Page 1


Jane Austen se u svojem posljednjem romanu, kao i u ranijima, koristi ljubavnom pričom za istraživanje i blagu satiru društvenih pretenzija i emocionalne zbunjenosti. "Uvjeravanje" prati romantičnu vezu između Anne Elliot i mornaričkog časnika Fredericka Wenwortha. Bili su sretno zaručeni sve dok Anneina prijateljica lady Russel, nije uvjerila Annie da je on "nedostojan". Sada, osam godina kasnije, Frederick se vraća kao imućni mornarički kapetan, a Annieina obitelj je na rubu stećaja. Još uvijek se vole, ali greške iz prošlosti mogle bi ih zauvijek rastaviti ... Moglo bi se činiti da Jane Austen slika na malenom platnu, ali njezini likovi donose cijeli raspon ljudskih strasti i moralne kompleksnosti, a autoričin ih velikodušni duh sve obdaruje razumijevanjem, suosjećanjem i nenadmašivim humorom.


Sir Walter Elliot od Kellynch-halla, Somersetshire, bio je čovjek koji je za svoju zabavu uvijek uzimao knjigu Baronetage[1]. Ondje je pronalazio razbibrigu za slobodno vrijeme i utjehu u teškim trenucima; razmišljanjem o ograničenim ostacima najranijih plemenitaških titula[2] budili su se njegovo divljenje i poštovanje; tu se svaki neželjeni osjećaj, izazvan problemima u kućanstvu, prirodno mijenjao u sažaljenje i prezir dok je prelistavao gotovo beskonačne dodjele titula u prošlom stoljeću, i tu je, ako ne bi pomogla niti jedna druga stranica, sa zanimanjem mogao čitati vlastitu povijest, što je uvijek dalo rezultata – knjiga se uvijek otvarala na tu stranicu: ELLIOT OD KELLYNCH-HALLA

Walter Elliot, roden 1. ožujka 1760., 15. lipnja 1784. oženio Elizabeth (umrla 1800.), kćer Jamesa Stevensona, Esq.[3] od South Parka u grofoviji Gloucester, koja mu je podarila Elizabeth, rođenu 1. lipnja 1785.; Anne, rođenu 9. kolovoza 1787.; mrtvorođenog sina, 5. studenog 1789.; Mary, rodenu 20. studenog 1791. Upravo je tako glasio originalan odlomak kad je knjiga izišla iz tiskare; ali sir Walter ga je poboljšao dodavši, za informaciju sebi i svojoj obitelji, sljedeće riječi nakon datuma Maryna rođenja – »udana 16. prosinca 1810. za Charlesa, sina i nasljednika Charlesa Musgrovea, Esq. od Uppercrossa u grofoviji Somerset« – te ubacivši točan dan i mjesec smrti svoje žene. Zatim je slijedila povijest i uspon drevne i ugledne obitelji, prema uobičajenim pravilima: kako se prvi put doselila u Chesire; kako se spominje kod Dugdalea[4] dok su radili u uredu vrhovnog šerifa zastupajuči grad u tri uzastopna saziva parlamenta, pokazujući predanost i dostojanstvo baruneta, u prvoj godini vladavine Charlesa II., uza sve Mary i Elizabethe koje su oženili; što je ukupno popunjavalo dvije lijepe stranice knjige, a završavalo je grbom i motom: »Glavno sjedište, Kellynchhall u grofoviji Somerset«, te ponovno rukopis sir Waltera na kraju: »Vjerojatan nasljednik, William Walter Elliot, Esq., praunuk drugog sir Waltera.« Taština je bila početak i kraj karaktera sir Waltera Elliota: taština osobe i situacije. U mladosti je bio izrazito naočit, a u pedeset četvrtoj godini još je veoma privlačan muškarac. Malo je žena koje više od njega razmišljaju o svojem osobnom izgledu; niti bi sobar bilo kojeg novopečenog lorda mogao biti zadovoljniji položajem što ga ima u društvu. Blagoslov


ljepote smatrao je manje važnim jedino od blagoslova titule baruneta; a sir Walter Elliot, koji posjeduje oba dara, stalan je predmet svojeg najtoplijeg poštovanja i odanosti.

Njegov privlačan izgled i status morali su utjecati na njegovo sklapanje braka; budući da je tomu zasigurno dugovao suprugu veoma superiorna karaktera, u skladu sa svime što on osobno zaslužuje. Lady Elliot je bila divna žena, razumna i prijazna, čiji stavovi i ponašanje, ako im se može oprostiti mladenačka zanesenost koja ju je pretvorila u lady Elliot, kasnije nikad nisu iziskivali udovoljavanje hirovima. Sedamnaest je godina podilazila, ublažavala, ili prikrivala njegove nedostatke, te promovirala njegov stvarni ugled; i premda sama nije bila najsretnije biće na svijetu, u svojim je obvezama, prijateljima i djeci našla dovoljno razloga za život, pa nije bila nimalo ravnodušna kad ih je morala napustiti. Tri kćeri, dvije starije od šesnaest i četrnaest godina, za majku su bile užasna ostavština, zapravo strašna odgovornost koju je trebala povjeriti taštom, budalastom ocu. Međutim, imala je jednu veoma prisnu prijateljicu, razumnu, vrijednu ženu koja se, upravo zbog snažne povezanosti s njom, doselila u blizinu, u selo Kellynch. Lady Elliot se uglavnom oslanjala na njezinu dobrostivost i savjete kad je riječ o pomoći i njegovanju kvalitetnih načela i uputa što ih je zabrinuto usađivala svojim kćerima.


Ta prijateljica i sir Walter nisu se vjenčali, bez obzira što su u tom smislu možda očekivali njihovi znanci. Prošlo je trinaest godina od smrti lady Elliot, a oni su i dalje bili bliski susjedi i intimni prijatelji; on je ostao udovac, a ona udovica. Za činjenicu da lady Russell, žena staložene dobi i karaktera, te izrazito dobrostojeća, uopće nije razmišljala o sklapanju drugoga braka nije potrebna nikakva isprika javnosti, koja je prilično sklona nerazumnom nezadovoljstvu kad se žena ipak ponovno uda, kao i ako to ne učini; ali sir Walterovo zadržavanje statusa udovca iziskuje objašnjenje. Stoga treba reći da se sir Walter, kao dobar otac (nakon što je doživio jedno ili dva privatna razočaranja veoma nerazumnim ponudama), ponosio činjenicom da je ostao neoženjen zbog dobrobiti svojih kćeri. Za jednu bi se kćer, najstariju, doista odrekao svega, što zapravo nije bilo potrebno. Elizabeth je naslijedila, sa svojih šesnaest godina, sve što je bilo moguće od majčinih prava i obveza; a kako je bila veoma lijepa, i veoma slična njemu, njezin je utjecaj uvijek bio velik, te su veoma zadovoljno nastavili zajednički život. Njegove druge dvije kćeri imale su krajnje inferiornu vrijednost. Mary je stekla malo umjetne važnosti kad je postala supruga Charlesa Musgrovea, ali Anne, profinjena uma i dražesne osobnosti, što ju je moralo postaviti na visok položaj kod svih istinski razumnih ljudi, bila je nitko i ništa za svojeg oca i sestru: njezina riječ nije nosila nikakvu težinu, uvijek je morala popuštati – bila je samo Anne. Za lady Russell bila je veoma drago i izrazito cijenjeno kumče, miljenica i prijateljica. Lady Russell ih je sve voljela, ali je samo u Anne nazirala mogućnost ponovnog oživljavanja njihove majke. Anne Elliot je nekoliko godina ranije bila veoma lijepa djevojčica, ali je njezina ljepota rano nestala; a budući da je čak i kad je ta ljepota bila na vrhuncu njezin otac našao malo razloga za divijenje (toliko su drukčije bile njezine fine crte lica i tamne oči od njegovih), sad, kad je izblijedjela i smršavjela, u njima nije bilo baš ničega što bi izazvalo njegovo poštovanje. Nikad se nije previše nadao, a sad je izgubio svaku nadu da će njezino ime ikad pročitati na nekoj drugoj stranici svoje omiljene knjige[5]. Na Elizabeth ostaje obveza da sklopi ravnopravni savez; jer Mary se samo povezala sa starom seoskom obitelji koja posjeduje ugled i veliko bogatstvo, te je stoga dala svu čast, ali ništa nije dobila. Elizabeth će, prije ili kasnije, sklopiti prikladan brak. Katkad se događa da je žena ljepša u dvadeset devetoj godini nego deset godina ranije, a općenito govoreći, ako nije bilo bolesti ili tjeskobe, to je razdoblje života u kojem se ne gubi gotovo nimalo šarma. Tako je bilo s Elizabeth; još je bila ista lijepa gospođica Elliot kakva je počela biti prije trinaest godina; stoga bi se sir Walteru moglo oprostiti da je zaboravio na njezinu dob, ili bi ga se barem moglo smatrati samo napola budalom jer je sebe i Elizabeth smatrao jednako krasnima kao i uvijek, a sve to usred nedostatka ljepote kod svih ostalih; jer je jasno vidio kako stari ostatak njegove obitelji i njegovi poznanici. Anne izmoždena, Mary gruba, sva lica u susjedstvu postaju ružnija, brzo širenje sitnih bora na sljepoočnicama lady Russell već ga dugo prilično uznemirava. Elizabeth nije bila baš jednako zadovoljna kao njezin otac. Trinaest je godina gospodarica Kellynch-halla, vodi i upravlja sa samosviješću i odlučnošću koje nikad nisu otkrivale koliko je zapravo mlada. Trinaest godina njoj pripada sva čast, postavlja kućanske zakone i propise, vodi do lagane kočije koju vuku četiri konja, odmah iza lady Russell izlazi iz salona i blagovaonica na selu. Trinaest hladnih zima otvara svaki donekle važan bal kakav si može priuštiti slabo naseljeno područje; trinaest rascvjetanih proljeća putuje u London sa svojim


ocem kako bi uživali u nekoliko tjedana kretanja u visokom društvu. Sjeća se svega toga; svjesna je činjenice da ima dvadeset devet godina, te je muče neka žaljenja i strepnje. Posve je zadovoljna činjenicom da je još uvijek lijepa kao i ranije, ali osjeća da se približava opasnim godinama, te bi je radovalo kad bi bila sigurna da će je u narednih godinu ili dvije zaprositi netko čijim žilama teče krv baruneta. Tada bi mogla ponovno uzeti knjigu nad knjigama s jednako mnogo užitka kao u ranoj mladosti, ali trenutno joj se ne sviđa. Ondje uvijek vidi datum svojeg rođenja, ali ne spominje se sklapanje braka, osim onog njezine najmlađe sestre, a to knjigu čini neugodnom; više nego jednom, kad ju je otac ostavljao otvorenu na stolu kraj nje, skrenula bi pogled, zatvorila je i odgurnula. Štoviše, doživjela je jedno razočaranje na koje ta knjiga, a osobito povijest njezine vlastite obitelji, ne smije podsjećati. Razočarao ju je vjerojatan nasljednik, upravo William Walter Elliot, Esq., čija je prava njezin otac tako velikodušno podržavao. Dok je još bila veoma mlada djevojka, čim je shvatila da će on, za slučaj da ona ne dobije brata, postati budući barunet, vjerovala je da će se udati za njega, a njezin je otac uvijek smatrao da bi tako trebalo biti. Nisu ga poznavali dok je bio dječak, ali uskoro nakon smrti lady Elliot, sir Walter je nastojao da se upoznaju, a premda njegovi pokušaji nisu nimalo toplo primljeni, ustrajao je u svojoj namjeri, svaljujući krivnju na mladenačku plahost. Tijekom jednog od njihovih proljetnih putovanja u London, kad je Elizabeth tek procvjetala, gospodin Elliot je bio primoran na upoznavanje. Tada je bio veoma mlad čovjek, tek je počeo studirati pravo, a Elizabeth ga je doživjela kao veoma ugodnog, te su potvrđeni svi planovi u vezi s njim. Pozvali su ga u Kellynch-hall; o njemu se pričalo i očekivalo ga se do kraja te godine, ali nije došao. Idućeg su ga proljeća opet vidjeli u gradu, zaključili da je jednako prikladan, ponovno su ga ohrabrili, pozvali i očekivali, ali on opet nije došao; sljedeća je vijest glasila da se oženio. Umjesto da se prepusti sudbini namijenjenoj nasljedniku kuće Elliot, kupio je neovisnost sklapanjem braka s bogatom ženom inferiornom po rođenju. Sir Walter je bio ogorčen. Osjećao je da su se trebali konzultirati s njim, kao s glavom kuće, osobito nakon što je tako javno prihvatio momka: »Jer sigurno su ih vidjeli zajedno«, primijetio je, »jednom u Tattersalu[6] i dvaput u predvorju Donjeg doma.« Izrazio je svoje negodovanje, ali se na to obraćalo veoma malo pozornosti. Gospodin Elliot se nije ni pokušao ispričati, te se pokazao nedostojnim da obitelj i dalje obraća pozornost na njega jer ga je sir Walter smatrao nevrijednim toga; više nije postojalo poznanstvo među njima. Elizabeth je i nakon razdoblja od nekoliko godina s ljutnjom gledala na tu veoma neugodnu povijest gospodina Elliota, jer joj se on sviđao sam po sebi, a još više zato što je nasljednik njezina oca, pa je njezin obiteljski ponos jedino u njemu vidio prikladan par za najstariju kćer sir Waltera Elliota. Nije postojao barunet od A do Z kojeg bi njezini osjećaji mogli tako spremno priznati kao njoj ravnoga. Međutim, on se ponio tako bijedno pa nije mogla priznati da je zavrijedio da i dalje misli na njega, premda je tada (ljeto 1814.) žalila zbog njegove žene. Sramota njegova prvog braka možda bi se mogla preboljeti, budući da nije postojao nikakav razlog za pretpostavku da će biti obdaren potomcima, da nije učinio nešto gore; ali jest, jer su uobičajenom intervencijom ljubaznih prijatelja bili obaviješteni da je o svima njima govorio s krajnjim nepoštivanjem, uvredljivo i prezirno upravo o krvnoj lozi kojoj je pripadao, te o častima koje će kasnije pripasti njemu. To se nije moglo oprostiti. Takvi su bili osjećaji i stavovi Elizabeth Elliot; takva su bila njezina nastojanja da umanji, želja da promijeni, njezina jednoličnost i otmjenost, prosperitet i ništavnost života – tako je


silno željela unijeti zanimljivost u dugo, jednolično postojanje u zatvorenom seoskom krugu, ispuniti praznine u kojima nije imala što raditi izvan toga kruga; niti je posjedovala darovitost i sposobnost za vođenje kućanstva. No sad je tomu pridodana još jedna nevolja i zabrinutost uma. Njezin se otac počeo uzrujavati zbog novca. Znala je da sad uzima knjigu Baronetage zato da bi iz misli izbacio velike račune svojih trgovaca, kao i neželjene nagovještaje gospodina Shepherda, svojeg agenta. Imanje Kellynch je solidno, ali ne stoji onako dobro kako to očekuje sir Walter, uživatelj posjeda. Dok je lady Elliot bila živa, postojala je metoda, umjerenost i ekonomičnost tako da se uvijek nalazio unutar granica svojih prihoda, ali s njom je umrla i svaka takva razboritost, a on je otad nadalje konstantno trošio više no što je zarađivao. Za njega nije bilo moguće trošiti manje; nije činio ništa osim onoga što se očekivalo od sir Waltera Elliota; no bez obzira na njegovu nedužnost, nije samo zapadao u sve veći dug, već je tako često slušao o tome da je postalo uzaludno pokušavati to prikriti, makar djelomično, od svoje kćeri. Prošlog proljeća, dok su boravili u gradu, dao joj je naslutiti što se dogada; pošao je tako daleko da je čak rekao: »Možemo li smanjiti izdatke? Misliš li da postoji barem nešto na čemu bismo mogli uštedjeti?« Treba biti pošten prema Elizabeth i reći da je, u prvom žaru ženske panike, ozbiljno počela razmišljati što bi se moglo učiniti, te je na koncu predložila sljedeća dva ekonomična postupka: izbaciti neka nepotrebna davanja u dobrotvorne svrhe i odustati od preuređenja salona; tomu je kasnije radosno dodala ideju da neće kupiti nikakav dar za Anne, što su obično uvijek činili. Ali te mjere, bez obzira koliko korisne same po sebi, nisu bile dovoljne za stvarnu veličinu nevolje koju joj je sir Walter uskoro nakon toga bio primoran priznati. Elizabeth nije imala nikakav prijedlog koji bi bio učinkovitiji. Osjećala se zlostavljanom i nesretnom, kao i njezin otac; niti jedno od njih dvoje nije uspijevalo smisliti neki način smanjivanja troškova bez ugrožavanja vlastitog dostojanstva, ili odustajanja od udobnosti na način koji se ne bi mogao podnijeti. Sir Walter je mogao prodati samo maleni dio svojeg imanja, ali čak i da je svako jutro bilo otuđivo[7], to ništa ne bi značilo. Pristao je na stavljanje imanja pod hipoteku, ali nikad ne bi pristao na prodaju. Ne, nikad ne bi tako osramotio svoje ime. Imanje Kellynch treba prenijeti cijelo i potpuno, onako kako ga je on primio. Njihovo dvoje prisnih prijatelja, gospodin Shepherd koji živi u obližnjem trgovištu, i lady Russell, pozvano je kako bi ih savjetovali, a činilo se da otac i kći očekuju da bi jedno od njih dvoje trebalo naći neki način da ih izvuče iz nedaća i smanji njihove troškove, ali bez gubitka bilo kakvih užitaka ili ponosa.


Gospodin Shepherd, uljudan, oprezan odvjetnik, koji bi, bez obzira na to kakvi su njegovi stavovi ili mišljenje o sir Walteru, više volio da netko drugi predloži ono neugodno, nije ponudio ni najmanji savjet, te se ispričao i s poštovanjem prepustio situaciju izvrsnoj prosudbi lady Russell – od čijeg je poznatog zdravog razuma doista očekivao savjet o tako odlučnim mjerama kakve je i sam želio napokon vidjeti. Lady Russell je veoma revno pristupila temi i ozbiljno razmišljala o problemu. Ona je žena više staloženih nego brzih sposobnosti koja je u ovom slučaju imala velikih poteškoća u donošenju odluke jer su je ometala dva vodeća načela. I sama je izrazito poštena i ima delikatan osjećaj za čast, ali jednako je tako željela spasiti sir Walterove osjećaje, bila je zabrinuta za stanje obitelji, gajila je aristokratske ideje o tome što im pripada kao bilo tko zdravog razuma i iskren. Ona je dobrodušna, obzirna, dobra žena, sposobna za snažne veze, veoma korektna u svojem ponašanju, stroga u svojim idejama o doličnosti, te s ponašanjem koje se smatra standardom dobrog odgoja. Ima kultiviran um i, općenito govoreći, racionalna je i dosljedna – ali ima predrasude kad je riječ o porijeklu; cijeni status i važnost, a to je pomalo zasljepljuje po pitanju mana onih koji ih posjeduju. Osobno je, udovica samo viteza, dignitetu baruneta davala sve što zaslužuje, a sir Walter je, bez obzira na svoj položaj dugogodišnjeg poznanika, pažljivog susjeda, susretljivog zemljoposjednika, supruga njezine veoma drage prijateljice, te oca Anne i njezinih sestara, samo zbog činjenice da je sir imao pravo na mnogo suosjećanja i obzira u svojim trenutnim teškoćama. Moraju smanjiti troškove; u to nema nimalo sumnje. No silno je željela to izvesti uz što manje patnje za njega i Elizabeth. Sastavila je planove za vođenje kućanstva, sve je točno izračunala, a učinila je i ono što nikomu drugomu nije palo na pamet, konzultirala se s Anne koju ostali, čini se, nisu smatrali zainteresiranom za taj problem. Konzultirala se i donekle bila pod njezinim utjecajem pri osmišljavanju plana smanjivanja troškova koji je na koncu predan sir Walteru. Svaki je Annein dodatak išao u prilog poštenju, a protiv važnosti. Željela je žustrije mjere, potpuniju preobrazbu, brže rješavanje dugova, mnogo veću ravnodušnost prema svemu osim pravičnosti i pravednosti. »Kad bismo tvojeg oca uspjele nagovoriti na sve ovo«, rekla je lady Russell dok je ponovno proučavala plan, »mnogo bi se moglo postići. Ako bi prihvatio ove promjene, za sedam bi se godina riješio dugova. Nadam se da ćemo njega i Elizabeth uspjeti uvjeriti da Kellynch-hall sam po sebi posjeduje ugled na koji ne mogu utjecati ove redukcije, te da


istinski dignitet sir Waltera Elliota neće biti nimalo okaljan u očima razumnih ljudi, ako se bude ponašao kao čovjek s načelima. Ono što će učiniti zapravo je jednako onomu što su činile mnoge od naših prvih obitelji, ili su to trebale činiti. U njegovu slučaju neće biti ničeg neobičnog, a upravo je neobičnost ono što često čini najgori dio nage patnje, što je uvijek slučaj u našem ponašanju. Iskreno se nadam da ćemo ih uvjeriti. Moramo biti ozbiljne i odlučne – jer na kraju krajeva, osoba koja je stvorila dugove mora ih platiti; a premda treba voditi računa o osjećajima džentlmena i glavi kuće, kao što je tvoj otac, ipak treba više misliti na karakter poštenog čovjeka.« To je bilo načelo za koje je Anne željela da ga se njezin otac pridržava, na koje ga trebaju poticati njegovi prijatelji. Činom neophodne dužnosti smatrala je rješavanje zahtjeva vjerovnika, uza svu brzinu što je može osigurati sveobuhvatno smanjivanje troškova, te ni u čemu manjem nije vidjela nikakav dignitet. Željela je da se to prikaže i osjeća kao dužnost. Izrazito je cijenila utjecaj lady Russell, a što se tiče visokog stupnja samoprijegora, što ga je poticala njezina vlastita savjest, vjerovala je da bi moglo biti malo teže nagovoriti ih na potpunu reformaciju nego na polovičnu. Budući da je poznavala svojeg oca i Elizabeth, smatrala je da će žrtvovanje jednog para konja teško biti manje bolno nego žrtvovanje oba para, i tako dalje kroz cijeli popis previše blagih redukcija lady Russell. Nije osobito važno kako su se mogli shvatiti Anneini stroži zahtjevi. Nimalo uspjeha nisu imali ni prijedlozi lady Russell, nisu se mogli trpjeti, nisu zaživjeli. »Što! Odricanje od svih udobnosti življenja! Putovanja, London, sluge, konji, sve to odložiti do daljnjega – svuda odricanja i ograničenja. Živjeti čak i bez osnovnih potreba džentlmena! Ne, radije će smjesta napustiti Kellynch-hall, nego ostati u tako sramotnim uvjetima.« »Napustiti Kellynch-hall.« Gospodin Shepherd se odmah uhvatio toga jer je on mislio na stvarnost potrebe za smanjivanjem troškova sir Waltera, a bio je posve uvjeren da se ništa ne može učiniti ako se ne promijeni boravište. »Budući da je na tu zamisao došao upravo onaj koji bi trebao odlučivati«, rekao je, »bez imalo ustručavanja kaže da se u potpunosti s time slaže.« Ne čini mu se da bi sir Walter mogao materijalno promijeniti svoj način življenja u kući u kojoj treba održavati dugogodišnji ugled gostoljubivosti i drevnog dostojanstva. Na nekom drugom mjestu sir Walter bi mogao sam procjenjivati, te bi mogao postati uzor u reguliranju načina života kako god želi i smatra prikladnim za svoje kućanstvo.


Sir Walter će napustiti Kellynch-hall, a nakon nekoliko dana dodatnih sumnji i neodlučnosti veliko je pitanje riješeno i napravljeni su prvi grubi planovi za tu važnu promjenu. Postojale su tri alternative: London, Bath ili druga kuća na selu. Anne je svim srcem bila za ovo potonje. Željela je malenu kuću u istom području tako da i dalje mogu uživati u društvu lady Russell, ostati u Marynoj blizini, katkad imati zadovoljstvo vidjeti tratine i šumarke Kellyncha. No snašla ju je njezina uobičajena sudbina i dogodilo se suprotno od onoga za čim je žudjela. Nije joj se sviđao Bath i nije mislila da će se ondje ugodno osjećati – a Bath će postati njezin dom. Lady Russell je osjećala obvezu suprotstaviti se poznatim željama svoje drage Anne. Bilo bi previše očekivati da će se sir Walter preseliti u malenu kuću u vlastitom području. Anne bi i sama doživjela sramotu poniženja više no što je predviđala, a za sir Waltera bi to bilo užasno. Što se tiče toga da se Anne ne sviđa Bath, to je smatrala predrasudom i pogreškom koja proizlazi iz činjenice da je ondje provela tri godine u školi, nakon majčine smrti, a drugi je razlog taj da nije bila dobro raspoložena tijekom jedine zime što ju je kasnije ondje provela. Lady Russell je voljela Bath i smatrala je da bi im svima trebao odgovarati; a što se tiče zdravlja njezine mlade prijateljice, bit će izbjegnuta svaka opasnost ako tople mjesece bude provodila kod nje u Kellynch-kolibi; zapravo, to je promjena koja će zasigurno koristiti


zdravlju i raspoloženju. Anne je premalo izbivala iz doma, premalo je videna. Njezino raspoloženje nije osobito dobro. Veće će ga društvo poboljšati. Željela je da je ljudi bolje upoznaju. Nepoželjnost bilo koje druge kuće u istom području za sir Waltera svakako je uvelike pojačana jednom činjenicom, i veoma bitnim dijelom plana, koja je uspješno ukorijenjena na početku. Nije trebao samo napustiti svoj dom, već ga gledati u rukama drugih, a to bi bila golema kušnja koja je bila previše i za ljude jače od sir Waltera. Kellynch-hall je trebao biti iznajmljen. Međutim, to je bila velika tajna o kojoj se nije smjelo ni dahnuti izvan njihova kruga. Sir Walter ne bi mogao podnijeti poniženje spoznaje da vlastitu kuću nudi u zakup. Gospodin Shepherd je jednom spomenuo riječ »reklamirati«, ali se više nikad nije usudio to ponoviti; sir Walter je prezirno odbio ideju da se imanje na bilo koji način nudi; zabranio je i najmanji nagovještaj da ima takvu namjeru; i samo je uz pretpostavku da će mu spontano pristupiti neki izrazito zadovoljavajući zakupnik, pod njegovim uvjetima, i da mu time čini veliku uslugu, pristao iznje. Kako brzo pronalazimo razloge za odobrenje koji nam se sviđaju! Lady Russell je imala još jedan izvrstan razlog iz kojeg joj je bilo veoma drago da će sir Walter i njegova obitelj otići iz sela. Elizabeth je u posljednje vrijeme počela razvijati prijateljstvo koje je željela prekinuti. Sprijateljila se s kćeri gospodina Shepherda koja se, nakon neuspjelog braka, vratila u kuću svojeg oca, s dodatnim teretom dvoje djece. Ona je bila pametna mlada žena koja je poznavala umijeće udovoljavanja; barem umijeće udovoljavanja u Kellynch-hallu; i koja se prikazala tako prihvatljivom gospođici Elliot da je već više puta ondje boravila, usprkos činjenici da je lady Russell, koja je to smatrala neprikladnim prijateljstvom, diskretno upozoravala na oprez i rezerviranost. Zapravo, lady Russell je imala veoma malo utjecaja na Elizabeth; činilo se da je voli jer to želi, a ne zato što Elizabeth to zaslužuje. Od nje nikad nije dobila više od vanjske pažnje, ništa više od onoga što iziskuje uljudnost, nikad nije uspjela provesti ono što je željela ako Elizabeth tomu nije bila sklona. Često je usrdno pokušavala uključiti Anne u putovanja u London, razumno svjesna silne nepravde i sramote sebičnih planova koji su je isključivali, te je u mnogim manje važnim prigodama nastojala pružiti Elizabeth prednosti vlastite prosudbe i iskustva – Ali uvijek uzalud; Elizabeth je radila po svojemu – i nikad se nije odlučnije suprotstavljala lady Russell nego u izboru gospođe Clay za prijateljicu; okrenuvši se od društva tako dražesne sestre kako bi svoju ljubav i povjerenje poklonila ženi prema kojoj je trebala biti samo suzdržano uljudna. Prema procjeni lady Russell, gospođa Clay je bila veoma neravnopravna, a vjerovala je i da je veoma opasna družica – a odlazak koji bi ostavio gospođu Clay iza njih i u krug gospodice Elliot doveo prikladnije prijateljice stoga je bio od prvorazredne važnosti.


Moram si uzeti slobodu i primijetiti, sir Waltere«, jednog je jutra u Kellynch-hallu rekao gospodin Shepherd dok je spuštao novine, »da nam trenutna situacija uvelike ide u prilog. Ovaj će mir[8] iskrcati sve naše bogate mornaričke časnike. Svi će oni željeti dom. Trenutak ne bi mogao biti bolji, sir Waltere, za biranje zakupnika, veoma odgovornog zakupnika. Mnoga su bogatstva stvorena tijekom rata. Kad bi naišao neki bogati admiral, sir Waltere …« »Bio bi veoma sretan čovjek, Shepherde«, odgovorio je sir Walter »samo to imam reći. Za njega bi Kellynch-hall bio prava nagrada; zapravo najveća nagrada od svih[9], bez obzira na to koliko je ranije uzeo, je li, Shepherde?« Gospodin Shepherd se nasmijao jer je znao da se mora nasmijati na tu duhovitost, a potom je dodao: »Usuđujem se primijetiti, sir Waltere, da su džentlmeni iz mornarice, kad je riječ o poslu, prikladni za sklapanje nagodbi. Nešto malo znam o njihovim metodama poslovanja i slobodan sam priznati da oni imaju veoma liberalne zamisli te će vjerojatno činiti poželjne zakupnike. Stoga bih, sir Waltere; bio slobodan predložiti da bi kao posljedicu bilo kakvih glasina o vašoj namjeri koje bi se mogle proširiti – što se mora smatrati vjerojatnim jer znamo kako je teško skrivati postupke i namjere jednog dijela svijeta pred znatiželjom drugog – ugled i društveni položaj imaju svoju cijenu – ja, John Shepherd, mogao bih čuvati u tajnosti bilo koje obiteljske stvari koje želim jer nitko ne bi smatrao isplativim motriti na mene, ali u sir Waltera Elliota upereni su pogledi koje bi moglo biti veoma teško izbjeći – i stoga moram napomenuti da me neće iznenaditi ako se, uza sav naš oprez, prošire neke glasine – uz pretpostavku kojih, kao što sam želio primijetiti, budući da će zasigurno uslijediti ponude, ako bih nekoga od naših imućnih mornaričkih zapovjednika smatrao osobito vrijednima pozornosti – i ako smijem dodati da bilo kad mogu stići ovamo za dva sata kako bih vas poštedio mučnih pregovora. Sir Walter je samo kimnuo. No brzo nakon toga je ustao i počeo hodati amo-tamo, te je sarkastično primijetio: »Ima ih malo među džentlmenima iz mornarice, pretpostavljam, koji se ne bi iznenadili kad bi se našli, u ovakvoj kući. »Pogledali bi oko sebe, nema sumnje, i blagoslivljali svoju sreću«, rekla je gospođa Clay, jer gospođa Clay je bila nazočna; njezin ju je otac dovezao onamo jer ništa nije tako


koristilo zdravlju gospođe Clay kao vožnja do Kellyncha. »Ali posve se slažem sa svojim ocem koji smatra da bi moreplovac mogao biti veoma poželjan zakupnik. Upoznala sam priličan broj ljudi koji se bave tim zanimanjem. Osim što su liberalni, u svemu su tako uredni i pažljivi! Ove vage vrijedne slike, sir Waltere, ako ih odlučite ostaviti ovdje, bile bi savršeno sigurne. 0 svemu u kući i oko kuće vodila bi se izvrsna briga! Vrtovi i zelenilo održavali bi se gotovo jednako kao i sada. Ne morate se bojati, gospodice Elliot, da će biti zapušten vaš dražesni cvjetnjak.« »Što se tiče svega toga«, hladno je rekao sir Walter, »pod pretpostavkom da ću svoju kuću dati u zakup, još nisam odlučio o privilegijama koje će tomu biti pridodane. Nisam osobito sklon udovoljavati zakupniku. Park bi mu bio dostupan, naravno, a malo je mornaričkih časnika, ili bilo kojih drugih ljudi, moglo imati takvo imanje, ali drugo je pitanje koja bih ograničenja mogao odrediti za korištenje drugih vanjskih prostora. Ne sviđa mi se pomisao da će moje ukrasno grmlje uvijek biti dostupno, a gospođici Elliot bih preporučio da bude oprezna kad je riječ o njezinu cvjetnjaku. Nisam nimalo sklon zakupniku Kellynch-halla pružati dodatne usluge, uvjeravam vas, bio on mornar ili vojnik.« Nakon kratke stanke, gospodin Shepherd se usudio reći: »U svim tim slučajevima postoji običajno pravo koje sve razjašnjava i olakšava između vlasnika imanja i zakupnika. Vaš je interes, sir Waltere, u veoma sigurnim rukama. Oslonite se na mene kad je riječ o tome da nikakav zakupnik neće imati više od onoga što mu po pravdi pripada. Usuđujem se reći da sir Walter Elliot ne može biti ni upola toliko ljubomoran kad je riječ o njegovu vlasništvu kao što će John Shepherd biti u njegovo ime.« Tada je Ann progovorila: »Mislim da mornarica, koja je tako mnogo učinila za nas, ima barem jednako pravo kao i bilo tko drugi na sve udobnosti i privilegije što ih može pružiti neki dom. Svi moramo priznati da moreplovci veoma naporno rade kako bi zaslužili svoje udobnosti.« »Posve točno, posve točno. Ono što gospođica Anne kaže posve je točno«, odgovorio je gospodin Shepherd, a njegova je kći rekla: »0, svakako!« No uskoro potom uslijedila je sir Walterova primjedba: »Profesija ima svoje korisne strane, ali bilo bi mi žao kad bi se neki moj prijatelj time bavio.« »Doista!« glasio je odgovor, i to s izrazom iznenađenja. »Da; neugodna mi je iz dva razloga; imam dva značajna prigovora na nju. Prvo, to je način na koji osobe nejasna podrijetla stječu nezasluženi ugled, te se muškarci uzdižu do časti o kakvima njihovi očevi i djedovi nisu ni sanjali; i drugo, budući da veoma pogubno djeluje na čovjekovu mladost i krepkost, moreplovac stari brže nego drugi ljudi; promatrao sam to cijeli svoj život. Čovjeku u mornarici prijeti veća opasnost da će ga uvrijediti uspon nekoga čijeg oca je njegov otac možda toliko prezirao da ne bi ni razgovarao s njim, te da sam prerano postane predmetom prezira, nego u bilo kojem drugom zanimanju. Jednog dana prošlog proljeća, u gradu, bio sam u društvu dvojice muškaraca, nevjerojatni primjeri onoga o čemu govorim; lord St. Ives za čijeg oca svi znamo da je bio seoski kapelan, koji je jedva spajao kraj s krajem[10]; trebao sam ustupiti mjesto lordu St. Ivesu i određenom admiralu Baldwinu, osobi najjadnijeg izgleda što ga možete zamisliti, lica boje mahagonija, izrazito grubog i neugladenog, same bore i nabori, nekoliko sivih vlasi sa strane i ničega osim malo kose na tjemenu. 'Za ime svijeta, tko je taj stari čovjek?, pitao sam prijatelja koji je stajao u blizini (sir Basil Morley). 'Stari čovjek,' uzviknuo je sir Basil, 'to je admiral


Baldwin. Što mislite, koliko mu je godina?' 'Šezdeset', rekao sam, 'ili možda šezdeset dvije.' 'Četrdeset,' odgovorio je sir Basil, 'četrdeset i ni dana više.' Zamislite si moje zaprepaštenje; neću lako zaboraviti admirala Baldwina. Nikad nisam vidio tako očit primjer onoga što može učiniti život moreplovca; ali znam da je do određenog stupnja isto za sve njih: svi su oni izloženi nedaćama, svim mogućim klimama, svakakvim vremenskim prilikama, pa dolazi do toga da ih nije ugodno gledati. Šteta je da odmah ne dobiju dobar udarac po glavi, prije nego stignu do dobi admirala Baldwina.«

»Ne, sir Waltere«, uzviknula je gospođa Clay, »to je doista krajnje oštro. Imajte malo milosti za sirote ljude. Nismo svi rodeni da bismo bili lijepi. More ne može uljepšati ljude, to je sigurno; moreplovci prerano ostare, to sam često i sama vidjela, brzo gube mladenački izgled. No s druge strane, nije li isto kod mnogih drugih zanimanja, možda kod većine drugih? Vojnicima u aktivnoj službi nije nimalo bolje, a čak i u mirnijim zanimanjima postoji trud i naprezanje uma, ako ne tijela, koje čovjekov izgled rijetko kada prepušta prirodnom tijeku vremena. Naporan rad odvjetnika na čijim licima briga ostavlja tragove, liječnici koji moraju ustajati u svako doba dana i noći te putovati po svakojakim vremenskim prilikama, a čak i svećenici …«, trenutak je zastala kako bi razmislila što bi mogla reći za svećenstvo –, »a čak i svećenici moraju ulaziti u prostorije u kojima borave zaraženi ljudi gdje izlažu svoje zdravlje i izgled kojekakvim boleštinama. Zapravo, u što sam


ja već dugo uvjerena, premda je svako zanimanje potrebno i časno samo po sebi, samo oni koji se ne moraju baviti nikakvom profesijom, koji mogu mirno živjeti na selu, sami birati kad će i što raditi, baviti se onim što ih zanima i boraviti na vlastitim imanjima, bez truda da postignu nešto više; samo oni mogu, kažem, najuspješnije zadržati blagoslov zdravlja i dobrog izgleda. Ne poznajem niti jednu drugu skupinu ljudi koji tako malo gube od svojih osobnosti kad više nisu posve mladi.« Činilo se da je gospodin Shepherd, u svojem nastojanju da udobrovolji sir Waltera po pitanju mornaričkog časnika kao zakupnika, bio obdaren vidovitošću jer je već prva ponuda za kuću stigla od admirala Crofta, s kojim je brzo nakon toga zajedno odlazio na zasjedanja mirovnog suca u Tauntonu; doista, od londonskog je korespondenta primio upit. Prema izvještaju što ga je žurno otišao odnijeti u Kellynch, admiral Croft je bio rodom iz Somersetshirea. Nakon što je stekao veoma lijep imetak, želio se nastaniti u vlastitom kraju, a došao je u Taunton kako bi pogledao neka ponuđena imanja u tom području, ali mu ona, međutim, nisu odgovarala. Slučajno je čuo (bilo je baš kako je predvidio, primijetio je gospodin Shepherd, sir Walterovi se problemi nisu mogli zadržati u tajnosti) da postoji mogućnost davanja u zakup Kellynch-halla, te je saznao za njegovu (gospodina Shepherda) vezu s vlasnikom i predstavio mu se kako bi se temeljitije raspitao. Tijekom poduljeg razgovora izrazio je snažnu sklonost tomu mjestu kakvu može osjećati čovjek koji ga poznaje samo po čuvenju; pružio je gospodinu Shepherdu, u svojem podrobnom izvještaju o sebi, sve dokaze da je veoma odgovoran, prihvatljiv zakupnik. »A tko je admiral Croft?« glasilo je hladno, sumnjičavo pitanje sir Waltera. Gospodin Shepherd je odgovorio da potječe iz džentlmenske obitelji i spomenuo neko mjesto, a Anne je, nakon kratke stanke koja je uslijedila, dodala:

»On je kontraadmiral bijelog ranga[11]. Sudjelovao je u bitci kod Trafalfara, a otad je bio u Malajskom arhipelagu; vjerujem da je ondje bio stacioniran nekoliko godina.« »Onda uzimam zdravo za gotovo«, primijetio je sir Walter, »da je njegovo lice narančasto otprilike kao manšete i pelerine moje posluge.« Gospodin Shepherd ga je žurno počeo uvjeravati da je admiral Croft veoma čio i krepak naočit čovjek, malo otvrdnuo od vremena, svakako, ali ne previše, te džentlmen u svim svojim stavovima i ponašanju; nije vjerojatno da će stvarati bilo kakve poteškoće po pitanju uvjeta – samo želi udoban dom u koji se može što prije useliti – zna da mora platiti za svoju udobnost; zna koliko potpuno namještena kuća takve važnosti vrijedi – ne bi se trebao iznenaditi ako sir Walter zatraži više – raspitivao se o posjedu – bilo bi mu svakako drago kad bi ondje smio loviti divljač, ali nije stvarao nikakav problem oko toga – rekao je da katkad uzima pušku, ali nikad ne ubija – savršeni džentlmen. Gospodin Shepherd je bio elokventan po toj temi; ukazivao je na sve okolnosti admiralove obitelji, što ga je činilo osobito poželjnim zakupnikom. Oženjen je čovjek, ali nema djece; upravo ono što se može poželjeti. 0 kući se nikad nije vodilo dovoljno brige, primijetio je gospodin Shepherd, otkako u njoj nema gospodarice; nije znao kad je namještaj u većoj opasnosti, kad nema gospodarice kad ima mnogo djece. Dama bez obitelji najbolja je čuvarica namještaja na svijetu. Vidio je i gospođu Croft; bila je u Tauntonu s admiralom i gotovo je cijelo vrijeme sudjelovala u razgovorima o zakupu. »Dojmila me se kao veoma otmjena i pametna dama koja govori biranim riječima«, nastavio je. »Postavila je više pitanja o kući, uvjetima i porezima nego sam admiral, i činilo


se da je upućenija u poslovna pitanja. I štoviše, sir Waltere, otkrio sam da ipak ima nekih veza s ovim krajem, baš kao i njezin suprug; odnosno, ona je sestra džentlmena koji je nekoć živio među nama; sama mi je to rekla; sestra džentlmena koji je prije nekoliko godina živio u Monkfordu. Zaboga! Kako se ono zove? U ovom se trenutku ne mogu sjetiti njegova imena, mada sam ga nedavno čuo. Penelope, draga moja, možeš li mi pomoći s imenom džentlmena koji je živio u Monkfordu – brata gospođe Croft?« No gospođa Clay je bila tako zaokupljena razgovorom s gospođicom Elliot da ga nije čula. »Ne mogu zamisliti na koga misliš, Shepherde; ne sjećam se niti jednog džentlmena koji je živio u Monkfordu još od vremena staroga guvernera Trenta.« »Zaboga! Kako veoma čudno! Valjda ću uskoro zaboraviti i vlastito ime. Ime koje mi je tako dobro poznato; dobro sam poznavao džentlmena iz viđenja; vidio sam ga sto puta; jednom je došao k meni po savjet, sjećam se, po pitanju ometanja posjeda od strane jednog njegova susjeda; farmerov je čovjek provalio u njegov voćnjak – srušena ograda – ukradene jabuke – uhvaćen na djelu, a kasnije je, suprotno mojem savjetu, pristao na prijateljski kompromis. Doista veoma neobično!« Nakon još trenutka čekanja … »Mislite na gospodina Wentwortha, zacijelo«, rekla je Anne. Gospodin Shepherd joj je bio duboko zahvalan. »Upravo je Wentworth bilo ime! Gospodin Wentworth je bio taj čovjek. Bio je kapelan Monkforda, znate, sir Waltere, prije nekog vremena, a to je trajalo dvije ili tri godine. Stigao je onamo oko 1805., mislim. Sjećate ga se, siguran sam.« »Wentworth? Oh! Tako je, gospodin Wentworth, kapelan Monkforda. Zaveli ste me na pogrešan put kad ste rekli džentlmen. Mislio sam da govorite o nekom bogatom čovjeku; gospodin Wentworth je bio nitko, sjećam se; nikakvih veza, nije bio u rodu s obitelji Strafford[12]. Čovjek se pita kako su prezimena tolikih pripadnika našeg plemstva postala tako obična.« Kako je gospodin Shepherd zaključio da Croftovima ta veza nije nimalo koristila u očima sir Waltera, više je nije spominjao. Svim se žarom vratio na razgovor o okolnostima koje su im neosporno više igle u prilog: njihova dob, broj i bogatstvo; lijepo mišljenje što su ga stvorili o Kellynch-hallu, te na silnu prednost davanja imanja u zakup; sve je prikazao kao da im ništa nije važnije od sreće da budu zakupnici sir Waltera Elliota; izvrstan ukus, svakako, pod pretpostavkom da im je poznata tajna sir Walterove procjene onoga što bi zakupnik trebao davati. Međutim, uspjelo je; i premda će sir Walter uvijek poprijeko gledati na svakoga tko namjerava živjeti u toj kući i smatrati da su previše dobro prošli jer im je dopušteno unajmiti kuću pod najvišim uvjetima, nagovorili su ga da dopusti gospodinu Shepherdu da nastavi s pregovorima, ovlastivši ga da čeka admirala Crofta, koji se još uvijek nalazi u Tauntonu, te dogovori dan za pokazivanje kuće. Sir Walter nije bio osobito mudar, ali je ipak imao dovoljno iskustva da bi znao kako bi zakupnik na kojeg bi imao manje prigovora zapravo teško mogao ponuditi onoliko koliko je ponudio admiral Croft. Imao je toliko razumijevanja, a njegova je taština još malo pomogla da se smiri jer je admiralov status u društvu bio dovoljno visok, ali ne previsok. »Dao sam kuću u zakup admiralu Croftu« zvučat će sasvim dobro, mnogo bolje nego samo nekom običnom gospodinu – gospodin (osim možda njih pet-šest u cijeloj državi) uvijek iziskuje dodatno objašnjenje. Admiral sam po sebi objašnjava svoju situaciju i položaj u društvu, a


istodobno nikad ne može baruneta činiti previše beznačajnim. U svim njihovim dogovorima i poslovanju, sir Walter uvijek mora imati prednost. Ništa se ne bi moglo učiniti bez pristanka Elizabeth; Ali ona je postajala sve sklonija selidbi, pa je bila sretna da se to riješi i ubrza zahvaljujući činjenici da je zakupnik pri ruci; nije izustila niti jednu riječ koja bi utjecala na povlačenje odluke. Gospodin Shepherd je posve opunomoćen da krene u akciju; i tek što je donesena takva odluka, Anne, koja je cijelo vrijeme pozorno slušala, izišla je iz sobe kako bi za svoje zajapurene obraze potražila utjehu na svježem zraku. Dok je hodala uz omiljeni šumarak, uzdahnula je i šapnula: »Još nekoliko mjeseci i on će, možda, hodati ovuda.«


Onnije bio gospodin Wentworth, bivši kapelan Monkforda, već kapetan Frederick Wentworth, njegov brat, koji je postao zapovjednik nakon bitke u St. Domingu[13], ali nije odmah krenuo na brod pa je ljeti 1806. došao u Somersetshire, a budući da više nije imao roditelja, pola je godine živio u Monkfordu. U to je vrijeme bio izuzetno naočit mlad čovjek, obdaren inteligencijom, duhom i oštroumnošću, a Anne je bila veoma lijepa djevojka, blaga, skromna, profinjena i osjećajna. Mogla je biti dovoljna samo polovična privlačnost jer on nije imao što raditi, a ona nije imala koga voljeti; ali susret dviju tako pozitivnih osoba nije mogao doživjeti neuspjeh. Postupno su se upoznali, a potom su se duboko zaljubili jedno u drugo. Bilo bi teško procijeniti tko je koga smatrao savršenijim, ili tko je od njih dvoje bio sretniji; ona dok je primala njegove izjave ljubavi i prosidbu, ili on jer ih je ona primala. Uslijedilo je kratko razdoblje veličanstvene sreće, ali veoma kratko. Uskoro su počele nevolje. Sir Walter, kad su mu se obratili, nije zapravouskratio svoj pristanak ili rekao da se to neće dogoditi, postavio se krajnje negativno izrazivši golemo čuđenje, golemu hladnoću, golemu tišinu, samo uz odluku da svojoj kćeri neće dati miraz. Vezu je smatrao veoma ponižavajućom; a lady Russell, razmišljajući umjerenije i s oprostivim ponosom, doživjela ju je kao krajnje neumjesnu. Anne Elliot, sa svim svojim naslijedem što ga je dobila rodenjem, ljepotom i umom, da se u devetnaestoj godini tako preda; da se zaruči s mladim čovjekom kojeg ne preporučuje ništa osim njega samoga, koji nema nikakvih izgleda za stjecanje bogatstva, već ovisi o sreći u veoma nesigurnom zanimanju, bez ikakvih veza koje bi mu osigurale uspon u toj profesiji; to bi doista bilo tragično. Bilo joj je žao gledali kako Anne Elliot, tako mladu, koju poznaje tako malo ljudi, odvodi neznanac bez ikakvih veza ili imetka; ili bolje rečeno, kako će s njim utonuti u stanje krajnje zamorne, tjeskobne, pogubne ovisnosti! To se ne smije dogoditi ako se ikakvim prijateljskim uplivom, ikakvim savjetima osobe koja je voll gotovo poput majke, i koja ima majčinska prava, može spriječiti. Kapetan Wentworth nije imao nikakva imetka. Imao je sreće u svojoj profesiji, ali je slobodno trošio ono što je slobodno došlo, nije postigao ništa. No bio je uvjeren da će se uskoro obogatiti – pun života i revnosti, znao je da će uskoro dobiti brod i naći se na položaju koji će ga odvesti do svega što je želio. Oduvijek je imao sreće; znao je da će ga i dalje pratiti sreća. Takvo samopouzdanje, snažno u vlastitoj toplini i očaravajuće u duhovitom načinu na koji ga je često izražavao, zasigurno je bilo dovoljno za Anne, ali lady


Russell ga je drukčije doživljavala. Njegov optimistični temperament i neustrašiv um posve su drukčije djelovali na nju. Ona je u tome vidjela izazivanje zla. To ga je samo činilo opasnijim. Bio je briljantan, bio je svojeglav. Lady Russell nije osobito cijenila duhovitost, a sve što je podsjećalo na nerazboritost smatrala je užasom. U svakom se smislu protivila toj vezi. Takva je opozicija, kakvu su stvorili ti osjećaji, bila previše za Anne. Mlada i obzirna kakva je bila, možda bi ipak uspjela podnijeti očevo nezadovoljstvo, mada ni od sestre nije dobila niti jednu ljubaznu riječ ili pogled, ali lady Russell, koju je uvijek voljela i oslanjala se na nju, nije ju mogla tako ustrajno i tako blago uzalud savjetovati. Uvjerili su je da su zaruke pogrešne – indiskretne, neprikladne, teško bi mogle uspjeli. Ali nije samo iz sebičnog opreza, na temelju čega je postupala, raskinula zaruke. Da nije vjerovala kako postupa za njegovo dobro, čak više nego za svoje, teško bi ga se mogla odreći. Vjerovanje da se ponaša mudro i odriče se sreće radi njegove dobrobiti bilo je njezina glavna utjeha u patnji zbog rastanka – konačnog rastanka; a svaka je utjeha bila potrebna jer se morala nositi s dodatnim bolom njegovih mišljenja, posve neuvjerenih i nepokolebljivih, te njegovih osjećaja da mu je naudila takvim postupkom. Slijedom toga, napustio je taj kraj. Početak i kraj njihova poznanstva zbili su se u nekoliko mjeseci, ali Anneina patnja zbog toga nije trajala samo nekoliko mjeseci. Njezini osjećaji i žaljenje dugo su zasjenjivali svaki mladenački užitak, a dugotrajna posljedica bio je rani gubitak djevojačke ljepote i dobrog raspoloženja. Prošlo je više od sedam godina otkako je završila ta malena žalosna epizoda, a vrijeme je uvelike ublažilo, možda i posve, njezinu neobičnu vezanost za njega – no previše je ovisila samo 0 protoku vremena; nije dobila nikakvu pomoć od promjene mjesta boravišta (osim jednog putovanja u Bath uskoro nakon raskida), ili od nečeg novog, od proširenja poznanstava. Unutar Kellynchkruga nikad nije ušao nitko tko bi mogao podnijeti usporedbu s Frederickom Wentworthom, onakvim kakav joj je ostao u sjećanju. Nikakva druga veza, jedini posve prirodan, prikladan i dovoljan lijek u njezinoj dobi, nije bila moguća za njezin diskriminirajući um, izbirljivost njezina ukusa, u njihovu malenom društvenom okruženju. Kad je imala dvadeset dvije godine, promjenu prezimena ponudio joj je mlad čovjek koji je nedugo nakon toga našao susretljiviji um u njezine mlađe sestre; a lady Russell oplakivala njezino odbijanje, jer Charles Musgrove je bio najstariji sin čovjeka čije je imanje i sveopća važnost u tom području bila odmah iza sir Walterove, a također je posjedovao dobar karakter i izgled; i premda je lady Russell možda mogla tražiti više kad je Anne imala devetnaest godina, radovala bi se da se u dvadeset drugoj maknula od pristranosti i nepravde u kući njezina oca, i tako se trajno smjestila blizu nje. Ali Anne se u ovom slučaju nije obazirala na savjete, a premda lady Russell, zadovoljna vlastitom razboritošću, nikad nije poželjela da se promijeni ono što je bilo, sad ju je počela mučiti tjeskoba, koja graniči s beznađem, kad je riječ o tome da će neki sposoban i neovisan muškarac navesti Anne da uđe u stanje za koje ju je smatrala osobito prikladnom upravo zbog njezine topline i obiteljskih navika. Nisu poznavale mišljenje jedna druge, niti stalno niti promijenjeno, o jednoj važnoj činjenici Anneina ponašanja jer se o toj temi nikad nije govorilo – ali Anne je, u dvadeset sedmoj godini, razmišljala posve drukčije od onoga kako su je naveli da misli u devetnaestoj. Nije zamjerala lady Russell, nije zamjerala sebi jer joj je dopustila da utječe na nju, ali je osjećala da niti jedna mlada osoba, koja bi joj se obratila za savjet u sličnim


okolnostima, ne bi primila tako loša predvidanja o nesigurnoj budućnosti. Bila je uvjerena da bi, bez obzira na sve smetnje neodobravanja kod kuće, i sve tjeskobe koje prate njegovo zanimanje, sve njihove moguće strahove, odgadanja i razočaranja, ipak bila sretnija žena da je ostala zaručena, nego što je bila nakon što je žrtvovala te zaruke; u to je potpuno vjerovala, čak i da je na njima bio uobičajeni dio, makar i više od uobičajenog dijela briga i napetosti, bez razmišljanja o stvarnim rezultatima njihova slučaja koji bi, slučajno, donijeli raniji prosperitet no što se moglo očekivati. Sva njegova optimistična očekivanja, sve njegovo samopouzdanje, bili su opravdani. Njegova briljantnost i revnost kao da su predvidjeli i kretali se stazom prosperiteta. Dobio je posao veoma brzo nakon što su njihove zaruke razvrgnute i dogodilo se sve što joj je rekao da će uslijediti. Istaknuo se i rano napredovao u karijeri – a dosad je već, zahvaljujući uzastopnim zarobljavanjima brodova, zasigurno stekao lijepo bogatstvo. Sve je to znala samo iz mornaričkih popisa[14] i novina, ali nije nimalo sumnjala da se obogatio, a zbog njegove postojanosti nije imala razloga vjerovati da se oženio. Kako je rječita mogla biti Anne Elliot – kako su rječite bile barem njezine želje na strani rane tople veze, kao i vedro povjerenje u budućnost nasuprot pretjerano tjeskobnom oprezu koji kao da vrijeđa nastojanja i nema vjere u providnost! U mladosti je bila primorana na razboritost, shvatila je što je ljubav kad je postala starija – prirodni slijed neprirodnog početka. Uza sve te okolnosti, sjećanja i osjećaje, nije mogla slušati da će sestra kapetana Wentwortha vjerojatno živjeti u Kellynchu a da ponovno ne oživi njezina nekadašnja bol; bile su potrebne mnoge šetnje i mnogi uzdasi kako bi se donekle smirila i pomirila s time. Često je govorila sebi da je to ludost prije nego bi uspjela dovoljno očvrsnuti živce kako bi izdržala stalne rasprave o obitelji Croft i njihovu poslu. Međutim, u tome joj je pomogla savršena ravnodušnost i očiti zaborav jedine tri osobe iz njezina kruga koje su znale tajnu prošlosti, a činilo se gotovo kao da niječu bilo kakvo sjećanje na to. Mogla je opravdati superiornost motiva lady Russell u svemu tome, u odnosu na motive njezina oca i Elizabeth; mogla je razumjeti njezine osjećaje spokoja – ali općeniti ugođaj zaborava među njima bio je izrazito važan, bez obzira na to odakle je potekao. Za slučaj da admiral Croft doista uzme Kellynch-hall u zakup, ponosno se radovala uvjerenju koje joj je uvijek bilo veoma važno, da je prošlost poznata samo njima trima, a oni, čvrsto je vjerovala, nikad neće izustiti ni riječi o tome; takoder je vjerovala da je među njegovima jedino brat kod kojeg je živio znao nešto o njihovim kratkotrajnim zarukama. Taj je brat dugo izbivao, a budući da je razuman čovjek, i što-više, u ono vrijeme neoženjen, bila je uvjerena da niti jedno ljudsko stvorenje od njega nije čulo o tome. Sestra, gospođa Croft, tada je bila izvan Engleske, otišavši s mužem koji je bio stacioniran u inozemstvu, a njezina vlastita sestra, Mary, još je bila u školi dok se to događalo – i nikad kasnije, iz ponosa i obzira, nije priznala da išta o tome zna. Uz takve zaključke, nadala se da poznanstvo između nje i obitelji Croft, koje se mora predvidjeti jer lady Russell ostaje živjeti u Kellynchu, a Mary je samo pet kilometara dalje, ne mora donijeti nikakvu nelagodu.


Onoga jutra kad je bilo dogovoreno da će admiral i gospođa Croft doći razgledati Kellynchhall, Anne je smatrala posve prirodnim da pođe u svoju gotovo svakodnevnu šetnju do lady Russell i makne se s puta dok se to ne obavi; a potom joj je, posve prirodno, bilo žao što je propustila priliku da ih vidi. Taj se sastanak dviju strana pokazao izrazito zadovoljavajućim i odmah je zaključen cijeli posao. Obje su dame unaprijed bile sklone nagodbi i stoga nisu vidjele ništa osim pristojnog ponašanja jedna kod druge; što se tiče gospode, admiral je bio tako srdačno i dobro raspoložen, tako otvoren i širokogrudan, a to je moralo djelovati na sir Waltera kojega je, povrh toga, gospodin Shepherd uvjerio da je admiralu po čuvenju poznat kao uzor dobrog odgoja, te se slijedom toga ponašao na svoj najbolji i najuglađeniji način. Kuća, okoliš i namještaj su odobreni, Croftovi su odobreni, uvjeti, vrijeme, sve i svi su bili baš kako treba; pisari gospodina Shepherda dali su se na posao bez jedne jedine zamjerke zbog koje bi se morali prilagođavati uvjeti ugovora. Sir Walter je bez oklijevanja ustvrdio da je admiral najnaočitiji moreplovac od svih koje je ikad upoznao, a pošao je čak tako daleko da je rekao kako bi se bez ustručavanja svugdje s njim pojavio kad bi mu njegov čovjek uredio kosu; a admiral je, sa suosjećajnom srdačnošću, napomenuo svojoj ženi dok su se vozili natrag kroz park: »Mislio sam da ćemo brzo sklopiti nagodbu, draga moja, bez obzira na ono što su nam rekli u Tauntonu. Barunet nikad neće zapaliti Temzu, ali čini se da u njemu nema zla.« Uzajamni komplimenti koji bi se mogli procijeniti kao podjednaki. Croftovi su trebali ući u posjed na Miholje (29. rujna), a kako je sir Walter predložio da se tijekom prethodnog mjeseca presele u Bath, nisu imali vremena za gubljenje jer je sve trebalo organizirati na vrijeme. Lady Russell, uvjerena da Anne neće dopustiti da bude korisna, ili važna, prilikom biranja kuće u kojoj će živjeti, nije željela da je tako brzo odvedu i željela joj je omogućiti da još malo ostane, možda dok je ona sama ne doprati u Bath nakon Božića, ali budući da je imala i vlastitih obveza, zbog kojih će nekoliko tjedana izbivati iz Kellyncha, nije ju mogla pozvati da ostane kod nje; a Anne, premda strepeći od mogućih vrućina u rujanskoj užarenoj bjelini Batha, i žaleći što se mora odreći tako slatkih i tako tužnih doživljaja jesenjih mjeseci na selu, nije mislila da, kad se sve uzme u obzir, želi ostati. Bilo bi najpravednije i najmudrije, a stoga zacijelo i uz najmanje patnje, otputovati s ostalima.


Međutim, dogodilo se nešto što je promijenilo njezine planove. Mary, koja se često pomalo loše osjećala i uvijek svoje boljetice smatrala veoma važnima, a imala je naviku zvati Anne kad god bi nešto pošlo po zlu, nije bila sasvim zdrava i predvidala je da cijele jeseni ni jednoga dana neće biti zdrava, preklinjala ju je, ili bolje rečeno, zahtijevala je, jer to bi se teško moglo nazvati preklinjanjem, da dode u Uppercross Cottage i pravi joj društvo koliko god bude željela umjesto da otputuje u Bath. »Nikako se ne mogu snaći bez Anne«, rezonirala je Mary, a Elizabethin je odgovor glasio: »Onda sam sigurna da bi Anne trebala ostati jer nikomu neće biti potrebna u Bathu.« Biti opisana kao korisna, premda na ne baš lijep način, barem je bolje nego biti odbačena kao posve beskorisna; i Anne, sretna da je smatraju barem malo korisnom, sretna da ima bilo kakvu dužnost, i sigurno nimalo žalosna što će biti korisna na selu, i to u vlastitom dragom kraju, spremno je pristala ostati. Maryn je poziv riješio sve poteškoće lady Russell, te je uskoro dogovoreno da Anne ne treba putovati u Bath sve dok je onamo ne povede lady Russell, a sve će to vrijeme podijeliti između Uppercross Cottagea i Kellynch-kolibe. Tako je sve bilo u savršenom redu, ali lady Russell se gotovo zaprepastila jednim dijelom plana, koji je neočekivano otkrila; odnosno, dogovoreno je da će gospođa Clay poći u Bath sa sir Walterom i Elizabeth, kao najvažnija i dragocjena pomoćnica u svim poslovima koji očekuju Elizabeth. Lady Russell je bilo silno žao da se uopće došlo na takvu zamisao – čudila se, žalila i strahovala – kao i zbog uvrede koju je to nanijelo Anne, jer se pokazalo da je gospođa Clay tako korisna, što Anne nije mogla biti, i to ju je veoma mučilo. Sama je Arme već otvrdnula na takve uvrede, ali je nepromišljenost dogovora osjećala jednako snažno kao i lady Russell. Uz mnogo tihog promatranja i poznavanjem, kojeg je često željela imati manje, očeva karaktera, bila je svjesna više nego mogućih rezultata koji bi mogli uvelike utjecati na njegovu obitelj. Nije vjerovala da njezin otac trenutno zna o kakvoj vrsti rezultata se radi. Gospođa Clay je imala pjegice, izbočeni zub i nespretne ruke, o čemu je on neprestano stavljao oštre primjedbe, u njezinoj odsutnosti, ali bila je mlada i općenito prilično dobra izgleda, te je posjedovala, zahvaljujući pronicavom umu i stalnom ugodnom ponašanju, daleko opasniju privlačnost. Anne je bila tako zabrinuta zbog te opasnosti da je to morala pokušati prenijeti svojoj sestri. Nije se baš previše nadala uspjehu; ali Elizabeth, koju bi u slučaju takvog obrata trebalo žaliti daleko više nego nju, mislila je, nikad ne bi smjela imati razloga predbaciti joj da je nije upozorila. Progovorila je, a činilo se da je samo uvrijedila. Elizabeth nije mogla zamisliti kako joj je mogla pasti na pamet tako apsurdna sumnja, te je ogorčeno odgovorila da svatko savršeno dobro poznaje svoju situaciju. »Gospođa Clay«, toplo je rekla, »nikad ne zaboravlja tko je; a kako ja bolje poznajem njezine osjećaje nego ti, uvjeravam te da su osobito lijepi po pitanju braka, te da ona osuduje svaku nejednakost situacije i ranga oštrije nego većina ljudi. A što se tiče mojeg oca, doista nikad ne bih pomislila da bi se u njega sad trebalo sumnjati, nakon što je radi nas tako dugo ostao neoženjen. Priznajem, da je gospođa Clay veoma lijepa žena, možda bi bilo pogrešno imati je tako često uza se; premda sam uvjerena da ništa na svijetu ne bi navelo mojeg oca da sklopi degradirajući brak; jer mogao bi postati nesretan. Ali sirota gospođa Clay koja se, bez obzira na sve svoje vrline, nikad ne bi mogla smatrati prihvatljivo zgodnom! Doista mislim da gospođa Clay može bez ikakve opasnosti boraviti ovdje. Čovjek bi pomislio da nikad nisi čula kako moj otac govori o njezinim osobnim nedostacima, mada


znam da si ga morala čuti barem pedeset puta. Onaj njezin zub! I one pjegice! Pjegice mi se ne gade onako silno kao njemu. Poznajem neka lica koja nije unakazilo nekaliiko pjegica, ali on ih se užasava. Zasigurno si čula kako spominje pjegice gospođe Clay.« »Teško bi se moglo reći da ima neku tjelesnu manu«, odgovorila je Anne, »koju ugodno ponašanje postupno ne bi učinilo neprimjetnom.« »Ja mislim posve drukčije«, odmah je odgovorila Elizabeth, »ugodno ponašanje može istaknuti lijepe crte lica, ali nikad ne može promijeniti neugledne. Međutim, u svakom slučaju, kako sam ja u ovom trenutku ugroženija od bilo koga drugoga, mislim da je posve nepotrebno da me ti savjetuješ.« Anne je to obavila – laknulo joj je da je prošlo, a donekle se i nadala da će koristiti će, premda je odbacila sumnju, možda ipak postati opreznija. Kočija koju su vukla četiri konja posljednji je put vozila sir Waltera, gospođicu Elliot i gospođu Clay u Bath. Društvo je krenulo u veoma dobrom raspoloženju; sir Walter je pripremio snishodljive naklone za sve nesretne zakupnike i stanovnike koliba koji su se pojavili na ispraćaju; a Anne je istodobno pošla do Kellynch-kolibe, u nekoj vrsti samotnog spokoja, gdje je trebala provesti prvi tjedan. Njezina prijateljica nije bila raspoložena bolje od nje. Lady Russell je snažno osjećala taj rastanak obitelji. Njihov joj je ugled bio jednako važan kao i njezin vlastiti, a svakodnevni su susreti postali dragocjena navika. Bilo je teško gledati njihov pusti dom, a još teže zamišljati nove ruke u koje će pasti; kako bi pobjegla od samoće i melankolije tako promijenjenog sela, i da se makne s puta kad admiral i gospođa Croft stignu onamo, odlučila je da će i njezino izbivanje iz doma početi kad se bude morala odreći Anne. U skladu s tim, zajedno su otišle, a Anne se smjestila u Uppercross Cottageu kad je lady Russell krenula na prvu etapu svojeg putovanja. Uppercross je selo umjerene veličine koje je prije nekoliko godina bilo posve u starom engleskom stilu; sadržavalo je samo dvije kuće superiornijeg izgleda u odnosu na one maloposjednika i radnika – zdanje veleposjednika s visokim zidovima, velikom kapijom i starim stablima, solidno i nimalo modernizirano – i kompaktni, čvrsti župni dvor okružen vlastitim urednim vrtom, s prozorima oko kojih se šire povijuše. Ali nakon vjenčanja mladog vlastelina farmerska je kuća preinačena u njegovu rezidenciju; Uppercross Cottage sa svojom verandom, francuskim prozorima i drugim lijepim detaljima, zacijelo će jednako lako privući pogled putnika namjernika kao grandioznija i otmjenija velika kuća, udaljena oko četiristo metara. Tu je Anne često boravila. Poznavala je način života u Uppercrossu jednako dobro kao i onaj u Kellynchu. Dvije su se obitelji neprestano sastajale, tako su navikle u svako doba ulaziti i izlaziti iz obiju kuća, da se prilično iznenadila kad je Mary našla samu; ali gotovo da se samo po sebi razumjelo što je bila sama, budući da se nije dobro osjećala i nije bila raspoložena. Premda ljepša od svoje starije sestre, Mary nije imala Anneinu razboritost temperament. Kad se osjećala dobro i zadovoljno i kad joj se ukazivala propisna pažnja, bila je izvrsno raspoložena i vesela, ali bilo kakva indisponiranost posve bi je pokunjila; nije znala ispuniti samotne trenutke, a budući da je naslijedila znatan dio uobraženosti obitelji Elliot, bila je veoma sklona svakom drugom problem u dodavati osjećaj da je zanemarena i iskorištavana. Po osobnošti, bila je inferiorna objema sestrama, pa je čak i u cvijetu mladosti dosegla samo opis »dobre djevojke«. Sad je ležala na izblijedjeloj sofi u lijepom


malenom salonu, čiji je nekoć elegantan namještaj postupno postao otrcan pod utjecajem četiri ljeta i dvoje djece, a kad se Anne pojavila, pozdravila ju je riječima: »Dakle, napokon si došla! Počela sam misliti da te nikad neću vidjeti. Tako sam bolesna da jedva mogu govoriti. Cijelo jutro nisam vidjela niti jedno stvorenje!«

»Žao mi je što se ne osjećaš dobro«, odgovorila je Anne. »U četvrtak si mi poslala tako dobar izvještaj o sebi!« »Da, prikazala sam to najbolje što sam mogla; uvijek to činim; ali ni tada mi nije bilo nimalo dobro, i ne vjerujem da mi je ikad bilo tako loše kao danas cijelo jutro – nimalo prikladno da me se ostavi samu, sigurna sam. Zamisli da dobijem neki grozni iznenadni napadaj, a ne uspijem pozvoniti. Dakle, lady Russell nije htjela izići iz kočije. Mislim da ovog ljeta ni tri puta nije bila u mojoj kući.« Anne je rekla ono što je bilo prikladno i raspitala se o njezinu suprugu. »Oh! Charles vani puca. Nisam ga vidjela od sedam sati. Otišao je, premda sam mu rekla kako se loše osjećam. Rekao je da neće dugo ostati vani, ali još se nije vratio, a već je gotovo jedan. Vjeruj mi, cijelo jutro nisam vidjela ni žive duše.« »S tobom su bili tvoji dječaci?«


»Da, sve dok sam mogla podnositi njihovu buku, ali tako su neposlušni da mi više štete nego koriste. Maleni Charles ne sluša niti jednu moju riječ, a Walter postaje jednako zločest.« »Pa, uskoro će ti biti bolje«, vedro je odgovorila Anne. – »Znaš da te uvijek izliječim kada dođem. Kako su tvoji susjedi u velikoj kući?« »Ništa ti ne mogu reći o njima. Danas nisam vidjela nikoga od njih, osim gospodina Musgrovea, koji se samo zaustavio i govorio kroz prozor, ali nije sišao s konja; i premda sam mu rekla kako mi je loše, nitko od njih mi se nije približio. To nije odgovaralo gospođicama Musgrove, valjda, a one se nikad nimalo ne trude.« »Možda ćeš ih ipak još vidjeti. Rano je.« »Uopće ih ne želim, vjeruj mi. Mnogo pričaju i smiju se, a to je previše za mene. 0, Anne, tako mi je loše! Bilo je veoma neljubazno od tebe da nisi došla u četvrtak.« »Draga moja Mary, sjeti se kako si mi lijepo pisala o sebi! Pisala si na veoma vedar način, rekla da si savršeno dobro i da ne moram žuriti sa svojim dolaskom. Budući da je bilo tako, sigurno ti je bilo jasno da ću do posljednjeg trenutka željeti ostati uz lady Russell, a povrh toga, doista sam bila veoma zauzeta, imala sam tako mnogo posla da nikako nisam mogla ranije otići iz Kellyncha.« »Dragi Bože! Kakvog bi posla ti uopće mogla imati?« »Veoma mnogo, uvjeravam te. Više no što se trenutno mogu sjetiti, ali nešto ti mogu reći. Napravila sam duplikat kataloga očevih knjiga i slika. Nekoliko sam puta bila u vrtu s Mackenziejem, pokušavajući shvatiti, i navesti njega da shvati, koje su Elizabethine biljke za lady Russell. Morala sam srediti sve svoje stvari – raspodijeliti knjige i glazbu, ponovno spakirati sve svoje škrinje jer nisam na vrijeme shvatila što treba poslati teretnim kolima. I još sam jedno morala učiniti, Mary, malo mučnije naravi; posjetiti sve kuće u župi, kao neku vrstu oproštaja. Rečeno mi je da oni to žele. No sve mi je to oduzelo mnogo vremena.« »0, dobro«, a nakon kratke stanke: »ali nisi me niti jednom riječju pitala o jučerašnjoj večeri kod Pooleovih.« »Znači, ipak si išla? Nisam ništa pitala jer sam zaključila da si morala odustati od zabave.« »0, da, išla sam. Jučer sam se jako dobro osjećala; nije mi bilo baš ništa sve do jutros. Bilo bi čudno da nisam išla.« »Veoma mi je drago da si se dobro osjećala i nadam se da si se lijepo provela.« »Ništa posebno. Uvijek se unaprijed zna kakva će biti večera i tko će biti ondje. I tako je veoma neugodno kad nemaš vlastitu kočiju. Poveli su me gospodin i gospođa Musgrove i bili smo tako natisnuti! Oboje su veoma krupni i zauzimaju tako mnogo mjesta! A gospodin Musgrove uvijek sjedi naprijed. I tako sam bila stisnuta na stražnjem sjedalu s Henriettom i Louisom. Mislim da je veoma vjerojatno da je to krivo za moju današnju bolest.« Još malo ustrajnog strpljenja i prisilna vedrina s Anneine strane gotovo su izliječili Mary. Uskoro je mogla uspravno sjesti na sofi i počela se nadati da će možda moći ustati do večere. Potom je, zaboravivši da joj je loše, pošla na drugi kraj prostorije kako bi popravila kiticu cvijeća; zatim je pojela svoje hladno meso; i na koncu se tako dobro osjećala da je predložila kratku šetnju. »Kamo ćemo poći?«, pitala je kad su bile spremne. »Zacijelo ne bi željela posjetiti veliku kuću prije nego oni posjete tebe?«


»Nemam nikakvih zamjerki u tom smislu«, odgovorila je Anne. »Nikad mi ne bi palo na pamet da se držim takvih pravila ponašanja s ljudima koje poznajem tako dobro kao gospođu i gospođice Musgrove.« »0, ali one bi te morale što prije posjetiti. Trebale bi znati što ti duguju kao mojoj sestri. Međutim, možemo poći i kratko sjediti s njima, a kad to obavimo, možemo uživati u šetnji.« Anne je takav način ophođenja oduvijek smatrala krajnje nerazumnim, ali je prestala pokušavati to promijeniti jer je vjerovala da niti jedna obitelj, premda su obje neprestano izložene uvredama, više ne bi mogla bez toga. I tako su pošle u veliku kuću i odsjedile cijelih pola sata[15] u starinskom salonu s malenim sagom i blistavim podom, kojemu su nazočne kćeri kuće postupno davale prikladan ugođaj kaosa smjestivši unutra koncertni glasovir i harfu, stalke za cvijeće i malene stolove postavljene u svim smjerovima. O, kad bi preci na portretima koji su visjeli na drvenoj oplati zidova, kad bi gospoda u smeđem baršunu i dame u plavom satenu mogli vidjeti što se dogada, kad bi bili svjesni takvog odbacivanja svakog reda i urednosti! Činilo se da sami portreti zapanjeno zure. Obitelj Musgrove, jednako kao i njihove kuće, nalazila se u stanju promjena, možda nabolje. Otac i majka ponašali su se na stari engleski način, a mladi ljudi na novi. Gospodin i gospoda Musgrove bili su veoma dobri ljudi; srdačni i gostoljubivi, ne osobito obrazovani i nimalo otmjeni. Njihova su djeca imala modernije umove i ponašanje. Njihova je obitelj brojna, ali jedine dvije odrasle osobe, osim Charlesa, jesu Henrietta i Louisa, mlade dame od devetnaest i dvadeset godina, koje su iz škole u Exeteru donijele sva uobičajena postignuća, a sad žive da budu moderne, sretne i udaju se, poput tisuća drugih mladih dama. Njihova je odjeća imala sve prednosti, lica su im prilično lijepa, njihov duh izrazito dobar, ponašanje otvoreno i ugodno; bile su važne kod kuće i omiljene vani. Arme ih je uvijek doživljavala kao neke od najzadovoljnijih stvorenja koje poznaje; no ipak, budući da svi imamo neki ugodan osjećaj superiornosti i ne želimo mogućnost zamjene, ne bi se odrekla svojeg otmjenijeg i kultiviranijeg uma za sve njihove užitke; te im ni na čemu nije zavidjela, osim na onom naoko izvrsnom međusobnom razumijevanju i slaganju, onoj dobrodušnoj uzajamnoj ljubavi, jer je to veoma rijetko doživljavala sa svojim sestrama. Primljene su veoma uljudno. Činilo se da je sve u redu u obitelji iz velike kuće, koja općenito snosi najmanju krivnju, što je Ann dobro znala. Pola je sata prošlo u ugodnom čavrljanju, te se nimalo nije iznenadila kad su im se u šetnji pridružile gospođice Musgrove, i to na Maryn poziv.


Anne nije bio potreban taj posjet Uppercrossu da bi znala kako premještaj iz jedne skupine ljudi u drugu, premda na udaljenosti od samo pet kilometara, često uključuje potpunu promjenu razgovora, mišljenja i ideja. Nikad ranije nije ondje boravila a da joj ne upadne u oči, ili da ne poželi da i drugi članovi obitelji Elliot kao i ona vide koliko su nepoznate, ili se smatraju nevažnima, stvari koje se u Kellynch-hallu drže tako silno važnima i zanimljivima; ipak, uza sve to iskustvo, vjerovala je da je za nju postala potrebna još jedna lekcija, a to je ona o spoznavanju vlastite ništavnosti izvan našega kruga – jer je svakako očekivala, srca ispunjena temom koja je tjednima posve zaokupljala obje kuće u Kellynchu, malo više radoznalosti i suosjećanja od onoga što je dobila u zasebnim, ali veoma sličnim primjedbama gospodina i gospođe Musgrove. »Dakle, gospođice Anne, sir Walter i vaša sestra su otputovali; što mislite, u kojem će se dijelu Batha smjestiti?«, i to bez čekanja odgovora; u dodatku mladih dama: »Nadam se da ćemo mi zimi biti u Bathu; ali zapamti, tata, ako pođemo onamo, moramo boraviti u ugodnom okruženju!«; ili u tjeskobnoj Marynoj dopuni: »Tako mi svega, bit će mi krasno kad svi vi budete uživali u Bathu!« Mogla je jedino odlučiti da će ubuduće izbjegavati takvo samozavaravanje, te s pojačanom zahvalnošću misliti o nevjerojatnom blagoslovu da ima jednu tako istinski suosjećajnu prijateljicu kao što je lady Russell. Gospoda Musgrove imala su vlastitu divljač za čuvanje, i za uništavanje; svoje vlastite konje, pse i novine koje ih zaokupljaju; ženski članovi obitelji posve su zauzeti svim uobičajenim temama vodenja kućanstva, susjeda, odijevanja, plesa i glazbe. Smatrala je to veoma prikladnim, da svaka malena društvena zajednica treba određivati vlastite teme rasprave; nadala se da će uskoro postati ne baš nevrijedni član ove u koju je prebačena. Budući da će najvjerojatnije barem dva mjeseca provesti ondje, dužnost joj je maštu, sjećanja i sve ideje što više prilagoditi Uppercrossu. Nije strepjela od ta dva mjeseca. Mary nije bila tako hladnog držanja i suzdržana kao Elizabeth, niti onako nepristupačna za sav njezin utjecaj; niti postoje neki drugi dijelovi kućanstva koji bi štetno djelovali na njezinu udobnost. Uvijek je bila u prijateljskim odnosima sa svojim šurjakom, a djeca, koja je vole gotovo jednako kao i svoju majku, a poštuju je daleko više, pružaju joj svu razbibrigu, zaokupljaju je i osiguravaju zdravu tjelovježbu.


Charles Musgrove je uljudan i ugodan; po razboritosti i temperamentu nesumnjivo je superioran u odnosu na svoju suprugu; ali ničime nije želio ni mogao prošlost, budući da je među njima postojala odredena veza, učiniti opasnom za razmišljanje; premda je Anne mogla vjerovati, jednako kao i lady Russell, da mu je uvelike moglo koristiti sklapanje braka na ravnopravnijoj osnovi; da je žena s više razumijevanja njegovoj osobnosti mogla osigurati više dostojanstva, te pružiti više koristi, racionalnosti i otmjenosti njegovim navikama i težnjama. Ovako se ničim nije bavio s mnogo žara, osim sportom, i samo je tratio vrijeme, bez dobrobiti knjiga bilo čega drugoga. Bio je veoma dobro raspoložen, a činilo se da na njega nikad osobito ne djeluje povremena potištenost njegove žene; Anne se katkad divila kako se nosi s njezinom nerazumnošću. Sve u svemu, premda je često dolazilo do malenih prepirki (u kojima je katkad imala više udjela no što je željela, jer su joj se obraćale obje strane), mogli su se smatratl sretnim bračnim parom. Uvijek su se savršeno slagali u potrebi za više novca i izraženoj želji da dobiju lijep poklon od njegova oca, ali je u tome, kao i u većim tema, on bio u prednosti, jer premda je Mary smatrala velikom sramotom da takvog poklona nije bilo, on je uvijek tvrdio da se njegov otac na mnoge druge načine koristi svojim novcem i ima ga pravo trošiti kako želi. Što se tiče odgoja njihove djece, njegova je teorija mnogo bolja od njezine, a ni njegovi postupci nisu loši. »Mogao bih se veoma uspješno nositi s njima da nije Maryna uplitanja«, Anne je često čula kako govori i uvelike je vjerovala u to; no kad je slušala Maryne prijekore da je »Charles razmazio djecu tako da ja ne mogu uvesti nikakav red«, nikad nije došla u iskušenje da kaže: »Sasvim točno.« Jedna od najmanje ugodnih okolnosti njezina boravka ondje bila je ta da su joj se svi previše povjeravali, te je poznavala previše tajni obje kuće. Bilo je poznato da donekle utječe na svoju sestru pa su od nje neprestano tražili, ili je barem primala takve nagovještaje, ono što nije mogla postići. »Volio bih da možeš uvjeriti Mary da se uvijek ne smatra bolesnom«, govorio je Charles; a Mary je zlovoljno govorila: »Doista vjerujem da Charles ne bi smatrao da sam bolesna čak ni kad bi me vidio kako umirem. Sigurna sam, Anne, da bi ga, kad bi to željela, mogla uvjeriti da sam uistinu veoma bolesna – mnogo više od onoga što priznajem.« Maryna je tvrdnja glasila: »Mrzim slati djecu u veliku kuću, mada ih njihova baka uvijek želi vidjeti, jer im dopušta sve, daje im tako mnogo nezdrave hrane i slatkiša, i udovoljava im do te mjere da se uvijek vraćaju bolesni i ostaju neraspoloženi do kraja dana.« A gospođa Musgrove je iskoristila prvu prigodu kad je ostala nasamo s Anne da kaže: »0, gospodice Anne, ne mogu potisnuti želju da Charlesova supruga ima malo vašeg načina postupanja s djecom. Posve su drukčija stvorenja s vama! Ali svakako treba reći da su općenito tako razmaženi! Šteta je da svoju sestru ne možete naučiti kako da ih odgaja. Oni su doista rasna i zdrava djeca, sirote dušice, bez pristranosti ali Charlesova supruga više ne zna kako ih treba odgajati! Bože moj, kako su katkad naporni!


Uvjeravam vas, gospođice Anne, zbog toga ih u našoj kući ne želim viđati onako često kako bih trebala. Vjerujem da Charlesova supruga nije baš zadovoljna time što ih češće ne pozivam, ali znate da je veoma loše imati djecu ako ih morate stalno provjeravati i upozoravati 'ne čini to i nemoj to raditi', ili ako ih se može natjerati na podnošljivo ponašanje samo ako im se daje više kolača no što je dobro za njih.« Nadalje je od Mary čula sljedeće: »Gospođa Musgrove misli da je sva njezina služinčad tako pouzdana da bi bila veleizdaja to dovesti u pitanje; no ja sam sigurna, bez ikakva pretjerivanja, da glavna sluškinja i pralja, umjesto da se bave svojim poslom, cijele dane skiću po selu. Susretnem ih kamo god pođem; i tvrdim, nikad ne odem dvaput u dječju sobu a da ne vidim jednu od njih. Da Jemima nije najpouzdanije, najmirnije stvorenje na svijetu, to bi bilo dovoljno da je pokvari; jer mi je rekla kako je uvijek pozivaju da pođe u šetnju s njima.« A na strani gospođe Musgrove situacija je opisana ovako: »U pravilu se nikad ne miješam u stvari moje snahe jer znam da to ne bi bilo u redu, ali vama ću reći, gospodice Anne, jer biste vi možda mogli popraviti situaciju, da nemam nimalo dobro mišljenje o sluškinji Charlesove supruge koja je zadužena za dječju sobu: čujem neobične priče o njoj; uvijek je u skitnji; i na temelju vlastitih spoznaja mogu tvrditi da se tako lijepo odijeva da bi mogla uništiti svakog slugu kojemu se približi. Charlesova je supruga iznimno cijeni, znam,


ali ja vas samo upozoravam kako biste bili na oprezu; jer ako vidite da nešto nije kako treba, vi se ne morate bojati to spomenuti.« I opet, Mary se žalila da joj gospođa Musgrove redovito uskraćuje prednost, koja joj pripada kao kćeri jednog baruneta, kad večeraju s drugim obiteljima u velikoj kući, te nije vidjela nikakav razlog iz kojeg bi se trebalo smatrati da je njezino mjesto ondje pa ne mora imati nikakav prioritet. Jednoga dana, kad je Anne pošla u šetnju samo s gospođicama Musgrove, jedna je od njih, nakon razgovora o položaju u društvu, uglednim ljudima i ljubomori zbog nečijeg ranga, rekla: »Nimalo se ne libim vama spomenuti kako su nerazumni neki ljudi kad je riječ o njihovu položaju u društvu, jer cijeli svijet zna koliko ste vi ležerni i ravnodušni po tom pitanju, ali voljela bih da netko Mary ukaže na činjenicu da bi bilo mnogo bolje kad ne bi bila tako veoma nepopustljiva, osobito kad se ne bi uvijek gurala naprijed da zauzme mamino mjesto. Nitko ne sumnja u njezino pravo da ima prednost pred mamom, ali ona bi sama djelovala simpatičnije kad ne bi uvijek insistirala na tome. Nije riječ o tome da je mami imalo stalo do toga, ali znam da su mnoge osobe to opazile.« Kako je Anne sve to trebala ispraviti? Mogla je uglavnom samo strpljivo slušati, ublažiti svaku pritužbu i ispričavati jedne pred drugima; svima im ukazivati na obzirnost potrebnu među tako bliskim susjedima, a najviše je nastojala govoriti o onome što je bilo namijenjeno dobrobiti njezine sestre. U svakom je drugom smislu njezin posjet započeo i nastavio se veoma uspješno. Njezino se vlastito raspoloženje popravilo zahvaljujući promjeni mjesta boravišta i okoline time što se pet kilometara udaljila od Kellyncha; Maryne su boljetice ublažene činjenicom da je imala stalnu družicu; njihovi svakodnevni susreti s drugom obitelji, budući da u kolibi nije bilo ni velike ljubavi, ni povjerenja, ni poslova da bi ih ometale, zapravo su bili prednost. To se svakako maksimalno iskorištavalo, jer su se sastajali svakog jutra i jedva da su koju večer provodili razdvojeno, ali je vjerovala da ne bi bilo tako dobro bez pogleda na impozantne gospodina i gospođu Musgrove na njihovim uobičajenim mjestima, ili bez pričanja, smijanja i pjevanja njihovih kćeri. Svirala je mnogo bolje od obje gospođice Musgrove, ali kako nije imala glasa, nije znala svirati harfu, kao ni brižnih roditelja koji bi sjedili uz nju i oduševljavali se, o njezinoj izvedbi nitko nije imao osobito visoko mišljenje, već su samo bili uljudni ili je služila samo kao dopuna ostalima, čega je bila itekako svjesna. Znala je da jedino sebi pruža zadovoljstvo dok svira, ali to nije bio novi osjećaj: uz izuzetak jednog kratkog razdoblja u njezinu životu, nikad nije, sve do svoje četrnaeste godine, nikad otkako je ostala bez svoje drage majke, upoznala zadovoljstvo spoznaje da je netko sluša ili je ohrabruje bilo kakvim opravdanim divljenjem ili stvarnim ukusom. U glazbi je oduvijek navikla osjećati se samom na svijetu, a pristrano divljenje gospodina i gospođe Musgrove prema izvedbama njihovih kćeri, i posvemašnja ravnodušnost prema svakoj drugoj, činilo ju je zadovoljnom zbog njih, pa se nije osjećala nimalo poniženom. Društvo u velikoj kući katkad su uvećavali drugi gosti. Susjedstvo nije bilo veliko, ali su obitelj Musgrove svi posjećivali, te su imali više svečanih večera, više gostiju, više posjetitelja po pozivu i slučajnih, od bilo koje druge obitelji. Bili su općenito popularniji. Djevojke su bile lude za plesom; večeri su katkad završavale neplaniranim malenim balom. Postojala je obitelj rođaka nedaleko Uppercrossa, koja je živjela u manjem obilju i ovisila o Musgroveima za sva svoja zadovoljstva; dolazili su u svako doba, sudjelovali u bilo kakvim igrama, plesali bilo gdje; a Anne, koja je daleko više voljela ulogu glazbenika nego


bilo koju drugu, aktivniju, svirala je za njih narodne plesove; ljubaznost koja je uvijek privlačila pozornost gospodina i gospođe Musgrove i često je znala izmamiti ovaj kompliment: »Sjajno ste to izveli, gospodice Anne! Doista sjajno! Moj Bože, kako ti vaši maleni prsti lete naokolo!« Tako su prošla prva tri tjedna. Miholje je stiglo i sad je Anneino srce zasigurno opet u Kellynchu. Voljeni dom prepušten drugima; sve dragocjene prostorije i namještaj, šumarci i vidici, sve to počinju prisvajati druge oči i drugi udovi! Tog 29. rujna nije mogla misliti na nešto drugo, a uvečer je dobila malo suosjećanja od Mary koja je, kad je opazila koji je dan u mjesecu, uzviknula: »Zaboga! Nije li danas dan kad su Croftovi trebali doći u Kellynch? Drago mi je da se ranije nisam toga sjetila. Kako me to oneraspoložilo!« Croftovi su stupili u posjed s mornaričkom točnošću, te ih je trebalo posjetiti. Mary nije smatrala potrebnim da i ona pođe. »Nitko ne zna koliko bi patila. Trebala bi to odgađati koliko god je moguće.« Ali nije mirovala sve dok Charlesa nije nagovorila da je odveze onamo; nalazila se u veoma živahnom, ugodnom stanju umišljene potresenosti kad se vratila. Anne se iskreno radovala činjenici da ona nije mogla poći jer nije bilo mjesta u malenoj kočiji na dva kotača. Međutim, željela je vidjeti Croftove i bilo joj je drago da je ondje kad su oni došli u uzvratni posjet. Stigli su; glava obitelji nije bio kod kuće, ali su dvije sestre bile zajedno; tako se dogodilo da je gospođa Croft sjela kraj Anne, a admiral kraj Mary, učinivši se veoma simpatičnim svojom dobrodušnom primjedbom o dječacima, lako je mogla tražiti sličnost, a ako je nije mogla naći u crtama lica, nastojala ju je opaziti u glasu, ili u načinu izražavanja. Gospođa Croft, premda niti visoka niti debela, imala je nekako četvrtasto, uspravno i čvrsto tijelo, što je njezinoj osobnosti davalo važnost. Imala je sjajne tamne oči, lijepe zube i, sve u svemu, privlačno lice; mada je rumen i vremenu izložen ten, posljedica činjenice da je na moru bila gotovo jednako dugo kao i njezin suprug, stvarao dojam da je živjela nekoliko godina više od svojih trideset osam. Njezino je ponašanje bilo otvoreno, ležerno i odlučno, kao u nekoga tko ima potpuno povjerenje u sebe i nimalo ne sumnja u svoje postupke; međutim, bez ikakve grubosti ili pomanjkanja dobrog raspoloženja. Anne je morala priznati da je imala mnogo obzira prema njoj kad je riječ o svemu što se odnosi na Kellynch; to joj je pružalo zadovoljstvo, osobito jer se već u prvih pola minute, čak u trenutku upoznavanja, uvjerila da nema baš nikakva pokazatelja o znanju ili sumnji kod gospođe Croft kad je riječ o bilo kakvim predrasudama. Bila je veoma ležerna u tom smislu, a slijedom toga puna snage i hrabrosti, sve do trenutka kad je gospođa Croft iznenada rekla: »To ste bili vi, a ne vaša sestra, koju je moj brat imao zadovoljstvo poznavati dok je boravio u ovom kraju.« Anne se nadala da je prerasla dob rumenjenja, ali dob emocija sigurno nije. »Možda niste čuli da se oženio«, dodala je gospođa Croft. Sad je mogla odgovoriti onako kako je trebala; ali je osjetila olakšanje kad su sljedeće riječi gospođe Croft objasnile da govori o svojem najstarijem bratu, pa nije rekla ništa što ne bi odgovaralo bilo kojem bratu. Odmah je zaključila kako je shvatljivo da gospođa Croft misli i govori o Edwardu, a ne Fredericku; posramivši se vlastite zaboravnosti, izrazila je prikladno zanimanje za sadašnje stanje njihovog bivšeg susjeda. Sve je ostalo prošlo veoma mirno, sve dok prilikom njihova odlaska nije čula kako admiral kaže Mary:


»Uskoro ovdje očekujemo brata gospođe Croft; usuđujem se reći da ga poznajete po imenu.« Prekinuo ga je veseli napad malenih dječaka koji su se uhvatili za njega kao za starog prijatelja, tvrdeći da ne bi trebao otići; budući da je bio previše zaokupljen prijedlozima da ih ponese sa sobom u džepovima svojega kaputa, nije više imao vremena dovršiti ono što je započeo, a Ann je morala samu sebe uvjeriti, koliko je mogla, da je još uvijek riječ o istom bratu. Međutim, nije uspjela dosegnuti takav stupanj sigurnosti da se ne bi tjeskobno pitala je li o toj temi nešto rečeno u drugoj kući, koju su Croftovi ranije posjetili. Svi iz velike kuće trebali su tu večer provesti u kolibi; a kako se u ovo doba godine u takve posjete nije išlo pješice, počeli su osluškivati zvuk kočije kad je ušla najmlađa gospođica Musgrove. Došla se ispričati i reći im da će morati sami provesti večer, a Mary je bila posve spremna uvrijediti se, ali je Louisa sve popravila rekavši da je ona došla pješice kako bi ostalo mjesta za harfu koju dovoze kočijom. »I reći ću vam naš razlog«, dodala je, »i sve o tome. Došla sam ranije kako bih vas upozorila da su tata i mama večeras lošije raspoloženi, osobito mama; tako mnogo razmišlja o sirotom Richardu! Stoga smo se složili da bi bilo najbolje uzeti harfu jer se čini da joj se sviđa više od glasovira. Reći ću vam zašto je neraspoložena. Kad su nas jutros posjetili Croftovi (ovamo su svratili nakon toga, nisu li?), slučajno su rekli da se njezin brat, kapetan Wentworth, upravo vratio u Englesku, ili je isplaćen, ili tako nešto, te ih gotovo odmah dolazi posjetiti; nažalost, kad su oni otišli, mama se sjetila da je Wentworth, ili nešto veoma slično tomu, nekoć bilo ime kapetana sirotog Richarda, ne znam kad ili gdje, ali mnogo prije nego je umro, siroti momak! Nakon što je pregledala njegova pisma i ostalo, otkrila je da je doista bilo tako; te je posve uvjerena da je riječ upravo o tom čovjeku, a njezina je glava sad puna toga, i sirotog Richarda! Zato svi moramo biti što veseliji kako ona ne bi razmišljala o takvim žalosnim stvarima.« Prave okolnosti tog patetičnog dijela obiteljske povijesti bile su da su Musgrovei imali nesreću odgojiti veoma neugodnog, beznadnog sina; i sreću izgubiti ga prije nego je navršio dvadeset godina; poslali su ga na more jer je na kopnu bio previše glup i nije se moglo izaći na kraj s njim; njegova obitelj nikad ga nije osobito voljela; premda ipak onoliko koliko je zavrijedio; rijetko su čuli o njemu, i jedva uopće žalili zbog toga, kad je u Uppercross stigla vijest o njegovoj smrti u inozemstvu. Zapravo je bio glup, bezosjećajan, neuspješan Dick Musgrove, mada su njegove sestre sad činile za njega sve što su mogle time što su o njemu govorile kao o »sirotom Richardu«, koji nikad u životu nije učinio ništa čime bi ostvario pravo na nešto drugo osim skraćenja svojeg imena, živ ili mrtav. Nekoliko je godina proveo na moru, pa je tijekom premještaja kakvima su izloženi svi mornari, osobito oni kojih se svaki kapetan želi riješiti, proveo šest mjeseci na fregati kapetana Fredericka Wentwortha, Laconiji; upravo je s Laconije, pod utjecajem svojega kapetana, napisao jedina dva pisma koja su njegovi roditelji primili od njega tijekom svih tih godina; to jest, jedina dva osobna pisma; sva ostala bila su više zahtjevi za novcem. U oba je pisma lijepo pisao o svojem kapetanu, ali tako su se malo bavili tim stvarima, nisu ih zanimala imena ljudi ili brodova, da to tada nije ostavilo gotovo nikakav dojam; a činjenica da se gospođa Musgrove odjednom sjetila imena Wentworth, u vezi sa svojim sinom, činila se kao jedna od onih nevjerojatnih pojava do kakvih katkada dolazi.


Potražila je svoja pisma i otkrila da je sve onako kako je pretpostavila; ponovno čitanje tih pisama nakon tako dugog razdoblja, sad kad više nema njezina sirotog sina, zaboravljajući na sve njegove mane, snažno je djelovalo na nju i izazvalo veću tugu za njim od one koju je osjećala kad je prvi put saznala za njegovu smrt. Gospodin Musgrove se slično osjećao, premda u manjoj mjeri. Kad su stigli u kolibu, očito su imali potrebu da ih najprije saslušaju dok govore o tome, a potom da im pruže olakšanje kakvo može pružiti veselo društvo. Slušati ih kako tako mnogo pričaju o kapetanu Wentworthu, tako često ponavljaju njegovo ime, raspravljaju o proteklim godinama, te na koncu zaključuju da bi to mogao biti, da vjerojatno jest, riječ o istom kapetanu Wentworthu kojeg se sjećaju jer su ga jednom ili dvaput sreli nakon povratka iz Cliftona – veoma dobar mladi čovjek; ali nisu bili sigurni je li to bilo prije sedam ili osam godina – bila je nova vrsta kušnje za Anneine živce. No shvatila je da će se morati naviknuti na to. Budući da ga doista očekuju u tom kraju, mora samu sebe naučiti da u tom smislu ostane ravnodušna. Nije se činilo da ga samo očekuju ondje, i to brzo, nego su Musgrovei, u svojoj toploj zahvalnosti za ljubaznost prema njihovu sirotom Dicku, te iz velikog poštovanja prema njegovoj osobnosti, naglašenoj činjenicom da je siroti Dick šest mjeseci bio pod njegovom paskom, a spomenuo ga je snažnim riječima hvale, premda ne baš pravilno napisanima, rekavši da je »sjajni naoćit čovijek, samo preveć strog za ućenje«, čvrsto odlučili da će tražiti upoznavanje s njim čim čuju da je stigao. Odluka o tome pridonijela je njihovu boljem raspoloženju te večeri.


Nakon samo nekoliko dana pročulo se da je kapetan Wentworth stigao u Kellynch, a gospodin Musgrove ga je posjetio i vratio se pun hvale, rekavši da će Croftovi krajem sljedećeg tjedna doći na večeru u Uppercross. Gospodin Musgrove se silno razočarao kad je shvatio da se ne mogu dogovoriti za neki raniji dan; tako je nestrpljivo želio iskazati svoju zahvalnost time da kapetana Wentwortha ugosti pod vlastitim krovom i ponudi mu sve što je najbolje u njegovu vinskom podrumu. Ali mora proći cijeli tjedan; samo jedan tjedan, mislila je Ann; i tada će se morati sresti, pretpostavila je; i uskoro je počela željeti da se barem taj tjedan može osjećati sigurnom. Kapetan Wentworth je veoma rano uzvratio uljudnost gospodina Musgrovea, a ona je gotovo svratila u posjet onamo u istih pola sata! Ona i Mary su zapravo krenule u veliku kuću gdje bi ga, kasnije je saznala, neminovno srele, ali ih je zaustavila činjenica da su u tom trenutku doveli kući starijeg dječaka jer je ružno pao. Djetetova je nezgoda onemogućila njihov posjet, ali nije mogla ostati ravnodušna na vijest kako je malo trebalo da se sretnu, čak ni usred ozbiljne zabrinutosti za dječaka.


Njegova se ključna kost pomaknula, a leđa je tako ozlijedio da je to izazvalo veliku paniku. To je bilo poslijepodne ispunjeno tjeskobom, a Ann je sve odjednom morala obaviti – poslati po vidara, pronaći i obavijestiti oca, pružati potporu i spriječiti histeriju majke, kontrolirati služinčad, obuzdati mlađe dijete, smiriti ozlijeđeno dijete – uz to je poslala, čim se sjetila, obavijest u veliku kuću, a to joj je dovelo niz prestrašenih, zabrinutih ljudi, a ne korisne pomoćnike. Povratak njezina šurjaka bio je prva korisna stvar; on je najbolje znao pobrinuti se za svoju ženu; a druga je sretna okolnost bio dolazak vidara. Dok on nije došao i pregledao dijete, njihova je strepnja bila naglašenija zbog neznanja; sumnjali su na tešku ozljedu, ali nisu znali gdje je; no sad je ključna kost vješto vraćena na mjesto, a premda je gospodin Robinson opipavao i trljao, doimao se krajnje zabrinutim i obraćao se tihim riječima ocu i teti, ipak su se svi trebali nadati najboljemu, te su se mogli rastati i pojesti večeru donekle smireni; i tada se dogodilo, baš prije nego su otišle, da su dvije mlade tete uspjele skrenuti misli sa stanja svojeg nećaka i pružiti informacije o posjetu kapetana Wentwortha – zadržale su se još pet minuta nakon odlaska njihova oca i majke kako bi izrazile svoje oduševljenje njime, koliko ga privlačnijim, koliko beskrajno ugodnijim smatraju od bilo kojeg svojeg poznanika – kako im je bilo drago kad su čule da ga tata poziva neka ostane na večeri – kako im je bilo žao kad su ga čule kako kaže da to nije u njegovoj moći – i kako im je


opet bilo drago kad je rekao, na daljnje mamine i tatine pozive, da će doći i večerati s njima narednoga dana, doista sutra! I to je obećao na tako ugodan način kao da je osjećao motiv njihove pozornosti, baš kako treba! I ukratko, izgledao je i sve govorio s takvom otmjenošću da ih uvjeravaju da im je objema zavrtio glavom! Tada su odjurile, ispunjene radošću i ljubavlju, očito više zaokupljene kapetanom Wentworthom nego malenim Charlesom. Ista su se priča i isti ushit ponovili kad su dvije djevojke predvečer došle sa svojim ocem kako bi se raspitali; a gospodin Musgrove, ne više onako zabrinut za svojeg nasljednika, mogao je dodati svoju potvrdu i hvalu, kao i nadu da više neće biti potrebe odgađati posjet kapetana Wentwortha, te je samo žalio što društvo iz kolibe, vjerojatno, neće željeti ostaviti dječaka i doći na večeru. – »0, ne, nikako ne možemo ostaviti dječaka!« – majka i otac oboje su još bili previše zabrinuti i prestrašeni da bi podnijeli tu pomisao, a Anne, radosna zbog bijega, dodala je svoje mišljenje njihovima. Charles Musgrove je kasnije pokazao više sklonosti odlasku na večeru; djetetu je mnogo bolje a on je tako silno želio upoznati kapetana Wentwortha da bi im se uvečer možda mogao pridružiti; večerat će kod kuće, ali bi mogao poći onamo na pola sata. Ali u tome mu se usprotivila njegova žena riječima: »0, ne! Doista, Charles, ne mogu podnijeti da odeš. Samo pomisli da se nešto dogodi!« Dijete je dobro provelo noć i idućeg se dana uspješno oporavljalo. Mora proći određeno vrijeme da bi bili sigurni da kralješnica nije ozlijeđena, ali gospodin Robinson nije našao nikakav razlog za paniku, a slijedom toga Charles Musgrove više nije osjećao potrebu da bude zatvoren u kući. Dijete je trebalo držati u krevetu i zabavljati ga na što mirniji način, ali što je otac mogao učiniti? Ovo je posve ženska stvar i bilo bi krajnje apsurdno da se on, koji kod kuće ne može biti ni od kakve koristi, zatvori unutar četiri zida. Njegov je otac silno želio da on upozna kapetana Wentwortha, a kako nije bilo nikakva opravdanog razloga protiv toga, trebao bi poći; to je završilo njegovom smionom izjavom, kad se vratio iz lova, da se odmah kani preodjenuti i večerati u drugoj kući. »Dijete se sasvim dobro osjeća i lijepo napreduje«, rekao je, »pa sam maločas rekao ocu da ću doći i on smatra da sam posve u pravu. Budući da je tvoja sestra uz tebe, draga moja, nema nikakva razloga da ne idem. Ti ga sama ne bi željela ostaviti, ali vidiš da ti ja nisam od koristi. Anne će poslati po mene ako se nešto dogodi.« Muževi i žene uglavnom shvaćaju kad bi bilo uzaludno protiviti se. Mary je znala, po Charlesovu načinu govorenja, da je čvrsto odlučio poći i da nimalo ne bi koristilo kad bi ga u tome pokušala spriječiti. Stoga ništa nije rekla sve dok nije izišao iz sobe, ali čim ju je mogla čuti samo Anne: »Tako! Ti i ja ćemo biti prepuštene same sebi sa sirotim bolesnim djetetom – i cijele večeri neće nam se približiti niti jedno stvorenje! Znala sam kako će biti. Ja sam uvijek takve sreće! Ako se događa nešto neugodno, muškarci se uvijek izvuku iz toga, a Charles je jednako log kao i ostali. Veoma bezosjećajno! Moram reći da je veoma bezosjećajno od njega da tako bježi od svojeg sirotog dječačića; govori da tako lijepo napreduje! Kako zna da dobro napreduje, ili da za pola sata neće doći do iznenadne promjene? Ne bih očekivala da će Charles biti tako bezosjećajan. Dakle, sad će on otići i zabavljati se, a budući da sam ja jadna majka, meni nije dopušteno maknuti se; a ipak, sigurna sam da sam ja zadnja od svih nas koja bi trebala biti uz dijete. To što sam majka zapravo je razlog iz kojeg se moje


osjećaje ne bi smjelo stavljati na kušnju. Nisam tomu uopće dorasla. Vidjela si kako sam jučer bila histerična. »Ali to je bila samo posljedica iznenadne panike, šoka. Više nećeš biti histerična. Usuđujem se reći da nas ništa neće uznemiriti. Savršeno razumijem upute gospodina Robinsona i uopće se ne bojim; i doista, Mary, ne mogu se čuditi tvojemu mužu. Njega bolesnika nije posao muškarca, to nije njegovo područje. Bolesno dijete je uvijek majčina briga, a i njezini osjećaji to zahtijevaju.« »Nadam se da dijete volim kao bilo koja majka, ali ne bih rekla da sam u bolesničkoj sobi korisnija od Charlesa jer ne mogu koriti i ustrajno naređivati jadnom djetetu dok je bolesno; jutros si vidjela da je počeo divljati na krevetu kad sam mu rekla neka bude tiho. Nemam živaca za takve stvari.« »Ali, zar bi mogla biti mirna kad bi cijelu večer provela daleko od sirotog dječaka?« »Da; vidiš da njegov tata može, pa zašto ne bih i ja? Jemima je tako pažljiva! I mogla bi nam svakih sat vremena slati obavijest o tome kako mu je. Doista mislim da je Charles svojem ocu mogao reći da ćemo svi doći. Sad više nisam tako zabrinuta za malenog Charlesa, jednako kao što nije ni on. Jučer sam bila u panici, ali danas je situacija posve drukčija.« »Pa, ako misliš da nije prekasno javiti da i ti dolaziš, valjda biste oboje mogli poći. Prepustite Charlesa mojoj brizi. Gospodin i gospođa Musgrove ne mogu to smatrati pogrešnim ako ja ostanem s njim.« »Misliš li ozbiljno?«, uzviknula je Mary, a oči su joj se razvedrile. »Zaboga, to je veoma dobra zamisao, uistinu veoma dobra. Jasno je da je posve svejedno pođem li ja ili ne jer kod kuće nisam ni od kakve koristi – jesam li? I to me samo uzrujava. Ti, koja nemaš majčinske osjećaje, daleko si najbolja osoba. Malenog Charlesa možeš natjerati da učini sve što želiš; on te uvijek sluša. To će biti mnogo bolje nego ostaviti ga samo s Jemimom. 0, svakako ću poći! Sigurno bih trebala ako mogu, jednako kao i Charles, jer silno žele da upoznam kapetana Wentwortha, a znam da tebi ne smeta što ćeš ostati sama. Izvrsno si se sjetila, Anne, doista! Idem reći Charlesu i odmah se spremiti. Možeš poslati po nas, znaš, veoma brzo, ako se nešto dogodi, ali usuđujem se reći da te ništa neće prestrašiti. Možeš biti sigurna da ne bih pošla kad ne bih bila posve mirna da se mojem dragom djetetu ništa neće dogoditi.« U idućem je trenutku kucala na vrata muževljeve garderobe, a kako je Anne pošla za njom uza stube, stigla je na vrijeme da čuje cijeli razgovor koji je počeo Marynim riječima što ih je izgovorila ushićenim tonom. »Kanim poći s tobom, Charles, jer kod kuće nisam ni od kakve koristi, baš kao ni ti. Kad bih se zauvijek zatvorila s djetetom, ne bih ga uspjela nagovoriti da učini nešto što mu se ne sviđa. Anne će ostati; Anne je predložila da ostane kod kuće i skrbi se za njega. Anne je sama to predložila, pa ću ja poći s tobom, što će biti daleko bolje jer od utorka nisam večerala u drugoj kući.« »To je veoma ljubazno od Anne«, glasio je odgovor njezina muža, »i bit će mi veoma drago da pođeš sa mnom, ali mi se čini prilično nepravednim što će ona ostati sama kod kuće i njegovati nage bolesno dijete.« Anne je sad bila ondje kako bi govorila u svoje ime, a iskrenost njezina držanja uskoro ga je uvjerila, što nije bilo osobito teško. Više nije imao ništa protiv da ona ostane i sama večera kod `kuće, premda je i dalje želio da im se kasnije pridruži, kada dijete zaspi, te ju je


ljubazno nagovarao da mu dopusti doći po nju. No nije se dala nagovoriti, a budući da je bilo tako, uskoro je imala zadovoljstvo ispratiti ih u veoma dobrom raspoloženju. Otišli su, nadala se, kako bi bili sretni, bez obzira na to kako bi se neobičnom ta sreća mogla doimati; što se nje tiče, ostala je s mnogim utješnim osjećajima. Znala je da je najpotrebnija djetetu; a što njoj znači ako je Frederick Wentworth udaljen samo nešto manje od kilometra i svojom ugodnom osobnošću osvaja sve ostale! Voljela bi znati što je on osjećao pri pomisli na njihov susret. Možda je ravnodušan, ako ravnodušnost može postojati u takvim okolnostima. Zacijelo je ili ravnodušan ili nezainteresiran. Da ju je ikad želio ponovno vidjeti, nije morao čekati da prođe tako mnogo vremena; učinio bi ono što ona nije mogla učiniti, ali je vjerovala da bi to odavno učinila da je bila na njegovu mjestu, kad su mu događaji rano osigurali neovisnost. Njezin šurjak i sestra vratili su se ushićeni svojim novim poznanikom, kao i svojim posjetom općenito. Bilo je glazbe, pjevanja, razgovora, smijeha, sve veoma ugodno; šarmantno ponašanje kapetana Wentwortha, bez ikakve plahosti ili suzdržanosti; činilo se da se svi savršeno dobro poznaju, a on će već sutradan ujutro doći kako bi pošao u lov s Charlesom. Trebao je doći na doručak, ali ne u kolibu, mada je to najprije predloženo, ali tada su ga nagovoriti da dođe u veliku kuću, a činilo se da se boji kako će smetati gospođi Charlesa Musgrovea, zbog djeteta; i stoga je nekako dogovoreno, nisu znali objasniti kako, da će se Charles s njim sastati na doručku kod svojeg oca. Anne je to razumjela. Želio je izbjeći susret s njom. Saznala je da se raspitivao za nju, ovlaš, kako bi to učinio nekadašnji usputni znanac, možda u nastojanju da izbjegne upoznavanje kad se budu sreli, čemu se i ona nadala. Jutarnji je raspored u kolibi uvijek počinjao kasnije nego u velikoj kući, a sutradan je razlika bila tako velika da su Mary i Anne tek započele doručak kad je ušao Charles i rekao da upravo kreću, da je došao po svoje pse, da njegove sestre dolaze s kapetanom Wentworthom; njegove su sestre krenule posjetiti Mary i dijete, a kapetan Wentworth je također predložio da je posjeti na nekoliko minuta, ako joj to odgovara; premda je Charles odgovorio da dijete nije u tako lošem stanju da bi to predstavljalo problem, kapetan Wentworth je insistirao da on pođe naprijed i obavijesti ih o posjetu. Mary, veoma zadovoljna takvom pažnjom, rekla je da će ga rado primiti; dok je Anne osjetila navalu tisuće osjećaja među kojima je najutješniji bio spoznaja da će posjet brzo završiti. I doista je sve brzo završilo. Dvije minute nakon Charlesove najave pojaviti su se ostali; bili su u salonu. Njezin je pogled susreo pogled kapetana Wentwortha; razmijenili su uljudne naklone; čula je njegov glas obraćao se Mary, rekao je sve što se očekivalo; rekao je nešto gospođicama Musgrove, dovoljno da se stvori ležeran ugođaj; soba se doimala punom – punom osoba i glasova – ali sve je završilo nakon nekoliko minuta. Charles se pojavio na prozoru, sve je bilo spremno; njihov se gost naklonio i otišao; gospođice Musgrove su također otišle, odjednom odlučivši da će prošetati do kraja sela s lovcima; soba se ispraznila i Anne je mogla završiti s doručkom onako kako je mogla. »Prošlo je! Prošlo je!«, neprestano je iznova ponavljala u sebi, obuzeta nervoznom zahvalnošću. »Najgore je prošlo!« Mary je govorila, ali je nije slušala. Vidjela ga je. Sreli su se. Opet su se našli u istoj sobi! Međutim, uskoro je počela smirivati sebe, nastojala je manje osjećati. Osam godina, prošlo je gotovo osam godina otkako je od svega odustala. Kako je apsurdno ponovno buditi uzbuđenje koje je tako dugo razdoblje protjeralo u đaljinu i zaborav! Što osam


godina ne bi moglo učiniti? Svakojaki događaji, promjene, otuđenja, odlasci – sve se u tome mora izgubiti, u zaboravu prošlosti – kako prirođno, i kako sigurno! To čini gotovo trećinu njezina života. Nažalost, bez obzira na sva njezina rezoniranja, otkrila je da osam godina veoma malo znači kad je riječ o snažnim osjećajima. No, kako bi se njegovi osjećaji mogli protumačiti? Je li to kao da je želi izbjegavati? Već je u idućem trenutku mrzila sebe zbog ludosti koja je postavila to pitanje. Što se tiče jednog drugog pitanja, koje možda njezina najveća mudrost ne bi spriječila, uskoro je pošteđena bilo kakve neizvjesnosti; jer nakon što su se gospođice Musgrove vratile i dovršile svoj posjet kolibi, dobila je sljedeću spontanu informaciju od Mary: »Kapetan Wentworth nije osobito galantan prema tebi, Anne, mada je bio veoma pažljiv prema meni. Kad su otišli, Henrietta ga je pitala što misli o tebi, a on je rekao da si se tako promijenila da te ne bi prepoznao.« Mary nije imala osjećaja koji bi je naveli da poštuje sestrine, ali u ovom slučaju doista nije imala pojma da joj nanosi veliku bol. »Promijenila tako da me ne bi prepoznao!« Anne se posve prepustila bezglasnom, dubokom osjećaju poniženja. Nema sumnje da je tako, a ona mu se nije mogla osvetiti jer on se nije promijenio, barem ne nagore. Već je to priznala samoj sebi i nije mogla drukčije misliti, a on neka o njoj misli kako god želi. Ne, godine koje su uništile njezinu mladost i ljepotu njemu su dale samo izraženije muževan, otvoren izgled, što ni na koji način nije umanjilo njegove osobne prednosti. Vidjela je istog Fredericka Wentwortha. »Tako se promijenila da je ne bi prepoznao!« To su riječi o kojima je neprestano razmišljala. Ipak, uskoro se počela radovati da ih je čula. Djelovale su otrežnjavajuće; smirivale su uzbuđenje; razvijale su pribranost, a slijedom toga moraju je učiniti sretnijom. Frederick Wentworth je upotrijebio te riječi, nešto tomu slično, ali nije znao da će ih prenijeti njoj. Smatrao ju je očajno promijenjenom i prvom je prigodom to rekao. Nije oprostio Anne Elliot. Ružno se ponijela prema njemu; ostavila ga je i razočarala; još gore, time je pokazala slabost karaktera, a to njegov vlastiti odlučni, samouvjereni temperament nije mogao podnijeti. Odrekla ga se kako bi udovoljila drugima. To je bila posljedica prekomjernog uvjeravanja, mada je ona znala da nisu u pravu oni koji je nagovaraju. Radilo se o slabosti i plahosti. On joj je bio toplo privržen i otad nije upoznao ženu koju bi smatrao ravnom njoj, ali osim malo prirodne radoznalosti, nije ju želio ponovno sresti. Zauvijek je nestala moć koju je imala nad njim. Sad je došlo vrijeme da se on oženi. Obogatio se, iskrcao s broda i odlučio se skrasiti čim nađe odgovarajuću družicu; zapravo je tražio, spreman zaljubiti se onako brzo kako mu to dopuste bistra glava i ukus. Imao je srce za bilo koju od gospodica Musgrove, ako ga uspiju osvojiti; ukratko rečeno, srce za bilo koju dražesnu mladu ženu koja naiđe, osim Anne Elliot. To je bio njegov jedini tajni izuzetak, kako je rekao svojoj sestri na njezin upit. »Da, tu sam, Sophia, posve spreman za vezu. Bilo koja između petnaeste i tridesete može me imati. Malo ljepote, nekoliko osmijeha, poneki kompliment mornarici i ja sam izgubljen čovjek. Ne bi li to trebalo biti dovoljno za moreplovca koji se nije dovoljno družio sa ženama da bi postao uglađen?« Znala je da je to rekao kako bi mu se usprotivila. Njegov vedar, ponosan pogled jasno je izražavao uvjerenje da jest uglađen; a Anne Elliot nije bila daleko od njegovih misli kad je


ozbiljnije opisao ženu s kojom bi želio podijeliti život. »Snažan um uz dražesno ponašanje«, glasio je početak i kraj njegova opisa. – Takvu ženu želim – rekao je. – Naravno, pomirit ću se s nečim malo manjim, ali ne mnogo. Ako sam budala, onda ću doista biti budala, jer sam o tome razmišljao više od većine muškaraca.


Otad nadalje kapetan Wentworth i Anne Elliot često su se nalazili u istom krugu. Uskoro su zajedno večerali u društvu kod gospodina Musgrovea, jer dječakovo stanje više nije pružalo dovoljan razlog za opravdavanje odsutnosti njegove tete; a to je bio tek početak drugih večera i drugih sastanaka. Hoće li se nekadašnji osjećaji obnoviti, tek treba vidjeti; nesumnjivo se oboje sjećaju bivših vremena; to se nikako nije moglo izbjeći; godinu njihovih zaruka mogao je jedino on spominjati u malenim pričama ili opisima koji su se pojavljivali u razgovoru. Njegova mu je profesija to omogućavala, njegova ga je narav poticala da govori. Stoga »To se dogodilo u šestoj godini«; »To se dogodilo prije nego sam otišao na more u šestoj godini«, čulo se tijekom prve večeri koju su zajedno proveli; i premda se njegov glas nije kolebao, premda nije imala nikakva razloga pretpostaviti da njegov pogled skreće prema njoj dok govori, Anne je osjechala da je posve nemoguće, na temelju poznavanja njegova uma, da bi se mogao sjećati manje nego ona. Mora postojati isto razmišljanje, mada nije mogla zamisliti da je njihova bol jednaka. Nisu uopće nasamo razgovarali; nisu razmijenili nikakve riječi osim onoga što iziskuje obična uljudnost. A nekoć su tako mnogo značili jedno drugomu! Ali sad nema ničega! Postojalo je vrijeme kad bi u velikom društvu, koje sad ispunjava salon u Uppercrossu, veoma teško prestali međusobno razgovarati. Uz izuzetak, možda, admirala i gospođe Croft, koji su se doimali veoma složnima i sretnima (Anne nije vidjela niti jedan drugi izuzetak, čak ni među bračnim parovima), nisu mogla postojati dva tako otvorena srca, tako slični ukusi, tako srodni osjećaji, tako voljena lica. Sad su kao stranci; ne, gore nego stranci jer se više ne mogu upoznavati. To je bilo trajno otuđenje. Kad je govorio, čula je isti glas i prepoznala isti um. Cijelo je društvo općenito veoma malo znalo o mornaričkim stvarima, pa su mu postavljali mnoga pitanja, osobito dvije gospođice Musgrove koje kao da nisu vidjele nikoga osim njega, o životu na brodu, dnevnom rasporedu, hrani, radu i tomu slično. Njihovo čuđenje nad njegovim pričama, kad su saznale za smještaj i organizaciju života koja je bila provediva, izmamilo je njegovu ugodnu duhovitost, a to je podsjetilo Anne na davne dane kad ni ona ništa nije znala, kad je i nju optužio da misli kako moreplovci žive na brodu bez ikakve hrane, bez kuhara da je pripremi ako je ima, ili bez posluge, ili bez noža i vilice za jelo.


Iz slušanja i razmišljanja trgnuo ju je šapat gospođe Musgrove koja je, svladana osjećajima i tugom, morala reći: »Ah, gospođice Anne, da je nebo barem poštedjelo mojeg sirotog sina, usuđujem se reći da bi sad bio veoma sličan njemu.« Anne je potisnula smiješak i ljubazno slušala dok je gospođa Musgrove još malo govorila o svojim osjećajima; stoga nekoliko minuta nije mogla pratiti razgovor ostalih. Kad je opet uspjela vratiti pozornost na ostale, shvatila je da su gospođice Musgrove upravo uzele mornarički popis (njihov vlastiti mornarički popis, prvi koji se pojavio u Uppercrossu), te su sjele kako bi ga proučavale i pronašle sve brodove kojima je zapovijedao kapetan Wentworth. »Sjećam se da je vaš prvi brod bio Asp; tražit ćemo Asp.« »Nećete ga ondje naći. Posve je trošan i oštećen. Ja sam bio posljednji zapovjednik na tom brodu. Ni tada nije bio prikladan za plovidbu. Stoga je plovio još samo godinu ili dvije, a mene su tako poslali na Karipsko otočje.« Djevojke su ga začuđeno i zadivljeno gledale. »Admirali«, nastavio je, »katkad se zabavljaju slanjem nekoliko stotina ljudi na more, brodom koji nije prikladan za plovidbu. Ali imaju veoma mnogo ljudi, a među tisućama za koje je svejedno hoće li završiti na morskom dnu ili ne, nemoguće je procijeniti koja će im skupina najmanje nedostajati.« »Uh! Uh!« uzviknuo je admiral. »Kakve stvari govore ti mladi ljudi! U ono vrijeme nije postojala bolja šalupa[16] od Aspa. Nije joj bilo ravne među davno izgrađenim šalupama. Bio je sretnik onaj koji ju je dobio! On zna da je istodobno dvadeset ljudi boljih od njega tražilo taj brod. Imao je sreće što je tako brzo uopće dobio nekakav brod jer nije imao veza na visokim položajima.« »Znao sam da sam imao sreće, admirale, uvjeravam vas«, ozbiljno je odgovorio kapetan Wentworth. »Bio sam uistinu zadovoljan svojim imenovanjem. To je u ono vrijeme bilo veoma važno za mene, doista veoma važno. Želio sam nešto raditi.« »Sigurno jesi. Što bi mladi čovjek poput tebe radio na kopnu? Ako čovjek nema ženu, brzo želi ponovno na pučinu.« »Ali, kapetane Wentworth«, uzviknula je Louisa, »zacijelo ste bili veoma razočarani kad ste stigli na Asp i vidjeli kakav su vam stari brod dali.« »Već sam prije toga prilično dobro znao o kakvom je brodu riječ«, rekao je, smiješeći se. »Nisam imao ništa više otkriti nego što biste vi imali kad je riječ o kroju i čvrstoći starog ogrtača koji ste vidjeli kako se posuđuje mnogim vašim poznanicama, otkako znate za sebe, i na koncu, nekog veoma vlažnog dana, stigne do vas. Ah, Asp mi je bio veoma drag. Činio je sve što sam želio. Znao sam da hoće. Znao sam da ćemo zajedno potonuti, ili da će to biti odskočna daska za moju karijeru; i nikad nisam imao ni dva dana lošeg vremena tijekom cijelog razdoblja provedenog na moru u tom brodiću. Dok sam sljedeće jeseni plovio kući, imao sam sreću svladati francusku fregatu, upravo onu koju sam želio. Doveo sam je u Plymouth, a tu sam također imao sreće. Nismo ni šest sati bili u tjesnacu kad je počela oluja koja je trajala četiri dana i noći, a zasigurno bi dokrajčila jadni stari Asp, osobito zato što naš sukob s Francuzima nije baš poboljšao stanje broda. Dvadeset četiri sata kasnije bio bih samo hrabri kapetan Wentworth koji bi se spomenuo u malenom članku u kutu novinske stranice, a budući da bih stradao samo u šalupi, nitko ne bi razmišljao o meni. Anne je


zadrhtala u sebi, ali gospođice Musgrove su mogle otvoreno i jasno izraziti svoje suosjećanje i užas.« »Znači tada je, valjda«, tihim je glasom rekla gospođa Musgrove, kao da glasno razmišlja, »tada je prešao na Laconiju i ondje upoznao našeg sirotog dječaka. Charles, dragi«, pozvavši ga k sebi, »pitaj kapetana Wentwortha gdje je prvi put sreo tvojeg jadnog brata. Ja to uvijek zaboravljam.« »To je bilo kod Gibraltara, majko, znam. Dicka su ostavili na Gibraltaru, uz preporuku njegova bivšeg kapetana namijenjenu kapetanu Wentworthu.« »Oh! Ali, Charles, reci kapetanu Wentworthu da se ne mora bojati spomenuti sirotog Dicka preda mnom, jer zapravo bi bilo ugodno čuti da tako dobar prijatelj govori o njemu.« Charles, koji je malo realnije gledao na mogućnosti slučaja, samo je kimnuo i udaljio se. Djevojke su sad tražile Laconiju, a kapetan Wentworth si nije mogao uskratiti zadovoljstvo uzimanja dragocjene publikacije kako bi im uštedio trud, te je ponovno glasno pročitao ime i klasifikaciju broda, a potom je svima nazočnima izjavio da je to bio najbolji prijatelj kojeg je čovjek ikad imao. »Ah, to su bili lijepi dani kad sam imao Laconiju! Kako sam brzo zarađivao. Jedan moj prijatelj i ja tako smo ugodno plovili zajedno oko zapadnog otočja. Siroti Harville, sestro! Znaš kako je silno želio novac, više nego ja. Bio je oženjen. Sjajan momak! Nikad neću zaboraviti koliko je bio sretan. Tako se osjećao zbog nje. Poželio sam da bude sa mnom i sljedećeg ljeta, kad sam i dalje imao istu sreću na Mediteranu.« »I sigurna sam, gospodine«, rekla je gospođa Musgrove, »da je za nas bio sretan dan kad ste imenovani kapetanom toga broda. Nikad nećemo zaboraviti što ste učinili.« Osjećaji su je natjerali da govori tiho, a kapetan Wentworth, koji je vjerojatno čuo samo dio i vjerojatno mu Dick Musgrove nije bio ni u primisli, izgledao je pomalo nesigurno i kao da očekuje još nešto. »Moj brat«, šapnula je jedna od djevojaka, »mama misli na sirotog Richarda.« »Dragi jadni momak!« nastavila je gospođa Musgrove, »postao je tako smiren i tako nam je lijepo pisao dok je bio pod vašom paskom! Ah, bila bi sreća da nikad nije otišao od vas. Uvjeravam vas, kapetane Wentworth, da nam je veoma žao što vas je ikad ostavio.« Nakon tih riječi na licu kapetana Wentwortha na trenutak se pojavio poseban izraz, određeni pogled njegovih bistrih očiju i izvijanje njegovih lijepih usta, što je uvjerilo Anne da on ne dijeli lijepe želje gospođe Musgrove po pitanju njezina sina, već se vjerojatno trudio kako bi ga se riješio; no to je bila previše kratkotrajna reakcija da bi je opazio netko tko ga je razumio manje od nje; u idućem je trenutku bio savršeno pribran i ozbiljan, te je gotovo ođmah prišao sofi na kojoj su ona i gospođa Musgrove sjedile, sjeo kraj ove druge i tihim glasom započeo razgovor s njom, o njezinu sinu, a činio je to s tako mnogo suosjećanja i prirodne dobrohotnosti, pokazujući najljubazniji obzir prema svemu što je bilo stvarno i iskreno u roditeljskim osjećajima. Doista su sjedili na istoj sofi jer je gospođa Musgrove veoma spremno napravila mjesta za njega; dijelila ih je jedino gospođa Musgrove. To nije bila nimalo beznačajna barijera. Gospođa Musgrove je bila ugodno popunjena, poput onih ljudi koje je priroda obdarila sposobnošću da zrače vedrinom i dobrim raspoloženjem, a ne nježnošću i sentimentalnošću; i dok se za uzbuđenost Anneina vitka tijela i njezino zamišljeno lice može reći da su bili potpuno prikriveni, kapetanu Wentworthu treba odati priznanje za


samokontrolu kojom se pozabavio njezinim uzdasima zbog sudbine sina, za kojega nikoga nije bilo briga dok je bio živ.

Osobna veličina i mentalna tuga doista nemaju određene proporcije. Krupna, punašna figura ima jednako pravo na duboku tugu kao i najgracioznije tijelo na svijetu. Ali, pravedno ili ne, postoje neprivlačne okolnosti, kojima će se razum uzalud baviti – koje ukus ne može tolerirati – koje će biti izložene podsmijehu. Nakon što je dva ili tri puta prošetao prostorijom s rukama na leđima, sad je admiral, kojeg je njegova žena pozvala na red, prišao kapetanu Wentworthu i, bez razmišljanja o onome što će možda prekinuti, baveći se samo vlastitim mislima, započeo riječima: »Da si prošlog proljeća sedam dana kasnije bio u Lisabonu, Frederick, zamolili bi te da povezeš lady Mary Grierson i njezine kćeri.« »Doista? Onda mi je drago da ondje nisam bio tjedan dana kasnije.« Admiral ga je ukorio zbog takvog nedostatka galantnosti. On se branio, mada je ustvrdio da nikad ne bi spremno primio nikakve dame na svoj brod, osim na bal, u posjet, znači, samo na nekoliko sati. »No ako uopće poznajem sebe«, rekao je, »to nije zbog pomanjkanja galantnosti prema njima. To zapravo proizlazi iz osjećaja kako je nemoguće, bez obzira na sva nastojanja i žrtve, na brodu osigurati smještaj kakav bi žene trebale imati. Nema nikakvog nedostatka


galantnosti, admirale, ako čovjek ima visoka mjerila po pitanju onoga što je potrebno za osobnu udobnost žena – a to ja imam. Mrsko mi je slušati o ženama na brodu, ili ih vidjeti na brodu; i niti jedan brod pod mojim zapovjedništvom nikad neće nikamo voziti žene, ako ja to ikako mogu spriječiti.« To je izazvalo reakciju njegove sestre. »0, Frederick! Ne mogu vjerovati da ti to kažeš. Takva besmislena rafiniranost! Ženama može biti udobno na brodu jednako kao i u najboljoj kući u Engleskoj. Vjerujem da nema mnogo žena koje su tako dugo živjele na brodu kao ja, a ne poznajem ništa što bi bilo bolje od smještaja na ratnom brodu. Tvrdim da nigdje nisam našla veće udobnosti užitke, čak ni u Kellynch-hallu – uz ljubazan naklon upućen Anne – od onoga što sam uvijek imala na većini brodova na kojima sam živjela, a ukupno ih je bilo pet.« »To nije mjerilo«, odgovorio je njezin brat. »Ti si živjela sa svojim mužem i bila si jedina žena na brodu.« »Ali ti si i sam doveo gospođu Harville, njezinu sestru, njezinu rođakinju i troje djece iz Portsmoutha u Plymouth. Gdje je tada bila ta tvoja fina, iznimna vrsta galantnosti?« »Riječ je o mojem prijateljstvu, Sophia. Pomogao bih svakoj ženi prijatelja časnika kojoj bih mogao pomoći, a sve što pripada Harvilleu doveo bih s kraja svijeta, ako bi on to želio. Ali nemoj misliti da to samo po sebi nisam smatrao lošim.« »Vjerujem da je svima bilo veoma udobno.« »Možda mi se zbog toga nimalo više ne sviđaju. Tako mnogo žena i djece nema pravo da im bude udobno na brodu.« »Dragi moj Frederick, govoriš posve neutemeljeno. Molim te, reci što bi bilo s nama, sirotim suprugama moreplovaca koje često želimo prijevoz iz jedne u drugu luku kako bismo bile uz nage muževe, kad bi svi dijelili tvoje stavove?« »Moji me stavovi, kao što vidiš, nisu spriječili da povedem gospođu Harville i cijelu njezinu obitelj u Plymouth.« »No mrsko mi je kada te čujem da tako govoriš, kao otmjen džentlmen, kao da su sve žene profinjene dame, a ne razumna stvorenja. Niti jedna od nas ne očekuje da će cijelo vrijeme imati mirno more.« »Ah, draga moja«, rekao je admiral, »kad bude imao ženu, pjevat će drukčiju pjesmu. Kad bude oženjen, ako budemo imali sreće da dočekamo još neki rat, vidjet ćemo da postupa jednako kao ti i ja, i mnogi drugi. Bit će veoma zahvalan svakomu tko mu dovede njegovu suprugu.« »Tako je, to sigurno.« »Sad sam gotov«, uzviknuo je kapetan Wentworth. »Kad me oženjeni ljudi jednom počnu napadati riječima 'o, posve ćeš drugačije razmišljati kad budeš oženjen', ja jedino mogu reći 'ne, neću', a oni opet kažu 'o, hoćeš', i tu je kraj priče.« Ustao je i udaljio se. »Kakav ste veliki putnik bili, gospođo!« gospođa Musgrove je rekla gospođi Croft. »Rekla bih da jesam, gospođo, tijekom petnaest godina braka, premda su mnoge žene putovale više od mene. Četiri sam puta prešla Atlantik, jednom sam bila do Malajskog arhipelaga i natrag, samo jednom, osim što sam bila u različitim mjestima blizu doma – Cork, Lisabon i Gibraltar. Ali nikad nisam putovala dalje od Gibraltarskog tjesnaca, kao ni na Antilima. Antile ne zovemo Bermuda ili Bahami, znate.«


Gospođa Musgrove na to nije imala što reći; nije mogla priznati da ih nikad u životu nije niti spomenula. »I uvjeravam vas, gospođo«, nastavila je gospođa Croft, »da ništa ne može nadmašiti smještaj na ratnom brodu; govorim, znate, o većim brodovima. Kad stignete na fregatu, naravno, više ste skučeni – mada svaka razumna žena može biti savršeno zadovoljna na jednom od tih brodova; i mogu slobodno reći da sam najsretniji dio života provela na brodu. Dok smo bili zajedno, znate, nismo se imali čega bojati. Hvala Bogu, uvijek sam bila izvrsna zdravlja i svaka mi klima odgovara. Uvijek sam njegova žena riječima: »0, ne! Doista, Charles, ne mogu podnijeti da odeš. Samo pomisli da se nešto se pomalo loše osjećala tijekom prva dvadeset četiri sata na brodu, ali kasnije je sve bilo u savršenom redu. Jedino razdoblje u kojem sam doista patila tjelesno i mentalno, jedino razdoblje tijekom kojega sam smatrala da mi nije dobro, sam razmišljala o opasnostima, bila je zima koju sam sama provela u Dealu dok je admiral (tada kapetan Croft) plovio Sjevernim morem. U to sam vrijeme živjela u stalnom strahu i mučile su me svakojake umišljene boljetice jer nisam znala što ću sa sobom, ili kad ću primiti neku vijest od njega; ali sve dok smo mogli biti zajedno, ništa me nikad nije mučilo i nikad nisam imala nikakvih problema.« »Da, svakako, doista, o da, posve se slažem s vama, gospođo Croft – srdačno je odgovorila gospođa Musgrove. – Ništa nije tako loše kao odvojen život. Posve đijelim vage mišljenje. Ja znam što to znači jer gospodin Musgrove uvijek odlazi na tromjesečno zasjedanje grofovijskih sudova, a meni je tako drago kada to završi i on se sigurno vrati kući.« Večer je završila plesom. Kad je to predloženo, Anne je ponudila svoje usluge, kao i obično, a premda su joj se oči katkad ispunile suzama dok je sjedila za glasovirom, bila je veoma zadovoljna što ima što raditi i zauzvrat nije željela ništa drugo osim da ostane neprimijećena. Društvo je bilo veselo i raspoloženo, a činilo se da je kapetan Wentworth najbolje raspoložen. Smatrala je da ima dovoljno razloga za to jer prima mnogo sveopće pozornosti i poštovanja, a osobito pažnje svih mladih žena. Gospođice Hayters, ženski članovi već spomenute obitelji rođaka, očito su prihvaćene u krug onih koje su zaljubljene u njega; što se tiče Henriette i Louise, obje su se doimale posve zaokupljene njime, pa je jedino stalni dojam savršene dobrodušnosti među njima mogao uvjeriti promatrače da nisu žestoke suparnice. Tko bi se mogao čuditi ako ga donekle razmazi takvo sveopće, tako žarko divljenje? To su bile neke od misli koje su zaokupljale Anne dok su joj prsti mehanički radili, sveukupno pola sata bez ijedne pogreške, i posve nesvjesno. Jednom je osjetila da gleda nju – možda proučava njezine promijenjene crte lica, pokušavajući u njima otkriti ostatke lica koje ga je jednom očaralo; i jednom je znala da je sigurno govorio o njoj – jedva da je bila svjesna toga prije nego je čula odgovor; no tada je bila sigurna da je pitao svoju partnericu: »Zar gospođica Elliot nikad ne pleše?« Odgovor je glasio: »0, ne, nikada; posve je odustala od plesanja. Radije svira. Nikad se ne umori od sviranja.« Jednom se također obratio njoj. Udaljila se od glasovira jer je ples završio, a on je sjeo kako bi pokušao odsvirati napjev s kojim je želio upoznati gospođice Musgrove. Nenamjerno se vratila u taj dio prostorije; on ju je vidio, odmah ustao i naglašeno uljudno rekao: »Ispričavam se, gospođo, ovo je vage mjesto.« Premda se ona odmah povukla i odlučno odmahnula glavom, više nije želio sjesti onamo.


Anne nije željela više takvih pogleda i riječi. Njegova hladna uljudnost, njegova uglađena prijaznost, bile su gore od bilo čega.


Kapetan Wentworth je došao u Kellynch kao da dolazi kući, ondje je mogao ostati koliko god želi, a admiral i njegova žena obasipali su ga bratskom ljubaznošću. Kad je stigao onamo, namjeravao je uskoro nastaviti za Shropshire i posjetiti brata koji živi u toj grofoviji, ali atrakcije Uppercrossa navele su ga da to odgodi. U načinu na koji su ga ondje primili bilo je tako mnogo prijateljstva, i laskanja, i svega očaravajućeg; stari su bili gostoljubivi, mladi tako ugodni, pa je jednostavno morao odlučiti ostati ondje i još malo odgoditi sve ljubaznosti i savršenstva Edwardove žene. Uskoro je gotovo svakoga dana bio u društvu ljudi iz Uppercrossa. Musgrovei bi jedva mogli biti spremniji pozivati ga no što je on bio spreman dolaziti, osobito ujutro kad kod kuće nije imao društva jer su admiral i gospođa Croft najčešće zajedno izlazili, baveći se svojim novim imanjem, svojom travom i svojim ovcama, trateći vrijeme na način što ga treća osoba nije mogla izdržati, ili bi se nekamo odvezli laganom kočijom za dvije osobe koju su nedavno nabavili. Do sada je među Musgroveima i ostalima oko njih postojalo samo jedno mišljenje o kapetanu Wentworthu. Radilo se o nepromjenljivom, toplom divljenju sa svih strana. No takva se prisna situacija tek razvila kad se među njih vratio određeni Charles Hayter, koji je uvelike poremetio sklad i smatrao da mu kapetan Wentworth itekako smeta. Charles Hayter je bio najstariji od svih bratića, veoma prijazan, ugodan mlad čovjek, a između njega i Henriette se razvijala naglašena privlačnost prije nego se pojavio kapetan Wentworth. Zaredio se za svećenika, a kako je bio kapelan u blizini, gdje nije imao mjesto za stanovanje, živio je u očevoj kući, samo tri kilometra od Uppercrossa. Kratkotrajno izbivanje iz doma ostavilo je njegovu draganu bez pažnje u tom kritičnom razdoblju, a kad se vratio, dočekalo ga je veoma promijenjeno držanje i ugledao je kapetana Wentwortha. Gospođa Musgrove i gospođa Hayter su sestre. Obje su imale novca, ali su njihovi brakovi stvorili razliku u stupnju njihova ugleda. Gospodin Hayter je imao nešto svoje imovine, ali to je bilo beznačajno u usporedbi s onim što je posjedovao gospodin Musgrove; dok su Musgrovei bili prvi društveni sloj u toj regiji, mladi bi Hayteri, uslijed inferiornog, povučenog i neuglađenog načina života svojih roditelja, kao i vlastitog manjkavog obrazovanja, jedva bili u bilo kojem društvenom sloju da nije bilo njihove veze s Uppercrossom; njihov je najstariji sin, naravno, izuzetak jer je odlučio biti učenjak i džentlmen, te je bio daleko superiorniji u kultiviranosti i ponašanju od svih ostalih.


Dvije su obitelji uvijek bile u izvrsnim odnosima, jer nije bilo nikakva ponosa na jednoj strani i nikakve zavisti na drugoj; jedino takva svijest o superiornosti kod gospođica Musgrove pričinjala im je zadovoljstvo jer su mogle poboljšati svoje rođake. Gospodin i gospođa Musgrove primijetili su Charlesovo udvaranje Henrietti i nisu nimalo negodovali. »To ne bi bila sjajna prilika za nju, ali ako je Henrietti drag – a doista se čini da se Henrietti sviđa.« Henrietta je i sama tako mislila prije nego se pojavio kapetan Wentworth, ali je otad nadalje bratić Charles bio posve zaboravljen. Još nije bilo poznato koja se od dviju sestara više sviđa kapetanu Wentworthu, barem koliko je Anne mogla opaziti. Henrietta je možda ljepša, Louisa je uvijek veselija; a sad nije znala hoće li ga privući nježniji ili živahniji karakter. Činilo se da gospodin i gospođa Musgrove, zato što su veoma malo vidjeli, ili su imali potpuno povjerenje u razboritost obiju kćeri i svih mladih ljudi koji su im se približavali, sve prepuštaju sudbini. Nije bilo ni najmanjeg traga zabrinutosti ili primjedbe u velikoj kući, ali u kolibi je bilo drukčije; mladi bračni par ondje bio je skloniji nagađanjima i pitanjima. Kapetan Wentworth nije bio u društvu gospođica Musgrove više od četiri ili pet puta i Charles Hayter se tek pojavio, kad je Anne morala slušati mišljenja svojeg šurjaka i sestre o tome koja mu se više sviđa. Charles je smatrao da je to Louisa, a Mary da je Henrietta, ali su se posve slagali da bi bilo krasno kad bi oženio bilo koju od njih. Charles nikad u životu nije vidio ugodnijeg čovjeka, a po onome što je jednom čuo da govori sam kapetan Wentworth, bio je veoma siguran da u ratu nije zaradio manje od dvadeset tisuća funti. To je trenutno stjecanje bogatstva; povrh toga, tu je i prilika za dodatnu zaradu u nekom eventualnom budućem ratu; a bio je siguran da bi se kapetan Wentworth uspio istaknuti kao i bilo koji časnik u mornarici. 0, to bi bila sjajna prilika za bilo koju od njegovih sestara. »Tako mi svega, bila bi«, odgovorila je Mary. »Bože moj! Kad bi stekao velike časti! Kad bi mu dodijelili titulu baruneta! 'Lady Wentworth' veoma dobro zvuči. To bi doista bilo krasno za Henriettu! Kao supruga baruneta imala bi prednost preda mnom, a Henrietta ne bi imala ništa protiv titula sir Frederick i lady Wentworth! Međutim, to bi bilo novo imenovanje, a ja nikad nemam osobito mišljenje o novopečenim plemenitašima.« Mary je savršeno odgovaralo da Henriettu smatra preferiranom, upravo zbog Charlesa Haytera čije je pretenzije željela vidjeti okončane. Svisoka je gledala na obitelj Hayters, smatrajući da bi bila velika nesreća kad bi se postojeća veza među obiteljima pojačala – veoma žalosno za nju i njezinu djecu. »Znaš«, rekla je, »uopće ne mogu o njemu misliti kao o prikladnom paru za Henriettu, a s obzirom na veze što su ih Musgrovei stvorili, ona nema pravo tako se poniziti. Mislim da niti jedna mlada žena nema pravo na izbor koji bi bio neugodan i neprikladan za glavni dio obitelji, te stvarati loše veze onima koji na njih nisu navikli. I, molim te lijepo, tko je Charles Hayter? Običan seoski kapelan. Veoma neprikladan par za gospođicu Musgrove od Uppercrossa.« Međutim, njezin se muž u tome nije slagao s njom; osim što je imao obzira prema svojem bratiću, Charles Hayter je najstariji sin, a on je i sam na situaciju gledao kao najstariji sin. »Sad govoriš besmislice, Mary«, stoga je glasio njegov odgovor. »To ne bi bila sjajna prilika za Henriettu, ali Charles ima velike izglede da za godinu ili dvije dobije nešto od biskupa; i molim te, zapamti da je on najstariji sin; kad moj tetak umre, on će naslijediti


veoma lijep posjed. Imanje u Winthropu nije manje od dvjesto pedeset jutara, osim farme blizu Tauntona, a to je jedno od najboljih zemljišta u ovome kraju. Priznajem da bi bilo koji od njih, osim Charlesa, bio veoma log izbor za Henriettu, i to se doista ne bi moglo tolerirati; on je jedini koji dolazi u obzir. On je veoma dobrodušan, vrijedan momak; kađ Winthrop dospije u njegove ruke, on će od posjeda napraviti drukčije mjesto i živjet će na posve drukčiji način; a s tim imanjem nikad neće biti prijezira vrijedan čovjek. Dobro imanje u vlasništvu, bez ikakvih tereta. Ne, ne, Henrietta bi mogla proći lošije nego da se uda za Charlesa Haytera; ukoliko ona bude imala njega, a Louisa može dobiti kapetana Wentwortha, bit ću veoma zadovoljan.« »Charles može govoriti što god želi«, Mary je uzviknula Anne čim je on izišao, »ali bilo bi šokantno kad bi se Henrietta udala za Charlesa Haytera; veoma loše za nju, a još gore za mene, i stoga treba silno željeti da joj ga kapetan Wentworth što prije izbaci iz glave, a ja nimalo ne sumnjam da je to već učinio. Jučer se jedva osvrnula na Charlesa Haytera. Voljela bih da si bila ondje i vidjela njezino ponašanje. A što se tiče pomisli da se kapetanu Wentworthu Louisa sviđa jednako kao i Henrietta, besmislica je tako nešto reći, jer mu se Henrietta sigurno više sviđa. Ali Charles je tako pozitivan! Voljela bih da si jučer bila s nama jer bi tada mogla procijeniti tko je od nas dvoje u pravu; sigurna sam da bi dijelila moje mišljenje, osim ako ne bi čvrsto odlučila protiviti mi se.« Večera kod gospodina Musgrovea trebala je biti prilika u kojoj je Anne sve to trebala vidjeti, ali ona je ostala kod kuće, ispričavši se glavoboljom i neznatnim zdravstvenim problemima malenog Charlesa. Mislila je jedino na to kako će izbjeći kapetana Wentwortha, ali pokazalo se da je činjenica da je izbjegla sudbinu suca još jedna prednost mirne večeri kod kuće. Što se tiče stavova kapetana Wentwortha, smatrala je važnijim da on zna što radi, i to dovoljno rano kako ne bi ugrozio sreću niti jedne sestre ugrozio vlastitu čast, od pitanja preferira li Henriettu ili Louisu. Bilo koja od njih bi mu, najvjerojatnije, činila privrženu, dobroćudnu suprugu. Kad je riječ o Charlesu Hayteru, njezinoj je obzirnosti smetalo svako nepromišljeno ponašanje dobronamjerne mlade žene, te je suosjećala sa svakom patnjom koju je takvo ponašanje izazvalo; no ako je Henrietta shvatila da je pogrešno protumačila svoje osjećaje, to treba što prije jasno staviti do znanja. Charles Hayter je u ponašanju svoje sestrične otkrio mnogo toga što ga je uznemirilo i uvrijedilo. Predugo se poznaju i cijene da bi se sad tako otuđila od njega, pa su samo dva susreta ugasila svaku prijašnju nadu; nije imao drugog izbora osim držati se podalje od Uppercrossa, ali pojavila se veoma alarmantna promjena kad je čovjeka kakav je kapetan Wentworth počeo smatrati vjerojatnim uzrokom. Izbivao je samo dva tjedna, a kad su se rastali, ona je pokazala zanimanje, čemu se potajno silno nadao, za mogućnost da će uskoro napustiti svoju sadašnju kapelaniju i dobiti onu u Uppercrossu. Činilo se da joj je izrazito važno da je dr. Shirley, župnik, koji već više od četrdeset godina revno obavlja sve dužnosti u svojoj župi, odlučio uzeti kapelana; trebao bi svoju kapelaniju učiniti što boljom i trebao bi je obećati Charlesu Hayteru. Prednost činjenice da bi radio u Uppercrossu, umjesto da bude udaljen desetak kilometara; da bi u svakom smislu imao bolju kapelaniju; da bi radio za dragog dr. Shirleyja, te bi dragog dr. Shirleyja oslobodio dužnosti koje više nije mogao obavljati bez velikog i štetnog napora, mnogo je značila, čak i Louisi, ali je Henrietti značila gotovo sve. Nažalost, kad se vratio, sve to prestalo je biti zanimljivo i važno. Louisa uopće nije mogla slušati njegovo prepričavanje razgovora što ga je upravo vodio s dr. Shirleyjem:


stajala je kraj prozora u iščekivanju kapetana Wentwortha; i sama mu je Henrietta mogla udijeliti samo dio pozornosti, a činilo se da je zaboravila svu prijašnju važnost i zabrinutost za pregovore. »Pa, doista mi je veoma drago, ali uvijek sam vjerovala da ćeš ti to dobiti; uvijek sam mislila da je to sigurno. Nije mi se činilo da – ukratko rečeno, dr. Shirley mora uzeti kapelana, a ti si osigurao njegovo obećanje. Dolazi li, Louisa?« Jednog jutra, veoma brzo nakon večere kod obitelji Musgrove, na kojoj Anne nije bila, kapetan Wentworth je ušao u salon kolibe gdje su se nalazili samo ona i maleni Charles koji je ležao na sofi. Iznenađenje uslijed toga što se našao gotovo sam s Anne Elliot oduzelo je uobičajenu pribranost njegovu ponašanju; trgnuo se i samo je uspio reći: »Mislio sam da su gospođice Musgrove ovdje, gospođa Musgrove mi je rekla da bih ih ovdje trebao naći. Tada se zaputio do prozora kako bi se pribrao i razmislio kako bi se trebao ponašati.« »One su gore s mojom sestrom. Usuđujem se reći da će sići za nekoliko trenutaka«, glasio je Annein odgovor, a ona je, posve prirodno, bila krajnje smućena; da je dijete nije pozvalo da dođe i učini nešto za njega, u idućem bi trenutku pobjegla iz sobe, te tako oslobodila kapetana Wentwortha, ali i sebe. Ostao je stajati kraj prozora, a nakon što je mirno i uljudno rekao: – Nadam se da je malenom dječaku bolje – ušutio je. Morala je kleknuti kraj sofe i ondje ostati kako bi udovoljila svojem pacijentu; to je trajalo nekoliko minuta, a tada je, na svoje veliko zadovoljstvo, čula kako netko dolazi kroz maleno predsoblje. Okrenula je glavu nadajući se da će vidjeti gospodara kuće, ali se pokazalo da je riječ o nekome na koga se nije moglo računati da će olakšati situaciju – Charles Hayter; vjerojatno nije bio nimalo sretan što vidi kapetana Wentwortha, kao što ni kapetan Wentworth nije bio sretan kad je ugledao Anne. Samo je rekla: »Kako ste? Nećete li sjesti? Ostali će uskoro doći.« Međutim, kapetan Wentworth se odmaknuo od prozora, očito spreman razgovarati, ali Charles Hayter je odbio njegov pokušaj time što je sjeo kraj stola i uzeo novine, a kapetan Wentworth se vratio do prozora. U sljedećoj se minuti društvo povećalo. Mlađi dječak, veoma krupno, napredno dijete staro dvije godine, nakon što mu je netko izvana otvorio vrata, odlučno se pojavio među njima i pošao ravno do sofe kako bi vidio što se događa, zahtijevajući sve dobro što bi mogao dobiti. Kako nije bilo ničega za jelo, mogao je jedino dobiti malo igre, a kako mu teta nije dopustila da gnjavi svojeg bolesnog brata, počeo se penjati po njoj, dok je klečala, na takav način da ga, onako zauzeta Charlesom, nije mogla maknuti. Govorila mu je – naređivala, molila ga i insistirala, sve uzalud. Jednom ga je uspjela odgurnuti, ali se dječak s užitkom odmah opet popeo na nju. »Waltere«, rekla je, »smjesta siđi. Veoma si naporan. Jako se ljutim na tebe.« »Waltere«, uzviknuo je Charles Hayter, »zašto ne učiniš ono što ti se kaže? Zar nisi čuo što ti je tvoja teta rekla? Dođi k meni, Waltere, dođi rođaku Charlesu.« No Walter se nije obazirao na njega.


Međutim, u sljedećem je trenutku osjetila da je slobodna; netko ga je podigao s nje; premda joj je tako sagnuo glavu, dok su njegove malene, čvrste ruke maknute s njezina vrata, te je odlučno odnesen, da nije shvatila kako je to učinio kapetan Wentworth.

Njezini osjećaji izazvani tim otkrićem ostavili su je posve bez riječi. Nije mu mogla čak ni zahvaliti. Mogla se jedino naginjati nad malenim Charlesom, obuzeta krajnje smućenim osjećajima. Njegova ljubaznost koja ga je navela da joj priskoči u pomoć – način – tišina u kojoj je to učinio – malene pojedinosti situacije – uz zaključak do kojeg je brzo došla, na temelju buke što ju je namjerno stvarao s djetetom, da on ne želi čuti njezino zahvaljivanje i zapravo pokazuje da je razgovor s njom posljednje što bi želio; sve je to izazvalo zbrku različitih, ali veoma bolnih uzbuđenja od kojih se nije mogla oporaviti sve dok nisu ušle Mary i gospođice Musgrove kojima je prepustila malenog pacijenta, pa je izišla iz prostorije. Nije mogla ostati ondje. To je mogla biti prilika da promatra sklonosti i ljubomore njih četvero; sad su svi bili na okupu, ali nije mogla ostati i to izdržati. Bilo je očito da Charles Hayter nije osobito naklonjen kapetanu Wentworthu. Imala je snažan dojam da je, nakon uplitanja kapetana Wentwortha, razdraženim tonom rekao: »Trebao si poslušati mene, Waltere; rekao sam ti da ne gnjaviš svoju tetu«, te je mogla razumjeti njegovo žaljenje da je kapetan Wentworth učinio ono što je on sam trebao učiniti. Ali nisu je mogli zanimati osjećaji Charlesa Haytera, ni bilo čiji osjećaji, prije nego malo bolje sredi vlastite. Sramila se


sebe, silno se sramila što je bila tako nervozna, što je takva sitnica tako snažno djelovala na nju; no bilo je tako, a iziskivalo je dugotrajnu samoću i razmišljanje kako bi se oporavila.


Druge prilike za njezina zapažanja bile su neizbježne. Anne se uskoro opet dovoljno često nalazila u društvu svih četvero kako bi stekla određeno mišljenje, mada je bila previše mudra da bi ga iznijela kod kuće jer je znala da ne bi zadovoljilo ni muža ni ženu; premda je smatrala da mu je Louisa draža, nije mogla potisnuti misao, temeljenu na onome što se usuđivala procijeniti iz sjećanja i iskustva, da kapetan Wentworth nije ni u jednu zaljubljen. One su više bile zaljubljene u njega; ipak, to nije bila ljubav. Radilo se o malenoj groznici divljenja; ali to bi moglo, vjerojatno mora završiti nečijom ljubavi. Činilo se da je Charles Hayter svjestan da je odbačen, a ipak se katkad činilo da je Henrietta nesigurna po pitanju svojeg izbora. Anne je čeznula za mogućnošću da im svima objasni što zapravo žele, svima im ukaže na nedaće kojima se izlažu. Nikomu od njih nije pripisivala lukavštinu. Vjerovanje da kapetan Wentworth uopće nije svjestan boli što ga izaziva pružalo joj je golemo zadovoljstvo. U njegovu držanju nije bilo nikakva trijumfa, nikakva jadnog likovanja. On vjerojatno nikad nije čuo o bilo kakvim nadanjima Charlesa Haytera, niti mu je to ikad palo na pamet. Griješio je jedino u tome što je prihvaćao (jer prihvaćati je zasigurno prava riječ) naklonost dviju mladih žena odjednom. Međutim, činilo se da je Charles Hayter, nakon kratkog nastojanja, odustao od bitke. Prošla su tri dana da nije došao u Uppercross; veoma jasna promjena. Čak je ođbio jedan poziv na večeru; a nakon što ga je gospodin Musgrove u nekoliko prigoda našao s nekoliko velikih knjiga pred njim, gospodin i gospođa Musgrove su bili uvjereni da sigurno nije sve u redu, te su zabrinutih lica razgovarali o tome kako previše uči. Mary se nadala i vjerovala da ga je Henrietta jasno odbila, a njezin je muž živio u stalnoj nadi da će ga vidjeti sutra. Anne je jedino osjećala da je Charles Hayter mudar. Jednog jutra otprilike u to vrijeme, kad su Charles Musgrove i kapetan Wentworth zajedno pošli u lov, a sestre u kolibi tiho sjedile i svaka se bavila svojim poslom, na prozoru su se pojavile sestre iz velike kuće. Bio je lijep dan u studenom, a gospođice Musgrove su došle prečicom i svratile samo da bi rekle kako idu u dugu šetnju pa su stoga zaključile da Mary sigurno ne želi poći s njima; Mary je odmah odgovorila, uz malo ljutnje jer su smatrale da ona nije za dobru šetnju: »0, da, uistinu bih vam se rado pridružila, veoma volim duge šetnje.« – Anne je bila uvjerena, na temelju izraza lica dviju djevojaka, da je to upravo ono što nisu željele, te se ponovno čudila vrsti potrebe kakvu su, izgleda, stvarale obiteljske navike, o tome da sve treba


prenijeti i da sve treba činiti zajedno, bez obzira na to koliko to neželjeno ili neprikladno bilo. Pokušala je nagovoriti Mary da ne ide, ali uzalud; u tom je slučaju smatrala najpametnijim prihvatiti daleko ljubazniji poziv što su ga njoj uputile gospođice Musgrove da i ona pođe, zaključivši da će biti korisna ako se njezina sestra odluči ranije vratiti, te tako smanjiti uplitanje u neki njihov plan. »Ne mogu zamisliti odakle im pomisao da ja ne volim . duge šetnje!« rekla je Mary dok se penjala stubama. »Svi uvijek pretpostavljaju da ja nisam dobra za šetnje! A ipak ne bi bile zadovoljne da smo odbile pridružiti im se. Kad ljudi na taj način dođu samo da bi nas pozvale, kako možemo odbiti?« Gospoda su se vratila baš kad su one odlazile. Poveli su sa sobom mladog psa koji im je pokvario lov i natjerao ih da se rano vrate. Stoga su imali vremena i volje za ovu šetnju pa su im se sa zadovoljstvom pridružili. Anne bi ostala kod kuće da je mogla predvidjeti takvu situaciju, ali je sad, uz neodređene osjećaje zanimanja i radoznalosti, zaključila kako je prekasno da se povuče, pa je svih šestero krenulo u smjeru što su ga izabrale gospođice Musgrove, koje su očito smatrale da je šetnja pod njihovim vodstvom. Annein je cilj bio svima se kloniti s puta, a gdje su uske staze preko polja iziskivale razdvajanja, nastojala je ostati uza svoju sestru i njezina muža. Njezino zadovoljstvo u ovoj šetnji mora proizlaziti iz kretanja i samoga dana, iz pogleda na posljednje osmijehe godine na žutosmeđe lišće i uvele živice, iz ponavljanja u sebi nekih od tisuća poetskih opisa jeseni, godišnjeg doba neobičnog i neiscrpnog utjecaja na profinjen um i senzibilnost, godišnjeg doba koje je svakog pjesnika, čija djela vrijedi čitati, navelo da ga pokuša opisati ili napiše nekoliko osjećajnih stihova. Koliko god je mogla, zaokupljala je um takvim razmišljanjima i citatima, nije bilo moguće potisnuti želju da sluša razgovor kapetana Wentwortha s nekom od gospođica Musgrove kad god im je bila dovoljno blizu, no nije čula ništa osobito značajno. To je bilo samo obično živahno čavrljanje – kakvo bi se moglo čuti od bilo kojih mladih osoba u prisnim odnosima. Više se bavio Louisom nego Henriettom. Louisa se svakako više trudila privući njegovu pozornost nego Henrietta. Činilo se da se ta nastojanja pojačavaju, a jedan joj je Louisin dio razgovora posebno zapeo za uho. Nakon jednog od mnogih veličanja ljepote dana, što se neprestano moglo čuti, kapetan Wentworth je dodao: Kakvo veličanstveno vrijeme za admirala i moju sestru! Jutros su namjeravali poći na dugu vožnju; možda će se pojaviti s nekog od ovih brežuljaka. Govorili su o odlasku u ovaj dio regije. Pitam se gdje će se danas prevrnuti. 0, to se doista veoma često događa, uvjeravam vas, ali moja sestra se ne buni – najvažnije je da bude s njim. Ah! Znam da pretjerujete – uzviknula je Louisa – no kad bi doista bilo tako, ja bih na njezinu mjestu postupala posve isto. Kad bih voljela nekog muškarca, kao što ona voli admirala, uvijek bih bila s njim, nikad nas ništa ne bi smjelo rastaviti, i radije bih se prevrnula u kočiji s njim nego da me bilo tko drugi sigurno vozi. To je izgovorila s entuzijazmom. »Doista?«, uzviknuo je on, istim tonom. »Svaka vam čast!« Tada je među njima neko vrijeme vladala tišina. Anne se nije odmah uspjela sjetiti nekog citata. Dražesni jesenski prizori nakratko su zaboravljeni – osim ako joj na pamet ne padne neki tužni sonet ispunjen prikladnom analogijom o izmaku godine, uz nestanak sreće, prizora mladosti i nade, i proljeća, sve to nestalo je zajedno. Trgnula se i, kad su skrenuli na drugu stazu, rekla: »Nije li ovo jedan od putova do Winthropa?« Ali nitko je nije čuo, joj barem nitko nije odgovorio.


Međutim, Winthrop ili njegova okolica – jer mlade se ljude katkad može sresti dok šeću u blizini svojeg doma, bio je njihovo odredište; nakon nešto manje od kilometra postupnog uspona između velikih ograđenih područja, gdje su plugovi na djelu i svježe prekopano tlo pokazivali da farmer, bez obzira na čari poetske malodušnosti, opet očekuje proljeće, stigli su do vrha najvišeg brežuljka koji je dijelio Uppercross i Winthrop, te su uskoro imali pogled na cijeli Winthrop u podnožju brežuljka. Pred njima se prostirao Winthrop, bez ljepote i bez dostojanstva; ni po čemu posebna kuća, niska i okružena žitnicama i drugim gospodarskim zgradama. Mary je uzviknula: »Bože moj! Tu je Winthrop! Tako mi svega, nisam imala pojma. Pa, mislim da bismo sad trebali poći natrag; veoma sam umorna.« Henrietta, svjesna situacije i posramljena, nije vidjela bratića Charlesa kako hoda nekom stazom ili je naslonjen na neku ogradu, pa je bila spremna postupiti u skladu s Marynom željom; ali »ne«, rekao je Charles Musgrove, i »ne, ne«, usrdnije je uzviknula Louisa, povela sestru u stranu i kao da se toplo zalagala za nešto drugo. U međuvremenu, Charles je jasno izrazio odlučnost da će posjetiti svoju tetu sad kad je već tako blizu; a očito je, mada pomalo nesigurno, pokušavao nagovoriti svoju ženu da i ona pođe. No to je bila jedna od situacija u kojima je dama pokazala svoju snagu, a kad je spomenuo mogućnost odmora od petnaestak minuta u Winthropu, budući da je tako umorna, odlučno je odgovorila: »0, ne, nikako!« – Ponovno penjanje uz to brdo više bi joj štetilo nego koristilo. Ukratko rečeno, svojim je izrazom lica i držanjem jasno pokazala da neće poći. Nakon još malo takvih rasprava i dogovora, Charles i njegove dvije sestre su se dogovorili da će on i Henrietta skoknuti dolje na nekoliko minuta kako bi posjetili tetu i rođake, a ostatak društva čekat će ih na vrhu brežuljka. Činilo se da je Louisa vodila glavnu riječ u stvaranju plana, a dok je ona pošla malo niz brdo s njima, i dalje nešto govoreći Henrietti, Mary je iskoristila prigodu da se prezirno osvrne naokolo i kaže kapetanu Wentworthu: »Veoma je neugodno imati takve rodbinske veze! Ali uvjeravam vas, u životu nisam više od dva puta bila u toj kući.« Umjesto odgovora dobila je samo namješten osmijeh nakon kojeg je uslijedio preziran pogled dok se okretao na drugu stranu, a Anne je savršeno dobro znala što to znači. Vrh brežuljka gdje su ostali bio je lijepo mjesto; Louisa se vratila, a Mary je za sebe našla udobno mjesto za sjedenje na jednoj izbočini i bila je sasvim zadovoljna sve dok su svi stajali oko nje; ali kad je Louisa odvukla kapetana WentVortha sa sobom kako bi potražili ostatke lješnjaka u obližnjoj živici, a udaljili su se tako da ih se više nije čulo ni vidjelo, Mary više nije bila zadovoljna; bunila se protiv mjesta na kojem je sjedila – bila je sigurna da je Louisa negdje našla mnogo bolje – i ništa je nije moglo spriječiti u namjeri da i sama pođe tražiti bolje mjesto. Pošla je u istom smjeru, ali ih nije vidjela. Anne je našla udobno mjesto za sebe na suhom, sunčanom obronku ispod živice, a bila je uvjerena da su oni još uvijek negdje zajedno. Mary je na trenutak sjela, ali to joj nije odgovaralo; bila je sigurna da je Louisa našla bolje mješto negdje drugdje i odlučila je poći dalje dök je ne stigne. Anne, koja je i sama osjećala umor, zadovoljno je sjedila; uskoro je čula kapetana Wentwortha i Louisu u živici iza sebe, kao da se vraćaju kroz nekako divlji, zarasli prolaz u sredini. Razgovarali su dok su se približavali. Najprije je razabrala Louisin glas. Činilo se da je usred nekog gorljivog govora. Ono što je Anne prvo čula glasilo je:


»I tako sam je natjerala da pođe. Nisam mogla podnijeti da se boji posjeta zbog takvih besmislica. Što! Zar bih ja dopustila da me ravnodušno držanje takve osobe natjera da odustanem od nečega što sam odlučila učiniti i za što sam znala da je ispravno? Ili bilo koje osobe, mogla bih reći. Ne, mene se ne može tako lako nagovoriti. Kad nešto odlučim, onda se toga držim. Činilo se da je Henrietta čvrsto odlučila danas posjetiti Winthrop, a ipak je gotovo odustala iz nekakve besmislene popustljivosti!« »Znači da bi odustala da nije bilo vas?« »Doista bi. Gotovo se stidim to reći.« »Sreća za nju da pri ruci ima um poput vašeg! Nakon vaših aluzija, koje su samo potvrdile moje vlastite zaključke, do kojih sam došao kad sam zadnji put bio u njegovu društvu, ne moram se pretvarati da ne razumijem što se događa. Vidim da je riječ o nečemu što je više od pristojnog jutarnjeg posjeta vašoj teti – i jao si ga njemu, kao i njoj, kad je riječ o važnim stvarima, te se nađu u okolnostima koje iziskuju razboritost i snagu uma, ako ona nema dovoljno odlučnosti nositi se s ravnodušnošću u ovako beznačajnom nesporazumu. Vaša je sestra prijazno stvorenje, ali vidim da vi posjedujete odlučan i čvrst karakter. Ako vam je važno njezino ponašanje ili sreća, usadite joj što više vlastitog duha. Ali nema sumnje da ste to oduvijek radili. Najgore je zlo previše popustljivog i neodlučnog karaktera da se u njega čovjek ne može pouzdati. Nikad ne može biti siguran da će dobar utjecaj biti trajan. Svatko ga može pokolebati; neka oni koji žele biti sretni budu odlučni. Evo lješnjaka – rekao je i dohvatio jedan s gornje grane. – Služi kao primjer – prekrasan, blistav lješnjak koji je, obdaren prvotnom snagom, preživio sve jesenske oluje. Nigdje nema rupice, nikakve slabe točke. Ovaj lješnjak – nastavio je na razigrano svečani način – dok su mnoga njegova braća pala i zgažena, još uvijek posjeduje svu sreću za kakvu se jedan lješnjak može smatrati sposobnim.« Potom se vratio prijašnjem, ozbiljnom tonu: »Moja prva želja za sve koji su mi prirasli srcu je da budu odluče. Ako Louisa Musgrove želi biti lijepa i sretna u studenom svojeg života, čuvat će i njegovati sve svoje sadašnje moći uma.«


Izgovorio je to, ali nije dobio odgovor. Anne bi se iznenadila da je Louisa mogla spremno odgovoriti na takav govor – tako zanimljive riječi, izgovorene s tako ozbiljnom toplinom! Mogla je zamisliti što Louisa osjeća. Što se nje tiče – bojala se pomaknuti kako je ne bi opazili. Dok je nepomično sjedila, posve zaštićena bujnim grmom božikovine, oni su pošli dalje. Međutim, prije nego su se dovoljno udaljili Louisa je ponovno progovorila. »Mary je po mnogočemu sasvim dobroćudna«, rekla je, »ali katkad me zna prekomjerno isprovocirati svojim besmislicama i svojim ponosom; ponosom obitelji Elliot. Svi žalimo što Charles nije oženio Anne umjesto nje. Zacijelo znate da je želio oženiti Anne?« Nakon trenutka šutnje, kapetan Wentworth je rekao: »Želite li reći da ga je odbila?« »0, da, svakako.« »Kad se to dogodilo?« »Ne znam točno jer smo Henrietta i ja tada bile u školi, ali vjerujem da je to bilo oko godinu dana prije njegova vjenčanja s Mary. Voljela bih da je pristala. Svima bi nam se mnogo više sviđala, a tata i mama uvijek misle da ga je odbila pod utjecajem svoje velike prijateljice lady Russell. Misle da Charles nije dovoljno učen da bi zadovoljio zahtjeve lady Russell, i stoga je nagovorila Anne da ga odbije.«


Zvukovi su utihnuli i Anne više ništa nije čula. Vlastite su je emocije držale ukočenom. Morala se od mnogo toga oporaviti prije nego se uspjela pomaknuti. Poslovična sudbina onoga tko prisluškuje nije ju snašla – nije čula ništa loše o sebi ali je čula mnogo toga što ju je zaboljelo. Shvatila je što kapetan Wentworth misli o njezinu karakteru, a u njegovu je ponašanju otkrila baš onaj stupanj osjećaja i radoznalosti kad je riječ o njoj koji ju je silno uzrujao. Čim se uspjela pomaknuti, pošla je za Mary, a kad ju je našla te su se zajedno vratile do mjesta gdje je Mary ranije sjedila, donekle ju je utješilo to što se odmah nakon toga okupilo cijelo društvo i opet su bili u pokretu. Njezino je raspoloženje željelo samoću i tišinu kakve se mogu naći jedino u velikom društvu. Charles i Henrietta su se vratili, a kako se moglo očekivati, s njima je došao i Charles Hayter. Anne nije ni pokušala razumjeti pojedinosti situacije; činilo se da čak ni kapetan Wentworth ne shvaća baš sve što se događa, ali džentlmen se povukao, a dama je popustila, te su sad bili veoma zadovoljni što su opet zajedno, u to nije postojala ni najmanja sumnja. Henrietta je izgledala pomalo posramljeno, ali veoma zadovoljno; Charles Hayter se doimao iznimno sretnim; bili su zaokupljeni jedno drugim gotovo od prvog trenutka kad su svi krenuli prema Uppercrossu. Sad je sve određivalo Louisu za kapetana Wentwortha; ništa nije moglo biti jasnije; a gdje god su se morali odvajati, ili čak i ondje gdje nisu, hodali su jedno uz drugo gotovo jednako kao i drugo dvoje. Na dugačkoj stazi kroz livade, gdje je bilo dovoljno mjesta za sve, bili su tako podijeljeni – stvarajući tri malene skupine, a skupini od troje koja je bila najmanje živahna pripadala je Anne. Pridružila se Charlesu i Mary, a bila je toliko umorna da joj je dobro došla Charlesova druga ruka; ali Charles, premda veoma dobro raspoložen prema njoj, bio je zlovoljan prema svojoj ženi. Mary nije bila susretljiva prema njemu, a sad je morala trpjeti posljedice; jedna od njih bila je činjenica da joj je veoma često puštao ruku kako bi svojim štapom sjekao vrhove kopriva u živici; kad je Mary počela prigovarati i žaliti se da je u nepovoljnijem položaju jer je bliže živici, pustio je objema ruke kako bi pošao u potragu za lasicom koju je opazio u šumarku, te gotovo više uopće nije hodao uz njih. Uz tu je dugu livadu prolazila seoska cesta koju je njihova staza trebala presjeći; kad je cijelo društvo stiglo do vrata u ogradi, baš se pojavila kočija koja se kretala u istom smjeru i već su je neko vrijeme čuli, a pokazalo se da je riječ o malenom vozilu admirala Crofta. On i njegova žena bili su na planiranom izletu i sad su se vraćali kući. Nakon što su čuli u kako su dugoj šetnji bili mladi ljudi, ljubazno su ponudili mjesto nekoj od dama koja je posebno umorna; to će joj uštedjeti kilometar i pol hodanja, a oni ionako prolaze kroz Uppercross. Poziv je bio općenit i tako je odbijen. Gospođice Musgrove nisu bile nimalo umorne, a Mary je ili bila uvrijeđena jer to nije najprije ponuđeno njoj, ili ono što je Louisa nazvala ponosom obitelji Elliot nije moglo podnijeti da bude treća osoba u malenoj kočiji koju vuče jedan konj. Društvo u šetnji je prešlo cestu i počelo se penjati uz malen obronak na suprotnoj strani, a admiral je već ponovno pokrenuo konja kad je kapetan Wentworth na trenutak prišao kočiji kako bi nešto rekao svojoj sestri. Moglo se pogoditi što joj je rekao po onome što je uslijedilo. »Gospođice Elliot, sigurna sam da ste vi umorni«, uzviknula je gospođa Croford. »Dopustite nam zadovoljstvo da vas povezemo kući. Uvjeravam vas da ovdje ima dovoljno


mjesta za troje. Kad bismo svi bili poput vas, vjerujem da bi nas četvero moglo sjediti ovdje. Morate, doista morate poći s nama.« Anne se još nalazila na cesti, a premda je instinktivno zaustila da odbije, nisu joj dopustili da nastavi. Ljubazno admiralovo nagovaranje uslijedilo je kao potpora riječima njegove žene; nisu prihvaćali niječan odgovor; stisnuli su se u najmanjem mogućem prostoru i ostavili joj mjesta u kutu, a kapetan Wentworth, ne izustivši niti jednu riječ, okrenuo se prema njoj i ponudio joj pomoć pri penjanju u kočiju. Da, učinio je to. Sjedila je u kočiji, svjesna da ju je on onamo smjestio, da su to učinile njegova volja i njegove ruke, da to duguje njegovoj percepciji njezina umora i odlučnosti da joj osigura odmor. Na nju je snažno djelovala spoznaja njegove naklonosti prema njoj koju su jasno pokazali svi ti postupci. Ovaj maleni događaj kao da je upotpunio sve ono što se ranije događalo. Razumjela ga je. Nije joj mogao oprostiti, ali također nije mogao biti bezosjećajan. Mada ju je osuđivao zbog prošlosti, gledajući na to s naglašenim i nepravednim ogorčenjem, mada posve ravnodušan prema njoj i premda se počinje vezivati s drugom, ipak nije, mogao gledati kako pati bez želje da joj pruži olakšanje. To je bio ostatak nekadašnjih osjećaja, poriv čistog, mada nepriznatog prijateljstva, pokazatelj njegova vlastitog toplog i prijaznog srca o kojemu nije mogla razmišljati bez emocija tako opterećenih srećom i bolom da nije znala što prevladava. U početku je nesvjesno odgovarala na ljubaznost i primjedbe svojih suputnika. Prešli su pola puta seoskom cestom prije nego je postala posve svjesna onoga što su govorili. Tada je shvatila da govore o »Fredericku«. »Svakako kani uzeti jednu ili drugu od tih dviju djevojaka, Sophy«, rekao je admiral, »ali ne može se znati koju. Čovjek bi pomislio da već dovoljno dugo trči za njima kako bi se mogao odlučili. Ah, to je zato što je mir. No da je rat, odavno bi to riješio. Mi moreplovci, gospođice Elliot, ne možemo si priuštiti dugotrajno udvaranje u vrijeme rata. Koliko je dana prošlo, draga moja, od prvog trenutka kad sam te ugledao do našeg zajedničkog života u North Yarmouthu?« »Bolje da ne pričamo o tome, dragi«, dražesno je odgovorila gospođa Croft, »jer kad bi gospođica Elliot čula kako smo se brzo razumjeli, nikad ne bi povjerovala da možemo biti sretni zajedno. Međutim, mnogo sam prije čula o tvojem karakteru.« »Pa, i ja sam čuo o tebi kao o veoma lijepoj djevojci, a osim toga, što smo trebali čekati? Ne sviđa mi se odugovlačenje s takvim stvarima. Volio bih da Frederick malo ubrza i dovede nam jednu od tih mladih dama u Kellynch-hall. Ondje bi uvijek bilo društva za njih. Obje su veoma dražesne mlade dame; jedva ih razlikujem.« »Veoma dobrodušne, neiskvarene djevojke, doista«, rekla je gospođa Croft malo mirnijim tonom hvale, takvim da je Anne posumnjala da njezini dublji osjećaji možda niti jednu od njih ne smatraju dostojnom njezina brata, »i veoma ugledna obitelj. Čovjek ne bi mogao uspostaviti rodbinske veze s boljim ljudima. Dragi moj admirale, onaj stup! Sigurno ćemo pokupiti taj stup!« No ona je sama dohvatila uzde i preusmjerila konja pa su izbjegli opasnost; i kad je kasnije razborito ispružila ruku, nisu pali u jarugu, niti naletjeli na kola s gnojem; a Anne, koju je pomalo zabavljao njihov način upravljanja kočijom, što ga je smatrala dobrim primjerom njihova općenitog života, sigurno je stigla do kolibe.


Približavalo se vrijeme povratka lady Russell; čak je određen dan, a Anne, koja joj se trebala pridružiti čim se smjesti, radovala se skorašnjem odlasku u Kellynch i počela je razmišljati o tome kako će na nju vjerojatno djelovati to preseljenje. Boravit će u istom selu kao i kapetan Wentworth, samo oko sedamsto metara daleko od njega; morat će odlaziti u istu crkvu i sigurno će biti susreta. To joj nije išlo u prilog; no s druge strane, on je tako mnogo vremena provodio u Uppercrossu da odlazak odande prije može doživljavati kao da ga ostavlja za sobom, a ne kao da ide prema njemu. Sve u svemu, vjerovala je da u toj zanimljivoj situaciji mora biti na dobitku, gotovo jednako kao i promjenom kućanskog društva, napuštajući sirotu Mary radi lady Russell. Voljela bi da može izbjeći bilo kakav susret s kapetanom Wentworthom u Kellynch-hallu; u tim je prostorijama dolazilo do prijašnjih susreta kojih bi se s bolom prisjetila, ali još ju je više zabrinjavala mogućnost da se lady Russell i kapetan Wentworth ikad bilo gdje sretnu. Nisu se sviđali jedno drugomu i nikakvo sadašnje obnavljanje poznanstva ne bi moglo koristiti; a kad bi ih lady Russell sad vidjela zajedno, mogla bi misliti da on ima previše pribranosti, a ona premalo. Te su stvari činile njezinu glavnu brigu u iščekivanju odlaska iz Uppercrossa, a smatrala je da je ondje dovoljno dugo ostala. To što je bila korisna malenom Charlesu uvijek će uljepšavati sjećanje na dva mjeseca provedena ondje, ali njemu se brzo vraćala snaga i više nije imala zašto ostati. Međutim, završetak njezina boravka ondje promijenjen je na način što ga nije mogla nikako predvidjeli. Kapetan Wentworth, nakon što ga cijela dva dana nisu vidjeli niti čuli o njemu u Uppercrossu, ponovno se pojavio među njima kako bi se opravdao pričom o onome što ga je držalo podalje. Pismo njegova prijatelja, kapetana Harvillea, koji ga je napokon našao, donijelo je vijest da će kapetan Harville i njegova obitelj tijekom zime boraviti u Lymeu; to je značilo da ih dijeli samo tridesetak kilometara, premda to nisu znali. Kapetan Harville nije bio dobra zdravlja otkako je prije dvije godine teško ranjen, a kapetan Wentworth je čvrsto odlučio odmah otputovati u Lyme jer je bio zabrinut za prijatelja i želio ga je vidjeti. Bio je ondje dvadeset četiri sata. Svi su spremno opravdali njegov izostanak, toplo su poštivali njegovo prijateljstvo, te izrazili živahno zanimanje za njegova prijatelja i njegov opis lijepog


krajolika oko Lymea, a na koncu su svi iskazali silnu želju da i sami vide Lyme. Posljedica toga bilo je stvaranje plana za odlazak onamo. Mladi su ljudi svi jedva čekali da vide Lyme. Kapetan Wentworth je govorio da će i sam opet poći onamo; ima samo dvadeset sedam kilometara od Uppercrossa; mada je studeni, vrijeme uopće nije loše; ukratko rečeno, Louisa, koja je najviše željela poći, nakon što je odlučila o tome, a osim zadovoljstva činjenicom da radi ono što želi, naoružana spoznajom da vrijedi činiti po svome, sad se suprotstavila svim željama svojeg oca i majke da se to odgodi do ljeta, i odlučeno je da se putuje u Lyme – Charles, Mary, Anne, Henrietta, Louisa i kapetan Wentworth. Prvi nepromišljeni plan bio je da pođu ujutro i vrate se uvečer, ali na to nije pristao gospodin Musgrove, zbog dobrobiti svojih konja; kad se o tome racionalno promislilo, zaključilo se da dan usred studenog ne bi osigurao mnogo vremena za razgledavanje nepoznatog mjesta, nakon oduzimanja sedam sati koliko je trebalo za putovanje onamo i natrag, s obzirom na izgled kraja kojim će putovati[17]. Slijedom toga, ođlučili su ondje prenoćiti i trebalo ih je očekivati natrag tek sljedećeg dana na večeri. To se smatralo znatnim poboljšanjem, a premda su se svi sastali u velikoj kući na prilično ranom doručku i veoma točno krenuli, već je odavno prošlo podne kad su se dvije kočije, ona gospodina Musgrovea u kojoj su se vozile četiri dame i Charlesova lagana kočija na dva kotača u kojoj je vozio kapetana Wentwortha, počele spuštati niz dugu padinu u Lyme i stigle na još strmiju ulicu samoga gradića, pa je postalo sasvim jasno da će imati vremena samo da malo pogledaju naokolo prije nego nestanu svjetlost i toplina dana. Nakon što su osigurali smještaj i naručili večeru u jednoj od gostionica, sljedeće što je trebalo učiniti svakako je bila šetnja ravno do mora. Stigli su prekasno u godini za bilo kakvu zabavu ili zanimljivost koje bi Lyme, kao javno mjesto, mogao nuditi; prostorije za javna okupljanja bile su zatvorene, gotovo svi su gosti otišli, uglavnom su ostali samo stalni stanovnici – a kako zgrade same po sebi nisu osobito zanimljive, poglede stranaca zaokupit će poseban položaj gradića čija glavna ulica kao da žuri u more; šetnja do lukobrana koji okružuje dražestan maleni zaljev, tijekom sezone oživljen malenim kabinama za presvlačenje na kotačićima i mnogim posjetiteljima, sam lukobran, njegova stara čuda i nova poboljšanja, uz prekrasne klisure koje se pružaju istočno od gradića; i stranac bi doista morao biti veoma čudan kad ne bi vidio ljepotu u neposrednoj okolini Lymea i ne bi poželio bolje je upoznati. Prizori u susjedstvu, Charmouthu, s visokim područjima i prostranim dijelovima krajolika, a još više dražesna uvala iza koje se uzdižu tamne litice, što ga niske stijene usred pijeska čine najzanimljivijim mjestom za promatranje nadolaska plime, za sjedenje u mirnom razmišljanju; šumovita raznolikost šarmantnog sela Up Lyme i, povrh svega, Pinny sa svojim zelenim ponorima između romantičnih stijena[18], gdje raspršena šumska stabla i bogati voćnjaci pokazuju da su zasigurno prošle mnoge generacije otkako je prvo djelomično lomljenje klisure pripremilo tlo za takvo stanje u kojem se vidi tako divan i tako dražestan prizor da je više nego ravan svakom sličnom prizoru na daleko poznatijem otočiću Wight; ta se mjesta moraju uvijek iznova posjećivati kako bi se shvatila vrijednost Lymea. Društvo iz Uppercrossa kretalo se nizbrdo spuštajući se kraj sad praznih soba melankolična izgleda, te su se uskoro našli na morskoj obali i ondje se zadržali, kao što se svi moraju zadržati i gledati kad prvi put stignu do mora, kojima se ikad uopće pruži prilika da ga vide; potom su nastavili prema lukobranu koji im je sam po sebi bio cilj, ali i radi


kapetana Wentwortha, jer u malenoj kući blizu početka starog mola smjestili su se Harvilleovi. Kapetan Wentworth je svratio unutra kako bi posjetio svojeg prijatelja; ostali su nastavili hodati, a on im se trebao pridružiti na lukobranu. Ni slučajno nisu bili umorni od čuđenja i divljenja, a činilo se da čak ni Louisa ne osjeća da su se odavno rastali od kapetana Wentwortha kad su ga vidjeli kako dolazi za njima u društvu troje ljudi, a sve su ih već dobro poznavali po opisu; to su bili kapetan i gospođa Harville i kapetan Benwick koji je boravio kod njih. Kapetan Benwick je prije nekog vremena bio prvi časnik na Laconiji, a opis što ga je kapetan Wentworth dao o njemu kad se prvi put vratio iz Lymea, toplina kojom ga je hvalio kao sjajnog mladog čovjeka i časnika kojeg je uvijek visoko cijenio, što je zasigurno izazvalo poštovanje svih slušatelja, dopunjen je kratkom poviješću njegova privatnog života, a sve ga je to učinilo itekako zanimljivim u očima svih dama. Bio je zaručen sa sestrom kapetana Harvillea i sad ju je oplakivao. Godinu dvije čekali su bogatstvo i njegovo promaknuće. Bogatstvo je došlo, a njegov je dio novca od zaplijenjenih dobara bio velik jer je bio poručnik; promaknuće je takoder napokon štiglo, ali Fanny Harville to nije doživjela. Umrla je prošlog ljeta dok je on bio na moru. Kapetan Wentworth nije smatrao mogućim da neki muškarac bude više privržen ženi no što je siroti Benwick bio privržen Fanny Harville, ili da više pati zbog užasne promjene. Njegovu je narav smatrao od one vrste koja sigurno silno trpi jer sjedinjava veoma snažne osjećaje s tihim, ozbiljnim i povučenim držanjem, s velikim zanimanjem za čitanje i mirne aktivnosti. Zanimljiva je priča završila činjenicom da se činilo kako se prijateljstvo između njega i Harvilleovih, ako je to moguće, pojačalo nakon događaja koji je uništio svaku mogućnost stvaranja rodbinske veze među njima, a kapetan Benwick je sad stalno živio s njima. Kapetan Harville je malenu kuću unajmio na pola godine, a njegov ukus, zdravlje i imetak upućivali su na potrebu unajmljivanja jeftine rezidencije na morskoj obali; veličanstvena ljepota krajolika i miran život u Lymeu tijekom zime savršeno su odgovarali duševnom raspoloženju kapetana Benwicka. Svi su uvelike suosjećali s kapetanom Benwickom i željeli su mu sve najbolje. »A ipak«, mislila je Anne kad su krenuli prema njima, »njegovo srce možda ne pati više od mojega. Ne mogu vjerovati da su njegovi izgledi za sretnu budućnost zauvijek uništeni. Mlađi je od mene; mlađi po osjećajima, ako ne po godinama; mlađi kao muškarac. Oporavit će se i biti sretan s drugom ženom.« Svi su se sastali i međusobno upoznali. Kapetan Harville je bio visok, tamnoput muškarac ozbiljna, dobroćudna lica; malo je šepao, a zbog naglašenijih crta lica i zdravstvenih problema izgledao je mnogo stariji od kapetana Wentwortha. Kapetan Benwick je izgledao i bio najmlađi od njih trojice, a u usporedbi s njima obojicom, bio je nizak čovjek. Imao je ugodno lice i melankolično držanje, baš kako je trebalo biti, i povlačio se iz razgovora. Kapetan Harville, premda nije bio ravan kapetanu Wentworthu po ponašanju, bio je savršen džentlmen, prirodan, topao i susretljiv. Gospođa Harville, neznatno manje uglađena od svojeg muža, ipak se činila obdarenom istim lijepim osjećajima, a ništa nije moglo biti ugodnije od njihove želje da cijelo društvo smatraju vlastitim prijateljima jer su oni prijatelji kapetana Wentwortha, njihove molbe da svi obećaju da će večerati s njima. Večera je, već naručena u gostionici, na koncu nevoljko prihvaćena kao isprika, ali se činilo da su gotovo povrijeđeni što je kapetan Wentworth doveo takvo društvo u Lyme a da nije logično predvidio da će večerati s njima.


U svemu je tome bilo tako mnogo privrženosti kapetanu Wentworthu, i tako mnogo dražesnog šarma u tako neuobičajenom stupnju gostoljubivosti, nimalo sličnom uobičajenom načinu davanja i primanja pozivnica, večera formalnosti i pokazivanja, da je Ann osjećala kako njezinu raspoloženju zacijelo neće koristiti stvaranje novih poznanstava s njegovim kolegama časnicima. »Sve bi to bili moji prijatelji«, mislila je i morala se boriti protiv silne potištenosti. Kad su s lukobrana, svi su ušli u kuću svojih novih prijatelja i ondje našli tako malene prostorije da nitko, osim onih koji pozivaju iz srca, ne bi mogao očekivati da mogu primiti tako veliko društvo. Anne se i sama na trenutak zapanjila kad je to vidjela, ali to je uskoro nestalo u ugodnijim osjećajima proizišlih iz pogleda na sve domišljate naprave i lijep razmještaj kapetana Harvillea, a sve u cilju pretvaranja postojećeg prostora u najbolji mogući, nadomještanja manjkavosti namještaja unajmljene kuće, te obrane prozora i vrata od zimskih oluja koje se mogu očekivati. Različitosti u opremljenosti soba, gdje su uobičajene osnove što ih je osigurao vlasnik, iz uobičajene ravnodušne obveze, imale kontrast u nekoliko predmeta od rijetkih vrsta drva, izvrsno izrađenih, te nečem neobičnom i vrijednom iz svih dalekih zemalja koje je kapetan Harville posjetio, a to se Ann činilo osobito zanimljivim: onako povezano s njegovom profesijom, plod njegova rada, dojam utjecaja svega toga na njegove navike, slika odmaranja i obiteljske sreće što ju je prikazivalo, za nju je sve to bilo nešto više od zadovoljstva. Kapetan Harville nije osobito volio čitati, ali je stvorio izvrstan prostor i izradio veoma lijepe police za podnošljivu zbirku lijepo uvezanih knjiga koje pripadaju kapetanu Benwicku. Šepanje mu nije dopuštalo mnogo kretanja, ali koristan i domišljat um kao da ga je iznutra neprestano nečim zaokupljao. Crtao je, uljepšavao, bavio se stolarijom, lijepio; izrađivao je igračke za djecu, nove igle za pletenje mreža, a ako je sve ostalo obavio, sjeo bi u kutu prostorije i pleo svoju veliku mrežu za ribolov. Anne se činilo da je iza sebe ostavila veliku sreću kad su otišli iz te malene kuće, a Louisa, uz koju je hodala, počela je oduševljeno govoriti o divljenju i ushićenju spram mornarice – njihovo prijateljstvo, njihova povezanost, njihova otvorenost, njihova čestitost; tvrdeći kako je uvjerena da moreplovci imaju više dostojanstva i topline od bilo koje druge skupine muškaraca u Engleskoj; da jedino oni znaju kako se živi, te samo oni zaslužuju da ih se poštuje i voli. Vratili su se kako bi se preodjenuli za večeru; a plan se već tako dobro odvijao da nikomu ništa nije smetalo; premda su se vlasnici gostionice neprestano ispričavali kako »sad nije sezona«, i »nema glavne ceste za kočije«, i »ne može se očekivati društvo«. Anne se činilo da se već do te mjere navikla na društvo kapetana Wentwortha, što ranije nije smatrala mogućim, da joj sad sjedenje za istim stolom s njim i povremena razmjena uljudnosti (nikad nisu pošli dalje od toga) nije gotovo ništa značila. Noć je bila previše mračna da bi se dame opet srele prije jutra, ali kapetan Harville im je obećao posjet uvečer; došao je i doveo svojeg prijatelja, što se nije očekivalo jer su se svi složili da kapetan Benwick izgleda deprimirano u nazočnosti tako mnogo neznanaca. Međutim, ipak se opet pojavio među njima, mada se nije činilo da je prikladno raspoložen za općenito veselo društvo. Dok su kapetani Wentworth i Harville vodili razgovor na jednoj strani prostorije i, prisjećajući se prošlih dana, spomenuli obilje anegdota kojima su zaokupljali i zabavljali ostale, Anne se našla malo dalje, u društvu kapetana Benwicka; njezina ju je dobrodušna


narav obvezivala da započne poznanstvo s njim. Bio je plah i sklon rastresenosti, ali privlačna blagost njezina lica i umjerenost njezina držanja uskoro su dale rezultata, i Anne je dobro nagrađena za svoj početni trud. Očito je bio mlad čovjek dobro razvijenog čitalačkog ukusa, mada prvenstveno za poeziju; osim što je bila uvjerena da mu je barem za tu večer priuštila zadovoljstvo rasprave o temama koje zacijelo ne zanimaju njegovo uobičajeno društvo, nadala se da mu je istinski pomogla nekim sugestijama o dužnosti i koristi od borbe protiv patnje, što je prirodno proizašlo iz njihova razgovora. Jer premda je bio plah, nije se doimao rezerviranim; više se činilo da je riječ o osjećajima koji jedva čekaju da se oslobode; a nakon što su razgovarali o poeziji, bogatstvu sadašnjega doba, te kratko usporedili mišljenja o poznatim pjesnicima, pokušavajući odrediti treba li preferirati Marmion ili The Lady of the Lake[19], kako stoje Giaou[20] i The Bride of Abydos[21], te štoviše, kako se Giaour izgovara, pokazao je da tako intimno poznaje sve najnježnije pjesme prvog pjesnika i sve strastvene opise beznadne agonije drugoga; ponavljao je, tako potresno osjećajno, razne stihove koji govore o slomljenom srcu ili o umu uništenom patnjom, a izgledao je kao da silno želi biti shvaćen, izrazila je nadu da ne čita uvijek samo poeziju, te je rekla kako misli da je loše za poeziju što u njoj rijetko uživaju oni koji je potpuno razumiju; i da su snažni osjećaji koji bi je jedini mogli istinski procijeniti upravo oni koji bi je trebali uzimati s mjerom. Njegov je izraz lica pokazivao da mu ne smeta, već je zadovoljan tom aluzijom na njegovu situaciju, a to ju je ohrabrilo da nastavi; smatrajući da joj dob daje pravo na to, usudila se preporučiti više proze u njegovu svakodnevnom čitanju; kad ju je zamolio da bude određenija, spomenula je djela najboljih moralista, zbirke najljepših pisama, memoare jakih osoba koje su patile, sve što joj je u tom trenutku palo na pamet, a moglo bi ojačati um i duh važnim poukama, te pružiti najsnažnije primjere morala i religiozne izdržljivosti. Kapetan Benwick je pozorno slušao i činilo se da je zahvalan na pokazanom zanimanju, a premda je odmahnuo glavom i uz uzdahe koji su govorili kako malo vjeruje u učinkovitost bilo kojih knjiga na bol kakva je njegova, zapisao je imena onih koje je preporučila i obećao da će ih nabaviti i pročitati. Kad je večer završila, Anne je razmišljala o neobičnosti činjenice da je došla u Lyme kako bi govorila o strpljenju i mirenju sa sudbinom mladom čovjeku kojeg nikad ranije nije vidjela; također je strahovala da je, kao mnogi drugi veliki moralisti i propovjednici, bila elokventna po pitanju nečega u čemu njezino ponašanje ne bi izdržalo pomnije proučavanje.


Anne i Henrietta su idućeg jutra prve ustale i odlučile prije doručka prošetati do mora. Pošle su do pješčane obale i gledale kako dolazi plima koju donosi povjetarac s jugoistoka na veličanstveni način što ga dopušta tako ravna obala. Veličale su jutro, uživale u pogledu na more, komentirale svježinu povjetarca, a zatim utihnule sve dok Henrietta opet iznenada nije počela riječima: »0, da, posve sam uvjerena da, uz veoma malo izuzetaka, morski zrak uvijek čini dobro. Nema nikakve sumnje da je silno koristio dr. Shirleyju nakon njegove bolesti od koje je proljetos prošlo godinu dana. Tvrdi da mu je mjesec dana boravka u Lymeu više koristio nego svi lijekovi što ih je uzeo, te da se uvijek osjeća mlađim kad se nalazi kraj mora. Dakle, mislim da je doista šteta što uvijek ne živi kraj mora. Uistinu mislim da bi trebao odseliti iz Uppercrossa i trajno se smjestiti u Lymeu. Ne misliš li i ti tako, Anne? Zar se ne slažeš sa mnom da je to najbolje što bi mogao učiniti, za sebe i za gospođu Shirley? Ona ovdje ima rođake, znaš, i mnogo poznanika, pa bi se ugodno osjećala, a sigurna sam da bi joj bilo drago živjeti u mjestu gdje pri ruci ima medicinsku pomoć, za slučaj da on opet dobije napadaj. Doista mislim da je veoma žalosno da tako krasni ljudi kakvi su dr. i gospođa Shirley, koji su cijelog života činili dobro, svoje posljednje dane provode u mjestu kakvo je Uppercross gdje kao da su, ako se izuzme naša obitelj, izdvojeni od svijeta. Voljela bih da mu to predlože njegovi prijatelji. Doista mislim da bi trebali. A što se tiče oslobađanja od obveze da živi u župi, s tim ne bi smjelo biti nikakvih poteškoća u njegovoj dobi i uz njegov karakter. Jedino se bojim hoće li ga išta uvjeriti da ode iz svoje župe. Tako je naglašeno strog i savjestan u svojim stavovima, pretjerano savjestan, moram reći. Ne misliš Anne, da je pretjerano savjestan? Ne misliš li da je posve pogrešno poimanje savjesti kad svećenik svoje zdravlje žrtvuje radi dužnosti koje jednako dobro može ispunjavati neka druga osoba? Isto tako, u Lymeu – udaljenom samo đvadeset sedam kilometara – bio bi dovoljno blizu da čuje ako ljudi smatraju da imaju razloga za pritužbe.«


Anne se više nego jednom osmjehnula tijekom toga govora i prihvatila temu, jednako spremna pozabaviti se i biti korisna osjećajima mlade dame kao i mladog čovjeka – mada je ovdje to daleko jednostavnije, jer što je mogla ponuditi osim općenitog slaganja? Rekla je sve što je bilo razumno i prikladno o toj temi; složila se s pravom dr. Shirleyja na miran život, kao što je i trebala; priznala kako bi bilo veoma poželjno da ima nekog aktivnog, uglednog mladog čovjeka za stalnog kapelana, te je čak bila toliko ljubazna da je ukazala na prednost što bi je takvom kapelanu donio status oženjenog čovjeka. »Željela bih«, rekla je Henrietta, veoma zadovoljna svojom družicom, »željela bih da lady Russell živi u Uppercrossu i dobro poznaje dr. Shirleyja. Uvijek sam čula da je lady Russell žena koja na sve ima velik utjecaj. Uvijek je smatram sposobnom nagovoriti neku osobu na bilo što! Bojim je se, kao što sam ti već ranije rekla, veoma je se bojim jer je tako pametna, ali je izrazito poštujem i voljela bih da u Uppercrossu imamo takvu susjedu.« Anne je zabavljao način na koji je Henrietta izražavala svoju zahvalnost, a također je shvatila da tijek zbivanja i novi Henriettini interesi ne bi osobito koristili njezinoj prijateljici kod obitelji Musgrove. Međutim, imala je samo vremena za općeniti odgovor i izražavanje želje da takva žena postoji u Uppercrossu prije nego se naglo prestalo razgovarati o bilo kojoj temi jer su vidjele kako im se približavaju Louisa i kapetan Wentworth. Oni su također izišli u šetnju prije doručka, ali se Louisa odmah potom sjetila


da nešto mora nabaviti u jednoj prodavaonici, te ih je sve pozvala da se s njom vrate u gradić. Svi su joj stajali na raspolaganju. Kad su stigli do stuba što su vodile s plaže, jedan se džentlmen koji se istodobno pripremao sići uljudno povukao i čekao da prođu. Popeli su se i prošli kraj njega, a dok su prolazili za oko mu je zapelo Anneino lice te ju je pogledao s izrazom iskrenog divljenja, čega je morala biti svjesna. Izgledala je veoma dobro; imala je veoma pravilne i ljupke crte lica, čiju je ljepotu i svježinu istaknuo ugodan povjetarac, a također je izazvao sjaj u njezinim očima. Bilo je očito da joj se džentlmen (po ponašanju je bio savršeni džentlmen) uvelike divi. Kapetan Wentworth je odmah pogledao prema njoj na način koji je pokazao da je to opazio. Na trenutak joj je dobacio pogled – vedar pogled koji kao da je govorio: »Taj je čovjek opčinjen vama, a čak i ja, u ovom trenutku, opet vidim nešto slično Anne Elliot.«

Nakon što su ispratili Louisu dok je obavljala ono što je trebala i još kratkog lutanja naokolo, vratili su se u gostionicu. Kad je Anne kasnije hitro hodala iz svoje sobe do gostionice, umalo je naletjela na istog džentlmena koji je izlazio iz konačišta. Već je ranije pomislila da je i on stranac u gradiću, poput njih, i zaključila da je konjušar urednog izgleda, koji je šetao u blizini dvaju konačišta kad su se vratili, zacijelo njegov sluga. Činjenica da su i gospodar i sluga nosili žalobnu odjeću potvrdila je taj zaključak. Sad se pokazalo da borave u istom konačištu, a taj je drugi susret, bez obzira na to koliko kratak, po pogledima


džentlmena potvrdio da je smatra veoma ljupkom, a po spremnosti i umjesnosti njegovih isprika vidjelo se da je on čovjek izrazito pristojna ponašanja. Činilo se da ima oko trideset godina, a premda nije bio naočit, imao je veoma ugodnu osobnost. Anne je osjećala da bi voljela saznati tko je on. Gotovo su završili s doručkom kad je zvuk kočije (zacijelo prve koju su čuli otkako su ušli u Lyme) pola društva odvukao do prozora. »To je kočija nekog džentlmena – otvorena na dva kotača – ali dolazi samo iz prostora za kočije do ulaznih vrata. Netko sigurno odlazi. Njome upravlja sluga u žalobnoj odjeći.« Te su riječi navele Charlesa Musgrovea da skoči na noge kako bi laganu kočiju usporedio sa svojom, a sluga u žalobnoj odjeći pobudio je Anneinu radoznalost, pa je svih šestero gledalo kroz prozor kad je vlasnik kočije izišao iz konačišta usred naklona i uljudnosti kućanstva, zauzeo svoje mjesto i odvezao se. »Ah!«, u tom je trenutku uzviknuo kapetan Wentworth i letimično pogledao Anne – to je onaj čovjek kraj kojeg smo prošli. Gospođice Musgrove su se složile i nakon što su svi gledali za njim dok se vozio uzbrdo, vratili su se za stol. Uskoro potom u blagovaonicu je ušao konobar. »Molim vas«, odmah je rekao kapetan Wentworth, »možete li nam reći ime džentlmena koji je upravo otišao?« »Da, gospodine, to je bio gospodin Elliot, veoma bogat džentlmen. Stigao je sinoć iz Sidmoutha – usuđujem se reći da ste čuli kočiju dok ste ovdje večerali. Sad ide u Crewkherne na putu za Bath i London.« »Elliot!«, Mary je gledala od jedne do druge osobe, a mnogi su ponovili ime. »Bože moj!«, uzviknula je Mary. »To mora biti naš rođak, mora biti naš gospodin Elliot, svakako! Charles, Anne, nije li tako? U žalovanju, vidite, baš kao i naš gospodin Elliot. Kako veoma neobično! U istom konačištu kao i mi! Anne, ne misliš li da je to zasigurno naš gospodin Elliot, nasljednik mojeg oca? Molim vas«, okrenuvši se konobaru, »niste li čuli – nije li njegov sluga rekao da pripada obitelji Kellynch?« »Ne, gospojo, nije spomenuo neku određenu obitelj, ali je rekao da je njegov gospodar veoma bogat džentlmen i jednog će dana biti barunet.« »Eto! Vidite!«, uzvikivala je Mary, kao u ekstazi. »Baš kako sam rekla! Nasljednik sir Waltera Elliota! Bila sam sigurna da će se to pročuti, ako je tako. Pouzdajte se u to da će njegovi sluge svugdje govoriti o tome na sva zvona. Ali, Anne, samo zamisli kako neobično! Voljela bih da sam ga bolje pogledala. Voljela bih da smo ranije saznali tko je on, da nam se predstavio. Kakva šteta što se nismo upoznali! Mislite li da nalikuje Elliotima? Jedva sam ga pogledala, gledala sam konje, ali mislim da je ipak sličan našoj obitelji. Čudi me da nisam vidjela obiteljski grb[22]! 0, njegov ga je ogrtač skrivao, svakako, inače sam sigurna da bih ga primijetila, kao i livreju; da sluga nije bio u žalobnoj odjeći, prepoznali bismo ga po livreji.« Kad se sve te neobične okolnosti uzmu u obzir rekao je kapetan Wentworth – moramo zaključiti da je providnost odredila da nećete biti predstavljeni svojem rođaku. Kad je uspjela privući Marynu pozornost, Anne ju je tiho pokušala uvjeriti da njihov otac i gospodin Elliot već mnogo godina nisu u takvim odnosima da bi pokušaj upoznavanja uopće bio poželjan. Međutim, istodobno je potajno osjećala zadovoljstvo jer je vidjela svojeg rođaka i shvatila da je budući vlasnik Kellyncha nesumnjivo džentlmen i doima se razumnim. Ni u kojem


slučaju ne bi spomenula da ga je još jednom srela; srećom, Mary se ne bi obazirala na činjenicu da su tijekom rane jutarnje šetnje prošli kraj njega, ali bi joj bilo veoma krivo kad bi znala da je Anne naletjela na njega u prolazu i primila njegove veoma uljudne isprike, a ona mu nikad nije bila ni blizu; ne, taj maleni susret rođaka mora ostati tajna. »Naravno«, rekla je Mary, »spomenut ćeš da smo vidjele gospodina Elliota kad sljedeći put budeš pisala u Bath. Mislim da bi moj otac svakako trebao čuti o tome; moraš napisati sve o njemu.« Anne je izbjegla izravan odgovor, ali smatrala je da o tom događaju nije potrebno pisati, zapravo bi ga trebalo zatajiti. Znala je za uvredu koja je prije mnogo godina nanesena njezinu ocu; sumnjala je kakav je udio u tome imala Elizabeth; i bila je posve sigurna da spominjanje gospodina Elliota uvijek izaziva razdraženost kod oboje. Mary osobno nikad nije pisala u Bath; sav trud oko spore i nezadovoljavajuće korespondencije pao je na Anne. Uskoro nakon doručka pridružili su im se kapetan i gospođa Harville i kapetan Benwick jer su s njima dogovorili posljednju šetnju Lymeom. Do jedan moraju krenuti prema Uppercrossu, a u međuvremenu su odlučili svi biti zajedno i što više na otvorenom. Anne je shvatila da joj se kapetan Benwick približava čim su se svi našli na ulici. Njihov razgovor prethodne večeri nije ga odbio od nje, već je opet potražio njezino društvo pa su neko vrijeme zajedno hodali razgovarajući, kao i ranije, o gospodinu Scottu i Lordu Byronu, a jednako kao i ranije, jednako kao i bilo koja druga dva čitatelja, nisu se uspijevali posve složiti o vrijednostima bilo kojeg autora. Tada je nešto izazvalo gotovo sveopće promjene u društvu pa se uz nju, umjesto kapetana Benwicka, našao kapetan Harville. »Gospođice Elliot«, rekao je prilično tihim glasom, »učinili ste dobro djelo kad ste tog sirotog momka naveli da tako mnogo priča. Volio bih da češće može imati takvo društvo. Znam da je loše za njega što je tako zatvoren, ali što mi možemo učiniti? Ne možemo se rastati.« »Ne«, rekla je Anne, »lako mogu vjerovati da je to nemoguće, ali s vremenom, možda – znamo što vrijeme čini u svakoj patnji, a morate imati na umu, kapetane Harville, da je vaš mladi prijatelj relativno nedavno doživio tragediju – tek prošlog ljeta, koliko sam shvatila.« »Da, istina je«, duboko je uzdahnuo, »tek u lipnju.« »A on to, možda, nije odmah znao.« »Saznao je tek u prvom tjednu kolovoza kad se vratio kući – tek je postao kapetan broda Grappler. Ja sam bio u Plymouthu, strepeći od susreta s njim. Slao je pisma, ali njegov je brod morao ploviti u Portsmouth. Onamo ga je vijest morala slijediti, ali tko mu je to trebao reći? Ja ne. Radije bih dao da me objese. Nitko to nije mogao učiniti, osim onog dobrog čovjeka (pokazujući kapetana Wentwortha). Brod Laconia uplovio je u Plymouth tjedan dana ranije; nije postojala opasnost da će ga opet poslati na more. Imao je pravo na odmor – pismeno je zatražio dopust, ali nije čekao odgovor, već je dan i noć putovao kako bi stigao u Portsmouth. Čim je stigao onamo, čamcem je otišao do Grapplera i cijelih se tjedan dana nije micao od sirotog momka. To je učinio i nitko drugi ne bi mogao spasiti jadnog Jamesa. Možete li se pitati, gospođice Elliot, je li nam drag?« Anne je razmišljala o tome i znala odgovor, a to je i rekla na način koji su joj dopuštali njezini vlastiti osjećaji, ili kako se činilo da on može podnijeti jer je bio previše dirnut da bi mogao nastaviti razgovor o toj temi – kad je ponovno progovorio, tema je bila posve drukčija.


Gospođa Harville je iznijela svoje mišljenje da će njezinu mužu biti sasvim dovoljno šetnje kad stignu do njihova doma, a time je odredila smjer cijelog društva u onome što je trebala biti njihova posljednja šetnja; otpratit će ih do njihovih vrata, a potom se vratiti i krenuli na put kući. Procijenili su da imaju vremena baš za to, ali kad su se približiti lukobranu, svi su poželjeli još jednom prošetati njime, svi su bili tomu skloni, a Louisa je uskoro postala tako odlučna da su zaključili kako nimalo neće smetati ta razlika od četvrt sata, te su se nakon ljubaznog opraštanja i svih ljubaznih razmjena poziva i obećanja koji se mogu zamisliti, rastali od kapetana i gospođe Harville pred njihovim vratima i u pratnji kapetana Benwicka, koji je odlučio do posljednjeg trenutka ostati s njima, pošli se propisno oprostiti od lukobrana. Anne je otkrila da joj se kapetan Benwick opet približava. Vidik pred njima neminovno je dozvao u sjećanje»tamnoplava mora«[23] Lorda Byrona, a ona mu je rado posvećivala svu svoju pozornost sve dok je to bilo moguće. Uskoro je silom odvučena na drugu stranu. Vjetar je previše jako puhao da bi šetnja gornjim dijelom novog lukobrana bila ugodna za dame pa su se stubama spustili na donji, a svi su mirno i oprezno sišli strmim stubama osim Louise; njoj je kapetan Wentworth morao pomoći da skoči. U svim njihovim šetnjama morao joj je pomagati da skače s ograda i uzvisina; to ju je oduševljavalo. U ovoj je prigodi bio manje voljan to učiniti jer je smatrao da je tlo previše tvrdo za njezina stopala; međutim, ipak joj je udovoljio i ona je sigurno sišla, ali je odmah, kako bi pokazala koliko uživa, opet potrčala uza stube kako bi ponovno skočila. Savjetovao joj je da to ne čini, smatrao je da je trzaj prevelik, ali ne, uzalud je objašnjavao i govorio; ona se nasmiješila i rekla: »Čvrsto sam odlučila da hoću!« Ispružio je ruke, ali ona je skočila pola sekunde prerano, pala na beton donjeg lukobrana i ostala beživotno ležati! Nije bilo nikakva zvuka, nikakve krvi, nikakve vidijive rane, ali njezine su oči ostale zatvorene, nije disala, lice joj je bilo poput smrti. Kakvog li užasa za sve koji su stajali naokolo!


Kapetan Wentworth, koji ju je podigao, kleknuo je s njom u naručju i promatrao je s licem jednako blijedim kao i njezino, u agoniji tišine. »Mrtva je! Mrtva je!«, vrisnula je Mary, uhvatila se za muža i pojačala njegovu užasnutost tako da se nije mogao maknuti; u idućem je trenutku Henrietta, uvjerena da je tako, također izgubila svijest i pala bi na stube da nije bilo kapetana Benwicka i Anne koji su je uhvatili i pridržali. »Zar mi nitko neće pomoći?«, bile su prve riječi što ih je izustio kapetan Wentworth očajnim tonom, kao da je izgubio svu snagu. »Pođite k njemu, pochte k njemu!«, uzviknula je Anne. »Za ime svijeta, pođite k njemu. Mogu je sama držati. Ostavite mene i pochte k njemu. Protrljajte joj ruke, protrljajte joj sljepoočnice; ovdje su mirišljave soli – uzmite ih, uzmite ih.« Kapetan Benwick ju je poslušao, a Charles se u istom trenutku odvojio od svoje žene i također prišao kapetanu Wentworthu. Zajedno su podigli Louisu i čvršće je držali, te je učinjeno sve što im je Anne rekla, ali uzalud. Tada je kapetan Wentworth, teturajući uza zid kako bi našao oslonac, gorko uzviknuo: »0, Bože! Njezini otac i majka!« »Liječnik!«, rekla je Anne. Čuo je tu riječ; činilo se da ga je to odmah trgnulo te je samo rekao: »Točno, točno, smjesta nam treba liječnik!« Tada je odjurio, a Anne je hitro predložila:


»Kapetan Benwick, ne bi li bilo bolje da on pođe? On zna gdje će naći liječnika.« Svi koji su bili sposobni misliti shvatili su prednost te ideje i u sljedećem je trenutku (sve se zbivalo u brzim trenucima) kapetan Benwick mlitavo tijelo posve prepustio djevojčinu bratu i žurno pošao u gradić. Što se tiče onih koji su ostali iza njega, teško bi se moglo reći koja od triju osoba, koje su bile posve racionalne, najviše pati, kapetan Wentworth, Anne ili Charles, koji je veoma volio svoju sestru, a sad se sagnuo nad njom i jecao od bola i straha, a kad je skrenuo pogled s jedne sestre, vidio je drugu u jednako nesvjesnom stanju ili svoju histeričnu ženu koja je od njega tražila pomoć, ali joj to nije mogao dati. Anne je svom svojom snagom i donekle nagonski revno nastojala pomoći Henrietti, ali je ipak povremeno pokušavala pružiti utjehu ostalima, nastojala je smiriti Mary, trgnuti Charlesa iz apatije, ublažiti mučne osjećaje kapetana Wentwortha. Činilo se da svi od nje očekuju smjernice. »Anne, Anne«, uzviknuo je Charles, – što se dalje može učiniti? Što se, za ime svijeta, može dalje učiniti?« Oči kapetana Wentwortha također su bile uperene u nju. »Ne bi li bilo bolje da je odnesemo u konačište? Da, sigurna sam, treba je oprezno odnijeti u konačište.« »Da, da, u konačište«, ponovio je kapetan Wentworth, relativno pribran i želeći nešto učiniti. »Sam ću je odnijeti. Musgrove, pobrinite se za ostale.« Dotad se vijest o nesreći proširila među radnicima i iznajmljivačima čamaca oko lukobrana, te su se mnogi okupili oko njih kako bi pomogli ako je potrebno, ili kako bi vidjeli mrtvu mladu damu, ne, dvije mrtve mlade dame, jer se pokazalo da je dvaput zanimljivije od onoga što su čuli. Nekima od tih dobrih ljudi Henrietta se također činila osuđenom, jer premda je malo došla k sebi bila je posve bespomoćna; Anne je hodala uz nju, a Charles je vodio brigu o svojoj ženi, te su tako krenuli natrag, ispunjeni neopisivo mučnim osjećajima, putem kojim su maločas bezbrižni i dobro raspoloženi hodali u drugom smjeru. Još nisu sišli s lukobrana kad su sreli bračni par Harville. Vidjeli su kapetana Benwicka kako juri kraj njihove kuće, s izrazom lica koji je pokazivao da nešto nije u redu; stoga su odmah krenuli, putem informirani i usmjereni, prema mjestu događaja. Premda je bio šokiran, kapetan Harville je donio razum i čvrste živce koji su se odmah pokazali korisnima; on i njegova žena pogledom su se sporazumjeli što treba učiniti. Moraju je odnijeti u njihovu kuću – svi moraju poći onamo – i ondje čekati dolazak liječnika. Nisu željeli slušati odbijanja; poslušali su ga i svi se našli pod njegovim krovom; dok je Louisa, prema uputama gospođe Harville, odnesena na kat i smještena na krevet, kapetan Harville je svima ostalima pružao pomoć, liker i napitke za jačanje živaca. Louisa je jednom otvorila oči, ali ih je brzo opet zatvorila ne došavši k sebi. Međutim, taj je dokaz života pomogao njezinoj sestri pa je Henrietta, premda posve nesposobna boraviti u istoj sobi s Louisom, ostala prisebna uslijed mješavine nade i straha. Mary se također počela smirivati. Liječnik je stigao gotovo brže no što se činilo mogućim. Svi su bili bolesni od strepnje dok ju je pregledavao, ali on nije bio bez nade. Glava je primila snažan udarac, ali on je vidio i teže ozljede od kojih su se ljudi oporavili: ni slučajno nije bio bez nade; vedro je govorio.


Činjenica da to nije smatrao teškim slučajem – rekavši kako će sve proći za nekoliko sati – bilo je više no što se bilo tko od njih nadao; može se zamisliti kako su se svi radovali, duboko u sebi i tiho, nakon nekoliko strastvenih izljeva zahvalnosti nebesima. Anne je bila sigurna da nikad neće moći zaboraviti ton i izraz lica kapetana Wentwortha kad je izustio »Hvala Bogu!«; kao ni prizor što ga je činio kasnije dok je sjedio za stolom, nagnut nad prekriženim rukama i skrivena lica, kao da su ga svladali različiti osjećaji njegove duše, te ih je molitvom i razmišljanjem nastojao smiriti. Louisine ruke i noge izbjegle su ozljede. Ozlijedila je samo glavu. Društvo je sad moralo razmisliti što je najbolje učiniti po pitanju njihove opće situacije. Sad su mogli razgovarati jedni s drugima i savjetovati se. Nije postojala ni najmanja sumnja da Louisa mora ostati ovdje, bez obzira na to koliko je njezinim prijateljima bilo teško time opteretiti Harvilleove. Bilo ju je nemoguće preseliti. Harvilleovi su utišavali sva nećkanja, kao i svu zahvalnost, koliko god su mogli. Gledali su naprijed i sve organizirali prije nego su se ostali dovoljno pribrali da bi mogli jasno razmišljati. Kapetan Benwick će im morati prepustiti svoju sobu i naći krevet negdje drugdje – i sve je dogovoreno. Jedino ih je zabrinjavalo što kuća ne može osigurati smještaj još nekomu; a ipak, kađ bi možda »djecu smjestili u sobu sluškinje, nekamo ubacili ležaj«; nisu mogli podnijeti pomisao da ne mogu primiti još dvoje ili troje, pod pretpostavkom da bi željeli ostati; premda, što se tiče bilo kakve njege gospodice Musgrove, nitko ne treba osjećati nikakvu nelagodu od pomisli da će to posve prepustiti gospođi Harville. Gospođa Harville je veoma iskusna njegovateljica, a njezina sluškinja, koja s njom već dugo živi i svuda je s njom putovala, jednako je tako iskusna. Uz njih dvije, baš joj ništa neće nedostajati ni danju ni noću. Sve je to rečeno s iskrenim i otvorenim osjećajima. Charles, Henrietta i kapetan Wentworth su se konzultirali, a neko je vrijeme to bila samo razmjena zbunjenosti i zabrinutosti. »Uppercross – potreba da netko ode u Uppercross – treba odnijeti vijest – kako bi se to moglo reći gospodinu i gospođi Musgrove – koliko je već kasno – već je prošlo sat vremena otkako su trebali krenuti – nemogućnost dolaska kući u prihvatljivo vrijeme.« U početku nisu bili sposobni za nešto više od takvih uzvika, ali je kapetan Wentworth nešto kasnije rekao: »Moramo odlučiti, i to da više ne izgubimo ni jednu jedinu minutu. Svaka je minuta dragocjena. Neki od nas moraju odmah otputovati u Uppercross. Musgrove, morate poći vi ili ja.« Charles se složio, ali je ustvrdio da on neće poći. Nastojat će biti što manje na smetnju kapetanu i gospođi Harville, ali niti bi smio niti želi ostaviti sestru u takvom stanju. Tako je bilo odlučeno; Henrietta je u početku izjavila isto, ali su je uspjeli navesti da se predomisli. Kakve koristi od njezina ostanka? Ona, koja nije mogla ostati u Louisinoj sobi, ili je pogledati, a da ne postane više nego bespomoćna! Bila je primorana priznati da ne bi bila ni od kakve koristi, a ipak i dalje nije željela otići sve dok je nije dirnula pomisao na oca i majku; tada je pristala poći i jedva je čekala da stigne kući. Plan je stigao do te točke kad je Anne, tiho silazeći iz Louisine sobe, morala čuti ovo što slijedi jer su vrata salona bila otvorena. »Znači, dogovoreno je, Musgrove«, rekao je kapetan Wentworth, »da ćete vi ostati, a ja ću vašu sestru odvesti kući. Ali što se tiče ostaloga – što se tiče ostalih – ako bi netko trebao ostati pomoći gospođi Harville, mislim da to treba biti samo jedna. Gospođa Musgrove će


se, naravno, željeti vratiti svojoj djeci, ali kad bi Anne ostala; nitko nije tako sposoban kao Anne!« Zastala je trenutak kako bi potisnula emocije koje su navrle kad je čula da tako govori o njoj. Drugo se dvoje toplo složilo s onim što je rečeno, a tada se ona pojavila. »Ostat ćete, siguran sam; ostat ćete i njegovati je«, – uzviknuo je okrenuvši se prema njoj i govoreći s ushitom, ali i blagošću koja kao da ju je vratila u prošlost. Porumenjela je, a on se pribrao i odmaknuo. Izjavila je da je voljna, spremna i zadovoljna ostankom. Upravo je o tome razmišljala i nadala se da će joj biti dopušteno. Krevet na podu u Louisinoj sobi bit će đovoljan za nju, ako gospođa Harville ne bi imala ništa protiv. Još jedna stvar i činilo se da je sve organizirano. Premda je zapravo poželjno da gospodin i gospođa Musgrove budu unaprijed upozoreni zbog kašnjenja; ipak bi vrijeme potrebno da ih konji iz Uppercrossa odvedu natrag bilo užasno produljivanje neizvjesnosti; stoga je kapetan Wentworth predložio, a Charles Musgrove se složio, da bi bilo mnogo bolje kad bi uzeo laka kola iz konačišta, a kočiju i konje gospodina Musgrovea ostavio da ih sutradan rano ujutro pošalju kući, a tu bi bila dodatna prednost u slanju vijesti o tome kako je Louisa provela noć. Kapetan Wentworth je tada požurio kako bi sve pripremio, a uskoro su za njim pošle i dvije dame. Međutim, kad su Mary upoznali s planom, više nije bilo mira. Bila je tako ogorčena i tako naprasita, žalila se na nepravdu jer se od nje očekuje da ode, a ne od Anne – Anne, koja Louisi nije ništa, a ona joj je sestra po mužu i ima posve pravo ostati umjesto Henriette. Zašto ona ne bi mogla biti jednako korisna kao i Anne? Povrh toga, poći kući bez Charlesa – bez svojega muža! Ne, to je previše neljubazno! I, ukratko, rekla je više no što je njezin muž mogao podnijeti, a kako se nitko drugi nije mogao usprotiviti kad je on popustio, ništa se nije dalo učiniti; došlo je do neizbježne promjene tako da je Mary ostala, a Anne je trebala poći. Anne se nikad nije tako nevoljko pokorila Marynoj ljubomori i nepravednim tvrdnjama, ali tako je moralo biti i oni su krenuli na put. Charles je ostao smirivati njezinu sestru, a kapetan Benwick joj je bio na usluzi. Dok su žurili odande, na trenutak se prisjetila svega što se na istim mjestima dogodilo ranije tog jutra. Ondje je slušala Henriettine planove o odlasku dr. Shirleyja iz Uppercrossa; malo dalje, prvi je put vidjela gospodina Elliota; činilo se da je trenutak jedino što se sad može dati bilo komu osim Louisi, ili onima koji su zabrinuti za njezinu dobrobit. Kapetan Benwick je bio veoma pažljiv prema njoj; činilo se da su svi sjedinjeni nesrećom koja se toga dana dogodila, pa je prema njemu osjećala sve jaču dobrohotnost, kao i zadovoljstvo pri pomisli da bi to, možda, mogla biti prilika za produljenje njihova poznanstva. Kapetan Wentworth ih je čekao, a laka kola u koja su bila upregnuta četiri konja već su bila spremna u dnu ulice kako se ne bi morale penjati; ali njegovo očito iznenađenje i uzrujanost kad je vidio da je jedna sestra zamijenila drugu – promjena izraza njegova lica – zapanjenost – sve se to vidjelo i odmah je potisnuto kad je saznao da su poslušale Charlesa, ali je za Anne to bilo veoma ponižavajuće, ili ju je barem uvjerilo da je cijenjena jedino ukoliko bi mogla biti korisna Louisi. Nastojala je biti pribrana i pravedna. Bez oponašanja osjećaja Emme prema njezinu Henryju[24], njegovala bi Louisu revnošću jačom od uobičajene, njega radi, a nadala se da


neće biti tako nepravedan i pretpostavljati da bi bez potrebe odustala od onoga što iziskuje prijateljstvo. U međuvremenu se našla u kočiji. Objema im je pomogao da se popnu, a sebe je smjestio između njih; na taj je način, u okolnostima punim čuđenja i emocija za Anne, otišla iz Lymea. Nije mogla predvidjeti kako će proći dugo putovanje, kako će utjecati na njihovo ponašanje, kakva će biti komunikacija među njima. Međutim, sve je bilo posve prirodno. Bio je zaokupljen Henriettom i uvijek se okretao prema njoj; kad je uopće govorio, uvijek je podržavao njezine nade i nastojao joj popraviti raspoloženje. Sve u svemu, njegov glas i držanje bili su naglašeno smireni. Činilo se da je njegova misao vodilja bila poštedjeti Henriettu uzrujavanja. Samo je jednom, dok se ona žalila na posljednju loše zamišljenu, zlosretnu šetnju lukobranom, gorko žaleći što im je uopće pala na pamet, uzrujano rekao, kao da je to bilo previše za njega: »Nemojte govoriti o tome, nemojte govoriti o tome«, uzviknuo je. »0, Bože! Da joj barem nisam popustio u fatalnom trenutku! Da sam barem postupio onako kako sam trebao! Ali bila je tako uzbuđena i tako odlučna! Draga, slatka Louisa!« Anne se pitala pada li mu sad ikad na pamet da posumnja u opravdanost vlastitog prijašnjeg mišljenja o univerzalnoj sreći i prednosti odlučnosti karaktera; te nije li pomislio da bi, jednako kao i sve druge osobine uma, trebala imati svoje proporcije i ograničenja. Mislila je da bi morao shvatiti kako bi popustljiv temperament katkad mogao donijeti jednaku sreću kao i veoma odlučan karakter. Brzo su napredovali. Anne se začudila kad je tako brzo ugledala poznata brda. Njihova stvarna brzina, povećana strepnjom od onog što ih očekuje, stvarala je dojam da je put dvostruko kraći nego prethodnoga dana. Međutim, već se spuštao mrak kad su stigli u blizinu Uppercrossa, a među njima je već neko vrijeme vladala potpuna tišina; Henrietta se nagnula u kutu sa šalom preko lica, što je možda značilo da je uplakana zaspala; dok su se penjali zadnjim usponom, Anne se iznenadila kad joj se kapetan Wentworth ođjednom obratio. Govorio je tihim i opreznim glasom. »Razmišljao sam što bi bilo najbolje da učinimo. Ona se ne smije prva pojaviti. Ne bi to mogla podnijeti. Mislio sam kako bi bilo najbolje da vi ostanete u kočiji s njom, a ja ću poći gospodina i gospođu Musgrove obavijestiti o onome što se dogodilo. Mislite li da je to dobar plan?« Mislila je; on je bio zadovoljan i više ništa nije rekao. No njegove su joj riječi pričinjale zadovoljstvo – kao dokaz prijateljstva, i poštivanja njezine prosudbe – veliko zadovoljstvo; a kad je to postalo neka vrsta osiguranja za budućnost na rastanku, zadržalo je svoju vrijednost. Po završetku mučnog razgovora u Uppercrossu, i kad se uvjerio da su otac i majka prisebni onoliko koliko se mogao nadati, a kći se bolje osjeća jer je s njima, objavio je svoju namjeru da se istom kočijom vrati u Lyme. Kad su konji nahranjeni, otišao je.


Ostatak Anneina boravka u Uppercrossu, samo dva dana, proveden je u velikoj kući; zadovoljstvo joj je pričinjala spoznaja da je ondje izrazito korisna, kao družica i u pomaganju oko organiziranja svega za budućnost, što bi bilo veoma teško za gospodina i gospođu Musgrove u tako uzrujanom stanju. Idućeg jutra primili su izvještaj iz Lymea. Louisa je uglavnom jednako. Nisu se pojavili nikakvi simptomi teži od ranijih. Charles je stigao nekoliko sati nakon toga te donio pismo i podrobniji izvještaj. Bio je prilično zadovoljan. Ne smiju se nadati brzom oporavku, ali sve se razvijalo onako dobro kako se može očekivati u takvom slučaju. Dok je govorio o Harvilleovima, nije uspijevao pronaći riječi hvale za njihovu ljubaznost, osobito za nastojanja gospođe Harville kao njegovateljice. Doista nije ostavila ništa što bi Mary mogla raditi. On i Mary su sinoć nagovoreni da se rano vrate u konačište. Mary je jutros opet bila histerična. Kad je on odlazio, ona se spremala u šetnju s kapetanom Benwickom, a nadao se da će joj to koristiti. Gotovo je želio da su je dan ranije uspjeli nagovoriti da se vrati kući; ali istina je bila da gospođa Harville nije ostavljala ništa što bi netko drugi mogao učiniti. Charles se istog poslijepodneva trebao vratiti u Lyme, a njegov je otac u početku kanio poći s njim, ali dame nisu mogle pristati na to. Time bi samo uvećao probleme ostalih i pojačao vlastitu uzrujanost; stoga je smišljen mnogo bolji plan koji je prihvaćen i proveden u djelo. Laka je kočija poslana iz Crewkhernea i Charles je natrag odveo daleko korisniju osobu, postariju dadilju obitelji, onu koja je odgojila svu djecu i gledala kako posljednji, spori i predugo maženi Harry, odlazi u školu nakon svoje braće, a sad živi u pustoj dječjoj sobi i krpa čarape, liječi sve rane i modrice do kojih može doći, i koja je, slijedom toga, bila više nego sretna što joj dopuštaju da pođe i pomogne dragoj gospođici Louisi. Neodređene želje da Sarah pođe onamo već su ranije pale na pamet gospođi Musgrove i Henrietti, ali da nije bilo Anne teško bi se tako brzo donijela odluka i smatrala se praktičnom. Idućeg su dana bile zahvalne Charlesu Hayteru na svim pojedinostima o Louisi, koje je bilo tako važno dobiti svaka dvadeset četiri sata. Pobrinuo se da ode u Lyme, a njegov je izvještaj bio ohrabrujući. Činilo se da su intervali između svjesnih trenutaka i nesvjestice bili dulji, u korist svjesnog stanja. Anne ih je trebala napustiti sutradan, a od toga su svi strepjeli. »Što će oni bez nje?« Slabo su tješili jedno drugo! Tako su mnogo govorili u tom smislu da je Anne mislila kako bi bilo najbolje ukazati im na sveopću sklonost, koju je ona naslućivala, i nagovoriti ih da svi


odmah otputuju u Lyme. Nije imala većih poteškoća; uskoro je odlučeno da će poći narednoga dana, smjestiti se u konačištu unajmiti kuću, kako im već bude odgovaralo, i ondje ostati dok se draga Louisa ne bude mogla vratiti kući. Moraju olakšati dobrim ljudima kod kojih ona boravi; mogli bi barem osloboditi gospođu Harville vodenja brige o njezinoj vlastitoj djeci; ukratko rečeno, bili su tako zadovoljni tom odlukom da je Anne bila ushićena onim što je postigla, te je osjećala da svoje posljednje jutro u Uppercrossu ne bi mogla provesti bolje od pomaganja u njihovim pripremama; rano ih je ispratila na put, ali je posljedica toga bila činjenica da je ostala posve sama u cijeloj velikoj kući. Ona je bila posljednja, ako se izuzmu maleni dječaci u kolibi, baš posljednja, jedina koja je ostala od svih koji su ispunjavali i oživljavali obje kuće, od svega što je Uppercrossu davalo njegov vedri karakter. Nekoliko je dana donijelo doista veliku promjenu! Ako se Louisa oporavi, sve će opet biti dobro. Sreća će biti veća nego ranije. U njezinu umu nije bilo nikakve sumnje po pitanju onoga što će uslijediti nakon Louisina oporavka. Za nekoliko će mjeseci sad ovako pusta soba, u kojoj se nalazi samo ona, tiha i zamišljena, možda opet biti ispunjena svime što je sretno i veselo, svime što blista i raduje se ushitu ljubavi, svime što nije nimalo slično Anne Elliot! Sat vremena potpunog mirovanja i takvih razmišljanja za mračnog dana u studenom, kratkotrajni pljusak koji je gotovo zastro ono malo što se moglo vidjeti kroz prozore, sve je to bilo dovoljno da se silno obraduje zvuku kočije lady Russell. Ipak, premda je željela otići, nije mogla napustiti veliku kuću, ili se pozdraviti s kolibom, s njezinom mračnom i neudobnom verandom, ili čak kroz zamagljena stakla pogledati skromne unajmljene kućice u selu, a da ne osjeti tugu u srcu. U Uppercrossu je bilo prizora koji ga čine dragocjenim. Ondje su je obuzimali mnogi osjećaji bola, nekoć snažni, ali sad ublaženi; bilo je primjera popustljivosti, dašaka prijateljstva i pomirenja, kojima se više nikad ne može nadati i koji će joj uvijek biti dragi. Sve je to ostavila za sobom, sve osim sjećanja da se to ipak dogodilo. Anne niti jednom nije ušla u Kellynch otkako je otišla iz kuće lady Russell u rujnu. Nije bilo potrebno, a u nekoliko prigoda kad je mogla poći u zdanje, potrudila se da to izbjegne. Kad se prvi put vratila, učinila je to kako bi se smjestila u modernim i elegantnim prostorijama malene kuće na imanju i radovala se društvu gospodarice kuće. U radosti lady Russell kad ju je ugledala osjećalo se malo tjeskobe. Znala je tko je često dolazio u Uppercross. No srećom, ili se Anne malo popunila i proljepšala, ili ju je lady Russell tako doživljavala; a Anne se, dok je primala komplimente o tome, zabavljala povezujući ih s bezglasnim divljenjem svojeg rođaka, nadajući se da će biti blagoslovljena drugim proljećem mladosti i ljepote. Kad su počele razgovarati, uskoro je postala svjesna nekakve mentalne promjene. Teme koje su joj ispunjavale srce kad je odlazila iz Kellyncha, a koje je smatrala zanemarenima i morala ih je potisnuti među članovima obitelji Musgrove, sad su postale manje važne. U posljednje je vrijeme čak pomalo zaboravila na svojeg oca i sestru u Bathu. Njihove su brige potonule ispod onih u Uppercrossu, a kad se lady Russell vratila na njihove nekadašnje nade i strahove, te izrazila svoje zadovoljstvo kućom u Camden-placeu[25] koju su unajmili, kao i svoje žaljenje da je gospođa Clay još uvijek s njima, Anne bi se posramila da je lady Russell znala koliko više ona misli o Lymeu, Louisi Musgrove i svim svojim poznanicima ondje; koliko su joj zanimljiviji dom i prijateljstvo Harvilleovih i kapetana Benwicka od kuće vlastitog oca u Camden-placeu, ili prisnost vlastite sestre s gospođom Clay. Zapravo se morala silno potruditi kako bi pokazala da je zanimaju teme koje zaokupljaju lady Russell.


U početku je bilo malo nelagode dok su razgovarale o drugoj temi. Morale su raspraviti o nesreći u Lymeu. Lady Russell prethodnoga dana nije još ni pet minuta bila kod kuće kad je cijela priča izletjela iz nje; ali ipak se moralo razgovarati o tome, morala se raspitivati, žaliti zbog nepromišljenosti i posljedica, te su obje morale spomenuti ime kapetana Wentwortha. Anne je bila svjesna činjenice da to ne čini onako dobro kao lady Russell. Nije mogla izgovoriti ime i gledati lady Russell ravno u oči sve dok joj nije ukratko ispričala što misli o vezi između njega i Louise. Nakon što je to rečeno, njegovo je ime više nije uzrujavalo. Lady Russell je morala samo pribrano slušati i poželjeti im sreću; no njezino je srce potajno uživalo u gnjevnom zadovoljstvu, u ugodnom preziru, da je čovjek koji je u dvadeset trećoj godini, činilo se, donekle razumio vrijednost jedne Anne Elliot, osam godina kasnije dopustio da ga očara jedna Louisa Musgrove. Prva tri ili četiri dana veoma su mirno prošla, bez ikakvih značajnih događaja uz izuzetak primanja jednog ili dva pisamca iz Lymea koja su našla put do Anne, premda nije znala kako, i donijela izvještaj o poboljšanom stanju Louise. Pri kraju tog razdoblja pristojnost lady Russell više nije mogla čekati pa je, bez obzira na opasnosti iz prošlosti, odlučnim tonom rekla: – Moram posjetiti gospođu Croft; doista je uskoro moram posjetiti. Arme, imaš li hrabrosti poći sa mnom i posjetiti ljude u onoj kući? To će biti kušnja za obje. Anne nije ustuknula pred time; upravo suprotno, uistinu se osjećala onako kako je rekla, željela je poći. »Mislim da ćeš ti zacijelo patiti više od mene; tvoji su se osjećaji manje pomirili s promjenom od mojih. Time što sam ostala u susjedstvu, navikla sam se na to.« Mogla je još nešto reći o toj temi, jer je zapravo imala veoma visoko mišljenje o Croftovima, smatrala je da je njezin otac imao veliku sreću sa svojim najmoprimcima, osjećala je da župa u njima ima tako dobar uzor, a siromasi najbolju pažnju i pomoć; te bez obzira na to koliko je žalila i stidjela se zbog potrebe iseljenja, nije mogla potisnuti osjećaj da su otišli oni koji nisu zaslužili ostati, te da je Kellynch-hall prešao u bolje ruke no što su ruke vlasnika posjeda. Ta su uvjerenja zasigurno donosila vlastitu bol, veoma ozbiljne vrste; ali isključuju onu bol koju će lady Russell osjetiti kad ponovno uđe u zdanje i prođe kroz dobro poznate prostorije. U takvim trenucima Anne nije imala snage reći sebi: »Ove prostorije bi trebale pripadati samo nama. 0, kakvo su poniženje doživjele! Kako nedostojni ljudi ovdje žive! Drevna obitelj tako istjerana! Stranci zauzimaju naša mjesta!« Ne, osim kad je razmišljala o svojoj majci i sjećala se gdje je običavala sjediti, nije mogla ni dahnuti nešto od navedenog. Gospođa Croft ju je uvijek susretala izrazito ljubazno, a to joj je pružalo zadovoljstvo jer se mogla smatrati miljenicom; u ovoj je prigodi, kad ju je primila u tom zdanju, bilo posebne pažnje. Žalostan incident u Lymeu uskoro je postao glavna tema; kad su usporedile svoje najnovije vijesti o bolesnici, činilo se da su obje dame jučer ujutro u isto vrijeme primile pisamce; kapetan Wentworth je jučer bio u Kellynchu – prvi put nakon nesreće – i donio Anne posljednje pisamce, za koje nije znala kako je stiglo, zadržao se nekoliko sati i potom opet vratio u Lyme – bez poznate namjere da opet ode odavde. Saznala je da se posebno raspitivao za nju, izrazio je nadu da je gospođica Elliot dobro podnijela napore, a o tim je naporima govorio s velikim divljenjem. To je bilo lijepo i pružilo joj je više zadovoljstva od gotovo bilo čega drugoga.


Što se tiče same katastrofe, dvije staložene, razumne žene, čija se prosudba morala temeljiti na provjerenim događajima, mogle su je doživljavati samo na jedan način, te je zaključeno da je riječ o rezultatima velike lakoumnosti i nepromišljenosti, da su posljedice veoma alarmantne, da je zastrašujuća pomisao koliko dugo bi se još moglo sumnjati u potpuni oporavak gospođice Musgrove, te koliko će još kasnije ostati podložna problemima izazvanim potresom mozga! Admiral je sve to sažeo uzvikom: »Ah, doista veoma loše. To je neki novi način udvaranja mladog momka, tako da svojoj dragani razbije glavu – nije li tako, gospođice Elliot? Uistinu krajnje neobično!« Držanje i ton admirala Crofta nisu baš odgovarali lady Russell, ali su oduševljavali Anne. Dobrota njegova srca i jednostavnost njegova karaktera bile su neodoljive. »Dakle, ovo mora biti veoma teško za vas«, rekao je, odjednom se trgnuvši iz kratkotrajnog razmišljanja, »doći i naći nas ovdje. Ranije nisam razmišljao o tome, ali zasigurno je veoma teško. Ali nemojte se ništa ustručavati. Ustanite i obiđite sve prostorije u kući ako želite.« »Drugi put, gospodine, zahvaljujem vam, ne sada.« »Pa, kad god vam odgovara. Možete u svako doba doći kroz vrt. Naći ćete nage kišobrane kako vise kraj onih vrata. Dobro mjesto, nije li? Ali«, sjetivši se nečega, »vi to nećete smatrati dobrim mjestom jer su se vaši kišobrani uvijek nalazili u batlerovoj sobi. Da, vjerujem da je uvijek tako. Načini jednog čovjeka mogu biti jednako dobri kao i načini drugoga, ali svi najviše volimo vlastite. Stoga morate samo procijeniti je li za vas bolje da obidete kuću ili ne.« Anne, shvativši da će odbiti, učinila je to veoma zahvalno. »Unijeli smo veoma malo promjena«, nastavio je admiral nakon još trenutka razmišljanja. »Veoma malo. U Uppercrossu smo vam rekli za vrata praonice. To je bilo veliko poboljšanje. Pitali smo se kako bilo koja obitelj na svijetu može tako dugo trpjeti način na koji se otvaraju! Reći ćete sir Walteru što smo učinili, te da gospodin Shepherd to drži velikim poboljšanjem. Doista, moram biti pravedan prema nama i reći da je ono nekoliko promjena što smo ih napravili bilo nabolje. Međutim, mojoj ženi pripadaju zasluge za to. Ja sam učinio veoma malo, osim što sam iz svoje garderobe, koja je nekoć pripadala vagem ocu, iznio neke od velikih zrcala. On je veoma dobar čovjek i pravi džentlmen, siguran sam, ali nekako mi se čini, gospodice Elliot«, ozbiljno je pogledavši, »čini mi se da se previše bavi modom i izgledom s obzirom na njegovu dob. Tako mnogo zrcala! 0, Bože! Nikako nisam mogao pobjeći od sebe. Stoga sam zamolio Sophy da mi pomogne i uskoro smo im promijenili mjesto boravka; sad sam sasvim zadovoljan svojim malenim zrcalom za brijanje u kutu i još jednim velikim kojemu se nikad ne približavam.« Anne, koju je to i protiv volje zabavljalo, pomalo se mučila oko pronalaženja odgovora, a admiral, bojeći se da nije bio dovoljno uljudan, nastavio je riječima: »Kad sljedeći put budete pisali svojem cijenjenom ocu, gospodice Elliot, molim vas, pozdravite ga u moje i u ime gospođe Croft, i recite mu da smo ovdje veoma zadovoljni i nemamo baš nikakve zamjerke. Dimnjak u prostoriji za doručak malo se dimi, priznajem, ali samo kad puše jak sjevernjak, što se događa možda tri puta u zimi. I sve u svemu, sad kad smo posjetili većinu kuća u okolici i možemo procijeniti, nema niti jedne koja nam se sviđa više od ove. Molim vas, napišite mu to, uz moje pozdrave. Bit će mu drago to čuti.« Lady Russell i gospođa Croft bile su veoma zadovoljne jedna drugom, ali poznanstvu koje je započelo tim posjetom nije bilo sudeno da se zasad nastavi; jer kad je posjet uzvraćen,


Croftovi su objavili da odlaze na nekoliko tjedana kako bi posjetili svoje daljnje rođake na sjeveru zemlje te se vjerojatno neće vratiti kući prije odlaska lady Russell u Bath. Tako je nestala svaka opasnost da će Anne sresti kapetana Wentwortha u Kellynch-hallu, ili da će ga vidjeti u društvu svoje prijateljice. Sve je bilo u najboljem redu i ona se nasmiješila pri pomisli na mnoge tjeskobne osjećaje što ih je potratila na tu temu.


Charles i Mary ostali su u Lymeu još dugo nakon što su onamo otišli gospodin i gospođa Musgrove, mada Anne nije mogla zamisliti da oni to žele, ipak su se prvi od obitelji vratili kući, a čim je po povratku u Uppercross to bilo moguće, odvezli su se do Kellyncha. Ostavili su Louisu koja se već počela podizati u sjedeći položaj, ali je u glavi, mada bistroj, osjećala veliku slabost, a živci su joj bili krajnje osjetljivi; i premda bi se moglo reći da joj je, sve u svemu, veoma dobro, ipak se nije moglo znati kad će moći podnijeti putovanje kući; njezini otac i majka, koji se moraju vratiti na vrijeme da bi dočekali svoju mlađu djecu za božićne blagdane, nisu se osobito nadali da će je smjeti povesti sa sobom. Svi su zajedno našli smještaj. Gospođa Musgrove je preuzimala brigu o djeci gospođe Harville kad god je mogla, donijeli su sve moguće zalihe iz Uppercrossa kako bi se olakšalo Harvilleovima, a oni su pak željeli da svaki dan dolaze na večeru; ukratko rečeno, činilo se da se obje strane silno trude biti što nesebičnije i gostoljubivije. Mary je imala svojih zamjerki, ali u cjelini, što se vidjelo po tome koliko je dugo ondje ostala, imala je više užitaka nego patnji. Charles Hayter je Lyme dolazio češće no što joj se sviđalo, a kad su večerali kod Harvilleovih, posluživala ih je samo jedna sluškinja; gospođa Harville je u početku uvijek davala prednost gospođi Musgrove, ali je Mary tada primila veoma lijepu ispriku od nje nakon što je saznala čija je kći, a svakog se dana toliko toga događalo, bilo je toliko šetnji od njihova konačišta do kuće Harvilleovih, uzimala je knjige knjižnici i tako ih često mijenjala da je sve svakako bilo više u prilog Lymeu. Također su je odveli Charmouth i ondje se kupala u mineralnoj vodi, odlazila je u crkvu, a bilo je mnogo više ljudi koje je mogla gledati u crkvi u Lymeu nego u Uppercrossu – a sve to, zajedno s osjećajem da je tako silno korisna, činilo je doista ugodna dva tjedna. Ann je pitala za kapetana Benwicka. Maryno se lice odmah smračilo. Charles se nasmijao. »Oh! Kapetan Benwick je vrlo dobro, vjerujem, ali on je veoma neobičan mlad čovjek. Ne znam što mu se mota po glavi. Pozvali smo ga da dođe k nama na dan ili dva; Charles se ponudio da će ga odvesti u lov, a on se doimao posve ushićenim, a što se mene tiče, mislila sam da je sve dogovoreno, ali gle! U utorak uvečer dao nam je veoma čudnu ispriku; on nikad ne ide u lov i posve smo ga pogrešno shvatili, te obećao ovo i obećao ono, a na koncu sam shvatila da ne kani doći. Valjda se bojao da će mu biti dosadno; ali tako mi svega, oče kivala bih da smo mi u kolibi dovoljno živahni za čovjeka tako slomljena srca kakav je kapetan Benwick.«


Charles se opet nasmijao i rekao: »No, Mary, savršeno dobro znaš kako je doista bilo. Za sve si ti kriva«, okrenuvši se prema Anne. »Mislio je da će, ako pođe s nama, naći tebe u blizini; mislio je da svi živimo u Uppercrossu; kad je otkrio da lady Russell živi pet kilometara dalje, razočarao se i više nije imao smjelosti doći. To je činjenica, tako mi časti. Mary zna da jest.« No Mary to nije primala osobito ljubazno; bilo zato što kapetana Benwicka nije smatrala dostojnim, na temelju podrijetla ili položaja, da se zaljubi u jednu Elliot, ili zato što nije željela vjerovati da bi Anne mogla biti veća atrakcija Uppercrossa od nje same; nije bilo posve jasno. Međutim, ono što je čula nije umanjilo Anneinu dobrohotnost. Smiono je priznala da je polaskana i nastavila se raspitivati. »0, on govori o tebi«, rekao je Charles, »takvim riječima …« Mary ga je prekinula. »Tvrdim, Charles, da ga za cijelo vrijeme mojeg boravka ondje nisam čula da je dvaput spomenuo Anne. Kažem ti, Anne, on uopće ne govori o tebi.« »Ne«, priznao je Charles, »mislim da doista to ne čini, općenito govoreći – no, međutim, veoma je jasno da ti se silno divi. Glava mu je puna nekih knjiga što ih čita na tvoju preporuku i želi s tobom razgovarati o njima; u jednoj od njih je otkrio ovo ili ono za što misli – Oh! Ne mogu se pretvarati da se sjećam, ali radilo se o nečemu veoma lijepom – čuo sam ga kako Henrietti priča sve o tome – i tada se 'gospođica Elliot' spominjala najljepšim riječima. Dakle, Mary, tvrdim da je bilo tako, osobno sam to čuo, a ti si bila u drugoj sobi. 'Otmjenost, dražest, ljepota', nije bilo kraja čarima gospodice Elliot.« »I sigurna sam«, uzviknula je Mary, »da to nimalo lijepo ne govori o njemu, ako je tako. Gospođica Harville je umrla tek prošlog lipnja. Ne vrijedi baš previše dobiti takvo srce, zar ne, lady Russell? Sigurna sam da ćete se složiti sa mnom.« »Moram vidjeti kapetana Benwicka prije nego odlučim«, rekla je lady Russell i nasmiješila se. »A to će se vrlo vjerojatno uskoro dogoditi, mogu slobodno reći, gospođo«, rekao je Charles. »Premda nije imao hrabrosti poći s nama i odmah potom doći u formalan posjet ovamo, jednog će dana sam doći u Kellynch, možete se pouzdati u to. Objasnio sam mu udaljenost i rekao kojom cestom mora poći, i naglasio kako se crkvu doista isplati vidjeti, a kako se njemu sviđaju takve stvari, mislio sam da bi to bila veoma dobra izlika; slušao je umom i srcem, a po njegovu sam držanju zaključio da će vas uskoro posjetiti. Stoga vas unaprijed upozoravam, lady Russell.« »Svaki Annein poznanik uvijek će biti dobrodošao kod meine«, glasio je ljubazan odgovor lady Russell. »Oh! Što se tiče toga da je on Annein poznanik«, rekla je Mary. »Prije bih rekla da je on moj poznanik jer sam ga tijekom protekla dva tjedna viđala svaki dan.« »Pa, onda kao vašeg zajedničkog poznanika, veoma ću rado primiti kapetana Benwicka.« »Nećete naći ništa osobito ugodno kod njega, uvjeravam vas, gospođo. On je jedan od najdosadnijih mladih ljudi na svijetu. Katkad je šetao sa mnom od jednoga kraja plaže do drugoga ne izustivši niti jednu jedinu riječ. Uopće nije dobro odgojen mladić. Sigurna sam da vam se neće svidjeti.«


»Tu se ne bih složila s tobom, Mary«, rekla je Anne. »Mislim da će se svidjeti lady Russell. Mislim da će biti tako zadovoljna njegovim umom da uskoro neće vidjeti nikakav nedostatak u njegovu držanju.« »I ja tako mislim, Anne«, rekao je Charles. »Siguran sam da će se on svidjeti lady Russell. Upravo je od one vrste ljudi koji se sviđaju lady Russell. Dajte mu knjigu i on će cijeli dan čitati.« »Da, to hoće!«, podrugljivo će Mary. »Sjedit će zadubljen u knjigu i neće znati kad mu se netko obraća, ili kad nekomu padnu škarice, ili bilo što drugo. Misliš li da bi se to svidjelo lady Russell?« Lady Russell se morala nasmijati. »Tako mi svega«, rekla je, »nikad ne bih očekivala da bi moje mišljenje o nekome moglo izazvati takvu polemiku i sukobljene stavove. Doista jedva čekam da vidim osobu koja može izazvati tako suprotna stajališta. Voljela bih da dođe u posjet ovamo. Kada dode, Mary, možeš se pouzdati u to da ćeš čuti moje mišljenje, ali sam čvrsto odlučila da ga neću unaprijed osuđivati.« »Neće ti se svidjeti, jamčim.« Lady Russell je počela razgovarati o nečem drugom. Mary je uzbuđeno pričala o njihovu nevjerojatnom susretu, ili bolje rečeno, izostanku susreta s gospodinom Elliotom.


»On je čovjek«, rekla je lady Russell, »kojeg nimalo ne želim vidjeti. Njegovo odbijanje da bude u srdačnim odnosima s glavom svoje obitelji na mene je ostavilo veoma nepovoljan dojam.« Te su riječi obuzdale Marynu ushićenost i prekinule je usred opisa Elliotova izgleda. Što se tiče kapetana Wentwortha, mada se Anne nije usudila ništa pitati, bilo je dovoljno priče o njemu. U posljednje se vrijeme njegovo raspoloženje uvelike popravlja, što se moglo i očekivati. Kako je Louisi bilo bolje, tako je i njemu bilo bolje; sad je bio posve drukčije stvorenje nego tijekom onog prvog tjedna. Nije vidio Louisu, a tako se silno bojao bilo kakvih loših posljedica za nju kad bi razgovarala s njim da to uopće nije tražio; upravo suprotno, činilo se da planira otputovati na tjedan ili deset dana, dok ona ne ojača. Pričao je o odlasku u Plymouth na tjedan dana, a želio je nagovoriti kapetana Benwicka da pođe s njim, ali se činilo, kako je Charles uporno tvrdio, da bi kapetan Benwick daleko radije odjahao u Kellynch. Nema nikakve sumnje da su lady Russell i Anne otad nadalje povremeno razmišljale o kapetanu Benwicku. Kad god je čula zvono na ulaznim vratima, lady Russell bi pomislila da je to njegov preteča, a Anne se nikad nije vraćala iz šetnje očevim posjedom ili iz nekog milosrdnog posjeta u selu a da se nije pitala hoće li ga možda vidjeti ili čuti o njemu. Međutim, kapetan Benwick nije došao. Ili je bio manje sklon tomu no što je Charles mislio, ili je bio previše sramežljiv; nakon što mu je posvetila tjedan dana pozornosti, lady Russell je zaključila da nije vrijedan zanimanja što ga je počeo izazivati. Musgroveovi su se vratili kako bi dočekali svoje sretne dječake i djevojčice iz škole, a sa sobom su doveli malenu djecu gospođe Harville kako bi pojačali buku u Uppercrossu i smanjili onu u Lymeu. Henrietta je ostala s Louisom, ali svi ostali iz obitelji opet su boravili kod svoje kuće. Lady Russell i Arme su ih jednom posjetile, a Anne je osjećala da je Uppercross opet posve ispunjen životom. Premda ondje nisu bili ni Henrietta, ni Louisa, ni Charles Hayter, ni kapetan Wentworth, prostorija je činila snažan kontrast stanju u kojem ju je zadnji put vidjela. Odmah oko gospođe Musgrove bili su maleni Harvillei, a ona ih je neumorno čuvala od tiranije dvojice dječaka iz kolibe koji su žurno došli kako bi ich zabavljali. Na jednoj se strani nalazio stol za kojim je sjedilo nekoliko brbljavih djevojčica koje su rezale svilu i zlatni papir; na drugoj su bili pladnjevi puni kobasica i hladnih pita, a ondje su nemirni dječaci stvarali veliku buku; sve je to upotpunjavala glasna božićna vatra koja kao da je čvrsto odlučila da će je se čuti unatoč buci svih ostalih. Charles i Mary su također došli, naravno, tijekom njihova posjeta; a gospodin Musgrove je svakako želio izraziti svoje poštovanje spram lady Russell pa je deset minuta sjedio kraj nje i govorio veoma povišenim glasom, uglavnom uzalud. To je bila lijepa obiteljska situacija.


Anne bi, sudeći po svojem temperamentu, takav kućni uragan smatrala lošim za oporavak živaca, koje je Louisina bolest zasigurno silno potresla; ali gospođa je Musgrove, koja je pozvala Anne k sebi kako bi joj srdačno zahvalila, opet i opet, na svemu što je za njih učinila, svoju kratku rekapitulaciju onoga što je sama propatila zaključila primjedbom, nakon što se zadovoljno osvrnula prostorijom, da joj poslije svega što je propatila ništa ne bi moglo tako koristiti kao malo mirnog veselja kod kuće. Louisa se sad naočigled oporavljala. Njezina je majka čak mogla razmišljati o tome da će im se moći pridružiti kod kuće prije nego njezina braća i sestre ponovno podu u školu. Harvilleovi su obećali da će doći s njom i neko vrijeme ostati u Uppercrossu kad se ona bude mogla vratiti. Kapetan Wentworth je otišao, zasad, posjetiti brata u Shropshireu. »Nadam se da ću za ubuduće zapamtiti«, rekla je lady Russell čim su se ponovno smjestile u kočiji – da u vrijeme Božića ne treba posjećivati Uppercross. Svatko ima svoj ukus po pitanju buke kao i svega ostaloga, a zvukovi mogu biti posve neškodljivi ili veoma uznemirujući, više po svojoj vrsti nego po količini. Kad je lady Russell, nedugo nakon toga, jednog vlažnog poslijepodneva ulazila u Bath i vozila se nizom ulica od Old Bridgea do Camden-placea, usred gužve što su je činile druge kočije, bučni štropot raznih vozila, vikanje prodavača novina, peciva i mlijeka, i neprestana lupa cokula, nije se žalila. Ne, to su bili zvukovi koji su pripadali zimskim zadovoljstvima; njezino se


raspoloženje popravljalo pod njihovim utjecajem; jednako kao i gospođa Musgrove, osjećala je, mada to nije rekla, da nakon dugotrajnog boravka na selu, ništa ne bi moglo biti tako dobro za nju kao malo mirnog veselja. Anne nije dijelila te osjećaje. I dalje je ustrajno i veoma odlučno, premda veoma tiho, bila nesklona Bathu; ugledala je prvi nejasni prizor prostranih zgrada, maglovitih pod kišom, ali nije osjetila nikakvu želju da ih bolje vidi; osjećala je da je njihovo napredovanje ulicama, bez obzira na to koliko neugodno, ipak previše brzo; jer tko će se obradovati što je vidi kad stignu na cilj? Stoga je sa žaljenjem razmišljala o vrevi u Uppercrossu i spokoju u Kellynchu. Elizabethino posljednje pismo donijelo je malo zanimljivih vijesti. Gospodin Elliot se nalazi u Bathu. Posjetio ih je u Camden-placeu; posjetio ih je drugi put, treći; bio je naglašeno pažljiv; ako se Elizabeth i njezin otac nisu zavaravali, tako se silno trudio uspostaviti vezu s njima, naglasiti vrijednost te veze, kao što se ranije silno trudio suprotno. To je bilo jako lijepo, ako je točno; a lady Russell se nalazila u stanju veoma ugodne radoznalosti i zbunjenosti po pitanju gospodina Elliota, već opozvavši stav što ga je nedavno iznijela pred Mary, o tome da je on »čovjek kojeg ne želi vidjeti«. Sad ga odjednom silno želi vidjeti. Ako se doista želi vratiti u krug obitelji, mora mu se oprostiti za prijašnje odbijanje svake veze. Anne ta okolnost nije jednako uzbuđivala, ali je osjećala da bi radije ponovno vidjela gospodina Elliota nego mnoge druge osobe u Bathu. Iskrcala se u Camden-placeu, a lady Russell je nastavila put do vlastitog boravišta u Rivers-streetu.


Walter je unajmio veoma lijepu kuću u Camden-placeu, otmjenu, dostojanstvenu rezidencije, kako i priliči čovjeku koji ima tako važan položaj u društvu; on i Elizabeth su se ondje udobno smjestili i oboje su bili zadovoljni. Ann je potišteno ušla onamo, očekujući tamnovanje od mnogo mjeseci, tjeskobno rekavši sebi: »Oh! Kad ću opet otići?« Međutim, pomogao joj je stupanj neočekivane, srdačnosti u dobrodošlici što ju je primila. Njezinu ocu i sestri je bilo drago da je vide, zbog mogućnosti da joj pokažu kuću i namještaj, te su je ljubazno dočekali. Činjenica da je bila četvrta, kad su sjeli za večeru, smatrala se prednošću. Gospođa Clay je bila veoma ugodna i neprestano se smiješila; ali njezina ljubaznost i osmijesi bili su sami po sebi razumljivi. Anne je uvijek osjećala da će se ona pretvarati i ponašati onako kako se očekuje prilikom njezina dolaska; no susretljivost ostalih bila je neočekivana. Očito su bili izvrsno raspoloženi, a ona će uskoro čuti koji su razlozi tomu. Nisu bili nimalo skloni tomu da oni slušaju nju. Nakon čežnje za nekoliko komplimenata o tome kako u njihovu starom kraju svi duboko žale za njima, koje im Ann nije mogla dati, imali su samo nekoliko površnih pitanja prije nego su posve preuzeli glavnu riječ. Uppercross nije pobudio nikakvo zanimanje, Kellynch veoma malo, važan je bio samo Bath. Imali su zadovoljstvo uvjeravati je kako je Bath više nego ispunio njihova očekivanja u svakom smislu. Njihova je kuća nesumnjivo najbolja u Camderi-placeu; njihovi saloni imaju nedvojbene prednosti u odnosu na sve druge koje su vidjeli o njima čuli, a superiornost se vidjela i u stilu i kvaliteti namještaja. Mnogi žele biti u njihovu društvu. Svi ih žele posjetiti. Odbili su mnoga upoznavanja, a ipak im ljudi o kojima ništa ne znaju ostavljaju pozivnice. To je pravi užitak! Zar se Anne mogla čuditi da su njezin otac i sestra sretni? Možda se nije čudila, ali je katkad zacijelo uzdahnula zbog činjenice da njezin otac nije osjećao nikakvu degradaciju u toj promjeni; ne vidi nikakav razlog za žaljenje u gubitku dužnosti i dostojanstva zemljoposjednika; pronalazi tako mnogo razloga za taštinu u uskogrudnosti gradića; zacijelo je uzdahnula, osmjehnula se i čudila, dok je Elizabeth teatralno otvarala vrata i ushićeno hodala iz jednog salona u drugi, hvaleći se njihovom prostranošću, sposobnosti te žene, koja je bila gospodarica Kellynch-halla, što pronalazi razloga za ponos između dvaju zidova razmaknutih možda devet metara. Ali to nije bilo sve što ih je činilo sretnima. Imali su i gospodina Elliota. Arme je mnogo slušala o gospodinu Elliotu. Nisu mu samo oprostili, već su bili oduševljeni njime. Nalazio se


u Bathu otprilike dva tjedna; (prošao je kroz Bath u studenom, na putu za London, kad je saznao vijest da se sir Walter preselio onamo, mada je ondje bio samo dvadeset četiri sata, ali mu to nije koristilo); no sad je već dva tjedna boravio u Bathu, a prvo što je učinio kad je onamo stigao bilo je ostavljanje svoje posjetnice u Camden-placeu; potom su uslijedila ustrajna nastojanja da se sretnu, a kad se to dogodilo, ponašao se tako otvoreno, bio je posve spreman ispričati se za prošlost, tako je silno želio ponovno biti primljen kao rođak, da se ponovno uspostavilo prijašnje razumijevanje među njima. Nisu imali nikakve zamjerke na njega. Objasnio je svaki dojam zanemarivanja s njegove strane. To je u potpunosti potjecalo iz nesporazuma. Nikad mu nije palo na pamet da on njih odbacuje; bojao se da su oni odbacili njega, ali nije znao zašto, a obzirnost ga je natjerala da šuti. Kad su spomenuli da je s nepoštivanjem ili nemamo govorio o obitelji i obiteljskim častima, izrazio je veliko ogorčenje. On, koji se uvijek hvalio da je Elliot i čiji su osjećaji prema rodbini bili previše naglašeni za današnje vrijeme! Bio je uistinu zaprepašten. No njegov karakter i općenito držanje morali su to opovrgnuti. Mogao je sir Waltera preporučiti svima koji ga poznaju; i doista, trud što ga je ulagao u to, prvu priliku za pomirenje, da se opet uspostave odnosi između rođaka i budućeg nasljednika, bio je snažan pokazatelj njegovih stavova o toj temi. Okolnosti njegova braka također su ublažavale njegovu krivnju. 0 tome nije on osobno pričao, već je jedan njegov prisni prijatelj, pukovnik Wallis, veoma ugledan čovjek, savršen džentlmen (i ne izgleda nimalo loše, dodao je sir Walter) koji veoma dobro živi u Marlborough Buildingsu i na svoju je molbu, preko gospodina Elliota, primljen u krug njihovih poznanika, spomenuo jednu ili dvije stvari o njegovu braku. Pukovnik Wallis već dugo poznaje gospodina Elliota, dobro je poznavao i njegovu ženu, savršeno je razumio cijelu priču. Ona sigurno nije bila žena iz ugledne obitelji, ali je bila dobro obrazovana, svestrana, bogata i veoma zaljubljena u njegova prijatelja. Posjedovala je šarm. Ona je osvajala njega. Bez te privlačnosti, sav njezin novac ne bi doveo Elliota u iskušenje, a sir Walter je takoder shvatio da je bila veoma lijepa žena. Sve je to povoljno djelovalo. Veoma lijepa žena, s velikim imetkom, zaljubljena u njega! Činilo se da je sir Walter to prihvaćao kao potpunu ispriku, a mada Elizabeth nije tako dobrodušno gledala na cijelu situaciju, ipak je to smatrala dovoljnim opravdanjem. Gospodin Elliot ih je često posjećivao, jednom je s njima večerao, očito oduševljen što su ga pozvali jer inače nisu priređivali večere; oduševljen, ukratko rečeno, svim dokazima rodbinske pažnje, te je svu svoju sreću temeljio na činjenici da je u prisnim odnosima s ljudima u Camden-placeu. Anne je slušala, ali nije posve razumjela. Znala je da mora imati razumijevanja, mnogo razumijevanja za ideje onih koji govore. Shvaćala je da pretjeruju. Sve što zvuči pretjerano ili iracionalno u tijeku pomirbe možda potječe samo iz riječi onih koji pričaju. Međutim, ipak je imala osjećaj da u želji gospodina Elliota da ga oni prime nakon tako mnogo godina postoji nešto više od onoga što se čini na prvi pogled. Što se tiče životne situacije, nije imao što dobiti dobrim odnosima sa sir Walterom, niti što izgubiti lošim odnosima. Najvjerojatnije je već bogatiji od njih dvojice, a imanje Kellynch će mu sigurno pripasti, kao i titula. Razuman čovjek, a doimao se kao veoma razuman čovjek, pa zašto bi to njemu bilo važno? Mogla je ponuditi samo jedan odgovor: možda je to radi Elizabeth. Možda je ranije doista postojala privlačnost, premda su ga okolnosti i slučajnost odvele drugim putem, a sad kad si to može priuštiti, zacijelo želi udvarati njoj. Elizabeth je svakako veoma lijepa,


dobro odgojena, otmjena ponašanja, a gospodin Elliot možda nikad nije proniknuo u njezin karakter jer ju je poznavao samo u javnosti kad je i sam bio veoma mlad. Drugo je pitanje kako bi njezin temperament i osobnost mogli podnijeti istraživanje u njegovoj zrelijoj dobi, nimalo ugodno pitanje. Svim je srcem željela da on ne bude previše drag, ili previše pronicav, ako je Elizabeth njegov cilj; da je Elizabeth sama sklona vjerovati u to i da je njezina prijateljica gospođa Clay potiče u tom vjerovanju, činilo se očitim po pogledima što su ih razmjenjivale dok se govorilo o čestim posjetima gospodina Elliota. Anne je spomenula da ga je nekoliko puta vidjela u Lymeu, ali nitko je nije slušao. 0, da, možda je to bio gospodin Elliot. Nisu znali. Mogao je biti on, možda. Nisu imali strpljenja slušati kako ga opisuje. Sami su ga opisivali, osobito sir Walter. Lijepo je govorio o njegovu džentlmenskom izgledu, otmjenosti i eleganciji, dobro oblikovanom licu, pametnim očima, ali je istodobno rekao da mu »smeta veoma izbočena donja čeljust«, nedostatak koji vrijeme kao da je pojačalo; niti je mogao tvrditi da deset godina nije nagore promijenilo gotovo sve crte njegova lica. Činilo se da gospodin Elliot misli da on (sir Walter) izgleda posve jednako kao i kad su se zadnji put vidjeli; no sir Walter nije mogao u potpunosti uzvratiti kompliment, što mu je bilo neugodno. Međutim, nije se želio žaliti. Gospodina Elliota je ugodnije gledati nego većinu drugih muškaraca, pa nije imao ništa protiv da bilo gdje bude viđen s njim. Cijelu se večer pričalo o gospodinu Elliotu i njegovim prijateljima u Marlborough Buildingsu. »Pukovnik Wallis je tako nestrpljivo čekao da im bude predstavljen, a gospodin Elliot je to silno želio!« Tu je bila i gospođa Wallis, zasad poznata jedino po opisu jer je bila pred porodom; ali je gospodin Elliot o njoj govorio kao o »veoma šarmantnoj ženi, posve dostojnoj poznanstva u Camden-placeu«, te su se trebali upoznati čim se oporavi. Sir Walter je imao visoko mišljenje o gospođi Wallis; navodno je veoma lijepa žena, prekrasna. Jedva je čekao da je vidi. Nadao se da će unijeti ugodnu promjenu među mnogim posve običnim licima kraj kojih je neprestano prolazio na ulicama. U Bathu je najgore bilo to što ima previše običnih žena. Nije želio reći da uopće nema lijepih žena, ali broj običnih je bio izvan svih očekivanja. Dok je šetao, često je vidio kako nakon jednog lijepog lica slijedi tridesetak ružnih; a jednom, dok je stajao u prodavaonici u Bond-streetu, nabrojio je osamdeset sedam žena koje su onuda prošle, jedna za drugom, a među njima nije bilo niti jednog podnošljivog lica. Bilo je hladno jutro, svakako, jaki mraz kakav bi mogla jedva podnijeti jedna od tisuću žena. No ipak, u Bathu doista ima užasno mnogo ružnih žena, a što se tiče muškaraca! Oni su daleko gori. Ulice su pune takvih strašila! Po učinku što ga je stvarao čovjek pristojna izgleda bilo je očito da žene uopće nisu navikle vidjeti ništa podnošljivo. Nikad nije nikamo išao u društvu pukovnika Wallisa (koji je naočita vojnička figura, premda kose boje pijeska) a da nije opazio kako ga slijede pogledi svih žena; pogledi svih žena zasigurno su slijedili pukovnika Wallisa. Skromni sir Walter! Međutim, nije mu dopušteno da se izvuče. Njegova kći i gospođa Clay zajedno su aludirale na to da ima jednako dobru figuru kao i pukovnik Wallis, a sigurno nema kosu boje pijeska.


»Kako Mary izgleda?«, pitao je sir Walter, izvrsno raspoložen. »Kad sam je zadnji put vidio, imala je crveni nos, ali se nadam da to nije svakodnevna pojava.« »0, ne! To je moralo biti posve slučajno. Općenito je od Miholje bila veoma dobra zdravlja i veoma je dobro izgledala.« »Kad bih mislio da je to ne bi dovelo u iskušenje da iziđe na hladan vjetar, poslao bih joj nov šešir i ogrtač obrubljen krznom.« Anne se pitala treba li sugerirati da haljina ili kapa ne bi predstavljale takvu opasnost, ali ju je u tome spriječilo kucanje na vratima. »Kucanje na vratima! I tako kasno! Već je deset sati. Može li to biti gospodin Elliot?« Znali su da je trebao večerati u Lansdown Crescentu. Moguće je da je svratio na putu kući kako bi se raspitao kako su. Nije im padao na pamet nitko drugi. Gospođa Clay je svakako smatrala da je to kucanje gospodina Elliota. Gospođa Clay je imala pravo. Batler je uveo gospodina Elliota u sobu. To je bio isti, baš isti čovjek, a razlika je bila jedino u njegovoj odjeći. Anne se malo povukla u pozadinu dok su ostali primali njegove pozdrave, a njezina sestra i njegovu ispriku jer ih je posjetio u tako kasni sat, ali nije mogao biti tako blizu a da ne želi znati kako se ni ona ni njezina prijateljica prethodnoga dana nisu prehladile, i tako dalje, i tako dalje. Sve je to obavljeno na veoma uljudan način, a jednako je tako i primljeno, ali tada je morao uslijediti njezin dio. Sir Walter je spomenuo svoju najmlađu kćer: gospodin Elliot mu mora


dopustiti da mu predstavi svoju najmlađu kćer (Mary mu uopće nije pala na pamet), i Anne je, smiješeći se i porumenjevši, veoma dražesno pokazala gospodinu Elliotu lijepe crte lica koje on ni slučajno nije zaboravio, te je odmah shvatio, trgnuvši se od iznenađenja, da uopće nije znao tko je ona. Izgledao je posve zapanjeno, ali još više zadovoljno; oči su mu se razvedrile i veoma se spremno obradovao rodbinskoj vezi, aludirao je na prošlost i zamolio da ga odmah prihvati kao poznanika. Izgledao je doista onako dobro kako joj se učinilo u Lymeu, a govorenje je poboljšalo njegove crte lica, njegovo je držanje bilo točno onakvo kakvo je trebalo biti, tako uglađeno, tako ležerno, tako naglašeno ugodno da ga je mogla usporediti s ponašanjem samo jedne osobe. Nisu bili isti, ali su možda jednako dobri. Sjeo je s njima i uvelike oživio njihov razgovor. Nije mogla postojati nikakva sumnja u to da je on razuman čovjek. Deset minuta je bilo dovoljno da to potvrdi. Njegov ton, njegovi izrazi, njegov izbor teme, spoznaja kada treba stati – sve je to ukazivalo na razum i oštroumnost. Čim je mogao, počeo je s njom razgovarati o Lymeu, želeći usporediti mišljenja o tome mjestu, ali osobito o slučajnosti da su istodobno odsjeli u istom konačištu, opisati vlastito putovanje i čuti nešto o njezinom, žaleći što je propustio takvu priliku da joj iskaže svoje poštovanje. Kratko mu je ispričala o svojem društvu i zbivanjima u Lymeu. Njegovo se žaljenje pojačavalo dok je slušao. Cijelu je samotnu večer proveo u sobi kraj njezine; čuo je glasove – stalno veselje; mislio je da su zasigurno krasni ljudi – čeznuo je da bude s njima, ali sigurno nije imao pojma da ima pravo predstaviti im se. Da je barem pitao tko je u tom društvu! Prezime Musgrove bi mu dovoljno reklo. Pa, to će ga izliječiti od apsurdnog običaja da u konačištu nikad ništa ne pita koji je stekao, kao veoma mlad momak, na temelju načela da je veoma nepristojno biti znatiželjan. »Zamisli mladog čovjeka od dvadeset jedne ili dvije godine«, rekao je, »o tome kako se treba ponašati da bi bio omiljen, vjerujem, apsurdnije je od bilo čega što nekome drugome može pasti na pamet. Ludost načina kojima se često koriste može se mjeriti jedino s ludošću onoga što imaju na umu.« No znao je da o svojim razmišljanjima ne smije pričati samo Anne; uskoro je opet svoju pozornost raspodijelio među ostalima, te se samo katkad mogao vratiti na Lyme. Međutim, njegova su raspitivanja na koncu izazvala priču o onome što se dogodilo uskoro nakon njegova odlaska. Nakon što je spomenuta »nesreća«, morao je čuti sve. Tada su sir Walter i Elizabeth također počeli postavljati pitanja, ali nije joj mogla promaknuti razlika u načinu na koji su oni to činili. Gospodina Elliota je mogla usporediti jedino s lady Russell, kad je riječ o želji da se doista razumije što se zbivalo, kao i u stupnju zabrinutosti za nju jer je bila svjedokom svega toga. Zadržao se kod njih sat vremena. Elegantna malena ura na polici iznad kamina odbila je »jedanaest sa svojim srebrnim zvucima«[26], a iz daljine se čuo noćobdija koji je izvikivao istu priču, prije nego je gospodin Elliot ili netko od njih osjetio da se dugo ondje zadržao. Anne nije mogla smatrati mogućim da će njezina prva večer u Camden-placeu tako dobro proći!


Po povratku svojoj obitelji Anne bi bila više nego zahvalna da je uspjela sa sigurnošću utvrditi da njezin otac nije zaljubljen u gospođu Clay, čak i više nego da je gospodin Elliot zaljubljen u Elizabeth; ali nakon što je kod kuće boravila nekoliko sati, nije bila nimalo sigurna u to. Kad je idućeg jutra sišla na doručak, shvatila je da je maločas došlo do pristojnog pretvaranja gospođe Clay da ih kani napustiti. Mogla ju je zamisliti da govori kako sad kad je gospođica Anne stigla, ne može nikako zamisliti da je i dalje poželjna ondje, jer je Elizabeth nekom vrstom šapta odgovarala: – To nikako ne može biti valjan razlog. Uvjeravam te da ja tako ne osjećam. Ona mi nije ništa u usporedbi s tobom. Takoder je stigla na vrijeme da čuje svojeg oca kako kaže: – Draga moja gospođo, to se ne smije dogoditi. Zasad još niste vidjeli ništa od Batha. Ovdje ste boravili samo kako biste nam bili korisni. Ne smijete sad pobjeći od nas. Morate ostati i upoznati gospođu Wallis, prelijepu gospođu Wallis. Znam da je za vaš profinjeni um pogled na ljepotu prava nagrada. Govorio je i izgledao tako ozbiljno da se Anne nije iznenadila kad je opazila kako gospođa Clay krišom pogledava Elizabeth i nju. Možda je njezin izraz lica mogao izazvati nešto opreza, ali se činilo da hvaljenje profinjenog uma nije pobudilo nikakvu sumnju kod njezine sestre. Dama nije mogla odbiti takve zajedničke molbe pa je obećala da će ostati. Tijekom istog jutra Anne i njezin otac su slučajno ostali nasamo pa je on počeo hvaliti njezin poboljšan izgled; smatrao je da je manje mršava u tijelu i obrazima; njezina koža i ten su se uvelike popravili – čišći su, svježiji. Je li rabila nešto posebno? Rekla je da ništa nije rabila. »Samo Gowland«[27] pretpostavio je. Ponovila je da baš ništa nije rabila. To ga je iznenadilo pa je dodao: – Sigurno ne možeš biti bolja od onoga što jesi; možeš samo tako nastaviti; ili bih ti preporučio Gowland, stalnu uporabu Gowlanda tijekom proljetnih mjeseci. Gospođa Clay to rabi na moju preporuku, a vidiš kako joj je pomogao. Vidiš kako joj je uklonio pjegice. Da je barem Elizabeth to mogla čuti! Takva bi je osobna hvala možda zabrinuta, osobito jer se Anne nije činilo da su pjegice manje vidijive. Ali sve mora ići svojim putem. Neugoda tog braka bila bi uvelike smanjena kad bi se Elizabeth također udala. Što se nje tiče, uvijek može imati dom kod lady Russell. Pribrani um i uljudno ponašanje lady Russell stavljeni su na određenu kušnju po tom pitanju, osobito tijekom druženja u Camden-placeu. Ondje je za nju stalna provokacija bio pogled na uzdizanje gospođe Clay i zanemarivanje Anne; to ju je uzrujavalo jednako kad


nije bila ondje, kao i dok je boravila u Bathu, pila ljekovitu vodu, dobivala sve nove časopise i imala veoma mnogo poznanika. Kad je bolje upoznala gospodina Elliota, postala je dobrohotnja, ili ravnodušnija, prema ostalima. Njegovo ga je ponašanje samo po sebi preporučivalo; tijekom razgovora s njim otkrila je da u njemu nema ničeg površnog, pa je u početku, kao što je rekla Anne, bila gotovo spremna uzviknuti: »Može li to biti gospodin Elliot?«, te nije mogla zamisliti čovjeka koji bi bio ugodniji ili više vrijedan poštovanja. Sve se u njemu sjedinilo: razumijevanje, pravilna mišljenja, iskustvo i toplo srce. Imao je snažne osjećaje po pitanju obiteljskih veza i obiteljske časti, bez ponosa ili slabosti; živio je slobodno poput bogatog čovjeka, bez razmetljivosti; sam je donosio odluke o svemu bitnom, bez prkošenja javnomu mnijenju u nečemu što nalaže etiketa. Bio je staložen, pronicav, umjeren, iskren; nikad ga nisu zanijele odvažnost ili sebičnost, koje se smatraju jakim osjećajima; a ipak, senzibiliziran na ono što je prijazno i ljupko, cijeneći sve vrline obiteljskog života, što se rijetko može naći u osoba koje posjeduju pretjerani entuzijazam i veliku uzbuđenost. Bila je sigurna da nije bio sretan u braku. Pukovnik Wallis je to rekao, a lady Russell je vidjela; ali to nije bilo nezadovoljstvo koje mu je ogorčilo um, niti ga je (uskoro je počela sumnjati) spriječilo da razmišlja o drugom izboru. Njezino zadovoljstvo gospodinom Elliotom nadjačalo je sve negativne osjećaje spram gospođe Clay. Već je prošlo nekoliko godina otkako je Anne počela shvaćati da ona i njezina izvrsna prijateljica katkad mogu drukčije razmišljati; stoga je nije iznenadilo da lady Russell ne vidi ništa sumnjivo nedosljedno, ništa što bi iziskivalo više pobuda od onoga kako je izgledalo, u silnoj želji gospodina Elliota za pomirenjem. Prema mišljenju lady Russell, bilo je sasvim prirodno da gospodin Elliot, u zrelo doba života, to smatra poželjnim; što bi mu općenito moglo ići u prilog, u očima svih razumnih ljudi, više nego dobri odnosi s glavom njegove obitelji; najjednostavniji proces što ga vrijeme stvara u inače bistroj glavi koja je griješila jedino na vrhuncu mladosti. Međutim, Anne se ipak smiješila na to, te je napokon spomenula »Elizabeth«. Lady Russell je slušala i gledala, a na koncu je samo oprezno odgovorila: »Elizabeth! Vrlo dobro. Vrijeme će pokazati.« To je bilo ukazivanje na budućnost, a Anne je, nakon kratkog razmišljanja, osjećala da se tomu mora pokoriti. Zasad ništa nije mogla utvrditi. U toj kući Elizabeth mora biti prva; imala je naviku takvog općeg poštovanja spram »gospođice Elliot« da se dioba pozornosti činila gotovo nemogućom. Također treba imati na umu da je gospodin Elliot udovac tek sedam mjeseci. Maleno odugovlačenje s njegove strane moglo bi se lako shvatiti. Zapravo, Anne nikad nije mogla pogledati simbol žalovanja oko njegova šešira bez straha da je ona ta koja griješi kad mu pripisuje takve ideje; jer mada njegov brak nije bio osobito sretan, ipak je trajao tako mnogo godina da nije mogla razumjeti tako brz oporavak nakon tragedije koja ga je zadesila. Bez obzira na to kako bi sve to moglo završiti, on je nesumnjivo bio njihov najugodniji poznanik u Bathu; nije vidjela nikoga tko bi mu bio ravan; silno joj je godilo s vremena na vrijeme s njim razgovarati o Lymeu, a činilo se da ga on opet želi posjetiti i bolje ga proučiti, jednako kao i ona. Mnogo su puta razgovarali o pojedinostima njihova prvog susreta. Dao joj je naslutiti da ju je promatrao s velikom ozbiljnošću. Dobro je to znala, a sjećala se i pogleda jedne druge osobe. Nisu uvijek jednako mislili. Činilo joj se da on važnijima smatra položaj u društvu i veze. To nije bila samo uljudnost, već mora biti istinit stav, i zato su ga njezin otac i sestra toplo


podržavali u temi koju je ona smatrala nevažnom. Novine u Bathu su jednog jutra najavile dolazak vikontese udove Dalrymple i njezine kćeri, plemenite gospodice Carteret, i sva ugodnost življenja u Camden-placeu nestala je na dugi niz dana; jer je obitelj Dalrymple (na veliku žalost, po Anneinu mišljenju) bila rodbina Elliotovih; problem je bio naći pravi način na koji bi se propisno predstavili. Anne nikad ranije nije vidjela svojeg oca i sestru u kontaktu s plemstvom, te je morala priznati da se razočarala. Nadala se boljim stvarima od njihovih velikih ideja o vlastitom položaju u životu, pa je morala stvoriti želju koju nikad nije predvidjela – želju da imaju više ponosa; jer su joj u ušima po cijele dane odzvanjale riječi »nage rođakinje lady Dalrymple i gospođica Carteret« ili »naša rodbina, Dalrympleovi«. Sir Walter je jednom bio u društvu pokojnog vikonta, ali nikad nije vidio nikoga drugoga od obitelji, a poteškoće su proizišle iz obustavljanja razmjene formalnih obavijesti o rođenjima, sklapanju brakova i smrtnih slučajeva, što se dogodilo nakon smrti spomenutog vikonta jer je istodobno i sir Walter bio teško bolestan, te je došlo do nesretnog propusta u Kellynchu. Nije poslano pismo s izrazima sućuti u Irsku. Glavni je grješnik saznao za taj propust kad je umrla sirota lady Elliot, u Kellynch nije stiglo pismo s izrazima sućuti, a slijedom toga morali su zaključiti da obitelj Dalrymple rodbinske veze smatra prekinutima. Sad je pitanje glasilo kako ispraviti tu tjeskobnu situaciju i pobrinuti se da opet budu prihvaćeni kao rođaci; to je bilo pitanje koje, na racionalniji način, ni lady Russell ni gospodin Elliot nisu smatrali nevažnim. »Obiteljske veze uvijek vrijedi čuvati, uvijek treba tražiti dobro društvo; lady Dalrymple je na tri mjeseca unajmila kuću u Laura-placeu i živjet će otmjeno. Prethodne je godine također bila u Bathu, a lady Russell je čula kako o njoj govore kao o šarmantnoj ženi. Veoma je poželjno obnoviti veze, ako je moguće, bez kršenja pravila pristojnog ponašanja od strane Elliotovih.« Međutim, sir Walter je izabrao svoj način i na koncu plemenitoj rođakinji napisao veoma lijepo pismo opširnog objašnjenja, žaljenja i usrdne molbe. Ni lady Russell ni gospodin Elliot nisu se mogli diviti pismu, ali je postiglo ono što se željelo jer su primili odgovor od nekoliko rečenica što ga je svojom rukom napisala vikontesa. Bila je počašćena i rado će ih primiti. Problemi su bili iza njih, a sad je vrijeme za uživanje. Otišli su u posjet u Lauraplace, posjetnice vikontese Dalrymple i plemenite gospodice Carteret postavili su tako da budu vidijive; svima su pričali o »našim rođacima u Laura-placeu« i spominjali »nage rodakinje, lady Dalrymple i gospođica Carteret«. Ann se stidjela. Da su lady Dalrymple i njezina kći bile veoma ugodne, ipak bi se stidjela uzbuđenja što su ga izazvale, ali nisu bile ništa posebno. Nije bilo nikakve superiornosti u ponašanju, postignuća ili uviđavnosti. Lady Dalrymple je stekla glas »šarmantne žene« jer je za svakoga imala smiješak i uljudan odgovor. Gospođica Carteret, koja je imala još manje reći, bila je tako obična i tako nezgrapna da je u Camden-placeu nikad ne bi tolerirali kad ne bi bila visokoga roda. Lady Russell je priznala da je očekivala nešto bolje, ali je to ipak »poznanstvo koje vrijedi imati«, a kad se Arme usudila gospodinu Elliotu iznijeti svoje mišljenje o njima, složio se da same po sebi nisu ništa posebno, ali je i dalje smatrao da imaju svoju vrijednost kao rodbinska veza, kao dobro društvo, kao osobe koje će oko sebe okupljati dobro društvo. Arme se nasmiješila i rekla: »Moje poimanje dobrog društva, gospodine Elliot, odnosi se na pametne, dobro informirane ljude koji mogu mnogo razgovarati; to ja zovem dobrim društvom.«


»Griješite«, blago je rekao, »to nije dobro društvo, to je najbolje. Dobro društvo iziskuje samo podrijetlo, obrazovanje i uglađenost, ali obrazovanje nije osobito važno. Podrijetlo i pristojno ponašanje su bitni; ali malo učenja ni u kojem slučaju nije opasno u dobrotu društvu; upravo suprotno, može dobro doći. Moja rođakinja Anne odmahuje glavom. Nije zadovoljna. Teško joj je udovoljiti. Draga moja sestrično (sjeo je kraj nje), imate više prava biti izbirljivi nego gotovo bilo koja druga žena koju poznajem, ali hoće li to donijeti rezultata? Hoće li vas usrećiti? Ne bi li bilo mudrije prihvatiti društvo onih dobrih dama u Laura-placeu i uživati u svim prednostima te veze koliko god je moguće? Možete se pouzdati u to da će se one ove zime kretati u najvišim krugovima, a kako je društveni položaj onakav kakav jest, činjenica da ste u rodu s njima koristit će da vaša obitelj (naša obitelj, ako dopustite) dobije onaj stupanj poštovanja kakav svi moramo željeti.« »Da«, uzdahnula je Anne, »doista će se pročuti da smo u rodu s njima!« Potom se pribrala, a kako nije željela da joj odgovori, dodala je: »Svakako mislim da je previše truda uloženo kako bi se osiguralo to poznanstvo. Valjda (smiješeći se) imam više ponosa od svih vas; ali priznajem da me silno uzrujava što se tako revno trudimo oko priznavanja rodbinske veze prema kojoj su, možemo biti sigurni, one posve ravnodušne.« »Oprostite, draga moja sestrično, nepravedni ste prema vlastitoj situaciji. Možda bi u Londonu, s obzirom na vaš trenutni mirni način života, moglo biti onako kako kažete; ali u Bathu će se uvijek isplatiti poznanstvo sa sir Walterom Elliotom i njegovom obitelji, uvijek će biti prihvatljivi kao društvo.« »Pa«, rekla je Anne, »ja doista jesam ponosna, previše ponosna da bih uživala u dobrodošlici koja isključivo ovisi o društvenom statusu.« »Sviđa mi se vage ogorčenje«, rekao je, »posve je prirodno. Ali sad ste u Bathu, a cilj je ovdje steći ugled i dostojanstvo koji bi trebali pripadati sir Walteru Elliotu. Govorite o tome da ste ponosni, a znam da i mene smatraju ponosnim, i ne bih želio vjerovati da nisam, jer naš bi ponos, kad bi se proučio, imao isti cilj, nimalo ne sumnjam u to, mada bi se vrsta mogla doimati pomalo drukčijom. U jednome, siguran sam, draga moja sestrično (nastavio je, govoreći sve tiše, premda u sobi nije bilo nikog drugog), u jednome, siguran sam, moramo slično osjećati. Moramo osjećati da svaki dodatak društvu vašeg oca, među njemu jednakima ili superiornijima, može koristiti u skretanju njegovih misli od onih koji su ispod njega.« Dok je govorio, pogledao je stolicu na kojoj je gospođa Clay u posljednje vrijeme sjedila, sasvim dovoljno objašnjenje onoga što je mislio; premda Anne nije mogla vjerovati da imaju istu vrstu ponosa, bilo joj je drago da mu se ne sviđa gospođa Clay; njezina je savjest priznala da je njegova želja da njezin otac stekne bolja poznanstva sasvim dovoljna isprika za njegova uvjeravanja.


Dok su sir Walter i Elizabeth revno iskorištavali svoju sreću u Laura-placeu, Anne je obnovila poznanstvo posve drukčije vrste. Posjetila je bivšu upraviteljicu svoje škole i od nje čula da se u Bathu nalazi njezina stara školska kolegica koja je imala dva jaka razloga za privlačenje njezine pozornosti, ljubaznost iz prošlosti i patnju u sadašnjosti. Gospođica Hamilton, sada gospođa Smith, bila je ljubazna prema njoj u jednom od razdoblja njezina života kad joj je to bilo najdragocjenije. Anne je nesretna pošla u školu, tugujući za majkom koju je silno voljela, strepeći od odlaska iz doma i pateći onako kako u takvim trenucima mora patiti djevojka od četrnaest godina, naglašena senzibiliteta i veoma potištena; gospođica Hamilton, tri godine starija od nje, ali bez bliskih rođaka i sređenog doma, pa je još godinu dana ostala u školi, bila je korisna i dobra prema njoj na način koji je uvelike ublažio njezin čemer; uvijek se rado sjećala nje. Gospođica Hamilton je otišla iz škole i uskoro potom se udala, a navodno je sklopila brak s bogatim čovjekom; to je bilo sve što je Anne znala o njoj do sada kad joj je priča upraviteljice jasnije ukazala na njezinu drukčiju situaciju. Ostala je udovica i bila je siromašna. Njezin je muž bio rastrošan, a kad je prije dvije godine umro, za sobom je ostavio silne dugove. Morala se nositi s raznoraznim teškoćama, a povrh toga, oboljela je od teškog oblika reumatične groznice koja ju je zasad učinila invalidom jer je bolest zahvatila njezine noge. Iz tog je razloga došla u Bath, a sad boravi blizu toplica, živi na veoma skroman način, ne može si priuštiti čak ni pomoć sluškinje i, naravno, gotovo je posve isključena iz društva. Njihova je zajednička poznanica odgovorila da će joj posjet gospođice Elliot pričiniti veliko zadovoljstvo, a Anne stoga nije gubila vrijeme. Ništa o onome što je saznala, ili što je kanila, nije spomenula kod kuće. Ondje nitko ne bi pokazao prikladno zanimanje. Savjetovala se jedino s lady Russell, koja je posve razumjela njezine osjećaje i rado ju je odvezla u blizinu Westgate-buildingsa gdje je gospođa Smith imala smještaj. Posjet je obavljen, njihovo poznanstvo obnovljeno, zanimanje jedne za drugu iznova probuđeno. Prvih deset minuta bilo je ispunjeno emocijama i pomalo nezgodno. Prošlo je dvanaest godina otkako su se rastale i obje su bile donekle drukčije od onoga što su jedna o drugoj zamišljale. Dvanaest je godina promijenilo Anne od tihe, neoblikovane djevojke od petnaest godina u gracioznu i profinjenu ženu od dvadeset sedam, lijepu mada ne u cvijetu mladosti, sa svjesno propisnim i otmjenim manirama; dvanaest je godina preobrazilo


privlačnu gospođicu Hamilton, u sjaju zdravlja i samopouzdanja, u jadnu, slabašnu, bespomoćnu udovicu koja je posjet svoje bivše štićenice doživljavala kao uslugu; no sve što je bilo neugodno na početku susreta uskoro je nestalo, a ostao je samo zanimljiv šarm sjećanja na davne sklonosti i razgovora o bivšim vremenima. Ann je u gospođi Smith otkrila zdrav razum i ugodno držanje, čemu se gotovo usudila nadati, te spremnost na razgovor i vedrinu iznad svojih očekivanja. Činilo se da ni rastrošnost iz prošlosti – a imala je bogat društveni život – niti ograničenja u sadašnjosti, ni bolest ni patnja, nisu ogorčili njezin srce ili joj uništili duh. Tijekom drugog posjeta pričala je veoma otvoreno, a Anneina je zapanjenost rasla. Jedva je mogla zamisliti težu situaciju od one u kojoj se našla gospođa Smith. Veoma je voljela svojeg muža – pokopala ga je. Navikla je na obilje – nestalo je. Nije imala djeteta koje bi je ponovno povezalo sa životom i srećom, nikakve rodbine koja bi joj pomogla da se snađe u složenim poslovima, kao ni zdravlja koje bi sve ostalo činilo podnošljivim. Njezin je smještaj bio ograničen na bučni salon i mračnu spavaću sobu iza njega, ali nije se mogla bez pomoći kretati iz jedne prostorije u drugu, a u cijeloj je kući bio samo jedan sluga, i nikad nije izlazila iz kuće, osim kad su je vodili u tople kupke. Ipak, unatoč svemu tome, Anne je imala razloga vjerovati da je imala samo trenutke potištenosti i depresije, ali sate zabave i uživanja. Kako je to moguće? Gledala je, proučavala, razmišljala i na koncu zaključila da to nije slučaj snage ili samo pomirenja sa sudbinom. Krotak bi duh mogao biti strpljiv, snažan bi um osigurao odlučnost, ali tu je postojalo nešto više; tu je vidjela prilagodljivost uma, sklonost traženju dobrih strana, moć da se spremno okrene od zla prema dobrome, te od pronalaženja zanimanja koje joj ne dopušta da misli na svoje nedaće. To je bio najvredniji Božji dar, a Arme je svoju prijateljicu doživljavala kao jedan od onih primjera u kojima takva dispozicija, zahvaljujući milosrdnoj providnosti, čini protutežu svakoj drugoj potrebi. Postojalo je razdoblje, rekla joj je gospođa Smith, u kojem ju je njezina hrabrost umalo iznevjerila. Sad se ne bi mogla nazvati invalidom u usporedbi sa svojim stanjem kad je tek stigla u Bath. Tada je doista bila vrijedna sažaljenja – jer se prehladila tijekom putovanja, a tek što je stigla u svoju sobu, opet je morala neprestano ležati, patila je od jakih i stalnih bolova, i sve to među strancima – uz apsolutnu potrebu da ima stalnu njegovateljicu, a financijska situacija je u tom trenutku bila osobito teška da bi podnijela dodatne troškove. Međutim, izdržala je i mogla je iskreno reći da joj je koristilo. Bolje se osjećala jer je shvatila da je u dobrim rukama. Vidjela je previše svijeta da bi bilo gdje očekivala iznenadnu ili nesebičnu privrženost, ali njezina joj je bolest dokazala da vlasnica pansiona u kojem je odsjela ima karakter kakav treba svijećom tražiti; također je imala veliku sreću s njegovateljicom, sestrom vlasnice pansiona, stručnom osobom koja je u toj kući uvijek imala dom kad bi bila nezaposlena, a srećom je bila slobodna baš kad je nju trebalo njegovati. »Ona se«, rekla je gospođa Smith, »osim što me izvrsno njegovala, pokazala kao veoma dragocjeno društvo. Čim sam se mogla koristiti rukama, naučila me plesti, što me krasno zabavljalo; takoder me naučila izrađivati one malene kutije od konca, jastučiće za igle i stalke za karte; uvijek me vidite kako se time bavim, a to mi omogućuje da napravim nešto dobro za jednu ili dvije veoma siromašne obitelji u ovom kraju. Ona ima mnogo poznanstava, profesionalno naravno, među onima koji mogu kupiti, pa prodaje moju robu. Uvijek bira pravi trenutak za davanje ponude. Svačije je srce otvoreno ako se nedavno riješio jakih bolova, se oporavlja od bolesti, a sestra Rooke točno zna kada treba govoriti.


Ona je pronicava, inteligentna, razumna žena. Tu se vidi ljudska priroda; posjeduje obilje zdravog razuma i oštroumnosti što je, kao družicu, čini daleko superiornijom u odnosu na tisuće onih koje su dobile samo »najbolje obrazovanje na svijetu«, ali ne znaju što je vrijedno njihove pozornosti. Nazovite to ogovaranjem, ako želite, ali kad sestra Rooke ima pola sata vremena za mene, sigurno će mi ispričati nešto zabavno i korisno, nešto što omogućuje da se bolje upozna vlastita vrsta. Čovjek voli čuti što se događa, biti au fait[28] po pitanju najnovijeg običaja da se bude tričav i budalast. Za mene, koja tako mnogo vremena provodim sama, razgovor s njom pravi je užitak, uvjeravam vas.« Anne je, ni slučajno ne želeći osporavati to zadovoljstvo, odgovorila: »Lako to mogu povjerovati. Žene iz tog društvenog sloja imaju sjajne prilike, a ako su inteligentne, doista ih vrijedi slušati. Mogu vidjeti takve različitosti u ljudskoj prirodi! I nije riječ samo o ludostima koje dobro poznaju; jer se katkad nađu u okolnostima koje mogu biti izrazito zanimljive ili dirljive. Kakve primjere žarke, nesebične, samopožrtvovne privrženosti, junaštva, snage, strpljenja i mirenja sa sudbinom one zasigurno vide – sve one proturječnosti i sve žrtve koje većinu nas oplemenjuju. Bolesnička soba bi često mogla dati materijala za cijele knjige.« »Da«, malo nesigurnije je rekla gospođa Smith, »katkad bi mogla, mada se bojim da pouke iz bolesničke sobe često nisu onako uzvišene kako ih vi opisujete; Tu i tamo, ljudska narav može biti velika u vremenima kušnje, ali općenito govoreći, u bolesničkoj se sobi češće pojavljuje njezina slabost, a ne snaga; obično se čuje o sebičnosti i nestrpljivosti, a ne o velikodušnosti i unutrašnjoj snazi. Na svijetu ima tako malo pravog prijateljstva! I nažalost – govorila je tiho i drhtavim glasom – ima ih tako mnogo koji zaboravljaju na trezveno razmišljanje dok ne bude gotovo prekasno.« Anne je prepoznala bol u takvim osjećajima. Muž nije bio ono što je trebao biti, a žena je dospjela usred onog dijela čovječanstva koje ju je navelo na lošije mišljenje o svijetu od onoga što se nadala da zaslužuje. Međutim, to je bila tek prolazna emocija kod gospođe Smith; odbacila ju je i drukčijim tonom dodala: »Ne bih rekla da će situacija u kojoj se trenutno nalazi moja prijateljica gospođa Rooke pružiti nešto što bi me moglo zanimati ili poučiti. Njeguje samo gospođu Wallis u Marlborough-buildingsu; samo ljepušnu, budalastu, rastrošnu, otmjenu ženu, vjerujem – pa stoga neće imati o čemu pričati osim o čipki i lijepoj odjeći. Međutim, kanim zaraditi na gospođi Wallis. Ona ima mnogo novca i kanim je navesti da kupi sve ove skupe sitnice što ih sada izrađujem.« Anne je nekoliko puta posjetila svoju prijateljicu prije nego se u Camden-placeu saznalo za postojanje takve osobe. Na koncu je postalo potrebno govoriti o njoj. Sir Walter, Elizabeth i gospođa Clay su se jednog jutra vratili iz Laura-placea s neočekivanim pozivom lady Dalrymple za istu večer, a Anne se već dogovorila da će večer provesti u Westgatebuildingsu. Nije žalila zbog toga. Bila je uvjerena da su pozvani samo zato što je lady Dalrymple morala ostali kod kuće zbog jake prehlade, pa je odlučila iskoristiti rodbinske veze koje su joj tako nametnuli. Anne je smiono odbila poziv, rekavši da je ranije dogovorila da će večer provesti sa starom prijateljicom iz škole. Nisu bili osobito zainteresiran za nešto povezano s Anne, ali je ipak postavljeno dovoljno pitanja da bi shvatili tko je ta stara školska kolegica; Elizabeth je izrazila svoj prezir, a sir Walter svoju strogost. »Westgate-buildings!«, uzviknuo je. »A tko je gospođica Anne Elliot da posjećuje nekoga u Westgate-buildingsu? Neku gospođu Smith. Udovicu, a tko je bio njezin muž? Jedan od pet


tisuća gospodina Smith čije me prezime svuda prati. I po čemu je ona privlačna? Po tome što je stara i bolesna? Tako mi svega, gospođice Anne Elliot, doista imaš nevjerojatan ukus! Sve što odbija druge ljude, nedostojno društvo, jeftine sobe, zagušljiv zrak, odvratne veze, to tebe privlači. Ali zasigurno taj dogovor možeš odgoditi za sutra. Zacijelo nije tako blizu kraja i može se nadati da će doživjeti još jedan dan. Koliko ima godina? Četrdeset?« »Ne, gospodine, nema još trideset jednu, ali mislim da ne mogu otkazati dogovor jer je to jedina večer u doglednom vremenu koja odgovara i njoj i meni. Sutra ide u toplice, a mi smo zauzeti do kraja tjedna. »Ali što lady Russell misli o tom poznanstvu?«, pitala je Elizabeth. »Nema nikakve zamjerke«, odgovorila je Anne upravo suprotno, odobrava ga; ona me vozila onamo kad sam posjećivala gospođu Smith. »Ljudi iz Westgate-buildingsa su se sigurno prilično iznenadili kad se ondje pojavila kočija!«, primijetio je sir Walter. »Udovica sir Henryja Russella nema nikakvih počasnih simbola o postignućima na svojem grbu, ali to je ipak veoma lijepa kočija i nesumnjivo se dobro zna da vozi jednu gospođicu Elliot. Udovica gospođa Smith koja boravi u Westgatebuildingsu, siromašna udovica koja jedva uspijeva preživjeti, između trideset i četrdeset godina, obična gospođa Smith, svakodnevna gospođa Smith, od svih ljudi i imena na svijetu, da baš ona bude izabrana prijateljica gospođice Anne Elliot; a još k tome, ona je preferira u odnosu na vlastite obiteljske veze u plemstvu Engleske i Irske! Gospođa Smith, kakvo ime!« Gospođa Clay, koja je bila nazočna tijekom svega toga, zaključila je kako bi bilo mudro izići iz prostorije, a Arme je mogla reći mnogo i čeznula je za tim da kaže barem malo u obranu situacije njezine prijateljice koja se nije mnogo razlikovala od one njihove prijateljice, ali ju je u tome spriječilo osobno poštovanje spram oca. Ništa nije odgovorila. Prepustila je njemu da se sjeti kako gospođa Smith nije jedina udovica u Bathu u dobi između trideset i četrdeset godina, s malo sredstava za život i bez ikakvog časnog prezimena. Arme je poštivala svoj dogovor; ostali su poštivali svoj, a ujutro je, naravno, čula da su proveli krasnu večer. Ona je jedina iz društva bila odsutna; jer sir Walter i Elizabeth nisu sami bili na usluzi njezinu gospodstvu, već su joj rado udovoljili i okupili ostale te su pozvali lady Russell i gospodina Elliota. Gospodin Elliot je rano otišao od pukovnika Wallisa, a lady Russell je promijenila svoje planove za tu večer kako bi mogla poći s njima. Ann je cijelu priču o svemu što se te večeri zbivalo čula od lady Russell. Za nju je zasigurno najzanimljivije bilo čuti da su njezina prijateljica i gospodin Elliot mnogo razgovarati o njoj, željeli da je s njima, žaliti što nije, i istodobno joj se divili jer je odbila poziv iz tako plemenitog razloga. Činilo se da su gospodina Elliota oduševljavali njezini obzirni, suosjećajni posjeti toj staroj školskoj kolegici, bolesnoj i nemoćnoj. Smatrao ju je izuzetnom mladom ženom, uzorom ženske izvrsnosti po njezinu temperamentu, ponašanju i umu. Mogao se nositi čak i s lady Russell u raspravi o njezinim vrlinama, a Anne nije mogla sve to slušati, nije mogla shvatiti da je tako visoko cijeni razuman čovjek, bez mnogih ugodnih osjećaja što ih je njezina prijateljica svojim pričanjem željela pobuditi. Lady Russell je sad bila posve sigurna da je stvorila točno mišljenje o gospodinu Elliotu. Bila je jednako uvjerena da s vremenom kani zaprositi Anne kao i da je zaslužuje; te je počela računati koliko još tjedana mora proći da bi se riješio ograničenja što ih nameće činjenica da je udovac i stekao slobodu za izražavanje svojih osjećaja i želja. S Anne neće s takvom sigurnošću razgovarati o toj temi; dat će joj samo poneki nagovještaj o onome što bi


moglo uslijediti, o mogućoj privrženosti s njegove strane, o poželjnosti takve veze, pod pretpostavkom da je ta privrženost stvarna, i uzvraćena. Anne ju je slušala, ali nije uzbuđeno uzviknula. Samo se nasmiješila, porumenjela i blago odmahnula glavom. »Ja nisam osobita ženidbena posrednica, kao što ti dobro znaš«, rekla je lady Russell, »jer sam previše svjesna nesigurnosti u svim ljudskim planovima i procjenama. Samo želim reći da mislim, u slučaju da ti gospodin Elliot za neko vrijeme iznese svoju ponudu, i ukoliko je ti budeš sklona prihvatiti, mislim da postoji velika mogućnost da ćete biti sretni zajedno. Svatko to mora smatrati veoma prikladnom vezom, ali mislim da bi mogla biti i veoma sretna.« »Gospodin Elliot je veoma ugodan čovjek, a ja u mnogočemu imam visoko mišljenje o njemu«, rekla je Anne, » ali ne bismo odgovarali jedno drugomu.« Lady Russell je to zanemarila i samo je rekla: »Priznajem da bi mi najveće zadovoljstvo pričinjala mogućnost da tebe vidim kao buduću gospodaricu Kellyncha, buduću lady Elliot; kad bih te mogla vidjeti kako zauzimaš mjesto svoje drage majke, nasljeđuješ sva njezina prava i svu njezinu omiljenost, kao i sve njezine prednosti. Ti si majčina slika i prilika po izgledu i naravi, a kad bih te mogla zamišljati onakvom kakva je ona bila, u istoj situaciji, s istim imenom i domom, kako upravljaš i pomažeš s istog mjesta, a jedino bi je mogla nadmašiti u tome da budeš više cijenjena! Najdraža Anne, to bi mi pružilo daleko više ushićenja od ovoga što se obično osjeća u mojim godinama!« Anne se morala okrenuti, ustati, poći do udaljenog stola i ondje, naginjući se kao da nešto radi, pokušati potisnuti osjećaje što ih je ta slika izazvala. Njezina mašta i njezino srce nekoliko su trenutaka bili očarani. Pomisao da bi mogla postati ono što je bila njezina majka; da bi dragocjeno ime »lady Elliot« iznova oživjelo u njoj; da bi se vratila u Kellynch i opet ga nazivala svojim domom, svojim domom zauvijek; toj ugodnoj pomisli nije mogla odmah odoljeti. Lady Russell nije više izustila niti jednu riječ, odlučivši stvar prepustiti samo] sebi i požalivši da gospodin Elliot u tom trenutku nije mogao na doličan način govoriti u svoje ime. Ukratko, vjerovala je u ono u što Anne nije vjerovala. Anne se pribrala upravo zahvaljujući pomisli na gospodina Elliota koji bi govorio o tome. Sva je privlačnost Kellyncha i titule »lady Elliot« nestala. Nikad je ne bi mogla prihvatiti. I ne samo zato što su njezini osjećaji još uvijek nepovoljni za sve muškarce osim jednoga; kad je ozbiljno razmislila o mogućnostima, presudila je protiv gospodina Elliota. Premda su se sad već mjesec dana poznavali, nije mogla biti sigurna da doista poznaje njegov karakter. Bilo je posve jasno da je on razuman čovjek, ugodan čovjek, da lijepo govori, jasno iznosi svoja mišljenja, činilo se da pravilno rasuduje i kao principijelan čovjek. On sigurno zna što je pravedno; niti mu je mogla zamjeriti bilo kakvo očito kršenje moralnih dužnosti, ali ipak bi se bojala preuzeti odgovornost za njegovo ponašanje. Nije imala povjerenja u prošlost, ako ne u sadašnjost. Imena bivših poznanika koje je katkad spominjao, aluzije na nekadašnje ponašanje i postupke, pobuđivali su nepovoljnu sumnju po pitanju onoga što je bio. Shvatila je da je imao loših navika, da je postojalo razdoblje u njegovu životu (vjerojatno ne baš kratko) kad je bio barem nemaran u svim važnim stvarima; premda sad možda posve drukčije razmišlja, tko bi mogao biti siguran, u prave osjećaje pametnog, opreznog čovjeka, dovoljno starog da cijeni lijepu osobnost? Kako bi ikad mogla biti sigurna da je njegov um istinski pročišćen? Gospodin Elliot je bio razuman, diskretan, uglađen, ali nije bio otvoren. Nikad nije bilo nikakva izljeva osjećaja, nikakve topline ogorčenja ili ushićenja spram zla ili dobra drugih


ljudi. Za Anne je to bio veliki nedostatak. Njezini se prvi dojmovi nisu mogli promijeniti. Cijenila je iskrene, otvorene, revne osobnosti više od svih drugih. Toplina i entuzijazam još uvijek su je očaravali. Osjećala je da se daleko više može pouzdati u one koji katkad učine ili kažu nešto nemarno ili nepromišljeno, nego u one čija pribranost nikad nije varirala, kod kojih nikad nije došlo do omaške u govoru. Gospodin Elliot je općenito bio previše ugodan. Bez obzira na to koliko su različiti temperamenti bili u kući njezina oca, on im je svima udovoljavao. Previše je dobro podnosio, bio u previše dobrim odnosima sa svima. S određenim stupnjem otvorenosti razgovarao je s njom o gospođi Clay; činilo se da mu je posve jasno što gospođa Clay pokušava i stoga ju je prezirao, a ipak ga je gospođa Clay smatrala jednako ugodnim kao i ostali. Lady Russell je vidjela više ili manje od svoje mlade prijateljice jer nije opazila ništa što bi izazvalo nepovjerenje. Nije mogla zamisliti čovjeka koji bi mogao biti prikladniji od gospodina Elliota; niti je ikad uživala u slađem osjećaju no što je nada da će vidjeti kako on uzima ruku njezine voljene Anne u crkvi Kellyncha, i to već tijekom sljedeće jeseni.


Bio je početak veljače i Anne je, nakon što je već mjesec dana boravila u Bathu, već jedva čekala vijesti iz Uppercrossa i Lymea. Željela je saznati mnogo više od onoga što joj je Mary pisala. Prošla su tri tjedna otkako je uopće primila neku vijest. Znala je samo da je Henrietta opet kod kuće, a Louisa, mada se smatra da se brzo oporavlja, još je uvijek u Lymeu; o svima je njima veoma intenzivno razmišljala jedne večeri kad joj je isporučeno Maryno pismo, deblje nego inače, a zadovoljstvo i iznenađenje su povećali pozdravi admirala i gospođe Croft. Croftovi su zasigurno u Bathu! Okolnost koja je pobudila njezino zanimanje. Oni su ljudi kojima se njezino srce sasvim prirodno okrenulo. »Što je ovo?«, uzviknuo je sir Walter. »Croftovi su stigli u Bath? Croftovi koji su unajmili Kellynch? Što su ti donijeli?« »Pismo iz Uppercross-kolibe, gospodine.« »0, ta pisma su prikladne putovnice. Osiguravaju upoznavanje. Međutim, trebao sam u svakom slučaju posjetiti admirala Crofta. Znam što dugujem svojem najmoprimcu.« Anne više nije mogla slušati; čak ne bi mogla objasniti kako joj se pred očima izgubilo lice sirotog admirala Crofta; zaokupljalo ju je pismo. Započeto je prije nekoliko dana. 1. veljače –

Draga Anne! Neću se ispričavati zbog svoje šutnje jer znam kako ljudi malo misle na pisma u mjestu kao što je Bath. Sigurno si previše sretna da bi razmišljala o Uppercrossu koji, kao što dobro znaš, daje malo materijala za pisanje. Proveli smo veoma dosadan Božić; gospodin i gospođa Musgrove tijekom cijelih blagdana nisu priredili niti jednu svečanu večeru. Obitelj Hayter ne smatram važnima. Međutim, blagdani su napokon završili; ne vjerujem da su bilo koja djeca ikad imala tako duge blagdane. Sigurna sam da ja nisam. Kuća se jučer ispraznila, a ostali su samo maleni Harvillei, a zacijelo ćeš se iznenaditi kad saznaš da oni uopće nisu bili kod kuće. Gospođa Harville je zasigurno neobična majka kad se na tako dugo rastala od njih. Ne razumijem to. Moje je mišljenje da to nisu nimalo dobra djeca, ali se čini da su gospođi Musgrove jednako dragi, ako ne i draži, od njezine unučadi. Kakvo smo grozno vrijeme imali! To se možda nije osjetilo u Bathu, jer je ondje


sve lijepo popločeno, ali na selu je to teže podnijeti. Još od drugog tjedna u siječnju nitko me nije posjetio, osim Charlesa Haytera koji je dolazio mnogo češće no što je bilo poželjno. Među nama rečeno, mislim da je velika šteta što Henrietta nije ostala u Lymeu jednako dugo kao i Louisa; tako bi mu se malo maknula s puta. Kočija je danas otišla kako bi sutra dovezla Louisu i Harvilleove. Međutim, nismo pozvani na večeru s njima sve do prekosutra; gospođa Musgrove se silno boji da će je putovanje umoriti, što nije osobito vjerojatno s obzirom na njegu koju će joj pružiti, a meni bi daleko više odgovaralo da sutra večeramo ondje. Drago mi je da ti se gospodin Elliot čini tako ugodnim, a željela bih da ga i ja mogu upoznati; no mene prati moja uobičajena sudbina, uvijek sam negdje drugdje kad se nešto zanimljivo događa; uvijek sam posljednja u našoj obitelji koju se primijeti. Kako se beskonačno dugo gospođa Clay zadržala uz Elizabeth! Zar ona nikad ne kani otići? No čak i kad bi ispraznila sobu, možda mi ne bismo bili pozvani. Javi mi što misliš o tome. Ne očekujem da moja djeca budu pozvana, znaš. Lako ih mogu ostaviti u velikoj kući na mjesec dana ili šest tjedana. Ovog sam trenutka čula da Croftovi gotovo odmah idu u Bath; misle da admiral pati od kostobolje. Charles je to posve slučajno čuo; nisu bili dovoljno pristojni da me obavijeste o tome, ili da pitaju treba Ii nešto odnijeti. Mislim da ne postaju nimalo bolji susjedi. Uopće ih ne viđamo, a to je doista primjer velike nepažnje. Charles mi se pridružuje u pozdravima i svemu ostalome. Srdačan pozdrav, Mary M. Žao mi je što moram reći da sam veoma daleko od toga da mi bude dobro; Jemina mi je upravo rekla kako mesar kaže da naokolo ima mnogo jake grlobolje. Usuđujem se reći da ću se zaraziti; a moje su grlobolje, znaš, uvijek teže nego kod ostalih. Tako je završio prvi dio, kasnije stavljen u omotnicu koja je sadržavala još gotovo jednako toliko. Zadržala sam pismo otvoreno da bih ti mogla javiti kako je Louisa podnijela putovanje, a sad mi je jako drago zbog toga jer imam još mnogo dodati. Kao prvo, jučer sam primila pisamce gospođe Croft u kojemu pita želim li da nešto odnese tebi; doista veoma Ijubazno, veoma srdačno pisamce, adresirano na mene, baš kako i treba biti; stoga ću moći napisati onoliko dugačko pismo koliko želim. Admiral se ne doima osobito bolesnim, a iskreno se nadam da će mu Bath koristiti. lstinski ću se radovati kad se vrate. Naš se kraj ne može odreći tako ugodne obitelji. Ali sad, o Louisi. Moram te obavijestiti o nečemu što će te veoma zapanjiti. Ona i Harvilleovi su sigurno stigli u utorak, a uvečer smo pošli vidjeti kako joj je; prilično smo se iznenadili kad u društvu nismo našli kapetana Benwicka, jer je on pozvan jednako kao i bračni par Harville; a što misliš, koji je bio razlog tomu? Ni manje ni više od toga da je on zaljubljen u Louisu pa nije želio doći u Uppercross prije nego dobije odgovor gospodina Musgrovea; jer sve je dogovoreno između nje i njega prije nego je otputovala iz Lymea, a on je pisao njezinu ocu i pismo poslao po kapetanu Harvilleu. Istina je, tako mi časti. Nisi Ii zapanjena? Čudilo bi me da si ikad čula neki nagovještaj toga, jer ja nisam. Gospođa Musgrove tvrdi da ništa o tome nije znala. Međutim, svi smo veoma zadovoljni; premda to nije ravno njezinoj udaji za kapetana Wentwortha, daleko je bolje od Charlesa Haytera; gospodin Musgrove mu je poslao svoj pismeni pristanak i danas se očekuje dolazak kapetana Benwicka. Gospođa


Harville kaže da njezin muž tuguje zbog svoje sestre, ali Louisa je oboma veoma draga. Doista, gospođa Harville i ja smo se složile da je više volimo otkako smo je njegovale. Charles se pita što će reći kapetan Wentworth, ali ako se sjećaš, ja nikad nisam smatrala da je privržen Louisi, nikad u tome ništa nisam vidjela. A tu je i kraj nagađanjima da je kapetan Benwick navodno tvoj obožavatelj. Nikad nisam mogla razumjeti odakle je Charlesu tako nešto palo na pamet. Nadam se da će sad biti ugodniji. Sigurno nije sjajna prilika za Louisu Musgrove, ali milijun puta bolje od udaje za nekoga iz obitelji Hayter. Mary se nije morala bojati da će njezina sestra biti na bilo koji način pripravna na te vijesti. Nikad se u životu nije više zapanjila. Kapetan Benwick i Louisa Musgrove! To je bilo gotovo previše čudno da bi se vjerovalo; morala je uložiti silan napor kako bi ostala u sobi, zadržala smireno držanje i odgovarala na uobičajena pitanja. Srećom, nije ih bilo mnogo. Sir Walter je želio znati putuju li Croftovi s četiri konja, te hoće li se smjestiti u takvom dijelu Batha kojeg će moći posjetiti on i gospođica Elliot; no malo ga je što drugo zanimalo. »Kako je Mary?«, rekla je Elizabeth, ali nije čekala odgovor nego je nastavila: »I, molim te, što Croftove dovodi u Bath?« »Dolaze radi admirala. Navodno pati od kostobolje.« »Kostobolja i iznemoglost!«, rekao je sir Walter. »Jadni stari džentlmen.« »Imaju li ovdje nekih poznanika?«, pitala je Elizabeth. »Ne znam, ali ne bih rekla da imaju, s obzirom na admiralovu dob i na njegovu profesiju, on ne bi trebao imati mnogo poznanika u mjestu poput ovoga.« »Pretpostavljam«, hladno je rekao sir Walter, »da će admiral Croft u Bathu biti najpoznatiji kao najmoprimac Kellynch-halla. Elizabeth, smijemo li se usuditi predstaviti njega i njegovu ženu u Laura-placeu?« »0, ne, ne bih rekla. S obzirom na naš položaj rođaka lady Dalrymple, moramo veoma paziti da je ne dovedemo u neugodnu situaciju upoznavanjem s ljudima koje možda ne odobrava. To ne bi bilo važno da nismo u rodu; ali budući da jesmo, ona bi bila obzirna prema svakom našem prijedlogu. Bolje da Croftove ostavimo da sami nađu vlastitu razinu. Ovuda šeće nekoliko ljudi neobična izgleda, a rečeno mi je da su to moreplovci. Croftovi će se družiti s njima!« Takvo su zanimanje sir Walter i Elizabeth pokazali za pismo; nakon što je gospođa Clay dala svoj doprinos raspitivanjem o supruzi Charlesa Musgrovea i njezinim dražesnim malenim sinovima, Anne je bila slobodna. Kad je stigla u svoju sobu, pokušala je shvatiti. S pravom se Charles pita kako će se osjećati kapetan Wentworth! Možda je odustao, odrekao se Louise, prestao ju je voljeti, shvatio je da je ne voli. Nije mogla podnijeti pomisao na vjerolomstvo ili lakoumnost, ili na bilo što slično zloporabi između njega i njegova prijatelja. Ne bi mogla podnijeti da se takvo prijateljstvo prekine. Kapetan Benwick i Louisa Musgrove! Uvijek živahna, radosna, brbljava Louisa Musgrove i potišteni, zamišljen, osjećajni kapetan Benwick; činilo se da ne mogu nimalo odgovarati jedno drugomu. Njihovi se umovi tako silno razlikuju! U čemu je mogla biti privlačnost? Odgovor se uskoro sam pojavio. Radilo se o okolnostima. Nekoliko su tjedana bili zajedno; živjeli su u istom malenom obiteljskom krugu; otkako je Henrietta otišla, zacijelo su gotovo potpuno ovisili jedno o drugome; Louisa je, oporavljajući se od nesreće, bila u zanimljivom stanju, a kapetan Benwick nije bio neutješan. Anne je već ranije morala posumnjati u tako


nešto, ali umjesto da dode do istog zaključka do kakvog je Mary došla na temelju sadašnjih zbivanja, samo je vjerovala da počinje osjećati određenu nježnost prema njoj. Međutim, iz toga nije kanila izvlačiti nešto što bi godilo njezinoj taštini. Bila je uvjerena da bi svaka barem donekle ugodna mlada žena, koja bi ga slušala i suosjećala s njim, primila isti kompliment. On ima srce puno ljubavi. Mora nekoga voljeti. Vjerovala je da će biti sretni. Louisa je ionako veoma sklona mornaričkim časnicima, a uskoro će postati sličniji. On će steći vedrinu, a ona će naučiti biti entuzijastična kad je riječ o Scottu i Lordu Byronu; ne, to je vjerojatno već naučila; jasno da su se zaljubili uz poeziju. Pomisao na Louisu Musgrove pretvorenu u osobu koja posjeduje književni ukus, i sposobnost sentimentalnog promišljanja, bila je zabavna, ali nije nimalo sumnjala da je tako. Onaj dan u Lymeu, pad na lukobranu, mogao je utjecati na njezino zdravlje, živce, hrabrost i karakter do kraja njezina života, jednako temeljito kao što je, izgleda, utjecao na njezinu sudbinu. Zaključak svega toga bio je da, ukoliko žena koja je upoznala vrline kapetana Wentwortha priznaje da joj se više sviđa drugi muškarac, ništa u tome ne može izazivati dugotrajno čuđenje; te ako kapetan Wentworth zbog toga ne izgubi prijatelja, sigurno nema nikakva razloga za žaljenje. Ne, nije žaljenje izazivalo lupanje Anneina srca i zarumenjelo njezine obraze dok je razmišljala o kapetanu Wentworthu, bez obveza i slobodnom. Obuzeli su je neki osjećaji koje se sramila istražiti. Previše su podsjećati na radost, nerazumnu radost! Silno je željela vidjeti Croftove, ali kad su se sreli, bilo je očito da ta vijest još nije stigla do njih. Formalni je posjet obavljen, i uzvraćen, spomenuta je Louisa Musgrove, kao i kapetan Benwick, ali nije bilo nikakvog osmijeha razumijevanja. Croftovi su se smjestili u Gay-streetu, na očito zadovoljstvo sir Waltera. Nimalo se nije stidio tog poznanstva, te je zapravo mnogo više razmišljao i pričao o admiralu no što je admiral ikad razmišljao i pričao o njemu. Croftovi su u Bathu poznavali sasvim dovoljno ljudi, a druženje s Elliotovima smatrali su samo pitanjem formalnosti, nimalo ne očekujući da će im pružiti bilo kakvo zadovoljstvo. Sa sobom su donijeli svoj seoski običaj da gotovo uvijek budu zajedno. Njemu su određene duge šetnje, radi kostobolje, a činilo se da gospođa Croft sve dijeli s njim pa je odlazila u duge šetnje kako bi to njemu koristilo. Anne ih je viđala kamo god je pošla. Lady Russell ju je gotovo svakog jutra vodila na vožnju kočijom, a ona je uvijek razmišljala o njima, uvijek ih je negdje vidjela. Budući da je dobro poznavala njihove osjećaje, to je za nju bila veoma atraktivna slika sreće. Uvijek ih je promatrala koliko god je mogla, zamišljajući da zna o čemu pričaju dok šeću u zadovoljnoj neovisnosti; jednako ju je oduševljavalo kad bi vidjela kako se admiral srdačno rukuje s nekim starim prijateljem, kao i kad bi ih vidjela u nekom prijaznom razgovoru u društvu drugih mornaričkih časnika, pri čemu je gospođa Croft izgledala jednako inteligentno i oštroumno kao bilo koji časnik u njezinoj blizini. Anne se previše družila s lady Russell da bi češće sama šetala, ali se slučajno dogodilo, otprilike tjedan deset dana nakon dolaska Croftovih, da joj je odgovaralo ostaviti prijateljicu, ili prijateljičinu kočiju, u donjem dijelu gradića, te se sama vraćala u Camdenplace, a dok je hodala Milsom-streetom, imala je sreću da sretne admirala. Sam je stajao pred izlogom trgovine grafike, s rukama na leđima zamišljeno proučavajući jednu grafiku, a ona je mogla neopažena proći kraj njega da ga nije dotaknula i obratila mu se kako bi privukla njegovu pozornost. Međutim, kad ju je ugledao i prepoznao, učinio je to na svoj


uobičajeni otvoreni i dobrodušni način. – Ha, jeste li to vi? Hvala vam, hvala vam. Ophodite se prema meni kao prema prijatelja. Pogledajte me, stojim ovdje i zurim u sliku. Nikad ne mogu bez zaustavljanja proći ovuda. Ali kakva je ovo stvar, a navodno je brodić. Pogledajte ga. Jeste li ikad vidjeli nešto takvo? Kakvi čudni ljudi moraju biti ti slikari ako misle da bi itko riskirao svoj život u tako bezobličnoj orahovoj ljusci. A ipak, tu su dva džentlmena koji posve ležerno promatraju stijene i planine, kao da se u sljedećem trenutku neće prevrnuti, što je neizbježno. Pitam se gdje je izgrađen taj brodić? – Srdačno se nasmijao. – Ja u njemu ne bih prešao ni pojilo za konje. No – okrenuvši se od izloga – kamo ste krenuli? Mogu li nekamo poći za vas, ili s vama? Mogu li vam biti od kakve koristi?

»Ne, hvala vam, osim ako biste mi pružili zadovoljstvo i malo prošetati sa mnom ukoliko idemo u istom smjeru. Ja se vraćam kući.« »To svakako, svim srcem. Da, da, lijepo ćemo zajedno prošetati, a imam vam nešto reći tijekom šetnje. Evo, uhvatite me pod ruku; tako je; ne osjećam se ugodno ako me žena ne drži pod ruku. Gospode! Kakav je ono brodić!« Još je jednom pogledao sliku kad su počeli hodati. »Jeste li rekli da mi nešto želite ispričati, gospodine?« »Da, želim. Uskoro. Ali približava se jedan prijatelj, kapetan Brigden; no samo ću ga pozdraviti u prolazu. Neću se zaustavljati. Brigden začuđeno zuri jer je sa mnom jedna


druga dama, a ne moja žena. Ona je, sirotica, ostala kod kuće zbog noge. Na jednoj peti ima žulj veličine novčića od tri šilinga. Ako pogledate na drugu stranu ulice, vidjet ćete kako se onuda spuštaju admiral Brand i njegov brat. Bijedni ljudi, obojica! Drago mi je da nisu na ovoj strani ulice. Sophy ih ne može podnijeti. Jednom su me podlo prevarili – odveli su neke od mojih najboljih ljudi. Ispričat ću vam cijelu priču jednom drugom prigodom. Ondje su stari sir Archibald Drew i njegov unuk. Gledajte, vidi nas; pokazuje vam rukoljub; misli da ste moja žena. Ah, mir je prebrzo stigao za tog čovjeka. Jadni stari sir Archibald! Kako vam se sviđa Bath, gospodice Elliot? Nama sasvim odgovara. Uvijek susrećemo ovog ili onog starog prijatelja; ulice su ih svako jutro pune; sigurno uvijek imamo s kim popričati; a tada pobjegnemo od svih njih i zatvorimo se u našim sobama, privučemo svoje naslonjače i osjećamo se ugodno kao u Kellynchu, da, ili kao što smo se osjećali u North Yarmouthu i Dealu. Mogu vam reći da nas nage sobe ovdje podsjećaju na one što smo ih prvi put imali u North Yarmouthu. Vjetar puše kroz jednu od dasaka na posve isti način.« Kad su stigli malo dalje, Anne je ponovno pokušala saznati što joj ima reći. Nadala se da će njezina radoznalost biti zadovoljena kad se maknu s Milsom-streeta, ali je i dalje morala čekati jer je admiral odlučio da s pričom neće početi sve dok ne stignu do prostranijeg i mirnijeg Belmonta, a kako ona nije gospođa Croft, mora pustiti njemu na volju. Počeo je čim su stigli do uzbrdice Belmonta. »Pa, sad ćete čuti nešto što će vas iznenaditi. Ali najprije mi morate reći ime mlade dame o kojoj ću pričati. One mlade dame, znate, za koju smo svi bili tako zabrinuti. Ona gospođica Musgrove kojoj se sve to događalo. Njezin krsno ime – uvijek zaboravim njezino krsno ime.« Anne se postidjela što se činilo da je tako brzo razumjela, kako doista jest, ali sad je mirno mogla reći ime »Louisa«. »Da, da, gospođica Louisa Musgrove, tako se zove. Volio bih da mlade dame nemaju tako mnogo različitih krsnih imena. Nikad ih ne bih zaboravljao kad bi sve bile Sophy ili tako nekako. Pa, svi smo mislili, znate, da će se ta gospođica Louisa udati za Fredericka. Udvarao joj je iz tjedna u tjedan. Jedino smo se pitali što čekaju, a tada se dogodilo ono u Lymeu; tada je postalo sasvim jasno da moraju čekati da ona ozdravi. No čak je i tada bilo nečeg čudnog u njihovu držanju. Umjesto da ostane u Lymeu, on je otišao u Plymouth, a potom je posjetio Edwarda. Kad smo se vratili iz Mineheada, on je već bio kod Edwarda i otad je ondje. Uopće ga nismo vidjeli od studenog. Čak ni Sophy to nije mogla razumjeti. Ali sad je situacija doživjela krajnje neobičan preokret; jer ta mlada dama, ta ista gospođica Musgrove, umjesto da se sprema udati za Fredericka, kani se udati za Jamesa Benwicka. Poznajete Jamesa Benwicka.« »Malo. Površno poznajem kapetana Benwicka.« »Pa, ona će se udati za njega. Ne, najvjerojatnije su već oženjeni, jer ne znam zašto bi čekali.« »Kapetan Benwick me se dojmio kao veoma ugodan mladi čovjek«, rekla je Anne, »a koliko sam shvatila, posjeduje izvrstan karakter.« »0, da, da, baš se ništa ne može reći protiv Jamesa Benwicka. On je samo zapovjednik, istina, promaknut prošlo ljeto, a ovo su teška vremena za napredovanje, ali nema baš nikakve mane, koliko mi je poznato. Krasan momak dobra srca, uvjeravam vas, i veoma aktivan, revan časnik, što možda ne biste pomislili jer ono njegovo blago ponašanje može pomalo zavarati.«


»Mislim da griješite u tome, gospodine. Iz ponašanja kapetana Benwicka nikad ne bih zaključila da mu nedostaje hrabrosti. Njegovo je ponašanje izrazito ugodno i uvjerena sam da će općenito biti ugodni u društvu.« »No, dakle, dame obično najbolje procjenjuju, ali James Benwick je malo previše mlak za mene, a premda je to najvjerojatnije naša pristranost, Sophy i ja mislimo da je Frederick bolji od njega. Frederick posjeduje nešto što je više po našem ukusu.« Anne se našla u klopci. Samo se kanila usprotiviti previše čestom stavu da su hrabrost i blagost nekompatibilne, a nikako prikazati ponašanje kapetana Benwicka kao najbolje moguće, pa je, nakon kratkog oklijevanja, počela govoriti: »Nisam pokušavala ni na koji način usporediti dvojicu prijatelja«, ali ju je admiral prekinuo i rekao: »I to je sigurno točno. Nisu samo obične glasine. Čuli smo to od samog Fredericka. Njegova je sestra jučer primila pismo od njega u kojem nam je sve to ispričao, a on je upravo primio pismo od Harvillea, napisano na licu mjesta, iz Uppercrossa. Pretpostavljam da se svi nalaze u Uppercrossu.« To je bila prilika kojoj Anne nije mogla odoljeti; stoga je rekla: »Nadam se, admirale, nadam se da u pismu kapetana Wentwortha nije bilo ničega što je izazvalo zabrinutost vas i gospođe Croft. Prošle se jeseni doista činilo da postoji privrženost između njega i Louise Musgrove, ali nadam se da su osjećaji na obje strane podjednako izblijedjeli, bez ičije patnje. Nadam se da njegovo pismo ne daje naslutiti da je riječ o nesretnom čovjeku.« »Ni slučajno, ni slučajno; nema nikakve zamjerke ili uzdaha, od početka do kraja.« Anne je spustila pogled kako bi prikrila smiješak. »Ne, ne; Frederick nije čovjek koji bi jadikovao i žalio se; ima previše životne snage za to. Ako se djevojci više sviđa drugi, sasvim je u redu da ga dobije.« »Svakako. No želim reći kako se nadam da u načinu pisanja kapetana Wentwortha nema ničega što bi vas navelo na pomisao da se on smatra prevarenim od strane svojeg prijatelja, a to bi se moglo iščitati, znate, čak i ako nije otvoreno rečeno. Bilo bi mi veoma žao kad bi se uništilo prijateljstvo kakvo je postojalo između njega i kapetana Benwicka, ili kad bi se samo narušilo uslijed takvih okolnosti.« »Da, da, razumijem vas. Ali u pismu nema baš ničeg takvog. Nema baš nikakve zamjerke Benwicku, čak ne kaže ni nešto kao 'čudim se tomu, imam vlastite razloge za čuđenje'. Ne, po načinu na koji piše nikad ne biste pomislili da je ikad razmišljao o toj gospođici (kako se ono zove?) kao o svojoj budućoj ženi. Svim se srcem nada da će biti sretni zajedno, a u tome nema ničeg nepomirljivog, čini mi se.« Ann nije bila onako sigurna kako je admiral to želio prikazati, ali bilo bi beskorisno dalje istraživati. Stoga se zadovoljila banalnim primjedbama, tihom pozornošću, a admiral je nastavio po svojemu. »Siroti Frederick!«, na koncu je rekao. »Sad mora počeli iznova s nekom drugom. Mislim da ga moramo dovesti u Bath. Sophy mu mora pisali i zamoliti ga da dođe u Bath. Ovdje ima dovoljno dražesnih djevojaka, siguran sam. Više nema nikakve koristi od ponovnog odlaska u Uppercross jer je onu drugu gospođicu Musgrove, čujem, zaprosio njezin bratić, mladi župnik. Ne mislite li, gospođice Elliot, da bismo ga trebali pokušati nagovoriti da dođe u Bath?«


Dok je admiral Croft tako šetao s Anne i izražavao svoju želju da kapetana Wentwortha dovede u Bath, kapetan Wentworth je već bio na putu onamo. Stigao je prije nego mu je gospođa Croft pisala; kad je Anne sljedeći put izišla u šetnju, vidjela ga je. Gospodin Elliot je pratio svoje dvije sestrične i gospođu Clay. Nalazili su se u Milsomstreetu. Počela je padati kiša, ne jako, ali dovoljno da zaklon za dame postane poželjan, a još više da postane veoma poželjno da gospođicu Elliot kući odveze kočija lady Dalrymple, opažena kako čeka malo dalje; stoga su ona, Anne i gospođa Clay ušle u Molland's[29] dok je gospodin Elliot prišao lady Dalrymple i zamolio je za pomoć. Uskoro im se ponovno pridružio nakon što je uspješno obavio zadatak, naravno: lady Dalrymple će ih rado odvesti kući, a pozvat će ih za nekoliko minuta. Njezino gospodstvo ima kočiju na četiri kotača i dovoljno mjesta za dva para okrenuta jedan prema drugome, pa se u njoj nisu mogle udobno voziti više od četiri osobe. Gospođica Carteret je bila sa svojom majkom; slijedom toga, nije bilo razumno očekivati smještaj za sve tri dame iz Camden-placea. Što se tiče gospođice Elliot, nije mogla postojati nikakva sumnja. Bez obzira na to tko se nađe u neprilici, ona ne smije patiti, ali malo je potrajalo dok se druge dvije dame nisu uspjele uljudno dogovoriti. Kiša je zapravo samo sipila, a Anne je posve iskreno tvrdila da će radije prošetati s gospodinom Elliotom. Ali ni gospođa Clay nije smatrala da je tako lagana kišica nekakav problem; jedva da je tu i tamo pala neka kapljica, a njezine su čizmice tako čvrste! Mnogo čvršće nego čizmice gospođice Anne; ukratko rečeno, njezina ju je pristojnost navela da jednako uljudno kao i Anne zahtijeva da ona ostane s gospodinom Elliotom, a o tome su raspravljale s tako prijaznom i odlučnom velikodušnošću da su problem morali riješiti ostali; gospođica Elliot je tvrdila da je gospođa Clay već ionako prehlađena, a gospodin Elliot je zaključio da su čizmice njegove sestrične Anne ipak čvršće. U skladu s tim, određeno je da će se gospođa Clay vratiti kočijom, a baš kad su donijeli tu odluku Anne je, budući da je sjedila kraj prozora, ugledala, jasno i nepogrešivo, kapetana Wentwortha koji je hodao ulicom. Samo je ona opazila kako se trgnula, ali je odmah zaključila da je ona najveća budala na svijetu, posve neuračunljiva i apsurdna! Nekoliko minuta ništa nije vidjela pred sobom. Sve joj se pomiješalo. Bila je izgubljena; kad je uspjela srediti svoja osjetila, otkrila je da ostali


još čekaju kočiju, a gospodin Elliot (uvijek spreman udovoljiti) upravo je krenuo do Unionstreeta kako bi nešto obavio za gospođu Clay. Sad je silno željela poći do vrata i pogledati pada li kiša. Zašto bi sumnjala u sebe da ima neki drugi motiv? Kapetan Wentworth je već zacijelo nestao s vidika. Ustala je, poći će, jedna njezina polovica ne bi uvijek trebala biti toliko mudrija od druge polovice, ili uvijek sumnjati da je druga polovica gora no što jest. Pogledat će pada li kiša. Međutim, uskoro ju je poslao natrag ulazak kapetana Wentwortha; ušao je u društvu džentlmena i dama, očito svojih poznanika, kojima se zacijelo pridružio malo dalje niz ulicu. Nikad ranije nije opazila da je tako očito iznenađen i zbunjen pri pogledu na nju; lice mu je porumenjelo. Prvi put otkako su obnovili svoje poznanstvo osjećala je da ona otkriva manje emocija nego on. Bila je u prednosti jer se u posljednjih nekoliko trenutaka pripremila na susret. Svi snažni, zasljepljujući, smućujući prvi učinci golema iznenađenja kod nje su prošli. Međutim, ipak su njome i dalje harali osjećaji! Uzbuđenost, bol, zadovoljstvo, nešto između ushićenja i čemera. Obratio joj se, a potom se okrenuo na drugu stranu. U njegovu se držanju osjećala nelagoda. Nije ga mogla opisati ni kao hladno ni kao srdačno, ili bilo što drugo, osim nelagodno. No nakon kratkog intervala, prišao joj je i ponovno progovorio. Razmijenili su pitanja o zajedničkim ternama; vjerojatno niti jedno od njih dvoje nije bilo mnogo pametnije zbog odgovora što su ih čuli, a Anne je i dalje osjećala da on nije onako opušten kao ranije. Ranije su, zato što su tako mnogo vremena provodili u društvu, morali razgovarati jedno s drugim uz obilje navodne ravnodušnosti i smirenosti, ali sada mu to nije uspijevalo. Vrijeme ga je promijenilo, ili ga je Louisa promijenila. Osjećala je da u njemu postoji svjesnost nečega. Veoma je dobro izgledao, ne kao da je imao zdravstvenih ili emocionalnih problema, a govorio je o Uppercrossu, o Musgroveima, čak i o Louisi; ali kapetan Wentworth se ipak nije ugodno osjećao, nije bio ležeran, nije mogao glumiti da jest. Nije se iznenadila, ali se ražalostila kad je primijetila da ga Elizabeth ne želi pozdraviti. Vidjela je da je on opazio Elizabeth, da je Elizabeth opazila njega, da su se prepoznali; bila je uvjerena u njegovu spremnost da ga prihvate kao poznanika, očekivao je to, ali ju je zaboljelo kad je vidjela kako se njezina sestra hladno okreće na drugu stranu. Sad se ondje zaustavila kočija lady Dalrymple koju je gospođica Elliot već veoma nestrpljivo iščekivala; ušao je sluga i objavio dolazak kočije. Opet je počela padati kiša i došlo je do odugovlačenja, komešanja i brbljanja, a sve je to ljudima u slastičarnici trebalo jasno staviti do znanja da lady Dalrymple dolazi po gospođicu Elliot. Na koncu su gospođica Elliot i njezina prijateljica, samo u pratnji sluge (jer se rođak još nije vratio), krenule prema kočiji; kapetan Wentworth je gledao za njima, a potom se opet okrenuo k Anne, te joj više držanjem nego riječima ponudio svoje usluge. »Veoma sam vam zahvalna«, glasio je njezin odgovor, »ali ja ne idem s njima. Kočija ne može primiti toliko ljudi. Ja ću prošetati. Više volim šetati.« »Ali pada kiša.« »0, samo sipi. Ništa što bi mi smetalo.« Nakon trenutka šutnje, on je rekao: »Premda sam tek jučer stigao, već sam se propisno opremio za Bath, vidite«, pokazao je novi kišobran. »Volio bih da ga uzmete ako ste odlučili šetati, mada mislim da bi bilo pametnije kad biste mi dopustili da vam osiguram maleni jednopreg.«


Bila mu je veoma zahvalna, ali je sve to odbila i ponovila kako je uvjerena da će kiša uskoro prestati, te dodala: – Samo čekam gospodina Elliota. Sigurna sam da će brzo doći. Tek što je izgovorila te riječi, gospodin Elliot je ušao. Kapetan Wentworth ga se sasyim dobro sjećao. Između njega i čovjeka koji je stajao na stubama u Lymeu, diveći se Anne dok je prolazila, nije bilo nikakve razlike, osim što se sad ponašao, držao i izgledao kao privilegirani rođak i prijatelj. Žustro je ušao, činilo se da vidi i misli jedino na nju, ispričao se zbog zadržavanja, žalio je što je morala čekati i želio ju je bez daljnjih odugovlačenja odvesti kući; u sljedećem su trenutku zajedno otišli, rukom pod ruku, a dok je prolazila kraj njega, samo je imala vremena za blagi, smeteni pogled i riječi »želim vam ugodno jutro«.

Čim su se izgubili iz vida, dame iz društva kapetana Wentwortha počele su razgovarati o njima. »Čini mi se da se gospodinu Elliotu sviđa njegova sestrična?« »0, da, to je posve jasno. Čovjek može pogoditi što će se tu dogoditi. Uvijek je s njima; napola živi u toj obitelji, mislim. Kako veoma naočit muškarac!« »Da, a gospođica Atkinson, koja je jednom s njim večerala kod Wallisovih, kaže da je najugodniji čovjek od svih s kojima se ikad našla u društvu.« »Ona je dražesna, mislim; Anne Elliot; veoma dražesna, kad je čovjek bolje pogleda. Nije baš lijepo to reći, ali priznajem da mi se sviđa više nego njezina sestra.«


»0, i meni.« »I meni. Neusporedivo. Ali svi su muškarci ludi za gospođicom Elliot. Anne je previše profinjena za njih.« Anne bi bila posebno zahvalna svojem bratiću da je mogao hodati uz nju sve do Camdenplacea ne izustivši niti jedne jedine riječi. Nikad joj nije bilo tako teško slušati ga, mada ništa nije moglo nadmašiti njegovu pažnju i brigu, i premda su njegove teme uglavnom bile takve da su uvijek zanimljive – pohvale, tople, pravedne i senzibilne, na račun lady Russell, i veoma razumne insinuacije protiv gospođe Clay. No u tim je trenucima mogla misliti jedino na kapetana Wentwortha. Nije razumjela njegove sadašnje osjećaje, pati ii doista od velikog razočaranja ili ne; a dok ne dobije odgovor na to pitanje neće se moći smiriti. Nadala se da će s vremenom postati mudra i razumna; ali nažalost, morala je priznati da zasad još nije mudra. Još je jedno pitanje sad bilo veoma važno za nju, a to je koliko se dugo namjerava zadržati u Bathu; nije to spomenuo, ili se ona nije mogla sjetiti. Možda je samo u prolazu. No vjerojatnije je da je došao kako bi tu proveo neko vrijeme. U tom slučaju, budući da je tako uobičajeno da svatko vidi svakoga u Bathu, lady Russell će ga zasigurno negdje vidjeti. Hoće li ga se sjetiti? Kako će sve to biti? Nadala se da će s vremenom postati mudra i razumna; ali nažalost, morala je priznati da zasad još nije mudra. Još je jedno pitanje sad bilo veoma važno za nju, a to je koliko se dugo namjerava zadržati u Bathu; nije to spomenuo, ili se ona nije mogla sjetiti. Možda je samo u prolazu. No vjerojatnije je da je došao kako bi tu proveo neko vrijeme. U tom slučaju, budući da je tako uobičajeno da svatko vidi svakoga u Bathu, lady Russell će ga zasigurno negdje vidjeti. Hoće li ga se sjetiti? Kako će sve to biti? Već je morala reći lady Russell da će se Louisa Musgrove udati za kapetana Benwicka. Nije joj bilo osobito ugodno pri pogledu na iznenađenje lady Russell, a sada, ako se kojim slučajem nađe u društvu kapetana Wentwortha, njezino nepotpuno poznavanje situacije moglo bi povećati predrasude protiv njega. Idućeg je jutra Anne izišla sa svojom prijateljicom i tijekom prvog sata neprestano je, i nekako prestrašeno, pazila hoće li ga negdje ugledati, ali uzalud; no na koncu ga je, dok su se vraćale niz Pulteney-street, opazila na desnoj strani ulice i to iz takve udaljenosti da ga je mogla gledati duž većeg dijela ulice. Oko njega je bilo mnogo drugih muškaraca, mnoge su skupine hodale u istom pravcu, ali odmah ga je prepoznala. Instinktivno je pogledala lady Russell, ali nije ni pomislila da ga je i ona tako brzo prepoznala. Ne, nije se moglo očekivati da će ga lady Russell opaziti sve dok ne stignu u neposrednu blizinu. Međutim, s vremena na vrijeme ju je tjeskobno pogledavala, a kad se približio trenutak u kojem ga je morala ugledati, mada se nije usudila opet je pogledati (jer je znala da njezino vlastito lice nije prikladno za gledanje), ipak je bila posve svjesna da su oči lady Russell okrenute točno prema njemu, da ga napeto promatra. Mogla je posve razumjeti kako on zacijelo fascinira um lady Russell, koliko joj mora biti teško skrenuti pogled, razumjela je njezinu zapanjenost kad je shvatila da je prošlo osam ili devet godina, ali ni strane klime ni aktivna služba nisu mu oduzele ni trunku osobnog dostojanstva! Lady Russell je na koncu povukla glavu unatrag. Dakle, što li će reći o njemu? »Pitat ćeš se«, rekla je, »što mi je tako dugo privlačilo pogled; tražila sam neke zavjese za prozore o kojima su mi sinoć pričale lady Alicia i gospođa Frankland. Opisale su zavjese na


prozorima salona jedne kuće na toj strani ulice, tvrdeći da su najljepše i najbolje postavljene u cijelom Bathu, ali se nisu mogle sjetiti broja kuće, a ja sam pokušavala otkriti koja bi mogla biti; no priznajem da ovdje ne vidim nikakve zavjese koje odgovaraju tom opisu.« Anne je uzdahnula, porumenjela i nasmiješila se, od sažaljenja ili prezira, spram svoje prijateljice sebe same. Ono zbog čega je najviše žalila bilo je to što joj je zbog takvog traćenja zabrinutosti i opreza promaknuo pravi trenutak da vidi je li on opazio njih. Prošao je dan ili dva bez značajnijih zbivanja. Kazalište ili društvene prostorije, kamo on najvjerojatnije zalazi, nisu dovoljno otmjeni za Elliote čije se večernje razbibrige sastoje isključivo od otmjene gluposti privatnih zabava, kojima su se sve više bavili; a Anne je, umorna od takvog stanja stagnacije, bolesna od neznanja, smatrajući se jačom jer njezina snaga nije stavljena na kušnju, jedva čekala koncertnu večer. Radilo se o dobrotvornom koncertu za osobu koja je bila pod pokroviteljstvom lady Dalrymple. Jasno da moraju poći. Zapravo se očekivalo da će koncert biti veoma dobar, a kapetan Wentworth veoma voli glazbu. Kad bi barem opet nekoliko minuta uspjela razgovarati s njim, vjerovala je da bi bila zadovoljna; a što se tiče snage da mu se obrati, osjećala je da će imali svu potrebnu smjelost ako joj se ukaže prilika. Elizabeth mu je okrenula leđa, lady Russell se pretvarala da ga ne vidi; te su okolnosti ojačale njezine živce; osjećala je da mu duguje pozornost. Jednom je na neki način obećala gospođi Smith da će tu večer provesti s njom, ali se tijekom kratkog i žurnog posjeta ispričala i odgodila to, obećavši joj dugotrajniji posjet za sutradan. Gospođa Smith se dobrodušno pomirila s tim. »Svakako«, rekla je, »samo ćete mi morati sve o tome ispričati kada dođete. Tko je vage društvo?« Anne ih je sve imenovala. Gospođa Smith ništa nije odgovorila, ali kad je Anne odlazila, rekla je, i to s izrazom lica koji je bio napola ozbiljan, napola vragolanski: »Pa, svim srcem vam želim da uživate u koncertu; i nemojte me sutra iznevjeriti ako budete mogli doći; jer počinjem slutiti da me više nećete često posjećivati.« Anne je to iznenadilo i smutilo, ali nakon što je trenutak zbunjeno stajala, morala je žurno otići, što joj nije bilo žao.


Sir Walter, njegove dvije kčeri i gospođa Clay bili su prvi od cijelog njihova društva te večeri, a kako se mora čekati na lady Dalrymple, zauzeli su mjesta kraj jednog od kamina u osmerokutnoj prostoriji. No tek što su se tako smjestili vrata su se opet otvorila i ušao je kapetan Wentworth, sam. Anne mu je bila najbliže, koraknula je naprijed i odmah mu se obratila. Pripremao se samo naklonit i poći dalje, ali njezino blago »Kako ste?« navelo ga je da se zaustavi kraj nje i zauzvrat se raspita o njoj, bez obzira na impresivnog oca i sestru iza nje. To što su se nalazili iza nje koristilo je Anne; nije znala ništa o njihovim pogledima i izrazima lica, te je postupila onako kako je držala ispravnim.


Dok su oni razgovarali, začula je šapat svojeg oca i Elizabeth. Nije razabrala riječi, ali je pogodila temu; a kad se kapetan Wentworth naklonio, shvatila je da je njezin otac dobro procijenio i uputio mu to jednostavno priznavanje poznanstva, a ovlaš se okrenula baš na vrijeme da opazi kako se i Elizabeth lagano naklonila pregibanjem koljena. To je, mada zakašnjelo, nevoljko i neljubazno, ipak bilo bolje od ničega, i njezino se raspoloženje popravilo. Međutim, nakon što su pričali o vremenu, Bathu i koncertu, njihov je razgovor počeo zapinjati, pa su na koncu tako malo govorili da je očekivala kako će svakog trenutka otići; ali nije to učinio; činilo se da mu se nimalo ne žuri ostaviti je, te je uskoro uz malen osmijeh i bljesak u očima rekao: »Gotovo vas uopće nisam vidio nakon onoga dana u Lymeu. Bojim se da ste doživjeli šok, a zacijelo ste još više patili jer vas tada nije shrvao.« Uvjeravala ga je da nije. »To je bio zastrašujući sat«, rekao je, »zastrašujući dan!« Prešao je rukom preko očiju, kao da su uspomene još uvijek previše bolne; no začas se opet smiješio i dodao: »No taj je dan imao svoje učinke, imao je neke posljedice koje se moraju smatrati upravo suprotnima zastrašujućem. Kad ste bili onako prisebni i predložili da Benwick pođe po liječnika, niste mogli znati da će na koncu njemu njezin oporavak postati najvažniji.«


»Sigurno nisam mogla ni slutiti. Ali čini se, nadam se da će biti veoma sretni. Na obje strane postoje dobra načela i dobri temperamenti.« »Da«, rekao je, ali nije gledao ravno naprijed, »ali mislim da tu završava svaka sličnost. Svim srcem im želim sreću i radujem se svemu što ide u korist tomu. Kod kuće nemaju nikakvih poteškoća s kojima se moraju nositi, nikakva protivljenja, nikakvih hirova, nikakvih odugovlačenja. Musgrovei se se ponašaju kao i obično, veoma časno i ljubazno, i kao pravi brižni roditelji misle jedino na dobrobit svoje kćeri. Sve to ide u prilog njihovoj sreći, možda više nego …« Prekinuo se. Činilo se da se odjednom nečega sjetio, te ga je obuzela ona emocija koja je zarumenjela Anneine obraze i njezin pogled prikovala za tlo. Međutim, nakon što je pročistio grlo, nastavio je: – Priznajem da mislim kako ipak postoji različitost, prevelika različitost, i to po pitanju nečega što nije manje važno od uma. Louisu Musgrove držim veoma prijaznom, dražesnom djevojkom kojoj ne manjka razboritosti, ali Benwick je nešto više. On je pametan čovjek, načitan čovjek – i priznajem da me njegova veza s njom donekle iznenadila. Da je riječ o posljedici zahvalnosti, da ju je naučio voljeti jer je vjerovao da ona preferira njega, to bi bila druga stvar. Ali nemam razloga vjerovati da je tako. Upravo suprotno, čini se da je riječ o posve spontanom osjećaju s njegove strane, a to me iznenađuje. Čovjek poput njega, u njegovoj situaciji! S bolom u srcu, ranjen, gotovo slomljen! Fanny Harville je bila doista posebno stvorenje, a njegova privrženost njoj doista je bila privrženost. Čovjek se ne oporavlja od takve ljubavi prema takvoj ženi! Ne bi trebao – to se ne događa. Međutim, ili zbog spoznaje da se njegov prijatelj oporavio, ili zbog neke druge spoznaje, nije nastavio. Anne, koja je, usprkos uzrujanom tonu glasa dok je izgovarao posljednji dio, i unatoč svim raznoraznim zvukovima u prostoriji, gotovo neprestanom lupanju vrata i žamoru koji je ondje vladao, jasno čula svaku riječ, osjećala se začuđeno, zadovoljno, smućeno, i počela je ubrzano disati, a istodobno su je preplavile različite emocije. Držala je nemogućim govoriti o takvoj temi, a ipak je, nakon kratke stanke, osjećajući potrebu za govorenjem i nimalo ne želeći potpunu promjenu, samo djelomice skrenula s teme i rekla: »Dosta ste vremena proveli u Lymeu, mislim?« »Oko dva tjedna. Nisam mogao otići prije nego sam se uvjerio da se Louisa doista dobro oporavlja. Imao sam previše udjela u događaju da bih mogao mirno spavati. Za sve sam ja bio kriv, isključivo ja. Ne bi bila onako tvrdoglava da ja nisam bio previše popustljiv. Seoske ceste oko Lymea su veoma dobre. Mnogo sam hodao i jahao, a što sam više vidio, to mi se onaj kraj više sviđao.« »Silno bih željela opet vidjeti Lyme«, rekla je Anne. »Doista! Ne bih očekivao da ćete u Lymeu naći nešto što bi u vama izazvalo taj osjećaj. Strah i uzrujanost što ste ih ondje doživjeli, napetost uma, naprezanje duha – očekivao bih da će vaš posljednji dojam o Lymeu biti gnušanje.« »Posljednji su sati doista bili veoma mučni«, odgovorila je Anne, »ali nakon što su takvi osjećaji prošli, često se sa zadovoljstvom sjećam Lymea. Ne može se neko mjesto manje voljeti zato što se u njemu patilo, ukoliko se nije radilo isključivo o patnji i ničemu drugome – što u Lymeu nikako nije bio slučaj. Bili smo zabrinuti i uzrujani samo tijekom posljednja dva sata, a ranije je bilo veoma mnogo zabave. Tako mnogo neobičnosti i ljepote! Tako sam malo putovala da je meni svako novo mjesto zanimljivo, ali Lyme posjeduje pravu ljepotu i,


ukratko rečeno«, lagano porumenjevši na neka sjećanja, »moji su dojmovi o tom gradiću veoma ugodni.« Kad je ušutjela, ulazna vrata su se opet otvorila i pojavilo se društvo koje su čekali. »Lady Dalrymple, lady Dalrymple« čuli su se radosni uzvici, a uza svu nestrpljivost kompatibilnu s tjeskobnom elegancijom, sir Walter i njegove dvije dame koraknuli su naprijed kako bi je pozdravili. Lady Dalrymple i gospođica Carteret u pratnji gospodina Elliota i pukovnika Wallisa, koji su slučajno stigli gotovo u istom trenutku, ušli su u prostoriju. Ostali su im se pridružili, a Anne se neizbježno našla u tom društvu. Odvojili su je od kapetana Wentwortha. Njihov se zanimljiv, možda previše zanimljiv razgovor morao na neko vrijeme prekinuti, no ta je pokora bila neznatna u usporedbi s radošću koju je osjećala! U posljednjih je deset minuta o njegovim osjećajima prema Louisi saznala više no što se usudila nadati! Stoga se prepustila zahtjevima društva, neophodnim uljudnostima trenutka, obuzeta ushićenim, premda uznemirenim osjećajima. Bila je dobro raspoložena prema svima. Čula je ono što ju je činilo ljubaznom i obzirnom prema svima, a istodobno je prema svima osjećala sažaljenje jer su bili manje sretni od nje.

Ugodne su emocije malo splasnule kad se malo kasnije odmaknula od skupine, kako bi joj se opet pridružio kapetan Wentworth, i shvatila da je otišao. U posljednjem je trenutku vidjela kako je skrenuo u koncertnu dvoranu. Otišao je, nestao je; na trenutak je osjetila


žaljenje. Ali opet će se sresti. On će je potražiti, naći će je mnogo prije nego večer završi, a zasad je možda bolje da su razdvojeni. Trebao joj je maleni interval kako bi se pribrala. Nakon što se uskoro potom pojavila lady Russell i cijelo se društvo naglo na okupu, preostalo je jedino da podu u koncertnu dvoranu; budući da su se nalazili u važnom društvu, željeli su privući što više pogleda, izazvati jednako mnogo šapata i uznemiriti što više ljudi. Elizabeth i Anne Elliot bile su veoma, veoma sretne dok su ulazile. Elizabeth, rukom pod ruku s gospođicom Carteret, gledajući široka leđa vikontese Dalrymple pred sobom, nije mogla poželjeti ništa što joj se nije činilo nadohvat ruke; a Anne – no bila bi uvreda za prirodu Anneine sreće kad bi se uspoređivala sa srećom njezine sestre; jedna je proizlazila isključivo iz sebične taštine, a druga iz nesebične privrženosti. Anne nije vidjela ništa od divote u prostoriji, niti je o tome razmišljala. Njezina je sreća potjecala iznutra. Oči su joj blistale, obrazi se rumenjeli, ali ona o tome ništa nije znala. Razmišljala je jedino o posljednjih pola sata, a dok su se približavali svojim mjestima, njezin je um na brzinu raščlanio sve to. Njegov izbor tema, njegovi izrazi, a još više njegovo držanje i izgled, bili su takvi da ih je mogla protumačiti samo na jedan način. Njegovo mišljenje o inferiornosti Louise Musgrove, mišljenje koje je nastojao iznijeti, njegovo čuđenje kapetanu Benwicku, njegovi osjećaji po pitanju prve, snažne privrženosti, rečenice koje je započeo, ali ih nije mogao dovršiti, njegove napola okrenute oči i izražajni pogledi – sve, sve je to pokazivalo da se njegovo srce vraća k njoj; da više nema ljutnja, zamjerki, izbjegavanja; te da ih nije naslijedilo samo prijateljstvo i poštovanje, već i nježni osjećaji iz prošlosti; da, barem dio nježnih osjećaja iz prošlosti. Nije mogla zamisliti da ta promjena ukazuje na nešto manje. Sigurno je voli. To su bile misli, uz prateće vizije, koje su tako zaokupljale i uzbuđivale da je ostala bez ikakva dara zapažanja; prolazila je prostorijom a da ga nije ni načas vidjela, nije ga čak ni pokušala potražiti pogledom. Kad su izabrali svoja sjedala i svi se prikladno smjestili, osvrnula se naokolo kako bi vidjela je li on slučajno u istom dijelu prostorije, ali nije bio, njezin ga pogled nije otkrio; budući da je koncert upravo počinjao, morala se na neko vrijeme zadovoljiti da bude sretna na ponizniji način. Društvo se podijelilo i smjestilo na dvije susjedne klupe; Anne se nalazila među onima na prednjoj klupi, a gospodin Elliot je tako dobro manevrirao, uz pomoć svojeg prijatelja pukovnika Wallisa, da se uspio smjestiti kraj nje. Gospođica Elliot, okružena svojom rodbinom, bila je primarni objekt galantnosti pukovnika Wallisa, i stoga posve zadovoljna. Annein je um bio u najprikladnijem stanju za zabavu predviđenu za tu večer, točno onakvu kakva joj je odgovarala; osjećala je nježnost, radovala se veselju, pozorno je pratila znanstveno i strpljivo trpjela zamorno; i nikad joj se niti jedan koncert nije više sviđao, barem tijekom prvoga dijela. Pri kraju toga dijela, u intervalu nakon jedne talijanske skladbe, objasnila je riječi pjesme gospodinu Elliotu. Dijelili su program koncerta. »Ovo je«, rekla je, »gotovo smisao ili, bolje rečeno, značenje riječi, jer je sigurno da se ne smije razgovarati o smislu talijanske ljubavne pjesme – no jedino takvo značenje mogu ponuditi; ne mogu se pretvarati da razumijem jezik. Veoma mi loše ide talijanski.« »Da, da, vidim. Vidim da ništa ne znate o tome. Imate samo toliko znanja iz jezika da doslovce prevedete sve te izvrnute, premetnute, sažete talijanske stihove na jasan, razumljiv, otmjen engleski. Više ništa ne morate reći o svojem neznanju. Tu je dokaz.«


»Neću se protiviti tako obzirnoj uljudnosti, ali ne bih željela da me ocjenjuje pravi stručnjak.« »Već tako dugo nisam imao zadovoljstvo posjetiti vas u Camden-placeu«, odgovorio je, »bez ikakva znanja o gospođici Anne Elliot; i doista je smatram previše skromnom osobom da bi svijet znao za pola njezinih postignuća, i tako svestrano obrazovanom za takvu skromnost.« »Sram vas bilo! To je previše laskanja. Zaboravila sam što ćemo dalje slušati «, okrenuvši se programu. »Možda«, tihim je glasom rekao gospodin Elliot, »vaš karakter poznajem dulje no što vi mislite.« »Doista? Kako to? Mogli ste ga upoznati samo otkako sam stigla u Bath, osim što ste ranije mogli čuti kako moja obitelj govori o meni.« »Poznavao sam vas po pričanju mnogo prije no što ste stigli u Bath. Čuo sam kako vas opisuju oni koji su vas intimno poznavali. Već vas dugi niz godina poznajem po pričanju. Vašu osobnost, vašu narav, postignuća, ponašanje – sve mi je to opisano, sve mi je predstavljeno.« Gospodin Elliot se nije razočarao jer je pobudio zanimanje kakvom se nadao. Nitko ne može odoljeti privlačnosti takve zagonetke. Pomisao da su te davno neki bezimeni ljudi opisali poznaniku iz novijeg doba doista je neodoljiva, Anne je postala veoma znatiželjna. Pitala se i usrdno ga ispitivala, ali uzalud. Uživao je u ispitivanju, ali nije htio reći. »Ne, ne, možda jednom drugom prigodom, ali ne sada.« Sad neće spominjati nikakva imena, ali uvjeravao ju je da je to činjenica. Prije mnogo je godina dobio takav opis gospođice Anne Elliot, a to je u njemu stvorilo veoma visoko mišljenje o njoj i izazvalo toplu želju da je upozna. Anne se nije mogla sjetiti nikoga tko je prije mnogo godina tako lijepo govorio o njoj, osim gospodina Wentwortha iz Monkforda, brata kapetana Wentwortha. On se mogao naći u društvu gospodina Elliota, ali nije imala hrabrosti postaviti tako izravno pitanje. »Ime Anne Elliot«, nastavio je, »odavno je u meni izazivalo zanimanje. Dugo je zaokupljalo moju maštu i, kad bih se usudio, dahnuo bih svoje želje da se to ime nikad ne promijeni.« Vjerovala je da su tako glasile njegove riječi, ali tek što ih je čula pozornost su joj zaokupili drugi zvukovi neposredno iza nje, koji su sve drugo učinili nevažnim. Razgovarati su njezin otac i lady Dalrymple. »Naočit muškarac«, rekao je sir Walter, »veoma naočit muškarac.« »Veoma otmjen mlad čovjek, doista!«, rekla je lady Dalrymple. »Otmjenije držanje od onoga što se obično vidi u Bathu. Irac, rekla bih.« »Ne, slučajno znam kako se zove. Površno poznanstvo. Wentworth, kapetan Wentworth iz mornarice. Njegova je sestra udana za mojeg najmoprimca u Somersetshireu, admirala Crofta koji je unajmio Kellynch.« Prije nego je sir Walter sve to izgovorio, Anneine su oči pogledale u pravom smjeru i ugledale kapetana Wentwortha; stajao je malo dalje, u malenoj skupini muškaraca. Kad je njezin pogled pao na njega, činilo se da je on skrenuo svoj. Tako je izgledalo. Kao da je trenutak zakasnila, a više je nije pogledao sve dok se usudila promatrati ga. No koncert je opet počinjao pa je bila primorana vratiti svoju pozornost na orkestar i gledati ravno naprijed.


Kad je opet uspjela pogledati onamo, više ga nije bilo. Nije joj se mogao približiti čak i da je to želio; bila je okružena sa svih strana, ali bi rado susrela njegov pogled. Riječi gospodina Elliota također su je uznemirile. Više nije željela razgovarati s njim. Željela je da ne bude tako blizu nje. Prvi je dio završio. Nadala se da će sada doći do neke korisne promjene, a nakon kratkog razdoblja tišine u društvu neki od njih odlučili su poći u potragu za čajem. Anne je bila jedna od nekolicine koji su odlučili ostati na svojim mjestima. Ostala je sjediti, a to je učinila i lady Russell, ali je imala zadovoljstvo riješiti se gospodina Elliota, i nije kanila izbjegavati razgovor s kapetanom Wentworthom, bez obzira na svoje osjećaje spram lady Russell, bude li joj se pružila prilika za to. Po izrazu lica lady Russell znala je da ga je vidjela. Međutim, on nije došao. Anne se koji put učinilo da ga vidi u daljini, ali nije joj prišao. Tjeskobna je stanka sporo prolazila. Ostali su se vratili, dvorana se opet ispunila, svi su ponovno zauzeli svoja mjesta i očekivao se još jedan sat uživanja ili dosade, još jedan sat glazbe izazivat će ushićenje ili zijevanje, ovisno o tome prevladava li stvarni ili glumljeni ukus. Anne je uglavnom očekivala sat vremena uzrujavanja. Ne može odande otići a da još jednom ne vidi kapetana Wentwortha, bez razmjene barem jednog prijateljskog pogleda. Nakon što su se ponovno smjestili, došlo je do mnogih promjena, a rezultat je bio povoljan za Anne. Pukovnik Wallis je odbio sjesti, a Elizabeth i gospođica Carteret su pozvale gospodina Elliota, tako da on to nije mogao odbiti, da sjedne između njih; uslijed još nekih promjena, kao i malo njezina vlastitog nastojanja, Anne je uspjela sjesti mnogo bliže kraju klupe nego ranije, mnogo bliže prolazu. Dok je to činila, morala se usporediti s gospođicom Larolles, neponovljivom gospođicom Larolles[30], ali ipak je to učinila, ali bez osobitog uspjeha; premda se činilo povoljnim kad su njezini prvi susjedi rano otišli jer se našla na samom kraju klupe prije nego je koncert završio. U takvoj se situaciji nalazila, sa slobodnim mjestom kraj sebe, kad se kapetan Wentworth opet pojavio na vidiku. Vidjela ga je u blizini. I on je nju vidio, a ipak je izgledao mrko i doimao se neodlučnim, te se napokon veoma sporo priđaižio dovoljno da može razgovarati s njom. Osjećala je da nešto nije u redu. Promjena je bila očita. Razlika između njegova sadašnjeg držanja i onoga u osmerokutnoj prostoriji bila je upadljivo velika. Zašto je tako? Pomislila je na svojeg oca, na lady Russell. Je li moglo biti nekih neugodnih pogleda? Počeo je razgovorom o koncertu, ozbiljno, više kao kapetan Wentworth iz Uppercrossa; rekao je da je razočaran, očekivao je bolje pjevanje i, ukratko rečeno, neće mu biti žao kad koncert završi. Anne je odgovorila, a tako je lijepo branila izvedbu, poštujući njegove stavove, tako ljubazno da se njegov izraz lica smekšao, te je opet progovorio gotovo se smiješeći. Razgovarali su još nekoliko minuta; poboljšanje se zadržalo; čak je spustio pogled na klupu, kao da ondje vidi mjesto koje se isplati zauzeti, ali se Anne u tom trenutku morala okrenuti jer ju je netko dotaknuo po ramenu. To je učinio gospodin Ellioali Ispričao se, ali morao ju je zamoliti da mu opet objasni talijanski. Gospođica Carteret silno želi znati o čemu će se sad pjevati. Anne to nije moglanikađti, ali se nikad nije tako nevoljko pokorila uljudnosti. To joj je neizbježno oduzelo nekoliko minuta, mada se trudila da traje što kraće; kad je opet bila slobodna, kad se mogla okrenuti i sjesti kao i ranije, našla se pred kapetanom Wentworthom koji se opraštao na neki rezervirani, a ipak užurbani način. Morao joj je zaželjeti laku noć. Odlazi – trebao bi što prije stići kući. »Zar se ne isplati ostati radi ove skladbe? – rekla je Anne kojoj je odjednom palo na pamet nešto što ju je tjeralo da govori još srdačnije i poticajnije.«


»Ne!« odlučno je odgovorio. »Ovdje nema ničega zbog čega bi se meni isplatilo ostati.« Tada je odmah otišao. Ljubomora na gospodina Elliota! To je bio jedini shvatljiv razlog. Kapetan Wentworth je ljubomoran! Je li to mogla pomisliti prije tjedan dana – prije tri sata! Na trenutak je osjetila predivno zadovoljstvo. Ali nažalost, uslijedile su posve drukčije misli. Kako se takva ljubomora mogla smiriti? Kako bi istina mogla doprijeti do njega? Kako će, uza sve neobične probleme u njihovim situacijama, on ikad saznati kakvi su njezini pravi osjećaji? Nesretno je pomislila na udvaranje gospodina Elliota. Šteta toga može biti neprocjenjiva.


Anne se idućeg jutra sa zađovoljstvom sjetila obećanja da će posjetiti gospođu Smith, što je značilo da će otići iz kuće u vrijeme kad će gospodin Elliot najvjerojatnije doći u posjet; jer sad joj je gotovo najvažnije postalo izbjegavati gospodina Elliota. Prema njemu nije gajila nikakve loše osjećaje. Unatoč problemu njegova udvaranja, dugovala mu je zahvalnost i poštovanje, možda suosjećanje. Nije mogla potisnuti razmišljanje o neobičnim okolnostima njihova poznanstva; o pravu na njezinu pozornost, za koje, čini se, smatra da ga ima na temelju cijele situacije, svojih vlastitih osjećaja, svojih stavova prema njoj. Sve je to bilo veoma neobično. Laskavo, ali bolno. Imala je mnogo razloga za žaljenje. Nema nikakve potrebe istraživati kako bi se možđa osjećala da nema kapetana Wentwortha, jer kapetan Wentworth postoji; bez obzira na to hoće li sadašnja situacija završiti dobro ili loše, njezina će privrženost uvijek ostati uz njega. Vjerovala je da je njihovo sjedinjavanje ne bi moglo više odbiti od drugih muškaraca nego njihov konačni rastanak. Zacijelo nikad nitko na ulicama Batha nije imao ljepša razmišljanja o uzvišenoj ljubavi i vječnoj vjernosti od Anne dok je hodala od Camden-placea do Westgate-buildingsa. To je bilo gotovo dovoljno za rasprostiranje čistoće i mirisa cijelim putem. Bila je sigurna da će biti lijepo primljena, a činilo se da joj je njezina prijateljica jutros posebno zahvalna što je došla, kao da je uopće nije očekivala, mada je to bilo dogovoreno. Odmah je zatražila izvještaj o koncertu, a Anne se koncerta sjećala s dovoljno radosti da bi joj se lice ozarilo i rađo je pričala o tome. Spremno je prepričala sve što je mogla, ali sve je to bilo malo za nekoga tko nije bio ondje, nedovoljno za gospođu Smith koja je već čula, preko pralje i konobara, više o općenitom uspjehu i zbivanjima prethodne večeri od onoga što joj je Anne mogla ispričati, te je sad uzalud ispitivala o nekim pojedinostima o nazočnima. Gospođa Smith je po pričanju poznavala sve važne ili ozloglašene osobe u Bathu. »Mali Durandi su bili ondje, kako čujem«, rekla je, »otvorenih usta kako bi hvatali glazbu; poput golišavih vrapčića koji čekaju da ih se nahrani. Oni nikađ ne propuštaju koncert.« »Da. Ja ih nisam vidjela, ali sam čula kako gospodin Elliot kaže da su u prostoriji.« »Ibbotsoni, jesu li oni bili? I dvije nove ljepotice s visokim irskim časnikom koji bi se trebao oženiti jednom od njih.« »Ne znam. Mislim da nisu bili ondje.«


»Stara lady Mary Maclean? Za nju ne moram ni pitati. Ona to nikad ne propušta, znam, i sigurno ste je vidjeli. Zacijelo je bila u vagem krugu jer, budući da ste bili u društvu lady Dalrymple, imali ste najbolja mjesta, oko orkestra, naravno.« »Ne, toga sam se bojala. Bilo bi veoma neugodno za mene u svakom pogledu. No srećom, lady Dalrymple uvijek želi sjediti malo dalje; imali smo veoma dobra mjesta, to jest, za slušanje; ništa ne mogu reći za gledanje, jer se čini da sam veoma malo vidjela.« »O, vidjeli ste dovoljno od onoga što vas je zanimalo. Mogu razumjeti. Čak se i u mnoštvu može uživati u nekoj vrsti obiteljskoga kruga, a to ste imali. Vi ste sami po sebi bili veliko društvo i niste željeli ništa izvan toga.« »Ali trebala sam malo više gledati oko sebe – rekla je Anne, svjesna da je zapravo sasvim dovoljno gledala naokolo, ali nije vidjela onoga kojega je željela vidjeti.« »Ne, ne, bili ste na bolji način zaokupljeni. Ne morate mi govoriti da ste proveli ugodnu večer. Vidim to u vašim očima. Mogu točno zamisliti kako su sati prolazili, da ste uvijek imali nešto lijepo slušati. A tijekom stanki bilo je razgovora.« Anne se osmjehnula i rekla: – Zar to vidite u mojim očima? »Da, vidim. Vaš me izraz lica jasno obavještava da ste sinoć bili u društvu osobe koju držite najugodnijom na svijetu, osobe koja vas trenutno zanima više od cijelog svijeta zajedno.« Rumenilo se raširilo Anneinim obrazima. Ništa nije mogla reći. »Budući da je tako«, nastavila je gospođa Smith nakon kratke stanke, »nadam se da vjerujete kako znam cijeniti ljubaznost koju ste mi jutros iskazali dolaskom ovamo. Odista je veoma lijepo od vas što ste došli sjediti uza me, a zasigurno biste mogli mnogo ugodnije provesti svoje vrijeme.« Anne nije ništa od toga čula. Još uvijek se zbunjeno čudila pronicavosti svoje prijateljice, nesposobna shvatiti kako je do nje mogao stići bilo kakav izvještaj o kapetanu Wentworthu. Nakon još jedne kratke tišine … »Molim vas«, rekla je gospođa Smith, »zna li gospodin Elliot za vaše poznanstvo sa mnom? Zna li da sam ja u Bathu?« »Gospodin Elliot!«, ponovila je Anne i iznenađeno podigla pogled. Nakon trenutka razmišljanja shvatila je da je došla do pogrešnog zaključka. Kad je došla do te spoznaje, pribrala se, skupila hrabrost i dodala: »Zar poznajete gospodina Elliota?« »Veoma smo se dobro poznavali«, mračno je odgovorila gospođa Smith, »ali čini se da je to prošlo. Odavno se nismo sreli.« »Uopće nisam bila svjesna toga. Nikad ranije to niste spomenuli. Da sam znala, mogla sam imati zadovoljstvo s njim razgovarati o vama.« »Moram priznati«, rekla je gospođa Smith, ponovno vedrim tonom, »kako bih željela da imate upravo to zadovoljstvo. Želim da gospodinu Elliotu govorite o meni. Želim da se založite za mene. On mi može biti od velike pomoći, a kad biste vi bili tako dobri, draga gospođice Elliot, i to preuzeli na sebe, jasno da bi bilo riješeno.« »Bila bih veoma sretna; nadam se da ne možete sumnjati u moju spremnost da vam na bilo koji način pomognem«, odgovorila je Ann, »no čini mi se kako mislite da imam više utjecaja na gospodina Elliota, više prava da vršim upliv na njega, no što je slučaj. Sigurna sam da ste, na ovaj ili onaj način, đošli do tog zaključka. Morate na mene gledati samo kao na rođakinju gospodina Elliota. Ako u tom svjetlu, ako držite da postoji nešto što bi njegova sestrična mogla zatražiti od njega, molim vas đa mi to bez oklijevanja kažete.«


Gospođa Smith joj je dobacila pronicav pogled, nasmiješila se i rekla: »Čini mi se da sam se malo zaletjela. Ispričavam se. Trebala sam čekati službenu informaciju. Ali molim vas, draga gospođice Elliot, kao staru prijateljicu, da mi na neki način pokažete kad mogu govoriti. Sljeđeći tjeđan? Do sljedećeg ću tjedna zasigurno moći smatrati da je sve dogovoreno i tada ću se gospodinu Elliotu moći obratiti sa svojim sebičnim planom.« »Ne«, odgovorila je Ann, »ni sljedeći tjedan, ni onaj nakon toga. Uvjeravam vas da ništa od onoga o čemu vi razmišljate neće biti dogovoreno niti u jednom tjednu. Neću se udati za gospodina Elliota. Voljela bih znati odakle vam pomisao da hoću.« Gospođa Smith ju je opet pogledala, ozbiljno ju je promatrala, nasmiješila se, odmahnula glavom i uzviknula: »No, kako bih željela da vas razumijem! Kako bih željela znati što mislite! Čvrsto vjerujem da ne želite biti okrutni kada dođe pravi trenutak. Dok ne dođe, znate, mi žene nikad ne kanimo nekoga imati. To se među nama samo po sebi razumije da će svaki muškarac biti odbijen – dok se ne izjasni. Ali zašto biste vi bili okrutni? Dopustite da se založim za mojeg – ne mogu ga nazvati sadašnjim prijateljem – ali za mojeg nekadašnjeg prijatelja. Gdje biste mogli potražiti bolju priliku? Gdje biste mogli naći ugodnijeg čovjeka, boljeg džentlmena? Dopustite da preporučim gospodina Elliota. Sigurna sam da od pukovnika Wallisa o njemu čujete samo dobro, a tko ga može poznavati bolje od pukovnika Wallisa?« »Draga moja gospođo Smith, supruga gospodina Elliota umrla je prije malo više od pola godine. On ne bi smio nikomu udvarati.« »0, ako su to vage jedine zamjerke«, nestašno je uzviknula gospođa Smith, »onda je gospodin Elliot siguran, i više se neću njime opterećivati. Nemojte me zaboraviti kad se udate, to je sve. Stavite mu do znanja da sam ja vaša prijateljica, pa tada neće smatrati da se od njega previše traži, što je sad posve prirodno za njega jer ima tako mnogo vlastitih poslova i obveza, te izbjegava i nastoji se riješiti onoga čega se može riješiti – veoma prirodno, možda. Devedeset devet od sto ljudi učinilo bi isto. Naravno, on ne može biti svjestan koliko je to za mene važno. Pa, gospođice Elliot, nadam se i vjerujem da ćete biti veoma sretni. Gospodin Elliot ima dovoljno razuma da shvati vrijednost takve žene. Vaš spokoj neće biti uništen kao moj. Sigurni ste po pitanju svih zemaljskih dobara, kao i po pitanju njegova karaktera. Nitko ga neće navesti da pođe pogrešnim putem, nitko ga neće odvesti u propast.« »Ne«, rekla je Ann, »sve to mogu spremno vjerovati kad je riječ o mojem rođaku. Čini se da posjeduje miran, odlučan temperament, nimalo podložan opasnim uplivima. Silno ga poštujem. Nemam nikakva razloga, prema svemu što sam vidjela, za drukčije mišljenje. Ali ne poznajem ga dugo, a mislim da on nije čovjek kojeg se brzo može dobro upoznati. Zar vas način na koji govorim o njemu, gospođo Smith, ne može uvjeriti da mi on ništa ne znači? Zasigurno sam dovoljno smirena. I đajem vam riječ da mi on nije ništa. Ako me ikad zaprosi, a imam veoma malo razloga vjerovati da to kani učiniti, ođbit ću ga. Uvjeravam vas da se neću uđati za njega. Uvjeravam vas da gospodin Elliot nije nimalo zaslužan za zadovoljstvo koje mi je sinoćnji koncert pružio, ne gospodin Elliot; nije gospodin Elliot taj koji …« Prekinula se, porumenjela i požalila da je tako mnogo rekla, ali manje ne bi bilo đovoljno. Gospođa Smith bi teško tako brzo povjerovala u neuspjeh gospodina Elliota kad ne bi čula da postoji netko drugi. Ovako se odmah povukla, doimajući se kao da ništa dalje nije shvaćala, a Ann je, želeći izbjeći daljnja pitanja, nestrpljivo željela saznati zašto je gospođa


Smith zaključila da će se ona udati za gospodina Eliota, odakle joj ta ideja, od koga je to mogla čuti. »Molim vas, recite mi kako vam je to palo na pamet.« »Prvi put mi je to palo na pamet«, odgovorila je gospođa Smith, »kad sam saznala koliko vremena provodite zajedno, a također sam osjećala da se svi iz vaših obitelji najvjerojatnije tomu nadaju. Možete biti sigurni da su svi vaši poznanici došli do istog zaključka. No čula sam da se o tome govori tek prije dva dana.« »Zar se doista govorilo o tome?« »Jeste li opazili ženu koja vam je otvorila vrata kad ste me jučer posjetili?« »Ne. Nije li to bila gospođa Speed, kao i obično, ili sluškinja? Nisam opazila nikog posebnog.« »To je bila moja prijateljica, gospođa Rooke – sestra Rooke koja vas je, usput rečeno, silno željela vidjeti i bila je ushićena kad joj se pružila prilika da vam otvori vrata. Tek je u nedjelju stigla iz Marlborough-buildingsa, i ona mi je rekla da biste se vi trebali udati za gospodina Elliota. Čula je to od same gospođe Wallis, što se činilo pouzdanim izvorom. U ponedjeljak uvečer je sat vremena provela kod mene i ispričala mi cijelu povijest.« »Cijelu povijest?«, ponovila je Anne i nasmijala se. »Mislim đa nije mogla stvoriti baš opširnu povijest na jeđnoj tako neutemeljenoj vijesti.« Gospođa Smith ništa nije rekla. »Ali«, uskoro je nastavila Anne, »mada nema nikakve istine u tome da ja polažem nekakva prava na gospodina Elliota, ipak bih vam veoma rado bila na usluzi, na koji god način mogu. Hoću li mu spomenuti da ste u Bathu? Hoću li mu prenijeti neku poruku?« »Ne, zahvaljujem vam; ne, ni slučajno. U zanosu trenutka, i pod pogrešnim dojmom, možda bih vas pokušala zainteresirati za neke okolnosti. Ali ne sada, ne, hvala vam, nemam vas čime opterećivati.« »Mislim da ste rekli kako gospodina Elliota poznajete dugo godina?« »Tako je.« »I prije nego se oženio, zacijelo?« »Da; nije bio oženjen kad sam ga upoznala.« »I – jeste li se dobro poznavali?« »Izvrsno.« »Doista! Onda mi, molim vas, ispričajte kakav je bio u to doba života. Silno bih željela znati kakav je bio gospodin Elliot kad je bio veoma mlad. Je li bio ovakav kakav se danas čini?« »Gospodina Elliota nisam vidjela već tri godine«, glasio je odgovor gospođe Smith, a govorila je tako ozbiljno da je bilo nemoguće đalje insistirati na toj temi; Anne je osjećala da nije postigla ništa, osim što je njezina znatiželja porasla. Obje su šutjele, a gospođa Smith je bila veoma zamišljena. Na koncu je rekla: »Molim vas da mi oprostite, gospođice Elliot«, uzviknula je svojim uobičajeno srdačnim tonom, »molim vas đa mi oprostite zbog mojih tako šturih odgovora, ali nisam bila sigurna što bih trebala učiniti. Pitala sam se i razmišljala što bih vam trebala ispričati. Trebalo je uzeti u obzir mnoge stvari. Čovjek ne želi biti nametljiv, stvarati loše dojmove, izazivati nevolje. Katkad se isplati sačuvati čak i glatku površinu obiteljske sloge, mada ispod toga možda nema ničega trajnog. Međutim, odlučila sam; mislim da imam pravo, mislim da biste trebali upoznati pravi karakter gospodina Elliota. Premda sad u potpunosti vjerujem da


nemate namjeru prihvatiti njegovu ponudu, nikad se ne zna što bi se moglo dogoditi. Možda biste kasnije mogli imati drukčiji stav prema njemu. Stoga sad poslušajte istinu, dok možete biti objektivni. Gospodin Elliot je čovjek bez srca ili savjesti; prepredeno, oprezno, hladnokrvno stvorenje koje misli samo na sebe; čovjek koji bi, radi svojeg vlastitog interesa ili koristi, počinio svaku okrutnost ili svako izdajstvo koje bi se moglo počiniti bez opasnosti po njega. Nema nikakvih osjećaja za druge. One za čiju je propast glavni krivac, zanemarit će i napustiti bez imalo grižnje savjesti. Do njega uopće ne mogu doprijeti nikakvi osjećaji za pravdu ili suosjećanje. 0, njegovo je srce crno, prazno i crno!« Zastala je kad je vidjela kako je Anne zapanjena i kad je uzviknula od čuđenja, a potom je mirnijim tonom dodala: »Moje vas riječi šokiraju. Morate imati razumijevanja za povrijeđenu, gnjevnu ženu. Ali nastojat ću se kontrolirati. Neću ga vrijeđati. Samo ću vam ispričati što se dogodilo. Činjenice će govoriti. Bio je prisan prijatelj mojeg pokojnog muža koji mu je vjerovao i volio ga, smatrao ga dobrim kakav je i on bio. To je prijateljstvo stvoreno prije našeg vjenčanja. Smatrala, sam ih veoma prisnim prijateljima; i ja sam, također, imala izrazito lijepo mišljenje o gospodinu Elliotu i bila sam njime veoma zadovoljna. Kad netko ima devetnaest godina, znate, onda ne razmišlja previše ozbiljno, ali gospodin Elliot mi se činio jednako dobrim kao i ostali, te đaleko ugodnijim od većine drugih, te smo gotovo uvijek bili zajedno. Uglavnom smo boravili u gradu i živjeli u stilu. On je tada živio u lošijim okolnostima, bio je siromašan; imao je sobu u Templeu[31] i morao se silno truditi kako bi zadržao vanjska obilježja džentlmena. Kod nas je uvijek imao dom, kad god je to želio; uvijek je bio dobrodošao, bio poput brata. Moj siroti Charles, koji je imao najbolju, najvelikodušniju narav na svijetu, zadnji bi novčić pođijelio s njim; znam da su mu njegova sredstva uvijek bila dostupna; znam da mu je često pomagao.« »To je zasigurno upravo ono razdoblje života gospodina Elliota«, rekla je Anne, »koje me uvijek posebno zanimalo. Moj otac i sestra zacijelo su ga upoznali otprilike u to vrijeme. Osobno ga nisam poznavala, samo sam čula o njemu, ali nešto u njegovom tadašnjem ponašanju, u odnosu na mojeg oca i sestru, kao i kasnije u okolnostima njegova braka, bilo mi je nekako nespojivo s njegovim današnjim držanjem. Kao da se radilo o posve drukčijem čovjeku.« »Znam sve o tome, znam sve«, uzviknula je gospođa Smith. – »Upoznao je sir Waltera i vašu sestru prije nego sam ja upoznala njega, ali sam ga često čula kako govori o njima. Znam da je bio pozvan i ohrabrivan, i znam da to nije prihvatio. Možda vas mogu upoznati s nekim stvarima koje biste teško mogli očekivati, a što se tiče njegova braka, tada sam znala sve o tome. Bili su mi poznati svi razlozi za i protiv, ja sam bila prijateljica kojoj je povjeravao svoje nade i planove, a mada ranije nisam poznavala njegovu ženu (njezin inferiorni položaj u društvu onemogućavao je to), kasnije sam znala sve o njezinu životu, ili barem sve do posljednjih dviju godina njezina života, pa mogu odgovoriti na svako pitanje što ga želite postaviti.« »Ne«, rekla je Anne, »nemam nikakvih posebnih pitanja o njoj. Uvijek sam razumjela da nisu bili sretan par. No voljela bih znati zašto je, u tom razdoblju svojeg života, onako omalovažavao poznanstvo s mojim ocem. Moj je otac svakako bio sklon ukazati mu ljubaznu i prikladnu pažnju. Zašto se gospodin Elliot povukao?« »Gospodin Elliot«, odgovorila je gospođa Smith, »u tom je razdoblju života imao jedan cilj na umu obogatiti se, i to mnogo brže od onoga što bi mu omogućilo bavljenje pravom.


Čvrsto je odlučio brakom steći bogatstvo. U svakom slučaju, odlučio je da mu planove neće osujetiti nepromišljeno sklapanje braka; znam đa je vjerovao (opravdano ili ne, to ne mogu znati, naravno) da vaš otac i sestra, svojim uljudnostima i pozivima, nastoje postići sklapanje braka između nasljednika i mlade dame; takav brak nikako ne bi ispunio njegova očekivanja po pitanju stjecanja bogatstva i neovisnosti. To je bio njegov motiv za povlačenje, uvjeravam vas. Ispričao mi je cijelu priču. Ništa nije skrivao preda mnom. Bilo je neobično što je, nakon što sam vas ostavila u Bathu i udala se, moj prvi i najvažniji poznanik postao vaš bratić; te da sam od njega neprestano slušala o vagem ocu i sestri. On je opisivao jeđnu gospođicu Elliot, a ja sam se s velikom privrženošću sjećala druge.« »Možda ste«, uzviknula je Anne kad joj je nešto palo na pamet, »vi gospodinu Elliotu katkad pričali o meni?« »Doista jesam, veoma često. Običavala sam se hvaliti svojom Anne Elliot, jamčiti da ste vi posve drukčije stvorenje od …« Na vrijeme se zaustavila. »To objašnjava nešto što je gospodin Elliot sinoć rekao!«, uzviknula je Anne. »Sad mi je jasno. Saznala sam da je davno slušao o meni. Nisam mogla shvatiti kako. Kakve šašave zamisli čovjeku padaju na pamet kad misli o sebi! Kako lako može pogriješiti! Ali, ispričavam se; prekinula sam vas. Znači, gospodin Elliot se oženio isključivo rađi novca? Ta vam je činjenica, vjerojatno, prvi put otvorila oči po pitanju njegova karaktera.« Gospođa Smith je tu malo oklijevala. »0, te su stvari previše česta pojava. Kad se čovjek kreće u takvim krugovima, činjenica da muškarac ili žena ulaze u brak radi novca ne doima se onako neobičnom kako bi trebala. Bila sam veoma mlada i družila sam se samo s mladima; bili smo lakomisleni, veseli, bez ikakvih strogih pravila ponašanja. Živjeli smo za užitak. Sad mislim drukčije; promijenili su me vrijeme, bolest i čemer; no moram priznati da u onom razdoblju nisam vidjela ništa loše u onome što je gospodin Elliot radio. Činiti ono što je najbolje za sebe smatralo se dužnošću.« Ali zar ona nije bila žena iz đaleko nižih društvenih slojeva? »Da, i tomu sam prigovorila, ali on se nije obazirao. Novac, novac, samo je to želio. Njezin je otac uzgajao goveđa za prodaju, njezin je djed bio mesar, ali sve to nije bilo važno. Bila je dobra žena, imala je pristojno obrazovanje, u društvo su je uveli neki rođaci, slučajno je upoznala gospodina Elliota i zaljubila se u njega; s njegove strane nije bilo nikakvih poteškoća ni ustručavanja, s obzirom na njegovo podrijetlo. Sva je njegova pozornost bila usredotočena na procjenjivanje njezina stvarnog imetka prije nego se obvezao. Možete biti sigurni, bez obzira na to koliko gospodin Elliot sad cijeni svoj položaj u životu, kao mlad čovjek nije ga ni najmanje cijenio. Nešto mu je značila činjenica da će naslijediti imanje Kellynch, ali nije nimalo držao đo obiteljske časti. Često sam ga čula kako govori da bi, kad bi postojala mogućnost prodaje titule baruneta, za pedeset funti svoju prodao bilo komu, a uključio bi grb i geslo, ime i livreju; ali neću ni pokušati ponoviti pola ođ onoga što je običavao govoriti o toj temi. Ne bih bila pravedna. Ipak, vi biste trebali dobiti dokaz, jer ovo su samo priče, i dokaz ćete dobiti.« »Doista, draga gospođo Smith, ne želim ga!«, uzviknula je Anne. »Niste rekli ništa suprotno onomu kakav se gospodin Elliot doimao prije nekoliko godina. Ovo je sve zapravo potvrda onoga što smo običaval čuti i vjerovati. Više me zanima zašto je sad toliko drukčiji?«


»Ali da biste meni udovoljili, kad biste bili tako dobri i pozvonili Mary – čekajte, mislim da bi bilo bolje kad biste vi sami otišli u moju spavaću sobu i donijeli mi malenu kutiju s intarzijama koju ćete naći na gornjoj polici u ormaru.« Anne je vidjela da bi njezina prijateljica to silno željela, pa joj je ispunila želju. Donijela je kutiju i stavila je ispred nje, a gospođa Smith je uzdisala nad njom dok ju je otključavala, te rekla: »Ovo je puno dokumenata koji su pripadali njemu, mojemu mužu, maleni dio ovoga što sam morala pregledati kad sam ga izgubila. Pismo koje tražim napisao mu je gospodin Elliot prije našega braka, a slučajno je sačuvano; zašto, teško mogu zamisliti. Ali on je bio nemaran i nimalo metodičan, kao i drugi muškarci, u tim stvarima; kad sam počela pregledavati njegove papire, našla sam ovo pismo uz neke još manje važne od raznih ljudi, razbacane tu i tamo, a istodobno su mnoga daleko važnija pisma i memorandumi uništeni. Evo ga. Nisam ga željela spaliti jer već ni tada nisam bila zadovoljna gospodinom Elliotom pa sam odlučila čuvati svaki dokument nekadašnje prisnosti. Sad imam drugi razlog za zadovoljstvo što vam ga mogu pokazati.« Pismo je bilo adresirano na Charlesa Smitha, Esq., Tunbridge Wells, a poslano je iz Londona u srpnju 1803. Dragi Smith! Primio sam tvoje pismo. Tvoja me dobrota dirnula. Volio bih da je priroda stvorila više srca kakvo je tvoje, ali već dvadeset tri godine živim na ovome svijetu i nisam vidio ništa tomu slično. Zasad, vjeruj mi, ne trebam tvoje usluge jer opet imam novca. Raduj se sa mnom: riješio sam se sir Waltera i gospođice. Vratili su se u Kellynch i gotovo me natjerali da prisegnem kako ću ih ovog ljeta posjetiti, ali ja ću Kellynch posjetiti samo u društvu mjernika koji će mi reći kako ću imanje najbolje prodati na licitaciji. Međutim, barunet bi se mogao opet oženiti; dovoljno je glup za tako nešto. No ako se oženi, ostavit će me na miru, što bi mogao biti pristojan ekvivalent za nasljeđivanje imanja. Gori je nego prošle godine. Volio bih da mi je prezime bilo koje, samo ne Elliot. Dosta mi ga je. Mogu odustati od imena Walter[32], hvala Bogu! Nadam se da me više nikad nećeš uvrijediti mojim drugim W. Srdačan pozdrav, WM. Elliot

Anne nije mogla pročitati takvo pismo a da joj se obrazi ne zažare; gospođa Smith, opazivši rumenilo u njezinim obrazima, reče:


»Način izražavanja je, znam, krajnje lišen svakog poštovanja. Mada sam zaboravila točne izraze, savršeno se dobro sjećam općenitog značenja. Ali to pokazuje kakav je on čovjek. Obratite pozornost na priznanja mojem jadnom mužu. Mogu li biti jasnija?« Anne nije mogla odmah prebroditi šok i poniženje kad je pročitala kakvim riječima govori o njezinu ocu. Morala se prisjetiti kako je činjenica da je vidjela pismo kršenje propisa časti, da nikomu ne bi trebalo suditi ili ga procjenjivati na temelju takvih svjedočanstava, da nikakvu privatnu korespondenciju ne bi smjele vidjeti oči drugih, prije nego se uspjela dovoljno smiriti da vrati pismo nad kojim se zamislila. Tada je rekla: »Hvala vam. Ovo je svakako neoborivi dokaz; potvrđuje sve što ste rekli. Ali zašto se sad sprijateljio s nama?« »I to mogu objasniti«, rekla je gospođa Smith, smiješeći se. »Možete li doista?« »Da. Pokazala sam vam kakav je gospodin Elliot bio prije dvanaest godina, a pokazat ću vam i kakav je sada. Ne mogu vam opet pružiti pisane dokaze, ali mogu dati autentično usmeno svjedočanstvo kakvo samo možete poželjeti o onome što sad želi i što sad radi. Sad nije licemjer. Doista vas želi oženiti. Njegov je sadašnji trud oko vage obitelji iskren, posve iz srca. Reći ću vam odakle to znam; od njegova prijatelja pukovnika Walisa.« »Pukovnik Wallis! Zar ga poznajete?«


»Ne. Vijesti ne dolaze do mene na baš tako izravan način; potrebno je skrenuti jednom ili dvaput, ali ništa osobito važno. Potok je jednako dobar kao i na izvoru; ono malo smeća što ga pokupi na zavojima lako se ukloni. Gospodin Elliot otvoreno razgovara s pukovnikom Wallisom o svojim gledištima i stavovima kad je riječ o vama – vjerujem da je spomenuti pukovnik Wallis razuman, oprezan, razborit čovjek – ali pukovnik Wallis ima veoma zgodnu, budalastu ženu kojoj priča ono što bi trebao prešutjeti, i sve joj ponavlja. Ona pak, obuzeta ushićenjem svojeg oporavka, sve prepričava svojoj njegovateljici; njegovateljica, svjesna mojeg poznanstva s vama, sve to povjerava meni, prirodno. U ponedjeljak uvečer moja me dobra prijateljica gospođa Rooke upoznala s tajnama iz Marlborough-buildingsa. Kad sam govorila o cijeloj povijesti, vidite, nisam pretjerivala onako kako ste vi mislili.« »Draga gospođo Smith, vaši su izvori manjkavi. To nije nikakvo objašnjenje. Stavovi gospodina Elliota kad je riječ o meni ni na koji način ne razjašnjavaju njegova nastojanja u cilju pomirenja s mojim ocem. Sve je to bilo prije mojeg dolaska u Bath. Kad sam stigla ovamo, našla sam ih u veoma prijateljskim odnosima.« »Znam da jeste; sve to savršeno dobro znam, ali …« »Zapravo, gospođo Smith, ne smijemo očekivati da ćemo na taj način dobiti prave informacije. Činjenice ili mišljenja koja se prenose preko tako mnogo ljudi, kako bi bila pogrešno shvaćena zbog šašavosti jedne osobe i neznanja druge, jedva mogu sadržavati nešto malo istine.« »Samo me saslušajte. Uskoro ćete moći sami procijeniti koliko je cijela priča vjerodostojna kad čujete neke pojedinosti koje sami možete odmah opovrgnuti ili potvrditi. Nitko ne pretpostavlja da ste vi bili njegov prvi poticaj. Uistinu vas je vidio, prije nego je došao u Bath, i divio vam se, ali nije znao tko ste. Tako barem kaže moja povjesničarka. Je li to točno? Je li vas vidio ljetos ili jesenas, 'negdje na zapadu', kako ona kaže, a nije znao da ste to vi?« »Doista jest. Zasad je sve posve točno. U Lymeu; slučajno sam bila u Lymeu.« »Dakle«, pobjedničgospođaastavila gospoda Smith, »morate priznati da je moja prijateljica točno prenijela prvu činjenicu. Znači, vidio vas je u Lymeu i svidjeli ste mu se toliko da je bio veoma zadovoljan kad vas je ponovno sreo u Camden-placeu, kao gospođicu Anne Elliot, i od tog je trenutka, nimalo ne sumnjam, imao dvostruki motiv zaAlivoje posjete. Ali postojao je još jedan, raniji motiv, koji ću sad objasniti. Ako u mojoj priči bude nečega za što znate da je netočno ili malo vjerojatno, prekinite me. Moja priča kaže da je prijateljica vage sestre, dama koja sad boravi kod vas, koju ste spominjali, došla u Bath s gospođicom Elliot i sir Walterom još u rujnu (kad su i oni sami doputovali ovamo) i otad boravi ondje; da je ona pametna, lukava, privlačna žena, siromašna i slatkorječiva, te općenito takvog držanja i ponašanja da su poznanici sir Waltera stekli dojam kako ona kari postati lady Elliot, a općenito se svi čude kako je gospođica Elliot očito slijepa na tu gospođat.« Tu je gospoda Smith malo zastala, ali Anne nije imala što reći, a ona je nastavila: »Tako je to izgledalo onima koji poznaju obitelj, mnogo prije vašeg povratka u njezino okrilje; pukovnik Wallis je dovoljno znao o vašem ocu da bi to razumio, mada u to vrijeme nije posjećivao Camden-place, ali njegovo poštovanje spram gospođina Elliota navelo ga je da promatra sve što se onđje događa, a kad je gospodin Elliot doputovao u Bath na dan ili dva, što se dogodilo malo prije Božića, pukovnik Wallis ga je upoznao sa zbivanjima i vijestima koje prevladavaju. Sad morate shvatiti da je vrijeme unijelo veoma veliku


promjenu u stavove gospodina Elliota po pitanju vrijednosti titule baruneta. Po pitanju svega što se tiče pođrijetla i krvnih veza, on je posve promijenjen čovjek. Budući da je imao onoliko novca koliko je mogao potrošiti, ništa nije nedostajalo njegovoj lakomosti ili užicima, postupno je svoju sreću počeo povezivati s titulom koju će naslijediti. Činilo mi se da se to događa još dok smo bili u prijateljskim odnosima, ali sađ je to potvrđeno. Ne može pođnijeti pomisao da neće biti sir William. Stoga možete pogoditi da mu vijest što ju je čuo ođ svojeg prijatelja nije bila osobito ugodna, a zasigurno nagađate što je bila posljedica toga; odlučio se što prije vratiti u Bath i neko vrijeme ovdje boraviti, s namjerom da obnovi bivše poznanstvo i uvuče se u obitelj do te mjere da uspije procijeniti stupanj opasnosti, te da izigra damu ako zaključi da je opasnost velika. Dva su se prijatelja složila da je to jedino što se može učiniti; pukovnik Wallis mu je trebao pomoći na svaki mogući način. On je trebao biti predstavljen i gospođa Wallis je trebala biti predstavljena, i svi su se trebali međusobno upoznali. Gospodin Elliot se u skladu s tim vratio; njegova su nastojanja urodila plodom i sve mu je oprošteno, kao što znate, i opet je primljen u obitelj; ondje je njegov stalni cilj, i jedini cilj (dok mu vaš dolazak nije pružio još jedan motiv) bio promatrati sir Waltera i gospođu Clay. Nije propuštao niti jednu priliku da bude s njima, neprestano se motao oko njih, posjećivao ih u svako doba – ali ne moram zalaziti u pojedinosti. Možete zamisliti što bi domišljat čovjek učinio, a sad biste se možda mogli sjetiti što ste vi vidjeli da čini.« »Da«, rekla je Anne, »niste mi ispričali ništa u suprotnosti s onim što znam ili mogu zamisliti. Uvijek ima nečeg uvredljivog u pojedinostima prepredenosti. Postupci sebičnosti i dvoličnosti zasigurno su uvijek odvratni, ali nisam čula ništa što me doista iznenađuje. Znam da bi se neki ljudi šokirali takvim prikazom gospođina Elliota, bilo bi im teško povjerovati u to, ali mene nikad nije posve uvjerio. Uvijek sam tražila neki drugi motiv za njegovo ponašanje, povrh onoga što je bilo vidljivo. Voljela bih znati kakvo je njegovo sadašnje mišljenje po pitanju događaja od kojeg je strepio, smatra li da se opasnost smanjila ili ne.« »Misli da se smanjuje, koliko sam shvatila«, odgovorila je gospođa Smith. »Misli da ga se gospođa Clay boji, svjesna da ju je prozreo, pa se ne usuđuje nastaviti onako kako bi činila da njega nema. Ali budući da povremeno ipak mora biti odsutan, ne razumijem kako bi ikad mogao biti siguran dok ona ima svoj sađašnji utjecaj. Gospođa Rooke mi kaže da gospođa Wallis ima zanimljivu ideju, odnosno da se u novine stavi obavijest, kad se vi i gospodin Elliot vjenčate, da vaš otac neće oženiti gospođu Clay. Plan dostojan rezoniranja gospođe Wallis, prema svemu suđeći, ali moja razumna njegovateljica vidi apsurdnost toga. 'Zaboga, gospojo,' rekla je, 'to ga ne bi spriječilo da nekoga oženi.' I zaista, iskreno rečeno, ne vjerujem da gospođa Rooke u svojem srcu istinski smatra da bi bilo loše kad bi se sir Walter opet oženio. Treba znati da je ona uvijek sklona sklapanju brakova, znate, a budući da su ljudi uvijek pomalo sebični, možda razmišlja o tome kako bi mogla njegovati buduću lady Elliot, i to na temelju preporuke gospođe Wallis.« »Veoma mi je drago da sam sve to čula«, rekla je Anne nakon kratkog razmišljanja. »U određenom će mi smislu biti teže trpjeti njegovo društvo, ali bolje ću znati kako trebam postupati. Moje će ponašanje biti izravnije. Gospodin Elliot je očito podmukao, prijetvoran materijalist kojeg nikad nije vodilo ništa drugo osim sebičnosti.« Ali gospođa Smith još nije završila s gospodinom Elliotom. Skrenula je s početne teme, a Anne je zaboravila, zbog onoga što se tiče njezine vlastite obitelji, koliko je u početku


implicirano protiv njega; no njezina je pozornost sad vraćena na objašnjavanje onih prvih nagovještaja te je slušala priču koja je, ako nije u potpunosti opravdala neograničenu gorčinu gospođe Smith, ipak pokazala da je bio veoma bezosjećajan u svojem ponašanju prema njoj, veoma manjkav kad je riječ o pravđi i suosjećanju. Saznala je da se njihovo prijateljstvo nastavilo i nakon što je gospodin Elliot stupio u brak, pa su kao i ranije uvijek bili zajedno, a gospodin Elliot je naveo svojeg prijatelja da troši mnogo više od onoga što je imao. Gospođa Smith nije željela preuzeti krivnju na sebe i veoma je pazila da je ne svali na svojeg muža, ali Anne je mogla zaključiti da njihovi prihodi nikad nisu bili u skladu s njihovim načinom života, te da je u početku bilo mnogo sveopće i zajedničke rastrošnosti. Prema priči njegove žene, gospodina Smitha je doživjela kao čovjeka toplih osjećaja, ležerna temperamenta, nemarnih navika, ne pretjerano razboritog, daleko ugodnijeg od svoga prijatelja i veoma različitog u odnosu na njega – bio je pod njegovim utjecajem, a on ga je vjerojatno prezirao. Gospodin Elliot; koji je brakom stekao veliko bogatstvo, priuštio si svaki užitak i udovoljavanje vlastitoj taštini bez upadanja u dugove (jer je bez obzira na udovoljavanje vlastitim hirovima postao mudar), počeo se bogatiti dok je njegov prijatelj istodobno osiromašio; nije se ni najmanje opterećivao financijskom situacijom svojeg prijatelja, već upravo suprotno, poticao ga je i nagovarao na trošenje koje je moglo završiti jedino propašću. Slijedom toga, bračni par Smith je bio uništen. Muž je umro baš na vrijeme da bude pošteđen pune spoznaje toga. Već su ranije upoznali nelagodu iskušavanja prijateljstva svojih poznanika i shvatili đa je bolje ne iskušavati gospodina Elliota, ali tek nakon njegove smrti došlo se do potpune spoznaje bijednog stanja njegovih poslova. Gospodin Smith je imao povjerenja u poštenje gospodina Elliota, što se više temeljilo na njegovim osjećajima nego na prosudbi, pa je njega imenovao izvršiteljem svoje oporuke; no gospodin Elliot to nije prihvatio, a poteškoće i nevolje koje je to odbijanje svalilo na nju, povrh bola i patnje u nastaloj situaciji, bile su takve da se o njima nije moglo govoriti bez ogorčenja, ili slušati bez odgovarajućeg zgražanja. Anne je tom prigodom vidjela neka njegova pisma, odgovore na molbe gospođe Smith, a sva su jasno pokazivala odlučnost da se neće beskorisno truditi i, napisano hladnom uljudnošću, tvrdokornu ravnodušnost prema svim nedaćama koje bi je mogle snaći. To je bila strašna slika nezahvalnosti i neljudskosti, a Anne je u nekim trenucima osjećala da nikakav otvoreni zločin ne bi mogao biti gori. Mnogo je toga čula; sve pojedinosti žalosnih događaja iz prošlosti, sve detalje nevolje za nevoljom koje su se u ranijim razgovorima samo mogle naslutiti, a sad su otvoreno objašnjene. Anne je mogla razumjeti olakšanje što ga je pričanje donijelo njezinoj prijateljici, te se samo još više divila njezinoj uobičajenoj pribranosti i vedrini. U povijesti njezinih nedaća bio je jedan slučaj koji je izazivao poseban gnjev. Imala je razloga vjerovati da bi se jedan posjed njezina muža na Karipskom otočju, koji je mnogo godina bio pod nekom vrstom zapljene, radi plaćanja vlasnikovih dugova, pravilnim mjerama mogao spasiti, a taj posjed, mada nije velik, bi bio dovoljan za osiguravanje prihoda za udoban život. Ali nije bilo nikoga tko bi nešto poduzeo po tom pitanju. Gospodin Elliot nije htio ništa učiniti, a ona sama nije mogla, pođjednako onemogućena svojom tjelesnom slabošću i iscrpljena traženjem novčane pomoći od drugih. Nije imala nikoga tko bi joj mogao pomoći barem savjetom, a nije si mogla priuštiti plaćanje stručne pravne pomoći. To je bila okrutna otežavajuća okolnost cijele njezine situacije. Osjećati da bi


trebala živjeti bolje, da bi malo truda na pravome mjestu to omogućilo, i bojati se da bi odugovlačenje čak moglo oslabiti njezina prava, sve je to bilo veoma teško podnijeti! Upravo se u tome nađala da će joj Anne pomoći utjecati na gospođina Elliota. Ranije se, u očekivanju njihova braka, veoma bojala da će zbog toga izgubiti prijateljicu; no kad se uvjerila da on ne može pokušati ništa takvoga jer nije ni znao đa je ona u Bathu, odmah joj je palo na pamet da bi žena koju on voli svojim utjecajem na njega mogla nešto učiniti za nju, te se žurno pripremala da zainteresira Anne, u onoj mjeri u kojoj su to dopuštala njezina zapažanja o karakteru gospodina Elliota, kad je Anneino opovrgavanje navodnih zaruka sve promijenilo, a premda joj je to oduzelo novu nadu da će ostvariti svoj prvi cilj, barem joj je ostavilo mogućnost da na svoj način ispriča cijelu priču. Nakon što je čula taj potpuni opis gospodina Elliota, Anne je bila primorana izraziti svoje čuđenje zbog povoljnog načina na koji je gospođa Smith na početku razgovora pričala o njemu. Činilo se da ga preporučuje i hvali! »Draga moja«, glasio je odgovor gospođe Smith, »nisam mogla ništa drugo učiniti. Vašu udaju za njega držala sam sigurnom, premda još možda nije zatražio vašu ruku, pa nisam mogla reći istinu o njemu kao što je ne bih mogla otkriti ni da je vaš muž. Moje je srce strepjelo za vas dok sam tako govorila. A ipak, on je razuman i ugodan, a uz ženu kakva ste vi, situacija nije bila posve beznadna. Bio je veoma log prema svojoj prvoj ženi. Bili su nesretni zajedno. Ali ona je bila previše neuka i željna poštovanja, a on je nikad nije volio. Željela sam se nadati da ćete vi bolje proći.« Anne je u sebi priznala kako je postojala mogućnost da je nagovore đa se uda za njega, zadrhtavši pri pomisli na nesretan život koji bi zasigurno uslijedio. Bilo je moguće da je na to nagovori lady Russell! Pod takvom pretpostavkom, tko bi bio najnesretniji nakon što bi vrijeme sve razotkrilo, prekasno? Bilo je veoma poželjno da se lady Russell više ne zavarava; jedan od završnih dogovora ovog važnog sastanka, koji je potrajao veći dio jutra, bio je da Anne ima punu slobodu svojoj prijateljici prenijeti sve što se odnosi na gospođu Smith, a govori o njegovu ponašanju.


Anne se vratila kući kako bi razmislila o svemu što je čula. U određenom su joj smislu spoznaje o gospodinu Elliotu donijele olakšanje. Više mu nije dugovala nikakvu obzirnost. U usporedbi s kapetanom Wentworthom, đoimao se nepoželjnim i nametljivim, a o zlu njegova sinoćnjeg udvaranja, nepopravljivoj šteti koju je mogao nanijeti, razmišljala je jasno i razumno. Više nije osjećala nikakvo sažaljenje za njega. Ali to joj je bilo jedino olakšanje. U svakom drugom pogledu, osvrćući se oko sebe ili prođirući naprijed, vidjela je više onoga što izaziva nepovjerenje i čega se treba bojati. Zabrinjavalo ju je razočaranje i bol što će ih lady Russell osjećati, poniženje koje zasigurno visi nad glavama njezina oca i sestre, te je osjećala tjeskobu uslijed predviđanja mnogih zala a da nije znala kako bi ih izbjegla. Osjećala je golemu zahvalnost zbog svega što je o njemu saznala. Nikad nije držala da ima pravo na nagradu zato što nije zanemarila ni omalovažavala staru prijateljicu kakva je gospođa Smith, ali iz toga je ipak proizišla nagrada! Gospođa Smith joj je mogla ispričati ono što nitko đrugi ne bi mogao. Može li te spoznaje podijeliti sa svojom obitelji? Kakve li besmislene iđeje! Mora razgovarati s lady Russell, savjetovati se s njom, a nakon što učini najbolje što može, mora što pribranije čekati eventualni ishođ. Na kraju krajeva, njezinu najveću pribranost iziskivat će ono što ne može povjeriti lady Russell, ona tjeskoba i strahovi koje mora zadržati za sebe. Kad je stigla kući, otkrila je da je izbjegla susret s gospodinom Ellitom, što joj je i bila namjera; da je svratio u dugotrajni jutarnji posjet, ali tek što si je čestitala i osjetila se sigurnom do sutrađan, čula je da će uvečer opet doći. »Nisam imala baš nikakvu namjeru pozvati ga«, rekla je Elizabeth glumeći nezainteresiranost, »ali davao je toliko aluzija, barem gospođa Clay tako kaže.« »Doista to kažem. Nikad u životu nisam vidjela da se netko toliko trudi da ga nekamo pozovu. Siroti čovjek! Doista mi ga je bilo žao jer se čini da je vaša nemilosrdna sestra, gospođice Anne, odlučila biti okrutna.« »Oh!«, uzviknula je Elizabeth. »Previše mi je poznata ta igra da bi me tako lako svladale aluzije jeđnog džentlmena. Međutim, kad sam vidjela kako mu je silno žao što jutros nije vidio mojeg oca, odmah sam popustila jer nikađ ne bih propustila priliku da spojim njega i sir Waltera. Čine tako lijepu sliku kad su zajedno! Obojica se tako ugodno ponašaju! Gospodin Elliot mu ukazuje tako mnogo poštovanja!«


»Doista prekrasno!«, uzviknula je gospođa Clay, ali se nije usudila pogledati Anne. »Baš kao otac i sin! Draga gospođice Elliot, smijem li reći otac i sin?« »0, nikomu ne mogu zabraniti izbor riječi. Kad vam već padaju na pamet takve ideje! Ali, tako mi svega, jedva mogu opaziti da je njegova pažnja veća od pažnje drugih muškaraca.« »Draga moja gospođice Elliot!«, uzviknula je gospođa Clay, podigavši ruke i pogled, a ostatak njezine zapanjenosti utonuo je u prikladnu tišinu. »Pa, draga moja Penelope, ne morate se toliko zabrinjavati zbog njega. Ipak sam ga pozvala, znate. Otpratila sam ga sa smiješkom. Kad sam saznala da sutra na cijeli dan ide k svojim prijateljima u Thornberry-park, sažalila sam se nađ njim.« Anne se divila dobroj glumi njezine prijateljice jer je uspjela pokazati takvo zadovoljstvo u iščekivanju, kao i u samom dolasku upravo one osobe čija nazočnost doista ometa njezin glavni cilj. Gospođa Clay sigurno mrzi i sam pogled na gospodina Elliota, a ipak je uspijevala izgledati veoma susretljivo i spokojno, doimati se posve zadovoljnom osujećivanjem svojih namjera da se posve posveti sir Walteru. Anne se osjećala veoma tjeskobno kad je vidjela kako gospođin Elliot ulazi u sobu, a još se gore osjećala kad joj je prišao i obratio joj se. Već je ranije navikla na osjećaj da on nije uvijek posve iskren, ali sad je u svemu vidjela prijetvornost. Njegovo izražavanje poštovanja spram njezina oca, posve suprotno od onoga što je ranije govorio, bilo je odbojno; a kad je pomislila na njegovo okrutno ponašanje prema gospođi Smith, jedva je mogla podnijeti pogled na njegove sadašnje osmijehe i obzirnost, ili zvuk njegove glumljene dobrodušnosti. Odlučila je izbjegavati svako ponašanje koje bi moglo izazvati prigovor s njegove strane. Bilo joj je veoma važno izbjeći svako ispitivanje ili javno razotkrivanje, ali je imala namjeru biti naglašeno hladna prema njemu i povući se, koliko gođ je mogla diskretnije, nekoliko koraka unatrag od nepotrebne prisnosti do koje je postupno dovedena. U skladu s tim, bila je nepristupačnija i hladnija nego prethodne večeri. Želio je ponovno razbuditi njezinu radoznalost po pitanju kako je i gdje ranije čuo da je hvale, silno je želio biti nagrađen novim znatiželjnim pitanjima, ali čarolija je završila; shvatio je da su potrebne toplina i živahnost javnog prostora kako bi se raspirila taština njegove skromne sestrične; na koncu je shvatio da mu to sad neće uspjeti nikakvim nastojanjima u koje se smije upuštati usred zahtjevnih potreba ostalih. Nije mogao ni slutiti da je to tema koja djeluje točno protiv njegovih interesa jer joj odmah doziva u sjećanje sve ono neoprostivo ponašanje s njegove strane. Osjetila je malo zadovoljstva kad je saznala da idućeg jutra doista odlazi iz Batha, kreće rano i neće ga biti gotovo cijela dva dana. Opet je pozvan u Camden-place uvečer na dan njegova povratka, ali sigurno ga neće biti od četvrtka do subote uvečer. Dovoljno je loše što se pred njom uvijek nalazi gospođa Clay, ali to što je još veći licemjer pripojen njihovu društvu razlog je uništavanja svega što bi se moglo smatrati mirom i udobnošću. Bilo je tako ponižavajuće razmišljati o stalnom varanju njezina oca i Elizabeth, misliti na različite oblike poniženja koji ih očekuju! Sebičnost gospođe Clay nije bila tako složena ni tako odbojna kao njegova, a Anne bi odmah pristala na taj brak svojeg oca, bez obzira na sve što je govorilo protiv toga, samo da se riješi aluzija gospodina Elliota u njegovu nastojanju da to spriječi. U petak ujutro je veoma rano kanila poći k lady Russell i obaviti nužan razgovor; i pošla bi odmah nakon doručka, ali je gospođa Clay također odlučila izići kako bi nečega poštedjela njezinu sestru, te je odlučila pričekati kako ne bi morala biti u njezinu društvu.


Stoga je ispratila gospođu Clay prije nego je počela govoriti o tome da će jutro provesti u Rivers-streetu. »Vrlo dobro«, rekla je Elizabeth, »nemam joj što poslati osim pozdrava. 0, mogla bi joj odnijeti onu dosadnu knjigu koju mi je posudila, a ja sam se pretvarala da sam je pročitala. Doista se ne mogu vječito gnjaviti svim tim novim pjesmama i sličnim stvarima koje se objavljuju. Lady Russell uistinu dosađuje čovjeku s novim izdanjima. Ne moraš joj to reći, ali ona haljina što ju je neku večer nosila bila je grozna. Nekoć sam mislila da ima ukusa u odijevanju, ali na koncertu me bilo sram što sam u njezinu društvu. Držala se tako formalno i umjetno, i sjedi tako uspravno! Moji srdačni pozdravi, naravno.« »I moji«, »dodao je sir Walter. »S poštovanjem. I možeš joj reći da je uskoro namjeravam posjetiti. Uljudnost to iziskuje. Ali samo ću ostaviti svoju posjetnicu. Jutarnji posjeti nisu pošteni prema ženama u njezinoj dobi jer se tako malo dotjeruju. Kad bi barem nosila rumenilo, ne bi se tako bojala da će je netko vidjeti; ali kad sam zadnji put svratio onamo, opazio sam da su zavjese odmah spuštene.« Dok je njezin otac govorio, začulo se kucanje na vratima. Tko bi to mogao biti? Anne se sjetila ranijih posjeta gospodina Elliota u bilo koje doba i očekivala bi da je to on, ali je znala da je udaljen više od deset kilometara. Nakon uobičajenog razdoblja iščekivanja, čuli su se uobičajeni zvukovi približavanja i u sobu su uvedeni »gospodin Charles Musgrove i njegova gospođa«. Iznenađenje je bilo najsnažnija emocija što ju je njihov dolazak izazvao, ali Anne je bilo istinski drago da ih vidi; ni ostalima nije bilo žao, ali im nisu uspjeli iskazati pristojnu dobrodošlicu; no čim je postalo jasno da oni, njihova najbliža rodbina, nisu imali namjeru boraviti u toj kući, sir Walter i Elizabeth su uspjeli srdačno ustati i veoma ih lijepo primiti. Stigli su u Bath na nekoliko dana s gospođom Musgrove i ođsjeli u White Hartu. Uskoro su mnogo toga razumjeli, ali sve dok sir Walter i Elizabeth nisu odveli Mary u drugi salon i uživali u njezinu divljenju, Anne nije mogla ođ Charlesa čuti suvislu priču o njihovu dolasku, niti objašnjenje nekih nasmiješenih aluzija o posebnom razlogu, što ih je Mary razmetljivo izrekla, kao i o očitoj zbrci kad je riječ o tome od koga se sastoji njihovo društvo. Tada je otkrila da se sastoji od gospođe Musgrove, Henriette i kapetana Harvillea, osim njih dvoje. Iznio joj je posve običnu, razumljivu priču o svemu tome; priču u kojoj je vidjela karakterističan postupak. Plan je potaknuo kapetan Harville koji je želio poslovno otputovati u Bath. Počeo je o tome govoriti prije tjedan dana, a kako nije imao što raditi, jer je završila sezona lova, Charles je predložio da pođe s njim; gospođi Harville se, izgleda, ta zamisao veoma svidjela, kao prednost za njezina muža; ali Mary nije mogla podnijeti pomisao da će je ostaviti kod kuće, te je zbog toga postala tako nesretna da se dan ili dva činilo kako je sve došlo u pitanje, ili se čak od svega ođustalo. No tada su se umiješali njegovi majka i otac. Njegova je majka u Bathu imala neke stare prijateljice koje je željela vidjeti; to se smatralo dobrom prilikom da Henrietta pođe i kupi vjenčanicu za sebe i svoju sestru; ukratko rečeno, na koncu je to postalo društvo njegove majke, a kapetanu Harvilleu je sve olakšano; on i Mary su uključeni kako bi svima bilo ugodno. Stigli su kasno sinoć. Gospođa Harville, njezina djeca i kapetan Benwick ostali su s gospodinom Musgroveom i Louisom u Uppercrossu. Anne se jedino iznenadila tako brzom razvoju događaja da se već govorilo o Henriettinoj vjenčanici; tu je očekivala poteškoće koje neće dopustiti tako skoro vjenčanje, ali je od Charlesa saznala da se nedavno (nakon Maryna posljednjeg pisma) Charlesu Hayteru


obratio jedan prijatelj s ponudom da preuzme župu mladca[33] koji je još nekoliko godina neće moći voditi, te đa je, uz svoje sadašnje prihode, gotovo siguran da će dobiti nešto trajnije prije isteka tog razdoblja; dvije su se obitelji složile sa željama mladih ljudi pa će do njihova vjenčanja vjerojatno doći za nekoliko mjeseci, jednako brzo kao i do Louisina. »Radi se o veoma dobroj župi«, đođao je Charles – samo četrdeset kilometara od Uppercrossa, u veoma lijepom kraju, »krasan dio Dorsetshirea. U središtu nekih ođ najboljih lovišta u kraljevstvu, okruženo s tri velika zemljoposjednika, svaki oprezniji i ljubomorniji od drugih, a kod dvojice od njih trojice Charles Hayter bi mogao dobiti posebno dopuštenje. Premda on to neće cijeniti onako kako bi trebao«, »primijetio je. »Charles nije osobito oduševljen lovom. To mu je najgora osobina.« »Veoma mi je drago, doista!«, uzviknula je Anne. »Posebno mi je drago da se to dogodilo, te da kod dvije sestre, koje obje zaslužuju jednako dobar život i koje su uvijek bile tako dobre prijateljice, ugodna iščekivanja jedne neće umanjiti sreću druge – da će biti tako podjednake u svojem prosperitetu i udobnosti. Nadam se da su vaši otac i majka veoma sretni zbog njih dvije.« »0, da. Moj bi otac bio možda malo više zadovoljan da su gospoda bogatija, ali nema nikakve druge zamjerke. Novac, znate, to iziskuje mnogo novca – đvije kćeri istodobno – to ne može biti ugodno i morat će se odreći mnogih stvari. Međutim, ne želim reći da one nemaju pravo na to. Veoma se priliči đa one dobiju svoj miraz, a mogu reći da je uvijek bio veoma dobar, liberalan otac meni. Mary nije ni upola zadovoljna Henriettinim izborom. Nikad nije bila, znate. Ali nije pravedna prema njemu, niti ima dobro mišljenje o Winthropu. Nikako joj ne mogu objasniti vrijednost posjeda. To je veoma poštena prilika u današnje vrijeme, a meni se Charles Hayter oduvijek sviđa i sad neću promijeniti mišljenje.« »Tako divni roditelji kakvi su gospodin i gospođa Musgrove«, rekla je Anne, »trebaju biti sretni zbog svoje djece. Sigurna sam da sve čine kako bi pokazali da su zadovoljni. Kako je krasno za mlade ljude kad su u takvim rukama! Čini se da su vaši otac i majka posve oslobođeni svih onih ambicioznih osjećaja koji su doveli do tako mnogo pogrešnih postupaka i čemera, kod mladih i starih! Nadam se da držite da se Louisa posve oporavila?« Odgovorio je uz neznatno oklijevanje: »Da, vjerujem da je tako – doista se oporavila, ali se promijenila; više nema trčanja ili skakanja naokolo, nema smijanja ili plesanja; posve je drukčije. Ako netko slučajno samo malo glasnije zatvori vrata, ona se trgne i koprca poput ptičice u vodi, a Benwick po cijele dane sjedi uz nju, čita joj stihove nešto šapće.« Anne se morala nasmijati. »Znam da to nije po vagem ukusu«, rekla je, »ali doista vjerujem da je on krasan mladi čovjek.« »To svakako jest. Nitko u to ne sumnja, a iskreno se nadam da ne mislite da sam ja tako uskogrudan pa želim da svaki muškarac ima iste ciljeve i užitke kao ja. Silno cijenim Benwicka, a kad ga netko uspije navesti da govori, ima mnogo toga reći. Čitanje mu nije nimalo naudilo jer se borio jednako kao što je čitao. On je hrabar momak. Prošli ponedjeljak sam ga upoznao bolje nego ikad ranije. Cijelo jutro smo lovili štakore u velikim sušama mojeg oca, a on je tako dobro odigrao svoju ulogu da mi se otad mnogo više sviđa.«


Tu ih je prekinula Charlesova obveza da pođe s ostalima kako bi se divio zrcalima i porculanu; no Anne je čula dovoljno da bi shvatila sadašnje stanje Uppercrossa i radovala se njihovoj sreći; premda je uzdahnula dok se radovala, njezin uzdah nije sadržavao nimalo zavisti. Sigurno bi željela doživjeti njihovu sreću kad bi mogla, ali nije željela smanjiti njihovu. Posjet je prošao u dobrom raspoloženju. Mary je bila izvrsne volje, uživala je u vedrini i promjeni; i bila je tako zadovoljna putovanjem u četveroprežnoj kočiji svoje svekrve, kao i vlastitom neovisnošću u odnosu na Camden-place, da se svemu divila baš onako kako je trebala i spremno slušala o svim prednostima kuće. Nije ništa očekivala od oca sestre, a njezina je važnost dovoljno porasla zahvaljujući njihovim lijepim salonima. Elizabeth je kratko vrijeme silno patila. Osjećala je da bi trebali pozvati na večeru gospođu Musgrove i cijelo njezino društvo, ali nije mogla podnijeti pomisao da će oni koji su uvijek bili tako inferiorni Elliotima od Kellyncha vidjeti razliku u načinu života i smanjivanje broja služinčadi, što bi večera nesumnjivo pokazala. To je bila bitka između pristojnosti i taštine, ali je taština pobijedila, a Elizabeth je opet bila zadovoljna. Evo kako je razmišljala: »Staromodne zamisli – seoska gostoljubivost – mi ne priređujemo večere – malo ljudi u Bathu to čini – lady Alicia to nikad ne čini; nije pozvala čak ni obitelj vlastite sestre, mada su ovdje boravili mjesec dana; usuđujem se reći da bi to bilo veoma neugodno


za gospođu Musgrove – samo bi je obvezivalo. Sigurna sam da radije ne bi došla – kod nas se ne može ugodno osjećati. Pozvat ću ih samo u posjet; to će biti mnogo bolje – to će biti nešto novo. Ranije nisu vidjeli dva takva salona. Rado će doći sutra uvečer. To će biti obična zabava – malena, ali veoma otmjena.« To je zadovoljilo Elizabeth; a kad je pozvala dvoje nazočnih, uz obećanje da će pozvati i odsutne, Mary je bila jednako zadovoljna. Posebno je željela upoznali gospodina Elliota i biti predstavljena lady Dalrymple i gospođici Carteret koje su, srećom, već pozvane; nije mogla zamisliti veću sreću. Gospođica Elliot je trebala imati čast tijekom jutra posjetiti gospođu Musgrove, a Anne je odmah pošla s Charlesom i Mary kako bi vidjela nju i Henriettu. Njezin planirani posjet lady Russell morao se odgoditi. Sve troje je na nekoliko minuta svratilo u Rivers-street, ali Anne je samu sebe uvjerila da dan odgađanja planiranog razgovora ne može imati nikakve posljedice, te je požurila prema White Hartu kako bi opet vidjela prijatelje i društvo iz prošle jeseni, osjećajući nestrpljivost i radost kojima su pridonijela mnoga zbivanja. Našli su gospođu Musgrove i njezinu kćer same u sobi, a obje su je veoma ljubazno dočekale. Henrietta je bila točno u očekivanom stanju nedavno poboljšanih izgleda i nove sreće, a to ju je ispunilo poštovanjem i zanimanjem za svakoga tko joj se ranije makar malo sviđao, a gospođa Musgrove ju je istinski voljela nakon što se pokazala onako korisnom kad su bili u nevoljama. To je bila srdačnost, i toplina, i iskrenost u kojima je Ann još više uživala zbog žalosnog izostanka takvih osjećaja kod kuće. Molile su je da im pokloni što više svojeg vremena, pozvale su je za svaki dan i na cijeli dan, ili bolje rečeno, smatrale su je dijelom obitelji; a zauzvrat, ona se prirodno vratila svojem uobičajenom ponašanju pružanja pažnje i pomoći; kad ih je Charles ostavio zajedno, slušala je priču gospođe Musgrove o Louisi i Henriettinu o sebi; davala je mišljenja o situaciji u Bathu i preporučivala im prodavaonice; uz intervale kako bi Mary pružila svaku pomoć što ju je tražila, ođ popravljanja njezinih vrpci do rješavanja njezinih računa, od pronalaženja njezinih ključeva i drugih sitnica do nastojanja da je uvjeri kako je nitko ne iskorištava; Mary je, zabavljajući se jer je kao i obično stajala kraj prozora s kojeg se pružao pogled na ulaz u dvoranu u kojoj se crpi i pije ljekovita voda, i koja je mjesto mnogih društvenih aktivnosti, povremeno dolazila do takvih zaključaka. Moglo se očekivati jutro posvemašnje zbrke. Veliko društvo' u hotelu jamčilo je promjenjive, nemirne situacije. U prvih pet minuta stiglo je pisamce, u sljedećim paket, a Anne nije ondje bila ni pola sata kad se njihova blagovaonica, bez obzira na to kako prostrana, doimala više nego napola puna; skupina starih prijateljica sjedila je oko gospođe Musgrove, a Charles se vratio s kapetanima Harvilleom i Wentworthom. Pojavljivanje ovog drugog nije joj moglo prirediti osobito veliko iznenađenje. Nije mogla potisnuti osjećaj da će ih dolazak njihovih zajedničkih prijatelja uskoro opet spojiti. Njihov je posljednji susret bio izrazito važan jer je oslobodio njegove osjećaje; iz toga je đošla đo predivnog zaključka; ali se bojala da njime još uvijek vlada isto nesretno uvjerenje koje ga je navelo da žurno iziđe iz koncertne dvorane. Činilo se da joj ne želi biti dovoljno blizu za razgovor. Nastojala je biti smirena, dopustiti da se situacija razvija svojim tijekom, i pokušala razmišljati na sljedeći način: »Zacijelo, ako postoji stalna privrženost na obje strane, naša će se srca uskoro razumjeti. Nismo dječak i djevojčica da bismo bili sitničavi i razdražljivi, zavedeni trenutnim nesmotrenostima, da se obijesno poigravamo vlastitom srećom.« A


ipak, nekoliko minuta kasnije, osjetila je da bi ih boravak u istom đruštvu, u danim okolnostima, mogao izložiti nesmotrenostima i pogrešnim tumačenjima najštetnije vrste. »Anne!«, uzviknula je Mary koja je još uvijek stajala kraj prozora. »Onđje je gospođa Clay, sigurna san, stoji ispod kolonade, a s njom je neki džentlmen. Maločas sam ih vidjela kako su se pojavili iza ugla iz Bath-streeta. Čini se đa su zadubljeni u razgovor. Tko je to? Doch i reci mi. Nebesa! Sjećam se. To je gospodin Elliot.« »Ne«, brzo je rekla Anne, »ne može biti gospodin Elliot, uvjeravam te. Jutros u devet je trebao otići iz Batha, a vratit će se tek sutra.« Dok je govorila, osjećala je kako je kapetan Wentworth promatra; svijest o tome ju je uzrujavala i izazvala njezinu nelagodu, pa je požalila da je tako mnogo rekla, bez obzira koliko bilo jednostavno. Mary nije bila nimalo zadovoljna time što joj je rečeno da ne poznaje vlastitog bratića, pa je počela toplo govoriti o obiteljskim crtama lica i odlučno tvrditi da to ipak jest gospodin Elliot, ponovno pozvavši Anne da dođe i sama pogleda, ali Anne se nije kanila pomaknuti, te je nastojala ostati mirna i nezabrinuta. Međutim, njezina se tjeskoba vratila kad je vidjela kako đvije ili tri dame razmjenjuju značajne osmijehe i poglede, kao da vjeruju da im je poznata njezina tajna. Bilo je očito da su se glasine o njoj proširile; uslijedila je kratka stanka koja kao da je obećavala da će se sad još više proširiti. »Molim te, dođi, Anne«, zvala je Mary, »dođi i sama pogledaj. Zakasnit ćeš ako ne požuriš. Razdvajaju se, rukuju se. On se okreće. Da ne poznajem gospodina Elliota, doista! Čini se da si zaboravila sve o Lymeu.« Kako bi smirila Mary, i možda prikrila vlastitu nelagodu, Anne je ipak prišla prozoru. Stigla je na vrijeme đa bi potvrdila kako to doista jest gospodin Elliot (što nikako ne bi povjerovala) prije nego je nestao na jednoj strani, a gospođa Clay se brzim koracima udaljavala na drugu. Potisnula je iznenađenje koje je morala osjećati jer se činilo da su dvije osobe posve oprečnih interesa tako prijateljski razgovarale, te mirno rekla: – Da, to je svakako gospodin Elliot. Valjda je promijenio vrijeme svojeg odlaska, to je sve – ili sam možda pogriješila; možda nisam pažljivo slušala. – Vratila se do svoje stolice, pribrana i s nadom da je to uspješno izvela. Tada su gosti otišli, a Charles je, nakon što ih je uljudno ispratio, napravio grimasu i šaljivo prigovorio njihovu dolasku, počeo riječima: »Dakle, majko, učinio sam za tebe nešto što će ti se sviđati. Bio sam u kazalištu i rezervirao ložu za sutra uvečer. Nisam li ja dobar momak? Znam da voliš pogledati predstavu, a ima mjesta za sve nas. Devet osoba može stati unutra. Pozvao sam kapetana Wentwortha. Anne će nam se sigurno rado pridružiti, siguran sam. Svi volimo dobru predstavu. Nisam li đobro učinio, majko?« Gospođa Musgrove je vedro počela izražavati svoje zadovoljstvo time, ako se sviđa Henrietti i svima ostalima, kad ju je Mary prekinula uzvikom: »Nebesa, Charles! Kako ti tako nešto može pasti na pamet? Rezervirati ložu za sutra uvečer! Zar si zaboravio da smo sutra uvečer pozvani u Camden-place? Te da smo posebno pozvani kako bismo upoznali lady Dalrymple i njezinu kćer, kao i gospodina Elliota – sve važne obiteljske veze – upravo zato da im budemo predstavljeni? Kako možeš biti tako zaboravljiv?


»Uf! Uf!«, odgovorio je Charles. »Što je večernja zabava? Nikad vrijedna pamćenja. Tvoj nas je otac mogao pozvati na večeru, mislim, da nas je želio vidjeti. Ti možeš postupiti kako god želiš, ali ja ću poći u kazalište.« »0, Charles, tvrdim da će biti veoma neugodno ako to učiniš! Obećao si da ćeš doći.« »Ne, nisam obećao. Samo sam se smijuljio i naklonio, i izgovorio riječ 'sretan'. U tome nema nikakva obećanja.« »Ali moraš poći, Charles. Bilo bi neoprostivo da ne dođeš. Pozvani smo upravo sa svrhom upoznavanja. Uvijek je postojala velika povezanost između obitelji Dalrymple i nas. Ni na jednoj se strani nikad ništa nije dogodilo a da nije bilo odmah objavljeno. Mi smo veoma blizak rod, znaš; i gospodin Elliot, s kojim bi se posebno trebao upoznati! Gospodinu Elliotu dugujemo svu pažnju. Samo pomisli, nasljednik mojeg oca – buđući predstavnik obitelji. »Nemoj mi govoriti o nasljeđnicima i predstavnicima!«, uzviknuo je Charles. »Ja nisam jedan od onih koji zanemaruju trenutnu moć kako bi se klanjali nekomu u usponu. Ako neću poći radi tvojeg oca, mislim da bi bilo sablažnjivo kad bih pošao radi njegova nasljeđnika. Što je meni gospođin Elliot?« Nemarne riječi mnogo su značile Anne koja je vidjela da je kapetan Wentworth pozorno slušao, gledajući i slušajući cijelom svojom dušom, te da je na njegove posljednje riječi svoj upitni pogled skrenuo s Charlesa na nju. Charles i Mary nastavili su razgovor na isti način; on, napola ozbiljno i napola u šali, govoreći u prilog kazališta, a ona, veoma ozbiljna, tomu se protivila i svima stavila do znanja da bi se osjećala veoma neugodno kad bi oni bez nje otišli u kazalište, jer ona je čvrsto odlučila poći u Camden-place. Umiješala se gospođa Musgrove. »Bolje da to odgodimo, Charles, najbolje da se vratiš onamo i promijeniš rezervaciju za utorak. Bila bi šteta da se razdvojimo; izgubili bismo i gospođicu Anne ako je kod njezina oca zabava, a sigurna sam đa ni Henrietta ni ja ne bismo uživale u kazalištu ako gospođica Anne ne bi mogla biti s nama.« Anne je osjetila veliku zahvalnost na takvoj ljubaznosti, a još više zato što joj je to pružilo priliku da odlučno kaže: »Kad bi to ovisilo samo o mojim sklonostima, gospođo, zabava kod kuće (osim zbog Mary) ne bi bila ni najmanja zapreka. Nimalo ne uživam u takvim druženjima i rado bih to zamijenila za predstavu, osobito u vagem društvu. No možda je bolje da to ne pokušavam.« Izgovorila je to, ali je drhtala kad je završila, svjesna da su se njezine riječi slušale, ne usuđujući se ni pokušati pogledati kakav je njihov učinak. Uskoro su se svi složili da bi trebalo odgoditi kazalište za utorak. Charles je još neko vrijeme zadirkivao svoju ženu, tvrdeći da će on sutradan poći na predstavu, makar nitko drugi ne ide. Kapetan Wentworth je ustao sa svojeg mjesta i prišao kaminu; vjerojatno kako bi se uskoro potom udaljio od kamina i diskretno se približio Anne. »Niste tako dugo u Bathu«, rekao je, »da biste uživali u večernjim zabavama koje se ovdje priređuju.« »0, ne. Na takvim zabavama nema ničega za mene. Nisam nikakva kartašica.« »Ranije niste bili, znam. Nije vam se sviđalo igranje karata, ali vrijeme donosi promjene.« »Nisam se još toliko promijenila!«, uzviknula je Anne i ušutjela, strahujući da ga je možda pogrešno shvatila. Nakon što je nekoliko trenutaka čekao, veoma je osjećajno rekao: »To je đoista veliko razdoblje! Osam i pol godina je veliko razdoblje!«


Pitanje je li kanio nastaviti prepušteno je Anneinoj mašti i razmišljanju u mirnijim trenucima jer, dok je i dalje u glavi čula riječi što ih je izgovorio, Henrietta je prešla na druge teme, želeći slobodno vrijeme iskoristiti za izlazak; molila ih je neka ne gube vrijeme jer bi još netko mogao doći u posjet. Morali su se pokrenuti. Anne je rekla da je posve spremna, a tako je nastojala i izgledati; ali je osjećala da kad bi Henrietta mogla znati s koliko je žaljenja i nevoljkosti ustala sa svoje stolice, pripremajući se za izlazak, u svojem bi srcu našla sažaljenje za nju. Međutim, njihove su pripreme naglo prekinute. Čuli su se alarmantni zvukovi; približavali su se drugi posjetitelji i vrata su naglo otvorena za sir Waltera i gospođicu Elliot, a njihovo pojavljivanje kao da je izazvalo opću potištenost. Anne je odmah osjetila deprimiranost, a kamo god je pogleđala, viđjela je simptome istog. Ugodnost, ležernost, vedrina u prostoriji naglo su nestale, pretvorene u hladnu prisebnost, odlučnu tišinu ili suhoparne razgovore koji odgovaraju hladnoj otmjenosti njezina oca i sestre. Kako je ponižavajuće osjećati da je tako! Jedna joj je pojedinost ipak pružila malo zadovoljstva. Oboje su ponovno pozdravili kapetana Wentwortha, a Elizabeth je to učinila ljubaznije nego ranije. Čak mu se jednom obratila, a pogleđala ga je više nego jednom. Zapravo, Elizabeth je prilično promijenila svoje ponašanje. Ono što je uslijedilo objasnilo je tu činjenicu. Nakon nekoliko minuta potraćenih na prikladne besmislice počela je usmeno pozivati na zabavu koja će ispuniti sve njihove obveze prema Musgroveima. – Sutra uvečer, kako biste upoznali nekoliko prijatelja, ništa formalno. – Sve je to rečeno veoma uljudno i posjetnice kojima se opskrbila, »Gospođica Elliot kod kuće«, stavljen su na stol uz ljubazan osmijeh koji ih je sve obuhvaćao; a jedan osmijeh i jedna posjetnica upućeni su izravno kapetanu Wentworthu. Zapravo, Elizabeth je već dovoljno đugo boravila u Bathu da bi razumjela važnost čovjeka kakav je on postao. Prošlost više ništa nije značila. U sadašnjosti je važno to da će se kapetan Wentworth lijepo uklopiti u njezinu salonu. Posjetnice su podijeljene, a sir Walter i Elizabeth su ustali i nestali. Prekid je bio kratkotrajan, mada neugodan; ležernost i živahnost vratila se među većinu onih koji su ostali, čim su se za njima zatvorila vrata, ali ne i Anne. Mogla je misliti jedino na poziv kojemu je svjedočila s takvom zapanjenošću; kao i o načinu na koji je primljen, načinu nejasna značenja, iznenađenja prije nego zadovoljstva, uljudnog prihvaćanja, ali ne zadovoljstva. Poznavala ga je; vidjela je prezir u njegovim očima i nije mogla vjerovati da je odlučio takav poziv prihvatiti kao iskupljenje za sve bezobraštine iz prošlosti. Opet ju je obuzela potištenost. Nakon njihova odlaska držao je posjetnicu u ruci kao da duboko razmišlja o pozivu. »Samo pomislite kako je Elizabeth sve uključila!«, veoma je glasno šapnula Mary. »Ne čudim se da je kapetan Wentworth tako ushićen! Vidite da ne može ispustiti posjetnicu iz ruke.« Anne je uhvatila njegov pogled, vidjela kako su mu obrazi porumenjeli, usta mu se na trenutak prezirno iskrivila, a potom se okrenuo kako ona više ne bi vidjela ni čula ništa što bi je uzrujalo. Društvo se razdvojilo. Gospoda su imala svoje ciljeve, a dame su pošle svojim poslom; više se nisu sreli dok je Anne bila s njima. Molile su je da se vrati s njima na večeru i ostane cijeli dan uz njih; no njezin je duh tako dugo bio napet đa se trenutno nije osjećala


sposobnom za dodatnim druženjem, već samo za povratak kući gdje će moći šutjeti onoliko koliko bude htjela. Stoga im je obećala da će s njima provesti cijelo jutro sljedećega dana i vratila se u Camden-place, a ondje je provela večer uglavnom slušajući kako se Elizabeth i gospođa Clay dogovaraju oko priprema za sutrašnju zabavu, često spominju broj pozvanih osoba, neprestano uvode nove pojedinosti koje će zabavu učiniti najotmjenijom te vrste u Bathu, a potajno se mučila beskonačnim pitanjem hoće li kapetan Wentworth doći ili ne. One su bile sigurne da hoće, ali za nju je to bila mučna zabrinutost koja ju nije napuštala ni na pet minuta. Uglavnom je mislila da će doći, jer je općenito držala da bi trebao, ali taj slučaj nikako nije uspijevala oblikovati u neki pozitivni čin dužnosti uviđavnosti, već upravo suprotnih osjećaja. Iz tih se mračnih razmišljanja i nemirne uzrujanosti trgnula jedino kako bi gospođi Clay stavila do znanja da ju je vidjela u društvu gospodina Elliota tri sata nakon što je trebao otputovati iz Batha; nakon što je uzalud čekala da dama sama spomene taj razgovor, odlučila ga je ona spomenuti; činilo joj se da se na licu gospođe Clay pojavio izraz krivnje dok ju je slušala. Bio je letimičan, nestao je u trenu, ali Anne je mogla zamisliti da je ondje vidjela pokazatelje da je morala, uslijed neke komplikacije ili njegova nadmoćnog autoriteta, slušati (možda pola sata) njegove lekcije i restrikcije po pitanju svojih planova koji se odnose na sir Waltera. Međutim, veoma uspješno glumeći prirodnost, uskliknula je: »O, Bože! Sasvim točno. Samo pomislite, gospođice Elliot, na svoje veliko iznenađenje srela sam gospodina Elliota u Bath-streetu! Nikad se nisam više zapanjila. Okrenuo se i otpratio me do dvorane s ljekovitom vodom. Nešto ga je spriječilo od odlaska u Thornberry, ali sam zaboravila što – jer mi se žurilo i nisam se mogla zadržavati, ali samo mogu reći kako je čvrsto odlučio da na povratku neće kasniti. Želio je znati koliko će rano sutra biti primljen. Neprestano je govorio o 'sutradan', a očito je da sam i ja neprestano zaokupljena time otkako sam ušla u kuću i saznala za proširenje vašeg plana i sve što se dogodilo, inače ne bih tako potpuno zaboravila na susret s njim.


Prošao je samo jedan dan od Anneina razgovora s gospođom Smith, ali je uslijedilo nešto zanimljivije, a sad joj je tako malo značilo ponašanje gospodina Elliota, osim po njegovim učincima u jednom području, te je idućeg jutra opet odgodila svoj posjet u Rivers-street. Obećala je da će vrijeme od doručka do večere provesti u društvu obitelji Musgrove. Njezina je sudbina određena, a karakter gospodina Elliota, jednako kao Šeherezadina glava[34], mora preživjeti još jedan dan. Međutim, nije mogla stići onamo kako je dogovoreno; vrijeme je bilo loše, a ona je žalila zbog kiše zbog svojih prijatelja, ali i zbog sebe jer nije mogla odmah krenuti. Kad je stigla u White Hart i zaputila se u pravi apartman, shvatila je da nije stigla na vrijeme, niti je bila prva. Ondje je zatekla gospođu Musgrove u razgovoru s gospođom Croft i kapetana Harvillea u razgovoru s kapetanom Wentworthom; potom je odmah čula da su Mary i Henrietta, previše nestrpljive da bi čekale, izišle čim se razvedrilo, a gospođa Musgrove je dobila stroge upute da je ondje zadrži dok se one ne vrate. Morala se jedino pokoriti, sjesti, doimati se pribrano i odmah osjetiti svu onu uzbuđenost koju je očekivala, ali ne tako rano ujutro. Nije bilo odgode, nikakva gubljenja vremena. Odmah je utonula duboko u sreću takva čemera, ili čemer takve sreće. Dvije minute nakon što je ušla u sobu, kapetan Wentworth je rekao: »Napisat ćemo pismo o kojem smo razgovarali, Harville, sada, ako mi daš pribor.« Sav je pribor bio pri ruci, na zasebnom stolu; pošao je onamo, svima okrenuo leđa i počeo pisati. Gospođa Musgrove je gospođi Croft pričala o zarukama svoje najstarije kćeri, upravo onim neprikladnim tonom koji je bio savršeno čujan mada je trebao biti šapat. Anne je osjećala da nije uključena u razgovor, a ipak, budući da se kapetan Harville doimao zamišljenim i neraspoloženim za razgovor, nije mogla izbjeći slušanje mnogih nepoželjnih pojedinosti, kao što su: »Gospodin Musgrove i moj šurjak Hayter tako su se često sastajali da bi se o svemu dogovorili; što je moj brat rekao jednoga dana, a što je gospodin Musgrove predložio narednoga, što se dogodilo mojoj sestri Hayter, što su željeli mladi ljudi, što sam ja u početku rekla da mi je posve neprihvatljivo, ali su me kasnije uvjerili u suprotno«, te još mnogo slične otvorene komunikacije. Pojedinosti koje, čak i uz sve prednosti ukusa i profinjenosti što ih dobra gospođa Musgrove nije mogla dati, mogle bi biti zanimljive jedino onima kojih se to tiče. Gospođa Croft je dobronamjerno slušala, a kad god je nešto rekla, to


je bilo veoma razumno. Anne se nadala da su obojica džentlmena previše zaokupljena sobom da bi to čuli. »I tako, gospođo, kad se sve to uzme u obzir«, rekla je gospođa Musgrove svojim glasnim šaptom, »mada smo možda željeli da bude drukčije, ipak smo mislili da ne bi bilo pravedno dalje odugovlačiti; jer Charles Hayter je to silno želio, a Henrietta je gotovo jednako nestrpljiva; tako smo zaključili kako je najbolje da se odmah vjenčaju i daju sve od sebe, kao što su mnogi drugi prije njih činili. U svakom slučaju, rekla sam, to će biti bolje nego duge zaruke.« »Upravo sam to i ja kanila primijetiti«, uzviknula je gospođa Croft. »Više mi se sviđa da mladi ljudi počnu s malim prihodima i zajedno se bore protiv poteškoća nego da budu dugo zaručeni. Uvijek mislim da nikakva zajednička …« »0, draga gospođo Croft!«, uzviknula je gospođa Musgrove, nesposobna dopustiti joj da završi rečenicu. »Nema ničega od čega zazirem tako kao od dugih zaruka mladih ljudi. Nikada to nisam željela za svoju djecu. Sve je to krasno, običavala sam reći, da su mladi ljudi zaručeni, ako postoji sigurnost da će se moći vjenčati za šest mjeseci, ili čak za dvanaest, ali dugotrajne zaruke!« »Da, draga gospođo«, rekla je gospođa Croft, »ili nesigurne zaruke; zaruke koje mogu dugo trajati; počinju a da se ne zna da će u zakazano vrijeme postojati uvjeti za sklapanje braka. Držim da je to veoma nesigurno i nimalo mudro, a mislim da bi svi roditelji to trebali spriječiti ako mogu.« Anne je tu otkrila nešto zanimljivo. Osjetila je kako se to može primijeniti na nju, osjetila u nervoznom treperenju cijelog tijela, a istodobno kad su njezine oči instinktivno pogledale prema udaljenom stolu, pero kapetana Wentwortha prestalo se micati, podigao je glavu, zastao, slušao, a u idućem se trenutku okrenuo i hitro pogledao nju. Dvije su dame nastavile razgovarati, ponavljati iste prihvaćene istine, naglašavati ih primjerima suprotnog ponašanja koji su loše završili, koje su uspjele zapaziti, ali Anne ništa nije jasno čula; to je bilo samo zujanje riječi u njezinim ušima, njezin je um bio u kaotičnom stanju. Kapetan Harville, koji zapravo nije čuo ništa od svega toga, sad je ustao i prišao prozoru; činilo se da ga Anne promatra, mada je to činila posve odsutna duhom, i postupno je shvatila da je poziva neka mu se pridruži ondje gdje je stajao. Gledao ju je sa smiješkom i napravio neznatnu kretnju glavom koja kao da je govorila: »Dođite k meni, imam vam nešto reći«, a iskrena, smirena uljudnost držanja, koja je ukazivala na osjećaje starijeg poznanika no što je zapravo bio, uvelike je naglasila poziv. Ustala je i pošla prema njemu. Prozor kraj kojeg je stajao nalazio se na drugom kraju prostorije u odnosu na mjesto gdje su sjedile dvije dame, a premda je bio bliže kapetanu Wentworthu, ne baš jako blizu. Kad mu se pridružila, na licu kapetana Harvillea opet se pojavio ozbiljan, zamišljen izraz koji mu je, čini se, bio svojstven. »Pogledajte ovo«, rekao je, odmotao paket u svojoj ruci i pokazao malenu minijaturu, »znate li tko je to?« »Svakako, kapetan Benwick.« »Da, i možete pogoditi za koga je. Ali (dubokim tonom) nije napravljena za nju. Gospođice Elliot, sjećate li se naših zajedničkih šetnji u Lymeu i kako smo tugovali zbog njega? Tada nisam ni pomislio – nije važno. Ovo je nacrtano u Južnoj Africi. Ondje je upoznao vještog mladog njemačkog slikara i, u skladu s obećanjem što ga je dao mojoj sirotoj sestri, pozirao


mu i odnio sliku kući, za nju. Ja sad imam zadatak propisno je isporučiti drugoj! To mi je povjereno! Ali koga je drugoga to mogao zamoliti? Nadam se da mu to neću zamjeriti. Nije mi žao, doista, prepustiti zadatak drugomu. On je to preuzeo na sebe (pogledavši kapetana Wentwortha), sad piše o tome.« Usna mu je zadrhtala kad je dodao: »Jadna Fanny! Ona njega ne bi tako brzo zaboravila!« »Ne«, odgovorila je Anne tihim, osjećajnim glasom. »To lako mogu vjerovati.« »Ona nije imala takvu narav. Ona je ludovala za njim.« »To ne bi bilo u naravi niti jedne žene koja istinski voli.« Kapetan Harville se nasmiješio i rekao: »Zar to tvrdite za svoj spol?« Odgovorila je na pitanje, također se smiješeći: »Da. Mi sigurno ne zaboravljamo vas onako brzo kako vi zaboravljate nas. To je, možda, naša sudbina prije nego zasluga. Ne možemo si pomoći. Živimo kod kuće, mirno, između četiri zida, i naši nas osjećaji ispunjavaju. Vi ste primorani na drukčiji život. Uvijek imate neko zanimanje, ciljeve, poslove ove ili one vrste, što vas odmah vraća u svijet, a stalna zauzetost i promjene uskoro oslabe dojmove.« »Prihvaćajući vašu tvrdnju da svijet sve to tako brzo čini za muškarce (no, mislim da to ipak neću prihvatiti), to ne vrijedi za Benwicka. Nije se morao ničim bavili. Sklapanje mira ga je natjeralo da se iskrca upravo u kobnom trenutku, a otad je živio s nama, u nageln malom obiteljskom krugu.« »Istina«, »rekla je Anne, »prava istina; nisam se toga sjetila, ali što ćemo sad reći, kapetane Harville? Ako do promjene nije došlo pod utjecajem vanjskih okolnosti, onda je ona proizišla iznutra; zacijelo je riječ o naravi, muškoj naravi, koja je to učinila za kapetana Benwicka.« »Ne, ne, nije riječ o muškoj naravi. Ne mogu prihvatiti da je u čovjekovoj naravi, više nego u ženinoj, da bude nepostojan i zaboravi onu koju voli, ili ju je volio. Vjerujem u suprotno. Vjerujem u pravu analogiju između naših fizičkih i mentalnih osobina; a kako su naša tijela fizički snažnija, naši su osjećaji također snažniji; sposobni podnijeti svakojake nepravde i izdržati najgore nedaće.« »Vaši osjećaji možda jesu snažniji«, »odgovorila je Anne, »ali u duhu iste analogije mogu ustvrditi da su naši nježniji. Muškarac je izdržljiviji od žene, ali ne živi dulje; što točno objašnjava moj stav o naravi njihove privrženosti. Ne, za vas bi bilo previše teško kad bi bilo drukčije. Imate dovoljno poteškoća, oskudica i opasnosti s kojima se morate boriti. Uvijek naporno radite i trudite se, izloženi ste svakoj opasnosti i nevolji. Vaš dom, zemlja, prijatelji, svi nešto očekuju od vas. Ne možete svojim zvati ni vrijeme, ni zdravlje i život. Bilo bi doista previše teško«, izustila je drhtavim glasom, »kad bi se svemu tome dodali ženski osjećaji.« »Nikad se nećemo složiti po tom pitanju«, počeo je govoriti kapetan Harville kad je tihi zvuk odvukao njihovu pozornost na dotad posve tihi dio prostorije kapetana Wentwortha. Radilo se samo o tome da je njegovo pero palo, ali se Anne iznenadila kad je vidjela da im je bliže no što je očekivala, a također je bila napola sklona posumnjati da je pero palo zato što je bio zaokupljen njima, nastojao je čuti što govore, mada nije vjerovala da mu je to uspjelo. »Jesi li završio pismo?«, pitao je kapetan Harville. »Ne posve, još nekoliko rečenica. Trebao bih završiti za pet minuta.« »Meni se nikamo ne žuri. Bit ću spreman kad i ti. Ovdje sam u veoma dobrom društvu«, nasmiješio se Anne, »dobro opskrbljen i ništa mi ne nedostaje. Nema baš nikakve žurbe.


Dakle, gospođice Elliot«, sad je opet govorio tišim glasom, »kao što sam rekao, zacijelo se nikad nećemo složiti po tom pitanju. Vjerojatno se niti jedan muškarac i žena u tome ne bi složili. No dopustite da primijetim kako vas pobijaju sva književna djela, sve priče, proza i poezija. Kad bih imao Benwickovo pamćenje, začas bih vam mogao navesti pedeset citata u prilog svojoj tvrdnji, a mislim da nikad u životu nisam otvorio knjigu u kojoj nije pisalo nešto o nepostojanosti žene. Pjesme i poslovice, sve govori o ženskoj prevrtljivosti. No možda ćete reći da su sve to napisali muškarci.« »Možda hoću. Da, da, ako nemate ništa protiv, nemojte navoditi primjere iz knjiga. Muškarci su imali golemu prednost u odnosu na nas kad je riječ o pričanju njihove priče. Obrazovanje je oduvijek stajalo njima na raspolaganju, u daleko višem stupnju; pero je bilo u njihovim rukama. Neću prihvatiti nikakav dokaz iz knjiga.« »Ali kako ćemo bilo što dokazati?« »Nikad nećemo. Ne možemo očekivati da ćemo ikada dokazati nešto u tom smislu. To je razlika u mišljenju koja ne prihvaća nikakve dokaze. Vjerojatno oboje polazimo od malene pristranosti vlastitom spolu, a toj pristranosti dodajemo okolnosti u korist iste do kojih je došlo unutar našega kruga; mnoge od tih okolnosti (možda upravo oni slučajevi koji imaju najviše upliva na nas) mogu biti upravo one o kojima se ne može otvoreno govoriti a da se ne izda nečije povjerenje, ili na neki način kažemo ono što ne bi trebalo reći.« »Ah!«, uzviknuo je kapetan Harville veoma osjećajnim tonom. »Kad bih vas barem mogao navesti da shvatite koliko muškarac pati kad posljednji put pogleda svoju ženu i djecu, promatra čamac kojim ih je poslao na obalu sve dok je na vidiku, a potom se okreće i kaže: »Bog zna hoćemo li se opet vidjeti!« A kasnije, kad bih vam mogao opisati sreću njegove duše kad ih ipak ponovno vidi; kad, prilikom povratka nakon dvanaest mjeseci izbivanja, možda, mora skrenuti u drugu luku, računa koliko bi brzo mogli stići onamo, pretvarajući se da sam sebe zavarava i govori: »Ne mogu stići ovamo do tog dana«, ali se cijelo vrijeme nada da će ih vidjeti dvanaest sati ranije, a kad ih napokon vidi kako dolaze, kao da im je nebo dalo krila, želi da je to bilo još mnogo sati ranije! Kad bih vam mogao sve to objasniti, kao i sve što muškarac može podnijeti i učiniti, i uživa činiti za dobrobit tih najvećih vrijednosti svojega postojanja! Govorim, znate, samo o muškarcima koji imaju srca!«, emotivno je pritisnuo svoje srce. »Oh!«, impulzivno je uzviknula Anne. »Nadam se da sam pravedna prema svemu što vi osjećate, kao i oni koji su vam slični. Ne daj Bože da podcijenim tople i vjerne osjećaje bilo kojeg stvorenja. Zavrijedila bih posvemašnji prezir kad bih se usudila reći da su istinska privrženost i postojanost poznate samo ženama. Ne, vjerujem da ste sposobni za sve veliko i lijepo u vašim brakovima. Vjerujem da možete uložiti svaki važan napor i obiteljsku strpljivost pod uvjetom – ako smijem to reći – pod uvjetom da imate objekt. Želim reći, dok je žena koju volite živa, i živi za vas. Jedina privilegija koju prisvajam za vlastiti spol (nije osobito zavidna, ne morate žudjeti za tim) jest ta da volimo dulje i nakon što nestane svaka nada.« U tom trenutku više nije mogla izustiti niti jednu rečenicu; srce joj je bilo previše ispunjeno; jedva je disala. »Vi ste dobra duša«, rekao je kapetan Harville i dotaknuo joj ruku. »S vama se čovjek ne može prepirati. A kad mislim na Benwicka, držat ću jezik za zubima.« Njihova je pozornost skrenuta na druge. Gospođa Croft se opraštala.


»Ovdje se, Frederick, ti i ja rastajemo, vjerujem«, rekla je. »Ja idem kući, a ti imaš dogovor sa svojim prijateljem. Možda ćemo večeras imati to zadovoljstvo da se svi opet nademo na vašoj zabavi.« Okrenula se prema Anne. »Jučer smo primili posjetnicu vaše sestre, a koliko sam shvatila, Frederick ju je također dobio, mada je ja nisam vidjela; slobodan si večeras, Frederick, nisi ii, jednako kao i mi?« Kapetan Wentworth je veoma žurno savijao pismo, te ili nije mogao ili nije želio jasno odgovoriti. »Da«, rekao je, »sasvim točno, ovdje se rastajemo, ali Harville i ja ćemo uskoro doći za tobom, to jest, Harville, ako si spreman, ja ću biti gotov za pola minute. Znam da ti neće biti žao da krenemo. Stojim ti na usluzi za pola minute.« Gospođa Croft je tada otišla, a kapetan Wentworth, nakon što je veoma brzo zapečatio svoje pismo, doista je bio spreman; čak se doimao veoma užurbano i uzbuđeno, što je pokazivalo njegovu nestrpljivost da što prije ode. Anne nije znala kako bi to shvatila. Dobila je najljubaznije »dobro jutro, Bog vas blagoslovio« od kapetana Harvillea, ali od njega niti jedne riječi, niti pogleda. Medutim, imala je samo toliko vremena da se približi stolu za kojim je pisao kad je čula korake kako se vraćaju; vrata su se otvorila; to je bio on. Ispričao se, rekavši da je zaboravio rukavice i odmah pošao do stola za pisanje; leđima okrenut prema gospođi Musgrove, ispod raširenih papira izvukao je pismo, stavio ga pred Anne i pogledao je očima punim usrdne molbe, a potom je žurno pokupio svoje rukavice i opet izišao, gotovo prije nego je gospođa Musgrove uopće shvatila da se vratio – sve je trajalo samo trenutak!


Revolucija koju je jedan trenutak izazvao u Anne nije se mogla opisati. Pismo na kojem je jedva čitljivo pisalo »Za gospođicu A. E.« očito je bilo ono što ga je tako žurno presavio. Dok je navodno pisao samo kapetanu Benwicku, on je takoder pisao njoj! O sadržaju tog pisma ovisi sve što joj ovaj svijet može pružiti! Sve je bilo moguće, svemu se moglo prkositi lakše nego neizvjesnosti. Gospođa Musgrove je nešto radila za svojim stolom; morala se nadati da će joj to osigurati dovoljno vremena, pa je sjela na stolicu koju je on maločas zauzimao, naslonila se onamo gdje se on naslanjao i pisao, a njezine su oči gutale sljedeće riječi: Više ne mogu slušati u tišini. Moram vam se obratiti onim sredstvima koja su mi dostupna. Razdirete mi dušu. Ja sam napola agonija, napola nada. Nemojte mi reći da sam zakasnio, da su takvi dragocjeni osjećaji zauvijek nestali. Nudim vam ponovno sebe sa srcem koje vam još više pripada nego prije osam i pol godina kad ste ga umalo slomili. Nemojte se usuditi reći da muškarac zaboravlja brže nego žena, da njegova ljubav ranije umire. Nisam volio nikoga osim vas. Možda sam bio nepravedan, bio sam slab i kivan, ali nikad prevrtljiv. Samo ste me vi doveli u Bath. Samo zbog vas ja razmišljam i planiram. Niste li to shvatili? Zar je moguće da niste razumjeli moje želje? Ne bih čekao ni ovih deset dana da sam mogao proniknuti u vaše osjećaje, kao što mislim da ste vi zasigurno proniknuli u moje. Jedva mogu pisati. Svakog trenutka čujem nešto što me svlada.


Spuštate glas, ali ja mogu razaznati tonove toga glasa što drugima ne bi uspjelo. Predobro, predivno stvorenje! Doista ste pravični prema nama. Vjerujete da postoji istinska privrženost i postojanost među muškarcima. Vjerujte da je najgorljivija, posve nepokolebljiva kod F. W. Moram poći, nesiguran u svoju sudbinu, ali vratit ću se ovamo, ili ću slijediti vaše društvo, što skorije. Jedna riječ, jedan pogled odlučit će hoću li u kuću vašeg oca ući večeras, ili nikad. Od takvog se pisma nije mogla brzo oporaviti. Možda bi je smirilo pola sata samoće i razmišljanja, ali samo deset minuta, koliko je imala prije nego su je prekinuli, uza sve napetosti njezine situacije, nije joj nikako moglo biti dovoljno da se smiri. Svaki je trenutak donosio novo uzbuđenje. To je bila neopisiva sreća. Prije nego je prošla prva faza potpunog shvaćanja, ušli su Charles, Mary i Henrietta. Apsolutna potreba da bude pribrana odmah ju je navela da uloži silan trud, ali nakon nekog vremena više nije mogla. Nije razumjela niti jednu riječ od onoga što su govorili. Te se morala izgovarati indisponiranošću i ispričati se. Tada su ostali vidjeli da izgleda veoma bolesno – šokirali su se i zabrinuli – i nisu se željeli ni pomaknuti bez nje. To je bilo užasno! Da su barem otišli i ostavili je u miru i tišini te sobe, to bi je izliječilo, ali uzrujavalo ju je jer su svi stajali ili čekali oko nje, pa je, obuzeta očajem, rekla da će poći kući. »Svakako, draga moja«, uzviknula je gospođa Musgrove, »odmah pođite kući i odmah se pobrinite za sebe kako biste se do večeras opet dobro osjećali. Voljela bih da je Sarah ovdje kako bi vas izliječila, ali ja nisam baš prikladna za to. Charles, pozvoni i naruči nosiljku. Ne smije hodati.« Ali nosiljka nikako nije dolazila u obzir. Najgore od svega! Nije mogla podnijeti pomisao na gubitak prilike da razmijeni dvije riječi s kapetanom Wentworthom tijekom svojeg samotnog puta kroz gradić (a bila je gotovo sigurna da će ga sresti). Svim se srcem bunila protiv nosiljke. Gospođa Musgrove, koja je razmišljala samo o jednoj vrsti bolesti, nakon što se uvjerila, uz ponešto tjeskobe, da u ovom slučaju nije bilo nikakva pada, da Anne u posljednje vrijeme nije kliznula na pod i dobila udarac u glavu, da je posve sigurna da nije pala, vedro se rastala od nje i izrazila nadu da će je večeras naći u boljem stanju. Ali nosiljka nikako nije dolazila u obzir. Najgore od svega! Nije mogla podnijeti pomisao na gubitak prilike da razmijeni dvije riječi s kapetanom Wentworthom tijekom svojeg samotnog puta kroz gradić (a bila je gotovo sigurna da će ga sresti). Svim se srcem bunila protiv nosiljke. Gospođa Musgrove, koja je razmišljala samo o jednoj vrsti bolesti, nakon što se uvjerila, uz ponešto tjeskobe, da u ovom slučaju nije bilo nikakva pada, da Anne u posljednje vrijeme nije kliznula na pod i dobila udarac u glavu, da je posve sigurna da nije pala, vedro se rastala od nje i izrazila nadu da će je večeras naći u boljem stanju. Bojeći se da ne bi izostavila nikakvu moguću mjeru predostrožnosti, Anne se pomučila i rekla: »Bojim se, gospođo, da nije bilo posve dobro shvaćen. Molim vas, budite tako dobri i ostaloj gospodi spomenite kako se nadamo da ćemo večeras vidjeti cijelo vage društvo. Bojim se da je došlo do neke greške, a posebno bih željela da uvjerite kapetana Harvillea i kapetana Wentwortha kako se nadamo da ćemo ih obojicu vidjeti.«


»0, draga moja, sve je dobro shvaćeno, dajem vam riječ. Kapetan Harville svakako namjerava doći.« »Mislite li? Ali bojim se i bilo bi mi tako silno žao! Hoćete li mi obećati da ćete to spomenuti kad ih opet vidite? Usuđujem se reći da ćete ih obojicu jutros opet vidjeti. Molim vas, obećajte mi.« »Svakako hoću, ako želite. Charles, ako negdje vidiš kapetana Harvillea, svakako mu prenesi poruku gospodice Anne. Ali doista, draga moja, nema potrebe za takvom zabrinutošću. Kapetan Harville se smatra obveznim, jamčim vam, a isto vrijedi i za kapetana Wentwortha, usuđujem se reći.« Anne više od toga nije mogla učiniti, ali njezino je srce proricalo neku nevolju koja će uništiti savršenstvo njezine sreće. Međutim, to ne može biti dugotrajno. Čak i ako on osobno ne dode u Camden-place, moći će mu po kapetanu Harvilleu poslati neku jasnu poruku. Došlo je do još jednog uzrujavanja. Charles će je, istinski zabrinut i dobronamjeran, otpratiti kući; nikako ga nije mogla spriječiti. To je bilo gotovo okrutno! Ali nije dugo mogla biti nezahvalna; žrtvovao je dogovor kod puškara kako bi njoj bio od koristi; stoga je krenula u njegovoj pratnji, pokazujući jedino osjećaj zahvalnosti. Nalazili su se u Union-streetu kad joj je zvuk brzih koraka iza njih, pomalo poznat zvuk, osigurao dva trenutka pripremanja na susret s kapetanom Wentworthom. Pridružio im se; ali, kao da nije mogao odlučiti hoće li im se pridružiti ili poći naprijed, ništa nije rekao – samo je gledao. Anne je nad sobom uspjela uspostaviti dovoljno kontrole da primi taj pogled, bez imalo negodovanja. Obrazi koji su bili blijedi sad su blistali, a ranije nesigurni pokreti postali su odlučniji. Hodao je uz nju. Charlesu je uskoro nešto palo na pamet, pa je rekao: »Kapetane Wentworth, kojim putem idete? Samo do Gay-streeta ili još dalje?« »Ne bih mogao reći«, iznenađeno je odgovorio kapetan Wentworth. »Idete li sve do Belmonta? Prolazite li kraj Camden-placea? Jer ako je tako, neću se libiti zamoliti vas da me zamijenite i otpratite Anne do kuće njezina oca. Jutros se ne osjeća osobito dobro i ne bi smjela poći tako daleko bez pratnje. A ja bih morao poći do onog čovjeka na tržnici. Obećao mi je pokazati vrhunsku pušku koju će uskoro poslati odavde, rekao je da je neće zapakirati sve do posljednjeg trenutka kako bih je ja mogao vidjeti, a ukoliko se sad ne vratim, nemam nikakvih izgleda. Prema njegovu opisu, veoma je slična mojoj dvocijevki iz koje ste jednog dana pucali, negdje u okolici Winthropa.«


Nije moglo biti nikakva prigovora. Mogla se iskazati jedino krajnje dolična spremnost, uljudni pristanak za oči javnosti, uz obuzdavanje osmijeha i srce ispunjeno razigranom radošću. Charles je za pola minute opet bio na dnu Union-streeta, a njih dvoje su zajedno nastavili put. Uskoro su razmijenili dovoljno riječi da bi izabrali put komparativno mirnom i skrovitom šljunčanom stazom gdje će mogućnost razgovora ove trenutke pretvoriti u pravi blagoslov i pripremiti ih na svu vječnost koju im mogu podariti najsretnija razmišljanja o njihovu budućem životu. Ondje su opet razmijenili one osjećaje i ona obećanja koja su jednom ranije, činilo se, sve osigurala, ali nakon kojih je uslijedilo tako mnogo, mnogo godina, rastanka i otuđenja. Ondje su se ponovno vratili u prošlost, možda daleko sretniji u svojem ponovnom povezivanju nego kad su prvi put planirali zajedničku budućnost; osjetljiviji, iskusniji, sigurniji u karakter, iskrenost i privrženost jedno drugoga; ravnopravniji u postupanju, pravedniji. I ondje, dok su polako hodali blagim usponom, ne opažajući nikoga oko sebe, ne obraćajući pozornost ni na razmetljive političare, užurbane domaćice, kokette djevojke, ni na dadilje i djecu, mogli su se prepustiti sjećanjima i priznanjima, osobito onomu što je prethodilo sadašnjem trenutku, a tako je značajno i tako zanimljivo. Raspravili su o svim sitnicama koje su se zbivale tijekom proteklog tjedna, a o onome jučer i danas, jedva se nazirao kraj.


Nije pogrešno protumačila njegove osjećaje. Ljubomora na gospodina Elliota bila je golem teret, sumnja, muka. Počela se razvijati već prvog trenutka kad ju je ugledao u Bathu; vratila se, nakon kratkog potiskivanja, i uništila koncertnu večer; utjecala je na njega u svemu što je rekao i učinio, ili propustio reći i učiniti, tijekom posljednja dvadeset četiri sata. Postupno je ustupala mjesto ljepšim nadama koje su njezini pogledi ili riječi povremeno ohrabrivali; konačno je rastjerana onim stavovima i onim tonovima koji su dopirali do njega dok je razgovarala s kapetanom Harvilleom; tada je, tjeran neodoljivim porivom, zgrabio list papira i zapisao svoje osjećaje. Ništa od onoga što je tada napisao nije povukao promijenio. Ustrajno je tvrdio da nije volio nikoga osim nje. Nikad je nitko nije istisnuo. Vjerovao je da nikad nije ni vidio nekoga tko joj je ravan. Jedno je morao priznati – da je postojan bio nesvjesno, nenamjerno; da ju je namjeravao zaboraviti, a vjerovao je da mu je to uspjelo. Smatrao se ravnodušnim, a zapravo je samo bio gnjevan; i bio je nepravedan prema njezinim dobrim stranama, jer je zbog njih patio. Njezin karakter sad u svojem umu doživljava kao čisto savršenstvo, najljepši spoj snage i blagosti; no morao je priznati da je tek u Uppercrossu naučio biti pravedan prema njoj, a tek je u Lymeu počeo razumjeti sebe. U Lymeu je naučio više različitih lekcija. Divljenje gospodina Elliota u prolazu napokon ga je trgnulo, a prizori na lukobranu i kod kapetana Harvillea potvrdili su njezinu superiornost. Kad je riječ o njegovim ranijim pokušajima da se veže s Louisom Musgrove (nastojanja gnjevnog ponosa), tvrdio je kako je oduvijek osjećao da je to nemoguće, da mu nije bilo stalo, nije mu moglo biti stalo do Louise; premda do toga dana, do razdoblja razmišljanja koje je uslijedilo, nije shvaćao savršenu izvrsnost uma s kojim se Louisin nikako nije mogao uspoređivati; kao ni golema, neusporediva moć koju je imao nad njegovim. Ondje je naučio razlikovati postojanost načela od tvrdoglavosti samovolje, smionost nepromišljenosti od odlučnosti pribranog uma. Ondje je vidio sve što je veličalo njegovu procjenu žene koju je izgubio, i ondje je počeo osuđivati svoj ponos, glupost, ludilo kivnosti, a sve to nije mu dopuštalo da je ponovno pokuša osvojiti. Od tog je razdoblja njegova pokora postala neizdržljiva. Tek što se oslobodio užasa i kajanja koji su ga mučili prvih nekoliko dana nakon Louisine nesreće, tek što se opet počeo osjećati živim, također se počeo osjećati vezanim. Kad je riječ o njegovim ranijim pokušajima da se veže s Louisom Musgrove (nastojanja gnjevnog ponosa), tvrdio je kako je oduvijek osjećao da je to nemoguće, da mu nije bilo stalo, nije mu moglo biti stalo do Louise; premda do toga dana, do razdoblja razmišljanja koje je uslijedilo, nije shvaćao savršenu izvrsnost uma s kojim se Louisin nikako nije mogao uspoređivati; kao ni golema, neusporediva moć koju je imao nad njegovim. Ondje je naučio razlikovati postojanost načela od tvrdoglavosti samovolje, smionost nepromišljenosti od odlučnosti pribranog uma. Ondje je vidio sve što je veličalo njegovu procjenu žene koju je izgubio, i ondje je počeo osuđivati svoj ponos, glupost, ludilo kivnosti, a sve to nije mu dopuštalo da je ponovno pokuša osvojiti. Od tog je razdoblja njegova pokora postala neizdržljiva. Tek što se oslobodio užasa i kajanja koji su ga mučili prvih nekoliko dana nakon Louisine nesreće, tek što se opet počeo osjećati živim, također se počeo osjećati vezanim. »Shvatio sam«, rekao je, »da me Harville smatra zaručenim čovjekom! Da ni Harville ni njegova žena nimalo ne sumnjaju u našu uzajamnu privrženost. To me iznenadilo i šokiralo.


Odmah sam to mogao osporiti do određenog stupnja, ali kad sam počeo razmišljati da možda i ostali misle isto – njezina obitelj, možda čak i ona, više nisam raspolagao vlastitim životom. Čast mi je nalagala da budem njezin ako ona to želi. Bio sam neoprezan. Ranije nisam ozbiljno razmišljao o toj temi. Nisam shvaćao da bi moja prekomjerna prisnost na mnoge načine mogla imati loše posljedice; te da nisam imao nikakvo pravo pokušavati se vezati za bilo koju od djevojaka, riskirajući makar samo neugodno ogovaranje, kad ne bi bilo drugih loših posljedica. Počinio sam golemu grešku i morao sam snositi posljedice.« Ukratko rečeno, prekasno je shvatio da se zapleo, te da je, upravo onda kad je postao svjestan činjenice da mu uopće nije stalo do Louise, spoznao da se mora smatrati vezanim za nju, ako su njezini osjećaji za njega onakvi kakvima ih smatraju Harvilleovi. To ga je navelo da otputuje iz Lymea i njezin potpuni oporavak čeka negdje drugdje. Rado bi oslabio, na bilo koji pošteni način, sve osjećaje i očekivanja u vezi s njim koji možda postoje; stoga je otišao k svojem bratu, s namjerom da se nakon nekog vremena vrati u Kellynch i postupi onako kako okolnosti budu iziskivale. »Bio sam kod Edwarda šest tjedana«, rekao je, »i uvjerio se da je sretan. Nisam mogao imati nikakvo drugo zadovoljstvo, nisam ga zavrijedio. Posebno se raspitivao o vama, čak je pitao jeste li se promijenili, a nije znao da se u mojim očima nikad ne možete promijeniti.« Anne se nasmiješila, ali ništa nije rekla. To je bila previše ugodna netaktičnost da bi mu je zamjerila. Mnogo znači kad se ženi od dvadeset osam godina kaže da nije izgubila niti jednu draž iz svoje ranije mladosti, ali vrijednost takvog štovanja bila je neopisivo povećana za Anne u usporedbi s njegovim prijašnjim riječima, kao i osjećaj da je to posljedica, a ne uzrok obnove njegove tople privrženosti. Ostao je u Shropshireu, žaleći zbog sljepoće vlastitog ponosa i pogrešaka u vlastitim procjenama, a tada se odjednom oslobodio obveze prema Louisi na temelju zapanjujućih i predivnih vijesti o njezinim zarukama s Benwickom. »Tada je«, rekao je, »završila moja najgora patnja; jer sad sam barem mogao pokušati uloviti sreću, mogao sam se potruditi, mogao sam nešto učiniti. No bilo je strašno tako dugo neaktivno čekati, i to čekati samo nešto loše. Već u prvih pet minuta nakon primanja vijesti rekao sam: »U srijedu ću biti Bathu«, i bio sam. Je li bilo neoprostivo misliti da imam pravo doći? I doći s određenim stupnjem nade? Vi ste bili sami. Bilo je moguće da ste možda zadržali osjećaje iz prošlosti, kao i ja; i slučajno sam imao jedan poticaj. Nikad nisam sumnjao da će vas drugi voljeti i udvarati vam, ali sam sigurno znao da ste odbili barem jednog čovjeka koji je živio bolje od mene, te nisam uspijevao potisnuti pitanje: »Je li to učinila zbog mene?« Moglo se mnogo toga reći o njihovu prvom susretu u Milsom-streetu, ali još više o koncertu. Činilo se da je ta večer bila sazdana od nevjerojatnih trenutaka. Trenutak kad je koraknula naprijed osmerokutnoj prostoriji kako bi s njim razgovarala, trenutak kad se pojavio gospodin Elliot i odvukao je, te jedan ili dva naredna trenutka obilježena povratkom nade ili sve veće malodušnosti; tim je trenucima gorljivo govorio. »Vidjeti vas«, uzviknuo je, »okruženu onima koji meni nisu mogli željeti ništa dobro, vidjeti vašeg bratića uz vas, kako razgovarate i smiješite se, osjećati sve užasne podobnosti i prikladnosti takve veze! Znati da to sigurno žele sva bića koja se mogu nadati da imaju upliva na vas! Čak i da su vaši osjećaji nesigurni ili ravnodušni, razmišljati tome kakvu bi jaku potporu pružali njegovi! Nije li to bilo dovoljno da od mene napravi budalu kakvom sam se činio? Kako sam to mogao gledati bez silne patnje? Nije li sam pogled na prijateljicu


koja je sjedila iza vas, nije li sjećanje na ono što je bilo, poznavanje njezina utjecaja, neizbrisiv, nezaboravan dojam o onome što je uvjeravanje nekoć učinilo – nije li sve to bilo protiv mene?« »Trebali ste razabrati«, odgovorila je Anne. »Niste sad smjeli sumnjati u mene; sve je toliko drukčije, moja je dob drukčija. Bilo je pogrešno jednom popustiti uvjeravanju, ali sjetite se da je to bilo uvjeravanje na strani sigurnosti, a ne riskiranja. Kad sam popustila, mislila sam da mi je to dužnost; ali ovdje se nitko ne bi mogao pozvati na osjećaj dužnosti. Kad bih se udala za čovjeka prema kojemu sam ravnodušna, izvrgnula bih se svim opasnostima i iznevjerila sve dužnosti.« »Možda sam trebao to shvatiti«, odgovorio je, »ali nisam mogao. Nisam se mogao osloniti na nedavne spoznaje o vagem karakteru do kojih sam došao. Nisam to mogao iskoristiti: bilo je nadjačano, zakopano, izgubljeno u onim ranijim osjećajima koji su me mučili iz godine u godinu. 0 vama sam mogao misliti jedino kao o ženi koja je popustila, koja me se odrekla, na koju su više utjecaja od mene imali svi drugi. Vidio sam vas baš s onom osobom koja vas je vodila u onoj godini čemera. Nisam imao razloga vjerovati da ona sad ima manje upliva na vas. Tomu je trebalo dodati moć navike.« »Očekivala bih«, rekla je Anne, »da vas je moje ophođenje prema vama moglo poštedjeti većine svega toga.« »Ne, ne! Vage je ponašanje moglo biti samo ležernost kao posljedica zaruka s drugim čovjekom. Ostavio sam vas u tom uvjerenju, a ipak – čvrsto sam odlučio da ću vas opet vidjeti. Ujutro se moje raspoloženje promijenilo i osjećao sam da još uvijek imam motiv za ostanak ovdje.« Na koncu je Anne opet bila kod kuće, sretnija nego što je itko u tom kućanstvu mogao zamisliti. Taj je razgovor raspršio svaku neizvjesnost i napetost, kao i svaki drugi bolni dio jutra, pa je ponovno ušla u kuću tako sretna da je morala pronaći smirenje u malo trenutne zabrinutosti da to ne može potrajati. Razdoblje meditiranja, ozbiljnog i zahvalnog, najbolje je ispravilo sve što bi moglo biti opasno u tako ushićenoj radosti; pošla je u svoju sobu, a njezine su nepokolebljivost i neustrašivost rasle u zahvalnosti za njezinu sreću. Stigla je večer, saloni su rasvijetljeni, društvo se okupilo. To je bilo igranje karata, bila je mješavina onih koji se nikad ranije nisu sreli i onih koji su se previše često viđali – banalna zabava, previše brojna za prisnost, previše malena za raznovrsnost, ali Anne niti jedna večer nikad nije brže prošla. Blistava i ljupka u svojoj osjećajnosti i sreći, a općenito su joj se divili više no što je željela ili o tome razmišljala, imala je vedre ili obzirne osjećaje za svako stvorenje oko sebe. Gospodin Elliot je bio ondje; izbjegavala ga je, ali ga je mogla sažalijevati. Bračni par Wallis; zabavljalo ju je jer ih je razumjela. Lady Dalrymple i gospođica Carteret; uskoro će joj biti nevažne rođakinje. Nije joj se sviđala gospođa Clay, i nije imala razloga rumenjeti se zbog ponašanja u javnosti svojeg oca i sestre. Uz obitelj Musgrove, bilo je radosnog čavrljanja savršene lakoće; s kapetanom Harvilleom, ljubazan razgovor kao između brata i sestre; s lady Russell, pokušaji razgovora koje je prekinula predivna spoznaja, s admiralom i gospođom Croft, sve neobično srdačno i veoma zanimljivo, a ista je spoznaja to nastojala prikriti; a s kapetanom Wentworthom, neprestano je dolazilo do trenutaka komunikacije, a tu je uvijek postojala nada da će toga biti još, i uvijek spoznaja da je on ondje! Upravo je u jednom od tih kratkih susreta, dok su oboje navodno bili zaokupljeni divljenjem lijepoj zbirci kućnih biljaka, ona rekla:


»Razmišljala sam o prošlosti i pokušala nepristrano procijeniti dobro i loše, mislim u odnosu na sebe; i moram vjerovati da sam bila u pravu, bez obzira na to koliko sam zbog toga patila, da sam bila posve u pravu kad sam dopustila da me vodi prijateljica koja će vam s vremenom prirasti srcu. Za mene je ona imala ulogu roditelja. Međutim, nemojte me pogrešno shvatiti. Ne kažem da nije pogriješila u svojim savjetima. Možda je to jedan od onih slučajeva u kojima savjet ispadne dobar log samo na temelju budućih zbivanja; što se mene tiče, sigurno nikad ne bih, u donekle sličnim okolnostima, dala takav savjet. Ali želim reći da sam pravilno postupila kad sam je poslušala, a da sam drukčije postupila, više bih patila da sam ostala zaručena nego što sam patila njihovim razvrgnućem, jer bi patila moja savjest. U smislu u kojem je taj osjećaj dopustiv u ljudskoj naravi, sad si nemam što prigovoriti; ukoliko ne griješim, snažan osjećaj dužnosti nije loša osobina jedne žene.« Pogledao ju je, pogledao je lady Russell, a potom opet nju i odgovorio, kao da je mirno promislio: »Još ne. Ali ima nade da će joj s vremenom biti oprošteno. Vjerujem da ću uskoro biti u njezinoj milosti. No i ja sam razmišljao o prošlosti i pojavilo se jedno pitanje, nije li jedna osoba možda bila moj neprijatelj čak veći nego ta dama? Ja osobno. Recite mi, kad sam se u osmoj godini vratio u Englesku, s nekoliko tisuća funti i kad sam dobio zapovjedništvo na brodu Laconia, da sam vam tada pisao, biste li mi odgovoriti? Biste li, ukratko rečeno, tada obnovili zaruke?« »Bih li!«, glasio je njezin kratak odgovor, ali je ton bio posve jasan. »Dobri Bože!«, uzviknuo je. »Pristali biste! Nije da nisam razmišljao o tome, ili to želio, jer što bi drugo moglo okruniti sve moje uspjehe. Ali bio sam ponosan, previše ponosan da bih opet pitao. Nisam vas razumio. Zatvorio sam oči i nisam se potrudio razumjeti vas, ili biti pravedan prema vama. To bi me trebalo navesti da oprostim svima prije nego sebi. Mogli smo biti pošteđeni šest godina razdvojenosti i patnje. Ta je vrsta bola nova za mene. Navikao sam uživati u zadovoljstvu da sam zavrijedio svaki blagoslov što sam ga dobio. Cijenio sam sebe na temelju časnih postupaka i pravednih nagrada. Poput drugih velikih muškaraca«, dodao je uz smiješak, »moram nastojati svoj um naviknuti na toliku sreću. Moram naučiti prihvatiti da sam sretniji no što zaslužujem.«


Tko može sumnjati u ono što je uslijedilo? Kad se bilo koje dvije mlade osobe odluče vjenčati, ustrajnošću će sigurno ostvariti svoj cilj, bez obzira jesu li tako siromašni, ili čak tako nerazumni, ili je tako malo vjerojatno da će biti potrebni jedno drugome. To je možda loša pouka za kraj, ali ja vjerujem da je to istina; ako takvi parovi uspiju, kako bi kapetan Wentworth i Anne Elliot, s prednošću zrelosti uma, svijesti o pravičnosti i jednim neovisnim imetkom, mogli doživjeti poraz u sukobu sa svakim eventualnim protivljenjem? Zapravo su mogli podnijeti mnogo više od onoga s čim su se suočili, jer ih je malo što uzrujavalo ako se izuzme izostanak ljubaznosti i topline. Sir Walter nije imao nikakav prigovor, a Elizabeth nije učinila ništa gore od hladnog i nezainteresiranog držanja. Kapetan Wentworth, koji je imao dvadeset pet tisuća funti i onako visok položaj u svojoj profesiji do kojeg su ga mogle dovesti njegove zasluge i aktivnosti, više nije bio nepoželjan. Sad se smatrao posve dostojnim za udvaranje kćeri budalastog, rastrošnog baruneta koji nije imao dovoljno razuma da se održi u situaciji u koju ga je providnost dovela, te koji je svojoj kćeri zasad mogao dati samo maleni dio od deset tisuća funti koje joj moraju pripasti nakon njegove smrti. Sir Walter je doista, mada nije imao gotovo nikakvih osjećaja prema Anne, i nitko nije laskao njegovoj taštini, što bi ga u toj prigodi doista usrećilo, bio daleko od pomisli da je to loša prilika za nju. Upravo suprotno, kad je češće viđao kapetana Wentwortha, viđao ga po danu i dobro promotrio, zaključio je da će njegov superioran izgled biti u prilično dobroj ravnoteži s njezinim superiornim društvenim statusom; sve to, uz dodatnu pomoć njegova zvučnog imena, omogućilo je sir Walteru da napokon veoma zadovoljno pripremi svoje pero kako bi u knjigu časti unio bilješku o sklapanju braka. Jedina među njima, čije bi protivljenje moglo izazvati malo ozbiljne tjeskobe, bila je lady Russell. Anne je znala da lady Russell zasigurno na neki način pati jer je shvatila da se mora odreći gospodina Elliota, te se potruditi kako bi istinski upoznala i bila pravedna prema kapetanu Wentworthu. Medutim, to je lady Russell sad morala učiniti. Morala se pomiriti s time da je pogriješila u odnosu na obojicu; da je vanjština obojice utjecala na nju; zato što ponašanje kapetana Wentwortha nije odgovaralo njezinim vlastitim zamislima, previše je brzo zaključila da ukazuje na osobnost sklonu opasnoj žestini; ponašanje gospodina Elliota savršeno joj je odgovaralo po svojoj doličnosti i korektnosti, općenitoj uljudnosti i blagosti, pa je previše brzo to prihvatila kao dokaz o pravilnim mišljenjima i razboritom umu. Lady


Russell nije mogla učiniti ništa drugo osim priznati da je bila posve u krivu, te prihvatiti nova mišljenja i nade. Neke osobe posjeduju sposobnost brzog opažanja, vještinu procjenjivanja karaktera, prirodnu pronicavost, a s time se ne može mjeriti nikakvo iskustvo u drugih osoba; lady Russell je u tom smislu bila manje nadarena od njezine mlade prijateljice. Ali ona je bila veoma dobra žena, a ako je njezin drugi cilj bio da bude razumna i pronicava, njezin je prvi cilj bio vidjeti Anne sretnu. Voljela je Anne više nego vlastite sposobnosti, a kad je prošla nelagoda na početku, nije joj bilo osobito teško gajiti majčinske osjećaje prema čovjeku koji će osigurati sreću njezinu djetetu. Od cijele obitelji, Mary je vjerojatno bila najzadovoljnija tim događajem. Časno je imati udanu sestru, a mogla si je laskati da je uvelike zaslužna za tu vezu time što je jesenas zadržala Anne kod sebe, a kako je njezina vlastita sestra zasigurno bolja od sestara njezina muža, veoma je dobro da je kapetan Wentworth bogatiji od kapetana Benwicka ili Charlesa Haytera. Možda je donekle patila kad su se ponovno našli na okupu, shvativši da je Anne preuzela prioritet jer je udana starija sestra, kao i vlasnica veoma lijepe kočije s preklopnim krovom, ali se mogla radovati budućnosti koja će joj donijeti veliku utjehu. Anne nije mogla očekivati nikakav Uppercross-hall, nikakvo imanje, neće doći načelo nikakve obitelji, a ukoliko uspiju spriječiti da kapetan Wentworth dobije titulu baruneta, neće se promijeniti njezin položaj u društvu u odnosu na Annein. Bilo bi dobro da i najstarija sestra bude jednako zadovoljna svojim društvenim položajem, jer ondje vjerojatno neće doći do neke promjene. Uskoro je doživjela poniženje kad se gospodin Elliot povukao; nitko prikladan se nakon toga nije pojavio, čak ni da bi razbudio neutemeljene nade koje su s njim potonule. Vijest o zarukama njegove sestrične Anne zadala je neočekivan udarac gospodinu Elliotu. Uništila je njegov najbolji plan za obiteljsku sreću, njegovu nadu da će se pobrinuti da sir Walter ostane neženja jer bi mu status zeta dao pravo da pazi na njega. Ali, mada osujećen i razočaran, ipak je mogao nešto učiniti za vlastite interese i vlastiti užitak. Uskoro je otišao iz Batha; kad je gospođa Clay također brzo nakon toga otišla, a potom se pročulo da je njegova ljubavnica u Londonu, postalo je očito kakvu je dvostruku igru igrao, te kako je čvrsto odlučio spriječiti da ga jedna prepredena žena ostavi bez nasljedstva. Osjećaji gospođe Clay nadjačali su njezine interese, pa je radi mlađeg muškarca žrtvovala mogućnost osvajanja sir Waltera. Medutim, ona takoder posjeduje sposobnosti, a ne samo osjećaje; stoga se ne može sa sigurnošću reći hoće li njegova ili njezina prepredenost izvojevati pobjedu; hoće li ga, nakon što ju je spriječio u namjeri da postane supruga sir Waltera, ona svojom lukavošću i nastojanjima navesti da je učini suprugom sir Williama. Ne može se sumnjati da su sir Walter i Elizabeth bili šokirani i poniženi gubitkom svoje družice, kao i otkrićem njezine prijetvornosti. Svakako, imali su svoje važne rođakinje kod kojih su potražili utjehu, ali zasigurno osjećaju da je laskanje i ulagivanje drugima, bez laskanja i ulagivanja njima, stanje u kojemu se može samo napola uživati. Anneinu sreću, nakon što se veoma rano uvjerila da lady Russell kani voljeti kapetana Wentwortha onako kako bi trebala, pomutila je jedino spoznaja da nema nikakve rodbine koju bi razuman čovjek mogao cijeniti. U tome je snažno osjećala svoju inferiornost. Razlika u njihovu imetku nije bila važna; zbog toga ni u jednom trenutku nije žalila; ali činjenica da nema nikakve obitelji koja bi ga prikladno primila i cijenila, nikakva ugleda, nikakva sklada i nikakve dobre volje koju bi ponudila kako bi uzvratila spremnu dobrodošlicu od strane


njegove braće i sestara, bila je izvor jedine boli u inače posvemašnjoj sreći. Na njegov je popis mogla dodati samo dvije prijateljice, lady Russell i gospođu Smith. Medutim, bio je spreman obje ljubazno prihvatiti. Unatoč svim njezinim prijestupima iz prošlosti, sad je mogao iskreno cijeniti lady Russell. Premda nije mogao reći kako vjeruje da je bila u pravu kad ih je ranije rastavila, bio je pripravan reći gotovo bilo što drugo njoj u prilog; što se tiče gospođe Smith, ona je posjedovala različite vrline koje su je preporučivale brzo i trajno. Njezine nedavne usluge Anne bile su same po sebi dovoljne, a njihov joj brak nije oduzeo jednu prijateljicu, već joj je osigurao dvoje prijatelja. Ona je bila njihova prva gošća nakon što su se smjestili u vlastiti dom, a kapetan Wentworth, pobrinuvši se da ponovno stekne imovinu svojeg muža na Karipskom otočju, pišući i djelujući u njezino ime, pomogavši joj da se snađe u svim poteškoćama slučaja, uloživši trud i napor neustrašiva čovjeka i odlučna prijatelja, u potpunosti je uzvratio usluge što ih je ona pružila, ili čak kanila pružiti, njegovoj ženi. Gospođu Smith nije pokvario tako povećan prihod, uz poboljšanje zdravlja, kao i stjecanje takvih prijatelja s kojima je često provodila vrijeme, jer njezina je vedrina i mentalna bodrost nisu iznevjerile; dok su te osnovne zalihe dobra postojale, mogla je prkositi još većem prirastu svjetovnog prosperiteta. Mogla je biti izrazito bogata i savršeno zdrava, a ipak sretna. Njezina je sreća proizlazila iz ljepote njezina duha, jednako kao što je sreća njezine prijateljice Anne proizlazila iz topline njezina srca. Anne je bila oličenje blagosti i osjetljivosti, što je u potpunosti dolazilo do izražaja u ljubavi kapetana Wentwortha. Njegova je profesija bila jedino što je njezine prijateljice moglo navesti da požele da bude manje osjetljiva; strepnja izazvana prijetnjom budućeg rata bila je jedino što je moglo potamnjeti njezinu svjetlost. Voljela je biti supruga moreplovca, ali morala je platiti danak strahu upravo zbog te profesije koja je, ako je to moguće, istaknutija po svojim domaćim vrlinama nego po svojoj nacionalnoj važnosti.


[1] Baronetage – misli se na dvije knjige Johna Debretta, Baronetage of England (1808.) (Engleski baruneti). Barunet je iznad ranga viteza, a ispod baruna. [2] James I. uveo je titulu baruneta u sedamnaestom stoljeću. [3] Esquire – naslov u pisanim dokumentima (skračeno Esq) sa značenjem »gospodin«, koji se u Engleskoj često piše iza naslovnika. [4] Dugdale – katalog plemstva iz sedamnaestog stoljeća sir Williama Dugdalea objavljen je 1675. i 1676. [5] To jest, sir Walter je izgubio svaku nadu da će se Anne udati za baruneta. [6] Tattersal – dobro poznato mjesto za klađenje i prodaju konja na licitacijama [7] Samo je maleni dio otuđiv – sir Walterovo imanje je posjed s određenim redom nasljedstva, a to znači da ga zakon obvezuje veći dio imanja pre¬nijeti na nasljednika te smije prodati samo manji dio, onaj koji je otuđiv. [8] Ovaj mir – misli se na Pariški mirovni sporazum (1814.), poraz Napoleonove vojske prije njegova bijega s Elbe 1815. 'Najveća nagrada od svih – kad su britanski mornarički časnici zarobili neprijateljski brod, imali su zakonsko pravo [9] Najveća nagrada od svih – kad su britanski mornarički časnici zarobili neprijateljski brod, imali su zakonsko pravo zaplijeniti i prodati sve što su našli kao »nagradu«. Budući da je Britanska mornarica bila moćna i uspješna u Napoleonskim ratovima, mnogi su se časnici na taj način obogatili, kao što se i Wentworth navodno obogatio. [10] Lord St. Ives – Austen je možda mislila na britanskog mornaričkog junaka lorda Horatija Nelsona (1758.-1805.) koji je pobijedio Napoleona kod Trafalgara, čiji je otac bio seoski svećenik (kao i otac Jane Austen). [11] Kontraadmiral bijelog ranga – kontraadmiral je čin niži od viceadmirala, koji je odmah ispod čina admirala; tri visoka čina Britanske mornarice bila su rangirana odozgo prema dolje: crveni, bijeli i plavi. [12] Wentworth je bilo prezime grofova od Strafforda. [13] St. Domingo – riječ je o pobjedi Britanske protiv Francuske mornarice u Santo Domingu (1806.). [14] Mornarički popisi – službena publikacija koja navodi mornaričke časnike i sadrži druge informacije o momarici. [15] Smatralo se da formalni posjet ne smije trajati više od pola sata. [16] Šalupa – maleni ratni brod s jednim jarbolom. [17] S obzirom na izgled kraja kojim će putovati – Lyme i područje oko njega veoma su brdoviti i putovanje bi bilo sporo. Jane Austen je 1804. posje¬tila Lyme i to je znala iz iskustva. [18] Romantične stijene – Austen je možda mislila na pjesmu »Kubla Khan« (1798.) pjesnika Samuela Taylora Coleridgea (1772.-1834.) koji spominje »duboki rom ntični ponor« (1. 12) i »rasplesane stijene« (1. 23). [19] Sir Walter Scott (1771.-1832.) autor je tih dviju popularnih poema: Marmion: A Tale of Flooden Field (1808.) i The Lady of the Lake: A Poem (1810.). [20] Giaour – nevjernik (islamski) [21] George Gordon, Lord Byron (1788.-1824.), napisao je The Giaour; A Fragment of a Turkish Tale (1813.) i The Bride of Abydos: A Turkish Tale (1813.). Ta su djela bila aktualna u vrijeme radnje romana i o njima se uvelike pričalo [22] Komad platna sa slikom obiteljskog grba stavljao se ispod sedla.


[23] »Tamnoplava mora« – odnosi se na Byronov ep iz 1812., Childe Harold's Pilgrimage, 2. pjev., 17. kitica. [24] Henry – misli se na pjesmu »Henry i Emma« (1709.) Matthewa Priora. Temeljena na staroj baladi The Nut-Brown Maid, iznosi priču o Emmi koja dokazuje svoju nesebičnu ljubav prema svojem ljubavniku, Henryju, dije¬lom i svojom spremnošću da svoju odanost, zbog njega, proširi i na ženu koju smatra svojom suparnicom. [25] Camden-place – Jane Austen se ovdje i drugdje oslanjala na svoje pozna¬vanje adresa i krugova u Bathu koji su ukazivali na društveni status i otmjenost; živjela je ondje od 1801. do 1806. [26] Srebrni zvuci – » srebrni zvuk« ure koja budi heroinu spominje se u djelu The Rape of the Lock (1714.), 1. pjev., 18. stih, Alexandera Popea (1688. – 1744.). [27] 'Gowlandov losion je bio popularan tretman za kožu, a sadržavao je živu. [28] Au fait – U tijeku zbivanja [29] Molland's – poznata slastičarnica u Bathu. [30] Gospođica Larolles – lik iz romana Cecilia (1782.) spisateljice Fanny Burney (1752.1840.); kad odlazi u kazalište, heroina se smješta tako da može raz¬govarati s onima s kojima će se baviti. [31] Temple – sobe za one koji se bave pravom u odvjetničkim krugovima Londona, odvjetničke komore. [32] Tradicionalno obiteljsko ime. [33] Charles će privremeno raditi kao svećenik umjesto onoga kojemu je župa obećana, ali još nije dovoljno star da bi se zaredio. [34] Šeherezada – odnosi se na zbirku priča pod nazivom Arapske noći ili Priče iz tisuću i jedne noći. Riječ je o legendarnom kralju Samarkanda koji je ubi¬jao svaku svoju ženu ujutro nakon prve bračne noći sve dok nije oženio Šeherezadu koja je ostala na životu jer mu je obećala da će mu svake večeri ispričati novu priču.

Profile for Vesna Savic

Uvjeravanje  

Uvjeravanje  

Advertisement