zna što radi. Za razliku od moje Cecily, ona ima velik apetit. Noću prsti njezine ruke uvijek sežu od mojeg trbuha nadolje, dok je moja žena polagala ruku nježnije, uvijek na moje grudi. U tom je smislu veliko otkriće. Možda me upravo zbog žestine toga našeg druženja toliko sram što sam joj sudrug u krevetu. Mi smo, čini mi se, poput životinja, ništa bolji od para šumskih zvijeri, barbari nesposobni odoljeti tjelesnom nagonu. Ne radi se o tome da je ona lijepa, niti je to ikad bila. Zacijelo ima blizu pedeset godina. Otkako joj je muž umro, nije se osobito brinula o svom izgledu. Svoju odjeću mogla bi malo i okrpiti, a vjerojatno i oribati. Prekrivena je bradavicama i kvrgama koje obično izbiju nakon dugih godina. Kosa joj je posijedjela unatoč cvjetovima zlatoglavice, kojima ovdašnje žene uporno održavaju žutu boju svojih pletenica. Teško mi je odrediti, čak i dok leži gola kraj mene, je li Kitty Gosse debela ili mršava. Ima usko lice i uske bokove, no oko trbuha i struka je zadebljana i ugodno meka. Kaže da je to uobičajeno za udovice i nimalo je to ne brine, štoviše - dok leži na leđima, a ja na

32


njoj, njezin salasti trbuh podrhtava i talasa se poput hladetine. No moram se upitati što ta udovica vidi u meni. Kako mi se čini, ja sam još prilično koščat tip, tankih ruku i blijede puti, ali razigrane i za ove krajeve neuobičajeno smeđe kose. Donekle izgledam pristalo, rekao bih. Štoviše, znali su mi reći da sam ugodna izgleda, pogotovo kad na glavu stavim kapu ili šešir. Tako je bilo zadnji put kad sam se vidio u zrcalu. No već nekoliko godina nisam imao pristupa nekom zrcalu. S vremena na vrijeme, dok je gospodarica Kent bila živa i kad sam imao nekog razloga da dođem sam u dvor, odvažio bih se uspeti tih nekoliko stuba do njezine rušnice te bih stao pred njezino visoko zrcalo i promotrio se. Tad bih ugledao jedino seosko lice koje sam rijetko viđao, a koje je stalno bilo na raspolaganju svima drugima. Njezino me zrcalo prikazivalo tamnijim i iskrzanih rubova na mjestima gdje se na čarobnim zrcalnim kristalima u staklu nahvatala suha crna plijesan, poput svjetlucava lišaja čvrstog u namjeri da omete svaku jasnoću. Ipak, tijelo u odrazu bilo je moje. Kako bih digao ruku, tako bi učinilo i ono. Isto bi bilo i svaki put kad bih se osmjehnuo. A kad bih, u više navrata, otišao do počivaljke gospodarice Kent, na koju je odlagala odjeću i kad bih jednu od njezinih teških, lijepo ukrašenih haljina - iz radoznalosti, samo iz radoznalosti, ni zbog čega drugog - stavio pred sebe, ona pepeljasto blijeda žena u zrcalu nije bila nitko drugi nego opet ja. Barem godinu dana nisam vidio ni obris svojega lica. Kozlad narasli u jezeru nisu mi dopuštali da se u njemu vidim. Prozori na dvoru imaju samo kapke, a stakala nema. Srebrna žlica koju smo dobili na dan vjenčanja od gospodara već je potamnjela tako da nije održavala nikakvo svjetlo. Isluženi bakar na čajniku u kojem kuhamo vodu odražava samo moju sjenku kad mu priđem, a moj je odraz toliko izmijenjen da ne mogu prepoznati vlastito lice. Zapravo, ne sjećam se da u našoj župi uopće i ima ikakvo zrcalo premda neke žene bez sumnje negdje skrivaju komad srebra kojim same sebe prestravljuju i koji mudro ne žele ni sa kim podijeliti. Koliko ja znam, najbliže mjesto gdje možemo sami sebe pogledati nalazi se na udaljenosti od dva dana. Naš je gospodar, u skladu s ovdašnjim običajima, razbio veliko zrcalo svoje žene i zakopao sve krhotine s njom, u strahu da ga ne bi progonili njezini ostaci. Dakle, za razliku od grada iz kojega sam stigao, gdje bi se svatko, prije nego što bi izašao na ulicu, prvo okrenuo nekoliko puta ispred zrcala i ne bi načinio ni dvadeset koraka a da se ne ogleda u kojem izlogu, u ovom selu krećemo se a da uopće ne znamo kako izgledamo. Zažmirim li na jedno oko, ne vidim od sebe više od jedne strane nosa ili možda nešto dlake, vanjski dio brade. Znamo kako nam izgledaju ruke i koljena, ali ne i kako nam izgledaju oči i zubi. Dakle, mogu zaista samo nagađati što udovica Gosse vidi u meni. Vjerojatno isto to misli i ona. A kako nema muža da joj to kaže, ona ne zna ni kako je građena. Tako je to kad ostanete bez bračnoga druga. Nemate pojma ni o čemu, no morate se nadati najboljemu. Kad sam počeo navraćati u njezinu kuću, Kitty Gosse i ja bismo jedva pogledali jedno drugo u oči. Mislio sam na svoju Cecily - iako Cecily nikad nije bila neobuzdana u mojim rukama - a ona se, vjerujem, također prisjećala sebe iz vremena prije udovištva, kad je na njoj stenjao njezin naduti Fowler Gosse koji je i umro, kako se govorilo, baš među njezinim nogama. Skončao je u zagrljaju smrti, s dlakama među zubima, tvrdio je neki šaljivac. S vremenom sam se odvažio istražiti svaki dio njezina tijela i otkrio sam velik užitak među njezinim živahnim udovima. Večeras, međutim, nisam nijednom od nas priuštio ugodu. Bio sam odviše nemiran i užurban. Došao sam k njoj, pokucao na vrata njezine kuće, ne zato da se olakšam na njoj i ona na meni, pa da cijelu noć zasluženo prospavamo zajedno, nego više zato da zaboravim ili da barem tijekom noći ne mislim na ono što sam čuo prisluškujući u mračnom hodniku kuće gospodara Kenta. Ne mogu reći da se gospodar Jordan pokazao - ne još - kao grub i bezobziran čovjek, no ne iskazuje nikakva zanimanja da se pokojnika dostojno pokopa. Samo je praktičan. Nije mu do parade. Sve što govori ima smisla iako je ponekad taj smisao hladniji od ledenice. I oštriji. Strpljivo je slušao dok mu je gospodar Kent izlagao pripovijest o došljacima: od goluba, požara, lukova i strijela i stupa srama. Njegov je odgovor pokazao tek blagu ogorčenost. “Po momu mišljenju, rođače Charles, ti sâm sebi praviš probleme pretjeranom blagošću.” Ona dvojica u kladama dobili su upravo ono što su i zaslužili, po njegovu mišljenju. Ako je jedan od njih umro, to je i dalje bilo u

33


okvirima onoga što zakon dopušta. “Obična skitnica i palikuća”, može očekivati da mu se odsijeku uši i da ga se zatim otpravi na vješala. To nije bilo uopće neuobičajeno. A onaj mlađi? Čini se da bi on trebao izdržati svoju punu kaznu od tjedan dana. “Što se dobiva popustljivošću? Zgriješio je prema ovoj zajednici i sad treba ispaštati kaznu koju mu je ta zajednica odredila. Osim toga, rođače, nisi li mi rekao da ti je priprijetio i da te drži odgovornim za smrt toga svojeg rođaka? Zar ćeš ga pustiti da hoda okolo tako osvetnički raspoložen? Ne, povest ćemo ga sa sobom, neće nam biti teško, kad budemo odlazili. Vezat ćemo ga za sedlo konja i pustiti ga tek kad bude dovoljno daleko. Možda ga malo i osakatimo da ne zaboravi ubuduće biti i dobar i pametan. Nema sumnje da će ona žena koju si opisao, sestra, kći ili žena, što god bila... No, nema sumnje da će ona krenuti za tim preživjelim i otići odavde. U međuvremenu je pusti na miru, neka se mota po šumi, kao guska. Nemoj se zamarati njome. Žena ti ne može učiniti ništa nažao.” Što s tijelom? Gospodar Jordan nije ni to vidio kao neki problem. Pucnuo je prstima kao da se to začas rješava. Ako je gospodaru Kentu nelagodno baviti se takvim pitanjima, on će zamoliti svoje pobočnike da odnesu tijelo kamo su nosili i strvine drugih životinja. “Nije zaslužio mjesto na posvećenoj zemlji, čini mi se. Neka svinje dovrše posao koji su i započele.” Pljesnuo je rukama. “Vidiš, vidiš?” upitao je, oduševljen samim sobom, poput dječaka. “Ništa nije tako složeno kako se bojiš da jest. A, sada, gospodo...” Spusti glas. Nije htio dalje gubiti vrijeme na takve tričarije. Bilo je ozbiljnijih, krupnijih pitanja o kojima je trebalo prozboriti. Čuo sam kako je rođak poravnao noge kad je počeo iznositi svoje planove za napredak i blagostanje. “Nemojte mi zamjeriti što imam potrebu uvesti neka poboljšanja, što je moj cilj napredak”, rekao je svojoj publici poslijepodne. “Nije mi to nakana ni neka prijetvornost kojom bi ovo imanje i sve obveze vezane uz njega pale u moje ruke... Ali konačna se oporuka mora pregledati, bez obzira na posljedice. Mislim da ćemo se u tome svi složiti.” Neka samo traži opravdanja. Preskočio bih pojedinosti o njegovim metodama i postupcima, zbrojevima i izračunima, kao i obračunu. Već smo načuli nešto iz usta gospodara Kenta kad nam se obratio između teletine i plesa. Rođakova verzija, međutim, nije za uši bila tako blaga. Taj nije ni zbog čega žalio. On nije sanjao kako ćemo svi zajedno biti “prijatelji i susjedi” i obogatiti se i odmarati, sjediti ispred ognjišta i raspredati o budućnosti. Mislim da nas drži već dovoljno bogatima i dovoljno dokonima. Ne, gospodar Jordan imao je samo jednu nakanu, jedan “jednostavan cilj”, odnosno uredniji život u ovome kraju, kojim bi se osigurao prihod za one - tu je mislio na sebe - koji imaju “viziju”. Sad je najvažnije da je mojem gospodaru dopušteno da ostane gdje jest. Rođak nema želju postati “poljski miš”, kako je rekao. Više mu se ostaje u velikoj trgovačkoj kući, u velikom trgovačkom gradu, gdje samo povremeno treba pregledati kako stoje računi, koliko je sirove vune stiglo s ovih starih polja u njegovo skladište, kakvo su sukno žene koje je unajmio isticale na razbojima, koliki je promjenjiv prihod ostvaren od prodaje kamgarna, kepera, parheta, kukičanja i debelog sukna, koliko je prihoda izgubljeno zbog pohlepnih strigača i razvrstavača vune, koliko od prevarantskih torbara, lijenih valjača sukna te onih koji ga spremaju i boje. “Toliko je grabežljivaca koje valja nahraniti i zadovoljiti”, rekao je pustivši da mu ramena klonu pod teretom odgovornosti. “Nemojmo se zavaravati mišlju da u modernome svijetu običan sustav poput našega, koji ide na ruku samo običnim ljudima (i to samo u uspješnim godinama) može pobuditi divljenje racionalnijih promatrača koji vjeruju da je “poljoprivreda koja ne zarađuje” čisti apsurd.” “Svaki od nas ima svoju ulogu, za dobrobit svih”, zaključio je gospodar Jordan. “Naša je uloga da drugima olakšamo obavljanje njihove uloge. To se zove društvo.” Pokazao je na svojega nasmiješenoga prirodnog seljana. “Vi, gospodine. Nastavite sa svojim pisanijama i crtarijama, da završimo s izradom karata prije nego što ovaj tjedan završi. Ovo ovdje pored mene je gospodin Baynham” - na to začujem kako je njegov upravitelj promrmljao uljudan pozdrav - “i on će, kao što ćete vidjeti, vješto pripremiti ovu zemlju za uzgoj ovaca. To neće biti prvi put da neka zajednica ima koristi od njegove vještine upravljanja. Naravno, prvo se mora upoznati s vašom zemljom, mojom zemljom. A vodit će se po kartama. Prije prvog snijega svu će zemlju u određenim granicama

34


ograditi, opkopati i obzidati, kako već bude smatrao potrebnim. Iskrčit će i šume. Od kakve nam je koristi drveće, hrast primjerice, koji stvara sjenu, ali nikakav jestivi plod, osim za životinje? Bilo bi nam pametnije srušiti ga i prodati drvenu građu umjesto da nam zaklanja Sunce radi puke ljepote, i to na moj račun. I zajednički će se prostor iskrčiti i zagraditi. Prelazite na ispašu. Na ovoj će zemlji rasti trava. Više nam nikad neće trebati plug. Ti, rođače...” “Ovdje ima nešto malo manje od šezdeset duša koje se moraju prehraniti...”, napokon progovori gospodar Kent, malo nesigurno, napukla glasa. Takav i treba biti. No gospodar Jordan samo je raširio ruke i slegnuo ramenima, kretnjom kojom je naše nevolje prihvatio kao neizbježan uvjet za svoj trajni napredak, što je nas toliko ražalostilo, a njega dodatno ponijelo. “Sad je ovo područje gospodina Baynhama”, reče. “Siguran sam da će biti mjesta za pastire i one koji će strići. Barem za neke. On će zaposliti sve one koji mu budu trebali. Nažalost, bit će potrebno provesti i neke rezove...” “Mislim da nećete vi provoditi rezove”, reče gospodin Škrabalo, kojem, uza svu njegovu tromost, moram mu priznati i najveću hrabrost. Gospodar Jordan ispreplete prste i zamišljeno pogleda kakav su pleter stvorili. Udijeli gospodinu Škrabalu podrugljiv osmijeh. “Nije moje da provodim rezove, nego da podmirim izdatke”, reče na kraju. Nemojte misliti da sam ovamo došao praznih ruku. Bit će i milosrdnih djela, čak i napojnica. Osigurat ću napokon sredstva za gradnju crkve i dovesti ovamo župnika. Imat ćemo ovdje ovce, pa će nam trebati i pastir. Imat ćemo zvonik, viši od tornja na ovoj kući, viši od svakoga starog hrasta koji kanimo oboriti. Ta će crkva biti vidljiva izdaleka i dat ću joj izliti zvono koje će se postaviti na vrh i dozivati vjernike na molitvu. I slat će ih na posao. Naime, onu nekolicinu koja preostane.” Opet se zagleda u svoje ruke, zatim nadoda ne odigavši pogled, kao da govori sam sebi. “Ovdje samo gospodin Earle ne mora misliti na uštede i nema drugih dužnosti osim svojih karata. K tome je vraški nesiguran na nogama da mu je zacijelo...” Na trenutak zastane da smisli nešto dovitljivo. “Da, zacijelo me ritnuo konj ili me pogodila munja”, reče gospodin Škrabalo. “Sve sam to već čuo. Nebesa su se otvorila i svjetlosni mi je udar podario tijelo staroga pogrbljenog stabla. Nedvojbeno se sam vrag poigrao mnome u svojem napuklom loncu. Zato sam izobličen. Neka bude tako ako vas to toliko veseli”, nastavio je, tek s trunkom strasti u glasu. Rekao bih da je to bio uvježban govor, kojim se obranio više no jednom. Moje prisluškivanje tu je naglo prekinuto jer se gospodar Jordan okrenuo na peti i s drugoga kraja prostorije krenuo prema mojem skrovištu. Smiješio se - nimalo mrko - ali za sebe. Morao sam se sasvim povući u sjenu dok nije prošao kraj mene. Padam u iskušenje da se ovijem oko stražnjice Kitty Gosse i na uho joj tiho ispripovijedam sve što sam toga poslijepodneva čuo. Težak je to teret koji bih si olakšao da ga s nekim podijelim. Bio sam upućen u pitanja koja se tiču naše budućnosti. Već sam vidio pred sobom zelenilo i bjelilo pašnjaka i ovaca. Već sam čuo zvonjavu sa zvonika. Jedini sam u selu koji zna da je naš gospodar svrgnut, iako i dalje ostaje gdje jest. Trebam pretpostaviti kako smo svi svrgnuti. Imam dovoljno pameti da sve to zadržim za sebe, naravno - moram se pobrinuti za sebe prije nego što sve ovo saznaju i ostali seljani - iako mi toplina udovičinih leđa, koju osjećam na grudima, dok razmišljam o gospi Beldam kako tumara šumom, potiče moje misli na nešto posve drugo. Tako ponovo vodimo ljubav i vjerujem da nismo jedini. Tama skriva uzdahe i u drugim seoskim kolibama. I njihovi kreveti škripe. Šapće se, koljena gnječe sijeno. U ovakvim noćima, kad je prisutna opća tjeskoba, vlada obilje milovanja. Mjesec nam je tad zborovođa, usklađuje naše pokrete, nuka nas da jedni drugima pućkamo i pjevušimo na uho, sve dok i same zvijezde ne nabujaju i sazriju uz naše glasanje. Kao i inače, utjehu ovdje nalazimo u prosipanju sjemena.

35


7. Kad smo se probudili, saznali smo da je kobila Willowjack mrtva. Tu je vijest u kuću Kitty Gosse, u samu zoru, donijela Anne Rogers, majka seoskoga gajdaša. To što me vidjela u širokim gaćama, gologa od pasa nagore, u trenutku kad sam navlačio hlače, kraj kreveta njezine prijateljice, malo ju je zabavilo, ali ne i iznenadilo. Kaže da je „netko spretnih ruku“ iz sanduka sa zimskim alatom u staji, uzeo šiljasti metalni klin za koji se vezuju životinje te ga vrlo precizno i vrlo snažno zabio u glavu kobile, odmah iza uha. Kad je tijelo kobile odvučeno u stranu, u slami je pronađen velik komad kamena, još ulijepljen u krv, koji je ubojica uzeo s crkvenog zemljišta i upotrijebio ga kao bat. Odložili su ga na ploču nad kaminom gospodara Kenta. Plan je bio potražiti ruku koja ga je držala. “Bila je to sigurno krupna ruka”, kaže Anne Rogers. “Netko velik i snažan. Muškarac, dakako. Muškarac koji je takvo što već činio i prije. Muškarac kojemu konji vjeruju...” Zastane jer ne želi izreći ono što se nada da svako od nas misli, naime da je Willowjack poznavala svojeg ubojicu. Jer kako bi se inače neznanac tako prišuljao, da joj prinese šiljak glavi i zabije joj ga, čak i ako je bio dovoljan jedan udarac. Nikad se nije bilo lako približiti Willowjack. Čak i kad bi joj netko izvukao krpelja iz uha, pokušala bi ga nagraditi ugrizom. Anne Rogers želi da osumnjičimo kovača, Abela Saxtona, rođaka moje žene, čovjeka u kojega je bila svojedobno zaljubljena - sve dok se nije oženio. Tad ga je prezrela. “Mogao je to biti i netko njemu sličan, naravno”, dodala je, gledajući me u lice pa kimnuvši prema mojim rukama. “Ja imam alibi”, rekoh, pokazavši na krevet, kao da želim ženama ugoditi šaleći se na račun onoga što već i mene uznemiruje, a gospodara Kenta posebno će pogoditi. Sve ono što nas je toliko čvrsto vezalo za ovo mirno mjesto počelo je popuštati. “Uostalom, ova ruka mi nije ni do kraja zacijelila”. Pokazao sam ranu koja je zarastala. Krasta je potamnjela, ali je i dalje bila mekana. Ne budem li pazio, opet će me upregnuti. “Još me boli”, izjavim, ne shvaćajući zašto se obje smiju. “Ne bih ovim mogao zgnječiti ni muhu.” “Ni očistiti koji klas ječma”, reče ona. Sad smo već imali dva trupla koja je trebalo odnijeti do Sratine i Tratine: gospodarovu voljenu kobilu i onoga nesretnika kojega smo izvukli iz klada. Ne znam koga bismo trebali držati odgovornim za kobilinu smrt. Prvo sam posumnjao na konjušara gospodara Jordana. Nije mi se svidio kad sam mu jučer pokazao gdje da veže konje. Učinilo mi se da je odmjerio Willowjack gotovo s gađenjem. “Dobro bi joj došlo jedno četkanje”, rekao je, iako je u svakom pogledu bila dvaput bolji konj od bilo kojega od onih na kojima su oni dojahali. Zavist može izludjeti čovjeka. Možda ga je ugrizla, a on joj se osvetio. A moglo je biti da bi krivca trebalo potražiti i među našim ljudima. Mogao je to biti Brooker Higgs ili blizanci Derby. Sva trojica bila su poznata po krupnim šakama. Možda se već sve saznalo od ljutitoga gospodina Škrabala, ili možda od rođakovih pobočnika - da će selo kakvo smo do sad poznavali, kao i naše poslove, odmijeniti žuti zubi tri tisuće ovaca. Bit će ih pedeset na jednoga, i to vrlo brzo. Naš trio neženja još bi jednom tako imao razloga za srdžbu i nezadovoljstvo, samo što više nije bilo golubova na kojima bi se mogli iskaliti. A blejalice se još nisu ni pojavile. Možda su sinoć slušali kako se posvuda vodila ljubav te su postali nemirni, što je prirodno, želeći da se i njima pućka i pjevuši. Možda su se najeli ostataka onih vilinih klinčaca od zadnjeg posjeta šumi, koji kao da je bio prije stotinu godina. Tek bi im tad moglo pasti na pamet da pronađu onaj vražji klin i zabiju ga u glavu Willowjack, kobile koju su svi voljeli te je baš zato zaslužila da se na njoj iskale. Ali vidio sam da su Brooker i braća blizanci zadnjih dana pokunjili glave poput ukorenih pasa, bojeći se da bi se mogla otkriti njihova zgoda s golubinjakom. Spržene ptice već su dovoljno strašne, iako je to bilo donekle opravdano. No došljaci su kažnjeni nepravedno zbog varljivosti i šutnje naših ljudi. Zato je sad onaj mali mrtav, ugušen u kladama. Ne, nije bilo tako jake gljive koja bi te

36


mlade ljude natjerala da ubiju gospodarova konja. Sad se boje i vlastite sjene. Bilo gdje drugdje, osim ovdje, strahovali bi za vlastite živote. Postojala je još jedna mogućnost. Nije mi lako ni izgovoriti ime mojeg susjeda, dragoga Johna Carra. On je miran čovjek, omiljen među ljudima i blizak životinjama. John Carr kadar je na mjestu zaustaviti ustrčalu stoku, čak ona grla što postanu obijesna u društvu bikova i mladunaca. Jednom sam ga vidio kako je nekoga podivljalog psa spustio na zemlju vrškom prsta. Jedan čvrst pritisak da prestane lajati, pa još jedan da počne mahati repom. To je poseban dar i zato uvijek njega zovu kad treba neku životinju zaklati. Upravo je John zaklao malo tele kojim smo se pogostili one noći na račun gospodara Kenta. Koža toga teleta još se natapa u rasolu, pod gredama u staji, iako bih je ja danas, između ostalih poslova, trebao izvaditi i pokušati od nje načiniti upotrebljiv velin za kartu gospodina Škrabala. Da, John Carr seoski je mesar i bolje od svih zna kako, i to brzo, ubiti Willowjack, hladno i djelotvorno, kako to opisuje gospođa Rogers. No susjed Carr ima male zdepaste vješte ruke istrošene od rada, ruke koje su uvijek imale posla. A i dobar je čovjek. Anne Rogers sigurno neće biti jedina koja će kriviti našega kovača, Abela Saxtona, kao mogućeg sumnjivca. Jedna je njegova ruka dovoljno velika i snažna da mirno drži konjsko kopito, dok ga potkiva drugom. No ja sam odbacio i tu pomisao, i to odmah, jer je Abel Saxton bio odviše vezan za Willowjack - brinuo je o njezinu zdravlju, o njezinoj ormi, opremi i potkovama - da bi je u bilo kakvim okolnostima poželio mrtvu. Gospodar dobro nagrađuje njegov kožarski i kovački rad. Možda je čovjek budala, ali ne tolika da pljune u vlastiti tanjur. Zbunjen sam, da budem iskren. Nedugo nakon što je gospođa Rogers otišla dalje širiti glasine o tome gdje je “stari Walter Thirsk” proveo noć, “ponovo”, počnem, kao da molim krunicu, u bradu mumljati imena dvadesetak muškaraca iz sela koji su bili dovoljno visoki da dosegnu konjsko uho no nisam uspio naći vjerodostojnoga kandidata. “Vjerojatno je to učinio netko nizak”, natukne Kitty Gosse dok nam priprema kašu za ručak. Zaboravio sam kako zna biti smušena i dosadna. “Misliš li na onoga što je umro? Da, to je lako moguće, zar ne?” “A tko drugi? Da tebe uguše u kladama zbog paljenja golubova i da su te napola izjele svinje, možda bi ti baš došlo da ubiješ nekoga konja”, reče ona uvjereno. “Ima motiv, zar ne?” “Čovjek je mrtav.” “Mrtvih se i treba bojati. Duša ne može počinuti dok se ne namiri, dok se ne osveti.” “Ali prenizak je da bi dosegnuo kobilinu glavu”. Nastojim biti razuman. Gleda me kao da sam najveća luda na svijetu. “Svi su niski kad kleknu”, reče i pogleda me poprijeko. Naravno da je u pravu. Nisam dobro promislio. Kobila nije bila na nogama. Ležala je i spavala kad je ubijena. Bilo je to usred noći. Što tad konji rade nego legnu, uvaljaju se u slamu i spavaju? Ubojica nije morao biti nitko kobili poznat. Nije se morao ni protegnuti. Ubojica čak nije morao ni podići onaj teški kamen visoko iznad tla. Mogao se poslužiti objema rukama. Nije to moralo biti djelo krupnog muškarca velikih šaka. Mogla je to učiniti i žena, čak i dijete. Ne računajući duha udove Gosse i njegova kompanjona u kladama, ali računajući gospodina Škrabala i šest gostiju gospodara Kenta u gostinjskoj kući, ima više od šezdeset Kainovih sinova i kćeri koji su se mogli kradom zavući natrag u svoj ležaj s kobiljom krvlju na rukama i odjeći. Doista, tim tragom želi krenuti i gospodar Jordan, kad su se svi okupili u staji s gumnom u osvit još jednoga dana rada s ječmom. Konji imaju golemo srce koje im pumpa krv. Iz glave Willowjack iscurilo je cijelo jezero krvi kad je u nju zabijen onaj šiljak. Sijeno je od tog slapa crno i ljepljivo. Tko god bio odgovoran za njezinu smrt, nije mogao pobjeći posve suh i neokaljan. Gospodari su trebali samo pronaći hrpu crvene mokre odjeće. Seljanima je stoga rečeno da nitko od njih ne smije nikamo iz staje cijeli dan. Kuće i vrtovi bit će im pretraženi. Moramo biti spremni na to da, u nedostatku zakonitih vješala, vidimo nekoga od svojih susjeda kako visi s hrasta do kraja dana. “A koji si ti?” To se pitanje nitko ne usudi postaviti dok gospodar Jordan stoji pred ljudima. Rođak im čak ne kaže ni svoje ime, ne navodi ni u najkraćim crtama svoj status ni namjere. Moji suseljani vide čovjeka velika autoriteta, s tri pobočnika u službi, koji su djelovali kao da im je

37


opasno dosadno. Sva su četvorica bila krajnje čisti i blijedi. Besprijekorni, reklo bi se. Nijedna hvalevrijedna buha ne bi s njima provela noć. Sluge su nosili jednake hlače, kožuhe s lanenim ovratnicima, kape bez oboda, poput pješačkih vojnika. S leđa, gdje ja stojim, uz gospodara Kenta, nemoguće ih je međusobno razlikovati. Njihov gospodar, koji se takvim drži, više nije nosio svoj kožnati jahaći kaput, kao i podstavljeni pršnjak od jučer, nego je, u skladu s ljetnom omarom, bio odjeven opuštenije, u napuhane kratke hlače, koje izgledaju kao dvije polovice luka, i izvezenu platnenu halju. Primjećujem da na njemu nema ni trunke vune. Njegovu bradu njeguje brijač, a kosa mu je, koliko uspijevam primijetiti, zategnuta iglom. No, ono što nam najviše zaokuplja pozornost i govori nam da s njim nema šale, jest njegov visoki šešir, njegov copotain, koji ne samo da je ukrasio značkom obitelji Jordan, nego uz to i perom i kopčom s dragim kamenom. Sam taj šešir ukazivao je već na to da je čovjek moćan i bogat. Sam taj šešir bio je vredniji od bilo koga od nas. Zapravo, taj gospodar, taj gospodin, vrlo teško održava taj šešir na glavi. Mora podizati ruku i držati ga za obod, dok nam objašnjava - kako pokretima, tako i riječima - što od nas danas očekuje. Ukratko, želi prekinuti sa svim glupostima koje su tako iz temelja narušile naš seoski mir. Jer smo “daleko od reda i zakona”, kaže. Zaboravili smo koje dobrobiti donose zakoni, pravedna kazna, koje su dužnosti i pravila ponašanja kako građana, tako i onih koji žive na selu, dodao je. Zasad „obračun“ za koji bi se svakog od nas moglo pozvati na red, obuhvaća samo područje gospodarske kuće - neka važna zdanja i stvorenja. “Neki među vama ovdje, pod ovim krovom, pokazat će se odgovornim i odgovarat će za krađu vrlo vrijedne kobile”, kaže. “Ta osoba ne može očekivati da će i sutra hodati ovim stazama, niti se nadati poštenom ukopu u posvećenoj zemlji... Dotičnog čeka susret s trulom strvinom konja kojeg je ubio, u onom dijelu polja kamo ih bacate. Tamo će se susresti i sa svojim zlikovačkim bratom onim koji je budalasto pomislio da može paliti staje i golubinjake i izvući se samo s tjedan dana kazne, leškarenja u kladama, ali je danas krvavih peta odvučen da pravi društvo kosturima.” Nisam si mogao pomoći da ne pogledam u braću blizance i Brooker Higgsa, koji su stajali usred tihe gomile. Kad ne zure razjapljenih usta, gutaju slinu. Već zamišljaju par lešina u Sratini i Tratini i pitaju se koji će od onih što sad stoje u staji zauvijek otići onamo na počinak s Willowjack i s onim ugušenim i prožvakanim došljakom. Isto misle i svi ostali nazočni. Jasno kao olujni oblak da nevolje stižu velikom brzinom i da će munja uskoro zgromiti jednog od suseljana. Čovjek s visokim šeširom, ma tko bio, ma kako bio povezan s obitelji Jordan, neće se smiriti dok ne dobije zadovoljštinu. Gospodar Kent ne doda nikakvo objašnjenje. Po tome kako mu ruke vise na leđima i po pognutoj glavi i smetenu kimanju svi vide da je danas obični slušač i ma tko bio taj novi gospodin, da je njihov gospodar dvora nižega položaja od njega, i toga je svjestan. To je nešto novo i neočekivano. Nitko dosad nije vidio gospodara tako tjeskobna i pokorna. Navikli smo na to da vodi glavnu riječ iako to nije volio pretjerano isticati. Uvijek je nastojao biti na ravnoj nozi, neugledni car među pukom, spremniji da postigne cilj zagrljajem, nego dernjavom. Naš car sad se činio razvlaštenim. Naravno, tuguje zbog gubitka Willowjack i srce mu se zacijelo toliko steglo da mu se jezik uvukao u grlo. Očekujemo da uskoro digne čelo i opet uzme uzde u svoje ruke, ali pokornost koju pokazuje prema mlađem došljaku graničila je već sa servilnošću. Gotovo jeziv prizor dodatno pojačan službenim držanjem toga drugog, njegovim otvoreno ledenim vladanjem kojim očekuje i dobiva svačiju bespogovornu poslušnost. “Bog vas blagoslovio”, reče na kraju, “i Bog pomogao jednom od vas.” Gospodaru Kentu drago je što sam bio uz njega kad smo otišli iz staje. Treba mu “netko sabran”. Ne samo da je izgubio svoju voljenu kobilu, nego se sad još morao boriti i protiv onih što žele na njezinu truplu zaraditi. “Rođak mi govori da sam rastrošan jer nisam ‘beskorisno’ truplo dao istopiti u mast”, reče. “Kažem mu da je ta kobila bila odviše odana i da sam je odviše volio, da bih je tako nagradio.” Gospodar Jordan odgovorio da je i on tako volio jednoga svojeg mastifa, Blunta. Bio je to očito oštar i besprijekoran čuvar, a ipak su na njemu zaradili trinaest funti masti kad se pokazao prestarim da dalje obavlja posao pa ga je trebalo dokrajčiti.

38


“Nisam dopustio da Willowjack završi jednako korisno”, dodao je gospodar, nagnuvši se prema meni, malo bliže, da ga nitko ne čuje. “Ustrajao sam na svojem načinu i bilo je po mojem... Taj put. Kad bih bar svaki put tako mogao okončati rasprave s rođakom Edmundom...” Odjednom razdražen, prinese prst k ustima. “Nas dvojica trebamo držati jezik za zubima, razumiješ?” Moj gospodar pretpostavio je da mi je gospodin Škrabalo dosad već objasnio koji je pravi razlog rođakova dolaska na selo. Zamolio me da to, premda je sad već očito, zadržim u tajnosti pred suseljanima - naime rođakovo pravno uzurpiranje dvora i pripadne zemlje - kao i sve pojedinosti naših skorašnjih runskih nevolja. Nada se prevladati u pokojoj raspravi prije nego što ijedan raskoljeni papak ostavi trag na našoj zemlji. Kani prvo malo pregovaranjem otupjeti rođakovu oštrinu, prije nego što se obrati nama, svojim prijateljima. Sigurno je odlučio tako postupiti čim je uoči žetve ječma upozoren da gospodar Jordan dolazi obrati svoje nasljedstvo, naime da će mu se suprotstaviti, zaštititi nas svojim argumentima, pronaći načina da, recimo, spasi nešto zajedničke zemlje na kojoj bismo - mi koji ćemo dogodine štrici i čuvati ovce - mogli puštati stoku na ispašu, i da će se potruditi zadržati nešto šumarstva. “Sve dok su moji susjedi ovdje sigurni”, reći će, “i dok su im posao, hrana i krov nad glavom zajamčeni do groba, siguran sam da će u istoj mjeri vaše stado ovaca naići na dobrodošlicu...” Ali nije bilo tako. Selo je na neki način već osjetilo teret nesreće prije nego što je ostvarenje budućnosti dojahalo na konju, prije nego što se približio san o zlatnim papcima. Izbili su požari. Zatim su se zbili golubovi. Pa oni neprijateljski zategnuti lukovi i strijele. I ona žena nemirna lica, koja nam je prekinula ples. I tijelo u kladama, odnosno ono što su od njega ostavile svinje. Kao da je neka nestašna sila izišla iz šume u zadnjih nekoliko dana, tek da vidi koliko će zadovoljstva osjetiti kad unese potpun nemir u naše mirno mjesto. I onda ono najgore - ako se smrt konja smije smatrati gorom od smrti čovjeka - gospodarova je Willowjack mrtva. Kako bolno! Willowjack je bila osobna kobila pokojne gospodarice Kent. To je i zastrašujuće jer tko god da je ubio kobilu jednako je probo i gospodara Kenta. Naravno da ne može još razgovarati sa mnom i otvoriti mi dušu jer smo okruženi rođakovim ljudima, a gospodar Jordan uvijek sve čuje. Gospodar mi nudi samo zagrljaj, dodir rukom, bradom i usnicama, žalosno rječito. Te geste govore: ovo su naši najcrnji dani, prijatelju stari. Uzvinem obrve umjesto odgovora. Doista, nismo još doživjeli gori dan od ovog. Otišli smo predaleko da bi nas čuo netko iz staje s gumnom. Iza nas nastavlja se mlaćenje i vijanje. Nema samo gospodina Škrabala, upravitelja Bayhama i konjušara, no pretpostavljam da prva dvojica rade kao nesložan par na rukopisima i kartama. Nadam se da ću biti uz gospodina Škrabala ovog poslijepodneva, da mu priredim boje i pergamente, kako smo prvotno i namjeravali, iako su me zasad nazvali “pomoćnikom rođaka Charlesa” i naložili mi da povedem našu skupinu u obiteljske kuće, središte svega, da navedem imena odsutnih stanovnika, a zatim stanem uz gospodara Kenta, dok taj krvni rod gospodarice Lucy Kent i njegovi pobočnici budu ulazili, skidali posteljinu, podizali rogožine i trske, prevrtali sanduke sa smočnicom i pomicali bačve i klupe u potrazi za krvavim krpama. Bila mi je to rijetka prilika da zavirim u toliko osobnih prostorija, da nazrem koliko su neke kuće pretrpane, koliko su im postelje skučene, koliko skromna imovina, koliko im dotrajao namještaj. Iznenađuju me i urednost i nečist, ostaci sinoćnjeg jela i izostanak bilo kakvog. Postaje jasno da je po tome koliko je netko marljiv i kako čuva kokoši nemoguće ocijeniti kakav život potajice živi. Neugodno mi je kad stižemo do kuće Carrovih. John i ja nikad ne prelazimo jedan drugome preko praga. Dobri smo prijatelji, ali srećemo se i razgovaramo samo na otvorenom. Sjedimo vani i znamo da susjedi jedni drugima ne vire u život. Susjedi jedni prema drugima trebaju biti slijepi i gluhi. “Pripazite malo”, molim ljude dok ulaze. No odviše su nestrpljivi i bešćutni da bi i na što pripazili. Čini mi se da su zbog moje molbe samo još sumnjičaviji prema Carrovima. Moram se odmaknuti. Ne mogu slušati to premetanje. John nikad neće shvatiti zašto nisam ušao i zaustavio razbijanje. Jednako mi je neugodno čekati ispred udovičine kuće i slušati udarce nastale izvrtanjem kreveta, vjerojatno još toplog od nas dvoje. Možda se još ljuljao. No dosad nigdje nije bilo nikakva

39


traga krvi, čak ni u kući Abela Saxtona. Jedina krv koju su pronašli bila je na rupčiću u mojoj kući. Moram ruku uskladiti s tkaninom, a uz to se gospodar zauzeo za mene i prepričao im moj ,,smion“ čin u gorućoj staji. Očito je da sam spasio najveći dio njegova sijena. Tek je tad gospodar Jordan siguran u to da nisam sumnjiv. Tako smo stigli do zadnje od dvadesetak seoskih koliba i dopušten nam je odmor dok pobočnici unutra, pregledavaju svinjce, staje, kuću i nužnike, pivnicu, pomoćne zgrade, svaki kutak gdje se ta krvava košulja mogla sakriti. Sam gospodar Jordan ide zaraslom stazom do nastambe u kojoj je odrastala Cecily. I upravo on odjednom izlazi na svjetlo dana uza zadovoljan poklič, držeći težak, krvlju natopljen smotuljak tkanine. Isprva gospodar i ja mislimo da je pretamna za baršunasti rubac one žene. No vrlo brzo istina postaje nespornom. Prvo Sunce ocrta one srebrnaste niti, a zatim se rubac rastvori i boja postane jasnija, gusto tirkizna. Već sam htio reći čovjeku da je još malo protrese, da vidimo hoće li nešto ispasti iz nje među čkalj. Držim jezik za zubima, kao i gospodar Kent, čak i kad je njegov rođak bacio rubac preko ograde i upitao nas čija je. “Reci mi njezino ime”, reče rođak, obraćajući se meni, seljanu, jednom od onih kojima vjeruje, a možda i zato što nisam kukuruzno crvenokos kao ostali. “Zaista ne znam kako joj glasi ime”, rekoh, što doista nije bila laž. Znam kako izgleda njezino lice. Umio bih opisati njezino grubo obrijano tjeme, koje je sad već zacijelo postajalo malo mekše i tamnije, kako je kosa počela rasti. Njezine crne i blistave velebiljne oči ne bih zamijenio s očima nijedne druge žene u selu, no osim pridjevka gospa Beldam, koje joj je gospodar nadjenuo, ne znamo joj ni imena ni podrijetla. “Nisam nikad vidio da je netko iz našeg sela tako što nosio. Kunem se iz dubine srca”, rekoh. Prepuštam svojem gospodaru da prepozna taj odjevni predmet i kaže krivca, da obavi tu tešku dužnost. Sad već uviđa da je žena koja je pljunula na Willowjack bila ista osoba koja je kobilu i usmrtila. Ušuljala se u staju, gdje je nedavno prekinula naš ples, pregledala sanduk s alatom tražeći klin, nekako podigla onaj teški kamen iz nesuđene crkve i spustila ga snagom koju su joj dali kivnost i srdžba. Od svakog bih, osim od gospodara Kenta, očekivao jednako kivan i srdit odgovor. Volio je svoju Willowjack, no kao da ga nije previše iznenadila veza između te žene i njegove kobile. Ne misli da je njezin postupak opravdan. Zašto gnjev sručiti na životinju? Ipak, ona je na neki način u pravu. Onaj muškarac - za kojega još ne znamo što joj je bio - vjerojatno otac - završio je na stupu srama po zapovijedi gospodara Kenta i ondje je ostavljen da ga pojedu svinje. Tko bi, a da ima srca, mogao reći da žena nije imala pravo na to? Zato nisam iznenađen kad gospodar Kent nije prepoznao vlasnicu rupca pred svojim rođakom Edmundom Jordanom. Očito je spreman krivnju za pogibiju svoje Willowjack pripisati sebi. Ali ne želi se skrivati ni iza varljive istine, kao što sam ja učinio. “To je bio rubac moje žene, tvoje rođakinje, Lucy Kent”, rekao je. Nitko iz sela ne bi imao sredstava ni mogućnosti da si priušti takav rubac. Barem u to nema sumnje. Gospodar Jordan kimnu. “A tko onda... tko živi u ovome pustom prostoru? Čini mi se da je netko ovdje spavao.” “Možda skitnica. Neki noćni kradljivac u prolazu.” Moj gospodar odmahne glavom, smažući vremena, da se vidi koliko je smeten. Priča koju naposljetku izriče ide ovako: netko je sinoć prošao kroz selo, neki lupež. Ušuljao se u veliki dvor i vidjevši da je prepun ljudi laka sna, pobjegao je ponijevši samo Lucyn rubac kao plijen. “Visio je na njezinoj staroj preslici, sve do prošle večeri”, objasnio je. “Naš je otrcani posjetitelj očito misli prodati kad stigne u neki grad, u kojem, vrlo vjerojatno, misli prespavati. No prvo je ipak pokušao ukrasti najboljega konja da na njemu nastavi put.” Gospodar Jordan opet kimne. “Izabrao je Willowjack, dakako, a ne jednog od vaših iskoristivih konja, rođače Edmund”, nastavlja gospodar Kent, razrađujući priču sa sve više žara. “No Willowjack je odana i nemirna. Možemo pretpostaviti da ga je ritnula ili ga žestoko ugrizla. Priprost i nasilan čovjek poželi se nakon takvog nečeg osvetiti.” Gospodar Jordan skupi usne. Razmišlja. Nije on okorjeli prevoditelj pravde koji samo traži priliku da nekog ovdašnjeg po svaku cijenu stavi na vješala. Ali odgovara mu da preko pogibije

40


stare kobile, bez mnogo truda položi pravo na svoje nasljedstvo. Nema boljeg od toga da se pokaže teška ruka pravde - i prizora tijela koje visi - da bi se puku nenaviklu na stegu pokazalo da o njihovoj pokornosti po svim pitanjima - pa i onima koja se tiču vune i ograda - nema pogovora. Izrekao je prijetnje i obećanja. Već je oskvrnuo i obeščastio svačiju kuću. Izgubit će stoga nešto ugleda i nešto moći ako je istina što gospodar Kent govori. Čini se da prijestupnik nije netko iz sela. Prijestupnik je po svoj prilici došao i otišao. “Onda dobro”, reče nerado, i kao da mu ne smeta što je moj gospodar uzeo baršunasti rubac, otežao od konjske krvi i rekao da će ga dati oprati i vratiti na mjesto, gdje treba i biti, na Lucynoj preslici. No gospodar Jordan i dalje traži način da sačuva dostojanstvo i pokaže svoju odanost pravdi. “Čovjek koji tjedan dana leškari u kladama, je li on krivac za palež tvoje gospodarske zgrade i golubinjaka? Jesam li u pravu?” pitao je na kraju, gotovo se smiješeći. Moj gospodar samo obori glavu. Nije baš potvrdio. “I on je, čini mi se, obećao da će ti se osvetiti?” “To je istina - ali to je bilo u žaru očaja. Osim toga, on je čvrsto vezan i nije mogao nauditi Willowjack, osim vradžbinama”, reče moj gospodar. No rođak ga nije slušao. “Ne mislim ga okriviti za pogibiju kobile, osim ako se ova tvoja ideja o vraćanju ne uzmogne dokazati. Ali moramo ga ispitati”, reče. Barem mi se čini da to dugujemo tvojem dostojanstvu, dragi rođače, pa da mu podastremo optužbe za poticanje na prkošenje i pobunu. Ti si mi svjedok. Rekao je da te kani ubiti. Nehotice sam zagospodario ovim posjedom i de facto postao njegov sudac. Mislim da je vrijeme da se taj slučaj preda sudu. Govorim to teška srca.” Na to se okrene puni krug i prijeđe pogledom preko obzora, po širini i dužini našeg svijeta. Jasno je da je razgovoru kraj. Razljutio ga je ovdašnji način života. Dosta mu je svega tog nereda koji je zatekao u našem selu. Teško uzdahne da nas ne bi ostavio u kakvoj nedoumici. Sami smo krivi za svoje nevolje, a on će im stati na kraj, i to vrlo brzo, ako treba. Uhvatim njegov pogled. “Dakle, Walter Thirsk”, reče samo me navevši. Možda razmišlja o tome kako me iskoristiti. Kimnem i tako potvrdim da je to moje ime, no ništa više. No možda to shvaća kao povlađivanje. Doživljava me kao čovjeka koji je ne tako davno - prije dvanaest godina - vjerojatno vidio ovo selo onako kako ga on vidi sada, kao jednu usporeno zajedništvo navika, običaja i ustaljenosti gubljenja vremena, bazanja i nehaja. Opet opiše krug, ali ovaj put nasmiješen. Podigne ruke i dlanove uvis, poput propovjednika, raširi prste prema svoj zemlji u vidokrugu. “Ničeg osim ovaca”, reče i prasne u smijeh. Tom šalom vjerojatno je mislio kako smo svi mi ovce: već smo ovdje i već žvačemo travu. Nema većih bijednika od nas. Nema većih mekušaca. Nema nam premca u razdražljivoj bojazni, u besmislenim životima, u našim praznim neuglednim licima, u ovisnosti, našem bijesnom trčkaranju, u našem jadanju. Vidim kako priželjkuje svima nam gledati u leđa. I stati na kraj postajkivanju. Zamijeniti nas plemenitijom stokom.

8. Provodim poslijepodne u dobrom društvu gospodina Škrabala i ne mogu ne razmišljati o tome kao bi izgledao moj život uz njega, kad bih kao njegov zaposlenik pobjegao s ovih polja kojima prijeti runska najezda. Takva se barem zamisao rađala u meni. Mogao bih otići već za tjedan dana kad bi me poveo sa sobom i kad bi me moj sadašnji gospodar pustio. Strašna bi mi bila pomisao, istina, na to da se rastanem od Charlesa Kenta, nakon cijelog života prijateljevanja i službovanja kod njega, ali nikad prije nije bilo strahovanja, barem ne tako strašna kao tog da nam njegov nepopustljivi rođak bude gospodarom. Zato nastojim biti vidljivo koristan gospodinu Škrabalu, iako sam - da budem iskren - preuveličao svoju stručnost u pripremanju kvalitetne kože koja mu je trebala za konačan oblik njegovih prikaza ograda. Najbolji velin, kaže, gladeći se po unutarnjem dijelu ruke i dajući tako primjer, priprema se tjednima. Ipak, od mene bi se svejedno očekivalo da

41


mu većom žurbom izradim kože čija će površina posvuda biti jednako glatka “ali da se na njoj osjeti tekstura”. A da bude dovoljno fina da se kroz nju vidi svjetlo svijeće. Učinit ću sve da mu izradim takvu kožu. Ne može to biti toliko drukčije od štavljenja kože za pregaču ili za cipele. Izvadio sam teleću kožu iz posude sa slanom vodom, pomiješanom s vapnom i izmetom, gdje se namakala i mekšala zadnja dva dana, otkako smo je skinuli s krovne grede u staji te sam je prenio, dok se s nje cijedila mast i rasol, kraj mjesta gdje je stradala Willowjack, preko stajskog puta, do gazdinske kuće, gdje je praonica suđa bila odvojena za izradu karata. Ruka mi se uvelike oporavila, što je veliko olakšanje. Ozljeda me nije onesposobila iako je još osjetljiva u samoj sredini, tako da i dalje ne mogu pomoći pri vršidbi i radu s teškim alatom. Ipak je olakšanje raditi nešto korisno nakon gotovo tri dana tjeskobne dokolice. Gospodin Škrabalo nalaže mi da pripremim kožu dok on pregledava dokumente polja i zajedničkih njiva, kako bi konačno učisto precrtao ono čemu se osvjedočio na terenu. Razgovaramo vrlo tiho, da ni gospodar Jordan, ni njegovi pobočnici ne bi čuli ijednu riječ o jutrošnjim izlikama i spletkama. O prijetnjama. “Bojim se što će s nama biti”, kaže. Ono nama nije mišljeno. Ta s nama je proveo jedva četiri dana, ali to što govori mnogo otkriva. Vidim da je samog sebe iznenadio kad je rekao to nama. Očito je gospodin Škrabalo puštao korijen u tlo iz kojeg sam ja svoj čupao. “Najviše bi se trebala bojati ona žena”, rekoh. Slažemo se da bi gospu Beldam - za koju smo se obojica vezali, unatoč njezinim nedjelima i prijetnjama, a možda upravo zbog njih - trebalo pronaći i upozoriti. Sigurno neće proći mnogo vremena dok sudski pripravnik ili neki od njegovih podređenih ne povežu baršunasti rubac s osobom koja ga je zadnja nosila. Nema nikoga među nama tko je nije vidio nositi taj rubac, ili prigodom jutarnjeg posjeta došljacima u njihovoj čatrnji našega neradnog dana ili na proslavi u staji te iste večeri. Netko će već progovoriti. Ustvrdivši da je rubac pripadao njegovoj ženi, gospodar Kent samo je gospi Beldam priskrbio malo vremena, možda obustavu izvršenja kazne i to da ga njegov rođak prezre do kraja. Mogli bismo i trebali smjesta odložiti svoje oruđe i otputiti se u kuću gdje je pronađena krvava tkanina. Obojica strahujemo da se gospa Beldam već vratila na mjesto kamo se očito sklonila tijekom noći. To je bilo vrlo opasno. Nema nikakve sumnje da će ona trojica pobočnika, koji trenutno nemaju drugog posla nego da se drže nadmeno poput kakvih policijskih pozornika, zabadati nos kamo god stignu, u nadi da će pronaći još koga za Jordanov sud. Nitko od nas ne želi da ta tri gospodina vide čak i sjenu gospe Beldam. Predobro razumijemo kako njezine oči i kosa djeluju na ljude. Pogotovo kosa, koja je onako ošišana na kratko poput zečjeg krzna još više ističe njezinu urođenu drskost, kao i ranjivost. Bila je oku odviše privlačna. Gospoda s toliko slobodnog vremena ne bi prema gospi Beldam bila nježna da je nađu negdje samu u ruševini iz koje se ne čuje do staje s gumnom. Nadamo se samo da ima dovoljno pameti da nakon osvete nad Willowjack pobjegne natrag u šumu, odakle je i došla, i ondje svije novo gnijezdo od klada i busenja - ali izvan granica našeg sela, gdje nitko od nas nema pravo slobodno lutati. “Potražit ćemo je”, reče gospodin Škrabalo. Grlo mu se steglo samim time što je to izrekao. “Ali tek kad budemo sigurni da nas nitko ne čuje.” Upravitelj Baynham je blizu, čini se. Čujemo ga kako se kreće gornjom prostorijom, a zatim ga čujemo na stubama. Obilazi nas kao pčela oko šljive, a pčele - barem sam to naučio svih tih godina - više od svega vole slast pakosti. Nešto nam se svima ružno i neobično dogodilo. U samo nekoliko dana postali smo još toliko sumnjičaviji prema svijetu oko sebe. “Mogla bi biti bilo gdje”, rekoh. “Ali sigurno će posjetiti jedno mjesto.” Njezinog preživjelog rođaka treba hraniti i pojiti. Ona neće dopustiti da usahne na kraku našega seoskoga križa. Vjerojatno će doći noću, kad je sigurnije i kad je ne može vidjeti nitko, osim sova, lisica i Mjeseca, da ga tješi i pobrine se za njega koliko može. Nitko od naših suseljana ne bi preuzeo tu dužnost, no gospa Beldam sigurno će je ispuniti. Tako smo se dogovorili da ćemo, čim se Jordanovo društvo večeras povuče na počinak, gospodin Škrabalo i ja, postati sove, buljavih očiju i naoružani

42


strpljenjem, u očekivanju topota sitnih nožica. Imat ćemo tamno perje, ogrnuti u najtamnije kapute i skriveni među lišćem. A što kad dođe? Tad ćemo već nešto smisliti. Sretni smo što se doimamo zauzeti svojim poslom, a ne mislimo ni na što drugo osim na nju. Uklonim s poda prostirku od slame da na gole pločice u kuhinjskoj praonici mogu raširiti teleću kožu. Tek tad opažam nabore na mjestima gdje je ta životinjica iz uzgoja, tako vlažna i sočna za našu zabavu povodom pabirčenja, rezana po dužini kičme, oderana oko rebara i onda rasporena da se može dalje mrcvariti. Njezine su bočne strane još spojene po širini, duž neravne crte leđa. Tako je gospodin Škrabalo dobio vrlo proporcionalnu četvorinu, podjednakih dužina pojedinih stranica. Uzmem otupljeni nož i kleknem, držeći natopljenu kožu čvrsto s oba koljena dok je zdravom rukom stružem od sebe. Nož nosi svu prljavštinu, naslage vapna i ostatke mesa, no moram prstima čupati dlake iz korijena. Koža još nije otvrdnula. Nije tkaninasta. Još je pregruba i preotporna. Trebala se natapati barem tjedan dana ili duže. Ovako ću je morati savijati, a to neće biti lak posao. Ne mogu reći da uživam u bliskosti sa životinjom koju sam poznavao i volio (i jeo, zapravo). No ovaj posao doživljavam kao probu. Dokazat ću gospodinu Škrabalu da neće, zatreba li mu ikad pomoćnik, nigdje pronaći čovjeka prikladnijeg od mene. Zato dajem sve od sebe da ne prigovaram. Usredotočio sam se na to da postignem glatkoću, istančanost i ujednačenost. Želim proći onaj pokus sa svijećom. U tako skučenom prostoru smrad izaziva mučninu. Ono meso koje se nije otkinulo niti poslije sapralo u vodi, počelo je truliti. Svako toliko moram se odmaknuti da udahnem malo zraka. Kad bih naglo ustao, sigurno bih pao u nesvijest. Polako ipak počinjem osjećati kako mi se teleća koža počela prepuštati. Sve je tanja i mekša. Ipak, mislim da velin koji ću dobiti neće biti najbolje kakvoće. Nije dovoljno prerađen. Odviše žurim. Nemam iskustva ni vještine. Griješim. Nisam siguran da je bilo pametno sušiti kožu na dimu koji se diže od pečenja njezina vlastita mesa. Nisam siguran ni jesam li trebao natopiti kožu vapnom i gnojivom. Dosad još nitko ovdje nije trebao velin. No gospodin Škrabalo ne pokazuje nezadovoljstvo dok ulazi u kuhinju da vidi kako napredujem i dok isprobava kožu palcem. Očito sam postigao dovoljno vlaknastu površinu da zadrži a ne upije njegovu tintu i boje. Gospodin Škrabalo radi na svojim probnim skicama. Štošta isprobava, u nadi da će lakše odlučiti koje boje primijeniti, da se priča o našem zemljoradničkom - i ovčarskom - kraju lakše razumije. Meni to, s mojeg položaja na podu, zvuči kao da obavlja neki ženski posao. Alatke su mu pribor za jelo, brus i plitice s tučkom, jedva veće od školjke. Napola očekujem namirisati neki začin za kolače. Barem muškatni oraščić. No kroz smrad trule teletine hvatam jedino odurni vonj vezivnoga ljepila i lužine. Gospodinu Škrabalu očito je ugodno u mojem društvu, govori preda mnom sasvim otvoreno, ne šapće. Nije ga briga čuje li ga netko od Jordanovih ljudi. Govori mi samo o postupku, poučava me, ali istodobno i sebe podsjeća o svakom koraku koji valja odraditi u pripremi boja. Služi se riječima koje nisam još nikad čuo - kao što su lapis lazuli i smalta. Sve je to na neki način povezano s pojavom plave boje već vidljive na njegovim prstima - čak i na obrazima i onoj njegovoj ušiljenoj bradi. Trebao bih primijetiti razliku - iako je unutra polumračno - između cvjetne boje, lakmusa i indiga, koje mi pokazuje na komadićima pergamenta. Vješt je i upoznat sa svojim kuhinjskim bojama, kao što sam ja, recimo, s oblacima ili padalinama. Imam i ja svoje plave boje. Jedna plava znači da je dan za žetvu (i da neće padati kiša), druga najavljuje oštar mraz, a treća - viša, tamnija i ozbiljnija - otkriva tiho i kratko da se Sunce već povuklo u svoju ložnicu, ali da se prozori neba još nisu sasvim zatvorili. Ta nam plava boja kazuje da smo slobodni protegnuti se, završiti s poslom i počinuti. Poslijepodne smo lijepo proveli, misleći stalno na svoju zadaću noćnog bdijenja što je bila pred nama. U prostoriji je dah zime, ne zato što je hladno, nego jer smo toliko uposleni - a to je umirujuće. Sad kad Cecily više nema, sad kad sam i sam u iskušenju da odem odavde, najviše će mi nedostajati ono razdoblje kad sve miruje, kad sve se sledi, kad nadviju se teški oblaci mrtvoga godišnjeg doba i kad, ako sam već lud da izađem iz kuće, u hladnoću i tamu bez mjesečine, vidim jedino podrhtavanje plamena svijeće kod svojih susjeda. Tad se, osim škripe leda pod vlastitim nogama, može čuti jedino lupanje alata kojim se nismo služili ljeti. To je vrijeme kad se kod nas krpa

43


i popravlja. Dječaci dube žlice od tisova drveta ili brtve rupe u vrčevima ili šalicama; njihovi očevi mijenjaju drške na kosama i srpovima ili obrađuju vrbovo pruće da popune zupce na vilama i grabljama dok njihove žene i kćeri šiju novu odjeću ili krpe staru. U svakoj su kući ljudi tad okupljeni oko ognjišta u pribranoj tišini i spremaju se za nadolazeću godinu. U svojoj smo kući žena i ja radili s trskom i vrbovim šibljem, što sam ga nakupio tijekom jeseni, i pleli smo košare i posude za svakoga tko bi ih zatražio a da je u zamjenu nudio, recimo, šunku ili krčag meda. Takve večeri bile su nam najnježnije i najutješnije premda je proljeće još bilo daleko i premda smo za jelo imali samo crni ječmeni kruh i ječmenu kašu, svaki dan bio je poput petka, bez mesa. Tako i sad, uz pažljivoga gospodina Škrabala ponovo čujem slične zvuke. Sve dok ne dignem pogled i pogledam preko kuhinje, posve sam izgubljen u minulim sretnim vremenima. Neko smo vrijeme, predani poslu, zamalo zaboravili na sve što se saznalo i dogodilo toga dopodneva. Razgovaramo tiho i prisno. Gospodin Škrabalo uljudno pokazuje zanimanje za moje riječi. Tako sam se našao u prilici da mu ispričam kako sam sad, kad Cecily više nije živa, spreman na promjene. Na promjene i pustolovine. “I to ne one koje uključuju ijedan dan pastirskog posla”, dodao sam. “Doduše, izrada velina ugodan je posao”. Kima glavom dok govorim. Vjerujem da razumije što želim reći. Upravo to kimanje daje mi nade da će o tome porazgovarati sa svojim domaćinom. “A vi, gospodine?” pitam gospodina Škrabala. “Zovu li vas pustolovine?” Njegova je priča bila kraća. Nikad se nije zaljubio. Nije imao ženu koja bi za njim mogla ostati udovica i oboje mu je roditelja pokojno. Njegov najstariji brat naslijedio je imanje, obiteljsku kuću, skladište i riječnu lađu za trgovinu i prijevoz svega, od ribe do sukna. No gospodin Škrabalo, kako kaže, nije bogat čovjek, “ni u novcu, ni u tijelu... kako vidite. Ova lijeva strana nepokretna je od ramena do rebara. Posljedica iznenadne paralize. Nešto je bilo u kostima. Još dok sam bio dijete.” “Znači, nije bila nesreća?” Želim ga upitati nije li ga pogodila munja ili ga možda ritnuo konj, kako sam ga čuo da je govorio gospodaru Jordanu, jučer poslijepodne. “To je moja školska priča, uobičajena obrana od.. ”, započne govoriti, ali odmahne glavom. Očito ne želi opet spominjati munju. “Zapravo, nije važno. Odgojili su me da budem svjestan toga da nisam sposoban za fizički posao na otvorenom i da sam prevelika smetnja za rad na otvorenom. Ne mogu pomagati bratu u skladištu ni na lađi. Kakve koristi od mene? U ovako nevoljnu stanju nisam si mogao naći ni suprugu. Jedino mi ovo pruža radost...” Pokaže boje i skice na stolu. “Priđi, Waltere. Pogledaj kako sam bojama oplemenio one oznake.” Dok sam ja kožu pretvarao u velin, gospodin Škrabalo je svoje skicirane karte i crteže pretvorio u nešto neobično i lijepo. Nije još ucrtao slova, nego samo oblike, poteze i boje. Shvaćam njihovu privlačnost i skrivenu moć. Vidio sam već slične složene oblike, ništa manje nedokučive od ovih, dok sam gulio koru s umirućih stabala ili ljuštio papirnati omotač breze. Slične su šare pravili lišajevi na uspravnom kamenju ili mahovina u močvari, ili su vrebale ispod leptirovih krila. Nalazio sam takve obične apstraktne oblike na mjestima gdje bih to najmanje očekivao. Dovoljno je prevrnuti kamen, pomaknuti oboreno stablo u šumi ili preokrenuti list. Sve te tvorbe i ukrasi nalazile su svrhu jednostavno u tome što su pronađeni. Ali ništa se od toga ne može usporediti sa živim dezenima koje je stvarao gospodin Škrabalo. Njegov je trud uredniji i šareniji - svakako plaviji - kakvih nema nigdje u prirodi. Nagrada su sami po sebi, a oku znatno ugodniji od zrnja ječma. “Ovo ovdje”, reče on, “prikazuje vaše sadašnje stanje, sasvim vjerno. Tako to izgleda dok Edmund Jordan mlađi ne provede svoje promjene.” “Kralj Edmund Drugi!” kažem. “Da, čovjeka bi trebalo okruniti kao takvog.” Gospodina Škrabala zanimalo je mogu li pokazati gdje je polje ječma. Ponovo pogledam kartu, nadajući se nekim naznakama, možda od crnih ugljenom povučenih crta ili od mjesta na kojoj se boja najviše stvrdnula ili gdje je tanja i odrezana zbog ispupčenja na papiru. Tek kad je zakrenuo prikaz za dvije četvrti, mislim da prepoznajem zavoje i padine polja, nizinske dodatne predjele, gdje ječam raste na negostoljubivoj zemlji, pa prostrane uzvisine na kojima je urod najbolji, zatim zasjenjene ledine i zmijoliki znak, vjerojatno naš vijugavi potok.

44


“Upravo tako”, kaže gospodin Škrabalo kad sam mu odgovor pokazao prstom na kojem mi je ostalo malo boje. “A ovdje sam utkao granicu vašeg posjeda”. Prepoznajem i močvarnu stazu i Sratinu i Tratinu koja još nije upisana kao Rascvjetana močvara. Ondje je naš gornji kraj i ondje je naša duboka, visoka i ugodna šuma. Zid naše utvrde od trnja i šipražja. Naša neizgrađena crkva. Naši zajednički posjedi i naše kuće. Naša nekoć sigurna i mirna svakodnevica. Ponovo gledam kartu, ali iskosa, ne gledajući pojedinosti. Nikad prije nisam imao osjećaj o tome kako doista izgleda naše imanje, kako to zvijezde sjaje prema nama, niti kako nas vide sokolovi i vjetruše. Doista je prošlo previše godina da bih pamtio kako je to izgledalo kad sam zadnji put promatrao našu zemlju s veće udaljenosti nego s našeg brdašca. Bilo je to onog prvog dana, zapravo, prije dvanaest godina, kad sam stigao s gospodarom Kentom i vidio, iz daleka, s visokih, blijedozelenih padina, tu našu predivno zelenu uvalu - ne, dolina ne bi bila prava riječ - ovoga izdvojenog mjesta ugniježđenog, skrivenog u onim prazninama između dalekih rijeka, bezimenih, i još dalje. Osim taj put, nisam nikad više sve vidio u cjelini. Sad znam da cijelo selo izgleda kao profil nekog jakote - zapravo kao nečije poprsje. Njegov vrat i ramena naši su pašnjaci. Naša goveda i naše koze ondje se hrane. Njegovo lice čine četiri velika polja. Njegovo uho - naše jezerce - toliko je malo, da bi moglo biti dječje. Gotovo da ima i nos, gdje mislim da stoji ona uzvisina na kojoj raste djetelina. Sume su mu kosa. Neobičan je doživljaj, nekako uznemirujući, gledati odozgo naše šume, zajedničku zemlju i polja istodobno, vidjeti ih jedne uz druge ili u razmaku širine mojeg palca, a da ih nikad nisam vidio na tlu tako sjedinjene. Ovdje je svijetlozeleno obojena zemlja na ugaru naizgled spojena sa strahovito tamnoplavom bojom koja se proteže od guštare navrh brda prema sivkasto žutom strništu našeg polja ječma. Ovdje se čini kao da su susjedi, kao da se gledaju kroz drveće. Hodao sam tim pojasom debljine mojeg palca tisuću puta. Prohodno je dok se ne dođe do samoga grebena. Polje na ugaru blago se spušta pa voda dobro otječe s njega, no zemlja se zadržava. Rijetko ima blata, no ima nešto šljunka po kojemu je lakše hodati. Zatim valja udariti kravljom stazom na samom prijevoju pa opet nizbrdo, dok se zdesna šipražje polako zgušnjava, do sljedeće uzvisine, gdje zjapi novi procjep koji otvara prolaz na trnovitu stazu do polja gdje upravo sad, poslijepodne, naša stoka pase posljednje ostatke žita. Odatle se zbog gustoće šume ne vidi ni jedno polje. Pogled je prezatvoren. Doista, nigdje na tom putu - koji traje i umori - nema mjesta odakle se i polje na ugaru i polje ječma mogu vidjeti istovremeno. Za takvo što treba se popeti na stablo. Ili biti ptica. Dakle, prava karta ovdašnjeg i sadašnjeg, koju je izradio gospodin Škrabalo, nije onako istinita kako se on nadao. Obojio nas je i spljoštio. Nije bilo ni sjena ni hlada. Preljubičasti smo i plavi, posvuda je zasadio kaćune. Nema uspona ni padina. Zemlja je lako prohodna, kakva laž. Nije uhvatio vrijeme, koliko bi potrajala neka šetnja, koliko bi trajao neki posao, koliko moraju trajati godišnja doba, koliko noći. Nitko nikad nije imao ovakav pogled. Svejedno lijepo izgleda. Ma koliko je teško to priznati, karta gospodina Škrabala prikazuje polja za ispašu ovaca, dakle ono što nam se sprema. Ta karta još i više vrvi bojama, a oko se spotiče preko njezinih rastera. I urednije je izrađena. Polja su manja, ispresijecana i porubljena. Tamni dijelovi šume, sa skupinama znakova koji su označavali drveće, gotovo su posve nestali. Ne nalazim ni oko ni uho. Onaj jakota ostao je bez lica. “Kako vam se ovo sviđa?” upitao je gospodin Škrabalo. Shvatio sam njegovo pitanje kao pokus. Neću mu reći da njegova slikarija nije tako vjerna kako on misli. No nije mi teško na sva usta nahvaliti obje karte jer su zaista lijepe, vrsta prizora svijeta - našega malog svijeta, štoviše - kakav nikad prije nisam vidio, prizor koji me dirnuo i ostavio na neki način bez daha. Uz njegovu pomoć ti su obojeni papiri, još neupisanih imena i putokaza, meni napokon imali smisla. Usložnjuju svijet kako bi ga pojednostavnili. Preveo sam ih. Mogu vam reći gdje smo mi na njima. Mogu zabosti prst u točku na kojoj sad stojim. Ipak, i dalje se pitam gdje ćemo mi biti na tim kartama u danima i godinama koje su pred nama. Zato sam bez daha. Nešto u tim oblicima i potezima, u tim neodređenim plavim i zelenim bojama, uza svu tu živost ipak ostavlja dojam pustoši.

45


9. Malu Lizzie Carr i njezinu zelenu vrpcu večeras je kod sebe zadržao gospodar Jordan, kao i (barem se tako sad govorka, gospodin Škrabalo i ja moramo se u to tek sami uvjeriti) udovicu Gosse, moju Kitty Gosse, zajedno s Anne Rogers, njezinom najboljom prijateljicom. Naravno, moramo se organizirati. Sad bi najusijanije glave mogle dohvatiti srpove i kolce. Međutim, John Carr vjeruje da su najusijanije glave već spakirale stvari i otišle. Brookera Higgsa nema još od sinoć, a braću blizance Derby vidjeli su kako hode prema našem krajnjem brdu i zalasku Sunca, sa zavežljajima konopima pričvršćenima za leđa, korakom bržim nego što je itko kod njih vidio. Njihova majka izgleda poput kositra, pepeljasto i tupo i na svako pitanje samo odmahuje glavom. Naša su tri sina odskitala, potucaju se nesputano, očito vjerujući da će im sigurnije biti bilo gdje drugdje. To se nikad još nije dogodilo ni jednom našem sinu. Kome da vjerujem što se dogodilo? Najglasniji koje sam ja čuo bili su uvjereni - kao i ja, iako nevoljko - da je iza svega toga ona obrijana, crnokosa žena. U desetak se priča tvrdilo d a j e gospa Beldam odgovorna za njihove isprevrtane kuće, za svaki neugodan miris, za svaki vrč zgrušana mlijeka, za svaki tamni oblak na nebu. Znam da će ona biti kriva i za to što će nam ovce zauzeti polja. Zbog nje se sve poljuljalo i poremetilo. Ona je ta koja je donijela zator našoj zemlji, upropastila nas. Svi su za nju govorili da neće stati dok nas sve zajedno ne odvuku da trunemo s Willowjack. To su ljudi rekli slugama “novoga gospodina” kad je u podne velika staja s gumnom došla na red za pregled, kao i to da onaj krvavi baršunasti rubac za koji je gospodar Kent tvrdio da je pripadao njegovoj ženi nije uopće bio njezin nego vlasništvo te surove zanosne žene. Ali nitko ih više ne sluša, žale se. Nitko više ne lovi „čarobnicu“, usprkos njihovim upozorenjima. Oni ljudi ugnjetavaju samo nevine: mjesne žene i djevojčicu. Ono što je sigurno, prema tim brzopletim jezicima, jest da je, dok sam ja poslijepodne na koljenima pokušavao istanjiti onu teleću kožu za velin, Lizzie Carr, još odjevena kao kraljica pabirčenja i s onom zelenom vrpcom, nakon što joj je dosadilo premetati ječam, pobjegla iz staje s gumnom, u namjeri da ubere svježega žutog cvijeća kakvim su je ukrasili kad je bila okrunjena. Nije mogla izbjeći ljude gospodara Jordana, a oni su je neizbježno počeli ispitivati. Djevojčica odjevena u bogato ruho višeg staleža i onako okićena cvijećem izgledala je kao iz bajke i bila je premlada i prekrotka da bi odgovarala opisu one divljakuše za koju su tek nedavno čuli od mojih manje opreznih suseljana i koju su ti pobočnici doista željeli pronaći. No djevojčica ih je zbunila. I njezina je odjeća bila sumnjiva. Pretpostavili su da ta njezina skupocjena odjeća - zeleni pojas Lizzie Carr, krvavi baršunasti rubac one žene - moraju nekako dovesti do ubojice Willowjack. Svrha tog rupca i zelenog pojasa, a pogotovo onih olako izrečenih laži rođaka gospodara Jordana, bez sumnje će se pokazati nakon temeljitog ispitivanja, počevši upravo od toga zagonetnog djeteta. Pretpostavljam da su držali Lizzie Carr za njezine neodoljive pletenice - kao što su to njezini stričevi činili nebrojeno puta. Kao i ja. Bili su s njom isprva možda više zaigrani nego grubi, hoteći samo spriječiti da im pobjegne. Htjeli su samo saznati zašto je bila vani. Nije li gospodar Jordan jasno rekao da nitko cijeli dan ne smije izaći iz staje? Konkretnije, kako to da tako obična djevojčica nosi tako lijep ukras na glavi? Kad im je rekla istinu, da joj je ukras darovao gospodar Kent i da je ona sad kraljica pabirčenja cijelu iduću godinu, nisu joj povjerovali, nego su je pograbili za tanahnu mišicu i potjerali da odgovori na oštrija pitanja u nazočnosti gospodara Jordana. Ono što još nije jasno - barem meni, jer čini mi se da trenutno više ne pripadam seoskom krugu jest kako su u priču upletene one dvije žene. Anne Rogers je goropadna, to sam znao. Nije nikome mudro s njom se oko nečega ne složiti, makar bio i rođak. A i Kitty Gosse je znala biti tvrdoglava kao mazga. Ako su njih dvije bile pri poslu na ulazu u staju i vidjele što se događalo na cesti, one grube bezizražajne tipove kako odvode malu Lizzie, tipovi koji su još jutros sudjelovali u najavi da ćemo jednog od seljana do večeri vidjeti kako visi na hrastu - “Bog vas blagoslovio i Bog pomogao jednome od vas”, rečeno je - ne mogu zamisliti da bi ostale po strani, ali mogu zamisliti natezanje

46


tih žena i one trojice oko tjelešca kraljice pabirčenja, za koju su se tukli. Žene nisu imale nikakvih izgleda. Za početak bile su nadjačane brojem, a i mišićima. No vjerojatno su im uspjele zadati koji udarac nogom i ostaviti koju modricu prije nego što su priznale poraz i dale se odvući poput krmača da snose posljedice uplitanja u tuđe stvari. Bez sumnje se borbeni glas Anne Rogers čuo i do staje. Sigurno su svi nahrupili van, sretni što imaju izgovor da odlože oruđe, posvjedočili tučnjavi koja se odvijala na stazi. Ona trojica s bivoljim glavama i jednoobraznim odorama koji su jutros bili onako neotesani i tako opasno dokoni sad su se okomili na dvije seoske žene i jedno dijete i odvukli ih tko zna kamo s tko zna kakvim nakanama. Naravno da su svi tog časa prestali vršiti ječam. Siguran sam da su upravo u tom trenutku Brooker i braća blizanci, naši palikuće, procijenili da bi bilo najbolje da se spakiraju prije nego što se njihova tajna razotkrije. Nisu htjeli krasiti hrast u smiraj Sunca. Poznajem svoje susjede dovoljno dobro da dijelim njihovu srdžbu i tjeskobu - iako me te večeri nekako još ne žele u svojem društvu niti žele sa mnom razgovarati. Na svako jednostavno pitanje koje im postavim uzvraćaju sa “Zašto to pitaš?” ili “Koga to zanima?”. Već se zatvaraju, a mene ne smatraju svojim iako sam dvanaest godina uz njih. Stari prijatelji ne žele me pogledati u oči. Izbjegavaju me. I John Carr mi se nerado obraća. Jedva je sa mnom prozborio ijednu riječ. Moja nekoć tamna kosa ponovo je u suprotnosti s njihovom plavom. Tako me podsjećaju da sam prije svega gospodarov čovjek, a tek tad njihov suseljan, da provodim poslijepodneva s gospodinom Škrabalom, sudjelujući u pripremama za dolazak ovaca, a ne s njima, pomažući im oko spremanja ječma za zimu. Nisam bio s njima ni kad su se našli pred strelicama došljaka. Nisam ni plesao s njima u staji. Nisam im se pridružio ni kad su pabirčili ječam na polju, a to im je bilo neobjašnjivo. Znaju da sam, kad su im tijekom jutra onako grubo pretresene kuće, bio svemu tome svjedok i da ništa nisam poduzeo da se to spriječi. To što se znalo da sam prethodnu večer proveo gol u udovičinu krevetu možda i nije iznenađenje, ali ni na to ne gledaju blagonaklono. Polovica sela koja je u srodstvu s Kitty i Fowle Gosse smatrala me lovokradicom, a druga polovica, Saxtoni i njihovi rođaci, drže da sam se ponio izdajnički prema svojoj i njihovoj miloj Cecily. Zavidni su muškarci najljući. Mnogi moji susjedi njegovali su klicu žudnje za Kitty Gosse i neće im odgovarati moj uspjeh. Možda je nekoć žena nekog ili dvojice od njih svojedobno uzgajala mladice za mene. Kad sam došao, vjerojatno sam im predstavljao izvanjski svijet, ali kad sam postao udovac... Recimo da sam dobivao primamljive ponude, da tako kažem, ali sam ih sve odbio, osim jedne. Zato ne mogu osuđivati moje suseljane što su se od mene otuđili. Ovo je za sve njih vrijeme puno razdražljivosti i zavisti. Čak i u večernjem mraku dovoljno dobro poznajem izraze njihovih lica da shvatim da su ovo i za mene opasna vremena. Ako treba nekoga istaknuti, bude li se tražilo ime koje će trebati prošaptati dovoljno glasno da ga novi gospodar čuje, ime koje bi prikladno povezalo sumnjivca s počinjenim nedjelom, a istovremeno odvratilo sumnju od nekoga domaćeg, bilo bi bolje da to bude moje ime, nego nekoga od njihovih muškaraca, bolje da mene bace da spavam s Willowjack, nego nekoga drugog. Za razliku od braće blizanaca i Brookera Higgsa koji su, čini se, zauvijek otišli, mene se nikad nije smatralo njihove gore listom, izraslim na stablu poniklom iz domaćeg tla, koje će uvenuti gdje je i posađeno. Bez mene se moglo a da ne bude trajne štete. Nisam velika žrtva. Ne predbacujem im, baš nimalo. Nisam čovjek kojemu mogu vjerovati, svakako ne sada. U zadnje vrijeme nisam im odan, niti sam se potrudio zaslužiti njihovu naklonost. Previše sam tajni i previše onog što mi je povjereno zadržao za sebe. Nisam im rekao što sam čuo prisluškujući na katu velike kuće, ni ono što mi je gospodin Škrabalo prenio, o oporuci starog Edmunda Jordana i prinadležnosti u vezi s njom. Kriv sam što sam ostao mučaljiv, iako moram reći da je moja šutnja prije razborita nego nepoštena: ne mogu jednako biti odan i svakom gospodaru i svakom prijatelju u istim omjerima. Ne znam ni sam kome želim udovoljiti osim sebi, ni gdje bih na kraju želio završiti. U službi gospodina Škrabala, rekao bih, iako u tim njegovim oslikanim kartama, u toj njegovoj orlovskoj viziji svijeta, ima nešto što me tjera da se upitam nije li on i odviše ćudljiv i odviše ranjiv sa svojim vječno namještenim osmijehom i ukočenim posrtajima. I sam je to rekao

47


poslijepodne. “Ja sam najslabije obrađen komad namještaja.” Drugim riječima, ne bi ti sa mnom bilo ugodno. Sjetio sam se jedne seoske izreke: “Samo će glupan osedlati drvenu klupu u nadi da će tako dojahati kući.” Možda bih sad, kad su me se odrekli seljani, trebao porazgovarati i s gospodarom Kentom, nagovoriti ga da me ponovo odredi za svojeg pomoćnika. Možda mi dopusti da se vratim u dvor. Ponovo bih se uselio u prostorije na tavanu. Trebat će mu netko na njegovoj strani kad njegov rođak htjedne preuzeti glavnu riječ, koliko god bio daleko, i kad mu ovce preplave polja. On mi je na neki način jedini brat, iako ga ne doživljavam kao svoju obitelj. No kakvu god budućnost smislio za sebe, ne mogu olako shvaćati sadašnjost. Teško sam pogođen time što se selo otuđilo od mene. Suseljani me ostavljaju da se snađem sam. Pitam se nisam li pogrešno procijenio cijelo ovo mjesto. Moj nemir samo je prokletstvo, skriveni demon u mojem srcu koji će me svojim zlom nagnati da napustim jedino mjesto koje mi je ikad podarilo sreću. Ali, predobro razumijem, iz onoga što sam vidio i čuo, da nijedna ovdašnja sreća - ili barem tlo na kojem se grade - neće nadživjeti jesenji mraz. Zato stojim malo po strani, zaboravljen ili barem zanemaren u sjeni i ne uključujem se u njihove razgovore kad govore o tome što da se radi s nestankom njihovih sinova, onim dvjema zadržanim ženama i malom Lizzie Carr. Mi smo u većini, rogobore. Moraju nas saslušati. Čujem da se spominje i zajednički zahtjev. Rekao bih im, da me nisu odlučili ušutkati, da brojevi u ovakvim slučajevima ne znače ništa. Neslaganje se nikad ne broji, nego se važe. Gospodar uvijek teži najviše. Uostalom, ne mogu sastaviti zajednički zahtjev i ostaviti ga na dovratku crkve, kao što se to čini drugdje. Istina je da za to potreban samo list papira i čavao. Ali i da postoje vrata crkve, nitko od njih ne zna se ni potpisati. Dakako, najglasniji su bili oni koji se žele naoružati srpovima i kolcima pa nagrnuti pred veliki dvor poput ludih gusaka, ne bi li spasili svoje guščiće od ruke zakona. No samo kriješte, proizvode zvukove upozorenja. Nitko ne želi napasti dvor, pogotovo ne dok je gospodar Kent unutra, ne uz odjeke i dojmove nakupljene u tamošnjim hodnicima. Usto, ona tri pobočnika izgledaju opasno. Njima neće biti ništa novo ispratiti takvu gomilu ljudi, a što je gomila gnjevnija, to bolje, samo će imati više opravdanja da razbijaju glave, lome kosti i ostave iza sebe ožiljke i mrtva tijela. Drugi seljani govore da je najbolje pustiti da se večer odvija svojim tokom jer gospodar će se zauzeti za njih. Žene će biti podvrgnute neugodnu ispitivanju, u to nema sumnje. Ipak je bilo naguravanja. A tko zna nisu li Kitty Gosse i Anne Rogers bile odviše žestoke i grube na stazi. To nije iznenađenje. Možda je pametnije pustiti da priča odleži i iskipi preko noći. Ne treba s vatre dizati vrući lonac. Bolje je pustiti da se kipuća voda smiri i ohladi. Bolje je pričekati, to je njihov savjet. Troje uhićenih seljana bit će pušteno do ponoći ili najkasnije sutradan do ponoći i nikome ništa. Upravo ona dva rođaka Saxton, ona dvojica smiješnih svađalica koji su se svojedobno onako slavno posvadili oko podjele jedne svinje, predlože prihvatljivu strategiju. Neće se naoružati, ali neće ni čekati kao djeca da se voda ohladi nego će večeras do velikog dvora - i to odmah - što je po niznije moguće. Navući će osmijehe na lica, skinuti kape i dati gospodarima do znanja da su za sve te nevolje koje su ih snašle zadnjih dana krivi došljaci i predlažu da se sutradan, s prvim tračcima Sunca, temeljito pretraži cijeli kraj sve dok se krivac - pri čemu misle na Gospu Beldam - ne pronađe, otjera daleko ili postane žrtvom nesretnog događaja. Ne svjedočim njihovim molbama kod velikog dvora, niti se zauzimam za Kitty Gosse, kako bih trebao, jer kad smo stigli do neizgrađenog ulaza u našu neizgrađenu crkvu, otkrijem gospodina Škrabala - kako smo se poslijepodne i dogovorili, samo sam ja na to u onoj gužvi zaboravio - u razgovoru s preživjelim zarobljenikom naših klada. Taj je sapet ondje već treću noć. Moji susjedi i ne zastanu niti u prolazu podignu kape u znak pozdrava ni za jednog od njih. Zadaća u velikom dvoru kudikamo je važnija. Ali zamjetan je prigušeni zajednički prijekor i odmahivanje glavama. Noć vrvi pucketanjem stotina jezika. Svi su očito nezadovoljni i uznemireni otkrićem prizora dvojice suprotstavljenih stranaca ujedinjenih u šaptu. Vide da je gospodin Škrabalo rukom obgrlio mladića. Vide koliki je razmak između uha i usana. To im stvara nemir. Ipak, svatko će od njih na kraju krajeva priznati da nismo bili pravedni prema tom obrijanom došljaku u dronjcima, a

48


svakako još manje prema onom starijem koji je umro. Njegova je sudbina prestrašna za nagađanja. Zato ovih nekoliko dana nitko nije navraćao da preostalog zarobljenika gađa trulim voćem ili da ga vrijeđa, iz puke zabave, kako bi bio slučaj da su ti ljudi doista krivi za nešto ozbiljnije od toga što jednostavno nisu iz sela. Iz istog razloga nitko od nas nije prema njima bio uljudniji niti im je udijelio neku utjehu zbog tereta boli, koricu kruha ili voća, blagodat piva. Ili barem pozdrav. Odmah rukom. Bilo nas je sram, čini mi se. I zbunjeni smo, da budem iskren. Zbunjeni smo samima sobom. To nije bilo ponašanje svojstveno selu. Naše je posvećeno crkveno zemljište okaljano našom osornošću, a naše svetinje dovedene u pitanje. Na križu nije tijelo onoga koji nam je obećan. I opet nam gospodin Škrabalo ukazuje na naše pogreške. Gospodin Škrabalo pažljiv je i dobar. Gospodin Škrabalo je hrabar. Neće time steći opću naklonost. Ona žena i ovaj čovjek su supružnici, objasni mi gospodin Škrabalo kad smo sjeli na crkveno kamenje koje je služilo umjesto klupa, za vrijeme dugog čekanja da se pojavi gospa Beldam. Oni su pobjegli pred najezdom ovaca, pobjegli su od vlastitih pučana, pješačili šest ili sedam dana. Došli su k nama jer su im njihove drevne posjede ispresijecali živicama i ogradama nasuprot njihovim potrebama. Muškarac koji je umro bio je Beldam stariji, njezin otac. Mislim da se nijedan od nas nije nadao takvim obavijestima. Maštali smo dajući joj ulogu sestre i udovice, dakle žene nesputane vezama i stoga u našem domašaju. Nas dvojica, jedan kao neženja, a drugi kao udovac, nismo ni za koga vezani, no sad moramo biti manje grabežljivi. Udana je žena zabranjeno voće, barem u načelu. Ali premda ne mogu govoriti u ime gospodina Škrabala, privlačnost koju sam osjećao prema toj ženi, samo što sam je ono nakratko ugledao za vrijeme plesa u staji i nakon što sam poslije vidio onaj njezin krvlju natopljen rubac nije popustila, nego se još i pojačala kad sam spoznao njezinu vezu s onim mladićem. Udaja starije žene za gotovo golobradog mladića činila mi se poticajnom. Zamišljam se kao mladić, kao da sam ja on... no, dobro, tu ću prestati. Takve priče držimo za sebe i samo za sebe i bolje ih je ne dijeliti s drugima. Samo što ne mogu prestati. Doista mi je bilo stalo da tu ženu uhvatim dok kroči kroz noć. Vidim je kako se propinje na prste da poljubi svojeg čovjeka u obraz i uho, gdje je nedugo prije gospodin Škrabalo zamalo priljubio usne. Vidim je kako masira mišiće i zglobove svojeg muža, da mu odagna ukočenost od trodnevnoga stajanja na tom križu. Vidim kako iz zavežljaja vadi večeru koju je skupila u šumi - ondje ima mnogo jabuka, kupina i divljači. I čujem ih kako šapću. Ona mu govori kako je umalo odslužio pola svoje kazne i da mora izdržati. Govori mu kako će naše selo biti kažnjeno za svoje grijehe, obećava mu da će obnoviti požar koji su zapalili da zatraže svoje pravo na zajedničku zemlju. Zateže luk i odapinje strijele u noć. Vodi s njim ljubav. I gospodin Škrabalo šuti. Rukama se drži čvrsto za koljena. Mjesečina nas večeras tek povremeno zahvaća, a tad na njegovim prstima i zapešćima primjećujem mrlje od boje - nešto plave i zelene i nešto svjetlucavo - i vidim, premda nosi običnu kapu, da se večeras otmjenije odjenuo nego po slijepodne za mene. Izgleda poput kakvog žutokljunca koji je došao na seosku zabavu uvrebati neku djevojku. Sjedimo tako neko vrijeme u napetoj tišini dok svaki nagađa svoje. Tek smo malko odigli glave svaki put kad nas omete krckanje grančica, kretanje životinje, šišmiš, približavanje koraka, po višeni glasovi iz velikog dvora i zvukovi što inače narušavaju ljetnu noć na izmaku. Čini mi se da je muž prvi čuje da dolazi. Greda u vrhu stupa srama strese se kad je kost udarila u drvo, kad je čovjek pokušao okrenuti ramena i glavu. Ne znam zna li da gospodin Škrabalo i ja sjedimo ni dvadesetak koračaja iza njega. Ne znam što mu je gospodin Škrabalo rekao, niti što su se dogovorili, ako išta. Ne bi me iznenadilo da je mladi Beldam (napokon ga nekako možemo zvati) pozove. I upozori. Da uokolo ima drugih muškaraca. Bolje joj je da bježi. Ali ne kaže ništa, nego samo tiho zviždi, ne glasnije od vjetra kad piri. Mislim da joj želi dati do znanja, dok mu prilazi, da u njegovim plućima ima još zraka. Neće zateći još jedan leš. Gospodin Škrabalo dotakne mi zapešće prstom i trzajem brade pokaže lijevo, iza razbacanoga kamenja, gdje se crkveno zemljište blago spušta prema jarku s trnovitim gladišem u zaleđu i dalje, prema nejasnim obrisima stabala u mraku. Nakrivi glavu. Činim isto sve dok ne začujem šuštanje.

49


Moglo je to biti još jedno zalutalo prase koje se poželjelo pogostiti nečijom goljenicom, no šuštanje je odviše oprezno i ciljano. Zaboravio sam koliko je sitna i koliko je neupadljiva u svojem sjaju. U sjećanju sam je popunio i očvrsnuo. Ali bez onog teškog rupca sad mi još više nalikuje na neku pticu nego one večeri u staji. Sad mi se njezina ramena čine posebno uskima, pogotovo u usporedbi s puninom bokova. Mogu li tako uska ramena zaista smoći snage da metalni klin zabiju u konjsku lubanju? Nije nas vidjela, očito jer prolazi između nas i muževih leđa, ne baš neoprezno, ali ni na vršcima prstiju. Samouvjerena je. Možda zna da su svi otišli pred dvor mahati šakama - na pristojan način. Koliko razabirem s njezine sive siluete, ogoljelo joj tjeme više ne zjapi onako bijelo. Glava joj je već tamnija nakon nekoliko dana prkosnoga rasta, gotovo baršunasta. Ili mi se to samo čini. Razmišljam o tome da je dodirnem i provjerim. Mislim da bih volio da se okrene, da joj drugi put vidim lice. Prvi je put bila jedva vidljiva, jedva više od sjene na sjeni, tek obris, koliko pamtim. Kad bi se samo okrenula i kad bi se Mjesec smilovao, mogao bih se uvjeriti da je doista stvarna, a ne neka prikaza koju je proizvela moja samoća. Nosi vreću otežalu od hrane u jednoj ruci, a u drugoj tamnu začepljenu bocu krepkog napitka. Prepoznajem tu začepljenu bocu. William Kip ima ih punu policu - sok od ranete, čička ili ružinih latica - okus ljeta koji je čuvao za zimu. Mislim da će otkriti kako mu jedna nedostaje, osim ako je misli vratiti praznu. Čini se da se gospa Beldam posvetila prikupljanju, ali ne po šumi. Gospodin Škrabalo još mi jedanput prstom dotakne ruku. Želi reći da ostanemo mirni, da ne padnemo u iskušenje pa izađemo iz skrovišta s upozorenjem da se čuva, sve dok ne pozdravi, utješi i nahrani muža. Tek ćemo se tad pokazati. Prikazat ćemo joj se kao prijatelji. Teško mi je gledati kako ga ljubi, ali ta bol ne traje dugo. Jedva je i podigla onu bocu do njegovih usta kadli do nas dopre žamor seljana koji su se vraćali iz dvora stazom po kojoj su bile rasute jabuke, koja je vodila prema nama. Pogledali smo prema njima, sve četvoro u isti čas, poput goveda u krdu, a kad smo opet okrenuli glave, nje više nije bilo. Gospodin Škrabalo iskoči, baci bocu koju je ostavila pod muževim nogama u grmlje gladiša pa odbrza ponoćnim tragom gospe Beldam onim svojim neobičnom hodom, desnim ramenom naprijed.

10. Danas sam susjeda Carra privolio na razgovor. On bi ga radije izbjegao, no stijesnio sam ga kod njegovih vlastitih vrata. Neugodno mu je i odviše je pristojan da bi me sasvim odbio. Ipak, nije mu ugodno u mojem društvu i ne želi sa mnom ispred na klupu, gdje je ugodno sjediti u sjeni. Prvi put, u suprotnosti s našim običajem radije se stisnuo u mojoj zagušljivoj pretrpanoj kući i potražio mjesto dalje od vrata, da ga se ne bi vidjelo sa staze. Dodirnem mu lakat dok se provlači pored mene, ali ne reagira. Čak mi se čini da je malo ustuknuo. Kad se osjetio dovoljno sigurnim da govori, tako je tih da mu jedva čujem glas. Ne želi da ga ostali seljani čuju, a vjerojatno bi radije da ga ni ja ne čujem. Njegova je priča, kako je rekao, “osjetljiva”. Nitko još nije vidio ni jednu od zatočenih žena, ni Lizzie Carr, njegovu nećakinju. Štoviše, odnos prema gomili koja je došla pred dvor prošle noći nije bio „obziran“. Odvaguje riječi. Ispituje kome sam odan. Poznajemo se dovoljno dugo da možemo jedan drugoga procijeniti po tome kako koji sjedi, vrpolji se i diše. “Johne”, kažem mu. “Prekinimo s ovim.” Pružim ruku do njegova koljena i umjesto da ga stisnem, kako bih učinio prije koji dan, spustim stisnutu pest na njega, dva udarca gotovo bez ikakve težine, najblaži mogući prijekor. “Znam”, kaže. I to je dovoljno. Uspravi se, nekoliko puta duboko uzdahne i nagne se naprijed s laktovima na koljenima tako da me gleda ravno u lice. “Neka ti Bog pomogne, Waite, ako nas zavaravaš.” “Neka Bog tebi pomogne, Johne, ako vjeruješ da bih ja to mogao učiniti.” Drago mi je da ne vidi

50


koliko se u onom polumraku rumenim. Nasloni se premišljajući što da učini. Našao se između koprive i trnja. “Dakle...?” reče. Čeka moj poticaj. “Reci mi, dakle, kako to nisu bili obzirni?” “Evo kako. Oni njegovi pobočnici pustili su nas da čekamo na trijemu kao da smo psi ili konji”, reče, nešto manje oprezan nego čas prije. Gospodar Kent, čini se, “nije bio dostupan”. “Ali on je uvijek dostupan. Nisam još doživio da ne bude dostupan.” John Carr strese onom slamnato plavom prosijedom kosom zagrijavajući se, i to do usijanja, za svoju priču. “A ovaj novi gospodin? Navodno je i on Jordan. Nekim vražjim poslom dokopao se ove naše zemlje.” Nisam siguran jesam li i ja uključen u ono naše. Ni taj novi gospodar, Jordan, nije sinoć bio dostupan, kaže mi John. Seljani su se mogli smiješiti koliko god su htjeli i skidati kape s glave do sudnjega dana, no ne bi izašao pred njih na vrata. Na kraju se pojavio njegov upravitelj, Baynham. “Dogovor je u postupku”, rekao je seljanima, tako ozbiljno da je to bilo zabrinjavajuće. Njegov jedini odgovor na sva njihova pitanja bilo je slijeganje ramenima. Kao da njihove brige nemaju nikakve težine. “Čujem da se tu radi o vještičjim poslima”, na kraju im je rekao upravitelj. “Kakva vještičja posla? Nitko nije rekao da je ovdje ikad bilo ikakvih vradžbina”, kažem Johnu. Baš sam jučer čuo da se spominje ,,čarobnica“, no ta riječ nema toliko breme. Čarobnica nas može staviti na kušnju, čak nas i očarati, ali - vještice? Ne, njihove su vještine gadnije i dalekosežnije. Zabrinut sam i iskreno iznenađen time što mi je John prenio. Takva javna optužba uvijek sa sobom nosi velike nerede. Već samo spominjanje vještica nosi nesreću. Čak i djeci govorimo da nikad ne izreknu takvu optužbu, čak ni u igri. Ako samo kažete “vještica”, upozoravali smo ih, doći će gospođa Pomutnja i gospodin Pandemonij da njihovoj babi pravi društvo. “Nikad nema nikakvih vještica”, ponovim. “To smo i mi rekli čovjeku”, kaže John Carr. “Ali on je odgovorio da oni imaju drukčije spoznaje. Već su zatočili tri naše vražice. Rekao nam je da bi bilo bolje da se raziđemo i počnemo skupljati pruće za njihovu lomaču. Tad smo izgubili svaku prisebnost...” Zastao je. Čujem njegov uzdah neugode. Sad se on rumeni i stidi. Ponovo se nagne i osloni laktovima o koljena. „Ili bih trebao reći da su nam se tad razvezali jezici. Nismo si nimalo pomogli, Waite. Ali nismo baš pomogli ni tebi. Žao mi je što ti moram reći, ali bolje je da znaš. Morali smo se prvo pobrinuti za svoje.” Nisam iznenađen. Ne pripadam među “svoje”. Koliko uspijevam shvatiti iz izvješća Johna Carra o onome što se sinoć dogodilo na trijemu pred velikim dvorom, rečeno je da smo gospodin Škrabalo i ja dio nekakve urote. Iz samo nama znanih razloga koji su odviše mračni da bismo ih ikome otkrili, udružili smo se s onih tek pristiglih troje što su popalili golubinjake, koji su se nimalo slučajno pojavili kad i kartograf. Moji ga susjedi više neće zvati gospodin Škrabalo, čini se. To ime ne zvuči im dovoljno ružno da bi ga povezali s prenaglašenim bojama njihove novosatkane priče. Ako je onaj lijepi rubac pripadao njegovoj pokojnoj supruzi, a više ne namjeravaju sumnjati u to, tko je bio u boljoj prilici da ga ukrade iz dvora i prebaci preko ramena one žene nego gospodarov gost, kartograf? Kartograf je pružio ruku ženi onog jutra nakon požara kad je njezina čatrlja sravnjena sa zemljom. Kartograf joj je poželio dobrodošlicu na ples; kartograf je još sinoć viđen kod stupa srama s rukom prebačenom preko ramena one skitnice. Očito su bili stari prijatelji. Možda su i u nekom rodu. Vjerojatno braća po krvi. A Walter Thirsk? Sudeći po sinoćnjim blebetavim izjavama, ja očito nisam isti onaj čovjek kojega su poznavali i kojemu su tako dugo vjerovali. Sad se uglavnom družim s kartografom. Više ne vidim potrebu za tim da radim sa susjedima ili da stanem zajedno s njima ispred dvora, čak ni kad je unutra moja “draga”. A gospodara Kenta, kojemu bih doživotno trebao biti zahvalan, nekako sam sasvim zanemario. Ja, koji sam mu nekoć bio odan. Činilo se da sam im bio sumnjiv. To je prednost svaljivanja krivnje na mene. U sve široj sjeni moje krivnje Anne Rogers, udovicu Gosse i malu Lizzie Carr treba smatrati nevinima što se tiče... ha, nevinima što se tiče kakvih god optužbi za

51


koje ih tereti taj mladi Jordan, optužbi koje bi trebalo uputiti drugima, pa tako i meni. “Prenijet ću vaše zahtjeve gospodaru, od riječi do riječi”, obećao im je gospodin Baynham, kaže John Carr, u vjerodostojnost čijih riječi se moram pouzdati. Jednako su nedužna, uzgred budi rečeno, dodali su moji susjedi, zlu ne trebalo - a to je već pomalo i zabavljalo upravitelja koji je tad već kimao znalački se smiješeći kroz već pritvorena vrata - ona trojica mladića koji su pobjegli jer su mislili da je mudrije ostati podalje od tih urota te su ono malo što su imali već strpali u zavežljaje i otišli tko zna kamo. “Mislim da bi bilo pametno da i ti isto tako postupiš, Waite”, reče moj susjed Carr, već ustajući da pobjegne iz moje kuće. “Kreni za Brookerom i braćom Derby i spasi glavu. Vrati se...” Tu zastane i ne izgovori što je mislio. Vrati se kamo pripadaš. Uznemiren sam, da budem iskren. Naše zamorno ugodno selo u zadnjih je nekoliko dana posve razbucano. Gospođa Pomutnja i gospodin Pandemonij već su se prihvatili posla. Mi smo puhara koju je netko, iz puke obijesti, gnjevno raspalio nogom. Spore nam se raspršuju. Čini se da bih se i ja trebao raspršiti. I to možda istog časa. Uvijek je bolje okrenuti leđa vjetru nego pustiti da ti tuče u lice. Sve gledam svoju imovinu i pitam se na što od nje da se ograničim i prebacim preko ramena te kojim bi mi putem bilo najpametnije otići na sigurno. Ja sam zapravo jedini koji može ostati bez brige. Prvi put otkako sam onoga davnog jutra u postelji zatekao svoju pjegavu čiopu Cecily, hladnu i beživotnu, gospodar Kent ušao je u moju kuću. Sjedi na istomu mjestu još toplo i uleknuto od nedavnog posjeta Johna Carra. Kao da je u šoku. U svakom slučaju, ruka mu drhti, a dah kao da je iz plitke lokve. No ima novosti koje su umirujuće za mene mada ne i za bilo koga drugoga. Uhićene žene proživjele su tešku kažnjeničku noć, izvještava me gospodar Kent tronutim šaptom. Moram mu približiti glavu da čujem što govori iako su njegove riječi gotovo neizdržive. Prošle večeri, prije nego što su seljani i pomislili da bi trebalo krotko otići do dvora, Kitty Gosse je već priznala sve što je gospodaru Jordanu trebalo za njegove potrebe. “Imam osjećaj da moj rođak uvelike uživa u sijanju ove tjeskobe, koliko i mi uživamo u sijanju sjemena”, kaže gospodar Kent. “Bojim se što će požeti. Mislim da nas sve može postrići i poslati na klanje.” No gospodar ne tvrdi da je svjedočio striži. Tražili su od njega da se vrati u svoju sobu i odmara dok ga ne pozovu. “Onog čovječuljka” - vjerojatno je mislio na konjušara gospodara Jordana “postavili su da se nasloni na moja vrata kako ne bih zaključio da mi je dužnost izaći iz sobe i biti im na smetnji”, rekao je. “Što sam mogao učiniti, nego tupo sjediti u sobi?” Ali podne daske propuštaju zvuk, a drvna građa ga prenosi. Vrlo je jasno čuo udarce i krike s galerije na katu. Ta jedna riječ, vještice, omogućila je Jordanovim pobočnicima da rade upravo ono što im padne na pamet. Kitty Gosse trebalo je očito manje uvjeravati nego Anne Rogers, ali kad su inkvizitori na njezinom golom tijelu otkrili bradavice i kvrge i ocijenili joj grudi kao savršeno pojilište za vraga, podvrgli su je oštrijem ispitivanju. Usto je ona, na svoj način, što sam dobro znao, bila privlačnija od one druge i stoga je zacijelo više propatila pod njihovom pomnom paskom. Njihov gospodar sigurno im je dao slobodne ruke tijekom mučenja samo da dokažu postojanje vještičjih čini na kojima je ustrajavao, ali i urode nekim imenom. Možda su pitali je li i Anne Rogers bacala čini? I je li djevojčica bila neka vrsta cvjetne žrtve, prinesena kao dar zlim silama, ili su je pak odgajali da postane seoska vještica? Moj gospodar ne želi dalje prepričavati što je još čuo na svoje uši. Sram ga je, mislim, što se pokazalo koliko je nemoćan - i to pod vlastitim krovom. Ali ja već dovoljno znam o tim pobočnicima da mogu i sam pretpostaviti kako se večer dalje razvijala. Ona trojica nisu bila baš oštroumni, to je sigurno, ali zacijelo su nalazili poticaj jedan u drugome, kao i u uzbudljivim okolnostima u kojima su napokon dobili svu moć u svoje ruke. Bili su daleko od svojih žena i majki i daleko od svijeta punog zabrana. Nije bilo ni valjanih svjedoka. Što god da su sinoć učinili, mogli su mirno reći da se sve odvijalo po nalogu njihova gospodara. On ih je na to natjerao. Stoga se Kitty Gosse možda trudila koliko je mogla, ali je ubrzo shvatila da neće imati mira dok im ne kaže ono što su od nje tražili - iako je njima, dakako, bilo draže da im ne prizna odmah baš sve, jer bi tad morali

52


prekinuti mučenje, morali bi se prestati redati dok se potpuno ne izdovolje. Iz riječi gospodara Kenta pretpostavio sam da je Kitty Gosse prokazala samu sebe, kako su i tražili, samo da se poštedi. Možda je samo gotovo nezamjetno kimnula kad su ponovo spomenuli imena Anne i Lizzie. U svakom je slučaju imala prisebnosti, govorio je gospodar, da kaže kako ni ona ni njezina prijateljica, ni dijete, nisu predvodnice, nego samo... “Nego što?” viknuo je pobočnik. Samo zaluđene sljedbenice. “A tko su vođe?” Kitty, kojoj se pridružila i Anne Rogers, sva izubijana i iscrpljena da bi činila išta drugo osim da surađuje, izvrištala je pet, šest imena. Moj je gospodar, glave okrenute prema procjepima između stropnih dasaka, čuo sva imena. “Mislim da se uhvatila žena koje nisu u rodu ni njoj ni Anne, onih s kojima nije posebno dobra”, rekao je. A onda je, malo zatim, počela navoditi i muška imena. Iznenadilo me da je i susjed Carr na tome dugom popisu imena, a ja nisam. Mene bi bilo vrlo lako navesti - stranac koji nije čak bio ni trunku plavokos. Možda se zavaravam, ali draška me misao da me štitila. Domogne li se više slobode, poželjet će u postelji imati starog prijatelja. No pobočnici gospodara Jordana nisu time bili zadovoljni. Ta seoska imena nisu ih nimalo zanimala. Nisu čak ni pozvali gospodina Baynhama da dođe s tintom i zapiše ih. “Jesu li i to samo zaluđeni sljedbenici?” pitali su. Obje su žene rekle da, u isti glas, vidjevši u tome jedinu priliku da smognu barem neki status svojim muškarcima i prijateljima. Koga dakle smatraju najodgovornijim? “Gospodina”, rekla je Anne Rogers. “Kojega gospodina?” “Gospodina”... Gospodar Kent je čuo kako je zastala. Jedan od pobočnika se nasmijao, kaže. Zacijelo je oponašala težak hod gospodina Škrabala, pognuvši ramena, vjerojatno. “Toga gospodina.” Nije ni morala izgovoriti njegovo ime. Sad su ona trojica mogla sa zadovoljstvom sve pospremiti i otići dolje, gdje su ih gospodar Jordan i njegov upravitelj čekali dimeći svoje duge lule. Nakon oštra i naporna ispitivanja, izvijestili su ih hvalisavo i dovoljno glasno da ih je čuo i gospodar Kent, razotkrili su cijelu spletku. Kad su u sobu doveli Tizzie Carr uplakanih obraza, nakon što je cijelog poslijepodneva bila vezana i obećali joj da može zadržati svoju zelenu vrpcu pokaže li se pametnom i iskrenom djevojčicom, bilo je lako dobiti potvrdu za ono što su obje žene bile navele. Nije gospodaru Jordanu ni trebalo mnogo potvrde, no slijedio je slovo zakona. Bio je uredan čovjek koji je po svojoj naravi želio izgledati temeljito. Sve se zbilo kako je i očekivao. Taj nasmiješeni gospodin Earle - je li mu to bilo pravo ime? Je li mu to bio neki plemenitaški naslov? - vječno je bio posvećen umjetničkim vještinama, a vještine i vještičarenje bliski su pojmovi. Lizzie Carr priznala je da se bojala tog čovjeka. On „me i proglasio kraljicom i pokušao položiti ruku na mene”. Mračan obred, doista. Osim toga, nije li taj čovjek još jučer sam priznao da ga je pogodila munja ili neka slična vradžbina? “Mislim da je rekao da su se nebesa otvorila iznad njega”, složio se gospodin Baynham, “i da mu je svjetlosni udar pretvorio tijelo u staro čvornato drvo. To ga je izobličilo. Alkemija. Još je bilo nešto o vragu i starome napuklom vrču.” “Preuzmite ga onda i dovedite ovamo.” Dakako, gospodina Škrabala nisu zatekli u njegovoj sobi. Dotle je već pobjegao da zagrli čovjeka na stupu srama pa se dao u potragu za gospom Beldam kroz noć. No u njegovoj sobi bilo je predmeta koji su samo pojačali uvjerenje u njegovu upletenost: tučci, kocke za drobljenje i posude, premali za uporabu u kuhinji, prašci, boje i tvari koje su, izdvojene od njegovih pergamenata i kistova izgledale opasno. Bile su tu i gusle, đavolje glazbalo. Zatim Prirodoslovna povijest biljaka, ispisana rukom, s receptima za pripremu napitaka i s kojekakvim čarolijama i sumnjivim travama koje su se prešale među listovima. Bilo je i karata bez riječi, odviše šarenih i nejasnih da bi predstavljale zemljovide kakvi bi zatrebali vlasniku zemlje. Ne, gospodin Baynham još nikad nije vidio tako nemušte karte iako je imao iskustva s takvim stvarima. Očekivao je kakve korisne upute i legende. Ovo je više sličilo na čarolije izražene bojama. Moji su suseljani sinoć tako stigli prekasno, skinutih kapa, da izmole puštanje njihove dvije žene i djevojčice. Zatvorenice su već rekle sve što se od njih tražilo i bile su vezane za zapešća i gležnjeve

53


za teške potpornje stuba na katu. Ona tri pobočnika, uzbuđeni, no i posramljena držanja, čekali su s toljagama u donjem predsoblju na čarobnjakov povratak. Upravitelj je poslan van da odbije seljane. “Znam da sam im se ja trebao obratiti”, kaže gospodar Kent. “Ali bio sam još zatvoren u svojoj sobi. Mogao sam jedino poviknuti...“ Gospodinu Baynhamu nije bilo nimalo važno koga su moji susjedi imenovali. Njegov je gospodar već imao ime koje je najviše htio. Ostalima će se poslužiti ako mu zatrebaju. Uostalom, mnogo je toga što su rekle potkrepljivalo ono što su pobočnici otkrili. A Kartograf - zlokoban nadimak, zar ne? - osim što je pravio karte, pravio je i nevolje. K tome, činilo se, a i pričalo, da je povezan i s krađom onoga baršunastog rupca koji je pripadao pokojnoj supruzi gospodara Kenta. Nekako je bio povezan, možda i krvnom vezom, s onom ženom koja je lutala uokolo nesputana i s njezinim čovjekom u kladama, koji očito nije nikuda lutao. Krvavo umorstvo kobile sad je zadobilo više smisla. To je bio dio nekoga mračnog obreda. Ne, stvari su očito “bile u postupku”. To je bio trenutak u kojem je upravitelj rekao seljanima: “Prenijet ću vaše zahtjeve gospodaru, od riječi do riječi.” “Je li i moje ime izgovoreno među onima koji su sudjelovali u uroti? Rečeno mi je da jest”, pitao sam. “Dakako da je spomenuto”, kaže moj gospodar. “Mislio sam da će mi srce stati kad sam to čuo.” Zvuči malo razdraženo. “Ali, Waltere Thirsk, čini se da si ti čovjek za kojeg se moj rođak odlučio... da se na njega može osloniti.” Raširi ruke i pogne bradu. Njemu je to misterij koji ga muči. “A što se dogodilo kad se gospodin Škra... kad se gospodin Earle vratio sinoć kući?” “Nije se vratio kući, još ne”, kaže gospodar, pokrivši rukom oči dok govori. Neugodno mu je zbog odgovora koji daje. “Mora da je prespavao negdje drugdje”, opet raširi ruke ispred sebe. “Ljudi mojega rođaka sad ga traže.”

11. Potpuno sam zaboravio na konjušara gospodara Jordana. Trebao sam se sjetiti da će biti ljubomoran na pobočnike koji su toliko vremena proveli sa zatvorenicama na galeriji. Sigurno je čuo poruge i ispitivanje i bio bi rado i sam uspuzao na kat i dao svoj doprinos. No nije mu bilo dopušteno. Ti si tu samo za konje, možda su mu rekli. Tako su uživali samo njegovi drugovi. On nije. On je morao stražariti ispred ložnice gospodara Kenta. Bio je nezadovoljan i stoga moguće opasan. Ionako je imao previše slobodnog vremena zadnjih nekoliko dana. Od svih iz pratnje gospodara Jordana on je imao najmanje obveza. Nakon što bi ujutro nahranio i istimario konje i pustio ih da pasu na rubovima gospodareva imanja, ostatak dana mogao je tratiti po volji. Luta dokono našim selom i dodijava svakom ljupkom licu na koje nabasa. Gnjavi stoku i krade nam voće. Gura nos kroz dvorišna i kućna vrata kamo ne bi smio imati pristup. On zasad jedini ima volje i vremena iskušati trule jabuke i ružne kletve na mužu gospe Beldam u kladama. Imao je vremena za to. On je jedini bio u stalnoj potrazi za nestalom ženom. Danas je podvostručio nastojanja jer je iz sinoćnjih događaja u velikoj kući, u kojima on nažalost nije dobio zadovoljavajuću ulogu, shvatio da uokolo luta luda čarobnica koje bi se mogao dočepati i koja nije određena za užitak onih razmaženih pobočnika. Njegova je nesreća bila u tome što je zastao i okrenuo se prema meni dok sam sjedio na svojoj klupi nadajući se pozdravu od susjeda. Zanima ga što ja mislim, gdje bi takva žena pronašla tajno skrovište iz kojeg noću može izaći da nekoga ubije. Mislim da mu nije jasno koliko je neprijatelja stekao samim time što je među Jordanovim ljudima. Kako da onda, tako neupućen, nasluti da danas nisam popularan i da nije opće prihvatljivo zateći se u mojem društvu. Dakako, mogao je sam shvatiti koliko je prenagljeno, jutro nakon nemilih događaja, ušetati u naše selo bez ikakve zaštite, osim komada uzde. Zacijelo misli da će njome vezati gospu Beldam kad je bude vodio svom gospodaru nakon što je smekša.

54


Bilo kojeg drugog dana ne bi bilo opasnosti. Vršili bismo ječam, odvajali ga, trpali u vreće i slegnuli bismo ramenima, kao da je neka smetnja, kao da je obična pljeva. Ali naših žena i naše kraljice pabirčenja još nema, nakon svih priča o vještičjim činima. Nemam namjeru prenositi dalje one neugodne vijesti koje mi je donio gospodar Kent, ne bi mi povjerovali ni riječi. K tome ona naša tri sina, čiji su kreveti noćas bili hladni i prazni, i dalje nema i svima nedostaju. Nismo samo gospodar i ja danas očajni. Svi smo takvi - da, i dalje govorim mi - napeti i nemirni, poput osica. Nitko, baš nijedan od svih nas danas se nije prihvatio posla. Čak ni ja, sa svojom rukom punom ožiljaka, nisam danas otišao izjutra do dvora da nastavim raditi na istanjivanju kožnate četvorine, da je dalje obrađujem plovućcem i kredom. Ondje više nisam imao što raditi, čak i da se Kartograf vrati. Više mu nisam ni od kakve koristi, osim da ga možda pronađem i upozorim na dobrodošlicu koja ga čeka. Tragat ću za njim. Dužan sam tom čovjeku. Ali otkako sam ga zadnji put vidio kako je požurio za gospom Beldam, ne volim misliti o tome gdje bi mogao biti. Bojim se da se ozlijedio. Bojim se da je intiman s njom. Tako zasad lutam ulicama ili sjedim na klupi pred kućom, pristupačan, ali napet od nelagode. Naše selo svakom bi se prolazniku danas činilo vrlo mirno. Barem ništa ne radimo. No nije svetkovina koja donosi užitke. Večeras nećemo plesati na gajde Thomasa Rogersa, pa ni na gusle gospodina Škrabala. Naša lijenost nema ništa veću svrhu nego naša užurbanost. Tkanje našega seoskog života ionako je već rasparano. Ječam koji smo poželi stoji zanemaren. Vreća se izvrnula i rasula. Nitko čak ne tjera ni štakore. Stoji ustajalo stajsko gnojivo koje treba rastrijeti, krtičnjaci koje treba razgrnuti i krpelji koje treba poskidati s krava, osim ako želimo da nam životinje oslabe od gubitka krvi. Tko god da je trebao očistiti jamu od izmeta, jutros to nije odradio. Humak je još čist i bez ijedne muhe, a na nužnik je bolje ne odlaziti. Svinje nisu dobile jutarnju porciju napoja. Onaj bolesni dio stare Kipsove trešnje napokon se odlomio i priječi prolaz, no niti su tu granu Kipsovi odvukli, niti je sasjekli; a u njoj je sigurno dovoljno ogrjeva za cijele dvije zimske noći. Svatko tko prođe onuda jedva tu granu i pogleda, nego je samo ravnodušno zaobiđe. Stoka luta zajedničkom zemljom, oteščala od mlijeka. Vratašca mnogih dvorišta su otvorena - što je doista rijedak prizor - a pijetlovi i pilići slobodno šeću selom, kao da znaju kako će sve te staze uskoro biti njihove. No ima i većih nevolja od kokoši. Čujem da je sazvan skup u podne. Ja ne idem, naravno. Do tog vremena moji se susjedi dosađuju i vrzmaju poput čopora mačaka koje nemaju što grepsti, naime sve dok me nisu vidjeli kako razgovaram s konjušarom i izbjegavam mu reći gdje bi se mogla skrivati gospa Beldam. On je najniži iz Jordanove družine, lakši čak i od upravitelja koji je, iako prilično nizak, čvrste građe, poput hrasta. To ne znači da konjušar nije opasan - ali bio bi opasniji za žene ili konje koji su mu povjereni, nego za Lizziena oca, Gervasea Carra, mirnog čovjeka koji je znao biti vrlo nasilan kad je trebalo. Želi znati gdje mu je kći. Pita to u početku grubo, ali iz daleka. Konjušar samo slegne ramenima, ali se ne okrene. Dovoljno zna o važnosti u svijetu da bude siguran kako gospodinov konjušar ima veću važnost od nekoga seoskog klipana. Gervase načini nekoliko koraka prema klupi na kojoj sjedim, prišavši konjušaru s leđa. Treba mu još šest koraka da dohvati momka za šiju. “Govorim o Lizzie Carr. Vidio si je, zar ne? Ona djevojčica sitna poput grančice. Tvoj je gazda drži kod sebe u kući...“ “Priznala je sva svoja zlodjela”, odgovori konjušar. Umjesto da se odmakne, on se samo okrene. Pogrešno procjenjuje svoj položaj i može se samo čuditi sve većoj gomili ljudi iza Gervasa Carra. Još se pokuša i našaliti. “Ako je kao grančica, lijepo će gorjeti s one dvije čarobnice”, kaže i ispruži ruke trljajući dlanovima kao da se grije o vatru. „Od nje ćemo dobiti lijepoga ugljena.” Prvo ga je ipak dohvatila Lizziena majka. Gervaseu je trebalo malo duže da shvati što je to konjušar rekao, tako je ostao više zbunjen nego razjaren, ali njegova je žena hitrijeg soja. Uhvati momka za uho. Kako ima dva sina, u tome je vrlo vješta. Zavrne mu uho pa ga zgrabi za kosu. Tad je navalio Gervase. Njegova žena utrla je put. Znam samo da odjednom slijedi velika gužva. Navale i ostali. Nečije tijelo padne na drugi kraj moje klupe te se skotrljam na leđa i padnem vrlo nespretno, bez imalo dostojanstva, u šljunčani opkop s kišnicom, oko samih temelja moje kuće. Drugi udarac

55


prevrne me i prije nego što sam opet ustao. Dobio sam čizmom u glavu, nadam se slučajno, ali dovoljno sam pribran da se sklupčam poput ježa, leđima okrenut onoj neobično tihoj gunguli. Nitko ne viče, ništa ne izgovara. Čujem samo udarac za udarcem, kao da se nešto po selu radi, kao da se čuje stoka. A na konjušara se svalilo na tisuće uboda; stotinu ljutitih osinjih šaka nanosi mu bol. Možda bi se i uspio izvući s modricama, bez rana, da jedan od Saxtona nije odlučio nadmašiti braću, iskoraknuo s nožem za obrezivanje i jednim vještim potezom proširio mu duhovitu gubicu od usana do obraza. Da nije bilo te iznenadne provale krvi koja je ostavila traga ne samo na mojim susjedima, nego i na mojoj klupi i hlačama, ništa ne bi zaustavilo daljnje batinanje, u to sam siguran. Ali krv u nama budi nemir. Odmičemo se od nje. Kad nije naša, odmah je moramo obrisati. Tako je batinanje konjušara prestalo jednako naglo kako je i započelo. Gervase Carr povukao se da otare svoje krvave šake u travi. Saxton je otrčao odmah oprati oštricu noža. Dvije sestre pljuju jedna drugoj na pregače da istrljaju neugodne mrlje. Svatko pregledava svoju odjeću. Ubrzo smo opet sami Jordanov konjušar i ja. Ošamućen sam, ljutit i vrlo oprezan. Polako ustajem i tražim oslonac. On se jedva miče, ali je svakako živ. Mrtvac ne proizvodi takve zvukove. Ali ja sam jedini koji čuje njegovu bol i jedini sam, to moram reći, koji nije udario tog čovjeka. Drago mi što je preživio da to može i posvjedočiti - bude li tim ustima više mogao govoriti. Prolaz se brzo ispraznio. Rastrčali su se i nema u selu nikoga tko nije odmah shvatio da su prolijevanjem konjušareve krvi i zasijecanjem njegova lica stvari samo krenule nagore. Gotovo je bezopasno ispeći gospodarove golubove. Moguće je ubiti gospodarovu kobilu a da te ne uhvate. Ali premlaćivanje i rezanje Jordanova čovjeka sve će nas staviti u milost manje nam sklonog izvanjskog svijeta koji neće mirovati i neće nam dati da mirujemo dok ne provede svoju dužnost, dok se pravda ne zadovolji. Bog neka nas blagoslovi i neka nam pomogne. Više nema ni jednog među nama - ili bolje rečeno, njima - tko je siguran. Poslijepodne nisam iznenađen kad sam vidio da Carrovi i Saxtoni prvi napuštaju selo. Znaju da se prvi imaju zašto bojati. Njihove su šake i njihov nož za obrezivanje nanijeli najveću štetu. Kazni se nije moglo izmaći. Čak su i mog susjeda Johna i njegovu ženu Emmu uvjerili da je najbolje svoj tovar i svoje muke prebaciti u zavežljaju preko ramena i pridružiti se bratovoj obitelji u bijegu. Više nitko s tim imenom nije siguran, ne nakon što se konjušar vratio do dvora obnevidio od krvi i pokazao kakvu je ozljedu i batine dobio, samo zato što je bio odan svojem gospodaru Jordanu. John izgleda poput podrtine, obična ljuštura. Ramena su mu pognuta, ne samo od težine zavežljaja koje je natovario na sebe, nego i jer se mora rastati od svojega dosadašnjeg života, na koji se bio lijepo navikao. Bit će to za njega težak dan, kao i za sve njih. Nije me ni pogledao kad se krenuo udaljavati od svojih ulaznih vrata, vjerojatno posljednji put - naime, jutros smo se pomirili u mraku moje sobe - ali da jest, ne bih ga stavljao na kušnju pitanjem o sudbini njegove mlade nećakinje. Što su drugo mogli? Znam da im nije namjera hladnokrvno prepustiti Lizzie njezinoj sudbini, no sad su morali misliti i na druge članove obitelji Carr, njih je trebalo prve zaštititi. Moraju ih skloniti na sigurno, što dalje od našeg sela i siguran sam da zatim kane opet okupiti obitelj. Seljak zna da treba zaokružiti krdo prije nego što krene u hvatanje zalutale stoke. Ostanak u selu ni na koji način ne pomaže djevojčici. Svejedno bi ostala bez majke i oca. Njezini roditelji započeli su tučnjavu i ne mogu se nadati da će, kad stignu provoditelji zakona, ostati na životu. Već su čuli rzanje konja koji se buni što ga sedlaju i uzdaju. Kao i topot kopita nekog jahača - vjerojatno gospodina Baynhama; trebat će im još pobočnika da nas namlate i dovedu u red. Udaljavao se istim onim prolazom kojim je Jordanova družina i pristigla. Nedugo zatim cijelo selo čuje upravitelja koji se četiri puta oglasio rogom da nam javi kako se probio na sigurno. Poslijepodne naše selo nije besposleno. Sve izgleda kao najobičniji radni dan, osim što je većina zauzeta vezivanjem zavežljaja i prošivanjem kožnatih torbica. Zauzeti su međusobnim pozdravljanjem, ali mene izbjegavaju. Ja samo gledam i u mislima se grlim s njima. Sljedeće koje su pokleknule i krenule bile su obitelji Higgs i Derby. Pred njima je lakši izbor. Sinovi su im već otišli. Oni kreću za njima. Susrest će se na putu. Četiri preostala muškarca iz obitelji uhvatili su svaki s

56


jedne strane nosiljku za staru majku Derby. Na nosiljci je i njihova prtljaga i odjeća, a ona nastoji biti što lakša tako što se ne miče, nego sjedi koljena skupljenih do brade. Dok odlaze, nema suza, koliko vidim. Svi su mirni i pribrani. Nisu ludi. Bolje je otići prije nego što počnu prave nevolje. Naslutili su kamo je krenuo gospodin Baynham. Vratit će se s dvadesetak pobočnika, gorih od one trojice koji su već bili tu, ili sa skupinom vojnika naoružanih za pravu bitku i moguće razočaranih ako do bitke ne dođe. Konjanikov rog oglasio je poraz seljana. Isprva neke neodlučnije obitelji, one koje su jedva i taknule konjušara pa zato misle da će biti pošteđene najgorih kazni, kažu da će riskirati i ostati. Nisu dobro odvagnule rizik, nego samo gubitak. Svode sve na nemir i priručne poslove. “Još nismo završili s vezivanjem ječma u vreće. Što će biti s kokošima?” No muči ih bogato naslijeđe obitelji i zemlje, prebogate da bi je ponijeli na plećima. “Obrađujemo ova polja još od Adama i Eve”, govorili su, brojeći na prstima svoje naraštaje. Bile su to doista stare obitelji. Neće ih tek tako otjerati stihija zakona, da se stope s gradovima i selima gdje njihova imena i lica ništa neće nikome ništa značiti, onako lišena duše i budućnosti, baš kao i polja. Ljudi koji su stalno živjeli u procjepu između obilja i gladi moraju biti odlučni i tvrdokorni. Vreća ječma ne vrijedi ljudskog života, to im je jasno dok promatraju kako poslijepodnevno Sunce zapada za krošnje drveća. Nemaju mnogo vremena. Zato odmah počinju sakupljati stvari. Ne možeš orati ako si mrtav ili prikovan za zid neke mračne ćelije. Uostalom, govore si, odlasci ne moraju biti konačni. I zabludjeli se vrate, kao i lastavice i čiope svakog proljeća. Razborito je pobojati se najgoreg i skloniti se kad se nadviju tmurni oblaci. A oblaci koji su se danas nadvili sasvim su tmurni. O čemu god ti seljani razmišljali, rezanje gospodarova čovjeka nožem povrh svega ostaloga znači da u njihovu selu više neće biti mira. Svoj mir morat će potražiti negdje drugdje. Život izvan ovih polja zacijelo neće biti toliko zlokoban, opasan, jeziv, mrzak i nastran kako im je to pijani gospodar Kent znao govoriti i pripovijedati o duhovima, oceanima, šumskim ribama, sirenama, ljudožderima, ljudima s kopitima i ženama koje nesu jaja. Samo se šalio s njima. Sigurno se samo šalio. I tako brojke bubre cijelo poslijepodne, sve dok napokon nisu svi koje sam poznavao u ovomu mirnom nizu koliba prihvatili da je najpametnije što se više udaljiti od gospodara Jordana i njegovih ljudi, pogotovo onoga konjušara i njegova novoga, grotesknog lica. Zadrhtali bi već pri samoj pomisli na njega. A kad su naposljetku donijeli tu odluku, zamjećujem - a to me iznenadilo i dirnulo - da je zavladala neka odlučna, uskomešana sreća. Ako se u zraku osjeća bol i srdžba, ima tu i veselja. Neki od najmlađih gotovo se smiješe od olakšanja dok se pripremaju prvi put u životu prijeći granice sela, od olakšanja što će otići prije nego što budu uhvaćeni, dakako, ali su radosni i jer ih čeka nešto sasvim nepredvidljivo. Imali su razlog smjelo nastaviti put. Srca im snažno tuku, no misli su im bistre. Napokon su slobodni, sve puniji nade svakim novim korakom. Možda na tom putu naiđu na tko zna kakva čuda. Većina kreće najširim prolazom, onim kojim je odjahao i gospodin Baynham, jer tuda barem mogu sa sobom povesti kravu ili kozu ili ponijeti u košarama kokoši i guske koje su natovarili na kolica ili taljige. Obitelj Kip uspjela je utovariti i vola među kolčiće kolica za sijeno i pošla na put noseći gotovo sve što su imali, pa i one začepljene boce krepkog napitka i vreće s napabirčenim ječmom. Naravno, sa sobom nose i svoja imena. Sva seoska imena koja nešto znače, odlučila su otići. Ubrzo će biti daleko od kopitima utabanih i prokrčenih putova “Imanja gospodina Edmunda Jordana” i naći se na čudesnoj pošljunčanoj površini, kolnim cestama kojima prometuju poštanske kočije, kolone tovarnih konja i tereti na vuču. Pridružit će se onim nemirnim bljedunjavim ljudima iz gradova. Samo se Carrovi i Saxtoni kreću polaganijim i težim putem kroz šumu, iako su cijeloga života zazirali od toga da se predugo zadrže na cesti bez oslonca danjeg svjetla ili mjesečine. Stabla u srcu šume možda još nisu ni vidjela ljudsko lice. Možda ondje nema ni staze, što znači da moji susjedi onuda nisu mogli provesti svoja kola niti povesti toliko im vrijedne životinje. Pustit će ih da se same snađu. “Neka jedu vunu”, mumljam iza leđa svojih susjeda, nastojeći barem nekako obojiti njihove nevolje, sadašnje i skorašnje, njihove žalosne budućane, kako ih je zvao gospodin Škrabalo. No

57


kretanje kroz šumu značilo je da su sigurni barem od progonitelja na konjima. Uz malo sreće neće ih uhvatiti, niti će ih loviti poput divljači. Tko zna, možda će za dan ili dva stići do granica nekoga drugog sela i njihovih zajedničkih posjeda na kojima će pokušati podići neku straćaru - s četiri sklepana zida i nekakvim krovom - i zapaliti vatru. Izgradit će tu svoju kuću, podići ognjište, znaju kakvi su običaji i što o tome kaže zakon. A dim koji će se vinuti dat će im pravo da se ondje nastane. Opet sam u krevetu Kitty Gosse, no nje nema ispružene kraj mene, dakako. Večeras su na mojem trbuhu rašireni samo moji prsti. Nisam je ni vidio niti dodirnuo od jučer rano ujutro. Teško me pogađa što je nema. Iznenađuje me koliko mi je prirasla srcu jer mi je u zadnje vrijeme privrženost drugima sužena zbog ženine tek nedavne smrti. Kitty i ja ipak nismo bili zaljubljeni, ali kad već nije tako, naš je odnos možda manje osjećajan. Ipak, spoznaja o njezinim mukama u dvoru bila mi je poput olova u želucu, teška neprobavljena kaša koja se širi što više mislim o njoj. U meni sad ključa gnjev zbog nje. Nadam se da ću uspjeti pobjeći u san. No prije nego što uopće pokušam i usudim se zaspati, moram pospremiti nered koji su ostavila ona tri pobočnika tijekom pretresa, ista ona trojica koja su nanosila bol mojoj Kitty Gosse. Imao sam na izbor mnogo kreveta, štoviše, krevete cijelog sela. Nijedna mi susjedna kuća nije zatvorena. Ali teško je naprečac se riješiti navika kojih sam se držao pola života. Ne čini mi se priličnim da upadam u njihove napuštene prostorije, a kamoli da počinem na tuđem krevetu, u koji me nitko nije pozvao. Mislim da se nadam opet zadobiti njihovo povjerenje iako su već predaleko da bi se osvjedočili o mojoj stidljivoj odanosti starim seoskim navadama niti ih je uopće više briga što ja radim. Međutim, dom gospođe Gosse jednom me bio pozvao k sebi prilično usrdno i evo me sad u krevetu koji mi donekle pripada. U vlastitom krevetu nisam mogao spavati opušteno - odnosno, nisam želio riskirati. Posljednji ljubazni savjet Johna Carra - naime, da sam i ja spomenut među urotnicima i da bih, prema tome, također trebao kupiti stvari, odseliti se i tako se spasiti - i dalje me muči. Glava mi puca od nemilih i teških mogućnosti. Ako ljudi gospodara Jordana traže gospodina Škrabala, sasvim će im sigurno biti drago uloviti barem njegova pomoćnika, njegova izrađivača velina, sudruga u lutanjima po kraju. Vrlo lako mi je zamisliti što bi bilo da me uhvate kako spavam u krevetu, kod kuće, zamotan u grubu tkaninu, u svojoj grubo načinjenoj sobi. Probudio bi me tresak razvaljenih vrata, a u dvor bi me odvukli za noge. Jagodična kost već mi je ozlijeđena i peče. Lako je moguće da je slomljena. Vilica mi je ukočena. Jedva sam sažvakao jabuku i komad kruha za večeru. Još ću se više natući budu li me bacakali među palim plodovima na stazi. Već se vidim polegnutog na trijemu, na dugoj kamenoj klupi na kamenu još masnom i hladnom od tijela oca gospe Beldam. Ja sam taj koji će na počinak kod Willowjack. Moj vječni raj bit će Sratina i Tratina. Ja ću snositi krivnju za sve što se dogodilo. Moram samog sebe podsjetiti da mi je gospodar Kent rekao nešto drugo. On mi kaže da me nitko ne smatra sumnjivim. Istina je upravo suprotna, ma koliko me to sram reći. Gospodarov rođak smatra me čovjekom na kojeg se “može osloniti”. Upravo se tako izrazio. Za razliku od mojeg susjeda Carra, gospodar Kent bio je upućen u sinoćnje događaje iako mu je podna daska zaklanjala pogled, dakle njegov iskaz ima neku težinu. On mi je tvrdio da me udovica Gosse nije navela. Možda je posve pogriješio, a možda se i okolnosti promijene. Svakoga dana priča našeg života gurnuta je na drugi pravac. Ništa nije nemoguće. Moj me nagon gotovo uvjerava da je on u pravu. Ima nečega u tome kako me gospodar Jordan gleda - odmjerava me jer u njegovim očima ja sam još jedno grlo - zbog čega se pitam očekuje li da bih mu mogao biti jednog dana koristan, jesam li tovarna životinja koju bi se moglo upregnuti. Zacijelo shvaća da nisam odavde. Zna da sam nekad radio kao pomoćnik na dvoru. Vidi da se izdvajam. Da sam drukčiji. Doista, tako se izdvojeno godinama nisam osjećao. Možda to tužno odvajanje iz mase i nije tako loše. Gotovo mi je sad zbog toga drago. Možda me upravo spasi moja nevezanost za ovaj kraj. Nalazim, dakle, malo mira u krevetu Kitty Gosse, iako vrlo krhkog. Spavam kao dužnik i bjegunac. Ne mogu duže odspavati. Demoni me ponovo počinju opsjedati. Muče me na svakojake načine: sad si magare gospodara Jordana. Ne zaslužuješ pristojne susjede ni dobre prijatelje.

58


Zaslužio si onaj jaki udarac nogom kad si poslijepodne pao s klupe u prljavi odvod. Slijedi ti nešto još gore. Pripazi se. Ponovo zamišljam kako mi razbijaju vrata, kako mi vuku tijelo za noge kroz noć, no ne tuku me pobočnici, nego Saxtoni, Rogeri, Gosseovi, Derbyji, Kipovi i Carrovi. Da, netko od onih koje sam smatrao susjedom ili prijateljem danas me udario u lice. Po obrazu su mi izbile modrice, a bol je sve jača. Odjednom sam toliko tužan i ljutit da se više ne nadam spasu u trajnome snu. Brojenje ovaca ne pomaže. A i sama noć drži me budnim. Njezin vjetar poigrava se zvijezdama rasutima po nebu. Drveće već cvili za svojim prijateljima koji su otišli. Napuštene životinje traže njegu, unatoč mraku. Kao da znaju da sam tu te nestrpljivo traže moje usluge. Trebao bih odići svoje bolno lice iz udovičina kreveta i posvetiti im se, kao svemu drugome čemu sam potreban te noći. Jer ne može se zaboraviti da su vani i druga ljudska bića kojima je i teže i hladnije nego meni. Proganjaju me misli o gospodinu Škrabalu, ne samo zbog bojazni da su ga uhvatili, nego i jer mi je gospodar Kent rekao da nestali čovjek spava drugdje. Ja sam ga zadnji put vidio kod stupa srama. U jednom trenutku dotaknuo me prstom po ruci, a već je u sljedećem gotovo nestao, probijao se kroz gladiš tragom kojim je nestala gospa Beldam, za njezinim mirisom. Nisam ni plemenit ni razuman. Pa što da ju je i uhvatio? Što bih ja time izgubio? Doista, možda bi bilo najbolje da se to i dogodilo, da ju je negdje drugdje ulovio, utišao njezino vrištanje i objasnio joj u kakvoj se opasnosti nalazi. No tad bi se, umjesto da prespava drugdje, sigurno odmah vratio na dvor, s osjećajem obavljene dužnosti i čiste savjesti. A muči me i pomisao, zapravo razdire, da je ona ošišana glava završila na izobličenim prsima gospodina Škrabala. Gotovo vidim kako je spojio svoje usne s njezinima. Gotovo vidim njegovo neskladno tijelo - golo, bijelo, na mjesečini - u njezinu naručju. Toliko me to uzrujava da se vlastitim rukama oslobodim napetosti, sam, u krevetu udovice Gosse, gdje me je ona toliko puta oslobodila napetosti. Poslije se, dakako, osjećam još gore nego kad sam počeo. Zalud rasuto sjeme i prazne kuće potvrda su moje samoće. Tko su sad moji susjedi? Nabrajam ih ljepljivim prstima. Računica mi je neobična. U našim granicama nije ostao više nitko tko je ponikao odavde, iz sela, s ovih polja. Osim Kitty Gosse, Anne Rogers i Lizzie Carr, ako su još žive, nitko od onih koji su ostali nije rođen igdje blizu. Nitko od onih koji su ostali ovdje nema obitelj. Uspio sam nabrojati samo sedam slobodnih ljudi koji spavaju pod krovom: četvorica Jordanovih ljudi - upravitelj je već odjahao po pomoć - dva gospodara dvora i nesložna rođaka i ja (premda još nisam zaspao). Tu je i onaj muž u kladama. Njega ne zaboravljam. No on nije pod krovom. Zatim onaj par koji je nestao, neobjašnjivo, čarobnica i kartograf. Moram i to reći: ljepotica i zvijer. Usredotočim se na silu. Mogu usmjeriti misli samo na jedan zadatak - zaboraviti na ženu, gospodina Škrabala, modrice i susjede koji su ih nanijeli, sve priče o čaranju, strahotu nadolazeće zore... Ne, dosta. Uspijem li odabrati samo jedan određeni posao i misliti na njega da zaposlim umorni um, zaspat ću. Rad je put prema noćnom počinku. U mislima odlazim do staje. Sklapam oči i letim dotle poput šišmiša. Ondje nalazim odbačeno oruđe i počinjem - ili barem nastavljam prekinutu vršidbu ječma. Ubrzo kretnje mojeg mlatila poprimaju pravilan ritam. Moji bi se susjedi ponosili mnome. Udaram tako njime dok se ne stopi s otkucajima mojeg srca. Sanjam o plugovima, volovima, brazdama, žitu.

12. Gospodar Jordan danas se doima spokojno i sretno. Kaže mi da sam upravo čovjek kakvog traži. Doista, krenuo sam prema dvoru čim je svanulo i ništa mi nije bilo na pameti osim da se ondje pokažem sa svojim ugruvanim licem i snosim posljedice. Osobno me dočeka na vratima i povede preko trijema u sobu gdje upravo doručkuje. Posjedne me i ponudi mi kruha i piva iako ne i hladnoga mesa i sira. Uljudan je, ali štedljiv. Ne znam što se tamo događalo preko noći, ali očito je

59


zadovoljan time. Čak je i gospodar Kent, kad je došao i sjeo na moju stranu stola, manje blijed i potresen nego što je bio već nekoliko dana. Jutros kao da diše punijim plućima. Kao da je postignuto primirje u kojemu obojica svojataju pobjedu. No možda prvo trebam zaslužiti taj kruh i pivo, traže da im prepričam svoju stranu jučerašnjih događaja u selu. Zanima ih je li itko ostao. Je li tko od onih govorio da će se vratiti? Kad sam na oba pitanja ogovorio niječno, gospodar Jordan pljesne rukama, kako iskazuje svoje zadovoljstvo, i nasmije se na sav glas. “Pa ti tvoji seljani razbježali su se poput miševa” reče. “I tako će krotki baštiniti zemlju!” reče, misleći na ovce, dakako. Edmund Jordan može se doimati sasvim ugodnim čovjekom kad je opušten i nasmijan. Ne čini mi se opasnim. Stoga se usuđujem postaviti jedno pažljivo odmjereno pitanje. Neću ga ništa pitati o ženama i djetetu koje drži, iako su negdje na ne više od pedeset koraka od našeg stola. Ne smijem pokazati zabrinutost za njih, ako misli da su vještice. Ne usuđujem se spomenuti ni gospodina Škrabala. Već me dovoljno povezuju s kartografom. Samo u znak isprike kimnem obojici zbog svoje smjelosti kažem: “Bojim se da je moj dragi gospodar izgubio svaku moć.” Položim ruku na klupu da dodirnem lakat Charlesa Kenta. Tako pokazujem svoju odanost. Tako podsjećam da su nas dojile iste grudi. Vraćam mu se. To mi sad jedino preostaje. “Waltere Thirsk! Ne rasipaj snagu na gazdinu pragu”, odgovori mi, a onda zastane, nasmiješi se i kimne. “Vatreni Kist!” nasmije se i radosno pljesne rukama. Nikad još nisam vidio čovjeka toliko zadovoljna samim sobom tako rano ujutro. Nagne se preko stola i obojicu nas uhvati za podlaktice. “Tvoj je gospodar moj rođak, preko žene, kao što znaš. On mi je, dakle, obitelj. I još k tome voli selo. Dragocjen mi je, dakako. Usrećuje me njegova sreća. Imamo plan. Danas odlazimo. Odlazimo s rođakom Charlesom u našemu dobrom društvu.” Moram sad odslušati predavanje o načelima dobrog upravljanja. Stotinu ljudi od svakih stotinu i jednog u nekoj sredini mora prihvatiti vodstvo, a ne voditi, kaže. Spominje Profit, Napredak, Poduzetništvo, kao da se radi o njegovim osobnim muzama. U našem je selu vladalo Dovoljno, no on predlaže naselje Višeg kad ogradi i ogloži svu zemlju - i polja i zajednička dobra i “nepotrebne šume” i kad postane “predio pogodan za ovce”. “No kako to biva kad se sluči nesreća”, reče, pri čemu je tu nesreću dočarao pokazujući zube, “seljani koji bi najviše dobili tim napretkom radije su i to kao jedan, čini se - pokazali svoju zločinačku narav na mojemu dobrom konjušaru, a zatim potražili mjesto gdje će i dalje dokono preživljavati. Tako je zemlja vraćena gospodaru, odnosno meni koji i posjedujem ovo zemljište. Imam priliku početi od ništice. Ili, kako bi rekao naš gospodin Earle, imam priliku početi od besprijekorno prazna lista papira.” “Je li gospodin Earle završio karte?” upitao sam. Nisam vidio ništa opasno u tom pitanju. “Ela. Gospodin Earle neće ih, čini se, nikad ni završiti.” “Mislite, zato što su ga optužili?” “Optužili za što?” “Za nečistu magiju, zar ne?” Gospodar Jordan opet se nagne preko stola i stisne mi palcem podlakticu. “Lice ti je nemilo natečeno”, kaže. Smijeh mu splasne. “Nadam se da ozljeda nema razloga da se proširi. Ne bih htio vidjeti takve ožiljke i na tvojemu drugom obrazu. Ne. Nikako ne bi trebao na to rasipati snagu. I nećeš. Ja ti to kažem. Magija, čista ili nečista, čarobnjaštvo... i tome slično. Nećemo to više spominjati.” Kad je izgovorio te riječi prve Sunčeve zrake probiju se kao naručene kroz crveno-crne krošnje zaštitnih bukvi i bace blistavu prugu na površinu stola. Napokon shvaćam nadu na licu gospodara Kenta i njegovu staloženost u tako teškim trenucima. I njegovu ravnodušnost. Neće biti suđenja. Neće biti paljenja na lomači. Samo napredak neke vrste. Naime, rođak predlaže, a moj gospodar Kent se s tim slaže kimanjem i gurkanjem mojeg koljena svojim ispod stola, ne rekavši pritom ni riječi, da kad svi odu s Jordanom, a moraju otići oko podneva, s trima zatvorenicama, ja ostajem na imanju gdje ću biti oči i uši novoga gospodara. Njegov je upravitelj već odjahao da dogovori kupnju ovaca - a ne da dovede vojnike - tako da u

60


sljedećih nekoliko mjeseci mogu očekivati dolazak najamnika koji će se smjestiti u našim praznim kućama, dok se stabla ne posijeku, ograde ne postave, a suhozidi i zimski obori ne podignu. Nastupom jeseni mogu očekivati dolazak pastira, dvojice ili trojice koji će sa sobom donijeti novac za moju plaću. No u sljedećim tjednima mogu računati samo na svoje društvo. “Ti i gospodin u kladama”, reče. Po mojoj računici preostala su mu još tri dana koje mora odslužiti: danas, sutra i posljednji dan. Kako si pošten, ne budi popustljiv prema njemu, nego ga pusti kad mu za to kucne čas. Imam li tvoju riječ?” Gospodar Kent kimne da me potakne. Kao da misli reći kako će mi sve objasniti kad ostanemo sami. “Imate moju riječ”, kažem umirivši sam sebe. “Onda počni svoj prvi radni dan u mojoj službi tako da nam pripremiš pet konja za put. Moj konjušar nema za to ni snage ni ljepote. Drži se kreveta. Drago mi je da je tako. Danas je izrazito ružan.” Gospodar Jordan ustane od stola i pruži mi ruku. Ne preostaje mi drugo nego se pružiti preko stola i nakratko je stisnuti. Zglobovi mojih prstiju sudare se s njegovim prstenjem. Dlanovi su mu hladni, meki i glatki poput velina. Gospodar Kent pođe sa mnom do voćnjaka gdje su konji zbog onesposobljenosti konjušara ostavljeni nevezani preko noći. Netko bi zabunom mogao pomisliti da smo istoga staleža, dok hodamo prolazom rame uz rame, obojica prosijedi, više nego sredovječni, odjeveni posve obično, ukrašeni i dotjerani samo životom na zemlji. “Hvala ti, Waite”, kaže uzevši me za ruku. Opet smo stari prijatelji. “Ne mogu ti reći koliko mi je bilo drago kad sam te vidio jutros. Usprkos tim masnicama. Pobojao sam se da ćeš pobjeći zajedno s ostalima. Ne bih ti zamjerio da jesi. I sam sam bio u iskušenju da nestanem. Pomislio sam i na to da zapalim svoj dom, da dovršim ono što je počelo paležom golubinjaka i potkrovlja. Bolje to, nego gledati kako...” Ne želi redati promjene koje tek slijede. “Ovo su tužna i užurbana vremena. Za koliko... pet ili šest dana ... ostao sam bez sela. I ne samo ja, nego svi mi.” Ipak, gospodar Kent uspio je, kaže, izvući i neke koristi iz ovog egzodusa. Čim je njegov rođak shvatio da se selo ispraznilo, da ga je raspršila i otjerala uzbuna, što je gospodar Jordan od početka zacijelo i želio, njegovo zanimanje za zatočenice i svaku priču o vještičjim činima naglo je splasnulo. Pobjednički mir preplavio je cijeli dvor. Na svaki spomen gospodina Earlea, mojega gospodina Škrabala, on bi samo odvratio zijevanjem. Ni gospa Beldam više nije bila važna. Alkemija i magija sad su bile sporedne teme u usporedbi sa zemljom napretka o kojoj je govorio. “Zato sam se odvažio zauzeti za malu Lizzie i one dvije žene”, kaže gospodar Kent. “Ako moj rođak njihove neosporne grijehe - njihovu glupost, recimo - smatra nevažnima, svakako može prekinuti s njihovim kažnjavanjem. Bilo bi to dobrostivo i mudro s njegove strane, a i časno, dakako - jer čovjek drži do časti gotovo koliko i obožava vunu - da se prekine njihovo kažnjavanje.” “Ne misliš valjda da bih trebao odmah stati na kraj njihovim patnjama,” podbadao ga je rođak. “Znači li tvoja molba da ih trebam odmah suočiti s Bogom? Smijem li se poslužiti cjepanicama s tvojeg ognjišta da im naložim lomaču?” “Predlažem da njihov susret s Bogom prepustiš njihovu trenutku i da ih zasad pustiš da odu daleko, odriješene.” “Da ih pustim na slobodu kao čarobnice i vještice?” Gospodara Jordana zabavljala je nježnost starijega rođaka od koje nije ništa nastajalo. “Ne, nego kao seljanke koje su odvojene od svojih obitelji i koje neće učiniti ništa strašnije nego da ih potraže i više ti nikad ne zadaju glavobolju. Ni meni, odnosno mojoj savjesti.” “Ne želimo tvojoj savjesti ništa nažao učiniti niti je staviti na kušnju, rođače Charles.” I evo na što je rođak Jordan pristao - iako mene očito želi ubrojiti među ustupke na koje gospodar Kent mora pristati. Prihvatim li ostati i paziti na njegovu zemlju dok ovce ne zauzmu i oskvrnu svu našu zemlju svojim žutim mlazovima, pristaje “odriješiti vještice”. “Ali neće slobodno smjeti stupiti na imanje Edmunda Jordana mlađeg”, kaže. Na njegovu zemlju više nemaju pristupa obitelji Roger, Gosse i Carr. “Najveća vradžbina koju su izveli jest da su zaustavili vrijeme. Bacili su

61


sjenu na stazu kojom hodim. To im neću oprostiti.” Djevojčica i dvije žene bit će otpravljene pod stražom dok ne dođu do sajmišta, tri dana odavde, gdje će ih pustiti. Gospodar Kent bit će uz njih kao svjedok da njegov rođak drži svoju riječ. “Želim to vidjeti na svoje oči”, kaže gospodar Kent. “Onu udovicu, kćer i suprugu kako se slobodno kreću slobodnim ulicama toga grada. Što se mene tiče, mislim da se više neću vratiti ovamo.” Gospodar Kent me zagrli i samo što ne padosmo na tlo gotovo pokriveno palim jabukama, pod kopita konja. Svaki sokol koji s visine gleda zidovima opasanu četvorinu voćnjaka, ne bi li spazio kakvu poslasticu, kukca ili miša, vidio bi pravilni uzorak zgusnutih krošnji, red do reda, melankoličnu samoću voćnjaka, iskićenog lišćem. Sokol bi vidio i konjska leđa i crvenkastosmeđu, jabukama osutu travu, raskrižje dva stoljećima gažena puta i dvije sijede glave, u kovitlacu gotovo ljubavničkog plesa, poput suhih ljusaka zahvaćenih nestašnim snažnim naletom vjetra, bez ikakve izvjesnosti o tome kad će i gdje opet pasti na tlo.

13. Već je podne i čekam s konjima ispred dvora, u ono malo preostale sjene. Obrisi dvora ravni su i nepomični. Njihova oštrina uznemiruje konje. Jutros su se opirali sedlanju i još su zlovoljni i kivni. Ljepše im je bilo na suncu pod otvorenim nebom i krošnjama punima života. Sve dosad zadnjih nekoliko dana bilo je najmirnije u njihovu životu. Imali su i prostora i slobode. Nikad ih još nitko nije hranio toliko svježim sijenom kao što je ono koje sam im ja donosio, niti su ikada, do jučer, mogli jesti takvo obilje jabuka. Da je njihov konjušar radio svoj posao umjesto da si vida lice, sigurno bi ih vezao dalje od jabuka - pogotovo onih kiselih zelenih - i grčeva od fermentacije koju uzrokuju, kobnog sukanja i jakih vjetrova. No mene nije briga za dobrobit tuđinskih konja. Gledao sam ih kako mljackaju. Neka stradaju od našeg voća. Ne mislim im poželjeti sretan put. Sutra u ovo vrijeme bit će im vjerojatno odviše zlo da bi dalje mogli putovati pa će moji gospodari morati malo protegnuti vlastite noge. No zasad kopita kloparaju po kaldrmi, a zrak je zadimljen od konjskoga daha. Neće se smiriti ma što im šaptao na uši. Znaju da će ih uskoro natovariti bisagama i zajahati. Laknulo mi je kad su pobočnici iznijeli prtljagu i počeli se pripremati za put. Dopušteno mi je stajati sa strane i biti neprimjetan. Pobočnici se trude izbjeći moj pogled. Draga mi je pomisao da im je neugodno ili me se možda čak malo i boje. Možda su čuli da sam zadnji izabrani gospodarov čovjek, njegove oči i uši, njegov nadzornik i čuvar. Bit će im drago da odjašu daleko od mene kao što će i meni biti drago da im vidim leđa kad se budu udaljavali od ovoga dvora. Zadnji komad prtljage koji su donijeli bio je sam konjušar. Nose ga na nekim nosilima od rogožine, ne odviše brižno. Ne vidim mu lice, ni druge rane, sve dok mu nisu pomogli da ustane pa ga podigli na najmanjeg i najmirnijeg od njegovih konja, onog uštrojenog, pjegave stražnjice i slabina. Rana mu je povijena, ali su glava i kosa skoreni od krvi i po njegovu držanju i drhturenju poput noćnog leptira vidim kako mu svaki pokret zadaje bol. Nakon tri dana jahanja po neravnim putovima mislim da će biti ili lud ili mrtav. Njegov konjić, ako preživi moje jabuke, priuštit će si odmazdu za svaki onaj udarac bičem i šibom koji mu je konjušar zadao. Prišao bih bliže da ga bolje osmotrim. Želim toga konjušara pogledati u oči. Valjda želim da i on vidi masnice na mojem licu jer su one donekle njegovo djelo. No tek što sam koraknuo, otvore se vrata na dvoru i zatvorenice izađu jedna za drugom, vezane za ruke i za pojas. Mislim da me Kitty Gosse odmah spazila, iako im sunce bliješti u oči, a ja sam zaklonjen sjenom. Lice joj se izobliči, možda zbog boli, a ne zato što me vidi. Zatim se pojave Anne Rogers i kraljica pabirčenja, s rukama prekriženima na pregačama, spuštenih ramena poput pokajnica. Dvoumim se. Trebao bih prijeći preko dvorišta i tješiti ih. Možda im čak i dati nade. Ne bih htio da krenu na put a da ne saznaju da će, zahvaljujući zalaganju gospodara Kenta, za što ja predstavljam dio otkupnine, biti puštene na slobodu, da odu daleko, nesputane, bilo kamo

62


drugamo. Ali bojim se i odviše sam osupnut njihovim izgledom da bih se pomaknuo. Nisu izranjavane kao konjušar, barem ne naočigled. Ali to više nisu bile žene koje sam ja poznavao. A Lizzie Carr više nije djevojčica. I dalje na sebi nosi onu zelenu vrpcu, za divno čudo. Vezana joj je oko vrata, no sad vidim da je prljava i poderana. Možda čak i malo krvava. Načas se sjetim kako je nekoć izgledala, poput plahog vrapčića, kad ju je moj gospodar pozvao da siđe s isprepletenih ruku njezina oca i strica Johna i pronađe zrno ječma, “samo jedno. Mi ćemo tad svi klicati. A ti ćeš ostati naša kraljica tijekom cijele godine”. Bila je najslađa i najžuća toga pradavnog dana. Nikad neću zaboraviti kako je puhnula preko zrnja da otare pljevu i kako su joj teška zrna ječma ostala na dlanu. Ali sad je i sama poput te pljeve. I najblaži povjetarac mogao bi je podići i otpuhati. Prošupljena je i prestravljena. Što će biti s njom kad je vežu za konjsko sedlo? Što će biti s Kitty Gosse i njezinom prijateljicom Anne, gajdaševom majkom koja ni ne može znati da ju je sin ostavio i poveo sve Rogerse i da je jedini preostali seljanin ovdje danas Walter Thirsk, koji se skriva u sjeni, s velikom masnicom preko cijeloga lica? Ne poričem da je to kukavički, ali sad kad su mi uzeli konje, mogu se slobodno kretati pa se držim ruba sjenovite pruge, izbjegavam tuđe poglede i tražim mir u prolazu na rubu sela. Mojem gospodaru Kentu isto je palo na pamet. Ne želi sudjelovati u pripremama za put, vezanju opute i stremena. Vidim ga odjevenog za put, s cilindrom na glavi i dugačkim kaputom, zagledana preko polja, leđima naslonjenog na stari izvijeni brijest, u čvornatu podnožju prošaran lišajevima, dok mu je ispucalo deblo već bilo ugrijano na suncu. Vidio sam gospodara stotinu puta na tomu mjestu, s lulom u ruci, posve uklopljena. Svi imamo neka svoja tajna odmorišta, gdje se možemo u miru nasloniti. Danas - jer takvo je svjetlo i takva je bila zelena boja njegova kaputa - čini se kao da je srastao s tim stablom, čovjek od drveta i lišća. “Ova zemlja”, reče pokazavši rukom, “oduvijek je bila mnogo starija od nas.” Nisam odmah shvatio njegove riječi. Pristojno kimnem, očekujući da kaže još nešto kad iznađe riječi. “Mnogo starija od nas”, ponovi šaptom, odmahujući glavom. “Ali više nije.” Sad razumijem značenje njegovih riječi: ovo drevno mjesto uskoro će postati novo, želio je reći. Navikli smo gledati pred sebe i vidjeti što nam prethodi i što će nas nadživjeti. Sad moramo početi razmišljati o zemlji lišenoj i jednog i drugog. Šuma koja nas je povezivala s vječnošću na proljeće će nestati, ako gospodar Jordan odluči ispiliti je i sasjeći. Onaj posivjeli hrast za koji vjerujemo da je toliko star da je možda na naša polja dospio ravno iz raja, bit će oboren i iskorijenjen. Onaj suhozid koji je podignut u vrijeme naših pradjedova i koji je već načet na stotinu mjesta bit će do kraja srušen, a zamijenit će ga neka obična ograda, iza koje će stado grickati prošlost dok od nje ne ostane ni traga. Tad ćemo pogledati preko ovih polja i reći: “Ova je zemlja mnogo mlađa od nas samih.” Gospodar se rastane od mene. Zagrlili smo se još jutros, u voćnjaku, ispod jabuka i sokolova i dovoljno smo mudri da nam taj rastanak posluži za kraj. Bolje ne možemo. Čak mi ni ruku ne pruži, nego mi samo prstom dodirne nadlakticu i tek me nakratko oštro pogleda, širom otvorenih bijelih očiju - želi da zapamtim taj pogled, želi da ga odgonetnem - prije nego što se zaputi do kuće, one kuće, kuće njegova rođaka i da prvi put u dvanaest godina zajaše nekoga drugoga konja koji nije Willowjack. Zateknem se kako trčim usponom zajedničkih njiva prema krajnjoj točki naše zemlje, jedinoj dovoljno visokoj da objedini pogled na dalje župe. To je mala uzvisina prekrivena djetelinom koja na onoj gruboj karti gospodina Škrabala označava nos onog jakote koji, sad sam to znao, predstavlja naše selo odozgo. Dobro je što se krećem jer tako smijem suze u svojim očima tumačiti kao puki dokaz tjelesnog napora i ničega više. Nisam naviknut na brzo kretanje. Ne sjećam se da sam zadnji put ovoliko pretrčao još otkako sam došao u ovo selo. Ovdje nikad nije bilo potrebe za žurbom. Više cijenimo trud nego brzinu. Napola očekujem da me netko od susjeda zazove i upita: “Što te ujelo za stražnjicu, Waite?” ili “Gdje gori?” ili “Koji te to vrag tjera kad tako žuriš?” Čudili bi se i mojim uplakanim očima. Drago mi je što mogu sjesti i odmoriti pluća i noge na ovom Brežuljku djeteline - to bi se ime

63


gospodinu Škrabalu sigurno svidjelo - dok putnici ne prođu. Popeo sam se ovamo jer znam da na stazi na potezu od pedesetak koraka nema ni živice ni stabala ni zidova da mi zaklanjaju pogled. Ovamo sam dolazio često nekoć davno, prije nego što sam se ovdje udomaćio - da, udomaćio se, da, uklopio se. Ne mogu reći da sam ikad ovamo pripadao - valjda u nadi da ću prvi spaziti nekog posjetitelja, možda nekoga poduzetnog vozara ili kotlokrpu, s njegovim šarenim i zavodljivim loncima ili možda nekog rođaka gospodara Kenta (Kako sam tad mogao znati što bi takav dolazak mogao za nas značiti?), nekoga putujućeg pjevača s pregršt pjesama i novostima iz drugih mjesta i dvorova. No, nitko od njih ne bi ostao dulje od jednoga dana, naravno. Sve do, evo, ovog tjedna. Polažem ruke na koljena, bradu na zapešća i prepuštam toplini Sunca da me osuši. Očekujem da se uskoro pojavi družina gospodara Jordana. Dok se ne pojavi, progoni me onaj oštri pogled mojega gospodara na rastanku. Ponovo sam ga vidio, sasvim jasno, u mislima. Nikad ga nisam vidio s takvim izrazom lica, tako ciljanim i znakovitim. Bilo je u tome nečega prijekornog, bojim se, ali i molećivog. Ali svejedno nježnog na svoj način. I moja Cecily katkad je znala tako izbuljiti oči. Kod nje je to bilo ono žensko požurivanje koje je značilo da nešto nisam odradio, a trebao sam. Ili bi to bilo upozorenje da sam rekao nešto što nije trebalo, ili u nečemu pretjerao, ili bih se trebao više potruditi. Oči su ponekad glasnije od usana, govore - a šapat čuju bolje nego uši. I one zadnje riječi moga gospodara - “više nije” – također mi teško padaju. Glas mu je jutros, na suncem grijanom povjetarcu prilično drhturio, kao u grlice, kao da odnekle guguće do mene. Glas mu je nestalan, jecav razgovor na vjetru vabap-vabap. Hvatam tek zapah-dva. Ali shvaćam da je to poziv na oružje. Govori da valja ispuniti dužnosti. Kaže da bih se trebao više potruditi. Dva rođaka projašu rame uz rame. Gotovo razabirem njihov razgovor. Čak i s ove udaljenosti vidi se da nisu obični ljudi. Mislim da ih najviše odaju šeširi. Radnik ne bi na glavu stavio, niti bi mu čak trebalo da posjeduje, teški cilindar ili neki s tako debelim obodom. Takvi su šeširi za gospodu koja rijetko moraju sagibati glavu ili zamahnuti alatkom. Radnik si ne bi mogao priuštiti da cijeloga dana hoda tako uspravno i drži glavu visoko. Izgleda mi kao da ti jahači vise ispod svojih šešira. Njihovi su nositelji puki privjesci. Razočaran sam kad ih vidim odjednom tako bliske, ta moja dva gospodara sad su nalik na kakve blizance. Više bi me veselilo i manje zbunjivalo da ih vidim kako jašu razdvojeno, a ne tik jedan uz drugog. Bliski su poput dvaju ogrtača što vise na susjednim vješalicama. Nepodnošljiva mi je pomisao da su njih dvojica prijatelji ili da bi među njima moglo biti ikakve simpatije. Krv je gušća od vode, dakako, i unutar obitelji mogu se postići dogovori kakvih se izvan rodbinskih veza ne može naći. No jedina krv koja je ovoj dvojici zajednička pripada Lucy Kent. Ta je veza među njima bila prilično tanana. Zaista čudi sloga koju danas iskazuju. Nadam se da gospodar Kent ima neke osnove, da je njegovo držanje samo lukavština, prijetvornost - ta riječ čije značenje donedavno nisam znao u zadnje vrijeme pokazuje se u punom svjetlu. Svejedno se bojim onog čemu su svjedočile i moje oči i moje uši. Iz smjera jahača čuje se čak i smijeh. Ne tresu im se cilindri, ali ramena da. Na toj maloj razdaljini, između dvorišta pred velikom kućom i otvorenog poteza ceste, možda se bok uz bok, ostruga uz ostrugu, stvorila među njima neka spona koja povezuje njihove zajedničke interese, spoznaja o tome što im budućnost nosi, prednosti i podjele. Ne mogu do kraja osuditi gospodara Kenta. I on mora nekako preživjeti. I njemu treba krov nad glavom. Učinio je najbolje što je mogao za one dvije žene i djevojčicu. Osigurao je, kako mi se čini, i mene. Sad je počeo misliti i na sebe. Možda je samo to mislio onim kratkim razrogačenim pogledom na rastanku kod staroga brijesta. Nije to bila molba ni prijekor. Tražio je od mene da i njega shvatim. Upozorio me na svoj poraz, pokazao mi kako je pametno ne prelaziti crtu. Gledam ga dok se udaljava na konju. Gotovo sam u iskušenju da ga dozovem, da viknem: “Ne više!” Ali za to nema potrebe. Možda zna da ga promatram. Zna da volim dolaziti na ovu uzvisinu djetelina. Možda me čak i vidio kako ovdje sjedim. No sigurno je to da, u trenutku kad su ta dva jahača već gotovo zamakla za niz bazgi, moj gospodar - onaj malo niži, nešto užih ramena - podiže lijevu ruku kao da želi ubrati voće s drveta i iskrene ruku. Nije to ni mahanje, ni posljednje zbogom, nego gotovo plesna figura, nenadana radost, a nikako gesta poražena čovjeka.

64


Kad su drugi konji i putnici pristigli do mjesta gdje sam ih mogao vidjeti, već sam bio na nogama. Ne trudim se mahati im, niti vjerujem da itko od njih gleda na okolna brda. Svi drže pognute glave. Nemaju tu prednost da ih pritišću šeširi s kojih bi im tijela visjela, a više su natovareni od gospodara. Prvi prolazi ranjeni konjušar. On određuje brzinu svima ostalima, a kreće se sporo i mučno. Pokušava se na sve načine održati u sedlu, ali svaki je korak potresan. Podigne do usana neku bocu. Siguran sam da je unutra najjače pivo gospodara Kenta ili još bolje - odnosno brže - neki vatreni napitak od ječma da ga omami. Svako toliko nekoliko gutljaja te tekućine dovoljno je da odagna bol. Popije li previše, strovalit će se sa sedla. Iza njega idu dva tovarna konja i drago mi je vidjeti da je na jednom od njih mala Lizzie Carr, usađena usred prtljage, poput guske za sajam, lijepe guske u zelenom omotaču. Nadam se da će dospjeti do nekoga zgodnog mjesta prije nego što moje jabuke bace sve te konje na koljena. Udovica Gosse i Anne Rogers hodaju uz nju, vezane konopima za košare. Slijede pobočnici, opet odjeveni kao pješaci u vojsci, svi u istim hlačama, kožusima i kapama bez oboda. Sigurno nisu sretni što moraju hodati, što su svoje konje morali prepustiti gospodarovu rođaku i đavoljem djetetu. Svakih nekoliko koraka jedan od njih iskorači i ošine konje po slabinama. Na tomu kratkom putu ne mogu dobro vidjeti, ali sigurno ošine i žene po slabinama. Drugi nosi dugu dršku koju je od nas ukrao. Prepoznajem je po tome kako je odrezana. Preteška je da posluži kao štap za šetnju. Bolje da ne mislim čemu će im poslužiti. Moj je gospodar odmaknuo predaleko da bi vidio što mu se iza leđa događa s onima za koje je zadužen. Zar ja trebam biti jedini koji svemu tome svjedoči i sve to zna, jedini koji se pita što cijela ta povorka zapravo predstavlja. Jesu li me zato ovdje ostavili? Da gledam ovu predstavu? Sve mi to nalikuje na kostimirani prizor na sajmu, kad nastupaju pantomimičari. Volio sam ih kao dječak. Uvijek sam volio prvi prepoznati ulogu i prepoznati glumce po odjeći. Danas prepoznajem Povlasticu po cilindru. Za njom ide Patnja: Okrivljenica i Nedužna, zajedno sa životinjama. Slijedi Zloća i vitla dugim štapom. Iza njih, svima nevidljivo, jaše Beznađe, na hromom konju. U prolazu opet nema nikoga. Ova uzvisina je negostoljubiva i ovijena izmaglicom. Sustigao me čemer završetka ljeta, obujmio me svojim velikim crnim krilima i podvukao pod svoju sjenu. Sunce još sja u udolini, ali njegova toplina više ne dopire do mene. Sredina je poslijepodneva, vrijeme kasne žetve. Trebao bih biti suh i zreo kao ječmeno zrno, no zebem poput crva. Ne osjećam ni više ponosa nego crv. Gotovo sam u iskušenju da se sjurim nizbrdo, do onog puta na kojemu više nema nikoga i da se pridružim onoj povorci na putu prema gradu. Hvata me strah, ne samo za sebe, nego i za zatvorenice, odbjegle seljane, svakoga, i za gospodina Škrabala. Morao sam se boriti protiv vlastitih mora. Ne mogu zamisliti da ću ovdje živjeti kroz iduća godišnja doba a da nemam koga voljeti niti kome biti sklon, bez susjeda s kojim bih podijelio svoje muke. Mogu zamisliti život ondje gdje budu oni, iznad onih smradnih, užurbanih ulica, usijanih od gužve, s Kitty Gosse kao drugom ženom s rukama na trbuhu. Mogu zamisliti i da bih doveo Lizzie Carr da živi s nama i sebe kako brinem o njoj. Bio bih pažljiv prema njoj kao i njezin stric John sve dok stric John ne dođe i sam. Mogu se opet zamisliti kao pomoćnik gospodara Kenta u gradu, kao onih divnih dana kad je još bio neženja. Te me misli ne plaše. Ne bi mi trebalo da sustignem onu povorku pantomimičara. Mogao bih se držati začelja i pratiti Beznađe i njegova odbačenoga konja kao... možda Sramota. Kao Ropstvo. Izašao bih na kraj s njihovim šibama i štapovima, samo da budem s njima, umjesto da me guši izmaglica. No držim se pribrano i puštam ih da odu bez mene, ne razmišljajući dalje o Poniznosti i dodatnom teretu svoje Sramote. Žurim stočnom utrinom, nizbrdo drugom stranom brda, na prisoj. Tek se ovdje, na toplijem, usuđujem usporiti. Želim da mi vrijeme prolazi i da što više uživam u ostatku ovoga uznemirujućeg dana. Još nisam spreman suočiti se s odlukama koje moram donijeti pa čak ni misliti o njima. Ne želim vidjeti dvor, ni ijednu seosku kuću. Ne želim se suočiti sa stupom srama. Oči su mi još vlažne. Raspoloženje mi je opet rastrzano. Hvata me ono što je moja Cecily zvala klonućem. No takvo raspoloženje obično brzo prolazi svakim korakom koji načinim na otvorenim i pustim poljima. Ti su mi prolazni i teški naleti poznati, nastupe tako nenadano i prođu tako brzo premda mi u posljednje vrijeme klonuća dolaze češće. Tome je kriva Cecilyna minulost.

65


Bez njezine ljubavi ja sam prazna ljuštura. I dalje tugujem za njom u kratkim odsječcima i to će se nastaviti, pretpostavljam sve dok moje žalovanje ne završi. Taj dan, kako mislim i kako se nadam, nikad neće doći. Nalazim utjehu u misli da mi nikad neće prestati nedostajati. A valjda ima neke utjehe i u toj sigurnosti da mi nikad neće prestati nedostajati. Znao sam da neću, ne mogu i ne smijem ostati. Zato se prepuštam žalovanju dok bježim s Brežuljka djeteline. Mogu si dopustiti da se valjam poput seoskog praseta u kaljuži vlastita samosažaljenja još koji korak. Sklon sam tome. Sklon sam sažalijevanju sebe i zadovoljstvu zbog tog prepuštanja. Puštam tuzi da me preplavi i tek tad dižem glavu i u iznenadnu naletu uskovitlanih pahuljica čkalje, nošenih povjetarcem preblagim da bih ga osjetio, privolim se shvatiti ono što su ljudi sa sela rođeni shvatiti, dobrohotnost svega. Naša polja su lijek. Svi proživljeni dani pokažu se dobrima za one što vole široka prostranstva. Prolazim ispod krošnji naših velikih sjenovitih hrastova čiji mi prvi žirovi i ljetno otpalo lišće već krčkaju pod nogama pa odem dalje, prema ravnijim poljima i još širim prostranstvima, marljivo oranoj zemlji, tvrdoj, škrtoj i sivoj, baš kao i ljudi koji su na njoj radili. Čavke mi tiho prave društvo. Njih četiri ili pet, koliko ih danas vidim odviše je zauzeto kljucanjem krušaka i divljih jabuka da bi se oglasile ili uopće obratile pažnju na mene. U hodu primjećujem i nekoliko zeba u živici. Neko im vrijeme hrane neće nedostajati. Imaju za kljunove lješnjaka, bobica, šipka i sjemenja na izbor. Grmlje je otežalo od žarkocrvenih plodova, kao da je neki šumski duh čarobnim štapićem prešao preko njihovih grana i natjerao ga da se ospe draguljima. Sad je i vrijeme gljiva. Pogrešno je misliti kako je zbog požnjevena ječma zemlja izgubila izdašnost. Svaki korov i stablo imaju vlastitu žetvu. Ipak, svaka biljka i svaki stvor znaju i da je ljeto na izmaku. Maslačci što rastu uz put zadnjih su dana ponešto izblijedjeli. S vremenom gube boju. Godina nas napušta. Kao i lastavice. Njih desetak već živče u zraku, spremajući se na naporan put prema jugu. One uvijek prije nas osjete kad zrak postane hladniji i oštriji i znaju kad je pravo vrijeme da odu. Ne treba mi smetati njihov odlazak. Pohvatale su naših ljetnih muha koliko god su mogle. Dovoljno su dugo pravile društvo našoj marvi. Valja im poći nekamo drugamo. Na neko bolje mjesto, pretpostavljam. Uza svu svoju toplinu, Sunčevo svjetlo pada pod oštrijim kutom nego prije koji dan. Ono modrog neba što je preostalo bljeđe je danas. Pokrov od šumskih krošnji, promatran s ove poljske padine suh je ili tek blago načet hrđom, prvim znacima skorašnjeg sna stabala. Dođite, djeve i sinovi ljeta, spremite se za zimske snjegove. Dan vam je sve kraći. Zrak vas ujeda za lice, studen stišće vaše zglobove. Blistave niti paukove ubrzo će postati blistav mraz. Sad je vrijeme da svoje pite napunite voćem jer će vrlo brzo vjetrovi ogoliti stabla i poharati voćnjake žestoko obrezujući jabuke i šljive. Tad ćete u svojim kućama morati pričekati da prođe razdoblje neizvjesnosti, dok vrijeme vani bude divljalo i svijalo sve pred sobom. Leti uvelo lišće. Otkida se i skuplja u bogatom štaglju zemlje.

14. Sad nas je ostalo još četvero. Nadao sam se da nas je četvero. Gospa Beldam može biti jedino negdje u blizini. Večeras će biti peti dan kako je njezin muž u kladama. Gospodina Škrabala i dalje nema ni od korova, dakako. Sutra ću ga potražiti, odnosno ono što je od njega ostalo. Najveća mi je želja bila da ne pronađem ništa od njega - mojega kartografa, moje negdašnje najveće nade. Nadajmo se da je netko iz dvora one noći kad su se iznuđivala priznanja, a kad je gospodin Škrabalo bio negdje drugdje, u spasilačkoj misiji koju je sam zacrtao, otišao upozoriti ga da se ne vraća, javiti mu da mu je ime spomenuto kao vrhovnog čarobnjaka i kolovođe vještica, da njegov iskrivljeni lomni život visi o tankoj niti, a uskoro bi mogao visjeti o čvršćoj omči. Ali tko bio taj spasitelj? Nitko od pobočnika, to je sigurno. A ni konjušar. Ne bi se izložili opasnosti, ne bi im bilo stalo. Možda upravitelj, Baynham. Možda ga je mučila njegova naobražena savjest. Ne znam koliko je taj čovjek loš, iz onoga što sam vidio. On je poput kućnog psa: tup, odan i poslušan. Uostalom,

66


kao i ja zasad. Netko od mojih suseljana mogao je biti dobri Samaritanac a da toga nije bio ni svjestan. To mi je lako zamisliti. Možda su nabasali na gospodina Škrabala kasno te večeri i nisu odoljeli mogućnosti da ga prekore za sve nevolje koje im je skrivio, kao ni prilici da mu kažu što im je gospodin Baynham nehotice rekao na vratima dvora prije nego što im je rekao da bolje počnu skupljati suharke za javno spaljivanje na lomači. “Čujem da su se pojavila vještičja posla. Tri vaše vražice već su u našim rukama.” Ipak, ne mogu zamisliti da bi se gospodin Škrabalo nakon tih riječi dao u bijeg. Nikako ga ne vidim da bježi. Dokazao je već da je hrabar i otvoren čovjek koji se ne osvrće na opasnosti koje mu se nađu na putu ili je na njih neosjetljiv, junački nevin. Naprotiv, zamišljam ga kako još brže i još nespretnije grabi prema dvoru da kaže svoje. On bi ono dijete i žene izvukao na slobodu. Ne, to nije odgovor kojemu se nadam. Gospodar Kent, naravno, dobro je upućen u te događaje. On bi učinio sve da upozori svojega kartografa i kućnoga gosta na opasnosti. Tko zna, mogao je navući kaput preko noćne košulje i izaći u lov. Možda je imao sreće da nabasa na gospodina Škrabala na povratku kući. Prvo bi uplašili jedan drugoga na putu, a onda bi šaptom razmijenili riječi i zagrljaje. Ili je barem mogao napisati upozorenje na jednu od karata i ostaviti je na trijemu, da je ondje gospodin Škrabalo nađe. No gospodar Kent rekao bi mi da je pomogao čovjeku pobjeći ili da ga je barem nagovorio da se na neko vrijeme skloni. On zna da smo se zbližili. Premda, sad kad o tome razmišljam, kao da je nešto ostalo neizrečeno onog jutra kad je došao k meni, u kuću, da mi priopći sve one teške vijesti. “A što se dogodilo kad se gospodin Škrabalo vratio sinoć kući?” upitao sam. A gospodar Kent pokrio je rukom usta uz nešto nelagode - kao da krije neku laž, možda - i rekao: “Nije se još vratio u kuću. Bit će da je prespavao negdje drugdje...” To negdje drugdje sad mi se čini određenije nego tada. Tad sam mislio da je to negdje drugdje značilo u zagrljaju Gospe Beldam. Sad mislim da mi je gospodar time želio natuknuti da je naš dobar prijatelj na sigurnom. Da to negdje drugdje nije unutar granica naše župe. Svejedno me muče ružna prikazanja dok silazim s Brežuljka djeteline. U njima vidim svojeg prijatelja zamotanog u teleću kožu, potpuno blijedog. Ili se topi u vatri dok mu se meso topi s kostiju poput voska na svijeći. Pobočnici su ga pronašli i podigli za njega vješala na brzinu; pobočnici su ga pronašli i ostavili ga da iskrvari negdje u šumi; dokrajčile su ga naše svinje. Ili su ga moji susjedi uhvatili na seoskim putovima. U tom prikazu nisu dobri Samaritanci. Kasno je i mračno. Nema nikoga da svjedoči i predbaci njihovu nasilju. Postupaju prema njemu kao što će sutradan postupiti prema konjušaru. Izudaran je nogama i otekao. Možda bi i preživio, ali netko ima nož za obrezivanje i sasjekao ga je tako da na njemu nije ostao niti jedan ud. I opet su ga dokrajčile svinje. A ako su gospodina Škrabala pronašli i likvidirali, zašto ne bi i gospu Beldam? Dva dana nismo vidjeli ni traga nikome od njih. Vidim njezinu glavu s novoniklom kosom, kako je guraju i valjaju po zemlji poput glavice repe, tu slatku malu poslasticu za svinje. Vidim je razvaljenu, s kartografom među leševima na Sratini i Tratini. Ali onda me zahvati drukčiji, ali izvjestan strah, nimalo sladak ni poželjan, ali uvjerljiviji, vezan za ono što već znamo o njoj, njezinoj boli i bijesu nakon smrti njezina oca. Žena koja je možda zaklala Willowjack, žena koja zacijelo i dalje žeđa za osvetom, pobjegla je preko trnovita gladiša, a njoj za petama u ponoćnom lovu žuri gospodin Škrabalo. On misli da će tako imati priliku spasiti je, no ona ga vabi, ona želi da je on prati. Ona čak i usporava svoje kretanje da tome usporenom čovjeku omogući da je gotovo dohvati. Još dvadesetak koraka i ima je, mislio je. Nadohvat mu je ruke. Da samo ima dužu kosu, a ne ono malo krzna, uspio bi je zgrabiti. Stižu do čistine gdje je na dan njihova dolaska gorjela velika vatra. Pronalaze šumske prolaze iza polja. Tama ih obavija svojim plaštem i sakriva Mjesec. Tad se okrene prema njemu. “Došao sam te upozoriti, sestro”, počne gospodin Škrabalo. Ne vidi dugačku drvenu batinu kojom je zamahnula prema njegovoj glavi. Osjeti samo prvi od pedeset udaraca. No ja ih osjećam sve, žestoko mi odzvanjaju u glavi i neće prestati dok ne saznam umišljam li sve to ili je to istina. Sutra, da, sutra, morat ću u potragu za njima, bili oni živi ili mrtvi. Sad moram pronaći mir u počinku.

67


Danas mi je bio drugi najgori dan u životu. Usprkos običajima i pristojnosti, prvu noć, nakon mnogih godina, provodim u dvoru. Sad sam ja gospodar ili barem najviši po rangu koji još nastanjuje ovo napušteno zdanje. Poslije mene šišmiši ga mogu prozvati svojim domom. I ovdje mogu birati postelje, nepospremljene postelje. Bilo je jasno gdje je spavao ozlijeđeni konjušar. Ostavio je iza sebe trag zgrušane krvi. Ima i neka vrsta zajedničke spavaonice: slama je rastrta po daskama u cijeloj prostoriji nešto dalje od zagušljive dvorane na katu iznad spavaonice mojega gospodara koji je odozdo prisluškivao, gdje su pobočnici ubijali vrijeme - mučionica. Smrdjela je po muškarcima i patnji. I gospodar Jordan ostavio je tragova u svojoj sobi, uglavnom miris ružine vodice iz njegove bočice i one njegove prljave, izvezene lanene košulje, koju je nosio kad se sa svima rukovao u staji s gumnom i u kojoj je vjerojatno i spavao. Biram njegov krevet. Načinio ga je tako da bude udoban ili je naredio nekome od svojih slugu da ga takvim načini. Očito je odbio bilo kakav madrac punjen pljevom iz zaliha gospodara Kenta i grube tanke pokrivače i izradio jastuk od sagova, tkanine i tapiserije koje je pokrio starim jahaćim plaštem Lucy Kent. Nije to baš ono na što je bio navikao. Zacijelo mu je bilo teško. Nije mu bilo pasa, da mu spavaju uz noge, ni poslužavnika s finim jestvinama uza uzglavlje. Ali meni je njegov krevet neuobičajeno udoban. Isprva ne prepoznajem što je gospodar Jordan savinuo i pod kraj koristio kao jastuk ispod glave. Soba je mračna, ali kad sam spustio glavu, po teksturi slutim od čega je jastuk. Nikad još nisam prislonio obraz na baršunasti rubac iako sam u zadnje vrijeme o njemu sanjao. Isprva sam mislio da sam licem dotaknuo krzno krtice. Svojedobno sam lovio krtice, kuniće i zečeve. Osjetio sam ih debelo naslagane, taknuo ih usnama i kožom. Ništa živo nije tako svilenkasto glatko kao krtica. Ali krtica ne bi mirisala tako ugodno. Ispod vonja gospodara Jordana, koji pomalo vuče na nešto pečeno i one ružine vodice, osjećam - premda je rubac nedavno opran od krvi, možda konjske, možda od mrlje nastale od Willowjack - njezin topli i ustajali miris. Podignem ga i okrenem u polumraku ne bih li ustanovio da je to rubac gospe Beldam. Čini mi se nekako bezbojan i običan. Pokušam iz tkanine izvući svijetloljubičastu boju, no ne želi mi udovoljiti. No u njoj su vidljive srebrnkaste, poput mjesečine blistave niti, blistale su mokrikasto poput tragova što ih ostavljaju za sobom puževi. Prvi put kad sam ga vidio u punoj raskoši bilo je po svršetku naše proslave i plesa. Nosila ga je tad preko ramena na ulazu u staju i izgledala kao neka Turkinja ispod te teške gospodske tkanine. Kad sam zadnji put vidio tu baršunastu tkaninu bila je teška, natopljena krvlju i bačena preko ograde u prolazu ispod zapuštene kuće Saxtonovih. “Reci mi njezino ime”, zatražio je moj novi gospodar od mene. “Tako mi svega, doista ne znam kako se zove”, odgovorio sam. Zato mi je drago da je to bio rubac te žene. Moram priznati da nastojim spavati i s rupcem i s njom. Pokušavam je prizvati šapćući u njezinu baršunastu tkaninu. Trljam se njime i njom. Pritišćem ga na nos i udišem je. Kosa koja joj još raste bila bi baš tako meka, mislim. Jesam li nekako iz nje crpio snagu? Jer dok prolaze ti dugi sati koje provodim utonuo u samotne brazde noći, mislim da nalazim ili sanjam ili su mi duhovi rupca prenijeli osjećaj o tome što bih trebao učiniti prije nego što me kralj Edmund, kako smo ga gospodin Škrabalo i ja jednom okrstili, posve pretvori u svojeg vazala. Probudim se sav naježen i bistar, kao da mi je cijelo tijelo zasuo mraz. Mraz i brazde. U tome je ključ. Sad znam što mi je činiti. Zaorati. Došlo je vrijeme da se zemlja preore, što god o tome gospoda Jordanovi misle. Mraz će dovršiti ono što plug započne. Zima će nam donijeti proljeće. Prehladno mi je i sve mi je prejasno da bih više usnuo. Ustanem gol, navučem čizme i odbačenu dugu Jordanovu košulju da se ugrijem, ogrnem se rupcem gospe Beldam i izađem. Mislim da joj kanim postaviti zamku ili barem provjeriti je li još na životu, kreće li se noću i skrbi za svojeg čovjeka. Želim vidjeti na kome bi još mogla provesti osvetu za smrt svojega oca. Moram reći kako mi je pomisao na to da je negdje vani, s kamenom u jednoj ruci kao batom i metalnim klinom u drugoj, zajedno s već zamišljenim prizorom u kojem je namamila gospodina Škrabala u šumu i naglim zamahom njezine batine, krvavi kompost na šumskom pokrivaču, sve to budi u meni strah od mraka kao da sam kakav naivni stanovnik grada. Nebo je vedro, no još je prerano da Mjesec okruni drveće. Odlučim otići do stupa srama. Objesit

68


ću rubac blizu njezina supruga, ali izvan njegova dosega. Svakako će ga vidjeti kad dođe. One srebrne niti zasjat će i odat će ga i po najgušćem mraku. No sad kad vani drhturim i kad me duboka tišina podsjeća da nemam više nigdje nijednog susjeda, hrabrost me sasvim napustila. Nisam još spreman suočiti se s mužem. Ne želim večeras iskušavati sreću u mračnim praznim prolazima. Zato samo raširim rubac na kamenoj klupi, na velikom trijemu, točno gdje je ležao njezin otac, iako ne vjerujem da je gospi Beldam ta pojedinost poznata. Opipao sam mu jednom hrapavu stranu. Oprostim se. Ne očekujem da će odmah doći po njega. Čini se da je ipak odmah došla. Jer tek što sam se vratio u krevet gospodara Jordana i spustio još natučenu glavu na ruke umjesto jastuka, odviše napet i zabrinut da bih odmah usnuo, čuo sam neke zvukove za koje sam pomislio kako ih proizvodi neka životinja. Vremenske prilike i drveće stvaraju kojekakve zvukove i pjesme. Nisu ritmični nego razbacani i divlji. Ovo tapkanje nogu i koraci pravilno su raspoređeni i razmaknuti. Čujem nešto izvan kuće, nešto oprezno, nešto krhko i sitno. Ne usuđujem se ni pomaknuti u krevetu da ne odam gdje spavam. Daske ovog dvora klimave su i škripom nadglasavaju miševe. Dole sam oprezno preko kreveta posegnuo za svijećnjakom, za slučaj da se moram braniti, za slučaj da je trebam odbiti ili možda uhvatiti, koraci su već utihnuli. Veliki dvor opet je samo moj. Tek tad odvažim se zaspati iako i dalje strahujem što ću sanjati i što ću zateći kad se probudim. U zoru vidim da baršunastog rupca nema. Ne znam što to znači za mene jer više ne znam ni tko sam. Dakako to mi govori da je žena živa, osim ako se neka lisica ili jazavac nisu zaželjeli baršunastog rupca. No to ukazuje i na jezivu i uzbudljivu mogućnost da se gospa Beldam smucala našim stazama i prolazima poput kakve žive prikaze dok ostali svijet spava. Ona nikad ne spava. Opsjeda nas. Nadgleda sve što činimo. Sad, kad su svi moji susjedi otišli i kad gospodin Škrabalo vjerojatno spava među leševima, preostao sam joj još samo ja. Prethodne večeri zacijelo me vidjela kako se vraćam kući pognutih ramena. Vidjela je i gdje sam odlučio spavati. Moram pretpostaviti kako je prethodne noći motrila dvor i vidjela me kako stojim, preplašen poput djeteta, na trijemu, odjeven u izvezenu košulju gospodara Jordana, kakvu nose gospoda, ogrnut u njezin rubac, kakav njezin soj ne nosi. Vidjela me kako sam razvukao taj njezin rubac na kamenoj klupi. A kad sam zatvorio vrata, ne vjerujem da je ostao ondje dulje od jednog daha. Zebla je zadnjih nekoliko noći. Sad opet ima svoj ljubičasti rubac. Nisam to očekivao kad sam pristao na prijedlog gospodara Kenta, da postanem jedan od Jordanovih ljudi. Mislio sam da će mi, premda ne baš zadovoljnom zbog svojega kompromisa, ipak odgovarati da neko vrijeme budem u njegovoj službi na mjestima koja sam dobro poznavao i volio, štoviše gdje su mene poznavali i voljeli. Bila bi to prava raskoš. Mogao bih u miru žalovati. Imao bih malo jesenjeg mira. Ali jutros, dok stojim u tamnoj sjeni dvorskog trijema i gledam u tu klupu od hladnoga i gologa kamena, osjećam samo nemir i strah od smrti kako raste i obuzima me. Bio sam budala što sam ostao. Imao sam priliku pobjeći odavde. Trebao sam se sjuriti s Brežuljka djeteline i pridružiti onoj povorci na putu prema gradu. Ili sam, možda, trebao poći s Carrovima dan prije ili s nekim drugim seljanima koji bi me htjeli primiti u svoje društvo. Ali prava istina glasi da sam trebao odavde pobjeći čim je umrla Cecily. Nisam se nikad pokazao dovoljno hrabrim ni plavokosim da ostanem. I sad sam u kušnji da skupim stvari i odmah krenem. Napokon, nisam nikakvim ugovorom vezan za ovo mjesto. Nema svjedoka koji bi vodili računa o tome jesam li otišao prije dogovorena vremena. Svojem sam gospodaru Jordanu samo neodređeno kimnuo glavom. Jedva da smo se i dotakli kad smo to rukovanjem potvrdili. Samo su mi se prsti sudarili s njegovim prstenjem. Na kraju ne ostajem ni zbog kimanja ni zbog sudara s prstenjem nego zbog jučerašnjega raskolačenog pogleda gospodara Kenta, zbog značenja koje sam mu sinoć pripisao, onoga što ovdje još moram obaviti i što moram započeti prije nego što odem, sve te brazde i jarke koje moram ostaviti. Zato se odjenem, oboružam starim kratkim mačem, za koji se govorilo da je njime stari gospodar Jordan prije više od trideset godina pokosio nekoga kradljivca stoke, i koji je, sudeći po smeđoj mrlji na vršku bio nedavno korišten. Zatim u kući potražim gospodarov lanac s ključevima koji se

69


uglavnom nisu koristili. Muž gospe Beldam ne treba odslužiti svoju kaznu do kraja ako mi pristane pomoći s plugom. Mogu samo nagađati što mu je na pameti dok prilazim stupu srama. Znam da će odmah osjetiti moju nelagodu i stid. Nemoguće ih je sakriti. Tijelo mi je kruto i kvrgavo poput tise. Želim mu se osmjehnuti da mu pokažem svoje dobre namjere i da krvlju umrljan vrh na mojemu maču ne treba shvatiti kao opasnost, sve dok sam nešto ne pokuša. No lični mišići nisu mi dovoljno opušteni. Moj osmijeh je namješten i neiskren. Zapravo osjećam mučninu u želucu. Od bojazni, pretpostavljam. Ali barem sam proveo noć u udobnom krevetu i gotovo se dovoljno naspavao da mogu jasno misliti. Znam kako mislim provesti dan. Ne mogu to sam. Ako me se i preplašio, mojega ukočena lica, mača, mojih nejasnih namjera, nema snage da to pokaže. Nisam razmiš ljao o tome koliko će oslabjeti od nepomičnosti i nerada u tih nekoliko dana. Mislili smo da je kazna, za njega i njegova tasta blaga kad smo im odredili klade na samo sedam dana. I što smo im polomili lukove i pošišali ih do gola. “Smatrajte da ste dobro prošli”, rečeno im je. Drugdje, gdje su ljudi manje gostoljubivi od nas, vjerojatno bi ih čekalo batinanje i vješanje. Ali sad kad ga gledam na svjetlu - naši dosadašnji susreti bili su jedino po mraku - vidim kako ga je napustila snaga, kako je poblijedio i kako beživotno visi s drvenoga križa. Ruke su mu bile mišićave i nalik na debla kad je ovdje bio prikovan. Ne mogu baš reći da su se istanjile, ali mišića više nije bilo. Iz njih kao da su se iscijedili i krv i snaga. Zapešća i vrat još su mu puni tamnih modrica, još otkad se pokušao osloboditi. Oči su mu upale, možda od nedostatka valjana sna. Usne su mu skorene, pune narančastih gljivica i suho ispucale. Vrat mu je natečen od uboda kukaca i crven od pokušaja da ih češe o drvo. “Imam ključ”, kažem u tjeme njegove glave koje je sad po tamnjelo od kose što se malo pogustila. Ne želi me pogledati “Ukrao sam ga.” Čelo mu se nabere. Kao da želi reći: Pa što? Ili: Bilo je i vrijeme. Ili: Moj vrat moren svrabom spreman je za tvoj mač. Odrubi mi glavu i da s time završimo. “Ukrao sam ključ”, ponovih. Treba znati da radi njega ipak riskiram. “Rečeno mi je da te ne pustim dok ne odslužiš punih sedam dana. Ali mislim da znaš da sam ti ja ovdje bio jedini prijatelj. Nikad ti nisam želio zlo...” Čelo mu se opel nabere: Pa što onda? “Mogu i otići ako ti je tako draže.” “Radi što hoćeš.” “Kako ti glasi ime?” Moram se sprijateljiti s njim. “Pridržavam ga sebi”, reče. U iskušenju sam - zapravo istim sam obuzet porivom - da mu sručim oštricu mača na vrat. Budi u meni gnjev. Mislim da ne zaslužujem njegovo nepoštivanje. No samo ga ploštimice dotaknem mačem po rumenu čelu i polako mu izgovorim tik uz uho u kakvu je položaju. “Ovdje više nema nikoga drugog da ti pomogne. Nema više nikoga osim mene. I kao što vidiš”, zazveckam ključevima, “posjedujem i ključeve.” “Reci što hoćeš od mene.” “Hoću da mi malo pomogneš oko radova u polju. Na jedan dan.” Ovaj put kimne glavom. Zna što znači dan posla u polju. “Bit će i neke naknade... za vrijeme koje si... proveo s nama.” Ukratko mu objasnim da su svi seljani otišli. Kao i gospodari i pobočnici. Čim završimo s onim što moramo odraditi u polju smjet će obići naše kolibe i uzeti što god želi. Bit će živadi koje će moći ponijeti. I zimnice. Bude li htio, moći će nakrcati kola našim proizvodima i oruđem i odvesti ih na obližnje sajmište. “Vas dvoje...” - tad me pogleda, na moje usputno spominjanje njegove žene - “postat ćete prilično imućni. Za samo jedan dan posla u mojem polju.” Mojem polju, baš. Mojem jedinome jedincatom polju. “Što kažeš?” “Kažem da si ti čovjek koji drži mač u ruci. Kažem da si gospodar ključeva.” Nadam se da neću biti tako nespretan s tim ključevima, ali ne mogu bez isprobavanja jednog po jednog odrediti koji otvara bravu. Ruka mi drhti i moram odložiti mač da se poslužim objema. Nogom stanem na dršku mača da ga ne zgrabi čim ga oslobodim. Dakako, nije ni u stanju išta zgrabiti, nego samo klone na koljena čim sam podigao gornju kladu. Oslobodio sam ga da se može

70


srušiti. Puštam ga da sjedi i istrlja si noge i ruke, dok ja stojim podalje, pitajući se mogu li mu vjerovati. Mislim da sam ga kupio onim obećanjem da će se obogatiti. Sasvim sigurno, mogao je mirno istrljati ruke i noge pa me, nakon što vrati krv u udove, oboriti na tlo i svejedno uzeti što god poželi, pa i moj kratki mač. Ali nešto u njegovu ponašanju nagnalo me da mu vjerujem. Neki spletkar ne bi se držao tako prezrivo. Ne bi mi rekao: Radi što hoćeš. Spletkar bi mi spremnije ponudio pomoć i odmah mi rekao svoje ime. Spletkar bi mi lagao i štošta obećao što bi zatim prekršio. Izazivam vraga i ostavljam ga da se oporavi u travi dok se ja vraćam stazom prema dvoru. Kanim mu donijeti vode i malo kruha i sira. Na povratku pokupim i malo otpaloga voća. Napola očekujem da je pobjegao ili se naoružao kojim kamenom s groblja, kakvim se poslužila i njegova žena ako je ubila Willowjack, a noćas u mojem snu i gospodina Škrabala. No on i dalje sjedi kod stupa srama, na koji se naslonio leđima. Raširio je noge na onoj istoj zemlji na kojoj se proteklih nekoliko dana koprcao. Očito ga još probada u nogama i rukama. Razgibava ramena i trpi bol. No vidim da je, ne tako davno, bio čvrst i radin čovjek. Sigurno je i sam svojedobno požeo dosta ječma. Izgleda mi kao umoran žetelac, sretan što je dobio jabuku, kruha i sira. Kažem mu da ću se vratiti kad pojede i malo ojača. Opet onaj mrgodan izraz, ali ovaj put taj mi izraz daje pouzdanje. Jelo koje sam mu donio i njegovo prihvaćanje znači primirje. Zajedno smo jeli i lomili kruh. Mislim da na takvu gostoljubivost nije naišao ni kod jednoga drugog seljana, ni bilo kojeg od dvojice gospodara. Odvažim se dodatno i spustim mač kod njegovih nogu. “Obrani se ako netko naiđe”, rekoh, iako takav rizik nema nikakva smisla. Nitko neće naići. Osim možda njegove žene ili gospodina Škrabala, ma kako se malo vjerojatnim to činilo. Ali pokazao sam da mu vjerujem i da mi je stalo do njegove dobrobiti. Polaganjem mača stekao sam u njemu sudruga, još jednog supatnika u ovome svijetu. Čini se da sam ja sad spletkar. Ako nas gospa Beldam gleda, a mislim da gleda, onda vidi da sam ja prijatelj. Čak i zviždućem dok odlazim da pokažem koliko se uzdam u njega i u nju. No čim se nađem izvan domašaja njihovih ušiju, prestajem zviždukati. Počinjem razgovarati sam sa sobom, pravim popis onoga što valja odraditi. Isprva mi se dan čini kao i svaki drugi radni dan s kraja ljeta. Valjalo je nasjeći ogrjeva i složiti ga. Polja je trebalo počistiti i podrezati živice. Urušene zidove i oštećene staje treba popraviti. Sad je doba popravaka, ali i doba pripreme kad se pripremamo za nadolazak proljeća. Znam da će mi za posao trebati volovi. Imamo ih četiri koji su pušteni na pašu na ugaru i na zajedničkoj zemlji. To su životinje krotke naravi, unatoč zakrivljenim rogovima i velikim bikovskim podvaljcima. Po cijele se dane mogu samo odmarati, jesti i brinuti jedino o muhama. Jedino što ih može mučiti jest rad, a to je ovdje tek povremeno. Uostalom, to ih spašava od klanja. Dokle god su dovoljno jaki, neće završiti kao odresci, ni kao stavljena koža. Nećemo od njihovih rogova načiniti pehare, niti ukrasne ogrlice, igračke ili kocke od njihovih kostiju ili čak iskuhati njihove papke za ljepilo, barem ne dok ne skončaju prirodnom smrću. Našim volovima život je bio lagodan. Ne sjećam se točno gdje smo ih sapeli, nego moram od jednih dveri do drugih, sve dok napokon ne ugledam njihove bijele njuške i unutrašnjost njihovih smiješnih ružičastih ušiju. Magareće tamnosiva pjegava tijela stapaju se s grmljem. Preostaju samo dva vola, najmanja od četiri. Susjedne obitelji odvele su druga dva, prvo da im vuku kola natovarena obiteljskom imovinom, a onda i da ih, možda prodaju u sljedećem selu do kojeg dođu. Dva preostala vežem užetom, vodim ih prolazom na njihovim snažnim i teškim nogama i vežem ih kod naše alatnice, gdje zadovoljno brste korov koji je nicao oko vrata. Volovi nemaju pamet konja pa su poslušniji i strpljiviji. I mirniji. Jeftinije ih je održavati preko zime. Konj nanjuši sedlo u drugoj prostoriji ili čuje da netko navlači jahaće čizme i počne se ritati i opirati. Vol ne zna da ga trebaju za vuču sve dok nešto ne zatreba povući - a ni tad se neće opirati. Oduvijek sam volio ovu malu ostavu. Ruševna je. Nikome nikad nije bilo važno prodire li u nju svjetlo, ulaze li štakori ili kiša. Unutra nismo čuvali ništa jestivo. Puštali smo lastavice i bregunice da se unutra gnijezde. I crvendaće. Bilo nam je svejedno hoće li kuća zarasti u koprive. Kad sam tek

71


došao i dok još nisam bio od velike koristi na zemlji uz Saxtone, mene se slalo - njihovo veliko zaostalo dijete - da im donosim i odnosim alat. Mislim da su se dobro zabavili sa mnom jer su mi govorili da donosim predmete čije mi ime nije ništa značilo. Donesi nam sijačicu i kostoricu, rekli bi. I trebaju nam svinjski jaram i dvokrilni klin. Čak i kad sam na kraju naučio točno na što misle, i dalje sam im uporno donosio oruđe koje im najmanje trebalo - savitljivu motku bih zamijenio za kosu s jaslama; kuku za plijevljenje zamijenio bih onom za žetvu - samo radi užitka u njihovu smijehu, kao i radi užitka u još jednom odlasku do alatnice. Danas je alatnica sparna od vrućine, takve kakva obećava oluju. Moram se - zapravo, moramo se, moj dobrovoljac i ja - baciti na posao. Premetni plug lakši je od dva koje imamo i bliže je vratima staje, no jasno mi je da ću sa samo dva upregnuta vola, umjesto uobičajena četiri i sa samo dva para ruku, trebati na prednjem dijelu kotače da podupru gredelj. Oranje bi danas bilo teško i mučno bez dodatnih kotača. Plug ne bi zaorao dovoljno duboko. Taj dodatak prebacit će težinu na ručice i drške i ne bismo mogli njime ovladati. Zato odvučem premetni plug u stranu i na kosim zrakama Sunca ispunjenima prašinom koju podižem nalazim dijelove drugog pluga, onog s ornicama. Izvadim ih i počnem ih slagati ispred staje. Ne moram otići do stupa po pomoć. On već stoji uz volove i gleda me. Gledaju me sva trojica. Sigurno je čuo zveket alata i shvatio da treba doći. Spreman za težak rad. Ne mogu baš reći da izgleda sretno, ali je barem uspravniji nego jutros. I boja mu se malo povratila. Više nije bio onako magareće siv i pjegav kao volovi. Vidim da je ponio i onaj mač. Ali to se čini razumno. Neće ponuditi pomoć dok mu ja ne kažem. Nije me ni pozdravio. Stariji sam i očekivao bih barem da mi kimne. Ali zato ipak govori. “Nos ispred uha”, reče bez i trunka topline i okusa u glasu. Uspravim se i kimnem mu, iznenađen. Kako je tako brzo shvatio? Tu izreku nisam dugo čuo. Možda misli doslovno. Misli da nisam iskusan seljak. Želi me podsjetiti da kad slažem plug, crtalo koje rastvara tlo - nos - mora biti ispred lemeša, šireg noža. A da predraonik koji zasijeca brazdu mora doći ispred odgrnjače - to su uši. Samo bi budala ili gradski čovjek pokušali to složiti drukčije. Bez crtala zemlja ne bi popustila. Bez odgrnjače straga zemlja se ne bi dovoljno prevrnula. No bilo je u toj uzrečici i dubljeg značenja. To je upozorenje - barem ljudima sa sela - da život treba pustiti da teče prirodnim i logičnim tokom. Drugim riječima, ne možeš jesti ako nisi skuhao, ne možeš presti ako nisi ostrigao, ne pališ vatru ako nemaš suharke i - kad je već tako - ne možeš žeti ako nisi orao i sijao. Očito je pogodio od čega će se sastojati današnji posao. Razumije i njegovo dublje značenje, naime da je oranje naš sakrament, naša sveta zakletva, način na koji odajemo počast svojoj zemlji i posvećujemo je. Ne zacrtati svoju budućnost u tlu prije dolaska zime znači odreći se sljedeće godine. Na to ne mogu pristati. Moram obraniti nadolazeće proljeće. Zato ćemo staviti nos pred uši. I onda zaorati. “Onda, dođi pomozi”, rekoh. Dok kroči prema meni, vidim da je orao i prije, prije nego što je postao došljak. Jedva je vidno nakrivljen, što je još jedan seoski izraz. Kako kažu, čovjeka vičnog oranju uvijek se poznaje po nejednakim nogama: dužom gazi po brazdi, a kraćom po hrptu. Puštam njega da sastavlja. Držim držak lemeša dok moj novi pomoćnik pričvršćuje oštrice, odgrnjaču i jaram. Polazimo na strnište polja ječma: par spremnih volova i dva orača nakana izdići i usitniti zemlju još ovaj zadnji put. Polje ječma nije više onako uredno kao poslije žetve. Nakon samo nekoliko dana zapuštanja odmah krene nicati korov i kukolj. Već je nastao novonikli zeleni pojas čvrstih zelenih listića, gdje se prije sve zlatno žutjelo. No oznake mojih suseljana još su vidljive svakome tko ih dobro zna. Tko ih je dobro znao, trebao bih reći. Strnište je dobro čuvalo njihov potpis. To je dokaz da smo poželi polja. Vidim kuda su susjed Carr i ljudi poput njega, oni su - strogo i temeljito - prošli svojim kosama. Sjekli su nisko i ostavljali kratku strn, ne dužu od palca. Nije im promakla ni jedna stabljika, a ne vjerujem ni da im je promaknulo mnogo klasova ječma. Oni što pabirče bolje da ne idu Carrovim širokim tragom ako se ne žele odreći piva za zimskih noći. Valoviti rez je ono najbolje što može dati Brooker Higgs. Uvijek je zauzet pričom dok žanje. Glava mu je uvijek podignuta, a zamasi preširoki. Što više pokušava zahvatiti, to više ječma propusti. Najviša strn, na mjestima sve

72


do visine koljena, djelo je nestrpljiva djeteta, no bolje od toga Willy Kip sa svojim bolnim leđima ne može. Njegov dio izgleda kao da je polje bilo žrtva nekog pokolja. Kao da su prošli neki jahači i prignuti u sedlima pokosili ječam svojim mačevima. Kao da je prošla vječnost otkako sam ovdje stajao s gospodarom Kentom i gospodinom Škrabalom, kad je odabrana kraljica pabirčenja i kad je gospodar zadnji put izgovorio ono što uvijek kaže toga svečanog dana: kako se svi i sve namire od onoga što ih ide po pabirčenju - i obitelji koje su marljivo radile i stoka koja ništa ne misli i nezahvalna jata gusaka i na kraju prasad. Nije rekao da svinje prođu poljem prije volova i pluga. Nije nas podsjetio da je ovo nekadašnje polje ječma određeno za ozimu pšenicu. Nije obećao da ćemo nakon piva dobiti i kruha. Sjećam se da sam ogorčeno pomislio kako gospodarove osnove glede nas ne uključuju drugu ljetinu. To je dakle bila naša posljednja žetva. Sjećam se i riječi gospodara Jordana: “Više vam neće trebati plugovi.” Vidjet ćemo. Muž gospe Beldam preuzeo je vodstvo. Meni preostaje da vodim i potičem životinje, lagano ih kvrcajući po ružičastim ušima. Steže drške i stoji nogama čvrsto na zemlji, nagnut natrag dok čeka da volovi povuku. Mora postići ravnotežu, ali pri tom uzeti u obzir stoku, gredelj i tlo. Kad mu je uspjelo, to kao da ga je ponijelo. Nisam na njegovu licu dosad još vidio toliko strasti ni toliko ispunjenja. Taj se razumije u oranje. Ako nas netko gleda - a nadam se da nas gleda gospa Beldam čini se kao da on vuče suprotno od volova, a ne da gura s njima, da je od sve trojice on onaj najjači. Samo za danas hoda nebeskim, a ne zemaljskim poljem, ore krajeve vremena i brazdama označava hrbate i brazde teškog života. Znam da ima dugove koje treba namiriti. Ta zar nije gospodin Škrabalo rekao da su i ti došljaci bježali od ovaca, otjerani sa zemlje koju su obrađivali? Možda je zato čovjek s takvim žarom prionuo na posao. Isti smo kruh lomili, a sad želi lomiti i zemlju sa mnom. Oslobodit ćemo duhove iz tla. Pustit ćemo vražićke da se nadišu. Presudno je kod oranja držati ravnu brazdu, održati simetriju, što je vještina kojom nikad nisam ovladao. Pokažem hrast na kraju polja, koji se sužava prema vrhu i strši visoko iznad živice u udolini. Toj ćemo istaci ciljati kad zaoremo prvu brazdu, rekoh. Zamišljam da čak i volovi drže glave podignute i ravnaju se po tom hrastu. Smještaju ga između rogova. Poznat je po tome što je nepomičan. Ne povija se i ne naginje ma kakav vjetar zapuhao. Hrast je pouzdan. Želi navesti plug na ravno kretanje kako bi se cijele godine izdizao pred istkanim uzorkom koji je njegovim očima ugodan. S mjesta gdje stojimo polje izgleda beskrajno i nesavladivo. Inače treba dvanaest dana da se preore cijelo strnište čak i da imamo sva četiri vola na raspolaganju i dvadeset mišićavih muškaraca da nam pomažu i izmjenjuju se. Nas smo samo dvojica i ne mislimo se pretrgnuti. Odradit ćemo samo koliko se može u jednom danu. Ne kanimo ići dalje od uskog reza, po duljini niz polje, okret na predbrežju i duljinom polja natrag. Potrudit ćemo se da naš rez bude častan i valjan. Bit će ravan i ponosan posluži li nas sreća. Središnji hrbat bit će propisne visine, a obje brazde dovoljno duboke. “To će nam biti... posve na štetu”, rekoh svojem pomagaču, u nadi da ću ga privoljeti na razgovor. No on i dalje šuti. Prebaci uzde preko glave, rukom koja zna što radi, propisno nehajno i drži ih zategnute oko desnog ramena i ispod lijeve ruke. Ja tjeram volove. Počinjemo. Nakon tri koraka već otvaramo gornji sloj i prevrćemo velik odrezak zemlje. Vrlo brzo počne zviždukati. Hrbat i brazda određuju melodiju dok prodiremo preko polja. Oračevo zviždukanje ima moć da smekša grumenje i razbija kamenje. Oračevo zviždukanje najavljuje oštricu tlu. Toliko sam sretan da ne mogu obuzdati jezik. Pričam mu o svim nedaćama koje su nas snašle ovaj tjedan. Pričam mu o Cecily, o Charlesu Kentu, mojem prijatelju iz djetinjstva. Pričam mu kako se hrabrim i časnim čovjekom pokazao gospodin Škrabalo. Volovi su plemenita bića, kažem. Oni rade. Ali ovce, “koliko sam čuo” - odakle mu to? - samo su bespomoćna bića: “Morat ćemo ih čekati kao što robovi čekaju na svoje gospodare, čim nastupi proljeće. Poput budala.” Nisam siguran sluša li me. Ne prestaje zviždukati. Obojici nam usne imaju posla dok nas težak rad zbližava. Sve što se dijeli preko volovskih leđa zbližava ljude. Uspijemo stići do podbrežja i vratiti se do velikih vrata. Sad nam već kotači upadaju u blato. Svakih dvadesetak koraka moram

73


ih osloboditi jakim udarcem nogom, a kad to ne uspije, onda golim rukama. A gačci i čvorci kljucaju u vlažnim brazdama kuda plug prođe. Poslijepodne šaljem svojeg orača na odmor, pošto smo očistili oštrice i vratili plug na mjesto, a volove puštam da slobodno lutaju. Ovaj zadatak želim dovršiti bez njegove pomoći. Tačkama dovezem pšeničnog sjemenja za zimsku sjetvu i uz pomoć lopate i nekoliko vreća na kraju polja odaberem najteže žito za svoje košare. Znam da bih trebao pustiti iskopanu zemlju da odleži tjedan dana, pa i duže, dok se ne smekša ili je barem još malo raskvasi kiša koja je i sama već počela sijati svoje vodeno sjeme po tlu. Ali nema vremena. Dobre se navade moraju žrtvovati. Puštam Beldamina muža da se odmara u preostalom šipražju pa zamahujem šakama punim sjemenja preko tla, izdašnije nego ikad. Seljak u meni - da, mogu se time pohvaliti - zna da je za ovako rani urod najbolja sirova njega ako ih se nakon tjedan ili dva rasta, dok su još zelene, povije valjanjem. Tako se učvrsti zemlja i biljke se bolje hvataju. Pšenica - poput žena i muževa - voli kad je se pritisne. Nakon pritiska se bolje diže. No imam samo ovo poslijepodne da sve odradim, da provedem svoju osvetu, seljačku osvetu Edmundu Jordanu i njegovim ovcama. Ovaj uski pojas pšenice bit će mu moj oproštajni dar. Hodam po brazdi posljednji put, dok kiša sve jače pada. Shvaćam blagoslovom to da se sjeme natapa čim ga bacim s dlana. Dok se vraćam s udolja, možda nešto više od stotinu koračaj a i pedesetak zamaha rukom počinje se hvatati mrak. Podignem pogled iznad živica i onoga ušiljenog hrasta, prema tamnom obzoru koji je tvorio tako duboku i stamenu podlogu sa sivorumenim oblacima. Poneki komadić modrog neba jedva je sjajniji od oka. Ono malo preostala Sunčeva svjetla jedva ostavlja traga na našem polju iako je na šumskome kraju naše zemlje njegova najotpornija zraka dovoljno široka i jaka da grije i uokviruje gole grane bukvi, pandže jasena i visoke, grozničavo razgranate brijestove. Svjetlo tad pada i polako sja sa zajedničke zemlje prema polju, kao da nešto traži. Nevoljko odlazi. Dodiruje čak dimnjake i krovove naših kuća, prije nego što se opet vine da svojim srebrom oblije oblake. Tek načas zatekne ih svjetlo. Naše polje sasvim je tamno. Tad naglo sine. Dan je zatim gotov. Svijeća je dogorjela ili se smočila. To je kraj. Sumrak se već zgusnuo. Da nema kiše, činilo bi mi se kao da hodam neosvijetljenim prostorom velebne katedrale, strme kupole i natkrivene ugljenocrnim svodom od oblaka. Pljusak nema snage da potraje, no zasad ravnomjerno pada. Oblaci su previše otežali prije nego što su stigli do nas. Gotovo čujem kako su odahnuli od olakšanja kad su odbacili svoj teret. Brazde na našem polju ječma već se prelijevaju i odlijevaju poput potoka za poplave. Oblaci namjeravaju svako sjeme koje sam posijao u jednomu mahu natopiti vodom dovoljnom za cijelu godinu. Zemlja postaje ljepljiva. Obuća mi je sve teža od nje, a noge sve deblje svakim korakom. Sad je već i samo koračanje bilo dovoljno teško. Podignem pogled prema kraju polja i mahnem prema mjestu gdje sam zadnji put vidio muža gospe Beldam. Čak i viknem, no moje riječi spere kiša. Mislio sam da je čovjek ionako već otišao. Sigurno mu je već dosta toga da bude na otvorenom po svakakvu vremenu. Otišao je ili u neku od seoskih kuća ili se sklonio u staji. Načas ga zamišljam u naručju gospe Beldam, među poljodjelskim i pastirskim oruđem, među koprivama, u mraku. Kišne i zebe dok se privija uz njega. Mislim da mi nitko ne zamjera što se pitam jesam li ja ovdje još jedino preostalo biće bez igdje ijedne žive duše koji bi me se držala, neke koja bi se zbog mene smočila. Dan je završio i svjetlo je umuklo. Ostavljen sam da klipšem u posljednju večer bez ikoga tko bi svoju vlažnu ruku provukao pod moju. Nema tko podići šešir, kako navada nalaže, kad me pljeva i prašina natjeraju da kihnem, kao nehotični blagoslov polju. No lagao bih kad bih rekao da se osjećam samo mračno i pokislo, poput onih oblaka. Mislim da sam na neki čudan način uzbuđen. S oranjem sam završio. Sjeme je posijano. Vrijeme me podsjeća da, bez obzira na kišu ili sunce, tlo sve izdržava i da će zemlja preživjeti, zemlja će se očuvati zauvijek. Njezin miris opor je i žestok. To se zove sreća.

74


15. Moja oračka sreća nije preživjela noć. Kad se smrknulo dovoljno da se pod okriljem noći potraži sigurnost i kad je nevrijeme gotovo već prošlo, izađem iz kuće Kitty Gosse u nadi se da ću negdje spaziti treptaj svijeće ili čuti isprepletene glasove para Beldamovih koji su opet zajedno upravo zahvaljujući mojoj blagosti pa sam mislio da su možda spremni pokazati neku zahvalnost. Vjerojatno ih neće biti teško pronaći. Zacijelo spavaju negdje pod krovom, i to u jednom od nizu seoskih kuća i u čujnom dometu mojeg utočišta. Zašto ne bi spavali pod krovom? Sad već jamačno znaju da je ovdje pusto i da se mogu poslužiti svakim krevetom koji nađu. Mogao bi ih nanjušiti. Ponio bih se kao dobar susjed i posjetio ih. Ta valjda sam zaslužio njihovo društvo. Ono malo mjesečine što se probijalo kroz oblake zavelo me više puta srebrnkastim odrazima u lokvama i vlažnim mrljama na krovovima. Nakratko sam ih doživio kao znakove života. No svjetlo svijeće toplije je i prisnije od mjesečine. Od tog svjetla ne prođu te žmarci po kralježnici, kao od ovih hladnih odsjaja. Boja koju tražim jest narančasta. Odvažim se na pedesetak koračaja po blatnjavom putu, nadajući se mada ne i očekujući da ću naći Beldamove. Iako sam izdužio vrat i naćulio uši, osluškujući poput sove u pohodu, nisam razabrao nikakav šapat ni uhvatio nikakve noćne zvukove što ih čine ljubavnici u krevetu. Bilo mi je i žao i drago što nigdje nisam pronašao taj skriveni plamen svijeće. Što bih učinio da sam, otkrivši taj plamen svijeće i sladunjav miris rastopljena voska, čuo i njezine uzdahe uslijed... radosti, da to tako nazovem? Ne mogu zamisliti da im se ne bih prišuljao poput mačke ispred kokošinjca i potajice ih zagledao. Draže mi je doživjeti se kao njihova dobrog prijatelja, posjetitelja široka srca, koji od njih ne želi ništa osim malo prijateljstva. Nadam se da bih se zadržao na pristojnoj udaljenosti od njihovih vrata, jednostavno bih doviknuo svoje ime i predstavio im se. “To sam samo ja, Walter. Izađite da porazgovaramo.” Walter se samo želi pomiriti. Walter samo želi podijeliti s vama krug svjetlosti svijeće i udahnuti topao zrak vaše sobe. Ginem za društvom. Nisam našao nikakvo društvo. Nisam ih čuo niti im ušao u trag. Kožnati lončić bit će mi jedino društvo u krevetu preko noći. Kitty Gosse uvijek je imala pristojnu zalihu zelenoga ječmenog piva. “Ima blagotvorno djelovanje”, objašnjavala je. Naravno, uvijek je s njim išla spavati i s njim se budila kad god bih ondje proveo noć, a vjerojatno je to činila i kad mene nije bilo. To piće ublažavalo je tugu njezina udovištva, govorila je, mada se njime i više oblijevala dok je Fowler Gosse još bio živ. Uvijek je bila odana kapljici ta žena. Meni je jedna čaša uglavnom dovoljna. Nerado se opijam. Nije mi u naravi. Ali prošle noći, nakon što nisam uspio pronaći svoje susjede, odlučio sam rastjerati tugu s dovoljno piva, kako se kod nas kaže, da se u njemu utopi vreća štenaca. Za koga da ostanem trijezan i zašto? Prva dva lončića bila su mi veselo društvo iako ne onoliko krepko koliko sam želio. Mislio sam steći veću hrabrost od tog piva, svakako veću od one koju posjeduje orač. Nadao sam se da životinjska reakcija koja se u meni pobudi neće biti da zamekećem, zarokćem, ili zalajem. Ne treba mi piće kako bih postao pohotljiviji, bezdušniji ili luđi. Ne, htio sam se napiti poput bika, spreman za borbu, spreman da budem snažan i nehajan. Da budem spreman za današnji dan. Junački sam ustrajao na pivu udove Gosse. Mislim da mi nije toliko prijao sam okus, ni otežalost koju sam osjetio u rukama i nogama do koje je došlo vrlo brzo, nego mi se svidjelo što su u meni popustile tjeskobe. Od sljedeća dva lončića piva postajem živahniji, kako sam se i nadao, ali i odsutniji i zamišljeniji. Sam zamišljam neko društvo. Izmislio sam posjetitelje. Došli su mi na vrata kuće i pokucali. Pozvao sam ih unutra, vrlo glasno, pretjerujući u gostoprimstvu. No to sam u zadnje vrijeme često činio i kad nisam piva ni omirisao. Udovac će prvo govoriti sebi, a onda - kad se od toga umori - glasno će porazgovarati s plamenom svijeće ili sa sjenama koje poigravaju po njegovoj sobi, koje zamišlja kao svoju obitelj. Prošle su noći plamen svijeće i sjene bili ono nekoliko muškaraca i žena koje sam želio zagrliti. Zamislio sam kako vodim te izmaštane prijatelje do zaorana polja u sam osvit zore, da promotre što

75


sam učinio, da vide dokaz moje smjelosti i neposluha. Poredao sam ih po crti, svojih sedam trijeznih svjedoka. Postavio sam ih uz donji dio kreveta Kitty Gosse. Gospodin Škrabalo bio je tih poput sjene. On je bio najodvažniji od svih nas. I udovica je bila tamo, dakako. Ona je uvijek govorila kako misli da sam ja oprezan čovjek. Smatrala me gradskom sovom, da brzo huknem, ali i da sam odviše plah kako bih pokazao svijetu svoje pandže. E pa ubrzo će vidjeti moje pandže i kako sam usjekao rez u tlo. Kraj udovice, zagledan u gornji dio svojih jakih i spretnih ruku, izbjegavajući i dalje moj pogled, stajao je moj susjed John. Nikad neću zaboraviti kako se odmaknuo od mene kad je zadnji put došao na vrata moje kuće. Lice mi se zažari čim se toga sjetim. “Neka ti Bog pomogne, Waite, ako nas zavaravaš”, rekao je. “Neka Bog pomogne tebi, Johne, ako misliš da bih ja to mogao učiniti.” Tako sam ja odgovorio njemu. Sad će vidjeti koliko mogu biti prkosan u njegovo ime. Tad se pojavio gospodar Kent, moj brat po mlijeku. Ponovo me pogledao i vrlo me kratko oslovio pogledom, razrogačivši oči što je više mogao. Kao da me htio pitati: “Jesi li vratio zemlju u naše ruke?” Beldami su kimnuli s odobravanjem. Oni su mi vjerovali. “Ti si čovjek s mačem u ruci”, rekao je muž. Žena je svukla baršunasti rubac i pokazala svoje široko lice tananih usana, sitnog nosa i otrovnih očiju. Ničega se nije bojala. Tu je naposljetku bila i moja ptičica, moja Cecily, grlena i ponovo živa. Već sam zaboravio kako je bila jedra i kao med slatka i kako je tanak glas imala. “Waltere, Waltere, osvjetlaj mi obraz”, govorila je. Podigao sam i peti lončić i svima im nazdravio. Svi smo bili najbolji prijatelji. Trebao sam tad prestati s pićem, dok sam još imao prijatelje, dok je u piću još bilo neke pjesme. Sljedeća dva lončića donijela su samo suze i bijes. Zadnji kao da me opalio toljagom po glavi. Istog bih časa zaspao da nisam morao izaći isprazniti i želudac i crijeva. To me malo otrijeznilo. Pomogao mi je i noćni zrak. Ipak, ne mogu reći kako mi se od toga glava razbistrila, ni da mi se noge više nisu plele. No ubrzo sam se smirio dovoljno da, između svojih pijanih grčeva, opet osluhnem kakav ljudski zvuk a da ne bude neki koji sam sam izmislio ili uobičajeni šapat zvijezda. Nije bilo ničega, naravno. Ono malo hrabrosti što sam nakratko pronašao u piću sad je već bilo ispovraćano i ispišano po maločas mirisnom vrtu i više se nisam mogao pretvarati da sam neki poljski junak. Jedva sam uspijevao držati se na nogama. Mogao sam ili ostati među duhovima nekadašnjih parova nevena i majčine dušice udove Gosse ili vratiti svoju uskomešanu glavu natrag, na jastuk, u sobu. Onih sedam svjedoka okupljenih oko drugoga kraja kreveta počelo me ismijavati. I tako se ti misliš suprotstaviti Jordanima i njihovim ovcama, pitali su me. Je li to tvoj najžešći prkos i buna, to što si upregnuo dvije glupe životinje i svoj bijes iscrtao u polju? Naši će neprijatelji zadrhtati kad vide tvoju do koljena duboku brazdu i do koljena visok hrbat. Njihovi odredi odmah će ustuknuti. Što zatim? Hoćeš li možda posjeći malo korova ili popraviti koju ogradu da utjeraš još straha u kosti onih koji ne žele da naše selo preživi? Samo gradski čovjek može biti tako plah, Waltere Thirsk, i onda to još smatrati buntovništvom. Zatim sam spavao, mada grčevito i na mahove. Moji snovi bili su nepodnošljivi. U njima sam lupao na vrata kuća - ali ma što da sam učinio ili rekao, nitko me nije pripustio svjetlu svoje svijeće. Ono moje društvo sastavljeno od prijatelja i svjedoka, opet se okupilo uz rub kreveta, tvrdih izraza lica. Gospa Beldam požurila je naprijed, lakonoga poput srne i ugurala mi svoj baršunasti rubac u usta, da prestanem zapomagati od boli. Stavila mi je metalni šiljak na glavu, iznad uha. Osjetio sam dodir metala na oštećenoj koži. Udarila je po njemu. Zatim su se svi drugi izredali da ga zabiju do kraja, objema rukama, uz pomoć velikoga četvrtastoga kamena kojim je ubijena kobila Willowjack. Čak i Cecily. Ona je bila najokrutnija od svih. “Nije dovoljno”, rekla je. “Jedan hrbat i brazda nisu dovoljni. Nisi učinio dovoljno.” Kad sam se napokon kasno ujutro razbudio, dok mi je u glavi tuklo i ne osjećajući više nikakvu hrabrost, i kad sam ponovo izišao na zrak da se rastrijeznim, uskoro mi je postalo jasno da su Beldami proveli noć u najboljim odajama dvora. Iznenadila me njihova smjelost. Nije mi to bilo drago, da budem iskren, iako pretpostavljam da se to dvoje mladih ljudi, onako siromašnih, moralo oduvijek pitati kako to izgleda unutar kuće nekoga gospodara. Ako su ikad poželjeli spavati na nekom tako prostranu mjestu i u takvu izobilju, ma koliko sve bilo trošno, ovo im je možda bila

76


jedina prilika. Pretpostavljam da su legli u krevet gospodara Jordana, baš kao što sam to učinio i ja noć prije. Noćas sam se, umjesto da se vratim u dvor, odlučio na krevet udovice Gosse samo zato što mi se to ipak činilo neprilično, iako sam trenutno ja čuvar tog dvora. Ako je neprilično oviti se starim jahaćim plaštem Lucy Kent i leći na onu meku podlogu podstavljenu prostiračima, tkaninom i tapiserijama iz Arrasa, još manje priliči da se tako ponaša to dvoje došljaka. Mislio sam kako će tamo nakon mene zalaziti samo šišmiši, barem dok i ako se uopće neki od gospodara vrati u proljeće. No Beldam i nisu šišmiši. Tako se sramotim dok stojim u prolazu pred kućom, siv i nezadovoljan poput kamena i vrtim pivom raskvašenom glavom vidjevši plavkasti dim poput rupca koji se dizao iz nižeg dimnjaka na dvoru. Zacijelo su upalili peć u kuhinji. Nisam htio nagađati što su iskoristili za ogrjev, koji namještaj, koje pergamente, isprave ili knjige. Ni što su pripremili za prvi zajednički obrok, nakon požara u golubarniku. Ili, uostalom, što se noćas događalo ispod njezina baršunastog rupca. Odlučio sam se suzdržati. Držat ću se podalje od njih, ne samo zato što se nisam osjećao dovoljno dobro da bih s bilo kime razgovarao, nego i jer me se više nisu ticali. Kad bili samo smogao hrabrosti i oporavio se od onih sedam lončića pa da učinim što još treba, za Cecily. Znam da nisam za nju učinio dovoljno. Hrabrost mi se vratila u šumi, i to slučajno. Htio sam dati dragom gospodinu Škrabalu zadnju priliku da se pokaže, da još jedanput izađe s onom navoštenom bradicom u obliku motike. Zvat ću ga i pustiti da ga jeka sama traži dalje. Kre nuo sam stazom prema mjestu gdje su Beldami podigli onu svoju nastambu, a nastavio dalje uz rub Sratine i Tratine, sad tako tihe i blistave od noćašnje kiše. Oluja je prigušila onaj uobičajeni smrad. Kosture strvina uglavnom je prekrila voda. Da me tko slijedio, činio bih mu se neodlučnom prilikom, nogu teških kao u vola i ramena skupljenih kao u guske. Morao sam teturati do čvršćeg tla. Na trenutak sam se osjetio onako kako se gospodin Škrabalo sigurno osjećao još od paralize koju je zaradio u djetinjstvu, odrvenjeno od ramena do rebara, bio sam čovjek neprilagođen boravku na otvorenom. Trudio sam se ne gledati lijevo, usprkos promuklu glasanju naših napuštenih svinja, sretnih što su na slobodi i u kaljuži. Nije mi se žurilo otkriti tragove Willowjack, ni ono što je ostalo od onoga niskog čovjeka iz klada. Nisam htio naići ni na tijelo gospodina Škrabala. Radije sam vjerovao u ono što je vjerojatno bila istina. On je bio upozoren. Pobjegao je - ili odšepao, da tako kažem. I bio je već na sigurnom. Ali htio sam biti siguran ili barem sigurniji, prije nego što i sam odšepam odavde. Kaćune je potukla kiša. Danas ovo nitko ne bi nazvao Cvjetnom močvarom. Od boja su prevladavali sivo-zeleni tonovi vrbe ive i rumeno-smeđi bukve - no nije bilo sunca da ih oživi ili oslika njihove odraze u nabujaloj vodi. Pronašao sam otok gotovo čvrsta tla te se odvažio pogledati na drugu stranu močvare. Ugledao sam duguljasti spomenik od nabacanoga kamenja, koji nisam nikad prije vidio. Kći Beldam bila je brižna i odana kad je nismo tražili. Nije mogla dopustiti da joj otac počiva bez barem kamenog spomena. No nigdje ni traga ostataka gospodina Škrabala. Barem ne na površini. Zauzmem raskoračni stav, skupim ruke i pozovem ga po imenu premda mi je bol u glavi bila oštrija kad bih podviknuo. Izvikivao sam i “Gospodine Škrabalo” i “Gospodine Earle”, sve dok se ta dva imena nisu počela sudarati s odjecima u dolju i stopili se u daleko tekuće L. Svinje se nisu nimalo uznemirile. Vika im uopće ne smeta. Ipak sam bio dovoljno glasan da natjeram golubove i gačce da prhnu i stvore lomljavu među raslinjem. Jelen. Da je gospodin Škrabalo u šumi ili se krije ispod neke strehe, čuo bi - i prepoznao, nadam se - moj glas. Osluškivao sam, očekivao kako će se možda javiti. Nije bilo drugog odgovora osim jeke i prigušenoga kašljucanja skrivene šljuke. Pozvao sam ga barem dvanaest puta prije nego što sam se okrenuo i odšepesao na otvoreno polje. Viline klinčace našao sam kako rastu u okruglastom prstenu između dvaju ogoljenih izdanaka korijena, pod živicom od vrbe ive, s koje smo katkad sjekli grane za ograde. Barem mislim da su to vilini klinčaci. Sad je njihovo doba godine. Nedavno sam vidio da su ih nabrali i mislim da bih prepoznao njihove šiljaste klobuke i rumene listiće. Čini se kao cijela vječnost, no prošlo je jedva sedam dana otkako su braća blizanci Derby i Brooker Higgs prošli prolazom kraj moje kuće,

77


podbulih lica s vrećom punom otrovnih gljiva. “Bilo sreće?” upitao sam ih. Krasne li sreće. Gotovo se još sjećam mirisa njihova šumskog ulova, kapica, marama, velike loptaste puhare ispod vlažnog nastora od lišća i oblaka žutih spora. Mislim da mogu reći kako ne bi ni došlo do onog požara u golubarniku i na tavanu da oni nisu otišli u potragu za hranom. Nitko ne bi završio u kladama, na stupu srama. Nitko ne bi umorio Willowjack, niti bi se dogodilo išta od onoga što je uslijedilo. Ni ja ne bih popio toliko, niti bi me sad toliko boljela glava. Za sve su bili krivi ti vilini klinčaci. Nešto manje smisla ima reći kako onda možda ne bi bilo ni ovaca prije idućeg proljeća, niti bi gospodara Jordana onako, poput demona, prizvao požar što su ga potpalili ti mladići, ili da bi, da nije bilo tog požara, ostao gdje i pripada. U gradu. No meni se i dalje čini da je to tako. Guba velike loptaste puhare donijela je našoj zemlji propast. Vilini klinčaci donijeli su plamen u naše živote. Da me noć nije toliko iscrpila i da nisam postajao umoran od samog sebe, vjerojatno bih samo prošao kraj tih gljiva. No tijelo mi je i dalje bilo puno piva. Osjetio sam ga u svojem znoju i vidio u svojoj mokraći svaki put kad bih zastao - a to je jutros bilo često - da se olakšam. Grlo me peklo od bolesti. U glavi mi je bilo baš kao da mi je netko velikim kamenom utjerao u nju veliki klin. Kako inače objasniti duboku usjeklinu boli ispod mojih očiju? Glava mi je iznutra bila raskoljena i smrskana tim zamišljenim klinom. Naravno, nisam bio navikao na teško opijanje. Nisam bio spreman na tako teške posljedice. Sramio sam se što sam toliko osjetljiv, ali sam - kao i svi pijanci dan poslije, što sam vidio i sam kod svojih susjeda toliko puta - bio i zadovoljan sobom, zadovoljan svojim sposobnostima, zadovoljan da imam što ispričati, što napokon poznajem tajne lončića. Da me barem mogao vidjeti netko od mojih starih prijatelja, pogotovo od onih koji su sumnjali na mene zbog trijeznosti, nevoljkosti da se obeznanim, kakva god da se zabava ili proslava održavala, kakva god nesreća se slučila. “Ti zapravo ne voliš ječam, Waite”, govorili su, što je bio težak prijekor i dodatan dokaz moje plahosti. “Ti ne znaš provrijeti.” Možda dijelom jer sam im se htio dokazati, a dijelom jer onako natopljen pivom još nisam bio u stanju valjano rasuđivati - previše mi je omilio sinoćnji ječam da bih očuvao zdrav razum - prignuo sam se i pobliže zagledao u viline klinčace. Samo sam ih lagano pogladio vršcima prstiju. Sve su gljive zastrašujuće, a još ih je gore dotaknuti. Ove su bile hladne, ustajale i ljepljive kao strvina stara tjedan dana. No dodir prstima očito je bio dovoljan da me omame svojim čarima. Istog sam časa postao njihova strvina. Samo su nakratko osjetile okus moje kože. Kad se sada, sigurniji zbog bistrije glave prisjetim tog dana, ne mogu objasniti svoje ludilo ni kako su me tako iznenada ščepale. Ali, ako se dobro sjećam - iako sjećanje nije ostalo neoštećeno nakon jutrošnjih događaja i poimanja podvostručenim osjetima - taj stidljiv dodir vršcima prstiju vratio mi je onu hrabrost koju sam tražio pa je začas izgubio pijući pivo. U magli se sjećam da sam posegnuo za gljivama i poklopio ih dlanovima. Čvrsto sam im stezao stapke. Izvan svake pameti, poželio sam otkriti na koga ili što će me podsjetiti njihov okus. Isprva me zaustavila seoska pamet. Morao sam se uvjeriti jesu li to doista vilini klinčaci. Ubrao sam jednu, onu koju sam zadnju dodirnuo, koju sam najmanje oštetio trljanjem, poklapanjem, štipanjem i prinio je nosu. Kaže se - ako je gljiva otrovna, tjerat će na kihanje kad se pomiriše. Njezine spore upozore da je opasna. Nisam kihnuo. Namirisao sam šumu i zemlju, vlagu godine na izmaku, trpkost humusa od trulog lišća i nešto nalik mirisu kuhinjskoga kvasca okislog od nemara. Pada mi na pamet da sam luđački gladan ili pak jače pogođen pivom Kitty Gosse i noćnim morama koje ono uzrokuje ili čak imam samoubilačke misli jer nisam oklijevao. Čovjek koji inače uvijek oklijeva, u ovom se slučaju nije premišljao. Ubaci gljivu u usta i počne je žvakati. Nije imala okus kakav sam očekivao. Samo sam jedanput dotad probao te viline klinčace, s Johnom Carrom, kad smo još bili mladi, no tad smo ih prvo umočili u med. Sjećam se da su bile slatke i žilave. Nije mi ostao u sjećanju ova pokvarena mješavina konjskih kopita, spaljene kose i voska, niti da sam ih morao žvakati kao da mi je u ustima sušena koža. Preostalo mi je jedino gristi i kidati gljivu zubima pa je gutati u velikim komadima. Trebao sam stati nakon prvoga komada i pustiti da se gljiva pokaže, kakva je. Ako ima

78


otrova u njoj, a sad i u meni, neka se onda otrujem malom količinom. Ali tko cvika, taj je miš, govorili su moji suseljani. Nisam si mogao dopustiti da budem miš. Samo bi gradski čovjek bio tako plah. Pojeo sam tu prvu gljivu i dugo nije imala drugog učinka osim podrigivanja i određene spoznaje nadošle niotkud, da mi jedna neće biti dovoljna, da će tek tri gljive probuditi hrabrost koja mi je bila potrebna. Ne znam koji mi je glas prišapnuo taj broj, ali bio sam siguran kako će mi trebati baš tri. Jedna za Brookera i još po jedna za svakog blizanca. Bit ću jednako lud kao što su bili i oni onog dana kad su se poigrali vatrom. Htio sam se i ja onako nesputano smijati te sam ubrao još dva vilina klinčaca. Ovaj put ih nisam ni pokušavao sažvakati, nego sam ih odmah cijele progutao, tako brzo da sam ih gotovo odmah iskašljao. Morao sam sjesti na travnatu uzvisinu, među vrbino korijenje, i doći do daha. Preostali vilini klinčaci rasli su oko mojih koljena. Iščupao sam i prikupio još dvadesetak preživjelih, one koje nisam mislio pojesti, nego sam ih bacio prema Sratini i Tratini, voštano sjajne poslastice za naše sretne svinje. Zatim sam čekao. Sjećam se da sam se ispružio na vlažnoj zemlji i čekao. Jednostavno sam leškario. Možda sam očekivao opet ono što se sve ove godine otimalo zaboravu: rasplesana svjetla i veselje na koje smo John Carr i ja naišli kad smo prvi put okusili klinčace, kad se oko nas sve topilo i sjajilo. Bili smo poput suncem okupanih leptira, a zatim mjesečinom opijeni noćni moljci. Bilo je to blaženo poslijepodne i noć. Nisam požalio. Ono čemu sam se najviše nadao bila je bezgranična neustrašivost koju sam osjetio na toj davnoj mjesečini koja je iz blijede prešla u plavu pa u crvenu. No jutros, prije bilo kakva otopljena blistavila ili gubitka pamćenja, pojavio se osjećaj grčevite prestravljenosti. Uplašio sam se da nisam pojeo viline klinčace, nego nešto drugo, mnogo otrovnije i bješnje. Bio sam uznemiren. I to s dobrim razlogom. Još se nisam ni rodio, a kamoli počeo živjeti ovdje na selu, kad se to dogodilo, no čuo sam tu priču toliko puta. Jedna od Kipovih prabaka zabunom je ubrala muhare, misleći da su jestive. Ispekla ih je sa zecom kojeg je ulovila u klopku i tako otrovala i muža i sina. I sama bi bila umrla da u to vrijeme nije bio običaj da muškarci jedu prije žena. Žene bi jele tek kad se ohladilo. Tako jutros nisam mogao skrenuti misli s te smrti Kipovih i od toga kako su se možda osjećali kao i ja sada, teško, nesigurno i bolesno. I kako su brzo - svakako prije nego što im se pita dovoljno ohladila da bi žena smjela prići stolu - počeli jaukati od bolova. Ja sam već osjećao grčeve u trbuhu, kao da sam se najeo pokvarena mesa koje mi je ostalo čamiti u želucu i čekalo pravi trenutak. Ubijalo je vrijeme, možda, prije nego što počne ubijati mene. Kucnuo mi je čas. Vilini klinčaci zadržavali su me na zemlji. Oni bi radije da sam utonuo u travu, da sam se ukorjenio u tlu, kao oni. No moram ustati. Ako želim preživjeti ovaj dan, moram ustati i osloniti se o ravno deblo bukve da mi se želudac može dovoljno zgrčiti - opet - i potjerati te gljive uvis. Ali, ma što pokušavao, tijelo mi je bilo i presporo i prebrzo da stigne uspostaviti ravnotežu, svaki put kad sam se pokušao osoviti na noge. Znao sam da će se želja vilinih klinčaca ispuniti ne zavladam li opet svim kostima svojih ruku i nogu koje su se činile spužvaste poput samih gljiva. Tako sam ponovo legao, ispružio se po zemlji i pričekao da zaspim ili umrem, pustim korijenje ili obrastem lišćem. Na kraju sam se uspio dovoljno podići sa zemlje da se oslonim na koljena i ruke, kao najobičnija jadna životinja. Davio sam se i podrigivao se, ali ništa nije izlazilo, osim sline i smrada ječmenoga piva. Tad sam se opet opružio. Ipak, imao sam sreće, zacijelo jesam. Preživio sam ovu priču iako je nema mnogo. Otet mi je veći dio dana. Moglo se dogoditi bilo što. Što se nije moglo dogoditi? Sve me boli. Što god da se događalo, iscrpilo me. Sjećam se kako sam grlio životinje, nalazio kitnjaste strahote na iscerenoj kori stabala i sjećam se beskonačnog kotrljanja. Sve mi je bilo novo i poznato. Srce mi snažno tuče kad se toga sjetim. Opsjeda me jedna slika. Bio sam prikovan za tlo, ništa me nije pritiskalo, poput sjemena koje očekuje da će iz njega izrasti pšenica i koje se samo nada dolasku proljeća. Plug se približavao mojim leđima. Njegov nož bio je blizu. Taj nož će me zakopati. Čuo sam klepet gredelja i zemljani lom brazde u nastajanju. To mi je bio i najgori i najbolji dio. Vilini klinčaci tad su počeli popuštati stisak. Imao sam brata blizanca koji me došao spasiti. Taj drugi posjednik mojeg lica, koji je izgledao kao ja, mirisao kao ja i zvučao kao ja, uhvatio me za

79


ramena i povukao me. Popabirčio me. Glava mi je poskočila uvis pa natrag. Kosti su mi se napokon stvrdnule. Moj me iznenadni brat blizanac postavio na noge i pomogao mi da se priberem. Onda sam, koliko se sjećam, još jedanput ophodao granice do podneva, opraštajući se i mireći se. Oslobađao sam životinje koje su još bile vezane ili zatvorene, zatvarao vrata kuća, zaključavao šupe i ostave, zatvarao pregrade. Stao sam i zagledao svako pojedino polje, prisjećajući se u bunilu koliko su nam godine bile obrađivane, a životi osjemenjeni. Znam da sam prošao i kraj posjeda određenog za crkvu koju nikad nismo imali, niti ćemo je ikad imati. Znam da sam neko vrijeme proveo i na mjestu gdje i dalje počiva Cecily, baš kao i Lucy Kent. Noge su mi bile teške, ali ne od zemlje, već od olovnog umora. Mislim da sam se osjećao onako kako se možda osjećaju volovi, kad su ne tako nevini. Ujarmljeni u svjetske nevolje. Ali onda sam, istovremeno, možda, imao osjećaj da neko vrijeme letim. Barem mi se činilo da našu zemlju vidim onako kako ju je vidio gospodin Škrabalo svojim kistovima i olovkama, ugljenom i bojama - samo rasteri i kolaži, lijepi poput izvezene tkanine, bez trunke zbiljnosti u sebi, duboko dolje, izvan svakog dosega. Vrijeme i udaljenosti kao da nisu imali nikakvu ulogu. Vladala je boja. Ja sam tad najviše bio nalik na golubicu, čiji je dom spalila vatra, kružio sam u oblacima dima, bez nade da ću u noći pronaći krov. Moje poslanje, moje vrtoglavo hodočašće, moja vratolomna omamljena odiseja ili sad prestaje ili se nastavlja u mirnijem tonu. Stojim u ograđenom prostoru pred velikim dvorom, sasvim sam. Ne znam kako sam se ondje našao. Ne sjećam se posljednjih koraka koje sam morao učiniti da onamo stignem, niti koliko sam dugo stajao svega nekoliko koraka od trijema i samo zurio pred sebe, poput djeteta, u vrata, ali sad sam ovdje i to sam ja. Nikad nisam bio uvjereniji u istinu, ni odlučniji da nastavim ono što sam započeo. Netko je za mene spremio dvije torbe - možda onaj moj iznenadni brat blizanac. Ne sjećam se da sam to sam učinio. No vidim da sam opremljen sa svime što čovjeku treba na putu, kad ide pješice kroz pustu zemlju. U kožnatoj mješini ima vode. Ima tu i suhe slanine, dvopeka i sira. Tu je moja radna kapa bez oboda, moj kaput i kišni ogrtač. Vidim i srebrnu žlicu, naš vjenčani dar, umotanu u jedan od Cecilynih rupčića. Netko je izuo moje tanke cipele i obuo mi čizme. Bio je tu i čvrsti štap za hodanje. Ruke su mi svijene iza leđa, poput krila. Zakleo bih se da na njima osjećam perje.

16. U dvoru me iznenadilo koliko se miris promijenio otkako sam ovdje prije dvije noći prespavao. Ovako ovdje nije mirisalo više mjeseci, još otkako je preminula gospa Lucy. Ne kažem da sad manje miriše na muškarce, iako je, dakako, ovdje u zadnje vrijeme bilo boravište njih još barem šestorice, uz gospodara Kenta. Gospodar Jordan donio je fine mirise iz pomandera i svoje bočice s mirisom, tako da je, barem u njegovoj sobi, bilo naznaka žena i nadmoći. No, dvor danas više odiše domaćim mirisom. Osjeća se ozračje obitelji, obiteljskog obroka. Već sam s hodnika kod ulaznih vrata namirisao svjež kruh i žar što se hladila, i druge mirise koji se tiču pranja i pečenoga mesa, koji se ne tiču nedavnih vremena. Gospa Beldam očito je obilježila oslobađanje i povratak svojeg muža stvorivši dom u našoj najljepšoj prostoriji, posluživši se onime što je pronašla u gospodarevoj ostavi i njezinoj smočnici. Davala mu je svoju ljubav. Vrata prostorije u prizemlju u kojoj je običavao spavati gospodar Kent zatvorena su. Dvoumim se. Očekujem da ću ih zateći s druge strane vrata iako u sobi vlada tišina, kao i u cijeloj kući. U mislima mi se javi slika muža dok sjedi na klupi, gol, zaogrnut u njezin baršunasti rubac. Odjeća koju je nosio i zablatio u kladama i u kojoj je jučer orao svježe je bila oprana i rastrta kraj njega, natopljena u lukšiji, sušila se na živoj, otvorenoj vatri. Stol na nogarima - od hrastovine, za kojim sam doručkovao sa svojom dvojicom gospodara onog jutra kad su otišli - bio je namješten za jelo. Bilo je postavljeno za troje. Mislili su i na mene. Kruh, još topao, isječen je na kriške. Iz vrelog lonca puši se varivo od mesa... A gospa Beldam u ruci drži drvenu žlicu za posluživanje. To što vidim,

80


čemu se zapravo nadam, kućni je prizor koji svatko priželjkuje kad se napokon vrati kući: obrok, žena i vatra. Nema za to nikakvih dokaza, ali zaključio sam da su me to Beldamovi opremili za put, spakirali mi sve što treba, od vode pa do žlice. Ugodno mi je vjerovati da su mi tako željeli zahvaliti. Pokušao sam izbrojiti koliko je prošlo dana. Je li danas šesti ili sedmi dan? Nisam siguran, ali znam da bi njezin muž, da mu se nisam smilovao, još i danas poslijepodne bio u kladama. Možda su me pronašli omamljena, kako se nastojim održati na nesigurnim nogama, brade i prsa prekrivenih osušenom bljuvotinom i možda mi dali neki tonik ili pomast koja bi me spasila i od gljiva i od piva. Zatim su mi spakirali ove torbe i smjestili me u dvorište, da mi vjetar izbistri glavu i pročisti pluća, dok su oni otišli nešto skuhati za sve nas. Ni u što ne mogu biti siguran. Ali želim vjerovati kako je bilo upravo tako. Želim vjerovati da su me nosili, s mojim rukama prebačenima preko ramena muža i žene, oporavili me i spremili za put. Sad će me nahraniti pa ću zajedno s njima otići iz ovog sela. Osjećam se proždrljivo poput gavrana koji jedva čeka da svoj crni sjajni kljun uroni u neku hranu. Jedino što je ostalo iza njih bili s mirisi. Štogod da je jutros bilo skuhano bilo je i pojedeno, sve do zadnjeg zalogaja. Jedini trag svježe ispečena kruha je drvena daska, kuhinjski nož i mrvice. Jedini su dokaz mesa i variva neoprani tanjuri, bez više ičega na njima, čini se, osim ostatka kože od slanine i razmazanog umaka i ušećerenih borovnica. Jedini trag sušenja oprana rublja na klupi sad je svjetlucanje soli na drvetu. Vatre je u kaminu još bilo, ali već je jenjavala. Kakvo god ozračje doma da se u dvoru stvorilo preko noći i jutros, davno je već završilo. Zapravo, čini se da u prostoriji više nema udobnosti ni preostalih zaliha. Dva para vještih ruku sve su pretražila. Gospodarov kovčeg u kojemu drži važne papire i isprave, bio je prevrnut na poklopac. Madrac na njegovu drvom obloženu krevetu, u kutu prostorije, dovučen je nasred poda i razrezan nožem. Netko se nadao pronaći srebrninu ili kakav drugi nakit. Preslica Lucy Kent, jedna od dviju uspomena što ju je gospodar zadržao u svojoj sobi, nedostaje. Kao i njezina četka za kosu. Uvijek ju je držao na polici, s ostacima njezinih dugih vlasi u njoj. Prešao sam na drugu stranu, prekoračio rasporeni madrac i ušao u kuhinjsku praonicu. Vrata ormara za posuđe širom su rastvorena, a najveći dio meni poznatih vrčeva i posuđa iz miraza Lucy Kent više nema. Ostaci jedne napukle šalice, otrgnute drške, leže sa strane i lagano se ljuljaju. I mala smočnica je prazna, no možda su je ispraznih Jordanovi ljudi dok su bili ovdje. Znam da je unutra bilo šunki za zimu, soli i masti i raznih pekmeza. Netko je prevrnuo gospodarov vrč s medom i pustio da med iscuri na pod. Sad su mi čizme slatke od tog meda. Žurno pregledavam nered u ostalim prostorijama dvora, u nadi da je šteta ograničena na spavaonice dvora i predsoblje. No štete ima posvuda. Srdžba je prohujala ovuda, srdžba koja se iskalila uglavnom na bezvrijednim predmetima. U sobama u prizemlju ni jedan stol ni stolica ne stoje na sve četiri noge. Ni jedan komad tkanine nije na svojem mjestu, nijedan prostirač gdje bi trebao biti. Sve je rasuto po podovima, među ostalim i smrskane gusle gospodina Škrabala. Nije bilo razbijeno jedino ono što se razbiti nije moglo. Stvari koje su ostale u jednom komadu pokazale su se odviše tvrdima da bi se dale polomiti. Nered u svakoj prostoriji strašniji je od svega što sam vidio onoga dana kad su pobočnici pretresali kuće po selu. Možda je to zato što moj gospodar ima više toga što se može razbacati nego bilo tko od nas, ali i zato što su pobočnici pregledavali naše kuće bez strasti, ravnodušno i stoga nisu bili tako prkosni i temeljiti. Izvršavali su zapovijedi gospodara Jordana. Ali ovdje je posao odrađen gorljivo. I u pljačkaškoj maniri. U prevelikoj sam žurbi da obavim pomniji pregled. Nije ovo popis inventara, no s godinama sam se s ovim prostorom dovoljno zbližio i znao gdje u kući trebaju biti tapiserije i zastori, gdje su nekoć bile ladice i ormari s dragocjenostima, gdje je stajao par srebrnih pehara koje je gospodar Kent dobio kao svadbeni poklon od svojeg rođaka po ženi, kojega je tek poslije upoznao, gdje je stajao skupocjeni namještaj i ručno izrezbarena stolica što mu ju je izradio otac Fowler Gosse. Beldamovi će u gradu lako pronaći sajmenog trgovca ili kotlokrpu s kojim će razmijeniti te oduzete obiteljske predmete za hranu ili novac. Prodat će vredniji pijen. Beldamovi su dovoljno propatili zbog nas.

81


Oko toga nema spora. Ali i dobrano su se potkožili kod nas. Mislim da se osjećam izdanim tolikom potrebom gospe Beldam da kazni baš sve i sva zbog nedaća koje su je snašle. Ne bi se reklo da sam priseban i sabran, pogotovo kad sam na inače praznoj polici iznad kamina otkrio komad krvavoga četvrtastoga kamena kojim je ubijena Willowjack. Ovo je kuća u kojoj su se čuvale strahote. Ovo je bila kuća u kojoj je mučena i zlostavljana Kitty Gosse, a od Lizzie Carr, naše kraljice pabirčenja, ovdje je ostala suzna mrlja. Nije bilo ništa bolje ni na katu. Sa zidova sve je poskidano. Namještaj je bio razbacan. Čak je i iz one pokrajnje sobe, koju si je uredio gospodar Jordan i u kojoj sam spavao i ja, a vjerojatno i Beldamovi, pokradena sva tkanina, svi jastuci i pokrivači. Nije bilo ni staroga jahaćeg plašta Lucy Kent. Debeli madrac i ovdje je bio rasporen nožem. Teško mi je bilo zamislivo da je u svemu ovome muškarac imao veliku ulogu. Toliko iskaljivanje srdžbe na ukrasima i sitnicama u kući nevrijednoj truda žensko je djelo, čini mi se. Muškarac se osvećuje živim ljudima, dok će se žena okomiti na ono što ne krvari - osim ako se radi o životinji, kao što je bila Willowjack. Mnogo sam puta slušao nastupe bijesa i svađe oženjenih seljana iz susjedstva. Muškarci bi u zoru bili netaknuti, ali njihove najbolje hlače i omiljene čaše, možda i njihova večera, bacane su u prolaz velikom snagom. Žene bi se pak sutradan držale za iščašene zglobove i s modricama na licu, a jednom čak - opet kod Kipovih - žena se pojavila s opeklinom nasred čela, gdje joj je William ugasio zapaljenu svijeću. Kao da ju je žigosao, poslije se pohvalio. Ali kad je izašao, ona mu je slomila lulu i njezine ostatke još je izgazila nogama. Nakon toliko mjeseci našao sam se u predvorju na samom kraju dugog hodnika. Odavde zavojite stube vode na tavan i u kulu, skrovište u kojem sam se smjestio prve godine, prije nego što sam upoznao Cecily i preselio se u selo. Bolje rečeno, vodile bi u onu odaju kosog stropa da se potporne grede nisu srušile na stubište, od starosti, truljenja i zaborava. Na središnjem dijelu više uopće nema nastupnica i gazišta. Niže stube bile su opasne. Bilo je vrlo malo pouzdanih balustrada. Tek sam prošle godine na zamolbu gospodara Kenta s pomoću užadi zapriječio pristup, kako neki posjetitelj ne bi pao u iskušenje da se popne - jer bi se spustio vrlo brzo, i to naglavačke. Vidim da je netko nožem ili mačem presjekao uže. Vlakna nisu bila ravno presječena, nego divljim udarcima. Vjerojatno je to djelo jednog od onih pobočnika, možda jer mu je bilo dosadno u toj dosadnoj kući ili je samo isprobavao oštricu, nakon što se pošteno naradio s brusnim kamenom. Osobno ne bih iskušavao sreću penjanjem po tim stubama, ali bilo je jasno da je netko to učinio, i to vrlo nedavno. Jedno od gazišta svježe je napuklo i vidim gdje se netko uhvatio za stup rukohvata i ostavio tragove, ali čega? Je li to bila krv ili umak ili možda nešto od onih pekmeza koji su odneseni iz smočnice u prizemlju? Ispružio sam ruku i opipao. Ne bih rekao da su ti tragovi baš vlažni, no ljepljivi jesu. Prinesem prste nosu. Miris nije bio ni sladak ni pikantan. Stojim u posvemašnjoj tišini, koliku već dopuštaju škripave podne daske. Teško je sasvim izdvojiti zvukove, one koje stvara moja težina na daskama od onih koje stvara sama kuća. U drvenoj kući od nekoliko katova, kao što je ova, rijetko kad vlada potpuna tišina. Kuća se proteže i diše. Poput starca koji se namješta u kukovima kako bi što ugodnije zalegao. Škripa ne mora značiti da netko hoda u sobi iznad, već možda tek mali pomak okvira što drži krov, ili izvijanje drveta. Ipak, prekasno je za tako suvisle misli. Već me uznemirilo nekoliko mogućnosti, od kojih je glavna bila ta da Beldamovi možda još nisu otišli iz dvora, kako sam mislio, nego su me možda čuli kako ulazim na njihova vrata i onda - bojeći se da su se gospodari vratili - pobjegli u sobe na najvišem katu. Putem su, na stupu ovih nesigurnih stuba ostavili trunke svojeg jela koje nisu stigli pojesti. Vičem baš kao što sam zamišljao da vičem i sinoć kad sam priželjkivao njihovo društvo. “To sam samo ja, Walter, Walter Thirsk...” No, naravno da nije bilo nikakva odgovora. Otišli su oni već s tavana, ljestvama dalje u kulu, možda predaleko da čuju moje dozivanje. Vjerojatno su se skutrili u kutu tog prostora strahujući za goli život. Da sam se osjećao čilo i manje pogođenim jedinom hranom i pićem koje sam unio u sebe cijeloga prethodnog dana i noći - lončića piva i vilinih klinčaca, otad naime nisam pojeo ni mrvice možda bih se brže i spretnije uspeo stubama. U svakom slučaju manje bi me bilo strah. Ovako se

82


osjećam samo ludo odvažnim. Ako padnem ili popusti drvo, tko će me čuti kako se kotrljam i tko će mi poteći u pomoć? Ako se moji nespretni pokušaji čuju gore, Beldamovi bi me mogli zamijeniti za nekoga drugog i stajati u sjeni navrh stubišta dok mi glava ne izviri dovoljno da namami dobro odmjeren udarac noge ili drvene letve. Svejedno se penjem, oslanjam se na gazišta i konopce na rubovima stuba i stalno se barem jednom rukom pridržavam za središnji stup. Govorim dok se uspinjem. Ponavljam svoje ime, obećavam da nemam drugih namjera nego da sklopim s njima mir i čak im - ako je to doista njihovo djelo - zahvaliti što su moje predmete pripremili za odlazak. Najgori dio stubišta bio je onaj u potpunu mraku, koji nije osvjetljavalo ni svjetlo odozdo, iz prozora u predsoblju, ni ono jače svjetlo s tavana. Moram prvo nogom opipati svako uporište, tražeći najčvršći dio drveta, a tek zatim se odvažiti na to da stanem punom težinom. Samo je jedno uporište popustilo. Gležanj mi se zaglavio u rascijepljenu crvotočnu drvetu. Čujem kako jedan njegov dio klepeće kotrljajući se zavojitim spletom stubišta ispod mene. No poslije toga ili je uspon postao lakši ili sam se naužio dovoljno straha da smognem hrabrosti i nastavim odlučnije dalje. Sobe na tavanu sasvim su prazne, osim nešto nabacane krame gospodara Kenta: skršena stolica, koju nisu skršili Beldamovi, nego je propala pod težinom gospodara Kenta koliko se sjećam, i to poprilično davno. Zatim kožnata jahaća oprema, velik i dugačak putni kovčeg u kojem sam nekoć držao svoje stvari, obojen dječji krevetić koji je, nažalost, ostao neiskorišten i hrđavi lonac. Za razliku od onih stvari dolje, ove predmete nije nitko dirao. Nitko nije ništa ispremetao niti porazbacao uokolo. Začas se okrenem prema ljestvama koje su naslonjene na zid i popnem se po dvadesetak prečki do propadališta kroz koje mogu ući u kulu. Napola očekujem da će mi vratašca u podu pružiti otpor, razmatram mogućnost da na njima s gornje strane stoje gospođa Beldam i njezin muž. No lako se otklope i zaspu me prašinom. Kad sam istrljao prašinu iz njih, oči su mi ponovo zaslijepljene silinom dnevnog svjetla s prozora kule bez kapaka. Uspijem stati na noge, pomalo bez daha. Pod je pokriven palim trinama uobičajenima u potkrovljima i netaknutim ostacima ptičjih gnijezda i osinjaka. Očito je da prije mene ovamo godinama nitko nije kročio. Kroz prozore uglavnom vidim dimnjake i krovove. Ne vidim dvorište, kako sam namjeravao, pa ne vidim ni jesu li moj štap i dvije putne torbe s mojom svjetlucavom srebrnom žlicom na sigurnom, gdje sam ih i ostavio. Ali zato vidim voćnjak, iza njega neizgrađenu crkvu, a vidim i seoske krovove i njive. Što počne s vatrom završit će u vatri, kako se kaže. Nisam odmah primijetio perjanicu dima koji se, nevoljko se dižući tog dana gotovo bez daška vjetra, nakupljao oko krova alatnice. Isprva mi se čini da je to začađeni oblak - samo što se čađa ne ponaša kao da nema težinu, ne kulja niti oblikuje pravilne, zakrivljene oblike koji su se sad dizali k nebu. Još jedan stup dima pojavio se nešto dalje, u prolazu, prema kolibama, ovaj puta s krova kamene kuće. Ne mogu još vidjeti nestalno plamsanje i sjaj same vatre, niti s ove visine čujem njezin prasak. Tad se i prva od naših dvadesetak naseljenih recimo donedavno naseljenih - kuća u selu počela dimiti. To je lijepa kuća u kojoj je Thomas Rogers svirao svoje gajde, njegova majka Anne znala podviknuti svojim cvrkutavim glasom. Zasad je stupac dima tako slabašan i bezazlen da ga inače ne bih doživio kao nešto neuobičajeno u vrijeme čaja u selu pred kućom, kad se i kuhalo i kad bi se razgorjela ognjišta. No, kad su potpaljene i četvrta i peta kuća, alatnica i kamena kuća već trepere u narančastom svjetlu, dok im plamen liže zidove i garavi drvo. A kad su se i četvrta i peta koliba razgorjele, kuća udove Gosse počela je širiti oko sebe crnilo, a moja kašljati dim. Ne trebam pogađati tko nam podmeće požar. Doista, dokazi su odviše jasni. Beldami su pronašli kola i upregnuli ona dva vola kojima smo potegnuli svoje zadnje brazde u našem polju ječma ovoga ljeta. Muž me očito uzeo za riječ. “Vas dvoje postat ćete prilično imućni”, obećao sam mu, a koliko vidim, gledajući teret koji su ostavili na čistini kod stupa srama, pretjerali su s pljačkom i opskrbili se pozamašnom količinom robe, što iz seoskih kuća, što iz dvora. Prepoznajem gospodarove tapiserije, njegove bolje stolce, staru preslicu njegove žene. Primjećujem i nekoliko dijelova pluga koji smo jučer sastavili. Zar je to bilo tek jučer? Slegnuo sam ramenima. Svime ovime, treba reći, oni su samo naplatili smrt oca.

83


Zasad vidim i čujem samo muža. Odmjerava stup srama, glomazni drveni križ na kojem je proveo veći dio tjedna. Pokazuje se jednako spretan sa sjekirom kao što je bio i s plugom. Prvi mu je udarac malo previsok. Gore je hrastovina pretvrda, no niže, gdje je drvo već načeto vlagom, a površinu je pojelo vrijeme i vremenski uvjeti, jednim zamahom načini duboki rez. Odvali komad postraničnim udarcem, a zatim nasrne na svoje mučilište s druge strane sve dok čak i meni nije postao vidljiv procjep na mjestu na koje je padala sjekira. Čujem svaki njegov zasjek. Mislim da mu ne treba više od trideset puta, no više ne gledam njega. Spazio sam gospu samu kad mi je pogled odvukao poremećaj u tračku dima, naime zapaljeno pruće koje drži dok žurno zalazi u posljednje kuće i gleda nije li ostalo štogod što se moglo ukrasti, a zatim pali sve što je suho. Glavu i ramena pokrila je baršunom, vjerojatno da se zaštiti od dima. Slobodnom rukom drži moj kratki mač. Već sam zaboravio koliko je sitna. A za sobom je ostavljala trag dima poput noćne leptiriće, hirovit, svojeglav i živahan. Znam da se moram maknuti s tog prozora na visini. Ne vjerujem da gospa Beldam namjerava otići, a da dvor ostavi netaknut. Nakon što završi sa zadnjom kućom u selu i uvjeri se da je sve uništeno, svakako će otrčati prolazom, zajedno sa svom živom stokom uplašenom zbog požara, sve do mjesta gdje se njezin muž odmara od napora, a na tlu do njega stup srama mrtav poput odrane ovce. Tad će zajedno nastaviti kroz voćnjak posut jabukama dokrajčiti ono što je od gospodarskih zgrada oko dvora ostalo iza Brookera Higgsa, braća blizanaca Derby i njihovih gljiva. Ako netko zapali suho drvo u sobama u prizemlju, bio sam na najgorem mogućem mjestu, u visokoj drevnoj kuli s drvenim ljestvama, urušenim stubama i širokim stubištem. Niza sve to moram žurno sići prije nego što uopće doprem do vatre. Štoviše, razmišljam nije li to bila njezina nakana od početka, da me namami meni nepojmljivim vradžbinama na ovaj gornji prostor i da me ovdje ispeče. Ne znam što me zaustavilo kad sam se spustio do tavana. Znam da bi silazak u predvorje trebao biti brži i manje opasan nego što je bio uspon. Silasci nisu tako naporni kao usponi. Mogu se samo pustiti i skliznuti niz rukohvate nadajući se najboljem. Začas ću stajati siguran u dvorištu. Tad ću uzeti svoje stvari i otići da me ta žena ne dohvati. Svi su oni susjedski i više nego susjedski osjećaji koje sam gajio prema njoj nestali. Sad prema njoj osjećam strah. Samo strah. Ta žena nosi mač i vatru. Ipak sam zastao. Odjednom me uznemiri nešto drugo, a to nije bila pomisao na vatru u dvoru. Pogled mi privuče nešto drugo, tako nezamjetno da u prvi čas, kad sam stao, nisam znao kamo bih pogledao. Tad opet spazim isto. Bio je to mračan oblik, koji sam u prvi mah doživio kao duguljastu sjenu ispod dugoga putnog sanduka, no sad mi je to izgledalo kao svježa lokva krvi. Netko leži potrbuške, pokriven samo otpalom podstavom sanduka. Ne moram ga okrenuti da bih znao tko je. Prepoznajem ga po skupoj odjeći. Na sebi nosi isto što i onda kad sam ga zadnji put vidio, kad je potrčao za gospom Beldam, u ponoć, oko stupa srama. Tu su i njegove gospodske čizme, izvezeni kaput, hlače gradskog čovjeka i njegova obična kapa, bez pernatih ukrasa. Prsti i zglobovi još su mu bili umrljani plavom i zelenom bojom. Prepoznajem i njegovu dotjeranu bradu, još navoštenu i oblikovanu, dlake ušiljene poput vrha motike. Čak mi se, prema borama na njegovu vratu, čini da vidim trag njegova vječnog osmijeha. Ne vjerujem da se i mrtav mogao rastati od svojeg osmijeha. Tijelo mu je skvrčeno, dakako. Da se sasvim rastegnuo, bio bi duži od sanduka, ali njegovo tijelo nikad nisam vidio posve ispruženo. Izgleda točno onako kako bih i očekivao: iskrivljeno, ukočeno i neobično. Umro je upravo tako, ukrivo, kao munjom pogođen. Nebesa su se otvorila, prasak svjetla pogodio ga je u tijelo i pretvorio ga u staro kvrgavo drvo. Nema sumnje da je to on, šepavac, kartograf, čovjek koji je bio čudnovato prehrabar da bi nam okrenuo leđa. Koliko vidim iz brzog pregleda tijela, prije nego što se rastanem od njega, pojurim niza stube pa potrčim prvim katom, još više se sad bojeći za sebe nego prije, rane na njegovu tijelu bile su od mača, i to pretpostavljam istoga onog koji je presjekao i one konope koji su branili pristup stubama. Netko ga je izbo snažno i predano. Oštrica je ušla u njega sprijeda desetak puta i izišla na leđa, probivši mu glavne organe i grudi. Krv mu je sasvim potamnjela i skorila se u odjeći. Ne znam dovoljno o truplima da bih znao odrediti koliko dugo tu leži niti kad je umorstvo počinjeno. Možda sinoć, a možda i one noći kad su ga žene navele pod mukama. Vjerojatno se umorstvo, s obzirom na

84


jadno stanje tavanskih stuba, dogodilo na ovom katu i dovoljno blizu putnom sanduku da se žrtva ubaci u njega prije nego što previše iskrvari. Koga kriviti za ovo? Osim Beldama i Jordanovih ljudi? Moram reći kako sam na trenutak držao samog sebe odgovornim. Osjećam da sam iznevjerio tog čovjeka. Osjećam da ću ga sad ponovo iznevjeriti jer ga moram ostaviti. Bio bi red da ga odnesem do Sratine i Tratine i pridružim ga ostalim kosturima koje smo tamo odnijeli ovoga tjedna, s propisnim grobom, označenim humkom od kamenja i nadomak njegovih voljenih kaćuna. Svidjelo mu se to. Svidjeli su mu se cvjetovi i svjetlo. Svidjela mu se osama. Rado bi tamo opet slušao pjev ptica i tako dovijeka. No ne mogu ga nositi, ne sam, ne niz ove stube, ne s onom paklenom ženom koja nas proganja svojim osvetoljubivim plamom. Začudo, nije došla. Možda je njezin muž odredio da je dovoljno tog zapalila ili je bio odviše nestrpljiv da krenu prije nego što nastupi večer i padne mrak. On zna da je pametno otići što dalje, prijeći granice naše župe, da ih ne zaustavi netko tko se vraća ovamo ili ih upita odakle im ti volovi i kako to da su im kola natovarena s toliko imovine koja premašuje granice njihova staleža. Možda se i ona već umorila. Bol i gnjev već su jenjali u njoj. Kakva je smisla bilo u paležu dvora? Kakva je imalo spaliti ga zajedno s gospodinom Škrabalom, čiji će duh zatim opsjedati tavan i krov? Možda ona ne zna da je on gore, možda ga nije ona ubila? Kakva god bila istina, ja je nikad neću saznati. Izišao sam iz dvorišta s torbama i tad ih spazim s leđa, kako s velikim tovarom na kolima nestaju daleko niz put. Muž naprijed vodi volove, a ona sjedi na kolima, suknje zadignute do bedara, s kratkim mačem položenim na koljena i maše golim nogama preko stražnje stranice. Ramena je, dakako, pokrila baršunom. Postaje još manja dok zamiču iza živica i zidova, dok zamiču u drugi svijet. Krenut ću ja za tim Beldamima, naravno, ali samo u snovima, bez traženja poticaja u vilinim klinčacima ili pivu. Vidim se kako idem za njima, na pedesetak koraka, dobrosusjedski, slobodan da priđem bliže kad me ona pozove i kaže mi da sam dobrodošao da im pravim društvo na putu, da taj bezdan među nama možemo premostiti i da mi ne želi ništa nažao. Možda se pomirimo. No ne želim još sanjati o njima. Želim gledati dvor kako gori. Što počne s vatrom završit će u pepelu. Mora završiti u pepelu želim li gospodinu Škrabalu podariti hvalevrijedno kremiranje, da ga ne ostavim u sanduku kao hranu crvotočinama, štakorima i pticama što se skupljaju na tavanu. Je li to napokon ta hrabrost koju sam jutros i noćas prizivao i koju sam namjeravao u najmanju ruku (i u najgoru) uložiti u neku štetu kao iskupljenje? Hoće li mi zbog takva impulzivna nedjela postati nemoguće ostati ovdje kao Jordanov zimski čuvar? Hoće li onih mojih sedam svjedoka biti zadovoljno? Hoću li ja biti zadovoljan? Osim što sam htio jedan dan provesti za plugom, nisam imao nikakvih drugih osnova, ali sad mi se činilo da bih trebao završiti ono što su Beldami započeli. Odjednom me spopala nagla želja da nabacam još drva na ona koja su praskala na vatri i da gledam razigrani plamen koji je već zažgao naše nekadašnje seoske domove, lizao ustajali zrak u dvoru, kroz mnoge sobe i tiho se penjao njegovim stubištima. Želim vidjeti kako gori ona kula, poput svjetionika čiji će plamen plamtjeti više od vrha bilo kojeg zvonika. Nije teško razjariti vatru u pepelu što je ostao u kuhinji dvora, zapaliti svijeću na ognjištu i odnijeti je dublje u kuću. Trebalo mi je nešto lako zapaljivo, no toga je bilo u izobilju. Pod u primaćoj sobi bio je pokriven rasutim dokumentima što su se prosuli iz prevrnuta gospodareva kovčega, među kojima su bili i dokazi njegove titule, povelje i isprave. Sve je to bilo suho kao ječmena pljeva. Trebam ih samo dotaknuti svijećom i začas će planuti buktinja.

17. I tako sam stigao do granice našeg sela. Na ovoj glavnoj cesti naša je vanjska granica označena samo s jedne strane, međašem visokim otprilike do pojasa i prilično vidljivim, onako zaogrnutim u narančaste lišajeve, odjevenim za put. Nisam bio tako blizu ruba već nekoliko godina. Uvijek mi se

85


ovdje činilo nesigurnim. Od naše strane kamena nije se smjelo dalje, kako nam je gospodar Kent naglasio mnogo puta. “Ostanemo li unutar svojih granica, ništa nas neće sputavati.” No načinimo li samo jedan korak dalje, sve što imamo ostaje iza nas. Ostajete razbaštinjeni. Otkinem vlat trave s naše strane granice, kušam našu krmu kao kakav vol. Objema rukama opipam kamen međaš i lupnem ga glavom jer tako smo svoj seoskoj djeci nastojali utuviti granice u glavu kad bi dovoljno narasla da mogu zalutati. Sad sam ja taj dječak kojega treba upozoriti što smije, a što ne. Lupim triput o kamen, dovoljno snažno da mi napukne koža i začne se modrica, dovoljno snažno da osjetim bol. Više me ništa ne zadržava ovdje niti odgađa moj bijeg. Imam četiri svjedočanstva na ovih sedam dana, a svako je ubilježeno u kožu ili je načinjeno od kože. Imam čelo koje sam upravo okrvavio na kamenu; posred mojeg dlana ružičast je blistav trag, još malo osjetljiv. Na čelu i obrazu imam veliku modricu od udarca nogom, koja još blago boli, ali zacijelit će i nestati. Napokon, tu je i svitak, sapet komadom strune i načinjen od velina, koji sam sam doradio u kuhinji dvora i koji je također umalo poslužio za potpalu, zajedno s druge dvije pripremne karte gospodina Škrabala. Obje sam spalio, i onu na kojoj su bile iscrtane sve naše kuće, njive i prolazi, žile našega seoskog života označene bojama i šarama, i onu drugu, življu, koja je prikazivala buduće pašnjake. Spalio sam ih zajedno s čovjekom koji ih je naslikao. Ali zadržao sam komad teleće kože. Na mojem velinu nije ucrtano ništa. Može prikazivati bilo što. Malo se još odmaram, oslonjen bokom o kamen i znam da zadnji put gledam selo koje sam svojedobno bio odabrao. Utihnulo je. Ne čujem klepetanje ijedne alatke. Ni glasanje ijedne životinje. Sve je jednostavno tiho, neometano, okrenuto sebi. Bio je to raj bez Adama i Eve. Moja ozima pšenica polako buja bez nadzora. Već za koji dan onu jednu brazdu u kojoj je ove godine rastao ječam preplavit će male zelene klice. Zemlja i sjeme rade u tišini. Čak je i dvor prestao krčkati, iako se stup njegova dima i dalje širi iznad naših pocrnjelih krovova i nagorjelih stropova, s gospodinom Škrabalom među njegovim ostacima. Imam priču koju mogu ispričati ako me bilo koji Jordan na ovom svijetu uhvati i upita što se to dogodilo da nisam uspio spasiti veliki dvor. Ona vještica koja je ostala bez oca zapalila je drvo svojim vrelim dahom. Gospa Beldam - kojoj nije bilo dovoljno što se iskalila na golubarniku i umorila Willowjack, niti je našla dovoljnu zadovoljštinu u rijetkoj krvi Philipa Earlea, ni u šteti koju je svojim vradžbinama nanijela licu onoga konjušara - odlučila je uništiti i posjed Kenta i Jordana. Bio je to njezin najopakiji čin. Treba je se čuvati. Reći ću da ima kola. Ima najcrnje oči i najtamniiju kosu. U svijet utjeruje grijeh i zlo. Ali neću reći da je i mene, doduše samo u mislima, ali također u grijeh otjerala. Vrijeme je. Moram se oprostiti iako se zapravo više i gotovo nema što vidjeti. Odavde je prizor omeđen i ograničen, sve se svelo na nekoliko kamenih zidova i dobro njegovanu živicu. Čak je i grmove kupina i pavetinu neka brižna ruka srpom sasjekla, neki seljanin koji je sad već daleko, siguran i smeten. Osim prekrivača od lišajeva na kamenu, jedinu boju davale su grimizne gloginje, duboko među potkresanim trnjem. Ono naprijed, izvan domašaja granica našeg posjeda, svakako je oku ugodnije. Prizori su manje pitomi, dakako, bezobličniji i prazniji. Živice i grmlje ondje nisu obrezivani niti oblikovani godinama, ako ih je ikad uopće itko i taknuo. Njihove grane pružale su se i preko puta, kao da žele odagnati putnike ili im barem otežati napredovanje. Vidio sam gdje su kotači kola Beldamovih usjekli vlažne kolotrake u blatno tlo i gdje su stranice njihovih pretovarenih kola polomile grančice na dva grma lijeske, otežala od sezonskih plodova. Staza mi govori da se ne trebam bojati budućnosti u koju vodi. Da neću ostati gladan. Kad se zasitim lješnjaka, mogu zacrniti jezik kupinama i zacrveniti usne bobicama bazge i trnine. Mogu se najesti voća i lješnjaka na svakom koraku. Priroda će mi dovoljno dugo darivati plodove iz svojih beskrajnih zaliha dok ne pronađem gdje ću se moći odmoriti. Jedan neoprezan usamljeni miš koji je, protivno svojim običajima, odlučio potražiti hranu za danjeg svjetla, a bio je odviše kratkovidan da bi me vidio ili me se uplašio, pomoli glavicu na stazu. Gledam ga kako ne zna što bi nekoliko časaka, dok mu ne dam do znanja da sam mu blizu. Udarim

86


nogom grumen zemlje prema živici. Neka pripazi. Miš se načas skameni, a zatim šmugne preko kamena i mahovine i kroz neku pukotinu dokopa se doma. Ako je mudar, ostat će ondje do noći. Preostalo mi je da napunim torbe svojom skromnom imovinom i pokretninom, da uzmem svoj čvrsti štap, svitak još neiscrtane karte na velinu, srebro te pozamašan teret grižnje i sjećanja. To je težak rad koji me čeka. Moram ostaviti ove zajedničke njive. Moram učiniti prvi korak izvan naših granica. Moram nastaviti dalje sam, dok ne stignem do onoga što me negdje čeka, dok ne sustignem ono što nas negdje čeka.

Napomena Imam tu radost baviti se knjigama i izdavaštvom. Želim zahvaliti Pam Turton, Tomu Craceu i Lauren Crace što su me prepustili nedruštvenoj navici pisanja u sretnoj, poticajnoj kući ispunjenoj ljubavlju. Posebno sam zahvalan Davidu Godwinu, koji je moj urednik, izdavač, agent i prijatelj još iz vremena moje prve objavljene pripovijetke. Moja je sreća i što sam nekoliko godina imao priliku raditi s (među ostalima) Johnom Glusmanom i Nan Talese, u Sjedinjenim Državama, i Tonyjem Laceyjem i Kate Harvey u Velikoj Britaniji.

87

Žetva  
Žetva  
Advertisement