Page 1


ZA NAKLADNIKA

Petra Ljevak UREDNIK

Nenad Rizvanović S ENGLESKOG PREVELA

Ivana Šojat-Kuči


India Edghill KĆI MUDROSTI Roman o Salomonu i Sabi

Zagreb, listopad 2009.


Naslov izvornika:

India Edghill Wisdom’s Daughter

Copyright © India Edghill 2004 © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2009.


Za Bonnie S. Wilford 19. svibnja 1949. – 10. ožujka 2003.

Scan by один Obrada dexdex BALKANDOWNLOAD


Zahvale

O

d srca zahvaljujem svima koji su pročitali prvu i drugu verziju ove knjige, te mi nakon toga iznijeli svoje komentare i mišljenja, a riječ je o: Dawn Cox, Joanni Daneman, Rebecci East, Melissi Galyon, Haley Elizabeth Garwood, Roberti Gellis, Nicole Jordan, Michaelu Kourtoulou, Alidi Liberman, Annie Liberman, Cassu Libermanu, Jamesu Macdonaldu, Tamari Myers, Andreu Nortonu, Lauri Pilkington, Nilouferu Reifleru, Virginiji Saunders, Dori Schisler, Bonnie Wenk Stallone, Ronu i Jenny Stone. Osobito sam zahvalna Nichole Argyres za potporu i riječi ohrabrenja kojima me obasipala; Matthewu Balducciju za odličan marketing; Dannyju Baroru zato što je moje knjige učinio istinski međunarodnima; Susan M.S. Brown zato što je izašla na kraj s točkama-zarezima i ogromnom količinom plašteva; Ellen Bushyhead zato što je znala postaviti istinski pronicljiva pitanja; Davidu Cainu za veličanstvena rodoslovna stabla i zemljovide; Tanyji Farrell za fantastične odnose s javnošću; Anni Ghosh zato što je savršena agentica; Diani Higgins zato što mi je pomogla da shvatim o čemu zapravo govori moja knjiga; Nicoli Jordan zato što je u meni rasplamsala nadu i nadahnuće kao svijeću protiv velike tame; Cheryl Kamm zbog njezinih pronicljivih komentara; Shariju Manfrediju iz Merriweathera zato što je osmislio parfem kraljice od Sabe; Brendi Martell zato što je kao čelnica Udruženja za zaštitu životinja nadahnula lik Gospe Leeorende; Karen O. Miller iz H&R Blocka zato što se svake godine brine o mome izračunu poreza; Myri Morales zbog naslova; Debbie Osterhoudt i Lisi Wallace iz Copy-A-Seconda na Main Streetu; Susan Polikoff za „pravovremenu“ pripomoć; Cheryl Mamaril za besprijekornu koordinaciju; Susan Walsh za fantastično unutarnje uređenje; Henryju Yeeu za umjetnički dojam.


Zahvaljujem i svima onima koji me ne poznaju, a koji su mi svejedno priskrbili prijeko potrebno nadahnuće: Seanu Beanu, Cate Blanchett, Brianu Blessedu, Susan Hampshire, Cherie Lunghi, Keithu Michellu, Samu Neillu i Kate Winslet. Također zahvaljujem i Kayhanu Kalhoru i Shujaatu Husainu Khanu za Mjesec iznad puta svile. A tu su i oni koji su otišli prije nas i koji nikada neće doznati koliko su me nadahnuli: Anthony Hope, Margaret Irwin, Ava Gardner i Stewart Granger. Zauvijek ću biti zahvalna svojoj baki, Mary Kravetz Wenk i njezinu sinu Jamesu Henryju Wenku, mome ocu, koji su mi prenijeli ljubav prema čitanju i povijesti, koji su mi u zalog ostavili svoje najdraže knjige, sada kada ih više nema. Zauvijek ću zahvalna biti i svojoj majci, Gloriji Edghill Wenk koja mi je u ruke predala svoje najdraže knjige i nikada od mene zatražila nije da joj ih vratim. Iznad svega sam zahvalna svojoj sestri Rosemary bez čije beskrajne podrške, strpljenja i sposobnosti da me nagna da dobro promislim o svemu – da ne spominjem njezine komentare o izvornoj priči koji su bili od vitalnoga značaja, njezinu sposobnost da podnese opetovane seanse Mjeseca iznad putu svile, i njezina pametna razmatranja o rubinima – nikada ne bih napisala priču o Bilkis i Baalit. Svima njima dugujem sve ono što će vam se svidjeti u Kćeri mudrosti. Sve što vam se ne bude svidjelo, u potpunosti je moj grijeh.


Sudionici kraljičine igre (kurzivom su napisana imena ljudi koji su umrli prije priče o kćeri mudrosti)

U SABI Allit, kći kraljice Bilkis Baalit, Allitina kći Bilkis, kraljica od Sabe Boaz, izaslanik s dvora kralja Salomona Hawlyat, predsjednik sabejskog ceha suknara Hodaja, zapovjednik trgovačke flote kralja Salomona Irsya, sluškinja kraljice Bilkis Jonatan, brat kralja Salomona i njegov izaslanik u Sabi Khurrami, sluškinja kraljice Bilkis Mubalilat, vezir kraljice Bilkis Nikaulis, Amazonka, zapovjednica kraljičine tjelesne garde Rahbarin, Sahjahirin sin Sahjahira, mlađa polusestra kraljice Bilkis Shakarib, dvorski upravitelj kraljice Bilkis Tamrin, glavni eunuh, Isryjin brat Uhhayat, kraljevski komornik

U JERUZALEMU Ebjatar, veliki svećenik za vladavine kralja Davida Abišaga, prva supruga kralja Salomona i njegova najveća ljubav, majka kraljevne Baalit Abšalom, stariji polubrat kralja Salomona Adonija, stariji polubrat kralja Salomona Ahija, prorok Ahišar, dvorski komornik Amnon, Salomonov stariji polubrat Amintor, posjetitelj s Kaftora (Krete) Athanien, Išvaalitin brat Baalit, kći kralja Salomona i kraljice Abišage Bat-Šeba, majka kralja Salomona Benaja, kraljev general, zapovjednik vojske


Čadara, nadzornica ženske palače Citrajoyti, Salomonova supruga iz Indije Dacxuri, Salomonova supruga iz Kolhide Dathan, sluga pisara Elihorefa David, kralj Izraela i Judeje, otac kralja Salomona David, sin kralja Salomona i kraljice Makede Dvorah, jedna od Salomonovih hebrejskih supruga Elihoref, glavni pisar Gamaliel, glavni konjušar Salomonove farme konja Gilada, jedna od Salomonovih priležnica Helike, Salomonova supruga iz Troje Išvaalit, prijateljica kraljevne Baalit Jeroboam, nadzornik za prisilno novačenje Joab, ratni zapovjednik kralja Davida Kešet, sluškinja kraljevne Baalit Lahad, prijatelj kraljevića Roboama Leeorenda, jedna od priležnica kralja Salomona Makeda, Salomonova supruga iz zemlje Kuš Melasadna, Salomonova supruga s Melite Mikala, kraljica kralja Davida, pomajka kralja Salomona Miri, dvorska robinja Naamah, Salomonova supruga iz Amona, majka kraljevića Roboama Nefret-merit-hotep, Salomonova supruga iz Egipta Nimrah, sluškinja kraljevne Baalit Oreb, prijatelj kraljevića Roboama Pelaliah, prijatelj kraljevića Roboama Roboam, sin kralja Salomona i kraljice Naamar, prestolonasljednik Reuben, konjušar Rivka, sluškinja kraljevne Baalit, nekoć sluškinja kraljice Abišage Ruta, jedna od supruga kralja Salomona, nekoć Surrafel Tamar, starija polusestra kralja Salomona Tobija, sluga kralja Salomona Yahalom, draguljar i trgovac pečatnjacima Sadok, veliki svećenik Hrama Zhurleena, prijateljica kraljice Mikale, majka kraljice Abišage, baka kraljevne Baalit.


JOŠ NEKI OD POLUBRAĆE KRALJEVNE BAALIT (SINOVI KOJE JE KRALJ SALOMON IMAO S RAZLIČITIM KONKUBINAMA I SUPRUGAMA)

Abner Kaleb Eliakim Eliazar Išbaal Jerioth Joab Jonathan Mesah Samuel Šaul

NEKE OD SUPRUGA I KONKUBINA KRALJA SALOMONA Aiysha Arinike Arišat Halit Jecoliah Marah Naomi Nilufer Pazija Rahab Ulbanu Xenodice Yeshara


Uvod

Bijaše jednom i jednom ne bijaše velik i mudar kralj... Priča o kralju Salomonu i kraljici od Sabe nalazi se u Prvoj knjizi o Kraljevima, 10:1-13: (1) Glas koji je u Jahvinu Imenu stekao Salomon dopro je do kraljice od Sabe, zato ona dođe da Salomona iskuša zagonetkama. (2) Došla je u Jeruzalem s golemom pratnjom, s devama koje su nosile mirise, nebrojeno zlato i drago kamenje. Došavši k Salomonu, porazgovori s njim o svemu što joj bijaše na srcu. (3) Salomon joj odgovori na sva pitanja; nije mu bilo skriveno ništa da joj ne bi umio objasniti. (4) Kad kraljica od Sabe vidje mudrost Salomonovu, dvor koji bijaše sagradio, (5) jela na njegovu stolu, odaje njegove i dvorane, otmjenost njegove posluge i njihova odijela, njegove peharnike i paljenice koje je prinio u Domu Jahvinu, zastade joj dah. (6) Tada reče kralju: „Istina je bila što sam u svojoj zemlji čula o tebi i tvojoj mudrosti. (7) Ali nisam htjela vjerovati što se pripovijeda dokle god nisam došla i vidjela na svoje oči; i doista, ni pola mi nije bilo rečeno: ti nadvisuješ u mudrosti i blagostanju slavu o kojoj sam čula. (8) Blago tvojim ženama, blago ovim tvojim slugama koji su neprestano pred tobom i slušaju tvoju mudrost!


(9) Neka je blagoslovljen Jahve, Bog tvoj, komu si tako omilio da te postavio na prijestolje Izraelaca; zato što Jahve uvijek ljubi Izraela, postavio te kraljem da činiš pravo i pravicu.“ (10) Dade tada kralju stotinu i dvadeset zlatnih talenata, mnogo miomirisa i dragulja. Nikad više nije bilo takvih miomirisa kakve je kraljica od Sabe dala kralju Salomonu. (11) Pa i Hiramovo brodovlje koje je donosilo zlato iz Ofira, dovezlo je odande mnogo sandalovine i dragulja. (12) Kralj je od sandalovine napravio ograde za Dom Jahvin i za kraljevski dvor, i citre i harfe za pjevače; nikada se više nije dovezlo toliko sandalova drveta niti se vidjelo do danas. (13) Kralj Salomon dade kraljici od Sabe što je god zaželjela i zatražila, a povrh toga kraljevski je obdari. Potom ona krenu i sa slugama vrati se u svoju zemlju. Ista se priča, gotovo istovjetna ovoj, zatim pojavljuje i u Drugoj knjizi Ljetopisa 9:1-12. I to je to, to je čitava u Bibliji zapisana priča. Velika ljubavna priča kralja Salomona i kraljice od Sabe nije zapisana u Bibliji, nego je sačuvana u tri tisuće godina starom romantičnome folkloru – jer tko bi mogao odoljeti priči koja je trebala biti zapisana, a ipak nije? Najmudriji kralj na čitavome svijetu i najbogatija kraljica pod kupolom nebeskom susreću se i... ... i mi izmišljamo vlastite priče o njima. Ovo je jedna od njih. Započet ću je onako kako je Mark Twain davno započeo jednu od svojih ...

„Ispričat ću priču... Možda je riječ o istinskoj povijesti, baš kao što je možda sve samo puka legenda, tradicija. Možda se sve istinski dogodilo, a možda i nije, svakako se moglo dogoditi...“


Jer mudrost je voljeti, živjeti Prigrliti što vam podaju sudba ili pak bogovi. Ne postavljati pitanja, ne sricati molitve, Ljubiti usne, milovati kosu. Prigrliti strast prije krajnje oseke Imati – grliti – i – u trenu prikladnom – izgubiti! LAURENCE HOPE


KĆI MUDROSTI


Prolog: Baalit pjeva

S

ALOMON BIJAŠE VELIK KRALJ, MUDAR I MOĆAN ČOVJEK ;

Bilkis pak bijaše kći džina, bića sazdanog od pijeska i vatre. Tako bi barem priču započeo dvorski pjesnik; takva je naposljetku tradicija. A tako ću i ja započeti vlastitu priču o mojemu ocu i ženi koja mi je postala više od majke – jer kada netko prekrši svako pravilo i izigra svaku zapovijed, priču mu okajati može samo tradicija, zasladiti je kako bi je ljudi lakše progutali. Pjevajte onda ovako, ako vam je srcu drago: zlatni kralj i kraljica iz zemlje onkraj jutra sastadoše se kako bi doznali tko je mudriji. Ona mu postavi teška pitanja; on s lakoćom odgovori na njih. Uslijed čega gospa, klanjajući se, oda počast mudrosti njegovoj, na sva usta pohvali uzvišenost njegovu te se u svoje daleko kraljevstvo vrati s gomilom darova koje joj sveznajući kralj dragovoljno udijeli. Što god je poželjela, pjeva sada pjesnik, kralj Salomon darovao je sve što poželjelo je srce velike kraljice. Ali ne dragovoljno. Ne, ono što Salomon Mudri podao je u ruke strane kraljice koja došla je s juga, sve ono što poželjelo je srce njezino, nerado je darovano, jer bilo je protivno kraljevoj časti. Pjesnici ne zbore o tome: gola Istina nije čovjekova kći. Zato ću pjesmu njihovu opjevati vlastitim riječima, riječima njihovim te ću priču njihovu predati u ruke vremena. Ja koja i sama ću biti Kraljica Zemlje Začina, Kraljica Juga, ispjevat ću vam priču o Salomonu Mudrom i Bilkis, Kraljici Jutra.


PRVI DIO

Kraljica Juga


Abišaga Ja tek jeka sam sjećanja, no ime moje još uvijek se spominje tako da nošen krilima vjetra, moj glas i dalje zbori živima. Jer mnoge se priče još pričaju o Abišagi Šunamki, a nisu mi sve naklonjene. Ovo, međutim, mogu prozvati istinom srca moga: nikada spletkarila nisam kako bih kraljicom postala. Sve spletke u kojima sudjelovala sam, sve urote koje pokrenuh, imale su tek jedan cilj: kako bi kraljević Salomon ponio kraljevsku krunu nakon smrti kralja Davida. To mi je bilo jedini cilj otkako su me doveli na dvor kralja Davida. To, ali i da Salomona pridobijem za sebe, kako bi srce svoje darovao samo meni. Što su kralj ili kruna u usporedbi s tom nagradom? I udovoljene su mi obje želje srca moga, i to bje sve dobro koje zadesilo me. Jer uskraćeno mi je ono što nadvisilo bi sve ostalo, ono čime otkupljena bi bila sva djela koja Salomona dovela su na prijestolje, a meni na glavu postavila krunu: Salomonov sin, kraljević koji nakon njega postao bi kralj. Ta mi nagrada nije bila suđena. No naposljetku, to nije ni bilo važno.

Bilkis Njezina se zemlja snova i začina prostire iza jutra; samo njezino ime znači „izlazak Sunca.“ Začini i snovi, dragulji u kruni Sabe – kruni koja je neometano prelazila s majke na kćer, s tetke na nećakinju, sa sestre na sestru, u lancu neprekinutom već tisuću godina. Sve do sada. Drevno blago počiva u kovčegu od ebanovine za krug od zlata i dragog kamenja, načinjen tako davno da su na njegovoj površini izrezbareni reljefi gotovo već posve izblijedjeli od prenošenja iz ruke u ruku. Dvorski visoki svećenik ipak bi u detalje mogao izrecitirati kako svaki od njih izgleda, kao da su načinjeni još jučer. Na drevnome drvetu Ilat, božica-majka Sabe, darove je u obliku začina predala u ruke Almaiyat-Quqnus – prve kraljice Sabe, one koja rođena je iz pijeska i sunčeva svjetla. Dar božice donio je bogatstvo i mir, a kraljice Sabe bdjele su i nad jednim i nad drugim, kao brižne majke Ilatine zemlje i njezinih ljudi. Sa sestre na sestru, s tetke na nećakinju, s majke na kćer. Bilkis je iz kovčega uzela krunu; krug vatre gori uobličen u kovanu zlatu. S kraljice na kraljicu.


Sve do sada. A sada je ona bila posljednja i jedina žena iz čiste loze sabejske krvi. Ja sam posljednja kraljica u nizu. Zurila je u krunu koja je pritiskala njezine ruke tako pune poštovanja. Zašto? A bila sam odana, predana, pobožna. Dobrobit Sabe važnija mi je bila od vlastita života. Oduvijek, oduvijek je nad kraljevstvom bdjela kao nad djetetom. Život mu je posvetila. Kćer mu je podarila, kćer koja joj je naposljetku umrla pred očima. Sada je samo ona ostala. A kruna kraljevstva od Sabe čeka... Uzdišući, Bilkis krunu vraća natrag u drevni kovčeg, prstima nježno prelazi preko hladnih, metalnih plamenova. Neću te izdati, prisegnula je. Loza kraljica od Sabe s njom se neće okončati, tako ne može biti. Zatvorila je kovčeg s krunom i s toaletnog stolića podignula srebrno zrcalo. Bez trunke taštine i iluzija, pomno motri svoje lice obasjano mliječnim svjetlom koje dopire s visokih prozora. Sunčeva svjetlost kroz alabastar; nježno laskanje. Nježno laganje. Baš kao što je lagalo i njezino zrcalo, njegova ulaštena srebrna površina koja odražava tek crnim tušem podvučene oči, crvenim ružem premazana usta. U zrcalima se njezino obojano lice još uvijek doimalo mlado i lijepo. No jednoga dana, jednoga dana koji će uskoro doći, prozorska stakla od alabastara neće više moći dovoljno ublažiti svjetlo i ono više ništa neće moći prikriti, baš kao što ni srebro više neće lagati. Nježno je odložila zrcalo i okrenula se na drugu stranu. Moram se suočiti s istinom; počinjem starjeti. To samo po sebi nije bilo nikakva tragedija; jer sve što je živo jednoga dana mora i ostarjeti. No, starost je za ovu kraljicu od Sabe značila katastrofu. Da je Allit barem poživjela! No jedina njezina kći, koja je odgajana kako bi jednoga dana mogla vladati Sabom, kako bi jednoga dana bez poteškoća zauzela majčino mjesto te i sama postala kraljicom, u grobnici sada leži zajedno sa ženskim čedom koje je u trenutku smrti donosila na svijet. Kći i unuka, obje su izdahnule u vremenu između zalaska Mjeseca i izlaska Sunca, sa sobom su u grob ponijele dragocjenu krv loze sabejskih vladarica... A ja sam prestara da rodim još jednu kćer. Premda su njezino meko lice i lijepo oblikovano tijelo nijekali istinu o njezinoj dobi, ipak je bila prestara da bi zanijela i rodila dijete. Nakon kćerine je smrti ipak predano pokušavala, brojne je noći provodila u hramskim vrtovima užitka – u svim hramovima, samo ne onom posvećenom božici Ilat – lijegala s muškarcima koji joj ne vidješe lica, u potrazi za junakom dovoljno čvrstim da postane otac novoj nasljednici, kako bi se produžila kraljevska loza.


No njezini se napori nisu isplatili; njezino nevoljko tijelo nije urodilo plodom. Zato je nakon svakog mjesečeva ciklusa duboko u sebi sve sigurnija da više ne može stvoriti novi život. Pa ipak, nasljednicu mora dobiti. Saba nasljednicu mora imati. Na ovaj će ili onaj način morati pronaći novu kraljicu od Sabe, kraljicu koja će tešku krunu podignuti s njezine ponosne glave, kraljicu koja nakon nje će vladati, bdjeti nad Ilatinom zemljom i narodom. A kako da im udijelim taj blagoslov? Nije više mogla zanemarivati taj problem; progonio ju je kao duh koji čovjeku neprestano puše za vratom. Jer prestara sam, a nema nijedne žene moje krvi koja bi sa mnom podijelila teret. Kako? Fatalno ju je pitanje neprestano progonilo, nije joj dopuštalo da istinski predahne. Od kakve su koristi sve te godine dobrog kraljevanja, ako nije u stanju osigurati vladaricu koja će je zamijeniti? Čak su joj i noći sada postale nemirne. U snu bi tumarala prostorima lišenim nade, snova, života. Svake se zore budila iscijeđena i umorna, nespremna za dane koji su je čekali. Danju je zabrinutost skrivala onako kako bi skrivala bilo kakvu slabost. Bila je to njezina briga, a vlastiti se nemir ne treba na druge prenositi. Znala je, međutim, da Sabi mora osigurati sutrašnjicu, i to brzo. Život je nesiguran, čak i kraljičin; budućnost ne može čekati. A nakon duge noći, tijekom koje je gledala zvijezde kako izlaze i zalaze, znala je da ni ona više ne može čekati. Ustajući sa Suncem, stubama se uspela na krov palače. S uzvišenog je mjesta zurila u još usnuli grad. Ma’rib, Pustinjski Dragulj; Ma’rib, Kraljica Začina; Ma’rib, ljubljeni Ilatin Grad, Sunce njihovih Života. Užareno se Sunce uspinjalo nebeskim svodom; zurila je u sve blistaviji dan i molila se, predano. Udijeli mi odgovor, Sunce naših Dana. Odgovor mi udijeli, a ja ću ti zauzvrat dati sve što od mene zatražiš. Stajala je ruku raširenih prema platnenoj božici koja boravi na jasnim nebesima. No odgovora nije bilo, samo zemlja koja se zlatna i tiha prostirala ispod izlazećega Sunca. Naposljetku je spustila ruke i uzdahnula te se već umorna vratila svojim dnevnim dužnostima. Tako sam umorna da ću od toga umrijeti. Ah, možda ću noćas ipak konačno spavali. Kroz dnevne je sate prolazila kao urešena lutka kojoj dugogodišnji navika na usne vazda postavlja prikladne riječi. A sada, kada bi samo htjela bacili se na krevet, strpljivo stoji dok joj služavke svlače njezine duge halje, s tijela ispiru tragove vrućine i znoja, preko stolca prebacuju pamučno platno na koje će sjesti. A kada je sjela, Khurrami se iza nje provlači kako bi joj rasplela čvrsto pletenu kosu, dok Irsiya skuplja njezinu razbacanu


odjeću i nakit te počinje prstenje i narukvice, ogrlice, naušnice i grivne za gležnjeve, dragim kamenjem ukrašene igle kojima se zakopčavaju njezine halje, spremati u posebne srebrne kutijice. Svake noći isti ritual. Irsiya i Khurrami služe je još otkako su stasale u odrasle žene; odgojene su da služe, baš kao što je i ona bila odgojena da služi Sabi. I koliko god ona možda željela biti sama, njihova je dužnost, ali i pravo da je služe. Samo bi im povrijedila osjećaje kada bi ih otpustila – a sebi ništa olakšala ne bih. Kada bi samo… — Kraljica je zabrinuta? – počela je Khurrami rasplitati vješto ispletene pletenice omotane oko glave njezine gospodarice. Baš kada je htjela sve zanijekati, Bilkis je iznenada promijenila mišljenje. — Zašto me to pitaš? — Doimate se drugačije – samo je to Khurrami rekla, nakon čega su joj prsti nijemo zaplesali po kraljičinoj kosi. — Kako drugačije? Khurrami je na stranu odložila dvanaest ukosnica urešenih kristalom koje su pridržavale kraljičinu ispletenu kosu. — Kraljice moja, služim vam već mnogo godina i vaše tajne su i moje. Kako bih mogla ne znati kada sanjate nemirne snove? Khurrami je počela rasplitati pletenice, pretresati kraljičinu kosu kako bi joj teška pala na ramena. — Vaše misli traže mir koji ne pronalaze. Ne bih se trebala čuditi, jer nema žene koja bi mogla išta zatajiti svojim sluškinjama. — A to uznemirava sve koji vas vole – pridodala je Irsiya. – Voljeli bismo vidjeti vas sretnu. — Lijepo od vas. U glavi je odmjeravala vrline šutnje i vrline ispovijedi te se naposljetku odlučila za kompromis. — U pravu si, Khurrami, zabrinuta sam. I da, Irsiya, i ja bih voljela biti sretna! Irsiya se pristojno nasmijala na kraljičinu sitnu šalu i nastavila nakit spremati u srebrne kutije. Khurrami je uzela izrezbareni češalj od slonovače i započela dugotrajan posao češljanja kraljičine teške kose. — Što bi vas usrećilo, kraljice moja? – upitala je tiho.


Kći, pomislila je Bilkis. To, međutim, nije mogla reći. Nije ni morala, jer Khurrami nije bila budala. Baš kao ni Irsiya ili bilo koja od mojih sluškinja. Baš kao što budale nisu ni moji plemići i trgovci. Nasljednica se duboko ticala čitavog njezina naroda; njezini su je špijuni izvijestili kako je pitanje tko će naslijediti kraljicu Bilkis sve češće na usnama njezinih podanika. Što bi me usrećilo? Kraljica od Sabe. Iza njezinih je leđa Khurrami smireno stajala, kraljičinu je neukrotivu kosu češljem pretvarala u meku. Bilkis je uzdahnula. — Lijepo je od tebe što pitaš, draga moja, no ono što meni treba ne može mi dati ni jedna žena. — Muškarac, onda? Netko tko je odbio najljepšu kraljicu na čitavome svijetu? Da ga kaznim u vaše ime Gospo? – smijeh je mreškao Khurramijin glas. – Da ga pred vas dovedem okovanog zlatnim lancima? Kraljica se nasmijala, jer znala ju je Khurrami i htjela nasmijati; Khurrami je život gledala kroz smijeh. — Lijepo od tebe, ali ne, jer pomoći mi ne može ni jedan muškarac. Samo mi bogovi mogu udijeliti mir. Nakon kratke stanke, Khurrami je upita: — A oni to ne žele? — Još se ne udostojaše. Premda je čitave godine po hramovima prinosila bezbrojne žrtve. — Uspomene su se raspalile, no kratko su samo gorjele prije no što će se ugasili poput žeravice... Božansko vrijeme nije ljudsko vrijeme – trezvena Irsiya s obje noge na zemlji izgovarala je bezizražajnim, ali ipak ozbiljnim glasom. Kraljica je znala da se Khurrami iza njezinih leđa nasmijala Irsiyinoj svečanoj pobožnosti. — Bogovi ispred sebe imaju nedogled godina, a kraljice ih nemaju. Kraljice stare i umiru, vječne ostaju samo u sjećanjima njihovih kćeri. — Onda bi možda – reče Khurrami provlačeći češalj kroz gust pramen kraljičine kose – kraljica bogove trebala podsjetiti da je tomu tako. — Možda bih doista trebala – i žeravica se iznenada rasplamsala. Sjedila je bez riječi, jedva primjećujući poteze češljem kroz njezinu zamršenu kosu, strahujući da bi se mogla ugasiti svjetlost koja ju je obuzimala. Pitaj bogove – da, ponovo ću ih pitati. Za jedan otkucaj srca, krv joj se usporila, zaledila u žilama. Do sada mi nikada nisu odgovorili, zašto bi to


učinili sada? Bila je to velika tajna koju je skrivala, sramota koja joj je trovala krv. A učinila je sve što je kraljici činiti kako bi udovoljila bogovima: klanjala se i molila pred Ilatinom slikom. Nikada, međutim, nije primila znakove kojima se bogovi očituju u srcima onih koji im služe. Ponekad, dok bi stajala u pustoj tišini, ispred najveće božice Sabe, pitala se postoje li uopće bogovi. Ne, nije vrijeme za sumnju. Otići ću u Veliki Hram, zatražit ću Ilatin savjet. A ona će mi reći gdje ću pronaći sljedeću kraljicu od Sabe. A bude li i dalje šutjela... Iznenadno ju je samopouzdanje grijalo i ispod kože pretjecalo kao vino. Bude li Ilat i dalje šutjela, za Bilkis će to biti znak da joj bogovi poručuju neka postupi kako mora. Da. Grijao ju je osjećaj pravičnosti, potvrde. — Da, možda bih trebala – nasmiješila se i Khurrami potapšala po njezinoj tananoj ruci. – Odličan je to savjet, draga moja. A sada znam da će mi ovoga puta molitve biti uslišane. A moram i zahvaliti za sve što mi je do sada udijeljeno. Možda naposljetku bogovi ipak postoje. Jer tko bi joj drugi, ako ne Ilat osobno, u glavi osmislio tako odvažan plan? Ma’rib bijaše grad hramova; Sabejci bijahu pobožni ljudi, a hramovi im bijahu dragulji u kruni njihova dobrog usuda. Hram božice Ilat bio je najkrupniji dragulj na toj kruni. Najljepše zdanje namijenjeno najplemenitijoj božici, kuća Kraljice Nebesa nalazila se u srcu samoga grada. Svi su bili dobrodošli u vanjska dvorišta Hrama čije su dveri bile otvorene kako danju, tako i noću. Svatko je mogao ući u ta vanjska dvorišta – muškarci i žene, Sabejci ili stranci, starci i djeca. Svi su ondje slobodno mogli doći klanjati se, prinijeti žrtvu ili jednostavno uživati u Ilatinu miru. Vanjska su dvorišta bez sustezanja ljudima dijelila darove što ih je božica mogla udijeliti. No, iza dobrodošlice vanjskih dvorišta s njihovim nasmiješenim svećenicama, s fontanama i obiljem hrane, pića i odmora, leži nešto sasvim drugačije. Iza stabala ruža i tihih fontana, iza zidova oslikanih živopisnim slikama leoparda i ljiljana, iza svetišta i kipova koje su kao dar donijeli zahvalni molitelji, iza blještavila i smijeha – iza svih tih slatkih i mekih radosti koje ljudima darovala je brižna božica – leži unutarnje dvorište Hrama. Nitko ne može tek tako ući u unutarnje dvorište. Većina ljudi zapravo nikada nije ni ušla u to dvorište, nego su se zadovoljili jednostavnim radostima koje božica svima nudi. Unutarnje je dvorište od čovjeka zahtijevalo više od nedužne pobožnosti, više od nedvojbenog klanjanja.


Zahtijevalo je mudrost i hrabrost te čvrsto odbijanje prepuštanja bilo kakvim iluzijama. No onima koji bi bili dovoljno predani ili očajni, tajno je središte Hrama moglo ponuditi put prema njihovim istinskim čežnjama. Bilkis je tom teškom stazom istine kročila samo dvaput u životu. Prvi put je njome prošla onoga dana kada joj je na glavu položena Kruna Jutra i kada je u ruke primila žezlo, kada je djevojka Bilkis postala Kraljicom Juga. Toga se dana uplašila vlastitih slabosti te se usudila u unutarnje dvorište zaći kako bi se naučila vlastitoj snazi. Drugi je put stazom kročila kada joj je umrla kći. Tog je dana tražila mir, snagu da se pokori čvorovima što ih sudbina plete na nitima života. Tog dana nije uspjela u svojoj nakani, jer shrvana vlastitom tugom i strahom, potonula je u tamu. Tjedan dana je zatim posve slomljena provela u krevetu, pokušavajući se oporaviti. Od tog se strašnog dana više nije usuđivala zaći čak ni u vanjsko dvorište hrama. Ali sada moram. Ispružila je ruke. Nisu drhtale. Pogledaj, smirena sam. Ustala je od toaletnog stolića i polagano se okrenula pred Khurrami i Irsiyji. — Je li sve u redu? – danas to nije bilo tričavo pitanje. Njezin nakit i ruho morali su biti besprijekorni. — Izgledate baš kao da ste i sami božica – rekla je Irsiya. — Još ne – rekla je Bilkis i pogledala Khurrami koja ju je pažljivo promatrala. — Da – Khurrami je kleknula i rukom prešla preko donjeg dijela kraljičina ruha. — Da, sve je u redu, kraljice moja. — Dobro, a sada veo. Khurrami i Irsiya iz pozlaćene su košare podignule svjetlucavu gomilu tkanine i protresle je prije no što će sveti veo prostrijeti preko kraljičine glave. Svijet se pretvorio u zlaćanu sjenu; božičin je veo bio satkan od svile tanane i bijele kao sunčeva svjetlost. U svilu su bile utkane zlatne niti koje su joj se od krune na glavi protezale sve do gležnjeva. Sluškinje su joj nježnim kretnjama ruku namjestile veo. Kada su konačno bile zadovoljne učinjenim, Khurrami je kimnula glavom. — Spremni ste, kraljice moja. Oklijevala je zatim Khurrami prije no što će pridodati: – Dobar te usud pratio, Bilkis.


Nakon što je odbila komornike, dvorjanke i čuvare koji su je htjeli pratiti, Bilkis se sama zaputila ulicama Ma’riba. Prigoda je bila previše važna da bi je pretvorila u kraljičinu procesiju. — U ovome sam moliteljica, a ne kraljica. Neću podleći lažnome ponosu i uzaludnome razmetanju. A bila je i dovoljno mudra da zna kako će samotnu kraljicu zastrtu velom koja u veliki Hram kroči kako bi Ilat molila neka joj udijeli milost, ljudi pamtiti znatno duže nego bilo kakvu procesiju, koliko god bogata ili kraljevska bila. I drugi su razlozi poticali tako napadnu pobožnost, tako smjeran ponos. Očekivalo se, premda to nitko nije izričito zahtijevao, da molitelj koji želi ući u unutarnje dvorište do vrata koja vode u Hram, hodi ponizan i krotak. Danas takva poniznost nije bila samo pobožna, nego i politička. Čitav će Mi’rab vidjeti kraljicu koja je pošla od same Ilat zatražiti istinu, a kako nitko tu istinu ne traži olako ili iz puke zabave – što god da im prenesem kao božičine riječi, oni će mi bez rezerve vjerovati. Već pri samoj pomisli na takvu obmanu, usta joj je preplavio gorak okus. Odgovor, međutim, mora dobiti; mora. A ako joj Sunce naših Dana ne razotkrije sudbinu Sabe – Bilkis je iznova u sebi ponavljala riječi kojih se grčevito držala u nadi da će joj poslužiti kao neopipljivi talismani protiv ledene sudbine. Ako mi Ilat ne razotkrije što ima doći, shvatit ću to kao znak da mi u ruke povjerava sudbinu Sabe. Zvučalo je to razumno, logično. Moglo je čak biti i istinito. Kada bi barem bilo i utješno... Pokušala je od sebe odagnati sve misli; ne bi bilo dobro Kraljici Nebesa prići s nemirom u mislima. Nakon što je prošla kroz dvorske palače, bilo joj je znatno lakše nadzirati vlastite svjesne misli; dugo joj je iskustvo zajamčilo sposobnost zaborava dok se trudila meko i graciozno hodati ulicama. Put od dvorca do Hrama činio se beskonačnim i beskrajnim. No konačno je prešla preko prostranog i usijanog trga smještenog ispred vanjskih vrata Hrama. Svećenica ju je ondje dočekala onako kako dočekuje sve koji dođu u Hram. — Dobrodošla u Kuću naše Majke, dijete. Što te dovodi? Bila je to posljednja prilika da promijeni mišljenje i odustane od staze koju je za sebe odabrala. Već je, međutim, izgovarala riječi kojima započinje obred. — Dolazim po mudrost. — Mnogi dolaze po mudrost. – odgovorila je svećenica. – Ništa više?


— Dolazim po budućnost. — Budućnost će doći po tebe. Ništa više? — Dolazim pronaći samu sebe – rekla je, a svećenica se naklonila i izmaknula joj se s puta. Bilkis je koraknula naprijed i preko praga prešla u blještavilo Hrama. Veliki Ilatin Hram sazdan je od sedam krugova smještenih oko njegova središta. U vanjskome se krugu nalaze dvori ljubavi i utjehe. Zrak je namirisan ružama; stabla voćki nižu se uz staze koje se besciljno zavojito protežu kroz vrt zadovoljstva. Oni koji se tim lijepim stazama zapute u jednome će se trenutku vratiti na mjesto s kojega su krenuli te nikada u misterije Hrama neće zaći dublje od mekog, zasjenjenog vrta. Mnogima je to bilo dovoljno. Voljela bih da je dovoljno i meni. No ona je krenula sasvim drugačijom stazom koju će slijediti kamo god da ju povede. Polako je iz vrta prešla u drugo vanjsko dvorište i kroz njegove je utjehe prošla bez zastajkivanja. Uslijedilo je zatim i treće, nakon kojega je obišla sve utjehe, sve radosti običnih ljudi. Moleći da joj duh ne klone zurila je u prvu prepreku koja se uzdizala između vanjskoga Hrama i tajne koja počiva u hramskome središtu. Pred Njom su svi jednaki. Kroz zlatnu je sjenu svojega vela zurila u čuvara vrata i dveri koje su se uzdizale iza njega – u prva od sedmora vrata kroz koja joj je proći kako bi došla do božice. Vrata su bila pozlaćena i urešena dragim kamenjem, prečka koja je služila kao zasun bila je izrezbarena iz jedne slonove kljove. — Što želiš? – upitao ju je svećenik, čuvar vrata. — Proći. Sve je odgovore napamet znala, jer davno ih je još naučila. Kada su joj na glavu položili krunu kraljevstva Sabe, nije ni pomišljala da će ih morati izgovorili više od jednom. — Oni koji ulaze, moraju biti smjerni i ponizni. Hoćeš li ponos i ludost svoju ostaviti ispred ovih vrata? — Hoću – odgovorila je. — Ostavi ih onda ovdje i uđi. Sagnula se tad i razvezala svoje pozlaćene sandale, skinula ih sa stopala. Podignula ih je zatim i ponudila svećeniku koji ih je prihvatio uz blag naklon, nakon čega je podigao zasun i otvorio vrata. — Uđi smjerno i ponizno te neka ti udijeljeno bude da pronađeš ono za čime tragaš.


Srce joj je divlje udaralo dok je prolazila kroz vrata. Bio je to istinski početak njezina puta; nakon ovih vrata povratka više nije bilo. Draguljima urešena vrata iza nje su se zatvorila i ostavila je neka se sama suoči s onim što se nalazi unutra. Prošla sam kroz prva vrata. To je zasigurno najteže. Prva vrata, prva od sedmora vrata kroz koja mora kočiti. Svaka vrata vode sve dublje u središte božičina Hrama; svaka vrata s nje svlače po jedan sloj svijeta smrtnika. Kroz sedmora vrata proći mora onaj koji želi zaći sve do unutarnjeg dvorišta, a na svakim vratima ostaviti mora dio nakita ili ruha. Na prvim su se vratima ostavljale sandale kako bi molitelj bosonog hodao do vrhovnoga svetišta. Na drugim se vratima raskopčavao pojas. Kod tih je vrata trak načinjen od zavjetnog srebra i zlata predala u ruke svećeniku koji je stajao ispred vratnica od ulaštenog žada. Ogrlica na trećim vratima; narukvice na četvrtim. Na četvrtim vratima pažljivo izrađene naušnice koje izgledaju poput dva goruća sunca. Na šestim je vratima otkopčala kopče koje su joj pridržavale ruho; teška joj je svila kliznula niz tijelo, meko pala na tlo. Pažljivo je opkoračila gomilu tkanine i nastavila dalje. Još je samo jedno preostalo na njoj: božičin veo. Veo će je štititi sve do sedmih vrata. Ondje mora odbacili čak i tu iluziju. Oko nje se zgušnjava tišina; zrak je pak težak i mek kao topli med. Izbaciti iz glave strah i želju, to je sad morala, bio je to cilj koji nikako nije uspijevala dosegnuti. Bolje mi je polazilo za rukom prvi i drugi put kada sam se usudila činiti ovo. Što ne valja, zašto sada ne uspijevam? Znaš zašto. Ulozi su sada previsoki. Ne uspiješ li, Saba propada. Sedma su vrata bila načinjena od drveta tamjana, brižljivo ulaštenog i prekrivenog rožinom. Ovdje nije bilo svećenika koji će zatražiti, a zatim i primiti znakove njezine ženstvenosti. Kroz ova vrata mora proći sama. Ispod vela je podignula ruke i s glave uklonila dragim kamenjem optočenu dijademu. Kao da mu je bilo drago što je konačno slobodan, zlatom se protkani veo spustio niz njezine ruke i leđa te pao na tlo do njezinih nogu. Zurila je dolje prema odbačenome velu, a zatim je otvorila ruke i ispustila dijademu koja je pala na gomilu svile. Između nje i unutarnjeg dvorišta sada su stajala još samo drvena vrata i rožina. Bila je sada spremna pred božicu stati kao bilo koji molitelj. Položila je ruke na zasun i otvorila sedma vrata. Preplavilo ju je svjetlo; kročila je naprijed, prema božičinu unutarnjem dvorištu. Nije ovdje bilo idola, jer nijedna statua ovdje nije mogla božicu


Sunca ograničiti zlatnom kožom. Bilo je ovdje samo dvorište bez krova, okruženo pozlaćenom ogradom, s podom od jantara koji je pod njezinim nogama bio topao kao krv. Sunčeva se svjetlost na dvorište slijevala blistava i nemilosrdna; zidovi su blještali silovito, kao sunce u podne. U tom krugu gorućega svjetla stajale su samo božica i njezina štovateljica, svetost tog trenutka pripadala je samo njima. Zlatno je svjetlo bilo tako usijano da je sklopila oči. Nije ni kleknula ni molila; Blistavoj Djevi nisu bile potrebne riječi da bi doznala što se krije u srcu njezine ljudske kćeri. Bilkis ovamo nije došla da govori, nego da sluša. Tako je teško samo stajati i čekati, biti tek kalež što će božica ispuniti ili možda neće, jer bit će kako ona odluči. Na ovome mjestu čistog, bijelog svjetla ništa nije bilo skriveno, ništa zasjenjeno. Razgolićena pred njezinom božicom. Ništa se nije moglo prikriti. Razgolićena pred sobom samom. A to ju je plašilo više od razgolićenosti pred Ilatinim sunčanim očima. Premda je već dvaput stajala u ovom zlatnom krugu, pred ovim istim svjetlom, danas osjeća dublji strah, kao da danas može pogledom prodrijeti dublje u vječnost. Ne smijem se plašiti. Ne smijem očajavati. I ne smijem žuriti. Moram čekati. Čekati i osloboditi se svih misli, strasti, želja. Čak se i najveće žudnje moraju izliti u strpljivo prihvaćanje. Čekaj. I vjeruj Ilat. Zašto je uopće došla ako nije vjerovala da će joj božica odgovoriti? Potraži u sebi razloge zašto nisi uspjela. Potraži u sebi, Bilkis. Bio je to njezin vlastiti glas koji ju je podsjećao što joj je činiti ovdje. Poslušne, njezine su misli spiralno tragale. Znaš što se mora učiniti; zašto te je strah učiniti to? Zato što je cijena neuspjeha bila previsoka da bi ju podnijela. Cijena koju neće platiti ona, nego oni koji će nakon nje doći. Ne uspijem li, Saba je kažnjena, ne ja. U središtu srca joj se zgužvala gvalja ledenog užasa. Njezina Saba, njezin narod, njezina zemlja – svi su bili mirni, sigurni u njezinu moć. Sigurni u vlastitu budućnost. Budućnost kakvu im samo ti možeš pružiti, dijete. Riječi su pristigle niotkuda, bijahu zapisane u bijeloj vatri pred njezinim zaslijepljenim očima. Samo ti. — Što mi je činiti? – šaputala je u zasljepljujuću svjetlost.


Znadeš i sama. Potraži i pronaći ćeš ono za čime tragaš. Kako drugačije? Potraži i nađi. Odgovor se pojavio jasan kao sunčeva svjetlost, tako jednostavan da se začuđeno nasmijala osjetivši olakšanje. Ako ne može roditi kćer, mora je onda pronaći. Moraš potražiti istinsku kraljicu koja će vladati zemljom sunčeva svjetla, zemljom tamjana, zemljom koju bogovi ljube. Riječi su jasno odzvanjale, razotkrivajući istinu koju sve do sada nije htjela priznati. Kako to da nisam mogla shvatiti što mi je činiti? Čitavo je vrijeme zapravo znala da mora odabrati nasljednicu. To, međutim, nije bilo lako učiniti i u ostavštinu iza sebe ostaviti mir. Jer djevojku nije mogla odabrati među kćerima sabejskih plemićkih obitelji, jer svaki bi izbor na domaćem tlu potaknuo svađe. Iz svađa se rađaju ratovi. No sada je barem imala odgovor, uvidjela je kako izbjeći labirint obiteljskih veza i klanskih odanosti. Naša će mi Majka, dakle, udijeliti kćer – no sama moram odabrati dijete, putovati daleko da ga pronađem. Mora potražiti drugdje, zaputiti se u neku daleku zemlju iz koje će se vratiti s novom Kraljicom od Sabe. S djevojkom kojoj nitko ne može zanijekati pravo da vlada, jer ona će biti moja istinska kći, kći koju odabrala je naša Majka Ilat, Blistava Djeva osobno. Sada je tek kleknula i usnama dodirnula pod vreo kao krv kako bi se zahvalila božici za pomoć, za utješnu sigurnost koja ju je obuzimala, oduzimala joj bol. Sabina će kruna glatko prijeći na glavu nove kraljice; božica je to obećala. Sada je preostalo još samo da kraljica od Sabe dozna u kojem od silnih kraljevstava može početi tražiti djevojku koju će božica odabrati. Čak i ako sam ta božica zapravo ja. Te je noći spavala dubokim snom bez snova kojih bi se sjećala, a ujutro se probudila odmorna tijela i nesputanih misli. A kada je pak riječ o njezinim potajnim sumnjama o tome brine li se Ilat istinski za sudbinu Sabe, upravo su dan nakon njezina posjeta unutarnjem dvorištu Hrama u Ma’rib došli izaslanici stranoga kralja koji su Kraljicu Juga zamolili da ih primi kao predstavnike kralja za kojeg nikada još nije čula. Bio je to kralj kraljevstva koje se nalazilo sjevernije, daleko od Sabe i njezinih blaga u zlatu i začinima: Salomon, kralj Mudrosti. Nije bio dan kada je kraljica morala zasjedati kao sudac tako da je sate ispunjene danjim svjetlom odlučila posvetili sebi samoj. Odjevena tek u suknju od finoga lana, bez riječi je u svojemu vrtu sjedila na klupi isklesanoj


u kao ruža crvenome kamenu; uživala je u mirisu ljiljana i jorgovana, u toplini sunca koje joj je milovalo raspuštenu kosu. Takvi su trenuci odmora bili rijetki u životu kraljice Bilkis, zato joj je Khurrami, kada je mekim koracima do nje došetala stazom koja vodi kroz vrt, s porukom u ispruženoj ruci donijela i iskrenu ispriku. — Usrdno kraljicu umoljavam neka mi oprosti što joj narušavam mir. Bilkis je uzdahnula. — Ne bi to učinila bez razloga. Kazuj. — Vrhovni upravitelj me zamolio da vas izvijestim da su u Ma’rib pristigli kraljevski poslanici i da kraljicu usrdno umoljavaju da ih primi. Zar to nije moglo čekati? Odagnala je od sebe tu misao te se potrudila Khurrami pokazati smireno lice. — Izaslanici? Sigurno su ili silno važni ili nevjerojatno dosadni u svojim zahtjevima... — Čim kraljici bez odgađanja žele dodijavati – dovršila je Khurrami rečenicu umjesto nje i meko slegnula ramenima u nelagodi. – No svi mi dobro znamo kakav je vrhovni upravitelj. Zakleo se da je žurno. — Ah, dobro – Bilkis se skrušeno nasmiješila u znak slaganja s njom. Shakarib je doista odličan vrhovni upravitelj dvora, no čini se kako se prema svim problemima odnosi kao da su jednako važni. — Reci mi nešto o tim izaslanicima. — Reći ću vam ono što znam, a to je da dolaze iz zemlje koja se nalazi daleko na sjeveru... Zemlja daleko na sjeveru... Od nečega je u tim riječima uzavrela kraljičina krv, zrak joj se zgusnuo u grlu. No kao da ju je zatim zapuhnuo povjetarac, u trenutku kada je postala svjesna da je Svijetla Kraljica uputila odgovor na njezine usrdne molitve. Ti muškarci pristigli preko usijanog pijeska na neki način skrivaju odgovor za kojim tako dugo traga. — ...tako daleko da njihovo kraljevstvo leži iza velike pustinje. Premda nisu putovali preko pijeska, nego su preko Crvenoga mora doplovili trgovačkim brodom. I dok je Khurrami još zborila, Bilkis se borila s iskušenjem da putnike odmah dozove k sebi; no to ne bi bilo ni pristojno ni mudro. Uhvatila je Khurrami za ruku i ona je ušutjela. — Nije me briga kako su došli, jer sada su ovdje. Iz daleke su zemlje, kažeš? Iza njih je dakle dugo putovanje; podaj tim strancima sve što požele, a kada predahnu, k meni ih dovedi, a ja ću ih osobno ispitati, doznati zašto su amo došli.


Nakon razmijenjenih uljudnosti, Khurrami se naklonila, a Bilkis joj je okrenula leđa. Obje su znale zašto su ljudi sa sjevera pošli na tako dalek put i što će zaiskati. Trgovci koji bi se usudili poći na takav put dobro su plaćali sabejske začine, a njihova bi odvažnost zatim bila stostruko nagrađena cijenom na domaćim tržnicama. Začini su čitav svijet mamili u Sabu. Zemlja daleko na sjeveru – u toj me dalekoj zemlji čeka kraljica od Sabe. Potraži i pronađi... Premda ju je vlastita uzavrela krv poticala na žurbu, odbijala je povinovati se hitnji. Ti su ljudi daleko i dugo putovali kako bi do mene došli i zamolili me neka ih primim i podam im darove svoje u zlatu. Neće otići budu li morali čekati sat vremena – ili čitav tjedan. A bude li nužno i čitav mjesec. Ne, oni koji dolaze trgovati začinima Sabe strpljivo čekaju da se kraljica udostoji. Zato je samu sebe prisilila na jednodnevno čekanje prije no što je Shakaribu rekla neka poslanike iz daleke zemlje sa sjevera dovede ispred prijestolja od slonovače Kraljice od Sabe.

Abišaga Moja me je majka od samoga početka odgajala da postanem kraljicom premda sam tog postala svjesna tek dugo vremena nakon što su mi na čelo položili krunu – baš kao što nikada dokučila nisam njezino strpljenje duboko kao bunar, vjeru čvrstu kao kamen. Istinske vrijednosti svoje majke svjesna nisam bila sve dok i sama ne postadoh žena, sve dok se ne udah za čovjeka za kojim žudjelo je srce moje. Prvi put sam ga vidjela dok bila sam djevojčica, dok mi je obitelj još živjela u Mahanaimu, gradu istočno od Jordana. Od svog se tadašnjeg života sjećam samo vremena kada je kralj David, tijekom ustanka kraljevića Abšaloma, boravio u našoj kući. Sjećam se da je ulica dok su njome kročili vojnici bila prepuna ljudi, zurila sam u njih s krova obiteljske kuće te vidjeh kako se bakrene kacige kreću poput metalnog potoka. I tad ugledala sam kraljevića, budućega kralja, dječaka koji gore prema meni pogledao je svojim očima blistavim kao sunce. Sjećam se toga. Sjećam se da je i na našoj prozorskoj dasci moja majka imala zumbul u obojenu loncu.


Boaz — Čudno je to, naići na zemlju kojom vlada žena – namrštio se Jotham. — Ne sviđa mi se to. — Tebi se nikada ništa ne sviđa, rođače. Zašto si se uopće upinjao doći? Boaz je napadno zurio u odaje koje su im dodijeljene – odaje dovoljno bogate da u njima boravi i sam kralj Salomon. Darežljiv narod, ti Sabejci, no tako su bogati da im zlato malo znači, a srebro ništa. — Kraljev sam brat, moje je pravo, ali i dužnost služiti mu. Salomon me poslao da trgujem sa Sabejcima. Zaboravio mi je, međutim, reći da ću sa ženom morati trgovati kao da je u pitanju kralj nad kraljevima. — Zaboravio sam da nikada ne slušaš priče koje kazuju putnici – Boaz je podigao pehar i okrenuo ga u rukama. Srebrni je kalež bio ukrašen rožinom od kozorogova roga. Rogovi životinje zlaćano su se ljeskali. U većini palača takvi se skupi predmeti iznose samo na gozbama. — Ovi su Sabejci sigurno nevjerojatno bogati. Pogledaj samo ovo – dobacio je pehar Jothamu koji ga je uhvatio jednom rukom. — Lijep rad – bilo je sve što je Jotham rekao nakon što je kratko promotrio pehar. Vratio ga je zatim natrag na stol. – Ne vidim zašto tako širite oči. Da Saba ne posjeduje ono za čime čitav svijet žudi, ni mi ne bismo bili ovdje. Svi čeznu za nadaleko poznatim začinima Sabe. Za cimetom, narom, paprom, ali i za drugim jednako vrijednim začinima koji iz ruku Sabejaca putuju u daleke zemlje onkraj jutra, sve do trgovišta na zapadu koja za njima žude. No, daleko ispred svih njih ipak je sabejski tamjan. Tamjan kojim se zazivaju bogovi, kojim se udovoljava božicama. Čak je i strogi Bog Izraela sklon ovome tamjanu. Stabla tamjana rastu isključivo u unutrašnjosti Sabe; dim sabejskoga tamjana svijetom se pronosi skuplji od zlata, traženiji od rubina. — Tamjan iznad svake cijene i kraljica koja čuva sabejsko blago. Što misliš, je li lijepa? – pitao je Boaz. — Uvjeren sam da će je svaki muškarac prozvati lijepom, bez obzira bila ugodna oku ili ne. Zar me briga? Kod kuće me čeka moja dobra žena. — Čuo sam da je kraljica džin, da joj nijedan muškarac ne može odoljeti. Da muškarce odabire jednako kao i nakit – za jednu noć. Ako te namami k sebi, misliš li da ćeš odoljeti njezinim čarima? — Mislim da bi trebao prestati gutati sabejsko vino i sabejske priče. Nije važna kraljica, važna je trgovina začinima. Boaz je kraljevića Jothama pogledao skanjujući se.


— Od svih ljudi koje je kralj Salomon mogao odabrati, on je ovamo poslao čovjeka kojeg ljepota uopće ne dira, kojeg misterije nimalo ne privlače, baš kao što ni bogatstvo na njega ne ostavlja nikakav dojam. — Nismo ovdje da bismo čeznuli za ljepotom, razotkrivali tajne ili žudjeli za bogatstvom. Ovdje smo da bismo trgovali začinima u ime kralja Salomona – Jotham je koračao preko meko istkanog saga koji je prekrivao hladne mramorne pločice. Zastao je tek ispred okrugloga prozora. Odmaknuo je ustranu gomilu srebrne tkanine koja je zastirala otvor. — Dođi i pogledaj, Boaze. Pogosti sada svoje oči Sabom, jer kada stanemo pred Kraljicu Začina, oči i glave će nam morati biti bistri. Boaz je zastao pored svojega rođaka i zurio u grad koji je blistao sjajnije od biserja. Jeruzalem, Davidov grad, na stjenovito je brdo zasjeo kao oklopljeni stražar koji bdije nad okolnim područjem. Ma’rib se, međutim, slobodno ispružio, kuće su mu bile okružene vrtovima, ulice porubljene stablima. Polja zelena kao smaragdi okruživala su grad i bila opipljiv dokaz sposobnosti stanovnika Ma’riba da iz pustinje dovuku vodu. — Sabejci su zasigurno veliki čarobnjaci, jer pustinju su prisilili da rodi plodom – izjavio je Boaz, a Jotham se nasmijao. — Sabejci su sigurno veliki inženjeri, jer uspjeli su načiniti branu koja im je omogućila da vodu jedine ovdašnje rijeke kanalima dugim tisućama liga dopreme do svojega grada. Možda i ne slušam priče putnika o dragome kamenju i džinovima, no svakako pratim izviješća naših agenata. A sada otiđi pitati prepredenoga komornika koliko će još dugo izaslanik kralja Salomona morati čekati da se kraljica od Sabe udostoji primiti ga i saslušati.

Bilkis Usprkos velikome sabejskome bogatstvu, kraljičino je prijestolje bilo najobičnija stvar na svijetu, davno načinjeno od slonovače koja je u međuvremenu ostarjela. Nekoć blijed kao kost, stolac s kojega je zemljom upravljalo tisuću kraljica sada se zlaćeno caklio kao med. Vrijeme ga je spržilo. Ispred prijestolja visjeli su zastori načinjeni od koža leoparda i kitajske vezene svile, koji su kraljicu skrivali od onih koji su audijenciju čekali u velikoj dvorani. Kada bi podignula ruku, eunusi kojima je zadaća bila štititi kraljicu povukli bi zlatnu užad i razmaknuli zastore iza kojih bi se kraljica od Sabe ukazala kako poput božice sjedi na svome drevnome prijestolju. Bio je to dojmljiv prizor koji je prisutne trebao prožeti strahopoštovanjem i pridošlice učiniti podatnima za sabejske trgovce. Bilkis zato nije imala razloga pretpostaviti da će ljudi koji su u ime kralja


Salomona čekali da ih primi u velikoj dvorani biti manje podložni njezinim čarima. Jedan od eunuha pročistio je grlo glumeći da kašlje; taj je prigušeni zvuk privukao njezinu pozornost te je shvatila da eunusi već dugo čekaju njezin znak kako bi povukli užad – znak što ga je već odavno trebala dati. Minula ju je, međutim, luda hitnja koja ju je gonila otkako joj je Khurrami prenijela vijest o dolasku ljudi sa sjevera. Strast se zaledila u strah. Ako pogled svoj položim na ove ljude i saslušam riječi njihove, a ipak ne pronađem odgovor – što onda? Podignula je ruku i učinilo joj se kako joj vlastito tijelo nikada još nije bilo tako teško. U stranu su se razmaknuli zastori koji su je skrivali, a pred očima su joj se konačno ukazali muškarci koji su preko Crvenoga mora doplovili s dvora Salomona Mudrog. Muškarci sa sjevera nisu ni kliknuli niti su se naklonili. Zurili su u nju otvoreno, kao da nije kraljica čiju naklonost moraju moliti, svećenica koju moraju umilostiviti. Vidjela je već takve muškarce, ljude koji došli su iz zemalja u kojima muškarci na ženama vide samo slabosti. Oh, da, već sam vidjela takve. Vi s prezrivim očima i grubim manirama, vi koji mislite da moja riječ manje vrijedi samo zato što sam žena. Ne skidajući pogleda s muškaraca koji su stajali pred njezinim prijestoljem, podignula je ljevicu; meko kao pijesak koji se pretače preko dina, kraljevska komornica Uhhayat iskoraknula je i kleknula. — Tko želi vidjeti Kraljicu Juga? – obratila im se Bilkis jezikom kojim govore trgovci, pristojno se ophodeći prema gostima. Obred se mora poštovati bez obzira na neotesanost gostiju. — Ja sam – započeo je predvodnik skupine; ne obazirući se na njegove riječi, kraljevska je komornica odgovorila zvonkim glasom koji je nadglasao njegov. — O, Kraljice, Svjetlosti Dana Naših, Gospo Jutra, oni koji tragaju za mudrošću i blagonaklonošću Kćeri Sunca žele prići. – Uhhayatino je lice bilo bezizražajno koliko i njezin glas, no pogled kojim je promatrala strance bio je oštar kao sječivo. Lice predvodnika skupine se zamračilo; kraljica nije znala je li to zato što ga je obuzeo stid uslijed vlastita nepristojna ponašanja ili zbog bijesa potaknutog Uhhayatinim prezirom. U tišini koja je uslijedila nakon Uhhayatinih riječi, Bilkis je mirno sjedila brojeći otkucaje vlastita srca. I naposljetku, kada se čovjek iza predvodnika skupine nervozno pomaknuo, udijelila je unaprijed predviđeni odgovor.


— Neka pristupe oni koji tragaju za kraljičinom mudrošću i kraljičinom blagonaklonošću. Ni ne čekajući da ih gospa Uhhayat pozove, muškarci su požurili naprijed. Nimalo gracioznosti, nimalo uglađenosti. A odjeća im je bila lijepo izrađena, premda bez stila. Predvodnik skupine zastao je točno ispred prve stube koja vodi do prijestolja, ponosito je stajao i zurio joj ravno u lice. Poznato joj je bilo ljeskanje znatiželje koju je uočila u njegovim tamnim očima – baš kao i tračak loše prikrivenog prezira. Ako već ništa drugo, Saba bi ga mogla poučiti lijepome ponašanju. Želiš li moje začine, moraš se pokoriti mojoj volji. Nasmiješila se razmišljajući tako te je na licu predvodnika uočila promjenu; oprez je zamijenio znatiželju. — Kraljica Juga te pozdravlja, čovječe sa sjevera – kretnjom je pritom pokazala tri široke stube koje vodile su do prijestolja. – Sjednite i govorite. Recite nam sve što vam je na srcima. Graciozna gesta; počast koja se nije mogla odbiti. No, čim bi je prihvatio, ta bi čast čovjeka dovela u neugodan položaj do njezinih nogu te se osjećao kao djetešce s kojim se dadilja igra. Održi sada svoj govor, maleni čovječe. Iznesi nam svoje kraljevske zahtjeve i gledaj nas kako ti se smijemo. Koliko god prezriv bio, čovjek ipak nije bio budala; čim je sjeo, pogled je podigao gore, preko nakitom urešenih stopala i bedara omotanih svilom, preko niski bisera omotanih oko njezina pojasa i niski jantara koje su joj padale preko grudi te joj se ponovo zagledao izravno u lice. — Ja, kraljević Jotham iz Judeje zahvaljujem ti, o, Kraljice, na naklonosti koju iskazala si mi. Neka to bude glasnik sretnog i uspješnog ishoda našeg putovanja. Jako dobro, kraljeviću Jothame iz Judeje. Mnogi su muškarci već sjedili ovdje gdje on sada sjedi i nisu mogli pogleda odvojiti od prozirne tkanine koja joj se niz noge spuštala, od sjena koje dale su naslutiti tajni vrt skriven između njezinih bedara. Ponovo se nasmiješila. — Doista, neka ovo navijesti napredak. A sada nam reci gdje se može pronaći tvoja zemlja, kraljeviću Jothame iz Judeje i kako se zove onaj koji vlada njome i – tobom. — Moja zemlja nalazi se na sjeveru, iza velike i gole pustinje. A kralj mi je Salomon Mudri, sin velikoga Davida, koji vlada čitavom zemljom od Dana do Bet-Šebe i još nekima. No ni to nije bilo sve; nadovezujući se na očeva osvajanja, kralj Salomon je sada upravljao čitavim carstvom – tako je barem tvrdio izaslanik. — Nitko ne može putovati između velikoga mora i velike pustinje, između Egipta i Damaska, a da ne plati danak kralju Salomonu Mudrom.


Kralj Salomon Mudri, plemenit je to naslov. Je li doista mudar ili je mudar tek u ljudskome laskanju? Čovjek jednostavno ne može sa sigurnošću znati; ne zovu li je ljudi još uvijek Lijepom Bilkis? Istinsko je pitanje posjeduje li Salomon mudrost zahvaljujući kojoj zna kada mu laskaju ili ga pak mogu zavesti pozlaćene riječi? — Doista veliko kraljevstvo. A što kralj Salomon Mudri želi od Bilkis, kraljice od Sabe? — Njezinu dobru volju i prijateljstvo – pogled kraljevića Jothama ni u jednom se trenutku nije pomaknuo. – I njezine začine. Ne mogavši odoljeti, samoj je sebi dopustila da se nasmije. — Tvoj je kralj k meni poslao doista sposobnog pregovarača! Neki su se i po mjesec dana susretali sa mnom prije no što su se uopće usudili izgovoriti te riječi! U trajanju jednoga daha, lice mu je preplavio očaj, a zatim je slegnuo ramenima. — A zbog čega bi drugog ljudi dolazili u Sabu, ako ne zbog njezinih začina? Zašto onda to otvoreno i ne kazati? — Doista, zašto ne? Njezino je čuđenje dvorjane potaknulo da se nasmiješe i potiho nasmiju ovoj razgolićenoj istini. — Reci mi, kraljeviću Jothame, želi li kralj Salomon Mudri još išta od Sabe? Isprva je oklijevao progovoriti, no kada je to učinio, riječi su mu ponovo bile iskrene kao i prije. — Moj brat, kralj Salomon, sa Sabom bi htio sklopiti sporazum. Trgovina se mora nastaviti, začini sigurno teći putom mirisa. Savez između naših dvaju kraljevstava je ono što kralj Salomon želi. — A što tvoj brat, kralj Salomon, Sabi može ponuditi, što je to što ona nema? Što bi to Salomon mogao posjedovati, a da Saba nema? – nešto ju je uzbudilo dok je izgovarala te riječi, neko neopipljivo milovanje nalik na dašak mirisna dima preko njezine gole kože. — Ne znam – odgovorio je kraljević Jotham. – No sa sobom sam donio svitke koje poslao je kralj, kao i pisara koji napamet znade sve što na njima piše. Ne sumnjam da se moj brat već nečega dosjetio. Zna li kralj Salomon uopće kakvi ljudi prenose njegove riječi? Pa ipak, ovaj nas je neotesani govor ipak poštedio beskrajnih sati rasprava i uzaludnih razgovora koji prethode samoj trgovini. Zauzvrat ću zažmiriti na njegovo odveć iskreno ponašanje. Jer ne treba li i ona nešto od njih – premda oni to još ni ne znaju?


— Ustani Jothame, kraljeviću judejski Judina i znaj da te Saba prima kao gosta. A znaj i da će kraljica od Sabe razgovarati s pisarom kralja Salomona, no da ti sama kraljica ne može ništa obećati. I dok se izaslanik kralja Salomona uspravljao na noge, vidno zbunjena, kraljica je podigla ruku. — Kraljica će po tom pitanju zatražiti savjet od naše Majke Ilat. Kraljica će se ponašati sukladno božičinu savjetu. Zatim je klimnula glavom i dvorski su eunusi potegnuli tešku zlatnu užad te su zastori od leopardovih koža i vezene svile ponovo zastrli prijestolje od slonovače, sakrili je od ljudi u dvorani. Dobro se sve okončalo, pomislila je ustajući s prijestolja, a nitko joj nije mogao zamjeriti zbog odluke koju je donijela. Ta je odluka ni na što nije obvezala. Kada se ponovo našla zastorima odijeljena od sviju osim od svojih najbližih slugu, k sebi je pozvala glavnog eunuha. Kada joj je prišao i duboko se naklonio, ona mu se nasmiješila. — Imam zadatak za tebe, Tamrine. Dovedi kraljevića Jothama judejskog u moj vrt. — Odmah, Sunce naših Dana. – No, koliko god ponizne bile Tamrine riječi, koliko god da se duboko naklonio, Bilkis je jasno osjetila njegovo duboko neslaganje. Kada bi mi bogovi htjeli ispuniti još jednu želju – osim one da pronađem novu kraljicu od Sabe – zamolila bih ih neka mi pošalju sluškinje, poslugu i eunuhe koji me ne poznaju iz vremena dok još nisam imala grudi! Ponekad ju je njihova brižnost doista gušila, a svojom su revnošću uspijevali udovoljiti čak i njezinim najluđim željama, valjda i prije no što bi ih uspjela izgovoriti. — Oh, nije potrebno odmah – rekla je obuzdavajući želju da Tamrina podsjeti da je ona kraljica, a ne on, premda je služio još njezinoj majci. – Moram svakako razgovarati s njim. O kralju Salamonu želim doznati više no što je moguće na javnoj audijenciji. A što god uspiješ doznati... — Naravno, kraljice moja. U mene se možete pouzdati po tom pitanju. Smiješeći se, nježno je ruku položila na njegovu pognutu glavu. — Doista se pouzdajem u tebe. Vjerujem da ćeš me izvijestiti o tome kakav je Salomon čovjek ili barem kakvim ga njegovi podanici smatraju. Zadovoljan činjenicom da je još uvijek jednako važan, Tamrin se još dublje naklonio i usnama prinio njezin pozlaćeni pojas. — Svjetlosti Očiju Naših, dobit ćeš ono za čime žudiš. Moji robovi prikupit će podatke o tim neotesanim barbarima, sve dok o kralju Salomonu ne budeš znala više od njegove rođene majke.


U nekim stvarima žurba ne donosi nikakva ploda; ničim prije no što će joj na glavu položiti sunčanu krunu kraljica od Sabe nije ovladala toliko koliko strpljenjem. Srljaju samo budale i na kraju izgube sve. Tako su Bilkis poučili; tako je živjela vlastiti život. Čekala je čitava tri dana i sada je bila spremna konačno doznati kakvog je čovjeka kralj Salomon poslao da se zauzme za njegove interese. A doznat ću i kakav je čovjek taj kralj Salomon, odnosno kakvim ga vide njegove vjerne sluge. Nasmiješila se i raširila paunova pera svoje lepeze preko klupe pored sebe. Za ovaj je susret odlučila prigrliti ono što muškarci brojnih nacija nazivaju ženstvenošću i svoje tijelo prikazati kao glavnu nagradu. Bila je omotana zlatom protkanim, bogatim ruhom; prozirna je tkanina pratila krivulju njezinih grudi, obline bokova i bedara. Po tucet narukvica krasilo joj je svako zapešće i zveckalo pri svakom pokretu ruku. Usne premazane ružem vruće su se i crveno žarile. Ako nije mrtav ili eunuh, ovaj će čovjek sigurno podleći mojim čarima. Muškarac zaslijepljen ženskim čarima jest muškarac kojim je lakše upravljati. Kraljević Jothan iz Judeje nestrpljivo je sjeo; usta su mu bila rastegnuta u usku liniju, a tijelo ukočeno poput tijela glinene lutke. Bilkis mu se nasmiješila dok joj je prilazio i ispružila mu ruku s dlanom prema gore tako da se njezina kanom išarana koža ružičasto ljeskala na suncu. — Kraljica od Sabe pozdravlja izaslanika kralja Salomona. Nestrpljivo čeka ponovni razgovor s njim. – brzo procjenjujući njegovo raspoloženja, zatim je pridodala: — Ne, ne morate kleknuti, možete sjesti ispred mene. Bilo je posve očigledno da kraljević Jotham nije ni kanio kleknuti pred njom; njezino nemarno odustajanje od tog dijela protokola kao da ga je zaprepastilo i nagnalo da zamijeti kako bi joj umjesto namrgođena pogleda ipak mogao udijeliti malo poštovanja. — Hvala vam, Vaša Visosti – rekao je. – Ipak ću stajati. Bilkis se tiho nasmijala. — Pa stojte, onda, no strahujem da biste se mogli umoriti, jer želim čuti sve što mi imate reći o svojoj zemlji i svome kralju. Zato kada se umorite od stajanja, dopustit ću da sjednete kako vas volja, a sve kako bismo mogli razgovarati kao prijatelji.


Izaslanik kralja Salomona oprezno ju je gledao kao da ispred sebe vidi zmiju otrovnicu. Bilkis se ponovo nasmiješila: suočen s moćnom ženom, ovaj se poduzetan čovjek gubio. — A sada – rekla je kraljica od Sabe – govori mi o kralju Salamonu. — Što želite znati? — Recite mi što god poželite, naravno. To da je velik, mudar i moćan kralj, to ću prihvatiti. Ne opisuju li ljudi tako baš sve kraljeve? Zamahnula je tada lepezom od paunova perja pa joj je preko kože zapuhao nježan povjetarac. — A to da si želi priskrbiti moje začine, to je također zajedničko baš svim kraljevima. — Što vam onda još mogu reći, a da već ne znate? – upitao je Jotham. – Vaši su ministri do sada već jamačno pročitali kraljeve svitke. Zar vam nisu rekli što na njima piše? Bilkis je polako spustila lepezu i položila ju preko bedara. Bilo je očigledno da se Jotham iz Judeje ponosi svojom iskrenošću i da olako shvaća žene. Bilo je vrijeme, smatrala je Bilkis, da zazove Majku koja će ovladati njime i baciti ga na koljena. — Pročitala sam svitke, mladiću, i da, znadem što na njima piše. Udijelit ću vam sada savjet, Jothame. Bilo bi mudro da se prisjetite kako ovdje niste zbog sebe, nego da dolazite u kraljevo ime. A još bi mudrije bilo prisjetiti se još jedne stvari. — A to je? – pitao je naposljetku kako bi prekinuo tišinu. Znala je da će baš tako postupiti. Sa zadovoljstvom je zamijetila da mu se lice zarumenilo od zlovolje i rastućeg bijesa. Ah, a sada očekuje da ću mu na nos nabiti svoju moć, prijetiti mu. Nasmiješila se i ponovo podigla svoju lepezu od paunova perja. — Da ne samo da sam kraljica, nego i da sam dovoljno stara da ti budem majka, ili barem tetka – pridodala je obuzdavajući smijeh koji joj je gužvao riječi. – A sada dođi i sjedni ispred mene, Jothame iz Judeje, tu na jastuk pa mi reci sve što želim znati. Tako lako. Bilkis se i dalje smiješila dok je, priznajući poraz, brat kralja Salomona na jastuk do njezinih nogu sjedao kao sin ili svirač harfe. Dobiti poslušnost od muškaraca istinsko je umijeće koje se, baš kao i sva druga umijeća, ne samo uči, nego i održava stalnom praksom. „Nikada nemoj izdati nijednu naredbu za koju unaprijed znaš da neće biti izvršena, Bilkis. Nikada muškarcu nemoj pružiti priliku da te ne


posluša, da ti iskaže manje od poštovanja. Podaj mu ono što još nije ni pomislio zaiskati.“ Glas njezine majke godinama joj je u uši šaptao slične ženske mudrosti. Ne, Majko, tiho je u sebi odgovarala Bilkis, nisam zaboravila. Pogledaj kako se ovaj ponosit i čvrst muškarac povija u mojim rukama, kako još uvijek nije ni svjestan da se predao. Baš kao što je i predvidjela, čim je počeo govoriti, kraljević Jotham razotkrio je znatno više no što je mislio; zasigurno znatno više no što je kanio u trenutku kada je pred nju izašao. Prilika da se razmeće vrlinama svojega kralja i veličinom njegova kraljevstva nadahnula ga je na hvalu bez kraja i konca. Kada bih povjerovala samo u pola ovog što mi govori o njegovu mudrom kralju, odmah bih pala ničice i počela obožavati Salomona! Prema onom kako je to sročio Jotham iz Judeje, kralj Salomon je više bio bog nego čovjek. — Zgodan, plemenit i mudar u svemu, tvoj kralj bi vrlinama svima trebao biti uzor – nasmiješila se Bilkis, sklopila lepezu i tako znojem natopljeno Jothamovo lice zapuhnula toplim povjetarcem. To je zibanje teškoga zraka prema njemu odnijelo njezin parfem, opojan miris tamjana i ruža. Uočila je da se, nesvjestan onoga što čini, Jotham sagnuo prema njoj, instinktivno pokušavajući primaknuti je k sebi. — Salomon je doista velik kralj – gotovo jednako velik kao i njegov otac, kralj David. Znate li uopće koliko je uzvišen naš kralj, koliko ga iznimno poštuju kraljevi čitavoga svijeta? — Iznimno poštuju? – Bilkis je pitanje postavila ležerno, kao da se šali, Jotham je skočio u obranu svoga gospodara. — Toliko poštovan da su mu žene kćeri kraljeva! Da, baš kao i konkubine. Čak je i faraon svoju kćer podao kralju Salomonu te mu je uz nju kao miraz darovao i grad Gizu – Jotham je biranim riječima govorio kao molitelj koji želi silno dojmili svoju ljubljenu majku. I premda osim istinskoga zanimanja drugih emocija nije pokazala, na Bilkis je ovo ostavilo velik dojam. Kraljevski Egipat ne daje olako svoje kćeri. Sve do sada kći Dvaju Kraljevstava nikada još nije otišla u stranu zemlju kako bi se udala za stranoga kralja. Činjenica da si je kralj Salomon mogao priskrbiti takvu suprugu o njegovu je utjecaju govorila rječitije od sata neobuzdano pohvalnih riječi što ih je izrekao njegov odani brat. — Kralj Salomon je i miljenik našega Gospoda, jer supruge mu samo sinove rađaju. Jadnog li čovjeka! Bilkis je spustila lepezu i prstima prešla preko perja koje se prelijevalo u duginim bojama. — Samo sinove? Kako nezgodno.


Očigledno zaprepašten, izaslanik kralja Salomona zurio je u nju; tiho se nasmijala. Zaboravili ste, dakle, kraljeviću Jothame, da u Sabi majka teže pritišće tezulju vage. Istinsko mi je zadovoljstvo to da još uvijek mogu zaprepastiti stranca. Još nisam ni za što. — Tako velik kralj praćen tolikom blagonaklonošću, s tako odanim slugama i tako vjernim bratom. I tako pronicav kralj, niste li mi rekli da o Salomonu govore kao o Mudrom? — Tako ga zovu otkako je stupio na prijestolje. Prve noći svojega kraljevanja Salomon je Gospodina našega Boga zamoli neka mu poda mudrost kako bi dobro i pravedno vladao. A Gospodu se svidje Salomon koji nije zaiskao ni bogatstva ni moć samo za sebe. Zato mu je i udijelio mudrost koju je zatražio u molitvi. Tako da je od toga dana Salomon mudro vladao kao kralj. Kako li je to samo pobožno i mudre li priče za ponuditi strancima; kako li samo slatkim plodovima rađa! Možda je taj Salomon istinski mudar. — A sada već ponešto znadem o kralju koji žudi za sabejskim začinima – Bilkis je Salomonova zagovornika gledala osmjehujući mu se. – Mudar je to čovjek rođen pod zvijezdama koje su mu bile sklone. Sigurno je teško takvome kralju uskratiti išta što priželjkuje. — Zašto uskratiti? Podajte kralju Salomonu ono što želi, a on će vas nagraditi svojim prijateljstvom. — Nisam rekla da će ga Saba odbiti, no Salomon će za sabejske začine morati ponuditi više od prijateljstva. Zar ne nudi ništa više taj kralj kojemu je Bog iskazao milost? Prije no što se kraljević Jotham uspio dosjetiti odgovora, Bilkis se blago nasmijala kako bi ga umirila i pokazala mu da je njegove riječi nisu uvrijedile. — Ne, nemojte odgovarati, jer ovo nije ni vrijeme, ni mjesto za razgovore o trgovini i savezima. Dođite, prošećite se sa mnom kroz vrtove pa ću vam pokazati naše najljepše cvijeće, a vi ćete mi, kraljeviću Jothame, reći kakvo je naše cvijeće u usporedbi s onim koje cvate u Salomonovu kraljevstvu. No do trenutka kada je Sunce na svojoj putanji dosegnulo sredinu jutra, Bilkis je odustala od pokušaja da sa svojim posjetiteljem šeće stazama koje vode kroz vrtove. Bilo je očigledno da ga vrtovi uopće ne zanimaju te da uopće nema ni volje ni želje sat vremena raspravljati o cvijeću. Sama, sagnula se i dlanovima obujmila malenu mirisnu ružu te sklopila oči kako bi upila njezin taman miris.


Kakvim to ljudima kralj Salomon vlada? Neotesanim, oporim i sprženim suncem. Kakva to zemlja rada takve ljude? Kakav kralj vlada tako neustrašivim podanicima? Kralj koji posjeduje sve vrline koje čovjek posjedovati može i svu mudrost svijeta? Zar nema baš nikakvih slabosti? Nema čovjeka lišenog mana, pravo je umijeće ovladati tom manom, slabost pretvoriti u najjače oružje. Oružje koje se čuva u pripravi, kojim se možda nikada nije ni zamahnulo. Ali ipak oružje. Otvarajući oči, Bilkis je zurila u grimizno srce ruže. Može li ijedan čovjek biti tako velik, tako mudar? Možda, glas kao da je zviždukao, riječi su joj tiho odzvanjale u ušima, možda bi trebala otići tamo i osobno se uvjeriti... Zapovijed. Odgovor. Obećanje. Bilkis se uspravila; prsti su joj kliznuli preko baršunastih latica ruže. Konačno je ispred sebe vidjela put, most prema budućnosti Sabe. Put je vodio na sjever. Na sjever, do dvora kralja Salomona.

Rahbarin — Ne sviđaju mi se ti ljudi sa sjevera. Tako su... – Rahbarin je oklijevao, tražio pravu riječ kojom bi opisao nelagodu koja mu je morila misli. Zurio je u Ilatine oči, nadajući se kako će nadahnuće pronaći u draguljima koji su joj krasili očne duplje. – Tako su neotesani – naposljetku je ipak rekao. – Nemaju nimalo poštovanja. Ne volim kako gledaju sestru moje majke. Ne sviđa mi se kako gledaju Tvoje Zrcalo na Zemlji. Može li im vjerovati, njima i njihovu kralju? Prikaz od alabastra vazda je isti; od lapisa načinjene, oči božice smireno svjetlucaju obasjane svjetlošću lojanica, zlaćane točkice u njihovu dubokom plavetnilu trepere kao zvijezde u ponoć. Rahbarin nije bio siguran znači li to da Ilat ne sluša ili pak da je nije briga. Idol je tek prikaz, oblik što ga božica može nastaniti, ali samo ako joj se prohtije. Večeras se nije odlučila pokazati. Kip je ustrajno bio samo slika, portret božice koju je prikazivao. Rahbarin je odložio još jedan grumen tamjana u kristalnu zdjelu do idolovih nogu, naklonio se i unatraške se udaljio. Večeras neće dobiti nikakav odgovor. Moram ponovo pitati kasnije. U neka je druga vremena od Ilat možda mogao izmamiti odgovor, a možda i nije. Ako su se Ona i kraljica već dosjetile nečega, ni jedna ni druga mu zasigurno neće ništa odati. Ta ga je misao prisilila da prizna ono što je već dugo nijekao, a to je da njegova tetka nešto spletkari – nešto za što zna da ne bi dobila moj pristanak. A ako je to istina, onda će odgovor prije dobiti od same božice, nego od svoje tetke.


Bilkis Moram poći na sjever. To je barem bilo jasno, božica je uputila na to. A kako će putovanje provesti u djelo te ga objasniti i opravdati svojim vijećnicima i podanicima – to je očigledno bilo prepušteno njezinoj domišljatosti. No, poput svakog dobrog vladara, i Bilkis je raspolagala obiljem lukavstava. Odgovor joj je strelovito sinuo; objavit će da joj se Ilat obratila i naložila poslušnost. Da se mora pokoriti Ilatinim željama vezanim uz sjevernjake i želji njihova kralja da trguje sa Sabom. Svi znaju da sam u Unutarnje Dvorište išla našoj Majci po savjet. Sada još samo trebam objaviti njezine zapovijedi. Pustila je neka ljudi kralja Salomona čekaju još tjedan dana prije no što ih je ponovo pozvala k sebi. Tijekom tih dana je brojne sate provela u molitvi ispred javnog oltara u velikome Hramu, jer nije htjela ostaviti mjesta ni najmanjoj sumnji da riječi što će ih izgovoriti možda nisu volja same Ilat. I zato, kada se ustranu razmaknuo zastor od leopardovih koža iza kojega je sjedila na sabejskome prijestolju, nasmiješila se Salomonovim izaslanicima i rekla im kako je pažljivo vagala njihove riječi, kao i riječi njihova kralja. — Vaše sam riječi predočila našoj božici Ilat. Vi sretni ste ljudi; naša se Majka smiješi i vama i vašemu kralju – Bilkis je uočila grimasu gađenja na licu kraljevića Jothama, no samo je nehajno slegnula ramenima i nastavila. – Saba će udovoljiti kraljevu zahtjevu, a kraljica će mu osobno prenijeti blagonaklone riječi naše Majke. Među dvorjanima se počeo širiti žamor; Bilkis je podignula ruku kako bi ih ušutkala. — Svi vi dobro znate da sam se usudila u Unutarnje Dvorište zaći kako bih prilila Ilatinu mudrost. Znate da sam posljednjih sedam dana provela u molitvi i postu. Dopušteno mi je doznati Njezinu volju i neću dopustiti da to itko dovede u sumnju. Pogledom je prešla preko svih dvorjana, pazeći na sve koji su bili zaprepašteni, razočarani, ali i na one koji su bili zadovoljni. Pozornost je zatim ponovo posvetila izaslanstvu kralja Salomona. — Mnogo ste nam toga rekli o vašemu kralju, njegovoj mudrosti i njegovu zlatnom gradu. A sada ću se s vama zaputiti na sjever, kako bismo vaš kralj i ja mogli između sebe sklopiti dogovor. U dvorani je vladala tišina; Bilkis je jasno čula meko zujanje pčele koja se uzaludno pokušavala probiti kroz staklo od alabastra i pobjeći. Ocijenivši


kako je pravi trenutak, ponovo im se obratila prije no što je ijedan od njezinih ministara uspio progovoriti. Nasmiješila se kraljeviću Jothamu. — Na Ilatinu ću izričitu zapovijed s vama poći da vlastitim očima vidim vaš zlatni grad... i iskušam mudrost kralja Salomona. Imala je dovoljno iskustva u upravljanju muškarcima i ženama da bi znala kako okupljenima ne smije pružiti priliku da o njezinim riječima razmisle ili ih čak dovedu u pitanje. Jedna kretnja bila je dovoljna da njezini pozorni eunusi ispred nje ponovo navuku zastor od leopardove kože i sakriju je od ljudi koji su se nalazili u dvorani. Bilkis je ustala, protegnula se i zastala u trenutku kada je pokraj prijestolja ugledala svog nećaka koji ju je čekao. — Je li to doista odgovor naše Majke? To, da na sjever otputuješ s tim ljudima? Rahbarin se mrštio čak i dok joj je pružao ruku kako bi joj pomogao da side niz stube koje su vodila do prijestolja. — Nisam li tako rekla? – Bilkis je na Rahbarinovu ruku položila svoju i uzdahnula u sebi. Bit će problema s njim. Jer u glavi njezina nećaka bila je isključivo obrana sabejskoga prijestolja i kraljice, tako da je bio u stanju štititi je i protiv nje same ako je potrebno. Kraljević Rahbarin bio je snažan, odan i inteligentan – da se barem rodio kao žensko! I premda je Bilkis uzdisala zbog te uzaludne želje, duboko u sebi je znala da Ilat nije greškom Rahbarina stvorila da bude muškarac, a ne žena. Jer Rahbarin je istodobno bio i nježne prirode i ljubazan, dobar kao pustinjsko proljeće, ali i proziran kao izvorska voda. Nije bio ni lukav, ni suptilan. A lukav i suptilan mora biti svaki vladar kako bi mogao dobro i mudro vladati. Rahbarin je imao sve vrline dobroga čovjeka, no te bi iste vrline za vladara bile pogubne. Jer kraljica mora znati istinu i laž zboriti jednako mudro. Da bi vladala – bdjela nad zemljom i njezinim ljudima – kraljica mora velovima zastrti istinsku svoju prirodu, svoje pravo ja. Samo joj jedno mora biti važno: dobrobit njezina naroda. Ne ispunjenje njezinih osobnih želja ili vlastita sreća – pa čak ni njezino vlastito dobro. Nego njihovo dobro. A stanka do koje je došlo dok je razgovarala s Rahbarinom drugima je omogućila da se okupe. Sada su dvorski komornik, vrhovni nadzornik, vezir i glavni eunuh ispred nje stajali u nadi da će doznati je li kraljica Juga doista poludjela. Samo je kapetan, zapovjednica kraljičine tjelesne straže, Nikaulis, stajala nijema.


— O, kraljice, vaš vezir nije čuo ni riječ o tom putovanju – Mubalilatov je glas intonacijom otvoreno kazivao kako bi mu bilo draže da za putovanje nije ni sada čuo. – To je nemoguće, posve nemoguće... Glavni eunuh ga je prekinuo samo kako bi se nadovezao također prosvjedujući: — Gospa Jutra naravno može činiti što ju je volja, no upustiti se u takav pothvat... — Previše je pogibeljno – Uhhayat je dovršila rečenicu; za dvorsku se komornicu dakako unaprijed znalo da će pozvati na razbor. – Ne znamo ništa o tom kralju, baš kao ni o njegovoj zemlji, njegovi su izaslanici barbari koji se nikada ne smiju. Bilkis je podignula ruku i dvorjani su ušutjeli. — A kapetan moje straže? Što veli moja Amazonka? Nikaulis je svoju kraljicu gledala očima sivim i krutim kao željezo. — Samo ono što su drugi već rekli, takvo je putovanje ludost. No ja sam zapovjednica kraljičine straže. Činim ono što ona zapovijedi. Ovo je rezultat poučavanja službenih dužnosnika da slobodno iznose vlastite stavove bez straha od kazne kojom bi se na njih mogao okomiti vladar kojemu se njihovi stavovi možda ne sviđaju! Razmišljajući tako, Bilkis se tiho nasmijala gledajući zbunjena lica svojih dužnosnika kojima njezino veselje nije bilo jasno. — Kraljica vas je saslušala te vam zahvaljuje na brizi za sigurnost kraljevstva i njezinu osobnu sigurnost. Morate, međutim, znati da odlazim po Ilatinu nalogu i vjerujući u Njezino obećanje. Iz naše ću zemlje kralju Salomonu donijeti zlato i začine. A iz njegove ću se vratiti s kraljicom koja će kada umrem ponijeti sabejsku krunu. Kratko su u nju samo zurili bez riječi. Zatim je Mubalilat upita: — I to vam je objavilo Sunce naših Dana? Vezirov je glas bio čudna mješavina divljenja i sumnje. — Da – rekla je Bilkis – to mi je objavila. Ondje me čeka kraljica koja će me naslijediti, kraljica koju će mi dodijeliti sama Ilat. — Kraljica sa sjevera? – glavni eunuh je tako silovito tresao glavom da mu je iz kovrča na glavi na pod ispala dragim kamenjem urešena ukrasna igla. – Kako je to moguće? Njezini najpouzdaniji i najodaniji ministri zurili su u nju iščekujući odgovor. U ovome je slučaju samo istina mogla pomoći, jer oni ionako nisu zasluživali ništa manje.


— Ne znam – Bilkis je ispružila ruke kao da preklinje. – Znadem samo da sam ponizno stala pred našu Majku, a ona mi je zatim tako odgovorila na moje molitve. Molim Vas da joj vjerujete baš kao što joj vjerujem i ja. A sada vam kraljica dopušta da odete. Poslušali su je, te su se naklonili i nevoljko otišli. Uhhayat i Tamrin zajedno su hodali; Bilkis je odmah znala da sklapaju savez kojemu će cilj biti zadržati je u Sabi. Vrhovni dužnosnici njezina dvora i niži dostojanstvenici nesumnjivo će sljedećih nekoliko sati gunđati jedni drugima, jer i dalje će im posve neshvatljivo biti to nečuveno putovanje. Nikaulis je ostala, njezine su poput željeznih bodeža oštre oči i dalje gledale upitno. — Kraljice moja? — Govori, zapovjednice kraljičine tjelesne straže. — Ne može li netko drugi mjesto vas poći na sjever? Bilkis je zatresla glavom. — Ne. Moram osobno poći. Tko bi drugi mjesto mene mogao odabrati sljedeću kraljicu od Sabe? Kratko se činilo da Nikaulis oklijeva, kao da želi ponovo progovoriti. No taj je trenutak prošao, a Amazonka se samo naklonila, prihvaćajući kraljičine riječi kao konačne. I Nikaulis se zatim povukla, ostavljajući Bilkis samu s njezinim nećakom. — I ti se možeš povući, Rahbarine. Bilkis, međutim, nije bila nimalo zatečena kada ju je tvrdoglavo pogledao i rekao: — Ako mi dopustite, htio bih razgovarati s vama, sestro moje majke. Bilkis je u sebi uzdahnula; ipak se potajno nadala da će izbjeći izravno sučeljavanje s Rahbarinom i njegovim principima. Pa ipak, bolje sad nego kasnije, pretpostavljam. Pokoravajući se neizbježnom, dopustila mu je da je doprati do njezinih privatnih odaja. Ondje je sjela za toaletni stolić, a Irsiya joj je iz kose počela vaditi ukosnice. Rahbarin je čekao; znajući da je, ako je baš nužno, u stanju šutke čekati da svane novi dan, Bilkis je uzdahnula i rekla: — Govori, nećače. Rahbarin je pogledao Irsiyu. — Otpustite svoju sluškinju. — Ne, ništa od onog što ti i ja imamo za reći nije tajna.


A svjedoci bi se u konačnici mogli pokazati korisnima. Ima li, pak, boljeg svjedoka od kraljičine najintimnije sluškinje? — A sada govori, što imaš reći svojoj tetki i kraljici? Dobivši dopuštenje da govori Rahbarin je kratko oklijevao, a zatim je progovorio: — Znam da ste razgovarali s Ilat osobno, no je li mudro napustiti Sabu i zaputiti se na sjever, u daleku zemlju koju još nitko vidio nije, Blistava? — Mudro možda i nije, ali je nužno – zurila je u ulašteno srebro zrcala, lice joj je još uvijek bilo blago u očima muškaraca. – Ilat mi je obećala kćer sa sjevera. Ne mogu od vjetrova očekivati da mi preko pustinje na svojim krilima donesu djevojčicu! Rahbarin ju je gledao tvrdoglavo i nepokolebljivo predano. Ta ga je predanost i činila tako dobrim sljedbenikom, a istodobno veoma lošim vladarom. — Predaleko je to, odveć pogibeljno. Pošaljite mene umjesto vas. — Zar ćeš ti mjesto mene roditi dijete? — Prestari ste za to. Što god božica mislila, sigurno nije mislila da vi rodite to dijete! Umrli biste pri porodu. Rahbarina nitko nije mogao optužiti za isprazno laskanje, on je uvijek govorio golu istinu, bez obzira koliko ga to koštalo. — Tko može reći što je Ona mislila? Obećala mi je kćer, a ponajbolja bi bila ona koja bi bila od moje krvi i mesa. Umrem li rađajući sabejsku nasljednicu, onda ću barem znati zašto sam umrla. Tebi ću povjeriti da mi kćer odgojiš tako da izraste u veliku kraljicu. Od tebe joj boljeg savjetnika i prijatelja ne mogu podati. — Ne sviđa mi se to – rekao je Rahbarin. — Ne mora ti se sviđati, Rahbarine. Samo se moraš pokoriti. Njezina je volja jasna: moram otići. A ti moraš ostati i čuvati Sabu dok me nema. — A što ako se ne vratite? Što onda? Od Rahbarina se uvijek moglo očekivati da će pronaći svaku, pa i najmanju slabu točku i uprijeti prstom u nju. — U tom slučaju, Sestrin Sine, morat ćeš osobno otići po Ilatin savjet i djelovati sukladno njezinim uputama, odnosno onako kako ti se najbolje čini. Znajući kako više nema što pridodati, Bilkis je zatim otpustila svoga nećaka i pripravila se za suočavanje sa svojom sluškinjom, bila je uvjerena da će Irsiya pokazati jednako neslaganje kao i Rahbarin.


— Čula si što sam rekla kraljeviću. Možeš, dakle, početi pakirati, moja Irsiya, jer odlazimo kada izraelski trgovci zaplove na sjever. Irsiya je u nju zurila razrogačenih očiju. — Zar kraljica ozbiljno tako misli? — Zvučim li kao da se šalim, Irsiya? Ilat je progovorila, ne zaboravi, moram se pokoriti bez obzira na to koliko me daleko odvela pokornost prema Njoj. — Ali zar do dvora kralja Salomona? Njegova se zemlja nalazi na drugoj strani svijeta. Trgovci mjesecima putuju samo kako bi se probili do Puta svile, a Jeruzalem je još dalje! Bilkis se nasmijala, glumeći kako olako shvaća Irsiyin prosvjed. — Oh, pa Jeruzalem i nije tako daleko. Damask leži još iza Jeruzalema, a naši trgovci ipak često zalaze u Grad Ruža. A Put svile, baš kao i Put začina prolazi kroz brojne zemlje, uključujući i zemlju kralja Salomona. Smiri se, ne kanim uzalud pola godine protraćiti samo na putovanje. I to zato što uz pustinju leži more, a njegove vode predstavljaju brzi put prema sjeveru. Putovanje morem trajat će nekoliko tjedana. Bilkis se nasmijala i potapšala Irsiyinu ruku. — Putovat ću na sjever, do kralja Salomona, zašto što mi je naša Majka Ilat tako naložila. Moram se pouzdati u Nju i vjerovati da će mi olakšati put. — Naravno – rekla je Irsiya, no kraljica od Sabe je u pobožnome slaganju svoje sluškinje osjetila da nije istinski tako mislila. Pa ipak, Irsiya je bila istinska kći svoje obiteljske loze: oprezna i konzervativna kao mačka. Irsiyin je svijet bio okružen zlatnim pijeskom koji opasava Ma’rib; sve su njezine žudnje bile usmjerene prema domu i hramu. Dokle god bi se njezinim opreznim stopama dopuštalo da hodi dobro poznatim stazama, Irsiya je bila najbolja od svih služavki. No, zamoli je neka prati neku promjenu, pa bila to i neznatna promjena boje cvijeta položenog u vazu, ona bi se zabrinula, a kada se zabrine, Irsiya postane tvrdoglava, drži se prokušanog uzorka. Ona se užasava putovanja u nepoznate zemlje, no ona je jedna od žena iz kraljičine pratnje. Ne mogu je ostaviti, jer ni to joj se uopće ne bi svidjelo. Irsiya će u ovom slučaju svakako ostati nezadovoljna. No bude li se iz zemlje kralja Salomona vratila sa Sabinom novom kraljicom, Bilkis se uopće neće osvrtati ni na čije prigovore.


Abišaga Kada mi je umro otac, moja majka spakirala je sav naš posjed i odvela me u Šunam. U ona je vremena Šunam bio uspješan grad, pristojno mjesto na kojemu je udovica bez ikakvih problema mogla odgajati kćer. Šunam stajaše na raskrižju; glavna kraljevska cesta prolazila je ispred gradskih zidina. Tako da je uz dobru tržnicu grad imao i hram, u kojemu su utjehu pronaći mogli strani putnici, kao i voćnjak. Moja majka nije morala ostati sama nakon očeve smrti, jer još bijaše lijepa, a i otac joj je ostavio dovoljno za pristojan miraz. Pa ipak, odbila je sve koji joj se dođoše udvarati. „Preveliku mi činite čast“, odgovarala je onima koji je htjedoše za ženu. Dočim je meni, kada bismo bile same govorila: „Nikad više, dosta mi je muškaraca. Sada mogu živjeti vlastiti život i pripremati tebe za tvoj.“ „Ali, mislila sam da si sretna s mojim ocem“, rekla sam, a moja mi se majka nasmiješila i tananim mi prstima s obraza otirala suze. „Doista sam i bila sretna s njim, Abišaga. Bio je dobar čovjek, k tomu i blag, tebi tako dobar otac da bih mu već zbog toga sve oprostila. No više mi ne treba muškaraca, barem ne ovih ovdje, jer ovdje svi odreda vonjaju na grožđe i ovce!“ Zatim se nasmijala, a kada bi se moja majka smijala, bilo je nemoguće ne smijati se s njom.

Rahbarin Nakon što je napustio kraljičine odaje, kraljević Rahbarin zaputio se ravno prema velikome Hramu, kako bi ondje potražio utjehu i savjet. Prilično je lako njegovoj tetki bilo reći „Ostani i čuvaj Sabu...“. Kao da raspolaže i znanjem i lukavstvom da to stvarno učini, kao da mu je dovoljno podignuti ruku kako bi činio čudesa i u zbilji zamijenio Kraljicu Jutra. Ponekad mu se čini kako je njegova tetka odveć sigurna u sposobnosti ljudi koji je okružuju. Ona je sama neustrašiva i mudra pa je uvjerena da su i svi ostali takvi. Dokaz tomu je smireni nalog koji mu je dala! „Postupaj sukladno božičinim naredbama“, to zvuči poprilično jednostavno. Ali u stvarnosti – kako da znadem što je najbolje? Po tko zna koji put Rahbarinu bi bilo drago da se njegova tetka ne pouzdaje toliko u njegove sposobnosti. Zna da će je jednoga dana razočarati, a to će biti teško


za podnijeti. No, ako kraljica želi da baš on bdije nad Sabom dok nje ne bude bilo, pokorit će se njenoj volji. A trudit će se i imati vjere u njenu misiju, koliko god mu teško bilo povjerovati da je takvo putovanje volja božice, a ne žene. No, ako kraljica nije doista čula božičin glas, ima li uopće nade za nju ili Sabu? Bilo da je šalje sama božica ili ne, molim da je njezina potraga dovede do nove kraljice. U protivnom... Bez nasljednice koju nitko neće osporiti, Saba će podleći istoj bolesti kojoj su već podlegle okolne zemlje. Ratu. Ratu koji obitelji okreće jedne protiv drugih, braću protiv sestara. A u takvim sukobima nema pobjednika. Kako bi izbjegla takvu sudbinu, kraljica mora pobijediti u svim bitkama. A ako već ne može učiniti ništa kako bi joj pomogao, onda barem njezine naredbe može poštovati najbolje što može. Dok je stajao ispred prikaza božice, Rahbarin je svoje srce otvorio Ilat i molio neka mu dopusti da dobro vlada zemljom u odsustvu njegove tetke, ali i da se ispune kraljičine molitve. I na samome kraju Rahbarin se pomolio za mir i siguran povratak njegove tetke. Ukočeni i ledeni ljudi sa sjevera oholo su i mrko hodali ulicama Ma’riba. Rahbarin ih nije mogao zamisliti kako se smiješe, smiju ili uživaju u jednostavnim životnim zadovoljstvima. Baš kao što nije mogao zamisliti da zemlja puna takvih ljudi toplo i zadovoljno pozdravlja kraljicu od Sabe. Neka samo sigurno ode i vrati se, molio je ispred nijeme Ilatine slike. Neka se živa i zdrava vrati u Sabu – s nasljednicom ili bez nje.

Hodaiah — Zar još jedan kovčeg? Odloži ga na krmi s ostalima, ne, samo ne tamo, budalo! Želiš brod izbaciti iz ravnoteže? – psujući na pola tuceta jezika Hodaiah, kapetan trgovačke flote kralja Salomona, zbunjenog je nosača zgrabio za tuniku i pogurao ga prema pravom dijelu palube. Ne sviđa mi se to. Uopće mi se ne sviđa to. Plovidba je bila dovoljno opasna i bez strane kraljice i njezine osobne prtljage, njezinih robova i sluškinja, nebrojenih kovčega s blagom koji su se pridodali ostatku tereta. Ne, nitko ga prethodno nije ništa pitao, ne, od njega se samo očekivalo da pronađe prikladan smještaj za ženu i njezinu imovinu. Bez obzira na činjenicu da su njegovi brodovi predviđeni za polagani prijevoz glomaznoga tereta, a ne za brzu plovidbu i prijevoz kraljevskih dostojanstvenika. Kraljica od Sabe je izdala naredbu koju čak i strani kapetani moraju


poštovati. Hodaiah je pljunuo, pročistio grlo i nastavio budno paziti na utovar tereta. Kovčezi prepuni zlata i kavezi s majmunima, bale finih tkanina i ćupovi puni začina, ako nas gusari uoče, bit ćemo poklani kao patke potkresanih krila. A tu su i žene... I to kakve žene! Razmeću se uokolo kao bludnice, šeću kao muškarci – Hodaiah je već brodio morima od Tira do Troezena, od Knososa do Masilije, no takve je žene vidio samo u Sabi. — Hej, ti tamo, prebaci one bale tkanine na drugi brod! Na ovaj više ne stane! Idioti koji mogu biti dobri samo kao hrana morskim psima. Hodaiah se vratio na admiralski brod Jael. Na Jaelovoj palubi sluge su podizali paviljon, utočište za kraljicu od Sabe i njezine služavke tijekom putovanja na sjever. Kao da more mari za kraljicu! More, ta okrutna ljubavnica, na kraljicu će biti samo dvostruko ljubomornije nego na običnu ženu. Bit će to neizvjesno putovanje sa ženama na brodu, s morem koje ih čeka uvijek spremno na okršaje. Koliko god bio zapovjednik nad brodovljem, njegovo se mišljenje nije slušalo niti se moglo mjeriti s kraljičinim. A sve se zapravo svodilo na još jednu ženu za kralja Salomona – kao da pčelama na dar nosim saće! A kraljica se sada i osobno pojavila dojahavši na konju do dokova – žena na konju, zar je itko ikada čuo za takvo što? Uz nju je jahala ratnica, Amazonka – odavno već nisam vidio jednu od ovih. Neće joj se svidjeti plovidba, žene kao što je ona ne ljube vodu. Nakon njih se pojavila skupina jezičavih žena, sve odreda lepršave u sjajnome ruhu načinjenom od tkanine koja bijaše toliko tanana da ju je morski povjetarac uz tijela tih žena lijepio kao drugu kožu. Bilo je tu i muškaraca – eunuha, stražara, konjušara – no žene su bile u većini. Previše žena. Pred mostićem za ulaz na brod kraljica od Sabe je sjahala, uzde svojega konja predala u ruke najbližem mornaru koji je bio toliko zaprepašten da je samo zurio u njih. Uspela se zatim sve do greda na palubi, a za njom i mršav, svijetao pas. — Kraljica Juga vas pozdravlja, kapetane, i zahvaljuje vam na dobroti i ljubaznosti – milovala je pritom svilenkaste uši svojega psa. – Putovanje će proći u najboljem redu. — Uz malo sreće – žurno se nadovezao Hodaiah, jer znao je kako nije dobro da more pomisli kako mu je čovjek oduzeo svu moć. – Ali i uz Jahvinu pomoć.


Mornari su živjeli i umirali u ritmu zibanja valova sudbine; Hodaiah se držao toga da svoga Boga zove njegovim imenom, kako bi svi znali kome se svojim molitvama utječe. — Uvijek uz blagonaklonost bogova. Kada se kraljica nasmiješila, koža joj se gužvala oko očiju, a na jarkom se sunčevu svjetlu jasno vidjelo da više nije mlada. Ali to nije bilo važno. Mlada ili ne, kraljičin je smijeh raspirivao vatru u krvi svih muškaraca. Hodaiah se nadao da kraljičinim venama teče ledena krv, jer znao je da će se u protivnom putovanje Crvenim morem pretvoriti u nevolju bez kraja i konca. — Gotovo smo sve ukrcali – rekao je. – Paviljon je već gotovo spreman za vas i vaše žene. — Ja i moje žene vam zahvaljujemo. Moraju se ukrcati samo još moji sluge i dvorjani, kao i moji konji, pa možemo isploviti čim vjetrovi i plime budu pogodni za to. Još dok je kimao glavom, srce mu se otkotrljalo u pete. Ašerinih mi očiju, posve sam zaboravio te proklete konje! — Ne budite tako malodušni, kapetane. Smijeh se probijao kroz kraljičin glas dok je sunčeva svjetlost plesala na valovima. — Sve će biti u najboljem redu, a naše će putovanje polučiti uspjeh. Zar možete i posumnjati da nam bogovi možda nisu skloni? — Mogu ja sumnjati u sve. – izjavio je Hodaiah i niz mostić se trkom spustio na dok kako bi ondje pronašao svog pomoćnog kormilara i kraljičine konje počeo ukrcavati na brod predviđen za njih. Konji, psi i bludnice. Kada o ovom putovanju budem pričao u taverni, nitko mi neće vjerovati. Nadao se samo da će, kada se brodovlje konačno sigurno usidri u luci Esjon-Geber, gradski upravitelj na sebe preuzeti sve, a njega osloboditi svake daljnje obveze. Baš kao što se nadao da će se kralju Salomonu isplatiti svi silni troškovi vezani uz posjet kraljice od Sabe.

Nikaulis Toliko vode. Najveća vodena površina koju je Nikaulis do sada vidjela bilo je Božičino zrcalo, jezero koje leži u podnožju Blistavih planina. Jezero je bilo prozirno i hladno kao led, dijete planinskih izvora. Nikaulis je uz Zrcalo izrasla u ženu, igrajući se lova i praćenja tragova na njegovim obalama.


Zrcalo je, međutim, bilo maleno, jer čak je i dijete, preko glatke vode sjedne obale moglo vidjeti drugu. More je drugačije. Brod je plutao na vodi koja bijaše hirovita i nemirna kao oblaci. Voda se uspinjala uz korito, svjetlucala blistavo poput Feniksa u malenim valovima koji su nasumično plesali na suncu. Na istočnome je boku Nikaulis mogla promatrati kopno uz koje je brod klizio, a na zapadu je voda prekrivala čitav svijet, ljeskala se i svjetlucala sve do krajnjih rubova obzora. Znala je da se iza tog mora prostire kopno, kušitsko i egipatsko kraljevstvo. No, zureći u beskrajno prostranstvo namreškane vode bilo je teško povjerovati u to. — Sjemenkama mogranja sam spremna platiti da doznam tvoje misli. Gotovo prestrašena – neprestano udaranje vode o drveno korito, škripa dasaka i lepetanje jedara posve su prekrili tiše zvukove, tako da uopće nije čula Khurrami koja joj je prišla – Nikaulis se brzo okrenula i prste položila na dršku noža. — Mir tebi, Nikaulis – rekla je Khurrami – to sam samo ja. Nikaulis je polako udahnula. — Nisam te čula, i to je sve. Previše sam napeta, moram se opustiti ili ću puknuti kao osušena tetiva na luku. Smiješeći se, Khurrami joj se približila i ruke položila na ogradu. — I, što misliš o moru? Nije li ovolika količina vode istinsko čudo? Baš kao i sol – pokušala sam ispiti gutljaj, no ova je voda dovoljno slana da otruje čovjeka. Kako li samo ribe mogu preživjeti to? — Sigurno su se privikle na sol. — Možda im je to čak i zabavno – Khurrami je zurila dolje, u svjetlucavu vodu. — Toliko riba, tako lijepih riba! Što misliš, bi li kraljica voljela nekoliko ovakvih imati u fontanama svoje palače? — Uginule bi tamo. Nikaulis je promatrala jato riba kako vrtložno prolazi. Plave, crvene i žute ribe, neprimjetan znak slale su ribe koje su se zatim vraćale natrag pa jurcale ispod broda. Naprijed i natrag, lijevo i desno, pokreti ujednačeni kao ples... — Možda – Khurrami se nagnula naprijed; s jedne od njezinih pletenica otrgnula se perla i pala u more ispod nje. Tuce riba odvojio se iz jata i zaputilo prema perli koja tone. Nakon kratkotrajne pomutnje, ribe se ponovo vraćaju u veliko jato.


— Misliš li da su je pojele? – pitala je Khurrami. — Možda – Nikaulis je iskosa pogledala Khurrami. Kraljičina osobna služavka iz svojih je kompliciranih pletenica izvlačila još jednu perlu, očigledno u želji da je kao izazov dobaci ribama punim nade. Khurrami je oslobodila perlu i bacila je u more. I ponovo je malena skupina riba jurnula prema daru, kušala ga, a kada se pokazao nejestivim, ribe su se jednostavno vratile odakle su i došle. Khurrami tada reče tihim, ali odlučnim glasom: — Što misliš o potrazi u koju se zaputila naša kraljica, Nikaulis? Je li ovo kušnja? Svi su znali da je Khurami kraljičine oči i uši te je morala biti svjesna da čak i njezina tričava propitkivanja imaju određenu težinu. — Nije moje da išta mislim. Na meni je da... — Čuvaš i poštuješ naredbe. Da. – Khurrami je prstima obujmila vrh široke, plosnate pletenice, protresla je i oslobodila kosu. Iskosa je pogledala Nikaulis. — I ništa više od tog, zapovjednice kraljičine tjelesne straže? Nešto u boji Khurramijina glasa – suptilni prizvuk ruganja, jedva osjetan – kožu je grebao grubo poput soli. — Zar bi trebalo biti još nečega? Kraljica Jutra zapovjedila je da putujemo do daleke zemlje kako bi ondje susrela Kralja Mudrosti. I mi putujemo. — Naša Majka je tako zapovjedila. Ispravka koju je izrekla Khurrami sitno je, ali i bolno ubola; Nikaulis joj je uzvratila protupitanjem. — A ti, kraljičina gospo, što ti misliš o ovome pothvatu? — Ja? – Khurramijini su se obojani kapci spustili kao blistava, zelena krila i skrili njezine svijetle, mačje oči. – Oh, ništa ja o tome ne mislim. Mislim samo da je putovanje dugotrajno, a more prostrano, a mislim i da su muškarci sa sjevera neotesani i čudni. Pitam se kakav je doista njihov kralj, jer njegovi su podanici sirovi i nimalo suptilni. Može li im kralj biti išta bolji? — Čak i ako nije, Ilat je osobno našoj kraljici naložila da ga potraži. — Da. — Kako bi zatražila njegovu pomoć? – Nikaulis je osjetila pitanje skriveno iz njezinih riječi, pitanje koje je odavalo strahove od kojih noću nije mogla spavati. Vrijeme je da se govori iskreno. Čudno je kako iskren govor budi baš najveće strahove. – Gospo moja, Khurrami, mislite li da je ovo putovanje mudro? U pitanje dovoditi zapovijed njezine kraljice, proroštvo njezine božice.


U srcu osjećam istinsku nelagodu. Opasnost je ispred nas. Jesam li jedina koja sluti zlo na koncu ovoga puta? Očigledno opčinjena kretnjama vode ispod nje, Khurrami se nije pokrenula. Naposljetku je samo rekla: — Smatraš li ludošću to što se naša kraljica pokorava Ilatinoj volji i dodvorava se Kralju Mudrosti? — A što kada uđemo u kraljevstvo mudroga kralja? Što će biti tada? Ni ne podignuvši pogled, Khurrami je slegnula ramenima; svjetlost je plesala na njezinoj koži, meko se prelijevajući kao i voda koja je plesala dolje. — Zašto to pitaš? Kraljica će učiniti ono što mora, baš kao i mi – iskosa je zatim pogledala Nikaulis. – Zar misliš da znadem baš sve kraljičine misli ili božičine? — Mislim da znaš – Nikaulis je zurila u kristalnu vodu. Ribe su dolje svjetlucale dok su žurno bježale od oštrog oblika, opasnosti koja je vrebala iz sjene broda. — Mislim da mi ne želiš reći.

Bilkis Sve dok nije stala na drvenu palubu broda i zagledala se u kao zrcalo glatku površinu mora, Bilkis se držala kao kraljica te je odbijala slušati čeznutljiv glas vlastita srca. Oduvijek, zapravo otkako je napunila deset godina, oduvijek je činila isključivo ono što joj je dužnost nalagala. Dužnost prema krvnoj liniji, dužnost prema zemlji, dužnost prema hramu. Nikada nije skrenula s te uske, strogo definirane staze, niti je ikada oklijevala oko onog što treba izabrati. Dužnost, uvijek samo dužnost. Nije joj bilo lako prigrliti takvu predanost, jer bila je rođena kao najmlađa od tri kraljevske kćeri. Bila je posljednje rođeno dijete, pravo dijete ljubavi rođeno s muškarcem s kojim se njezina majka prepuštala isključivo užicima. Rodila se kada su obje njezine sestre već bile odrasle žene. Bila je miljenica, maženo i paženo dijete. Kći koju je moja majka mogla nazvati samo svojom. Kći koja je sama mogla odabrati kakvim će životom živjeti. Najstariju kćer čekalo je prijestolje, drugu hram, dok najmlađu nije čekalo ništa unaprijed određeno – nju je čekala sloboda. Toliko ugađanje djelovalo je poprilično umirujuće; njezina je majka ispunila svoju dužnost i prema zemlji i prema nebu. Obje su njezine sestre već odabrale svoje domene te Sabi podarile djecu. Najstarija je sestra kraljevskoj obitelji već bila podarila dvije kćeri. Zajamčeno je bilo očuvanje


drevne loze kraljevske krvi, tako da je njezina majka mogla u potpunosti uživati u radosti koja ju je ispunila rođenjem posljednje kćerke koju je podizala u slobodi u kakvoj već mogaše uživati sabejska djeca. Starije su sestre bile vezane lancima, sputane nevidljivim nitima tradicije i časti... „No, ti, moja Bilkis, ti ćeš letjeti s divljim vjetrovima, plivati gdje se more najsilovitije vrtloži. Sunce naših Dana obećalo ti je svijetao život, život koji vječno sja, blješti poput Jutarnje Zvijezde...“ Majka je, međutim, pogriješila. Kuga se obrušila na Sabu, smrt na krilima tišine. A kada je podignula svoja mračna krila, iza nje su mrtve ostale ležati starije sestre i njihova djeca, a čitava se loza drevnih kraljica svela na desetogodišnju djevojčicu. U vremenu između sunčeva zalaska i zore, smrt je Bilkis oporučno ostavila krunu koju nije priželjkivala. „Ti si mi sada nasljednica“, majčine su joj riječi na uši nasrnule kao udarci. „Moraš naučiti nove vještine i zaboraviti stare. A moraš i, i...“, majka nije dovršila rečenicu. Glas joj se počeo kolebati pa je ušutjela. Bilkis je, međutim, znala da će joj se život zauvijek izmijeniti. Divlji vjetrovi na svojim krilima ne mogu nositi nekog tko je težinom krune vezan za zemlju. Od tog trenutka više nije mogla činiti što ju je volja. Čekale su je dužnosti, a ona je prihvatila njihovo breme. Baš kao i njezina majka; kraljica koja je zemlji podarila samo jednu nasljednicu dovodila je budućnost u opasnost. I zato je usprkos svojim godinama, Bilkisina majka odlučila roditi još jednu kćer, teška zadaća koja ju je naposljetku stajala života. No prije toga je ipak uspjela Bilkis darovati sestru. Sahjahiru. Bilkis ju je u ljubavi odgojila i podigla, no i mlađa sestra joj je naposljetku umrla pokušavajući Sabi podariti kćer. Jadna moja ‘Hira, dala je sve od sebe, baš kao i ja. Jer čim je to bilo moguće, Bilkis je odabrala partnera i posvetila se stvaranju sigurnosti za Sabu, odnosno rađanju kćeri koje će ponijeti krunu. Samo Ilat zna koliko su Bilkis skupo koštala ta nastojanja, kolike su duboke, nikad zacijeljene rane iza sebe ostavila. No, ustrajala je u pokušajima te je naposljetku ipak rodila kćer kojoj su izbili zubi, koja je prohodala, naučila reći „mama.“ Allit, oh, drago dijete moje... Allit začeta u noći punoga mjeseca koju je provela u Hramu s nepoznatim muškarcem. Božičino dijete, zlatno i savršeno, kći odgajana tako da po uzoru na sve prethodne kraljice jednoga dana ponosno pođe majčinim stopama. I ona se također spremno posvetila izvršenju svoje dužnosti. Spremnije no što sam htjela dopustiti. Prestrašena, Bilkis je dugo odbijala svojoj jedinoj kćeri dopustiti da izabere partnera te se tako izloži riziku poroda. Naposljetku je ipak bila prisiljena pokoriti se tradiciji. „Jer,


kako ćeš, Majko, ikada dobiti unuku, ako nikada ne rodim kćer? Previše se brineš za mene. Predaj se u ruke našoj Ilat, kao što činim i ja.“ Allit je živjela i umrla u tom uvjerenju; Bilkis je pokraj nje sjedila, držala je za ruku, dok je Allit na smrt iskrvarila, lagala joj kako joj se vjera ni na samome kraju ne bi poljuljala. „Ne plači, Majko. Podarila sam Sabi kćer. Rekla sam ti da trebaš imati povjerenja u našu Ilat.“ Allitini prsti stisnuli su joj ruku, no pritisak je bio slab, nalik na nožice leptira koji slijeće na cvijet. „Je li s njom sve u redu?“ Bilkis se nasmiješila svojoj kćerki. „Da.“ Sagnula se i poljubila Allitino hladno čelo. „Kći ti je savršena, Allit. Savršena.“ Allit je umrla ne znajući da joj je kći i prije nje same zašla u noć onkraj sutona. Bilkis je molila da joj Allitina sjenka oprosti tu laž. Nakon Allitine je smrti u Sabi preostalo još samo dvoje ljudi čijim je venama kolala kraljevska krv: bili su to Bilkis i Sahjahirin sin Rahbarin. Uzdamo se u budućnost, Rahbarin i ja. Nećemo iznevjeriti one koji tek trebaju doći. Tako je prisegnula Bilkis. No sada, dok je zurila u podizanje i spuštanje svijetlozelene vode, Bilkis je imala dojam da joj je teret pao sa srca. Kao da su valovi isprali sve moje godine, kao da mi je morski vjetar otpuhao sav teret sa srca. Po prvi put nakon toliko godina dopustila si je prisjetiti se svog djevojačkog sna: lutati velikim svijetom, tragati za mudrošću... Do sada ju je, međutim, vezivala dužnost, morala je odustati od tako djetinjih nada, zaključati ih duboko u vlastitom srcu, kao igračke koje je jednoga dana morala zaključati u drveni kovčeg. A sada je konačno mogla otključati vlastito srce i posvetiti se dugo odgađanoj žudnji. Toliko vode. Toliko neba. Tko god da dugo zuri u njih – nebo i more – zamuti mu se pred očima, a misli mu se rasplinu u bezbroj dragulja. Toliko neba. Toliko vode. Uvijek bi se, međutim, dovukla natrag s ruba ponora; more ili nebo mamili su je k sebi, obećavali vječni mir, uzalud. Ne mogu. Bez obzira na sva iskušenja, morala je poštovati savez što ga je sklopila sa svojom zemljom, sa svojim ljudima. Ja sam im majka, njihova kraljica. Ne mogu ih napustiti. Moram im podati sljedeću kraljicu, njihovu budućnost. Što je Saba bez kraljice koja će me naslijediti? Ništa! Još samo jedno u nizu slabih kraljevstava, lovina onima koji je pohlepno gledaju. Jer Zemlja Onkraj Jutra, Kraljevstvo Začina, bijaše blago veće od bogatstva bilo kojeg kralja. Samo je snaga tu vrednotu mogla očuvati sigurnom. Dovoljna bi bila samo jedna pukotina na zidu koji je Sabu čuvao od nasrtaja izvanjskoga svijeta i sva bi njezina blaga oteli ratoborni, divlji. Nije stotinu generacija kraljica Sabu sačuvalo sigurnom samo da bi je ja upropastila svojom slabošću. Što god morala učiniti...


Učinit će sve što mora kako bi na prijestolje Sabe dovela novu kraljicu. Nije me briga što mi je činiti, čak i ako bosonoga budem morala hoditi sve do konca svijeta; budem li se morala poniziti pred kraljem Salomonom i njegovim dvorom; budem li morala lagati svojim bogovima. Kakva god kušnja bila, proći ću kroz nju. Bez oklijevanja će platiti svaku cijenu za budućnost Sabe. Živjet će bez ljubavi, bez nade, bez radosti. Platit će vlastitim životom ako je to žrtva koju mora prinijeti. Samo je jedno neprihvatljivo, samo je jedno nepojmljivo. Neuspjeh.


DRUGI DIO

Mudrost svijeta


Abišaga U Šunamu sam iz djevojčice izrasla u djevojku, a zatim i u ženu. Vjerna zavjetu što ga je izrekla kroz smijeh, moja je majka odbila sve prosce i nastavila živjeti kao smjerna udovica. Svu je pozornost usmjerila na mene i moj odgoj – odgoj koji me je, tada to još nisam znala, trebao usmjeriti dragim kamenjem porubljenom stazom. Poučila me je onome što svaka djevojka mora znati: presti i tkati, šiti i kuhati. „Kako li samo vješto tvoja Abišaga rukuje iglom! Dobro ju poučavaš, Zilpa. Bit će dobra supruga.“ Moja majka skromno se smiješila tim riječima hvale te bi hinila kako ne čuje one koji joj šapuću kako sam pametna, poželjna mladenka ili bi se pak pretvarala da ne razumije što joj zapravo žele reći oni koji bi joj govorili kako baš njihov sin, nećak ili rođak tragaju za takvom, pametnom i poželjnom nevjestom, s tako dobrim mirazom kojeg nisam morala dijeliti ni sa jednom sestrom. „Nećeš se udati ovdje, u Šunamu“, rekla mi je moja majka. „Kako znadeš takvo što?“, pitala sam, premda nikada nisam sumnjala u njezine riječi, jer činilo mi se kako se ostvari baš sve što joj se prohtije. „Zato što znadem svoju prošlost, zahvaljujući njoj vidim tvoju budućnost. A ona mi ne laže.“ „A gdje ću se onda udati?“, pitala sam, a majka mi se samo nasmiješila i rekla kako ću to doznati u prikladno vrijeme. „Nikada ne požuruj zvijezde na njihovome putu, kćeri moja. Što je najveća ženska vrlina?“ „Strpljenje odgovorila sam prisjećajući se onoga čemu me je poučavala. „Budi dakle strpljiva. A sada pogledajmo što nam danas nudi naš suknar.“

Baalit pjeva Dok bila sam dijete ništa mi se na dvoru moga oca nije činilo čudnim. Jer otac moj bijaše Salomon Mudri, kralj Izraela i Judeje, a kraljeve ne sputavaju zakoni koji upravljaju običnim ljudima – tako su me barem učile moje bake, svaka od njih triju na samo njoj svojstven način. Nije mi bilo čudno što imam tri bake, premda su ostala djeca imala tek dvije, baš kao što čudnim nisam smatrala ni to što imam tako mnogo


pomajki – jer kraljevi se moraju ženiti često i mudro. Svijet sam gledala kroz blistavi veo djetinjstva tijekom kojega bijah mažena i pažena, sve dok moj otac nije oženio kolhidsku kraljevnu. Taj je brak bio više od pečata na još jednome sporazumu; previše je opteretio tezulje vage koju je moj otac svim silama pokušavao držati u ravnoteži. A uklonio mi je i veo djetinjstva s očiju. Od toga dana više nisam mogla gledati, a ne shvaćati. Od toga dana više nisam htjela biti tek razmažena očeva kći. Premda tada još uvijek nisam znala što zapravo želim biti. Kolhidska je kraljevna kasnila; kraljevske su žene pola jutra čekale u galeriji smještenoj iznad velike dvorane s prijestoljem, no Salomonova se najnovija nevjesta nije pojavila. Nemirna, dohvatila sam klupko lanenoga konca te se sa svojom služavkom Nimrah počela igrati igre u kojoj smo prepletene niti jedna drugoj preuzimale s prstiju. Grad kralja Davida među svojim je zidinama doista sadržavao šarolik svijet, jer obitelj moje sluškinje Nimrah došla je iz zemlje smještene tako daleko na sjeveru da je pola godine prekrivena snijegom. Sjeverna joj krv na površinu izbija u njezinoj ravnoj, svijetloj kosi i velikim, svijetlim očima; poput zimskoga sunca i zimskoga leda. Posvuda oko mene čekale su moje pomajke, kraljice u prednjem dijelu galerije, a konkubine iza njih. Svaka je od njih polagano vrijeme čekanja provodila na svoj način: neke su isprazno naklapale, druge prtljale po svojoj kosi, nakitu ili ruhu. Jedna ili dvije su se igrale baš kao Nimrah i ja. Egipatska kraljica Nefret slušala je kako joj njezina služavka mekim glasom čita nešto zapisano na svitku. Kraljica Naamah meka je lica nepokretno sjedila kako ne bi poremetila savršenu draperiju svojega vela ili spiralno oblikovano pramenje kose. Kraljica Melasadne milovala je jednog od svojih sićušnih bijelih psića, ne obraćajući pozornost na zgrožene poglede očevih žena vjernih zakonima koje propisao je naš Bog, a prema kojima su psi nečiste životinje. Tamna i mirna, kraljica Makeda sjedila je kao mračna noć, misli skrivenih iza zlatom okićene glave. Gospa Leeorenda smireno je sjedila, gotovo nepomično, jer samo je prstima nježno milovala cvijeće koje je držala u rukama; povremeno bi premjestila pokoji cvijet, isprobavajući kako boja pojedinog cvijeta pristaje uz onu nekog drugog. Gospa Dvorah je prela te sam zbog nje požalila što i sama nisam ponijela vreteno kako bih njime zaokupila svoje nemirne ruke. Nimrah mi je s prstiju svukla još jedan splet niti; iz galerije namijenjene kraljicama pogledala sam dolje, prema mjestu gdje je moj otac sjedio na lavljem prijestolju. Dvorana je bila prepuna bogato odjevenih muškaraca, no moj ih je otac sve bacao u zasjenak. Kao kraljevski ženik na sebi je imao crveno i grimizno ruho opšiveno zlatom. Glavu mu je krasila


kruna Izraelova s besprijekornim smaragdima. U rukama mu je bilo žezlo s lavljom glavom, dar skitskoga kralja. Visoki svećenik Sadok sjedio je na stolcu pored očeva prijestolja. Sadok je u visokoga svećenika promaknut i prije mojega rođenja; sada je bio već star i dugotrajno je stajanje za njega bilo bolno. Plemenito se srce mojega oca dosjetilo kako bi Sadoku valjalo pružiti utjehu u njegovoj boli, tako da mu je dopušteno sjediti dok moj otac zasjeda na dvoru. Svi ostali moraju stajat, i kraljevi generali i kraljevska straža, veleposlanici, ostali svećenici, dvorjani i kraljevići. Čak i moj brat Roboam, koji će oca jednoga dana naslijediti, mora stajati. Čak i s ove udaljenosti vidim namrgođeno Roboamovo lice; krunskome je kraljeviću dosadno i nije ga briga vidi li tko to. Pogled mi međutim nije dugo počivao na mojemu bratu; dok sam poput lovnoga sokola pogledom prelazila preko dvorane smještene ispod, uočila sam znatno primamljiviji plijen. Ah, ondje bijaše on, naslonjen na jedan od stupova od uglačane cedrovine, napola zasjenjen lažnom šumom kojom je moj otac okružio svoju veliku dvoranu. Kosa mu je u glomaznim kovrčama padala niz leđa; jedna mu se vitica prebacila preko ramena i spiralno pala preko njegovih, napola razgolićenih prsa, ebanovina na medenoj pozadini. Nosio je kilt načinjen od meke, modre kože protkane zlatnim koncem te zlatom jednako urešeni pojas širok dva pedlja, čvrsto omotan oko struka. Na Amintoru iz Kafora takvi su staromodni uresi izgledali silno elegantno. Za razliku od njega, činilo mi se kako se plemići s dvora mojega oca guše u teškim slojevima skupocjene odjeće. Svi su oni, osim toga, u rukama držali svitke, pločice ili zlatne i srebrne pehare, dočim je Amintor u ruci držao tek kao krv crvenu damaščansku ružu. Divila sam se Amintoru koji je dolazio i odlazio po vlastitome nahođenju. Koji je uvijek odavao dojam da ga život sam po sebi beskrajno zabavlja. Dok su svi ostali muškarci namršteno čekali da se pojavi najnovija kraljeva nevjesta, Amintor se ponašao kao da se čitav dvor ondje okupio samo kako bi ga on mogao promatrati. Da, njegovu sam se neustrašivu smijehu divila više nego njegovu lijepome licu i zavidjela sam mu zbog njegove slobode, premda sam se zbog boli koju mi je ta zavist stvarala ponekad pitala žudim li zapravo za Amintorom više no što želim priznati i vlastitom zrcalu. Dok sam ga pažljivo motrila, Amintor je podigao pogled preko dvorane i kroz rešetkastu se ogradu zagledao prema galeriji namijenjenoj kraljicama, pogledao mi ravno u oči. S tako velike udaljenosti nisam mogla biti sigurna, no učinilo mi se da mi je namignuo. Znam da se nasmiješio i podigao malenu grimiznu ružu do svojih usta. Premda sam dobro znala da me Amintor ne može vidjeti, obraze mi je oblila topla rumen; odvratila sam pogled s njega i ponovo se zagledala u


očevo prijestolje. Vidjela sam kako očevi prsti odsutno glade lavlju glavu na žezlu; po uzoru na mojega brata, i moj je otac postajao sve nestrpljiviji. Kratko sam se zapitala o čemu li samo razmišlja dok iščekuje novu ženu. Nimrah je tada mrežu niti ponovo prebacila na moje prste, a ja sam, trudeći se niti održati napetima, pazeći da se ne zapetljaju, zaboravila sve ostalo. Što li uopće kralju Salomonu – ili meni osobno – znači još jedna žena u nizu?

Salomon Sve su mi žene počele izgledati jednako. Salomon je znao da je to nepravedno, no do sada je već dočekao toliko kraljevskih nevjesti, prihvatio toliko nakićenih konkubina, da su se lijepa i našminkana lica počela prelijevati jedno u drugo. Trgovina i politika rađaju saveze zapečaćene kako riječima, tako i tijelom. Postoji li bolji način da se kralju Salomonu očituje vjernost od onog da mu se za suprugu pošalje nova žena kraljevske krvi? I evo me ovdje sjedim, čekam još jednu ženu, u nizu, u trenutku kada četrdeset važnijih stvari čeka da im kralj posveti pozornost. No Salomon je na svome lavljem prijestolju jednako čekao i dobrodošlicu pružio svakoj ženi koja mu je bila povjerena na brigu; taj običaj nije mogao ukinuti, a da pritom nekome ne nanese veliku uvredu. Premda će i ova kraljevna izgledati baš kao sve ostale, izgovoriti iste riječi. Ne. Ne smijem tako razmišljati. Naposljetku, ja sam taj koji ima mnogo žena, a sve moje žene imaju samo jednoga supruga. I ovu novu suprugu zato moram dočekati s puno poštovanja. Premda ne i s ljubavlju. Jer kraljeva je ljubav pripadala njegovoj prvoj supruzi, nevjesti srca njegovoga. Tu ljubav nije mogao udijeliti ni jednoj drugoj. No, poštovanje svakako da – poštovanje zaslužuje baš svaka supruga. I tako je kralj Salomon morao čekati u svoj svojoj slavi na lavljem prijestolju, premda se sunce već približavalo zenitu, premda kraljevoj novoj nevjesti još nije bilo ni traga ni glasa. Karavana iz Kolhide već je trebala stići do gradskih kapija, a sve kako bi procesija ulicama Jeruzalema mogla proći dok je Sunce kasne jeseni još dovoljno blistavo. Sada će dolazak nove kraljice na dvor kralja Salomona biti manje savršen... — Nije to naša pogreška, moj gospodaru kralju! Četrdeset puta smo ih upozorili da konačište moraju napustiti rano kako bi ovamo stigli u pravi čas. No, ništa se ne može s tim Kolhiđanima, oni se drže vlastitih pravila, a putovanje odgađaju kako bi kraljevna mogla prinijeti žrtve njihovim, nama stranim bogovima. Kako li će cvijeće samo usahnuti, a promatrači biti nestrpljivi, a...


Salomon je podigao ruku. — Dosta, Ahišare, nitko te ni za što ne optužuje. Ja ponajmanje – kralj se nasmiješio. – Smiri se. Strpljenje je vrlina. Upravitelj palače pognuo je glavu. — Da, gospodaru moj i kralju. Trebam li otići kraljeve supruge izvijestiti da novoj kraljici još nema ni traga ni glasa? Do sada su to već sigurno i same zaključile. Salomon je uputio letimičan pogled prema galeriji namijenjenoj kraljicama, smještenoj iznad velike dvorane. Ljeskali su se ondje zasjenjeni dragulji, iskrilo zlato i njegove su žene već sigurno bile nemirne zbog tolikog kašnjenja. Salomon je uzdahnuo i kimnuo glavom. — Idi i reci im, no tebe zadužujem da odgađanje ne premetneš u katastrofu. — Bit će kako kralj veli – Abišar se ponovo naklonio i požurio van, sav ukočen od zgražanja. Upravitelj palače Abišar nereda se gnuša koliko i prorok Ahija grijeha. Čim mu se upravitelj palače izgubio iz vida, Salomon si je dopustio skrušeni osmijeh. Kad god bi dočekivao novu kraljevsku nevjestu, poštovali bi se uvijek isti obredi pa ipak se stari Abišar oko svakog obreda kraljevskog vjenčanja lomio kao da je prvi, kao da mu iskustvo prethodnih nije nimalo pomagalo. A kao da bi nam se zbog jednog pogrešnog koraka nebo moglo sručiti na glave. I dalje se smiješeći, Salomon je ustao na noge lagane, odloživši pritom žezlo na prijestolje. — Budući da procesija s nevjestom još nije ni došla do grada, vratit ću se kada čujem da je došla do Konjske kapije. Nakon što je napustio dvoranu s prijestoljem, Salamon je odlučio povući se na krov palače nadajući se kako će ondje pronaći trenutak mira. Položio je dlanove na kameni zid, na ulašteno kamenje toplo od sunca, ugodno pod njegovom kožom. Iz grada koji se ispod njega prostirao buka je dopirala u zapusima, u obliku zvuka upornog kao zapljuskivanje oceanskih valova. Zvuk mira i blagostanja. Jeruzalem se mogao pohvaliti dvama tržnicama: onom skromnom u Starome gradu i bazarom koji je bio veći i od mnogih sela, a koji bio je smješten uz Ovčju kapiju. Nema toga što se nije moglo kupiti na kraljevoj tržnici. Svega je ondje bilo: od željeznih vršaka strijela, do posrebrenih ružinih latica. Salomon je zurio dolje u bazar, promatrao je polagano premještanje boja uvjetovano pokretima ljudi koji su prenosili bale tkanina i košare s voćem, kao i brzo bljeskanje boja na haljinama žena koje su hitale u povoljnu kupnju. Podigao je zatim pogled i zagledao se u prostor iza bazara, u Ulicu


Bogova. Stranci koji su u Jeruzalemu radili i živjeli htjeli su ondje na svoj način štovati vlastite bogove. Salomon je udovoljio njihovim zahtjevima da izgrade vlastite hramove i svetišta, a svima koji su se tome možda htjeli usprotiviti na put je stao odredbom da navedena svetišta i hramovi imaju plaćati desetinu Jahvinu Hramu i Njegovim svećenicima. I svi tako live u blagostanju, dovoljno zadovoljni da žive u miru. Salomon se kiselo nasmiješio. Gotovo svi. Jer ništa, nažalost, ne može zadovoljiti proroka Ahiju. Nije ga zadovoljio ni veliki Jahvin Hram. A sigurno nije zadovoljan ni sa mnom, kao ni mojim zakonima. Pogled je bacio preko grada, zurio je u Hram. Sveto je zdanje okrunilo novi grad; toliko je zlata utrošeno u njegovu izgradnju da Božji Hram obasjan svjetlošću podneva gori kao drugo Sunce. Tako velik Hram. Pa ipak se Salomon ponekad pitao je li Hram doista vrijedan svih tih silnih, beskrajnih troškova. Sada je, međutim, bilo prekasno da odustane. Prekasno je zapravo bilo i daleko prije no što je postavljen kamen temeljac u zemlju duboko usađenih zidova Hrama. Jer Hram je bio daleko više od svetoga zdanja posvećenoga Bogu Izraela. Hram je bio zamka; tako suptilna, zlatom uglačana, mirisima natopljena zamka, da je Salomon tek sada počeo shvaćati koliko su snažni bili lanci kojima ga je Hram držao, koliko je težak njihov jaram. Zamka koju je moj otac izbjegao. A mene su prozvali Salomonom Mudrim! Pa ipak je prilično pošteno stekao taj epitet. Od Boga sam zaiskao mudrost kako bih dobro vladao, sudio pravedno i pošteno. Nikada od njega nisam zaiskao i slobodu. No, usprkos njegovim nastojanjima da kraljevstvu zajamči mir i pravdu, ljudi su rogoborili. Bunili su se zbog previsokih poreza, previše građevinskih projekata, glomazne vojske... Premda ne znam kako zamišljaju da bi bez poreza i vojnika ceste bile sigurne, a tržnice profitabilne. Salomon se ponovo preko krovova palače zagledao u veliki Hram. To je zdanje poput krune resilo Jeruzalem, a slavom je svojom svijetlilo kao svjetionik Jahvina naroda. Bilo je potrebno sedam godina za dovršetak Hrama, no iz riznice su se još odvajala sredstva kako bi se Hirama Tirskog isplatilo za cedrovinu, grimiz i zlato od kojih je načinjen prikladan prostor za Zavjetni Kovčeg, simbol božje prisutnosti. No, ono što većina ljudi vidi jest da je Hram odavno dovršen te ne shvaćaju da za njega još moraju plaćati. Da će se za Hram zauvijek morati plaćati. Baš kao što se plaćati mora i za kraljevu palaču, kraljevu stražu i


vojsku. I Hram se mora snabdijevati tamjanom, začinima i uljima, a hramski se svećenici moraju hraniti i odijevati, mora im se osigurati krov ponad glave. I... — Tko je to vidio da veliki Salomon tako zabrinulo izgleda, i to na ovakav dan! Salomon se nasmiješio i okrenuo. — A po čemu bi ovaj dan trebao biti tako poseban da bih zbog njega trebao od sebe odagnati baš sve brige, Amintore? Maštovito, u Kaforu skrojeno ruho ljeskalo se na suncu; grimizna ruža koju je zataknuo iza uha svjetlucala je kao tamna vatra. Amintor je u rukama držao srebrnu zdjelu koju je usput ponio sa sobom; zlatno voće svjetlucalo je na pozadini od blijedoga metala. — Pa kraljev je svadbeni dan. — Ponovno – naglasio je Salomon. — Ponovno. Koliko sada imaš žena? Posljednjom te je odom dvorski pjesnik obdario sa stotinu žena od kojih je svaka nova ljepša od prethodnih! — Previše hvale. Zašto li samo muškarci izmišljaju takve priče? — Oh, dosadno im je ili su zavidni ili su se jednostavno rodili kao lažovi – Amintor se nasmijao, a prohladnim se zrakom prolomio neobuzdani zvuk njegova smijeha. – Znadeš li još uopće koliko imaš žena, kralju Salomone? — Kralj Salomon ima četrdeset žena. A znade ne samo ime svake svoje supruge, nego i sina – Salomon je zastao, a zatim se nadovezao. – Jer nijedan mi zapravo ne pripada. — Kralj Salomon nadaleko je poznat po svojoj mudrosti – Amintor se ležerno naslonio na nisku ogradu i zdjelu položio na glatko kamenje. – Zato se na krov bez ikakve sumnje u osamu povukao kako bi bio prvi koji će ugledati svoju buduću kraljicu, ali i kako bi izbjegao svugdje prisutnoga Ahišara. A taj čovjek se doista previše uzrujava! Salomon se nasmiješio. — Da, zato sam došao amo, ali i kako bih pronašao mir koji mi dopušta razmišljanje. — Oho! Kralj ponovo razmišlja. A kakvu si mudrost ovoga puta uhvatio u svoje mreže? Salomon je pogledao prema udaljenom vrhu brijega, prema velikome Hramu koji je blještao na vrućem sunčevu svjetlu. — Mir i pravda nisu besplatni. Kada bih barem svoj narod mogao nagnati da to shvate.


— To je nemoguće. A mislim da čak ni tvoj Bog – koliko god strašan bio – ljude ne može nagnati da shvate nešto tako neugodno kao što je istina. Ne gubi vrijeme na željama koje se nikako ne mogu ostvariti – smiješeći se Amintor je Salamonu ponudio pozlaćenu smokvu. – Oh, uzmite je samo, gospodaru moj. Ta i kraljevi moraju znati kakvoga je okusa zlato. — Baš kao što bi trebali znati koliko to zlato košta – Salomon je zagrizao u blistavo voće; tanak zlatni preljev na jeziku mu se istopio kao izmaglica. U ustima mu zatim nije ostavio baš nikakav okus. — A koliko zlato košta? Plaća se ženidbom za kolhidsku kraljevnu? – Amintor je u zrak bacio jednu od pozlaćenih smokvi, a zatim je vješto uhvatio. – Kolhida za zlato, Troja za konje, Egipat za ječam i pivo. Izrael je sada brakom vezan za sva bogatstva svijeta. Salomon nije odgovorio, nego je prst upro prema polaganoj rijeci koja se od doline Kidrona uspinjala prema Konjskim vratima. — Približava se moja nova nevjesta. Amintore, hoćeš li o tome izvijestiti upravitelja palače? Koliko god da sam velik kralj, ne mogu trpjeti njegovu izbezumljenost. — Sa zadovoljstvom, jer tako ću barem moći među prvima vidjeti tvoju novu kraljicu – graciozan, Amintor je Salomonu u ruke zatim predao srebrnu zdjelu i otrčao niz stube, ostavljajući kralja da zuri u pola tuceta pozlaćenih plodova i zbunjenu pčelu koja je sletjela na to slatko, blještavo voće. Polagano, Salomon je zdjelu spustio na tlo, puštajući pčelu neka sama otkrije kako je to voće tek blistava zamka. — Zahvaljujem ti, Amintore, na tvojim lijepim željama – rekao je tihim glasom. Još jedan brak, još jedna supruga. Ne treba mi još jedna supruga, jer već ih imam previše. Kraljevstvu, međutim, treba još jedan savez, pa zato... Zato će se oženiti kako bi sklopio još jedan sporazum, otvorio još jedno tržište, stekao još jedno bogatstvo. Jer kao kralj, dužan je skrbiti se za svoj narod, razmišljati umjesto njih, tako da... Oni ne moraju! Salomon se skrušeno nasmijao, znajući da ga je na tren obuzela želja da s nekim podijeli tu zajedljivu šalu. No, usprkos palači punoj ljudi, haremu punom žena, nije više imao nikog s kome bi mogao posve slobodno razgovarati. Čak ni Amintor nije mogao sasvim shvatiti što sve vezuje kralja. Nema više žive duše s kojom bih podijelio što mi je na umu, što mi tišti srce. Bila je to istinska samoća. Salomonu je bolno nedostajala veza koja ga je povezivala s njegovom pomajkom, kraljicom Mikalom, ženom koja se o njegovoj mudrosti skrbila baš kao što je nekoć njegova majka Bat-Šeba


bdjela nad njegovim srcem. S kraljicom Mikalom je mogao razgovarati o svemu i ona bi ga razumjela. No još je bolnije žalio za Abišagom. Abišaga, golubice moja, srce moje, najblistaviji od svih dragulja, ženo nad svim ženama... Premda je od njezine smrti prošlo već dva puta po sedam godina, još uvijek ga je silno bolio njezin odlazak. Draga Abišaga, mudra Abišaga, najmilija utjeha koja je baš uvijek znala što reći ili učiniti, žena koja mu je pomagala u potrazi za pravim putom... No, Abišaga je umrla donoseći na svijet njihovo jedino dijete. Njihovu kćerku Baalit. Baalit, koja bila sve što svaki otac samo poželjeti može: puna nježnosti, poštovanja, pokornosti. A brzo je izrastala u ženu, ženu kojoj će morati pronaći muža. Ne još! Ta još je dijete. Njezina svadba još može čekati. I dok je samoga sebe tješio tom mišlju, Salomon je dobro znao da se samo zavarava. Njegova kći bližila se svojemu četrnaestome ljetu; bilo je vrijeme da joj se odredi budućnost. A bilo je to nešto što je odavno trebao učiniti, samo da je bio iskren prema samome sebi. Baalit se trebala zaručiti još prije dvije godine. No, ne mogu podnijeti ni pomisao da bih je mogao izgubiti. Ona je bila sve što mu je preostalo od Abišage, ljubljene supruge iz mladosti. Pa ipak, ta se žrtva mora prinijeti i to za dobro same djevojke. Suđeno joj je da vlada vlastitom kućom, da ima muža i djecu. Da. Pronaći ću joj dobrog supruga ovdje, u Jeruzalemu. Salomon je odbijao i samu pomisao da bi kćer mogao udati za kralja kakva dalekog kraljevstva. Baalit neće biti pijun u nekoj političkoj igri. Njegova će se kći udati ovdje, živjeti ovdje, pred njegovim očima. Da. Uskoro ću za nju potražiti muža. Uskoro. Ali ne danas. Beskrajno strpljivo, sutrašnjica je čekala; Salomon je dobro znao da će u konačnici ipak pobijediti. No, danas je Abišagina kći još bila njegovo najvrednije blago. Među tolikim svadljivim sinovima, tolikim urotnički raspoloženim suprugama, čista je ljubav njegove kćeri sjala kao dragulj u blatu. Baalit bijaše mudra, neustrašiva i pronicava. Da se samo rodila kao muško! Kakav bi samo kralj bila. No, takve misli nisu mogle uroditi nečim dobrim; svijet nije oblikovan tako da pristaje čovjeku – pa čak ni kraljevima. Reboam mi je najstariji sin i nakon mene postat će kralj. A Baalit... Bila ona kraljeva kći ili ne, Baalit je na prvome mjestu bila samo žensko. Budućnost joj nije nudila mnogo izbora. Tako da će Baalit naposljetku živjeti životom što ga otac bude odabrao za nju.


Očeva je dužnost načiniti mudar izbor. A dužnost kćeri da se tom izboru pokori. I doista, u mome kućanstvu vlada mir; nisam li naporno radio da to postignem? Budući da je gledao primjer svojega oca koji je sinove, žene i svećenike okretao jedne protiv drugih, koji je sve oko sebe držao u neizvjesnosti po pitanju toga kome će podati prvenstvo, Salomon je odlučio svakome sinu pružiti jednako, svakoj supruzi udijeliti jednako poštovanje. A sve je svećenike jednako tako častio istim počastima. Da, prema svim se ženama odnosim pravično i s uvijek istim poštovanjem. Mir će vladati pod krovom mojim, mir unutar zidina grada Davidova, baš kao što mir zavlada i kada izdajem svoje zapovijedi. Salomon je tako umirivao samoga sebe. Pravda i mir; kraljeva istina objavljena svim ljudima. No, zašlo se onda kraljeva krv ledila kao da izgovara laž?

Ahišar Usprkos smirenim kraljevim riječima, Ahišar je žurno hodio hodnicima koji iz dvorane s prijestoljem kroz vrata vode do dvorane u kojoj su čekale žene. Čim je prošao kroz vrata, gotovo je trčao kako bi kraljevim ženama prenio kraljevu poruku. Blago kralju Salamonu kada može reći: „Nema razloga za žurbu...“ — Jer, na kraju krajeva, on je kralj i ne mora se suočavati s gomilom brbljavih žena koje su ponosne kao paunovi i svadljive kao guske – naglasio je Ahišar Elihorefu kada se vratio u veliku dvoranu i otkrio da je kralju dozlogrdilo čekati te da je otišao. – Eto, kralj je otišao, a ja ću, kada se kolhidska kraljevna konačno pojavi, morati tražiti njega. Glavni je pisar zatresao glavom i uzdahnuo: — Bio on kralj ili ne, trebao me izvijestiti kamo ide, jer kako ću izviješće sa svadbe napisati kako Bog zapovijeda, ako me nitko ni o čemu ne izvijesti? — Dojavit ću ti čim nešto doznam, Elihoref – Ahišar gotovo da je požalio što se uopće povjerio Elihorefu, jer glavni je pisar prezir prema ljudima gomilao onako kako drugi skupljaju srebrninu. Pa ipak, Elihoref je dobronamjeran, osim toga on jedini shvaća koliko moj posao ponekad znade biti težak. — Nadam se samo da nam nova kraljica neće donijeti probleme. Znaš li da posljednja nije donijela ni slova o svome mirazu? Moji su pisari morali popisati sva dobra koja je donijela u miraz, a njezini su ih robovi gledali kao


da su pljačkaši. Doista, kažem ti, Ahišare, pitam se koliko se uopće isplati biti u kraljevoj službi. A ti, pitaš li se i ti? — Naravno da se ne pitam, ponekad samo poželim da kralj Salomon obrati veću pozornost. Premalo pažnje posvećuje svome statusu. — Da, ali i našem statusu – Elihoref je prstima obujmio pločicu od slonovače koja mu je oko vrata visjela na grimiznom užetu, a koja bila je znak njegove kraljevske službe. – A naposljetku, bio je on tek najmlađi sin. Nije zapravo ni bio rođen da bi postao kraljem. — Istina, istina. Pa ipak, kralj Salomon je mudar i pravedan. — Oh, da, da, doista jest pravedan. Nitko to ne zna bolje od mene koji zapisujem sva njegova djela – Elihoref je pridodao, a Ahišar je u znak odobravanja kimnuo glavom, jer zahvaljujući toleranciji i razboritosti vladavine kralja Salomona kraljevstvo je uživalo u zlatnome miru. Čovjek je mogao obrađivati vinograd, na pašu voditi svoja stada bez imalo straha. Ni trgovci nisu morali strahovati dok bi putovali, jer kraljeve su ceste bile sigurne, na njima nisu vrebali pljačkaši. U samo tri generacije Izrael i Judeja izmijenili su se do neprepoznavanja te su iz gomile porječkanih plemena izrasli u kraljevstvo – pa čak i u carstvo. Sve to u vrijeme vladavine trojice kraljeva: Šaula, Davida, a sada i Salomona. Samo su još rijetki sada spominjala kralja Šaula, jer njegovu je vladavinu zasjenilo ludilo, kao i blistava slava njegovih nasljednika. Kralj David iza sebe je kao ostavštinu ostavio carstvo, carstvo koje je kralj Salomon dodatno učvrstio savezima i trgovinom, snažnom vojskom i pronicavim brakovima. Svi su putovi sada vodili u Zlatni Jeruzalem, raskrižje svijeta. — Da, doista velim da je kralj Salomon mudar i pravedan – izgovorio je Elihoref kao da bi netko možda mogao posumnjati u te kraljeve vrline ili u njegovu vjernost kralju. — Mudar i pravedan – zurio je Ahišar u suncem obasjano Lavlje prijestolje u velikoj dvorani, u žezlo koje je na njemu ležalo čekajući kraljev povratak. Mir, pravda i blagostanje. — Pa ipak – započeo je Elihoref – ponekad se pitam... — Ponekad se pitam kako je bilo služiti Velikome Davidu – rekao je Ahišar. — Sigurno je bilo veličanstveno.


Ahija Još jedna kraljevska bludnica. Sa svoga mjesta ispred Konjske kapije prorok Ahija promatrao je kako se nova nevjesta kralja Salomona polako približava gradu. Procesija je napredovala obavijena zaglušnom bukom mjedenih udaraljki koje je nosila pratnja, u crne halje odjeveni svećenici neke opačine kojoj se do sada klanjala kolhidska kraljevna. Lažni bogovi, lažne žene, svi odreda defiliraju Jahvinim gradom... A kralj ništa ne čini. Još gore od toga: kralj te opačine s osmijehom dočekuje, raširenih ruku. Pratnja kolhidske kraljevne sada je već prošla kroz velika vrata, svoje su nečiste stope položili na jeruzalemsko kamenje. Muškarci zaogrnuti lepršavim, pozlaćenim ruhom, mekih lica šminkom oslikanih kao da su kakve bludnice; žene u grimiznim kožnim hlačama koje su im se uz bokove čvrsto pripijale povezane uzicama – Ahiji je bilo dovoljno vidjeti samo njih da mu se pred očima ukažu grozne, razjapljene čeljusti, jasan znak Jahvina bijesa. A čekale su ga još gore stvari. Ugledao je zatim i samu kolhidsku kraljevnu koja je besramno sjedila na kolima s dva kotača od ebanovine, ukrašena srebrnim mjesecima i zmijama. Kola su vukli psi. Opačina nad svim opačinama. Ahija je čvrsto stisnutu šaku prislonio uz grudi koje kao da su gorjele. Psi – nije čudno što su mu se pred očima ukazale strašne razjapljene čeljusti. Crne zvijeri velike kao magarci, upregnute uzdama od grimizne kože, koje su vodili dječaci s ogrlicama na kojima visjeli su srebrni zvončići – nečisto, neprikladno da nogom stupi u Jahvin grad. Potaknut ognjem koji je u njemu izgarao, Ahija je istupio iz sjene Konjske kapije i stao na put crnim psima. Podigao je ispred njih svoj pastirski štap; djeca koja su životinje vodila zastala su i pogledala prema gospodarici. Ahija je podigao pogled i zagledao se prema kraljevskoj nevjesti. Ispod srebrnog vela bile su tamne, plavičasto-crne oči plosnate kao da su zmijske, oči koje su mu drsko uzvratile pogled. — Ne prilazi bliže, jer vrijeđaš Jahvu, Boga živoga vrijeđaš bludničenjem svojim i nečistim zvijerima svojim – i dok je govorio, Ahija se osjećao sve snažnije, jer znao je da pravilno je protumačio znakove. – Idi, kralju našemu ne treba tvoje grozno bogatstvo. Kolhidska je kraljevna samo šutjela, a Ahija je znao da ga nije razumjela. Naravno da me ne razumije; strana vještica ne govori nijednim poznatim jezikom! Bezumlje nad bezumljima, kralju Salomone! Ahija se okrenuo prema promatračima, muškarcima i ženama koji su se uz cestu okupili kako bi vidjeli najnoviju nevjestu kralja Salomona.


— Zar nemate srama? Zar ćete dopustiti da ovakvo biće uđe u grad kralja Davida? – Ahija je upitao. Nitko se nije ni pomaknuo, nitko nije prozborio ni riječ, mnogi su odvratili pogled, valjda u nadi da ih prorok neće zamijetiti. I prije nego što je Ahija uzmogao dalje ih grditi, pored pasa je prošao i ispred Ahije zastao čovjek odjeven u grimizno i zlatno ruho kakvo nove visoki dužnosnici kralja Salomona. — Pozdravljam te, proroče. Velika Gospa Dacxuri zahvaljuje ti na iskazanoj dobrodošlici – prevoditelj se široko nasmiješio, naklonio i nastavio. – A sada te u kraljevo ime molim, izmakni se u stranu. — A ja tebi u Jahvino ime naređujem da se vratiš odakle si došao. Vrati se prije nego što bude prekasno. — Već kasnimo – rekao je prevoditelj. – Kralj Salomon čeka. I dok je Ahija zurio u kao noć crne oči kolhidske kraljevne, ponovo je imao dojam da mu se u glavu zabolo goruće koplje. Činilo mu se da kraljevna svjetluca pred njegovim očima, da joj lice sjaji kao pulsirajuće svjetlo, svjetlo koje izgara i nanosi silnu bol... Pritišćući rukama lice, posrćući, Ahija se izmaknuo. Bio je zaslijepljen. U trenutku kada je mogao ponovo gledati i vidjeti, strana vještica i njezina izopačena svita već su bili ušli u Jeruzalem, koračali su prema palači kralja Salomona. Iza njih ulice su prekrivale glinene figurice, idoli koji donose sreću, koje su iza sebe bacale sluge kolhidske kraljevne. A dok ih je Ahija promatrao, muškarci i žene su s tla podizali te figurice i smijali se. Iznenada beskrajno umoran, kao da je ostario između dva udisaja, Ahija se oslonio o štap. Čak i ako nitko nema očiju da vidi, ja ih imam. Sagnuo se i dohvatio jednog od malenih idola, zurio u glavu glinenog psa s crno obojanom njuškom. Polako, Ahija je prstima čvrsto obujmio bogohulan predmet. Dobro vidim, a učinit ću i da ostali vide. Nekako ću već stati na kraj ovim opačinama. Kunem se Zakonom. Ahija se uspravio, počeo polagano koračati. Kao da je starac. Zaputio se širokom cestom koja je uzbrdo vodila sve do kraljeve palače. Bio kralj ili ne bio, samo je čovjek u Jahvinim očima. Tako je Ahija samome sebi ponavljao već četrdeseti put dok je u velikome dvorištu čekao da ispred njega prođe kralj Salomon. I što je, naposljetku, kralj, ako ne čovjek kojeg su drugi odabrali kako bi mu služili? A kada ljudima dozlogrdi poslušnost prema nekome tko nije ništa bolji od njih, tada vide pogreške u vlastitim postupanjima te ponovo iskazuju poslušnost prema Jahvinim Zakonima.


I prema Jahvinim prorocima, provukao se tanani glas. Ne, ne, neću slušati, jer i ja sam samo čovjek. Ali, ipak, čovjek koji čuje Jahvin glas, koji prenosi riječ Jahvinu. I to je također bilo istina – zato je onaj tihi glas imao toliku moć. Ahija je, međutim, odbijao upasti u tu klopku. Nisam ništa bolji od ostalih. Tek Jahvin sam glasnik, i ništa više. Te se misli čvrsto držao kao životnog putokaza, kao lanca dovoljno čvrstog da ga privezanog drži za tu beskrajnu zadaću. Jer Ahija je danas zurio Opačini u crne oči, ustao protiv zavodljivosti stranaca. A sada ću nepokolebljivo ustati protiv kralja Salomona. Moram mu pokazati koliko je teško uvrijedio Jahvu te da mi Jahve nalaže da ga zbog toga kaznim. Baš kao što je prorok Samuel kaznio kralja Šaula, a prorok Natan korio kralja Davida. Tako će i prorok Ahija kralju Salomonu iznijeti svoje zamjerke, vratiti ga na put što ga pred njegove noge postavlja naš Bog. Ako me bude saslušao i uzeo moje riječi u obzir. A ne bude li postupio tako... Što će biti ne bude li se kralj Salomon obazirao na njegove riječi? Posve izvjesno, bude li mu Jahve uskratio svoju naklonost, ponosni snovi kralja Salomona raspršit će se poput izmaglice po izlasku Sunca. Jer ja sam u pravu, griješi kralj i njegovi svećenici. Kako li samo ne uviđaju to? O, Jahve, zašto ih ne uspijevam uvjeriti da si pod nogama kopaju jamu? Oštra bol mu se iza lijevoga oka zabijala kao plameno koplje. Bilo je to upozorenje, znak da Jahvino strpljenje nije beskrajno. Otvorit ću ovome kralju oči kako bi spoznao volju tvoju, Gospode. Moram... Njegova ga je tiha unutarnja borba toliko zaokupila da Ahija kralja koji je prolazio kroz redove cedrovih stupova nije ni zamijetio sve dok mu do ušiju nije dopro tih smijeh kraljeve pratnje. Amintor iz Kaftora, jedan od brojnih stranaca koji palaču svojom nazočnošću zagađuju kao šaške koje izjedaju usjeve. Prisiljavajući se da zanemari vatru koja mu je gorjela iza oka, krvoločne čeljusti razjapljene u njegovoj utrobi, Ahija je duboko udahnuo i vrhom svoga štapa udario po glatkome kamenu ispod njegovih nogu. — Salomone! Slušaj me i poslušaj! Kralj je zastao i osvrnuo se; na licu mu je vidljiva bila tek blaga uljudnost. — Dobrodošao, Ahija. Izgledaš umorno, dođi i predahni malo u razgovoru sa mnom. Ah, sam mu je kralj podao najbolju priliku da započne razgovor, priliku koju je Ahija odmah iskoristio. — Kako da Jahvin prorok predahne kada opačine u procesijama putuju Jahvinom zemljom? Kada grijeh obeščašćuje Njegove ljude?


Izraz Salomonova lica ostao je isti, no čak je i s udaljenosti od desetak koraka Ahija mogao osjetiti da je kralj ustuknuo, da nije spreman prihvatiti istinu. A stojeći pored kralja, Kaftorijanac je u Ahiju prezrivo zurio, onako kako odrastao čovjek gleda na dječje ludorije. Kralj je stupio naprijed, ispružio je ruke. — Nije ni mjesto ni vrijeme za takve riječi. Dođi da u miru razgovaramo. — Postoji li uopće bolji trenutak od ovog? Postoji li bolje mjesto? Govorim kako mi Jahve nalaže, a Jahvine se riječi ne šapuću po uglovima, nego ih treba vikati s krovova. Salomon se nasmiješio, no pogled mu se nije smiješio. — Dobro, Ahija, govori kako te volja. Što mi to imaš reći? Kralj je danas možda spreman poslušati – istinski saslušati. Moram pokušati. Baš kao i njegov drveni štap, prorok je stajao uspravno. Jednom je rukom držao glatko drvo štapa, a drugom stisnutu šaku. — Došao sam te upozoriti da si predaleko otišao, o kralju. Ne rugaj se, nego se bolje pokori Jahvi prije nego bude doista prekasno. — Ne rugam se – rekao je Salomon. – Trudim se izvršavati Jahvine naredbe, Ahija. — Pa ipak ženiš strane žene, udružuješ se s njima i njihovim bogovima. Izazivaj bijes Jahvin, a znaj da te kruna tvoja neće moći zaštititi – Ahija je rastvorio šaku i pred Salomona bacio ono što je u njoj do tada držao. Pseća je glava u kralja zurila svojim slijepim očima. — Ovo je tvoja najnovija nevjesta donijela u miraz, o kralju! Idoli i opačine. Sjeti se Jahvine prve i najveće zapovijedi! — Sjećam se – rekao je kralj. – Zapovijed glasi da nećemo imati drugih bogova, samo Njega. Te se zapovijedi i držim, Ahija, jer sva su ova božanstva daleko ispod našeg Gospoda. Ja osobno poštujem isključivo našeg Boga. — Možeš li još uvijek iskreno reći da se kralj Salomon ne usuđuje ni izgovoriti Jahvino ime? Ne povodi li ti se srce za stranim ženama? A ne okreću li se one svojim stranim bogovima, svojim idolima od drveta i kamena? — Odgovori mi na jedno pitanje, Ahija – kralj Salomon progovorio je blagim glasom kakvim se kraljevi vazda koriste da umire ljude, razoružaju ih. Prevare. – Posjeduju li idoli u hramovima mojih supruga ikakvu moć? Jesu li oni istinski bogovi? — Naravno da nisu! Mogu li drvo ili kamen posjedovati ikakve moći?


— A ako su ti idoli tek puki prikazi koji nemaju ništa više moći od lutke moje kćeri, kako mi onda pogled na njih uopće može naštetiti? — To je grijeh protiv Jahve! Moraš ih porazbijati, porazbijati i spaliti do pepela, hramove im moraš uništiti. Svi moraju biti protjerani iz ove zemlje, jer u protivnom će te uništiti bijes Jahvin. Kuća kraljeva, ova takozvana palača, mora biti očišćena od idolopoklonstva i opačina! Nečiste životinje hodaju ovim dvoranama, zidovi ovi zaudaraju na bezbožnost i nesveta štovanja! Čuvaj se, kralju, jer srljaš cestom koja će te odvesti u propast! — Zahvaljujem ti na upozorenju, Ahija. Istinski ću se upinjati činiti pravo. — Pošalji kolhidsku kraljevnu natrag odakle je i došla, a s njom i njezinu izopačenost. Odagnaj od sebe sve idolopoklonice koje si uzeo za žene. Izbaci iz palače sve strance, od opačina očisti grad kralja Davida. Očisti zemlju našu od hramova i oltara posvećenih lažnim bogovima i božicama. Tek tada će Jahvina volja biti provedena. — Poslušao sam riječi tvoje, Ahija. Zahvaljujem na brizi koju iskazuješ prema našemu narodu. Ali... — Ali nećeš se pokoriti Jahvinoj volji – u Ahijinome se glasu osjećao prezir, u srcu mu je plamtio bijes. – Prezireš zapovijedi Boga našega. Udružuješ se sa strankinjama i zlim ljudima. Čitav Izrael i Judeja danas su gledali kako lažni bogovi i njihovi pustopašni svećenici kroz vrata ulaze u grad kralja Davida. Jahvin si narod pretvorio u idolopoklonike i bludnice. Prorok je tada zastao kako bi došao do daha, a kralj je to iskoristio. — Je li to sve, Ahija? Jer mnogo je toga čemu danas još moram posvetiti vrijeme – između ostaloga, moram se i pomoliti Bogu našemu u velikome Hramu. Hramu kojeg sam sagradio upravo ja, a na slavu Njegova imena. — Na slavu Njegova imena? Ili tvoga? – Ahija je zurio u ledene kraljeve oči, a sve što je ondje pronalazio bilo je odbijanje. — Vidim da me kralj neće poslušati – Ahijine su riječi u tišinu popadale kao kamenje u vodu. – Prisjeti se Salomone, sine Davidov, da one koje je odabrao Jahve jednako može i odbaciti. Samo si čovjek. Poslušaj i pokori se prije nego bude prekasno. — Razmotrit ću riječi tvoje, Proroče. I molit ću neka mi Bog ukaže pravi put, baš kako si mi savjetovao. — I nećeš od sebe odagnati nijedan grijeh. — Postupat ću sukladno zakletvi koju sam dao, Ahija.


— Jednako ću postupiti i ja – prorokove su oči svjetlucale prepune prezira. – Idi, dakle, svojoj stranoj supruzi, podčini se još jednoj strankinji. Spomeni se, međutim, da ni kralj nije iznad Jahvina Zakona. Ahija Salomonu nije pružio priliku da mu odgovori. Kralju je samo okrenuo leđa i otišao. Iza sebe je samo mogao čuti kako Amintor iz Kaftora kralja pita: — Zašto trpiš ovog neuglađenog čovjeka, gospodaru moj i kralju? Reci samo riječ i šačica nas sa zadovoljstvom ćemo... — Ne! On je prorok i ne smijemo ga okrznuti bijesom! — ... ga okupati umjesto tebe – Amintor je obazrivo dovršio ranije započetu rečenicu. Dok se udaljavao, Ahija je mogao čuti samo Salomonov smijeh. Pravedni gnjev u Ahiji je plamtio sve do kostiju, nosio ga kroz svjetlost i tamu sve do glavnog ulaza u Salomonovu palaču. Ondje ga je snaga napustila te je obuzet iznenadnom slabošću sjeo na zemlju ispod stabla masline i šaku si grčevito prislonio uz prsa kako bi umirio silovitu bol koju je osjećao ispod srca. To što je kralj Salomon odbio poslušati ga samo je po sebi već bilo dovoljno loše, no to da mu se smijao... Smijao mi se. Smijao se meni, Glasu Jahvinu. Nekoć se ne bi usudio učiniti takvo što. Proroke se u ovoj zemlji nekoć poštovalo kao velike ljude, proroke se nekoć slušalo. Ljudi su prema njima osjećali strahopoštovanje. No sada... Na riječi se moje ljudi sada ni ne obaziru i grešnici se rugaju Jahvinoj volji. Ne prvi puta, Ahija je poželio da se rodio davno prije, u vrijeme velikoga proroka Samuela kojeg su ljudi štovali kao glas Gospodara nad Vojskama. Samuel je krunio kraljeve, ali ih i svrgavao. No nekako su u vremenu koje je proteklo između Samuelova i Ahijina doba proroci izgubili tu moć. Danas su važni još samo kraljevi i visoki svećenici, imućni, lijeni ljudi koji slijede vlastite prohtjeve te vlastite putove nazivaju pravednima i ispravnima. Ahija je bio iznad toga. Stazu kojom bogati hode jest staza luđaka i grešnika. Iznenada je ustao i otišao dalje od ulaza u palaču, spustio se do velike trgovačke ulice. Lice mu je bilo mrko dok je pogledom strelovito zurio tamo-amo, dok ga je teško pritiskala svaka opačina koju bi zamijetio, svaka neprimjerenost pored koje bi prošao. Ljudi koji se udružuju s idolopoklonicima, koji trgovinom s njima odbacuju vlastiti ponos i rugaju se Jahvinim Zakonima. Žene čija obojana lica javno obznanjuju njihovu opačinu.


A kao da i to nije bilo dovoljno grozno, ondje su se nalazili i hramovi. Kuće opačine. Jeruzalem je bio prepun hramova posvećenih mnogim stranim božanstvima; prepun stranih idola koje su u hordama obožavali stranci sada kada je grad, što ga je Jahve podao u Davidove ruke, počeo više mariti za trgovinu nego za boga kojega su sada nazivali Gospodom, tvrdeći kako mu je ime odveć sveto da bi se usudili izgovoriti ga. Dvoličnjaci. Neće izgovarati ime Njegovo samo zato što strahuju da bi Ga mogli dozvati i na sebe privući Njegov bijes. Jahvin narod mora spoznati ponor koji ispred njih zjapi, mora ustuknuti prije no što doživi potpunu propast. Bilo je to Ahijin ponajveći strah, stalna bol u njegovim kostima. Gledaju pustoš duha i to nazivaju dobrom srećom. Prigrlili su zlo i vrlinom ga zovu. A Jahve će ih zgromiti zbog toga. A ne bude li uspio Jahvin narod ponovo vratiti natrag savezu što ga sklopiše sa Bogom svojim, njihova će se propast na njegovu glavu sručiti jednako kao i na njihovu. Ne uspije li, kraljevstvo će propasti, Jahve neće trpjeti neposlušan narod. Ne uspijem li, moj narod će uništiti samoga sebe. Ne uspijem li... Zastao je ispred pročelja zgrade čiji su grimizni stupovi objavljivali kako je riječ o Kući Atargatisinoj. Između stupova stajala je žena; usne su joj bile obojane crveno, a kapci zeleno. Čelo joj urešeno modrim, nazubljenim ostima. Nasmiješila se i obratila Ahiji. — Čini mi se da te muče problemi, prijatelju. Uđi unutra i dopusti Nasmiješenoj Atargatis da ti olakša misli. Ledena odbojnost udarila ga je posred lica; i premda je instinktivno znao da se treba maknuti dalje od svećenice, prenositeljice grijeha, Ahija se prisilio da ostane gdje jest. Ni pred kim ne strahujem. Puštajući užasnutost da zbori mjesto njega, Ahija je bijesno zurio u našminkanu ženu. Jak sam. Nećeš me obmanuti, nagnati da skrenem s puta pravičnosti, premda se preko usana tvojih cijede med i vino! Nakon kratkog vremena svećenica je slegnula ramenima i odustala od pokušaja da ga namami k sebi. No, ono što je Ahija odbio, drugi je čovjek oduševljeno prihvatio u trenutku kada je prorok nastavio dalje. Ahija je uzdahnuo u sebi. Samo kada bi Jeruzalem izgorio i tako se očistio od ovakvih zala, samo bi u tom slučaju Jahvin narod bio siguran. Samo tada... Upinjao se ne pokleknuti dok mu je čitavo tijelo duboko zagrizala bol koju je nosio u ime Izraela. Dopustio si je tek da rukom čvrsto pritisne mjesto ispod srca, gdje su ga probadala goruća koplja i cerile se razjapljene čeljusti. Da, Gospode. Jasno mi je. Moram se bolje potruditi. Ne smijem odustati.


Nije se ni usuđivao odustati. Onako zaslijepljen, Ahija je koračao kroz prepune jeruzalemske ulice. Ako kralj ne želi djelovati, Hram će morati. Da. Razgovarat ću sa Sadokom. A bude li i veliki svećenik odbio slušati, što je bilo vrlo vjerojatno... Tada ću pronaći drugo sredstvo kojim ću služiti Jahvinoj volji. Jer proroci su nekoć postavljali i svrgavali kraljeve. Bude li nužno – i bude li takva volja Jahvina – možda ponovo svanut će dan kada će proroci moći svrgavati bogohulne kraljeve tako da prah njihove zloće pomete vjetar. Grešnoga kralja i njegove strane žene idolopoklonice, da, svrgnut ću ih. U prašinu ću ih baciti. I Salomona i žene njegove.

Salomon — Jadni Ahija – Salomon je promatrao proroka koji se udaljavao, jasno je vidio ukočeni gnjev njegovih kretnji. – Nije mu jasno da se vremena mijenjaju, baš kao što se mijenjaju i običaji. Ne vidi da naše kraljevstvo i njegov narod moraju vjetrovima dopustiti da nam donesu nove običaje. Žao mi je zbog njega. — Oh, kralju, ti svakog žališ – rekao je Amintor. – Poslušaj savjet, gospodaru moj: nemoj ih žaliti. Glavnina njih nisu vrijedni tvojega žaljenja, zaslužuju bijedu u kojoj su se našli. — Uvjeren sam da je tvoja grubost prevelika. — Ja sam pak uvjeren da nije. Nisi li i sam već vidio žene koje su najsretnije upravo dok poju najveće žalopojke? Salomon je zurio u Amintora dok su dobrota i istina vodile kavgu, jer Salomon je kao i obično pokušavao udružiti ih u jedno. Upinjem se svojim suprugama zajamčiti sve kako ne bi imale razloga za pritužbe. Kako bi bile sretne. One, međutim, nisu bile sretne. Bila je to činjenica koju je Salomon duboko u sebi morao priznati, premda nije znao što učiniti kako bi poboljšao situaciju. Ah, Abišaga, kada bi barem bila ovdje da im budeš uzor. Sigurno su njegove žene nekoć ipak bile sretne? Ili sam vidio samo vlastitu radost, a zanemarivao sve druge? — Ponovo se crnim mislima moriš, kralju. — Razmišljam o svojim manama. Amintor je položio ruku Salomonu na rame. — Prijatelju moj, od svih ljudi koje poznajem, ti imaš najmanje mana. Vidiš sjenke tamo gdje blješti čista sunčeva svjetlost.


— Odveć si ljubazan. — Odveć sam sebičan – reče Amintor. – Želim da ljudi koji su uza me budu vazda sretni, kako bi mi zadovoljstvo bilo nepomućeno. Baš kao što želim i da moje žene budu zadovoljene. Isto želiš i ti, a to i jest dio tvojih problema, gospodaru moj i kralju. — A to znači? — Znači da imaš previše supruga, a nedovoljno žena. — Ženim se kako već moram. A sada dođi i divi se zlatu i konjima koje su Kolhiđani poslali, u njima ćeš vidjeti dovoljno razloga koji idu u prilog ovome braku. — Nadam se da umjesto toga nisu poslali pse. Kakav li je to nastup bio! — Da – rekao je Salomon. – Priznajem da nisam očekivao takvo što. Pretpostavljam da ću ipak morati s prorokom zagladiti stvari... — Zašto? Ti si kralj, a ne on. Zaboravi ga – rekao je Amintor. – A ako ti dodijava... zašto mu dopuštaš to, kada postoje načini da se i to riješi. — Ne. – muklo se i teško ta riječca sručila između njih. – Ne – ponovio je zatim Salomon nešto blažim glasom – ja ne vladam tako. — Tako u konačnici ipak vladaju svi kraljevi – izjavio je Amintor kroz smijeh. – Čemu bi inače služila vojska? Smiješeći se, Salomon je samo zatresao glavom. Zabavljali su ga Amintorovi bezbrižni komentari, premda u konačnici Amintor uopće nije mogao shvatiti teret koji svakodnevno pritišće vladara. A tako i treba biti. Premda bi bilo ugodno konačno razgovarati s nekim tko to istinski razumije. I dok se Amintor smijao, Salomon je zurio u malenog idola koji je slomljen ležao do njegovih nogu, na mjestu gdje ga je Ahija bacio. Naposljetku se sagnuo i dohvatio komadiće, njihovi rubovi su mu kožu grebli kao mačji jezici. Još jedna strana nevjesta, još jedan nepoznati bog. Oboje su bili nužni za glatko upravljanje kraljevstvom, za bogatstvo zemalja i naroda kojima se upravljalo iz Davidova grada. Salomon je u ruci vagao težinu razbijenog idola. Maleni predmet, dovoljno malen da mu zajamči da će mu žene biti zadovoljne, a savezi čvrsti. Moj narod živi u blagostanju. Svećenici moji su štovani. Moje supruge su zadovoljne. Što više od mene uopće mogu iskati? — Pozor, o kralju moj, prilazi tvoj odani nadzornik dvora koji ti zasigurno donosi vijesti o tvojoj novoj, gorljivoj nevjesti – Amintorov je bezbrižan govor Salomona prisilio da od sebe odagna mračne misli. Nadzornik palače doista je donio vijest da Veliku Gospu Dacxuri baš u tom trenutku njezini robovi pronose kroz vrata palače, što je Salomona


prisililo da se vrati natrag do prijestolja i započne obred što ga je već napamet znao, tako da na njega više nije morao ni obraćati posebnu pozornost.

Sadok Još jedna supruga – ah, ta nisu kraljevi poput ostalih ljudi. Toj se utješnoj misli osmjehivao visoki svećenik Sadok dok je kralj pozdravljao kolhidsku kraljevnu. Kao i obično, kralj Salomon novoj je nevjesti pružio opuštenu i dostojanstvenu dobrodošlicu, ni u jednom trenutku, ni u jednoj se njegovoj riječi ili kretnji nije dalo naslutiti ni jedan osjećaj osim zadovoljstva njezinim dolaskom. Kolhidska kraljevna ni po čemu nije bila iznimka. Kralj Salomon čak se uspio nasmiješiti njezinoj pratnji, ni ne trepnuvši pri pogledu na egzotične muškarce koji su napadno paradirali kao žene. Sadok se divio kraljevoj hladnokrvnosti, smatrao je kako je jedna supruga sama po sebi već dovoljan teret. A da zadovolji četrdeset – a nove su supruge pristizale sa svakim novim sporazumom – kralj je morao biti znatno mudriji od svih ostalih muškaraca zajedno kako bi održao mir u svojoj kući! Sadok je svjedokom bio Salomonovim svadbama s nizom žena; poput kralja, i veliki je svećenik napamet recitirati mogao tekst obreda koji slijedi nakon službenih pozdrava. Kralj se stranom kraljevnom već bio oženio preko posrednika prije no što je napustila sigurnost zidova očeve palače tako da je sada samo još dvor kralja Salomona trebao svjedočiti potvrdi već izrečenih zavjeta. Čim su izgovorene i posljednje riječi vjenčanog obreda, kralj je svoju novu nevjestu predao glavnome predstojniku harema. Kada je kolhidska kraljevna odvedena u žensku palaču, Salomon je pristupio Sadoku. — I to je bilo dobro obavljeno – izjavio je Sadok, a Salomon se nasmiješio i zatresao glavom. — Teškom mukom obavljeno, jer gospa ne zna ni riječ nekog od jezika koje osobno govorim. A ovom vas prilikom, Veliki Svećenice, moram izvijestiti i o ovome: došla je u kolima koje su vukli crni psi – Salomon je oduvijek prije svih ostalih znao sve što se u Jeruzalemu dogodilo. Sadok je pretpostavio da bi za kolhidske pse u normalnim okolnostima doznao tek kada bi navečer kući došao na večeru. — A gdje su sada ti psi? – upitao je veliki svećenik. — Naredio sam neka ih zatvore u konjušnice sve dok ne doznam jesu li to najdraži ljubimci gospe Dacxuri ili su tek tegleće životinje. Sadok se namrštio. Psi su nečiste životinje, a... — Crni psi donose nesreću.


— Dvostruku nesreću, no Crnoj Božici su sveti. — Podajte ih onda Crnoj Božici – činilo se kako je to najbolji način da se riješe tih životinja. — Odlična zamisao, Sadok – Salomon se ponovo smiješio. – Uvjeren sam da će tako svi biti zadovoljni. — Kako kralj kaže – Sadok nikada nije imao razloga posumnjati u Salomonove stavove, jer kralj je doista bio i mudar i pravedan, što je umirujuća kombinacija. A sada, ovako star i s godinama iskustva, Sadok je cijenio mir i ugodu. — Neka vas moj blagoslov oboje prati. — Sve nas – rekao je kralj Salomon pogledavši prema galeriji namijenjenoj kraljicama. Sve su kraljeve bogato odjevene i blistavo urešene žene iščeznule u trenutku kada je kolhidska kraljevna odvedena iz dvorane. Sve su se odreda požurile u žensku palaču kako bi pozdravile pridošlicu. — Blagoslovi moji bdjeli nad svima vama – nasmiješio se Sadok i podigao ruke kako bi podao blagoslov. – Mir nad Salomonom Mudrim i čitavim domom njegovim. Naravno da će vladati mir pod kraljevim krovom. Jer kralj Salomon je mudar i pravedan, baš kao što je i pošten i omiljen. Pred Sadokovim je nekritičkim očima život kraljeva kućanstva pretjecao mirno kao kiša niz zidove. A tako nipošto ne bijaše u vrijeme kralja Davida! Vladavina kralja Salomona možda se doimala dosadnijom od one njegova oca, no svakako je bila daleko ugodnija.

Abišaga Sve što moja majka učinila je ili rekla služilo je meni na pouku tako da sam u dvanaestoj godini već bila dovoljno vješta da sama odaberem zreo nar ili dobar biser, da ispečem meki kruh i bez služavkine pomoći kosu ispletem u trostruku pletenicu, ali i da sašijem posve ravan šav te da pomoću malahita i crnila, uz rub očnih kapaka izvučem besprijekornu liniju. Neke sam od naučenih vještina smjela javno pokazivati: šalove koje sam sama istkala, kolače koje sam ispekla, vezove što sam ih izvezla. Druga sam umijeća naučila skrivati od očiju javnosti. Bila su to umijeća poput onog da mi se tijelo pokreće meko i vijugavo poput vode, da kožu namirišem ružama i začinima, smijem se tiho i slatko, da vlastito tijelo volim i njegujem kao dragulj – ta su znanja bile tajne kojima me poučila majka.


Bila sam ponosna na njezinu ljubav i povjerenje, tako da sam prisegnula da ih nikada neću iznevjeriti. Na moju mi je gorljivu prisegu majka odgovorila: — Nikada ne reci nikad, Abišago. Snažna si, kćeri moja, no život je jači, a nijedna žena ne zna što je sve čeka na životnome putu – nasmiješila se zatim i poljubila mi čelo. Moja je majka imala pravo; nisam ni slutila da tajne pouke koje mi je davala imaju ijednu drugu svrhu osim očuvanja same ljepote. Jedno je sigurno: nisam ni sanjala da će mi njezina učenja u ruke podati tajno oružje – oružje u bitki za koju nisam ni slutila da ću je morati voditi. Jer na životnom me je putu čekao umirući kralj, ali i jedan na usponu, baš kao i kraljica koja je u svojim ledenim rukama držala obojicu.

Baalit pjeva Neću ustvrditi da bolja sam bila od bilo koje žene u palači mojega oca; i ja sam razrogačenih očiju zurila u nesvakidašnju pratnju kolhidske kraljevne. U muškarce odjevene poput žena i žene koje izgledale su kao muškarci... — A tek psi, divovski, crni psi! – tu je vijest do galerije gdje su se nalazile kraljice donijelo barem dvanaestak služavki prije no što je kolhidska kraljevna uopće stupila u gornji dio grada. Kraljice bez špijuna su kraljice bez ikakve moći. – Priča se da ih hrani tek rođenom djecom! Neću ustvrditi ni da sam se narugala toj tvrdnji, premda se mogu zareći da sam se pitala može li se svakoga dana roditi dovoljno djece da bi kraljevna nahranila svoje pse. Stid me je priznati, no ipak sam Nimrah, koja je također posumnjala da se svakoga dana može roditi dovoljno djece da bi psi doista bili siti, natuknula kako ih možda hrani i drugim vrstama mesa. — Možda ih djecom hrani kada joj ponestane drugog mesa – doista sam pomislila kako bi tomu moglo biti tako. Nimrah me sumnjičavo pogledala i naglasila kako psi gospe Melasadne jedu samo usitnjene prepelice i zdrobljene medene kolače. — Psi gospe Melasadne manji su od egipatskih mački gospe Nefret! A ovi su kolhidski psi veliki kao konji. — Onda možda jedu travu i žitarice – izjavila je Nimrah pa smo se obje počele smijuljiti. Zatim smo za kraljicama, konkubinama i služavkama odjurile natrag u žensku palaču. Poput svih ostalih, i mi smo htjele vidjeti kolhidsku nevjestu i njezine divovske pse.


S novom kraljevskom nevjestom koju je valjalo dočekati činilo se kako palača namijenjena kraljicama bruji kao košnica puna pčela; svaka kraljica, baš kao i svaka priležnica, na svome je izgledu radila kao da se baš ona udaje. A sada su se sve one okupile u Dvorani kraljica kako bi dočekale kolhidsku kraljevnu. A svim je ženama bilo drago što sam ondje i ja. Moj otac među ženama nije imao miljenice; jer otkako je umrla moja majka, nijedna mu žena nije zaposjela srce. Svađe oko prvenstva bile su uobičajene. Mome ocu najvažnije ipak bijahu dvije njegove žene; Naamah i Nefret. Kraljica Naamah bila je majka najstarijeg kraljeva sina, no kraljica Nefret bijaše faraonova kći. Zato je moj status jedine kćeri mojega oca poput blagotvornog ulja tekao preko ranjenih ponosa i poljuljanog protokola. A sada sam konačno bila dovoljno stara da preuzmem ulogu predstojnice palače koju nijedna od očevih žena nije mogla dovesti u pitanje. I sada sam stajala ispred svih ostalih kako bih dočekala kolhidsku nevjestu i poželjela joj dobrodošlicu. Moje su maćehe zdušno radile na mome izgledu prije samoga obreda, sve u nadi kako ću se za njih založiti i pohvaliti ih ocu. Naamah mi je darovala ruho meko i svijetlo kao sunčeva svjetlost; Nefert je uz rub očnih kapaka povukla linije od malahita koji je zdrobila u sitan prah; Melasadne mi je kosu isplela u pletenice koje je Arinika zatim ukrasila zlatnim ukosnicama s leptirima. Silne žene su polovinu jutra utrošile na moj izgled, sve kako bih svojom nazočnošću odala počast palači svojega oca – i blagonaklono ih gledala. A sada sam na čelu skupine tih žena stajala kao da sam njihovih ruku djelo, poput vela što su ga istkale prema vlastitome nahođenju. I dok sam stajala tako, zaogrnuta zlatom i grimizom, s niskom bisera preko čela, osjećala sam se kao istinska kraljevna. Neću lagati, istinski sam uživala u ulozi mažene i pažene miljenice dvora. Tek sada uviđam koliko sam tada još dijete bila. Žena kakvom sam se tada smatrala toga dana još nije bila rođena. Moje dvije sluškinje, koje su mi ujedno bile i partnerice u igri, iza mene su stajale kao dva mjeseca prikovana uz svoje sunce. U trenutku kada su se otvorila velika vrata od cedrovine, kroz koja je trebala proći kolhidska kraljevna, čula sam Nimrah koja je šaputala: — Što misliš, jesu li divovski crni psi pojeli proroka? Čula sam zatim i tihi Kešetin hihot, a iza njega i prigušeni šapat žena u iščekivanju. — Tiho – rekla sam, uvjerena da sama izgledam veoma kraljevski, premda sam prigušeni smijeh dviju djevojaka više zapravo osjetila, nego čula. Kolhiđanka je zatim prošla kroz Vrata Kraljica i utihnuo je sav smijeh. Za njom nisu išli crni psi, što me razočaralo. U pratnji su joj bile tek u crne halje odjevene sluškinje, tako sam barem isprva pomislila. Jer, kada


sam bolje promotrila, shvatila sam da je zapravo prate muškarci odjeveni i našminkani kao žene. Eunusi; takve su polumuškarce među svojom poslugom već imale neke supruge moga oca. No, eunusi koje sam poznavala nisu se prikazivali nečim što nisu bili. Za njih bi sramotno bilo kada bi se odjenuli kao žene. Ne osvrćući se oko sebe, kraljevna je hodala sve dok mi nije prišla tako blizu da su nam se vrhovi prstiju mogli dodirnuti da smo jedna drugoj ispružile ruke. Oči su joj se ljeskale mutne kao crno staklo. Dostojanstveno sam je dočekala, naklonila joj se i uputila joj riječi službene dobrodošlice: — U palaču kralja Salomona dobrodošla bila. Uđi i boravi među nama kao sestra naša. Nasmiješila sam se i ispružila joj ruke, no ona se nije ni pomaknula. Zato sam pozdrav ponovila na jeziku trgovaca, jezikom koji se govori uz sve velike trgovačke putove, no ni tad mi nije odgovorila. Nesigurna, zaiskala sam pomoć. — Govori li ovdje itko jezikom koji bi Gospa Dacxuri mogla razumjeti? Nakon kratke, neugodne tišine, začulo se šuštanje halja žena koje su se izmicale ustranu i propuštale gospu Helike da istupi naprijed. — Možda ja. Pokušat ću. Bila sam zatečena, jer Gospa Helike progovarala je tek u rijetkim prigodama i rijetko se družila s ostalim ženama koje su je voljele koliko i ona njih: ne pretjerano. Pretjerano ohola i ledana: tako su ostale žene govorile o kraljevni iz Troje koja dičila se svojim konjima. Žurno sam joj zahvalila i gledala kako se Helike klanja Kolhiđanki, kako polagano govori biranim riječima, kako je ona druga sluša bez natruhe odgovora u pogledu. Kada je Helike ušutjela, Kolhiđanka je u nju zurila onim njezinim plosnatim, tvrdoglavim očima; Helike se zarumenila i spustila pogled. Vidjela sam kako se Helikeni prsti grče, kako joj zglobovi na prstima postaju bijeli kao kost. Kolhidska je kraljevna svoj tamni pogled naposljetku prebacila na mene; jednom je kimnula i ispružila ruku. Skrivajući odbojnost koju sam osjećala pred dodirom s njom, uhvatila sam joj prste i držala ih onoliko koliko mi je običaj nalagao. Koža joj je bila svijetla i hladna kao mramor. — Poći će s vama, kraljevno – rekla je Helike, a ja sam se nasmiješila i zahvalila joj. – Imamo sreće što znaš ponešto od njezina jezika. — Tek vrlo malo – rekla je Helike. – Davno sam ga naučila i uglavnom zaboravila. Ruke su joj i dalje bile zgrčene, napola skrivene između nabora njezinih teških suknji.


Ponovo sam joj zahvalila te izbezumljeno pogledala Naamah i Nefret. — Moramo dobiti nekog tko može govoriti s njom. Neka netko ode mome ocu i zatraži prevoditelja. Čudnim mi se učinilo to što Gospa Dacxuri nije znala ni riječ našeg jezika; na njezinu bih mjestu brže-bolje naučila jezik svoje nove domovine, sve kako ne bih bila prepuštenima strancima na milost i nemilost. Baš kao što je bilo čudno i to što se nije potrudila naučiti čak ni jezik trgovaca; dvostruko bezumlje za nekog tko se zaputio tako daleko. No, barem mi je Helike omogućila da izvršim svoju dužnost prema novoj supruzi svoga oca. Vodila sam Gospu Dacxuri i njezinu pratnju kroz labirint palače sagrađene za žene, koja je s vremenom rasla kako bi udovoljila prohtjevima svake nove kraljice. S njom sam se zadržala samo toliko da vidim ima li ikakvih trenutačnih primjedbi na odaje u kojima je smještena, a zatim sam se požurila u vrtove u kojima su se odmarale kraljice. Ondje sam supruge svoga oca pronašla okupljene u grozd. Lica su im bila jedno do drugog dok su riječima oštrim kao željezne oštrice kritizirale najnoviju nevjestu. Graja je utihnula u trenutku kada sam se pojavila, a zatim se nastavila kada su vidjele da sam to samo ja. — Noćne vrane – lanu Adath – a ona kraljica vrana. Kralj voli svijetle boje, bistre riječi, ona nema nikakve šanse. Iz skupine hebrejskih žena tad je dopro Yesharin glas, riječi kisele kao ocat: — Nijedna od nas nema šanse, samo idolopoklonica s drugog kraja svijeta. — Naš se bog barem ne stidi pokazati svoje lice – brže-bolje je uzvratila Adath. Iživciran kreštavim glasovima, Melasadnin je psić počeo lajati i prodornim zvukom zaglušiti zlobne primjedbe koje su uslijedile te je tako žene podsjetio tko je istinska žrtva njihove zlobe. — Nadam se da ima i drugo ruho, jer crna boja je zlosretna za vjenčanje. — Ova je nevjesta sama po sebi zlosretna za sve oko sebe. Jeste li vidjele kako je zurila u našu kraljevnu? Ne bi me čudilo da ju je proklela tim pogledom. — Nimalo ne zavidim njezinim sluškinjama ili slugama. — Muškarci odjeveni poput žena, čak i ako nisu pravi muškarci, samo se svećenici Zmaja odijevaju tako, a sve mi dobro znamo tko su oni. — Jao našem gospodaru kralju kada prorok dozna za ovo. Za crne pse i...


— Jao našem gospodaru kralju kada bude morao obaviti dužnost prve bračne noći – izjavila je kraljica Naamah, a one koje su joj bile dovoljno blizu da čuju što je rekla, tiho su se nasmijale. — No, naposljetku – Melasadne tad reče tihim glasom – nikada se nisi obazirala na pse, Naamah. Tiho sam k sebi pozvala Nimrah i Kešet. Supruge i priležnice moga oca bile su toliko zaokupljene vlastitom svađom, da nisu ni primijetile kada smo napustile kraljevski vrt te tiho zašle iza obojanih stupova. Daleko od njihovih očiju i ušiju, nas tri smo se međusobno pogledale, uhvatile se za ruke te smo kao bez duše otrčale do krila u kojemu su se nalazile kuhinje. Na vratima kuhinje smo zastale i smijale se sve dok nismo ostale bez daha. — Crni psi i crna srca – lanula je Nimrah baš kad smo se prestale smijati, tako da smo ponovo prasnule u smijeh. Bile smo tada još dovoljno mlade da nam svađe starijih žena budu tek gorivo za smijeh. Kasnije, nakon što se vjenčani obred odavno već okončao, tiho sam sjedila dok mi je služavka Rivkah iz kose izvlačila ukosnice i rasplitala pletenice koje su vlastitim rukama u znoju lica svojih isplele moje pomajke. Čitavo je to vrijeme Rivkah rogoborila kako bi mi ona znatno bolje isplela kosu. — Zar ja koja sam nekoć bila dovoljno dobra za kraljicu Abišagu više nisam prikladna da kosu pletem kraljevni Baalit? Ludost kraljica! – pridodala je, a ja sam se trudila ne prasnuti u smijeh, jer Rivkah je mojoj majci pripadala davno prije mojega rođenja, jer Rivkah se o meni brinula otkako sam došla na svijet, otkako ga je moja majka napustila. Upravo sam od Rivkah čula gotovo sve što znadem o svojoj majci. Zato sam umirila Rivkahine povrijeđene osjećaje i dopustila joj da me pripravi za počinak. No, te noći nisam mogla spavati. Premda su Nimrah i Kešet u svojim krevetima spavale, premda je noć bila mirna, misli su moje bile nemirne. Razmišljala sam o svemu što su očeve žene izrekle u suncem okupanome vrtu, a kada sam sve trebala okruniti nemarnim smijehom upućenim njihovoj ludosti, jednostavno nisam mogla. Omatajući pramenove svoje raspuštene kose oko prstiju, razmišljala sam o svemu što se tijekom dana događalo, sve u potrazi za mrljom, pukotinom koja bi mi priječila smijeh. Kada sam u glavi vrtjela sve što se zbivalo, pred očima su mi bile samo očeve žene. Svjetlokose i tamnokose žene, žene iz zemalja koje nalaze se na porubima svijeta, ali i žene koje došle su iz sela razbacanih po zlatnim judejskim bregovima. Sve su odreda bile lijepe, uglačane kao dragulji... Nešto mi je svjetlucalo u glavi, no nisam uspijevala to uobličiti u jasnu misao. Mršteći se, neprestano sam iznova pokušavala nabrojiti sve očeve žene i konkubine, darove i saveze. No na raspolaganju sam imala samo deset


prstiju, tako da sam se brzo gubila u računu. Zato sam pod svjetlom malene uljanice, koju je Rivkah ostavila neka svijetli u tami, počela prebirati dragulje kako bih brojala. Bila je tu naravno Nefret. Ali i Naamah, ponosna majka sljedećega kralja. Gilade i Helike, Malasadne i Makeda. Žene iz dalekih zemalja, žene koje su sa sobom donijele običaje strane našem narodu. Šest sam dragulja položila na blistavu tkaninu koja mi je prekrivala krevet. Na blistavome grimizu, dragulji gotovo da su bili bez sjaja, bio je to rezultat čudne igre slaganja boje na boju, svjetla na svjetlo. Na odveć veličanstvenoj pozadini ni zlato više nije bilo blistavo kao inače. Nastavila sam brojati supruge moga oca, slagati dragulje u ravne redove na mome krevetu. Arišat, sidonska kraljevna koja je kralju Salomonu u miraz donijela dva lučka grada. Aiysha, čiji je miraz bio mir sklopljen s beduinima koji su nam do tada pustošili istočne granice. Nilufer, perzijska djevojka čije su oči bile jednako hladne i daleke kao i oči dugodlakih mačaka koje je toliko njegovala... Zastala sam i rukom prešla preko blistave tkanine, pokupila najrazličitije dragulje. Kratko sam zurila u njih, a zatim ih pustila neka mi kliznu između prstiju. Iz kovčežića od slonovače sam istresla još dragulja. Podijelila sam ih, iste stavljala na hrpice. Kada sam bila gotova, shvatila sam da tirkiza i bisera imam više od ostalog kamenja; zato sam odlučila njima se poslužiti kao novim kamenčićima u brojalici. Krenula sam ispočetka, sada sam se tirkizima služila da označim žene izraelske i judejske krvi. Bisere sam namijenila stranim kraljicama. Kada sam dovršila započeto, zurila sam u uzorak što sam ga stvorila tako što sam s pomoću tirkiza i bisera prebrojavala supruge kralja Salomona. Bilo je tako malo oznaka od tirkiza, tako mnogo bisera. Na grimiznoj su tkanini biseri sjali kao raštrkani mjeseci. Tirkizni su kamenčići pored biserja bili bez sjaja, jer nebesko je modra ljepota bila zasjenjena bogatom svilom koja je ispod nje ležala. Toliko bisera. Proučavala sam uzorak što sam ga nenamjerno načinila. I dok sam trezveno zurila u precizno izvučene redove načinjene od tirkiza i bisera, postalo mi je jasno što su stvorili brakovi mojega oca: dvor prepun stranaca. Iza zatvorenih vrata palače namijenjene kraljicama nisu boravile kćeri Izraela i Judeje, nego strankinje koje u miraz nisu donijele samo zlata, gradove i mir, nego i nama nepoznate bogove i strane običaje. Nije čudo što Ahija protiv dvora bjesni kao luđak. Prorok je u Jeruzalemu bio pridošlica, čovjek koji je došao popuniti odavno prazno mjesto. Još od Natana nije bilo proroka koji bi bio kraljev miljenik, a Natan je umro još prije mojega rođenja. Ahija se gnušao dvora mojega oca i svih stranaca koji u njemu borave. Na tržnim je mjestima prosvjedovao protiv hramova posvećenih stranim bogovima, koji su dolaskom sve većeg broja


stranih trgovaca u Jeruzalemu bivali sve brojniji. Nitko se u gradu nije previše osvrtao na njega, no to nije zaustavilo Ahijine žučljive tirade. Bacila sam pogled na svoje tirkize i bisere. Uzela sam zatim još jedan biser i postavila ga zajedno s njegovim sestrama. Još jedna strana supruga, još jedan biser pristigao iz zemlje izvan dosega sjevernoga vjetra. Gospa Dacxuri, kolhidska kraljevna. U misli su mi se ponovo vratili u crno odjeveni ljudi iz njezine pratnje; pred očima mi se ukazao mutan sjaj njezinih očiju koje su pozorno motrile žene s kojima će od sada živjeti pod istim krovom. Bila sam uvjerena da mi se nimalo neće svidjeti strani običaji koje je Kolhiđanka kao dar namjeravala donijeti na dvor kralja Salomona. Zurila sam u dragulje uredno poslagane pred mojim očima. Biseri su svjetlucali pod svjetlošću svjetiljke; tirkizi su iščezavali u njihovoj sjeni. Biseri i tirkizi. Prvi sam se put zapitala koliko li samo bisera dvor moga oca može podnijeti prije no što se u njihovu mnoštvu tirkizi naposljetku u potpunosti izgube.

Naamah Od svojega je rođenja bila predodređena za kraljevsku ložnicu. Kada je kucnuo čas da je konačno pokažu božici Astarte te da joj konačno nadjenu ime koje će je definirati, plamenovi koji plesali su ponad ulja samo su potvrdili njezinu sudbinu. Naamah, tako je prozvaše. Ljepotica. Njezin otac, kralj Amona, imao je pregršt kćeri, no ona ih je zasjenila sve onako kako pun Mjesec zasjeni zvijezde na nebu. Oduvijek njezina ljepota bijaše sve što se od nje zahtijevalo. Nikada nikoga nije bila briga je li mudra s brojevima, je li umješna u izradi odjeće, slaganju boja, voli li plesati. Važno je bilo samo da joj kosa niz leđa leprša sjajna kao blistava površina bistre vode, da joj se koža sjajno prelijeva kao gusta krema u posudi od alabastra, da su joj bokovi i grudi savršeno zaobljeni kao pun Mjesec. One koji su kraljevnu promatrali, procjenjivali joj vrijednost, zanimalo je samo je li lijepa. Pa kada je novi vladar kraljevstva što ga je između Amona i pomorskih gradova oblikovao David Pjesnik poželio sklopiti savez s njezinim ocem, ona bijaše dio blaga poslanog na dvor kralja Salomona. — Tvoja će ljepota biti dragulj u njegovoj kruni – rekla joj je majka, a otac joj je rekao: — Tvoja će te ljepota učiniti njegovom miljenicom.


Nitko je, međutim, nije pitao želi li biti dragulj u kruni kralja Salomona, želi li biti njegova miljenica. Bila je lijepa, a sudbina joj bijaše da postane kraljevom suprugom, majkom kraljeva. Brakom su se pečatili sporazumi. Nitko joj nikada nije rekao da njezina je ljepota tek varka, zamka za budale. Tu je istinu Naamah morala sama naučiti, bolno. — Drži to ogledalo mirno, inače se ne mogu dobro vidjeti – Naamah je pozirala ispred ovalnog brončanog ogledala velikog kao ratnički štit, čija je površina bila toliko ulaštena da je blistala poput Sunca. Sama se toga dosjetila; brončano zrcalo možda nije davalo sliku toliko jasnu kao srebrno, no svojom joj je veličinom omogućavalo da se čitava vidi, procijeni svoj cjelokupan izgled. I dok su dvije sluškinje pridržavale brončano zrcalo, Naamah je proučavala vlastiti odraz na ulaštenom metalu. Da, dobro je izgledala. Usprkos činjenici da je rodila dijete, tijelo joj je još bilo gipko, zaobljeno i ženstveno, prikladno za svakog kralja. Pa čak i velikog Salomona izraelskog. Gorka je to misao bila; Naamah je samo sebe gledala kako se mršti, a zatim je s lica brzo uklonila tragove nezadovoljstva. Premda ljudi to prečesto zanemaruju, ružni osjećaji nagrđuju lice. Naamah si nije mogla dopustiti taj luksuz. Salomon ima toliko žena! Harem izraelskoga kralja je lijepim ženama bio krcat kao bazar u Damasku bogatom robom. Naamah je svog kraljevskog supruga dijelila sa ženama koje su pristigle iz svih zemalja za koje je ikada čula. Neke su čak došle iz zemalja za koje nije ni znala da postoje. Tamna se Kolhida, Kraljevstvo Zlata, sada konačno odlučila pokloniti veličini Izraela te je kralju Salamonu kao dar poslala najstariju kći kolhidskoga kralja. Toliko kraljica. Toliko lijepih žena. No, posljednja žena koja mogla se nazvati kraljevom ljubimicom bijaše Abišaga. Sada je Naamah tek shvaćala koliko je miran njezin život bio u prvim godinama Salomonova kraljevanja, jer tada bilo je uzaludno upinjati se iz Salomonova srca izgurati Abišagu, a znale su to sve žene u haremu. Bez obzira na to koliko lijepa ili umješna bila, koja je žena mogla nadvisiti onu koja bila je kraljeva prva ljubav? No, Abišaga mrtva počiva već više od brojnih godina, a dijete koje ju je u porodu ubilo bila je tek kći. Hvala budi Milcom zbog tog blagoslova, jer Abišagin bi sin zasigurno bio proglašen krunskim kraljevićem, bez obzira na to kada bi bio rođen! Sudbina je, međutim, htjela da Naamahin sin bude prijestolonasljednik; kralj Salomon je na proslavi Roboamova petnaestog rođendana javno prisegnuo da tako će biti. A kako je prisega bila javna, u glavama ljudi po tom pitanju više nije moglo biti nikakvih sumnji.


Sumnje su se, međutim, rojile u njezinoj glavi. Ovo je kraljevstvo sagrađeno na pijesku, kraljeve ovih ljudi hirovi postavljaju na prijestolje. Moram biti sigurna da će Salomon ispuniti zavjet te da će moj sin biti sljedeći koji će zasjesti na lavlje prijestolje. Naamah se okrenula ispred zrcala, provjeravala kakav učinak ima šljokicama ukrašeni šal prebačen preko njezinih glatkih ramena. Tanki srebrni polumjeseci svjetlucali su na tankoj pamučnoj tkanini obojanoj najdubljom nijansom modre boje, baš kako se i nadala, izgledala je kao da ju je prekrilo noćno nebo. Šal je bio njezinih ruku djelo. Odjevena samo u šal omotan oko njezina zrelog tijela, bit će poput Astrate, uistinu će se doimati poput Mjeseca. Salomon joj posve izvjesno neće moći odoljeti. Ali to ni nije problem! Naamah se ponovo mrštila. Jer kralju je doista bila privlačna, osobno joj je već bio rekao to. Uživao je u njezinu napetom tijelu, hvalio njezin dobar ukus i bistrinu uma, divio se njezinim originalnim uzorcima. Baš kao što hvali i uživa u svim svojim ženama! Bila je to srž Naamahina problema. Salomon za nju nije činio ništa više od onog što je činio za sve žene u svome haremu. Ni prema jednoj se kralj nije posebno ophodio, prema faraonovoj se kćeri ophodio jednako kao prema najnovijoj, još neiskusnoj priležnici s cilicijanskih bregova. Kako je mogla imati povjerenja u takvu pravičnost bez strasti? Jer ona će potrajati samo do trenutka kada mu druga žena bude zaposjela srce – a ako takva Salomonu poda sina, ni trulom se smokvom ne bih okladila da kruna čeka moga sina, s kraljevom prisegom ili bez nje! I tako, kako bi osigurala nasljedstvo svojega sina, morala je na neki način postati Salomonovom miljenicom, njemu dražom od svih ostalih. To je jednostavno moralo biti moguće, sigurno postoji neka mreža u koju se kralj mogao uhvatiti kao u klopku! — Što mislite? – upitala je Naamah svoje pratilje. – Iskreno mi recite. Znala je da bit će iskrene, jer Naamah je bila dovoljno mudra da procijeni iskrenost svojih služavki. — Kraljica Naamah je lijepa kao noćno nebo – spremno joj je odgovorila njezina služavka Tallai. Naamah ju je mrko gledala. — Ne pitam te za ljepotu, pitam te što misliš o uresu. Je li ugodan oku? — Oh, svakako jest – divljenje je svjetlucalo u Tallaijinin tamnim očima. — Prelijep je. I ja bih voljela imati takav šal.


— A sve će žene u palači takav šal naposljetku i posjedovati do sljedećega mjeseca! – spremno je dogovorila Ora, a Naamah se nasmijala. — Doista hoće, no mene će kralj prvu vidjeti! Vidjet će je umotanu u zvjezdanu noć, s kožom koja svjetluca kao pun Mjesec i kosom koja leprša kao taman oblak... Naamah se nasmiješila. A do sljedećega će mjeseca Naamah već smislili neku novu modu dodala je Ora. Glas joj je bio topao od ponosa na mudrost njezine gospodarice. Naamah je na svojim našminkanim usnama uspjela zadržati osmijeh, no srce joj je potonulo. Da, do tada se moram dosjetiti nečeg novog, nečeg blistavog. Nečeg čime ću privući kraljev pogled i zadržati ga na sebi. Iznenada obuzeta neočekivanim umorom, Naamah je zurila u vlastiti odraz u brončanome zrcalu, savršeno svjesna činjenice da si malodušnost ne smije dopustiti. Kada bude kraljica majka, više neće biti važno je li joj tijelo pretilo ili mršavo, lice glatko ili ispijeno, kosa blistava ili siva. Kraljeva majka će bez obzira na sve biti poštovana i zaštićena. Daleko je novi mjesec. Do tada ću se već nečega dosjetiti. Moram!

Melasadne Kada su je pozvali da stupi pred glavnog eunuha svoje majke, i izvijestili je da bi novi savez sklopljen između kraljevstva Melite i brzo rastućeg izraelskoga carstva trebao biti zapečaćen brakom te da je ona odabrana da bude nevjesta u tom sporazumu, Melasadne je pognula glavu i vješto odglumila skanjivanje. — Bit će onako kako mi nalaže moja majka i kraljica – šapatom je izgovorila kraljevna Melasadne – no, nisam dostojna tolike časti. Duboko u sebi je osjetila olakšanje kada nitko nije obratio pozornost na njezin pobožan prigovor. Brže-bolje su je spakirali i još žurnije poslali u njezinu novu domovinu – kako kralj Izraela ne bi imao vremena predomisliti se!, zgroženo je pomislila. Melasadne je znala da se kralj Salomon neće predomisliti, baš kao ni njezina majka. Jer otočkome je kraljevstvu taj savez bio očajnički potreban kao i bogatoj udovici moćan novi suprug. Melite je nekoć bilo neranjivo kraljevstvo, zaštićeno morem koje ga okružuje i kraljevskom flotom koja je tim morem suvereno vladala. No, zlatno se doba okončalo prije dvanaest generacija, u noći kada su oganj i smrt pokosili Veliku flotu. Sve što je od Pomorskih Kraljeva i njihova carstva sada preostalo bila su otočna kraljevstva, koja se sama nisu mogla obraniti, i uspomene na iščezlu slavu. Bez zaštite Pomorskih Kraljeva,


malena su kraljevstva poput melitskoga bila izložena nasumičnoj milosti bogova, ali i gusara koji su vladali Velikim morem. A u Kanaanu se sada uzdigao novi kralj koji bio je dovoljno moćan da nametne mir na nemirnome moru. Priče o kralju Salomonu kroz pjesme su iznosili svi putnici koji su se iskrcali na melitske obale; Melasadne nije mogla povjerovati ni u polovicu od onoga što se pripovijedalo. No, ako je istinita čak i samo polovica onoga što je čula, onda je kralj Salomon drugi Minos! Bogat, moćan i mudar, k tomu i zgodan. Što više poželjeti mogu? Kakve li sreće što joj je starija sestra pala kao žrtva kuge Mišjeg Božanstva, tako da joj boginjavi ožiljci sada nagrđuju lice te što je najljepša sestra već poslana da služi u Gospinu Hramu! Melasadne je zato odabrana da bude nevjesta koja će ih povezati s novom silom njihova svijeta, nevjesta koja kralju Salomonu poslana je s najraskošnijim darovima ikad poslanim jednom stranom vladaru. A uz sve to, kao znak melićanske dobre volje, kralj Salomon na dar je dobio i sigurnu luku oslobođenu svih carina i poreza, kao i slobodno tržište za izraelsku vunu i ulje. Osim toga, Melasadne je uspjela prokrijumčariti i vlastiti dar suprugu koji ju je, premda toga nije ni bio svjestan, spasio od sudbine da joj se čitav život svede na služenje majci: na dar mu je donijela par malenih bijelih pasa kakve je posjedovati mogla samo kraljevska obitelj. Još i danas se smiješi kada god se prisjeti zaprepaštenog smijeha kralja Salomona kada je kleknula pred njim i pružila mu platnom prekrivenu košaru iz koje je dopirao glasan, kreštav lavež. — Kakav je to dar koji zvuči tako izbezumljeno? – upitao je Salomon, podigao tkaninu prebačenu preko košare i zaprepašteno se zagledao u dva para blistavih, crnih očiju. Majušni su bijeli psi zurili u velikoga kralja, a zatim se počeli penjati van iz košare; Salomon ih je dohvatio prije no što su pali, preko ruku mu je padalo njihovo dugo, bijelo krzno. Tek je znatno kasnije Melasadne spoznala koliko je plemenita njegova gesta bila, jer tek je sa zadrškom doznala da narod s kojim je morala živjeti pse smatra nečistima. — Oni su sreća naše kraljevske kuće – rekla je. – Samo izdanci kraljevske loze smiju posjedovati ove pse. Oni su moj osobni dar tebi, moj supruže – nasmiješila mu se zatim u nadi kako će shvatiti koliko je sretna zbog ove svadbe. — Kako lijepo – kralj Salomon s podsmijehom je zurio u malene životinje. Psi su se migoljili i ružičastim mu jezicima lizali dlanove. Nakon kratkog oklijevanja, kralj se nasmiješio i pse je pružio natrag Melasadni. — Molim te da se upravo ti o njima brineš. Ne znam ništa o takvim životinjama, a njima je očigledno potrebna najbolja moguća skrb.


I tako su, na njezino veliko oduševljenje, psi ostali njezini, premda kralj Salomon nikada nije zaboravio pitati kako su kada god bi je posjetio. Kraljevski su psi dobro napredovali i bili plodni, tako da je Melasadne sada hodala kroz čitav čopor pasa kojima je krzno oko njih lelujalo kao voda. Napredovala je i ona. Dva su trgovačka broda bila dio njezina miraza, a ona je mudro trgovala, na sjever slala fine tkanine i elegantnu lončariju, a sa sjevera na jug dopremala krzna i jantar. Kralju Salomonu je rodila dva sina, pristale dječake koji su od oca naslijedili pamet i blagu prirodu. Život je dobar. Bila je kraljica u Salomonovoj palači, bila je i majka dvojice dobrih dječaka koji će jednoga dana na sebe preuzeti njezine brodove. Sve su joj molitve bile uslišane. Melasadni je to neprestano bilo na umu, nije zaboravljala biti zahvalna.

Ruta Sutra će biti Gozba prvih plodova – a ove će godine i ona uzbrdo, od kraljevske palače do Hrama Gospodnjeg ponijeti snop pšenice i mogranj. Ovaj ću festival i ja radosno proslaviti. Ove sam godine Ruta. Odbacila je svoje staro ime i stare bogove; Gospa Ruta sada se klanja samo Bogu Abrahamovu, Bogu velikoga Davida. Ove godine više nisam slijepa. Ove ću se godine radovati u svjetlu Gospodnjem. Ruta se nasmiješila i nastavila iz škrinje od sandalova drva podizati različite halje, procjenjujući koja je od njih ljepša i bolja. Samo će najbolje biti prikladno njezinom prvom prinošenju žrtve u Velikom Jahvinu Hramu. Koliko li se samo ova godina razlikovala od prethodne. Tada je, naime, još bila kraljevna Surraphel, kćer kaldejskoga kralja, mladenka odveć ukočena i stidljiva da suprugu svome kaže išta više od neka je po volji mome gospodaru i kralju.“ No kralj Salomon bio je tako dobar da je malo toga bilo što ne bi učinila za njega – gotovo sve osim jednog. Nije htjela odreći se svojih bogova. Zato se i držala postrani, prezrivo gledala na boga kralja Salomona koji joj se doimao bijedno u usporedbi s božanstvima pod čijom je zaštitom živjela ona. Kako li se itko može predati u ruke bogu koji nema lica ni oblika? Kako itko može poštovati boga čiji narod odbija štovati njegove prikaze u zlatu, urešene draguljima? Zato se mjesecima tiho rugala hebrejskim kraljicama, ne odustajući od vlastitih bogova. Kako li sam samo tvrdoglava bila, koliko luda. Njezino se ludilo, međutim, rasplinulo onoga jutra kada je pogledala prema Hramu koji okrunio je brijeg. Često je i prije pogledavala prema Hramu Gospodnjem i


potiho mu se rugala. No, tog jutra, ah, tog je jutra sve bilo drugačije. Tog se dana svjetlost izlazećeg Sunca izlijevala na božju kuću, a između dvaju udisaja činilo se da Hram zahvaća vatra, da se pretvara u svjetionik za sve koji imaju oči da bi vidjeli. A ona je tada konačno progledala. Zlatni je plamen potaknuo vatru u njoj samoj, a sveti joj je plamen razotkrio istinu: Gospod njezinim malenim svijetom upravlja jednako kao što upravlja i velikim svjetovima bogova i ljudi. Gospod nije obećao ništa, zatražio je sve. Tko bi mogao odbiti pokornost tako velikome Bogu? I dok je blijedjela božanska svjetlost, pala je na koljena i izgovorila svoju prvu molitvu upućenu Gospodu nad Vojskama. Oh, Bože Salomonov, učini me dostojnom tebe! Tog je dana odbacila svoje stare bogove i prihvatila Boga svoga supruga, zbog čega su joj se počele rugati i sumnjičavo je gledati žene koje su se rodile u sigurnome okrilju Saveza s Gospodom. No, budući da je nepokolebljivo vjerovala u obećanje koje Gospod je ispisao u vatri, ustrajala je u svojemu vjerovanju. Naposljetku je kralja Salomona, u noći kada je bio njezin, zamolila neka joj pomogne. — O kralju, sluškinja tvoja bi zaiskati htjela uslugu od tebe – kleknula je zatim ispred njega kao da ga preklinje. Salomon se nasmiješio, zamolio je neka ustane i sjedne pored njega na krevet. — Nema razloga da se ponižavaš preda mnom, suprugo, nego pitaj, a ja ću pravedno prosuditi dalje. — Kralju moj i supruže, želja mi je štovati tvoga Boga. Naučit ću klanjati mu se onako kako ti činiš. Kralj Salomon zagledao joj se u lice. — Ne moraš to činiti, Surraphel. Svojim sam ženama prisegnuo da mogu zadržati vlastite bogove. Ne trebaš strahovati da ću ti oduzeti to pravo. — Strahujem jedino da bih tvog Boga mogla štovati onako kako Njemu nije milo – podigla je zatim glavu i pomolila se neka kralj spozna da u njoj plamti nova strast. – Duša moja čezne da tvoj Bog postane i moj; srce mi žudi za Njim. Nemoj mi uskratiti to, preklinjem te. Kralj Salomon ispunio joj je želju te je k njoj poslao velikoga svećenika Sadoka da je pouči svetim obredima koji dragi su Gospodu. Kralj je učinio i više od tog: k sebi je pozvao supruge koje su od rođenja kćeri Zakona njegova Boga i povjerio je njima na skrb. — Ovo je Gospa Surraphel koja želi postati dobra kći Zakona – kralj Salomon jednom ju je rukom držao za ruke, a drugu je ispružio prema Paziji,


najpobožnijoj od svih svojih hebrejskih supruga. – Hoćeš li je prihvatiti kao sestru i poučavati našim običajima? Što je Pazija mogla nego reći ako kralj tako želi i Salomonu dopustiti da joj povjeri Surraphel? — Dobrodošla, Surraphel. Budi mi od sada sestra – Pazijin glas nije zvučao toplo, no Surraphel se svejedno nasmiješila kao da ju je netko toplo prigrlio te se naklonila. — Ne zovi me Surraphel, jer ta žena je mrtva. Preklinjem te, podaj mi novo ime, ime prikladno za kćer Gospodinovu. Pazija je oklijevala, a zatim je čvrsto prihvatila Surraphine ruke. — Neka si nam onda dobrodošla, Ruta – novu je sestru zatim poljubila u obraz. Novo ime pristajalo je Ruti, baš kao i klanjanje novome Bogu. Naučila je Božje Zakone i strogo ih se pridržavala, a zauzvrat je primila staloženost misli i radost u srcu. — Što više od Boga zatražiti može ijedna žena?

Abišaga Kada navršila sam četrnaest, majka mi je darovala novi veo, veo kakav nose odrasle žene, svijetao poput plavičastog dima, protkan tananim srebrnim, okruglim pločicama koje blistale su kao mjeseci. Te su godine iz Jeruzalema pristizale vijesti o kralju Davidu koji u postelji je ležao star i slab, neki su čak tvrdili da neće preživjeti ljeto. Zgrozile su me te priče, jer doista su u očaj bacale više mlade nego stare. Što i nije tako čudno, budući da su se starci još mogli sjećati vremena prije Davida. Ja nisam. Kako bi kralj David mogao umrijeti? Kraljevao je duže no što sam ja živjela. Kada je moja majka čula te vijesti, izgledala je kao da joj je veo kliznuo niz lice, prema njegovu izrazu nisam mogla odgonetnuti njezine misli. Naposljetku je rekla: „Započelo je, dakle. Idi se počešljati, Abišaga, i izvan kuće se više ne pojavljuj bez novoga vela.“ Bilo je to sve. No nakon toga moja mi majka više nije dopuštala da kuću napustim neočešljana i bez karmina utrljanog u usne. Nije mi više dopuštala ni da sama šećem. Uza me je neprestano bila moja služavka Rivkah.


Sadok — Prorok Ahija želi razgovarati s tobom, Veliki Svećeniče – lice pomoćnika bilo je bezizražajno dok je govorio, glas mu je bio odlučan i smjeran. Nikada nitko ni pomislio ne bi da mladi Jeremija poput većine hramskih svećenika smatra da je Ahija lud. Oh, ne, pomislio je Sadok pritisnut bijednom grižnjom savjesti. Ne opet. Ahija se u Hramu pojavljivao isključivo kako bi držao bombastične govore o grijesima Božjeg naroda. A Sadok je smatrao kako nema ničeg lošeg u tome da neke žene povremeno ispeku nekoliko kolačića za Kraljicu Neba ili da neki muškarci Baalu prinesu janje. Osobito ako pritom ne bi zaboravili Gospodu kao žrtvu prinijeti bika. Naposljetku, njihov je Gospod samo zahtijevao da bude prvi među bogovima, a ako ga je Njegov narod razbjesnio, Gospod će jasno očitovati svoje nezadovoljstvo onako kako je to često u prošlosti činio. — Hoćeš li primiti proroka, Veliki Svećeniče? – upitao je Jeremija, a Sadoka je obuzela kratka želja da odbije Ahiju. Budući da je već bio svjedok na kraljevoj svadbi i prinio žrtvu u Hramu, Sadok je bio uvjeren da je ispunio sve svoje dužnosti te se radovao večernjem miru. No, odbijanjem bi proroka samo dodatno razbjesnio i njihov konačan susret učinio samo još mučnijim. Sadok je uzdahnuo i predao se. — Neka uđe. Ahija je jurnuo unutra i zastao uspravan i gord. Kao da će se obratiti kraljevoj vojsci, a ne umornome starcu. Prikupljajući snagu, Sadok je kimnuo u znak pozdrava. — Budi mi dobrodošao, Ahija. Dođi, sjedni, popij vina. Ovo je najbolje prošlogodišnje vino, slatko i... — Nisam došao opijati se vinom, Veliki Svećenice, nego govoriti o Jahvinoj volji. Ne opijam se, mrzovoljno je pomislio Sadok koji se u sebi lecnuo zbog upornog prorokovog izgovaranja Gospodinova istinskog imena, kojim kao da je htio naglasiti činjenicu da Sadok Sveto Ime više ne izgovara naglas. Više nije prikladno da baš svatko Gospodinovo ime prevaljuje preko usana! A ja kao Veliki Svećenik Gospodinovu volju moram poštovati jednako kao i Ahija! Upinjući se da ponovo ne uzdahne, zatim je rekao: — Govori, dakle. Ahija je kratko šutio, u Sadoka gnjevno zurio kao bijesni orao. — Jahvi se nitko ne smije rugati – izjavio je naposljetku Ahija.


— Naravno da ne smije – Sadok se nadao da će pobožnim povlađivanjem umiriti Ahiju, no sve su njegove nade iščeznule nakon prorokovih riječi koje su uslijedile. — Jahvi se nitko ne smije rugati, baš kao što se izrugivati ne smije ni Njegov prorok. Čak i ako mu kruna krasi glavu, Jahve po vlastitu nahođenju čovjeka može uzvisiti i poniziti – Ahijin je glas bio tih, isprva nalik na šapat; Sadoku su na pamet pale zmije. Ahijine su riječi bile natopljene moćnim, smrtonosnim otrovom. — Da, poniziti. Baciti ga u prašinu. Njega i njegove žene strankinje! Zaboravlja da je na prijestolje postavljen Jahvinom voljom, a ne kako bi stupove podizao Ašeri u slavu, kako bi šumarke sadio svakom lažnom bogu čije štovatelje želi umiriti. Takav čovjek čini zlo u očima Jahvinim, u očima onog čije ime se ne usuđuje izgovoriti! Ahijina tirada se nastavila, no Sadok ga je prestao slušati. O jalova moja nado da će Ahijina tirada biti kratkotrajna. Smiluj se, Gospode, preklinjem Te, prisjeti se da sam starac koji je imao naporan dan. Sadok je pokušavao slušati smireno i strpljivo, jer čak i Ahija u konačnici jednostavno mora ušutjeti. — Zlo će zadesiti ovakvu zemlju! Zlo će zadesiti ovakav narod! Zlo će zadesiti ovakvoga kralja! – Ahija je tad zastao kako bi dobio na dramatičnosti ili jednostavno došao do daha, a Sadok je brzo uskočio u trenutak tišine. — Naravno, naravno. No, uvjeren sam da će nam, ako je bijesan, Gospod to jamačno i jasno pokazati! Ahija ga je ošinuo ledenim pogledom: — Meni je jasno pokazao svoj bijes. — Ali ne i meni, odlučno je rekao Sadok. – Urim i Tumim dali su nam samo povoljne odgovore; prinesene žrtve izgaraju svijetlim plamenom – zurio je pritom ravno Ahiji u oči, što nije bilo lako, a zatim i pridodao: — U svakom mi slučaju uopće nije jasno što želiš od mene. Pobožno se pridržavam svih Zakona našeg Gospoda. — Ali ne i kralj Salomon! – iz trijumfalnog prizvuka u Ahijinu glasu dalo se naslutiti kako je to bila vitalna točka za kojom je tragala njegova verbalna oštrica. — I kralj Salomon se pobožno pridržava svih Zakona našega Gospoda, Ahija. — Udružuje se sa strankinjama i udovoljava njihovim opačinama – Ahija je tada duboko udahnuo, a Sadok je postao svjestan da je prorok tek započeo. Jednako je tako Sadok znao o čemu to prorok namjerava govoriti nadugo i naširoko, a dok je običaj svakome proroku dopuštao neograničenu


slobodu govora, ni jedan zakon od Sadoka nije zahtijevao da izričito mora slušati. I tako, dok je Ahija nastavljao drobiti dalje, Sadok je zamišljao okus večere koju mu je njegova dobra supruga obećala pripraviti. Povremeno je samo kimao glavom. Postupno je, međutim, pozornost ipak prebacio na Ahijine tirade, jer činilo se kako su ovoga puta njegovi napadi na kralja znatno žešći i osobniji nego obično. A zbog opetovana spominjanja strankinja i optužbi vezanih uz idolopoklonstvo na kraljevu dvoru, Sadok je počeo osjećati neobičnu nelagodu. Zar je Ahija pomislio da će preuzeti Samuelovu ulogu, ulogu proroka koji je postavljao i svrgavao kraljeve? Kralj Salomon, međutim, nije bio Šaul, nije bio rastrgan u sebi i nesiguran. A i vremena su se promijenila: kraljevi su sada bili moćniji od proroka. Kada je Ahija konačno ušutio, Sadok je brzo progovorio kako bi proroka spriječio da se nadoveže: — Mnogo si toga izrekao, Ahija. Mnogo. Razmislit ću o tome. — Salomon je samo kralj, on nije Jahve. Salomon se zaputio opasnim putovima. — Da, da – klimao je Sadok glavom. – Razgovarat ću s njime. To je bez ikakvih problema mogao obećati. Kada je prorok konačno otišao, Sadok je pokušavao povratiti osjećaj zadovoljstva koji ga je ispunjavao prije no što se Ahija pojavio. Nije uspio u svojoj nakani: mir što ga je ranije osjećao nepovratno je bio uništen. Ahijine tirade uništile su mu uživanje u snenoj večeri i vinu iz Samarije. Jesam li ikada bio tako mlad, tako siguran u sebe – u Jahvu, našega Gospoda? Da, Sadok je pretpostavio da je nekoć i on bio takav. Nekoć je bio lav, nepokolebljiv i uznosit. Kao mladić je marširao do Hebrona i Davidu se pridružio u vrijeme kada je veliki junak bio još kralj Judeje. Vjerno je kralju Davidu služio u dobru i zlu. Kada se mladi, ludošću pogođeni kraljević Abšalom pobunio protiv svojega oca i Boga svojega, tko je svećenike poveo iz Jeruzalema? Tko je na sigurno sklonio Kovčeg Saveza kako Abšalom ne bi mogao zaiskati njegov blagoslov? Ja. I nije to bila laka zadaća: nitko tada nije shvaćao zašto veliki David iz vlastitoga grada bježi samo zato što prema njemu ide jedno razmaženo derište. Svećenici su se žestoko opirali odnošenju Kovčega Saveza izvan zaštite jeruzalemskih zidina. Sadoku je trebalo mnogo umijeća da ostale svećenike uvjeri neka ga slijede u zajedničko izbjeglištvo s kraljem Davidom.


— David je Jahvin kralj, a Kovčeg Saveza je mjesto na kojemu Jahve boravi na Zemlji – rekao je tada. – Ja slijedim Davida, Kovčeg i Jahvu. Ako ne želite poći, osobno ću ponijeti Kovčeg, čak i ako se u kola budem morao upregnuti kao vol. Poveo sam, a oni su me slijedili. I bio sam u pravu, jer Gospod je naš pobjedu udijelio kralju Davidu. A Joab, zapovjednik postrojbi kralja Davida, do nogu je potukao kraljevića Abšaloma. I dobro je učinio, jer taj mladić nije imao nimalo poštovanja prema Hramu. Sadok se namrštio, u glavi se ispravljao. Tada, naravno, nije bilo Hrama. Pa ipak, kraljević Abšalom bio je plitak, samoživ mladić, neposlušan prema svećenicima i kraljevićima. A bio je i odveć ponosan, daleko previše ponosan, baš kao i brat mu Adonija. Među kraljevićima koji htjedoše postati kraljevima, Adonija je barem bio jedan od onih koji su ljudima bili spremni ponuditi slatke riječi i obećanja kako bi uz njih stali. Brojni i stadoše uz njega, a među njima je bio i veliki svećenik Ebjatar. Jasno sam, međutim, vidio kakav je zapravo Adonija. Poput njegova brata Abšaloma, ni Adonija nije istinski poštovao Gospoda i njegovo svećenstvo. Nijedan od dvojice kraljevića nije bio spreman svećenicima pružiti potporu kakvu im je za svoga vladanja pružao kralj David. Kralj David udijelio nam je čast i slavu. Kralj David dobro je znao što duguje svećenicima našeg Gospoda. I tako je Sadok odbio Adonijinu ispruženu ruku i priklonio se kralju Davidu. I ponovo su se Sadokovi instinkti pokazali ispravnima: Adonija je zajedno sa svima onima koji su mu prisegnuli vjernost bačen u prašinu. Ebjataru je oduzet naslov velikog svećenika. Od toga je dana Sadok bio jedini Jahvin veliki svećenik u Izraelu i Judeji. Bijah mudar. Bijedni je Ebjatar olako osuđivao i gnušao se. Ebjatar se oduvijek gnušao velikog broja Davidovih žena, jer bio je uvjeren kako te silne žene kraljeve misli odvraćaju od Jahve te troše blago koje bi ovaj trebao uložiti u izgradnju Hrama Gospodnjeg. Uzalud mu je Sadok objašnjavao kako je prorok Natan prorokovao da će kralj David samo pripraviti tlo za izgradnju samoga Hrama, da će tek kralj koji nakon njega bude došao sagraditi Božji Hram na Zemlji. Ebjatara se, međutim, nikako nije moglo umiriti. — Prorok Natan vezan je za pojas kraljice Mikale te želi da sva slava dopadne kraljevića Salomona – Ebjatar je pljunuo na zemlju kako bi pokazao koliko malo cijeni Natanova proročanstva. – Bat-Šebina ćemo sina Salomona sljedećeg vidjeti na prijestolju, a to je proročanstvo bolje od bilo kojeg Natanovog!


— Kraljević Salomon je dobar, mudar mladić – pokušao je Sadok umiriti Ebjatara. Naravno, bezuspješno. Ebjatar se nije dao smiriti. — Kraljević Salomon je dijete grijeha, sin čovjeka koji krši zavjete i bezobzirne bludnice. Nije prikladan za kralja. — Jahve odlučuje tko je prikladan za kralja – Sadok ga je ispravio. – A Jahve ne sudi onako kako ljudi sude. Ebjatar se tad dugo zagledao u Sadoka. Sadoka je obuzela jeza zbog njegova neumoljiva pogleda. — Ne – rekao je Ebjatar naposljetku – no možda sudi onako kako to žene čine. — Ne shvaćam – rekao je Sadok. — Ne – rekao je Ebjatar. – Nisam ni očekivao da ćeš shvatiti. Bio je to posljednji Sadokov istinski razgovor s Ebjatarom. Nakon što je kraljević Adonija poslušao loš savjet i organizirao krunidbeno slavlje – slavlje koje se okončalo tako da je kralj David, čim je za njega doznao, kao nasljednika okrunio Salomona – Ebjatar je otjeran u progonstvo. Trebao je biti pametniji i ne okretati se protiv sina kraljice Mikale – ne, kralj Salomon bio je sin gospe Bat-Šebe, čudno kako mi je to teško zapamtiti! Starim, pamet se poigrava sa mnom. Pa ipak, svi znaju da je kraljević Salomon kraljici Mikali bio drag kao da joj je rođeni sin. I doista, dječak je doista znatno više nalikovao na nju, nego na gospu Bat-Šebu. Zbog toga je Ebjatarova ludost dvostruka, jer ne samo da se okrenuo protiv kraljeve volje, nego i želja dviju kraljica. Zato danas i sjedim ovdje u udobnosti, okružen počastima. Ebjatar je pak umro daleko od kraljeva dvora. Jadan Ebjatar. Da, a ako ne saberem svu svoju mudrost, uskoro će biti i „jadni Sadok“. Toplina zadovoljstva vlastitim postignućima posve je iščeznula kada je Sadok počeo razmatrati dilemu s kojom se suočio. Bio on prorok ili ne, Ahija je počeo stvarati probleme. Tko zna što sve takav čovjek može učiniti? Sadok je odlučio upozoriti kralja na to. Pažljivo i s mnogo takta; veliki svećenik nije želio narušiti svakodnevicu kralja Salomona. Ali ni svoju vlastitu.

Salomon Kraljev je dan jadno započeo – zamoljen je da presudi u sporu između njegovih dviju supruga koje su poželjele istu robinju za služavku, a Salomon se svim silama upinjao da pronađe razumno rješenje koje će zadovoljiti obje


strane a postajao je sve gori i gori. Upravitelj palače usrdno je molio audijenciju, i to kako bi se požalio na usluge dobavljača koji palaču snabdijevaju hranom, a nadzornik regionalnih upravitelja je, pak, doznao za tu audijenciju te je došao kralja moliti neka bude blag prema tim istim dobavljačima. Salomon je pretpostavio kako će vrhunac procesije pritužbi biti Jeroboam, nadzornik iznimno omražene službe za prisilna novačenja. Nakon što je kralj uspio upravitelja palače uvjeriti kako suosjeća s njime te ublažiti ogorčenje koje je mučilo nadzornika područnih upravitelja, ponadao se kako će konačno moći predahnuti. No upravo je tada do njega došao glas da Jeroboam ponizno moli neka mu kralj posveti nekoliko trenutaka. Salomon nije imao izbora, morao je pristati, premda mu razgovori s Jeroboamom u ustima nikada nisu ostavljali sladak okus. — O, kralju, Daniti su odbili pokoriti se mojoj zapovijedi i poslati mi tisuću svojih ljudi kako bi radili na izgradnji ceste. Molim kralja neka mi udijeli dopuštenje da ih zbog toga strogo kaznim. Salomon je u čuđenju podigao obrve. — Doista? Do mene nisu doprle glasine o nekoj takvoj pobuni. — Daniti su naposljetku ipak poslali ljude, no prije toga su se opirali izvršenju kraljevske uredbe. — Izvršenju kraljevske uredbe su se ili usprotivili ili nisu. A ako tisuću ljudi trenutačno radi na izgradnji novih cesta, to samo znači da su Daniti iskazali poslušnost, zar ne? — Da, ali prosvjedovali su, naređenje su odbijali izvršiti sve dok se s njima nisam osobno suočio. Moraju biti kažnjeni zbog tolike svojeglavosti. Jeroboam je stajao uspravan kao koplje, uvrijeđen zbog same činjenice da se netko usudio njegovu zapovijed dovesti u pitanje. Da nije bio tako dobar u svome poslu, poslu koji je gotovo svakodnevno na njega bacao ljagu, Salomon bi ga davno zamijenio. Jer on nije samo djelotvoran, nego i ambiciozan. Ambicija sama po sebi nije loša, ali je, poput vatre, istodobno dobar sluga i loš gospodar. Salomon je uspio suspregnuti uzdisaj te se posvetio mučnome zadatku da Jeroboamu zabrani kažnjavanje neposlušnih Danila, ali da mu pritom ne povrijedi osjetljiv ponos. Na Jeroboamovu primjedbu da će ljudi njegovu blagost doživjeti kao slabost, Salomon je samo rekao: — Nisam slab, baš kao ni ti, a budu li se Daniti odlučili na izravnu pobunu, na vlastitim će leđima otkriti kolika je njezina cijena. Ne dolazi, međutim, u obzir da ljude kažnjavamo zato što otvoreno iznose svoje mišljenje.


I kada je konačno imao nekoliko slobodnih trenutaka koje je mogao posvetiti proučavanju novih zemljovida Puta Svile koje su njegove uhode mukotrpno za njega ishodili, komornik ga je ponovo prekinuo. — O, kralju, Veliki svećenik moli da ga primite. O, Gospode, što je sada? Salomonu se ponekad činilo da starac neprestano nešto treba, premda je, iskreno govoreći, Sadok najčešće iskao usluge za druge, a rijetko za sebe samoga. Činilo se, međutim, kako veliki svećenik riznicu smatra neiscrpnom, baš kao i kraljevo strpljenje. Salomon je prenaglašeno uzdahnuo i kimnuo svome komorniku. — Dobro, neka veliki svećenik pristupi – odlažući ustranu zemljovide koje je kanio proučiti, Salomon je smognuo snage i nasmiješio se Sadoku koji je ušao. — Uđi, Sadoče, i dobrodošao budi. Reci kako kralj danas velikome svećeniku može biti na usluzi. Sadok je pognuo glavu kako bi odgovorio na kraljev pozdrav. — Mir tebi, kralju Salomone. Ovoga ću puta ja tebi biti na usluzi. Bit će to predivna novost. Nijednom kretnjom ili ljeskanjem u očima kralj nije ispoljio tu nedostojnu misao. Nedostojnu, nepravednu. No, ako se ne mogu požaliti ni samome sebi, komu bih se inače požalio? Čak ni na pleća onih kojima je ponajviše vjerovao kralj nije mogao prebaciti teret vlastitih slabosti. Salomon se ponovo nasmiješio i rukom pokazao prema jastucima prekrivenoj klupi ispod prozora. — Sjedni, Sadoče. Želiš li da slugu pošaljem po vino? – ne čekajući odgovor, kratko je pogledao slugu koji je spreman čekao pored vrata; čovjek je tada kimnuo i napustio prostoriju kako bi poslušao kraljevu nijemu naredbu. — Lijepo od tebe, no nisam ovamo došao kako bih ispijao vino, čak ni kada je riječ o tvome ponajboljem vinu – polagano, Sadok je sjeo ozbiljno zureći u Salomona. – O, kralju, sinoć me je uznemirio posjet proroka Ahije... — Onda je dobro što sam slugu ipak poslao po vino – Salomon se i dalje trudio zvučati bezbrižno, nemarno. – Žao mi je što te uznemirio. O čemu je ovoga puta zborio? Zar ponovo o ženskoj taštini? Sadok je prijeteće podigao ruku. — Zbijaš šale, no doista su me uznemirile riječi koje mi je Ahija uputio. Govorio je o kraljevu kućanstvu i kraljevim ženama. Bilo je optužbi uperenih protiv idolopoklonstva u kraljevu kućanstvu. Salomon je uzdahnuo.


— Već smo o tome raspravljali, Sadoče. Neću svoje supruge prisiljavati da se odreknu svojih bogova. — Bilo bi bolje kada kraljeve supruge ne bi obožavale idole – izjavio je tada Sadok ravnodušnim glasom, kao dječak koji ponavlja njemu dosadnu lekciju. — Bilo bi ponajbolje kada bi se prorok Ahija bavio vlastitim poslovima – Salomon nije optuživao Sadoka. – Ima li Ahija uopće pojma koliko je kraljevstvo ranjivo? Koliko su krhki savezi? Na vratima se tad začuo tih zvuk. U prostoriju je ušao rob s vrčem vina, a iza njega još jedan koji je nosio dva pehara. Salomon je čekao da mladići ispred njega odlože srebrni vrč i zlatne pehare, a zatim je osobno u jedan pehar nalio veliku mjeru vina, a u drugi znatno manje. Puni je pehar zatim ponudio Sadoku, čekao da veliki svećenik ispije gutljaj. Tada je Salomon rekao: — A sada mi reci zašto si se pomučio da k meni dođeš i preneseš mi Ahijina mahnitanja? Nije mogao reći ništa što već četrdeset puta nismo čuli. Što te je ovoga puta toliko izbezumilo? Mršteći se, Sadok je u pehar vina zurio kao da će mu on podati prikladan odgovor. — Da iskren budem, o kralju, ne znam ni sam. Ahija je iste riječi izrekao već nebrojeno puta, no ovoga je puta, sada je bilo drugačije. Prosipao je otrov kao otrovnica – Sadok je uzdahnuo i ispio joj jedan gutljaj. Smiješeći se, Salomon je podigao srebrni vrč i nadolio vina u prazan Sadokov pehar. — Zahvaljujem ti što si me upozorio, Sadoče. Prava je šteta što Ahija od mira više ljubi neslogu. — Proroci samo nevolje stvaraju. Oh, znam i da govore i u ime Gospodnje, no isto činim i ja. Naposljetku, nisam li upravo ja veliki svećenik? — A ja sam kralj, no Ahija na nas obojicu nasrće kao da smo nestašni dječaci – Salomon je rukama obujmio vlastiti pehar. Zlatna mu se posuda grijala pod dlanovima. Zurio je u tamnocrvenu tekućinu, grimizne su se sjenke uvijale na njezinoj površini. — Kralj, veliki svećenik i prorok... Znaš li, Sadoče, ponekad žalim što se veliki Samuel tako lako pokorio volji naroda, što je prije toliko godina pomazao kralja koji je zavladao Izraelom. — Ali, da to nije učinio, ti danas ne bi bio kralj. Salomon se nasmiješio:


— Zapravo se nikada ne bih ni rodio, jer da Samuel Šaula nije pomazao za kralja, ni David nakon njega ne bi postao kralj. A da nije bio okrunjen za kralja, nikada ne bi stajao na balkonu palače i nikada moju majku ne bi vidio kako se kupa. — Kralju moj! — Nemoj zvučati tako zaprepašteno, Sadoče, jer čak se ni ti ne možeš uljuljkivati u iluzijama da sam na Davidovu dvoru mogao odrasti, a istodobno ne čuti sve uz njega vezane skandale. — Kralj David bio je velik čovjek, a naš ga je Gospodin Bog beskrajno ljubio. — Ovo izgovaraš kao školarac dobro naučenu lekciju. No možda si u pravu, jer je i pored svih svojih mana i nedostataka moj otac kao starac mirno umro u svojoj postelji. Star i prepun grijeha, no i dalje su ga pozdravljali kao velikoga kralja. Kako će svijet gledati na kralja Salomona? Hoće li budućnost i mene nazivati velikim kraljem? Kraljica Mikala odgojila ga je da bude mudar i pravedan kralj, no više nije bio siguran je li njezino učenje bilo dovoljno. Odgojila si me da budem dobar čovjek, no može li dobar čovjek biti i dobar vladar? Kraljevanje je kompleksna igra čija se pravila mijenjaju i pomiču kao pustinjski pijesak. Kralj mora imati osobine strane ljudima koji mukotrpno rade na poljima ili se cjenjkaju na trgovištima. Nije dovoljno biti dobar, milostiv i pravedan – jer te vrline mogu srušiti kraljevstva ako nisu uravnotežene nemilosrdnošću kojom se mjeri istinska vrijednost svakog pothvata. Kraljeva vizija mora vidjeti onkraj mržnje, pohlepe i ambicije, pa čak i onkraj mudrosti i ljubavi. Nije tako lako biti kralj, ne kako pobunjenici misle dok viču i grme pokraj svojih vatri. Kraljica Mikala upinjala se led stopiti s vatrom, a to je bolno nemoguće. Salomon je ponekad žalio što se uopće trudila, žalio je što se netko od njegove starije braće mjesto njega nije dočepao krune. Ali urođena iskrenost, čak i prema samome sebi, prisiljavala ga je da prizna kako je on ipak bio ponajbolji izbor, jedini sin kralja Davida kojeg nije zaslijepio konačan cilj... — Sadoče, pitaš li se ikada kakvo bi kraljevstvo bilo da je moj brat Adonija postao kralj umjesto mene? — Ne – odgovorio je veliki svećenik – ne volim razmišljati o neugodnim stvarima. — Misliš da bi Adonija bio neugodan kralj?


— Da je Gospod Adoniju htio za kralja, tako bi onda i bilo. No, kralj si ti, što znači da je tako moralo biti. — Teško je pobiti te, Sadoče. Nema smisla raspravljati s tobom. Veliki svećenik izgledao je kao da mu je kamen pao sa srca, a Salomona je zabolio osjećaj krivnje zato što se rugao starcu. Znao je da Sadok nije shvatio njegovu sprdnju. Sadok nije cinično gledao na svijet, nije neprestano propitivao vlastita vjerovanja i vrijednosti. — Sretan ste čovjek, veliki svećenice – izjavio je Salomon. — Da, znadem to, o kralju, i svakoga dana Gospodinu našemu zahvaljujem na njegovoj darežljivosti i kraljevoj milostivosti – žurno se nadovezao Sadok. S druge pak strane, starac dobro znade tko mu nalijeva vino u pehar! Premda se dan već protegnuo u nedogled, Salomon je glasnike poslao neka Ahiju potraže po čitavome gradu. Oko sumraka Salomon je dobro znao da nisu uspjeli pronaći proroka. Taj je neuspjeh doživio s podijeljenim osjećajem olakšanja i malodušnosti, jer odgođeno je sučeljavanje samo pojačavalo Ahijin bijes protiv svijeta i njegova grešnoga tijela. A ako je Ahija čuo Amintora i njegov podrugljiv smijeh na dan vjenčanja s kolhidskom kraljevnom... Ako je čuo, onda od njega mogu očekivati grdnje od kojih će i sam Gospod proplakati. Uzdahnuo je Salomon u sebi. Pitam se je li i Natan ovako tiranizirao moga oca? Kralj David dobro je znao kako varkama umiriti proroka, kako ga pjesmom utišati. A jedino oružje kralja Salomona bila je mudrost, a mudrost nema nikakve šanse protiv Ahijine furiozne vjere. Salomon je na određeni način žalio Ahiju, čovjeka krute moralnosti i nesmiljena ponosa koji se borio protiv svijeta u stalnoj promjeni. A to je kao da zapadnome vjetru zapovjediš da prestane puhati. No, Ahiji se ne smije dopustiti da uništi ono što je Salomon tako dugo stvarao. A ako kućama otpošaljem sve svoje strane žene i do temelja srušim sve strane hramove, tko će mi zahvaliti? Sigurno ne trgovci koji nakon toga više neće moći trgovati s čitavim svijetom. Sigurno ne ratari koji više ne bi mogli prodavati svoje usjeve. Baš kao ni vojnici ili svećenici... Jer carstvo kojemu je Salomon sada bio na čelu stvorila je trgovina, brakovi... i tolerancija. No tu istinu Ahija nikada neće vidjeti. Dužnost je upravljala kraljevim danima, a kralj nije mogao sam raspolagati vlastitim vremenom. Za dana koji bi se rastegnuti u beskonačnost, Salomon se ponekad pitao zašto ljudi uopće žude za vlašću. To bi mu se pitanje osobito


nametalo u dane tijekom kojih bi zasjedao kao sudac, kada je morao donositi sud o ljudskim proturječnim istinama. Nakon takvih je dana pravo olakšanje bilo povući se u mir odaja Gospe Nefret. I premda je Nefret bila faraonova kćerka, nije imala ništa veću titulu od kraljevske, jer neumoljivo pravedan, Salomon je svim svojim suprugama bio dodijelio titulu kraljice, baš kao što je svakoj dodijelio i jednak broj odaja, jednaku količinu fine odjeće i dragog kamenja. Jednako je tako svaka od njih jednak broj noći provodila sa svojim kraljevskim suprugom. Nije imao miljenicu. Nekoć je smatrao kako će ta brižljivo čuvana jednakost održati mir u njegovu velikom kućanstvu, sada je znao da je to bilo tek uzaludno ufanje. Jer na čudnovat je način u haremu vladao veći mir dok je Abišaga još bila živa, dok je vladala kao nepobitna kraljica njegova srca. Nefret je, međutim, bila najbliže onome što bi Salomon mogao nazvati miljenicom i to možda zato što je ponajmanje skrbila o njegovu srcu. Faraonova je kći bila strogo odgojena na profinjenome dvoru najstarijega kraljevstva na Zemlji, a ako je i postojao neki aspekt civiliziranog ponašanja za koji ona nije znala, onda on nije bio ni vrijedan poznavanja. Njezino je ledeno ponašanje na Salomona djelovalo umirujuće. Sada mu se smiješila preko igraćih figurica. — Mojega kralja večeras nešto mori? — Moja Gospa Nefret ima oštro oko, jer riječ je o posve malenoj poteškoći – svi razgovori što ih je vodio sa svojom egipatskom suprugom bili su profinjeni verbalni okršaji. Večeras je Salomon u tome uživao. Pomaknula je figuricu psa. — Nijedna poteškoća koja tišti moga gospodara za mene nije malena. — Moja je gospa uza sve i brižna – Salomon je figuricu lisice pomaknu dva otvora dalje i tako otklonio opasnost. — Ali ne i toliko blaga da bi bila spremna gospodaru svome prepustili pobjedu u igri ako je ne zaslužuje – Nefret je ispružila ruku preko ploče i podigla još jednog psa kojeg je poslala za lisicom. – Hoće li moj gospodar svojoj supruzi dopustiti da od njega odagna i tu malenu poteškoću? — Ništa to nije, samo: Nefret, zar vam baš nikada ne dojadi biti kraljicom? Nefret se strogo zagledala u njega svojim dugoljastim i zagonetnim očima. — Ne, gospodaru moj. No, takva sam roda i pažljivo sam odgajana. Uvreda je bila tako lijepo sročena da je prije budila divljenje nego gnjev. Salomon se tiho nasmijao, a Nefret se nasmiješila. — Gospodar moj pati od uobičajene boljetice. Dosadno mu je.


Budući da je bio zaprepašten, Salomonu je lisica slučajno iz ruku pala u pogrešan otvor. Dosadno? Sa svime što moram učiniti, što zgotoviti moram, sa svime što nadgledati moram, moja supruga smatra da se dosađujem? — Psi su pobijedili – izjavila je Nefret, lupkajući svojim urešenim noktom po lisici koja je ležala u pogrešnoj rupi. — Zar doista misliš da se dosađujem? – odustao je Salomon od formalnosti i obratio joj se kao bilo kojoj drugoj ženi. — Moj gospodar pokazuje sve znakove upravo te boljetice. — Nefret, ja nikada nisam besposlen. — Tvoja supruga ni u jednome trenutku nije rekla da je njezin gospodar suprug besposlen, samo da mu je dosadno – Nefret je gladila svilenkasto, meko krzno mačke koja joj je sklupčana ležala u krilu. Malena je životinja prela i brkovi su joj podrhtavali. Salomona je zbunjivao njezin uporan, kao sunce zlatan pogled. — Istina, moj gospodar nikada nije besposlen, ali nikada se ne prepušta ni zadovoljstvima. Čak je i kraljevima potreban odmor. — Možda, ali čak ni kraljevi danima ne mogu pridodati sate. — No, može iz života izdupsti godine – Nefretina je ruka i dalje milovala mačku zlatnoga pogleda. – Moj gospodar si ne smije uskratiti zadovoljstva i odmor, jer platit će to zdravljem. — Moja se gospa ne smije mučiti time – nasmiješio se Salomon. – Ovdje pronalazim i odmor i zadovoljstvo. — Znači li to da će gospodar moj ovdje noćiti? – u Nefretinu glasu nije bilo ni tračka osjećaja. Sve što je Salomon mogao iščitati s njezina glatkog lica i iz njezina tihog glasa bilo je da ne osjeća ništa. — Nažalost, neće – Salomon ju je pozorno motrio, no Nefretino mu lice nije kazivalo ništa. Samo je naposljetku rekla: — Želi li gospodar moj prije odlaska odigrati još jednu igru? Nikada, baš nikada nije prosvjedovala protiv nečeg što sam odlučio učiniti. Nikada se požalila nije. Zaslužuje više no što joj mogu podati. Salomon se nasmiješio. — Da. Odigrajmo još jednu igru – nije to bilo bog zna što, no bilo je sve što je kralj u tom trenutku mogao dati. I dok je gledao kako Nefret svojim dugim prstima figurice postavlja u početni položaj, Salomon se zapitao je li faraonova kći doista toliko zadovoljna koliko se čini.


Možda i jest. Dosita, čini se kako joj je lako ugoditi, baš kao i njezinim mačkama. Da, mislim da je Nefret sretna. Salomon se nasmiješio i čekao da egipatska kraljica izvede prvi potez u novoj partiji igre.

Nefret Nakon što je Salomon otišao, Nefret je ostala nepomično sjediti i zuriti u igraču ploču od slonovače i lazura. Njezin gospodar kralj tako se silno trudio, no ona je malo toga mogla učiniti da ga utješi. Shvaćala ga je, no kralj Salomon nikako nije mogao shvatiti faraonovu kći, čak ni da živi još tisuću godina. A kako bi i mogao? Istina, rodio se kao kraljević, baš kao što se i ona rodila kao kraljevna. No ona je od malih nogu odgajana da postane supruga nekog kralja. Salomon je, pak, bio tek Davidov najmlađi sin, posljednji u nizu onih koji nadali su se prijestolju, tako da nije ni primio poduku iz vladanja i protokola. Kraljevskoga se položaja dokopao na način koji je šokirao Nefret. No, čitava je ova zemlja smještena bogovima iza nogu ionako zaboravila ma’at. Istinu i uravnoteženost. No, carstvo kojim je Salomon vladao upravljalo je tolikim bogatstvima i moći, da je čak i faraon željan saveza s njim učinio ono što je do tada bilo nezabilježeno u egipatskoj povijesti: ponudio je kćer Dvaju Kraljevstava u zamjenu za trgovinske povlastice. Kao da sam bala lanenoga platna ili slonova kljova. Kao da je faraonova kći trgovačka roba. Brak s kraljem Salomonom prognao ju je u sirovu i surovu zemlju. U zemlju bez elegancije ili umjetnosti, bez književnosti ili gracioznosti. Plesovima ovih ljudi nedostajala je simetrija, a glazbi šarm. A što je bilo najgore: nisu imali nikakve manire. Egzil joj je podnošljivim učinio tek Salomon osobno. — Nismo ludi ni ti ni ja – rekao joj je prve bračne noći. – Oboje znamo da sam ja taj koji je znatno bolje prošao te da je faraonu nužna izraelska dobra volja, jer u suprotnom ti sada ne bi bila ovdje gdje jesi – zatim se nasmiješio. – No, svejedno ću se potruditi usrećiti te. I održao je riječ: njezino unutarnje dvorište i odaje izgrađeni su u egipatskome stilu. Zadržala je vlastite sluge, običaje, kao i vlastite bogove. U zamjenu za to, Salomon je dobio njezinu podaničku vjernost i sve njezine darovitosti. Nije imao i njezinu ljubav, no ljubav nije ni tražio. Pružala mu je tihu utjehu, poštovanje i prijateljstvo. A kralj Salomon je faraonovoj kćeri zauzvrat nudio iste te uljudnosti.


Polako, Nefret je prikupila malene figure od ebanovine i slonovače. Polagano ih je počela slagati natrag u otvore na igraćoj ploči: lisica, pas pa ponovo lisica, sve dok figurice ponovo nisu bile svaka na svome mjestu. Poštovanje i prijateljstvo. Nije čak bila ni majka njegovu djetetu. S obzirom na činjenicu da je bratoubojstvo bilo česta pojava u kući Davidovoj, Nefret je svoju neplodnost prije smatrala blagoslovom, nego prokletstvom. Imam poštovanje moga gospodara kralja i njegovu nježnost. Imam vlastite interese koji me zaokupljaju. Nefret je slikala, a to je umijeće posve nepoznato ovoj zaostaloj kulturi. Za vlastito je zadovoljstvo bilježila događanja na Salomonovu dvoru, živim bojama slikala svakodnevni život, a papiruse sa slikama u svitcima čuvala u posebno označenim ćupovima. A bavila se i vrtlarstvom, što je ovdje također bilo tek djelomično poznato. Dizajniranje vrta u njezinu dvorištu, eksperimentiranje s voćkama i cvijećem donosili su joj civilizirano zadovoljstvo. Nefret je uzgajala ljiljane. Da, moj bi se život, uzmemo li sve u obzir, zapravo trebao smatrati zadovoljavajućim. Nefret je i posljednju lisicu smjestila u za nju predviđeni otvor. Ploča je sada bila uredno posložena kao i prije igre. Ustala je zatim i smireno odšetala do svoje spavaće odaje. Prostorija je bila ornamentima ukrašena u egipatskome stilu, sa zidovima oslikanim prikazima bujne riječne obale, s trskom i mnoštvom ptica u njoj: patke, ibisi, guske. Zastala je ispred svog omiljenog prikaza: jato lastavica koje leti visoko ponad trski i šaša. Ukočena poput oslikanog kipa, ondje je smireno stajala dok joj je služavka Teti otkopčavala i s nje svlačila laneno ruho, otkopčavala široku ogrlicu od lazura i kameola, s glave podizala tešku periku urešenu perlama. Teti je naposljetku uzela meku, čistu tkaninu i natopila je limunom namirisanom vodom te je s Nefretina lica počela uklanjati šafran, malahit i karmin. Dobro odgojena i obzirna kao i njezina kraljevska gospodarica, Teti ni u jednom trenutku nije pitala zašto se crnilo razlilo u mrlje ispod Nefretinih očiju natopljenih suzama.

Benaja Nije ovo život za ratnika. Ali ni za ratnog zapovjednika. Više ionako nije bio ratni zapovjednik. Bio je kraljev general, zapovjednik vojski kralja Salomona. Zato je veći dio jutra proveo slušajući svoga pisara koji mu je čitao popise zaliha hrane i opreme; tijekom poslijepodneva je pak raspravljao o logističkim problemima vezanim uz ponovno postavljanje vojnih posada u


pola tuceta graničnih gradova. A i to je na sat vremena morao prekinuti kako bi umirio povrijeđenu taštinu kraljevskog zapovjednika koji bio je na čelu jedne tisućine, a koji je izgubio na važnosti kada je njegov rođak dobio sinekuru koju su obojica priželjkivali. Sjene su se do sada već dobrano istegnule, a Benaja još ni na trenutka nije uspio napustiti prilično ograničeni prostor svoga ureda. Ponekad mi ovo mjesto više nalikuje na zatvor, a manje na palaču. Jer, što je uostalom zatvor ako ne mjesto koje ne možemo napustiti? Nije tako nekoć bilo, u doba kralja Davida. Tada je još mač ratnog zapovjednika imao nekakva posla. A sada... Sada kraljev general samo sjedi i sluša o djelima drugih ljudi. Sjedi i sluša kako mu dosadne popise čitaju ljudi nježnih glasova i mekih ruku. Sjedi i trune. Poslušaj se samo. Zvučiš kao starac. Benaja je uzdahnuo i protrljao oči; svjetiljka se dimila – još nešto što ne smijem zaboraviti. Benaja će svome slugi Ebenu morati pripomenuti neka se pobrine za to. Unaprijed je znao što će mu Eben tada reći: da Benaji treba žena. No, Benaja je već predugo u braku s vlastitim mačem, predugo da bi podlegao čarima nečeg nježnijeg. A i nisam primamljiv mladim udavačama. Mlade udavače sanjaju o mladim junacima. O junacima kakav je nekoć bio i kralj David: muškarcima lijepih tijela koji znaju lijepo zboriti. Djevojke ne sanjaju o starcima čije su ruke prekrivene ožiljcima, a kosa prošarana sjedinama. Benaja je zatresao glavom i nestašno se nasmiješio. Nitko ne bi povjerovao da kraljev general uopće može razmišljati o takvim stvarima. Sigurno ne Benaja mudri, snažni, čija je ruka s mačem vjerno služila kraljevima. No vrijeme je za ljude isto što i brusni kamen za mačeve: ono ih izoštrava i čini preciznijima. A naposljetku ih istroši do ništavila. — Doista, Benaja, zvučiš kao starac zlovoljan poput lava kojeg muči zubobolja – glasno izgovaranje olakšalo mu je sumorne misli i pretvorilo ih u zlokobnu šalu. Benaja je znao da nije star, ne još. No život na kraljevu dvoru čovjeka svede na čudna, neugodna ponašanja. Luksuz i indolencija nipošto nisu za borbena čovjeka. Ah, da, to je poput kamenčića u mojoj sandali. Nisam borben čovjek. Više nisam takav. Sada sam samo kraljev general, čovjek koji druge šalje u bitke i opasnosti. Pretvorio se u čovjeka kojemu je život odveć lagodan, odveć isprazan. U čovjeka koji više nije bio pronicljiv kao nekoć. No to nije bilo važno, jer kralju kojemu je Benaja sada služio takvi ljudi nisu više bili potrebni. Kralju Davidu, ah, da, kralju Davidu su nekoć bili


potrebni ljudi čvrsti kao kamen i željezo. Kralj Salomon je mir cijenio više od bilo čega drugog. On oružjem nije htio vitlati kao bičem koji druge prisiljava na pokornost, nego se njime služiti kao pastirskim štapom koji potiče na suradnju. Da, mnogo tog se promijenilo od vremena kralja Davida. Za njegove vladavine Benaja je zapovijedao isključivo stražarima u samoj palači, bio je na čelu novoosnovane postrojbe koju su činili stranci, plaćenici. Benaja je nevoljko prihvatio ponuđenu mu dužnost koja je unijela razdor između njega i Joaba, kraljeva generala i zapovjednika vojske. A oni koji bi se Joabu suprotstavili nisu živjeli dugo. A nije Benaji ni oku ugodno bilo gledati kako strani ratnici koračaju hodnicima palače. No, kralj David mu se nasmiješio kada je iznio svoje pritužbe, umirio ga blagim riječima. — Ti si, Benaja, dobar čovjek, a ja oko sebe želim okupiti samo dobre ljude, ljude kojima mogu vjerovati, koji mojim suprugama i djeci mojoj mogu zajamčiti sigurnost – Benaja je tada osjetio koliko je kralju Davidu doista potrebno sve to. A koliko li je za mladog vojnika samo laskavo kada ga kralj uzdigne tako visoko i izjavi da mu vjeruje. Kaže mu da ga treba. Benaja se naklonio i preuzeo zadaću koju mu je kralj povjerio. Zapovjednik kraljeve straže – nikada do tada u Izraelu još nije bilo takve službe. No nakon ustanka kraljevića Abšaloma i pobune sjevernih plemena, Benaja je savršeno shvaćao zašto kralj David toliko strahuje za sigurnost svoje obitelji. Ili je barem tako mislio. Postupno je ipak shvatio što je predstavljala straža kojom je zapovijedao: bila je oružje, protuteža nepokornoj vojsci. A u pitanju je bila vojska kojom je zapovijedao kraljev nećak Joab. Dok je Joabova odanost bila nedvojbena, metode su mu bile surove i krvoločne. Joab je bio spreman učiniti sve što je smatrao dobrim za kralja. Sve, uključujući i ubojstvo. Abner, Abšalom, Adonija. Ljudi koje Joab nosi na duši. Abner koji je bio ratni zapovjednik kralja Šaula. Abšalom koji je bio izdajnički, pobunjeni sin kralja Davida. I Adonija, pretjerano ambiciozni brat kralja Salomona. Svi su od Davida htjeli preuzeti moć; svima je Joab vlastitom rukom udijelio smrt. No kraljević Adonija bio je posljednji u nizu onih koje je Joab smaknuo. Jer Adonija je ščepao krunu kralja Davida dok je ovaj ležao na umoru, a konce mu je pomutilo iznenadna očeva objava kojom je Salomona učinio svojim nasljednikom. Adonija nije bio dovoljno mudar da dostojanstveno prihvati poraz, umjesto toga stao je pred brata i kraljevu je sluškinju, Abišagu, zaiskao kao utjehu za pretrpljeni poraz.


Abišagu je kralju Davidu odabrala njegova prva supruga Mikala kao dar kojim će mu u starosti razgaliti srce. Ta je gospa kralju Davidu služila kao grijalica za postelju tijekom dugih mjeseci kada je umirao, čime je postala nasljeđe za sljedećega kralja. A tkogod je tada imao oči jasno je vidio da je kralj Salomon Abišagu već bio odabrao da mu bude kraljica. Ohola je ludost Adoniji donijela smrt koju mu je Joab svojom rukom udijelio dok je kralj Salomon užasnuto promatrao. Joab je samo slegnuo ramenima i oštricom svoga mača zamahnuo prema Adonijinome grimiznom plaštu. Benaja je zatim istupio i svojim čuvarima naložio neka iz palače iznesu tijelo kraljevića Adonija. On je i stražarima naložio da okruže i zaštite kralja Salomona, da kraljicu Mikalu i kraljevu majku Bat-Šebu sigurno otprate do ženske palače. Benaja je bio taj koji se pobrinuo da se sa stuba koje vode do samoga prijestolja opere krv kraljeva brata prije no što će Salomon ponovo stupiti u dvoranu s prijestoljem. Benaja to nije činio kako bi stekao kraljevu blagonaklonost, nego zato što mu je zadaća bila zaštitili kralja i osigurati mir u kraljevoj kući. No, kralj Salomon nije zaboravio Benajinu tihu podršku, a nakon smrti kralja Davida, samo je Salomonova volja bila važna. A Salomon je s Joabovih pleća uklonio teret zapovijedanja te je svu moć predao u Benajine ruke. Znajući da duguje poštovanje čovjeku Joabova ranga, Benaja je otišao osobno ga izvijestiti o Salomonovoj odluci prije no što je kralj javno obznani pred dvorom. Na njegovo je iznenađenje Joab vijest primio ni ne trepnuvši. — To sam i očekivao. Star sam, posljednjih sam četrdeset godina služio kralju Davidu – činilo se kako Joabove oči gledaju kroz Benaju, da zure u prošlost koje se mladić ne može ni sjećati. Obuzet nelagodom, Benaja se pomaknuo ustranu; mnogo je puta Joab dobro primio vijesti, a zatim nasrnuo na čovjeka koji bi mu se našao na putu. — Nisam iskao ponuđenu mi službu. To je volja kralja Salomona. — Ne moraš mi se pravdati, poznajem te otkada si dječak. Obmane nisu tvoj način. Budi miran, Benaja. Adonija je bio posljednji. Više ne vitlam mačem. — Žao mi je, Joabe – Benaja je pomno promatrao dojmljivog čovjeka koji je ispred njega stajao. – Nisi iznenađen. — Ni ti ne bi trebao biti iznenađen, osim ako uopće ne poznaješ Salomona. Nikada mi neće oprostiti što sam mu ubio brata. — Ali Adonija se htio domoći prijestolja. A i zaiskao je Gospu Abišagu... — No, to još uvijek nije bila izdaja – rekao je Joab. – Ali, Adonija je svakako morao umrijeti, jer u protivnom Salomon ne bi imao ni dana mira na svome zlatnom prijestolju. Netko ga je morao ubiti. Zato sam učinio to. Benaja se zamislio.


— Bilo je to ubojstvo. Joab je slegnuo ramenima. — Bilo je to nužno. Nikad ne zaboravi, zapovjedniče kraljevski, da kralju valja činiti ono što je pravo, a njegovu generalu ono što je potrebno – Joab je nepokolebljivo zurio u Benaju, kao da se gledaju preko ukrštenih mačeva. — Morat ćeš me ubiti, Benaja. Ne očekuj od mene da ću ti olakšati život. Iako je duboko u sebi osjećao da je Joab u pravu, Benaja je zatresao glavom: — Ne, mirno živi u kući svojoj, Joabe. Kralj Salomon nije osvetoljubiv. — Ne, nije osvetoljubiv – odgovorio je Joab. – No zato i ima tebe. — Reci mi jedno, Joabe, kako to čovjek može činiti ono što je nužno i noću mirno spavati? Joab se nasmiješio i bljesnuli su njegovi zubi, bijeli poput vučjih. — To je nešto što se nauči – rekao je. Koliko god mu mrsko bilo učenje koje mu je Joab povjerio u ostavštinu, Benaja je bio odveć iskren da bi zanijekao njegovu istinitost: kralj Salomon nikada ne bi oprostio generalu kralja Davida. Jer kralj Salomon nije mrzio svoga brata Adoniju, baš kao što nije mrzio ni Joaba. Salomon jednostavno nije mrzio nikoga. Benaja je ponekad smatrao kako je upravo to najveća Salomonova slabost. Mudrost nije što i zdrav razum. U kraljevu svijetu dobro nije nužno bilo i mudro. No kako je Joab ispravno rekao, Benajin je posao bio uočiti razliku i mudro postupiti. Kralj Salomon na Benaju se oslanjao onako kako se kralj David oslanjao na Joaba. A kada je riječ o mirnome snu, na Benajin je očaj Joab i tu bio u pravu. I to je naučio.


TREĆI DIO

Sjetva vjetra


Abišaga Prije nego što su me doveli na dvor kralja Davida, prije no što sam je osobno upoznala, oduvijek sam mislila da pjesnici pretjeruju u pričama o kraljici Mikali, da ona ne može biti tako dobra kakvom je predstavljaju. Mislila sam da nijedna žena ne može biti tako mudra, tako prepuna vrlina, tako tolerantna... — To žena učiniti može samo ako je maloumna – izjavila sam jednoga dana dok su moja majka i njezine prijateljice prepričavale najnovije, iz Jeruzalema pristigle glasine, istodobno puneći svoje vrčeve na seoskome izvoru. Govorila sam ponosito, prepuna nemarne arogancije tipične za nepromišljenu mladost. — Da sam kraljica, nikada tako ni sa kime dijelila ne bih svoga muža! Mnoge bi djevojke majke ispljuskale zbog tako nedoličnih riječi i oštro ih ukorile. No, moja majka jedva da me nešto oštrije pogledala dok je prazan vrč uranjala u vodu, a zatim je rekla: — Lako je sada tako govoriti, Abišaga. Zapamti riječi koje si upravo izrekla, kćeri, pa ih za desetak godina ponovi budu li još istinite. Vrč prepun vode zatim je podigla do bokova, pažljivo ga uza se privila kao da je dijete. — Sve bi žene odreda trebale biti maloumne kao kraljica Mikala. Svijet bi postao znatno bolji kada bi tako bilo! Moja majka zatim se nasmiješila, a sve su se njezine prijateljice glasno nasmijale, moja majka imala je dar da sije smijeh oko sebe. A dok su se one smijale, ja sam pognula glavu i obraze sam poprskala hladnom izvorskom vodom. Dobro sam znala da zvučala sam i mlado i ludo. Nitko, međutim, nije mogao biti tako otvorena srca kao što u pričama ljudi bijaše kraljica! Tako sam mislila još i onoga dana kada sam prvi put susrela kraljicu Mikalu, onoga dana kada ušla sam u palaču kralja Davida.

Baalit pjeva Majka moja mome ocu bijaše prva supruga, nevjesta srca njegova. Nikada je upoznala nisam, jer umrla je dok me donosila na svijet. Upoznala sam, međutim, svoga oca; upoznala sam ga bolje no što ijedna kći poznaje oca svoga, jer nakon što je izgubio svoju ljubljenu suprugu, mene je volio mjesto


nje. Bilo je to plemenito od njega, jer mnogi bi muškarci dijete optužili za smrt svoje voljene, osobito ako dijete nije sin, nego tek najobičnija kći. Bila sam jedina kraljeva kći, jedina kraljevna na dvoru. Moj otac bio je dobar čovjek koji je zaslužio savršenu kćer, uzor ženstvenosti i ljepote: krotku, blagu, pokornu. Kćer koja će tkati i vesti, mijesiti kruh i peći slatke kolačiće. Uzornu djevojku koja će se moći pohvaliti svim darovitostima koje bi žena trebala imati. Umjesto toga, dobio je mene. Koliko god da sam se trudila – a doista sam željela udovoljiti svome ocu – jednostavno nisam mogla biti savršena djevojka. Otac mi bijaše lijep kao Sunce, a rekoše mi da mi i majka bijaše takva, kose plavičasto-crne i glatke, zamamnih oblina. I ja sam trebala biti takva, i meni je kosa trebala biti glatka i meka, oči krupne, koža meka kao biserje. No neka mi je daleka prabaka u nasljeđe ostavila divlju kosu i nemirne oči. A što je još gore, volja mi je bila jednako nepokorna i buntovna kao i kosa, a žudnja za znanjem bila mi je jednako prodorna kao i nemiran moj pogled. Oh, ma znala sam ja i tkati i vesti jednako dobro kao i većina djevojaka, pa čak i bolje od nekih; sve sam to činila prilično dobro. No htjela sam i svirati harfu, plesati, htjela sam i čitati, pa čak i pisati. Htjela sam uživati u slobodi kojom su se moja braća tako nemamo razbacivali. Moj otac dao je sve od sebe da me usreći, prema meni se ponašao više kao da sam sin, nipošto onako kako se očevi ponašaju prema kćerima. Udijelio mi je onoliko slobode koliko je mogao. — Dopustite joj neka nauči čitati, jer kako bi joj znanje moglo naškoditi? — Neka svira harfu ako joj je milo. Ljubav prema glazbi naslijedila je od djeda svojega, Velikoga Davida. — Neka pođe sa mnom u vožnju kolima ako ju to zabavlja. Premda nijedna od njih nije uspjela zauzeti mjesto koje nekoć zauzimaše moja majka, očeve supruge prosvjedovale su zbog svakog ustupka koji bi prema meni učinio, tvrdeći kako je tako blag odgoj poguban za svako žensko dijete. Tvrdile su da će me tolika sloboda učiniti svojeglavom i nimalo ženstvenom. Da me nitko neće htjeti oženiti. Moj otac se na te primjedbe samo nasmijao i rekao kako nijedno znanje nije uzaludno. — Mudrost je dragocjenija od rubina – rekao im je. – A što se ostalog tiče, kada bude došlo vrijeme da se uda, moći će odabrati kojeg god kralja na svijetu bude htjela. Tko će odbiti kćer kralja Salomona?


I tako sam naučila što mi je srce htjelo, a istodobno se trudila biti ono što je moj otac mislio da zapravo jesam: njegova nježna, ženstvena kćerkica prepuna ljubavi. A svoga sam oca doista voljela. Premda nisam bila ni nježna ni ženstvena. A znala sam i da takva nikada neću biti. Tako me silno ljubio moj otac da sam, premda bijah samo kraljeva kći, živjela u odajama u kojima nekoć je boravila sama kraljica Mikala. Tom me je čašću moj otac nagradio u ljeto kada sam navršila trinaestu godinu. Dar ne samo da je bio velikodušan, nego je i udijeljen na genijalan način, jer moj otac je bio sklon zagonetkama i misterijima. Pozvao me u ženski vrt, veliko dvorište koje je bilo zajedničko svim njegovim ženama, te mi je predao ispletenu nit. — Slijedi ovu nit do njezina kraja – rekao mi je – jer ondje ćeš pronaći ono što bit će tvoje. Nit koju mi je predao bila je toliko debela i gruba, da bi se prije mogla nazvati užetom. Počela sam to uže rukama skupljati po dužini, kada ugledah grimiznu nit koja je pala na tlo, a koja je vodila preko čitavog dvorišta. Otac mi se nasmiješio, a moje je srce zakucalo brže, svjesno činjenice da me na drugome kraju te niti zasigurno čeka izniman dar. Drago mi je što mogu reći da nisam zaboravila ocu zahvaliti prije no što sam se zaputila u potragu za darom, prije no što sam u klupko počela namotavati nit koja mi je pokazivala put. Pola jutra mi je trebalo da slijedeći nit stignem do njezina kraja: tko god da je nit postavio bio je veoma revan, jer put koji sam slijedila uvijao se oko stupova, protezao kroz hodnike, išao oko fontana i spuštao se niz stubišta, prolazio kroz mnoga vrata. Igra je privukla svačiju pozornost, tako da su me pogledom pratile nasmiješene žene, a u stopu slijedila uzbuđena djeca. Činilo mi se kako sam obišla svaku stopu palače sagrađene isključivo za žene prije no što sam konačno došla do kraja niti i vrata koja vodila su u unutrašnje dvorište. Vrata su bila načinjena od ebanovine, tamnog, sjajno ulaštenog drveta u koje su utisnute bile pločice slonovače. Uže je bilo privezano za urešeni zasun. Pored vrata stajao je moj otac i čekao me. Klupko niti koje sam tada držala u rukama tijekom moje potrage je naraslo i postalo glomazno, položila sam ga ispred svog oca. — Evo me – rekla sam, a moj je otac naizmjenično pogledavao malo u klupko koje je ležalo na tlu, malo u mene.


— Sada mi je jasno zašto ti je tako dugo trebalo da dođeš do svoje nagrade – rekao je. – Znaš, mogla si samo hodati uz nit i ostaviti je neka leži na tlu. — Nije li i ta nit moja? – upitala sam, a otac se nasmijao, zagrlio me i poljubio mi čelo. — Pametna moja, pažljiva kći! Sada mi je dvostruko draže što sam ti ovo darovao. Ne mogu se sjetiti nikog tko bi bio dostojniji ovoga dara. Podigao je zasun i otvorio vrata od ebanovine. — Ono što iza ovih vrata leži nekoć je pripadalo kraljici Mikali – rekao mi je – a sada pripada tebi. Oči su mi se razrogačile u čudu, jer kraljica Mikala bila je prva supruga velikoga Davida, prva među njegovim ženama, žena koju je krvlju osvojio, a zadržao željezom. Žena koja se o odgoju mojega oca skrbila više od njegove rođene majke. Izuzmemo li moju majku, moj otac o njoj je govorio kao ni o jednoj drugoj ženi. A sada mi je darovao odaje kraljice Mikale. Pokušala sam riječi uobličiti u milozvučnu zahvalu, no od silnoga sam uzbuđenja uspjela prozboriti tek: — Odaje kraljice Mikale? Za mene? Činilo se kako je moj otac o tome već dovoljno promišljao. Nasmiješio se. — Kraljičine odaje za tebe, kćeri moja. Više nisi dijete kojemu je potrebna dadilja. Izrastaš u ženu; vrijeme je da i ti dobiješ vlastite odaje i sluškinje. Rekao mi je i da s odajama, budući da su sada moje, mogu učiniti što me volja. No, glas mu je tada zvučao ukočeno pa sam znala da se nada kako neću promijeniti ništa u odajama u kojima je odrastao. Zato sam mu i zahvalila i rekla da mi se odaje sviđaju onakve kakve jesu. — Ako su bile dovoljno dobre za kraljicu, sasvim će sigurno biti dobre i za kraljevu kćer – rekla sam osjećajući koliko je otac zadovoljan mojim odgovorom. I doista su lijepe bile odaje stare kraljice: zidovi oslikani lastavicama i makovima, vrt prepun ljiljana i fontana čija je voda bez prestanka pjevala zapljuskujući svijetli kamen. Sjela sam na rub fontane, ruku uronila u vodu koja je tekla i nasmiješila se. Sada sam doista odrasla kao žena, baš kao kraljica. Zadovoljna i ponosna, tako sam pomislila. Nisam to, međutim, glasno izgovorila. U tome su me spriječili skromnost i zdrav razum koje sam imala u sebi. Tek sam se kasnije zapitala zašto mi je otac dodijelio odaje kraljice Mikale, a ne odaje kraljice Abišage. Nisu mi ustupljene bile odaje moje


majke, nego odaje u kojima nekoć je živjela njegova majka, zapravo pomajka. Doista sam se čudila. Nisam, međutim, pitala zašto je tomu tako. Čudne sam snove počela sanjati još od prve noći koju sam provela u odajama koje su nekoć pripadale staroj kraljici, a koje su sada bile moje. U rukama držim grimiznu nit, nit koja vodi u tamu. Iza mene je ledeni kameni zid. Svjetlost blista kroz pukotine između kamenja, svijetle iskre topline, no ja se nikako ne mogu povući iz tame koja se ispred mene prostire. Polagano počinjem slijediti grimiznu nit koju putem namatam u klupko. Nit me u polaganom plesu vodi kroz tamu u sjenu, kroz sjenu u dim. Slijedim nit kamo me vodi, poslušno poštujem njezinu volju. Tama se podiže; stojim na prostranom unutarnjem dvorištu opasanom zidovima na kojima se nalazi niz vrata. Vrata su otvorena, čekaju da izaberem kamo ću. Vjerujući svojoj niti vodilji, spuštam pogled i pogledavam klupko, uvjerena da će me grimizna nit odvesti prema vratima kroz koja moram proći. No u ruci više nemam samo jednu nit koju trebam slijediti: iz ruku mi se grana pregršt crvenih niti, a svaka nit vodi prema drugim vratima. Sada moram odabrati; odabrati jedan put, gledati kako se preda mnom zatvaraju sva ostala vrata... Probudila sam se u suzama. Zaprepastila me zapravo moja vlastita tuga, jer san uopće nije bio toliko strašan. Nit koju trebam slijediti, vrata koja trebam odabrati... Ne budi blesava, smirivala sam samu sebe, sanjala si to zato što si prvi put spavala u novim odajama, na novome krevetu. Do jutra ćeš već zaboraviti ta vrata koja si sanjala. Nisam ih, međutim, zaboravila. Sve do sada sanjala sam djetinje snove, žive slike koje bi do jutra izblijedjele u ništavilo. Nikada se prije snova nisam tako živo sjećala kao da je riječ o sjećanju na stvarne događaje. Nikada mi prije snovi nisu morili noći, pa čak i dane. Možda je moj prelazak s djetinjstva u djevojaštvo tkao te uznemirujuće iluzije. Nekoć bih za savjet upitala svoje bake, potražila mudrost s njihovih usana. Dok sam još bila dijete, činilo mi se kako one znaju odgovore na sva pitanja, posjeduju ključeve svih zagonetki. No sada više nisu tu i sama moram pronaći odgovore. Kao i uvijek, sama pomisao na ono što sam izgubila na oči mi mami suze. A kako sam nekoć imala više no što većina ljudi ima, moje je gubitak samim tim veći. Jer većina djevojčica uz malo sreće ima najviše dvije bake. A ja sam pak doista imala sreće, jer rasla sam pod budnim pogledom triju


baka: nada mnom je bdjela majka moje majke, majka moga oca, ali i njegova pomajka. Njih tri oblikovale su mi snove, a samim tim i život. Premda je nikada nisam susrela, život mi je oblikovala i moja majka, jer ostavila mi je nasljeđe ljubavi koje mi je uvelike koristilo: naposljetku mi je važnije bilo i od zlata i rubina. Pripalo mi je, naravno, i mnogo toga što nekoć bijaše njezino: pupao mi je sav nakit kraljice Abišage, sva blaga koja trebala su mi biti miraz, nasljeđe koje sam jednoga dana trebala predati svojoj kćeri. Debeli zlatni lanci, bale tkanina dovoljno raskošnih i za božice, šake pune rubina i bisera – takve su stvari bile dostojne bilo koje kraljice. A ja nisam bila baš tako uzvišena da olako odbacim dragulje, svilu i zlato: oduvijek sam voljela lijepe stvari. Od majke sam, međutim, naslijedila i druga blaga, predmete koji su mi bili draži od svega drugog, od svih dragulja i zlata, jer te je predmete ona sama odabrala i povjerila ih svojoj majci koja mi ih je trebala dati kada budem dovoljno velika da shvatim i zavolim te darove. Njezina se ostavština činila prilično neznatnom: tek nešto sitnica koje su stale u malenu škrinju od slonovače. Šljokicama urešeni veo. Ogrlica od koralja i bisera; staklena bočica koja se prelijevala u duginim bojama poput vretenčevih krila i još uvijek mirisala na ruže i cimet. Srebrno zrcalo maleno kao ženski dlan. Narukvica, otrcana drangulija načinjena od izlizanih mjedenih lančića i komadića kristala. Ašera načinjena od slonovače, idol izrezbaren tako davno da su mu obline od starosti poprimile boju divljeg meda. Nisam znala zašto je majka sačuvala Ašeru, jer bila sam uvjerena da mi je majka isključivo dobra kći Gospoda našeg. No ispred mene je sada ležala malena božica umotana u komad grimizne svile. Moja služavka Rivka, koja je nekoć jednako tako bila služavka moje majke, škrinjicu od slonovače podala mi je kada mjesečeva mijena prvi put mi je podala ono što biva kod žena. — Vaša majka ovo mi je povjerila da čuvam za vas kada je shvatila da neće ostati među živima. Molila me je neka vam podam to kada kucne pravi čas i kažem vam kako je to ostavština majki. Majka moje majke bila je Zurleena, koja bijaše lijepa premda više nije bila mlada ili je barem znala kako stvoriti privid ljepote. Znala je sve što se znati moglo o ženskim tajnama. Dok sam još bila sasvim malena djevojčica, glavninu je vremena provodila pjevajući mi tajne pjesme i pripovijedajući mi zagonetne priče. U njezinim pričama djevojke i božice nisu samo sjedile i čekale što će ih zadesiti, nego su tragale za blagom, spašavale djecu, stvarale su vrtove i upravljale nebesima. Najviše je voljela priču o blistavoj gospi Inanni koja je svog mrtvog ljubavnika otišla potražiti u Podzemlje te se tako oduprla svojoj sestri Smrti.


— Kroz sedam se vrata mora proći kako bi se došlo do palače kraljice Smrti, a na svakim je vratima od Inanne oduzeto po jedno blago, sve dok kraljica Nebesa naposljetku nije hodila zaogrnuta tek vlastitom, raspuštenom kosom. Samo ju je kosa još mogla zakriliti i zaštititi. Inanna se hrabro suočila sa svojom sestrom Ereškigal, no Ereškigal je ipak ubila Inannu i objesila je o stablo. Tri je dana tako Inanna visjela mrtva u Zemlji bez Povratka sve dok njezina služavka lukavo nije prokrijumčarila hranu i vodu života u palaču Smrti sagrađenu od lazura. — Inanna je tako ponovo hodala poljima i dodirivala cvijeće, sve kako bi svijet mogao iznova uživati u njezinoj ljubavi. Sviđalo mi se to što se Blistava Gospa vratila kako bi se smiješila voću i cvijeću. No sviđala mi se i Gospa Smrt koja je vladala vlastitim kraljevstvom i nije se morala odricati svog nakita kako bi natrag vratila ljubavnika. Kada sam to rekla baki, ona se samo nasmijala. — Sada to ne možeš shvatiti – rekla mi je baka, a tako je govorila na kraju svake priče koju bi mi ispričala – no jednoga ćeš dana shvatili. Zapamti, malena božice, da žena može dobiti što god poželi dokle god je velovima zastrta poput same Božice. A zatim bi se smijala, hranila me sjemenkama mogranja i komadi cima medenog kolača. — Tada ćeš se sjetiti koliko je mudrost slatka. Zurleena je bila baka koja se uvijek smijala. Bat-Šeba je bila očeva majka; popustljiva moja baka koja je bez pitanja ispunjavala sve moje djetinje hirove. U sjećanju mi je ostala kao par ruku punih ljubavi i primjer beskrajne dobrote. — Naravno da možeš dobiti moju ogrlicu, medena... Evo, golubice moja... Pogledaj kako si lijepa! Nikada nije bila stroga, nikad mrka. Još mi je dok sam bila dijete bilo jasno da druge dvije bake Gospu Bat-Šebu čuvaju kao da im je rođena kći, a ne kao da je kraljeva majka. I kraljica Mikala je prema meni igrala ulogu bake. Premda je mog oca rodila Bat-Šeba, kraljica Mikala ga je oblikovala kao čovjeka pa ju je on zato poštovao kao majku i kao kraljicu. Kraljica Mikala bila je hladna i bistra, ponekad nešto manje blaga, a takva je bila čak i prema drugim dvjema bakama koje su joj bile najdraže prijateljice. — Nije mudro takve pjesme pjevati izraelskoj kraljevni – govorila bi baki Zurleeni. Bat-Šebi bi pak spočitala:


— Nije mudro djevojci dati da pomisli kako može dobili što god poželi samo ako pita. Zatim bi me primila za ručicu i odvela me u svoj vrt. Ondje bi me posjela pored fontane i opominjala me kao da sam stara i mudra koliko i moj otac. — Tvoje bake su dobre i blage žene prepune ljubavi, no ponekad ne vide baš najjasnije. Ne zaboravi da je bolje šutjeti i čekati. Malena kraljevno, žena mora činiti upravo to. Čekati. — Čekati što? – pitala sam, no kraljica Mikala mi nikada nije odgovorila. Od ledenih upozorenja kraljice Mikale znatno su mi draže bile pjesme moje nasmijane bake i darovi one popustljive. Ovo zvuči kao mnogo, kao da sam baš čitave dane provela s njima i dobro proučila njihova lica, a zapravo se više gotovo i ne sjećam lica njihovih, budući da su već bile stare kada sam ja još bila veoma mlada. Kraljica Mikala i Gospa Bat-Šeba u pogrebnoj pećini sada spavaju pokraj kralja Davida, a otišla je i moja nasmijana baka Zurleena. Bat-Šeba i Mikala, obje su umrle u godini tijekom koje sam navršila sedam ljeta, a ubrzo nakon toga sam jednoga dana stupila u odaje svoje bake Zurleene i ondje zatekla sluškinje koje su njezina ruha i sav njezin posjed pakirale u putne kovčege. Kada sam, shvativši da će otići, počela plakati, ona me je primila u naručje. Udahnula sam tad miris ljiljana i mirte. — Jednog ćeš dana shvatiti – rekla je. Po prvi puta se nije smijala. – Da, naravno da te volim, dijete, no sada sam stara, a prijateljice srca mojega zauvijek su otišle. Umorila sam se od života u stranoj zemlji. Ruke mi je tad položila na ramena, odmaknula me od sebe i zurila u moje suzama natopljene oči. — Želim ići kući, Baalit. Želim vratiti se svome narodu, vlastitim bogovima. A tu su i neki drugi razlozi – nije mi, međutim, rekla koji su to razlozi bili. — Ali, što ću bez tebe? – plakala sam. A ona se tad konačno nježno nasmijala. — Bit će ti dobro i bez mene, dijete – poljubila mi je čelo, a ja sam na svojoj usijanoj koži jasno osjetila njezine hladne usnice. – Obriši suze i ne zaboravi da neću počivati u grobu, nego u Askalonu. Ništa nije vječno, malena božice moja. Sve su tri otišle između dva puna mjeseca. Preostale su mi samo njihove riječi, velovima zastrta sjećanja kojima mi se obraćaju još samo u snovima. Škrinja od slonovače bila je opipljiva prošlost, dar koji primila sam od žena koje prije mene su živjele, dar koji mi je u ruke predan u trenutku kada sam i sama postala žena.


Rivka mi nije rekla da je škrinja tajni dar, no nekako sam pretpostavila kako je moj otac ne bi volio vidjeti. Zato sam malenu kutiju čuvala ispod svog kreveta – nije bila skrivena, no nisam se ni razmetala njome. Povremeno bih škrinju izvlačila van i iz nje vadila majčina sitna blaga, držala ih u rukama, zurila u njih, čekajući da mi razotkriju nešto o mojoj majci. Jer što sam uopće o svojoj majci znala? Ništa, samo ono što sam od drugih čula. Samo ono što mi je rekao moj otac, njezin suprug koji ju je silno volio. Samo ono što su mi rekle očeve supruge koje su joj zavidjele. A ni ljubav, ni zavist ne govore istinu – takvi osjećaji stvaraju vlastitu, samo njima svojstvenu stvarnost. Radost i ljubav, tuga i mržnja – nijedan od tih osjećaja ne stvara istinsku sliku. Strast je neprijatelj istine. S vremenom mi je u naviku prešlo da svakoga mjeseca, kada se pun Mjesec uzdigne na nebu i kada svoju srebrnu svjetlost prospe po vrtu u unutarnjem dvorištu koje nekoć je pripadalo kraljici Mikali, da majčin dar izvučem iz njegova skrovišta i iznesem ga na mjesečinu. Ondje bih nabrajala ostatke njezina života koji su sada bili moja ostavština, i to ovim redom: Veo, ogrlica, bočica, zrcalo, narukvica, božica. Šest uspomena. Svaku bih jedno vrijeme držala u rukama i upinjala se dokučiti prošlost koju utjelovljuje. Nikada, međutim, nisam u tome uspjela, nego bih naposljetku osjetila kako me obuzima san te bih svoje blago pažljivo vratila natrag u skrovište. Bila je ondje i sedma uspomena: vreteno od slonovače s vrhom od jantara. Vreteno od slonovače nije, međutim, počivalo u škrinji s blagom moje majke; nisam na njega oči položila još od svoje sedme godine. Sjećam se kako je kraljica Mikala znala sjediti i u ruci vrtjeti tu lijepu igračku. — Pomaže mi da bolje mislim – rekla mi je. – Jednoga će dana ovo vreteno biti tvoje pa će i tebi pomagati da bolje misliš. No vreteno od slonovače se izgubilo. Imala sam, naravno, i vlastito vreteno, glatko ulaštenu stvarčicu od maslinova drva. Kraljica Mikala bila je u pravu: vrtnja pomaže mislima. Čim sam naučila vrtnjom stvarati glatku nit, jednolično podizanje i padanje, ujednačena vrtnja koja je vunu pretvarala u ravnomjernu nit smirivala mi je misli. Izvana su moje kretnje izgledale pokorno i marljivo, no u meni su misli slobodno tumarale. Ponekad sam se pitala zašto je kraljici Mikali bila potrebna takva utjeha, njoj, ali jednako i mojoj majci, jer njih običaji nisu sputavali koliko i mene. Ja sam bila samo kraljeva kći, a one su bile kraljice. Njih zasigurno nisu morile neprestane žudnje koje su meni izjedale unutarnji mir. Danas sam trebala mir koji vrtnja može stvoriti. U vrt sam ponijela vreteno i vunu, sjela pokraj ljiljana i zavrtjela vreteno kako bih ga mogla


gledati dok se okreće. I ja ću, dakle, jednoga dana postati kraljicom. Jer moram se udati, a kao kraljevna i ja sam tek pijun u igri koju vode kraljevi. Bila sam vrijedna figurica, jer otac mi je moj podigao cijenu. Udat ću se za velikog kralja te ću kraljicom postati onako kako je to nekoć postala i moja majka. Zureći u vreteno koje se okretalo, pokušala sam pred oči dozvati viziju sebe kao kraljice velikoga kralja. Kraljica odjevena u grimizni lan taman kao olujni oblaci; kraljica urešena zlatnim lancima i draguljima. Kraljica kojoj je dovoljno da svoju meku ruku podigne u zrak kako bi joj se ispunili svi, pa i najsitniji hirovi... Blistava se vizija, međutim, nikako nije htjela oblikovati; vidjela sam samo drveni obruč koji se polagano okretao, svijetlu vunenu nit koja je postajala sve dulja. Misli su mi bile odveć nemirne da bih mogla igrati tu igru. A kraljica je više od ruha i blaga. Nepozvane, te su mi se riječi izlile u misli, poznate kao da sam ih često čula. Imaš žensku moć... Nježan glas; kratak smijeh... moja majka? Nikada joj, međutim, nisam čula glas... Zatresla sam glavom i unutarnji je glas utihnuo. Bilo mi je zatim žao te sam se upinjala i osluškivala ne bih li ponovo čula te blage, smijehom prožete riječi. Toga više nije bilo. Lakše mi je za rukom polazilo slušati prošlost, nego vidjeti budućnost. Uzdahnula sam i dodala još vune na vreteno, ponovo ga zavrtjela. Abišaga, kćerka Zurleenina; kraljica Abišaga, supruga kralja Salomona. Abišaga, majka Baalitina... Nikada neću upoznati vlastitu majku, nikada je neću čuti kako mi govori, osim u snovima. Nježan glas što ga ponekad čujem samo je šapat mog vlastitog srca, jeka mojih vlastitih čežnji da spoznam ljubav koju nikada spoznala nisam. Jer sve što mi je od majčine ljubavi preostalo leži ovdje, u ovoj škrinji od slonovače. U konačnici, vlastiti život moram živjeti. Ne njezin.

Helike Otac njezin bijaše Gospodar Konja, kralj nad krdima koja tumaraju vjetrom češljanim nizinama nad kojima nekoć uzdizala se davno srušena Troja. Poput sve njegove djece, i ona je prvo naučila jahati, a tek zatim hodati. Sa sedam je godina već mogla vladati i najnemirnijom kobilom, umiriti i najbjesnijeg pastuha. — Ta djevojka jaše kao kentauri – bilo je to nešto najljepše što je njezin otac mogao reći i za jedno od svoje djece. U ponosu je uživala kao u sunčevoj svjetlosti.


Umijeće s konjima oblikovalo joj je život. Kao dijete bila je posvećena Hipponi, božici konja; a kada je vidio koliko je darovita s konjima, njezin joj je otac kao drugu majku podao Doromenu, kraljicu plemena žena koje poznate su bile kao Amazonke, Gospe od Mača. S Gospama je jahala ispred vjetra, učila se običajima Hipponine djece. Izrasla je uspravna i podatna kao mlado cedrovo stablo, a vjetar, Sunce i naporni dani pretvorili su je u ženu koja znade zapovijedati ratnim konjima ili ratnicima. U četrnaestoj je godini prisegnuta na vjernost Gospama od Mača. Odlučila je da čitav će život proživjeti na zlatnim dolinama koje zove domom, vjerna svojim sestrama i božici svojoj, neudata za muža. Zaboravila sam da žena smije prisezati samo ono što joj muškarac dopusti. Jer dalekome su kralju trebali konji, a njezinome ocu moćni saveznici. Otac je Gospama od Mača poslao glasnika i svoju je kćer pozvao k sebi. Oca prije toga nije vidjela čitavo desetljeće, no na čudan je način, dok je kući jahala s glasnikom, poželjela ponovo osjetiti toplinu njegova ponosa. Da sam znala, ne bih otišla. Još je i sada znala da je to laž; jer da nije pristala doći, otac bi je silom dovukao k sebi. Kraljica Mača bi mu se usprotivila. A ja bih poslušala volju njegovu. Ne bih mogla dopustiti da moje sestre poginu braneći me. Gospe od Mača nisu mogle nadjačati ratnike Gospodara Konja. Ali da sam znala da nikada više vidjeti neću svoje sestre, veću bih brigu posvetila oproštajnim pozdravima. U grad Gospodara Konja ujahala je kao časna i ponosna žena, kao žena koju su svi ispred kojih je prošla gledali s divljenjem i zavišću. Djevojčice su u nju zurile očima velikim kao puni mjeseci, s čežnjom da jednoga dana budu onakve kakva je ona bila. Jahala je širokim kraljevskim putem do palače, sve do unutarnjeg dvorišta gdje ju je čekao njezin otac koji se smiješio. Sjahala je i naklonila mu se, a on ju je, i dalje se smiješeći, podigao u naručje i poljubio joj obraz. — Izrasla si u ljepoticu, kćeri moja. Tvoja te pomajka dobro odgojila, zadovoljan sam. Otac ju je zatim zamolio neka mu pokaže svoj mač, a ona je sječivo izvukla iz korica od jelenje kože i pružila mu ga. — Naučila sam služiti se njime spretno i časno, oče. Moja je kraljica zadovoljna mojom vještinom. — Dobra si ti djevojka, Helike. Oduvijek si bila najbolji jahač od sve moje djece. – otac joj se nasmiješio i ona se nasmiješila njemu. Bilo joj je drago zbog riječi pohvale. Bio je to posljednji trenutak nepomućena zadovoljstva.


— A sada pođi sa ženama, Helike. One će te pripraviti za susret s poslanicima kralja Salomona koji te žele vidjeti prije no što te prihvate kao kraljevsku nevjestu. Nitko ne želi kupiti kobilu na neviđeno! – otac se tad počeo smijati. Ali ne i ona, ona je samo u oca zurila sve dok mu osmijeh nije izblijedio. — Kralj Salomon? – pitala je ufajući se kako je pogrešno čula. – Ja? — Da, ti. Tko drugi? Sve su se tvoje starije sestre već udale, tako da si ti sada sretnica – budući da nije htio da im se pogledi susretnu, očev je pogled letio amo-tamo. Nije se mogla složiti s tvrdnjom da bi se trebala smatrati sretnom. — Zar si zaboravio da sam zavjetovana Hipponi, da sam prisegnula Kraljici od Mača? — Zar si ti zaboravila da si mi kći koja ocu duguje poslušnost? – nije rekao ni riječi više. Samo je ženama koje su čekale rukom dao znak. A žene su se oko nje okupile, povele je za sobom, odvukle je izvan unutarnjeg dvorišta palače Gospodara Konja i dovukle u svoj zidovima ograđen, samotan svijet. Otac joj je oduzeo kratak brončani mač. Sada su joj žene oduzele ostatak odore koja je bila znak njezine pripadnosti Gospama od Mača. Njezine čizme s dugim vezicama, hlače od jelenje kože. Njezinu tuniku protkanu perlama. Njezin široki, izvezeni pojas s petljama za mač i bodež. Njezin tobolac i njezine strijele. Njezin luk zakrivljen poput srpa mladog mjeseca. A kada su joj oduzeli i pedalj široku srebrnu traku koja joj je štitila vrat, Gospe od Mača više nije bilo. Posve je iščeznula. Preostala je još samo vitka djevojka čije je tijelo očvrsnulo od jahanja i lova, čija je svijetla kosa bila ispletena u jednu jedinu pletenicu. A tada je jedna od onih žena razvezala kožnu vezicu i protresla Helikinu kosu kako bi je oslobodila iz čvrsto ispletene pletenice. Kosa joj je leđa zapljusnula kao voda i isprala i posljednji trag njezine slobode. Čitav je život jahala jednim putom. Taj je put sada za nju bio zauvijek zapriječen. — Dođite, Gospo Helike – rekla joj je glavna među onim ženama. — Vrijeme je da vas pripremimo za susret s onima koji će vas odvesti vašem suprugu. Te su je večeri doveli ispred pola tuceta muškaraca za koje joj je otac rekao da su izaslanici kralja Salomona, pred kojima su je pokazivali kao bređu


kobilu. Otac je opetovano naglašavao njezine dobre strane – kosu svijetlu kao sunčeva svjetlost, kožu tamnu od sunca, čiste, bijele zube. — Vlastitim očima vidim da je prilično ljepuškasta – rekao je kraljev izaslanika u trenutku kada je njezin otac prestao nabrajati ljepote njezina tijela i lica. – Kakav joj je karakter? Otac je njezin u njega samo zurio bez riječi; jer može li išta drugo biti važno ako je kraljevna oku ugodna? — Posljednjih deset godina živjela je s Gospama od Mača koje se zavjetuju na djevičanstvo, naposljetku je ipak rekao. – Mogu li vam ponuditi i jedno bolje jamstvo za njezinu krepost? — To ionako nije bilo važno – izvijestio ju je njezin otac sljedećeg jutra – jer kralju Salomonu tako silno trebaju moji konji da bi ti oprostio i mane veće od razuzdanosti. Ništa mu nije rekla, strahovala je da bi se mogla rasplakati pred njim. Nije spavala, čitavu je noć uzaludno pokušavala pronaći neki treći put. Posluša li oca, prekršit će prisege koje je dala Bijeloj Kobili Hipponi, božici lova Artemidi i Gospama od Mača. Bude li se pobunila protiv oca i pobjegla, svoje će sestre po krvi prepustiti na milost i nemilost Gospodaru Konja – i Salomonovu gnjevu. Treći se put protezao između prva dva: bila je to smrt. No čak je i smrt bila nesiguran put. Mogu se ubiti i tako izbjeći kršenje zavjeta koje sam dala. No i takva bi prijevara kralja mogla nagnati na osvetu prema Gospama od Mača, a sa smrću se teško hladnokrvno suočili. Nije imala hrabrosti oštricu zabiti u vlastito meso. I tako se udala kako joj je i naređeno bilo, tijelo je svoje ponudila da bude pečat kojim se zapečatio sporazum o trgovini i povjerenju između Gospodara Konja i kralja Izraela i Judeje. Ona koja je nekoć jahala širokim dolinama koje se preko svijeta prelijevaju poput mora trave, koja je vjetar nazivala domom, sada zatočena živi između zidova od drveta i kamena. Ponekad žali što nije imala dovoljno hrabrosti da se zaputi onim trećim putom. A sada... Sada je prekasno.


Baalit pjeva No premda mojih baka više nije bilo, premda sam gorko žalila za njima, ne mislim da sam ikada koračala samotna poput mačke; kraljevne su rijetko same. Nisam bila ni usamljena, a to je nešto sasvim drugo. Imala sam sreće s mojim sluškinjama, jer dodijeljene su mi još dok smo sve tri bile u kolijevkama. Premda sam ja bila gospodarica, a one sluškinje, zajedno smo odrasle kao sestre. I premda se međusobno nismo mogle više razlikovati, iskreno smo voljele jedna drugu. Nimra je od mene bila gotovo godinu dana starija; glatkih linija i elegantna poput ženke leoparda po kojoj je i dobila ime. Premda joj je obitelj došla iz dalekih sjevernih krajeva – tako barem veli majka mojega oca! – Nimra se rodila u Jeruzalemu. Nimra je bila visoka kao dječak i bijela kao kost, tako da sam znala da će biti teško pronaći joj muža. Znala sam da ću morati pripraviti joj dovoljno bogatu dotu kako bi Nimru iz ružne strankinje preobrazila u egzotičnu nevjestu. Kešet je od mene bila devet mjeseci mlađa, a koliko je Nimra bila tanana i blijeda, toliko je ona bila obla i tamna. Njezina se majka udala za jednog od očeve braće, a kada je ovaj poginuo dok je svoje ljude vodio u boj, njegova je supruga kralja Salomona usrdno molila neka joj u svojoj kraljevskoj kući ponudi azil. Kešet se rodila dovoljno brzo nakon očeve smrti da bi je smatrali kćeri kraljevića Šobaba, ali i dovoljno kasno da bi ljudi potajno šaputali kako joj je otac sam kralj Salomon. Smatrala sam da je sasvim moguće da mi je polusestra, da je moj otac, neutješan nakon smrti moje majke, kod njezine majke pronašao utjehu. Nisam, međutim, bila sigurna, jer moj otac zapravo nikada nije priznao Kešet. Kešet uopće nisu zabrinjavale te šaputane priče. — Otac mi je ili kralj ili kraljević, a u oba mi je slučaj djed sam kralj David! A to je važno. Nisam mogla zamisliti život bez Nimre i Kešet; mislim da su i one prema meni osjećale isto. Bez njihove pomoći nikada životu ne bih uspjela ukrasti tolike sate niti bih mogla tako slobodno lutati. Jer teško je živjeti život u kojemu je toliko toga zabranjeno; doista, jednostavnije je živjeti u sjećanjima i snovima. Dok sam još bila dijele, malo mi je toga bilo zabranjeno – ili sam tako barem mislila. Jer dijete zapravo zaiskati može tek djetinje stvari – blistave igračke, lijepe vrpce, pregršti staklenih perli. U godini kada postadoh ženom, doznala sam da je čak i kraljevna okovana. Oh, budući da bijah mažena i pažena kći kralja


Salomona, moji su lanci bili blistavi od dragulja i nisu odveć pritiskali moju djetinju volju, no svejedno su me vezivali. Te sam godine naučila gnušati se riječi zabranjeno. Jer toliko mi je toga sada bilo zabranjeno, dok su moja braća gotovo uživali u posvemašnjoj slobodi. Mogli su trčati koliko i kuda im drago, a ja sam morala koračati skromno i u tišini. Mogli su učiti što god bi im na pamet palo, a ja sam se morala ograničiti na učenje stvari koje prikladne su za žene. Neke su tradicije obvezivale čak i ljubljenu kraljevu kćer. Moj mi je otac udovoljavao, trudio se lakšima učiniti nevidljive lance koji su me sputavali, no čak ni on nije mogao promijeniti svijet. A upravo sam to željela učiniti, oblikovati svijet prema vlastitim željama. — Moja braća, zašto oni mogu birati, a ja ne? – pitala sam Rivku. – To nije pošteno! Pametna sam koliko i oni, čak i pametnija! A... — A svijet je takav kakav jest, nema smisla boriti se protiv njega – bio je to spokojan Rivkin odgovor. Ni moje sluškinje Nimru i Kešet tradicija nije ništa manje sputavala. — Zašto želiš jahati s braćom? Vratit ćeš se prekrivena prašinom i uništit ćeš odjeću – čista kao mačka, Kešet je uvijek bila u stanju zamisliti najgore ishode. Nimra je bolje shvaćala moje nemirne prohtjeve, no i ona me je poticala na razboritost. — Nemoj suprugama svoga oca davati priliku da se žale na tebe, kraljevno. Ionako lako provodiš vlastitu volju, zašto kralja prisiljavati da uvidi to? Znala sam da je u pravu, jer mojemu je ocu bilo mrsko ne ispuniti mi hirove, a svakako mu nije bila namjera zabraniti mi stvari za koje nije ni znao. Bila je to godina kada sam naučila vezivati kosu i obarati svoj nemiran pogled, ali i naučila kako utišati svoje buntovne misli. Izvana sam mimo koračala, bila slika i prilika krotke i pokorne kćeri, jer nisam htjela nanositi bol svome ocu kojeg sam tako silno voljela, a koji me je tako slabo shvaćao. Moje istinsko biće ostalo je zastrto velovima. Velom skriveno od mojega oca, mojih pomajki, pa čak i mojih služavki. Bila sam zastrta velom, premda tog tada ni sama još nisam bila svjesna. Skrbila sam se o svojim tajnama, nikome ih nisam povjeravala. Čak ni Nimra i Kešet nisu doznale za sve što sam se usudila učiniti. Samo jedan čovjek može čuvati tajnu, jer čak i život jaše na tišini. A bilo je stvari za koje znala sam da se mogu odvažiti učiniti ih, jer unaprijed sam znala da bit će mi oprošteno, no bilo je i neoprostivih stvari.


Jer čak ni mome ocu koji je žeđao za znanjem, koji je svojim stranim suprugama dopuštao da zadrže vlastita božanstva sigurno ne hi bilo drago doznati da njegova rođena kćer posjećuje hramove stranih bogova. Čudno je to, no toliku mi je slobodu omogućio upravo ženski veo koji toliko sam prezirala, veo na koji durila sam se kada god bih se njime morala pokriti onako kako priliči kraljevoj kćeri, prigovarajući kako se ispod njegovih nabora osjećam toliko sputano da se gušim. Otkrila sam da veo, premda doista ograničava ženu i preobražava je u sjenu koja neprimjetna klizi kroz život, istodobno jamči i slobodu. Veo ženu u trenu preobrazi u bilo koju ženu. Skrivena iza vela, žena može proći i pokraj rođenoga brata a da je on ne prepozna. Zastrta velom, bez ikakvih sam poteškoća mogla napuštati kraljevsku palaču. Zastrta velom, bila sam poput bilo koje druge žene, nedokučiva i nevidljiva. Zastrta velom, kći kralja Salomona lutala je slobodna, bez ikakvih zapreka. Zastrta velom, došla sam sve do rubova grada. Zastrta velom, proučavala sam život naroda mog oca, njihove ljubavi i bjesove, mržnje i radosti. Zastrta velom sam spoznala i sebe samu, vlastite žudnje. U gradu kralja Davida koji nekoć bio je dom isključivo Jahvi Gospodu, nalazilo se sada tucet hramova podignutih u čast stranim bogovima – ali i božicama. Baal, Anat i Astrata, Dagon i Bast – svi su sada dom pronašli unutar jeruzalemskih zidina. Prorok Ahija bjesnio je protiv tih stranih idola, no malo je ljudi obraćalo pozornost na njegove prosvjede. U mirna vremena kada su kiše padale u očekivanome razdoblju, a urod na poljima bio obilan, tko bi uopće mogao povjerovati da se Gospod srdi? I nije li hram Gospodnji, Veliki Hram u kojemu se nalazi sveti Kovčeg Saveza, zasjeo na najviše brdo u čitavome gradu? Nije li to bilo dostatan dokaz Gospodnje prevlasti nad svim drugim božanstvima? Zato nitko nije dirao hramove koje su podigli stranci pa su i njihovi bogovi doživljavali procvat. Hramovi su bili dobri i za posao, jer putnicima je bilo drago kada bi u Jeruzalemu pronašli svoje bogove. A razdragani trgovci više su trošili od onih namrgođenih koji samo dođu obaviti posao, a zatim odu. Jeruzalem je doživljavao procvat. Zastrta velom, posjećivala sam zabranjene hramove, tiho sam ondje stajala, gledala ljude koji me nisu mogli vidjeti. Prvo rušenje tabua toliko me je uznemirilo da nisam bila u stanju proći kroz vrata i ući u hram. Kakve


li ću nečiste užase ondje pronaći, kakve li ću neobične i ezoterične obrede vidjeti ondje? Koliko li sam samo razočarana bila kada sam u kućama meni stranih bogova pronašla malo tog što mi je bilo nepoznato. Iznenadili su me isključivo prikazi božanstava. Tamjan je gorio, svećenici su izgovarali molitve, vjernici su molili milost, dok su pomoćni svećenici prikupljali žrtvene priloge – sve je to bilo zajedničko svim bogovima i božicama. A u svim se hramovima nalazila i Svetinja nad svetinjama, dio svetišta koji bio je toliko svet da su u njega mogli zalaziti samo svećenici i svećenice najvišega ranga. Ono po čemu su se hramovi razlikovali bila su lica bogova. Jer svi su hramovi osim onog Jahvinog bili urešeni idolima, prikazima izrezbarenim u drvetu ili kamenu. Ti su se prikazi razlikovali – neki su bogovi bili lijepi, krilati i nasmiješeni. Neki su imali životinjske glave. A bilo je i ženskih bogova. Božica. Božica vitkih kao mjesec mlađak, blistave božice kovrčave kose. Ali i bujnih božica, plodnih kao mogranji. Zastrašujućih božica, moćnih kao velike mačke koje su im se umiljavale i ležale uz noge. Voljela sam promatrati božice, jer podsjećale su me na moju nasmijanu baku. Protiv svih je tih brojnih božica Ahija prolijevao ponajviše otrova. Prostitucija je bila jedan od najblažih prijestupa za koje je optuživao njihove štovatelje. No, nisam ondje vidjela nijedan od krvavih, podlih zločina protiv kojih je propovijedao prorok Ahija. Ni u jednom se hramu nije prinosila žrtva koja bi bila veća od onih koje je prihvaćao i naš Gospod: bik, ovan, golubica. U nekim se hramovima nije čak ništa žrtvovalo; božici Ištar najmilija žrtva bilo je puštanje ptica pjevica na slobodu. Tu je, međutim, postojao trik, jer ptice bi se nakon puštanja na slobodu vraćale odakle su i došle: u stražnje dvorište hrama gdje su ih hranili i njegovali. Znam to zato što sam i sama jednom prigodom od trgovca pticama kupila kavez od pletenog pruća s pticama pjevicama. Jednu sam pticu prije puštanja na slobodu označila. Kada sam sljedeći puta posjetila hram posvećen Ištar i kada sam trgovcu podala komad srebra za ptice, za uzvrat sam dobila istu onu pticu čije sam perje obilježila kanom. Nasmijala sam se i pustila malenu pticu prema nebu. Znala sam da će se vratiti kući nakon što bude malo protegnula svoja malena, blistava krila. A kada je o prostituciji riječ, u nekim hramovima se svećenice nude kao smrtna zrcala božica kojima služe. Njih se, međutim, nipošto ne može prozvati bludnicama, a muškarci koji se prema njima tako pokušaju odnositi poslije više nisu dobrodošli u hram. U gajevima iza gradskih zidina za svetih se dana održavaju svetkovine na kojima su svi muškarci bogovi, a sve žene


božice te kao takvi nesmetano razmjenjuju ljubav koju prinose kao svetu žrtvu. Tako sam barem čula; nikada osobno nisam otišla iza gradskih zidina. Samo u snovima. Veliki jaz hrabrost dijeli od ludila. Znala sam da je neke pustolovine bolje ne pokušati. Usprkos mojoj znatiželji, odvažnosti i nemirnome duhu, znala sam da nipošto ne bi bilo mudro zaći iza mjedenih vrata Hrama Gospodnjeg na vrhu brda. Jednom sam pomislila kako bih to možda mogla pokušati tako da odjenem mušku odjeću, no divlju mi je želju istoga trena utišao zdrav razum. Da su me kojim slučajem uhvatili u pokušaju, od svećeničkog me bijesa ne bi spasila čak ni činjenica da sam kći kralja Salomona. Kako li je to samo čudno: zabranjen mi je ulaz u kuću mog vlastitog boga. Ulaz je zabranjen svim ženama. Žene imaju pristup samo u vanjsko dvorište. Dalje od toga ne mogu, jer mogle bi okaljati božje svetište. Nipošto stoga nije čudno što se žene okreću božicama koje ih dočekuju širom otvorenih ruku i nude im ljubav umjesto bijesa. Nije čudo što žene božicama neba peku slatke kolačiće i časte ih medenim vinima. A Ahija bjesni, napada i pita se kakve sve grijehe žene nose u sebi, a samo su okrenule leđa bogu koji ih se odavno odrekao! Svijet su mi ispunjavala i moja polubraća: sinovi što ih je moj otac dobio sa stranim ženama. Mnoge sam od njih voljela, no prema nekima sam bila posve ravnodušna. A bio je tu i moj polubrat Roboam, krunski kraljević. Njega sam se gnušala, i to s razlogom. Ne znam kakvom je igrom sudbine moga brata Roboama dopala čast da bude kraljev prvorođenac. Znam samo da je od sve moje braće Roboam najmanje zaslužio da jednoga dana postane kralj. Roboam nije znao upravljati ni samim sobom; kako je onda mogao vladati drugima? Kraljević Roboam nije bio ni pametan ni dobar, a od mene ga nitko nije bolje poznavao. Zato sam bila oprezna i pažljiva kada god bi se Roboam našao u blizini. Ni on mene nije volio: ne samo da sam bila očeva miljenica, nego sam se upinjala ugrabiti svaku zgodu da Roboamu pokvarim njegove podle igre. Baš kao onoga dana kada sam spasila egipatsku mačku Gospe Nefret. Tog sam se dana zatekla na mjestu gdje nisam trebala biti, baš kao ni ta mačka. Jutro sam provela s akadskim učiteljem moje braće, eunuhom koji je zahvaljujući svojoj okljaštrenoj muškosti imao pristup u žensku palaču. Emneht me je poučavao svetim pjesmama Ugarita i Ura; nisam tad znala trebam li drevne priče kojima me je Emneht poučavao smatrati istinitima


ili izmišljenima, no jezik mi je svakako zvučao prelijepo. A moj je otac oduvijek smatrao da je znanje samo po sebi nagrada. Hodala sam natrag, prema svome unutarnjem dvorištu, kada mi je do ušiju doprla buka iz susjednog hodnika, zvuk nalik na cviljenje šakala. A kako u palači nije bilo šakala, znala sam da to momci izvode psine. Otrčala sam do tog hodnika i shvatila da je situacija gora no što sam mislila. Moj brat Roboam je sa skupinom svojih prijatelja stjerao mačku u kut. Krzno te mačke bilo je svijetlosmeđe, prošarano crnim pjegama, poput zečjeg. Široke mačje uši krasile se zlatni koluti, a oko glatkog vrata imala je ogrlicu od crvenih i plavih perli. Bila je to egipatska mačka, mačka miljenica egipatske supruge moga oca. Meka je životinjica bila stjerana na vrh jednog od stupova. Roboam je prema njoj gurao goruću baklju u želji da je prisili da siđe, dok su se ostali rugali. Neprimjetna, došuljala sam se bratu iza leđa; objema sam rukama čvrsto ščepala njegovu gustu, kovrčavu kosu i svom snagom povukla prema natrag. Roboam je povikao i počeo se izvijati, luđački mahati rukama, goruća je baklja opržila rese na mome šalu. Nisam htjela uzmaknuti pa sam ponovno povukla, a Roboam je posrtao pokušavajući izvući se iz mog grčevitog stiska. Moj brat je mahao rukama; u jednom me trenutku uspio udariti u nožni list i izbaciti me iz ravnoteže, no nisam pala. I dalje sam stajala zahvaljujući činjenici da sam ga čvrsto držala za kosu. U našu se tuču nije upleo nijedan od Roboamovih prijatelja, nijedan mu nije priskočio u pomoć ili me napao – mogli su i otrčati, izvijestiti druge o onom što se događalo, no nijedan se nije htio uplesti u svađe unutar kraljevske obitelji. Ta mi je spoznaja podala snagu; ispustila sam Roboamovu kosu, provukla se iza njega i ispred mačke stala kao štit. Stajala sam ondje pružajući tako bratu mogućnost da se povuče. Mudar bi se mladić u tom trenutku povukao, no Roboam nikad nije bio poznat po zdravome razumu ili mudrim prosudbama. — Kako se usuđuješ napasti me, gujo? – Roboam me bijesno pogledao i zamahnuo gorućom bakljom. Još uvijek je od mene bio udaljen samo korak. U šakama mi je, između zgrčenih prstiju, još uvijek bilo pramenje njegove kose. — Kako se usuđuješ mučiti mačku Gospe Nefret? – pitala sam. Pomišljala sam čak kako bi dobro bilo pljunuti na njega, no ne bi od toga bilo nikakve koristi. — Ta zvijer je gnusoba, prorok Ahija tako veli – mahao je Roboam bakljom. – Treba je spaliti.


Ahija je doista bjesnio protiv mački egipatske kraljice, no nije Roboam zato htio ubiti jednu od njih. Prorokova je izjava njemu bila samo izlika: Roboam je uživao u okrutnostima. — Zao si, a ako ozlijediš mačku Gospe Nefret, naš će te otac kazniti. — On neće ni doznati. — O, hoće, doznat će, jer ja ću mu reći – Roboam to nije mogao spriječiti čak ni kada bi me istukao. Premda sam znala da bi me Roboam veoma rado istukao, čisto sam sumnjala da bi se usudio. Naš otac se gnušao okrutnosti; Roboam je bio predaleko otišao, a trebao je biti dovoljno razborit da toga bude i svjestan. Oklijevao je; goruća baklja mu se počela dimiti u ruci. Jednoga dana razbor i oprez neće biti dostatni da obuzdaju njegove mračne žudnje, no tog su dana njihovi lanci još bili dovoljno čvrsti. Roboam me mrko pogledao i odbacio baklju. — O, gubi se, ti, ti... djevojčice! – rekao je Roboam, premda je naposljetku upravo on odjurio dalje u pratnji ulizica vidno obuzetih nelagodom. Čekala sam sve dok se zvuk njihovih koraka više nije čuo na hodniku, a zatim sam tiho otišla do ugla. Dječaka više nije bilo ni na vidiku, ništa se više nije čulo. Vratila sam se zatim i sa stupa spustila egipatsku mačku koja je drhtala; malena se životinja nakostriješila, no dopustila mi je da je primim u naručje i gladim joj meko krzno zlatno-smeđe boje. Mačka je naposljetku ipak prestala drhtati, a ja sam je odnijela do odaja kraljice Nefret. Ondje sam mačku predala jednoj od kraljičinih egipatskih sluškinja koju je obuzeo užas kada je doznala da je kraljičina mačka miljenica odšetala izvan sigurnosti njezinih odaja. — Gospa Nefret bit će vam veoma zahvalna – drhtala je egipatska sluškinja privijajući mačku uz grudi. – Pomislite samo što joj se dogoditi moglo da ju je našao netko drugi! Ovo je okrutna zemlja! Na ulicama sam vidjela ljude koji drvlje i kamenje bacaju na pse i mačke! Barbari! Premda se s njom nisam htjela složiti i reći da su pripadnici moga naroda barbari, nisam mislila ni da treba bezrazložno mučiti životinje. Nisam zato ništa rekla, samo da mi je drago što sam kraljici Nefret mogla vratiti njezinu miljenicu. — Gospa Nefret će htjeti osobno vam zahvaliti, kraljevno. Pričekate li ovdje, izvijestit ću je o vašoj dobroti. Slegnula sam i odmahnula rukom; nije mi tada ni palo na pamet da čovjek ne bi trebao odbijati potencijalne saveznike. Nije mi zapravo palo na


pamet da bi saveznici uopće mogli biti potrebni kraljevni Baalit, miljenici kralja Salomona. — Nije potrebno. Egipatsku sam kraljicu smatrala hladnom i distanciranom, profinjenom poput minojskoga stakla. Zbog njezine sam se tihe otmjenosti u njezinoj blizini uvijek osjećala u najmanju ruku nezgrapno i neuredno. S mačkom ili bez nje, Gospu Nefret htjela sam vidjeti samo u trenucima kada izgledala sam doista kao kraljeva kći, a ne kao ulični akrobat. Zato sam i prije no što me Nefretina sluškinja uspjela zadržati otrčala kako bih popravila štetu koju je tuča s Roboamom ostavila na mojoj odjeći i tijelu. A morala sam još donijeti odluku hoću li ocu uopće reći što se tog dana dogodilo. Bez obzira na to što je Roboam učinio, i dalje je bio očev najstariji sin, njegov formalni nasljednik. Samo bih ocu poremetila misli i povrijedila srce kada bih mu rekla kakav je zapravo Roboam. Zato sam još na putu do svojih odaja odlučila da ocu neću reći ništa o nezgodi s Nefretinom mačkom. Jer mački se naposljetku ništa nije ni dogodilo... ... a Roboam će se možda popraviti i na koncu postati dobar kralj. Jednoga dana ćemo možda biti i prijatelji. Bila sam još dovoljno mlada da budem ludo optimistična.

Roboam Ta mala kučka! U sebi je rekao Roboam dok je svoje sljedbenike odvodio dalje od svoje sestre i njezina žestokog karaktera, jer ne bi bilo dobro da drugi čuju kako kraljev nasljednik naglas kleveće razmaženu kraljevu kćer. Jedan od njegovih momaka sigurno bi otrčao prvom dvorskom službeniku koji bi to, pak, prenio njegovu ocu, koji bi zatim Roboama k sebi pozvao kako bi mu održao predavanje o tome kakvo se ponašanje očekuje od njegova sina. Kao da kraljevići nemaju nikakvih privilegija, samo dužnosti! Roboam je, međutim, bio previše svjestan vlastitog, nesigurnog položaja da bi te riječi glasno izrekao; majka mu je i prečesto spominjala koliko je oprez nužan. Da, ti si mu najstariji sin; da, kralj je prisegnuo da ćeš ga ti naslijediti. No, Roboame, sine dragi, nikada nemoj smetnuti s uma da ovo kraljevstvo nije poput drugih, da ono nema ni povijest ni tradiciju. Kralj Salomon može promijeniti mišljenje i drugog proglasiti svojim nasljednikom. Nikada to nemoj zaboraviti, sine moj, i budi oprezan. Kada budeš postao kraljem, tada ćeš činiti što te bude volja. Ali do tada...


Do tada će kraljević Roboam morati paziti kako se ponaša. Roboamova su se usta iskrivila u bijesan osmijeh. Njegova je majka bila u pravu; znao je da je u pravu. Mora obuzdati svoju prirodu. Sviđalo mu se to ili ne. Zastao je, okrenuo se prema svojim sljedbenicima. Prema šestorici ili sedmorici dječaka, sinova sluškinja i konkubina, prema dječacima koji su se nadali da će im odanost krunskome kraljeviću donijeti privilegije u trenutku kada on bude postao kralj. Bili su to dječaci koji su spremno izvršavali sve njegove naredbe, tolerirali sve njegove mušice, no koji su jednako spremno o njemu izvještavali svoje očeve i majke. Nikome ne mogu vjerovati, zlovoljno je pomislio Roboam. Osim, naravno, svojoj majci, njoj je mogao vjerovati. Pomno je promotrio svoje sljedbenike; pogledi su im plamtjeli prepuni gorljivog zanimanja, jer upinjali su se shvatiti čime bi ga mogli umiriti, dodvoriti mu se. No nisu to činili zašto što su ga voljeli; Roboama majka nije ni trebala upozoravati na to. Kraljev prestolonasljednik nema prijatelje, samo laskavce. Nisam im drag, samo žele biti sigurni da će moju blagonaklonost zadržati i kada budem bio kralj. — A da pronađemo drugu mačku, kraljeviću? – predložio je Lahad, no Roboam je zatresao glavom. Druga mačka ne bi bila mačka kraljice Nefret, a Roboam je htio napakostiti suparnici svoje majke. — Ne – rekao je. – Za danas je bilo dosta mačaka. — I dosta sestara – izjavio je Oreb i nacerio se. Prisežući samome sebi da će Oreb još zažaliti što mu se rugao, Roboam se prisilio na smijeh. — Koga još briga što ona radi? Ona je žensko. Hajde, idemo do konjušnica. Moj mi je otac obećao novu zapregu za kola. Samo još trebam odabrati nove konje. Oduševljena zavist na dječačkim licima zagrijala je Roboamovo srce. — Tvoj kraljevski otac je široke ruke – izjavio je Pelalija. — Ja sam prijestolonasljednik – podsjetio ih je Roboam. Nije im, međutim, rekao da je njegov otac nove zaprege obećao svim kraljevićima dovoljno velikima da u rukama drže uzde. Jer ako već ništa drugo, kralj je objavio da će Roboam imati čast birati prvi. Ja sam krunski kraljević. Trebao bi se prema meni ljepše ophoditi nego prema ostalima. Kao da je osjetio Roboamovu ogorčenost, Pelalija je rekao: — Odabrat ćeš ponajbolje, kraljeviću moj. Samo budi strpljiv, jednoga ćeš dana biti iznad svih ljudi. Pelalija je uvijek pronalazio najprikladnije riječi. Roboam je nekako pretpostavljao da ga je tom umijeću poučila njegova majka. No, svejedno je Pelalija bio u pravu.


Jednoga dana... Roboamove su oči zaiskrile dok je razmišljao o toj blistavoj budućnosti. Jednoga će dana biti kralj. Jednoga će dana vladati nad svim ljudima. I jednoga dana, oh, jednoga dana, njegova će sestra Baalit žaliti zbog toga.

Baalit pjeva Po povratku u moje odaje, Rivka se na mene okomila kako bi doznala kako li sam samo uspjela tako zamrsiti kosu i do te mjere uništiti moj novi šal urešen resama. — Prestara si da hodnicima trčiš kao dječak, kraljevno. Pogledaj se samo! – Rivka je prema meni pružila srebrno zrcalo. – A sada sav taj silan posao moram ponoviti. A što ti je to na ruhu? — Mačje dlake i tragovi kandži. Rivka se preznojavala od zgražanja. — Mačke i kandže! A što bi tvoj kraljevski otac rekao kada bi te vidio ovakvu? — Ti si bijesna čuvarica pravednosti, Rivka. Kada bih mu objasnila, moj otac ne bi rekao baš ništa. Od svoga sam brata Roboama spasila mačku Gospe Nefret. — Taj mladić – namrštila sam se zbog lažne brižnosti u Rivkinu glasu, a ona mi se nasmiješila. – Znam da ga ne voliš, kraljevno moja, no braća i sestre vazda su u svađama. Ništa to ne znači. Poželjela sam joj reći da se ne svađam s polubratom Šaulom i Jonatanom, baš kao ni s Abnerom i Joabom, Išbaalom i Eliazarom te da Jeriot i Samuel Roboama ne vole koliko i ja. Znala sam, međutim, da takav izravan govor ne bi bio ni od kakve koristi, da bi samo mogao učiniti zlo, zato su mi usta bila kao zapečaćena. — A sada sjedni i dopusti mi da ti počešljam tu zamršenu kosu – a Rivka nije molila, ona je naređivala. Dijelila je, međutim, i darove, jer upravo mi je Rivka koja nekoć bila je sluškinja i mojoj majci poput dvorskoga pjesnika s harfom, dok bi obavljala dosadne radnje, govorila o životu moje majke. — Nemoj se meškoljiti, dijete, jer ćemo čitav dan ovako. Nikada još vidjela nisam ovako zapetljanu kosu. Kosa tvoje majke bila je kao svila. A i moja, kad već o tome govorimo. Bile smo najljepše djevojke u Šunamu, Abišaga i ja. Silno sam se upinjala sjediti mimo, Rivka je znala s riječima.


— Pričaj mi – rekla sam. – Bit ću mirna, obećavam. Rivka mi je tad pomilovala kosu i uzdahnula: — Lakše bi bilo nakovrčati ovo, nego isplesti u pletenice! Tako je čvrsta i lako bi se kovrčala. — Počešljaj mi onda kosu u kovrče – nikada još nisam tako počešljala kosu, premda mi je Amintor iz Kaftora jednom prilikom rekao da bih kosu trebala baš tako češljati. Nema smisla truditi se biti ono što nisi. Ne, pusti je neka se kovrča koliko joj drago – uvjerena sam da ćeš izgledati zavodljivo kao i dame čijim su licima oslikani zidovi stare palače, u vrijeme kada je Knosos još vladao morima. Kako li ću samo izgledati s kosom koja mi se u kovrčama spušta niz leđa? — To ne bi bilo prikladno za kraljevu kćer. Ne, tvoja kosa mora biti ukroćena i ispletena u pletenice. Gdje sam ono stala? — Bile ste najljepše djevojke u Šunamu – podsjetila sam je, a Rivka se tiho nasmijala. — Da, doista smo bile, no davno je to bilo. Želiš li da ti ispričam kako je tvoja majka upoznala tvog oca? Počela sam klimati glavom, zaboravivši da sam ranije obećala da ću biti mirna. — Da – rekla sam – ispričaj mi to. Rivka mi je tu priču već mnogo puta ispričala, no voljela je pričati ju, a ja slušati. — Dan je bio dug i vreo – započela je Rivka, a ja sam se umirila kako bih slušala riječi koja sam već napamet znala. – Abišaga i ja smo otišle do izvora i zastale ondje, jer sunce je nesmiljeno pržilo i cesta je bila prašnjava, a nama je bilo mrsko vratiti se kući, jer ondje nas je čekao posao... — Trebale ste plijeviti povrtnjak! — Tko priča ovu priču, ti ili ja? – s naporom je češalj provlačila kroz moju kosu, a zatim je nježno nastavila. – I tako, umjesto da odmah napunimo svoje vrčeve, malo smo se zadržale, a dok smo se odmarale, prišao nam je neki muškarac. Nismo ga poznavale. Bilo mu je vruće i bio je umoran, a odjeća mu je bila sasvim prekrivena prašinom, no usprkos prašini jasno se vidjelo da je lijepo odjeven. A i vladanje mu je bilo jednako profinjeno kao i odjeća, jer kada nas je ugledao pokraj izvora, kratko se naklonio i bio spreman otići, no Abišaga mu se obratila i ponudila da mu iz izvora izvučemo vode.


— To je poput priče o Rebeki i Abrahamovom slugi – nadovezala sam se. – Zar me nisi već dovoljno češljala? — Tvoja se kosa mora ili dobro počešljati ili uopće ne počešljati, no onda bismo te morali oštrigati kao ovcu. Budi strpljiva pa ću ti u pletenice uplesti zlatne cvjetove, ili srebrne praporce – govoreći to, Rivka je kroz moju kosu i dalje provlačila češalj od sandalova drva. – No, ako ti je moja priča baš dozlogrdila... Požurila sam se zanijekati to te sam je zamolila neka nastavi. Premda sam čitavu priču već napamet znala, premda sam je mogla recitirati zajedno s Rivkom, bilo je utješno slušati je kako priča. Sjedila sam tiha kao bubica, dok je Rivka obuzdavala moju nepokornu kosu i pričala mi priču o tome kako je moja majka strancu dala izvorske vode, a zatim ga odvela kući, svojoj majci, gdje im je on rekao da dolazi iz velikog Davidova grada Jeruzalema, te da traži lijepu sluškinju za suprugu kralja Davida, Mikalu. — A tko bi odbio toliku čast? Naša je Abišaga u Jeruzalem poslana s bogatim mirazom, kao da je nevjesta. S njom sam pošla i ja, kao njezina sluškinja, jer u palači čak i robovi imaju robove! Putovale smo okružene velikim luksuzom, kao da smo i same kraljice! A zatim smo došle u Jeruzalem. Odveli su nas u ženske odaje palače kralja Davida. Bilo je ovdje tada manje žena. Kralj David nije se ženio tako često kao tvoj otac! Gdje je kralj David ratovao, kralj Salomon sada se ženi. Tako ljudi govore. Zato su ženske odaje tada bile znatno manje... Otada je toliko toga izgrađeno! — To nije dio priče – nisam željela slušati o silnim zgradama koje je moj otac podigao. – Odveli su vas u vrt... — Oh, da, odveli su nas u vrt. A ondje nas je čekao mladić. Bio je oku ugodan, tako bogato odjeven da sam istoga trena sa sigurnošću znala da je jedan od sinova kralja Davida... — A bio je to kraljević Salomon! Kada su se on i moja majka pogledali, oči su im zaiskrile. Što veliš, je li moj otac bio zgodan kao plemeniti Amintor? — Slobodno reci ako želiš sama pričati priču – Rivka mi je provlačila češalj kroz kosu, a zatim je nastavila. – Zatim je, dakle, Abišagu odveo do kraljice Mikale. Naša se Abišaga zatim skrbila o kralju Davidu, čak je spavala u njegovoj spavaonici. Da iskreno kažem, duboko u sebi sam se brinula za nju. Nisi mu čak ni konkubina, što će biti s tobom kada kralj umre i kad te proglase bludnicom?, tako sam je pitala, a znaš li što mi je ona rekla? — Nasmijala se – odgovorila sam. — Upravo tako, nasmijala se i rekla Kada jedan kralj umre, drugi se uzdigne! Otišla je zatim praviti društvo kraljici Mikali koja ju je veoma voljela. Ponekad mi se činilo da Abišaga više vremena provodi s njom, nego s kraljem Davidom!


Dok bi mi Rivka pričala svoje priče, osjećala bih majčinu blizinu, kao da sam joj sjena. Čekala sam zatim da nastavi, no zaokupljena pletenjem vrhova mojih pletenica, čini se kako je sasvim zaboravila priču privesti kraju. — A kralj David je zatim ležao na samrti – poticala sam je, no Rivka je tada moju kosu uspjela nagnati na posvemašnju urednost i pristojnost, što je popratila riječima: — Evo, ovo dobro izgleda. Pazi da ne zapneš s pletenicama i ne počupaš praporce. Previše si nemarna, Baalit. Rivka je prema meni pružila zrcalo kako bih se mogla diviti djelu njezinih ruku. Uzdahnula sam, znala sam da danas neću čuti kraj njezine priče. Nisam, međutim, zaboravila zahvaliti Rivki i pohvaliti njezino umijeće. Ipak sam napamet znala život svoje majke. Ponekad mi se činilo da se Rivka više ne želi zadržavati na tom dijelu priče, raspredati o danima koji su obilježili vrijeme između onog kada je kralj David ležao na samrti i trenutka kada je kralj Salomon ispod svadbenog baldahina Abišagu zaprosio da mu postane kraljicom i suprugom. A kada bi i govorila o tim danima, u Rivkinu bi se glasu osjećalo da se obuzdava, da više nije toliko sklona dobro misliti o Abišaginoj ulozi u padu i uzdizanju kraljevića. Žalila sam zbog toga, jer silno mi je drago bilo slušati kako mi Rivka priča o tim prevrtljivim danima. Nikada mi, međutim, neće izblijedjeli iz sjećanja, jer u glavi sam ih čuvala kao jasne slike, premda sam rođena nakon te nemirne godine. Ponekad mi se doista čini da sam bila ondje, da sam sve vidjela i čula dok je moja majka... ... slušala kraljevića Adoniju koji je uz očevu postelju kleknuo i umirućega kralja preklinjao neka dođe na veliku gozbu „u vašu čast pripravljenu, Oče. U čast kralja Davida – svatko može proći kroz moja vrata i pogostiti se u vaše ime. Svi kraljevići i svi velikodostojnici kraljevstva ondje će biti kako bi vam odali počasti.“ „Kako bi mi odali počasti?“, činilo se kako su se od smrti blijede, kraljeve oči na trenutak pomaknule, nakratko su ponovo zaiskrile kao oštrice. „Svi velikodostojnici?“ „Da, oče.“ „Abiatar? Veliki svećenik Abiatar?“ Kraljević Adonija je potvrdno kimnuo: „Da, i...“ „I veliki svećenik Sadok? I Benaja? Natan, prorok Natan... hoće li me i on čekati na toj tvojoj velikoj gozbi?“


Stanka; Adonijin je pogled kliznuo s očeva lica. „Oni nisu došli, još nisu došli. Ali doći će.“ „A Joab? Moj ratni zapovjednik? Sjedi li Joab za tvojim stolom, sine moj, Adonija?“ „Da.“ Adonija se sada okuražio, nasmiješio. „Da, i Joab sjedi za mojim stolom, oče.“ I kralj David tada se nasmiješio: „Priđi bliže, Adonija.“ A kada je kraljević učinio ono što mu je otac naložio, kralj je u tihome blagoslovu ruku položio na glatku Adonijinu kosu. Kralj David zatim je kratko pogledao Abišagu: „Adonija će biti dobar kralj, zar ne, djevojko?“ A Abišaga je pognula glavu i promrmljala: „Ako tako kaže gospodar moj i kralj.“ Ustala je zatim i uzela kraljev vrč za vodu kako bi u njega nadolila slatke vode. Putom je zastala samo kako bi razgovarala sa slugom kraljevića Adonije koji je svoga gospodara čekao u kraljevom dvorištu. Od kraljevićeva je sluge poput blistavih perli prikupila novosti koje je žurno prenijela kraljici Mikali. A kada je kraljica Mikala čula Abišaginu priču, poljubila joj je čelo i otposlala je natrag kralju Davidu. Abišaga je dobro upoznala palaču kralja Davida. I s povezom je preko očiju mogla bez poteškoća proći labirintom hodnika i vrtova. Vratila se kralju Davidu pokraj čijega je uzglavlja sjedila sve dok k njemu nije došla kraljica Mikala, a kada se kraljica ponovo udaljila s kraljevim prstenom, Abišaga je iznova zauzela svoje mjesto uz kralja. Čitavo je to dugo poslijepodne, koje se rastegnuto u nedogled, Abišaga strpljivo sjedila na svome mjestu i ni u jednome se trenutku nije pomaknula. A dok je Abišaga čekala, kraljević Salomon na prst je navukao kraljev prsten, a na glavu postavio krunu te se zaputio... Tako je moj otac okrunjen za kralja. Bez dojave moje majke i brzog djelovanja kraljice Mikale, kraljević Adonija bez ikakve bi sumnje preuzeo krunu. Moja je majka bila približno mojih godina kada je ocu pomogla da postane kralj. Silno bih voljela učiniti nešto tako odvažno, nešto tako važno. Znam, međutim, kako bi to bilo isto kao i čeznuti za Mjesecom, jer za vladavine mojega oca mir vlada i na nebu i na zemlji. A nije bilo nikakve sumnje o tome tko će ga jednoga dana naslijediti na prijestolju. Malo je vjerojatno bilo da će mi se ikada pružiti prilika za velika djela. Ne, ništa nisam mogla. Mogla sam samo čekati, čekati dok mi otac ne ugovori svadbu. Jer čemu se djevojka, čak i sama kraljevna, drugom uopće može nadati?


Abišaga Poslije sam se samo pitala koliko je moja majka zapravo unaprijed znala i kada je sve doznala. Podne nije prikladno vrijeme za donošenje vode, jer nije lako teške vrčeve nositi pod nesmiljenim suncem, baš kao što nije ni prikladno vrijeme za nošenje skupih velova. Ispostavilo se, međutim, kako je moja majka bila u pravu što nas je upravo tada poslala po vodu, što mi je rekla neka se zaogrnem šljokicama ukrašenim velom, jer dok smo se Rivka i ja odmarale pokraj izvora, prišao nam je muškarac. Premda je bio umoran i prašnjav od puta, bio je odjeven u odjeću načinjenu od finih tkanina, odjeću urešenu srebrnim ukrasima; sluga koji je za njim hodio bio je gotovo jednako urešen. Pogledala sam tog čovjeka i odmah sam znala da gledam put prema vlastitoj budućnosti. Kao u snu, vlastiti sam glas čula kako mu nudi vodu iz izvora. Čineći isto što je učinila Rebeka, odabrana sam za kralja Davida; jer vodu iz izvora ponudila sam komorniku tog velikog čovjeka. Vodom sam stekla kralja.

Makeda Politika sklapa čudne brakove, trgovina neočekivane parove. Dalekim kraljevstvima Izraela i Judeje trebalo je srebro, životinjske kože i slonovača, a kraljevstvu Kuš prijeko je bilo potrebno željezo i cedrovina. No, važnije od vrijednih metala i ostale trgovačke robe bilo je ono čime su se zapečatiti trebale prisege na prijateljstvo. — A koja je veza bolja od one krvne? – upitao je njezin ujak dok je oholo koračao kroz ženske odaje, odmjeravajući pritom lice svake supruge, kćeri i ropkinje ispred koje bi prošao. Tek je ispred nje zastao. – Ti, Makeda, ti ćeš poći. Mudar izbor; jednim će potezom njezin ujak tako steći saveznika i riješiti se posljednjeg podsjetnika da je sasjekao krvnu kraljevsku lozu Kuša. Jedino što mu je moglo zajamčiti kraljevski položaj bio je njegov brak sa sestrom Makedine majke. Među onima koje je Šeso, božica smrti, k sebi pozvala tijekom epidemije kuge bio je i Makedin otac, tada kralj. Od svih kojima je venama tekla zmijska krv samo je Makeda ostala na životu. I to samo zato što se moj ujak plaši pogubiti me, jer Saa-set i Jangu-set mogle bi ga zauvijek prokleti. Ništa ga, međutim, nije spriječilo da joj život pretvori u mučenje. Izdržala je samo zato što se zaklela kako će joj svaka uvreda njezine časti, svaka rana nanesena njezinu ponosu jednoga dana


pronaći zadovoljštinu. Svake se noći Gospi od Zmija i zmijskome kralju molila da joj donesu skoru osvetu. No, molio se i njezin ujak, a njegovi su bogovi čini se bili moćniji. Jer rješenje njegova gorućeg problema ponudilo mu se samo od sebe. Klimajući glavom kako bi pokazao da se slaže sa samim sobom, njezin se ujak nasmiješio, pokazujući pritom svoje zašiljene zube. Da, kraljevna Makeda, vidiš li kakvu sam veliku svadbu tebi namijenio. Udaćeš se za kralja Salomona. Tako sam odredio. Misli su joj posve obamrle od šoka; u glavi joj se samo vrtjela misao kako nema prava na zmijske, zašiljene zube, jer na njih pravo imaju samo oni kraljevske krvi. I baš kada je trebala izraziti neslaganje, počela je oklijevati, kao da ju je strah progovoriti. — Dobro – njezin joj je ujak brzo okrenuo leđa, kao da ga je bilo strah suočiti se s njezinim pogledom. – Podanici kralja Salomona će te već sutra odvesti. Budi spremna. Sutra! Promatrala ga je kako se udaljava velikom brzinom. Njegov je žustar korak upućivao na strah. Kukavica, ledeno je pomislila. Tek mi je sada to rekao, kako ne bih imala vremena učiniti išta protiv njegove odluke. A kada je ujak otišao, okružile su je žene koje su govorile u jedan glas, a ona se uspravila i stajala visoka kako bi pred svima prisegnula da neće izvršili naredbu, bila ona kraljeva ili ne. Nešto joj je, međutim, sputavalo jezik, nešto joj nije dopuštalo da govori. Ovoga je puta sa sigurnošću znala da je to Jangu-set sprječava da izgovori ono što bi trebalo biti izgovoreno. Makeda je samo jezikom prešla preko svojih zašiljenih zuba pripadnice istinske kraljevske loze. Ako Jangu-set želi nešto od nje, pametnije će joj biti doznati o čemu je riječ, a tek zatim kovati vlastite planove. Plitku kristalnu zdjelu prije njezinih držale su i ruke njezine majke, ali i ruke majke njezine majke, i tako u nedogled, sve do vremena prve majke Saa-set, Zmijske Gospe. Makeda je odmotala zmijsku kožu u koju je zdjela bila umotana, a zatim je položila na leopardovu kožu rasprostrtu na podu, ispred nje. Košaru sa zmijom nježno je položila pokraj sebe, a zatim je podigla poklopac. Kobra je njezina još otkako se skrbila o jajetu iz kojega se zmija izlegla. Jaje je grijala na svojim grudima, sve dok kobra nije dovoljno narasla unutar njegove ljuske; malenoj je zmiji poslije Makeda vlastitim prstima pomogla da se probije na svjetlost dana. Osobno je isplela košaru u kojoj je zmija spavala.


Smrtonosna je zmija sada napuštala košaru i nježno joj se omotala oko ruke. Makeda je gladila tamnosmeđe ljuske na zmijinu tijelu, što joj je pomagalo da vlastite misli umiri kao i zmiju. Smirena, zmija joj je poslušno nudila svoj otrov dok joj je ona gornje nepce pritiskala uz rub kristalne zdjele. Kada je uzela dovoljno otrova, pustila je zmiju neka slobodno otpuže, a sama se sagnula iznad zdjele za vračanje. Zmijski se otrov ljeskao preko kristala, uljast se prelijevao u svim duginim bojama. Makeda je kažiprstom dodirnula tekućinu; vrškom prsta je zatim dodirnula čelo, usne, a naposljetku i srce. Potom je čekala, zurila i čekala da se na bljeskavoj površini otrova počnu stvarati slike. Muškarac, zlatan muškarac. Žena crna kao ponoć. Blijedi joj kruna na glavi... Miješaju se bijes i strah; Makeda ih obuzdava, ne osvrće se na njih kako bi smirena mogla zuriti u Gospine oči. Brodovi koje ispred sebe goni vjetar; putovanje. Dijete, sin. Dječak s njezinim ponosnim licem i jasnim, zmijskim očima. Gmižući mu prilaze dvije zmije blizanke; on pruža ruke i zmije mu se uspinju u naručje, isprepliću mu se na glavi. Okrunjen zmijama, dječak stoji uspravan i visok. Širi ruke i podiže se vjetar, vjetar koji ga odnosi na jug, dok lažna zmija odbacuje kožu i bježi ispred njega... Makedu oči peku; trepnula je i vizija je iščeznula, pred očima ostavila tek prizor sada prazne, zmijske kože čije zlato više nema sjaja, koja tamni... I taje slika zatim izblijedjela, sve dok ispred sebe nije ponovo vidjela plitku lokvu otrova u kristalnoj zdjeli. Drhteći, rukama je pritisnula oči. Dobila je odgovor za kojim je tragala, jasan i nedvosmislen. Mora pristati na egzil – no tamo će otići s Jangusetinim obećanjem da budućnost pripada onima čijim venama teče zmijska krv. Makedi i njezinu sinu. Mudrost zmije; strpljenje kobre koja na stijeni iščekuje svoj plijen. I tako. Moram otići i čekati, a moj će se sin jednoga dana vratiti i uzeti ono što nam pripada. Makeda je sada znala što joj je činiti. Mora otići u progonstvo i pretrpjeti sve što je čeka ondje, daleko na sjeveru. A sina će odgojiti u ponosu i nadi; odgojit će ga tako da jednoga dana glavu može okruniti Zmijskom Krunom. Da, Kralju Zmija. Čekat ću. Imat ću vjere i čekat ću po volji Tvojoj. Tvojoj volji, i mojoj. No već je unaprijed znala da će godinama morati biti strpljiva. Janguset joj nije obećao lak put, ali ni kratak. Makeda to od njega ne bi ni tražila. Jedno još ipak mora zaiskati. Koliko god dugo potrajalo, neću gubiti vjeru. Ali molim te, Gospodaru Zmija, neka taj kralj Salomon bude dostojan otac mome sinu!


Kraljevstvo Kuš leži daleko južnije od Izraela i Judeje, čak dalje od Zemlje Dviju Kruna; kada su je doveli u Jeruzalem i kada su s nje skinuli veo na unutarnjem dvorištu palače, zavladala je tišina, jer nitko još ondje nikada vidio nije ženu kao što je ona. Tada još nije razumjela njihov jezik, no instinktivno je znala da nije okružena tišinom prepunom divljenja, nego zaprepaštenja. No njezin joj je suprug zatim prišao, uhvatio je za ruku i nasmiješio joj se, progovorio riječima koje su u napetoj tišini zvučale poput pjesme. Kasnije, kada je već naučila njihov jezik, doznala je što joj je kralj Salomon rekao toga dana. — Kako li si samo lijepa – rekao je tad – crna i lijepa kao noć. A od dana kada ju je kralj Salomon proglasio lijepom, nitko se nije usudio izjaviti suprotno. Pokušavala je zahvaliti mu čim su se počeli sporazumijevati riječima i tijelima, no on bi se uvijek nasmijao njezinim pokušajima. — Zašto, Makeda, pa zar ne znaš da je kralj Salomon najmudriji i najiskreniji od svih ljudi? Što sam drugo mogao reći, ako ne istinu, da si lijepa? — Kod kuće nije bilo tako. Ovdje je drugačije. — Da, drugačije je. Tvoja je ljepota ovdje strana, iznenađuje oči. Zato su ostale žene ljubomorne na tebe. Ne dopusti im da te unesreće. — Ne smetaju mi – izjavila je Makeda, a njezin ju je suprug nagradio još jednim, slatkim osmjehom. Ne, ne smetaju mi. A čak i kada bi mi smetale, sama bih se pobrinula da prestanu. Makeda je bila kraljeva kći, jedno od pedesetero djece odgojene na dvoru zmija i sjena. Otrov, taj tihi lijek, bio joj je u krvi. — Drago mi je što si sretna ovdje – kralj Salomon gladio joj je kosu prepunu sitnih kovrča. Kada je spoznala koliko su mu drage njezine različitosti, Makeda se samo trudila dodatno ih naglasiti. A kada bi kralj Salomon zašao u njezine odaje, odijevala se kao kušitska kraljevna, a ne kao izraelska kraljica. Znala je da ga privlači svojim egzotičnim izgledom. U tihoj, gorkoj i žestokoj borbi žena da privuku kraljevu pozornost, Makeda se spretno borila tako što je svojom egzotičnošću vitlala kao mačem. Zato me i mrze sve njegove žene, zato što ga zadovoljavam bolje nego one. Ta joj je misao grijala krv, baš kao što joj je i srce zagrijao najveći dar što joj ga je Salomon mogao dati. Njezin sin.


Baš kao što je predvidjela da će biti, sin joj se rodio u znaku Zmije, one koja daruje mudrost. I premda je već dvanaestak puta dobio sinove, kralj Salomon njezinome se sinu radovao kao da mu je prvorođenac. Kako bi ju nagradio što mu je darovala sina, kralj Salomon darovao joj je ogrlicu načinjenu od blistavog, svijetložutog kamenja nalik na mačje oči, a njihovu je sinu podao kolijevku od cedrovine, urešenu sandalovinom. — A dobit će i sve što dobiju ostala njegova braća, čim bude dovoljno velik. Dobit će konje, sluge i posjede. Ali za sada... Kralj se sagnu prema svom najmlađem sinu i pruži mu zvečku s ručkom od koralja; dijete ju je čvrsto ščepalo i energično je protreslo. — Mislim da će ti sada ovo biti draže – Salomon se nasmiješio dojenčetu i pogledao Makedu. – Kako ćemo ga zvati? Znaš li neko ime iz svoje domovine kojim bi ga voljela nazvati? — Lijepo od tebe, kralju moj, ali ne bih... Radije bih ga prozvala David, prema tvome ocu. Na trenutak, Makeda je bila uvjerena da će Salomon odbiti ponuđenu mu čast, jer lice mu je bilo neobično blijedo, a pogled mutan. Oblak je zatim prošao, a on je kimnuo. — Dobro, Makedo moja, budući da tako želiš, zvat ćemo ga David. Možda od moga oca naslijedi dar za glazbu. Naklonima se i zahvalila mu, no u srcu je i dalje čuvala želju koju je imala za njihova sina. Nije mu poželjela dar za glazbu po uzoru na Velikoga Davida, nego dar za pobjede. I ovaj će David jednoga dana biti kralj. Vidjela sam to. Smiješeći se, Makeda se sagnula iznad kolijevke kraljevića Davida i podigla ga u naručje. Za razliku od mnoštva ostalih kraljevih žena koje su svoju djecu ostavljale na brigu dadiljama i robinjama, ona je sama dojila i brinula se o svome sinčiću. Iz nje je mogao crpiti hrabrost i snagu te tako izrasti u snažnog, hrabrog i mudrog čovjeka. U očevu je kraljevstvu mogao sigurno odrastati. A kada bude kucnuo čas, moći će se vratiti u majčino kraljevstvo i zatražiti prijestolje koje ga čeka i koje mu pripada. Pjevušeći mu uspavanku iz vremena dok su Mjesečeve planine još bile mlade, Makeda ga je privijala uz grudi. Nikada nećeš biti kralj Izraela, no svijet je velik, Davide moj. I mnoga su kraljevstva u njemu. Njezin će sin ponijeti krunu, vidjela je to u zmijskome otrovu. Mogla je čekati. A ako već moram čekati da se ostvari budućnost mojega sina, neka to bude ovdje. Ovdje, daleko od domovine, svoga je sina kraljevića mogla odgojiti da postane odrastao čovjek, čuvati ga na sigurnome kako bi jednoga


dana mogao ispuniti svoju sudbinu. Zurila je u nježno Davidovo lice i smiješila se. Da, sine moj, čekat ćemo. A nije bilo teško ispunjenje sudbine čekati kao kraljica u palači kralja Salomona. Da joj u Jeruzalemu nije bilo toliko hladno, Makedi se ponekad činilo da bi ovdje mogla biti savršeno sretna.

Baalit pjeva Vrtom opasanim zidovima od cedra i srebra, žena je koračala nemirno kao leopard u kavezu. Tijelo joj je bilo omotano najfinijom svilom, blistavi su joj dragulji krasili kosu, ruke i vrat. U rukama je držala vreteno, lijep predmet načinjen od jantara i slonovače, kraljicama namijenjenu igračku; dok je hodala, okretala je vreteno. Vuna na vretenu bila je crna, no nit koja je iz nje nastajala bila je bijela. Kroz makove i ljiljane sam koračala sve dok nisam došla pred nju. Pogledala me i nasmiješila mi se. — Pitaj – rekla je i čekala. Svijet je čekao dok sam uobličila pitanje za koje nisam ni znala da ga želim postaviti. — Kako je moguće tamu ispresti u svjetlo? — Tama je prošlost – rekla je – a svjetlost je budućnost. Učinila sam sve što sam mogla, kćeri moja, a sada je na tebi red, ti ćeš sada presti. Pružila mi je vreteno, a ja vidjeh kako je zlato na njezinim zapešćima poput okova vezuje za srebrni vrt. Polako sam ispružila ruku i prihvatila vreteno od slonovače i njegov teret. Teška kao kamen, crna me je vuna pritiskala, prisilila me da kleknem. — Preteško je – rekla sam. – Ne mogu izdržati. — I meni je bilo preteško pa ipak sam izdržala, čak prela. Na tebi je sada red – okovana je žena stajala i gledala kako se borim i teškom mukom ustajem. — Tko si ti? – pitala sam. – Jesi li ti moja majka? — Zar je to važno? Poslušaj me, Baalit. Vrti ili umri. Dodirnula sam vreteno i počela vunu presti u nit, tamu u svjetlo. Prsti su mi počeli bridjeti, peći me kao da umjesto vune dodirujem vatru. — Koliko dugo? – pitala sam. – Koliko dugu nit moram ispresti? Odgovora nije bilo; sama sam stajala u zapečaćenu vrtu. Vrtjela sam vreteno i plakala, znajući da neću moći stati i živjeti...


Oči su mi bile natopljene suzama kada sam se probudila; suze nisam sanjala. Kao ni tugu. Vrti ili umri – zadrhtala sam i zapitala se je li žena iz moga sna bila moja majka. Ne, to nije mogla biti ona, jer rekli su mi da je moja majka bila tamnoputa i dražesna, a kosa ove žene bila je svijetlo smeđa i nalikovala je na lavicu. Zar je važno? Pitala me; pretpostavljam da nije bilo važno, jer tko god da je bila, njezin me je duh došao upozorili. Sada moram protumačiti taj san kako bih doznala s kakvom se opasnošću tek trebam suočiti. Pokušavala sam ponovo zaspati, no nikako se nisam uspijevala opustiti. Zato sam sve do jutra samo sjedila i zurila u gradske krovove. No, snovi koji nas noću more jutrom izblijede čim ih dodirnu sunčeve zrake, a ja nisam bila dovoljno stara da pravilo procijenim vlastite snove. San zbog kojega sam u noćnome mraku drhtala od straha, zbog kojeg sam jutro dočekala umorna, na dnevnome mi se svjetlu nije činio ništa važnijim od svađe s Roboamom ili od susreta s najnovijom očevom nevjestom. Oči Gospe Dacxuri same su po sebi mogle potaknuti pregršt ružnih snova! Tako sam samoj sebi rekla, a jedno si vrijeme čak i vjerovala. Jer kao što već rekoh, premda rođena kao djevojčica, ipak bijah omiljeno dijete svoga oca, kralja Salomona. Očevo sam srce za sebe pridobila od trenutka kada sam prvi puta udahnula, a moja majka posljednji puta izdahnula. Baš kao što je nekoć bez prigovora ispunjavao sve prohtjeve moje majke, tako je i meni ispunjavao sve djetinje želje i prohtjeve. Kraljevni Baalit su se ispunjavale sve želje. Sada tek vidim da sam i od snova zahtijevala da budu onakvi kakvima ih želim, da udovoljavaju mojim prohtjevima. Do trenutka kada je Kraljica Juga prošla kroz jeruzalemske kapije i ušla u očev život, kraljevna Baalit bila je razmažena i iskvarena do srži. Ni u jednome mi trenutku na pamet nije palo da bi neka od mojih želja mogla ostati neispunjena. Nisam ni pomišljala da možda neću dobiti ono što želim. Jer do trenutka kada sam pogled spustila na kraljicu od Sabe i žene u njezinoj pratnji, moji su prohtjevi bili djetinji. Nikada nisam ni pomišljala da možda uopće ne poznajem svoje istinske žudnje. Niti da bi mi srce moglo zaiskati ono što mi ni jedan muškarac – ali i ni jedna žena – ne može ispuniti. Jer ono za čime sam tako silno žudjela mogla sam zaiskati samo od sebe same.


ÄŒETVRTI DIO

Dragocjenije od rubina


Abišaga Čitava je moja sutrašnjica započinjala u vrtu palače gdje me je čekao kraljević Salomon. Blistav kao Sunce, lijep kao jutro, zagledao mi se u oči; pod kožom mi je tinjala požuda usijana kao vatra, slatka kao med. — Već sam te ranije vidio – rekao je, a ja sam kimnula. — Da, davno prije, u Mahanaimu. Bilo je to sve; pružio mi je ruku, a ja sam je prihvatila, prsti su moji kliznuli preko njegova dlana. I prsti su nam se isprepleli u ljubavnički čvor.

Salomon — Ovom ljetu kao da kraja nema, zar ne? – pretvorio je Amintor pitanje u šalu, kako je već običavao kada ne bi tražio odgovor. Salomon se nasmiješio kako bi se složio s njim i bacio pogled preko suhoga zlata okolnih bregova. — Zima je bila duga, a ljeto tek što je počelo, uskoro će dani postati sve topliji. A uskoro će minuti i godina te će svi iznova žaliti za kratkim, zimskim danima – Salomonu više nije bilo važno je li vani kratak zimski ili dugi ljetni dan. Jedino mu je važno bilo da svaka zadaća bude prikladno izvršena u prikladno vrijeme. To je put koji vodi ka miru, staza prema mudrosti. — Ponovo razmišljaš, gospodaru moj i kralju, i to ne o ugodnim stvarima. Nezdrava je to navika. Čovjek bi od nekog tko ima četrdeset žena među kojima je i tek pridošla nevjesta očekivao da će, dok razmišlja na krovu svoje palače, pred očima imati samo lijepe slike. — Ah, ali ja uopće ne razmišljam o svojim ženama, čak ni o najnovijoj. — Oh, ali trebao bi, gospodaru moj i kralju, pri nego one prestanu misliti na vas. Pa čak – nadovezao se zatim Amintor – i ona najnovija. Te djevojke s rubova svijeta, što im je domovina hladnija, to su one toplije. — Ne razmišljam o svojima ženama, barem ne ovoga trena. U ovom je blistavom satu Salomon samo htio uživati u suncu i društvu čovjeka čije su najteže misli zapravo bile lepršave poput perca na vjetru, čija su najmračnija raspoloženja blještala poput podneva. Ništa nije tištalo Amintora; njegovo prpošno društvo bilo je melem za kralja od kojega su muškarci iskali mudrost, a žene blagonaklonost. To što je Amintor bio stranac njegovo je društvo činilo još privlačnijim, jer od kralja nije ništa iskao ili zahtijevao. S Amintorom je ponekad mogao biti samo Salomon, nije se morao truditi neprestano biti kralj Salomon Mudri. — Ponovo razmišljaš, o kralju. Problemi u haremu?


Sada se Salomon iskreno smijao. — Zar se svi kraljevi problemi svode isključivo na probleme sa ženama? — Nijedan drugi nije tako zabavan – Amintor je sjeo na zid uz rub balkona, podigao noge i rukama obuhvatio koljena. – Dobro, je li onda možda riječ o problemima s onim vašim neopranim prorokom koji tumara ulicama? Salomon je ponovo zanijekao točnost Amintorovih nagađanja. Nije, međutim, lagao postupajući tako. Tjeskobno srce nije isto što i nevolja. Ne, nema nikakvih problema, problemi su isključivo u mojoj glavi. Jer usprkos svim Ahijinim proročanstvima o bijesu Gospodnjem, usprkos svim pritužbama Salomonovih žena, kolhidska je kraljevna bez imalo truda ušla u život ženske palače i u nju donijela običaje ništa čudnije od ostalih. No, Salomon je ipak tijekom tih dugih, ljetnih dana osjećao tjeskobu, tjeskobu koja bi ga dočekala ispred vrata Gospe Dacxuri. Premda njegova najnovija nevjesta nije izvodila nikakve zle obrede, niti mu se opirala. Pa ipak, moje ostale supruge je se plaše i žale se na nju, bez ikakva razloga. Jedini razlog takvom ponašanju mogla je biti činjenica da je Gospa Dacxuri bila najnovija u nizu kraljevih žena te da stoga još nije pronašla svoje mjesto. Salomon je doista dao sve od sebe, no ono što je ležalo iza vrata koja su vodila do odaja u kojima su boravile kraljice, njemu je bilo toliko čudno da je, kada god bi prošao kroz draguljima urešena vrata od cedrovine, imao dojam da je doputovao u daleku zemlju, zemlju u kojoj muški zakoni ne vrijede ni pišljiva boba. Nekoć nije bilo tako; nekoć je, kada god bi prošao kroz vrata od cedrovine znao da ide ljubljenoj u zagrljaj. No davno je minulo to vrijeme. Tako davno, toliko je godina već prošlo da je Abišagina kći sada već dovoljno odrasla da se i sama uda. Kao i uvijek, takva su ga razmišljanja žalostila, premda je svadba njegove kćeri bila neizbježna; sudbina svake djevojke jest da se uda, dočim se kraljevne moraju udavati politički ispravno. S vremena na vrijeme, Salomon se zabavljao mišlju da ruku svoje kćeri Baalit ponudi svom dobrom prijatelju Amintoru. Kraljevska bi ga spona mogla čvršće vezati uz Izrael. A možda i ne; Amintorovo je srce bilo nestašno. Mogao bi odbiti kraljevu kćer uzeti za nevjestu, što bi pak bilo velika uvreda. No, jednako je tako mogao oženiti Baalit, a zatim je odvući sa sobom jednoga dana kada mu dojade jeruzalemske ulice pod nogama. Nijedna se od ovih mogućnosti nije sviđala Salomonu, a Baalitina udaja za Amintora kraljevstvu ne bi donijela nikakve prednosti. Samo za kralja. No ni to nije dovoljan razlog. — Dobro, dakle, moj gospodar i kralj nije zabrinut. Pa ipak se mršti i to na ovakav dan. Salomon se ponovo uspio nasmiješiti.


— Ah, no dobro, priznajem, i meni su ljetni dani predugi. Sve je tako tiho, ljudi miruju... — ... a kralju je dosadno – Amintor je dovršio rečenicu, a Salomon se nasmijao. No još dok se smijao, Salomonu je u mislima odzvanjala Nefretina smirena tvrdnja da zapravo pati od dosade. Sada je i Amintor ustvrdio isto. Zar je drugima baš tako očigledno da život smatram jednoličnim? Kako li se samo usuđujem dopustiti si takav grijeh uz sav svijet kojim zapovijedam? — Nije baš tako loše, no priznajem da bi promjena bila ugodna. Kao da su ga dozvale baš te kraljeve riječi, iz sjenovite prostorije koja vodi do kraljeva balkona izašao je dvorski sluga, zastao ispred Salomona i duboko se poklonio. — Ustani – rekao je kralj trudeći se nasmiješiti slugi koji je čekao – ustani i govori. — O, kralju, s promatračnice vas obavještavaju da je u grad, u najvećoj hitnji ušao kraljevski glasnik koji ima vijesti za kraljeve uši. Salomon je kimnuo: — Reci mojim Velikim dvorskim časnicima neka me čekaju kod lavljeg prijestolja. — Učinit ću kako kralj veli – sluga je brzo otrčao dalje, a Salomon si je konačno dopustio da uzdahne. Amintor je zatresao glavom: — Previše si dobrohotan, kralju Salomone. Kralj bi svoga glasnika trebao primiti ovdje, brinuti se kako tebi bolje odgovara, a ne njemu. — Možda, ali nužno je i nagraditi one koji spretno obavljaju svoj posao. Pričinja im zadovoljstvo od kralja primiti sve počasti i slavu. A mudar kralj udovoljava svojim podanicima i slugama kada god to može. Do trenutka kada je kraljevski glasnik konačno prošao kroz vrata same palače, Salomon je već sjedio na svome prijestolju i čekao ga, dok su Veliki Dvorski časnici – oni koji nisu bili odsutni zbog nekih drugih obaveza – poredani stajali kralju s desna. Amintor je pak kralju stajao s lijeva, a od svih koji su bili u Salomonovoj pratnji, upravo se on doimao najopuštenije. Još ni sada moj narod nije izrastao u carstvo. Pitam se koliko je kraljeva, koliko je generacija potrebno da se plemena pretvore u nacije? Obruč od kovanoga zlata čvrsto mu je pritiskao sljepoočnice; u krilu mu je ležalo žezlo s lavljom glavom. Kada kraljevski glasnik bude utrčao u dvoranu, ispred sebe će ugledati veličanstveno urešenog kralja Salomona koji iščekuje njega i riječi njegove.


Odabrao je pravi trenutak, prije nego što su se njegovi službenici mogli početi nestrpljivo vrpoljiti – i gunđati kako imaju važnija posla te da nemaju vremena za gubljenje! – začuo se zvuk bosih tabana na mramoru koji je najavio dolazak glasnika. Muškarac je izbio iz sjene stupova i poput strijele preko dvorane odjurio sve do podnožja lavljeg prijestolja ispred kojega je kleknuo. — Govori – dostojanstveno se nasmiješio Salomon čekajući žurne vijesti. — O, kralju, poživio mi vječno; kralju Salomonu mudrom donosim pozdrave od gospoda Ezava, kraljevskog upravitelja Esjon-Gebera. Donosim i pozdrave od Hodaje, kapetana Taršiške flote. Ovo su kapetanove riječi: taršiški su se brodovi vratili, o kralju... a sa sobom su donijeli... — Stoj – glasnik je do te mjere bio bez daha, da je Salomonu bilo iznimno teško razumjeti što je govorio. Ozbiljno je pogledao glasnika i uzdahnuo. – Hajde, čovječe, dođi do daha, popij pehar vina. Vijesti ne mogu biti baš toliko žurne da zbog njih umreš. Sustav kraljevskih glasnika dobro je funkcionirao; jedina mu je mana bila pretjerana gorljivost glasnika koji su bili iznimno ponosni na svoju brzinu. Svaka je poruka u njihovim rukama tako postajala iznimno vitalna i važna vijest. S neobičnom mješavinom zahvalnosti i iritacije, kraljevski je glasnik prihvatio vino. — O, kralju... – počeo je, a Salomon je podigao ruku. — Ne želim čuti ni riječ dokle god zrak udišeš pohlepno kao jegulja nasukana na žalu. Stani, vijesti mogu sačekati dok ispiješ gutljaj vina. Salomon je strpljivo čekao da čovjek ispije vino i obriše usta. Zatim se nasmiješio i rekao: — Sada je već bolje. Možeš mi, dakle, prenijeti kapetanove riječi. S konačnim dopuštenjem da prenese vijesti, glasnike se uspravio: — O, kralju, Hodaja, kapetan Taršiške flote kralju Salomonu šalje sljedeće vijesti: flota se iz južnih zemalja vratila sa slonovačom, začinima, zlatom i drugim blagom – a sve to, pa i više, kralju je Salomonu na dar poslala kraljica Zemlje Začina. A i sama je kraljica došla kako bi vlastitim očima vidjela slavu kraljevstva Izraelova i vlastitim ušima čula mudrosti kralja Salomona, kako bi o svemu mogla svjedočiti u svome kraljevstvu od Sabe. Salomon je ispred sebe zurio zaprepašten kao rijetko do tad. — Kraljica od Sabe je došla ovamo? U naše kraljevstvo?


— Da, o, kralju, na sjever je doplovila s Taršiškom flotom – zadovoljan načinom kako je kralj primio vijest, glasnik je ponosno stajao uspravan i čekao dodatna pitanja. Zar je kraljica začina pola svijeta preplovila kako bi došla na moj dvor? Zašto? Salomon je svoje izaslanike na dvor u daleku Sabu poslao u nadi da će sklopiti još jedan savez koji će biti od koristi njegovu sve većem kraljevstvu, a ovakav je kraljevski odgovor bio daleko iznad svih njegovih očekivanja vezanih uz ishod posjeta njegova izaslanstva. Je li kralj od Sabe svoju suprugu poslao kao veleposlanika? Ili kao dar? Zagonetka prožeta intrigom i začinima; jednolična dosada koja je dugo tištala kralja Salomona iznenada je isparila kao rosa na suncu. — Gdje je sada kraljica od Sabe? Saba: kraljevstvo začina nadaleko poznato po tamjanu, ali i čudesnim pričama koje su sa sobom donosili putnici po povratku iz Jutarnje zemlje. Sada ću doznati istinu o njima. — Ona i sva njezina pratnja trenutačno se nalaze u Esjon-Geberu, o, kralju. Lučki grad Esjon-Geber Izraelu je bio izlaz prema južnim zemljama i njihovim bogatstvima. U njegovoj su se blizini nalazili rudnici bakra i željeza, tako da su se u Esjon-Geberu talili i kovali metali, baš kao i slale ekspedicije u egzotične krajeve. Kani li Saba špijunirati naše rudnike i talionice? Zašto? Možda si je Saba htjela pripojiti izvore takvih bogatstava, što je zahtijevalo da se prethodno provjeri kako su ta područja čuvana. Možda su kraljicu poslali samo kako bi prikrili istinske razloge ovog službenog posjeta. Možda... Možda bih trebao prestati tratiti vlastito vrijeme; jer o istinskim ću nakanama Sabe nešto doznati tek u razgovoru s kraljicom. Iznenada obuzet nemirom, Salomon je ustao. — Dobro obavljen posao – rekao je glasniku jasnim glasom koji je odzvanjao čitavom dvoranom. Ohrabren pohvalama, čovjek se nasmiješio, a Salomon je Ahišaru, svom glavnom komorniku naložio neka se pobrine da revni glasnik bude nagrađen. Salomon se zatim obratio Sadoku: — Onda, Veliki Svećenice? Što mislile o ovim vijestima? — Veoma je to čudno – izjavio je Sadok nakon ozbiljnog promišljanja. – Saba se nalazi daleko na jugu. Pa ipak, Salomonova je mudrost nadaleko poznata pa možda ova kraljica od Sabe doista dolazi od tebe učiti mudrost. Sadoče, doista si postao pravi dvoranin, jer u istome dahu znadeš reći i da i ne. Salomon se nasmiješio.


— Možda uistinu jest tako, rekao je. No čisto sumnjam, pomislio je u sebi dok je slušao kako dvorski dužnosnici glasno raspravljaju treba li ili ne kralj primiti kraljicu koja se neočekivano pojavila. — Toj se nepoznatoj ženi ne može vjerovati; što ako na našega kralja baci neke zle čini? — To je ludost, premda ga jamačno želi namamiti u za nju povoljan savez. Trgovina sa Sabom na visokoj je cijeni. — Ona možda čak nije ni kraljica, samo špijun kojega su poslali da dozna tajne našega kralja. Salomon je tada podigao ruku. — Dosta – rekao je i bacio pogled na Amintora koji je pak podigao obrve. — Kraljica od Sabe zvuči obećavajuće – rekao je. – Možda je vaš bog konačno čuo i ispunio vaše molitve. Salomon se nasmiješio. — Ništa ne možemo znati sve dok tu ženu ne budem vidio vlastitim očima i čuo vlastitim ušima. Otputovat ću u Esjon-Geber kako bih je ondje dočekao i poželio dobrodošlicu. — Ne možete se upuštati u takav rizik, jer možda je riječ o klopci – izjavio je Elihoref, a na svečane se riječi glavnoga pisara Salomon mogao samo od srca nasmijati. — Lijepe li stupice: doći u moje kraljevstvo i prepustiti se mojoj moći na milost i nemilost! — Suptilna je to klopka; žene su suptilne kao zmije – Elihoref se mrgodio, a Salomon je samo kimao glavom, lice mu je bilo ozbiljno. Nije namjeravao povrijediti osjetljiv ponos glavnog pisara. — Istina, žene su poput zmija: lijepe, suptilne i mudre. To je samo razlog više zašto bih tu ženu koja je istodobno i kraljica trebao susresti što je moguće dalje od grada kralja Davida. Kralj vam zahvaljuje na pravovremenom upozorenju. Privremeno umiren, Elihoref se naklonio; a Salomon se nije ni usuđivao pogledati ulijevo. Suočim li se i na trenutak s Amintorovim pogledom, ponovo ću se početi smijati, a nijedan mudar kralj podanike ne ponižava pred drugima. — Saslušao sam vas – rekao je Salomon. – A sada vi saslušajte mene. Otići ću u Esjon-Geber i ondje kraljici od Sabe poželjeti dobrodošlicu. Ona je kraljevski gost, kraljevski je moramo i dočekati. Sadok se namrštio i polagano je zatresao glavom.


— Moram se usprotiviti, o, kralju. Vašem dostojanstvu ne priliči da pođe u susret stranoj ženi... Htio si reći da tvojoj ugodi ne odgovara od gradskih se kapija udaljiti više od par koraka! No, umjesto da se otrese na starca, Salomon se samo nasmiješio: — Što god kralj činio, priliči njegovu dostojanstvu, Sadoče. No, nemaj brige, neću ustrajati u tome da me na putu prati i Veliki Svećenik! — Bit će, naravno, onako kako kralj nalaže – izjavio je Sadok, no nije se više uključivao u raspravu. Osim ako naposljetku ipak promijenim mišljenje i zapovjedim mu da pođe sa mnom. Salomon se ipak odupro iskušenju da se nastavi šaliti s Velikim Svećenikom. Miruj, Sadoče, neće mi trebati svećenik kako bih pozdravio lutajuću kraljicu. No postojao je čovjek čiji mu je savjet ipak bio potreban. Salomon je zato žezlo odložio na prijestolje i otpustio svoje vrhovne ministre. Desetak sam puta već čuo sve što su mi imali reći. Sada ću problem iznijeti nekome tko mi neće samo ponoviti ono što se oduvijek u nedogled čini – kao da postoji čvrst razlog zašto se nikada ne čini ništa novo!

Benaja To što ga je kralj Salomon odlučio potražiti, Benaju uopće nije iznenadilo; kralj svojim svojeglavim podanicima upravlja obzirno i razborito. Važne probleme podastire dvorskim dužnosnicima te ih umoljava da mu iznesu svoje stavove. A kada dvorski dužnosnici, pisari i svećenici Salomonu iznesu svoje mišljenje, kralj se obraća svome generalu. Preko svega u konačnici mora prijeći oštrica mača. Prije ili kasnije diplomacija, brakovi i savezi moraju biti ojačani silom. A prije ili kasnije kralj, čije ime znači mir, mora se odlučiti za rat. Glasine i vijesti kroz kraljevu su palaču letjele brže od lastavica; zato je Benaja do trenutka kada je pogledao prema stazi koja se proteže gradskim zidinama i vidio kralja koji prema njemu žurno hodi, već dvanaestak puta čuo priču o dolasku kraljice od Sabe. A pri svakom je novom pričanju vijest bila drugačija. I zato kada je kralj progovorio, Benaja je podigao ruku. — Gospodaru moj i kralju, je li istina da je kraljica od Sabe ovamo doletjela na orlovim krilima? Da vam je na dar donijela četrdeset šekela zlata i dragulje koji brojem premašuju zvijezde na nebu? Da je džin koji je


začarao zapovjednika vašeg brodovlja, vještica koja po volji može mijenjati vlastiti oblik? Nakon što mu je Benaja suhoparno izrecitirao najluđe priče koje je čuo, kralj se samo nasmijao. — Koliko o njoj znam, mogla bi i raspolagati svim tim moćima. Nikada je još vidio nisam. A kada je o darovima riječ, nema sumnje da je ponijela sve čime bi me mogla pridobiti. — A što želi ta strana kraljica? — To još ne znam – Salomon se nasmiješio. – Možda doista želi iskušati moju mudrost. Što ti misliš, Benaja? — Što ja mislim? Ne mislim da je ijedna kraljica spremna vlastito kraljevstvo napustiti i pola svijeta preploviti samo kako bi se igrala. — Možda je ova baš to učinila. Možda smatra kako je vrijeme odveć pritišće pa k meni dolazi da je malo razonodim. — Možda – Benaja je prihvatio kraljev šaljiv ton, premda je u glavi njegove riječi preokretao u potrazi za istinom. Naravno da Sabejci od Salomona nešto žele. Zašto bi se inače njihova kraljica zaputila tisuću milja u nepoznatu zemlju? Ono što Benaja nije mogao dokučiti, bio je sabejski konačni cilj. A cilj je bio tako važan da je kraljica osobno pošla na put u nakani da ga ostvari. — Putujem u Esjon-Geber kako bih dočekao i vlastitim očima vidio slavnu kraljicu. Svi su moji dvorski dužnosnici ustali protiv toga, jer strahuju za moju čast i vlastitu udobnost. Na tebi je sada red da kažeš što misliš. Bez žurbe, Benaja je počeo razmišljati, a kralj Salomon strpljivo je čekao trenutak kada je njegov general konačno progovorio: — Mislim da je to mudra odluka, kralju. Jer sa zmijom je bolje susresti se na otvorenom, nego u domu svojemu. — Mudro, Benaja! Poći ću joj ususret i zmiju ću susresti na cesti, a ti ćeš mi pomoći da prosudim teče li joj niz zube otrov ili med. — Kada krećemo u Esjon-Geber? — Odmah, jer pustolovnu kraljicu želim susresti prije no što se privikne na ovu zemlju. — Bit će kako kralj želi – izjavio je Benaja, a Salomon se nasmijao. — Da, tako će biti, osobito nakon što su mi svi koji su nekoć služili mome ocu objasnili zašto to ne bih trebao učiniti te mi rekli da bi kralj David to bolje riješio i pridošlicu zabljesnuo svojim veličanstvenim sjajem. Možda


bih u Esjon-Geber trebao odjahati kao vlastiti glasnik, procijeniti je prije nego ona procijeni mene. — Takvo što uspijeva samo u pričama dvorskih pjesnika – Benaja nije kanio tratiti vrijeme i raspravljati o takvim planovima. Kralj Salomon ionako zapravo nije namjeravao jahati prerušen u glasnika i bez ičije pratnje, baš kao što ni njemu nije padalo na pamet dopustiti takvu ludost. Dvorski dužnosnici su ga ponovo mučili. Gomila budala – zar im nije jasno da mu time uopće ne pomažu? Salomon je zurio prema jugu, kao da pogledom premostiti može milje koje Jeruzalem dijele od grada u kojemu ga je čekala kraljica od Sabe. — Priče dvorskih pjesnika – kralj je ove riječi izgovorio tako tiho, da se Benaji učinilo da čuje uzdah na usijanom ljetnom zraku. Salomon se zatim ponovo okrenuo prema Benaji. — Sutra u zoru ću uzjahati i kraljevskom se cestom prema jugu zaputiti kako bih u Esjon-Geberu pozdravio kraljicu od Sabe. Ne budu li kraljevi službenici i sluge do tada spremni učiniti isto, kralj će tada morati jahati s onima koji ga ponajviše ljube. — Hoćete li im, o kralju, vi osobno to reći ili želite da to učinim ja? – Benaja je pitao, a Salomon se nasmiješio. — Amintor im to može reći – odgovorio je Salomon – a to bi trebalo dovesti do žustrog izvršavanja kraljevih želja. Da, doista si sin Velikoga Davida, no tu svoje zasluge ima i učenje kraljice Mikale. Benaja je znao da mu je pametnije ne izgovoriti takvo što, premda su mu ovakve riječi često padale na pamet. Takve pohvale mogu ubosti kao mačevi s dvije oštrice; kralj Salomon izbjegavao je sve usporedbe s njegovim ocem. A sigurnije je bilo ne spominjati ni kraljevu majku – ni jednu ni drugu.

Baalit pjeva Klekoh pokraj neumoljiva mlina, mlina kojemu gornji kamen bio je od blistava zlata, a onaj donji od mekog željeza. Oko zapešća sam imala narukvice široke i čvrste kao okovi, teške poput kamena. Vrijeme se ulijevalo u mlin, sati blistavi kao kristal, svjetlucavi kao biserje. Zlatnim sam lancima bila privezana za zlatni mlinski kamen; okretala sam mlin i sate mljela u pijesak koji je od mene odlazio kao izmaglica. Sat za satom, poput dragoga kamenja samo sam mljela; iz sata u sat okretala sam mlin, u nedogled, neumoljivo...


Kada sam se probudila, krv mi je tako silovito protjecala kroz žile da sam zatresla glavom. San: bio je to samo san. Nije taj san ni bio toliko strašan da bih se zbog njega budila oblivena ledenim znojem. Tako sam samoj sebi rekla, tako sam samoj sebi lagala sve dok mi se krv nije umirila. No, nisam se zatim usuđivala više zaspati; zato sam i ustala i otišla na balkon, jer to mi je bilo draže od ležanja i zurenja u mrak. Hodala sam polagano, kako ne bih probudila Nimru i Kešet koje su u drugome krevetu spavale kao mačići. U osamu sam voljela pobjeći kada god bi me obuzeo kakav nemir. A u posljednje me je vrijeme nemir sve češće obuzimao. Ni sama nisam znala što me zapravo uznemirava; znala sam tek da su mi snovi nemirni. A noćašnji me je san istinski preplašio, premda nisam znala zašto. — To je samo san – šaputala sam. – Ne može mi učiniti ništa nažao. Preko gradskih krovova sam zurila u brežuljke na istoku. Noć je ondje postajala sve blijeda; svitalo je. Sunčeva je svjetlost rastjerivala snove, jednako dobre i loše. Jednako je tako sunčeva svjetlost s mojih zapešća trebala ukloniti ledenu težinu zlatnih okova. Obećanje koje je nosila zora zagrijalo je zrak i ublažilo mi strahove; umorna, polagano sam odteturala do kreveta i dopustila snu da me iznova umiri. Budući da sam od duboke ponoći budna sjedila do svitanja, spavala sam sve do kasnog jutra. A kako sam bila kraljeva miljenica, nitko se nije usuđivao buditi me. I tako je, kada sam konačno ustala, odjenula se i od sluškinja doznala da je moj otac odjahao na jug kako bi pozdravio kraljicu koja došla je iz znamenite Sabe, već bilo prekasno da ga molim neka mi dopusti da pođem s njim. Bilo je čak prekasno i da za njim pođem niz Kraljevsku Cestu i sustignem ga. Status kćeri kralja Salomona dopuštao mi je samo izricanje sitnih zapovijedi. Pred većim sam problemima bila nemoćna kao i bilo koja druga djevojka. Nitko ne bi ni poslušao moje zapovijedi da sam bila dovoljno luda da naložim neka se upregnu konji i pripreme kola. Poput bilo koje druge žene u palači moga oca, mogla sam samo čekati. Čekati i gledati – razmišljati o ženi koja svijetom luta slobodno kao muškarac.


Salomon Kralj Salomon iz Jeruzalema je izjahao u svečanoj povorci, u pratnji svećenika i ratnika, zajedno s glavnim konjušarom i vrhovnim rizničarom. Za njima je išlo dvanaestak kola punih birane hrane i svečane odjeće; vino od šipka i ogrtači protkani zlatom, prepelice u medu i pojasevi opšiveni biserjem – putne zalihe i darovi dobrodošlice za kraljicu. Očekivao je da će, nakon što prođe kroz gradske dveri Esjon-Gebera, kraljicu zateći kako se kod upravitelja grada još odmara kao gošća nakon dugog morskog puta iz Jutarnje zemlje. Nije ni očekivao da će vozač kola onkraj brežuljaka iza Sele s visine ugledati blistave boje sabejskoga tabora, tome se Salomon doista uopće nije nadao. Oh, vidio je on šatore još davno prije, boravio je čak u njima, u vrijeme dok je poput istinskog pustolova obilazio plemena koja mu tumaraju kraljevstvom. No, bili su to čvrsti šatori majstorski načinjeni od tamnih koža i gruboga platna. Sabejski su šatori, međutim, oblikovali blistave kolute boja koji su zaštitnički okruživali središnje, šiljaste šatore. Ti su, pak, šatori blistali poput mjesečine, jer izrađeni su bili od platna bijelog kao kost; iznad najvećega uzdizala se visoka motka na kojoj su, pod usijanim Suncem, obješeni bili teški stjegovi od leopardovih koža. — Šareno – izjavio je Amintor, a Salomon se s njim mogao samo složiti. — Kraljevski prizor – rekao je te time izmamio Amintorov smijeh i blagi Benajin osmijeh. Ostali ljudi iz njegove pratnje samo su, ozbiljni kao suci, zurili u sabejski tabor. — Kraljica od Sabe nas iščekuje – rekao je Salomon. – Treba li kralj Izraela odmah poći k njoj ili čekati... — Razvoj situacije? – predložio je Amintor, a Salomon se nasmijao. — Pozivnicu? – počeo je Salomon nabrajati. – Ili bih u kraljičin tabor trebao ući prerušen i iznenaditi je, možda, u kupki? Elihoref se na to tiho nakašljao. — Mislim da to ne bi bilo mudro, o kralju. Trebali bismo poslati kraljevog izaslanika koji će kraljicu izvijestiti o kraljevu dolasku, a zatim čekati da nas pozove. — Da – Datan, čuvar pisarovih zaliha, kao i obično je potvrdno glavom kimao u znak slaganja s glavnim pisarom. – Odluke se moraju donositi razborito i oprezno, kako već priliči... Razbor i oprez! Kada bih čekao da Elihoref i Datan donesu odluku, zvijezde bi ostarjele prije no što bih išta učinio. Salomon je podigao ruku kako bi ušutkao ljude iz pratnje.


— Ne vidim razloga zašto odmah ne bih otišao u kraljičin tabor. Naposljetku, ona je prešla tisuću milja kako bi me vidjela. — Ali, gospodaru moj i kralju... – započeo je Elihoref, no Salomon više nije mogao izdržati. Nema više pompe ni svečanih protokola. Nema više dostojanstvenoga odavanja počasti svakoj ludosti koju izreknem. Nema više žena koje se osmjehuju čak i mojim najnezgrapnijim kretnjama. Razmišljajući tako, Salomon je preuzeo uzde iz ruku zaprepaštenog kočijaša. — Moj gospodin kralj zapovijeda neka njegova dvorska pratnja produži prema sabejskome taboru. Salomon će osobno upravljati kolima. Kratko je pogledao kočijaša. — Iskači – naložio je kralj. Budući da je čovjek oklijevao, on je ponovio. — Odmah! – glasom koji je čovjeka preko ušiju opalio kao bič. Dok je kočijaš iskakao s kola, Salomon je dao znak nemirnim konjima; dva su pastuha željna trčanja jurnula naprijed. Dok su konji sve ustaljenije galopirali, Salomon se kratko usudio pogledati iza sebe kako bi se uvjerio da se izvršava čak i ova, skandalozna naredba. Iznimka poslušnosti bila su dvojica ljudi. Amintor i Benaja izdvojili su se iz kraljevske povorke koju su slijedili svaki na svoj način. Amintor je svoju pustinjsku kobilu jahao kao da jaše vjetar; Benaja je svoga konja nagnao na ujednačen kas. Obojica su znali da će Salomon kad-tad biti prisiljen zaustaviti svoje konje. Svakoga bih od njih mogao prepoznati i sa lige udaljenosti, jer jašu kako i žive. Razmišljajući tako, Salomon je ponovo pozornost posvetio svojoj zaprezi te je vatrene pastuhe počeo navoditi na mirniji ritam koji će Benaji i Amintoru dopustiti da ga sustignu. — Ne, nisam lud – rekao je Salomon prije no što je Benaja uspio išta reći. — Kralj može biti i lud ako mu se tako sviđa – izjavio je Benaja, a Amintor se nasmijao. — Ponekad je mudro biti pomalo lud – gladio je Amintor gladak vrat svoje kobile. – No, još je mudrije imati prijatelje u svojoj blizini... — Samo ne izgovaraj ono o, kralju – upozorio je Salomon. – Umoran sam od toga. — Ah – Amintor i Benaja kratko su se pogledali, a Salomonu je bilo jasno kao dan da taj pogled zapravo veli: Naš kralj sada glumi ludu, a naša je zadaća da mu udovoljimo i spriječimo nevolje. Salomon je uzdahnuo;


— Ne morate strahovati, neću učiniti ništa ishitreno, ništa ishitrenije od ovog, u bilo kojem smislu. — Ne vidim što mislite da biste time mogli dobiti – Benajine su oči brežuljke motrile kao sokol koji zamjećuje svaku pokretnu sjenku. Amintor se nacerio pokazujući pritom svoje bijele zube koji su se ljeskali. — Prerušen u skromnog kočijaša, Mudri Salomon se nada da će doći pred Kraljicu Jutra i osvojiti joj srce... — Trebao bi biti pjesnik, Kaftorijanče. Gospodaru moj, trebali bismo nastaviti dalje; konjima je potrebna njega – Benaja je glavom kimnuo prema cesti koja je vodila do uske doline na kojoj su Sabejci podigli tabor i čekali. Toliko o tome koliko slobodom zapravo raspolažem! Uzdišući, Salomon je nešto smirenije konje potaknuo neka se požure naprijed. U pratnji Amintora i Benaje spuštao se prašnjavom cestom. I dok se brežuljkasti krajolik izlijevao u dolinu, osušeno se korito potoka širilo u puteljak. Benaja je tada neočekivano svoga konja podbo kako bi Salomonu zapriječio put i stao između njega i kao Mjesec bijele zvijeri koja je iz vadija iskočila i stala pred njih. Ugledavši ih, životinja je zastala i ozbiljno ih promatrala svojim bademastim očima boje trnjine. Osvrnula se zatim iza sebe kao da očekuje zapovijed, a trenutak kasnije, iz vadija su iskočila i tri jahača odjevena u tamnu odjeću, na pustinjskim, kao Sunce blistavim konjima. Ugledavši Salomona i njegovu pratnju, jahači su zastali. Dvojica jahača očigledno su bili pratnja, čuvari onog trećeg. A sva su trojica zapravo bile žene... Dvije ratnice i kraljica. Salomon je bez ikakve sumnje znao da zuri u ženu koja je pošla na dalek put samo da ga susretne. S kim bi inače Amazonke jahale kao tjelesni čuvari? Već je otprije čuo za te žene-ratnice, no nikada još nijednu nije vidio vlastitim očima. Kraljičine su ratnice uhvatile njegov pogled koji je u tom trenutku budio veću pozornost od kraljičinog. Tišinu je narušio Amintorov tihi smijeh. — Dobrodošle, dame! Čini se, o kralju moj, da Kraljica Začina nije ništa strpljivija od Kralja Izraela. Ni vi ni ona niste mogli čekati da se konačno susretnete – Amintor se tada zagledao u bogato kićene sabejske konje i podigao obrve. – Tako bogato, da bi čovjek pomislio kako kraljica od Sabe blagom želi zaslijepiti Salomona Mudrog. — A je li Salomon Mudri dovoljno lud da dopusti zlatu da ga zabljesne? – glas je bio bogat kao suncem zagrijani med; ispod podrugljivih riječi kotrljao se smijeh. Salomon se zagledao u oči boje jantara kroz koji se


probijaju zrake sunčeva svjetla. Sve ostalo bilo je zastrto velom koji se sprijeda spuštao do pojasa, koji joj je straga, preko bokova padao sve do trtice njezina konja. Velom je bilo prekriveno sve osim ruku; crvene od kane, s lakoćom su i opušteno držale uzde; spremno osluškujući gospodaričinu volju, tanani je južnjački konj glavu spustio u naklon. Salomon ju je pogledao i nasmiješio se. — Ne, nije baš toliko lud, o kraljice Juga. Pa ipak je zabljesnut. — Pažljivo s laskavim riječima, kralju Salomone, jer još mi niste ni lice vidjeli. — Ne trebam ga ni vidjeti, jer nisu li sve kraljice prelijepe? — A svi kraljevi mudri? – nadovezala se ona, a Salomon se nasmijao. — Naravno. Je li vaš kralj mudar onoliko koliko je kraljica lijepa? Sada je ona bila ta koja se nasmijala, tiho i meko iza vela koji joj je skrivao lice. — Sabom ne upravlja nikakav kralj, Salomone Mudri. Nemaju kralja? — Zar vi? – upitao je. — Ja. Da, ja vladam Sabom. Uzgojeni za trčanje, pastusi su se nemirno pomicali amo-tamo; Salomon je znao da ih neće moći još dugo obuzdavati. — Nismo se ovako trebali susresti... — ... no niste više mogli slušati svečane i strašne opomene, pozive na oprez. Baš kao što nisam mogla ni ja pa smo se zato i zatekli ovdje, kao zaigrana djeca na slobodi. — Veliki umovi slično razmišljaju – rekao je Salomon, a ona se blago nasmijala. — A budale se rijetko razlikuju – ispružila je ruku i pucnula prstima; svijetli je pas tad dotrčao do nje i stao pored njezina konja. – Kralj Izraela i kraljica od Sabe pred svojim će se dvorjanima susresti kako već priliči. Salomon i Bilkis su se susreli ovdje. Podigla je kićene uzde, a njezin se konj propeo i okrenuo, jurnuo niz usko korito potoka koji je presušio. Amazonke su je slijedile, a Salomon je tek tad, tek kada su mu pred očima zaiskrile suncem obasjane metalne pločice prišivene na njihovu odoru, postao svjestan da je žene-ratnice posve zaboravio od trenutka kada je začuo glas kraljice od Sabe.


— Imate kraljevsku sreću, gospodaru moj i kralju – napola šaleći se Amintor je tresao glavom. – Kada se ja nekamo zaputim, nikada ne susrećem velovima zastrte ljepotice ili Mjesečeve gospe. Susrećem tek stare čuvarice koza i njihova smrdljiva stada. — Možda bi nešto i vidio kada bi manje govorio – Benajine su riječi zvučale odsječno i grubo. – Trebali bismo se vratiti natrag, gospodaru moj i kralju. Kasno je već. Njegove su riječi zvučale kao prijetnja, upozorenje; Salomon je kratko pogledao svoga generala, no sa Benajina se lica nije moglo ništa iščitati. Kimajući, Salomon je popustio čvrsto zategnute uzde pa se skupina revno zaputila naprijed. Nije se morao osvrtati, znao je da ga Benaja i Amintor slijede. I tako sam susreo kraljicu od Sabe. I što je vidio? Nasmiješene oči i oslikane ruke; ništa više. Lica joj nisam ni vidio. Salomon je, međutim, znao da to nije ni važno, baš kao što je znao da povratka više nema, bez obzira na upozorenje koje su u sebi možda sadržavale Benajine riječi.

Abišaga Naravno da sam voljela kraljevića Salomona, jer koja ga djevojka ne bi voljela? Još od trenutka kada prvi put mu ugledah lice bila sam izgubljena i znala sam to. Da me je kojim slučajem tad mogla vidjeti, moja bi majka zasigurno očajna bila, jer htjela je da vazda budem gospodar vlastitih strasti. Pa ipak, između dvaju otkucaja, svoje sam srce podala Salomonu. No zahvaljujući majčinu učenju bijah u stanju smireno se smiješiti i zboriti, kao da mi je srce posve mirno, kao da mi venama teče hladna krv. I tako, kada mi kraljević Salomon reče kako je čovjeka svoga poslao da pronađe dobru sluškinju za kraljicu Mikalu, glas mi je bio miran dok šaputala sam kako se nadam da svidjet ću se kraljici. — Svidjet ćeš se, a i moja će se majka svidjeti tebi – uvjeravao me je kraljević Salomon, a ja sam se nasmiješila i upitala ga: — Kojoj od vaših dviju majki, gospodaru? – jer Salomon je imao dvije majke: gospu Bat-Šebu koja ga je rodila i kraljicu Mikalu koja ga je odgojila. Salomon se tiho nasmijao i odgovorio: — Objema. A obje će te voljeti kao... – zastao je, no riječi koje nije izgovorio iznad nas su lebdjele kao da gore – kao što vas ja volim.


Naklonila sam se i ponadala da je u pravu; jer da se nisam svidjela kraljicama, malo je vjerojatno bilo da ću u zagrljaju ikada držati kraljevića Salomona. Svidjet ću joj se, samoj sam sebi tad prisegnula. Mora biti tako. Jer nisam mogla olako odustati od srca kraljevića Salomona. Za to je bilo prekasno još od trenutka kada su nam se pogledi sreli u vrtu palače; bio je on ljubljeni kojeg sam čekala još od trenutka kada sam začeta u majčinoj utrobi.

Bilkis Upoznala sam, dakle, kralja Salomona, Lava Izraela i Judeje. Dok je jahala natrag prema svojim šatorima, kraljica je razmišljala o susretu, pitala se je li taj susret u sebi nosio kobne znakove koji govorili su o njihovoj budućnosti. Oboje nestrpljivi, željni izravnog suočavanja sa sudbinom. Je li to dobar znak? Nasmiješio se, razgovarao s njom kao sa sebi ravnom, a to mnogo govori o muškarcu. A bio je i mlad, naravno ne istinski mlad; kralj Salomon bio je odrastao muškarac kojemu su žene već rodile sinove. No, bio je mlađi od nje. Dovoljno mlad da mi bude sin. Ta joj je misao kroz glavu prošla poput strijele, no brzo je se riješila, No, bez obzira na to kolike ih godine dijelile, Salomon nije bio dječak. On je muškarac i kralj, baš kao što sam ja žena i kraljica. Ne smijem zaboraviti to, baš kao što ga ne smijem ni olako shvaćati. Ne smije s uma smetnuti činjenicu da tog čovjeka zovu Mudrim. Nisam, međutim, ni ja luda; nema sumnje da ću znati s njime izaći na kraj. Razmišljajući tako nasmiješila se iza crnoga vela koji zaklanjao ju je i štitio od Sunca i pijeska. Mislim da sam te iznenadila, Salomone Mudri. Poprilično si dobro dočekao Bilkis. No, sada ćemo tek vidjeti kakav ćeš doček prirediti za kraljicu od Sabe.

Khurrami — Kralj Salomon je ovdje? Ovdje? – Tamrin je glas oštro zapiskutao; ruka je čvrsto ščepala drugu i prsti su se isprepleli u ljubavni čvor. – Zar taj čovjek ne zna za pristojnost? Kako ćemo ga dočekati? Ništa nije spremno, ništa! — Što je dobro za kraljicu od Sabe, jamačno je dovoljno dobro i za kralja Salomona – izjavila je Khurrami. – A kad jednom pogled spusti na kraljičino lice bez vela, neće ga ni biti briga za jela koja ćemo mu poslužiti! Ionako se još nije dogodilo da kraljici nisi poslužio ono što je poželjela. – Khurrami se nasmiješila i rukom prešla preko čvrsto isprepletenih prstiju glavnog eunuha. – Nećeš je ni sada razočarati.


Tako ga je lijepim riječima nagovarala i laskala mu pa je glavni eunuh kao i obično, usprkos svojim najcrnjim slutnjama, uspio stvoriti savršenstvo obilja. Ispod najvećeg kraljičina šatora upriličena je tako gozba koja bi i bogove zadovoljila, a nesumnjivo i neočekivanog gosta, koliko god on kraljevski bio. Pečena janjetina i pržena riba, kruh punjen začinjenim sirevima, slatka vina, mogranji, grožđe i marelice koje blistale su poput toplih dragulja. A bila je ondje i sama Bilkis. Graciozna kao pantera, sjela je na stolac od slonovače; do desnoga joj je koljena sjeo njezin bijeli pas, Mjesečev Vjetar, a do lijevog njezini lovni, veličanstveni gepardi. Zvijeri su oko vratova imale široke ogrlice urešene smaragdima, ogrlice koje bile su u skladu s onom koja krasila je gospodaričin vrat. Osim toga, nosila je veoma malo nakita, bio je to odvažan izbor. Pa ipak, sama je Bilkis sjala kao rijedak dragulj... A ako neotesani kralj nije dovoljno mudar da shvati njezinu vrijednost, onda je lud ili slijep! — Zašto se smiješiš? – Irsija je prijekorno pogledala Khurrami. Po uzoru na svoga brata Tamrina, i njezinim su životom upravljali obredi i običaji te su je brinule sitnice. — Zašto što sve ispod ovoga krova izgleda baš onako kako bi trebalo – odgovorila je Khurrami – i zato što znadem da kralj Salomon nikada nije vidio ništa i upola ovako veličanstveno. — Nadam se da nije. Ali mislim da je kraljica trebala na glavu postaviti leopardovu krunu i smaragde, kao i ruho protkano vršcima paunova perja i... — A ja, pak, mislim da bi je kralj Salomon radije vidio bez ikakva nakita i ruha – Khurrami se zatim nasmijala, a Irsija se zgroženo namrštila. – Oh, ma nemoj se toliko brinuti, jer naša kraljica dobro znade kako treba s muškarcima, čak i kada je riječ o muškarcima iz ove, surove zemlje. Vidjet ćeš: samo će mu se nasmiješiti, a on će joj dati što god bude poželjela!

Salomon Gozbe nisu mjesto za otvoreni razgovor. Drago mi je što smo se prvi puta sreli onako kako smo se sreli – što su uz nas tada bili samo nama bliski ljudi. Salomon je promatrao ogroman šator ispred sebe, grimiznu i tamnoplavu fantaziju koja je jasno govorila u prilog bogatstvu i silnoj volji koja je bila u stanju nasred pustoga mjesta podignuti privremenu palaču. Nije, međutim, bila tajna da kraljevstvo od Sabe raspolaže velikim bogatstvima, a ljudi su se i prije pred njim razmetali luksuzom, bogata odjeća, zlato, dvorska svita, ništa to nije.


Želim samo vidjeti lice kraljice od Sabe. Nije bilo nikakve sumnje o namjerama njegove kraljevske gošće koja se domislila poći mu u susret i presresti ga na otvorenome. Htjela ga je zaintrigirati i probuditi njegovu znatiželju. U tome je i uspjela, jer premda je znao da se njime poigrava, Salomon nije mogao zanijekati vlastitu želju da konačno vidi ženu čije su oči blistave kao Sunce. Pripadnici njezina naroda možda su se oduvijek zastirali velovima, jer Saba je čudna zemlja s čudnim običajima. No zar ni kralj ne smije vidjeti kraljičino lice? Zatim je ušao pod veliki šator i dobio odgovor na svoje pitanje. Uopće se nije obazirao na dvorane, Amazonke, banket priređen nasred šatora, na obilje. Vidio je samo ženu koja ga je čekala na svome prijestolju od slonovače. Ženu koja ga je gledala kao sunce usijanim očima. Žena mu se nasmiješila i pružila mu ruku dobrodošlice. — Kralj me je došao pozdraviti. Počašćena sam. Velikim se koracima zaputio prema njoj; no kada se našao ispred kraljice, Salomon je oklijevao, jer nije znao treba li je primiti za ruku. Nije poznavao njezine običaje, baš kao ni ona njegove te su lako mogli jedno drugo povrijediti. I zato je ona, prije no što će situacija postati neugodna, ruku pomaknula u stranu i pokazala mu drugi stolac od slonovače koji se nalazi pokraj nje. — Molim vas, izvolite sjesti. Mojoj ste taštini udovoljili time što niste mogli čekati da me pozdravite, a sada mi dopustite da i ja udovoljim vašoj time što ću se prema vama ophoditi kao prema sebi jednakome – smijeh joj je plesao u očima, šuljao se ispod svečanih riječi. Salomon se nasmiješio. — Nismo li jednaki? – upitao je jednako svečan kao i ona. A kraljica kao da je o pitanju duboko promišljala prije no što će odgovoriti. — Oh, ovdje, da, ovdje mislim da smo jednaki. Ali na vlastitim dvorovima, tko bi mogao znati? – slegnula je ramenima, a njezina je rječito skeptična kretnja nasmijala Salomona koji je čekao da vidi kako li će ona samo prihvatiti njegovu počast njezinoj pameti. Na njegovo oduševljenje, ona se nasmiješila. Pametna i opuštena, lišena arogancije. I ponosna na svoju pamet, s punim pravom. Žena koju vrijedi upoznati. Salomon je sjeo na stolac od slonovače pokraj nje i tek mu je tada na pamet palo koliko je žudio vidjeti ispod njezina vela kako bi otkrio je li lice njezino oku ugodno. Sada je shvatio kako to uopće nije važno, da su savršenstvo i oblik njezina lica bili zapravo manje važni od ljepote njezina uma.


— Poželjela si mi dobrodošlicu pod tvoj šator, a sada je tebi želim dobrodošlicu u moje kraljevstvo. Moju si taštinu zadovoljila time što si tako dalek put prevalila da bi me upoznala – predalek i predug put da bi se njime zadovoljio tek običan, kraljevski hir. Samo je nešto iznimno važno kraljicu moglo nagnati da mu dođe u pohode. Na Salomonu je sada bilo da otkrije njezine razloge. — Pri samome sam pogledu na kralja Salomona zaboravila mučno putovanje – Bilkis se nasmiješila. – Slava se tvoja proširila sve do rubova svijeta, o veliki kralju. Znala sam da moram vidjeti ti lice i osobno čuti mudrost tvoju. Bila je bogato lijepa, sunčano-bogata, onako kako je lijepa zrela breskva ili ruža u punome cvatu. I lagala mu je... Ili mi, možda bolje rečeno, govori manje od istine. Sada se i Salomon nasmiješio. — A kraljica od Sabe tolike je dane putovala, tolike milje prevalila samo kako bi kralja Salomona vidjela u svoj njegovoj slavi? Spustila je pogled, a zatim ga pogledala kroz guste trepavice. — Čula sam da je kralj Salomon najmudriji i najpravedniji među ljudima. Kraljici priliči tragati za mudrošću: zato ja dođoh potražiti mudrost Salomonovu. Govori se kako on znade razriješiti i najzamršenije zagonetke pa tako možda može riješiti i moju. Bilo je to laskavo, ali i teško za progutati. Ova se žena prema njemu ponašala kao da je dovoljno lud da nasjedne na njezine slatke riječi i mirisnu kožu. No on je vidio već previše lijepih žena, čuo i previše laskavih riječi da bi nasjeo. — Ako doista misliš da sam mudar, zašto se onda prema meni ponašaš kao da sam lud? – upitao je u trenutku kada je neočekivano izgubio svaku želju da igra njemu dobro poznatu igru. – Nitko nije spreman prijeći pola svijeta samo kako bi postavljao zagonetke. Pokušaj ponovo. Bez ijedne kretnje, činilo se kako se uspravila. Otvoreno ga je pogledala, prodorno mu se zagledala u oči. — Želja vam je trgovati sa sabejskim kraljevstvom. Htjela bih s vama razgovarati o sporazumima, začinima, o zaradi za nas oboje. — Nijedan vladar ne napušta svoje prijestolje i ne ostavlja ga nezaštićenim: vladari u pregovore šalju izaslanike, onako kako i ja to činim. Pokušaj ponovo. Ovoga se puta nasmiješila. — Doista je nemoguće išta sakriti pred mudrošću kralja Salomona. U pravu si, o kralju, tisuću sam milja prevalila kako bih riješila zagonetku.


— Nemoj se šaliti sa mnom, o kraljice. Slobodno me pitaj, a ja ću ti drage volje ispuniti želju. Dakako, ako mi to dopuštaju moja mudrost i čast. — Plemenit si i velikodušan, koliko i mudar, kralju Salomone, a ja ti od srca zahvaljujem. Zagonetku, međutim, sama moram riješiti, a odgovor će mi podati bogovi, ako je takva volja njihova. Naša božica Ilat poslala me je na sjever, u tvoju zemlju; obećala mi je da baš u tvome kraljevstvu obitava ono za čime ponajviše žudim – ozbiljno ga je pogledala, kao da procjenjuje koliko mu smije reći, a zatim se nasmiješila. – I sam si već rekao, dugo je to putovanje. A budući da sam ovdje, možda bismo mogli razgovarati i o trgovini i sporazumima? — A i vlastitu mudrost iskušati zagonetkama? — Ako te to baš zabavlja. — Misliš li da su tvoje zagonetke nerješive? — Mislim da su... teško rješive. Takvima ih barem smatraju muškarci. — A što je sa ženama? — Žene bi možda mogle biti bolje sreće – graciozna kao mlada mačka, kraljica je ustala sa svoga prijestolja od slonovače. – A sada, ako će se veliki kralj Izraela i Judeje udostojati poći za mnom, iz kraljičinih će ruku primiti sabejske darove. Kraljica začina donijela je darove koji su bili tako raskošni da Salomon je mogao samo zaprepašteno zuriti u njih, jer tolika ga je darežljivost ostavila bez riječi. Škrinje pune tamjana, košare pune bisera, škrinje s čistim ofirskim zlatom... kojim se lako moglo potkupiti bilo kojeg kralja. Ili kraljicu. Salomon je podigao poklopac s njemu najbliže, bogato urešene košare. Bila je puna rijetkih, crnih bisera. Biseri tamni kao olujni oblaci, duboki kao sjene. Biseri mračni kao kosa moje Abišage... Bez riječi se sagnuo i uronio ruku u crno biserje, podigao punu šaku i izbliza se zagledao u njihov mračan sjaj. Nikada još vidio nisam ovakvo drago kamenje. Tiho je zatim biserima dopustio da mu kliznu između prstiju i popadaju natrag u košaru. Takva bogatstva. Takva ljepota. Pitam se što želi od mene? Jer ono što je Salomon naučio tijekom kraljevanja nad Izraelom i Judejom, koje je njegov otac stvorio od djelića okolnih kraljevstava, jest da svaki dar ima svoju cijenu. Što je dar bogatiji, to mu je cijena veća. No nije dolazilo u obzir da kraljicu Začina izravno pita što tako silno želi da je spremna tako bogato platiti. Morao se pridržavati protokola. Zato se Salomon samo nasmiješio i rekao: — Kraljica mi odaje prevelike počasti. Ovi darovi prikladni su za kralja koji bi vladao čitavim svijetom.


— Ovo su tek sitnice jedva dostojne letimična pogleda kralja Mudrosti – smijeh joj je zagrijao glas. Nasmiješila se, a na svilenoj su joj se koži pojavile tanane linije, koža joj se naborala u kutovima očiju i usana. Nije ju strah nasmiješiti se, otvoreno pokazati vlastite godine. I Salomon se njoj nasmiješio. — Onda ovi darovi nisu meni namijenjeni? — Uvjerena sam da jesu, jer rekli su mi da kralj Salomon najmudriji je pod kupolom nebeskom. — Prevarili su te. Možda su ti rekli samo da sam najmudriji kralj u Izraelu. Na njegovo veliko zadovoljstvo, ona se nasmiješila. — Pa, budući da sam drago kamenje i začine brodovima dopremila iz Sabe i donijela ih pred noge kralja Salomona, pretpostavljam kako mu ih moram podati, makar on bio i najluđi kralj na licu Zemlje. — A lud bi doista i bio kada bi odbio ovakve darove, kada bi odbio ovakvu darovateljicu – Salomon je proučavao škrinje s draguljima, pozlaćene kutije sa začinima, škrinje pune zlata. Da, doista bih bio lud kada bih odbio ovakva bogatstva. Ili bih tada možda bio veoma mudar čovjek... Graciozna kao mačka na suncu, kraljica je tada ustala. — Ako počast koju Saba ovim darovima odaje mudrosti kralja Salomona potakne njegovu naklonost, Saba će biti zadovoljna – ispružila je tada ruku prekrivenu slikarijama načinjenima kanom koje bile su crvene kao ruže u suton. Na licu joj je vidljivo bilo tek smireno zadovoljstvo. — Zadovoljna onda budi i prihvati Salomonove riječi zahvale za sabejske darove – Salomon se nasmiješio i primio je za ispruženu ruku. Darežljivost kraljice Začina bila je pretjerana; bio je to sumnjivo. A sada joj nekako mora podati darove koji bit će sukladne njezinima, kako nitko ne bi mogao reći da je doček kralja Salomona bio pun nevoljkosti, a darovi njegovi bijedni. Premda ne znam što bih dati mogao kraljici koja mi donosi tolike količine tamjana i dragulja. No, nema sumnje da će se ona nečega već dosjetiti.

Nikaulis Što radim ovdje u ovoj zemlji surovih ljudi i još surovijih zakona? Bespredmetno je to pitanje bilo, jer Nikaulis je dobro znala zašto je ovdje: njezina joj je to naložila kraljica. I premda je Nikaulis čitavo putovanje smatrala neobičnim, a kraljičino ponašanje još neobičnijim, njezino nije bilo da postavlja pitanja, nego da izvršava zapovijedi.


Ne bi, međutim, bila čovjek kada se ne bi pitala. Nije, naravno, sumnjala da se kraljica ponaša sukladno božanskoj objavi, no povremeno se, tijekom dugotrajnog putovanja na sjever, Nikaulis pitala je li kraljica ipak pogrešno protumačila poruku koju joj je božica uputila. Proročanstva su ponekad škakljiva. Je li kraljicu možda njezina vlastita želja navela da skrene s pravoga puta? Jamačno nije; Bilkis već godinama kraljuje i sigurno već znade kako tumačiti božičinu volju. Nikaulis je na svu sreću imala božicu koju je bilo znatno lakše protumačiti: Artemis, božica oštrice Mjesečeva Mača od svojih je sljedbenica zahtijevala isključivo djevičanstvo i hrabrost. Preko čvrsto nabijene zemlje, Nikaulis je zurila u paviljon ispod kojega je njezina kraljica sjedila s kraljem zbog kojega je prevalila tako dalek put. Bilkis je nauznak ležala, nehajno zavaljena preko svilenih jastuka, dok je njezina omiljena sluškinja Khurrami polagano mahala lepezom od paunova perja te tako stvarala blag povjetarac koji je tanano ruho lijepio tik uz kraljičinu kožu. Kraljica je nešto govorila, gestikulirala uvježbanom lakoćom, a kralj Salomon joj se smiješio, odgovarao joj. Nikaulis je mogla samo nagađati o čemu razgovaraju; prema njihovim je osmjesima i tihom Bilkisinu smijehu mogla zaključiti da je kraljeva mudrost po kraljičinu ukusu. Na oprezu čak i ovdje gdje vlada očigledno prijateljsko raspoloženja, Nikaulisine su oči neprestano u pokretu dok ljude oko sebe motri kako bi uočila i najmanji nagovještaj moguće prijetnje. Sve se doimalo mirnim. I tada su njezine oči susrele jednako prodoran pogled; Nikaulis je iznenada razmijenila pogled sa zapovjednikom straže kralja Salomona. Benaja. Tako se zvao, tako nježno ime za tako grubog čovjeka. Nikaulis je naučila kako odvagnuti i procijeniti vrijednost nekog ratnika: u svojim ponajboljim danima, ovaj je čovjek vodio brojne bitke i dobro se borio. Njegova suncem opaljena koža nosila je ožiljke koji su jasno dokazivali da je čovjek bio borac, iznimno srčan borac. Sada je, međutim, već ostario, na glavi je imao sjedine i tijelo mu se pomalo omlohavilo, premda se i dalje kretao graciozno, ratnički. Oči su mu bile tamne, nepokolebljive... Vrućica joj je preplavila lice, čudna vatra u obrazima koja ju je zaprepastila. Predugo sam stajala na suncu, rekla je samoj sebi. I to je sve. Nesklona razotkrivanju slabosti, nije ni trepnula, a lice joj je bilo bezizražajno dok se bez drhtanja susrela s Benajinim prodornim pogledom. Brojala je otkucaje vlastita srca; nakon dvanaestoga, spustila je pogled s tjelesnoga čuvara i prebacila ga na kraljevski skup. Jer bez obzira na to koliko se sigurnim i civiliziranim činio ovaj susret, ljudi sa sobom opasnost prenose kao kugu. Surovi ljudi, surovi zakoni. Bilo bi mi draže da kraljica ovamo nije ni došla. Ova zemlja nije sigurna za nju. Nije sigurna ni za jednu ženu.


Nikaulis se uhvatila kako ponovo zuri u generala kralja Salomona; njegove su oči pomno motrile paviljon, procjenjivale ondje okupljene muškarce i žene, baš kao i njezine. Nakratko, pogledi su im se susreli, a zatim kliznuli dalje u potrazi za opasnošću koja možda vreba vladare koje moraju čuvati. I kraljevu će čovjeku biti drago kada sve ovo bude gotovo. Kraljica će pronaći ono što traži te ćemo se sigurno vratiti u Sabu. Uskoro.

Benaja Benaja nije bio zapovjednik postrojbe stranaca za vladavine kralja Davida i nije preživio kako bi postao zapovjednik tjelesne straže kralja Salomona zato što je bio kolebljiv i pun povjerenja u ljude. Možda je ova žena, ova kraljica od Sabe, pola svijeta doista prešla samo kako bi kralja Salomona vidjela u svoj njegovoj slavi. Možda i nije. Možda čak nije bila ni Sabejka, još manje kraljica. Benaja je stajao spreman u blizini kralja Salomona, suzdržavajući se od donošenja sudova. Zapravo mu je malo bilo stalo do same kraljice. Ona mu je bila važna samo ukoliko je njezin posjet od Benaje zahtijevao spremnost. Druga mu je žena upala u oči, zavladala njegovim snovima od trenutka kada ju je prvi puta vidio kako uz kraljicu jaše kroz suho korito pustinjskog potoka. Sada je na oprezu stajala pokraj sabejske kraljice, žena kakvu nikada još prije nije susreo: vitka kao lovački nož, gipka poput tetive luka. Kosa ispletena u pletenice bakreno je svjetlucala na Suncu. Na sebi je imala kratku tuniku i hlače u skitskome stilu, a mač joj je bio zataknut o pojasu, uz njezin bok. Kada joj je pogled pao na njega, Benaja je vidio da su joj oči sive, sive kao uglačana željezna oštrica. Nešto se čudno dogodilo kada se njezino željezo susrelo s njegovim očima. Toplina mu je počela strujati ispod kože, polagana mu je vatra milovala kosti. Vrijeme je usporilo svoj tijek. Njezin je pogled zatim prešao preko njega, nastavio dalje i oslobodio ga. Tko je ona? Što je ona? Benaja je ščepao nadlakticu njemu najbližeg Sabejca i postavio mu ta pitanja. Na čudan je način bio iznenađen što mu se riječi nisu pretvorile u prah, što nisu izgorjele u zraku prožetom tamjanom. — To? Pa to je zapovjednica kraljičine tjelesne straže, Nikaulis, Gospa od Mača – Benaja je i dalje stajao mrk i nijem, a Sabejac se nadovezao: – Neki ih zovu i Mjesečevim Gospama. Zar se baš svi u tvojoj zemlji prema gostima odnose ovako grubo?


Benaja je iz ruke ispustio uvrijeđenog Sabejca i prodorno se zagledao u zapovjednicu kraljičine garde. I prije je već bio čuo za Amazonke, ratnice koje su nekoć vladale otvorenim prostorima, koje su kralju služile samo ako bi im se prohtjelo. No davno je to bilo; svijet se preokrenuo i promijenio, a malo je ljudi na svijetu imalo prilike vidjeti slavne Gospe od Mača. Nekoć se Benaji događalo da povremeno sanja o takvim ženama. No takvi bi snovi blijedjeli sa svitanjem. A Benaja je dobro znao da nije mudro kuću svoju graditi na snovima. Kao stara vojničina, Benaja je bio ponosan na to što može brzo i duboko zaspati i na najneudobnijoj postelji, no te je noći dugo čekao san. Benaja je samo ležao u tami i zurio u mjesečinom preplavljenu dolinu koja se prostirala onkraj logorskih vatri. Pred očima mu je lelujala slika gosperatnice, srebrni duh na bijeloj mjesečini, zlaćani plam koji pleše u srcu same vatre. Nikaulis. Gospa od Mača. A kada je konačno sklopio oči, i dalje mu je gorjela pred očima kao luč, sve dok ga nije savladao san. Amazonka.

Baalit pjeva Nakon što uzjahah konja hitrog kao zrak, jahala sam putem koji protezao se kroz mjesečinu. Moćne bijahu kretnje konja između mojih bedara, jer osjećala sam mišiće koji su se ispod njegove kože napinjali dok bježali smo od nečega, ni sama ne znam čega, što nas je progonilo. Jer nešto nas je proganjalo, neumorno nas pratilo od Suncem obasjanih sati danjeg svjetla pa sve do ledenog srebra noći. Bježala sam od neprijatelja koji se nikada nije umarao, nikad zastajao. Moj konj tada je stigao do riječne obale gdje je samo nastavio vratolomno juriti; voda je ispred nas pljuskala svjetlucava kao staklo. Zapljuskujući smo se tako probili do druge obale. Za jedan je dah popustio pritisak našeg progonitelja... ... a zatim se i moj neprijatelj probio do obale, sustigao me. Osvrnula sam se u namjeri da se suočim s vlastitim strahom. I ništa ne vidjeh. Ispred mene se u beskraj prostirala samo trava koja je pod vjetrom plesala kao voda. Iza mene, rijeka je gorjela, jer mjesečina ju je preobrazila u vatru. Progonio me užas. Zato sam bježala...


Probudila sam se promrzla do kostiju. Kada sam, međutim, san pokušala ispričati Kešet i Nimri, jednostavno nisam mogla. Jer ni u sjećanju mi nije bio progonitelj iz snova. Uznemirujući san, no noćni demoni bježe od Sunca te ubrzo nisam više imala vremena za snove, jer otac je poslao glasnike kako bi svoje supruge izvijestio da se u palaču vraća s gošćom, kraljicom od Sabe... — Dolazi ovamo, pod njegov krov. A gdje li ćemo je smjestiti, nju i njezinu svitu? – tako se pitala Gospa Čadara, a meni se njezino pitanje nije činilo nimalo nerazumnim. Tada je Gospa Čadara bila zadužena za upravljanje zalihama i slugama. Nikom drugom nije bilo stalo... — Samo da joj na pamet ne padne posegnuti za mojim odajama! – rekla je Ješara, no Naamah ju je odmah izgrdila. — Kao da bi ih i poželjela! Premda, kada je o mojim odajama riječ... Ipak sam ja prva supruga, majka kraljeva najstarijeg sina. No, bude li ova žena pomislila da može zauzeti moje mjesto, odmah će shvatiti da je grdno pogriješila – Naamah je trzala glavom, pokazujući pritom jasne linije koje su joj se protezale preko obraza i vrata. Naamah se protiv vremena borila kao protiv smrtnoga neprijatelja; s velikim ga je naporima do sada uspijevala držati podalje od sebe. Njezina je izjava ostale potaknula na sve žešću raspravu. — Sve dobro znamo da nema prve supruge – izjavila je Ksenodika, Ahejka uvijek spremna na žestoku raspravu o svemu i svačemu. – A kada bi i postojala, prva supruga zasigurno bi bila faraonova kći. Ona se barem rodila kao kraljica, i takva je do srži. Naamahine su se crvene usne u trenu stanjile, no nije se pobunila. Nije bilo ni potrebe, jer njezine su se bliske prijateljice na Ksenodiku bacile kao čopor lovačkih pasa. — Samo je znači faraonova kći prikladna za kraljicu? – upitala je Naomi kojoj je njezin zajedljiv jezik ime, Ugodna, pretvorio u ironičnu šalu. – Prije bih rekla da je neprikladna, jer svih ovih godina kralju nije podala nijedno dijete, čak ni djevojčicu. Upravo je taj zlobni komentar bio pogreška, budući da je sve žene okupljene u haremskome vrtu podsjetio na jedinu ženu koja je ikad posjedovala kraljevo srce. Ženu koja podala mu je djevojčicu koju kralj voli više od svih svojih brojnih sinova. I sve su žene tad pogledale u mene dok sam se sa svojim malenim polubratom Davidom, sinom gospe Makede, igrala isprepletanja niti. Osjećajući pritisak njihovih pogleda, zaustavila sam prste kojima sam grimiznu nit isprepletala u uzorke kojima sam zabavljala svog polubrata. Ukočenost mojih prstiju i niti nimalo mu se nije svidjela; namrštio se i počeo


mahati ručicama i nogama, zahtijevajući da nastavim. A kako nisam nastavila, on je ručicom ščepao nit i povukao je uzorak koji se više nije mogao rasplesti. Morat ću iznova početi, pomislila sam zureći u Davidove zgrčene prste. Odlučila sam šutjeti i ne dodavati ugljevlje na rasplamsanu vatru svađe. A znala sam i da tihi promatrači čuju znatno više zanimljivih stvari od onih koji priželjkuju da se ljudi dive njihovim stavovima. Zato sam sagnula glavu ponad grimizne niti i počela raspetljavati čvor kako bih iznova započela igru. Davidova je majka sjedila na obližnjoj klupi; ostale je supruge moga oca promatrala svojim, kao noć tamnim očima. — Kao šakali koji se tuku zbog kosti – rekla je i nasmijala se. Kao da Makeda nije baš ništa rekla, ostale su svoje poglede odvratile od mene i nastavile jedna drugu ranjavati oštrim riječima. Nijedna supruga nije htjela dragovoljno ustuknuti kako bi drugoj pružila prostora, a sve su se odreda slagale u jednom: dolazak kraljice od Sabe obećavao je isključivo nevolju. Nisam znala kako li samo mogu biti tako sigurne u to. Jer nijedna od njih još nikada nije vidjela dičnu kraljicu Jutra. Možda je stara, obična ili jednostavno glupa. Jer kada netko pođe na put dug tisuću milja... — Nada se da će se udati za kralja Salomona, izjavila je Arišat. – Zašto bi inače jedna žena pošla na tako dug i zamoran put? A u tom će slučaju postati gospodarica palače. — Zašto inače? Da si prisvoji nova blaga. Nije li Jeruzalem sada srce svijeta? – bila je to Marah, zlobna koliko i njezino ime. Raspetljala sam grimiznu nit i ponovo je počela omotavati oko prstiju, iznova zaplitati uzorak. Maleni David je sisao vlastitu šaku i širom otvorenih očiju zurio je u mrežu koja je rasla između mojih ruku. Zašto toliko mrze sabejsku kraljicu? Pa nisu je još ni vidjele! Bile su jednostavno ljubomorne kao mačke na svoja osunčana mjesta ili, kako je to rekla gospa Makeda, kao šakali na kost. Bacila sam kratak pogled ispod trepavica kako bih vidjela tko se sve okupio u skupinu koja je iznosila pritužbe i svađala se. Bila je ondje, naravno, Naamah pa Ješara i Arišat. No to što su zauzele takav stav nije više nikog iznenađivalo. Druge su supruge izbjegavale tu svadljivu skupinu. Na suprotnom kraju vrta, Melasadne je od kože izrađivala kićenu loptu za svoje sinove i malene, bijele pse. Gospa Leeorenda i perzijska kraljevna Nilufer sjedile su ispod limunova stabla i bile posve zaokupljene svitkom pergamenta. Faraonova kći Nefret čitavog se dana uopće nije pojavljivala u vrlu. A gospa Čadara naposljetku je napustila vrt. Proučavajući očeve supruge, iznenada sam shvatila da Čadara više ne stoji sa skupinom svadljivih žena. Jer ona mora pripremiti sve za dolazak sabejske kraljice,


dok one mogu samo zanovijetati zbog toga. Nasmiješila sam se pri samoj pomisli na to; David je šaku izvukao iz usta i nasmiješio se, a zatim je ponovo ručicom ščepao uzorak koji sam s velikom mukom ponovo načinila za njega. I to mi je tada bilo smiješno. Nasmijala sam se i u stranu odložila gvalju grimiznog konca. — Pa zar ti je dojadilo, maleni kraljeviću? Dođi, hajdemo se prošetati i pronaći nešto čime ćemo te razonoditi – podigla sam ga zatim s ovčjeg runa na kojemu je ležao i poljubila mu bucmasti vrat. Veselo je gugutao i uhvatio me za jednu od pletenica. — Ja ću ga sada uzeti – Makeda je ustala i ispružila ruke. Pružila sam Davida njegovoj majci, ispetljala njegove prstiće iz svoje kose, a zatim i sama otišla iz središnjeg vrta. Htjela sam doznati više o toj posjetiteljici iz daleke zemlje, o toj nepoznatoj ženi koja se odvažila na takvo putovanje. Zašto je pošla na tako dug put? Zašto? O sporazumima i trgovini mogu raspravljati i poslanici. Kraljice ne prelaze olako pola svijeta. Zašto je onda ta kraljica došla ovamo? Za čime traga? Znala sam da to neću doznati od supruga moga oca. Morala sam čekati dolazak kraljice od Sabe i njezine tajne osobno razotkriti.

Bilkis Dok su na sjever jahali iz tabora smještenog ispred zidina Esjon-Gebera, Bilkis je iz prikrajka potajno motrila kralja Salomona, procjenjivala ga kao da je riječ o dragom kamenu koji je kupila nakon dugog cjenkanja. Više je ovo nalik proučavanju najsitnijih detalja nekog sporazuma, a sve kako me ne bi prevarile lijepe riječi i nasmiješeno lice. Jedno joj je već postalo jasno: ovi su muškarci na nju i njezine žene gledali s istodobnim divljenjem i bijesom, a riječ je o moćnoj mješavini koju se mora držali po nadzorom. Oh, kralj je sam po sebi bio poprilično prijazan, trudio se barem hiniti toleranciju, no njegovi dvorjani bijahu znatno manje obzirni. A kraljev general ne skida pogleda s mojih Amazonki i nikada se ne smije. Takvi muškarci mogu biti opasni... — Što je tako silno zaokupilo kraljičine misli? – pitanje kralja Salomona njezinu je pozornost ponovo skrenulo na sadašnjost; iskosa ga je pogledala i shvatila da on zapravo pokušava procijeniti kakvo je njezino raspoloženje. A s obzirom na veo koji mi prekriva lice, to je poprilično teško. Samo se nasmiješila iza platna koje joj je zaklanjalo lice. — Razmišljam o kraljevoj zemlji i njegovu narodu koji je silno drugačiji od moga. Nestrpljivo iščekujem da o njima doznam sve.


— Jednako tako i ja želim naučiti sve o tvojoj zemlji i narodu – oklijevao je zatim, no naposljetku je rekao – ali i da doznam što te je istinski odvelo tako daleko od tvoga kraljevstva i prijestolja. Jamačno je nešto istinski važno čim si za to odlučila riskirati krunu. Isprva mu nije odgovarala; jahali su jedno pokraj drugog u tišini koju su stvorile njihove skrivene pobude. Prešli su preko brijega i ona je tada ispred sebe ugledala široku rijeku koja polagano je protjecala dolinom. Prema njezinoj je boji i brzini kojom je tekla na jug procijenila da rijeka nije duboka. No u ovoj zemlji zlatne prašine i ružičasto-crvenog kamenja rijeka je svjetlucala kao najfiniji tirkiz. — Jordan – rekao je kralj. – Naša najmoćnija rijeka. Svidjela joj se mudrost koja je bila u stanju tako opisati plitak vodeni put, ali i strpljenje koje ga je navodilo da ne ponavlja ranije postavljeno pitanje. Po slobodnom je nahođenju mogla odlučiti kada će na njega odgovoriti. I dok su se njihovi konji polako spuštali cestom koja vodila je niz brijeg, ona je odlučila kralju Salomonu razotkriti istinu. Dio istine, barem za sada. Vidjet ću kako će prihvatiti jedan njezin dio prije nego mu je čitavu podastrem. — Došla sam po nalogu svoje božice. Salomon ju je zainteresirano pogledao: — Tvoja ti se božica obraća? — S vremena na vrijeme. A tvoj Bog, razgovara li i On s tobom? Sada je na njemu bilo da se zamisli i zastane kao da svaku riječ važe prije no što će ju izgovoriti. Naposljetku je rekao: — Jednom. A kako tvoja božica s tobom razgovara? Kroz snove? Vizije? Bilkis je slegnula ramenima, a crni velovi koji su je obavijali namreškali su se kao da ih je zapuhnuo ljetni povjetarac. — Već mi nekako dade do znanja što želi, ako imam dovoljno mudrosti da je poslušam. — A tvoja božica... Zastao je tada, a ona je sama odgovorila na njegovo prešutno pitanje: — Ilat, zove se Ilat. Sunce naših Dana, Majka Sabe. — Ilat ti je rekla da se zaputiš na sjever kako bi me upoznala? — Rekla mi je da pođem na sjever. A ti – kratko ga je pogledala, ponovo slegnula ramenima i nabrala svoje velove – ti si bio toliko dobar da mi priskrbiš brodove za to putovanje. — Milosrđe je vrlina. Čime je obećala da će te nagraditi pođeš li na putovanje od tisuću milja, kao da je riječ o samo jednom koraku?


— Nagradu zbog koje se isplati putovati do ruba svijeta i natrag. A ti, Salomone? Što je tebi tvoj Bog obećao onaj jedini put kada ti se obratio? Ponovo se činilo kao da odvaguje riječi prije no što će naposljetku reći samo: — Ono što sam od njega i zaiskao – zastao je, a nakon još jedne šutnje pridodao: — Čovjek mora dobro promisliti prije no što išta zaišće od bilo kojeg boga. Da, jer Ona – ili On – mogu čuti molitve, a bogovi ne razmišljaju poput nas. Bilo je vrijeme da se raspoloženje malo podigne; nasmijala se, tiho i blago ispod vela koji ju je prigušio. — Prilično istinito i dosta istine za danas – Bilkis je zabacila glavu, sićušne su zlatne zvijezde sijale i ljeskale se na njezinome velu. — Kralj Izraela svoja je pitanja postavio kraljici od Sabe i ona je njemu postavila svoja. Oboje su dobili odgovore koje su tražili. A sada me ponovo pitaj, što god poželiš. Sigurno postoji nešto što bi Salomon htio doznati od Bilkis? — Da – potvrdio je Salomon. – Zašto se skrivaš ispod velova i zlata, premda konja jašeš kao... — Kao muškarac? Pa konja jašem zato što se na konju mogu kretati slobodno i ne ovisiti o drugima. A velovima se zastirem... – iskosa ga je pogledala i pogledi su im se susreli. – Velovima se zastirem kako bih lice sakrila Suncu čiji su poljupci odveć siloviti i vrući. Jesi li zadovoljan tim odgovorom, Salomone? Prije no što je uspio odgovoriti, ona je petama podbola Šamsa i pastuh je bočno zaplesao. — Moram mu dopustiti da trči, jer inače mi neće dati mira – rekla je prije no što će Šamsu dopustiti da u galopu jurne na sjever. Prema Jeruzalemu.

Abišaga Kraljević Salomon ostavio me je neka kraljicu Mikalu čekam pokraj lijepe fontane u kraljičinu vrtu. Izvana smirena, u sebi sam drhtala zbog svakog detalja svoje vanjštine, premda sam zapravo znala da je briga istodobno i nepotrebna i beskorisna. Nepotrebna je bila jer odjenula sam se brižno, trudeći se da ruhom dočaram i vlastitu osobnost i vičnost šivanju.


Beskorisna, jer kraljicu sam trebala vidjeti tek nakratko, što je značilo da neće biti vremena da uoči moje moguće mane. Znala sam da izgledam dobro, da me je odabrao sam kraljević Salomon, no znala sam i da mi to ništa vrijediti neće ne budem li se svidjela samoj kraljici Mikali. Vlastite su mi nemirne misli zaokupile sva čula, tako da je nisam čula kako mi prilazi. Zato sam je i ugledala tek kad se zatekla tik ispred mene. A tada bijah toliko zbunjena da jedva stigoh skromno pognuti glavu i nakloniti joj se. Sve što od kraljice vidjeh bila su njezina krhka i blijeda stopala u sandalama od pozlaćene kože. — Uspravi se, Abišaga – rekla je – i sjedni ovdje pored mene. Ufajući se kako kraljica nije osjetila moje strahove, samu sam sebe prisilila na dostojanstvene kretnje kojima me je moja majka poučila. Znala sam da me kraljica Mikala kritički promatra pa sam zato pažljivo namjestila suknju kako mi ne bi bila previše napeta oko bokova, ali ni da mi ne visi previše kako preko nje ne bih pala kada ponovo ustanem. — Lijep uzorak. Je li to djelo ruku tvojih? — Da, kraljice Mikala – prstima sam prešla preko mjeseca kojeg sam tako mukotrpno izvezla na modrome lanu. – A sama sam osmislila i mustru – zlatna sunca i srebrni mjeseci nanizani u redove, moja vlastita zamisao. Prvi put sam tada na sebe navukla ruho. Kraljičine su me riječi hvale ispunile ponosom; podigla sam pogled i susrela se s njenim očima. Nasmiješila se i na trenutak mi se učinilo da tako silno nalikuje na kraljevića Salomona da mi je bilo teško povjerovati da mu nije majka. Uvjerena sam da je i samoj kraljici Mikali ponekad teško povjerovati u to. Uvjerena sam da je istog trena znala da mi je kraljević Salomon ukrao srce; mislim da joj se svidjelo to. Nasmiješila mi se i poljubila mi obraz, otkopčala ogrlicu od finog koralja i bisera koju je nosila i položila mi je oko vrata. Zahvalila sam joj lijepim govorom i hvalama o njezinoj ljepoti te doznala kako kraljica Mikala ne haje za pretjerana laskanja. Draža joj je bila istina, ona koju čovjek može bez opasnosti reći.


Baalit pjeva Kao svaki razborit čovjek, moj je otac svakoga dana ispred sebe slao glasnike koji su njegove ministre izvještavali o njegovu putu u Jeruzalem. Slao je i naredbe: naredbe koje su se odnosile na budući smještaj i zabavu kraljice Juga i njezine pratnje. Sabejskoj se kraljici na raspolaganje trebala dati Malena Palača, krilo Kraljeve Kuće u kojemu su nekoć boravili kraljevi. Sada je to bio miran dio palače koji se samo rijetko koristio, za kraljeve je supruge bio previše zastario da bi ga počastile svojom nazočnošću. Sve se to u mah promijenilo, jer moj je otac u Malenoj Palači okupio mnogobrojne radnike: ljude koji su zidove trebali prekriti i uglačati ih svježom glinom i blijede slike novim slojem boje vratiti u blistavi život. Malena Palača tako je ponovo oživjela, iznova se rodila kao boravište strane kraljice i njezina egzotična dvora. Glasine su u Jeruzalem, međutim, stizale brže i od najbržih kraljevih glasnika, tako da je čitav grad, od faraonove kćeri do najbjednijih prosjaka, i prije no što će nadzornici na stražarskim kulama upaliti vatre u čast kraljeva dolaska, znao da u čitavoj zemlji još nikada nije viđeno nešto poput dvora sabejske kraljice. Sabejsku kraljicu čuvaju žene-ratnice, dične Gospe od Mača koje mrze muškarce i Mjesecu se zaklinju na nevinost. Služe joj eunusi, kraljevići koji su vlastitu muškost žrtvovali kako bi joj služili. Ona, pak, sama razgovara s pticama i zvijerima. Po vlastitome se nahođenju može pretvoriti u zmiju. Napola zvijer, napola ona sama, kraljica ne usuđuje razotkriti svoje tijelo; teški je velovi zato neprestano zaklanjaju od ljudskih očiju. Glasine su postajale sve luđe sa svakim novim prepričavanjem, i tako sve do trenutka kada je ljepota sabejske kraljice postala većom od one smrtne, njezin ugled veći od carskog. A kada je, pak, bila riječ o blagu što ga je donijela – zlatu koje je nemoguće izvagati, draguljima koje je nemoguće prebrojati. Mirte i tamjana bilo je toliko da se njima čitav Hram mogao ispuniti od poda do stropa. Biseri veliki kao paunova jaja, rubini veliki kao ženska srca – kao da su ih sanjali najluđi snovi. Isto bijaše i s kraljicom. Poludžin, poluvatra. Mudra kao Sfinga. Čak su i titule što ih je kraljica nosila zvonile poput zlatnih zvona: Kraljica Juga, Kraljica Jutarnje Zemlje, Kraljica Začina. Premda su žene kralja Salomona podrijetlom bile iz gotovo svih kraljevstava koja su se prostirala između Melite i Egipta, pa sve do daleke Kolhide, sve je navodilo na zaključak kako će pratnja kraljice od Sabe zasjeniti sve koji su ikada prošli kroz veliku istočnu kapiju koja vodi u Jeruzalem. Na dan kada su kralj Salomon i kraljica od Sabe projahali kroz


Jeruzalem, ulice koje vode do palače i krovovi okolnih kuća bili su dupkom puni, toliko prepuni da se od silnog pritiska tijela nitko nije mogao pomaknuti više od jednog koraka. I premda je lice sabejske kraljice doista bilo zastrto velom, oni koji su došli vidjeti je nisu bili razočarani... Jer prekrivao ju je plašt zlatan kao Sunce, dok joj je lice bilo skriveno ispod krinke načinjene od bisera, tako mi je pripovijedala Nimrah; poslala sam je neka pokuša uhoditi kraljicu od Sabe prije no što stigne do Male Palače. Ruke su joj oslikane kanom, a vrhovi prstiju zlatom. — A stopala? – upitala sam, jer jedna od najluđih priča koje sam ikada čula tvrdila je da kraljica nema stopala poput svake druge žene, nego da hoda na papcima, kao koza. — Zlatni plašt joj je padao preko stopala – rekla je Nimrah. – Zato moramo čekati kako bismo se uvjerile vlastitim očima. Ako doista ima papke, onda ih možda zlatom kiti kao i prste. — Možda – rekla sam i obje smo se nasmijale. Jednostavno nisam mogla vjerovati u priču o papcima, no tko li samo znade što je sve moguće u zemlji u kojoj iz stabala kaplje tamjan na radost bogova, a žene vladaju muškarcima?

Bilkis Suprotno njezinim očekivanjima, prvi pogled na Jeruzalem zadivio je Bilkis. Grad se bogat i nemaran rasprostro preko brežuljaka kojima je vladao; opasan visokim i debelim zidinama, na najvišemu brijegu okrunjen zdanjem koje bilo je optočeno tolikim zlatom da pod podnevnim je suncem gorjelo poput lomače. — Ovo je Hram. Kralj Salomon uočavao je i najmanje promjene njezine pozornosti, zbog čega joj je sada rekao i ime zdanja koje joj je zaokupilo pozornost. — Hram kralja Salomona, tako sam čula da se zove – nasmiješila se i pogledala ga. Usne mu se smiju, ali ne i oči. Zašto? Kraljica si nije mogla dopustiti zanemarivanje detalja. — Tako su ga prozvali zato što sam u djelo proveo planove mog oca. Hram je zapravo bio njegov san. Zar ne i tvoj? Preko doline je zurila u zlatni oganj. — Predivan je. A i grad je prelijep – i to je također bilo iznenađujuće. No čak se i izdaleka moglo vidjeti da grad odiše životom, da blista nov i prepun nade.


— Da, Jeruzalem je doista predivan. Toliko je novog u njemu, sagrađenog za vrijeme vladavine moga oca. On je osvojio stari grad na čijim je temeljima zatim podigao posve nov. — Davidov grad. Zlatni Jeruzalem. Ponovo je gledala kako se kralj Salomon smiješi i ponovo mu osmijeh nije zagrijao oči. — Da, Davidov grad. Moj otac nije osvajao samo gradove, nego i srca ljudi. — I žena, kako sam čula. — Naravno. A kako i ne bi? David je bio junak, vješt u ratu i ljubavi – zvuk Salomonova glasa nije otkrivao ništa. Njoj je pak kazivao sve. Otac-junak, teško je to breme. Sada se ona smiješila i nehajno govorila. — Da, čak i u Sabi smo čuli za kralja Davida. A sada i za kralja Salomona. Vaša zemlja rađa velike ljude. — A tvoja mudre žene – rekao je, a ona se naklonila kako bi mu dala do znanja da prihvaća kompliment. — To je, dakle, Veliki Hram. A sigurna sam da je i kraljevska palača jednako veličanstvena ili barem približno toliko? — Približno jednako veličanstvena – složio se s njom, a zatim su nastavili jahati cestom koja se protezala preko doline, širokom cestom koja vodila je do brijega i otvorenih vrata u Davidov grad. Baš kao što ona nije žalila ni novca ni truda, ali ni muke kako bi slavu Sabe pronijela na sjever, sve do dvora kralja Salomona, tako ni kralj nije ni u čemu štedio kako bi svojoj kraljevskoj gošći priskrbio samo ponajbolje. Odvedena je u Malu Palaču te joj je rečeno da istu može smatrati svojim drugim domom tijekom čitavog svog posjeta... — Koji će, kako se nada kralj Izraela, dugo potrajati – izjavio je Salomon, a ona mu je odgovorila: — A kraljevske se želje i nade poslovično ostvaruju, zar ne? U sebi se samo nadala da joj se boravak u Jeruzalemu neće samo činiti dugim. Jer tri dana u nespokojnoj kući traju duže od tri godine u kući punoj ljubavi. Morala je, međutim, priznati da je Mala Palača šarmantna, sa stupovima koji su prije čvrsti, nego elegantni, odajama koje više odišu toplinom, nego što su prostrane. Čak su i svježe oličeni zidovi bili oslikani u stilu prošlih vremena, s ljiljanima uspravnima kao stražari i lastavicama koje iznad žutoga cvijeća lete u pravilnim redovima.


Najstariji dio velike palače, koja je sada prekrivala već polovinu vrha brijega, Mala je Palača mogla funkcionirati kao svijet za sebe, privatno utočište od neprestanih dvorskih previranja. I prije no što će pola dana provesti unutar dojmljivih jeruzalemskih zidina, Bilkis je znala da će joj ovo utočište biti od iznimnoga značaja. Jeruzalem je možda bio svjetska tržnica, no gradska je profinjenost bila debela koliko i boja kojom su oličeni bili zidovi palače. Bilo je to tako mlado kraljevstvo da su se najstariji muškarci i žene koji su u njemu živjeli još živo sjećali krunidbe prvoga kralja. Izrael je zato još uvijek tragao za istinskom ravnotežom. Svađe između pristaša starog i novog načina života bile su stalne, tako da se na dičnome dvoru kralja Salomona često raspravljalo kao u kokošinjcu. — ... a ovo je stara palača koju je njihov veliki kralj David podigao kada je osvojio grad – Khurramin je zajedljiv glas privukao Bilkisinu pozornost tako da ju je slušala i kada je ova nastavila: — Kraljici od Sabe velika bi čast trebalo biti to što je smještena u ove, svete prostorije koje bi trebale poslužiti svojoj svrsi. Khurrami je kraljičino zrcalo položila na ulaštenu ebanovinu jedne od škrinja; kritički je pogledala srebrni disk, a zatim ispružila ruku da ga ponovo premjesti. — Oh, ostavi zrcalo gdje jest, Khurrami, dobro je i ovako. Irsija je sjela na kutiju od alabastra i kraljičine je boje za oslikavanje očiju položila uz zrcalo. — A kralj Salomon naravno želi odati počast kraljici od Sabe, kako li samo itko u to može posumnjati? — Jeruzalemski muškarci uvelike će uživati sumnjati u to – izjavila je Khurrami. — Ovdje ne vole žene. — Kralj Salomon ima četrdeset žena – brojala je Irsija, a Khurrami se samo nasmijala. — Oh, da, kralj prilično ljubi žene! Nijedna počast za kraljicu od Sabe nije dovoljno velika, barem ne po njegovu mišljenju – Khurramin se pogled susreo s kraljičinim. Bilkis se nasmijala i dala joj znak neka priđe. — Od podneva si marljivo radila kako bi odaje dovela u red. Dođi i sjedni pored mene, odmori se, reci mi što si sve doznala. Jedna od mnogih Khurraminih vrlina bila je i spretnost u prikupljanju podataka. Glasine je ubirala poput cvijeća u vrtu. Khurrami je zato sjela i počela prepričavati sve što je doznala od robova i sluga zaposlenih u palači, bile su tu i uvrede i pritužbe. Neugodno, ali ne i


iznenađujuće, ne nakon svega što smo vidjele na putu ovamo. Saba se pridržavala drevnih običaja, držala se puta kojim su ostali sve rjeđe išli. Khurramino je izviješće ražalostilo Irsiju; kraljica je, pak, nimalo ganuta slušala komentare koji su omalovažavali njezinu mudrost, vladanje i karakter. Naposljetku je rekla: — Hvala ti, Khurrami, a ti, Irsija, molim te prestani tako širiti oči i tresti glavom. Izrael naravno uopće ne nalikuje na Sabu; mi smo kruna čitavoga svijeta pa ne možemo ni očekivati da bi nam bilo koje drugo kraljevstvo moglo stati uz bok. Obje su umorne, djevojke moje, moram ih otpustiti neka se odmore. Nasmiješila se i ispružila ruku kako bi u spiralni uvojak vratila neposlušan pramen Khurramine blistave kose. No, prije no što je išta uspjela reći, Khurrami se nadovezala: — I još nešto, kraljice moja. Kralj Salomon naložio je neka se uz njegovo prijestolje postavi još jedno u velikoj dvorani, onoj koja je okružena tolikim stupovima od cedrovine da je prozvaše Libanonskom šumom. Prijestolje čeka njegovu kraljevsku gošću. — Zar je to učinio? – upitala je Bilkis. – Zar je doista učinio to? Dobar znak, konačno, kao takvog će ga i prihvatiti. Kralj Salomon barem je pokazao da, za razliku od ostalih, nema predrasuda. Kraljevi se inače rijetko mogu pohvaliti da im je tolerancija jedna od vrlina. Uzoran čovjek – ili barem želi stvoriti takav dojam. — I tako će kralj Salomon kraljicu od Sabe pokraj sebe posjesti kao sebi jednaku. A kako se kraljica treba odjenuti želi li pristojno odgovoriti na upućeni joj kompliment? Kao odgovor na to, Khurrami i Irsija veselo su počele raspravljati o vrlinama svih halja i velova koje je kraljica imala u posjedu, o svakom dragulju, pojasu, dijademi i plaštu. — Zlato – izjavila je Khurrami – samo zlato za svu vašu odoru i nakit. Zlatom uresite očne kapke i vrhove prstiju, a kosu si pospite zlatnom prašinom. Podnevno ćete Sunce baciti u zasjenak. Ta se blistava vizija nije svidjela Irsiji, koja je bila sklonija šarenijoj odjeći. — Tirski grimiz, njime ljudi uvijek pokazuju koliko su imućni. Zlatni uresi, to svakako, ali i ponajbolji dragulji. I naposljetku: Feniksov pojas. — Samo to ne! – Khurrami je unatrag poskočila dramatično kao da joj je Irsija u njedra bacila zmiju otrovnicu.


Jadna moja Khurrami, tako istančana ukusa! Khurramina primjedba nije zapravo bila posve neutemeljena. Istina, pojas je podrijetlo vukao iz pradavnih vremena, baš kao što je točno bilo i da mu je vrijednost neprocjenjiva. No, premda su mu se ljudi uvelike divili, Feniksov je pojas bilo iznimno teško voljeti kao odjevni predmet. Nadaleko je poznati pojas bio načinjen od nekoliko nizova bisera savršenih kao pun Mjesec, velikih poput trešanja. Sami su ti biseri dosezali basnoslovnu vrijednost. No zapravo je sama boja bisera pojas činila neprocjenjivim. Kao zlaćana vatra, crveni poput žeravice, sabejska se legenda zaklinjala kako je svaki biser načinjen iz krhotina ljuske razbijenog jajeta znamenitog feniksa, vatrene ptice. Biseri boje vatre koja se gasi... ... ugrađeni u pojas širine dva pedlja, nizovi bisera koje u pravilnim razmacima povezuju zlatne kopče. Izvoran i jednostavan uzorak pojasa dorađen je prije stotinu godina; sada se na njemu nalaze i dva feniksa okrenuta jedan prema drugome, kojima su oči rubini, a tijela zlatna, čije su zgrčene pandže zapravo kopče kojima se zatvara pojas. Dvije rese duge kao ženske ruke obješene su o kopču poput ptičjih repova. Jedna je resa načinjena od crnih bisera, a druga od bijelih. — To je tradicionalno – izjavila je Irsija. — To je grozno – uzvratila joj je Khurrami. – A i preteško. Ti dvorski razgovori traju satima. Zar bi ti htjela oko pojasa satima nositi pet kilograma bisera? — Čime bi se moglo bolje dočarati bogatstvo kojim kraljica raspolaže? – nije se predavala Irsija. – Postoji li išta prikladnije od Feniksova pojasa i smaragda Kralja Robova i...? — Čime bi se bolje mogao pokazati strahovito loš ukus? – uskočila je Khurrami. – Ona je kraljica od Sabe, kraljica Jutra, a ne gipsani idol u nekom beznačajnom hramu pored glavnog puta! Tirski grimiz, smaragdi i Feniksov pojas, zar želiš da kralj Salomon pomisli da nam je kraljica slijepa? Irsija joj je uzvratila bijesnim pogledom. — Bude li po tvome, kralj će pomisliti da je siromašnija od bijednog uličnog prosjaka! Ona je kraljica od Sabe, kraljica Juga, vladarica zemlje Začina. Želiš li da ti neobrijani barbari pomisle da je siromašna i slaba? Kraljica se nasmijala, a obje su je sluškinje pogledale pogledom punim tugaljivog zgražanja. — Mir – rekla je zatim kraljica. – Kao i obično, obje ste u pravu, ali i obje griješite. — I što će, dakle, kraljica odjenuti za odlazak na dvor kralja Salomona? – upitala je Irsija. – Suho zlato ili Feniksovo biserje? — Kraljica neće nositi taj ogavan pojas – glatko ju je odbila Khurrami.


Ne smijem im puštati da se ovako svađaju samo zato što me to zabavlja. Obuzdavajući potrebu da se glasno nasmije, Bilkis se samo nasmiješila. — Ponavljam: obje griješite, ali i imate pravo. Ta im je izjava privukla pozornost: zurile su u nju pokušavajući riješiti zagonetku koju im je postavila. Nakon poduže stanke, Irsija je prilično tugaljivo izjavila: — Kraljica mora nešto odjenuti. — Da, za ovu prigodu – nasmiješila se Irsiji koju je bilo lako šokirati, dok ju je Khurrami sve sumnjičavije gledala. – Samo me nemoj tako gledati, Khurrami, ne naručujem svoje osobne predmete, odjeću ili nakit prema tvome ukusu. A tebe, Irsija, molim da ne zaboravljaš da si kraljičina sluškinja, a ne djevičanska svećenica koja boravi u samotnoj špilji. I nemojte se duriti, jer doista ste mi obje pomogle da donesem svoju konačnu odluku. Sada točno znam što ću odjenuti za svečani prijam što ga organizira naš kraljevski domaćin. Pogledala je svoje sumnjičave sluškinje i nasmiješila se. — A tako mi Ilatinih očiju, nijedan ondje nazočan muškarac nikada neće zaboraviti dan kada je kraljica od Sabe prvi put stupila na Salomonov dvor.

Baalit pjeva Kraljica od Sabe jednako je tako mogla pasti i s Mjeseca, jer nitko do tada još vidio nije ni nju, ni njezin egzotičan dvor. Protokol se morao poštovati; kraljevska je gošća kralja morala zamoliti da je primi, nakon čega joj je on trebao uputiti službenu i unaprijed propisanu dobrodošlicu. Sve dok se taj obred nije do kraja izvršio, kraljevska je gošća morala čekati u Maloj Palači. A meni, pak, slatke riječi prvi put nisu omogućile da ostvarim ono što sam namjeravala. Moja prva prisna zamolba da posjetim pridošlu kraljicu urodila je nasmiješenim odbijanjem. Nenavikla na odbijanje, ponovo sam ga pitala, navodeći sada da mi je, kao kraljevoj kćeri, dužnost stranoj gošći poželjeli dobrodošlicu. — Da, ali kada se gošća malo odmori. Putovanje iz Sabe je dugo i zamorno. Nemoj je sada uznemiravati. — Neću je uznemiravati, obećavam da neću. Sigurno će pomisliti da sam loše odgojena ako joj ne poželim dobrodošlicu i ne darujem nešto u znak dobrodošlice!


— Ne, Baalit – glas moga oca zvučao je kao nikada prije, a bio je to znak da više nema rasprave. Pognula sam glavu i tiho se udaljila, predbacujući si zašto sam uopće išla iskati dopuštenje. Mogla sam jednostavno, po vlastitome nahođenju, otići u Malu Palaču. Moj bi me otac, dakako, poslije grdio, no barem bih prije svih ostalih vidjela sabejsku kraljicu. Sada, međutim, nisam mogla tvrditi da nisam dobro shvatila ili čula očeve naredbe. Bila sam zato prisiljena pronaći drugi način. Nakon kratkog razmišljanja, sinulo mi je: možda mi nije dopušteno da nepozvana uđem u Malu Palaču, no kraljica od Sabe mogla je primiti koga je htjela. Naposljetku, i moj ju je otac posjetio, baš kao i dvorski komornik Ahišar, nadzornica ženske palače, gospa Čadara, i prijatelj moga oca, Amintor iz Kaftora. Nasmiješila sam se i poslala Nimru neka Amintora pozove da se sa mnom susretne na bedemu iznad ulaza u palaču. Dok sam čekala i zurila u užurbani grad, u sebi sam ponavljala riječi koje ću reći Amintoru. Znala sam da će se odazvati na moj poziv, jer svi su htjeli udovoljiti kraljevoj miljenici. Bila sam toliko zaokupljena vlastitim planovima, da nisam ni čula kako mi prilazi; prenula sam se tek kada je preko mene pala njegova sjena. Tad sam se okrenula i vidjela ga kako ispred mene stoji visok i blistav. Pod podnevnim su se Suncem njegove duge, crne kovrče plavičasto ljeskale. Iza uha je toga dana bio zataknuo stručak jasmina: bijele zvijezde na ponoćnome nebu. Amintor je uza se vazda nosio cvijeće. — Kraljevna – rekao je i duboko se naklonio. Kada se uspravio, smijeh je u njegovim očima iskrio kao zlatne iskre u crnome jantaru. – Pozvala si me i evo, ovdje sam. A dok sam se smiješila, on je pridodao: — A zašto sam ovdje, kraljevno? — Htjela sam razgovarati s tobom – rekla sam podižući malo bradu, valjda kako bi mi držanje bilo dostojanstvenije, više kraljevsko. — Počašćen sam. I moram reći da si barem bila dovoljno razborita da za dogovoreni sastanak odabereš ovako javno mjesto – Amintor je zamahnuo rukama kako bi joj pokazao otvoreno nebo iznad njih i užurbani grad ispod. — Ovo je znatno manje upadljivo od sjenovitih zakutaka i mračnih uglova. Glas mu je zvučao rugalački, no odlučila sam to prihvatiti kao pohvalu. Ponovo sam se nasmiješila i rekla: — Hvala ti što si odgovorio na moj poziv, gospodaru Amintore. Zamolila bih te da mi učiniš uslugu.


Zastala sam, no on nije rekao ništa, samo je podigao obrve. Zato sam i ponovo progovorila, da ispunim tišinu. — Posjetit ćeš sabejsku kraljicu – rekoh. – Hoćeš li joj prenijeti moju poruku? — To ovisi o poruci – uzvratio je Amintor, a dok sam ja samo zurila u njega, on se nadovezao – Nemoj zbog toga frktati kao uvrijeđena mačka. Čovjek nikada ne bi trebao obećavati nešto za što ne zna o čemu je zapravo riječ. Nasmiješio se, zubi su mu se ljeskali. — O kakvoj je poruci riječ, kraljevno? Prisjećajući se kako ja od njega trebam uslugu, a ne on od mene, obuzdala sam se prije no što ću progovoriti. — Prenijeti kraljici moje pozdrave i moju dobrodošlicu u Davidov grad – rekla sam i glas mi je bio smiren. – Te joj prenijeti moju želju da me pozove k sebi kako bih joj predala dar dobrodošlice. Ovo posljednje sam izgovorila gotovo nezainteresiranim glasom, kao da mi je posve nevažno. Amintor se nasmijao, zatresao glavom. — Ispričavam se, kraljevna, no morat ćeš pronaći nekog drugog tko će joj prenijeti tu poruku ili čekati da ti tvoj kraljevski otac dopusti da posjetiš sabejsku kraljicu. Ojađena sam ga upitala: — Kako si znao? — Da ti je dopustio da ju posjetiš – odgovorio je Amintor – ne bi mene molila da joj prenosim poruke. I nisam ga uspjela odgovoriti, koliko god da sam se trudila i upinjala. Što bi izgubio da mi je pričinio to zadovoljstvo? Prije ili kasnije sam ionako trebala upoznati kraljicu; pristojnost je nalagala da je dočekam, poželim joj dobrodošlicu i darujem nešto. Moj otac je s pravom bdio nad udobnošću svoje kraljevske gošće, no ja sam se zaklinjala da joj ne bih dodijavala... Amintor me slušao i smijao se. — Umorila bi bilo koga, kraljevno... pa čak i kraljicu od Sabe za koju sam uvjeren da ju je teško umoriti! Žao mi je, no moj je odgovor i dalje negativan. Tvoj ti otac rijetko kada išta zapovijeda pa bi ti zato bilo pametnije poslušati one rijetke naredbe koje ti uputi. — Ma neće se on srditi na mene – rekla sam Amintoru, jer bila sam uvjerena u brižnost svoga oca. Nikada mi prije još nije ništa uskratio. – Oprostit će mi.


— Vjerojatno i hoće, ali meni možda neće. Ne, zahvaljujem, no neću se upuštati u rizike. Još se nisam umorio od jeruzalemskih zadovoljstava. Osim toga, drag mi je tvoj otac pa mu ne želim raditi iza leđa. — Neće ni znati da si mi pomogao – ustvrdila sam. – Nitko neće znati. — Griješiš, kraljevno – rekao je Amintor. – Sabejska bi kraljica znala, ti bi znala, a i ja bih znao. A sada pođi dalje i nastavi se igrati kao sve dobre djevojčice. — Ja nisam dobra djevojčica! – rekla sam i prije no što sam imala vremena razmisliti kako će zapravo zvučati moje riječi, a moja je nerazboritost kažnjena Amintorovim podsmijehom. — Pođi onda dalje i nastavi se igrati onako kako to čine sve zločeste djevojčice – rekao je, a dok sam zaprepašteno zurila u njega, on mi je prstom prešao preko vrha nosa i odjezdio dalje, ostavljajući me da kiptim od bijesa usmjerenog protiv njega i mene same – ni korak bliže kraljici od Sabe. Prvi puta da nisam imala nikakvu prednost u odnosu na ostale žene na očevu dvoru. Poput svih ostalih, morala sam čekati da nam moj otac predstavi svoju kraljevsku gošću. Upinjala sam prikriti svoje živo zanimanje, hiniti ravnodušnost prema glasinama o posjetiteljima s juga koje su u sve većem broju dospijevale u žensku palaču. A zapravo nisam bila ništa bolja od ostalih žena; poput svih ostalih izgarala sam od želje da vidim tu stranu kraljicu koja je pola svijeta prešla samo da vlastitim očima vidi kralja Salomona. Stranu kraljicu za koju je kralj Salomon postavio prijestolje pored svog prijestolja. Imala sam, međutim, prednost kojom očeve supruge nisu raspolagale. Skrivena iza očeva prijestolja, bila je tajna odaja; svatko skriven u njezinu dnu jasno je mogao vidjeti čitavu kraljevu dvoranu s prijestoljem, a da ga pritom nitko ne vidi. Tu sam tajnu prostoriju pronašla još dok sam bila veoma malena. Tog sam dana bila svojeglavija nego inače pa sam odlučila sakriti se od dadilje, zbog čega sam iz svijeta kraljica prešla u kraljev svijet. Moja je samovolja urodila neočekivanim blagom: iza teškog, kožnog zastora oslikanog grimiznim makovima, otkrila sam utočište. Prostorija skrivena iza zastora bila je malena i mračna, jer jedina svjetlost koja je u nju prodirala bila je ona koja je uspjela prodrijeti kroz rešetkasti prozorčić. Kasnije sam tu istu rešetku vidjela i s druge strane, one na kojoj se nalazila velika kraljeva dvorana; tek sam tad shvatila koliko je zapravo lukavo bio načinjen taj špijunski otvor. Jer iz dvorane su se iza kraljeva prijestolja mogle vidjeti samo oslikane pločice. Blistava trska i lotosovi cvjetovi bili su varke za oči koje su skrivale tajnu prostoriju smještenu iza njih.


Odmah uz rešetkasti prozor netko je bio razmjestio jastuke – davno je to bilo, jer jastuci su bili sivi od prašine. Za odjeću mi se lijepio blag miris cimeta. Oduševila me ta skrivena odaja; ondje sam se osjećala sigurnom, kao u majčinu zagrljaju. Ugodnih sam sat vremena ondje provela daleko od čitavog svijeta. Dadilji sam se odlučila objaviti tek kada me je obuzela glad. Dadilja se naravno ljutila na mene, no nitko se nije usuđivao prema meni biti grub kako mog oca zbog toga ne bi obuzeo gnjev, zato mi se i ona samo prijetila da će ocu reći kako me satima nije bilo. — A kralju Salomonu se to neće svidjeti, kraljevno. Svašta ti se moglo dogoditi! Gdje si bila? — Nigdje – odgovorila sam, jer nije mi na padalo na pamet s njom podijeliti moju tajnu. No zatim sam joj se nasmiješila i preklinjala je da ništa ne kaže mome ocu, jer nisam ga htjela žalostiti. Moja me dadilja navela da joj obećam kako više nikada neću odlutati i izgubiti se. Čista sam joj srca mogla obećati da se neću izgubiti, jer izgubiti se jednostavno nisam ni mogla. Nitko kraljevsku palaču nije poznavao bolje od mene. I tako sam tajnu odaju zadržala samo za sebe. Kada sam porasla, očistila sam prašinu i uklonila stare, prljavštinom prožete jastuke i zamijenila ih novima. Čak ni svome ocu nisam rekla da sam otkrila tajnu špijuniranja velike dvorane, premda je on to možda i naslutio. Na kraju krajeva, nije to ni bila baš tako velika tajna. Možda je i on sam kao dječak zalazio u tu prostoriju kako bi se kraljevanju učio prema potezima koje je povlačio kralj David. I dok su očeve žene sabejsku kraljicu promatrale iza rešetkaste pregrade koja je galeriju za kraljice dijelila od velike dvorane, ja sam sjedila u tajnoj odaji; sa svoga sam špijunskog mjesta, pokraj očeva prijestolja gledala ravno prema čitavoj dvorani. Moj otac i ja smo tako imali najbolji pogled na svakog tko bi zastao ispred prijestolja. Tko god da se toga dana zatekao u velikoj dvorani kralja Salomona nikada neće zaboraviti trenutak kada je kraljica od Sabe ušla u dvoranu i zaputila se prema samome prijestolju. Uvjerena sam u to. Dobro je bila upućena u priče koje su se prenosile od uha do uha, znala je koliko muškarci gorljivo žude da je vide vlastitim očima i sami procijene njezinu ljepotu. Znala je to i zato ih je pustila neka čekaju ono za čime žude. Prije no što će vidjeti samu kraljicu od Sabe, ljudi su vidjeli blago koje je sa sobom iz Sabe donijela. Nosači odjeveni poput knezova na nosilima su u dvoranu unijeli otvorene škrinje prepune bisera i tamjana; za njima su išli ljudi koji su dovukli kola krcata grumenjem zlata. Dugo je Sabejcima trebalo da ispred Lavovskoga prijestolja postave sve darove koje je mome ocu namijenila kraljica. A tada, tek tada je u dvoranu stupila i sama kraljica.


Prethodile su joj dvije sluškinje koje bijahu odjevene i urešene tako da su im pozavidjeti mogle i najveće kraljice. Halje obojane tirskim grimizom, zagasitocrveni šalovi s resama od čistoga zlata, velovi tanani i prozirni, svjetlucavi kao mjesečina. Jedna od tih dviju žena oko vrata je, zapešća i nadlaktica nosila smaragde, dočim je druga oko pojasa nosila pojas načinjen od bisera crvenkastih kao suton. Samo se tim pojasom moglo kupiti čitavo kraljevstvo. Kada su se približile prijestolju, vidjela sam da im lica svjetlucaju poput nakita. Boja kojom su našminkale očne kapke i usta, obrve i obraze bila je pomiješana sa zdrobljenim draguljima. Još je dragulja bilo nanizano na srebrne lančiće koji su im zatim bili upleteni u kosu. Dvije nakitom urešene služavke došle su do podnožja prijestolja moga oca, duboko se naklonile, a zatim se izmaknute ustranu i graciozno potonule na koljena, svaka s jedne strane mramornih stuba. I dok su kao u drvetu izrezbareni lavovi ukočeno čekale ondje, kraljica od Sabe konačno se pojavila. Polagano je koračala kroz sjenu cedrovih stupova prije no što će stupiti na svjetlo. Kratko je ondje zastala, a ja sam jasno vidjela da pogledom traži oči mog oca. Tada se nasmiješila i počela mu prilaziti. Uvjerena sam da ni jedan muškarac nije s nje mogao odvratiti pogled, a ni jedna žena. Svila boje slonovače preko njezinih je oblina padala poput bogate kreme. Dvije su joj zlatne kopče u obliku leopardovih šapa na ramenima pridržavale jednostavno ruho; dva su joj češljića od slonovače pridržavala njezinu tešku i sjajnu kosu. Oko gležnjeva su joj bili omotani tanki zlatni lanci sa sićušnim zvončićima. Bila je bosonoga. Dok je koračala prema prijestolju mog oca, u čitavoj se velikoj dvorani čuo samo zvuk umilne, skladne zvonjave praporaca privezanih za lančiće oko gležnjeva kraljice od Sabe. Nikada prije nisam vidjela takvu ženu. Hodala je gordo i uspravno, a kada je konačno zastala ispred prijestolja, pogled joj se susreo s pogledom moga oca, no ona nije ustuknula. Bila je ona istinska kraljica, žena koja je stekla pravo da vlada. Mislila sam da će biti gruba, muških kretnji, nimalo ženstvena. Bila sam u krivu. Sabejska je kraljica bila prelijepa, lijepa kao ljetno poslijepodne tijekom kojega se sjenke rastegnu u nedogled. Lijepa kao vjetar, kiša i zvijezde, kao sve zrele i tople stvari. Lijepa poput moje majke kakva mi dolazi u snove. Nisam joj mogla odrediti godine, no to ionako nije bilo važno. — Bilkis, kraljica od Sabe, pozdravlja Salomona, kralja Izraela i Judeje – glas joj je jasno odzvanjao; poput moga oca, i ona je znala kako riječi preko


prostrane dvorane odaslati tako da ih svi čuju. Nije se naklonila, mome je ocu bila ravnopravan sugovornik. On se s ispruženom rukom spustio niz stube Lavljeg prijestolja. — Salomon, kralj Izraela i Judeje, pozdravlja Bilkis, kraljicu od Sabe – rekao je. — Neka si dobrodošla na moj dvor. Na ovome prijestolju pored mojega možeš sjediti koliko ti drago. Svoju je ruku položila na njegovu i dopustila mu neka je uza stube odvede do prijestolja postavljenog tik uz njegovo. Davidovo Lavovsko prijestolje bilo je načinjeno od izrezbarene i pozlaćene cedrovine, urešeno lavljim glavama i lavljim šapama u podnožju. Za sabejsku je kraljicu naručio prijestolje od posrebrena drveta, ukrašeno reljefima s prikazima leoparda. Tek kada su moj otac i sabejska kraljica sjeli na svoja prijestolja, primijetila sam ratnicu koja je čitavo vrijeme stajala iza kraljice. Ah, to je sigurno Gospa od Mača, Amazonka. No čak me ni čudnovat prizor žene-ratnice nije mogao nagnati da odvratim pogled od kraljice. Istinska je kraljica – kraljica koliko je i moj otac kralj. Osjećala sam to duboko u sebi. Bila je to istina za koju nisam ni sanjala da bi mogla postojati. A osjećala sam i još nešto: moram upoznati sabejsku kraljicu – koliko god me to koštalo. I dok su mi te riječi u mislima još gorjele kao vatra, zapitala sam se zašto bi me taj susret trebao išta koštati.

Ahija Čak ni od kralja Salomona ne bih očekivao takvo što, premda sam iskvarenost njegovu promatrao vlastitim očima. Kada je dočuo da je kralj pokraj svojega podigao još jedno prijestolje i na nj posjeo pogansku kraljicu, Ahija je posumnjao u istinitost te priče. Čak se ni Salomon, čija Ženska Kuća unutar svojih zidova skriva brojne idole, ne bi usudio učiniti takvo što. Ali jest. Sada više nitko ne treba sumnjati u kraljevu ljubav prema porocima i opačini. Ahija je stajao u sjeni cedrovih stupova koji opasavaju veliku dvoranu i gledao kako sabejska kraljica u svojoj besramnoj razuzdanosti korača do stuba koje vode do prijestolja kralja Salomona. Nije mu se naklonila. Kralj se, međutim, spustio niz stube, pružio joj ruku i poveo je do srebrnoga prijestolja koje se nalazilo tik uz njegovo. A kada je kralj Salomon pred čitavim dvorom objavio da će kraljica od Sabe pokraj njega sjediti koliko god joj bude drago, Ahija je duboko udahnuo i istupio iz sjene cedrovih stupova. Pogledaj me, kralju Salomone. Počuj me.


No, dok je Ahija duboko udisao, kraljev je pogled preko njega samo prešao kao sokolova sjena. Kao da je Ahija samo najobičniji sluga ili pas. Kao da više nije dostojan kraljeva pogleda. Ne. Bez riječi, Ahija se ponovo vratio u zaklon cedrovih stupova. Ne. Nećeš mi se ponovo smijati, o kralju. Ne ponovo. Ja sam prorok Jahvin i neću riječi Jahvine kazivati gluhim ušima. Čekat ću, čekat ću da mi Jahve u ruke poda oružje kojim ću te uništiti.

Helike Premda je uopće nije bilo briga za kraljicu Juga, s ostalim se kraljevim ženama zaputila na galeriju smještenu iznad velike dvorane; lakše je bilo biti popustljiv nego svojeglav. Ni sanjala nije koliko će gorko zažaliti zbog tog izbora, da će ponos i strast koje dugo je u sebi držala okovanima, s lanca pobjeći u trenutku kada bude ugledala tu strankinju. Ne, Helikin pogled nije privukla sabejska kraljica – osunčano i blistavo stvorenje kojemu ljudi možda bi se i mogli klanjati kao kakvom božanstvu danjeg svjetla i smijeha. Korak iza kraljice Juga stajala je ratnica. Visok i gibak lik odjeven u kožnu tuniku opšivenu brončanim diskovima i grimizne kožne hlače ugurane u visoke, vezicama pričvršćene čizme. Stvorenje čija je čvrsta desnica neprestano počivala na balčaku kratkog, željeznog mača, čija je kosa niz pleća padala ispletena u samo jednu pletenicu. Ratnici je grlo štitila dlan široka srebrna vrpca... Ne. Ne, sigurno me oči varaju. A znala je da je ne varaju. Iza sabejske je kraljice Mjesečeva Gospa stajala s rukom na maču. Čista i uspravna, spretna kao božica Lova, oštra kao strijela u srcu. To sam nekoć bila ja. A sada... Helike je pognula glavu i u grlu je osjetila bolesnu mučninu. Sada sam ništa. Muškarčeva žena, posuda koju puni po vlastitome nahođenju. Imovina. Druge su se požurile naprijed i izgurale je u stražnji dio ženske galerije. Dopustila im je neka je izguraju, nije se borila da zadrži svoje mjesto. Koje mjesto? Zar je uopće važno što ovdje radim? No kada su joj vidik zapriječila tijela ostalih kraljevih žena, obuzeo ju je posvemašnji užas. Ako joj je Božica Lova poslala znak – znak poslan meni, nakon svih tih dugih, ledenih mjeseci – kako ga je mogla odbiti? Čak i po cijenu moje vlastite smrti, moram ponovo vidjeti svoju sestru po krvi. Ne obazirući se na prosvjede onih koje je odgurivala ustranu, Helike se probijala do rešetke od cedrovine koja je kraljeve žene skrivala od pogleda. Ondje je nepokolebljivo stala i zurila kroz zaslon, napajala oči prizorom svoje nepoznate sestre po maču.


Nije uspijevala razaznati koji je to klan strankinji čuvao leđa; znala je samo da su rođakinje po Mjesecu. To joj je za sada bilo dovoljno. I prvi je put bila sretna zbog činjenice da su kraljeve žene odvojene od svijeta. Žedne je oči mogla napajati na prizoru Gospe od Mača, gledati je a da je ona istodobno ne vidi, da ne privuče pozornost Kraljičine Oštrice – a što kada bi me vidjela? Gorka je to misao; Helike je ispod jezika kušala okus žuči. Što bi tad vidjela? Ništa. Baš ništa, samo ženu koja živi u palači. Suze su joj počele nagrizati oči; Helike je podigla pogled s Amazonke i usmjerila ga prema kralju Salomonu koji je sjedio na svome velikom prijestolju načinjenom od zlata i cedrovine. Što bi vidjela? Jednu od kraljica kralja Salomona. Prizor zlatnoga kralja na zlatnome prijestolju počeo se mutiti, pretvorio se u zlatnu izmaglicu ispred živopisnog mozaika na zidu iza prijestolja. Kraljica Začina, utjelovljenje blistavila, pokrenula se prema zlatnome veličanstvu kralja Salomona. Uspravna kao koplje stajala je Gospa od Mača, grimizna koža njezinih hlača nije zavijorila ni na tren. Ne, griješim. Ništa ona vidjela ne bi. Baš ništa.

Abišaga Kraljica zapravo htjede da budem njezine oči i uši u odajama kralja Davida. Jer, kraljici Mikali po volji bijaše da sljedeći kralj bude upravo Salomon. Zato je i nužno morala znati sve što se događalo između kralja i njegovih posjetitelja dok kralj na umoru ležaše u svojoj spavaonici. Zato i bijah odabrana – kao mlada gospa koja zagrijati je trebala umirućega kralja – da kraljicu Mikalu izvještavam o svemu što je pred kraljem rečeno ili učinjeno. No, konačan je izbor prepustila meni; sama sam odvagnula sve što mi je rekla, prisjećajući se pritom onog čemu me je poučila moja majka, koja kao da me je oduvijek pripremala baš za tu zadaću. A prisjetila sam se Salomonovih kao Sunce blistavih očiju. — Da – rekla sam, a zatim sam podigla ruku i prste obavila oko hladnih koralja i toplih bisera ogrlice koju mi je kraljica prikopčala oko vrata. – Bit ću vaš dar kralju Davidu. — Moj posljednji njemu namijenjeni dar – rekla je kraljica i nasmiješila se. I tako sam postala jednom od brojnih kraljevih žena – i jedna od kraljičinih sjenki. A druga je zadaća bila teža od one prve.


Bilkis Kraljevski su je smjestili i dočekali – dočekali kao vladaricu koja dobila je prijestolje odmah uz kraljevo. Bilkis je znala kako u ovoj zemlji to nipošto nije malen dar. Sluškinje su je već izvijestile o ogorčenju što ga je izazvala činjenica da je jedna žena dočekana uz tolike počasti. Neka muškarci i žene ovoga kraljevstva samo prosvjeduju; ionako se ovdje neću zadržati toliko da bi me se to ticalo. Važno joj je bilo samo jedno: pronaći obećanu kraljicu zbog koje je i pošla na tako dalek put. Ako doista je ovdje. Ako uopće postoji. Jer do sada je već upoznala kralja Salomona, vidjela Davidov grad, kao i Veliki hram. No, u kraljevskome gradu još nije susrela kćer koju joj je Ilat obećala. Njeguj strpljenje i žanji bogatstva, podsjećala se, no drevna mudrost nije uspijevala umiriti njezino nemirno srce. U jednom je trenutku, tijekom dugog putovanja, počela sumnjati ne samo u božicu, nego i u sebe samu. Je li možda pogrešno protumačila Ilatine riječi, čula samo ono što je zapravo htjela čuti? Jesam li pola svijeta prešla samo kako bih doživjela neuspjeh? Odagnala je te misli od sebe; briga je slabost. Ako sam pogriješila, tad sama moram ispraviti pogrešku. Njezina ju je božica dovela ovamo, obećala joj novu kraljicu od Sabe. Sada moram razriješiti Njezinu zagonetku i pronaći djevojku. Djevojke, međutim, možda još nije ni bilo. Iznenada joj je tada sinulo: Daleko smo od Sabe i zidine Ma’riba nećemo vidjeti još čitavu godinu. Sluškinje su joj bile mlade žene, žene čija su tijela još bila plodna. Neka jedna od njih zatrudni s kraljem, a dijete ću zatim proglasiti svojom kćeri koju mi je obećala sama Ilat. Jednu ću od njih zavući u Salomonovu postelju. Dobit ću njegovo dijete kojim će se ispuniti Ilatino obećanje... Ne. Posve jasno, to nije zvučalo ispravno. Pristup je bio pogrešan: osjećala je to duboko u sebi. Tad moram čekati. Čekati i vidjeti što će mi Ilat poslati. Samo molim te, Majko, neka to bude brzo! U želji da utiša strahove koji su je morili, stala je ispred oltara i zagledala se u božicu načinjenu od slonovače. Prekriživši ruke preko prsa, Bilkis se naklonila i zagledala u Ilatine oči od lazura. Ništa nije zaiskala, samo je stajala i čekala da vidi što će joj Ilat poslati. Ništa, međutim, nije osjećala pa je nakon nekog vremena ponovo pognula glavu i odstupila. — Bogovi pomažu onima koji si sami pomažu – rekla je samoj sebi, a zatim je začula prigušeni smijeh; Khurrami joj je prilazila noseći u rukama


zdjelu od alabastera. Na bijelome su se kamenu ljeskali kao krv crveni i savršeni mogranji. — Dar kralja Salomona? – upitala je kraljica, a Khurrami je niječno zatresla glavom. — Ne – odgovorila je Khurrami sa zdjelom u rukama. – Dar kćeri kralja Salomona. Riječi su zvučale poput jeke na toplom, mirisnome zraku; zurila je u grimizno voće, posegnula i uzela jedan mogranj u ruku. — Kći kralja Salomona – polagano je to izgovorila, a zatim pridodala: — Khurrami, luda sam ja žena. Prenesi kralju Salomonu poruku da kraljica od Sabe ovoga poslijepodneva s njime želi šetati i razgovarati. A Irsiji poruči neka mi dođe pomoći da se odjenem za kralja. Khurrami je zdjelu od alabastera odložila na izrezbarenu škrinju od cedrovine i otišla izvršiti povjerene joj zadaće; Bilkis je mogranj u rukama milovala kao da je dijete. Znala si da kralj ima kćer pa zar ti na pamet nije palo da bi upravo ona mogla biti djevojka za kojom tragaš? Zar si očekivala da će te i ona na zlatnome pladnju dočekati s ostalim darovima kralja Salomona? A zašto joj kralj nije predstavio svoje supruge i djecu? Naravno, već je bila upoznala kraljevića Roboama, koji ju je dočekao mrzovoljno uljudan, što je, ne bude li promijenio ponašanje, bilo loš znak za budućeg vladara, kao i kraljeve sinove koji su već bili dovoljno odrasli da žive u vlastitim odajama izvan Ženske Palače. Salomon mi, međutim, nije pokazao svoj ženski svijet. Zašto? Možda je to bilo Ilatinih ruku djelo, sve kako bi je podsjetilo da čak i kraljica može biti budala. — Zar sam očekivala da će mi put prepriječiti kakva robinja ili redovnica, pripravnica na čije će mi noge pasti kruna s glave? – obuhvaćajući prstima mogranj glatke kore, Bilkis se tiho nasmijala. – Čula sam previše priča dvorskih pjesnika. Zurila je u voće koje je u kao Mjesec bijeloj zdjeli svjetlucalo poput rubina. I dalje se smiješeći, mogranj je odložila natrag u zdjelu, a zatim je dar što ga je primila od kraljevne položila ispred Ilatinih stopala od slonovače. — Hvala ti – rekla je. Zatražila je znak i zar joj je božica mogla poslati jasniju uputu? Uskoro će se njezina potraga okončati pa će se moći vratiti kući, zajedno s budućnošću Sabe.


Kada je kralja Salomona upitala može li posjetiti palaču u kojoj borave kraljice, trudila se zvučati nehajno, gotovo šaljivo. — Četrdeset supruga, a sve su odreda kraljice! To svakako vrijedi vidjeti – Bilkis je tada izazivački kralja iskosa pogledala ispod trepavica. – Zašto ih skrivaš od mene? Strahuješ li od onog što bi mi mogle otkriti? Salomon se nasmijao. — Muškarac koji se plaši vlastite žene... — Ili žena – ispravila ga je ona. — ... ili žena, je muškarac koji je oženio pogrešnu ženu... ili žene – nadovezao se. – Ne, samo sam mislio da bi ti takav posjet bio dosadan. — Zato što ja upravljam kraljevstvom, a one ne? – to je, dakle, bilo razlog, i ništa više. Da je barem bila dovoljno pametna da odmah to od njega zatraži ne bi uzalud čitav tjedan protraćila u Jeruzalemu! Nagnula je glavu i naušnica joj je preko obraza prešla nježno, kao vretence. — Reci mi, o kralju, razgovaraš li ti samo s kraljevima i knezovima? Ili učiš od svih ljudi? Nije se ni potrudio trošiti dah na odgovor koji su oboje već znali; nasmiješio se i pružio joj ruku. — Dođi, o kraljice, i pogledaj svijet kraljevih žena. Premda ne znam što kraljica Juga naučiti može od žena koje zanimaju jedino njihove halje, dragulji i djeca. O, Salomone, Mudrim te zovu pa ipak si, kada je o tvojim vlastitim ženama riječ, slijep kao i bilo koji drugi muškarac. No ipak se samo nasmiješila i položila ruku na njegovu. — Naravno da ne znaš, muškarac si. Pokaži mi svoje žene, razotkrij mi živa blaga svoje palače, kralju Salomone. Zato što sam to od tebe zaiskala. — Što god poželi kraljica od Sabe, to će i dobiti – izjavio je kralj, a Bilkis se nasmijala. Osmjeh joj je bio besmislen koliko i neumjerenost njegova obrednog obećanja. Dok su koračali kroz hodnike i unutarnja dvorišta, Bilkis je pamtila svaku voćku ili cvijet naslikan na pastelnim zidovima, svaki znamen uklesan u kamenu, sve što joj je moglo poslužiti bude li nekom zgodom sama prolazila ovim putom. Palača Sunca i Mjeseca u Ma’ribu nekoliko se katova uzdizala prema nebu, a zidine od opeke bile su joj prostrane, no Cedrova Kuća kralja Salomona bila joj je dorasla i veličinom i sjajem. A poput kuća svih kraljeva – i kraljica – i Salomonova se palača oko sebe uvijala poput zmije. Bez bistrih očiju i uma, stranac se ondje mogao izgubiti u tren oka. Labirinti, takovim su se imenom nazivale kraljevske


kuće-zagonetke u vrijeme dok je Knosos još stajao uspravan, a kralj Minos i Gospa Labris još vladali svijetom što ga oplakuje Veliko more. Baš poput svih ostalih palača, i Salomonova je raspolagala točkama s kojih je kralj mogao uhoditi one koje je htio. Duga je galerija tako bacala sjenu na ženski dio palače, galerija čiji su prozori bili zastrti rešetkama vješto izrezbarenim u kamenu; bilo je to skrovito mjesto s kojega je kralj mogao uhoditi svoje žene... — Potajno – izjavio je kralj Salomon, a ona je ispod blago ravnodušnog tona njegova glasa mogla naslutiti da se zabavlja. — A je li Mudri kralj Salomon sklon često dolaziti amo i potajno motriti? – nije glasu dopustila da obznani koliko gađenje osjeća prema ovakvom odvajanju žena od svijeta; kraljevstvo joj nije pripadalo, a ovdašnji joj običaji bijahu čudni. Morala se truditi da nikoga ne uvrijedi. Salomon se nasmiješio. — Kralj Salomon je odveć mudar da bi pomislio kako je njegova nazočnost ovdje ikome tajna. Moje žene o događanjima u Jeruzalemu znaju više od mojih uhoda! Možda i jesi slijep dok gledaš na svoje supruge, ali barem si dovoljno mudar da ih ne prezireš poput brojnih muškaraca koji u ovoj zemlji obiteljske loze temelje na očevima, a ne na majkama. Samo je usne izvila u osmijeh, no nije ništa rekla. Umjesto toga, prišla je rešetkastom prozoru i pogledala vrt koji se ispod njih prostirao. Kao očigledno zajedničko okupljalište, vrt je bio velik te je ženama nudio i sunce i sjenu, voćke i fontane. Bilo je i cvijeća, uredno ucrtanih staza kojima se moglo šetati, stabala maslina i limuna ispod čijih se grana moglo predahnuti. A kako se čitav vrt nalazio unutar zidova palače i budući da su sve žene koje su se u njemu nalazile bile kraljeve supruge, dvorski vrt namijenjen kraljicama zapravo je nalikovao na seosko okupljalište. Velika fontana ni po čemu se nije razlikovala od seoskoga izvora. Ovdje je srce svijeta kralja Salomona. Žene na izvoru i njihova djeca. Ovdje ću ga istinski upoznati. Pred gostima svaki muškarac može glumiti junaka. No, njegove supruge, ah, one ga sigurno ponajbolje poznaju. U vrtu ispod njih polagano je koračala žena s malenim bijelim psima koji su oko nje trčkarali, čije je krzno oko njihovih tijela lelujalo kao voda. Dvije su žene sjedile uz rub fontane, u tihome su razgovoru glave primaknule jedna drugoj. Nekoliko je malenih dječaka trčalo amo-tamo za zlatom opšivenom kožnom loptom i udaralo ju. — Tvoji sinovi? – upitala je okrećući se, spremna produžiti dalje. Ne susretnem li uskoro njegovu kćer, pitat ću ga za nju. I strpljenje ima granice.


— Neki od njih – Salomon je zurio u obiteljski prizor i nasmiješio se. – A ono je moja kći – glas mu se izmijenio dok je izgovarao to. Ljubav i ponos prožeti tugom. Konačno. Bilkis se okrenula i ponovo pogledala ženski vrt. Zapljusnuo ju je val zahvalnosti, zagrijao joj krv i raznježio je. Oprosti mi, Majko Ilat; nikada više neću posumnjati u tebe. Djevojka je trčala za zlatom opšivenom loptom, uhvatila je i dobacila dječacima. Dok su trčali, ona se smijala i s lica uklanjala neukrotivu kosu. A zatim, kao da je znala da je gledaju, djevojka je podigla pogled. Svi su Bilkisini strahovi iščeznuli dok je zurila u kao Sunce blistave oči. Da. Da, ovo je kći po koju sam došla. Ona je sljedeća sabejska kraljica. I to velika kraljica, jer djevojka je bila vatreno dijete, rođena pod Feniksovom zvijezdom, znamenom koji kraljeve i kraljice prisvaja kao svoju ljubljenu djecu. Zvijezda njezina rođenja plamtjela je u crvenilu koje se mreškalo u njezinoj tamnoj, gustoj kosi, u plamenu koji rodio se pod sunčevim zrakama. Da. To je ona. — Ona – u Bilkisinu se glasu nije mogao naslutiti ni tračak oduševljenja i radosti koji su je zapravo prožimali. – Lijepa djevojka. Kako se zove? — Zove se Baalit – odgovorio je kralj Salomon. Baalit, malena božica. Bol ju je ščepala za srce pa je jednostavno morala sklopiti oči pred navalom gorkih uspomena. Baalit... moje dijete koje mi poda božica. Sabina kraljica, Majka... Bile su to posljednje riječi njezine kćeri Allit, riječi kojima je ime nadjenula djevojčici koja je poživjela samo nekoliko udisaja. Ne, ne smijem razmišljati o onome što je bilo, moram misliti na ono što će tek biti. Bila si u pravu, Allit, Baalit će jednoga dana doista biti Kraljica Jutra. — Dobro je to ime – konačno je rekla. — U narodu našem i pred Bogom našim, čudno je to ime za djevojčicu, no njezina je majka tako htjela. Bol je oštro zaječala u njegovu glasu; bilo je jasno da je iskreno ljubio djevojčinu majku. Bilkis je svoju ruku položila na njegovu. — Dobar si ti čovjek, kralju Salomone. Mnogi ne bi poštivali takvu želju – nije mu dala vremena da odgovori, nego je hitro nastavila. – Pođimo sada u vrt, jer želim upoznati tvoje žene, sinove i tvoju kćer. — Ako tako želiš – rekao je i nasmiješio se, a ona mu je osmjehom uzvratila kao da od njega išće nešto posve nevažno. — Da, želim.


— Dobro, pođi sa mnom pa ću ti predstaviti svoju kćer. Upozoravam te, međutim, Baalit je pametna djevojka koja voli postavljati pitanja, baš kao i... — Kao i njezin otac? Neka te to ne brine, kralju Salomone. Pitanja me zabavljaju. – nasmijala se zatim lepršavo i meko. Još se nije usuđivala pokazati koliko je djevojka zapravo zanima. No, ona je ta zbog koje sam poslana u potragu. Ona. Znam to. Već je kraljica, a da toga nije ni svjesna. Ova je neukrotiva djevojka gorjela vatrom koja nekoć je gorjela i u Bilkisinoj krvi. Bilkis više nije bilo potrebno da joj Ilat došapne zbog koga je prešla tako dalek i opasan put. Baalit je bila kći njezine duše; Saba je po svaku cijenu mora dobiti. Salomon je ispružio ruku i Bilkis ju je prihvatila. Usprkos ushitu, koža joj je bila hladna, lice smireno. Koračala je u njegovu ritmu; nije htjela išta upropastiti pretjeranom hitnjom. Iza smirena pogleda, njezin je um užurbano tragao za sljedećim potezom što ga mora povući. Dopustila si je lagani smijeh kao odgovor na Salomonovu sitnu šalu o cvijeću u njegovu vrtu. Moja istinska kći, dar što mi ga je poslala Kraljica Neba. Moram prinijeti velike žrtvene darove kao znak zahvalnosti za ovoliku milost. Molitve se rijetko kada tako jasno ostvaruju; Bilkis je bila istinski zahvalna. — Kakav spokoj – izjavio je kralj zastajući na kapiji na ulazu u vrt. – Istinska je to rijetkost, što bih sve dao da ga i ja mogu posjedovati. Zamijetila je natruhu dvosmislenosti. Bila je zahvalna što kod muškaraca još uvijek može raspiriti plamen. Ili bi možda bolje bilo reći: toplinu. Ovaj čovjek nije sklon pretvoriti se u buktinju. — Da, istinski spokoj rijedak je dar. Bogovi nam mir ne šalju baš tako često. Ah, lijepe li rezbarije na tim vratima. Imate sreće s umjetnicima, kralju Salomone. A sad uđimo konačno u vrt, kako bih upoznala ponajljepši cvijetak koji boravi unutar njegovih zidova. Kada su kralj i ona ušli u vrt, sve su žene zastale i ušutjele. Zurile su u kraljicu. Kao da sam ih pogledom pretvorila u stupove soli. Bilkis je zadržala bezizražajno lice: nije se smjela smijati ženama kralja Salomona. — Ovo su moje dobre žene i ponajbolji sinovi moji – kralj se nasmiješio svojim ženama, a zatim je poveo do mjesta na kojemu je njegova kći stajala podignutih ruku, budući da se pripremala uhvatiti pozlaćenu loptu. – No, poslije ćeš ih upoznati. Prvo ti moram pokazati najvrjedniji dragulj kraljeve palače. Salomon se nasmijao i kći mu je uzvratila osmijehom, zagledala mu se ravno u oči.


— Pogledaj, o kraljice Juga, pogledaj blago sjevera. Moja kći, kraljevna Baalit. I dok je kralj pružao ruku da je pokaže, kraljevna je ruke prekrižila preko prsa i potonula na koljena, skrušeno je naklonila glavu. — Pozdravljam te, oče moj, počašćena sam tvojom nazočnošću. Pozdravljam te, kraljice Juga. Neka si dobrodošla u kraljevstvo mog oca, u njegovo i moje ime. Umilna poput žive vode, ustala je i uspravna stala ispred njih, dok su njezine blistave oči prodorno motrile Bilkisino lice. Zagledavši se u te oči, Bilkis je u sebi zahvalila Ilat. Da. Ona je ta za kojom sam tragala. Zbog nje sam prešla pola svijeta. Krv joj je plamtjela od uzbuđenja, mutilo joj se pred očima, morala se silno upinjati kako bi zvučala smireno. — Istinu veliš, o kralju, kada kćer svoju predstavlja kao najvrjedniji dragulj u palači svojoj. Kraljica Juga kraljevni izraelskoj zahvaljuje na dobrodošlici. I Bilkis zahvaljuje Baalit. Doista si blago, upravo ono kojim te otac i proziva – obuzeta radošću, Bilkis se nasmiješila te je s istinskim oduševljenjem promatrala kako joj kraljevna Baalit uzvraća osmijehom. Djevojka je bila onakva kakvom se na prvi pogled i činila, pa čak i više od toga. Oh, gledajući izvana, ništa na kraljevni zapravo nije bilo čudno, nije bilo ničeg zbog čega bi drugi prstom uprli u nju i ispredali o njoj najneobičnije priče. Jer doista je zapravo bila upravo onakva kakvom bi kćer kralja Salomona i trebala biti: sigurna držanja i dražesna, podarena dostojanstvenom inteligencijom koja ju je krasila jednako kao i zlato i dragulji koji su joj krasili ruke i vrat. Kralj Salomon dobro je odgojio svoju kćer: bila je ponosita, ali ne i drska, plemenita bez ludosti. A duboko u njoj gorjela je vatra, vatra koju bogovi podaju onima koje ponajviše ljube. Baalit je bila na pragu zrelosti te je vatra koja se u njoj razbuktavala bila spremna iznjedriti blistavu svjetlost. Ta je vatra, međutim, još bila slabašna: jednako lako bijaše je potaknuti, kao i ugušiti. Moram je otvoriti toj vatri, takav dar se ne smije protratiti. I dalje se osmjehujući kraljevni, Bilkis je pružila ruku i dodirnuta kraljevo zapešće. — Sretan si što imaš takvu djecu, kralju Salomone. Moraš mi dopustiti neka uživam u društvu vaše kćeri. — Dopustiti – rekao je – ako vam to objema pričinjava zadovoljstvo. — Meni pričinja – rekla je i pogledala kraljevnu. – Pričinja li kćeri kralja Salomona zadovoljstvo da kraljici od Sabe bude veselo društvo? Kraljevna Baalit dohvatila je kraljičinu ispruženu ruku i sagnula se kako bi njezine prste pritisnula uz svoje čelo.


— Ako je po volji mome ocu, ali i vama, onda ne postoji ništa što bi mi pričinilo veće zadovoljstvo – izjavila je, a Salomon se nasmijao. — Vidiš kakav je dragulj, čovjek ne bi mogao poželjeti prikladniji i ponizniji odgovor. Kralj Salomon osmjehnuo se svojoj kćeri koja je jasno pokazala koliko joj njegove riječi hvale gode, ali i koliko ih rijetko čuje. — Hvala ti, oče. Spremno ću čekati kraljičine naloge. Svaki kraljevnin odgovor kao da je jasno potvrđivao božičin izbor. Tisuću ti puta hvala, Majko. U znak zahvalnosti ću ti prinijeti pehar bisera kao žrtvu prije nove mjesečeve mijene. Razmijenili su još nekoliko riječi, a zatim je Salomon nastavio dalje, odveo je od kraljevne i poveo neka upozna njegove žene i sinove. Nasmiješena, Bilkis ga je slijedila. I bez osvrtanja je znala da kraljevna Baalit stoji, gleda... i da je čeka.

Salomon Premda je znao da mu elegantno i vješto laska, Salomonu je ipak bilo toplo oko srca kada je kraljica potvrdila vrline njegove kćeri. Na kraju krajem, na neki je način moja zasluga to što se kraljica Jutra osjeća dužnom laskati mi. A nije on bio ni opijena budala: bio je savršeno svjestan vrlina svoga djeteta. Abišagina je kći doista bila dragulj vrijedan svake hvale. Gledao je kako se kraljica osmjehuje Baalit, kako se graciozna poput vode saginje kako bi poljubila glatko djevojčino lice. Zrela ljepota pozdravlja onu koja tek treba sazrijeti: plod mogranja i cvijet... Prizor dostojan pjesme. Beskrajno žalim što kralj Salomon nije kralj David: umijeće moga oca bilo bi u stanju ovakvu ljepotu pretočiti u pjesmu. Iznenada ga je obuzeo osjećaj usamljenosti: kraljica i kraljevna ispred njega su stajale u krugu tihog razumijevanja u koji je znao da ne može kročiti. Sunčeva je svjetlost zlatom posipala njihovu kožu, kao iskričava se vatra prelijevala preko njihove kose: mutilo mu se pred očima od blistave svjetlosti koja s nebesa se spustila... Dok je kraljicu vodio prema svojim ženama koje su čekale, u tišini se korio. Postajem pjesnički raspoložen, samome se sebi rugao osvrćući se na vlastito, silno hvaljeno umijeće s riječima. Kralj Salomon Mudri, kralj Salomon Veliki, pisac mudrih izreka... U usporedbi s pjesmama, mudre izreke nemaju topline.


Njegov je otac skladao pjesme koje ljudi još pjevaju. A nema sumnje, pjevat će ih i za tisuću godina. U zlato se pretvorilo sve čega se kralj David dotaknuo; vrlina je postalo sve čemu se kralj David posvetio. Da su se bilo koji drugi, muškarac i žena usudili učiniti ono što učinili su kralj David i Gospa Bat-Šeba, živi bi bili zazidani u gradske zidine. Kraljica Mikala spriječila je tu tragediju; toliko je Salomon o svemu tome znao. Znao je, međutim, da iza svega se krije još mnogo toga, detalji još mračniji od one priče kako je njegov otac ubio muža njegove majke. No Salomon nikada nije doznao tu mračnu tajnu... — Vrati nam se, o kralju, čekamo kada ti bude po volji – smijeh je zagrijao glas kraljice Začina, poput nježnoga se milovanja provukao kroz riječi. Uhvaćen u lutanju kroz prošlost, kralj se kanio izvući koristeći se kraljičinim riječima, što je uvijek prikladan trik. — Ne, kralj čeka kada će kraljici biti po volji. Kakvi su tvoji prohtjevi, kraljice Juga? – nasmiješio se, što je još jedan koristan trik kojim se čovjek može poslužiti kada nije pratio tijek razgovora. No sabejska je kraljica u toj igri bila jednako vješta kao i Salomon. — Kralj Salomon je odlutao u mislima. Nesumnjivo su mu dodijale riječi jedne žene – zločesto je zadovoljstvo zlaćano zaiskrilo duboko u njezinim očima. Toplina je razgalila Salomonovu krv; osmjehnuo joj se te je bez razmišljanja o posljedicama njegove izjave rekao: — Nikada – izjavio je, a kraljica se nasmijala. — Prikladan odgovor, Salomone Mudri – rekla je kraljica – bio bi Ah, ali kraljica od Sabe nije tek obična žena! — Možda to i jest prikladno, no Salomon Mudri samo je običan muškarac koji može zboriti isključivo istinu, a ne ono što je prikladno. A ono što je istina, o kraljice, jest da riječi vaše nikada ne mogu dosaditi ni jednom muškarcu. Njihova usporena šetnja dovela ih je do onih žena koje su zabavu odlučile potražiti u vrtu; svaku od njih Salomon je predstavio kraljici od Sabe, pazeći pritom na redoslijed kojim su se za njega udavale. Nijednu ženu nije htio postaviti iznad ostalih, a nitko nije mogao ustvrditi kako ovakav pristup jednu uzdiže, a druge ponižava. Čak je i Naamah, majka krunskoga kraljevića, morala čekati da se kraljici od Sabe prvo naklone one koje je kralj prije nje oženio. Kraljica od Sabe prijazno je razgovarala s njegovim ženama, s puno se nježnosti ophodila prema njegovim malenim sinovima. A zatim, nakon što je iskosa kratko pogledala žene koje su je promatrale – okupljene su u


skupinu nalik na jato prepelica; zar se plaše da će ih Bilkis dodirom pretvoriti u pijesak? – kraljica je izjavila: — Kraljica Juga bi se sada željela sat vremena družiti s kraljevnom Baalit. — Kako kraljica želi – Salomon nije mogao drukčije odgovoriti. A ne bih ni htio. No, dok je gledao kako sabejska kraljica vrtom kroči i prilazi Baalit, dok je zurio u radost na ushićenome licu svoje kćeri, Salomona je obuzela neodoljiva želja da ih pozove natrag k sebi. Ne luduj. Kakvo zlo može proizaći iz Baalitina druženja s Bilkis?

Baalit pjeva Kada je moj otac u haremski vrt ušao vodeći kraljicu Juga za ruku, zurila sam u nju, a kroz glavu mi je samo protutnjala misao nisam spremna! Nisam imala pojma što to znači: za što sam to trebala biti spremna? Nisam znala ni zašto drhtim kao da sam se suočila s nekom velikom opasnošću. Otkako sam je vidjela u velikoj dvorani očeve palače, čeznula sam za susretom s kraljicom Začina; bezuspješno sam tragala za načinom da je upoznam. A sada ju je moj otac doveo k meni. Gledana izbliza, i dalje je bila lijepa, premda je jasna sunčeva svjetlost razotkrivala linije koje su joj bacale sjenu na oči. Nije se upinjala prikriti to pa sam joj se divila na tolikoj hrabrosti. Sve su se moje pomajke silno trudile skriti tragove što ih je vrijeme ostavljalo na njihovim licima. Srce mi je tako silno udaralo da sam jedva uspijevala misliti; ni sama nisam znala što mi je govorila ni kako sam odgovarala, no moji su se odgovori svidjeli i mome ocu i stranoj kraljici koja je rekla: — Tvoj je otac doista u pravu kada te zove svojim blagom. Osjetila sam tada da mi se lice zažarilo. — Moj me otac odveć hvali, jer previše me ljubi da bih za njega bila išla manje od savršenstva. — Želiš li time, dakle, reći da je kralj Salomon Mudri u zabludi? – upitala je kraljica. A moj je otac rekao: — Često sam u zabludi, ali ne i kada hvalim svoju kćer koja mi je bolja od četrdesetorice sinova. — Može li to itko znati bolje od čovjeka koji ima četrdesetoricu sinova? – odgovorila je kraljica, a moj otac se nasmijao.


— Oh, ta nemam ih baš četrdesetoricu! Dođi i upoznaj šačicu njih prije nego polude od čekanja. Moj je otac kraljicu zatim poveo da bi joj predstavio moju braću i svoje žene. Gledala sam kako kraljica ljubazno razgovara sa svakom od njih; čak se sagnula i spustila da pomiluje luckaste pse Gospe Melasadne. Kako li će se samo šepiriti pred onima koje nisu imale čast upoznati kraljicu od Sabe! Slutila sam obilnu žetvu novih svađa u ženskoj palači. Dok sam ih promatrala, sabejska se kraljica osmjehivala mome ocu i tiho smijala; vidjela sam kako joj se moj otac smiješi i zaljubljeno zuri u nju. Osjetila sam oštar ugriz ljubomore; sve do tada, samo sam ja mogla tako ozariti očevo lice. Preplavio me osjećaj stida i očistio nedostojnog osjećaja. Kako sam se usudila svome ocu oduzeti zadovoljstvo? Kako se usuđujem zamjerati mu zato što je možda pronašao ženu koja ga može istinski usrećiti? A dok sam tako razmišljala, kraljica se od njega odvojila i zaputila prema meni; kretala se tiho i s velikom lakoćom, u vlastitome se tijelu osjećala ugodno kao mačka. Zurila sam u nju i nisam bila u stanju dosjetiti se nečeg što bih joj mogla reći. Jer kako ostaviti dojam na ženi koja vlada najbajkovitijim kraljevstvom na svijetu? Zato sam i čekala da kraljica prva progovori. — Istinska si Salomonova kći – glas joj je bio mek i čvrst, kao da je zborio samo mojim ušima. – Uistinu si dostojna takvoga oca. — To još ne možete znati – nisam znala da ću tako otvoreno govoriti sve dok nisam izgovorila te riječi. Užasnuta, pokušala sam uobličiti ispriku, no nije bilo potrebe, jer kraljica se smiješila, a mene je nenadano obuzeo osjećaj da je poznajem čitav život i da joj otvoreno mogu kazivati što me volja. — Imaš oštar um – rekla je kraljica, a mene je počela obuzimati vrućina. — Trudim se ne biti takva – rekla sam, a ona se ponovo nasmiješila. — Čuvaj um, ponekad čovjeku dobro dođe. Ne zaboravljaj, međutim, da je razbor oštrica – kraljica je tada zastala kao da čeka da dovršim njezinu misao, što sam i učinila. — Oštrica koja se može okrenuti protiv onog koji njome zamahuje – rekla sam. — Ah, Salomonova je kći dakle mudra koliko i bistra. — Još nisam – izjavih – no svakako se trudim biti mudra. Jer nije odveć mudro da djevojka izgleda previše bistro. Uzdahnula je.


— Ne, ovdje djevojčici svakako nije mudro da izgleda odveć bistro. Dođi i sjedni, razgovarajmo malo. Sjela sam s njom na klupu ispod stabla mogranja, letimično pritom pogledavajući prema mome ocu i njegovim ženama. Znala sam da će moje pomajke brojati svaki trenutak što ću ga sama provesti u društvu kraljice od Sabe te da će njena, meni posvećena, pozornost najveću ljubomoru pobuditi upravo kod onih koje su najglasnije napadale njene navodne poroke. — O čemu kraljica želi razgovarati? — O tebi, naravno – nasmiješila mi se nježno, kao da sam joj rođena kći. – A htjela bih ti se zahvaliti i na daru. — Sitnica je to u usporedbi s darovima mojega oca – izjavila sam, a ona se nasmijala. — Dražesno je to. Tvoj otac svakako je jedan od najvelikodušnijih kraljeva na svijetu, no nitko ne može jesti zlato i dragulje! Znatno opuštenija, i ja sam se nasmijala. Premda sam i dalje ruke grčevito gurala u krilo kako se ne bi počele nervozno igrati rubovima moje ešarpe. Htjela sam doimati se smireno i kraljevski, biti barem upola kao ona. — Drago mi je što vam se svidio moj dar. Silno sam željela privući njezinu pozornost, tako da joj u prvi mah htjedoh poslati posudu od iskovana zlata punu bisera. Nešto me je, međutim, spriječilo da to učinim; gotovo protiv vlastite volje, umjesto toga sam odabrala zdjelu od alabastera bez ikakvih ukrasa i zrele mogranje te ih u znak dobrodošlice poslala kraljici Jutra. A moj joj se dar svidio. — Da, uistinu mi je zadovoljstvo bilo primiti tvoj dar, no još mi veće zadovoljstvo predstavlja to što sam te konačno upoznala. Čitav sam život čekala da te upoznam, Baalit. Toga sam dana bila uvjerena kako je ta rečenica tek puka sabejska pristojnost, beznačajan kompliment. Zato sam se nasmiješila, te sam, olako shvativši njezine riječi, samo rekla kako sam i ja nju silno željela upoznati te da se nadam da nije razočarana sada kada me konačno upoznala. — Upravo si onakva kakvom sam se nadala da ćeš biti, pa i više od tog. Doista si kći kakvu čovjek poželjeti može. U očima ti vidim i oca i majku. — Kako možete? Moj otac stoji ondje, na suprotnoj strani vrta. A majka mi je umrla prije mnogo ljeta. — Pa ipak, i ona te stvorila. Ovdje je, kraljevno. Uvijek će biti tu, u tebi.


Je li sabejska kraljica na neki način poznavala moje snove – snove za koje često sam bila uvjerena da šalje mi ih duh moje majke? Ne, to je jednostavno nemoguće. Osim ako je vještica, čarobnica kakvom je mnogi smatraju... — Dajem prstohvat tamjana za tvoje misli, kraljevno – izjavila je, a pogled joj je bio tako blag da sam nesvjesno izlanula: — Je li istina da ste kći džina? – obuzeo me je užas u trenutku kada su mi te riječi prešle preko usana, no sabejska se kraljica samo nasmijala i zatresla glavom. — Ne, baš kao što nisam iskočila iz vječnoga ognja, a stvarni mi oblik jednako tako nije ni onaj bijele zmije. Nemoj me gledati tako zaprepašteno: bila bih bijedna vladarica kada ne bih znala za priče koje kolaju o meni. Ne, samo sam žena kao i sve ostale. — Ne – rekla sam – niste poput ostalih žena. Vi vladate kraljevstvom. — Baš kao i tvoj otac. — Da, ali on je muškarac. Muškarci su rođeni da vladaju. — A žene da se njima vlada? – upitala je kraljica, a ja sam mogla reći samo: — A žene da se njima vlada. Tako stvari stoje. — Tako stvari ovdje stoje. Izrael nije čitav svijet, malena božice. Malena božice... Nitko me tako nije zvao otkako je moja nasmiješena baka otišla natrag u Askalon. Zatreptala sam kako bih spriječila provalu suza. — To je značenje tvoga imena, zar ne? – pitala je, a ja sam kimnula. – Čudno ime za kćer naroda kojemu je Jahve zaštitnik. No, tvoja je majka to željela, zar ne? — Da, moja je majka željela to. Ne znam zašto. Ni moj otac nije znao razlog. Samo je htio udovoljiti majci. Bilo je to izvršenje njene posljednje želje. Nikada neću doznati razlog. Na moj užas, suze su mi preplavile oči; oborila sam pogled kako bih ih sakrila, no odmah sam znala da mi to nije pošlo za rukom. Kraljica mi je prstima obuhvatila bradu i podigla mi lice, tako da smo se gledale oči u oči. — Nije važno zašto, više nije važno. Važno je da ti ljubav tvoje majke teče venama. Nikada nemoj posumnjati u to. Bacila je pogled preko vrta; vidjela sam kako moj otac pogledava prema nama i osmjehuje nam se. Kraljica mi je dodirnula obraz. Prsti su joj bili meki kao golubičino perje.


— A sada se moram vratiti tvome ocu. No, vratit ću se, Baalit. Ni u to nemoj nikada posumnjati. — Neću – rekla sam, a zatim ustadoh kao i ona te je promatrah dok se preko šljunka udaljavala i prilazila mome ocu. Dok su napuštali vrt, kraljica me preko ramena pogledala i nasmiješila mi se. U tom sam trenutku bila spremna za nju učiniti sve; znala sam da ću joj se nekako već morali odužili za vrata koja mi je u glavi otvorila, vrata za koja ni slutila nisam da su zapravo zatvorena i zaključana. Izrael nije čitav svijet, malena božice... Oduvijek sam to znala. Sada sam, međutim, u to i vjerovala. Silan i vedar svijet živio je iza jeruzalemskih zidina. A čak da i nikada vidjela nisam taj blistavi svijet, vazda bih znala da ondje je i da me čeka.

Bilkis Sada kada je ispred sebe imala cilj svoje potrage, ispunjenje Ilatina obećanja, Bilkis se upinjala sačuvati vanjski mir, doimati se ledeno kao voda iz dubokog, nepomućenog bunara. Morala je prikriti vlastiti ushit, radost, osjećaj olakšanja. Još jedna zagonetka: kako prikriti srce? Vlastitu žudnju ipak mora skriti, skrivati je sve do prikladnog trenutka. A to će se uskoro dogoditi: osjetila je da je do točke preokreta došlo u vrtu žena kralja Salomona. Sutra. Sutra ću započeti igru zagonetki za koju ću samo ja znati da je igram. I pobijedit ću. Moram. Sljedećega jutra Bilkis se zaputila mrežom hodnika kojima ju je dan ranije vodio kralj Salomon. Hodala je sve dok ponovo nije došla do kraljeve galerije s pogledom na vrt u kojem borave kraljice. Ondje je zastala i motrila, samoj sebi ponovila sve što je znala o ovome kraljevstvu u koje je poslana. Jer ludost bi bila ishitreno djelovati; njezin je konačan cilj bio odveć važan da bi ga upropastila prebrzim pokretima u ovoj kraljevskoj igri. Stojim, dakle, ovdje gdje kralj inače stoji – ne često, uvjerena sam. Ali povremeno. Njezin je domaćin na njoj ostavio dojam neobična čovjeka koji vlada nad tvrdoglavim i nepokornim podanicima. Koliko god mu lice bilo blago, a prosudbe pravedne, njegove oči odaju zabrinuta čovjeka. Nije lako upravljati ovakvim kraljevstvom – osobito ne nekome tko previše promišlja i duboko osjeća. Izraelov je dvor za nju bio istinsko otkriće, ali ne ugodno. Oh, oduvijek je znala da je Saba svijet za sebe, svijet u kojemu muškarci i žene kao ravnopravni partneri izvode ples života. Znala je da onkraj pijeska na sjeveru muškarci upravljaju više silom, a manje pravom. Do sada, međutim, nije znala što to istinski znači.


Ovdje nijedna žena ne upravlja vlastitim životom. Brigu o vlastitome životu uvijek prepušta drugima – ocu, bratu, suprugu. Odnosno sinu, ako on ostane jedini muškarac u njezinu životu. Ništa joj je pripada; sva bogatstva koja joj se podaju u obliku darova, ili prije u obliku pozajmice, mora neprestance otplaćivati svojim radom i poslušnošću. A najgore je to da ženi ne pripadaju čak ni rođena djeca. Protivno svakom zdravom razumu, svakoj obzirnosti, djeca koju žene u ovoj zemlji rode pripadaju muškarcima koji na žene gledaju kao na privatnu imovinu. Kao da onaj koji tek razbacuje svoje sjeme ima više prava od one koja plod nosi u utrobi svojoj! Takav je, međutim, ovdje zakon; muško pravo je to koje pobjeđuje. Kao da i jedan muškarac zapravo sa sigurnošću može znati da je baš on otac! Uvijek, baš uvijek ima razloga za sumnju: žena je možda bila nevjerna ili je samo pogriješila. Sa sigurnošću se može reći samo tko je djetetova majka. Naslonila je čelo na hladni kamen ukrasne rešetke i zagledala se dolje, u haremski vrt. Ondje je sada bila samo nekolicina kraljevih žena, koje su međusobno razgovarale i isprobavale kojekakve ukrasne sitnice. Jedna, vrjednija od ostalih, šila je ruho; odjeća se ljeskala kada god bi sunčeva svjetlost pala na neki od tananih, zlatnih diskova. Kako mogu biti zadovoljne svojim životima? Ništa ne čine, riječ je njihova bez ikakve težine. Ove su žene sa sjevera neslobodnije od robova, jer lanci kojima su one vezane posve su nevidljivi... I zato se zaklinju da ih ni nemaju. Obuzela ju je jeza. Radije bih javno nosila negve. Kako li samo mogu živjeti tako, vagati svaku riječ ne bi li udovoljile muškarcu, nikada nogom stupiti na mjesta koja joj muškarac zabrani? Pa ipak su te žene poprilično sretne – a ako i nisu, onda je to iz nekih drugih razloga. Moje žudnje nisu i njihove, njihove žudnje nipošto nisu i moje. Zurila je u žene u vrtu. Jedna od njih sada se posve približila sebi najbližoj i nešto joj šapnula u uho; obje su se nasmijale. Na trenutak im je Bilkis pozavidjela: bile su tako spokojne, tako zadovoljne. Imaju tako malo briga! Svaki zid ima dvije sirane. Dok ovdašnje žene nisu bile istinski slobodne, i njihovi su muškarci zapravo bili sputani – prisiljeni brinuti se o ženama koje su uhvatili u stupicu braka. Jao muškarcu koji ima previše žena; taj će mir spoznati tek ako mu to one dopuste. Žene su sada ustale i zašle u sjene harema. Ostala je samo marljiva švelja. Nije dugo sjedila sama; u vrt je ubrzo ušla žena koja je na boku nosila djetešce, a drugom rukom vodila dječačića. Švelja je tada ruho odložila ustranu i ispružila ruke, primila dječaka u naručje. Bilkis je uzdahnula i okrenula glavu.


Mlada majka na svojim plećima nikada neće nositi breme jednoga kraljevstva, nikada neće biti suočena s izborom većim od odabira nakita kojim će se uresiti. Nikada se prema njoj neće odnositi kao prema sebi ravnoj. No, uvijek će se netko brinuti o njoj, bit će pošteđena teške slobode izbora. Možda je to poštena razmjena. Bilkis je znala da se takve misli rađaju iz zabrinutosti i straha. Ne bi mogla živjeti kao te žene; umrla bi da mora. Baš kao što bi i one bile užasnute kada bi im netko rekao da same moraju upravljati vlastitim životima. Ona je jedini gospodar svoga života, zato prema sebi mora biti stroža od bilo koga drugog. Zakonom je, dužnošću i čašću samu sebe okovala i zastrla kao velom. Nikada ne bi mogla misliti samo na sebe i vlastite žudnje. Ove su žene neslobodne zato što su nečija imovina. Ja sam neslobodna zato što sam kraljica. Položila je dlanove na hladan i nepopustljiv kameni zastor i prisjetila se svega što još mora učiniti prije mogućeg povratka kući. Tek će je tada minuti crne misli i prestati mučiti ovakve sumnje. Prisjetila se svega što mora učiniti, na što će kralja Salomona morati nagnati da učini. Ono što oboje moramo učiniti, htjeli mi to ili ne. U konačnici, ni jedna žena nikada nije bila slobodna. Baš kao ni jedan muškarac.


PETI DIO

Sjeme mogranja


Abišaga U kraljevoj mi kući najteže bijaše sakriti ono što sam istinski nosila u srcu. U Jeruzalem me dovedoše kako bih dvorila oca kraljevića Salomona. I nije bilo važno to što smo se kraljević i ja ljubili živo i potajno. Znala sam to dok slušala sam kraljicu Mikalu koja mi je nabrajala dužnosti koje ću imati prema starom, ali i novom kralju. Jer posve je izvjesno bilo da je sljedeći kralj za nju bio Salomon – onda kada Veliki David odustane od života i prijestolja. Kralju Salomonu će biti potrebna vjerna srca, a tko mu je mogao vjerniji biti od srca koje ga je već ljubilo više od vlastita života? Tako sam postala baština koju će stari kralj ostaviti novome. Bila sam obećana kralju Salomonu, onda kad na njega već bude došao red... Oh, znala je dobro kraljica Mikala kako druge pridobiti za svoje ciljeve; lukava bijaše ona, poput zmije. Već sam tada znala da kraljica nužno mora posjedovati i tu vrstu darovitosti. Divila sam se njezinu umijeću.

Baalit pjeva Kasnije, kada mi je iznijela sve što joj je ležalo na srcu, shvatila sam da mi se kraljica Bilkis prikrala kao lakonogi lovac, da mi je zavela i očarala srce. Ne optužujem je; kako bih mogla? Jer ona mi ni u srce ni u um nije usadila ništa što ondje već nije spavalo poput stidljive ptice, koja je samo čekala jutro kada će se konačno moći probuditi, raširiti krila i – odletjeti. Isprva sam, međutim, znala da kraljica od Sabe priželjkuje moje društvo, i to mi je laskalo. Istina, i tad sam se već pitala otkuda tolika njezina pozornost, no mislila sam kako samo želi pridobiti očevu blagonaklonost, samo mu udovoljiti želji. Premda je i to dijelom bilo istina. Započelo je zapravo poprilično jednostavno, prvim koracima stazom kojom je kraljica željela da pođem. Poslala bi po mene, a ja bih zatim pošla u Malu Palaču. Odmah iz njezinih vrata, dočekalo bi me sabejsko kraljevstvo, jer sve je unutar Male Palače bilo uređeno po uzoru na Jutarnju Zemlju. Promatrala bih svijet oko sebe, slušala i razgovarala s kraljicom i njezinim sluškinjama. Nije u tome bilo nikakve patnje; već sam tad znanje prikupljala onako kako neke djevojke ubiru cvjetove. Sabejci su stvorili svijet unutar svijeta, egzotičan i neobično zanimljiv. Unutar njega, žene su se kretale jednako slobodno kao muškarci. — Ili barem slobodno koliko već možemo u stranoj nam zemlji – prvoga mi je dana rekla kraljičina sluškinja Khurrami, dok sam kraljicu čekala u


malome unutarnjem dvorištu koje je nekoć bilo privatno utočište samog kralja Davida. — Kako li samo možeš izdržati, kraljevno, biti vječno zatočena unutar tih zidova? Samo sam pogledala ustranu, jer nisam joj još vjerovala da bih joj mogla priznati da se redovito iskradam vani, jer bilo je to nešto što čak ni moj otac nije znao. — Pretpostavljam da sam se priviknula na to – odgovorila sam, a Khurrami je rekla: — Naravno – no njezine su me oči sumnjičavo gledale. — A muškarci su ovdje tako... – Irsija je tražila riječi kojima bi bez pretjerane grubosti dočarala ono što osjeća; za razliku od bistre i britke Khurrami, Irsija je bila nježno-lijepa kao i njezino ime koje znači duga – ... tako su grubi i neotesani. Nemaju... — Manira? Ne, uopće ih nemaju – dovršila je Khurrami rečenicu, a Irsija me kratko pogledala. Khurrami se nasmijala: — Oh, kraljevni ne smeta izravan govor, a istina je ionako samo istina. — Naši običaji i pravila ponašanja nisu poput sabejskih – glas mi je bio smiren. No, premda su Sabejci ovdje bili gosti, nije mi bilo drago slušati ih kako se rugaju mome narodu. — Dobar odgovor – kraljica je stupila u maleno dvorište, a mi smo se sve odreda naklonile. K sebi je pozvala Khurrami i Irsiju, a meni se nasmiješila. — Oprosti mi, Baalit, no moram svojim dokonim djevojkama dati zadatke koje će za mene izvršiti – odvela ih je ustranu i tiho im je govorila, dok sam ja čekala pored jezerca i gledala vilinske konjice kako lete iznad vode. Dan je bio topao i kraljičin se glas stapao sa zujanjem kukaca koji su hitali prema Suncu i cvjetovima. — Pripremi mi, Irsija, nakit, jer danas objedujem s kraljem. A ti, Khurrami, izvedi Mjesečev Vjetar neka se istrči. Kraljičin je glas postao glasniji u trenutku kada je izdavala posljednje zapovijedi. Okrenula se zatim prema meni, nasmiješila se i prišla mi. — Evo, obavila sam to. Sada se sat vremena mogu zabavljali i odmarati. Dođi i sjedni sa mnom, Baalit, kako bismo mogle razgovarati. Nisam znala što bih mogla reći da zabavim kraljicu od Sabe, no svejedno sam pored nje sjela na vrtnu klupu. Budući da nije započinjala razgovor, nego se samo smiješila i čekala, naposljetku sam rekla: — Nadam se da se vaš posjet mome ocu odvija u najboljem redu?


— Oh, da, imamo mnogo zajedničkog. On i ja, a uvjerena sam i da će Izrael i Saba biti dobri prijatelji u godinama koje su pred nama. — S dobrim trgovinskim vezama. — Naravno. Uspijem li ovdje, Izrael će Sabi bili omiljeno tržište. — Mome će ocu to biti veliko zadovoljstvo. A što mislite o samom našem kraljevstvu? Znam da se uvelike razlikuje od Sabe. Naši su vam običaji zasigurno veoma čudnovati. — Neću to zanijekati, jer jednako su tako i vama čudni naši običaji. No, kada bijedno vrijeme živjela u Sabi, lako bi se naučila živjeti poput nas – zagledala se tad u mreškanje zelene i zlatne boje na površini jezerca. – No, nije baš sve tako čudnovato. Ovakve kukce imamo i mi u našim sabejskim vrtovima. A Jeruzalem je predivan, njegov je Hram jedno od svjetskih čuda. Kada sam dojahala do vrha Maslinske gore i bacila pogled prema njegovu blještavilu, bila sam pod tolikim dojmom da nisam mogla govoriti. Nisam ni slutila da na svijetu ima toliko zlata. A kada ga zabljesne podnevno Sunce, čovjek ima dojam da čitav grad izgara u vatri Hrama. Naravno da je Hram bio svjetsko čudo, no ja sam odrasla gledajući ga tako da sam se bila priviknula na njegovu plamenu veličanstvenost. Pokušala sam zamisliti kako bi se mogao osjećati čovjek koji ga vidi prvi put u životu. Da, sigurno je čudesno prijeći preko brijega i ugledati Hram koji blješti na vrhu brda. — Jeruzalem je grad hramova – kraljica se nalaktila i vrhovima prstiju počela prelaziti preko mirne površine jezerca. – Doista svet grad. — Važan je samo Hram Gospodnji – ni sama nisam znala želim li na to upozoriti kraljicu ili sebe samu. – Ostali su hramovi prepuni svećenica i idola... Tad sam zastala, jer osjetila sam da je bolje ušutjeti nego razotkriti moje preveliko znanje o onome što se nalazi unutar tih kuća posvećenih čudnovatim bogovima i božicama. — I tamjana – dovršila je kraljica moju rečenicu – zbog kojega je Saba tako bogato kraljevstvo. Ništa nije toliko milo bogovima, pa čak ni samome Jahvi. To je bilo istina; svi bogovi i božice za koje sam ikada čula uživali su u mirisnome dimu tamjana i ruža, nara, cimeta i mirte. I krvi. Čak i naš Gospodin Bog prihvaća krv u obliku žrtve ljevanice. — I to je, dakle, sve što znadeš o jeruzalemskim hramovima? Da su odlična tržišta za tamjan? – kraljica Bilkis svoj je smireni pogled s vilinskih konjica prebacila na mene, a ja sam iznenada bila posve sigurna u to da je svoje sluškinje pozvala ustranu kako bi od njih čula što su sve uspjele doznati o meni. Sjetila sam se Khurramina sumnjičava pogleda.


Khurrami je sama zaključila i rekla; odala sam se kada sam rekla da me Zidine palače ne zarobljavaju. Sjedila sam bez riječi; kraljici nisam htjela lagati, ali se nisam usuđivala ni reći joj istinu. Činjenica da je kći kralja Salomona otišla tako daleko da ulazi u hramove tuđih božanstava izazvala bi skandal od kojega bi se zatresli jeruzalemski brežuljci. No, pritisnuta upornim pogledom kraljičinih ledenih očiju, sama sam od sebe počela govoriti kao da mi je njezin pogled iz usta izvlačio riječi. Malo muškaraca i žena je u stanju usta držati zapečaćenima dok netko u njih zuri i čeka da prozbore – koristan je to trik. — Kćerima Gospodnjim zabranjeno je kročiti u kuće stranih bogova. — Istina – rekla je. – Ali ne i čitava istina. Zato si ti odabrala misliti vlastitom glavom. Poput tvoga oca, i ti tragaš za mudrošću. — Može li se uopće kod žene to smatrati vrlinom? Moj je život bio unaprijed određen, jasno utvrđen kao uzorak uklesan u kamenu. Kći kralja Salomona bila je nagradna figurica u velikoj političkoj igri. Mnogi su se muškarci već trsili priskrbiti ju sebi, jer svjesni su bili da će me dobiti budu li zadobili kraljevu blagonaklonost. Nije li i otac kralja Salomona oženio kraljevu kćer u vrijeme dok je još bio samo puki ratnik? — Vrlina počiva u svemu, Baalit. Nešto u njezinu smirenom prihvaćanju mojih neposlušnih izjava iz mene je izmamilo posve neoprezne riječi; govorila sam, a ona me slušala kao da sam i sama velika kraljica, njoj jednaka. Njezino je prihvaćanje bilo opojno kao jako vino, pa kada sam konačno napustila kraljicu, bijah prisiljena koračati polako kako se ne bih sudarala s vlastitim nemirnim mislima. A poslije, kada su sluškinje s mene uklonile sav nakit i rasplele mi kosu, dugo sam stajala na svome balkonu i zurila preko grada, u daleki obzor. Čitav je svijet čekao ondje iza gradskih vrata, onkraj gradskih zidina, daleko izvan meni predodređenog života. Možda moja sudbina ipak nije nepromjenjiva.

Bilkis Premda je pronašla djevojku, Bilkis je dobro znala da još nije dobila ono zbog čega je prešla pola svijeta. Ilat mi je obećala da ću pronaći sljedeću kraljicu od Sobe. Na meni je sada da je pridobijem. Da se domogne Sabine budućnosti. A za to je trebala vremena.


A vremena imam. Nisu joj se sviđali običaji izraelski, njihovi kruti zakoni, njihovo preziranje žena – nitko, međutim, nije mogao reći da mu se kralj Salomon ne sviđa. Uz činjenicu da je bio krajnje ljubazan domaćin, kralj se dokazao i kao duhovit i šarmantan sugovornik. Predobar je za kraljevstvo kojim vlada. Štuje vrline do kojih njegovu narodu nije stalo. „Ah, da, Salomon je dobar i mudar kralj, ali prava je šteta što Jeruzalem niste posjetili dok je Izraelom još vladao David! To je bio kralj!“ Njezine su uhode bezbroj puta čule takva čeznutljiva pojanja otkako je ušla u Jeruzalem, koji se, pak, i dalje nazivao Davidovim gradom. Dan kralja Davida postao je šala njezinim služavkama, poštapalica njezinim slugama. Taj vrč za vodu se ne bi razbio da je David još uvijek kralj!, Da je David kralj, grožđe bi bilo slađe!, Ova bi se mrlja od vina bez problema oprala da David još sjedi na svome prijestolju! Od srca se smijala kada je to čula prvi put. Više se, međutim, ne smije. Što god postigao, ljudi i dalje sjetno uzdišu za Davidovim vremenom. Bijedni Salomon. Salomon je vladao narodom koji se još nije priviknuo na vladare, proglase i poreze, na svakodnevne zahtjeve što ih je nametala uprava koja je nadzirala carstvo. On im daje ceste i mir, a oni žale za davno prošlim neredom. Udaljenost podaje čaroliju uspomenama koje zapravo blijede, ona kao da ih preobražava u slatku slobodu. Bilkis je uzdahnula i od sebe odagnala misli o Salomonu. Ne mora k sebi namamiti kralja, nego kraljevu kćer. Mislim da to i neće biti teško, jer ona već širi krila. Ova je zemlja ne može zadržati, ne može je zauzdati. Zatim je ustranu odložila i razmišljanja o Baalit. Čak i ovdje, tisuću milja daleko od Sabe, kraljica je morala ispunjavati svoje obaveze. Bilkis je razbistrila misli i k sebi pozvala pisara. Jutarnji je rad jamčio slobodno poslijepodne za nju – i Baalit. Kada je konačno stekla pravo na odmor, Bilkis je k sebi pozvala roba i rekla mu da želi kraljevni poslati poruku. Eunuh se nasmiješio: — Neće to biti nikakav problem, Sunce naših Dana. Kraljevna Baalit vas već čeka u sobi modrih majmuna. Da pošaljem po nju? — Ne, ja ću otići k njoj. Bilkis se zaputila kroz niz odaja koje su vodile do prostorije u kojoj ju je čekala Baalit. Na vratima je zastala i promatrala Baalit koja je koračala uza zid oslikan modrim majmunima i žutim šafranima. Dok bi prolazila ispred nekog od naslikanih majmuna, Baalit bi ispružila ruku i pogladila mu rep.


— Staromodno, ali lijepo – izjavila je Bilkis, a Baalit je zastala i okrenula se. Bilkis je bilo drago što se djevojka nije zarumenila i počela uzalud objašnjavati svoju dokonu gestu. — Da. Postoje li negdje doista modri majmuni? — Samo na oslikanim zidovima. — Tolike stvari postoje samo u snovima. — Da, ali toliko toga postoji i na ovome svijetu. Trebamo samo pružiti ruke i prihvatiti ono što nam daje bog. Baalit je ruku položila na zid i dlanom prešla preko krivulje majmunova uzdignutog repa. — Doista? A što ako nam baš ništa ne poda? Ah, počinje uviđati što je ovdje čeka. Imajući na umu da svoju mrežu mora pažljivo rasprostrijeti, Bilkis je rekla: — Ništa? Imaš mladost i zdravlje i visoki status, a na ovome svijetu to nipošto nije malo. A imaš sreće i zbog ponajboljeg oca na svijetu. Baalit je slegnula ramenima. — Oh, znam da me otac ljubi, no ponekad mislim i da me voli previše. A ponekad mi se pak čini kako ga je strah voljeti me i malo. I dok je Baalit zurila u naslikane majmune, Bilkis je šutjela, jer strahovala je da bi loše odabrana riječ mogla zauvijek ušutkati djevojku. Nakon nekoliko je trenutaka Baalit uzdahnula, prišla joj i pored nje kleknula. — Znate, moj je otac silno ljubio moju majku. Ona mu je bila prva supruga, kraljica srca njegovoga. — A ona je umrla. — Umrla rađajući me. Izgubio je nju, a u zamjenu je dobio samo djevojčicu. — Misliš li da bi manje žalovao za svojom ženom da si se rodila kao muško? Smatraš nepravednim što je umjesto svoje ljubavi dobio tebe. — Da sam barem dječak, kraljević koji bi jednoga dana mogao postati kraljem – Baalit je oklijevala, no naposljetku je rekla: – Znam da se moj otac zavjetovao da će njegov najstariji sin nakon njega biti proglašen kraljem, ali... — No, nadao se da će mu upravo njegova prva supruga roditi prvorođenca – rekla je Bilkis – a čak i da nije, ništa neobično nije da kraljevi mijenjaju mišljenje... Da, da si se rodila kao dječak, uvjerena sam, Baalit,


da bi jednoga dana bila okrunjena. No, samo si žensko i ovdje nikada nećeš moći vladati. Pomilovala je Baalitinu čvrsto ispletenu kosu: — Ti si dijete njegove prve supruge i njegovo najmudrije dijete. A i najstarija si kći, jedina kći, ali to ovdje ništa ne znači. — A i ocu si najmilija, pa ipak... — Roboam je prijestolonasljednik. Taj škorpion! Prodat će kraljevstvo kao izlizanu tkaninu – blijede poput oblaka, Baalitine su oči zurile u budućnost koju je samo ona mogla vidjeti. – A ja... ja ću se udati za nekog pompoznog državnog službenika kojeg će činjenica da ženi unuku kralja Davida ispuniti tolikim strahopoštovanjem da me čak neće ni tući! Sabu je gađenje u djevojčinu glasu nagnalo na smijeh. — Zar želiš da te netko tuče? Čudne li želje! — Ne, ali... — Ali bit ćeš vezana uz čovjeka koji će te doživljavati kao nagradu, a ne kao ženu. Zašto strahuješ od toga? Ti si kraljevna: kralj Salomon u vidu sigurno ima nekog tko će te biti dostojan. — Želi me zadržati u svojoj blizini, a naše se žene ne udaju za neobrezane strance – zatresla je glavom i čeznutljivo se osmjehnula. – Ne bi mi bilo toliko teško kada bih znala da ću se udati za stranoga kralja i živjeti daleko od Jeruzalema, u meni stranoj zemlji i... — Bit ćeš, međutim, jedna od brojnih žena, udana za čovjeka koji je prestar i odveć umoran da bi zadovoljiti mogao ijednu ženu. — Oh, znadem ja to. No, ondje barem nitko neće moći reći da me pozna otkako sam bila u pelenama, a ima načina da muškarci budu korisni i drugdje, a ne samo u krevetu! — Ti ćeš, dakle, biti kraljica koja će poslovima i suprugom upravljati kako bi sebi udovoljila – rekla je Bilkis, a Baalit se nasmijala. — Znam da su to dječje fantazije, zaboravite što sam rekla – Baalit je tada ustala i počela svoje narukvice namještati kao da su joj one jedina briga na svijetu. Saba je jasno mogla vidjeti: Baalitina je volja plamtjela poput ognja; neće biti lako kćeri kralja Salomona se služiti kao pijunom. No, na određeni je način Baalit još bila dijete, što je i sama ustvrdila; Bilkis se nasmiješila i ponudila joj novo iskušenje, ono koje poslužit će joj do trenutka kada djevojka bude u stanju pravedno procijeniti stvari. — Dječje se fantazije lako zaboravljaju. A sada dođi, dijete, želim te s nekim upoznati, želim da iskušaš nešto novo, ako se usuđuješ.


Baalit pjeva Tama me je kao teški veo obavila toga dana; čitavog se jutra činilo kako supruge moga oca nemaju ništa pametnije od rasprave o tome gdje, s kime i kada ću se udati. Ista je groznica bila obuzela čak i Kešet i Nimru. Šams je bio drugačiji: visok, glatkih mišića, blaga karaktera. Kada je ugledao kraljicu, pastuh je uši uperio naprijed tako da su im se vrhovi gotovo dodirivali. Nosnice su mu se posve raširile i meko je rzao. Kraljica se nasmijala i rukama obujmila njegovu meku njušku. — Jesam li ti nedostajala? Ili samo žudiš za onim što ti donosim? – iz vrećice koju je nosila, kraljica je tada izvadio osušenu marelicu i na dlanu je ponudila pastuhu. Šams je nježnu uzeo voće, a zatim je, poguravši je njuškom, zatražio još. — Ne, to je sve – kraljica je gladila njegov blistav vrat, a zatim mi rekla: — A na ovom ćeš lijenome biću ti započeti. Ona je i blaga i strpljiva, jašući nju mnogo ćeš naučiti. Nije li tako, Zoro? Odvratila sam pogled sa Šamsa i počela proučavati Zoru. Sitnija od kraljičina pastuha, punašna i čvrsta, siva poput vlastita imena, Zora je u mene zurila svojim blagim, tamnim očima. — Nju ću jahati? — Naravno. Zar si mislila da ćeš jahanje učiti na konju poput Šamsa? U tom bi ti slučaju, dijete, prvo jahanje bilo i posljednje, i to ako bi imala sreće izvući se čitavih kostiju. Zatim je kimnula i prišao joj je konjušar koji je kleknuo i sastavio dlanove. Kraljica je stala na njegove ruke i uskočila u sedlo. Šams je nestrpljivo plesao dok se ona smještala i u ruke uzimala pozlaćene uzde. — Onda, kraljevno? – rekla je pogledavši me. – Jesi li naposljetku ipak odlučila ostati kući? Ne samo da nikada u životu nisam prebacila nogu preko konjskih leđa, nego sam se rijetko vozila i u kolima. Zarekla sam se, međutim, da ću učinit sve što učini i kraljica od Sabe. Zato sam duboko udahnula i zaputila se prema Zori. Kako je i kraljica postupila prije no što će skočiti na Šamsova leđa, i ja sam ruku položila na čvrsti kobilin vrat. — Jahat ću te – rekla sam joj, ne osjećajući pritom nikakvu sramotu zbog činjenice da razgovaram s glupom životinjom. – Budi blaga i oprosti mi moje neznanje.


Progutala sam pljuvačku i konjušaru kimnula po uzoru na kraljicu. Jednako kako je to učinio za kraljicu, i ispred mene je kleknuo i spojio dlanove kako bih stala na njih. Ovo je posljednja prilika da odustanem. Zanemarila sam vlastiti strah i kukavičko upozorenje te sam samu sebe prisilila da zaboravim kožne hlače koje sam na sebi nosila, a koje su čitavome svijetu pokazivale oblik mojih nogu i stražnjice. Trudeći se pretvarati kako ipak nešto znadem o onome što kanim učiniti, rukama sam ščepala Zorinu grivu i lijevo stopalo položila na konjušareve dlanove. Samo tren kasnije, sjedila sam na kobilinim leđima i jedva da sam se usuđivala disati. — Jesi li se udobno smjestila? – upitala je kraljica. – Ako jesi, onda me slijedi, pažljivo i polako, jer prvo moraš naučiti kako održati ravnotežu i upravljati uzdama. Šams je pošao na kraljičin znak koji je neupućenome oku bio nevidljiv. Polako, Zora ga je slijedila; čvrsto sam rukama držala kobilinu grivu, a bedrima sam joj bokove tako čvrsto pritiskala da su me mišići boljeli još tri dana kasnije. No cijena koju sam platila bolnim mišićima i naporom bila je ništavna u usporedbi s radošću koju osjećala sam dok sam sjedila visoko na snažnoj životinji, dok sam upravljala njome. A kraljica me poučila kako pravilno sjediti u sedlu, kako blagu Zoru nagnati da iz galopa prijeđe u smireniji užitak laganog kasa tijekom kojeg mi je tijelo proželo zadovoljstvo koje bilo je toplo i slatko kao ljetni med. S konjskih sam leđa vidjela daleko kao sokol, na konjskim sam leđima bila hitra kao vjetar. Na konju je djevojka ravnopravna muškarcu. Ne, nije to tek puko zadovoljstvo, to je nešto moćno poput vina. A kada Zoru konačno zaustavila sam na vrhu brijega s kojega pogled puca prema Jeruzalemu, ime sam podala ushitu koji me je obuzeo. Trijumf. Lakše je dobiti oproštenje za prijestup nego dopuštenje. Nikoga nisam pitala smijem li se upustiti u pothvat sa sabejskom kraljicom. Baš kao što nikome nisam rekla ni gdje sam zapravo bila. Kraljeva je palača, splet hodnika i dvorišta nalik na labirint, površinom bila veća od Velikog Hrama. Čak i da me je netko vidio, lako bih objasnila kamo idem. No, po povratku s prve lekcije jahanja s kraljicom od Sabe, u mojim su me odajama zatekle Kešet i Nimra koje bijahu bijesne i lude od brige. Tražio me je, naime, moj brat Kaleb koji je htio da se igram s njime... — A i sama znadeš kakav je Kaleb kada mu netko osujeti planove – rekla je Kešet. – Plakao je kao plaćena narikača kada je shvatio da nisi tu... — A kada te ni mi nismo uspjele pronaći, počeo je zavijati kao čopor šakala – Nimra me netremice gledala svojim svijetlim, ledenim očima.


— Naravno da si nam ti gospodarica i da naši životi samo tebi pripadaju, no kako da ti služimo ako su nam oči povezane? — Da... a zamisli da te umjesto Kaleba sam kralj poželio vidjeti! – za razliku od Nimre, Kešet je kiptjela od bijesa. – A mi te nigdje nismo uspjele pronaći, tako da smo mogle samo reći da ne znamo gdje si. Ostavljaš nas u neznanju, kao... kao... — Kao kraljevića Roboama? – pokušala sam se našaliti kako bih ih oraspoložila, ali bezuspješno. Kešet je nogama toptala po tlu. — Čak bi i kraljević Roboam bio razumniji! Gdje si bila, Baalit? — I s kim? – Nimrin je glas bio prožet prezirom koji nisam mogla shvatiti. Bez obzira na činjenicu da sam im bila gospodarica, znala sam da Nimra i Kešet imaju dobar razlog da budu bijesne. Moje su se ludosti njima obijale o glavu. Pa ipak, ja sam bila kraljevna, a ne one. — Ako baš morate znati, bila sam s kraljicom od Sabe. Učila me kako jahati konja onako kako ona to čini. — S kraljicom od Sabe. Oh, sad mi je jasno – osjećaj olakšanja je smekšao Nimru. Tek sam tada, kada se prestala obuzdavati, zapravo shvatila koliko je bila prestrašena. Rukom sam je obujmila oko pojasa i rekla: — Zašto? S kime si mislila da sam bila? Nimra je tada okrenula glavu kako bi me pogledala ravno u oči. — S muškarcem, možda – rekla je tad, a ja sam blenula. — S kojim muškarcem? – zabezeknuto sam je pitala. Nakon kratke stanke mi se nasmiješila. — S bilo kojim muškarcem. Sada vidim da sam pogriješila. — Naravno da si pogriješila, ona još ne razmišlja o takvim stvarima, čak ni kada bi trebala – Kešetin je glas zazvučao tako da sam se osjećala kao da sam ponovo u pelenama. A zatim, u trenutku kada sam već pomislila da je zaboravila moj prekršaj, Kešet se prema meni okrenula. — Jahati konja? Jesi li luda? Znatno bi bolje bilo da si ipak bila s muškarcem. Jer on bi te barem mogao oženiti. A što konj može dobroga učiniti, osim zbaciti te sa svojih leđa i izgaziti? Kako to da je tvoj otac uopće pristao dopustiti ti takvu ludost? Pretpostavljam da si navaljivala na njega sve dok nije popustio.


Pod rukom kojom sam je obgrlila, osjetila sam Nimrin tihi znak te sam znala da ona već sluti istinu. Zato sam rekla prije no što su stigle nastaviti grditi me: — Nisam navaljivala, jer nisam ga ni pitala. — Oh, Baalit, a zašto nisi? – Kešet je napola zavapila. — Bila sam s kraljicom od Sabe – odgovorih, – a s nama je jahala i jedna njezina sluškinja. — A što da si slomila vrat? – bez uvijanja me upitala Kešet. — Nisam ga slomila. Osim toga, vrat je moj, a ne vaš! — Jest, tvoj je, ali da ga slomiš, bila bi mrtva, no mi bismo još bile žive i mi bismo trpjele bijes tvoga oca – Kešet je u mene zurila, a oči su joj bile jednako usijane kao i moje. Nimra se izvukla iz mojega zagrljaja te je blijedi svoj dlan položila na Kešetinu ruku. — Smiri se, Kešet. Baalit nam se vratila živa i zdrava – Nimra me je tada pogledala. – A mi od sada moramo biti sigurne da više neće jahati bez kraljeva dopuštenja. — Pretpostavljam da ću morati imati i vaše dopuštenje! Jednoga dana, samoj sam se sebi zavjetovala, jednoga će mi dana služiti muškarci i žene koji me ne znaju još od vremena dok sam cmizdrila u kolijevci! Čovjek bi pomislio da nisam u stanju sigurno se šetati vrtom bez njihove pratnje! — Zašto to veliš, kraljevno, mi smo ti samo sluškinje? Tko smo mi da ti govorimo što smiješ, a što ne smiješ? – Nimrin je glas bio mek kao krema ohlađena u bunaru. Kešet se smijuljila. Nimra je tada zastala, nasmiješila se i izjavila: — Ako ti, međutim, tvoj kraljevski otac dopusti da jašeš s kraljicom od Sabe, onda sve što se može dogoditi više nije naša pogreška. I zato sam, kako bih umirila svoje sluškinje, morala od oca zaiskati dopuštenje da nastavim jahati s kraljicom od Sabe. Pokazalo se kako je to dopuštenje bilo teže dobiti nego sam se nadala. Poput Kešet, i moj je otac smatrao kako oni koji jašu najčešće zapravo samo s konja padaju na tlo. Takav sam stav smatrala posve neutemeljenim, budući da je i on sam tradicionaliste šokirao time što je ponekad znao zajahati konja. Pa ipak, tvrdoglavo se opirao mojim usrdnim molbama. — Bit ću pažljiva – zaklinjala sam se dok je on niječno tresao glavom. – Molim vas, oče, dopustite mi to!


Teško je uzdahnuo. — Drago dijete moje, nije mi nimalo drago uskratiti ti dopuštenje, no taj je pothvat daleko preopasan za tebe. Konji nisu za žene, odveć su moćni i nepredvidivi. Nisi dovoljno jaka ni da upravljaš zapregom od samo dva konja. Kako bi onda mogla konjem upravljati dok sjediš na njegovim leđima? Koliko god da sam i dalje željela preklinjati, znala sam da je bolje promijeniti pristup. Ovakva je taktika mogla samo ozlojediti moga oca koji istinski nije volio išta mi uskratiti, a istodobno ga ne uvjeriti u opravdanost mojih zahtjeva. Umjesto toga sam se na njegove pritužbe obrušila argumentima koje je poštovao: logikom i razumom. — Oče moj, dobro znadem da ne mogu upravljati zaprežnim konjima, jer to, kako i sam veliš, zahtijeva snagu. Jahaču na konjskim leđima je, međutim, potrebno samo umijeće, a to mogu postići – a zatim sam njegov strah suočila i s najjačim argumentom. – Ne mogu konji biti baš tako, pretjerano opasni, oče. Zar ih Sabejci ne jašu? Nismo li se sami, vlastitim očima uvjerili da kraljica od Sabe jaše konja? Uslijedio je zatim i konačan udarac: — I sam jašeš te se ni ne obazireš na opasnosti koje ljudi spominju dok govore o jahanju. Znala sam da to ne može poreći; nikada moj otac nije odbio priznati istinu. A nije ni sada. — Onako je kako veliš. Ali... – zastao je tada, a ja sam čekala i odlučno ga gledala. Naposljetku je uzdahnuo. – Dobro. Možeš pokušati, ali oprezno, pod budnim Semornovim pogledom. — Kraljev konjušar bit će oduševljen kada dozna da mu je povjerena čast još jedne dužnosti – izjavila sam, a moj se otac, baš kako sam se i nadala, nasmijao. — Ne zaboravi, Baalit, moraš biti pažljiva – pridodao je, a ja sam se naklonila. — Da, oče, bit ću pažljiva – silovito sam ga tada zagrlila, poljubila mu obraz i desetak mu puta zahvalila prije no što ću otrčati kraljici od Sabe i reći joj da mi je otac dopustio neka jašem onako kako to ona čini. Isprva jedva da se htjedoh okušati u tom novom običaju, jer očekivala sam samo ću se malo zabaviti i razgnjeviti braću. Umjesto toga, otkrila sam u tome istinsku radost. Na konjskim sam leđima osjetila slobodu koju nekoć sam imala samo u snovima. Zajahati konja, pustiti tu golemu životinju da dolinom trči sve dok


mi se kosa sasvim ne oslobodi spona i raspusti, iza mene počne lepršati kao stijeg – doista je to bio užitak. U konjskoj sam snazi uživala kao da je moja vlastita – a na određeni je način to i bila moja snaga, jer njome sam upravljala. Brzo sam ovladala umijećem jahanja; sabejski me konjušar budno pratio dok sam prvi puta jahala onu blagu kobilu, a poslije mi je rekao da sam rođena za jahanje. Brzina kojom sam učila pokazala je da je bio u pravu. Na konjskim leđima nikada nisam osjećala nelagodu. Istina, često sam isprva padala, no padovi me nikada nisu obeshrabrili; znala sam padati meko i ustajati poput mačke te vazda bijah spremna iznova zajahati. Nakon što je uvidjela da sam darovita, kraljica mi je udijelila velik dar: konja koji bio je samo moj, konja glatkih mišića kojemu otac bijaše njezin omiljeni pastuh Šams. Prozvala sam ga Uri, zbog plamena njegova krzna i jednako vatrene hrabrosti. Činilo se kako se Uri ničeg ne plaši, na njegovim sam leđima jurila slobodno kao vjetar. Naravno da je moje jahanje podiglo veliku prašinu. Moj se narod konjima služio samo za vuču kola, a jahanje su smatrali neprirodnom izlaganju opasnostima. A činjenica da je kraljeva kći konja jahala uznosito kao dječak, bila je skandalozna. No, kako sam jahala s očevim dopuštenjem, koliko god ono bilo gotovo protiv volje iskamčeno, tuđe mi odobravanje nije bilo potrebno. Bila je to doista sretna okolnost, jer nitko mi drugi to ne bi dopustio. Čak ni mojim ljubljenim sluškinjama uopće nije bilo jasno zašto vlastiti vrat izlažem opasnosti da bude slomljen zbog jurcanja na životinji koja svakoga trena može učiniti nešto nepredviđeno. — Konji su glupa, hirovita stvorenja, ne možeš im vjerovati – bila je uvjerena Kešet. Nimra, pak, nikako nije mogla shvatiti zašto želim jahati izvan jeruzalemskih zidina. — Nije to kao da putuješ u drugi grad. Samo jašeš u krug. — Učim kako upravljati velikom životinjom – rekla sam. – Osjećam se slobodnom dok osjećam vjetar u kosi. No, to je Kešet samo podsjećalo na činjenicu da sam se s jahanja vraćala zamršene kose i odjeće posute prašinom. Ako je Nimra shvatila išta o slobodi o kojoj sam joj govorila, ničim mi nije dala do znanja da je tako. Ono čemu sam stremila, stremila sam sama.


Abišaga Sam mi kralj David nije predstavljao gotovo nikakvu brigu i moje mi dužnosti ne bijahu teške. Jer za njega sada tek prošlost bijaše važna. Kada sam prvi put ispred njega stala, i kada je stara sluškinja otkopčala kopče na mojim ramenima, tako da mi je tanano i blistavo ruho niz tijelo kliznulo kao voda, znala sam da sam sigurna. Jer oči mu zaiskrile nisu čak ni kada je ispred sebe ugledao moje tijelo koje svjetlucalo je na Suncu kasnog poslijepodneva. Kralj David samo je priželjkivao nekog tko će uz njega sjediti i slušati ga kako priča svoje beskrajne priče o ratu, osvajanju i davno upokojenim ljudima. Za njega sam dala sve od sebe; tome me je dobro poučila moja majka koja bijaše najmudrija živuća žena i koja je znala baš sve o muškarcima i njihovim sklonostima, tako mi se barem činilo dok još bila sam mlada. I tako sam utjehu pružala umirućem kralju, slušala ga kako mi pripovijeda o danima dok još bio je mlad, a svijet blistav. Ugađala sam mu hraneći ga komadićima dinje koje jeo mi je iz ruku, smijala sam se njegovim šalama. I spavala sam uz njega, nudila mu svoje mlado srce, pokušavajući zagrijati njegovo tijelo koje se hladilo. No, kralj David ostao je nepomičan i hladan kao gušter; nedirnuta, samo sam ležala.

Nikaulis Prisnost rađa zadovoljstvom, tako tvrdila je drevna mudra izreka. Prije dolaska u Jeruzalem, Nikaulis nikada u sumnju nije dovela mudrost te izreke. Sada je, međutim, znala da utješne riječi lažu, jer koliko god da je boravila ovdje, u svome boravku nije pronalazila ni trunku zadovoljstva. Ovaj grad sve gorim postaje, nipošto boljim. Svakim izlaskom Sunca prema njemu osjećam sve veće gnušanje. A danas... Danas je pak doznala kako je to biti manji od prašine, bespomoćan pred silom muške pohote. Prošla je ulicom na kojoj se okupilo mnoštvo, mnoštvo muškaraca koji bili su bučni i uzbuđeni poput dječaka koji muče guštera. A ona je pogriješila zato što se progurala dalje, zato što gomili nije htjela dopustiti da joj zapriječi put. Razlog bučnog muškog okupljanja kamenjem je i krhotinama lončarije bio stjeran do Gnojnih vrata, do kapije na južnome zidu iza koje su se praznile latrine i odbacivao gradski otpad. Nikaulis se isprva učinilo da je


riječ o starici, no trenutak kasnije bilo joj je jasno kako su sjedine tek prašinom prošarana kosa, a staro tijelo samo mlado tijelo u grču koje pokušava se obraniti od kamenja i krhotina koji su padali po nezaštićenoj koži. Gomila i jedna žena – Nikaulis je dohvatila ruku žene koja je stajala na obližnjim kućnim vratima i prisilila ju da je pogleda. — Pozovite amo kraljevsku gardu. Ja ću ih zadržati. Idite. Žena je prvo zaprepašteno pogledala Nikaulis, a zatim se nasmijala. — Da kraljevsku gardu pozovem zbog kurve? Zaustaviti ih? Ti? Odmah vidim da si strankinja, zato ću ti i podati dar dobrodošlice: idi prije nego odluče da ti budeš sljedeća. Otela se Nikaulisinu stisku i vratila se natrag u kuću; trenutak kasnije, kožni je zastor zaklonio ulazna vrata. Kratko je sve to trajalo, no kada se Nikaulis ponovo okrenula prema gomili kako bi procijenila kolike su joj šanse da pomogne ženi, vidjela je samo leđa muškaraca koji su vikali. Žena koja je uzmicala i njezini mučitelji već su bili došli do unutarnjih vrata; gomila je ondje zastala, pružajući ženi mogućnost da pobjegne. Kružili su oko nje, nervozni, željni zabave. Nikaulis je znala da će im biti sljedeća meta ako je uoče. A to bi donijelo velike probleme u kraljičin tabor. Prva joj je dužnost ipak bila kraljica: Nikaulis se zato smireno povukla, tiho je uzmaknula kako ne bi privukla ničiju pozornost. Čim je zašla iza ugla, počela se kretati brže, jer više nije bilo važno hoće li je netko vidjeti. Čim prije se htjela vratiti u Malu Palaču. Samo je ondje mogla pronaći mir – koliko je već mira mogla pronaći u ovom gradu sazdanom od kamena i mržnje. I dok je koračala uskim ulicama prekrivenima usijanom prašinom, Nikaulis se osjećala uhvaćenom u zamku. Još gore: osjećala se izopćeno, nečisto. Čak su i žene u nju bijesno zurile ili odvraćale poglede od nje kao da je nešto nečisto, nešto što valja izbjegavati. Osobito žene. Jeruzalemske su je žene prezirale, čak su je i hramske kurve oprezno motrile. Muškarci su, međutim, Nikaulis najviše brinuli. Žene bi je bijesno pogledale, pljunule i gunđale, no to je bilo sve. Lancima i sponama tradicije prisiljene na pokornost, žene nisu ništa poduzimale. Akcija je bila za muškarce. Izraelski su muškarci Nikaulis poticali na oprez. Mnogi su je muškarci gledali pogledom prepunim pohlepe, bijesa i pohote prožete krivnjom, koja je poticala pohlepnu žudnju koju je na koži osjećala kao ljigavu sluz. Motreći njezinu slobodu, ti su muškarci smatrali da se jednako slobodno ophodi i prema vlastitome tijelu. Njezino ih je odbijanje tjeralo u srdžbu, a istodobno ih je plašila činjenica da je svoje


odbijanje u stanju zaštititi mačem i snagom. Bijes i strah moćna su mješavina koja rađa mržnjom. Žene me, dakle, preziru, a muškarci mrze. Dobro, neću se ovdje zadržati dugo kako ne bih remetila njihove malene svjetove. A sve dok se moja kraljica ne zaputi natrag u svoju zemlju, ponosno ću ovdje hoditi. Tako je samoj sebi rekla, svjesna činjenice da joj promišljenost i oprez neće biti dovoljni. Prije ili kasnije, neki će od ovdašnjih muškaraca njezinu čednost izazvati silom kojoj će samo krv stati na kraj. Prije ili kasnije, morat ću ubiti muškarca ili jednostavno izbjeći zamku. Ali kako učiniti to kada su čitav ovaj grad i ova zemlja zapravo velika stupica? Biti žena u ovoj zemlji znači biti zauvijek okovan. U ovoj su zemlji čak i kraljice samo supruge kraljeva. Nije mogla pojmiti takav život. Kako li samo mogu izdržati takve živote? Razmišljajući tako, prošla je kroz kapiju koja vodi u žensku palaču te uočila kako se stražari uopće ne obaziru na nju. Bili su to blagi muškarci, mekušci, eunusi koji ne haju ni za muškarce ni za žene, kojima važna je samo vlastita budućnost. Dok je Nikaulis prolazila, ni na trenutak nisu prekinuli svoja tiha ogovaranja. Samo su je letimično, prezrivo pogledali. U iskušenju da ih pouči istinskome oprezu. Nikaulis im je udijelila pogled prepun ledenog prezira: nesposobne sluge gore su od nikakvih. Produžila je dalje, a kada je zašla iza ugla i zaputila se stupovima porubljenim hodnikom, daleko od pogleda eunuha, začula je jednog koji je izjavio: — A nas nazivaju neprirodnima! – uslijedilo je piskutavo smijuljenje. Ipak su me, dakle, zamijetili. Netko bi im trebao reći da piskutavi glasovi lete daleko kao strijele. Nije, međutim, namjeravala biti osoba koja će ih tome poučiti. Dovoljno je neprijateljstava prema njoj već bilo usmjereno da bi tražila još. Samo je koračala dalje kroz sjenovit trijem, pitajući se treba li kraljici reći što je toga dana vidjela u gradu. Možda nema ni potrebe, jer ona zasigurno već zna kakvo je ovo kraljevstvo – ne, to je kukavička logika. Ona na nas računa, smatra nas svojim očima i ušima. Moram joj reći, a ona će već sama odlučiti kako postupiti. No, što kraljica zapravo može učiniti? Presuda je već bila provedena u djelo, nesretna je žena kroz Gnojnu kapiju već bila bačena samo s odjećom koju je nosila na sebi. Pa ipak, sretna je što ne leži mrtva ispod gomile oštrih krhotina i kamenja. Kakav li samo kralj drugima dopušta da se tako ponašaju? Nema suca, ni suda – samo mržnja.


Nikaulis se ponovo zapitala što zapravo radi ovdje, u zemlji surovih ljudi i još surovijih zakona. Znala je, međutim, da će odgovor na to pitanje uvijek biti isti. Kraljica izdaje naredbe, ja ih izvršavam. Bio je to njezin zakon. Prekasno je bilo pitati se je li njezin izbor bio dobar ili loš. Zavjeti su je obvezivali. Život je dužnost, dužnost je čast. Za kraljičinu tjelesnu čuvaricu Nikaulis u životu nije bilo ničeg drugog.

Benaja Nije ga ni zamijetila dok je pokraj njega hodila elegantna i gipka poput pantere. A ni Benaja ju nije zazvao; što bi joj uopće rekao? Za sada mu je ionako dovoljno bilo gledati je. Prije sučeljavanja uvijek je mudro prvo pomno promotriti protivnika. Benaja ju je budno pratio pogledom, uočio kako se bez ikakva napora provlačila kroz ulicu prepunu mnoštva. Kreće se kao vuk, kao opasnost. Kako se samo uspjela prometnuti u takvo biće? Čak je i kraljicu od Sabe, ženu koja je po vlastitu nahođenju upravljala čitavim kraljevstvom, bilo lakše dokučiti od zapovjednice njezine tjelesne straže. Bilo je kraljica i prije, a svi ljudi dobro znaju da južna kraljevstva imaju čudnovate običaje. Nikaulis je, međutim, bila onkraj svakog poimanja, jer takve osobe nije bilo ni u jednoj čovjeku poznatoj zemlji. Žena oštra i blistava kao oštrica mača. Žena snažna i neustrašiva kao vojni pohod. Ratnica. Nikada prije Benaja nije vidio takvo što. Nema sumnje, prorok Ahija bjesnio bi zbog nje i prozvao je sablazni. Benajina je krv, međutim, ključala, kosti su mu drhtale na spomen njezina imena. Ratnica i žena istodobno. Mač i nevjesta. Prvi put u mnogo godina, Benaja je samome sebi dopustio da sanja. Dopustio si je pomisliti kako možda ipak postoji mogućnost da ga čeka nešto više od suhoparne starosti i vojničkoga groba. Benaja je znao da je dobar zapovjednik, pošten i pravedan. Znao je, međutim, i da mu nedostaje uzvišenosti, da iskričavi plam s nebesa ne gori u njemu. No, znalački je vojevao te premda nije sjao poput zvijezde, svoje je ljude vodio u skromne pobjede. Benaja nije volio gubiti ljude, zato se razborito uključivao u okršaje. Pa ipak, nije bio ni pretjerano oprezan, jer generali koji su takvi gube više ljudi od onih koji srljaju.


Ljudi su poštovali Benaju. Njegovi su mu ljudi vjerovali, jer znali su da se prema njihovim životima ne odnosi nehajno. No, što bi jedna žena mogla misliti o njemu? Što bi o njemu misliti mogla zapovjednica sabejske kraljevske garde? Što bi žena Nikaulis misliti mogla o muškarcu Benaji? Bi li ga uopće uzela u obzir?

Baalit pjeva Djela ženskih ruku u palači kralja Salomona imala su velik ugled; kraljica Mikala davno je uvela tu modu. Premda su svaka kraljica i svaka priležnica imale svoje sluge i robove, malo ih je samo dokono nadgledalo rad svojih sluškinja. Na dvoru kralja Salomona čak su i kraljice prele vunu, tkale i šivale odjeću za sebe i svoju djecu. O tom se običaju moglo reći mnogo lijepih stvari, jer povezao je žene kojima je zajednički bio samo suprug kojeg su dijelile. Za lijepih bi se dana skupine žena okupile u vrtu ili na krovovima palače, dok bi im za ružnih dana okupljalište bila dvorana za kraljice ili veranda okružena stupovima. Svaka bi žena ponijela vlastite rukotvorine pa bi na odabranome mjestu sve zajedno sjele, prele, tkale i – ogovarale. Iz zloće su se rađala istinska prijateljstva. Tog je ljeta jedina tema okupljenih žena bila: kraljica od Sabe. Ništa drugo tada nije bilo zavrijedilo da se na njega troše riječi: kraljica s juga jednostavno je bila odveć primamljiva tema. Ni današnje okupljanje nije bilo nikakva iznimka, samo što danas nitko nije imao nijednu lijepu riječ za kraljicu i njezino kraljevstvo, za njezine bogove, robu, začine i sluge. Ništa im se sabejsko više nije sviđalo. No, nije to bilo neshvatljivo: otkako je kraljica Bilkis svoje draguljima urešeno stopalo položila na zemlju kralja Salomona, isti taj kralj više se nije obazirao ni na koga drugog. Prvi sam puta i sama svjedočila odstupanju od krutog očeva zakona, odstupanju od njegova pravila da nijedna žena nije iznad ostalih. Kraljica Začina u velikoj je dvorani sjedila pokraj kralja Salomona, jahala je s njime kako bi nadgledala izgradnju cesta i utvrda. Bilkis i Salomon šetali su vrtovima palače, koračali uz lijehe ruža i ljiljana. Na banketima je sjedila s njime, svojom mudrošću kušala njegovu. Zagonetke su tada također prerasle u običaj. Posjećivao ju je i u Maloj Palači. Nitko nije mogao reći što se ondje između njih događalo. Sabejske sluškinje nisu bile sklone ogovaranjima,


barem ne kada je riječ o njihovoj kraljici i našem kralju. Salomonove žene nisu, međutim, obuzdavale svoje jezike. — Kralj viđa samo nju, sluša samo ono što mu ona govori – mrgodila se Dvorah. — Nije pošteno, ni pravedno, nije mu ona žena! — Odveć je stara da bi mu ženom bila – izjavila je Jecoliah. – Prestara je da bi mu dijete podala – pogledala je zatim vreteno i uzdahnula, smetnula je s uma svoje prste i nit koja je postala predebela i puna čvorova. Yeshara je svoju nit povukla tako žestoko da je pukla. — Ta žena! Kraljica od Sabe! Tko je od nas ikad čuo za to mjesto? Ona je samo obična kurva koja se razmeće, kralja našeg pretvara u budalu! Kamenjem bismo je trebale protjerati iz Jeruzalema, nju i njezine nečiste sljedbenike! — Čula sam da svoju djecu kao žrtve prinose Suncu – mrštila se Rahab. – Ili možda Mjesecu? Zato je i došla, po našu djecu, jer svoju su već poklali. — Ona opći s psima! — Od nekih su muškaraca i psi bolji! — Zar kralja Salomona smatraš gorim od psa? Dugo me je iskustvo poučilo kako u takvim uvjetima nastaviti crveni konac provlačiti kroz lan boje pijeska i svome uzorku pridodati još jedan mogranj. Nisam skočila u obranu pustinjske kraljice niti sam se trudila braniti oca. Znala sam da nijedna žena neće zamijetiti da sam ondje, sve dok šutim i bavim se svojim poslom. Jednako sam tako znala da će žene zato otvorenije iznositi svoje mišljenje, da neće vagati riječi. — Nisam to rekla! Koliko je, međutim, našem kralju mudro da se udružuje s tom ženom? Iskvarit će ga svojim stranim običajima. Kao da pola žena na ovome dvorištu nisu strankinje u Izraelu te kao da i one nisu donijele nama strane običaje! Ta se misao na mome licu nije mogla ni naslutiti niti sam pogled podignula s mogranja koji je, poput krvi crven, rastao na mojoj tkanini. — Što mislite da rade kada su sami? — Čula sam da ona znade ljubavna umijeća nepoznata čak i Aštartinim svećenicama. — Odgojili su je pustinjski duhovi, a i sama je napola duh, tako da su joj stopala poput magarećih. Moja je služavka to čula od robinje koja se brine o sabejskim kupkama. — Ti si tolika budala da si u stanju povjerovati u sve što čuješ. I same smo vidjele njezina stopala. Baš kao što smo vidjele da sada nosiš sandale


poput njezinih! Biseri na tvojim stopalima, kao da u njih uopće vrijedi zuriti... — Svoju nakaznost skriva čarolijama – izjavila je Halit, koja tvrdoglavo nije odustajala. Da, nemoj dopustiti istini da ti osujeti argumente! Stisnula sam usne dok sam u čvor vezivala crvenu svilu. Prejako sam povukla i nit je pukla. Evo čime rađa preveliki bijes, prevelika žurba. Uzdahnula sam i konac ponovo udjenula u iglu, zlatnim koncem počela vesti novi mogranj. — Ona je možda vještica – izjavila je Ruta. – Nijedan muškarac sa ženom ne provodi tolike sate samo kako bi je slušao, bez obzira koliko mudra bila. — U zamku ga je uvukla svojim hitrim jezikom – rekla je Rahab, a pola se žena nasmijalo, dok su se ostalima obrazi zarumenili. Dvorah je zatresla glavom kao da se ne slaže, no osmijeh joj je krasio usne. Nadala sam se kako je obuzdavanje moje lice zastrlo velom ravnodušnosti te kako nitko tko bi me pogledao ne bi mogao reći da sam zapravo jednako znatiželjna kao i sve žene na dvoru kralja Salomona. I ja sam se, naime, pitala što moj otac i kraljica od Sabe rade tijekom dugih sati koje provode zajedno. Svi smo bili uvjereni da znamo i svi smo odreda bili u krivu.

Bilkis Premda u to ne bi povjerovao nijedan muškarac, premda bi rijetke žene to prihvatile kao istinu, kralj Salomon i kraljica od Sabe jedno su drugo dodirnuli tek vrhovima prstiju. Istina, zrak je podrhtavao između njih; vatra je plamtjela ispod tih letimičnih dodira rukama. No bilo je to sve i više od toga nije ni moglo biti. Jer nakon prvog pogleda na kralja Salomona, Bilkis je dobro znala da dovoljno je mlad da joj bude sin, njoj to nije predstavljalo smetnju, no strahovala je da godine koje ih dijele njemu ipak mnogo znače. Premda je znala da je riječ tek o pukoj taštini, nije željela zagledati mu se u oči i ondje zateći zrcaljenje ostarjele žene. Ili, što je još gore, otkriti da je poput sina poštuje zbog njezinih godina. Ako postoji išta što bih ti htjela biti, Salomone, poput majke ti nipošto ne bih htjela biti! I tako su iskrili njihovi susreti blistavi poput kristala, a oni su poput pastuha obuzdavali sve žudnje koje bi u njima počele tinjati. Prijateljstvo je moralo biti dostatno, premda se i ono doimalo lažnim kada god bi se prisjetila činjenice da je došla ukrasti mu njegov najvrjedniji dragulj.


O tome ću, međutim, poslije razmišljati. Današnje je prijateljstvo još uvijek zlatnim sjajem blistalo poput svjetlosti nad Jeruzalemom. Smiješila se dok je koračala kroz Salomonove odaje, dok je izlazila na kraljev balkon s kojega su se vidjeli krovovi okolnih kuća. Izašavši na otvoreno, kratko je zastala, jer začula je čeznutljivu pjesmu harfe. Bijele su golubice s krovova polijetale i ukrug letjele kao da prate sjetan ritam pjesme. Stupila je zatim na suncem zagrijan kamen i shvatila da na harfu svira Salomon. Zatečena, prehodala je balkon i spustila se do njegovih nogu, sjela kao da je posve malena djevojčica. — Sviraš, dakle, a nesumnjivo i pjevaš jednako vrsno kako činiš i sve ostalo, zar ne, kralju Salomone? Salomon se nasmiješio i zatresao glavom. — Ne, sigurno misliš na moga oca, kralja Davida. On je skladao, a ne ja. Načinio je pokret kao da će od sebe odmaknuti harfu, a ona je ruku položila na glatko, pozlaćeno drvo. — Pjevaš pjesme znatno slađe od njegovih – laskala je slatko kao med. Je li Salomon Mudri dovoljno tašt da se nasiti ispraznim riječima? — A kako bi to kraljica Juga mogla znati? – Salomon joj se nasmiješio. I on je sada kušao njezin karakter. – Jer ako si ikada Velikog Davida čula kako pjeva, o Kraljice, to zasigurno bilo je tek u tvojim snovima... Ili si možda iz prašine izdigla duh njegov, onako kako je nekoć kralj Saul uzdigao proroka Samuela? Doista mudro. Sada se ona njemu smiješila, iskosa ga gledala, proučavala tog čovjeka koji je vlastitih vrlina bio toliko svjestan da mu laskanja nisu bila potrebna. — Upravo tako, o kralju. Duhovi mi pjevaju u snovima, tako da tvoju pjesmu mogu usporediti s njihovima. — Tad bi morala znati da mrtvi uvijek od živih pjevaju slađe. Osjetljiva na nijanse, osjetila je gorčinu koja je bacala sjenu na njegove lepršave riječi. Nešto muti vodu ovog mirnog jezera. Dobro, mora još samo otkriti koji to demoni progone ovog čovjeka te se njima poslužiti kao oružjem. Sada ga je, međutim, htjela nagnati da joj udovolji, da je razveseli ugodom svoje pjesme. Zato se nasmijala i ruku mu nježno položila na bedro. Njegovi su se mišići ukrutili pod njezinim prstima, no ipak nije skrenuo pogled niti se izraz njegova lica promijenio. I dalje joj se pristojno osmjehivao.


— Kraljica Juga pokušava u klopku namamiti kralja Izraela? Kralj je počašćen. — Naravno – rekla je. – Tvoja je harfa odveć savršena oblikom da bi je odložio ustranu. Dugo je zatim zurio u nju i motrio je jednako kako je i ona motrila njega. Zatim se nasmijao. — Milostivo ti zahvaljujem, o kraljice. Možemo li sada izravno govoriti? — Zar otvoren razgovor između muškarca i žene? — Znam, nije uobičajeno, no više nisam dječak, a i umoran sam od neprestanih igrica. Da, ovaj je čovjek umoran i... usamljen. Dopustila si je da se otvori i pokuša shvatiti, no premalo ga je poznavala. Uskoro. Jer sada bi mu pružila tek sitne utjehe. — Nije me briga za pjesme tvoga oca, želim čuti tvoje pjesme. Pjevaj mi, Salomone. — Kraljica zapovijeda? — Bilkis moli. — Salomon onda ne može odbiti. Podigao je tada svoju pozlaćenu harfu i položio si je na bedro. Prsti su mu zatim počeli plesati po čvrsto zategnutim žicama. — Gdje je ona koju voljaše duša moja? Kamo li je ljubljena moja otišla, ona koja najljepša je među ženama? Šezdeset kraljica imam, osamdeset konkubina i bezbroj sluškinja, no žudim za ljepoticom svojom, zaručnicom. Gdje li je ona koja ljepotom sjaji kao Mjesec, koja jasna je kao Sunce... – riječi su mu se izlijevale preko usana, tuga je u njima lebdjela poput gorkoga meda. – Ljubljena je moja otišla, zašla u vrt, gdje leži na postelji od miomirisa, odmara se među ljiljanima. Na srce si moje pečat položila, jer ljubav je jaka kao smrt. Kako li si samo lijepa, ljubavi moja, kako lijepa li si... – utihnuo je tada zureći u jučer. Bilkis je znala da sanja o prošlosti, o Abišagi. — Nastavi pjevati – rekla je, no Salomon je zatresao glavom. — Ne, nije još posve uobličena, neotesana je. Pjevam je još samo sebi samome. — I njoj – rekla je Bilkis, nježno dodirujući pozlaćenu harfu. — I njoj. Salomon je harfu položio preko koljena. Znajući da više od njega neće dobiti, Bilkis je samo rekla:


— Meni to lijepo zvuči. Očigledno si naslijedio očeve darovitosti. Na njezino se čuđenje on tada nasmijao. — Ne sve. Ali pjevati kao Veliki David, to bih svakako htio. A pomalo sam spretan i s riječima. No, želiš li čuti nekog tko je darovit kao David, onda moraš poslušati kako pjeva moja kći. — Kraljevna dobro pjeva? — Da. Nadarena je za glazbu – nakratko je zatim ušutio kao da odvaguje riječi. No naposljetku je samo rekao: — Da se barem rodila kao muško. Bilkis je znala da to nije rekao zato što je žudio za sinom, jer kralj Salomon imao je mnoštvo sinova. Niti je takvo što poželio zato što je svoju miljenicu, dijete svoje jedine ljubavi postavljao iznad ostale djece. Poželio je to zato što je dovoljno mudar da bi znao da je njegova kći rođena da vlada, a njegovi sinovi nisu za to stvoreni. — Da – rekla je. – Moj nećak, Rahbarin, sin moje kćeri je dobar, plemenit i hrabar. Da se barem rodio kao žensko! — Vidim da se razumijemo – zatresao je Salomon glavom. Sunčeva mu je svjetlost plesala na kosi. — Naravno. Od rođenja nam je predodređeno bilo da se upoznamo. Naše su zvijezde jedna drugoj pjevale kada smo se rodili. — Nadam se da zvijezde pjevaju bolje od mene – rekao je Salomon i odložio harfu ustranu. Jednoga te dana moram nagnati da mi ponovo pjevaš, Salomone. Bilkis je znala da danas više neće pjevati. No, bila je strpljiva. Mogla je čekati.

Salomon Zar sam poludio? Jer ludilo se doimalo poput jedinog objašnjenja činjenice da je pred kraljicom od Sabe onako razotkrio srce. Nitko prije Abišage nikada nije čuo tu, nedovršenu pjesmu, sve dok mu se kraljica Jutra nije nasmiješila i krv mu zagrijala kao da je Sunce, sjaj koji život daje. Ona je samo strana kraljica koja je sa mnom pregovarati došla u korist svoje zemlje. Tako je Salomon samoga sebe opominjao, premda je unaprijed bio svjestan da ne vjeruje toj utješnoj laži. Kraljica Začina prevalila je dug put kako bi došla do dvora kralja Salomona, a nitko olako ne prelazi toliki put. Za nečim žudi, a to joj nešto samo ja mogu dati. Pročitao je to u njezinim, kao Sunce toplim očima, čuo u bogatu njezinu glasu koji mu je tiho


šaputao. Pogledom, riječju i kretnjama jasno mu je davala do znanja da ga želi; no Salomon je bio dovoljno mudar i kada su žene bile u pitanju da ne povjeruje ni u to. Možda je doista pridobio kraljičinu blagonaklonost, ali ni to nije nešto zbog čega bi netko prešao pola svijeta. Nisam toliko tašt da bih progutao takvu laž. Ali ni toliko leden da bi, duboko u sebi to posve odbacio. Jer iskre bi frcale kada god bi im se pogledi susreli, ispod prstiju je osjećao žar kada god bi se dodirnuli. Postoji neka veza između nas, povezuje nas neki nevidljivi lanac. Samo vrijeme naposljetku može razotkriti prirodu te veze: je li riječ o životnoj vezi ili... negvama. U međuvremenu... Moram biti obazriviji, samome je sebi rekao Salomon. Jer kod kraljeva razum uvijek mora upravljati srcem. No, dok je samoga sebe obmanjivao vlastitom ludošću, na ruci je ponovo osjetio kraljičin dodir i začuo njezin topao, promukao smijeh. I na vlastito su mu se zaprepaštenje u glavi počele rojiti riječi, prvi put nakon tolikih godina, u mislima ponovo je čuo riječi dugo zanemarene pjesme posvećene vlastitoj čežnji.

Abišaga Pokazalo se kako je teže biti u kraljičinoj službi. Kako bih bila spremna udovoljiti njezinim potrebama, palaču sam počela učiti kako bih je poznavala kao linije na vlastitome dlanu. Cilj mi je bio da budem u stanju povezanih očiju bez poteškoća kretati se hodnicima, vrtovima i dvoranama palače. Mnogo sam puta blagoslivljala učenje moje majke, jer ona kao da je unaprijed znala kakav će biti moj život. Znala sam da moram malo govoriti, mnogo slušati, spuštati pogled i ponašati se kao priglupa djevojka koja ništa ne vidi, a shvaća još manje. Kao djevojka koju u životu zanimaju tek slatki kolači i sjajan nakit, koja se smijulji, uzdiše i dosađuje se kada god kralj David razgovara sa svojim državnim službenicima. Jer na takvu se djevojku nitko nije obazirao. Takva je djevojka uživala veću sigurnost od kakve tihe i dostojanstvene gospe. Takva je djevojka bila odveć priglupa da bi je se muškarci plašili.

Amintor Vrijeme je da produžim dalje. Amintor je uvijek poštovao te unutarnje zapovijedi. U Jeruzalemu se zadržao duže nego igdje drugdje. Srce mu je


sada konačno reklo da je vrijeme za polazak. Baš sada kada je ovdje postalo zanimljivo. Ah, dobro, i ovdje sve ovisi o tome kako bogovi bace kocke. Pa ipak, bila je to prava šteta, zavodljivi očaj kraljice od Sabe suočen sa žalosnim Salomonovim principima obećavali su dobru zabavu. Zapravo bi sve to bilo zabavno da Amintoru oba natjecatelja nisu bila srcu mila. Uvijek pogriješim i prijatelje steknem na obje strane. Nije bilo smisla odgađati neizbježno. Amintor je uzdahnuo i otišao potražiti Salomona. Unaprijed je znao što će reći kralj i kako će mu on odgovoriti. Kao blizak kraljev prijatelj, imao je pristup njegovim odajama; a sada, dok je njima koračao, u nos mu se uvlačio kao jantar žut miris tamjana. Miris kraljice Začina. Amintor je zastao kako bi uživao u tom mračnom parfemu, a zatim se nasmiješio i nastavio dalje. Zatekao je kralja na balkonu smještenom ponad gradskih krovova. Očigledno je bio zaokupljen jatima grlica koje su u kružnome kretanju nadlijetale krovove koji su svjetlucali poput zlatne prašine. Harfa je ležala na obližnjoj klupi, tiho čekala da prsti izmame glazbu s njezinih žica. Amintor je kratko pozorno promatrao prijatelja i bilo mu je mrsko prekidati njegov mir, koliko god on bio varav. No, još dok je oklijevao, kralj se okrenuo i pozdravio ga: — Amintore. — Smetam li, gospodaru moj i kralju? – upitao je Amintor, a Salomon se tiho nasmijao. — Ne – odgovorio je kralj. – Sada ne, budi dobrodošao. A zatim, dok je zurio u Amintora, kraljev je osmijeh izblijedio. U jednome se trenu učinilo da ga je posve obuzeo težak umor. — Što si mi to došao reći? – pitao je. Nikad budala ni kukavica. Jadni moj kralju: bio bi sretniji da si i jedno i drugo. Amintor se nije ni trudio uljepšati svoje riječi: zbog lažne mu blagosti kralj ne bi bio zahvalan. Prišao je kralju i zastao pokraj njega. — Dovoljno sam se dugo zadržao u tvojoj kući. Zahvaljujem ti na dobroti, no vrijeme je da pođem dalje. Nekoliko je trenutaka Salomon stajao bez riječi. — Zašto? – naposljetku je upitao, a Amintor je slegnuo ramenima.


— Zato što se ceste iza gradskih vrata pružaju u nedogled. Zato što me k sebi doziva zalazeće Sunce. Zato što moram – nasmiješio se Amintor – ali i zato što u Jeruzalemu u posljednje vrijeme vlada sve veća gužva. Vidio je da su kraljeve oči zaiskrile; Salomon je shvaćao, ali je odbijao prihvatiti. — Kralj si ne može dopustiti da ostane bez dobrog prijatelja kao što si ti, Amintore. — Nećeš me izgubiti. Uvijek ću ti biti prijatelj, kralju Salomone. No, mi smo lutalice, mi, sinovi Pomorskih kraljeva. Jednoga dana možda ponovo dolutam u Jeruzalem. Danas moram produžiti dalje, doznati kamo će me putovi odvesti. — Ostani – rekao je Salomon. – Trebam te ovdje, Amintore. — Ne, gospodaru moj i kralju, više ti nisam potreban. — Ne shvaćam – u kraljevu se glasu osjećao kao nož oštar očaj, beznadnost čovjeka koji se više ne usuđuje suočiti sa sutrašnjicom. Amintor je položio ruku na Salomonovo rame. — Ne želiš shvatiti, prijatelju moj. Dopusti mi da ti darujem posljednji savjet: oprosti samome sebi. — Što da si oprostim? Koji zločin? — To što si čovjek – rekao je Amintor. – Ne zaboravi, kralju, i ti si samo ljudsko biće. Amintor se, međutim, nije previše nadao da će kralj istinski prihvatiti njegov dar. Ah, možda će mu kraljica Juga uspjeti podati ono što ja nisam, možda će ga ona osloboditi njega samoga. Rano sljedećega jutra iz Jeruzalema je izjahao u pratnji dvanaestak robova, natovaren srebrom i zlatom. Amintor je, naime, milostivo prihvatio sve kraljeve darove. Nije, međutim, kanio predugo uza se zadržati robove ili blago. Onaj tko putuje daleko, najbolje putuje sam i s malo tereta. No, samo budale preziru bogatstvo, jer ono je tako korisno! Na vrhu dugoljastoga brijega iza kojega se prostirala dolina Kidrona, čekao ga je konjanik. Odjevena u nebesko-modru tuniku urešenu zlatnim suncima i kožne hlače svijetle kao med, kraljevna Baalit sjedila je na pustinjskome konju kojeg joj je darovala sabejska kraljica. Izgledala je kao netko tko je rođen da zajaše vjetar. Amintor se nasmiješio i slugama dao znak neka nastave. — Idite, sustići ću vas – doviknuo im je, a zatim konja zaustavio pokraj Baalit.


— Zar si odlučila pobjeći sa mnom, kraljevno? Počašćen sam, no zar je to mudro? — Želiš li da pobjegnem s tobom? – izazovno mu je dobacila. – Moj ti otac to možda ne bi oprostio. Amintor se nasmijao, a nekoliko trenutaka kasnije i njezin je pogled smekšao, nakon čega se i ona nasmijala. — Možda sam spreman riskirati – rekao je. – Šteta je za tebe da ostaneš ovdje, svjesna si toga. — Da – odgovorila je Baalit. – Znam. Usne su joj se tada rastegnule u osmijeh kakvog se ne bi postidjele ni statue božica od slonovače. Oči su joj zaiskrile poput oštrice. Kakve li djevojke! U Minosovo bi vrijeme na vlastitome brodu plovila onkraj obzora ili bi na smrt i slavu plesala u ringu za borbu s bikovima. Nije čudo da ju je sabejska kraljica odabrala. Plamena nevjesta koja udati će se za zemlju začina. Bit će veličanstvena. Nije, međutim, želio kušati bogove i naglas izgovoriti te riječi. Umjesto toga se ponovo nasmijao. — Skromna koliko i čedna. Što radiš ovdje, kraljevno? Jesi li me došla nagnali da promijenim mišljenje? — Zar bih mogla? — Možda. — Sumnjam, muškarcima su stavovi promjenjivi, ali su srca postojana. Ne, došla sam poželjeti ti sretan put – kraljevna ga je ozbiljno gledala, a Amintor se smiješio. — Ne trebaš biti toliko svečana, kraljevno. Jašem kraljevskom cestom koja vodi do mora, a ne mračnim putem za Had – rekao je, a ona se ponovo nasmijala i ispružila ruku. — Nedostajat ćeš mome ocu, gospodaru Amintore. Vrati nam se ako uzmogneš. — Ako uzmognem – rekao je i vrhovima je prstiju dodirnuo njezine prste. – Neka i tebe sreća prati na tvome putovanju, kraljevno. — I tebe na tvome – oklijevala je kratko, a zatim se nadovezala: – A možda jednoga dana odeš sve do Sabe. — Ako mi bogovi dopuste, možda jednoga dana i do Sabe otplovim kako bih odao počast njezinoj kraljici. — Sretan ti put, moj gospodaru Amintore. Ne zaboravi da će se Baalit uvijek nasmiješiti tvome licu.


— Oh, neću to smetnuti s uma. Nikad ne zaboravljam lijepe djevojke! – rekao je naposljetku, namignuo i petama podbo bokove svoga konja. U podnožju brijega se osvrnuo. Baalit je još uvijek na svome konju sjedila na vrhu brijega, promatrala ga kako jaše cestom koja vodi na jug. Pod kosim zrakama izlazećeg Sunca djevojka i konj plamtjeli su kao vatra: igra jutarnjeg svjetla koje sa zemlje prema nebu podiže oganj nalik krilima. Da, naša malena plamena božica uzalud ovdje traći svoj život, no nadam se da sabejska kraljica znade što će zaiskati! Jednoga će dana morati otputovati do dičnog kraljevstva od Sabe. Bit će zabavno doznati kako se okončala kraljičina igra.

Bilkis Silno hvaljen zbog svoje mudrosti, kralj Salomon do sada je pokazao tek zdrav razum i plemenito srce, što je posve izvjesno na čast svakome čovjeku, pa tako i kralju. Tijekom dana koje bi pokraj njega provela u sudbenoj dvorani, Bilkis je promatrala i divila se, no još nije pronašla dokaze koji bi išli u prilog mudrosti onkraj one kojom raspolažu svi smrtnici. Ništa više nije očekivala ni od današnjeg zasjedanja suda; pokraj kralja je i danas sjedila samo zato što ga je vrebala kao mačka pticu u krletki, beskrajno strpljivo i postojano. Jednom u tjedan dana, svaki je muškarac ili žena iz bilo kojeg dijela kraljevstva pred kralja mogao stati i od njega zaiskati presudu vezanu uz bilo koji problem, velik ili malen. Kralju su podastrli dvanaestak slučajeva; Salomon je svaki slučaj pozorno saslušao kao da ga istinski zanima. Bilkis je, međutim, osjećala da je umoran, osjećala je da ga umara beskrajna glupost njegovih podanika. Baš kao što bi umorila i bilo kojeg drugog čovjeka ili ženu zdrava razuma. No, on je strpljiviji od mene. Iznenada ju je prožela toplina od duboke nježnosti prema njemu. Podigla je ruku do obraza i uhvatila njegov pogled. Kratko ju je pogledao, a ona mu se nasmiješila. — Uskoro – šapnuo je tako tiho, da je čak i ona sjedeći tik uz njega jedva čula riječ. Okrenuo se zatim kraljevskome glasniku: — Neka se sljedeći slučaj predoči sudu. Uz zveket mjedenoga nakita, dvije su se žene zaputile prema prijestolju. Njihovi drečavi velovi i upadljiva šminka kojom su im bile namazane oči i usta jasno su kazivali kako je riječ o bludnicama. Iza njih, koračala su dva naoružana stražara. Svaki je od njih u naručju nosio po jedno dojenče umotano u krpe. Djecu su položili ispred Salomonova


prijestolja i uklonili krpe. Jedno je dijete žestoko mahalo nožicama. Drugo je ležalo mrtvo i ukočeno. Dva malena dječaka. Salomon je zurio u dojenčad ispred sebe, a zatim je pogledao one dvije žene. — Oko čega se svađate? Glasnik je kratko pogledao žene. Bilo je očigledno da ih prezire i osuđuje. — O, veliki kralju, ove su dvije žene bludnice, a istoga su dana porodile svoju djecu. Salomon je podigao prst, a Bilkis mu se primaknula. — Poprilično nemarne bludnice – šaputao je, usne su mu se jedva pomicale. Bilkis je, pak, čvrsto stisnula usne i ozbiljno kimnula. Pričekavši da mu kralj ponovo posveti pozornost, glasnik je zatim nastavio: — Tri dana kasnije, kada su se probudile, jedno je dijete bilo mrtvo. — To je žalosno, nema sumnje – rekao je Salomon, – no zašto bi se kraljev sud time trebao pozabaviti? — Obje tvrde da je njezino ono živo dijete, veliki kralju. — Zar samo kralj može razmrsiti taj čvor? Zar nema nikog tko bi mogao reći koje dijete kojoj ženi pripada? — Ne, veliki kralju, njih su dvije same živjele i jedna drugoj pomagale. Nitko još djecu nije vidio. — Zato ste na kraljev dvor došle po pravdu? – Salomon je tad prstom upro u jednu od žena. – Ti mi ispričaj što se dogodilo. Žena se duboko naklonila. — Kralju, ova je žena, koju prijateljicom smatrah, ona je tijekom noći na vlastito dijete legla i ugušila ga. A kada se probudila i vidjela što je učinila, zamijenila je djecu dok sam ja spavala, tako da sam ja pokraj sebe zatekla njezina mrtva sina, dok je ona u naručju držala mojega! — Laže! Ona je ugušila svoje dijete i ukrala moje! — Ti si lažljivica! Ti si... — Tišina – Salomonov je glas nadjačao kreštavu žensku viku, tako da su obje ušutjele i u čudu se pogledale. Toliko mržnje, tako malo ljubavi. Nisu ni pogledale djecu. Činilo se nemogućim da je ijedna od njih majka te djece. A Bilkis nije ni slutila kako Salomon kani presuditi. Ne bih živo dijete povjerila nijednoj od ovih žena, jer čini se kako nijedna ne haje.


— Neka svaka kratko dijete uzme u naručje – naložio je Salomon. Taj test nije bio ni od kakve pomoći: čim bi ga podigle s tla, dijete bi počelo plakati i nijedna ga od one dvije nije uspijevala umiriti. Naposljetku su se počele otimati oko djeteta, tako da je Salomon ustao i spustio se širokim stubama koje vode do prijestolja. — Podajte mi ga. Na Sabino čuđenje, Salomon je ljuljuškanjem u samo nekoliko trenutaka uspio umiriti uzrujano čedo. Pa naravno, on je smiren, a žene su nagle i prepune bijesa. Pitam se kako će se ovo okončati? Ako već ništa drugo, dijete će netko uskoro morati nahraniti. Salomon je spustio pogled i zagledao se u dojenče na svojim rukama, pozorno se zatim zagledao u dvije žene. — Priđite bliže – rekao je zatim, a kada su ga poslušale, netremice im se zagledao u obojana lica. Naposljetku je upitao: — Odustaje li jedna od ovog djeteta? — Nikada! Moj je! — Od svoga sina neću odustati! — Zar se baš nikako ne možete dogovoriti? Ne, vidim da ne možete. Dobro. Benaja, dođi amo. Pomalo zbunjena izgleda, vojni je zapovjednik istupio i stao uz kralja. Salomon je dijete pružio Benaji. Zatečen, general je nespretno dohvatio dijete koje je ponovo počelo plakati. Salomon se okrenuo i podigao glas koji se pronio čitavim dvorištem: — Svaka od ovih dviju žena tvrdi da je živo dijete njezino, obje se odriču onog mrtvog. Nijedna ne odustaje od svojega prava. Pred kralja su stale i zaiskale da pravda bude učinjena – kratko je tada pogledao žene koje su u njega gledale pohlepno kao vrapci. – Počujte, dakle, kraljevu odluku: svaka će od vas dobiti pola djeteta. Okrenuo se tada ženama: — Smatrate li kraljeve riječi poštenima, presudu pravednom? Bludnice su zurile u njega. Jedna se tada uspravila i kimnula. Druga je duboko i glasno udahnula. Što to pokušava? Kraljeve su joj nakane tad postale jasne. Saba se nasmijala i samo čekala.


— Dobro. Benaja, isuči mač i dijete presijeci na dva dijela, tako da svakoj možemo podati po polovinu. I dok su svi nazočni, zajedno s Benajom sumnjičavo zurili u Salomona, kroz graju se i dječji plač, kroz čitavo dvorište prolomio bolan krik. — Ne! – druga je žena skočila na Benaju i dohvatila dijete koje je držao na rukama. – Molim vas, nemojte! Nemojte ga ubiti! Djetešce je vrištalo i otimalo se. Benaja se kratko trudio u naručju zadržati dijete koje se uvijalo, a zatim je onoj ženi dopustio da ga uzme. Bludnica je dijete privila uz grudi. Benaja je ruku polagano položio na balčak svoga mača. Salomon je podigao ruku, a Benaja je odstupio. Izgledao je kao da mu je laknulo. Salomon je tada povikao kako bi nadglasao djetetov izbezumljeni plač. — Podat ćeš, dakle, dijete onoj drugoj? — Da, gospodaru moj. Samo ga nemojte ubiti. Salomon se okrenuo prema drugoj ženi koja je stajala ukočena i bijesna. — A ti? Jesi li spremna učiniti isto? Zatresla je glavom i njezin je bludnički veo zadrhtao. — Moj je, a ne njezin. Radije bih da umre, nego da ga gledam na njezinim grudima! I dok je čitav dvor budno motrio i čekao, kralj je nešto došapnuo bludnici koja je jecala i dijete ljuljala u naručju. Ona je tada kimnula glavom i dijete privila uz grudi. To je prigušilo djetetov plač. — Počujte onda kraljevu presudu u ovome slučaju – Salomon je prst upro u mrtvo dijete koje ležalo je ispred prijestolja. – Ono dijete odnijet ćete odavde. Živog dječaka predajem na brigu njegovoj majci, a to je ona koja ga i sada drži u naručju. Bludnica kojoj uskraćeno je majčinstvo tad se namrštila i okrenula leđa u namjeri da ode. Benaja je, međutim, isukao mač i njegovom joj oštricom zapriječio put. Zaprepašteno ga je pogledala, a on joj pokazao maleno tijelo koje ležalo je u podnožju prijestolja. Nevoljko, bludnica je uzela mrtvo dijete, a stražari su je izveli van. Gotovo neupadljivo, bludnica kojoj je odobreno majčinstvo nad živim dječakom dvoranu je napustila sa svojim vrijednim teretom. I dok su, prepuni strahopoštovanja, glasovi ljudi počeli prepričavati suđenje kojemu su upravo svjedočili, Salomon se uspeo uz mramorne stube i ponovo sjeo na Lavlje prijestolje. — Dakle, kraljice? Kakav je tvoj sud o mojoj pravdi?


— Isprva sam mislila da si poludio – šaputala je. – No, poslije sam spoznala savršenstvo tvoga plana. Doista je pametno bilo to što si dijete povjerio Benaji. Jadnik nije znao čime se prvo treba pozabaviti: djetetom koje mu se u naručju migoljilo ili tvojim zapovijedima. Razdragano ga je pogledala i nježno mu dodirnula ruku. — Što se ostalog tiče, smijem li odati hvalu mudrosti kraljevoj? – a zatim je glasom toliko tihim da se nije mogao probiti dalje od prijestolja pridodala: — Jer ništa više od mene, ni ti nisi znao koja je od te dvije žene zapravo rodila dijete koje je ostalo na životu. — Ono što, međutim, znadem – odgovorio joj je Salomon jednako dobro uvježbanim, prigušenim glasom – jest da je istinskoj majci njezino dijete važnije od ponosa. Bilkis se nasmijala. — A što je veliki kralj Salomon onoj bludnici rekao kada joj je šaputao na uho? — Rekao sam joj – odgovorio je Salomon – neka u ime mira ušutka to dijete!

Baalit pjeva Baš toga dana odlučih ne uhoditi oca na sudbeni dan, tako da sama nisam mogla svjedočiti najslavnijoj presudi koju kralj Salomon ikada je izrekao. No, samo sat vremena nakon izricanja njegove odluke do mene su doprle priče o njoj, jer čini se kako su svi pričali samo o tome. Kraljev je postupak zaokupio misli ljudi, tako da nitko nije ni mogao razglabati o nečemu drugome. Tako pametno. Tako mudro. Nitko drugi zasigurno ne bi pravednije presudio. Nijedan drugi kralj zasigurno ne bi tako jasno istinu odijelio od laži – Čitav sam dan slušala samo hvalospjeve o očevoj presudi. Nitko ni spominjao nije one dvije žene, očaj koji ih je jamačno nagnao da od kralja zatraže pravdu. Do kostiju dubok strah od budućnosti, jer kakvoj se budućnosti bludnice mogu nadati? Od gladi skapa svaka od njih čim postane prestara da bi prodala tijelo svoje. Preživjeti može tek ako je štedjela za sušne i teške godine. Boljemu se nadati može samo ona o kojoj će se sin skrbiti u starosti. Poslije sam oca upitala kako je odabrao između one dvije žene.


— Kako si se toga dosjetio? – upitala sam, a on se nasmiješio. — Bila je to nužda – rekao je otac. – Da se nisam dosjetio nečeg, bilo čega, one bi dvije jedna na drugu vikale i proklinjale se do sumraka. A upravo je to mog oca i činilo tako velikim: u nuždi je vazda donosio ispravne odluke. — Ali, oče, ne bi li svaka žena zavapila kada bi netko zaprijetio da će joj sasjeći dijete? Jasno mi je da majka radije odustaje od djeteta nego da ga vidi mrtvog, no kako si znao da se lažna majka neće također pobuniti? Moj je otac tad skrušeno zatresao glavom. — Tu sam, pak, imao sreće, jer jednoj je ženi srce bilo od kamena, a drugoj meko. No da su obje zavapile protiv mača, bio bih prisiljen dosjetiti se nečeg drugog čime bih ih kušao. Samo me, kćeri, ne pitaj što bi to bilo, jer ne znam ni sam. A zahvaljujući Gospodu našemu i milosti Njegovoj, nisam o tome morao ni razmišljati! Rekla sam mu, naravno, da je odveć skroman i naravno da mi je moj otac tada rekao da je samo istinoljubiv. A zatim sam ga upitala i što bi učinio da se ni jedna žena nije pobunila protiv podjele živoga djeteta na dva mrtva dijela. — Iskreno govoreći, kćeri moja, ne znam što bih učinio – nasmiješio se. — Pretpostavljam da bih tad dijete zadržao za sebe! Bila sam ponosna na očevu dobrotu i mudrost te ni na tren posumnjala nisam kako njegov izbor možda nije bio najbolji. Sabejska je kraljica vidjela i naličje presude koju izrekao je kralj Salomon. — Da, slažem se s tobom, bilo je to pametno, Baalit – rekla je. – A dijete je tako steklo majku dobroga srca. Nešto u njezinu glasu me je nagnalo da je bolje pogledam, jer izgledalo je kao da se zapravo ruga kraljevoj odluci. Ali, zašto? Kratko sam u sebi razmotrila presudu, sve u nadi kako ću pronaći slabu točku u očevu vladanju, točku koju je ona, kako se činilo jasno vidjela. Dvije žene; jedno dijete. Jedna žena jauče protiv kraljeva mača... — Sigurno bi samo istinska djetetova majka radije pristala ostati bez njega, nego vidjeti ga mrtvog – rekla sam, a kraljica se nasmijala. — Zaboravila sam koliko si još zapravo mlada – rekla je. – Dijete, postoje žene koje bi radije vlastitim rukama sasjekle svoju djecu, nego gledale kako im djecu netko drugi privija uz grudi. — Želite li time reći da žena kojoj je moj otac dodijelio dijete nije istinska djetetova majka?


— Oh, jest, istinska je to majka, bez obzira je li to dijete rodila ili nije. Jer dovoljno joj je do djeteta stalo da bi joj njegovo dobro bilo važnije od vlastitog. Zaprepašteno sam zurila u nju. — Želite li reći – izgovorila sam naposljetku – da zapravo ne znate kojoj je od te dvije žene dijete ostalo na životu? Da je moj otac možda pogrešno presudio? Kratko je šutjela. A zatim je na moje pitanje odgovorila protupitanjem: — Misliš li da je pogrešno presudio, Baalit? Duboko u sebi sam osjećala da će moj odgovor biti iznimno važan pa sam dobro promislila prije no što ću joj odgovoriti. — Mislim da je dijete možda podao pogrešnoj majci – konačno sam izjavila. – ali ne i pogrešnoj ženi. Kraljica mi je rukom pomilovala obraz. Mirisala je na med i ruže. — Istinska si kći Salomona Mudrog – rekla je. – Sretna je zemlja kojom ćeš vladati. Zurila sam u nju, jer trebalo mi je vremena kako bih shvatila da govori iskreno, da se ne šali. Bio je ovo, međutim, Izrael, a ne Saba. — Zahvaljujem kraljici od Sabe na njezinoj milosti – rekla sam. – No nikada ja neću vladati. Kraljevsko je prijestolje namijenjeno muškarcima. Kraljice ovdje ničim ne upravljaju. — Nikada je predugo vremensko razdoblje, a neke su žene istinske kraljice bez obzira na to gdje žive. Vladaj samom sobom, Baalit, i vladat ćeš čitavim svijetom. Udahnula je zatim kao da kani još nešto reći. Čekala sam, no ona se samo nasmiješila i zatresla glavom. — Postajem odveć ozbiljna – izjavila je kraljica. – Dođi, prošećimo vrtom, a ti mi pričaj o cvijeću koje ovdje uzgajate. Možda bih neke od tih vrsta cvijeća mogla ponijeti i u Sabu. Mislim da bi i ondje moglo dobro rasti. Nisam se pretjerano obazirala na cvijeće, no koračala sam uz kraljicu i pokazivala joj ruže, jorgovane i ljiljane. — Ako, međutim, želite doznati nešto o cvijeću i vrtovima, ja nisam ta koju biste trebali pitati. Gospa Nefret silno ljubi cvijeće, njezin je vrt istinsko čudo. A gospa Leeorenda uzgaja ljekovite trave i može vam govoriti o njihovoj primjeni. Kraljica se nasmijala. — A ti s pravom slutiš kako s tobom želim razgovarati o drugim stvarima, a ne o ružama i ljiljanima. Pa ipak mi je ugodan njihov miris.


— Da – čekala sam zatim, uvjerena da će progovoriti u prikladnom trenutku. Bez riječi smo koračale stazom koja vodi kroz vrt, sve dok naposljetku kraljica nije rekla: — Čudnom smatraš zemlju kojom upravljaju žene, a ne muškarci. Nije to bilo pitanje, pa zato nisam ni nudila odgovor. I sama znaš da je smatram čudnom, ali i predivnom. Što me to želiš pitati? — Tisuću godina kraljice su vladale Sabom. Kruna se prenosila s majke na kćer, s tetke na nećakinju, sa sestre na sestru. Sve dok taj teret nije pao na moja pleća. Mislim da sam dobro vršila svoju dužnost. Sve osim jedne stvari. Gle, one lijepe cvjetove tamo, kako se zovu? — Zumbuli – rekoh. – Podrijetlom iz Aheje. Ove su godine iznimno dugo cvali. Možda i oni htjedoše poželjeti dobrodošlicu kraljici od Sabe. — Pa su me u punom cvatu dočekali kako bih im se mogla diviti? – nasmiješila se i sagnula, rukama obuhvatila bogat cvat jednog zumbula. – Tako sladak miris. Gotovo odveć sladak. Ah, dakle. Rekla sam, dakle, kako mislim da dobro sam vladala, samo... – zastala je tada, okrenula se prema meni i pogledala me kao da smo jednake. — No, nemam nasljednicu, Baalit. Nema kraljice koja će me naslijediti, one koja će preuzeti krunu kada se ja pretvorim u prašinu. Moja je kći umrla dok mi je rađala unuku, a ni ta unuka nije živjela duže od nekoliko udisaja. Najbliži rod mi je sestrino dijete koje ne može vladati. — A zašto ono ne bi moglo... – zastala sam tada i promislila. – Dijete vaše sestre nije kći. — Moja je sestra rodila sina, meni nećaka. Da. A čak i da se moj nećak rodio kao žensko, ne bih ga voljela vidjeti na sabejskome prijestolju. — Zar je toliko neprikladan za upravljanje kraljevstvom? Kraljica je uzdahnula. — Da, nažalost. Jer Rahbarin je čist kao suza, dobar kao kruh, a to su dvije smrtonosne mane koje kraljica, ili kralj, ne smije posjedovati – nasmiješila se zatim. – No, kao kraljičin zaštitnik nema baš nikakve mane. On mi sada čuva prijestolje koje će me kada se vratim zahvaljujući njemu čekati onakvo kakvim sam ga ostavila. — Tako mu silno vjerujete? — Dao mi je riječ. Zato znam da mi nitko neće ugroziti prijestolje. On mi za to jamči vlastitim tijelom. — To je doista veliko povjerenje.


Čekala sam zatim, no premda smo koračale kroz lijehe cvijeća, kraljica više nije prozborila ni o svojoj zemlji ili kruni, o sinu svoje sestre. Nije mi još kanila postaviti pitanja koja je čuvala za mene. Kasnije, u vlastitoj sobi, iz škrinje od bjelokosti sam izvadila maleno, srebrno zrcalo te sam u njega zurila dok razmišljala sam o riječima sabejske kraljice. Nisam ni sumnjala da je bez razloga preda mnom hvalila svoga nećaka. A nakon što sam dobro promislila o svemu što mi je rekla, bila sam uvjerena da znam koji su razlozi njome upravljali. Htjela je da o kraljeviću Rahbarinu steknem dobro mišljenje zato što je kanila privoljeti me da se za njega udam. A prije no što će od oca zatražiti moju ruku, htjela se uvjeriti da ću pristati na to. Zurila sam u zrcaljenje svojih očiju na srebrnome disku, no sve što vidjeh bijaše svjetlucanje. Kći kralja Salomona udana za sina sestre kraljice od Sabe. Prikladni otac i majka za djevojčicu koja bi mogla biti imenovana sabejskom prijestolonasljednicom. Da, upravo je to možda bila budućnost kakvu je kraljica priželjkivala. Ili je možda kovala drugačije planove? Jer kraljica nije bila budala, premda bi čak i budala lako zaključila da obiteljska loza moga oca rađa sinove. Otac moga oca, kralj David, bio je otac brojnim sinovima i tek nekolicini kćeri. A i moj je otac, kralj Salomon, dobio tucet sinova, pa i više, te samo jednu kći – mene. Možda se kraljica od Sabe oslanjala na snagu vlastite krvi koja je rađala kćeri, možda se ufala da njezina će loza nadjačati Davidovu? Misli li da ću se pokorno udati za onog koga mi ona odredi? Kao kći, premda kraljeva, nisam imala previše izbora. Zar mi je kraljica od Sabe nudila išta više? Koliko li je onog što mi je kraljica Bilkis rekla o vrlinama svoga nećaka bilo neulaštena istina, a koliko pozlata preko manje umilnih osobina? Nisam bila dovoljno luda da povjerujem u sve što mi je očajna kraljica, ljubljena tetka, o tom čovjeku rekla. No, djela u sebi pronose više istine nego riječi. Kakav god da je bio sin njezine sestre, upravo je on tijekom kraljičina odsustva čuvao sabejsko prijestolje. Već je samo to o njemu svjedočilo bolje od bilo kakve pretjerane hvale. Umorna od zurenja u vlastite oči, odložila sam srebrno zrcalo moje majke i otišla do prozora, naslonila se na prozorsku dasku. Zurila sam preko jeruzalemskih krovova, onkraj kuća i hramova, prostranih zidina, pogledom sam tražila jug. Nisam, naravno, vidjela ništa, samo mrak iza gradskih zidina i vatri na stražarskim kulama. Čak i da je bio jasan dan, ne bih vidjela baš ništa, jer Saba leži daleko iza obzora. Na južnim su nebesima iskrile zvijezde sazviježđa Lovca.


— Rahbarin – rekla sam u želji da jezikom kušam neobičnost stranog imena. Nisam uspijevala zvuku pridodati lice, no na određeni mi način to nije bilo ni važno... U sazviježđe lovca sam zurila sve dok mi se stopala nisu zaledila. Shvatila sam to kao znak da je vrijeme da pođem na počinak. A nadala sam se i da ću sanjati. Istina šapuće snove u uši onog koji sanja: nadala sam se da ću tako steći neku sigurnost. No, san je odbijao sva moja laskanja tako da sam dugo ležala budna i zurila u Mjesec čiji sam uspon pratila kroz otvoreni prozor. Naposljetku, kada se mjesec vinuo visoko i preko srebrnih krovova pobacao crne sjene, odustala sam od potrage za snom. Ako mi san ne želi u pohode, onda neću gubiti vrijeme poigravajući se s njegovim iluzijama. A i Mjesec me dozivao k sebi. Iz kreveta sam ustala usijana i raščupana. Svukla sam sa sebe znojem natopljenu, lanenu noćnu košulju i bacila je na pod. Kao da sam to već tako često činila, podignula sam ruke i rasplela pletenicu koja mi je tijekom noći obuzdavala neukrotivu kosu. Posve naga sam iz sobe izašla na balkon. Ondje sam stajala na hladnoj mjesečini i zurila u Jeruzalem. Daleko iznad, Mjesec je visoko plovio te je bijel poput bisera svjetlost bacao na grad. Tijekom dana, Jeruzalem je na Suncu blještao poput zlata. Noću je pak grad bijelo tinjao, srebrno poput Mjeseca. Gledala sam preko krovova, na gomilu okupljene sjene; između njih protezale su se gradske ulice mrače kao dno bunara. Premda je bila mrkla noć, mogla sam vidjeti svjetla upaljenih uljanica. Na gradskim su vratima, na zidinama neumorno plesale vatre baklji. Jeruzalem. Blago kralja Salomona. Grad Gospodina Boga, bogat i moćan, lav koji drijema pod blistavim Mjesecom. Sjenke što ih je bacao Mjesec izduljile su se dok sam stajala ondje; noćni je vjetar, mek i prohladan lepršao po mojoj koži. Jedna po jedna, ugasile su se uljanice. Jedna po jedna, vatre su ispustile dušu, svjetla se ugasila, sve dok nije preostala samo noć, tama crna i hladna kao dno bunara. Hladna noć, noć bez Mjeseca. Stajala sam sama u toj bezdušnoj tami, čak su i zvijezde bile otišle. Sama suočena s hladnoćom i tamom, bez staze kojom bi kročila moja neumorna stopala. Ni svjetla ni puta nije bilo. Pa ipak se moram usuditi zaći u duboku noć ili zauvijek ostati zaleđena u sjeni. Tama se izlijevala preko mene, upinjala sam se kretati protivno njezinoj ledenoj struji, zaći dublje u mrak. I dok sam tvrdoglavo koračala kroz tu crnu silu, svjetlost je počela tinjati, srebrna i polagana, toplina koja mi niz tijelo klizi poput najslađeg majčina milovanja.


Pokušavala sam pronaći izvor te svjetlosti, no nije bilo ni Sunca, ni Mjeseca. Naposljetku sam pogledala samu sebe i shvatila da blaga svjetlost isijava iz moje vlastite kože, koja obasjava beskrajnu noć oko mene, dopušta mi da koračam naprijed, topla u ledenoj tami... Sve dok se nisam probudila, nisam bila ni svjesna da spavam. Mjesečina me dozvala u snove. Zaspala sam oslonjena o kamen mog balkonskog zida. Kosti su me sada boljele, a koža bila hladna, oči su me pekle kao da su još posute pijeskom snova. Uspravila sam se i protegnula, ponovo pogledala prema Jeruzalemu i vidjela da je noć gotova; Sunce se zlatno uspinjalo preko istočnih brežuljaka. Ispred mene su se pružali krovovi Jeruzalema koji su kao biseri blistali na blijedoj svjetlosti zore. Od noći su u gradu još bile preostale tek modre sjene ulica i tama koja se povlačila prema zapadu. Pogledala sam preko grada, prema mjedi okovanim gradskim vratima. Baklje su ondje blijedjele, njihova je vatra pred izlazećim Suncem škiljila kao umorne oči.

Abišaga Blagoslivljala sam sada majčino dugo i brižljivo poučavanje koje me je pripravilo i omogućilo mi da se uklopim u kraljevsko kućanstvo. Imala sam, međutim, još mnogo toga naučiti pa sam zato učila od kraljice Mikale. Ona je upravljala ženskom palačom i znala sve što se događa unutar njezinih zidova. Nije, međutim, snagu uzalud tratila na budalaste bitke. Kraljevi će vazda imati mnogo žena, a ona koja to odbije prihvatiti samoj će sebi slomiti srce i uništiti sreću čitavog dvora. Kraljica Mikala dobro je to znala, tako da je uvijek ostale žene kralja Davida gledala pogledom punim smirenog prihvaćanja. Samoj sam se sebi zarekla da ću biti upravo takva onoga dana kada i ja postanem kraljicom. Jer bio je to jedini put do mira i suprugova srca. I premda to uopće nije bilo lako, kraljica Abišaga poštovala je zavjet što nekoć ga je dala sluškinja Abišaga. I dobro da sam tako postupila. Jer, bez obzira na mnoge supruge koje je imao, kralj Salomon uvijek se vraćao meni.


Baalit pjeva Ta je noć duboko u meni nešto promijenila, izmijenila način na koji gledala sam svijet. Kao da mi je veo pao s lica, tako da život više nisam gledala dječjim očima. Oduvijek sam bila očeva miljenica i taj sam status smatrala stečenim pravom. Jer, nisam li mu bila jedina kći, jedina veza s njegovom ljubljenom Abišagom? Sada sam, međutim, počela razmatrati tu vezu, shvaćati koliko kraljeva blagonaklonost može prerasti u klopku za neoprezne. Jer Salomon mi nije bio samo otac, nego i kralj, a i najlepršaviji kraljev letimičan pogled težak je poput kamena. Tek kada je svoj kraljevski pogled s mene prebacio na sabejsku kraljicu, tek tada sam spoznala pod kakvim sam teretom živjela. Znala sam, naravno, da me moj brat Roboam prezire. No Roboam je rođen gramziv: čak i kada bi mu čovjek u ruke položio čitav svijet, on bi htio još. Druga su braća na mene gledala kao na kućnog ljubimca ili pošast, što ovisilo je o njihovoj starosti i karakteru. Braći mlađoj od sebe bila sam drug u igri, a upravo mi to i ide u prilog, jer prema svakome sam se bratu jednako sestrinski odnosila, bez obzira na njegovu dob. Sada sam, međutim, spoznala da su mi čak i oni od moje braće koji su prema meni bili snošljivi zamjerali lavovski dio ljubavi koju sam dobivala od oca. Ništa nisam mogla učiniti da tu ljubav umanjim, a nisam to smatrala ni vlastitim grijehom. No to je zamjeranje poput užarena ugljevlja ispod hladnoga pepela samo čekalo novo drvo da se rasplamsa u oganj zloće. U slučaju krize, uza se ne bih imala svoju braću, nijedan se ne bi založio za mene. A nijedna mi od očevih žena ne bi pružila podršku. Svojim sam pomajkama bila tek dotjerana lutka, kraljeva ljubljena kći koja je samo za sebe prisvajala kraljevu blagonaklonost kojom su htjele obdariti vlastitu djecu. Da sam nekim slučajem bila blagoslovljena sestrama, možda bi one ponijele dio tereta što ga sada sama nosim. No, žene kralja Salomona rađale su isključivo sinove: većina ga je ljudi zato spremno nazivala sretnim čovjekom. Kralj naravno mora imati sinove, no previše kraljevića rađa nevolju unutar i izvan kraljevske kuće. Premda je na dan svojega rođenja dočekan kao krunski kraljević, premda se od njegova prvog udisaja znalo da nakon Salomona postat će kraljem, Roboama su ostali kraljevi sinovi gledali ledenim, podcjenjivačkim pogledom. A budno su ga motrile i njegove pomajke, koje su se upinjale izboriti sretniju budućnost vlastitih sinova. Jedan je pogrešan korak bio dovoljan da krdo Roboama izgazi i pretvori u prašinu. Svijest o tome mučila je kraljicu Naamah: mnoge je godine morala bdjeti nad svojim sinom prije no što on na glavu položi krunu Izraela i


Judeje. Sigurno se svakoga trena, svakoga dana i baš svake noći pitala hoće li Roboam neozlijeđen proći tom uskom stazom omeđenom oštricama mača i stići do obećanog mu prijestolja. Sada sam konačno prihvatila istinu koju sam zapravo već odavno znala: mir se ne može prijevarom namamiti u hodnike od slonovače niti se ljubav ičim može vezati, pa čak ni zlatnim, draguljima urešenim lancima. A zadovoljstvo pred ambicijom bježi kao jata lastavica pred olujom. Upravo to sam rekla i sabejskoj kraljici dok smo jahale dolinama onkraj jeruzalemskih brežuljaka. — Bojim se da sam odveć ambiciozna da bih bila sretna. Postala sam... – upinjala sam se pronaći pravu riječ te naposljetku izjavih: — Nemirna. Znam da se ostale djevojke samo žele udati i rađati djecu. Ja želim više od toga. — Što više? — Ne znam. Što zapravo postoji? Želim... Voljela bih da sam se rodila kao muško: bila bih bolji kralj od Roboama! – nisam namjeravala reći toliko. Riječi su samo izletjele iz mene, a kraljica se nasmijala. — Da, bila bi, dijete moje. Neka te to ne zabrinjava, bila bi luda kada ne bi bila svjesna vlastite vrijednosti, a čak i ambicija buja kada joj je vrijeme. A kada je o tvome nemiru riječ, djetinjstvo ti sagorijeva u pepeo, uskoro bit ćeš žena. Mi smo žene sve odreda poput Feniksa. Vidjela je da nisam shvatila, pa je rekla: — Što, zar nikada čula nisi za Feniksa, pticu vatre? Zatresla sam glavom i kraljica se nasmiješila. — Plamena je ptica bajkovito biće načinjeno od sunčeva svjetla i oblaka, njezine kristalne oči vide prošlost i budućnost. Feniks je ptica koja živi tisuću godina, koja kada ostari samoj sebi načini ležaj od začina, lomaču od tamjana, sandalovine i cedrova drveta. Ondje ona izgori u pepeo te se iz njega ponovo rađa kako bi živjela novih tisuću godina. — Ona? — Da, jer što bi drugo plamena ptica mogla biti? Sama je sebi i majka i kći, vazda je ista i uvijek drugačija. — Poput Mjeseca. — Da, premda je Feniks sunčevo biće. Ah, pogledaj, psi su pronašli lovinu. Dođi! – podbola je tada konja u galop i ostavila me iza sebe, prepustila mi izbor da je slijedim ili ne.


Premda tada još nisam znala zašto, priča sabejske kraljice o plamenoj ptici zaokupila mi je misli i srce. Te sam noći sanjala ognjenu pticu. Stajala sam na pijesku, na pijesku tako usijanom i jasnom poput stakla. Iznad mene u luku se uzdizalo noćno nebo preko kojeg se izlijevala rijeka zvijezda, zvijezda koje su blistale kao dragulji u svjetlu vatre. Zvijezde repatice povukle su me za sobom, prigrlile me kao da sam i sama jedna od njih. Letjele smo preko ponoćnoga neba, ponirale prema svjetlosti zore koja se rađala. Zvijezde su samo padale i padale, okupljale se u ogromnu plamenu kuglu. Konačno sam zatim spoznala da je usijana kugla koja me privlači zapravo jutarnje Sunce i da se plašim s ostalim zvijezdama ući u njegovu svjetlost. Nešto je poput munje pokraj mene proletjelo; ptica čije je plameno perje nalikovalo na zvijezde. Dok se uspinjala, okrenula je glavu, a ja sam joj se zagledala u kristalne oči. Ispružila sam ruku i ptica je usporila, sletjela mi na zapešće. Ljuskaste su joj noge bile od zlata, pandže od srebra; ptica mi je svojim nogama obujmila zapešće, a ja sam osjetila bol za koju sam slutila da može me čitavu prožeti. Znala sam i da me ptica poziva, zahtijeva od mene da se usudim kušati vatru. I dok sam ja oklijevala, ptica je raširila svoja plamteća krila i vinula se u zvijezde koje su padale u slapovima. Gledala sam je kako leti, gledala sam je kako ponire i nestaje u izlazećem Suncu. Gotovo su sve zvijezde već bile iščeznule, gotovo je već bilo isteklo vrijeme za odluku. Duboko sam udahnula i poletjela za posljednjim zvijezdama, slijedila ih u sunčevu vatru. Gorjela sam; bol je od mene zahtijevala da joj se posve predam, nestanem u beskrajnome plamenu. Lako bi bilo predati se, no shvatila sam da postoji nagrada veća od svih kraljevstava usudim li se zaiskati je. Borila sam se protiv tamne moći bola, tragala onkraj tuge u potrazi za srcem vatre. Mir je plamtio ondje; vječnost obavijena plamenovima. Mogla sam tamo ostali zauvijek nepromijenjena. No ispred mene je gorjela još jedna lomača čistoga svjetla, znala sam da je posljednji trenutak za odluku. Više nisam oklijevala. U tajnoj sam vatri umrla i ponovo se rodila, bila iznova oblikovana za sutra koje će doći. Veličanstvena, raširila sam krila i poletjela u blistavo jutro... Kada sam se probudila, koža kao da mi se još uvijek žarila, plamenovi kao da su po njoj još palucali. No vrućina sna ubrzo je izblijedjela. Feniks je iščeznuo, izbrisala ga je oštra svjetlost dana. Sklopila sam oči pred suzama koje su se oštro zabijale u njih. Ubrzo me, međutim, prošlo iskušenje da


zaplačem: samoj sebi rekoh da ne smijem plakati za pticom koju sam vidjela samo u snovima. No nisam zaboravila plamenu pticu i njezine kristalne oči. Nešto u tom plamenom prizoru me je posve zaokupilo; nisam namjeravala odustati od toga. Znala sam da se moram pouzdati u tog Feniksa pa makar to bilo samo u snovima. Kako bih samo sebe podsjetila na zavjet što sam si dala, odlučila sam dati načiniti pečatnjak, znamen graviran prema mojim željama. Znala sam tko će mi izraditi pečat na prstenu: Jahaloma, udovica čiji je pokojni suprug nekoć pečatnjake izrađivao za dvor. Jahaloma je sada radila ono čemu ju je njezin suprug poučio: izrađivala je pečate za one kojima je važnija bila kakvoća proizvoda i povoljna cijena od činjenice da su to izradile ženske, a ne muške ruke. Mogla sam otići do njezine trgovine i ondje poslovati s njom. Ionako sam često odlazila do tržnice. Pa ipak sam se nakon kratkog razmišljanja odlučila igrati kraljevne i jednu od svojih sluškinja poslati po Jahalomu. Kada je žena došla u moje unutarnje dvorište i vrt, prvo mi se naklonila, a ja sam joj zahvalila što je k meni došla kako bi mi pokazala svoju robu. — Nije to nikakav problem, kraljevno – rekla je, a ja sam znala da bi isto rekla čak i da je do mene bosonoga morala gaziti po usijanoj žeravici. Nasmiješila sam joj se i zamolila neka sjedne. — Drago mi je što tako mislite, jer pomislila sam kako vam neće štetiti spoznaja da su i u kraljevoj palači vaši talenti traženi. Tad se nasmiješila. — Što kraljevna želi? Jer načiniti mogu što god da poželite... — Prsten pečatnjak – rekoh. – Sami ih gravirate, zar ne? — Da, i dobro to činim. Malo ih to znade, no dugo prije njegove smrti, mome su se mužu prsti ukočili i ruke ga više ne htjedoše slušati, tako da sam ja tada umjesto njega gravirala sve pečatnjake – Jahaloma je počela odmatati zavežljaj koji je donijela sa sobom. Meku je tkaninu razvila do mojih nogu i na nju poslagala različite dragulje. — I nitko nije ništa naslutio? – upitala sam, a ona je zatresla glavom. — Neki su čak ustvrdili da mu se rad poboljšao – posložila je tada dragulje koje je za mene donijela i pogledala me. – Pečatnjak, rekoste? Koji vam je dragulj najdraži? Donosi li vam koji sreću ili uspjeh u ljubavi? Tresući glavom, zurila sam u dragulje koje u pravilnim je redovima poslagala na tamnoj tkanini. Svjetlucali su na sunčevu svjetlu; Jahaloma je u kraljevsku palaču donijela svoju ponajbolju robu. Kleknula sam i


proučavala kamenje. Tirkiz modar kao nebo, kristal jasan kao kiša. Mačje oko i jaspis, oniks i žad. — Teško je odabrati, zar ne? – šaputala je Jahaloma. – Imate li možda neku omiljenu boju? – motrila mi je lice i primaknula mi bliže jedan od kamenova. — Vidim da vam vatrene boje dobro pristaju uz oči. Pogledajte ovaj, kraljevno, primite ga u ruku i promotrite ove fine nijanse. Uzela sam kamen: sard boje tople kao med izložen Suncu. — Bez imalo oklijevanja, lijep je to kamen. Može se oblikovati kako god poželite. Sard, kamen sloge i mira. Da, to će biti to. Kimnula sam. — Uzet ću onda karneol. Dobro će poslužiti svrsi. — A pečat? Ima li kraljevna neku predodžbu o onome što bi na kamenu trebalo biti gravirano? — Da – rekoh. – Na pečatu će biti Feniks. Feniks koji polijeće iz vatre. Kao da je prsten s Feniksom koji sam nosila na prstu posjedovao čaroliju kojom mi je otvorio do tada slijepe oči, jer svijet sam sada vidjela jasno kao na čist, zimski dan. A ono što sam vidjela ispunjavalo me bijesom: kako li sam mogla biti tako ponizna? Kako li sam mogla prihvatiti svoje negve? Jer sada sam postala svjesna da sam utjehom i blagom smatrala lance i kovani metal. Svaki dragi kamen kojim mi je otac ukrasio glavu bio je samo dodatno breme koje sam morala nositi. Svaki zid što ga je podigao između mene i svijeta bio je samo dodatna prepreka između mene i stvarnog života. Palača je bila samo zatvor, a bogate halje i veličanstveni nakit samo lanci koji su me sputavah. Kako li sam samo mogla biti toliko slijepa? Sada, kada sam se konačno oslobodila svog slijepog blaženstva jednostavno nisam uspijevala shvatiti kako ostale žene u kraljevoj palači mogu podnijeti vlastito pozlaćeno uzništvo. Možda ni ne podnose, samoj sam sebi rekla. Možda i one izgaraju iznutra. No čak i ako su patile poput mene, izvana se to nije moglo vidjeti. Ne još. Obuzeta nemirom, tiha i kritički raspoložena poput mačke, nervozno sam koračala haremskim dvorištima. Kako li sam samo zadovoljna mogla boraviti u ovom lijepom zatvoru? Kako li su žene mojega oca mogle izdržati vlastite živote, ovako u stupicu uhvaćene zidovima, običajima i strahom?


Zastala sam na ulazu u dvorište ispred mene. Ondje je sjedila gospa Melasadne i smijala se dok su oko nje skakutali kao oblak bijeli psići. Crne su im se oči caklile na suncu, a ružičasti su im jezici njezine ruke lizali kao malene, ružičaste zmije. Usredotočen na kožnu, pozlaćenu loptu koja je ležala uz Melasadnine noge, jedan je od njezinih sinova prema njoj puzao kroz čopor pasa. Kada je prišao dovoljno blizu igrački, silovito ju je udario rukom: svi su psi potrčali za loptom koja se kotrljala preko glatkog kamena dvorišta. Piskutavo su lajali. Moj polubrat je puzao za psima i on je piskutavo lajao, oponašao ih kao da je i on maleni pas. Smijući se, Melasadne je ustala i sa zemlje podigla pozlaćenu loptu. Psi su pokušavali uzverati joj se uz noge, plesali su i poskakivali na stražnjim nogama. Njezin je sin sjeo i počeo mahati ručicama. Baš kad je htjela dobaciti im loptu, Melasadne je pogledala prema vratima i vidjela da ih promatram. Zastala je i nasmiješila se. — Dođi, kraljevno, pridruži nam se u igri. Nisam, međutim, bila spremna odustati od svoje samoće. Zatresla sam glavom i povukla se u sjenu ispod krova. Ženski se smijeh iza mojih leđa miješao s psećim lavežom i oduševljenom dječjom vriskom. Vesela je buka odjekivala unutar suncem zagrijanih, kamenih zidova dvorišta gospe Melasadne. Psići i malena djeca. Kako li samo može biti zadovoljna tako bijednom nagradom? Čitav sam taj dan koji se otegnuo u nedogled uhodila žene svoga oca. Samoj sam sebi rekla da tragam za spoznajom, da silno želim doznati kako žene mogu izdržati život u sponama, shvatiti zašto se ne usude priznati da zapravo žive u kavezu. Istina, međutim, nije bila toliko uzvišena. Vodio me bijes: bila sam bijesna na žene koje sam poznavala, a čija se sreća rugala mojoj bijedi. Bila sam bijesna i na sebe samu, sve zbog spoznaje da sam tako dugo bila zadovoljna u raju stvorenom za budale. I tako sam tumarala hodnicima i unutarnjim dvorištima, tražila dokaze kojima bih potvrdila ludost očevih žena, kao i vlastitu mudrost i krepost koje bi me postavile iznad njih. Mnogo godina kasnije, dok sam sređivala uspomene na strasne, mlade dane, uvidjela sam kako sam pronašla tek dokaz o tihoj snazi ljudskoga srca. Jedina ludost ondje bila je moja vlastita, koja počivala je u činjenici da sam smatrala kako bi sve žene trebale sanjati o čemu i ja. Većini žena, ali i muškaraca, za gradnju zida života dovoljno je bilo obično kamenje. Suprug, djeca, prijatelji. Misija koju također treba znali uspješno provesti u djelo. Obično kamenje lako pronađu ljudi koje je lako zadovoljiti, tako sam


smatrala tada i prezirala te ljude svim srcem svojim. Težila sam rijetkim draguljima, čeznula za velikim djelima. Tek s vremenom čovjek počne cijeniti jednostavna zadovoljstva, ono obično kamenje koje je ljubav ulaštila tako da svjetlom svojim zasjenjuje zlato. Pa ipak, mislim da u četrnaestoj nisam bila ništa luđa od ostalih djevojaka: uvijek sebi samima najnemilosrdnije sudimo. No imala sam dobre učitelje, a iskreno mogu ustvrditi i da sam pozorno pratila njihove lekcije. Kada bi oni kojima sam se divila govorili, bila sam toliko mudra da slušam; kada bi nešto činili, proučavala sam njihove postupke, tražila im razloge. Baš tako sam jednoga dana i gledala kako služavka kraljice od Sabe, Khurrami, hvata odbjeglog psića i tako svojoj kraljici pronalazi saveznicu. Povlastica mi je bila ta da sam mogla šetati s Mjesečevim Vjetrom; vitkog je psa pratila Khurrami koja je privlačila svačiju pozornost dok bismo hodale kroz vrtove palače. Premda su kraljicu od Sabe ostale žene možda i prezirale, nipošto nisu prezirale i sabejske običaje. Znala sam da će ubrzo mnoge žene na sebi nositi veo poput onog kojim si je Khurrami prekrila grudi, oponašati njezinu, u sitne pletenice ispletenu kosu i linije izvučene ispod njezinih očiju. Na pamet mi je pala gospa Halit, koja je sabejsku modu zdušno prigrlila premda je istodobno klevetala kraljicu od Sabe, pa sam se tiho nasmijala. Khurrami me je iskosa pogledala, no nije rekla ni riječ. A prije no što ću se odlučiti hoću li s njom podijeliti ono što me nasmijalo, šuškav je zvuk privukao pozornost Mjesečeva Vjetra; podigao je uši i okrenuo glavu, zagledao se u klupko bijeloga krzna koje je srljalo prema njemu. Štene je kao ukopano stalo kada je ispred sebe ugledalo Mjesečev Vjetar i počelo ispuštati kreštav lavež. Mjesečev Vjetar se ukočio kao da je ugledao lovinu; uhvatila sam ga za ogrlicu, prstima čvrsto obujmila zlatom opšivenu kožu. — To je samo jedan od pasa gospe Melasadne – rekoh, a Khurrami se počela smijati. — Doista? A ja sam mislila da je to šaka vune koju nosi vjetar – Khurrami je čučnula i ispružila ruku; psić joj je pritrčao i počeo lizati njezine mirisima premazane prste. Nasmijala se i podigla psića u naručje. – Tako malen i odvažan, a mislim i jako izgubljen. — Da, podaj mi psića, a ja ću ga već odnijeti natrag u dvorište gospe Melasadne. Milovala sam glavu Mjesečevog Vjetra. Činilo se kako on prema psiću koji se uvijao osjeća odbojnost poput one koju bi gospa Naamah osjećala prema blatu na svome ruhu. Pa ipak, nisam se nasmijala, nisam htjela povrijediti njegov pseći ponos.


— Odvedi Mjesečev Vjetar natrag kraljici, ne voli kada netko na njega laje. Khurrami je psića podigla do lica, a on ju je gledao svojim blistavim crnim očima, pokušavao liznuti joj nos. — Ne, ja ću ga vratiti. Svi ćemo zajedno ovu malu lutalicu vratiti natrag njegovoj kući. Ti nas, kraljevno, povedi do dvorišta gospe Melasadne, a kada je o Mjesečevom Vjetru riječ, ni njemu neće škoditi da se nauči snošljivosti. Sluškinje gospe Melasadne dočekale su nas veselim povicima koji su njihovu gospodaricu nagnali da požuri van sa psićima koji su ispred nje jurišali. — Oh, pronašli ste mog izgubljenog psića! Zahvaljujem, od srca vam zahvaljujem! Ispružila je ruke, a Khurrami joj je, smiješeći se, u naručje pružila njezina psića. Melasadne ga je privila uz obraz, a psić je počeo grickati njezinu bisernu naušnicu koja joj se klatila uza vrat. — Jesi li ti sluškinja kraljice od Sabe, ona kojoj je ime Khurrami? Tisuću ti puta hvala, kako bih mogla nagraditi tvoju dobrotu? — Oh, ne biste trebali zahvaljivati meni, nego mojoj gospodarici, kraljici Juga – Khurrami nije počinila početničku grešku i nastavila dalje. Jer kako mi je poslije rekla, detalji su neprijatelji koji rađaju zamkama za onog tko ih smišlja. Baš kao što velom napola prekriveno lice mami k sebi, a napola zasjenjeno očarava, tako i polovična istina omamljuje svojom zavodljivošću. Zašto se nepotrebno truditi i smišljati detalje koji ionako nisu valni? Khurrami se zatim nasmiješila i rekla: — Moja kraljica ljubi svoje pse i cijeni sve koji dijele slične stavove, premda nisam baš sigurna da ovaj oholi pas pretjerano cijeni svoje sitne rođake. Sve smo pogledale dolje, gledale kako se čopor Melasadninih pasa u valovima zapliće oko naših gležnjeva, kako se mota oko nogu Mjesečeva Vjetra. Mjesečev Vjetar držao se uzdržano, s vidnim je prezirom zurio u malena bića. Nasmijala sam se. — Gleda ih kao da prema njima osjeća jednaku odbojnost kao i prorok Ahija – rekla sam i sve su se žene nasmijale. — Doista – potvrdila je Melasadne koja je zvižducima pokušavala k sebi dozvati bijele psiće koji se na nju nisu uopće obazirali, toliko su zaokupljeni bili visokom pridošlicom koji se među njima doimao poput statue od alabastra.


— Ah, ionako će doći kad sami požele – rekla je naposljetku i nasmiješila se Khurrami. — Poruči svojoj gospodarici, kraljici Juga, da je gospa Melasadne veoma zahvalna na njezinoj dobroti – Melasadne je tada podigla ruke i otkopčala ogrlicu od oceanskih bisera koja joj je oko vrata obavijena bila kao oblak. — Poruči joj da joj ovo šaljem kao maleni znak prijateljstva. Darovala bih joj i jednog od Mirinih štenaca, no mislim da pas tvoje gospodarice ne bi blagonaklono dočekao takvog suparnika. Uljudno se osmjehujući, Khurrami je prihvatila bisere. — Moja će gospodarica biti zahvalna na vašem prijateljstvu, jer to je dragulj iznad svake cijene. Dok sam je promatrala i čvrsto u ruci držala ogrlicu Mjesečeva Vjetra, Khurrami se sagnula i pomilovala psiće koji su joj vrvjeli oko nogu. A kada je jedan od psića zubiće zabio u porub njezina ruha i povlačeći tamnomodru tkaninu na njoj načinio pregršt sitnih rupica, Khurrami se nasmijala i psića nazvala simpatičnim, a štetu neznatnom, budući da je, po njezinim riječima, ruho ionako bilo staro i ofucano. Dok sam se s Mjesečevim Vjetrom i Khurrami vraćala natrag, iskosa sam je pogledala i rekla: — Ruho ti je novo, modra boja još nije ni izblijedjela. Olako si prihvatila štetu. — Oh, štetu mogu popraviti, prekriti je vezom. A steći blagonaklonost i prijateljstvo gospe Melasadne daleko je vrednije od bilo kakve štete. Čak i ako je u pitanju posve novo ruho. Khurrami je kroz prste polagano provukla nisku bisera i odoka ih procijenila. – Moja kraljica sa svima voli biti u dobrim odnosima. Takva je njezina politika, kraljevno. — Takva je politika sigurno ugodna – odgovorila sam joj pa smo nastavile dalje. A dok sam s rukom na svilenkastim leđima Mjesečeva Vjetra koračala uz Khurrami, pitala sam se zašto se žena tako moćna kao što je kraljica Juga brine što o njoj misli jedna od Salomonovih žena, i to žena koja čak nije rodila ni prijestolonasljednika. Kada sam Mjesečev Vjetar ponovo predala kraljici na brigu, pitala sam je mogu li s njom razgovarati. — Uvijek – odgovorila mi je sa smiješkom, ljuljajući u naručju dugoljastu glavu svoga psa. – Što je, Baalit? I tada sam joj rekla što se dogodilo, da je Khurrami njoj pripisala zasluge oko pronalaženja izgubljenog psića, a ne sebi samoj. Priznala sam joj i da mi se čudnim čini to da se tako moćna i velika kraljica poput nje svim srcem želi svidjeti jednoj od žena moga oca.


— Zašto? Nisu li vam one suparnice? — A zašto ne? Nismo li sve sestre pod mjesečevim svjetlom? Je li bolje imati prijatelje ili neprijatelje? Čak i robinja može stvoriti velike probleme ako joj nije stalo do posljedica. A dok sam ja o tome razmišljala, kraljica je rekla: — Nisam im suparnica, premda sam uvjerena da nitko u čitavom Jeruzalemu nije spreman povjerovati u to uzdahnula je i slegnula ramenima. – No, dobro, ne mogu drugima zapovjediti što da misle ili govore. Ne, nisam im suparnica, premda ih sretnima čini to što tako misle. Netko sam koga naposljetku mogu pokušati pobijediti. Nisam shvaćala, a nešto u njezinu glasu i pogledu nagnalo me da iznenada oklijevam prije no što ću je zamoliti da mi objasni. Nisam strahovala da mi možda neće odgovoriti budem li je izravno pitala. Plašila sam se zapravo njezina odgovora. — Ljubazni ste, znači, iz političkih razloga? – upitala sam, a kraljica se ponovo nasmiješila. — Jednim dijelom, no dijelom i zato što je doista ugodnije živjeti u miru. A dijelom i zato što mi ih je žao, toliko je supruga tvoga oca nesretno. Zaprepaštena, zagledala sam se u nju i rekla: — Naravno da nisu nesretne! Kako netko može ovdje biti nesretan? Nekoliko me trenutaka pozorno motrila dok su joj ruke na Mjesečevu Vjetru počivale kao u blagoslovu. — Doista tako misliš? – naposljetku je rekla. – Idi i uči, Baalit, vrati se prosvijetljena. U pitanju je tvoja vlastita sreća. Ništa više nije htjela reći. Otišla sam povrijeđena i zbunjena novom zagonetkom koju mi je postavila. Nikada mi nije na pamet palo da bi neka od brojnih žena moga oca mogla osjećati išta manje od zadovoljstva, a sukladno činjenici da njega ima za muža. Čitav je svijet znao da je kralj Salomon mudar i pravedan; a čitav je dvor znao i da je Salomon blag i velikodušan. Prema svakoj se supruzi, svakoj konkubini odnosio pravedno. Nijedna se od kraljevih žena nije mogla požaliti da je neka druga od njega na dar dobila nešto što nije i ona. Baš kao što se nijedna požaliti nije mogla da je kralj Salomon skloniji postelji jedne od njih, da veću naklonost pokazuje jednom od svojih sinova. Zašto bi onda plakati trebale žene kralja Salomona? Nemarna kao svako drugo dijete, tako sam razmišljala. Zar djeca ikada razmišljaju o tugama koje tište starije? Sada sam, međutim, prelazila preko


praga koji djevojčicu dijeli od žene. Nekoć, kao dijete, bila sam slijepa za stvari za koje sam mislila da me se ne tiču. Sada mi se pak, činilo da mi je kraljica od Sabe s lica uklonila veo koji mi je dugo mutio pogled, tako da sam konačno mogla jasnije vidjeti. A mojim se novim očima činilo kako u ženskoj palači borave isključivo tuga i žaljenje. Iznenada sam svaku svađu, svaku prezirom prožetu riječ počela uzimati za dokaze njihove bijede. No kada sam sve to rekla kraljici zemlje začina, ona se samo nasmijala. — Bolje vidiš, ali još uvijek gledaš samo jednim okom. Vrati se kada budeš naučila gledati s oba. Nisam je isprva shvaćala, baš kao što ni pojmiti nisam mogla kako žena, za koju sam znala da je brižna, s takvom lakoćom može gledati tuđe patnje i bol o kojima sam joj govorila. No Saba mi nikad do tad nije ponudila ništa manje od mudrosti, ako sam bila dovoljno pametna da je čujem. Zato sam žensku palaču počela razmatrati intenzivno kao da predstavlja čitav svijet, upinjala se spoznati sve mane i vrline koje su se preda mnom razotkrivale. Počela sam shvaćati kako me se doista tiču svi muškarci i sve žene.

Abišaga Čitavo sam to dugo ljeto bez riječi sjedila uz umirućeg kralja i slušala kako spletkare oni koji su me smatrali odveć priprostom da bih išta shvatila u trenutku kada je kralj odmakao daleko stazom smrti. Kralj David do tada još nije objavio ime svoga nasljednika te ljudi smatraše kako je kruna nagrada dostupna bilo kojem kraljeviću. Samo su rijetki znali da je sljedeći kralj već odavno odabran. Da je odabran, obučen i da čeka dok se vrijeme odmotava kao glatka nit među nervoznim prstima kraljice Mikale. Kada god pomislim na nju, pred očima mi se ukaže uvijek ista slika: prizor žene koja prede. Neprestano je prela, prstima jedne ruke mogu prebrajati prigode kada sam je vidjela bez njezina vretena od slonovače. Kraljica Mikala govorila je kako je smiruje predenje vune u nit. Govorila je da joj to smiruje nemirne misli. — Predenje me opušta, dopušta mi da smireno razmislim.


Nasmiješena, kraljica Mikala u nedogled je prela, prstima iz košare izvlačila meku vunu i uvrtala je u beskrajnu nit. Kraljica Mikala prela je spretno kao pauk; tananu je i meku nit omotavala oko vretena od slonovače. I ja sam, naravno, prela, koja dobro odgojena djevojka nije činila to? No nije mi to bilo pretjerano drago, nisu mi prsti imali ono nešto iz čega se rada tanana i meka nit. I ja bih prela u društvu kraljice Mikale, prela i žalila zbog slabog umijeća dok bih nju gledala. — Umijeće je nešto što se uči s vremenom – rekla mi je kraljica. – I ja sam učila dugi niz godina. Dok bila sam mlada... dok sam još bila mlada, nikakav užitak pronalazila nisam u predenju. S mukom sam ga učila i u velikoj tuzi. — Kada je kralj David pobjegao pred vojskom kralja Šaula, dok zatočeni ste bili daleko od doma. Poslije sam tek shvatila da nije ponajbolje spominjati se starih uspomena ako ih već sama kraljica ne spominje. No barem sam bila dovoljno razborita da protivnika kralja Davida ne nazovem ludim Šaulom, onako kako uvijek o njemu govoraše na dvoru kralja Davida. Jer ludi Šaul ipak bijaše otac kraljice Mikale. Kraljica Mikala dugo me je gledala; prsti joj ni na tren nisu zadrhtali nad niti koju je prela. Naposljetku je samo rekla: — Tada i kasnije. Tad spoznah da sam pogriješila, pogrešno procijenila što bi od mene željela čuti. Premda sam žudjela doznati što joj je bilo na umu, to nisam doznala tada. Na licu joj se ništa nije moglo iščitati, prošlost je bila skrivena iza njezina nepokolebljiva pogleda. Zato u nadi da ću joj se dodvoriti rekoh: — Nadam se da ću i ja pronaći jednaku radost kao i vi. — Doista, Abišago? – rekla je. – Ja ti, pak, želim bolju sudbinu od ove, dijete moje, no budući da uvijek ćeš biti kraljeva ljubljena, moje želje ionako nemaju nikakva značaja.

Baalit pjeva — Što bi učinila da se nisi udala za moga oca? Prilično je jednostavno bilo to pitanje, no odgovori, kako ću doznati, uopće nisu bili s njim u skladu.


Neke od očevih žena samo su u mene zurile kada sam ih to pitala. Druge su se smijale. Odgovori su, međutim, rijetko odstupali: Oh, udala bih se za nekog drugog kralja, Udala bih se za kraljevića, velikog ratnika, imućnog trgovca. Jedna ili dvije drugačije su odgovorile: Svećenicom bih postala da se udajom nisam uzdigla do statusa kraljice. A kada sam ih pitala jesu li sretne, čak su me i one koje su rekle da bile bi svećenice u bogatim hramovima zabrinuto gledale i umjesto odgovora šaputale otrcane fraze: Ženina su sreća njezina djeca, Ženina sreća počiva u muževljevoj. Glavnina očevih žena nije htjela priznati da im je život mogao ponuditi nešto više od onog što su u palači imale. Barem to meni nisu htjele reći. Glavnina je očevih žena na moja pitanja odgovarala kao da ih je sve poučio isti, pobožni i strogi učitelj. A bilo je među njima i onih poput gospe Citrajyoti. Gospa Citrajyoti mome je ocu poslana iz zemlje koja se nalazi daleko na istoku, čak dalje i od Sabe; u miraz mu je donijela morske bisere i safire te pravo da svoje brodove sidri u lukama na Indu i ondje trguje. Bila je sitna kao dijete, a duga joj je kosa ispletena u jednu jedinu pletenicu padala sve do zlatom i draguljima urešenih stopala. Kada su me pustili u odaje gospe Citrajyoti, zatekla sam je kako stoji ispred prozora, sa živo-zelenom papigom koja je stajala na njezinu zapešću. Poput mnogih supruga kralja Salomona, i ona se držala običaja zemlje u kojoj se rodila; na sebi je nosila samo hlače načinjene od tkanine koja je bila toliko tanka da je izgledala kao da je odjevena u vodu, dok joj je grudi prekrivala tek niska mjesečevih kamenova velikih kao golubija jaja. Ona i njezina papiga trznuli su glavama i zagledali se u mene, proučavali me svojim blistavim, tamnim očima. — Kraljevno Baalit – rekla je i blago se naklonila. – Dobrodošla si, naravno. Istoga sam trena osjetila da nije tako. Nisam, međutim, bila ni nedobrodošla; gospa Citrajyoti samo je čekala da dozna što od nje želim. Pogledala sam papigu na njezinu zapešću. — Jeste li pticu donijeli iz svoje domovine? — Moga doma, da – govorila je polagano i odmjereno; njezinu je jeziku naš govor bio čudnovat. Prstom je papigi gladila prsa; od vrha prsta pa sve do korijena koža joj je bila crvenkasto-ružičasta od kane. – A kraljevna želi? — Pitati vas... – iznenada mi se učinilo kako je moja želja za znanjem tek puka, nepristojna radoznalost. No, kraljica mi je naložila to te sam slutila kako moram ili poslušati ili pasti na testu. – Koliko ste ovdje sretni? Zadovoljni?


Ona i njezina papiga u mene su zurili s na prvi pogled jednakom nevjericom. I dalje je gladila ptičja, kao smaragd sjajna pera. Naposljetku je rekla: — Zadovoljna, da – zatim kao da je imala dojam da nije dovoljno velikodušna, nadovezala se. – Kralj Salomon, on je dobar – na trenutak je prestala milovati svoju zelenu pticu kako bi izvela kretnju kojom je valjda htjela obuhvatiti sve svoje odaje, maleno dvorište izvan njih i podastrijeti ih kao dokaz. – Dobar – ponovila je, i to je bilo sve. Zahvalila sam joj i otišla nesređenih misli. Je li me gospa Citrajyoti htjela zaprepastiti, izazvati moju skromnost? Ne, jer nije znala da je kanim posjetiti; nakit je bio ono što žene u njezinoj zemlji nose. Baš kao što sve supruge i priležnice moga oca nose odjeću iz svojih postojbina i po vlastitu se nahođenju pridržavaju svojih starih običaja. Sada su mi samo uzorci koje nikada prije nisam primjećivala pred očima iskrsnuli kao živi reljefi. Promatrajući veliko dvorište ženske palače, konačno sam shvatila da žene što ih je moj otac odabrao u Izraelu i Judeji tvore izdvojeni svijet. Grčevito su se držale jedna druge kao jato izbezumljenih prepelica oko kojih kruže sokolovi. Svoja lica su od stranih supruga okretale kao da bi ih samo jedan pogled na njih zarazio kugom. Prezir je njihov bio čujan, gotovo opipljiv; šapat gađenja nalik na zujanje insekata koji nisko lete kroz težak zrak. Strane su se žene pak lickale, namjerno šepirile pred čedno odgajanim Kćerima Zakona, namjerno naglas zazivale svoje idole kao da su zrak što ga udišu. Nikada nisu propuštale priliku da uvrijede neku od Hebrejki. Činilo mi se da su žene Izraela i Judeje u palači moga oca vrlinu štovale više nego žene koje se u nas okupljaju oko seoskih bunara, jednako sam tako sumnjala da bi stranim suprugama tolika raskalašenost bila dopuštena u domovinama iz kojih su došle. Nisam uhodila – jer tako je zapravo bilo, premda nisam otkrila velike, skrivene tajne niti sam skrivala svoje nakane – samo strane supruge. Moj je otac mudro sklapao brakove i s pripadnicama svoga naroda; svako je pleme kralju podalo po jednu nevjestu. Kao što već rekoh, Hebrejke se držaše jedna druge, zbog čega su u ženskoj palači predstavljale jedno zasebno pleme. Kao dijete sam smatrala da su previše povezane krvnim vezama da bi se uopće prijateljstvom mogle povezati s bilo kojom drugom ženom. A upravo su one i najžešće napadale slobodu koju mi je moj otac dopuštao, tako da i nisam pretjerano žudjela za njihovim društvom.


No dok sam sada s njima razgovarala, slušala sam ih s posve novim razumijevanjem. Jer znala sam da su ove žene vodile bitku koju su izgubile i prije no što su im stopala dodirnula ulašteni mramor podova ženske palače. Odgajane da budu skromne supruge, stroge majke i pobožne žene, onakve kakve nekoć bijahu njihove majke i majke njihovih majki, nisu se udale ni za pastira, ni trgovca, ni zemljoradnika, nego za kralja. Nisu živjele u seoskoj kući ili pustinjskome šatoru, nego su svoj dom pronašle unutar zidova velike palače. A za sestre-supruge nisu dobile žene koje su odgajane strogo poput njih, nego strankinje. Žene koje odgajane su na čudne načine, odjevene u neobičnu odjeću, koje obožavale su nepoznata božanstva. Žene egzotične i opasne kao zmije blistavih tijela. Hebrejke su se strankinja plašile i zavidjele im, jer one su utjelovljivale promjene koje su tijekom vremena preplavile zemlju. Nisu, međutim, strane kraljice mogle protjerati ni iz ženske palače ni iz kraljeve postelje. Neke su, pak, prihvatile primamljivost stranog i nepoznatog, prigrlile običaje i modu koji su im se svidjeli. Upravo su one nadugo i naširoko razglabale o tome kako se strogo pridržavaju Zakona. — Nije na Zakonu da nam kaže smije li žena nositi kolhidsko crnilo ako se njoj to sviđa. A tko to zapravo može znati? Ne pokazujem se po trgovištima! – nakon ovog uslijedio bi smijeh prepun nelagode, ona koja bi tako govorila kao da je samu sebe željela uvjeriti u istinitost svojih riječi. Neke su se upinjale u ženskoj palači živjeti kao da su u kući običnoga smrtnika, odnosno kao da ostale žene uopće ne postoje. Te žene nisu bile pretjerano rječite, no njihove su riječi, kada bi progovorile, bile oštre poput oštrica. — Bolje je držati se podalje od njih. Nikad pokraj njih ne prolazim dok šećem dvorištem. A one znaju da im ne bi bilo pametno da moja vrata diraju svojim nečistim rukama. Jedna se Kći Zakona nije, međutim, prepustila ni mržnji ni iskušenju. Gospa Dvorah nekako je uspijevala koračati srednjom stazom. Premda je fine odjeće posjedovala koliko i ostaje kraljeve supruge, njezina je odjeća bojom i krojem odgovarala skromnoj ženi. U dvoru gospe Dvorah strogo se poštovao Zakon i Bog. No, vjerska je poslušnost nije sprječavala da razgovara i sa ženama koje se nisu odijevale poput nje niti su se klanjale istome Bogu. — Naravno da se pridržavam zapovijedi Gospodnjih – rekla mi je. – No, ne mogu ih se pridržavati i mjesto drugih niti onima koji nisu od Njegova Saveza nametati mogu Njegov Zakon. Kušaj ove kolačiće, po mome su receptu. Umjesto smokava, u njih stavljam marelice.


Kušala sam njezine kolačiće i hvalila njihov bogat okus. Moram priznati da sam gospu Dvorah zbog još jednog razloga posjetila baš u podne: bila je nadaleko poznata po svome kuharskom umijeću. — Smatrate li dakle strane supruge moga oca nečistima? — Naravno da one to jesu: jedu nečistu hranu i klanjaju se idolima. No to ne znači da prema njima ne mogu biti ljubazna kada se susretnemo na dvorištu ili u vrtu. A sada mi iskreno reci, sviđa li ti se vino? Začinila sam ga klinčićima i cimetom. Jesam li možda trebala dodati još meda? I ponovo sam je uvjeravala da je okus savršen. — Smatrate li ih neskromnima? – upitala sam, a zatim, jer baš mi je tada to palo na pamet, i pridodala: — Pa gospa Citrayjoti na sebi tijekom dana ima manje odjeće nego ja u krevetu dok spavam! — Oh, mislim da takva okolo hoda samo zbog Pazije i Lee, ali i ostalih koje se razbjesne kada je vide... Kao da jadna drugu već mnogo puta nismo vidjele gole u kupkama! A kada zapušu zimski vjetrovi ni ona ne šeće napola razgolićena! Još jedan kolačić, dijete? Budući da je insistirala, uzela sam još jedan sladak, ljepljiv kolačić. — Ali, što je s idolima? Gospa Dvorah je samo slegnula ramenima. — Što se očekivati može od stranaca? – rekla je. – Ne prisiljavaju me da se klanjam njihovim bogovima, što ne bih učinila čak ni da me lijepo zamole. A ni to ne pokušavaju, jer znaju da nema nikakve koristi. Da, jer ako te uvrijede, više ih nećeš častiti vinom s cimetom i kolačićima od marelica! Nasmijala sam se svojim zločestim mislima. Smijeh sam nekako uspjela prigušiti kašljanjem. Brzo sam zatim gospu Dvorah zamolila da dva kolačića ponesem svojim sluškinjama. To joj je pričinilo veliko zadovoljstvo: — Naravno da možeš, a svakako me izvijesti jesu li im se svidjeli kolačići. Pozvala je zatim jednu od svojih sluškinja i naložila joj da mi spremi zdjelu punu kolačića. Srknula je zatim malo vina iz vlastite čaše i zapitala me: — A zašto si mi, dijete, postavila takva pitanja? I premda sam unaprijed osmislila odgovor kojim ću opravdati svoju znatiželju, njezino me pitanje zateklo. Gospa Dvorah bila je prva koja me to pitala. Nasmiješila sam se i rekla:


— Pa zato što ću jednoga dana morati napustiti očevu kuću i otići živjeti među strance. Htjela bih doznati kako među njima pronaći mir, biti sretna. — Od oca si svoga mudrost naslijedila – rekla je i kimnula u znak odobravanja. — Reći ću ti, dakle, što sam naučila: svoje domaćinstvo održavaj prema svojim običajima, a druge pusti neka čine kako ih volja... dokle god ti dopuštaju da i ti činiš tako. Zahvalila sam joj i rekla da mi to mudro zvuči. — Je li to sve? – upitala sam. Kratko je tada razmislila i rekla: — Svome suprugu uvijek se osmjehuj i poslužuj mu ono što ponajviše voli jesti. Pobrini se da sama skuhaš to jelo, staviš tajne začine kako te nijedna žena ne bi mogla oponašati. Iskapila si pehar, daj da ti nalijem još. U pehar mi je tada dolila još začinjena vina, a ja sam razmišljala o onom što mi je rekla. Na koncu sam je upitala što joj je bilo najteže podnijeti u okruženju tolikih strankinja. Uzdahnula je. — Iskreno? Najviše žalim što ne mogu kušati njihovu hranu i doznati njihove tajne. — Zar ih ne možete zamoliti da vam podaju recept te da ga zatim prilagodite tako da ne prekršite Zakon? – upitala sam i iznenadila se kada se ona nasmijala. — Oh, dijete, tako si nevina! Kao da kuharica uvijek kaže baš sve što znade! – zatresla je glavom. – Ne, želim li uistinu doznati sve o nekom jelu, moram ga kušati, gledati kako se spravlja. Tako da nikada neću spoznati tu radost... Pojedi još jedan kolačić, dijete. Odveć si mršava. Muškarci vole oble djevojke. Kada me je poslala da o muškarcima i ženama doznam sve što mogu, sabejska se kraljica smijala. A kada sam se vratila kako bih joj ispripovijedala sve što sam učinila i doznala, ponovo se nasmijala i rekla kako je moj trud bio dobar početak. — Želiš li ženama vladati, ali i muškarcima, moraš znati kakvi su doista. — Znam to – rekoh, a ona se nasmijala. — A što zapravo znaš, draga moja Baalit?


— Znam da su sve žene i svi muškarci različiti, ali i da su jednaki. Neki bi posvuda bili sretni, a neki baš nigdje – rekoh. – A baš svi su, bez iznimke, u vlastitim životima kraljice, odnosno kraljevi. Očekivala sam da će se ponovo početi smijati, ali nije. Samo se nasmiješila i rukom mi je pogladila obraz, koža joj je bila hladna. — Da, u srcima svi smo kraljevi i kraljice. U četrnaestoj godini znaš ono što neki nikada neće spoznati... Kraljica je zatim izgovorila riječi koje su se mojim žilama razlile kao vruće vino. — Jednoga ćeš dana biti mudra kao i tvoj otac, malena božice. Stvorena si da vladaš, rođena si da budeš kraljica. Kratko sam u njezinim pohvalama uživala kao u suncu. Svoje sam snove zatim zauzdala kao da su neposlušne kobile. — Lijepo od vas. No, ovdje to nije važno. Na kraju krajeva, samo sam kraljeva kći i ništa više. Kraljica od Sabe nije na to ništa rekla. Što je i mogla reći, kad govorila sam istinu?

Salomon Nije mogao odvratiti pogled od sabejske gošće koja je uživala u svojoj bogatoj ljepoti, ljepoti koja nije bila ni usiljena ni uvježbana, koja kao da je bila tek veo koji ona nosila je graciozno i s lakoćom. A često se sada događalo da uz kraljicu zatekne i svoju kćer. Danas je zastao u dugoj galeriji ponad vrta ženske palače i ponovo promatrao Bilkis i Baalit. Postale su bliske kao sestre – ne, ne kao sestre, drugačija iz veza povezuje. Nije, međutim, još uspio imenovati tu vezu između njih. Ispod njega, u ženskome vrtu, njegova je kći sjedila pored sabejske kraljice, kao kći pored svoje rođene majke. Kraljica je govorila, a njegova kći se smijala; kraljica je ispružila ruku i dodirnula Baalitinu kosu, oko prsta počela motati kao plamen blistavi pramen kose. Kraljica je zatim rekla nešto što je njegovu kći nagnalo da se nasmiješi, a zatim joj je lice postalo posve bezizražajno. Kratko su obje nepomično sjedile pa su na poput meda gustom sunčevom svjetlu izgledale kao uhvaćene u jantaru. Baalit je tada slegnula ramenima i nasmijala se. Obuzet iznenadnom slabošću, Salomon je radije zažmirio nego gledao očarano lice svoje kćeri. Drago mi je vidjeti je sretnu. Naravno da mi je drago. Ali...


Ali što, o, veliki kralju? Rugao mu se njegov unutarnji glas. Ali, tvojoj je kćeri stalo više do strankinje nego do tebe? Više uživa u tuđem društvu nego u tvome? A zatim, smrtonosno precizno, oštro kao netom naoštreno sječivo, u glavu mu se zabilo pitanje: Zar si mislio da ćeš je navijek uza se zadržati? Uzmaknuo je pred mračnom, izazovnom mišlju. Ne, naravno da to nije želio! Njegova ljubljena kći mora dobiti ono što sve žene priželjkuju: dom, muža i vlastitu djecu. Očeva ljubav ne smije je ugušiti u svome zagrljaju. Ali, Baalit je tako mlada... Uskoro će napuniti četrnaest ljeta. Kada je za tebe pošla, njezina je majka bila tek nešto starija od vaše kćeri. Salomon je znao zagledati se istini u oči; samoga je sebe sada prisiljavao da promatra prizor koji se odvijao u ženskome vrtu ispod njega. Pročistivši misli, vlastitu je kćer gledao posve novim očima. I zurio je u tu neznanku: djevojka koja je izrasla visoka, vitka i tanana kao palma; djevojka čija je nekoć divlja kosa sada bila ukroćena u glatke pletenice. Djevojka čije je tanko laneno ruho pratilo zaobljenu liniju njezinih bokova, padalo preko sve oblijih grudi. Nije više dijete. Salomon je istini dopustio da mu potone na dno srca. Još uvijek moja kći, no uskoro nečija supruga. U vrtu ispod kraljica je nešto strastveno govorila, nije je čuo, no osjećao je njezino zračenje. Kao očarana, njegova kći nije odvraćala pogled s kraljičina lica; oči njegove kćeri sjale su poput dva Mjeseca... Ah, Sabo, srce si mi ukrala, hoćeš li ukrasti i njezino? Jer kraljica zemlje začina će se na kraju vratiti svome dalekom kraljevstvu. Tuga će biti njezin oproštajni dar. Mora li se vratiti? Upitao je unutarnji glas. Kralj si Izraela i Judeje, tolikih zemalja, zar nisi u stanju uza se zadržati ženu za kojom žudiš? Ne. Neću ni pomišljati na to. Nikada dosada Salomon zapravo nije mogao shvatiti kako čovjek može postupati protivno vlastitome razumu; potaknut priglupom taštinom na samoga je sebe bio ponosan zato što njime upravlja razum lišen osjećaja. Ponosan je bio zato što vazda pravo je činio, pravedan bio, politički ispravan, što nikada dopustio nije da mu odluke zatruju ludost ili strast. Zato što nikada nisam ni bio u kušnji. Sada, sada ću platiti vlastitu taštinu. Jer iskušenje da zadovolji isključivo svoje žudnje čvrsto ga je u kandžama držalo poput leoparda. Kralj si. Učini kako želiš. Iskušenje je psikalo kao zmija, gnijezdilo mu se ispod srca. Postupi kako te volja. Tvoj otac, kralj David, ništa si nikada uskratio nije. Jesi li manje kralj od njega?


Da, psikao je mračan, zmijski glas. Manje si kralj od njega i znadeš da to je istina. Veliki bi kralj prigrlio vlastiti užitak. Postoji li išta važnije od tvojih žudnji? U ženskome vrtu ispod njega kraljica i kraljevna smireno su sjedile pored fontane, nije ih okrznula tama koja je njega dozivala. Baalit je govorila, iskrena i puna gorljivosti. Bilkis je kimala i slušala, igrala se buketom sitnih, grimiznih ruža koje su joj ležale u krilu. Želiš je, kralj si. Uzmi što želiš. Tko smije osporiti kraljeve želje? — Ja mogu – šaputane, riječi su odzvanjale između hladnih, kamenih zidova. – Ja mogu – ponovio je Salomon. Sklopio je oči pred oštrim svjetlom iskušenja. Kada se konačno usudio otvoriti oči i pogledati dolje, u vrt, kraljica od Sabe i njegova kći više nisu bile ondje. Ostala je samo sunčeva svjetlost na površini vode i miris ruža koji je lepršao u zraku.

Bilkis Poslije, kada je već bilo prekasno da povuče ono što je rekla, Bilkis je spoznala da su joj potezi bili ishitreni, da se previše uzdala u Ilatin dar i obećanje. Naša Majka obećala mi je kći, pokazala mi je. Ali ja, ja je moram pridobiti. Zar sam mislila da će Ilat u svome naručju taj dar iz Jeruzalema preseliti u Sabu? Bila je pretjerano razdragana i odveć samouvjerena. Ah, da nisam bila i jedno i drugo, da bila sam mudra koliko sam mislila da jesam, nikada ne bih završila u zagrljaju kralja Salomona. Promotrila je Jeruzalem izdaleka, ali i s ulica njegovih; vidjela je sva bogatstva koja je kralj pred njom mogao podastrijeti. Dopušteno joj čak bijaše vidjeti i Veliki Hram koji kao kruna sjedi na visokome brijegu, hodati njegovim vanjskim dvorištem, vidjeti mjedeno more na leđima dvanaest bikova. Vidjela je čak stupove koji pridržavaju vrata koja vode u sam Hram. Od svih je blaga koja je Jeruzalem posjedovao ono najvrednije pronašla u samoj palači. Ondje je pronašla biser koji je njezinoj pohlepi za blagom omogućio da nadglasa razum, da previše prerano zaište. Zauvijek će stoga, kada god ju hitnja bude obuzela, samoj sebi pripovijedati tu priču kako bi se obuzdala. Nekoć je samu sebe smatrala strpljivom poput vremena, suptilnom poput pustinjskoga pijeska. Kada su njezine oči prvi put ugledale Baalit, samo je čekala, nasmiješena i smirena, kao da kraljeva kći nije ništa zanimljivija od palače ili Velikoga Hrama, velike tržnice na kojoj trgovci nude blaga koja pristigla su iz nepoznatih zemalja.


No, tad konačno se činilo kako je kralj podastro sva blaga koja joj Jeruzalem može podati te joj tako sam pružio priliku kojoj se nadala. Toga dana jahali su u dolinu sjeverno od Jeruzalema kako bi joj Salomon pokazao svoje nadaleko poznate staje. Divila se ogromnoj konjskoj farmi i lijepim konjima koji su se ondje ždrijebili. Konje kralja Salomona iznimno su cijenili kako kraljevi tako i generali. Na povratku kući razgovarali su o konjima, raspravljali jesu li veličina i snaga važniji od brzine i gipkosti. Naposljetku, ona je rekla: — Možda bi netko mogao stvoriti konja koji bi posjedovao sve te vrline. Kada se vratim u Sabu, odabrat ću Šamsina tri ponajbolja ždrjebeta i poslati ti ih. A ti uzmi svoje najjače kobile i pari ih s njima... —... a s vremenom ćemo vidjeti možemo li tako stvoriti savršenog konja. Rado ću prihvatiti takav dar – Salomon se istegnuo kako bi dodirnuo Šamsin vrat zaobljen u luk. – Čeznem za tvojim konjem otkako sam ga vidio. A sada ću takvu životinju moći imati i za vlastito zadovoljstvo. Nasmijala se. Zadovoljni su jahali natrag u Jeruzalem. Kada su ušli u grad, došli do kraljeva dvora, Salomon ju je otpratio do Male Palače. Na njezinim vratima joj je rekao: — Sada si konačno vidjela sva moja blaga, o kraljice nad kraljicama – nasmiješio se. – Reci mi što misliš. Je li moje kraljevstvo veliko koliko i tvoje? Zagrijana smijehom koji mu se provlačio kroz glas, ona mu se osmjehnula. — Doista je veliko tvoje kraljevstvo. No, istinsko je bogatstvo partner čija je mudrost jednaka tvojoj. — Da, zamorno je smijati se vlastitim šalama. — Što, zar se tvoji dvorjani ne nasmiju kada god im se kralj nasmiješi? — I previše. Zar ne znaš da sam mudar i da su mi šale pronicave? — I zato se smiju na svaku riječ koja ti prijeđe preko usana – rugajući se, zatresla je glavom. – Zbog tvoje ti se reputacije, dakle, svi ljudi smiju! Salomon se okrenuo i primio je za ruku. — Ali ti se ne smiješ ni ne mrštiš, činiš to samo kada te moje riječi istinski dirnu. U pravu si: ti si ponajveće blago svoga kraljevstva – nastupila je kratka tišina nakon koje je pridodao: — Volio bih kada bi blago tvoga kraljevstva meni pripadalo. — Laskaš mi, o kralju. Majkom bih ti mogla biti. — Zar je to važno? Mudrost je tvoja mojoj sukladna, što bih više poželjeti mogao?


— Mnogo više – rekla je i nasmijala se – Premda si u pravu kada veliš da su nam mudrosti sukladne, a dok ti čezneš za blagom moga kraljevstva i ja čeznem za tvojim blagom. Zvučala je kao da se napola šali. Pažljivo ga je namamila do ove točke, a on sada ne bi smio povući izrečeno. — Što je to posjeduje kralj Salomon, za čime bi žudjeti mogla kraljica od Sabe? I on je sada zvučao kao da se napola šali, mračna požuda iščeznula mu je iz glasa. – Tvoje je, što god to bilo. — Ne želiš li prvo doznati što od tebe želim? — Pohlepa ti nije u prirodi – Salomon se ponovo smiješio. – Išći. Bio je pravi trenutak, osjetila je to duboko u sebi. — Kralj Salomon zavjetovao se da podat će mi sve što od njega zatražim. Pa ipak, od svih bogatstava koja mi je pokazao, samo za jednim žudi srce moje. — Koje god blago Bilkis zatraži, njezino će biti. Premda je istinska zagonetka što bi to Izrael mogao imati, a Saba za tim žudjeti – Salomonov je glas bio blagonaklon i vedar, kao da samo čeka da dozna kakvom bi je sitnicom mogao razveseliti. — Ono što Izrael može dati jest ono što Saba više ne može stvoriti – rekla je ona. – Rješenje zagonetke je kraljevna Baalit. Tišina; zlaćana dobrohotnost raspršila se, a zrak između njih kao da se ohladio i pretvorio u prepreku. Istog je trena spoznala da je pogriješila. Prerano; prerano sam ga pitala... — Ne shvaćam – rekao je naposljetku i tako joj otvoreno dao priliku da ublaži prohtjeve. Nije, međutim, to morala učiniti: morala je dobiti Baalit. Saba mora dobiti Baalit. — Znaš zašto sam prevalila tako dalek put i za čime tragam. Sada sam je pronašla. Od tebe tražim samo jednu djevojku... — Nisam ja Jiftah koji je žrtvovao svoju kćer jedinicu. — Žrtva? Tebi, tvome narodu, ona je samo žensko. Kakav će život ovdje imati? U Sabi će biti kraljica, Salomone. Nakon mene će vladati Sabom. Kratko je šutio, usne je čvrsto stisnuo kao da grubim riječima ne želi dopustiti da izađu van. Kada je, međutim, odgovorio, glas mu je bio bezbojan. Njegov mir bio je gori od bijesa. — Ne, neće, o kraljice. Ona mi je jedina kći, jedina kraljevna u kraljevstvu. Neću je poslati u zemlju do koje se brodom putuje pola godine.


— Jednoga će te dana morati napustiti, o kralju – trudila se glas održati jednako smirenim kao što bio je i njegov. – Otići će suprugu ili u kakav hram. Ne možeš je lancima vezati za djetinjstvo. Čak ni Salomon Mudri ne može upravljati vremenom. — Dogodit će se to jednoga dana, ali ne sada. A kao što i sama veliš, ona tek je djevojčica. Ovo nije Jutarnja Zemlja, ovo je zemlja Gospodnjega Zakona. Djevojke ovdje ne odgajamo tako da bi jednoga dana upravljale muškarcima. — Ne, ali čak i vaše djevojke mogu naučiti. Na koncu, upravo one i odgajaju buduće kraljeve – njezine ga riječi nisu, međutim, ganule. Osjećala je njegovu odbojnost. A kada je izjavio da je zbog neodgodivih dužnosti mora napustiti, znala je da ovoga trenutka mora priznati poraz. – Naravno – rekla mu je i nasmiješila se, a prije no što je zašla iza vrata Male Palače, ispružila mu je ruku kao da su do tada izmjenjivali samo slatke i umilne riječi. Bilo je to, međutim, prvi put da ju je napustio prije no što je ona okončala susret; već joj je to samo po sebi kazivalo koliko ga je njezin zahtjev uznemirio. Toliko da je povukao kraljevu prisegu – što god da poželim... Obuzeta iznenadnim umorom, naslonila se na prozor, obraz na hladan kamen njegova okvira. Sve što poželi... Muškarci to olako govore, a kraljevi prednjače. Ispuniti joj želju, skupo bi stajalo Salomona, nije to nijekala ni samoj sebi. No ta mi je djevojka obećana, a ako mi je uskrati, kralja Salomona će to još skuplje stajati. Zato joj ne smije uskratiti ono što je poželjela. Moram ga prisiliti da mi se pokori. Ali kako? Vesela kao djevojčica, iznenada se nasmijala: kako je mogla zaboraviti? Nije li kralj muškarac, a kraljica žena? Muškarcima upravljaju njihova tijela... ali i ona ženska. Čak ni Salomon Mudri nije iznimka, bez obzira na to koliko se hladnokrvnim i lišenim strasti smatrao, jer njime je sve do sada upravljala tek uspomena na jedno žensko tijelo, sjena njegove ljubljene Abišage. Za Salomonovo se srce moram boriti protiv aveti. Znatno je lakše boriti se protiv živoga protivnika... Ponovo trezvena, Bilkis je stajala ispred zrcala i ocjenjivala vlastiti izgled u ulaštenome srebru. Kako ga zavesti? Trebam li mu dopustiti da me zatekne kako se kupam na suncu, onako kako je njegov otac David zatekao majku njegovu? Ne, to je lukavština kojom se mogu poslužiti samo mlade žene. Još uvijek je bila lijepa, ali ne i mlada; sunce je više nije nježno milovalo, u zalog davalo strast ljubavnika. Božica Sunca svoje je obećanje ispunila tako što ju je dovela amo, u zemlju kojom vladaju muškarci.


Sada moram blagoslov zaiskati od boga Mjeseca. Sjena, mjesečina i njezino vlastito umijeće, to će k njoj namamiti Salomona. To će barem biti jednostavno. No, nagnati ga da joj obeća svoju kćer, dijete njegove Abišage... To će biti teško. Ali ne i nemoguće. To ne može biti nemoguće. Naša Majka dovela me je amo, postavila djevojku preda me. Ne bi mi obećala ono što ne mogu postići. Kako bi pobijedila u boju, morala si je iskovati oružje koje se iskovati moglo samo onda kada svoju je protivnicu upoznala koliko i samu sebe. Bilkis je tako svoje sluškinje i eunuhe poslala da od haremskih žena i dvorskih slugu prikupe stare priče. Pobirala je davne glasine i govorkanja, tragala za istinama kojima je mogla nasrnuti na Salomonov ledeni oklop. — Abišaga? Prilično lijepa djevojka, ali i odveć šutljiva. — Gotovo kao strankinja... Uvjerena sam da je imala strane krvi. — Bila je dobra i glas joj je bio blag. — Začarala ga je. Bilo ih je barem deset lijepih koliko i ona! — Često se smijala. — Nijedna skromna žena ne hoda onako kako je ona hodala, a hodala je kao mačka koja se tjera. Oko gležnjeva je nosila zvončiće: to nije naučila od pristojnih žena! — Abišaga? Sjećam je se: mirisala je na cimet. Na cimet i ruže.

Salomon Sedam je dana nije vidio. Kraljica od Sabe sedam je dana ostala zatvorena u Maloj Palači i nije ga htjela vidjeti. Prvo joj je slao svoje sluškinje koje su joj, kako bi joj se umilio, donosile darove u cvijeću i voću. Poslije joj je slao i glasnike ne bi li je pitao što nije u redu. Ne pitao, nego molio. Kako li je samo postala meni tako neophodna? Dok je nemiran ležao u svojoj postelji, kralj Salomon se smiješio tami ljetne noći. I sam znaš kako, misli su vam sukladne. Ona je netko s kime možeš razgovarati, znaš da će te shvatiti. Čak ni njegov prijatelj Amintor nije mogao u potpunosti shvatiti koliko breme pritišće kraljeva pleća, a Salomon se više nije mogao oslanjati na Amintora, jer Kaftorijanac je otišao. Od samoga je početka Salomon znao da je njegov prijatelj ondje samo zastao kao ptica u prolazu, kao ptica koja nastavlja putovanje bez kraja i konca. Svejedno mi nedostaje... a sada ni Bilkis više nemam pred očima. Srdi se zato što sam je odbio, ali kao što je Amintor od mene nekoć tražio premalo, Bilkis je zaiskala previše.


Duboka noć usijana kao crna vatra; kako bi mogao spavati kada mu i sam zrak prži kožu? Nemoguće. Salomon je odustao od pokušaja da se odmori pa je ustao i polaganim korakom prišao prozoru. Ondje je sjeo na široku dasku i naslonio se na kao krv topao kamen kojeg je čitav dan grijala nesmiljena žega. Ni noćas neće spavati; sutra neće biti ni za što. Salomon je uzdahnuo i protrljao sljepoočnice. Usijani je vjetar silovito puhao ove godine, okrutan i silovit kao zakon. Baš je jednog ovakvog ljeta njegov otac njegovu majku zatekao kako se kupa na krovu i zaljubio se u nju... Ako čovjek može vjerovati lijepim pričama o kojima uz harfe pjevaju dvorski pjesnici. Drugi jezici pak pronose sasvim drugačiju priču, ne tako lijepu, priču o strasti, prijevari i ubojstvu. Ta se priča, međutim, pričala po mračnim uglovima, potajno. Dvor moj nazivaju dvorom Zakona, a zapravo je dvor Tajni. Njegov je otac, kralj, po ženu poslao zato što je žudio za njom. I ja sam kralj, jednako tako mogu postupiti. Mogu narediti da mi je dovedu zato što tako želim. Zato što je želim. Čak i ako ona njega ne želi? Kakve li koristi od požude lišene ljubavi? Bez imalo strasti? Šapat iza njegovih leđa, zrak koji šušti kao da se zmija provlači kroz usijanu noć. Salomon se ukočio, znao je da će podleći iskušenju i tuzi okrene li se. — Nisam te pozvao – rekao je. — Ne bih ni došla da si me pozvao – pritajeni joj je smijeh glas mreškao kao vodu. – Kako si znao da sam ja? — Tvoj miris, mirišeš kao pregršt začina. Zrak je oko njega lelujao dok mu je prilazila. — Riječi su ti slatke kao tamjan, jezik ti je meden. Stajala je sada točno iza njegovih leđa, mogao je osjetiti da je na dohvat ruke. — Riječi je lako zasladiti. — Kao i teške noći. Pritiskao ga je težak noćni zrak; mračni mu je miris budio sva osjetila. Trebao bih je odaslati odakle je došla. Poslat ću je natrag. Ovo je ludost, ludost poput one očeve, kada je odlučio uzeti moju majku. Oprezno se okrenuo, izbjegao njezino tijelo. Okrenuti jedno prema drugome, dijelio ih je samo dah. — Kraljice moja...


Nasmiješila se. — Da, tvoja sam kraljica... ove noći. Dođi, Salomone, zajedno ćemo noćas kraljevati. Vrućina je oblikovala haljinu na njoj, mokra joj se svila lijepila za zrelo tijelo. S kože joj se uzdizao miris: tamjan i cimet, slatka natruha ruže. Miris ljubavi. Ludost. Ludost kojoj više nije mogao odoljeti.


Å ESTI DIO

Postelja od mirisa


Abišaga — Ljepšu ti sudbinu želim... – ponekad, tijekom prvih mjeseci koje provela sam na kraljevu dvoru, riječi kraljice Mikale u mene bi unijele nemir, no znala sam da sama sam kriva za to. Previše nova bijah na dvoru kraljevu da bih znala igrati igru u kojoj kraljica bila je vrsna. Kraljica Mikala bila je mudra i pravedna i Salomon je veoma ljubljaše. Upinjah se zato naučiti sve čemu me mogla poučiti. A upinjala sam se naučiti i sve ono čemu Bat-Šeba poučiti me je mogla. Gospa Bat-Šeba ne bijaše odveć mudra. Nije obdarena bila onim što je kraljica Mikala smatrala mudrošću, no dobra je bila i strpljiva; gospa BatŠeba ponekad je kraljicu Mikalu mogla poučiti stvarima za koje mudrost ne zna. Kada sam kraljicu Mikalu jednom zgodom upitala zašto, premda je velika kraljica, oko zapešća vazda nosi jeftin lančić od mjedi urešen šljokicama, ona me je pogledala svojim, kao kristal ledenim očima i rekla: — Da samu sebe podsjetim koliko vrijedi kraljičino prijateljstvo. Gospa Bat-Šeba tad nasmijala se i rekla: — Jednom davno, bilo je to sve što zauzvrat mogla sam dati, kada mi je Mikala poslala naranče na dar. Još uvijek se sjećam kako mi se sok njihov preko jezika prelijevao, istodobno trpak i sladak. Upravo sam se gospi Bat-Šebi obraćala kada htjedoh naučiti nešto o zadaćama koje sam smatrala najzamornijima, jer ona bila je obdarena umijećem da voli sve čemu mora prionuti svojim mekim rukama. Spremno sam se upinjala naučiti to istančano umijeće, jer unaprijed sam znala da kraljica kralja Salomona morat će prihvatiti brojne zadaće koje će joj biti dosadne ili je uvrijediti. Dobre sam, dakle, učiteljice imala u društvu kraljice Mikale i gospe Bat-Šebe. No, nekim vas umijećima nitko ne može poučiti. Ona se uče kroz bol, muku i tugu. A ponekad i kroz radost.


Rahbarin Sukladno tisućljetnoj tradiciji, kraljičin je sud zasjedao svakog mladog i punog mjeseca. Budući da je kraljica Bilkis bila odsutna, njezin je nećak kao regent zasjeo na Sunčevo prijestolje, primao zamolbe podanika i provodio pravdu. Ali i odgovarao na pitanja ili barem pokušavao. Nakon pola godine, odgovarati na pitanje koje su podanici sve češće postavljali, a koje se ticalo kraljičine odsutnosti, postalo je ne samo teško, nego i zamorno. Zašto ljudi ikada požele okruniti se? I to je bilo pitanje na koje Rahbarin nije znao odgovoriti. Gotovo ga je posve izludila uloga kraljičina zamjenika; više nije imao vremena samo za sebe, nije više bio nesputan. Pažljivo je morao vagati svaku riječ, savjesno dijeliti pravdu svakoj ženi i muškarcu koji bi od njega to zaiskali. Pozorno se sada upinjao iznova udijeliti pravdu, pažljivo slušao dvije žene koje posvadile su se oko vlasništva nad ždrebetom bijele deve jedne od njih. — Deva je moja pa je moje i njezino ždrijebe! — Da, Qurrat, ali tko ti je dvaput pozajmio zlato kako bi svoju devu uzgojila u najboljeg trkača u čitavoj Sabi? Ja! I što sam dobila zauzvrat? — Tišina – Rahbarin je u zrak podigao žezlo u obliku leopardove glave. Od te su kretnje zlatne mačje oči smaragdno zaiskrile. — Je li to devino drugo ždrijebe koje je oždrijebila nakon drugog parenja? Odgovorite s da ili ne. Žene su se pogledale. U njegovu su se otresitu glasu miješale pohlepa i dvojba. Naposljetku, jedna je rekla: — Da, kraljeviću. — A je li pozajmica vraćena? — Polovina jest, kraljeviću – priznala je druga. — U tom slučaju Qurrat, kao vlasnica deve, zadržava drugu polovinu zlata, no tebi predaje drugo ždrijebe. Pisaru, zapiši presudu. I neka me naša Majka poštedi dodatnih presuda koje bi mogla donijeti i seoska luda! Kada je slučaj bijele deve uspio riješiti na polovično zadovoljstvo svih prisutnih, Rahbarin je kimnuo, a dvorski je službenik sljedećoj stranci dao znak neka pristupi Sunčevu prijestolju. Istupila je tada krupna žena, odjevena u halje načinjene od finih tkanima tipičnih za suknarski ceh, i kao ukopana stala ispred Rahbarina. — Ja sam Hawlyat – predstavila se žena – govorim u ime ceha trgovaca suknima.


— Što Hawlyat, predstavnica suknarskoga ceha, zaiskati želi od Sunčeva prijestolja? Molitelj i vladar znali su napamet kako se razgovara u sudbenoj dvorani, jer to je bilo utvrđeno prije mnogih vjekova. — Postaviti pitanje. — To je vaše pravo – Rahbarin je promotrio ženino lice i u sebi duboko uzdahnuo. Prema tome kako su joj čeljusti bile postavljene dalo se naslutiti kako iz njezina pitanja ništa dobro neće proizići. Prije nego li će izustiti i riječ, Rahbarin je znao kako će pitanje glasiti. — O, kraljeviću, kraljica je naša na put pošla prije mnogih mjeseci. Ovo je već trinaesto zasjedanje kraljičina suda bez kraljice. Kad će nam se vratili? Znao sam, tmurno je pomislio Rahbarin. Isto se pitanje postavljalo na posljednjih šest zasjedanja suda. Može li ih itko i za što kriviti? Prije mnogih je mjeseci otišla, a još nema vijesti o njezinu povratku. Ne, nije mogao biti kivan na podanike svoje tetke koji su u nedogled ponavljali isto pitanje na koje bi i on volio znati odgovor. No, mučno mi je slušati ga uvijek iznova! Još mu je mučnije bilo zbog činjenice da uzvraća uvijek istim okolišanjem. Nekako je, međutim, odgovoriti morao, jer tako su nalagali propisi. — Sunčevo prijestolje suknarici Hawlyat zahvaljuje na postavljenu pitanju – to je barem bilo lako reći, jer riječi odgovora bile su unaprijed propisane. Ostatak je bilo teže reći, jer zauzvrat je mogao ponuditi tek umirujuće dvosmislenosti. A žena je, baš kao i svi koji su došli na današnje zasjedanje kraljičina suda, čekala da čuje što će reći. A Rahbarin je na raspolaganju imao sve manje izlika. Zato je rekao istinu. — Ne znam, rekao je – naša nam kraljica svakog novog mjeseca šalje glas da je dobro i da će se natrag vratiti čim to po volji bude Majci našoj Ilat. — A kada će to biti, kraljeviću? — Već rekoh da ne znam – izjavio je Rahbarin. – Želiš li da ti sa Sunčeva prijestolja izgovorim laži? Dužnost koju naša kraljica mora izvršiti nametnula joj je sama Ilat, a kraljica će se vratiti kada dužnost bude obavljena. — Koja dužnost? – upitala je suknarica Hawlyat. Rahbarin je oklijevao, razmišljao što mu je činiti. Kraljica je u tajnosti držala istinski razlog njezina posjeta dvoru kralja Salomona. Istinu je znao tek uzak krug dvorskih dužnosnika u koje je imala povjerenja. Rahbarin se sada pitao je li to bilo razborito. Kraljica se nadala kako će se natrag vratiti


s novom kraljicom koju će Sabi podati na dar. Možda je bilo vrijeme da njezini podanici doznaju kroz što sve kraljica prolazi zbog njih. Postupaj prema uputama naše Majke Ilat i onako kako ti se najmudrije čini, bila je to kraljičina zapovijed. On sada odlučiti mora što bi bilo najbolje. Moraš dobiti na vremenu. Te riječi kao da su mu se slijevale u glavu, gmizale glatke kao zmije. Je li to Majka Ilat upravljala njegovim postupcima? Ili džin koji ga želi namamiti u ludost? Ili se to njime samo poigrava vlastito gađenje prema izgovaranju još jedne laži i polovične istine? Kako znati što je posrijedi? Moram nešto reći. Naposljetku, Rahbarin reče: — Kraljica će se vratiti... Sa svih su se strana tad začuli glasovi: „Kada? Koliko još?“, pa je Rahbarin u zrak podigao žezlo. Plamen nalik sunčevu svjetlu sijevnuo je iz zlatnoga leoparda; velika je sudbena dvorana ponovo utihnula, a Rahbarin je nastavio: — Naša će nam se kraljica vratiti i sa sobom nam dovesti kraljicu koja će je naslijediti. Sama nam je Ilat obećala taj dar. A kada će to biti, na to vam pitanje ne mogu odgovoriti. Rekoh vam ono što su Ilatine sunčeve oči objavile Suncu naših Dana. A ako vam se ne sviđa ovo što rekoh, slobodno se zaputite u Unutarnji Hram i od kraljice Nebesa zatražite objašnjenje. A ako se ona udostoji počastiti vas odgovorom, vratite nam se na sljedeće zasjedanje kraljičina suda i svima nam objavite što ste doznali. Tišina; naposljetku je suknarica Hawlyat izjavila: — Našeg kraljevića molim da kraljici na sjever pošalje poruku da nas uznemirava njezina dugotrajna odsutnost. I da je požurim da nam se vrati? Zar ne misliš da već mjesecima ne čeznem učiniti upravo to? — Zar smo budale pa da jedno vrijeme ne možemo upravljati sami sobom? Zar smo djeca koja cmizdre čim im se majka duže od sata zadrži na dvorištu? Ne, neću joj poslati takvu poruku. Jer bila bi to beskorisna poruka. Rahbarin je bio siguran da će se kraljica vratiti samo s novom kraljicom koja će je naslijediti ili se uopće više neće vraćati. — Zapovijedi primam samo od naše Majke Ilat i kraljice. Ne dopuštam da mnome upravljaju moji ili vaši strahovi. Kada je kraljičin sud konačno prestao zasjedali, Rahbarin je odjahao u tiho područje iza Ma’ribskih zidina, nadajući se kako će u seoskome krajoliku pronaći mir. Premda se zelena i plodna zemlja od ceste prostirala sve do


rubova obzora, taj prizor nije uspio umiriti njegovo uznemireno srce. Okrenuo je konja prema cesti koja vodi u brdo. Kobila je s lakoćom uz padinu galopirala sve do vrha brijega. Ondje ju je Rahbarin privezao i sjahao. Ruku je položio na njezin gladak i topao vrat te se preko područja koje se ispred njega pružalo zagledao prema sjeveru. Ispod njega ležala je jedna od ponajvećih šuma tamjana u Sabi, redovi stabala koja su bila vrjednija od zlata. Iza šume nazirala se Velika Brana, čudo koje je Sabi jamčilo vodu za grad i usjeve. A iza toga, iza velike Ma’ripske brane, prostirala se divljina pijeska i stijena, divljina koja je štitila Sabu. Negdje iza prostranstva smrtonosne pustinje leži Salomonovo kraljevstvo. A to je kraljevstvo zaokupilo našu kraljicu. Niz leđa mu se spustila jeza, meka i neugodna kao zrnca pijeska. Njegova iznenadna napetost uznemirila je kobilu; počela je zamahivati glavom, njezina duga griva ispletena u pletenice ogrebla mu je obraz. — Polako, draga moja – rekao je i uhvatio je za uzde ispod glave, vrhovima prstiju joj pomilovao nježnu kožu na njuški. – U pravu si, bezrazložno se brinem. Kralj Salomon neće našu kraljicu ondje zadržati protiv njezine volje. Vratit će nam se živa i zdrava. Kobila je strigla ušima i njuškom mu pogurala ruku. Rahbarin se nasmiješio i ponovo joj pomilovao njušku. Kraljica će se vratiti, naravno da će se vratiti. Ali kada? Pola je godine već nije bilo. Je li tako duga odsutnost znak da je uspjela – ili možda nije? Rahbarin nije mogao pojmiti da njegova tetka i kraljica i u čemu doživi neuspjeh pa makar u pitanju bila zadaća koju joj je povjerila sama božica. Bilkis je oduvijek pobjedonosno kraljevala. Sjene su se počele rastezati u nedogled, Sunce je već gotovo dodirnuto zapadni obzor. Rahbarin je zurio u ružičasto-zlatni plamen kojim je Sunce iskrilo na zapadnome nebu i pokušao zamisliti novu kraljicu koja možda već sada, Putom Začina, putuje prema Sabi. Na užarenome nebu nije međutim ničeg bilo: samo oblaci koji su se preko neba širili poput plamtećih krila. Možda je Feniksova vatra bila dobar znamen, a možda je to bila tek varka svjetla na umoru. Rahbarin je odlučio povjerovati kako je to ipak dobar znamen. Ilat kraljicu zasigurno ne bi poslala tako daleko da je potraga bila unaprijed osuđena na neuspjeh. Te noći, međutim, ipak na počinak nije pošao s mirom u srcu, a san mu nije udijelio svoje tamno milovanje. Naposljetku je odustao i ustao, otišao hodati zidinama, gdje je preko vremenom izlizana kamena koračao kao u kavezu zatočena pantera.


Predugo je već nema. Bez obzira na pobožne riječi što ih je izgovarao na zasjedanjima kraljevskog suda, ovdje je samome sebi barem mogao reći istinu. Pola godine i ni glasa od nje, osim onog: „Čekaj.“ Ispod njegovih je nogu kamen zidina isijavao toplinom, prepun žege koju je prikupljao tijekom dana. Iznad njega, poput luka se uzdizalo noćno nebo, Kraljičina kruna poput bijele je baklje obasjavala ponoćno nebo. Rahbarin je pogledom prelazio preko blistavih zvijezda krune: uzalud, ledeni mu dragulji nisu ništa razotkrili. Molim te, Blistava Gospo, vodi me. Obasipao ju je molitvama, prinosio joj sve moguće žrtve, no Gospa mu nije udijelila baš nikakav znak. Zašto Ilat odbija obratiti mu se? Zato što već znaš što ti je činiti. Posramljen, Rahbarin je pognuo glavu. Zar sam postao baš takav slabić da od Gospe pomoć tražim u onome što i sam znam učiniti? Znao je što bi njegova tetka rekla na takve budalaste sumnje u vlastitu sposobnost. — Gospa ti je podarila pamet i tijelo. Od tebe očekuje da se njima i služiš! A nije li posljednja kraljičina zapovijed bila da čini ono što smatra ponajboljim? Što se doima ponajboljim za Sabu, za naše kraljevstvo? Ne ono što htio bih učiniti. Jer ono što htio bi učiniti bilo je: odjahati na sjever, kraljicu postaviti u sedlo i vratiti je natrag. Time, međutim, ne bi ništa riješio. Ne, dužnost mu je bila Sabu i njezino prijestolje čuvati sve do kraljičina povratka. A što ako se kraljica ne vrati? Rahbarin je zurio gore, u bijelo svjetlo zvijezda na nebu. Ako se nikada ne vrati, tad će nam poslati novu kraljicu. Čuvat ću prijestolje do njezina dolaska. A kada moja nova kraljica na konju projaše kroz Ma’ribska vrata, čekat ću je kako bih joj služio.

Baalit pjeva Kada god pomislim na one dane, koža mi se užari i prži me stid zbog mog tadašnjeg neuljudnog ponašanja. Šuljala sam se uokolo kao gladni leopard, odbijala u željezni krug osame, što sam ga oko sebe stvorila, primiti čak i svoje sluškinje, premda su mi i Nimrah i Kešet bile drage kao sestre. Bez razloga sam se osamila, bijesu dopustila da mi pojede mir. No mlada sam bila, a mladi su ljudi često okrutni, čak i prema sebi samima. U glavi mi, međutim, nije bilo tiho, jer bez obzira na ono što bih činila, šetala vrtom


kraljice Mikale, jahala konja, učila, prela ili bacala loptu svojoj mladoj braći, riječi kraljice Bilkis tiho su mi odzvanjale u glavi: — Stvorena si da vladaš, rođena si da budeš kraljica. Te su riječi mojim mislima otvorile vrata kojima sam si odavno zabranila pristup, čak i u snovima. Tek poslije samu sam sebe podsjetila da ne bih trebala slušati tu pjesmu sirena koja mi je u konačnici donijela samo tugu. Stvorena da vladaš – bez trunke taštine sam znala da je to istina. Otkako prohodah bila sam svjesna da bih bila bolji vladar od svojega brata Roboama. Roboam bio je tvrdoglav kada bih ja bila odlučna, okrutan kada bih ja bila blaga; njegov je karakter bio iskričav poput osušenoga kresiva. A nije umio ni ljude procijeniti, žene još manje. Roboam je žene prezirao, smatrao ih slabima, a sumnjičila sam ga i da duboko u sebi prezire čak i našeg oca. Pogrešno je snošljivost proglasio slabošću, strpljenje strahom, kompromis neuspjehom. Prezir prema svima bio je Roboamova najveća mana. Stvorena da vladam – tek tada sam shvatila da čitav sam se život upinjala postati takvom, jer spremno sam prihvaćala sve prilike koje bi mi se ukazale, a koje moja ohola braća nisu željela iskoristiti. Pažljivo sam slušala svoje učitelje, baš kao i svoga oca, a presude koje je izricao proučavala sam jednako podrobno kao i našu povijest. A slušala sam i sve svoje pomajke, čak i one najluđe. Četrnaest sam godina živjela u očevoj palači te sam sada spoznala kako nisam uzalud protratila ni jedan jedini dan. Svakoga sam dana učila, tragala za znanjem. Bez spoznaje o konačnome cilju, samu sam sebe pripravljala za kraljevanje. Rođena za kraljicu. Pogriješila je, međutim, kraljica Bilkis. Moje godine instinktivnoga učenja uopće nisu bile važne. Baš kao ni umijeća kojima sam ovladala, pamet, darovitosti kojima sam bila obdarena, ništa od svega toga nije bilo nimalo važno u usporedbi s činjenicom da je Roboam kraljev sin, a ja tek kraljeva kći. Nikada neću postati kraljicom poput nje. U najboljem ću slučaju postati tek kraljevom ženom. Bilo je to sve što ću ikada biti. A to mi nije bilo dovoljno.

Kešet — Nešto nije u redu.


Nimrah je koračala vrtom, na kraju staze skrenula je uz lijehu ljiljana i ponosito koračala dok joj se preko leđa, amo-tamo njihala njezina duga, debela pletenica. Kešet je gledala kako Nimrah nemirno hoda te je uzdahnula. — Što bi joj moglo biti? Dođi i sjedni pored mene – rukom je pljesnula po širokom, kamenom rubu fontane, no Nimrah je bila neumoljiva. — Ne znam. Ali kraljevna je uznemirena. — Što bi je moglo uznemiravati? — Ne znam – ponovila je Nimrah. – No, što god da bilo, ne želi to s nama podijeliti. Sigurno si i sama primijetila da zna iščeznuti na nekoliko sati? — I prije se znala iskrasti iz palače – Kešet se nasmiješila. – Sve smo to činile. — Da, zajedno. A sada, kamo god da ide, ne vodi nas više sa sobom. Uznemirava me to. Razmišljajući o danima koji su prošli od posljednjeg mladog mjeseca, Kešet je shvatila da je Nimrah u pravu. Prečesto se događalo da jednostavno nisu mogle pronaći Baalit. Ona im više nije povjeravala svoje tajne. — U pravu si – priznala je Kešet. – Drži nas podalje od sebe, i mene to uznemirava. Misliš li da se sastaje s ljubavnikom? Nimrah je zatresla glavom. — Kojim? Osim toga, uvjerena sam da bi nam to ipak rekla. Sigurno je u pitanju nešto posve drugo, nešto znatno opasnije – Nimrah se namrštila. – A sve je započelo dolaskom kraljice od Sabe. Kešet je promislila o onome što rekla je Nimrah. — Da, mislim da si u pravu. No, nije uvijek s kraljicom, barem ne sada. Gdje li je zapravo? — I zašto nam ne vjeruje? — Ne znam – izjavila je Kešet. – Zašto je ne pitamo? — Da – složila se Nimrah nakon kratkog razmišljanja. – Pitat ćemo je. To im, međutim, nije donijelo nikakav mir, jer dok su joj četkale kosu i slagale joj odjeću, Baalit je pozorno poslušala njihovo uzrujano pitanje i samo im rekla: — Šećem da si pročistim misli. To je sve. Ne gleda nas u oči, laže. Činjenica da im kraljevna laže zaprepastila je Kešet. Bijesom ju je ispunjavala činjenica da je njihova kraljevna uopće pomislila da bi mogle progutati tako glupu izliku.


— To nije sve – planula je Kešet. – Baalit, poznajemo te koliko i sebe same pa ako namjeravaš lagati nam, onda barem smisli bolju priču! Nadala se da će tako neodmjerene riječi potaknuti otvoreniji odgovor, jer znala je da Baalitin je temperament žestok kao i njezine ljubavi. No kraljevna je samo pogledala Kešet, a zatim i Nimru, te naposljetku rekla: — Ne mogu i zato vam neću reći baš ništa. Bolje to nego da vam govorim laži. Kešet i Nimrah više nisu mogle reći išta čime bi preko Baalitinih usana izmamile i jednu riječ. Zato su naposljetku i odustale od pokušaja, barem za tu večer. — Razotkrit ćemo već mi njezinu tajnu – šaputala je Kešet Nimrah dok ležale su u krevetu i pozorno osluškivale hoće li ikakav zvuk doprijeti s Baalitina kreveta. — Moramo. Kako ćemo je zaštititi ako ne znamo od čega je moramo štititi? — Ne možemo. Spavaj, Kešet. Premda je ležala u tišini, Nimrahino se disanje nije izmijenilo. Poslije se Kešet pitala je li ijedna od njih triju uopće spavala te noći. Ako je uopće zaspala, onda je sanjala kako u krevetu budna želi i osluškuje kada će začuti meke korake Baalit koja ih napušta.

Benaja Kada bi ga ljudi pitali što misli o Sabejcima, Benaja bi uvijek samo slegnuo ramenima. A ako bi ustrajali u propitkivanju, premda su rijetki bili oni koji su se usuđivali izazivati zapovjednika kraljeve vojske, i ako bi toga dana bio nešto pričljiviji, Benaja bi nijemoj kretnji pridodao tek nekoliko šturih riječi. — Velika kraljica dostojna velikoga kralja. Premda ne i velika vojska. A kada ga je jednom prilikom kralj Salomon osobno upitao što misli o sabejskim gostima, Benaja mu je rekao: — Sabejska kraljica nešto želi od vas. Možda ćete na vrijeme otkriti o čemu je riječ. Ratu žene nisu osobito vične, no u politici su iznimno lukave. Kralj Salomon tad se nasmijao i Benaju prozvao pretjerano sumnjičavim skeptikom. — To i nije loša osobina za zapovjednika kraljeve vojske – rekao je Benaja. — Molim vas samo, gospodaru moj, da budile pažljivi u svome ophođenju s tom ženom.


Da se samo vlastitih riječi prisjetio, da se držao vlastita mudra savjeta, ne bi sada trpio bol nesigurnosti i neodlučnosti. No, čim ju je ugledao, srce mu je istoga trena pohitalo prema njoj... A za srcem je pošla i tvoja pamet, rekao je Benaja samome sebi. A protiv ovakvog protivnika nije raspolagao nikakvim lukavstvima, a i sva ga je hrabrost napustila. Benaja je strahovao da bi ovu bitku možda mogao izgubiti, da će ovaj rat imati samo jedan ishod, za njega poguban. Da je barem oči moje nikada ugledale nisu. Da je nikada vidio nisam, pošteđen bih bio svih ovih muka. Da barem... Benaja je tad prestao priželjkivati da je nikada nije upoznao. To bi ga poštedjelo muka, ali mu i uskratilo mnogo toga. To je čista ludost, voljeti u mojim godinama, voljeti takvu ženu. Strankinja, idolopoklonica, dovoljno mlada da mu bude kći, ako ne i... Budi iskren prema sebi samome, starče: dovoljno je mlada da ti bude unuka. A veliki je general Benaja pred ovim neprijateljem poražen pao ničice, pred ovom ženom plamenih očiju. Zato je sada stajao pred njezinim vratima, nestrpljiv i nemušt kao mladi brđanin koji se tek spustio u grad, koji iščekuje užitak što će ga primiti od svoje ljubljene.

Nikaulis — Taj čovjek ponovo je došao – Khurrami je rekla. – Traži te. Trebam li mu reći da ode? — Kraljev general? Ne budi blesava, djevojko. Razgovarat ću s njime. I protiv njezine volje, Nikaulisina je krv uzavrela, kroz tijelo joj odaslala jezu. Ustala je i brzo se zaputila prema vratima. Khurrami je, međutim, potrčala i zapriječila joj put. — Zar ćeš pred njega izaći ovakva? – upitala je Khurrami. – I to još tako brzo, kao da slijepo izvršavaš njegove zapovijedi? Neka pričeka dok presvučeš ruho i dotjeraš kosu. A možda i malo obojiš lice... Tresući glavom, Nikaulis je pokušala izmaknuti se Khurrami. — Benaja dobro znade kako izgledam i kako se odijevam. I neću sudjelovati u luckastim igrama. On me želi vidjeti, a ja na to odgovaram tako da ili dođem ili ne dođem. A sada mi se skloni s puta, ne želim dobra čovjeka pustiti da čeka. Khurrami je uzdahnula i izmaknula se ustranu. — Ah, pa dobro, no ipak bih voljela da mi dopustiš da te učinim lijepom kakva doista i jesi. Nijedan muškarac ne želi oženiti ratnicu!


— Možda i ne želi, no ni ja se ne želim udavati. Nikaulis se zatim brzo udaljila, iskreno se nadajući kako će tako prikriti nelagodu koju je osjećala zbog izgovaranja tih riječi, riječi koje su plesale na porubu dvaju provalija: istine i laži. Jer bila ona ratnica ili ne, znala je da je Benaja želi oženiti. Premda nije rekao ništa slično, premda joj je jednom samo ruku dodirnuo, osjećala je da žudi za njom. A bez obzira na zavjete što ih je dala, takva ju je silna žudnja dovodila u iskušenje. Neću posustati. Njezino se djevičansko tijelo i moglo izdajnički ponijeti, no njime je i dalje zapovijedala čelična volja. Mjesečeve Ratnice se ne udaju, ne predaju se vlasti muškaraca. Nijedan joj zakon, ni zavjet, međutim, nisu zabranjivali da razgovara s Benajom, da šeće s njime ili da odmjere snage na borilištu. Ali ništa više od toga. Između nas ne smije biti ničeg većeg od prijateljstva. Ne smijem mu dopustiti da zaiska više. Ako nikada ne izgovori te riječi, ni ona nikada neće morati izgovoriti riječi odbijanja. A odbiti ga mora. Pred božicom je prisegnula na djevičanstvo, prisegnula je da će biti vjerna kraljici od Sabe. Treći se zavjet nije mogao pridodati bez kidanja dvaju lanaca časti kojima je bila vezana. Zato Benaji ne smije dopustiti da od nje zaiska ono što mu ne smije podati. On nikada ne smije izgovoriti riječi koje je Nikaulis izdajnički zapravo željela čuti.

Benaja Trebao bih je se kloniti. No, kada je Benaja uočio Nikaulis koja mu je prilazila poput divlje mačke, shvatio je da nije u stanju učiniti to. Prvi je puta požuda ovladala njegovim zdravim razumom i kao željezo čvrstom voljom. A da njezina volja nije bila čvrsta poput njegove... već bismo više puta počinili ludosti. Nikaulis je zastala točno ispred njega, oči su im bile u istoj razini. — Htio si me vidjeti. Evo me. — Drago mi je – Benaja je poželio reći više, no nije on bio kralj David koji je riječima znao žensko srce pretvoriti u med. Ili kralj Salomon koji žene osvaja mudrim riječima i pameću. Ja sam tek obični ratnik i znam govoriti samo običnim jezikom. No gospu koja mu je osvojila srce to, čini se, nije brinulo, jer i ona je tako govorila. Nijedno od nas nije slatkorječivo, oboje mislimo ono što lanemo. — Smiješiš se – rekla je, a Benaja joj odgovorio:


— Pomislio sam što bi možda rekao neki drugi muškarac kada bi ispred sebe ugledao ženu odjevenu u kožu i naoružanu mačem. — Već sam čula što muškarci za mene vele. Podcjenjuju svoga protivnika, a tako samo budale griješe. — To je točno. No u bitki se nijedna žena muškarcu ne može oduprijeti – izjavio je Benaja, a Nikaulis mu se nasmiješila, ratnički. — Ne misliš tako? Ona je podigla bradu. Široka srebrna traka koja joj je štitila grkljan svjetlucala je poput njezinih ponositih očiju. — Ja ne mislim, nego znadem. Oh, priznajem da se neke žene znaju dobro boriti. Nisam slijep, vidio sam te kako vježbaš s lukom i strijelom, s mačem. No protiv vješta muškarca moraš raspolagati većom snagom. — Tvrdiš, znači, da snaga vazda pobjeđuje? – Nikaulis ga je pogledala jasnim, nepokolebljivim očima. – U što ćeš se okladiti, zapovjednice kraljeve vojske? Čudan je osjećaj zapljusnuo Benaju, izdajnička želja da ukrsti mačeve s ovom ratnicom, da svojim tijelom prione uz njezino sve dok jedno od njih dvoje ne pobijedi. — Ili te je možda strah izazvati me, strah da bih mogla pobijediti? — Ne plašim se izazova – izjavio je Benaja. – A što se uloga tiče, neka to bude – riječi su mu preko usana prešle prije no što je stigao o njima promisliti i opozvati ih – neka to bude poljubac. Zurila je u njega i Benaja je zurio u nju. Odbijao je predati se vlastitim uskovitlanim osjećajima, ali i promijeniti uloge. — Ostala si bez riječi. Zar se plašiš da ćeš izgubiti, da ćeš me morati poljubiti, zapovjednice kraljičine garde? Ponos ju je nagnao da se uspravi i ukoči, da izgovori: — Ne plašim se ni jednog muškarca. Prihvaćam okladu. Jedno do drugog hodali su sve do vježbališta koje je sam Benaja nekoć dao sagraditi odmah iza skladišta oružja. Vježbalište je u ovo doba dana bilo posve pusto, zbog čega ga je Benaja i odabrao. Nikaulis ga je promotrila i kimnula u znak prihvaćanja. Nijedno od njih dvoje nije priželjkivalo publiku. Benaja je zastao nasred čvrsto nabijene zemlje. — Želiš li se predati? — Prije no što smo iz korica isukali mačeve? Ne. Pošteno se borim.


— Dobro. Baš kao i ja. No neću prema tebi imati nikakvih ustupaka zato što si žena. — Baš kao što ni ja prema tebi neću biti blaga samo zato što si starac – Nikaulisine su oči svjetlucale na sunčevu svjetlu pa se Benaja nasmiješio i isukao mač. — Dok se ne predaš – rekao je, a Nikaulis se nasmijala. — Dok se ti ne predaš – rekla je ona i isukala mač. I tad su započeli. Metal protiv metala, tresak i odmak. Nakon samo pet ili šest udaraca mačem, Benaja je shvatio da pobjeda neće biti laka. Ta je spoznaja u njemu gorjela kao vruće vino. Odavno nije susreo protivnika čije je umijeće bilo dostojno njegova. Odbijala je svaki njegov napad, svaki je sraz oštrica znala zaustavili i obuzdati. Nikaulis se kretala brzo i okretno poput leoparda, meko poput zmije. On je, pak, bio prilično usporen, prije kao bik, a manje leopard. Zamah, blokada, okret, udarac, ponovo zamah. Ples mačeva uvijek drukčiji, uvijek isti. Isprva je pomislio kako će snagom prevladati njezinu okretnost. No, tijekom okršaja, dok su im se oštrice sudarale, Benaja je počeo shvaćati da kod nje neće biti popuštanja. Bila je dobra, dobra koliko i on. Napad i povlačenje; nasrtaj i zamah, zveket željeza koje nasrće na željezo. Sve iznova, silovito. Nijedno onom drugom nije dopuštalo predah. Benaja je znao da sve će to skupo platiti bolovima, no naplata će stići kasnije. Konačno jedan dobar okršaj, konačno protivnik dobar koliko i ja. Koliko ih se time moglo pohvaliti? Koliko je važno bilo to što je taj vješti protivnik žena? Ah, kada bi ovo barem moglo vječno trajati... Bio je, međutim, odveć iskusan vojnik da bi uopće pomislio da može još dugo izdržati. Znoj je svjetlucao na rukama i licu Gospe od Mača, a disanje joj je postajalo sve ubrzanije i teže. Benaja je znao da je iscrpljena kao i on. Znao je i da se neće predati. Znao je da će se Nikaulis boriti sve dok joj kosti ne počnu drhtati, sve dok joj tijelo više ne bude slušalo što mu volja veli. Baš kao i ja. Benaja je znao da se ne može predati, da to neće učiniti dokle god bude disao. No, bitka se morala okončati, i to uskoro, jer u protivnom se moglo dogoditi da od silnoga umora jedno drugo ozlijede... Ispred njega, napola iz profila, Nikaulis je zamahnula i visoko podigla mač. I Benaja je podigao svoj kako bi zaustavio njezin napad, a zatim ga i spustio u trenutku kada je Nikaulis iz uzlazne prešla u silaznu, polukružnu


putanju. Oštrice su im se sudarile i zazvečale, opirale. Benaja je zurio u Nikaulisine oči. Svjetlucale su, tinjale u žaru bitke. Nasmiješila se, zubi su joj bijelo bljesnuli kao svjetionici. — Nikaulis – Benaja se upinjao da mu glas zvuči smireno, upinjao se zvučati nježno, premda se borio za zrak. – Nikaulis, moramo ovo okončati. Izmakni mač ustranu. — Nikada. Neću se predati. — To ni ne tražim od tebe. Nikaulis, ni jedno od nas ne može pobijediti u ovome okršaju. Odloži ustranu svoj mač, a ja ću odložiti svoj. Nekoliko je dugih trenutaka Benaju obuzeo strah da ga nije čula ili razumjela. Bijesni je plam zatim izblijedio u njezinim očima. — Odložit ću mač – rekla je – kada i ti odložiš svoj. Iscrpljeni dugim naprezanjem, mišići su joj drhtali; oštrica je počela ritmički udarati o njegovu, stvarati metalan zveket. Benaja više ni sam nije znao tjeraju li mačeve na zveket njegovi ili njezini umorni mišići. — Zajedno – rekao je. – Zajedno ćemo ih odložiti. Oklijevala je, a on je pridodao: — Kada ti kažeš, ratnice. Kimnula je: — Sada – rekla je zatim, a Benaja je rastvorio šaku i pustio neka mač padne na užareni pijesak. I njezin je mač zatim pao preko njegova, zvečalo je željezo. Pogledali su se zatim. — Nisi pobijedio, zapovjedniče kraljevske vojske. — A nisi ni ti, rekao je Benaja. Na to nije rekla ništa. Bez riječi su se zaputili natrag do ulaza u borilište; bez riječi su oštrice svojih mačeva prebrisali lanenim tkaninama. Naposljetku, Nikaulis je samo rekla: — Lijepa li dana, Benaja – i otišla. Benaja ju je promatrao sve dok nije zamakla iza ugla i zaputila se ulicom koja vodi do Male Palače. Osvrnuo se zatim i pogledao borilište na kojem su se borili. Njihova je borba pijesak izbrazdala u rupe i brežuljke. Površina pijeska bila je prepuna njihovih otisaka. Pijesak se ponovo mora poravnati. Benaja je mač ugurao u korice i pošao potražiti dovoljno besposlenog vojnika, bezbrižnog neznanca koji će uskoro doznati da zbog dokoličarenja može zaraditi dodatan posao. Dobri vojnici znaju kako uvijek izgledali zaposleno.


Bilkis — O, kraljice – Khurrami se ušuljala u odaju u kojoj je Bilkis sjedila i pisaru diktirala poruke koje će zatim poslati u Sabu; Khurrami je pustila da joj pozlaćeni kožni zastor padne tik iza leđa. — O, kraljice, neke su kraljeve žene došle razgovarati s tobom. Hoćeš li ih primiti, Sunce naših Dana? Bilkis je zastala te su se ona i pisar zagledale u Khurrami. — Kraljeve su žene došle ovamo? – moglo je to značiti samo nevolju. — Koje su došle? — Kraljica Melasadne... donijela je samo jednog psa. Nosi ga umotanog u šal, kao dojenče. I gospa Gilada. A došle su i kraljica Ulbanu i gospa Dvorah. Tu je i gospa Leeorenda. Zapravo čitavo izaslanstvo iz kraljevske palače. Bilkis je podigla dva prsta u zrak i time pisaru dala znak da može otići. — Primit ću ih. Odvedi ih u vrt i donesi jakog vina. — Bit će onako kako kraljica zapovijedi – Khurrami ju je brzo odmjerila pogledom. – Prije no što izađe pred te žene, želi li se kraljica dodatno uresiti? — Kraljevski? Počinješ zvučati poput Irsije. Ne, očigledno je riječ o nekoj hitnji, jer u protivnom mi ne bi uopće došle. Izaći ću pred njih ovakva kakva jesam. Dok je kroz Malu Palaču koračala prema starome vrtu, pokušavala je dokučiti što je to kraljeve žene moglo nagnati da audijenciju zaištu od svoje najveće suparnice. Sigurno je riječ o nečemu strašnom, dakako, nečemu što je uspjelo uzrujati čak i smirenu gospu Leeorendu. Egipćanka i Kušitkinja nisu, međutim, došle. Faraonova kći nesumnjivo nije ni doznala za nemio događaj, a kada je o Makedi riječ... ni napola lud čovjek ne bi stao na put zmijskoj nevjesti... Ni Naamah se nije pojavila, baš kao ni Kolhiđanka, Salomonova najnovija nevjesta. Borbene su linije, dakle, jasno povučene. A ja... ja igram ulogu mirotvorke između zaraćenih frakcija i kralja. U trenutku kada je stupila u vrt, sluškinje su posluživale vino što ga je naručila. Nasmiješila se neočekivanim gošćama. — Počašćena sam. Molim, poslužite se vinom, a zatim mi recite kako vam mogu biti na usluzi. I pretvarajmo se da smo ravnopravne kao sestre. Bilkis je ropkinji dopustila da joj pruži pehar vina. Podigla ga je do usana kao da pije. Potaknute njezinom gestom i ostale su žene posegnule za vinom i pile, što


ih je trebalo okuražiti da otvorenije govore. K njoj su došle u žurbi, pritisnute nevoljom. Gospi Giladi kosa je niz pleća padala u nepovezanim pletenicama, dočim je Ulbanu bila bosonoga. Preko Melasadnina se lica razmazalo suzama namočeno crnilo kojim je ocrtala oči, dok je šal, u kojemu je umotanog nosila jednog od svojih psića, bio iskidan. Štene je pak iz nabora tkanine provirivao sa svojim, kao ulašteni ahat, blistavim očima i njuškicom. — Pijte – ponovo ih je pozvala Bilkis, koja je hinila da i sama pije. Pehar je zatim odložila ustranu i nasmiješila se. Istupila je potom naprijed, prstom pomilovala pseću njuškicu, dopustila mu da joj poliže ruku, a zatim i svakoj od žena ispružila ruke i poljubila im obraz. – A sada mi, sestre drage, recite što vas muči i kako vam mogu umiriti srca. Sve su žene tad pogledale Melasadnu, koja je prigušila jecaj i počela iznositi priču. — Sve je započelo kada je Pirip otrčao za kraljevićem Kalebom, sinom gospe Dvorah... Dobar je to dječak, pažljiv prema psima. Zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu u ulozi kraljice i suca, Bilkis je znala iz ljudi izmamiti priče. Bilo joj je jasno što se dogodilo još dok je postavljala potpitanja i hrabrila ženu da nastavi. Kraljević Kaleb i psić otrčali su igrati se i susreli kraljevića Roboama. Roboam je psića oteo i odlučio darovati ga kraljici Dacxuri. — Ona se klanja božanstvu koje zahtijeva da mu se žrtvuju psi svakog crnog mjeseca! Kaleb je, naravno, otrčao natrag majci, koja je, pak, pohitala Melasadni, koja se odvažila ući u Dacxurino dvorište i ugrabiti Piripa iz kolhidskih ruku. Svađa koja je uslijedila u sukob je dovela Melasadnu i njezine prijateljice protiv majke krunskoga kraljevića i njezinih saveznica. Svađa je ubrzo prerasla u bitku koja je prijetila da će prerasti u istinski rat unutar ženske palače. — A nitko ne može nametnuti rat. Kada bi barem kraljica Mikala još bila živa! Sudeći prema onome što sam o njoj čula, kraljica Mikala bi vas sve odreda zašila u vreće i pobacala s jeruzalemskih zidina prije nego što bi vam dopustila da uznemiravate kralja Salomona! Pri samoj se pomisli na to kiselo nasmiješila. Samo je, međutim, rekla: — Jako je to loše, sestre moje. Što želite da učinim? Sve su se žene nasmiješile, jer osjetile su olakšanje zbog činjenice da će netko preuzeti nadzor nad situacijom. Kraljica Melasadne psića je blistavih očiju nježno privila uz grudi:


— Razgovarajte s kraljem. Njegovo srce za mirom žudi više no za čime drugim. On će već ovome stati na kraj. A kako ću to postići, sestro? Bilkis je bez riječi samo kimnula, a zatim i obećala da će učiniti što može. To je obećanje izmamilo osmijeh na lica kraljice Melasadne i gospe Gilade. Bilkis je uzdahnula. Uplitanje sa strane obično samo pogorša stvari. No, obećanje je obećanje. Razgovarat će s kraljem Salomonom. I nadati se da ga neće previše ražalostiti ono što će mu reći. Iznijela je priču na najblaži mogući način, no nije bilo moguće zasladiti ono što se moralo izgovoriti. Baš kako se i pribojavala, krivnju nije prebacio ni na Roboama, ni na kolhidsku kraljevnu, žene koje su dovoljno lude da na vatru dolijevaju vruće ulje i pretvore u žrtvu paljenicu, nego je optužio samoga sebe.

dostatno Salomon ali ni na tako sve

— Nekako sam ih iznevjerio, Bilkis. Doista ne znam gdje griješim... prema svakoj se ženi pravedno odnosim, nijednu ne postavljam iznad drugih. Prema svim se svojim sinovima jednako odnosim. Zašto onda u mome domu ne vlada mir veći od onoga koji vladao je u domu oca moga? — Ah, Salomone, dragi moj... – riječ dječače zadrhtala joj je na usnama dok ju je povlačila i gutala. Nije htjela podsjećati ga koliko joj se mladim čini. — Bilkis, žena si, a k tome i kraljica, prosvijetli me. Gdje griješim? Nisam li pravedan u svome domu? — Rekla bih da sam kraljica, a k tome i žena – gladila mu je ruku, milovanjima pokušavajući odagnati napetost koja mu se nakupljala ispod kože. – A ako me pitaš gdje griješiš... možda se prema njima ophodiš odveć pravedno. — Još jedna zagonetka, kraljice Zemlje Jutra? — Ne, jer u protivnome bi Salomon Mudri jamačno znao odgovor. — Možda kralj Salomon i nije toliko mudar koliko ljudi govore – Salomon je svoje ruke položio preko njezinih. Koža joj je bila hladna kao jutro. – Kako je moguće biti odveć pravedan? Nasmiješila se. — Nudeći im jednaku mjeru ljubavi, mudri moj kralju, nisi im ostavio ništa čemu bi mogle težiti. Ili si im, možda bolje rečeno, postavio nedostižan cilj. — A što bi to moglo biti? — Kraljeva naklonost.


— Nemam namjeru uzdizati jednu, a poniziti sve ostale. — A nekoć si jednu ženu uzdigao iznad čitava svijeta. — Davno je to bilo, bio sam tada mlađi. — I zaljubljen. — Da. Zaljubljen sam bio – Abišaga, pomislio je i pokušao u misli dozvati njezin lik. Uzalud, Salomon je sklopio oči i obraz prislonio uz Bilkisinu kosu. Glatke su joj pletenice mirisale na cimet. Na cimet i ruže. Zbog tog su ga mirisa uspomene obuzele kao proljetna poplava. Abišaga koja ga u vrtu čeka kao najslađi med okupan sunčevim svjetlom. Abišaga koja se čitava opasnosti izložila kako bi ga zagrijala u trenutku kada je njegov nevjerni brat Adonija uzurpirao prijestolje. Abišaga koja na njihovu svadbenu noć, na kraljevu balkonu, stoji zaogrnuta tek zvjezdanim nebom i svojom raspletenom kosom. Abišaga koja je svjetlucala poput zlatnog nara kada je njezino tijelo u sebi nosilo njihovo dijele, dijete koje će je ubiti... Abišaga — Vidiš? – Sabin je glas bio mek kao noćni vjetar u njegovu uhu. – Bore se protiv aveti, Salomone. A mrtvi uvijek pobjeđuju.

Abišaga Sjedila sam tako uz umirućeg kralja, slušala i učila. Slušala sam kako je kraljević Adonija oca preklinjao da proglasi ga nasljednikom. — Najstariji sad sam kraljević, moja majka bila je kraljeva kći! Tko bi bio bolji od mene, oče? Slušala sam potom i dok je kralj David uz osmijeh izgovorio umirujuće riječi, koje zvučale su poput obećanja, no koje zapravo ništa značile nisu. Svjedočila sam i kako se veliki svećenik Ebjatar založio za Adoniju, a kako je umirući kralj prisegnuo da bit će kako Jahvi se bude svidjelo. Ebjatar, pak, bio je dovoljno mudar da znade kako to nije nikakvo obećanje. A slušala sam i kako kraljev general Joab, sjedeći uz postelju svoga ujaka veli: — Odavno si već trebao odabrati, Davide. Sada je prekasno, drugi će birati umjesto tebe. Tako je zborio Joab, a kralj se na moje čuđenje samo nasmijao, odajom se prolomio prigušen šuštav zvuk dok borio se da dođe do daha.


— Hoće li, Joabe? Vidjet ćemo. Još nisam umro. — Hoćeš uskoro – uzvratio je Joab. — Uskoro – rekao je kralj David – ali još nisam. Joab je slegnuo ramenima i otišao, no prije toga uspjela sam podignuti pogled i zagledati mu se u oči. Joabove oči blistale su poput željeznih oštrica, oštrica koje su mu čuvale misli, poput štita čuvale duge godine bremenite uspomenama. Ne znam što on je vidio u mojim očima. — Dobro se skrbi o kralju – rekao je, a ja sam spustila pogled, trepavicama zastrla oči i došapnula mu kako dajem sve od sebe. Kralj Davit tad tiho se nasmijao. — Nije li Abišaga istinsko blago, Joabe? Dar moje ljubljene kraljice, dar kojeg je za me odabrao moj sin Salomon. Na sebi sam tad osjetila oštricu Joabova pogleda; nisam stoga podizala glavu. Joab tad samo je rekao: — Mudar izbor. Mudriji od onog tvoga sina Adonije – rekao je i otišao. Kada je Joab otišao, kralj David me je pozvao k sebi. Privila sam se uz njega, a on me uhvatio za ruku. Možda i jest bio na samrti, no ruka mu je još uvijek bila čvrsta. — Da, istinsko blago. Mudar izbor. I prije sam već zurio u oči poput tvojih, a i ti još zurit ćeš u oči kao što su moje. Dobro se poznajemo ti i ja. — Neka je kralju po volji – šapnula sam. Znala sam da nije mudro proturječiti mu. A na moje meke riječi, on se nasmiješio i oči su mu zaiskrile poput vatre. — Imam dar za tebe, kraljevski dar. Sada ćeš vidjeti što se u kraljičinim očima krije. Na dlan mi je zatim položio nešto plosnato i čvrsto, sklopio mi prste preko hladnog metala. — Pogledaj – rekao je, a ja sam rastvorila dlan i zagledala se u blistavi, srebrni krug. U vlastite oči.


Bilkis Nekoliko dana kasnije, Bilkis je, međutim, pomislila da je pogriješila, da je živo srce konačno izvojevalo pobjedu. Dan je svanulo lijep, a kada se u podne palača konačno smirila, Salomon joj je došao živahan kao dječak. — Lijepoga li dana – rekla je pokušavajući dokučiti kako je raspoložen. – Otkako dođoh u ovu zemlju, nebo još nikada nije bilo ovako modro. — Da – rekao je i oči su mu zaiskrile kao da je u njima gorjela vatra. – Pravi dan za... — Kralja i kraljicu? – razigrano je upitala iskušavajući ga. — Dan za ljubavnike – nasmiješio se, očigledno se ne osvrćući na činjenicu da ga vjerojatno iznova iskušava. – Dan za Salomona i Bilkis. Nije se obazirao na zadirkivanja. No, ona je i dalje bila oprezna, jer doimao se odveć savršeno, kao da je iznad običnih ljudskih bića. Ili ispod. Samo je stajao ispred nje i ispruženih ruku strpljivo čekao njezine. A njoj iznenada bi dosta opreza i razbora, dosta vaganja svake riječi koju kani izgovoriti. Muka joj je bila od neprestanog, tihog rata. Čitave dane i noći provodim skrbeći se o tuđim životima, zalažući se za njihovo dobro, upinjući se priskrbiti im sreću. Ali danas... — Hoće li Bilkis doći? – upitao je Salomon kao da je osjećao njezinu potrebu da joj priskoči u pomoć kako bi prešla i posljednju prepreku, ludi zanos koji je krv u njezinim venama pretvarao u uzavrelo vino. Jer danas će kraljica Jutarnje Zemlje otključati okove koji su vezivali Bilkis. Danas će kraljica osloboditi ženu. Polagano je podigla ruke i položi ih na njegove, a njegovi su prsti njezine dlanove obujmili u tihome milovanju. — Da, Salomone, danas će Bilkis poći s tobom. Nije imala pojma što Salomon kani učiniti, a nije ni on. Tako je barem rekao, no ona je sumnjala u istinitost njegovih riječi, jer čak i impulzivni kraljevi potezi moraju biti pomno unaprijed isplanirani. Neću, međutim, pitanjima upropastiti ovaj dan. Današnji dan nije test za njegovu mudrost i moje lukavstvo. Današnji je dan utjelovio slobodu. Zato se samo smiješila i pustila neka je vodi kamo god želi. I ponovo, Salomon ju je iznenadio: očekivala je da će je odvesti do nekog osamljenog mjesta izvan debelih jeruzalemskih zidina, a umjesto toga ga je


slijedila kroz uske hodnike koji su vodili do kule oko koje omotalo se stubište. — Gore – rekao je i poveo je uza stube. Na vrhu su zakoračili u oganj bijeloga svjetla, a ona je zastala ošamućena onim što ju je ondje čekalo. Nema sumnje, na vrhu smo svijeta! Trenutak kasnije, shvatila je da su zapravo samo na vrhu kraljevske palače, na njezinu najvišem krovu. S tog se mjesta činilo kako čitav Jeruzalem ispred njih leži kao na dlanu, obavijen zlatnom izmaglicom, pritisnut ljetnim Suncem. Iza gradskih zidina srebrno su se ljeskali redovi maslina, a iza njih, planine su se uzdizale na sjeveru i istoku. Na zapadu se zemlja, zelena i zlatna spuštala prema nemirnome moru. A na jugu, na jugu je, negdje daleko, ležala Saba i čekala je. Ali ja nisam božica i ne mogu vidjeti preko ruba svijeta, a trenutačno nisam ni kraljica pa se neću brinuti zbog zemlje koja leži onkraj moga pogleda. Ne danas. Jer danas... — Predivno, zar ne? – Salomon joj je pustio ruku i obgrlio je oko pojasa, kao da su slobodni poput mladih ljubavnika. — Da – okrenula se u njegovu zagrljaju, okrenula leđa jugu i obavezama koje su je ondje čekale. – Ponovo si me iznenadio, Salomone. Zar gorljivi ljubavnik svoju dragu ne vodi u mistična brda? — Vjeruj mi, brda nemaju nikakvih tajni, ne kada je o nama riječ. Ako samo zatražim da nam osedlaju konje, pola će palače znati kamo idem i zašto, a druga će polovica isto znati i prije nego dohvatim uzde. A ako tamo pođem s lijepom ženom... – nasmijao se i slobodnu je ruku podigao do njezina obraza. – Bili bismo uočljivi koliko i vojska sa stjegovima! — Zato si me doveo amo. Tek sada je vidjela kako je dobro krov bio udešen, vidjela je paviljon koji je bacao sjenu preko polovine krova, a ispod grimiznih i zlatnih vrpci paviljona, meke sagove koji su poput vrta prekrivali tvrdi kamen. Preko sagova razbacani su bili jastuci koji su za vrućih dana obećavali još veću ugodu. A bio je ondje i stol s vinom i voćem, kruhom i sirom, s cvijećem u šarenim posudama... Doista se potrudio za nas stvoriti ovaj vrt. Kako je uspio sačuvati ga u tajnosti? — I zato sam te doveo amo – priznao je. – Baš kao što i svaki drugi muškarac svoju ljubljenu može dovesti na krov kuće. — I baš kao što svaka žena sa svojim ljubljenim može poći. Ja pripadam svome ljubljenome i on pripada meni... barem u ovome trenutku. Jer tolike te ljube, kralju srca moga. Nasmiješio se. Nije ni pomislila da bi mogao izgledati toliko umorno od svijeta.


— Ljubljen sam, Bilkis, no ta je ljubav poput dužnosti. Vole me zato što sam samo čovjek i dobar kralj, ali i zato što svoj narod ne zamaram stvarima koje oni ne žele shvatiti. Ali, nisam silno voljen. Ne onako kako su nekoć voljeli mog oca Davida, bez obzira na grijehe njegove, bez obzira na breme koje im je nametao. Njega su voljeli bez ikakva razloga, jednostavno su ga voljeli. Provukla je prste između njegovih prstiju. — Zaboravi narod, Salomone; njihova ljubav je nevažna. Dobrobit, sreću, sigurnost im njihovu besplatno daješ zato što si njihov kralj, regent njihova boga na zemlji. — Da. Ali istinski bio bih sretan kada bi me voljeli usprkos mojim manama. — Ili zbog njih? — Da, i zbog njih. Nasmijala se, pokušala ga vratiti natrag u blaženstvo. — U tom si slučaju izgubljen, budući da mana ni nemaš, najdraža moja ljubavi. — A volio bih imati jednu. — Pogriješila sam, jednu manu ipak imaš. — A koja je to? — Odveć si mračan, srce moje. Dođi, zaboravi svoje nezahvalne podanike barem na jedan sat. — Dovoljno su zahvalni, jer imam njihovu poslušnost i poštovanje. — I kćeri njihove, kad ih dobiješ. Odveć si umjeren, Salomone... i manji bi monarh od tebe imao harem od tisuću ljepotica koje bi mu uljepšavale noći. — Zar je umjerenost mana? – slegnuo je ramenima. – Možda i jest. Umjeren sam i snošljiv, a smatraju me i Mudrim. Salomon Pravedni, tako me zovu – pomno je tada promotrio grad ispod njih. – No ovaj grad, još uvijek ga zovu Davidovim gradom. — To će se promijeniti... Zatresao je glavom i leđa okrenuo gradu ispod njih. — Ne, neće se promijeniti. I za tisuću će godina ljudi ovaj grad zvati Gradom kralja Davida. U glasu mu se osjećao tupi umor od kojega su je prošli trnci. Imala je dojam da je odustao od nade koje se dugo držao. Nije čekala da je ponovo zagrli, nego ga je rukama obujmila kao povrijeđeno dijete.


— Ne obaziri se, ljubavi – šapnula mu je u uho. – Ne obaziri se na to. Jer ja ti velim da će se za tisuću godina ljudi kralja Davida prisjećati kao oca Salomona Mudrog. Salomon se odmaknuo i rukama joj obujmio lice. — Ljubljena, tvoja je mudrost kao jako vino, a lažeš kao kraljica – prije no što je uspjela to zanijekati, on se sagnuo i poljubio je. – A tvoji su poljupci med na jeziku. Dođi, ljepotice moja, jedina moja ljubljena... — Jedina? Koliko li je njih ovim stubama s tobom kročilo na krov? Pitam te to onako kako bi svaka žena pitala ljubljenog čiji je krov tako pomno pripravljen. — Što misliš, koliko? — Samo jedna prije mene, tako mislim – nakratko je pomislila da je pogriješila. Koliko god slobodna bila, sljedeći ću put triput razmisliti prije no što ga podsjetim na njegovu izgubljenu ljubav! Nije se, međutim, ohladio niti je ustuknuo. Umjesto toga, pogled mu se smekšao, oči zablistale poput kristala. — Samo jedna prije tebe, a zatim nitko, sve do tebe – ruka mu je kliznula u njezinu meku kosu. – Nijedna, sve do tebe – prstima je tražio i pronašao prvu od draguljima urešenih kopči koje su pridržavale i obuzdavale njezinu tešku kosu. Izvukao ju je tako nježno da je ona to osjetila tek kada je začula zvuk draguljima urešene kopče koja pala je na kameni pod. — Ni jednu drugu.

Salomon Dugo nakon što je kraljica preko tijela ponovo navukla svoje ruho – dopustila mu je da joj na ramenima halje pričvrsti broševima od jaspisa, da joj kopče od slonovače urešene draguljima provuče kroz kovrče njezine meke kose – dugo nakon što je otišla i iza sebe ostavila samo blag miris cimeta i ruža, Salomon je još ostao u svom, davno osmišljenom utočištu na vrhu krova. Ondje je mogao neometano boraviti. Mogao je ondje grliti svoju ljubljenu. Ondje je imao samoću i mir. Mir je, dakako, bio lažan, a samoća tek puka iluzija: kraljevi posjeduju sve što čovjek zamisliti može, sve osim privatnosti. Ovo mu je skrovište ipak davalo iluziju tog poniznog luksuza. Silno se potrudio to postići. U tome mu je, istina je, pomogao i njegov sluga Tobija; teško bi bilo, zapravo nemoguće, da Salomon pronađe sve što mu treba i da posve sam to dopremi na krov. No znao je da Tobija nikada


nikome neće otkriti njegovu tajnu, toga se Salomon uopće nije plašio. A bila bi najgora vrsta arogantnoga ludila uopće pomisliti da može istinski iščeznuti, da baš nitko ne može znati gdje se kralj u slučaju prijeke potrebe nalazi. Sve ostalo Salomon je učinio sam. Vlastitim je rukama posložio jastuke koji su ih čekali. Baš kao što su njegove vlastite ruke, a ne ruke njegovih slugu, rasporedile voće i vino po niskom stolu urešenom mozaikom. Cvijeće mu je priskrbilo ponajveći užitak, jer za njega se morao najviše potruditi, pokazati iznimnu vještinu. Razbacani preko čitavog krova, stajali su glineni, jarkim bojama oslikani lonci u kojima rasli su irisi, zumbuli, ruže i ljiljani; sladak i jak miris zibao se kroz gust, usijani zrak. Malen, ali samo Salomonov vrt. I tek sam sada obnovio utočište, tek sam se sada vratio ovome miru. Samo zato što htjedoh na uglavljeni sastanak ovamo dovesti svoju ljubljenu kraljicu... Još jedan dar na kojemu treba zahvaliti Bilkis. Jer ovdje, u ovom visokome gnijezdu namijenjenom ljubavnicima, Salomon je mogao otpočinuti, znajući da ga neće ometati zbog nečeg beznačajnog, posve trivijalnog. Samo bi nešto važno i neodgodivo Tobiju nagnalo da se uskim stubištem uspne do kraljeva tajnog vrta. Ovdje se mogu ponašati kako mi drago, ne pitajući se je li to mudro, razborito ili pravedno. Smiješeći se, Salomon je pogaču počeo trgati u komadiće i bacati ih preko usijanog kamenog poda. Na krov su istoga trena počeli slijetati vrapci, grabiti i svađati se oko kraljevih darova. Poput mojih dvorjana... jedina je razlika ta da su ptice barem poštene. Da su ljudi pošteni, zar bi kralja iznad sebe postavili samo kako bi on na svoja pleća preuzeo njihovo breme i grijehe njihove? Možda je bolje bilo prije stotinu godina, bolje u vrijeme dok još nije bilo bogatoga carstva, dok još nije bilo kraljevstva. Dok kralja ne bijaše u Izraelu ili Judeji; ni dvora, podanika, ni vlade. Samo ponosan, malobrojan narod koji se drži podalje od onih koji ga okružuju, samo ljudi koji se uzdržavaju poljodjelstvom, stočarstvom ili trgovinom. Kada nije bilo Davidova grada. Ni Hrama. Tako velika promjena, tako nagla promjena. U vremenu samo jednog dugog životnoga vijeka, ova se zemlja izmijenila do neprepoznavanja. Dok kraljica Mikada još bila je dijete, samo su suci upravljali našom zemljom, postavljali zakone. Još se govorilo kako je u ta divlja vremena svaki čovjek činio ono što mu se činilo pravednim. I da su putovi tada još vodili prema kaosu. No kraljica Mikala doživjela je da svoga oca vidi kako kao prvi


kralj vlada tim ponositim, divljim ljudima. Drugi im je kralj bio upravo njezin suprug, a trećeg je ona sama odgojila. Salomon je sada vladao ne samo Izraelom i Judejom, nego i zemljom Moabskom i Edomskom te još nizom kraljevstava koja su se prostirala onkraj njih. A svojim je potezima utjecao na kraljevske odluke od Egipta do Tira i Babilona. Šaul je upravljao jednim kraljevstvom, David dvama. Ja upravljam carstvom. Pitam se čime će upravljati moj sin kad na njega dođe red? To tiho pitanje zasjenilo je dan: čak ni očinske oči u Roboamu nisu prepoznavale kralja. No, dječak je još mlad. Moram mu dati vremena. Vremena i znanja. Neću, međutim, o tome razmišljati. Ne sada i ne u ovaj čas. Ne želim razmišljali o prošlosti ili budućnosti, želim misliti samo na ovo sada. Na ovo sada kada ponovo mogu otpočinuti u ovome vrtu, zagledati se u ženske oči, vidjeti ljubav koja iskri u njima. A nebo je iznad njegove glave svjetlucalo modro kao zdjela od fajanse; posvuda oko njega uzdizao se miris cvijeća koje je dopremio ovamo. Zbog njezine visine, nijedan zvuk nije dopirao do vrha kule, a iza zidina, pogled je pucao u nedogled, mogao je zuriti u srebrnu izmaglicu koja je poput vela zastirala rub svijeta. Ljepota, tišina i konačno mir. Darovi darovani iskreno, darovi Bilkisina zaljubljenog srca. Čak i bez nje, sve ovo donosi istinsko zadovoljstvo. A s njom... Ah, krov se tada pretvara u rajski vrt.

Abišaga Da, doista se pokazalo da je Salomonov izbor bio mudriji od Adonijina. Misleći kako mu je otac već na pragu smrti, Adonija je odlučio upriličiti veliku gozbu i na nju pozvati sve kraljeviće i dvorske odličnike, sve osim Salomona i onih koji su njemu bili naklonjeni. I nekako Adonija je uspio velikog svećenika Ebjatara uvjeriti da ga pomaže za kralja. I Joab je tad sjeo za stol kraljevića Adonija. Kada sam vijesti što ih doznah prenijela kraljici Mikali, bijah uvjerena kako će Joabov potez biti kamen koji će je najžešće udariti. Umjesto toga, oči su joj zaiskrile, osmjeh joj je zasjenio lice. Poljubila me zatim i naložila mi neka se vratim kralju Davidu. Uz postelju kralja Davida sam sjedila kao da se nikada ni pomaknula nisam, sve dok po mene nije došla kraljica Mikala.


Čitavo sam to dugo poslijepodne bez riječi sjedila kao da ništa ne znam pa mi bi drago kada sam konačno u ruke mogla uzeti vreteno i presti. Kraljica Mikala bila je u pravu. Vreteno svojom vrtnjom umiruje ruke, utišava misli. Kada je čekanje sve što čovjeku preostaje, vreteno je doista blagoslov.

Bilkis Njihovi urečeni sastanci u vrtu na vrhu kule događali su se tijekom dana, u vrijeme kada bi svatko tko bi ih poželio potražiti mogao pomisliti da su na nekom čednom, razboritom mjestu. Danas je, međutim, od Salomona primila poruku bez riječi, dar u obliku bisera savršenog i oblog kao uštap, biser umotan u crnu tkaninu opšivenu srebrnim šljokicama. I tada je znala da će prvi put, ako ne i jedini, zajedno podijeliti raj noći. Kada se ovoga puta stubama uspeo do vrta na kuli, ona ga je ondje već čekala. Čitavog se tog dugog poslijepodneva kupala u vodi namirisanoj ružinim uljem; sluškinje su joj u kožu utrljale pomade namirisane za nju tipičnim mirisom tamjana i žutih cvjetova, a kosu joj češljale češljevima od sandalovine sve dok se miomiris drveta nije uvukao u sjajne pramenove njezine kose. No na Irsijino preklinjanje da joj oči oslika malahitom i crnilom, da joj zacrveni usne, Bilkis je samo niječno tresla glavom. Tek je Khurrami dopustila da joj ovlaš preko vrata i dlanova pospe Abišagin miris ruža i cimeta, da joj istim mirisom dodirne grudi, koljena i trbuh. Jednako tako ni čuti nije htjela za glomazne zlatne ukrase kojima ju je Irsija htjela nakititi niti za bogate dragulje koje joj je Khurrami htjela zapresti u kosu. A na Irsijine i Khurramine je glasne prosvjede samo rekla: — Ne. Večeras će Salomon vidjeti ženu koja ga voli, a ne kraljicu Južne Zemlje. To ih je ušutkalo. Bez riječi je samo stajala dok je Irsija ispred nje kleknula i oko gležnjeva joj omotala tanane zlatne lančiće s praporcima, dok joj je Khurrami preko ramena prebacila plašt s kapuljačom od crnog, lanenog platna. A kada je sve bilo gotovo, ponosno su u nju zurile kao da je nevjesta, a one bake koje je obasipaju mirazom. Oči su im svjetlucale okupane suzama. Privukla ih je k sebi i u znak tihe zahvalnosti prvo poljubila Irsiju, a zatim i Khurrami. Khurrami je zatim za kapuljaču kopčom pričvrstila izvezeni veo koji joj je zakrilio lice; Irsija joj je pružila ravne papuče u koje je kliznula. Tiho je zatim napustila svoje odaje u Maloj Palači te se kroz labirint hodnika i dvorišta zaputila prema kraljevoj kuli. Plašt i kapuljača


s velom dobro su je skrivali te se kroz tamom obavijenu palaču kretala kao duh ili sjenka. Kada se uspela stubama i stigla do vrta, otkopčala je veo i pustila neka joj padne s lica. Pustila je da joj i plašt zatim preko ramena klizne na tlo. Zaogrnuta tek noćnim zrakom, uživala je u povjetarcu koji joj je milovao tijelo. Na istoku, Mjesec se uzdizao okrugao kao biser koji joj je Salomon poslao na dar. Posvuda oko nje, zvijezde su svjetlucale preko beskrajne tame. A ispod... Polako se preko krova zaputila do zida koji je obilježavao granicu njihove samoće; zlatni praporci privezani oko njezinih gležnjeva tiho su i slatko zveckali dok se kretala kroz prohladan zrak. Ispod nje, Jeruzalem je šćućuren vrebao kao ogromna, mračna zvijer; baklje i ognjišta svjetlucali su poput gnjevnih očiju. Ova me zemlja ne voli; bit će mi drago prepustiti je njezinu bijesu. Nedostajat će mi, međutim, kralj, ne, zapravo će mi nedostajati Salomon. Moja ponajveća ljubav, posljednja moja ljubav. Suočena s boli, samo je zažmirila. Okrenula se kada je ponovo otvorila oči. Salomon ju je čekao: sjena okružena sjenama. Dok se Mjesec uspinjao visoko preko neba, ležali su jedno drugome u naručju, grijali se okruženi ponoćnom hladnoćom. U naručju ga je držala kao da joj je i sin i ljubavnik, slušala ga kako govori. Jer kao da je osjećao da im vrijeme izmiče, Salomon je večeras odlučio pričati joj o djelima koja su ga dovela do ovog trenutka, do upravo ove noći i njezina zagrljaja. Govorio joj je o svojoj majci i kraljici koja ga je odgojila da bude kralj. Govorio je i o grižnji savjesti, o ostavštini dječje tuge. — Znaš li da uopće nisam trebao postati kralj, Bilkis? Imao sam brata: dobrog, hrabrog čovjeka. Čak ga je i kraljica Mikala uzdizala u nebesa, hvalila na sva usta. Zvao se Amnon i bio je najstariji sin kralja Davida. Amnon je bio rođen za kralja. A imao sam i sestru. Tamar. Čula je priču o Amnonu i Tamar, onakvu kakva se danas pripovijedala: priču o silovanju, ubojstvu i ratu. — A bio je tu i još jedan brat – rekla je kada je Salomon zastao. Dugo je zatim šutio pa se pobojala da neće ni nastaviti. — Da – konačno je zatim rekao – Abšalom. Miljenik našega oca, sam Bog znade zašto. Provukao je tada prste između njezinih, ruku joj primaknuo svome licu; znala je da udiše miris ruža i cimeta koji joj se lijepio za ljubavlju zagrijanu kožu.


— Abšalom i Tamar imali su zajedničku majku, Maašah. Amnon je, pak, bio Ahinoamin sin. A Amnon je ljubio Tamar i ona je ljubila njega, htjeli su se vjenčati. — Bio bi to mudro sklopljen brak. Dvostruko mudar: hrabri kraljević koji bi zadovoljio one koji se zaklinju da su muškarci jedino važni na ovom svijetu mijena i kraljeva kći koja bi zajamčila prijenos naslijeđa, koja bi očuvala prošlost na životu. Salomon je slegnuo ramenima. — Možda. Kraljica Mikala im je dala svoju podršku. Obećala je da će s kraljem Davidom razgovarati kako bi im dao dopuštenje i blagoslovio im brak. I ja sam volio Tamar i Amnona. Amnon je prema meni vazda bio blag, a Tamar mi je jednom zgodom darovala igračku-konja. Griva i rep bili su mu načinjeni od grimizne vune. Ne znam zašto se toga sjećam. — Sjećaš se zato što ti je sestra darovala igračku i zato što si je volio – milovala mu je ruku. Osjećala je kako mu se mišići napinju ispod kože. — No, Abšalom, Abšalom je mrzio Amnona. I Tamar, kada je Amnona odabrala za ljubavnika. Sasjekao ih je. — Da, ljubavi moja, znam. Svi znaju tu priču. — Nije posrijedi bilo silovanje. Bila je to Abšalomova laž. — Laži dugo žive, Salomone. A istina, istina je stvar srca – milovala mu je kosu. — Pričaj dalje, pričaj mi još. Ostatak joj je ispričao polaganim, teškim riječima koje kao da se plašio izgovoriti. — Kraljica Mikala zaklela se da će Amnonu i Tamar pomoći još dok je Abšalom ondje stajao. Nasrnuo je na Tamar, znaš, i Amnon mu je zaprijetio da će to krvavo platiti. Slušao sam kako su kraljica Mikala i moja majka Bat-Šeba prepričavale što se dogodilo, kako su jedna drugoj rekle da su im Amnon i Tamar draži od Abšaloma kojeg preziru. — Kasnije sam toga dana Abšaloma podbadao, glasno se naslađujući činjenicom da će Amnon i Tamar jednoga dana postati kraljem i kraljicom, činjenicom da će Abšalom tada biti sitniji od makova zrna. Abšalom mi je tada rekao kako im naš otac, kralj David, sigurno neće dopustiti da se vjenčaju, a ja mu rekoh kako se vjenčati moraju, jer već zajedno liježu kao da su muž i žena. I upravo je te noći Abšalom otišao u kuću Amnonovu i oboje ih ubio. Moje su ga riječi onamo poslale. Moje su riječi pogubile Amnona i Tamar. Amnon je sada trebao biti kralj, a ne ja... A Tamar, ona je trebala...


— Ona je tijekom prvoga poroda mogla umrijeti i biti već dvadeset godina mrtva – nježno je milovala Salomonovu kosu, kao da tješi uplakano i povrijeđeno dijete. – Ljubavi moja, zar misliš da bi uz Abšaloma još itko drugi na sebe trebao preuzeti grijeh njihove smrti? Sigurno je pola Jeruzalema znalo da Tamar zalazi u kuću svoga brata. Zar misliš da su svi ti ljudi mogli zauzdati svoje jezike? Dovoljna je jedna nesmotrena riječ iz usta nekog sluge pa da se vijest prenese od usta do uha, u nedogled. Previše toga preuzimaš na vlastita pleća, Salomone. Ne zaboravi da si samo čovjek. — Ne, ja sam kralj. A kraljevi ne smiju činiti takve pogreške. Položila mu je dlan preko obraza. — Kralj ili kraljica iznad su drugih muškaraca i žena pa zato i čine veće pogreške. Dajemo sve od sebe, ljubavi moja. To je najviše što itko može učiniti. To, a možemo još i bogove naše usrdno moliti da nam priskoče u pomoć. — Oh, i to sam učinio... i sama vidiš kakvu sam nagradu primio za svoj trud – okrenuo je glavu i njezin mu je dlan kliznuo preko obraza. – Od ranog sam djetinjstva znao, znao, Bilkis, da ću poslije Davida upravo ja biti kralj. A znao sam i da kraljica Mikala žudi za tim. Od svih je ljudi koje sam ikada poznavao ona imala najjaču volju. Naposljetku je nadjačala i samoga kralja Davida. Da nije tako, ne bih sada stajao ovdje, ne bih sad oplakivao svoje pogreške. — Ono što ti nazivaš manama, mnogi bi vrlinama prozvali. Pravedan si i snošljiv. Sigurna sam da još nikada nisam upoznala nikog, muškarca ili ženu, koji toliko pazi da pravedno postupa. Osjetila je da ga nešto još uvijek muči, nešto što mu odavno tišti srce, a osjetila je i da bi upravo večeras mogla srušiti posljednju ogradu koja ih dijeli. Zagledala se gore, u blistavo noćno nebo i na trenutak pomislila kako bi mudro bilo zazvati Ilatinu pomoć. Odmah je, međutim, posramljeno pomislila: Zar baš ništa ne možeš sama, Bilkis? Poznaješ vlastito srce i dobro znaš kakav je teret koji te pritišće kao čuvaricu vlastita naroda. Po tome si istinska Salomonova sestra, patila si koliko i on. Budi mudra noćas i puna ljubavi kako bi konačno doista upoznala njegovo srce. — Tiha si, kraljice srca moga – rekao je on, a ona je svoj pogled prebacila s kristalnih zvijezda na njegove oči. Nasmiješio se, zabacio joj kosu preko leđa i razgolitio joj grudi. – O čemu razmišljaš, Bilkis, o čemu razmišljaš dok zuriš u zvijezde ponad Davidova grada? Sada ili nikada.


— O tebi razmišljam, Salomone. Što te to doista tišti? Previše si mudar da bi se razdirao pradavnim grijesima za koje i sam znaš da nisi kriv. Reci mi, ljubavi moja, reci mi i oslobodi se. Ležala je u njegovu naručju i brojala polagane otkucaje vlastita srca. Kada je izbrojala četrdeset otkucaja, Salomon je konačno progovorio. — Reći ću ti kad me pitaš, a tada ćeš doznati kakva sam zapravo budala. Znaš li što me žalosti? San, Bilkis. San što sam ga usnuo prije mnogih godina, dok još bio sam mlad kralj. Dok tvoja Abišaga još bila je živa, a život se ispred vas prostirao kao zlatan sag. — Zar je san taj koji te muči? Možda ti ga ja mogu protumačiti, ljubavi moja. Kao Majci Sabe, to mi je jedna od dužnosti. Nasmiješio se i dodirnuo spiralni, neobuzdani pramen koji joj je padao preko grudi. — Čini se kako su tvoje dužnosti brojne, Bilkis. Zar ti život ne pruža baš nikakva zadovoljstva? – iza njegovih se riječi skrivao smijeh pa je i njezin odgovor bio u istome stilu. — S tobom je, ljubavi moja, čak i dužnost zadovoljstvo. — Dobro je dok se zadovoljstvo ne pretvori u dužnost. Okrenula se prema njemu i nasmijala se, dodirnula ga, vrhovima je prstiju prešla preko meke kože pokraj njegovih usta. — Ispričaj mi svoj san, Salomone. Kraljica ti to zapovijeda. — I kralj joj se mora pokoriti? – uozbiljio se zatim, odmaknuo od nje i zagledao u daleka nebesa. – Bila je noć poput ove, Bilkis. Prekrasna i crna, samo su mjesec mlađak i gomila zvijezda blistali tako žestoko da se činilo da će popadati i spaliti zemlju. Abišaga i ja ovamo smo došli spavati... Kako bismo se odmorili, pobjegli od svijeta, jer moj otac David tada je već bio mrtav, a ja sam bio jedini kralj i... Ušutio je, pa je ona rečenicu dovršila umjesto njega: — I kruna te teško pritiskala, ljudi oko tebe svi su se odreda upinjali nametnuti ti što reći, što zapovjediti. — Da, i svi su odreda htjeli moje odluke dovoditi u pitanje. Baš tako. Zato smo se uspeli uz stube ove kule, moja supruga i ja, a ja sam joj glavu položio u krilo. Konačno smo bili sami i u miru. Dok je govorio, ona je ispred sebe jasno vidjela tu noć, kao da je vrijeme stalo, razmaknuto svoje zastore. Mučen brigom, Salomon se nije mogao umiriti, ni zaspati. Abišaga nije tad zurila u zvijezde koje su blistale u slavi,


nego u zabrinute oči svoga ljubljenoga, hladnim je rukama milovala bolnu mu glavu... Bilkis je pružila ruke i u zagrljaj privila Salomona. Skrbit ću se o njemu, Abišago. Dat ću sve od sebe. Zaklinjem ti se. Dok je u sebi izgovarala to tiho obećanje, Salomon joj se umirio u zagrljaju, glavu joj položio na rame. — I zaspao si – rekla je milujući mu kosu – usnuo. Oklijevao je, čak se činilo da sliježe ramenima, kao da je ono o čemu je kanio govoriti bilo posve beznačajno i nevažno. — Da, Gospod mi je došao u snu i zapitao kojim darom želim da me obdari. Pitao me želim li bogatstvo, čast, dugovječnost, želim li pobijediti sve svoje neprijatelje, jer kanio mi je darovati baš sve što poželim. A od svih stvari koje na nebu i zemlji postoje, od svega što je moglo zaiskati srce moje, ja poželio sam mudrost. I ponovo je zastao kao da mu je teško riječi prevaliti preko jezika. — Gospod je tada rekao da je zadovoljan mnome – Salomon je zurio u rijeku zvijezda razbacanih preko čitavoga ponoćnog neba. – Ponekad se, međutim, pitam, Bilkis... je li to bio moj Bog koji mi je odao počast? Ili je to bio moj vlastiti ponos? Potražio je njezinu ruku i obuhvatio je svojim prstima. Koža mu se žarila na njezinoj ledenoj koži. — To je Salomonov san. Kako ga tumačiš? Jesam li doista mudar? Tako sam nekoć mislio. No na ovoj zemlji postoji nešto što nijedan kralj ne može dobiti, a to je istinska procjena njegovih vrijednosti... i njegovih mana. — Pažljivo zbori, sestro. Bilkis je znala da joj tim tihim glasom zbori sama Abišaga. Noćas je uz njih i njezin duh, duh koji žudi još jednom dodirnuti svoga ljubljenoga. — Od Boga si svojega mudrost zaiskao? Sjećaš li se kako si mu se obratio, kojim točno riječima? — Kao da sam sve prije samo sat vremena sanjao. Podaj mi srce koje spoznati znade, Gospode; dopusti mi da pravedno presudim između dobra i zla. — A tvoj ti je bog obećao...? — Rekao je da udijelit će mi mudro srce puno razbora. — Tvoj ti bog nije lagao, Salomone, jer takvo srce i posjeduješ. Nikada još nisam susrela čovjeka tako istinski dobrog kao što si ti – no bilo je tu još nečeg. Znala je to i bez šaputanja Abišagina duha. – A kako se tvoj san okončao, ljubavi moja?


Dugo je šutio bez odgovora; strpljivo je čekala i brojala zvijezde. Naposljetku je ipak prozborio: — Gospod mi je udijelio ono što od njega sam zaiskao. A zatim mi je rekao da će tomu pridodati i ono što zaiskao nisam: bogatstva, slavu i dugovječnost, sve što svaki veliki kralj od Boga bi mogao zaiskati. No, dok je to govorio, počeo je blistati poput uglačana srebra, poput ispred mene postavljena zrcala. Tako da mi se činilo kao da zurim u... — Svoga boga? — U sebe samoga – Salomon je sklopio oči i umornu je glavu naslonio na njezine grudi... – Vidio sam samo samoga sebe, Bilkis. Pa sada misliš da si usnuo laž, da te je bog tvoj napustio. Ah, ljubavi moja, koliko li sam samo puta isto to pomislila za svoju božicu, premda to nikada nije bilo točno. Prislonila mu je usne na čelo, rukom prošla kroz njegovu kosu koja noć je obojila u tamne nijanse. — Onda si bio silno blagoslovljen, Salomone. Malo je onih koji se mogu pohvaliti da im je njihov bog tako jasno iskazao naklonost. — Kako to? — Konačno i jedna zagonetka na koju Salomon mudri ne može odgovoriti – smijehu je tada dopustila da joj se provuče kroz riječi i namreška ih. – To znači da je na meni da ti razotkrijem istinu, veliki i mudri kralju. — A istina je? — Da si samome sebi dovoljan u ispunjenu svega što poželiš. Što bi moglo biti očiglednije, koji bi se znamen mogao jasnije iščitati? — Gotovo sve – izjavio je Salomon gorko se šaleći. — Kada ne bih znala da u naručju držim Salomona mudrog, odavno bih pomislila da grlim luđaka – nasmiješila se tad, blago ga odgurnula od sebe i lice mu obuhvatila svojim namirisanim dlanovima; miris cimeta i ruža lijepio se između njih. – Ponovi mi što si od svoga boga zaiskao, ljubavi moja. — Mudrost i sposobnost da pravedno sudim. — Prikladna zamolba tek ustoličena kralja. Takove su se želje nesumnjivo uvelike svidjele tvome bogu. — A što sam drugo mogao zaiskati? Zar zlata i dragulja već ionako nemam toliko da ih ni prebrajati ne mogu? — Mogao si boga preklinjati i da ti udijeli veliku slavu, razveseli te smrću tvojih neprijatelja. Mogao si od Njega iskati da te uzdigne i pretvori u velika čovjeka.


— Zašto bih učinio takvo što? Bez mudrosti koja mu omogućava da dobro vlada i pravedno sudi, kralj je tek obični luđak, luđak koji će ionako na ludosti protraćiti sva bogatstva i slavu. Ispod njezine ruke obrazi su mu se žarili poput vatre, kao da mu njezini prsti iz kože izvlače vatru. — Mogao si zatražiti sreću, Salomone – prstima je prešla preko kutova njegovih usta, prošla krivulju njegovih usana. – Ili si mogao zaiskati ljubav. Uzdahnuo je, primio je za ruku. — Čovjek sam mora steći vlastitu slavu, Bilkis, stvoriti vlastitu sreću. A kada je o ljubavi riječ, bojim se da nam čak ni Bog to ne može zajamčiti. Ponovo ga je povukla u svoj zagrljaj te su jedno vrijeme jedno uz drugo ležali u tišini. Iznad njih, zvijezde su tinjale bijelom vatrom; ispod zidina palače, zvukovi noći su se u zrak uspinjali kao šapat, kao pjesme duhova. Naposljetku je rekla: — I s obzirom na sve što si mi sada rekao, zar još uvijek sumnjaš u naklonost svoga boga? — Kakvu naklonost? Usprkos svim Gospodinovim obećanjima, silno sam se morao upinjati da pravedno odijelim zlo od dobroga, onako kako to svaki čovjek mora. — A upravo to i jest značenje tvoga sna, Salomone. Kada si ispred sebe ugledao vlastiti lik, bio je to znak kojim ti je bog htio dati do znanja da u sebi već posjeduješ ono što od njega moliš. Ne trebaš tragati za mudrošću, jer u sebi je već imaš u izobilju. — Tako ti tumačiš moj san? – Salomon je zurio u nedogled noćnoga neba. – Lijepo je to od tebe, kraljice srca moga. — Nije to dobrota, ljubavi moja, nego istina – vrhom prsta mu je dodirnula čelo, točnu između obrva iza koje se krije treće oko, oko koje onkraj ovoga svijeta vidjeti može prošlost i budućnost. – Jasno ti vidiš, možda i odveć jasno. Salomone, najdraža ljubavi moja, zar doista misliš da luđaci i hulje mogu zaiskati mudrost? Ako tako doista misliš, onda si veći luđak no što su oni! Naposljetku se nasmiješio, konačno joj se vratio iz zemlje svojih duhova. — Najveći kraljevi su vazda i najveći luđaci, Bilkis. A najveća je ludost govoriti onda kada bi trebao šutjeti. Znajući za čime zapravo čezne, otvorila mu se tada, poput štita je stala ispred strašnih snova koji su mu ukleto opsjedali noći i sjenu bacali na dane. Tiho se stala boriti protiv tog demona; u tišini mu je ponudila jedini štit protiv sumnji koje su ga proganjale. Evo ljubavi, Salomone. Uzmi ono što ti


ljubav može pružiti. I vjeruj u sebe onoliko koliko i tvoj bog očigledno u tebe vjeruje. A kada odem, prisjećaj me se u ovome vrtu. Dopusti mome duhu da s Abišaginim duhom šeće ovim vrtom. Objema nam dopusti da te pod bezvremenim nebom čekamo, da dočekamo trenutak kada ćeš nam se konačno pridružiti.

Baalit pjeva Dio onog što je uslijedilo počeo se događati zato što sam podcijenila Roboama. Smatrajući ga tupim i bez srca, nisam ni shvatila koliko ga je žestoko ugrizla ljubomora, koliko je silno žudio za onim što imala sam, za ljubavlju našega oca. Jednako mi tako na pamet nije palo da bi mi mogao zavidjeti na bliskosti s kraljicom od Sabe. Jer na kraljicu i Roboama baš nikada nisam pomislila u istome trenutku. Kraljica mi je ispunjavala misli i srce, a o Roboamu sam razmišljala samo kada bih baš morala. Oduvijek sam znala da Roboamu nedostaje mudrosti, nikada međutim ni pomislila nisam da bi mogao biti toliko lud da mi ukrade konja, dovoljno lud da pomisli kako on koji je uvjeren da sila upravlja svijetom, može uzjahati Uri čiji je ponos velik koliko i Roboamov, no čije je srce znatno veće od njegova. Oduvijek sam se pridržavala očeve opomene da se prema robovima i slugama odnosim ljubazno kao da su meni ravni. Isprva sam to činila zato što je moj otac tako htio, kako bih mu udovoljila. No što sam više spoznavala svijet, to su mi jasniji bili i drugi razlozi zašto se prema služinčadi trebam dobrohotno odnositi. Prvo sam shvatila da na dobrotu sluge odgovaraju tako da ti žele još više ugoditi, bolje ti služiti. A poslije, kada sam odrasla, kada sam dovoljno otvorila oči, postalo mi je jasno da poštujući druge i sama postajem vrijedna poštovanja. Sada mi je žao što očev savjet nisam primijenila i na svoje odnose s Roboamom. To bi možda promijenilo sve. No bila sam tada još samo djevojčica, koliko god dobro bilo mišljenje što sam ga imala o sebi samoj i svojoj mudrosti. A Roboam je, čak i kao muškarac, bio samo najobičnija budala. Pitajte bilo koga od onih koji su bili u njegovoj službi. Nimrah i ja igrale smo se s mojom braćom Mesahom, Lijakimom i Jonatanom. Bacale smo kocku i baš kada sam dobila sedmicu – najsretniji od svih brojeva – Kešet je utrčala u vrt. Već je to bilo dovoljno da je pogledamo, jer uvijek je bila ukočena kao golub, čista kao mačka. Kada god


bismo poželjele izludjeti je, povlačile bismo je za kosu ili bismo joj zgužvale šal, a ona bi se u samo nekoliko trenutaka spretno iznova dovela u savršeni sklad. — Kraljevno, moraš odmah doći – rekla je Kešet i žalosno pogledala moju sedmicu. Odmah sam skočila na noge, Jonatanu rekla da može umjesto mene bacati i odmah pošla za Kešet. — Što ne valja? – upitala sam i obuzeo me je osjećaj da mi je sva krv istekla iz tijela, zanjihala sam se. – Moj otac? Je li povrijeđen? — Ne, oh, ne – Kešet me ščepala za ruku. – Riječ je o kraljeviću Roboamu... Slijedi me – povela me do vrtnih vrata kod kojih nas je čekala robinja koju nisam poznavala. – Ovo je Miri – rekla je Kešet. – Reci sada kraljevni ono što si meni rekla. Miri je pognula glavu te je, premda mrmljajući, onako zbunjena činjenicom da se umjesto u kuhinji nalazi u kraljevskoj palači, prilično razumljivo iznijela svoju priču. — Momak Reuben koji radi u konjušnicama rekao mi je da vam dođem reći... reći kraljevni... da je kraljević Roboam došao u konjušnicu i naredio neka mu osedlaju kraljevnina konja. Reuben mi je rekao da vam kažem da odugovlači, namjerno ga pušta neka čeka, ali da to neće moći u nedogled činiti, da morate odmah doći. Drago mi je što mogu reći da sam se sjetila Miri zahvalili prije nego sam odjurila do konjušnica. Kasnije sam joj udijelila dar koji je bio dovoljno bogat da si priskrbi dobroga muža kada se bude okončalo sedmogodišnje razdoblje njezina služenja. I Reubena sam nagradila: njegovo brzo razmišljanje sve nas je odreda spasilo katastrofe. Da je uspio zajahati moga konja, Roboam bi mu ili smrskao zube i duh ili bi Uri sa sebe zbacila Roboama i ubila ga. No u oba bih slučaja zauvijek ostala bez Uri. Do konjušnica sam došla baš u trenutku kada je Roboam izgubio i ono malo strpljenja što ga je uopće imao i bičem počeo udarati Reubena. Na svoju je veliku čast Reuben udarce bičem prihvaćao kao rane vremena. No ipak mu je bilo drago što me vidi; čim me je ugledao, Reuben je ščepao Roboamov bič i osujetio pokušaje moga brata da ga prisili na pokornost. — Evo kraljevne kraljeviću Roboame. Sami je pitajte. Roboam se oko sebe okrenuo kao da je bio uvjeren da riječ je o triku, a ja sam udahnula dovoljno zraka kako bih uspjela govoriti bez dahtanja. — Brate – rekoh – zašto tučeš Reubena? I sam znadeš da naš otac ne voli kada... — Ne volim neposlušne sluge! Krunski sam kraljević i kada naredim da mi dovedu konja, konja mi moraju i dovesti! – Roboam je zvučao zadihano kao da je on trčao iz palače, a ne ja.


— Ne – rekoh. – Ne kada je riječ o konju koji nije tvoj. Sada mi je tek jasno da to nisam trebala reći, da sam se trebala pretvarati kako ništa ne znam i Roboamu dopustiti da dostojanstveno uzmakne. Jer tako barem ne bi doznao da su dvorski sluge za mene spremni učiniti ono što nikada ne bi učinili za njega: da su mi bili naklonjeni i bez unaprijed obećane nagrade. — Ja sam krunski kraljević, moje želje su zapovijedi. A ti... ti si... — Samo djevojčica, znam to. No bila ja žensko ili ne, Uri je moj konj, samo moj, on je dar kraljice od Sabe. Zabranjujem ti da ga dodirneš. — Zabranjuješ? Ti meni zabranjuješ? — Da. A zabranjujem ti i da tučeš sluge. A ako baš nećeš poslušati mene... zato što sam samo djevojčica... onda pođi sa mnom pred našeg oca i kralja. Njemu ćemo podastrijeti čitav slučaj pa neka on presudi. Vidjet ćeš da će ti i on zabraniti ovo što sam ti ja zabranila, dobro to znadeš, Roboame! Zurili smo jedno u drugog kao bijesne kokoši; Reuben je poslije rekao kako je mislio da ćemo jedno drugome skočiti za vrat kao zavađeni psi. Roboam je bio stariji i veći od mene, no ja svejedno nisam htjela odvratiti pogled, ustuknuti ni koraka. Znala sam da mogu računati na očevu podršku, a isto je znao i Roboam. Zbog toga u konačnici i jest bio ozlojeđen. Roboam je podigao prvo ruku u zrak kao da će me udariti, no kada je pogledao u svoju šaku, shvatio je da u njoj više ne drži bič. Obišao je oko Reubena. — Podaj mi to! – Roboam je zgrabio svoj bič natrag. Počeo se tada razbacivati ispraznim prijetnjama, hvalisati se. Prijetio je kako će Reubena dati bičevati i izbaciti iz konjušnica, da će Uri okretati mlinski kamen... — Kao Samson? Pođi dalje, Roboame. Idi, i ne prilazi više mome konju, jer... — Što? Što mi zapravo možeš učiniti? Ja sam krunski kraljević. Zagledala sam se u njegovo lijepo i okrutno lice, shvatila da je u pravu: on je sljedeći kralj i teško da mu išta mogu učiniti. No tada sam, neočekivano, spoznala što djevojka ipak može učiniti; u glavi mi je šaputao nježan i mlad glas, govorio mi što trebam činiti, u ruke mi predao moćno oružje. Riječi su mi preko usana prešle ledene kao kamenje, a glas mi je zvučao kao da nije bio moj. — Mogu lagati, brate. Mogu istrgati svoje halje, raščupati si kosu, mogu pred našeg oca stati i reći mu da si mi ti pokidao ruho. Da si me pokušao prisiliti da legnem s tobom. A on ti to neće oprostiti, Roboame. Stajao je ispred mene s bičem koji mu se klatio u ruci, zurio je preko mene, pogledavao prema Urijevoj staji.


— Nikada da više taknuo nisi moga konja. Nikada da više nisi slugu bičevao zato što dobro radi svoj posao. Nikada me više nemoj prisilili da izgovorim onu laž, brate. Nikada. A sada idi. Na moje je olakšanje on to i učinio. Ukočeno hodajući, Roboam se udaljio. U ruci je bič stiskao tako grčevito da su mu zglobovi bilo posve bijeli, kao kost. Kada je otišao, snaga me je napustila, iz mene istekla kao voda. Zateturala sam, a Reuben me je uhvatio za ramena i pritisnuo uza zid. — Ne sjedajte, kraljevno, uprljat ćete si ruho. Ostanite ovdje, a ja ću otići po vodu. Jeste li dobro? Potvrdno sam kimnula. — Uri? – upitala sam, a Reuben se nasmiješio. — Dobro je, kraljević mu se nije ni približio. Set ga kupa pokraj stajskog bunara. Morao sam učiniti nešto kako bih dobio na vremenu dok se vi ne pojavite. A sad čekajte. Dok se okretao od mene, uhvatila sam ga za ruku: — Roboamu neće biti drago što ga je pobijedila... djevojka. Pokuša li učiniti išta nažao tebi ili Uri, odmah mi dojavite. — Ne brinite, kraljevno. A sada mi dopustite da vam donesem vode. Ne mogu vas vašim sluškinjama poslati ovakvu. Izgledate kao da ste napola mrtvi. A gospa Kešet ima jezik nemilosrdniji od vašega. Reuben je otišao po vodu, a ja sam se naslonila na zid konjušnice i sklopila oči, zahvalila mekom i nježnom glasu koji mi je podao riječi kojima sam Roboamu stala na put. Pokušala sam se dosjetiti kamo je sada mogao otići moj brat i tko bi mogao biti nova žrtva njegova bijesa, no nisam mogla. Trenutačno sam bila odveć umorna da bih i o kome razmišljala, pa čak i o Roboamu.

Naamah Kada joj je sin nenajavljen banuo u odaje, Naamah je bio potreban samo jedan pogled na njegovo lice da bi vidjela da je zasjenjeno neobuzdanim bijesom te je odložila bočicu s parfemom i štapić od slonovače. — Ostavite nas – samo je rekla trima gorljivim sluškinjama koje su joj do tada pomagale da si oslika lice i namiriše tijelo. Gotovo se ni ne obazirući na sluškinje koje za njega kao da su bile tek likovi izrezbareni u reljefu, Roboam je izlanuo: — Mrzim Baalit. Mrzim je. Ona dobiva sve, a ja ništa. To nije pošteno – Roboam se tada bacio na sag pa je Naamah na tren pomislila kako će


šakama i nogama početi po podu udarati onako kako je kao dječarac činio kada god bi mu uskratila slatkiš. Pomisao na takav prizor izmamila joj je osmijeh pa se sagnula i pomilovala mu kosu. — Što nije pošteno, sine moj? Reci majci... – htjela mu je pomoći. A uklonit ću sve što ti zagorčava život. No, duge su godine opreza te riječi zauzdale ispred njezinih usana, nisu joj dopustile da ih izgovori. Morala je doznati što muči njezina sina prije nego mu išta ishitreno obeća. Vazda se upinjala ne lagati Roboamu pa se zato i mogla podičiti njegovim povjerenjem. A Naamah to nipošto nije željela dovesti u opasnost olako izgovorenim riječima. Roboam je, međutim, samo stisnuo usne i zatresao glavom. Bez riječi je počeo cupkati rojte saga koji dopremljen je čak iz Damaska. Morala mu se, dakle, dodvoriti, što i nije bilo teško. Roboamovo je raspoloženje ionako bilo hirovito kao zrak. — Trebam li, onda, pogoditi što te muči? Dobro, bit će po tvome. Je li ti se neki od tvoje braće možda rugao? Ili... daj da malo promislim, ili si možda izgubio okladu? Ne? Dobro, onda... Roboam je podigao pogled, oči su mu bile natopljene mračnim gnjevom. — Oh, majko, ta ništa ti ne znaš! Misliš li da hajem za ono što govore moja braća ili da bih se brinuo oko oklade? Ja sam kraljević prijestolonasljednik! Svi su oni samo ljubomorni, jer kada ja postanem kralj, oni će biti nitko i ništa! — Tako će i biti – izjavila je ona i nasmiješila se. – Bit ćeš ti velik kralj, dragi moj dječače! — Veći od moga oca – rekao je Roboam. – Veći čak i od njegova oca. Ljudi moje ime neće nikada zaboravili! Naamah je brzo u sebi prisegnula da će Milkomi prinijeli ponajboljeg bika, samo ako bogovi njezinu sinu oproste ove ishitrene riječi. — Šuti, sine moj, zlu sreću doziva onaj koji tako iskušava bogove! — Oh, ta već ćeš ih ti umilostiviti – Roboam je govorio nehajno, no istodobno i posve samouvjereno. Njegovo povjerenje u vlastitu majku zagrijalo je Naamahino srce. — Znaš da ću za tebe učiniti sve što je u mojoj moći – ponovo se nasmiješila i pomilovala mu kosu, a Roboam je obraz naslonio na njezino koljeno. – A sada mi reci zašto si došao. Reci mi kako ti mogu pomoći, najdraži moj dječače. Sada, kada je uspjela popraviti mu raspoloženje, Roboam je bio spreman reći joj što ga tišti.


— Ako nisi u stanju baciti čini na moju sestru, doista ne znam kako bi mi mogla pomoći. Moj otac uvijek staje na njezinu stranu. To nije pošteno; ja sam sljedeći kralj, a ona je samo žensko! Ah, bila je to uvijek ista Roboamova pritužba, šteta što se nije usuđivala otrovati Baalit. Jer učiniti to izložilo bi je prevelikom riziku koji zapravo nije bio ni potreban. — Sine moj, Baalit je, kao što i sam veliš, samo žensko. Uskoro će se udati i otići daleko od ove zemlje, tako da se njome više nećeš ni morati zamarati. — Ne, neće otići. Moj otac je namjerava udati ovdje, u Jeruzalemu. Zauvijek će ostati u palači i za sebe zadržati dio očeva srca koji bi trebao pripadati meni. — To je budalasto, Roboame. Iz tebe zbori tvoj povrijeđeni ponos. Kraljevne su vrijedne samo kao igraće figure u igrama kraljeva. Kraljevne se udaju iz političkih razloga; čak ni Salomon svoju jedinu kćer ne bi uzalud protratio tako što bi je vjenčao za nekog posve nevažnog na njegovu dvoru! Gdje je korist u tome? Roboam je podigao glavu s njezina koljena i bijesno je pogledao: — Ne zovi me budalastim, jer i ti si samo žena! Naamahina se krv na trenutak zaledila; ne smije izgubiti Roboama! A ne smijem mu ni dopustiti da osjeti moj strah. Uspravila se i ukočila, ledeno ga pogledala. — Ja sam ti majka, Roboame. Ne možeš sa mnom tako razgovarati. Možda bi se trebao vratiti kada se budeš mogao obuzdati. Crte lica tada su mu omekšale i u pogledu mu se mogao naslutiti nagovještaj straha. — Ne. Ne, majko. Žao mi je. Samo... — Samo si nesretan – Naamah je raširila ruke i Roboam joj je kliznuo u zagrljaj. Privila ga je uza se i njihala kao da je maleno djetešce, a ne već gotovo odrastao muškarac. Zar je moguće da je ono što veli istina? Namjerava li Salomon svoju kćer zauvijek zadržati za se? U tom slučaju... Iznenada joj je u glavi sinulo rješenje sinovljevih muka, posve jasno i svijetlo. Nasmiješila se i Roboamu šapnula u uho: — Ne brini, sine. Ne zaboravi, sve što radi, tvoja majka čini za tvoje dobro. Hoćeš li mi sada obećati da ćeš biti poslušan sin, da ćeš raditi sve što ti majka kaže? Roboam se odmaknuo od nje i sumnjičavo je pogledao. — Što kaniš učiniti, majko?


— Nešto što će te usrećiti, sine. To je sve što trebaš znati – položila mu je ruku na obraz. – Obećaj mi da će činiti sve što ti kažem, i to kada ti kažem pa ćeš postati očev miljenik. — Doista? Zar će me voljeti više od ikog drugog? — Da – Naamah je samu sebe prisilila da zvuči samouvjereno, jer ništa manje od toga nije moglo zadovoljiti njezina sina. — Više od moje sestre? Razgaljena budućnošću koju je jasno vidjela ispred sebe, Naamah se nasmiješila. — Voljet će te barem koliko i nju, sine – sagnula se i poljubila mu čelo. – A sada idi i oraspoloži se. Moraš se široko smiješiti kada te kralj Salomon sljedeći puta bude vidio. Nezadovoljan, ali ipak poslušan, Roboam se odšuljao kao mrzovoljna pantera. Majka mu je, međutim, bila zadovoljna što ga je od sebe odaslala u neizvjesnosti. Jer do sada joj je prepuštao sve njegove mladenačke probleme. Bilo je vrijeme da se na nju osloni i u rješavanju ozbiljnih pitanja. Njezina je konačna sudbina o tome ovisila. Jer kada Roboam jednoga dana postane kralj, ona će biti kraljica majka. Konačno će tada postati najvažnija žena u kraljevu životu. Jer muškarac može imati žena koliko je zvijezda na nebu, no čak i kralj može imati samo jednu majku.

Salomon Kada su mu rekli da njegova žena Naamah traži audijenciju, Salomon je u sebi uzdahnuo, jer kanio je poslijepodne provesti s Bilkis. Ipak se nasmiješio i slugi rekao neka kraljicu Naamah pozove unutra. Naamah mu je bila supruga te je time zavrijedila njegovo poštovanje, kao i njegovo vrijeme. A lako je bilo nasmiješiti se dok ju je gledao kako prolazi kroz vrata i prilazi mu, jer Naamah je bila veoma lijepa, a za njihov se susret po svemu sudeći i brižljivo pripravila. Uvijek predivno odjevena, danas se čak doimala savršenijom no ikada. Salomon je ispružio ruku da je pozdravi. — Doista si lijepa, Naamah, istinsko umjetničko djelo. Taj je kompliment izmamio rumen na njezine obraze. Salomon je težio kod svake od svojih žena hvaliti upravo ono što su same kod sebe ponajviše cijenile.


— Ako zadovoljstvo činim svome gospodu kralju, tad i ja sam zadovoljna – Naamah se naklonila graciozno kao trava koja se povija na vjetru. – A ako mi moj gospodar dopušta, tad bih mu se obratila. Znao sam da će tražiti neku uslugu, samo se pitam mogu li pogoditi o čemu je riječ. Salomon joj je tad pokazao stolac pokraj njegova naslonjača. — Nisam li vazda spreman slušati? Kazuj što te je volja, Naamah. Zadivljeno ju je promatrao dok je sjedala na stolac i brižljivo slagala halje u elegantne nabore. Pogledala ga je zatim kroz svoje guste, crne trepavice. Salomon se nakratko prisjetio trenutka kada ju je prvi put pogledao na dan njihova vjenčanja, trenutka kada ga je upravo ovako, intenzivno pogledala svojim prodornim pogledom. Čak i kao posve mlada nevjesta, Naamah je bila utjelovljenje savršenstva, besprijekorna u svim ženskim umijećima... Da, namjera joj je i bila probuditi davne uspomene. Pa je tako, što god da je od njega htjela zaiskati, za Naamah bilo od velike važnosti, čim je odlučila poslužiti se svim svojim umijećima. Dobro, neću je držati u neizvjesnosti. Da vidimo što je to za čim tako silno čezne. — Predugo smo u braku da bismo posezali za trikovima – Salomon je to izgovorio lepršavim glasom, kako Naamah ne bi pomislila da je bijesan, a ona odveć upadljiva u svojoj nakani. – Ne oklijevaj dakle, nego otvoreno govori. Ako mogu, udovoljit ću tvojoj molbi. Trepavice su joj se spustile i na trenutak joj zakrilile oči. Ponovo je zatim pogledala prema gore, u njega i nasmiješila se. — Hvala, gospodaru moj, uvijek si tako dobrohotan! Nisam, međutim, došla tražiti usluge za samu sebe, nego za drugog. Ili bih možda trebala reći za dvoje. — Lijepo od tebe. No zar sam baš toliko strašan da ti, premda si kraljica, moraš igrati izaslaničku ulogu? Tko se toliko plaši stati preda me? Naamah se tiho nasmijala. — Nisam k tebi, gospodaru moj, došla kao izaslanik, nego kao majka u ime svoga sina. Što li je samo Roboam sada učinio? Salomon je uzdahnuo. — Govori onda kao majka. Slušam te. Ponovo ga je kratko pogledala, kao da nije sigurna kako započeti, no zatim je ipak rekla: — Neću vagati riječi, nego ću samo reći ono što mi je na srcu. Gospodaru moj, ne čini se pretjerano dalekom prva bračna noć koju smo proveli zajedno, no bilo je to prije mnogo godina, a naš je sin sada sve bliži trenutku kada će


i sam postati muškarcem. Htio bi se oženiti pa sam ti kao njegovu ocu došla govoriti u njegovo ime. Bilo je to posve neočekivano. Salomon ju je zainteresirano pogledao. — Roboam se želi oženiti? Pa, lijepo je to čuti, možda se momak konačno uozbiljio. — A ništa bolje od braka da bi se smirio mladić – Naamah se složila i nasmiješila. — Je li odabrao nevjestu? – teško je bilo Roboama zamisliti drugačije nego kao nemarnog dječaka, no Salomon je znao da godine brzo prolaze. Roboam je svakako bio dovoljno odrastao da razmišlja o ljubavi. O braku je, međutim, zasigurno razmišljala Naamah! Na kraju krajeva, ona je ipak samo žena koja prirodno želi da joj se sin oženi. Salomon se nasmiješio. – Ili bi možda bolje bilo pitati: je li Naamah odabrala snahu? — Da – rekla je i oko zapešća okrenula široku zlatnu narukvicu. Zelena je vatra zaiskrila u smaragdima na njezinim prstima. – A uvjerena sam i da će se našem gospodaru svidjeti izbor. No, uvjerena sam da je gospodar svojom mudrošću već dokučio nevjestino ime? — Moja mudrost to sigurno nije dokučila – odgovorio je Salomon. – Hajde, nemojmo se igrati. O kojoj je djevojci riječ? Narukvica se prestala okretati. Naamah ga je nemušto promatrala. — Riječ je o kraljevni Baalit. Ne, gospodaru, ne reci ni riječ sve dok ne kažem što imam. Obećao si mi to. Baalit? Njegova rođena sestra... Dok se pokušavao osloboditi te slike, iz daleke je prošlosti izronila uspomena koja ga je izluđivala. Njegova sestra Tanmar, njegov brat Amnon. Ljubavnici u vrtu. Ljubavnici koje je sasjekao drugi brat koji je, pak, vlastitu ambiciju pokušao prikriti krinkom Zakona. A zbog tihog glasa te davno mrtve prošlosti kralj bi trebao biti blagonaklon ovom braku, jer mladencima je zajednički samo otac... — Je li to istina? Je li se Roboam zagledao u vlastitu sestru? — Polusestru – podsjetila ga je Naamah. – Nikada nisu dijelili utrobu niti su ih dojile iste grudi. Nema prepreka između njih. Pomisli samo, gospodaru moj i kralju, ne bi li to bio dobar brak? Tvoj nasljednik i tvoja jedina kći povezani bračnim zavjetima? Njezine su riječi zvučale izazovno, zamamno. Salomon se trudio odvagnuti ih bez iole strasti. Imati Baalit zauvijek uza se, imati je udanu pod svojim krovom, gledati njezinu djecu koja se oko mene igraju... Bilo je to doista primamljivo. No, nije li to bila i zamka? Znajući da mora dobro promisliti, Salomon je izjavio:


— Ima mnogo istine u ovome što veliš, Naamah. No, želi li momak uistinu to? A moja kći? Mislio sam da si nisu pretjerano skloni. — Dječje prepirke – izjavila je Naamah i nasmiješila se. – No, oni više nisu djeca. Srca su im se promijenila. — Doista? Zar su Roboam i Baalit jedno drugog počeli voljeti onako kako su se nekoć voljeli Amnon i Tamar? Ako je tomu tako... Teško će biti uskratiti im to. Mome bi srcu bilo milo Abišaginu kćer zauvijek zadržati uza se... — Zar je to moguće? Naamah se nasmijala i potapšala ga po ruci. Bila je to prva gesta koja se doimala neusiljenom. — Dragi moj supruže, majka znade te stvari... i premda ne znam što se zbiva u srcu kraljevne Baalit, ipak sam vidjela kako gleda moga sina, vidjela sam kako se pohotno gledaju, gospodaru moj i kralju. Salomon je sjedio bez riječi dok mu je u glavi vladala zbrka nečistih misli. — Razmislit ću o ovome što si mi rekla – konačno je rekao. — To je sve što od tebe tražim – izjavila je Naamah. – Želim samo to... i sreću svojega sina. — To je sve što svi mi želimo – rekao je Salomon. – Svi mi želimo sreću svoje djece. Naamah je tad ustala, ponovo se naklonila i tiho se udaljila. Salomon je sjedio i gledao je kao odlazi. Bila je u pravu: takav bi brak bio idealan. U mnogim su kraljevstvima takvi brakovi bili uobičajeni. U ovoj su se palači jednom već htjeli vjenčati kraljevski brat i sestra, no njihov je brak kao žrtva prinesen tuđoj ambiciji. Amnon i Tamar davno su umrli, Salomonu se ponekad činilo da ih se još samo on sjeća. Amnon, zlatni junak koji ga je, dok bio je dječak, znao bacati u zrak i dočekivati u svoje sigurno naručje. Tamar, djevojka plamene kose koja ga je hranila slatkim kolačima, koja je mirisala na ruže i sunčevu svjetlost, koja mu je jednom prilikom darovala oslikanog konja-igračku... Neću povijesti dopustiti da se ponovi. Roboam i Baalit... Ako se uistinu žele vjenčati, to ću im i dopustiti. Neću istinske ljubavnike nagnati u očaj i smrt. A njihova će svadba možda odati počast Salomonovu bratu i sestri, možda će otkupiti Amnonovu i Tamarinu ljubav osuđenu na propast.


Roboam — Oženiti Baalit? – Roboam nije mogao vjerovati da njegova majka uistinu to i misli. – Ona mi je sestra! — Polusestra – ispravila ga je majka. – Imate samo zajedničkog oca, to nije nikakva prepreka. — Ona je ohola i svojeglava kučka. Mrzim je! — Ni to nije nikakva prepreka kraljevskome vjenčanju – majka mu se sad smiješila. – Ne zaboravi, sine, muškarac s vlastitom ženom može činiti što poželi. Te su riječi ušutkale Roboama kojemu je njihova istinitost žilama kolala opojna kao žestoko vino. Žena pripada mužu, ona je njegovo vlasništvo. Jednako kao i konj, janje ili kuća. Žena duguje poslušnost svome mužu. Postane li Baalit njegovom ženom, tad postat će njegovo vlasništvo i morat će činiti ono što joj on zapovijedi. Moja će joj riječ biti zakon. I moći ću je istući bude li neposlušna. Ili mogu slugama naložiti da je istuku, to će biti sigurnije... — Da, samo se smiješi – majka mu je ruku položila na obraz. – I neprestano se smiješi, jer kraljevnu još nisi osvojio. Moraš još svoga oca uvjeriti da žudiš za njom, da će ti bez nje život biti bezvrijedan. Oku ugodna vizija Baalit koja do njegovih nogu kleči i plače istoga je trena izblijedjela. — Otac mi neće povjerovati. Baalit me mrzi i ja mrzim nju. Njegova se majka nasmijala. — Oh, dragi moj dječače, sve se djevojke tako ponašaju prema svojoj braći. Dječje prepirke koje čovjek brzo zaboravi – zagrlila je tada Roboama i pomilovala mu kosu. – Moraš, međutim, iza sebe sada ostaviti te djetinjarije, sine. Moraš osvojiti Baalitino srce... — Ali ona nema srca – mrmljao je Roaboam dok ga je majka silovito povlačila za kosu kako bi ga natjerala da je pogleda. — Moraš me slušati, Roboame. Slušati i pridržavati se onoga što ti kažem, jer inače možeš sve izgubiti. Želiš biti kralj, zar ne? — Bit ću kralj. Moj je otac tako rekao. — Tvoj otac još nije umro, i ti još nisi kralj. Što ako promijeni mišljenje? Što ako netko drugi pridobije njegovu blagonaklonost? On je kralj i može činiti što mu se prohtije.


Da ne postane kraljem? Roboamu se koža naježila. Moj otac može promijeniti mišljenje, može drugog imenovati svojim nasljednikom. Nekog drugog, a ne mene, mogu ostati bez ičega... — Nisi na to ni pomislio, zar ne? – majka ga je grlila, a on se stiskao uz nju. – Ne brini, sine. Odavno na to već mislim i neprestano činim sve kako bi kralj Salomon održao svoj zavjet. A sada mi je ovo palo na pamet. Roboam je obraz naslonio na majčino rame. S kože joj se uzdizao sladak miris ciparske ruže. Majka me voli više od bilo čega drugog. Mogu joj vjerovati. Ponovo mu je pomilovala kosu. — Poslušaj me sada, sine. Moraš oženiti svoju polusestru Baalit. Jer kada ti ona bude postala ženom, tvoja titula nasljednika kralja Salomona bit će u kamenu uklesana. Svi znamo da je njegova blagonaklonost prema njoj krajnje neumjerena. Kada je oženiš, upravo ti ćeš postati kraljev miljenik. Roboam nije našao zamjerke njezinoj logici, no nije vidio ni jasna puta kako doći do blistave nagrade kojom mu je majka mahala ispred nosa. — Baalit se neće za mene udati – rekao je. – Mrzi me, kažem ti. — Onda je moraš nagnati da te zavoli. Jer Salomon se užasava pomisli da će izgubiti svoju kćer. Ugrabit će svaku priliku da je zadrži u svojoj blizini. A postoji li išta bolje od njezine udaje za sljedećega kralja? Oh, da, lako ćemo dobili Salomonov pristanak... – majka mu je tada ruke položila na ramena i odmaknula ga od sebe kako bi ga mogla pogledati u oči. – Neće, međutim, ni na što pristati bude li Baalit govorila protiv tebe, bude li te odbila. Moraš se zato dodvoriti Baliti, pridobiti njezinu blagonaklonost. — A kako ću postići to? – pitao je Roboam. — Tako što ćeš se držati obećanja i činiti ono što ti kažem, kada ti kažem. A možeš početi i tako što ćeš se svojoj sestri obraćati ljubaznim riječima, pokazati joj umilno nasmiješeno lice. Ne zaboravi, ona je samo djevojčica. A ti si, Roboame, sljedeći kralj. Koja djevojka ne sanja o kruni? Sve je to zvučalo prilično lijepo, no Roboam nije poput svoje majke bio toliko siguran da se Baalit može baš tako lako izigrati. — A što ako me ne bude htjela slušati? Kako ćeš je prisiliti da te posluša? — Ne moram je prisiliti da me posluša, jer poslušat će svoga oca. On je ne želi izgubiti pa će mu biti drago da se uda za tebe. No, moraš se obuzdavati, Roboame... i moraš se smiješiti dok o tome budeš razgovarao sa svojim ocem. Tvoj otac voli vidjeti nasmiješenu djecu.


Baalit pjeva Nije bilo ništa neobično da me pozovu k mome ocu. Poprilično me, međutim, iznenadilo kada sam ondje zatekla i svoga brata Roboama. Naklonila sam se ocu, a on mi je rekao neka se uspravim. To sam i učinila, premda sam prethodno kratko pogledala Roboama. Doimao se zbunjeno; očigledno ni on ništa više od mene nije imao pojma zašto smo pozvani da zajedno stanemo pred našeg oca. Grozničavo sam propitivala svoje srce, ne, nisam protiv Roboama počinila nikakav grijeh zbog kojega se mogao s pravom žaliti. — Djeco moja, k sebi sam vas pozvao kako bih doznao što vam istinski leži na srcima – naš nam se otac blagonaklono nasmiješio. – Ne plašite se iskreno mi odgovoriti. A upravo me zbog toga i obuzeo strah. Nikada me do sada nije bilo strah ocu reći istinu. Što nas je to kanio pitati, ako je strahovao da bismo mogli zatajiti istinu? — Teško mi je i pomisliti na to, no eto, oboje ste već gotovo odrasli ljudi – pogledom je preko nas prešao kao da nas vidi prvi put i uzdahnuo. – Nije mi samo jasno kamo su pobjegle sve te godine. Ti si, sine moj, već gotovo odrastao muškarac. A ti ćeš, kćeri moja, uskoro postati ženom. Postoji vrijeme za sve: vrijeme da se raste i vrijeme da se uči, ali i vrijeme za ljubav. Njegov pogled kao da je prolazio kroz nas, zurio u neko daleko, nama strano vrijeme. Ni Roboam ni ja nismo se usuđivali progovoriti: ja zato što nisam njegovu pogledu htjela oteti ono blistavo zadovoljstvo, a Roboam vjerojatno zato što se dosađivao, budući da je s tuđim snovima imao veoma malo strpljenja. Letimično sam pogledala brata; brže-bolje se nervozno nasmiješio, a ja sam se pitala kakve li samo podlosti smišlja. Što god to bilo, neću mu dopustiti da mi dodijava... a neće dodijavati ni Išbaal, ni Abner, ali ni Melasadninim psima ili Nefretinim mačkama... — A postoji i vrijeme za svadbe – očev glas je tada ponovo privukao moju pozornost. Nasmiješio se i uhvatio me za ruku. – Djeco moja, čuo sam da sada oboje razmišljate o braku – a dok sam zurila u njega, posegnuo je i za Roboamovom rukom. – Zato mi morate reći: je li istina? Je li istina da jedno prema drugome želite biti više od brata i sestre? Roboam je ozareno zurio u našega oca. — Da, baš kako vam je moja majka rekla. — A što ti veliš, Baalit? – upitao je moj otac, a meni se ponovo vratio glas. — Roboam? Ali, on mi je brat? — Polubrat! – brzo me je ispravio Roboam.


— Takve zajednice nisu ništa neobično – izjavio je moj otac. – Zato mi možete slobodno reći... je li istina da biste se željeli vjenčati... — Udati za Roboama? Radije bih umrla! Roboamov mi je pogled kazivao da bi me i on radije vidio mrtvu, znatno kasnije o tome sam spjevala pjesmu koja je uvijek iznova nasmijavala ljude. No, dok sam stajala ispred svoga oca i gledala kako mu moje riječi ubijaju sreću u očima, došlo mi je da zaplačem. Gotovo sam poželjela povući prethodno rečeno i izjaviti da mi je Roboam najveća ljubav ili barem potvrditi da mu doista želim postati ženom. Moj nam je otac ispustio ruke. — Vidim da sam pogriješio. Nije važno, djeco moja. — Moja se majka toga dosjetila – izjavio je Roboam. – Rekao sam joj da je to glupo. — Tako se ne razgovara s majkom, Roboame. Ona je samo željela da se dobro oženiš. Idite sada oboje, trčite dalje i nemojte se zbog ovoga zadirkivati. Već je zaboravljeno. Možda moj otac i jest zaboravio, no ja nisam mogla, a nije mogao ni Roboam. Nikada se nismo voljeli, no on me je sada istinski mrzio, a ja sam bila dovoljno pametna da ga se bojim. Roboam je pripadao onoj vrsti ljudi koja je u stanju u postelji sakriti škorpiona, otrovnog. Kada sam otišla iz očevih odaja, otrčala sam ravno u Malu Palaču. Na pamet mi nije palo da kraljici Bilkis možda ne bih trebala ispričati što se dogodilo. A nije mi bilo čudno ni to što me odmah primila, sada mi je već bila poput majke, a majčine su ruke uvijek spremne zagrliti kćer. Nasmiješila se i poljubila mi čelo, rekla da izgledam uznemireno, a ja sam joj istoga trena ispričala sve što mi se toga dana događalo. Kada sam došla do kraja, čitavo mi je tijelo drhtalo kao da sam izbjegla kakvu veliku nesreću, što je, pretpostavljam, bilo poprilično točno. Nisam baš sigurna koliko bih dugo poživjela da sam se udala za Roboama. — A onda nam je moj otac rekao neka otrčimo dalje, kao da smo dječurlija! Da otrčimo i zaboravimo. Zar stvarno misli da će Roboam zaboraviti? – a tada sam, na vlastiti užas, počela plakati. Kraljica me privila u svoj zagrljaj, stisnula uza grudi i počela ljuljati kao da sam posve maleno dijete. — Ne, ali ti možeš zaboraviti, Baalit. Plači i zaboravi, a onda me poslušaj, jer nešto ti moram reći. Moram ti postaviti jedno pitanje. Otrla sam oči, a ona je pokraj mene sjela i uhvatila me za obje ruke. Uspjela sam se nasmiješiti, nakon čega sam nestrpljivo čekala da ponovo


progovori. No, prvi put otkako sam je susrela kraljica od Sabe je oklijevala kao da ju je strah govoriti, odnosno kao da ju je strah onoga što će uslijediti. Naposljetku sam rekla: — Što je? Znaš da ću učiniti sve što od mene zatražiš. — Ne budi ishitrena sa svojim zavjetima, Baalit. Poslušaj i promisli pa tek zatim odgovori. Govoreći polagano, kao da teškom mukom pronalazi prave riječi, rekla mi je zašto je doista pola svijeta prešla kako bi došla na dvor kralja Salomona Mudrog. Slušala sam kako je vlastitim očima svjedočila kako joj umiru sestre i majka, a zatim i kći, pa i kći njezine kćeri. — Ostala sam samo ja, posve sama, prestara da rodim još jednu kćer. A doista sam se trudila. A onda, kada je već mislila da sve je izgubljeno, otišla je u najveći sabejski Hram i ondje primila obećanje. — Obećanje da ću dobit nasljednicu, kćer za Sabu. Kraljicu koja će doći sa sjevera. Kraljicu koja će zasjest na Sunčevo prijestolje i bdjeti nad Sabom kada mene više ne bude. Zurila sam u nju i sve što sam uspjela reći bilo je: — Nisi, znači, došla kako bi s mojim ocem pregovarala o trgovini začinima? — Bilo koji od mojih dvorskih službenika mogao bi to učiniti. Na sjever sam došla zbog nečeg znatno važnijeg od trgovačkih sporazuma. Došla sam po kraljicu. Došla sam po tebe, Baalit. Umjesto krvi, žilama mi je potekla vatra, obuzelo me sveopće oduševljenje, spoznaja da konačno mogu raširiti krila i poletjeti. Rođena si za kraljicu... — Istinski si, dakle, mislila kada si rekla da sam stvorena da budem kraljica? Da vladam? — Da, kćeri moja, uistinu sam tako mislila. Ti si kraljica koju nam je obećala naša božica Ilat. — Zar si mislila da ne želim poći s tobom? Naravno da ću poći! – u Sabu, u slobodu. U blistavu budućnost... Kraljica me uhvatila za ruku. — Čekaj, Baalit, to nije sve. Zar misliš da sam se u Jeruzalemu zadržala čak pola godine kako bih te procijenila? Znala sam da nam pripadaš otkako sam te prvi put vidjela, vatreno dijete.


— Zašto me onda nisi ranije pitala? — Zato što nisam beskrajno mudra, a ni beskrajno strpljiva, Baalit. Nisam ja Ilat, samo sam njezino Zemaljsko Zrcalo. Zato i griješim – i tada mi je, posve obazrivo, ispričala kako je moga oca molila da me poda njoj te kako je on to odbio učiniti. — Ništa od tebe skrivati neću, kćeri. Kada mi je uskratio ono što sam od njega tražila, odlučila sam osvojiti njegovo srce kako bih te poslije od njega mogla iskati kao dar. Ali... Nasmiješila sam se. — U redu je, znam već. Čitav Jeruzalem znade. Kako bi mogla ne voljeti ga, kako bi on mogao ne voljeti tebe? Činilo se kako zuri u svijet skriven mojim očima. — Doista, kako? No sada kada se vreteno zavrtjelo, samo bogovi njime mogu ispresti tananu nit bez čvorova. A sada... A sada se više ne usuđuješ zatražiti mene, jer strah te je da bi mogla ostati bez njegova srca. Uhvatila sam je za ruke. — A sada znadem sve. Pa ću poći s tobom u Sabu i naučiti sve čemu me možeš poučiti. I jednoga dana... Jednoga će dana Bilkis umrijeti i Baalit će preuzeti njezino mjesto. O tome, međutim, još nisam morala razmišljati. Danas ću uživati u trenutačnom sunčevu svjetlu, a ne žalovati zbog sutrašnje tame. Prinijela sam njezine ruke ustima i poljubila ih. — Poći ću u Sabu, tako mi svega. Moj me otac u tome neće spriječiti. Kraljica me ponovo gledala. U njezinu pogledu više nije bilo sjena. — Saba će ti biti čudna, Baalit. No, bilo ti je suđeno da otputuješ na jug... mislim da ćeš ondje biti sretna. A tvoj je otac doista najmudriji među ljudima. Prije ili kasnije spoznat će istinu i pustiti te da odeš.


SEDMI DIO

U potrazi za vatrom


Abišaga Nakon Adonijine naprasno okončane gozbe i nakon što Salomon bi pomazan za prijestolonasljednika i kralja, činilo se kako je vrijeme počelo brže protjecati. U samo nekoliko je dana kralj David umro, a kralj Salomon suvereno zavladao kraljevstvom... Adonija se usudio zatražiti me za sebe, a Joab ga sasjekao ispred prijestolja kralja Salomona. — Još bi i krunu s vaše glave zatražio – samo je to Joab rekao dok s mača je otirao krv o Adonijinu kićenu tuniku. A Joab je imao pravo, jer ja bijah jedna od posljednjih kraljevih žena te je zatražiti moju ruku bilo isto što i zatražiti krunu. Smrt njegova brata uznemirila je, međutim, Salomona tako da sam davala sve od sebe kako bih ga umirila, baš kao i kraljica Mikala. Kralj Salomon obje nas je slušao, nasmiješio se i samo rekao: — Moramo imati lijepo vjenčanje, Abišago moja. Vjenčanje dostojno kraljice. Kralj David umro je u noći bez Mjeseca, a kralj Salomon me oženio kada se Mjesec ponovo pun pojavio na nebu. Biserima koji su mi bili upleteni u kosu mogao se otkupiti čitav Izrael, a veo mi je bio protkan nitima od čistoga zlata. Moja se svadba zauvijek pretvorila u orijentir s kojim su se pokušale izjednačiti sve ostale supruge moga muža. A na dan kada pošla sam za kralja Salomona i kada postadoh prvom kraljicom, kraljica Mikala s ruke je skinula narukvicu koju joj je davno dala gospa Bat-Šeba te mi je oko zapešća zakopčala tanani mjedeni lančić.

Baalit pjeva Grijeh za ono što uslijedilo je, samo se na mene može svaliti. Riječi sabejske kraljice u meni su raspirile oganj, vatru ponosa i žudnje koja je u pepeo pretvorila sve manje strasti. Blistava poput Sunca, odisala sam ponosom te sam usprkos onome što mi je kraljica rekla bila uvjerena da će i moj otac biti jednako ponosan zbog časti koja se njegovoj kćeri ukazala. Sve što mogu reći u vlastitu obranu jest činjenica da bila sam mlada, a mladi se ljudi ni na što ne obaziru, samo na ono što ih se izravno tiče, kao da su sami na Zemlji. Nisam tada mogla shvatiti ni kako ljubav poput one koju je moj otac osjećao prema kraljici od Sabe može srca premetnuti u neprijatelje, ljubav


u bojišnicu na kojoj nitko ne može izvojevati pobjedu, pa čak ni predati se. Oboje su mogli samo izgubiti. Zato sam odmah nakon što se pozdravih s kraljicom odjurila k svome ocu kako bih mu istoga trena podastrla svoje želje. Žurba je bila moja prva pogreška: trebala sam čekati i pristupiti mu u prikladnome trenutku, u trenutku kada bi bio sklon udovoljiti mi. Nikada mi, međutim, prije moj otac nije išta uskratio, nije li mi dopustio čak i da jašem konja? Nije mi zato na pamet palo da bi mi mogao uskratiti ono za čime je najviše žudjelo srce moje. Naoružana drskom samouvjerenošću, oca sam tražila po palači. Doznala sam, međutim, da je s mojom braćom, Roboamom, Jeriotom i Samuelom otišao do velike kraljevske farme konja koja nalazila se u velikoj i plodnoj dolini na sjeveru. Umjesto da sam se tada povukla u svoje odaje i pripremila se da oca dočekam spremna kada se bude vratio, slugama sam naložila neka mi osedlaju Urija te sam odjahala pridružiti mu se. Prije nego se nasmijete mojoj ludosti, prisjetite se da mi je bilo jedva četrnaest ljeta te da do tada sam bila mažena i pažena. Pametna sam bila, to je istina, no čovjek pamet ionako ničim ne zasluži. Još je od rođenja ili ima ili nema. Mudrost se, međutim, stječe napornim učenjem i strpljenjem. A mladi nemaju vremena ni za jedno od to dvoje. U staje kralja Salomona moglo je stati dvanaest tisuća konja, tako barem govore priče što ih putnici danas pričaju. Taj broj raste svakim novim pripovijedanjem; dok sam bila dijete, staje su naravno bile i prostrane i velike. Mislim, međutim, kako moj otac nije imao više od tisuću konja na tom svom nadaleko poznatom uzgajalištu konja. No, i tisuću je konja tako velik broj da su staje u koje su bili smješteni zauzimale gotovo pola prostrane doline. Staje kralja Salomona bile su veće od palača nekih kraljeva. Kameni zidovi premazani vapnom blještali su na suncu kasnoga ljeta. Na krovovima staja, poput pustinjskih cvjetova, modro su i plavo drečali šatori u kojima su boravili konjušari i timaritelji. Iza staja su se prostirali pašnjaci. U proljeće kobile sa svojom tek oždrijebljenom ždrebadi šeću poljima obraslim sočnom travom. Ta se ždrebad sada već odbila od sise, tako da su kobile same šetale sada žućkastosmeđim, ljetnim pašnjacima. Uri je zanjištao, dozivao je kobile, tek ih se nekoliko odazvalo na i njegov poziv, druge su samo nezainteresirano nastavile pasti. Nasmiješila sam se i pogladila mu zlaćani vrat. — Ne obaziri se – rekoh mu. – U prikladno će im doba biti drago vidjeti te!


Kada sam ujahala na široko, stajsko dvorište, vidjela sam da su ondje očeva kola. Konji iz njegove zaprege bili su ispregnuti i netko ih je već odveo dalje kako bi ih nahranio i napojio. To je značilo da se moj otac kani duže zadržati. Konjušari su prema meni pohitali čim sam zaustavila Uri. Iskočila sam iz sedla i predala uzde najbližem konjušaru. — Tražim svoga oca, kralja – rekoh. – Gdje je? Moje su riječi nesumnjivo zvučale i oholo i izbezumljeno, tako da su me se stajski radnici što prije željeli riješiti. Pola tuceta glasova zborno me je izvijestilo da je moj otac, kralj Salomon, zajedno s trojicom kraljevića otišao do vježbališta kako bi pregledao ždrebad tek odbijenu od sise i odlučio koja će grla prodati, a koja zadržati. Prepuštajući Urija konjušarima, utrčala sam u staje s namjerom da projurim kroz one u kojima su boravili pastusi kako bih skratila put. Vrhovni konjušar je tad povikao na mene: — Uspori – naredio je, uhvatio me za ruku i prisilio da se zaustavim. – Nema trčanja. Pastusi su razdražljive životinje, viču kao malena djeca kad ih se uzruja. Bila ti kraljevna ili ne, dok pokraj njih prolazi, čovjek govori tiho i hoda polako. Znala sam da ne bih ništa postigla kada bih se ocu potužila na Gamaliela, jer u pravu je bio on, dočim sam ja bila u krivu. Zato sam ga i zamolila neka mi oprosti i brzo mu pokušala objasniti da samo tražim svog oca... — I zato si, kako bi si skratila muku, odlučila načiniti prečicu kroz staje s pastusima? – očigledno zgrožen ljudskom ludošću, Gamaliel je tresao glavom. — I koliko ti je vremena priskrbila tolika žurba? Nimalo, zato što si me morala slušati dok ti držim prodike. — Znam, žao mi je. — Misliš: žao ti je što si izgubila toliko vremena – Gamaliel me pustio i izmaknuo se ustranu. Pod njegovim sam budnim i strogim pogledom zatim tiho i polagano hodala sve dok nisam izašla iz staje s pastusima. Čim sam, međutim, napustila privatno kraljevstvo vrhovnog konjušara koračala sam znatno brže. No svejedno nisam trčala. Jer Gamaliel je imao pravo: nije mudro trčati kroz staje. Mogla sam se samo nadati da se mome ocu neće potužiti na moje ponašanje. Konačno sam naposljetku došla do vježbališta na kojemu su moj otac i braća budno motrili riđeg ždrijepca što ga je konjušar ispred njih šetao amo-tamo. Nijedan me od njih nije primijetio sve dok mladi konj kao ukopan nije zastao


i u mene se zagledao kao da zuri u džina koji je izronio iz zraka. Otac se osvrnuo kako bi vidio što je uznemirilo ždrijepca i odmah me ugledao. — Što ćeš ti ovdje, Baalit? – strah mu je zasjenio oči. – Što ne valja? — Ništa, oče, kunem ti se. Samo bih željela razgovarati s tobom. Tjeskoba je nestala s njegova lica i zamijenilo ju je suzdržano veselje. — Pretpostavljam da to o čemu želiš razgovarati nije moglo čekati do večeri ili barem dok se ne vratim natrag u palaču? Onda, kćeri, što me želiš pitati? Letimično sam pogledala braću: Jeriot i Samuel prekid su iskoristili kako bi pomilovati mladoga riđana i počeli se prepirati oko toga koji od njih bolje procjenjuje konje. Roboam se držao postrani. Moja ga je dolazak uznemirio. Iskosa je zato u mene zurio ljubomoran kao lisica. — Ne mogu te to ovdje pitati – rekoh, a moj se otac nasmijao vazda spreman udovoljiti svim mojim hirovima. — Dobro – primio me za ruku i odveo do staroga hrasta koji je bacao sjenu preko bunara iz kojega se crpila voda za konje. – Tvoja nas braća sada ne mogu čuti pa možeš slobodno reći što ti je na srcu. Riječi mu je mreškao pritajeni smijeh. Moj me je otac još uvijek smatrao djevojčicom, što je značilo da sam mu morala dokazati da sam odrasla, njemu ravnopravna. — Znam da s tobom mogu uvijek otvoreno razgovarati, oče – duboko sam udahnula i započela. Još dok sam jahala do staja, brižljivo sam birala riječi kojima ću ocu reći što mi je na srcu: u glavi sam prebirala i pronašla mudre i trezvene argumente kojima ću priskrbiti njegov pristanak. No, kada sam se s njim suočila, zaboravila sam baš sve pametne riječi koje sam kanila izreći. — Oče, baš sam razgovarala sa sabejskom kraljicom i... ona želi da s njom pođem u Sabu. Da učim od nje, da radim s njom. Da postanem sljedeća kraljica Južne Zemlje... a mislim i da bi željela da se udam za njezina nećaka, no o tome ću već odlučiti kasnije, kraljica sama odlučuje za koga će poći, i... oh, oče, pomisli samo! Zamisli da kći kralja Salomona jednoga dana postane kraljica od Sabe! Sigurna da ću dobiti njegov blagoslov, bila sam zaslijepljena blistavom budućnošću. Vidjela sam tek ono što sam htjela, pred očima mi bijaše tek zlatna vizija mene kao kraljice Južne Zemlje. Nisam ni primijetila da su se očeve oči ohladile ni da su mu se usne stisnule. Čula sam, međutim, njegov odgovor, svaku njegovu riječ koja me je pogodila kao kamen. — Ne budi budalasta, dijete. Ne ideš ti u Sabu. Naprasno probuđena iz svoga sna o slavi, samo sam zurila u njega.


— Ali, oče... — Nećeš više uznemiravati kraljicu Bilkis, ne može te ona povesti sa sobom. Uvjerena kako shvaćam što govori, posegnula sam i ščepala očeve ruke. — Zar smatraš da nije mislila ono što je rekla, da me samo željela odobrovoljiti svojim lijepim pričama? Griješiš, oče. Kraljica je uistinu mislila ono što je rekla; prisegnut će ti da je istina sve što je izrekla. Želi me. Treba me. Odlazim s njom u Sabu. Bit ćeš ponosan kada ti kći budu okrunili kraljicom. Dugo je zatim moj otac samo šutio; činilo se kako se zrak oko nas ohladio, vrijeme usporilo. Konačno je zatim izustio: — Želiš, dakle, napustiti svoj dom, svoga Boga, obitelj svoju? Želiš otići do ruba svijeta i nikada se ne vratiti? Tako grube riječi, grube kao istina. Poželjela sam otići, nisam više mogla podnijeti da ostanem ondje. Znala sam da će moje riječi biti bolne, da će povrijediti oca. Znala sam, međutim, da će istina u konačnici biti znatno umilnija od dobrohotnih laži. Zato sam samo rekla: — Da, oče. Htjela sam mu pogledati ravno u oči, pokazati mu da mi je volja jaka koliko i njegova, no on je okrenuo glavu, zagledao se u moju braću i mladog riđana. — Ne znaš što od mene tražiš, Baalit. Odveć si mlada da bi znala – glas mu je zvučao daleko, poput udaljene jeke. – Ne. Odveć si mlada da bi donijela takvu odluku. — Dovoljno sam odrasla da se udam – rekoh. – Dovoljno sam stara da vlastito dijete rodim. — Ovo je drugačije – rekao je i led mi se u kostima istopio, ponovo me obuzeo užareni gnjev. — Kako drukčije? – upitah. – Ako sam dovoljno stara da zbog dužnosti svome suprugu rodim nasljednika i vlastiti život izložim opasnosti, onda sam nesumnjivo i dovoljno stara da poželim... — Postati kraljicom? — Napustiti ovo kraljevstvo – sve dok mi te riječi nisu prešle preko usana, ni sama nisam bila svjesna činjenice koliko zapravo želim pobjeći iz očeva doma. Moje pozlaćene tamnice. Mojih draguljima urešenih okova. Odakle su dospjele te riječi? Moj otac nije bio tamničar, palača nije bila zatvor.


Tek kada me ponovo pogledao shvatila sam što mu svjetluca u očima. Bol. Gubitak i samoća. Smrt mu je oduzela moju majku, dužnost će mu uskoro oteti Bilkis. Nije želio ostati i bez kćeri. — Oče... – grlo mi se iznenada stisnulo tako silovito da sam jedva uspijevala govoriti. – Oče, uskoro ću te ionako morati napustiti. Ako već ni zbog čega drugog, a onda zbog udaje. Pusti me da odem u Sabu. — Nemoj biti budalasta – moj mi se otac obraćao kao dosadnome djetetu. – Zašto želiš biti kraljica od Sabe? Ne znaš čak ni što to zapravo znači. — Znam da me kraljica Bilkis zamolila da pođem s njom. Udijeli mi svoj blagoslov. Nije rekao ni riječ, a ja sam pred njega istupila s novim, neumoljivim argumentom za koji sam dobro znala da povrijedit će ga bez obzira na činjenicu koliko istinit bio. — Želim poći, jer... ovdje nisam sigurna. Moj brat Roboam... — Da, rekao mi je što je prorok Ahija o tebi govorio. No, on o svim ženama jednako govori, Baalit. U svome sam strahu od Roboamove osvete bila posve zaboravila proroka. A Ahija je doista predstavljao opasnost. — On tako o svim ženama zbori, jer iz dubine duše mrzi baš sve žene, smrtnice i božice. Rado bi nas sve odreda kamenovao uz gradske zidine. Moj otac se uspio nasmiješiti. — Ne dopusti mu da te uznemirava, dijete. Ja sam kralj; Ahija može samo bjesnjeti i vikati, ništa on ne može učiniti. Ne dopusti mu da te otjera od doma. — Ali ja želim otići – govorila sam nježno, no riječi su imale željezni okus. Moj otac je zatresao glavom. — Udijelit ću ti što god poželiš. Mogu ušutkati Ahiju, mogu ušutkati... — Ne možeš ušutkati mene, oče. Previše sam poput tebe i ovdje ne bih mogla živjeti u miru. Pusti me. Molim. A moj je otac tad izgovorio riječ za koje ni pomislila nisam da ikada bi mogle prijeći preko njegovih usana: — Zabranjujem ti. Moja si kći i moraš me slušati. I dok sam u nevjerici samo zurila u njega, on je rekao: — Tvoje je mjesto u ženskoj palači, kćeri. A sada se vrati kući i ostani ondje.


Prvi je šok u lance bacio svu bol i bijes. U tišini sam, polako koračala dalje od vježbališta, dalje od moje braće, oca i ždrijepca; polako sam koračala kroz prostrane staje s pastusima; polako sam i bez riječi došla do dvorišta u kojemu me čekao Uri. Bez riječi sam preuzela uzde iz ruku konjušara koji mi ih je pružio. Zajahala sam zatim Urija i pustila ga da polagano korača do širokih vrata koja su iz stajskoga dvorišta vodila u prostranu dolinu. Tada sam Urija podbola u galop. Bila je to moja druga pogreška, jer Uri je bio konj kojega sam mogla jahati samo kada bih bila u stanju vladati sobom samom i konjem na kojem sam sjedila. Budući da je bio doista kraljevski konj, Uri nije mogao trpjeti budalu na svojim leđima, a nije mogao podnijeti ni da njime upravlja neobuzdana strast. Malo mu je trebalo da spozna kako njime ne upravljam ja, nego bijes. Bijes je od njega zaiskao da potrči brže od vjetra. Zamahnuo je glavom i čvrsto zagrizao žvale. Prije no što sam shvatila što je učinio, Uri je trčao vođen vlastitom, a ne mojom voljom. Divlji me je trk isprva opčinio: vjetar mi je češljao kosu, mutio mi pogled. Između mojih su se bedara pastuhovi mišići napinjali i opuštali dok smo, gonjeni mojom voljom, jurcali niz dolinu. Kao da smo letjeli, brzo smo zašli u brda, srljali kroz uske jeruzalemske ulice. Čak ni tada nisam bila dovoljno razumna da ga pokušam zaustaviti; brzina me je opila kao vino. No Uri se tada spotaknuo preko stijene, a ja sam se zanjihala i umalo pala s njegovih leđa – tek sam se tad urazumila, baš u trenutku kada je Uri posve podivljao. Jer galopirao je kroz ulice isklesane u stijeni; ispod Urijevih se kopita caklio kamen ulašten od silnoga korištenja. Bio je dovoljan samo jedan pogrešan korak da oboje padnemo na kamen koji nas je samo čekao. I dok je ta misao protutnjala kroz moj jadni bijes, Uri se okliznuo, grčevito se borio da ostane uspravan pa ponovo pojuri naprijed. Strah me otrijeznio; ščepala sam uzde od jelenje kože u pokušaju da preuzmem nadzor nad našom jurnjavom. Bilo je, međutim, prekasno. Moj bijes je razbjesnio Urija; trčao je onako kako sam ja željela trčati, bježao od budućnosti s kojom se nisam željela suočiti. Pastuh se pretvorio u ono što sam od njega tražila – u bijeg. Bijeg nad kojim više nisam imala nadzor. Morala sam se samo svim silama upinjati da se uopće održim na njegovim leđima. To što smo do kraja ceste došli živi i neozlijeđeni zahvaliti možemo samo čvrstom Urijevu kopitu i čistoj sreći. Ja za to sigurno nisam uopće bila zaslužna. Na mjestu gdje se niz brijeg spuštala u dolinu, cesta se račvala u dvije staze: jedna je vodila na sjever, prema Gibeonu, a druga je oštro skretala prema Jeruzalemu. Uri je ondje kratko usporio, kao da je razmišljao kojim


putom treba poći. U tom trenutku ne dužem od jednog udisaja, pružila mi se prilika da preuzmem nadzor nad svojim konjem. Iskoristila sam je bez razmišljanja o mogućim, pogubnim posljedicama. Ispustila sam uzde, lijevom rukom dohvatila Urijevu grivu, a desnom pipajući potražila oglavine. Gotovo sam izgubila ravnotežu pa sam se čvrsto uhvatila bedrima i šakama, desna je ruka tada pronašla ono što je tražila. Ponovo sam se povukla natrag, a zatim silovito i snažno povukla oglavine. Moj je očajnički potez urodio plodom. Glava mu se izvila tako da mi je raširenim nosnicama gotovo dodirnuo koljeno. Uri je usporio, tresao je glavom u uzaludnome pokušaju da se oslobodi sile koja ga je izbacila iz ravnoteže. — Mir, Uri. Smiri se sada – glas mi je bio nježan, ali i odlučan. Njime sam pastuha prisilila da me ponovo počne slušati. Uri frenetično striže ušima, što se zatim usporilo, sve dok ponovo nije počeo reagirati na moje povlačenje uzda, na pokrete mojih nogu na njegovim bokovima. Kada sam povratila nadzor nad njegovom snagom i brzinom, zaustavila sam ga i sjahala. Imala sam dojam da u nogama više nemam kostiju, da me više ne mogu držati: na nogama sam uspijevala ostati samo zahvaljujući rukama kojima sam grčevito obgrlila Urijev oznojen i zapjenjen vrat. Stajala sam tako sve dok mi se disanje nije umirilo, sve dok mi se krv nije prestala žariti ispod kože. Pogledala sam Urija: dlaka mu se od znoja caklila kao da je premazan uljem, nosnice su mu se širile kao da se i on bori za zrak. Mišići su mu se grčili pod mojim dlanovima. Pa ipak, kada sam ga povela naprijed, hodao je poprilično sigurno. Gotovo sam zaplakala od olakšanja. Moj nerazumni bijes nije uništio Urija. Znala sam da tu milost nisam ničim zaslužila. Milovala sam mu vrat i preklinjala ga da mi oprosti moje ponašanje, kao da je mogao shvatiti i oprostiti. A možda me je i razumio, jer dok sam mu nježno govorila, Uri mi je glavom trljao ruku, kao da me želi utješiti. Rukom sam obujmila meku i usijanu kožu njegove njuške, a on mi je liznuo dlan. Znala sam da želi vodu, no nisam je imala. — Znam – rekoh mu. – Žao mi je. Uzela sam zatim uzde i polako ga povela do prave staze, one koja je vodila u Jeruzalem.

Abišaga Još dok su sluškinje kraljice Mikale tkale moj svadbeni veo, dok mi je sluga kralja Salomona u odaje bisere donio kao svadbeni dar svoga gospodara,


počeli su pristizati izaslanici iz dalekih zemalja koji mome ljubljenome nudili su nevjeste. Nisam mu mogla biti jedina žena; morala sam biti zadovoljna time da sam mu prva. No, slušati kako o drugim nevjestama govore i prije naše svadbe, to mi je srce pržilo poput najjače lužine. Upinjala sam se prikriti tu ranu na srcu svome, no Salomon me je odveć ljubio da ne bi vidio koliko mi je duša izmučena, a bio je i odveć mudar da bi obećao ono što ispuniti ne može. Kralj Salomon nije mi mogao obećati da osim mene neće imati drugih žena, ali ponudio mi je sve ostalo što je bilo u njegovoj moći. — Ti si mi čitav svijet, Abišago. Mogu li učiniti išta kako bih ti udovoljio, ljubavi moja? Silno mu tad htjedoh reći: „Ništa, samo da mene jedinu voliš. „Ali nisam; prisjetila sam se jedne od majčinih pouka. „Nikad ne kaži da ni za čime ne žudiš. Muškarci vole dijeliti darove ako nisu preskupi. Nikada, međutim, ne traži ono što ti muškarac ne može ili ne želi dati...“ Nasmiješila sam se Salomonu i primila ga za ruke. — Neka se mome gospodaru i kralju svidi pa majci mojoj dopusti da mi dođe na svadbu. Može li i ona doći amo, u Jeruzalem? Učinilo mi se da mu je preko očiju prešla sjena: osjećaj olakšanja, krivice ili oboje? — Naravno, i ranije si to trebala zaiskati, a ja sam se i sam toga trebao dosjetiti. Naravno da želiš majku uza se. Dovest će je amo i imat će sve počasti koje zaslužuje kraljica-majka, a na raspolaganje će dobiti odaje jednako dobre... Tad je ušutio, jer sam pognula glavu i poljubila mu ruke. — Hvala ti, ljubavi moja, bogatijeg svadbenog dara nisam mogla ni poželjeti. A ranije ga nisam zaiskala – podigla sam tada pogled i zagledala mu se u oči – zato što sam znala da mi ništa nećeš uskratiti, pa sam pažljivo htjela birati što ću od tebe tražiti.

Salomon Dugogodišnje iskustvo Salomonu je omogućilo da od sebe odagna bijes i bol te da ždrebad nastavi procjenjivati kao da ga kći uopće nije posjetila. Tek si je po povratku u Jeruzalem dopustio da promisli o svemu što se dogodilo, a


kada je to učinio, u sjećanje su mu se vratile riječi što ih je izgovorio i obuzeo ga je sram. „Zabranjujem ti.“ On koji se dičio činjenicom da se prema svim muškarcima i ženama odnosi pravedno i s mnogo poštovanja, prema svojoj se kćeri ponio... Kao da je posjeduje, kao da je... Kao da je doista dragulj, kako ju je zvao, njegov dragulj, predmet kojim raspolaže kako ga je volja. Zar je doista tako mislio? Ne. Naravno da ne mislim tako. Pa ipak, moja je kći... Ne, neću o tome više razmišljati. Baalit je još dijete, ne zna što od mene traži – Da, doista je tako bilo: dijete zaslijepljeno stranom kraljicom koja joj je laskala. Koliko god da se Salomon upinjao ovladati vlastitim mislima, u tome jednostavno nije uspijevao. Neumoljiva sunčeva svjetlost nije uspijevala spržiti sliku lica njegove kćeri koja ga izazivački promatra, njezine očajne oči. Jednako tako ni buka koja se uzdizala s gradskih ulica nije uspijevala nadglasati jeku njegova vlastita glasa koji zvučao mu je grubo i strano. Moja si kći i slušat ćeš me. Kako sam joj se mogao tako obratiti? Kao da... kao da posjedujem njezinu dušu, kao da je... Kao da mu je vlastita kći samo dio blaga što ga čuva u riznici, nešto što se drži pod ključem. Tako je Zakon govorio o njoj. U bijesu i tuzi, govorio je kako bi govorio bilo koji otac koji kažnjava svoju neposlušnu kći. Djeca su muškarčeva imovina, blago koje čuva za nesigurnu sutrašnjicu. Otac može učiniti što ga volja kada je u pitanju bila kćerina budućnost. Takav je Zakon. Zar ćeš se sada strogo pridržavati ledenoga Zakona? Pitao je Salomon samoga sebe. Nije li Baalit poučavao da se ponaša onako kako joj se dobro čini? Da samu sebe smatra ravnopravnom u odnosu na svoju braću? Da, Salomone, tako si je poučavao; u ponosnom si joj svome ludilu u miraz ostavio um kojim promišlja i smiono srce... A sada, kada želi slijediti zvijezde u vlastitu budućnost koju on nije oblikovao, želi povući darove koje joj je odavno predao. Zar se usuđuješ pozvati na Zakon premda si joj nekoć govorio kako joj dopuštaš da sama odlučuje o vlastitoj budućnosti? Na pamet mu nije pala ni jedna mudra riječ kojom bi se obranio od te ledene osude. Uzdahnuo je i odšetao do parapeta, ruku položio na suncem okupani kamen koji mu je pružio tako željenu toplinu. Ispod njega, okupan ljetnom svjetlošću, zlatan je ležao Davidov grad. Žene su radile na krovovima kuća: vidio je rublje koje se sušilo, promatrao sluškinje koje su iz cisterni vjedrima izvlačile kišnicu. Sa sličnog je, povišenog položaja i moj otac promatrao moju majku koja se kupala na krovu, tad mu se svidjela...


A kada je podigao pogled, Hram mu je ispunio čitavo vidno polje. Zlato je njegovo plamtjelo obasjano podnevnim suncem. Davidov grad. Salomonov hram. Odvratio je pogled od silovitoga sjaja Hrama i ponovo pogledao užurbani grad. Grad kralja Davida. Koliko li će dugo Jeruzalem nazivati tim imenom? Hoće li ljudi ikada o mome Hramu govoriti jednako ponosno i zaljubljeno kao o gradu moga oca? Ili će, pak, sve pasti u zaborav, hoće li sve moje mane i vrline jednoga dana biti tek prašina na vjetru? Je li njegov otac David ikada spoznao toliku duševnu tamu? A njegova majka? Salomon se nasmiješio već pri samoj pomisli na blagu Bat-Šebinu ćud, na njezino odbijanje da išta oštro komentira ili se suoči sa zlim djelima. Ne, Bat-Šeba nikada nije spoznala strah ili očaj. Sve je dane svoga života provela obasjana svjetlom. A druga njegova majka, kraljica Mikala? Ah, to je već druga pjesma. Kraljica Mikala je sinu srca svoga uvijek pokazivala toplo i blago lice, no on je oduvijek osjećao kako se ispod njezinih očiju kriju ledeni zdenci. Nikada je nije uhvatio da njegova oca gleda umilnim pogledom; kada god bi kraljica Mikala pogledala kralja Davida, u očima joj se nazirala ledena strpljivost zmije. Nije imala kameno srce, nitko to nije mogao znati bolje od njega. A njezine su ledene oči uvijek bile tople za njega i njegovu majku. Za Davida, junaka zbog kojega je ustala protiv vlastita oca, kralja Šaula, kojega je deset godina čekala udana za drugoga čovjeka, za kojega je vlastitu budućnost žrtvovala – za Davida je čuvala pogled bez ikakvih osjećaja. Ponekad je Salomon mislio kako je to samo njegova bujna mašta. Dječaci su sebična stvorenja, a kraljevići dvostruko sebičniji od ostalih. Htio sam samo da me voli više od bilo kog drugog! Da, možda je to bilo istina. Jer sve su se pjesme zaklinjale da je kraljica Mikala kralja Davida ljubila više od časti i sebe same. Da, lijepo je slušati pjesme. Nikada, međutim, pjesnikovu priču nemoj uzimati zdravo za gotovo. U sjećanjima su mu odjekivale riječi upozorenja kraljice Mikale. Za razliku od njegove majke, Bat-Šebe, kraljica Mikala jasno je shvaćala značenje riječi, a svijet je doživljavala kao obasjan oštrim, podnevnim svjetlom. I njega je poučavala da bude takav. — Spoznaj istinu, Salomone, čak i ako je nikada ne budeš govorio. Spoznaj dobro, čak i ako ga nikada ne budeš činio. — Ali, zar nije bolje govoriti istinu i činiti dobro? – upitao ju je, a kraljica Mikala se nasmiješila.


— Da, srce moje, bolje je govoriti istinu i činiti dobro. Kralju to, međutim, nije uvijek moguće. Kralj ponekad mora učiniti ono što je ispravno. Dugo godina nije shvaćao tu zagonetku. Salomon se sada nasmiješio vlastitoj ludosti. Upućen sam, dakle, u istinu i spoznao sam dobro, i što mi je sada činiti s tim velikim i moćnim znanjem? Kako da znam što je ispravno? Salomon mudri se smijao, rugao samome sebi. Salomon Mudri koji je sve znao, ali nije znao kako otrgnuti sreću s bodljikava grma života. I što je to što čovjeka sretnim čini? Ljubav? Nepozvana, ta mu je misao pred oči dozvala lica njegovih žena: Nefret i Naamah, Melasadna i Dvorah. Toliko žena. Voli li me ijedna? Jesi li ih ikada to pitao, Salomone? Tiho ruganje skriveno ispod šaputana smijeha; tihi glas koji mu je u glavi odzvanjao bio je Bilkisin glas. Ah, to je bila ljubav. Začinjena ljubav. Bilkis, kraljica od Sabe. Tako zrela, topla, tako mudra. Moja posljednja ljubav. Tako drugačija od njegove prve ljubavi. Dragulju moj, ružo moja, pjesmo tijela moga. Abišago moja. Strast prema Abišagi bila je mladenačka ljubav, zahtjevna i usijana. Činjenica da je obuzdao vlastitu požudu, da je ljubljenu svoju prepustio potrebama svog ostarjela oca skupo ga je koštala i skupo ju je platio neprospavanim noćima i izbezumljenim danima. No, kralj David je umirao, kosti su mu se hladile, a Salomon je samo revno ispunjavao očeve potrebe i trudio se izvršavati volju svoje pomajke. Ne, istinu govori, pa makar i samo sebi samome. Kraljica Mikala pohvalila je plan i smatrala ga dostojnim ambicijama koje je gajila za mene. No onaj tko je osmislio plan bio sam ja osobno. Nevoljko, Salomon se prisjetio riječi koje je rekao svojoj pomajci kada je tražio njezinu potporu. „Prvo sam pomislio zašto moj otac ne bi imao nekog tko čega utješiti? A zatim sam pomislio i zašto nam ta djevojka ne bi govorila što moj otac kaže i kome?“ Da, to, pa i više od toga, no riječi koje su uslijedile izgovorila je kraljica Mikala kako ih on ne bi morao izgovoriti. Uzmem li zatim tu lijepu i mladu gospu sebi za ženu, time ću samo ojačat svoje pravo na Davidovu krunu. Bio je to tek zdrav razum, onako kako je to rekla kraljica Mikala. Uhoda u postelji kralja Davida i kraljica na dvoru kralja Salomona, doimalo se to tako razboritim, tako jednostavnim kada je svoj plan podastro kraljici Mikali. Bilo je to, međutim, prije no što je pošao u potragu, prije nego je pronašao nepoznatu djevojku kojoj je unaprijed namijenio dvostruku kraljevsku ulogu.


Prije nego je pronašao ljubav. A s ljubavlju i bol. Jer Abišaga je udovoljila njegovim željama, pretvorila se u njegovu sjenu u očevim odajama. Lijepa gospa koja se o njemu brinula, uz njega spavala i grijala mu stare i hladne kosti, kraljevska gospa koja je na svojim mekim i mladim rukama trebala prenijeti kraljevsko nasljeđe, sa starog na mladoga kralja... Abišaga je učinila sve što su Salomon i kraljica Mikala od nje zaiskali, pa i više od toga. A nikada zapravo nije doista rekla što se sve zbivalo između nje i kralja Davida. Salomon zato do dana današnjeg nije zapravo znao je li njegov otac s Abišagom legao onako kako muškarci liježu sa ženom za kojom žude. Nije ni želio znati. Prve je bračne noći Abišaga pokušala govoriti o noćima koje je provela uz kralja Davida; Salomon je znao da želi dokazati vlastitu nevinost. Nije joj, međutim, dopustio da izusti i jednu jedinu riječ. — Nije mi važno što se događalo između moga oca i tebe – rekao joj je. – Zato ne izgovaraj riječi koje misliš da bih htio čuti. Što god da se dogodilo, dogodilo se. Brzo joj je zatim dlanovima obuhvatio lice, poljubio joj meka usta, okusio cimet i ruže. — To je prošlost. Svršeno je s njom. Ova je noć samo naša i činit ćemo s njom što nas je volja. Čak i ako te je kralj David još jučer posjedovao, kralj Salomon je taj koji te ima danas, koji će te imati sutra. Neka te to veseli... Abišaga mu se tada dugo zagledala u oči. Naposljetku je rekla: — Mene će to zauvijek činiti sretnom, o kralju moj. No hoće li i tebe? — Da – rekao je tada i ponovio – Da. Ti si srce moje i kraljica moja, Abišago. Sve drugo je nevažno. Tako je prisegnuo prve bračne noći. Tada se smatrao velikodušnim, velika srca i plemenitim. Jer mnogi bi muškarci od svojih nevjesta zahtijevali da budu djevice, premda su ih možda sami poslali u tuđu postelju. A prisegnuo sam da nije važno. Mislim da mi je povjerovala. Nadam se da jest. Jer Salomon je sada znao da nije velikodušan. Plašio se istine koju bi možda mogao čuti.


Roboam Što je htjela? Što joj je otac obećao? Ta su pitanja pekla Roboama, kvarila mu zadovoljstvo da sam odabire od sise tek odbijenu ždrebad. U trenutku kada se njegova sestra pojavila na vježbalištu, otac je u silnoj želji da joj udovolji zaboravi sve drugo. Njegova braća to naravno nisu ni primijetili. Nitko od moje braće ne vidi da mi otima ono što samo meni pripada. Ja sam prijestolonasljednik, a ne ona! Na kraju krajeva, nije ovo Saba... Zapljusnuo ga je kao led hladan strah. Izrael nije Saba... no njegov je otac bio zaluđen sabejskom kraljicom, a kraljica je bila opčinjena Baalit. Je li Sabejka uspjela oca uvjeriti da uzdigne Baalit, da je proglasi kraljicom Izraela? Da. To bi sve objasnilo. Ravnodušnost njegova oca, odbijanje njegove polusestre da se za njega uda, njezino arogantno preziranje njegovih želja. A danas je pokraj staja govorila o tome da postat će kraljica. Čuo sam je. Roboam je imao istančan sluh, a neke su mu Baalitine riječi uši zasjekle kao oštri noževi. Da, sigurno to planira... ali pričekat ću dok ne kažem majci. Ona će... Što će učiniti njegova majka? Poludjet će od bijesa, naravno, jer njegovoj je majci važna samo njegova dobrobit, samo njegova budućnost. Ako otac kani moju sestru postaviti za kraljicu... majka će je sigurno otrovati. Ta je misao zagrijala Roboama, no zatim se namrštio. Njegova sestra Baalit ne pati ni od kakvih bolesti ili slabosti pa ako iznenada umre... Posumnjat će u moju majku, a ne smijem je izgubiti. Kada bi barem njegova sestra imala neprijatelje... No, svi Baalit smatraju pametnom, besprijekornom... Ne, ne baš svi. Kao da mu je majka iza leđa stajala i šaputala mu u uho, Roboam je iznenada shvatio što mu je činiti kako bi sestru Baalit spriječio da mu ikada više zasjeni budućnost. Na tržni dan nije bilo teško pronaći Ahiju. Prorok je stajao ispod strehe Ovčjih vrata i prolaznike opominjao kao da su razularena djeca. Roboam je promatrao ljude koji su prolazili, koji se najčešće nisu ni obazirali na Ahijine riječi. Jer staru su budalu i prečesto čuli. Roboam nije imao strpljenja slušati neprestane Ahijine prijekore, no barem je shvatio kako ih učiniti korisnima. Zato se nasmiješio, progurao kroz gomilu ljudi i stoke, te stao ispred Ahije. — Pozdravljam te, Proroče – započeo je Roboam, a Ahija ga je namršteno pogledao. — Zar Jahvine riječi smatraš zabavnima, kraljeviću? – upitao je Ahija, a Roboam je brže-bolje zauzeo svečani stav.


— Ne, samo mi je drago što sam te tako brzo pronašao, jer moram razgovarati s tobom. Ja... uznemirava me nešto pa bih htio čuti tvoj mudri savjet – to je, eto, trebalo udovoljiti prorokovu taštinu! Nema čovjeka koji ne voli dijeliti savjete. Osobito kraljevićima! Koliko god to iritantno bilo, Roboam se trudio izgledati iskreno. Ahija se u njega zagledao kao da pokušava otkriti što mu se krije onkraj pogleda, a zatim je, očigledno zadovoljan onim što vidi, kimnuo. — Pitaj i primi mudrost Jahvinu. Likujući, Roboam je jedno vrijeme bez riječi zurio u prašnjavo kamenje ispod svojih nogu. Od svih je osjećaja Proroku smio pokazati samo uznemirenu tugu. — Onda? – upitao je Ahija, a Roboam je podigao glavu. — Došao sam zato što mi velik teret leži na srcu – započeo je Roboam. – Riječ je o ponašanju... ženskom ponašanju... Na trenutak se učinilo da je Ahija ustuknuo kao da je i sam Roboam nečist. — Sve su žene poroka pune, Jahve ih je takvima načinio. Roboama nije bila briga kakvima je Jahve žene učinio, htio je samo da ga Prorok sasluša. — Da, doista je tako – znao je da će povlađivanje privući Ahijinu pozornost. Sada je još samo trebao razgovor skrenuti na Roboamu omiljenu temu. – Ali Gospodaru moj Ahija, postoje li žene izopačenije od ostalih? — Ne zovi me gospodarom, ja samo sam Jahvin glasnogovornik – Ahijine oči su se na njegovu licu žarile kao žeravice. Pa ipak, Roboamu se činilo da je Proroku drago što mu kraljević pridaje toliku pozornost. — Neke žene – požurio je Roboam u strahu da bi mogao izgubiti Prorokovu pozornost. – Neke žene hode putovima zla. I što bi čovjek po tom pitanju trebao učiniti? Ahija se sasvim uspravio, ukočio se kao nikada prije... Kao mrtvo cedrovo drvo, pomislio je Roboam i u sebi se nasmijao. Da, tako će proroka opisati kasnije, dok se bude razmetao pred prijateljima. — Zakon je jasan – izjavio je Ahija. – Zlu ženu treba izvesti pred sud. — Čak i ako je riječ o mojoj rođakinji? – upitao je Roboam smatrajući se lukavim. Da, proroka je to pitanje doista zaintrigiralo! Roboam je samoga sebe prisiljavao da zadrži pobožno svečani stav, da nitko ne primijeti da se osjeća trijumfalno. — Čak i tada. Znaš li jednu takvu? Da, naravno da poznaješ, jer kraljev dom vonja po opačini... Oholosti i pohoti i...


— I idolopoklonstvu – brzo se nadovezao Roboam. Tako je lako to bilo, likovao je. Čak je i proroka bilo tako lako zavesti! Oh, kakav ću samo kralj biti! Svi će poslušno skakati na sve moje zapovijedi! Prorok ga je kratko prodorno promotrio, a zatim se složio: — Da, i idolopoklonstvu koje je Jahvi najmrskiji grijeh. Grijeh je to kojemu se odaje i sam kralj Salomon budući da svojim suprugamastrankinjama dopušta da uživaju u njemu. — Ne odaju mu se samo njegove supruge-strankinje – Roboam je konačno mogao oblatiti i dobro ime svoje sestre. – Jer i njegova kći se klanja poganskim idolima. A ona nije strankinja. Ona je kći Zakona. Ne pristoji joj da je viđaju po hramovima posvećenim stranim božanstvima. — Ne, nije prikladno da je ondje vide – Ahija se složio, a Roboam je kimao zadovoljan što prorok ponavlja njegove riječi. Ahija je zatim upitao: — Možeš li to potkrijepiti dokazima? Jednoga dana, uvrijeđeno se samome sebi zaklinjao Roboam, jednoga će mi se dana ovaj prorok početi obraćati kako dolikuje. Ipak sam ja kraljević! Sada mu je, međutim, trebala Ahijina dobra volja pa je samo rekao: — Vlastitim sam očima vidio kako ulazi u njihove hramove, proroče boga moga. A vidjeli su je i drugi. — U koje hramove? – upitao je Ahija. Zar je to važno? Roboam je pomno promatrao pločice ispod svojih nogu. Izgledao je kao da ga je stid riječi koje je izgovorio. — U Astoretin i Belitisin hram – pokušavao je dosjetiti se drugih hramova – a i u Katošin, a mislim i u... — Posjećuje li i Lug? – Ahijin se glas utišao gotovo do šapta. Lug, to bi značilo da kraljevna ne samo da se klanja idolima, nego i da je razdjevičena. Djevojke se kamenuje i za manje od toga. — Da – odgovorio je Roboam nakon kratke stanke, kao da je dobro promislio o njegovim riječima. – Da, posjećuje i Lug. Čim ga prorok više nije mogao vidjeti, Roboam se nasmiješio. Uspio sam, uspio sam! Zarekao se da će njegova polusestra gorko zažaliti što mu je ikada pomrsila račune. Sada će doista gorko žaliti. Prorok Ahija pobrinut će se za to. Sada će se moj otac posvetiti samo meni. Na kraju krajeva, ja sam njegov nasljednik, a ona, ona je samo djevojčica. Još uvijek nasmiješen, Roboam je


otrčao do velikog kraljevog dvorišta, dvorišta koje će jednoga dana biti njegovo. Kada jednoga dana u svijetloj budućnost on konačno postane kralj.

Ahija Jahve je poslušao moje molitve, moj Bog u ruke mi je predao neprijatelje moje. Polako ga je obuzela ta misao, posve u skladu s njezinom važnošću; Ahija je bio zahvalan što nije likovao zbog onog što mu je bilo činiti. A nije se ni uplašio onog što ga je čekalo. Jahvina volja mora biti izvršena. A kako kralj nije uvidio grijeh koji mu se pod krovom nastanio, a veliki svećenik nije poduzimao ama baš ništa, Ahija je morao učiniti ono što su i kralj i veliki svećenik odbijali učiniti. Kraljev dom ću očistiti od zla. A onda, kada narod uvidi da čak ni njihov kralj ne može umaći Jahvinu Zakonu, tada će i oni napustiti zle putove i zaputiti se putom pravde. Ahija je počeo razmišljati kako će Salomona pozvati na odgovornost. Ne smije počiniti nijedan pogrešan korak, u njegovu govoru ne smije biti ni jedne pukotine u koju bi se poput zmije mogao skriti kraljev um. Zlo se mora razotkriti na velikom kraljevom sudbenom vijeću, gdje svaki čovjek i svaka žena mogu zatražiti pravdu. Salomon je blag i slab. Ja nisam ni jedno ni drugo. Učinit ću sve kako bih ga naveo na pravedan sud. Čak ni kralj nije iznad Zakona!

Sadok Prinošenje žrtve dobro je prošlo; vjernici su bili darežljivi i brojni. Kao i svaki put nakon pravilno, provedena obreda, Sadok je kući otišao ispunjen zadovoljim mirom. Smireni tijek obreda prinošenja žrtve i molitve, potvrdili su stalnost svijeta i njegova položaja u njemu. A današnji je obred prošao gotovo neuobičajeno glatko. Rukom je odlučno držao nož, žrtva je prinesena brzo i bez greške; glas mu je bio moćan, molitve ispjevane bez mane. A još sam se jučer brinuo da sam prestar za službu Božju! Razmišljajući tako, Sadok se poklonio pred Presvetim i povukao se iz Svetišta. Smireno razmatrajući blagoslove koje mu je udijelio današnji dan, nije ni primijetio lik koji ga je čekao ispred samog ulaska u Hram, a kad ga je uočio, već je bilo prekasno da ga izbjegne. Prorok Ahija već ga je vidio. Sadokov je osjećaj blaženstva iščeznuo kao rosa na pustinjskome Suncu. Loše je bilo i kada bi ga Ahija u kut stjerao u vlastitoj kući, no ovo je bilo tisuću puta gore. Suočavanje na ulazu u Hram, s gomilom ljudi čije su oči bile uprte u njih, a uši pozorno pratile svaku njihovu riječ...


Kako li sam samo sada uvrijedio Gospoda? Zapomagao je Sadok u sebi. Uspio se, međutim, nasmiješiti Ahiji, pa čak ga i uljudno pozdraviti, premda je unaprijed znao da se uzalud trudi. — Dobrodošao u kuću Gospodnju, Ahija. Počašćeni smo tvojom nazočnošću. — I tako sada Jahve ne samo da je bez imena ostao, nego je i zatočen između zidova, zar ne? – upitao je Ahija, a Sadok se odvažno pokušao nasmiješiti kao da se Ahija našalio. — Naravno da nije, no trebamo li Mu zbog toga uskratiti počasti? Dođi, razgovarajmo u mojoj kući, neka si dobrodošao. Sadok je znao da će požaliti što Ahiju dovodi pod svoj krov, no tako će barem svoj verbalni napad izvesti bez svjedoka, a ne pred polovinom Jeruzalema. Ahija je prezrivo pogledao Sadoka. — Poput Jahve, ni meni kuća ne treba i nema tih zidova koji će zaustavit istinu mojih riječi. Počuj, Sadoče, veliki svećeniče Hrama kralja Salomona. Čuj i počuj. — Slušam te, proroče – Sadok nije imao izbora, jer Ahija je stajao između njega i stepeništa koje je vodilo u hramsko dvorište. — Prvi put onda pokazuješ mudrost. Dobro me dakle poslušaj, jer neću ponavljati. Ovaj grad, nekoć utvrda božanske čistoće, nevin kao djevica, sada nije ništa bolji od kićene bludnice. Ulice su prepune idola, lažni bogovi zavode sve koji ondje prolaze. A tko je izvor tih nečistoća, te opačine? Prorok je zastao kao da čeka odgovor, no Sadok je znao da mu je bolje šutjeti. Jer riječi koje bi izgovorio poput vreloga bi ulja pale na Ahijin oganj. — Onaj tko bi Jahvin podanik trebao biti – Ahija se od Sadoka okrenuo licem prema dvorištu. – Kralj. Kraljeva je palača leglo pohote i idolopoklonstva. A kralj tolerira grijeh pod krovom svojim... Ne, i gore od toga: on uživa u tim zlim djelima. Salomon si u postelju dovodi strane žene, zalazi u hramove njihove. A djeca njegova ga slijede kroz kal. Nije li kralj pogansku kraljicu postavio ispred svih nas? Ne klanja li joj se do zemlje i ne ispunjava li sve njezine prohtjeve? Ne zalaze li žene njegove u javne kuće Kraljice Nebeske? Dok je Ahija tako govorio, Sadoka je obuzimala sve veća nelagoda. Istina, prorok je počesto bjesnio protiv dvorskih poroka, sada je, međutim, prvi put to činio ovako javno. Na samome Hramskom stubištu, meni u lice, pred tolikim svijetom. Sadok se suočio s dvojbom koju je morao brzo riješiti ako nije želio da mu se na nevinu glavu sruči golema nesreća. Jer Ahija je govorio o izdaji. Ako ga ne ukorim, ispast će da se slažem s njime. Ako, pak, Sadok doista ukori


proroka... Čitav Izrael znade da Salomon svojim ženama dopušta neka se klanjaju vlastitim bogovima. Ako, dakle, ukorim Ahiju, javno ću idolopoklonstvu progledati kroz prste. Ahija je ušutio, okrenuo se prema Sadoku i čekao. Budući da Sadok nije odmah progovorio, Ahija je izjavio: — Onda, veliki svećenice? Kako glasi Zakon? Što Zakon predviđa za kćer Jahvinu koja se u Lugu prepušta pohoti? Ovim je riječima Ahija razotkrio što zapravo smjera. O kraljevim ženama govori, no ona koju zapravo optužuje jest kraljevna Baalit. Da, to je pravi način da Salomonu probode srce. Sadok je znao da nije bistar čovjek, no riječi koje je jednostavno morao izreći same od sebe su mu potekle preko usana. — Za takav prijestup kazna je smrt, smrt kamenovanjem. Dobro to znadeš Proroče, baš kao što znaju i svi ovi koji na Hramskome dvorištu pozorno slušaju tvoje otrovne riječi. Dobro, i ja znadem što ti imam reći. Sadok se uspravio i ispunio ga je čudnovat osjećaj moći. Kao da je prvi puta u svemu jednak Ahiji. — No, za iznošenje takvih optužbi moraš imati dokaze. Mora biti svjedoka, svjedoka koje neće voditi skriveni motivi. Raspolažeš li takvim dokazima, Proroče? Imaš li takve svjedoke? — Pribavit ću dokaze – rekao je Ahija. – A bit će i svjedoka. A tada ćeš se morati pridržavati Zakona, veliki svećenice, bez obzira na to tko je prekršitelj. — Donesi mi dokaze, dovedi mi prikladne svjedoke, a ja ću se držati Zakona – Sadok se netremice zagledao proroku u oči. – Samo ne zaboravi, Ahija, postoji grijeh osobito mrzak našem Gospodinu. Sadok je zastao onako kako je nešto ranije zastao i Ahija. Čekao je. Naposljetku je Ahija polako, kao da mu netko iz usta čupa riječi, pitao: — A koji je to grijeh, Sadoče? — Lažno svjedočenje – odgovorio je Sadok. – Budi obazriv, Proroče. Budi veoma obazriv. Jer ja sam Veliki Svećenik i pridržavam se Zakona, onog Božjeg, Proroče. A ne tvoga. Još zanesen tajanstvenom snagom koja ga je obuzela, Sadok je prodorno zurio u prorokove oči. I prvi put otkako ga Sadok poznaje, Ahija je prvi odvratio pogled. Sadok ni sam nije znao kako je došao kući; korake su mu nesumnjivo vodili ili Gospod ili navika. Stigavši kući, samo se srušio na krevet, tijelo mu je drhtalo kao da mu je hladno. Vatrena moć, koja ga je osnažila kada se suočio


s prorokom Ahijom, sada je bila posve iščeznula. Sa sobom je odnijela i ono malo snage kojom je Sadok inače raspolagao, ostavila ga slabog i drhtavog. Je li to bila Jahvina, Gospodinova moć? Ni sam nije znao: znao je samo da je nakratko blistao sjajnije i moćnije od bijesnoga proroka. No to je prošlo. Sadok nije znao zašto mu je uopće bio udijeljen taj kratak trenutak slave, a bio je odveć umoran da bi se trudio shvatiti. Morao je, međutim, još nešto učiniti. Moram upozoriti kralja Salomona. Sadok je ispio snažno začinjeno vino koje mu je donijela njegova supruga te joj je pružio pehar neka mu nalije još. Da, moram upozoriti kralja Salomona. Čim uzmognem, otići ću k njemu.

Ahija Dokaz. Da, veliki svećenik je u pravu. Teška je srca Ahija prihvatio utemeljenost Sadokovih riječi, to mu je priznanje u ustima ostavilo gorak okus. Jahvini Zakoni dokaze traže. Takav dokaz neće, međutim, biti lako pribaviti. Čak ni činjenica da kraljevna zalazi u hramove drugih božanstava neće biti dovoljna, jer brojne žene posjećuju iste te hramove. Previše je takvih žena. Tome se mora stati na kraj. Jer neće ljudi kraljevu kćer osuditi zbog nečega što i njihove kćeri čine. Time bi osudili svu svoju ženskadiju. Tako bi i trebali, i trebali bi tako... Ahija se pokušavao smiriti. Prvo će očistiti kraljevu kuću, a zatim i sve ostale. Morat će prvo nasrnuti na otrovnu zmijinu glavu. Na kralja. Samo posjeti hramova tuđih božanstava neće biti dovoljni. Kraljević Roboam je, međutim, izjavio da njegova sestra posjećuje i Lug. A za taj prijestup Ahija može zahtijevati smrtnu kaznu. Kraljevna iz kuće Davidove pohoti se predaje u Lugu, vlastitim se tijelom klanja Jutarnjoj Zvijezdi, nudi se svima odreda! Obuzet dubokim gađenjem pred tom vizijom koja mu je preplavila um, Ahija se stresao i pljunuo. Tako se prema njoj mora ponijeti. Mora je se odvući iz gnusobe, povlačiti gradskim ulicama i golu bičevati ispred prijestolja njezina oca. Zakon je bio jasan, razvidan kao bistra voda: zbog prepuštanja pohoti, ona mora umrijeti. Kralj Salomon bit će prisiljen osuditi vlastitu kćer ili će izgubiti prijestolje. Ahija se nasmiješio. Neka sada kralj pokaže kako će mu njegova vrla mudrost pronaći put iz ove zamke!


Baalit pjeva Poslije mi se činilo da je za plan kojim me je Ahija htio baciti u nemilost znala barem polovina Jeruzalema. Razlog tome bila je prorokova vrlina bez mane: prisega je za njega bila čvrsta kao Zakon. Ahiji nije na pamet palo da ljudi koje je obvezao na tajnovitost, povjeravanje svojim suprugama u krevetu ne smatraju odavanjem tajni. Nije očekivao ni da će se Roboam pred svojim sljedbenicima hvaliti kako će njegova ohola sestra uskoro skončati u blatu. Zato sam za urotu vezanu uz upad u Lug Jutarnje Zvijezde i doznala znatno prije nego se mlađak pojavio na večernjem nebu. A čak ni ja nisam bila prva koja je doznala detalje, jer za urotu sam doznala od Išvaalit, sestre jednog od Roboamovih prijatelja. Njezin brat Ataniel slušao je Roboama kako se hvali, razmeće mudrošću većom od Salomonove, a zatim je odmah pohitao svojoj sestri, ne zbog mene, jer za mene mu ni u kom slučaju nije bilo stalo, nego zato što se Išvaalit svakog uštapa klanjala u Lugu, a Ataniel je svoju sestru doista volio. Ataniel je strahovao da bi joj se nešto moglo dogoditi pa je zato Išvaalit upozorio da se sljedećeg uštapa drži podalje od božičina Luga. Išvaalit je veoma brzo iz bratove priče zaključila što je posrijedi i došla k meni. — Moramo razgovarati – tako mi je rekla. — Dobro – odgovorila sam i pozvala je u svoje dvorište. Išvaalit je, međutim, zatresla glavom. — Dođi da zajedno sjednemo uz rub fontane u kraljičinu vrtu – velika je fontana bilo omiljeno okupljalište, jer od vode koja je prštala nijedna riječ nije mogla doprijeti dalje od tri koraka. Zato sam i shvatila da mi želi povjeriti neku tajnu, a od javnosti nema boljeg mjesta za odavanje tajni, pa sam se nasmiješila, rukom je zagrlila oko pojasa. Kao sestre smo zatim hodale hodnicima i galerijama, sve dok nismo došle do vrta. — A sada – rekla sam joj kad smo jedna pored druge sjele uz rub fontane – sada mi reci o čemu je riječ. — Tvoj brat, kraljević Roboam, priprema urotu protiv tebe – Išvaalit je rekla, a ja sam se nasmiješila. — Neprestano to čini – rekoh – jer samo je tako sretan, dok vrijeđa druge. — Nemoj se smijati – rekla je i nasmiješila se kao da razmjenjujemo šale. – Ovoga te puta želi ubiti. Kao kamen sam sjedila dok mi je Išvaalit govorila o Roboamovu hvalisanju i upozorenju njezina brata. Znala sam da me Roboam mrzi.


Nisam znala da je njegova mržnja tolika. Što sam mu učinila nažao? Nisam mu čak bila ni suparnica, prepreka njegovu stupanju na prijestolje, jer sam, kako se često i sam rugao, bila samo žensko. Kada je Išvaalit ispričala svoje, zatresla sam glavom i smijala se kao da je ispričala nevjerojatno dobru šalu. — Ne znam što prorok kani učiniti – rekoh – jer i sama znaš da u Lug ne idem po mjesečini. Lug Jutarnje Zvijezde posjetila sam samo jednom, tijekom dana, a zašla sam tek u brižno njegovani voćnjak, dolinu prepunu mogranja i maslina. Nije me mamila mjesečina u Lugu, nikada više onamo nisam pošla. — Znam samo ono što mi je moj brat rekao – izjavila je Išvaalit. – A to sam ti i rekla – nagnula se zatim naprijed i svoju je ruku položila na moju. – Ne znam što prorok kani učiniti, no sve dok uštap ne iščezne s neba, ne ispijaj išta iz pehara iz kojeg nitko drugi nije pio i ne idi u osamu s osobama u čiju iskrenost nisi posve sigurna. Obećala sam da neću. Znala sam da su Ahija i Roboam bili uvjereni da će, budući da idem posvuda, biti lako opiti me sredstvom za spavanje, odvući me u Lug i ondje golu ostaviti na očigled svima... Bila sam, međutim, pametnija nego što su mislili. — Bit ću obazriva – rekoh. – Idi sada i upozori svećenice koje će jutarnjoj Zvijezdi služiti ovoga uštapa, neka budu čedne. Upozori i kćeri Izraelove da u Lug uopće ne zalaze. Čak i ako me ne uspije uhvatiti u stupicu, Ahija će rado optužiti svaku djevojku koju ondje zatekne i za nju zatražiti kaznu kamenovanjem. Moj otac bi to odbio učiniti, a znala sam da je ipak pametnije izbjeći izravan sukob između kralja i proroka. — Reći ću im – izjavila je Išvaalit. Ostale smo zatim još sjediti uz rub velike fontane. Nemamo smo čavrljale kad nam se pridružilo pola tuceta kraljevih žena koje su došle uživati u Suncu. Išvaalit i ja s njima smo zapodjenule razgovor. Kada sam malo kasnije zadivljeni pogled podignula s Ahionamina veza, Išvaalit više nije bilo. Nasmiješila sam se i na sva usta počela hvalili vješte ruke moje pomajke. U sebi sam se iskreno nadala da sam doista mudra koliko mi ponekad govore da jesam. Roboamovo me spletkarenje potaklo da osmislim plan. Smion, opasan plan. Ali i plan koji bi naposljetku mogao biti ključ koji će mi omogućiti da pobjegnem iz zatvora u kojemu bila sam zatočena.


Abišaga Moja je majka hodnicima ženske palače koračala bez zastajkivanja, kao da je već napamet znala put. Kćeri predu tajne, govore stare žene, ali te tajne daleko su od onih što ih skrivaju majke. Slonovačom obložena vrata od ebanovine koja su vodila u vrt kraljice Mikale bila su napola otvorena u znak tihe dobrodošlice; moja je majka pogledala vrata i nasmiješila se. Kraljica Mikala sjedila je uz fontanu i prste je provlačila kroz ledenu vodu. Svoju sam majku dovela pred kraljicu i naklonila se. — O, kraljice, evo ti dovodim svoju majku. I moja se majka zatim naklonila. Usprkos godinama, još uvijek je bila graciozna kao vrba na vjetru. Nasmiješila se potom, uspravila i rekla: — O, kraljice, živjela dovijeka. Kraljica Mikala zurila je u nju pa sam kratko pomislila da joj se neće ni obratiti. — I ja tebi isto želim – rekla je naposljetku kraljica Mikala. – I kako te sada zovu? Moja majka se tad nasmijala, a nasmijala se i kraljica Mikala te je zagrlila. — Oh, kako mi je samo drago što te ponovo vidim! – izjavila je kraljica. – Ovoga te puta, međutim, neću pustiti. — Ovoga te puta neću ni pitati – moja je majka odstupila i kritički počela kraljicu Mikalu promatrati kao da joj je i ona kći, kao da baš moja majka mora izreći konačan sud o njezinome ruhu, nakitu i frizuri. — Dobro izgledaš, Mikala. Pristaje ti kraljevska titula. — Ne – odgovorila je kraljica – ali kraljevska je titula ruho koje moram nositi zbog svoga... zbog kralja Salomona. Moja majka je kratko bez riječi samo stajala, a zatim upitala: — O, kraljice, mogu li otvoreno govoriti ili trebam vagati riječi? — Da smo se štedjele kada smo se prvi put srele, ne bih isplakala zdenac suza. Govori.


— Ne roni, dakle, suza i prihvati istinu, Mikala. Kraljevska ti titula pristaje zato što si kraljica u srcu. Čak i kada bi sada mogla ustranu odložiti krunu, ne bi to učinila, bez obzira na kralja Salomona. Kraljica Mikala tada kao da se pretvorila u staklo, kruto, ali i krhko; držala se ponosito i uspravno kao da će naložiti da moju majku udalje od nje. Samo je, međutim, rekla: — Zar me tako ništavnom smatraš? — Velikom te smatram, kraljice. Ti si kostur koji podupire ovo kraljevstvo, srce koje čuva krunu. Ti si božica koja u ovu zemlju udiše život... Oh, znam da si rođena kao kći Jahvina, a znam i koliko poštuješ sve bogove. No istina je jedna, Mikala, a ti si sada ono što velim. Bez tebe ovdje kraljevstva ne bi ni bilo, šakali i sove gostili bi se sada među ruševinama i razbacanim kamenjem. Ledena tišina se rastegnula u nedogled, u ušima su mi odjekivali otkucaji moga srca. Naša je sudbina bila bačena pred kraljičina kićena stopala. Moja majka i kraljica nepomično su stajale kao uhvaćene u jantaru. Zatim sam imala dojam da se zrak ponovo topi i vrijeme teče. — Zar bi to bilo tako loše? – upitala je kraljica. Moja joj je majka odgovorila: — Bilo bi drugačije – primila je tad kraljicu za ruke koje joj je ona pružila. Kroz krv mi je prostrujao osjećaj olakšanja. Kraljica Mikala poljubila je moju majku, čvrsto ju je stegnula u zagrljaj kao da grli davno izgubljenu sestru. Nakon toga, kraljica se nasmijala i rekla: — Nisam očekivala baš toliko istine! — Kraljice je samo rijetko čuju. A budući da si je čula, što sada želiš, o kraljice? – moja majka je te riječi izgovorila lepršavo, premda se iza njih krilo trezveno pitanje. — Ako baš želiš, htjela bih da mi kažeš kako da te sada zovem! – izjavila je kraljica, a moja majka se ponovo nasmijala i uklonila modri veo koji joj je uvijek prekrivao kosu. — Zovi me kako te volja, samo me prijateljicom zovi, mene i moju kćer – letimično je tada pogledala veo i na tlo ga odbacila kao prljavu krpu. – Ah, tako je dobro ponovo se naći među bogatim ljudima!


— Kada bi samo... — Ne – moja majka je tad ispružila ruku kao da želi obuzdati riječi kraljice Mikale. – Ne kažnjavaj se time. Kada bi samo... nisu to riječi kojima bi se kraljice smjele koristiti dok govore o prošlosti. Samo kada govore o budućnosti. — Možda. Pa ipak, bila sam sretnija kao ratareva žena. — Možda i jesi... ali kraljevstvo je sretnije s tobom kao kraljicom. Ne zanosi se, Mikala, sve žene, a i muškarci, premda to nikada neće priznati, idu unaprijed određenim putom. Bogovi ti nisu predodredili da živiš i umreš kao ratareva žena. U protivnome ne bi sada bila tu, odjevena u grimiz i zlato. — Zar ti da mi kažeš takvo što? Nisi li mi upravo ti jednom rekla da sami stvaramo vlastitu sudbinu? — I stvaramo, ali samo onako kako bogovi žele. Bogovi su te stvorili kako bi oblikovala budućnost kraljevstva, Mikala, a to si i učinila. Misliš li da bi Salomon danas sjedio na prijestolju da se ti nisi uplela u Davidovu i Bat-Šebinu sudbinu? Ne budali, dakle, jer nisi budala. Kada sam poslije majku upitala kako to da se ona i kraljica Mikala tako dobro poznaju, ona se samo nasmiješila i rekla da je davno to bilo: — Tako davno, da više ne postoji zemlja u kojoj smo se susrele, da je sav narod te zemlje odavno pomro. I nikada više o tome nije htjela govoriti. Samo bi ponavljala: — Prošlost je prošlost, kćeri. Jednoj sam kraljici sada prijateljica, majka drugoj, a ako mi bogovi budu blagonakloni, jednoga ću dana biti baka trećoj kraljici. Zadovoljna sam zbog toga, a trebala bi i ti biti. Ne uznemiravaj mrtve, Abišago. Neće ti biti zahvalni što si ih probudila.

Baalit Samo se sama možeš osloboditi. To mi je rekla kraljica od Sabe, a sada sam posve izvjesno znala da je to i istina. Sabi je bila potrebna kraljica koja će njome vladati nakon Bilkis, ne djevojka koju će na prijestolje posjesti kao neiskusnu nevjestu u krilo staroga monarha. Do sada, međutim, nisam uspjela iznaći put koji bi me časno odveo do Sabe.


Mogla sam pobjeći, poći za Sabejcima, nadati se kako me neće podati mome ocu kada bude za mnom poslao svoje, do zuba naoružane ljude. Da, pokrenuti rat, to bi baš bilo pametno. Nije to bio način da ocu zahvalim za ljubav koju mi je dao, ni kraljici za njezino učenje. Zakrviti dva naroda, prekinuti trgovačke putove začinima koji vode do Zemlje Jutra – doista bi bilo pametno, ali samo za onoga tko želi pjevati pjesme o ratu i mrtvima. Ne čini to netko tko želi bdjeti nad jednom zemljom, čuvati je, njegovati je u miru. Bolje će biti da ostanem, nego pokušam takvo što, doživim neuspjeh i u pokušaju uništim brojne živote. I moj vlastiti među njima, jer moj bi otac bio duboko povrijeđen i teško da bi mi ikada više mogao vjerovati. No ako ostanem, morat ću se udati, a moj me otac neće htjeti udati za nekog izvan našega kraljevstva. Dat će me nekom od jeruzalemskih velikaša, jer me želi zadržati u svojoj blizini. Sve će to biti dobro za njegova života, no, što će biti kada kralj Salomon ode otpočinuti s očevima svojim, kada Roboam postane kraljem? Roboam me mrzi. Kao kralj, konačno će se moći posve prepustiti mržnji. Kada moj otac umre, moj će vlastiti život postati ulog bratova neprijateljstva. Sigurnosti tada neću pronaći u čitavome kraljevstvu, a sigurnosti neće biti ni za čovjeka koji me oženio, ali ni za djecu koju ću mu možda do tada već roditi. Zato već sada moram nešto učiniti, a zahvaljujući Roboamu, ispred mene se otvorio put koji me možda vodi u bolju budućnost. Koliko bi samo bijesan bio kada bi doznao da mi je upravo on pribavio ključ problema! Pažljivo moram koračati tim putom: jedan pogrešan korak bit će dovoljan da stradam pod kamenjem Zakona. Okretala sam ljubav svoga oca protiv Ahijine mržnje. Ako sam pogriješila u odabiru jače strane, onda sam osuđena na smrt. Prvi sam put u životu sjela i pomno o svemu promislila, razmišljala onako kako bi kraljica trebala razmišljati. Kako svaka žena mora razmišljati. Jer upravo sam kao žena Ahiji bila neprijatelj, premda ja njega nisam tako doživljavala. Nisam prema njemu gajila nikakvu zlobu, barem se nisam upinjala biti prema njemu previše kritična. Premda sam možda i bila nepravedna kada sam, u želji da ostvarim vlastite ciljeve, protiv njega spletkarila jednako hladnokrvno kao što je i on spletkario protiv mene. I tako sam protiv njega stala: kraljevna protiv proroka. Čovjek svoje neprijatelje mora upoznati bolje od prijatelja. Tako je govorio kraljev


general, a Benaja je kao pobjednik izašao iz svih bitaka, tako da sam znala da istinu veli. Što sam o Ahiji znala? Što voli? Što mrzi? Komu vjeruje? Nisam znala što Ahija voli, ni komu vjeruje. Znala sam mnogo o njegovoj mržnji, ah, u to sam bila poprilično upućena. Prorok Ahija mrzio je sve bogove osim Jahve Gospoda. A iznad svega su mu mrske bile božice. Prorok je božice prezirao i više nego žene, a i plašio ih se. Ono što čovjek ponajviše mrzi, upravo mu to ulijeva i ponajveći strah. Ahija je bjesnio kao da su ga u lancima dovukli da poljubi pozlaćena stopala neke božice. A svi drugi svećenici i svećenice u Jeruzalemu su samo htjeli mirno vršiti svoju službu. Ahija me, dakle, mrzi i plaši me se, jer predstavljam božicu na dvoru svoga oca. To mi je konačno bilo jasno. Bila sam dijete velike kraljeve ljubavi, dijete koje je postavio iznad ostalih. Bila sam kći koju je otac volio više od svih svojih sinova. Za Ahiju je to bilo očitovanje zla; kćeri za Ahiju nisu bile blagoslov, nego prokletstvo. Kada bi samo znao da sam doista kći božice! Majka moje majke plesala je ispred Astratina žrtvenika. I više od toga: bila je kraljev užitak, robinja, žena trgovca, majka jednoj kćeri. I nije li mome ocu majka bila upravo BatŠeba, ‘kći sedam bogova’, koja se uzdigla ponad srama kako bi postala majka kralju koji će naslijediti kralja Davida? A bila je tu i Mikala. Žena koja je tkanje vlastita života tkala onako kako joj se svidjelo, koja je moga oca odgojila da bude dobar čovjek i mudar kralj. Sada sam tek mogla nadjenuti imena ženama koje su me oblikovale: svaka je od njih bila istinski Feniks, svaka se od njih uvijek iznova rađala bez obzira koliko težak život bio, koliko užarena bila vatra. Sada je na meni bio red da izaberem put kojim ću poći. Odlučila sam držati se vjere mojih majki. Sada se i ja moram preoblikovati, moram ustati iz vatre i iznova poletjeti. Put što sam ga za sebe odabrala nije bio lak; nisam mislila da će mi ijedan korak na tome putu biti bezbolan. Jer znala sam da ću, uspijem li, svoga oca duboko povrijediti. A to će izazvati skandal, premda će sramota biti ublažena mojim progonom iz kraljevstva. Moram napustiti svoj dom, nikada više ne vidjeti Jeruzalem, pogled spustiti na krovove koji se zlatno žare obasjani ljetnim suncem... Svaka djevojka mora napustiti svoj dom, podsjećala sam se. Ženin je život promjena. A do ove će promjene doći mojim vlastitim izborom. Ne smijem to zaboraviti kada put postane teži.


Zato sam Ahijin plan počela prilagođavati vlastitim ciljevima; bila je to moja treća pogreška. Prorok se upinjao uhvatiti me u Lugu, pred javnosti me razotkriti kako se klanjam gospi od Svjetla. Htio je dovući me pred sud mojega oca i otvoreno me optužiti, ne ostaviti mome ocu ni jednu priliku da me zaštiti. Odlučila sam Ahiji dopustiti da me uhvati, ali ne u Lugu. Više mi je odgovaralo da me uhvati izvan svetog lugova tla. Da me prorok uhvati na putu do Gospina svetišta. Da, odlučih da tako će biti najbolje; Ahiju ću tako susresti u trenutku koji mi bude najbolje odgovarao i na meni najprikladnijem mjestu. Na mjestu koje neće biti po njegovu izboru. Nisam se namjeravala ni sama s njime suočiti. Nisam mu htjela pružiti priliku da me muškarci ščepaju i na silu odvuku na mjesto gdje ću se dodatno kompromitirali. Znala sam da moram imati pratnju, žene kojima moj plan, uspije li, neće ničim naštetiti. Za takvo što nisam mogla zamoliti ni jednu od onih koje će se kasnije morati suočiti s Ahijinim bijesom. Zato mi pratilje nisu mogle biti moje sluškinje, prijateljice ili strankinje koje su trenutačno boravile u Jeruzalemu. Ne, to moraju biti djevojke na koje neće utjecati ono što će se zatim dogoditi... I dok sam tako razmišljala, na pamet mi je palo kako ću Sabejce zamoliti za pomoć. Ali ne kraljicu! Moram to sama učiniti. Ne uspijem li Khurrami i Irsiju osobno uvjeriti da pođu sa mnom, tad ni ne zaslužujem uspjeh. U trenutku kada je moja volja konačno zavrtjela vreteno sudbine, obuzela me je ledena sumnja. Bit će to katastrofa, šaputali su mi moji strahovi. Moj plan neće uspjeti, a njegov će me neuspjeh odvući u vrtlog tuge i nemilosti. A moj otac, što će mu to učiniti? Toliko me voli, kako ga mogu toliko povrijediti? Kako li samo mogu vlastita oca osuditi na neizbježnu bol? No, ne učinim li to, samu ću sebe osuditi na bijedu. Ali i izložiti se opasnosti; ne smijem zaboraviti da će Roboamova mržnja jednoga dana prerasti u istinsku moć koju će iskoristit protiv mene. A ako svoj plan ne provedem do kraja, povrijedit ću kraljicu i čitav njezin narod. Jer bez istinske kraljice, zemlja sabejska osuđena je na propast. Sunce Sabe me je dozivalo kako bi spriječilo pokolj; tko može odoljeti svetome pozivu? Da, optužite bogove za vlastite žudnje. Jer za budućnošću koju mi je obećavala Saba žudjela sam onako kako druge djevojke žude za ljubavnikom.


Naposljetku više nije ni bilo važno je li me k sebi dozvalo Bilkisino sunčano božanstvo, nije bilo važno koja je moć mnome upravljala. Koja god sila da me vodila: bog ili boginja, oboje – ili ni jedno od njih – znala sam da se na taj poziv moram odazvati. U potrazi za vatrom, bježim na jug, prema jutru. U pustinju i onkraj nje. Tko zna? Možda će se jednoga dana iz ovoga pepela uzdići nova istina i svoja krila raširiti preko prostranoga svijeta... U mladosti usijane snove snivamo.

Helike To je prokletstvo uspjela izbjeći u svojim snovima, no sudbina ju je čvrsto ščepala svojim kandžama, izlaza nije bilo. Ne. Ne, pogriješila sam, to ne može biti istina. No, dok je kroz svoj uzani prozor zurila u Mjesec koji se pomaljao na nebu, Helike je dobro znala da nije pogriješila. Tri mjeseca; tri mjeseca otkako je s kraljem provela noć. Od tada nije krvarila u ritmu Mjeseca. Dijete nosim. Ta joj je spoznaja kroz žile potekla hladna kao polagani otrov. Bilo je to ono čega se ponajviše plašila: da kralju Izraela rodit će dijete. Dala je sve od sebe kako bi izbjegla tu sudbinu, čak se ponizila i savjete tražila od starijih žena, pridržavala se uputa koje su joj te žene dale. No, usprkos svemu, nije uspjela. Sada se izravno suočila s vlastitim strahom. Ako je dječak, izdržat ću već. Prema zakonu Gospi od Mača, sinovi pripadaju očevima. A kćeri majkama. No ovdje, u Jeruzalemu, muški zakoni upravljaju sudbinama žena. Čak i kćeri pripadaju očevima. Nosim li kćer, i ona će pripasti kralju Salomonu da s njom čini što ga volja. Kći kralja Salomona bit će odgojena unutar zidova, bit će zalog i igračka žrtvovana na oltaru kraljevskoga ponosa. Robinja sve dane života svoga. Ne. Moja Gospa ne može biti toliko okrutna. Mjesec je visio nisko na nebu, nije više bio tanani srp, nego je postajao sve obliji; za samo nekoliko dana bit će uštap. Helike je zurila u blistavi Mjesec sve dok joj njegova srebrna svjetlost nije posve ispunila oči, sve dok nije vidjela više išta. Samo budućnost koja je nemilosrdna koliko i ljudski zakoni. A dok je zurila u jasno, hladno svjetlo, dosjetila se što joj je činiti.


Neprimjetno je kliznula iz kraljeve kuće, kroz velika je vrata prošla tiha kao mjesečeva sjena. Prvi je put nakon svadbene procesije nogom stupila iza pozlaćenih haremskih vrata, pa ipak je znala put. Dovoljno je često zurila s krova, pogledom slijedila stazu koju bi pun Mjesec pretvorio u srebro, pratila je između krovova, preko zidina i polja, gledala je kako se proteže sve do iskričave mjesečine Luga. Nikada Gospa od Mača ne bi pristala biti prikovana za Lug. No, božica je boravila ondje, a sve su božice sestre. Gospa od Luga možda bi mogla poruku prenijeti njezinoj sestri od Mača. Slabašna nada, ali ipak dovoljna da je se Helike čvrsto uhvati. Očaj ju je odveo do Gospinih Vrata; strah ju je zaustavio ispred njih. Bio je to posljednji korak, bez povratka. Iza Gospinih vrata načinjenih od srebra i vrbina drveta prostire se Lug Jutarnje Zvijezde, a kada nogom stupi u Lug, tada će konačno doznati u koliku je nemilost pala kod vlastite božice. Nisam imala izbora. Helike je znala da laže; uvijek postoji izbor, a ona je pogrešno izabrala. Umjesto časti i slobode, ona je odabrala predaju i pokornost. — Hoćeš li ući u Lug, gospo? – glas svećenice bio je nježan i topao. – Dobrodošli su svi kojima je srce otvoreno. Predugo je oklijevala i ponovo je netko drugi umjesto nje birao... Ne. Helike je prikupila hrabrost i otvoreno se suočila sa svećenicom. — Ušla bih, samo ne znam hoće li tvoja Gospa blagonaklono dočekati onu koja Joj ne služi, onu koja joj dolazi nemirna srca. Ne bih Je uznemiravala da nisam u tako velikoj potrebi. Nimalo pokolebana njezinim riječima, svećenica se nasmiješila i pružila joj ruke u znak dobrodošlice. — A kome bi se čovjek u velikoj potrebi trebao obratiti, ako ne vlastitoj Majci? Uđi i dobrodošla budi. Nekoć je – davno – bila Djevica od Mača koja je služila čistoj Gospi od Mača. Nikada još prije nogom nije stupila u Lug Nasmijane Božice pa se pribojavala onog što bi je ondje moglo dočekati. No, pod krošnjama stabala vladao je mir, meko je tlo bilo neokaljano. Svakim novim udisajem Helike je u sebe upijala svježi, zeleni miris lišća i tamniju aromu zemlje. Dok je slijedila svećenicu koja ju je vodila dublje u Lug, osjećala je kako se kroz prohladni zrak provlači sve uporniji miris tamjana. A s mirisom tamjana, iz sjene je dopirao tih šapat, uzdasi zadovoljstva. Helike nije podizala pogleda s svećeničina pozlaćena pojasa te se nije ni trudila pogledom potražiti izvore tih zvukova zadovoljstva.


Svećenica je naposljetku zastala. — Ovdje je naša Gospa – rekla je. – Pogledaj je, sestro, i utjehu pronađi. Ispred njih stajala je nasmiješena Ašera širokih bokova, koja je rukama pridržavala grudi, nudeći tako hranu za tijelo i dušu. Bijeli kamen njezinih grudi ljeskao se ulašten dodirima brojnih pobožnih ruku koje su ih dodirnule. Helike nije smogla hrabrosti podignuti ruku i dodirnuti božičine grudi; umjesto toga je ruke prekrižila preko prsa i naklonila se. — Milost ću zatražiti i prinijeti dar kao žrtvu – izjavila je i ponudila ogrlicu koju je odabrala među nakitom što ga je njezin otac s njom poslao kao miraz onda kada ju je prodao kralju Salomonu. Grumenje jantara upleteno u tanke lančiće od zlata: jantar u zlatu zatočen poput onih sitnih bića zauvijek zarobljenih u samome jantaru. — Hoće li tvojoj Gospi to biti dovoljno? Svećeničine su se oči raširile. — Ovim bi darom i kraljicu mogla otkupiti. Što ćeš zaiskati, sestro, kada nudiš tako mnogo? — Nasmiješenu ću božicu zamoliti da poruku prenese Njezinoj sestri, Gospi od Mača – Helike je kleknula kako bi do božičinih nogu položila jantar okovan zlatom. Prisilila se pogledati od dragulja načinjene oči Gospe od Ljubavi. — Ne tražim ovo za sebe... Nego za kćer tvoju. Nošene noćnim vjetrom, šaputane su se riječi poput srebrne glazbe provlačile kroz lišće. — Da – naklonila se Helike pritisnuta božičinim pogledom i rukama obuhvatila svoj trbuh koji je postajao obliji. – Za moju kćer. Nitko je nije vidio dok se natrag vraćala obasjana jasnim svjetlom koje prethodi zori. Čak ni nakon svih tih godina koje je provela zatočena unutar zidova palače nije zaboravila teško naučene vještine. Još uvijek ih imam. Nedostaje mi jedino čast. Gorko joj se ta riječ ljepila za jezik, zatrovala joj kosti. Istodobno ju je, međutim, to iznutra oslobodilo. Što bih još mogla izgubiti? Dublje ne mogu pasti. Mogu se ponašati kako me volja, jer važna mi je još jedino budućnost moje kćeri. Sve što želim jest njezina sloboda. Jedino se to usudila tražiti. Gospa od Mača možda se mogla smilovati njezinoj kćeri, Helike se Gospinoj milosti za sebe samu nije ni nadala.


Baalit pjeva Dok hodala sam kroz prolaz koji od Kraljičinih vrata vodi do Male palače, iz duboke sjene jednog od cedrovih stupova je izašla i ispred mene zastala žena. Prestrašeno sam se ukopala u mjestu, napeta kao jelen. Bila je to, međutim, tek jedna od očevih žena. Nije predstavljala nikakvu opasnost. — Kraljevno, moram s tobom razgovarati. Moram – riječi gospe Helike zrak su sjekle kao oštrice, blistave i britke. Nisam si mogla predočiti što bi je moglo mučiti, ni zašto bi sa mnom htjela razgovarati. Pa ipak sam se nasmiješila i rekla: — Govori, dakle. Dijelom sam očekivala da će me zamoliti da se kod oca založim za nju. I druge su to prije nje činile. Zato sam i bila posve nespremna kada je rekla: — Ono što namjeravaš ne možeš sama izvršiti, a neuspjeh si ne smiješ dopustiti. Mogu ti pomoći. Mogu. Ja... Osjećala sam se kao da mi po koži škropi ledena kiša, slijeva mi se u krv. Zar čitav Jeruzalem zna za Ahijinu urotu... ali i moju? — Kako znadeš za to? – odlučila sam ne trošiti dah kako bih to pokušala zanijekati ili zatajiti, jer trebala sam pronaći slabu kariku u svojoj priči. Nisam smjela dopustiti da se moji planovi pretvore u isprazna naklapanja kojima se žene prepuštaju pokraj bunara. — Više od dvoje ne mogu čuvati tajnu. Zar je važno tko mi je rekao? Jednostavno znam. Dopusti mi da ti pomognem. Molim. — Zašto? – upitala sam. Jedva sam poznavala gospu Helike; bila je suzdržana i ohola, okrenuta samoj sebi. Činilo se kako ni u čemu ne uživa, ni u lijepim haljama, nakitu, probranoj hrani. Pa ipak mi je sada prišla očajnih i zažarenih očiju, ruku ispruženih kao prosjak. Nije odgovorila, samo je kliznula na koljena. — Kraljevno, preklinjem te... Naježila sam se gledajući je tako poniženu. — Nemoj – rekla sam i odstupila korak. – Molim te, gospo Helike, nemoj... – tek su mi zatim prave riječi prešle preko usana: — Ustani, netko će te vidjeti. Pravo je olakšanje bilo vidjeti je kako ustaje, jer očigledno se plašila da bi je netko mogao vidjeti kako me preklinje. — Ako mi ne dopustiš da ti pomognem, kraljevno, onda mi više ništa ne preostaje.


— Zar sam rekla da neću? Prvo mi, međutim, moraš reći zašto smatraš da će mi trebati nečija pomoć i zašto mi sada tako gorljivo nudiš svoje prijateljstvo, premda jedva da smo razmijenile nekoliko riječi otkako si došla na dvor moga oca – tada sam je obujmila rukom. Tijelo joj je bilo napeto i hladno od očaja. — Dođi, šetat ćemo zajedno, pokazat ćeš mi cvijeće u svome vrtu. Žalosno me tad pogledala: — Uopće ne marim za cvijeće. — A trebala bi – rekoh. – Jer cvijeće čuje mnoge tajne. Tek tada je shvatila i oči su joj zaiskrile nadom. — Pođimo, onda, premda ništa što je u mome vrtu posađeno ne raste onako kako bi trebalo. — Možda si zapostavila svoje cvijeće, a to nije mudro – čavrljajući lako, hodala sam s njom, pokušavajući putem dokučiti kako je gospa Helike doznala za moje planove da pobjegnem iz svijeta svoga oca. — A sada – rekla sam kada smo zašle u njezin maleni vrt i osamljene počele koračati između stabala limuna i oslikanih lončanica – reci mi sada što želiš... i nemoj svoje i moje vrijeme uzalud tratiti na laži ili prazne lijepe riječi. Rekla si da bi mi željela pomoći, zašto i kako? I kako ću ti poslije morati platiti tu tvoju pomoć? Gospa Helike tada je zastala i pogledala me ravno u oči. Pogled joj je bio leden kao kamen na studeni. — Želiš izazvati proroka Ahiju. To je opasna igra. Uspiješ li... Kosti su mi se zaledile. — Kako si to doznala? Nasmiješila se i usta su joj se rastegnula u krivulju. — Žene ovdje govore, eunusi su još brbljaviji. A muškarci govore više od svih ostalih. Ja samo slušam. — Recimo da si u pravu – otrgnula sam cvijet s meni najbližeg limunova stabla. — Što ako uspijem? — Ako uspiješ, onda ćeš otići. Oslobodit ćeš se ove palače, ovih kamenih zidova. Zaprepaštena gorčinom koja je prožimala njezine riječi, tada sam rekla: — Zar nisi sretna ovdje? Kratko je šutjela; tiho se nasmijala, narugala vlastitoj patnji.


— Sretna? Zar je zatvorenik ikad sretan? Je li onaj koji je prekršio zadanu riječ manje obeščašćen ako je bio prisiljen učiniti to? – govorila je kao da se obraća sebi samoj. Dugo trpljeno žaljenje riječi joj je punilo gorčinom. Govorila je o boli koja je toliko dugo trajala, da se već bila priviknula na tupu i stalnu bol koju je osjećala u srcu. Nije to ponos, uopće to nije ponos. Preplavio me stid, stid što odavno nisam dokučila istinu. Ova supruga moga oca, ova kraljica, hodnicima palače je hodila obuzeta tugom i žaljenjem. Sada sam znala što čuči onkraj pogleda gospe Helike: gađenje prema sebi samoj. Nije ona mrzila moga oca, nego sebe samu. Limunov cvijet na ruci mi je ležao zdrobljen mojim nemarnim prstima; otrla sam ga s kože. — Kako ti mogu pomoći? – upitala sam. Okrenula se prema meni, pogled joj je bio zamračen željom. — Ako ti pomognem, hoćeš li me povesti... — Povesti sa sobom? – pomeo me očaj, jer znala sam da to ne mogu učiniti. Supruge moga oca bile su pečati na sporazumima, svaka je od njih bila zalog mira. Moj ih otac nikome nije mogao povjeriti kao sluškinje, čak ni vlastitoj kćeri. Na određeni ih je način moj otac mogao jedino uzimati. — Ne. Ne, za mene je prekasno. Ja se više ne mogu vratiti. Ali moja kći... moraš je uzeti sa sobom. — Ali, gospo Helike... – trudila sam se da mi glas bude mek i nježan, kao da pokušavam umiriti preplašenog mačića na visokoj grani – ti nemaš kćer. — Ne. Još je nemam. Ali imat ću je – ruke je tada položila na trbuh čija se oblost još mogla prikriti iza bogatih nabora njezinih halja. – Gospa mi je obećala. Dobit ću kćer i ona će okajati moj prekršeni zavjet. Pogledala sam njezino tijelo koje je postajao sve oblije; najmanje ćeš još pola godine proći prije nego joj se dijete rodi. — Čak i ako je tako, otići ću prije nego se tvoja kći rodi. Ili ću otići ili biti mrtva. — Povest ćeš je. Dat ćeš mi riječ. Ako to ne učiniš, otići ću pred kralja Salomona i reći mu što planiraš. — Ali, gospo Helike... — Moraš. Moraš je povjeriti Artemis-Hipponi. Ako je ne uzmeš, sama ću je ubiti. Kći žene-lovca neće odrastati unutar zidova, neće udovoljavati muškim hirovima. Neće biti igračka njihovim pohotama.


Imala sam dojam da mi se koža ledi; znala sam da sam suočena s ludilom. — Pomoći ću ti – rekoh. No, hoćeš li imati povjerenja u mene? Morat ću otići prije nego ti se dijete rodi, ali ako rodiš djevojčicu, poslat ću po nju, ostavi je u mome dvorištu. Dajem ti riječ. — Djevojčica je, obećana mi je – uopće nije sumnjala. – Moraš je povjeriti Gospi od Mača, Gospi od Konja. Moraš mi dati riječ da ćeš to učiniti. — Neću život djevojčice nikome zavjetovati bez njezina pristanka. Bude li ona to željela, sama će otići tvojoj božici. Dajem ti svoju riječ da tako će biti. Glas mi je bio smiren, tih i čvrst. To je, čini se, bilo dovoljno; Helike je duboko udahnula te se činilo kako se oslobodila ludila koje ju je počinjalo obuzimati. — To je dovoljno – konačno je rekla. Rukama je ponovo nježno prešla preko zaobljenog trbuščića i nasmiješila se. Oči su joj blistale kao puni Mjeseci. – Da, kraljice moja. Bit će to dovoljno. I dalje je zvučala napola ludo, nisam se usuđivala ostaviti je samu. Zato sam se i grozničavo pokušala dosjetiti nečeg što bi je moglo zanimati, a sve kako bi joj onaj luđački, mjesečev sjaj iščeznuo iz pogleda. Što sam zapravo znala o gospi Heliki? Shvatila sam da ne znam ništa i lice mi se zažarilo od srama. Svih je tih mjeseci ovdje živjela toliko shrvana da je htjela umrijeti, a ja baš ništa o njoj ne znam. Ništa, samo da je... — Ti si kći Gospodara Konja – rekla sam, a Helike me je pogledala kao da sam ja ta koju obuzelo je posvemašnje ludilo. – Helike, znaš li jahati konja? Odmah sam zažalila zbog postavljenog pitanja, jer ona se počela smijati... nije više mogla stati. Smijala se sve dok nije pala na koljena i ruke prekrila svojim širokim, čvrstim dlanovima, sve dok joj se smijeh nije premetnuo u jezovite jecaje. A ja nisam mogla učiniti baš ništa da je zaustavim. Nisam joj mogla ni ruke s lica ukloniti, jer bila je jača od mene. Naposljetku sam, očajna, usta primaknula njezinu uhu i rekla: — Moja gospo Helike, ako odmah ne prestaneš, iz ovih ću stopa otići svome ocu i zamoliti ga da mi pomogne – glas mi je bio oštar kao sječivo. I uspjela sam, Helike je počela hvatati dah i kašljati, a zatim je prestala i plakati. Spustila je ruke s lica i zagledala se u mene. — Ja sam kći Gospodara Konja i deset sam godinama jahala s djevicama Gospe od Mača. O, da, znadem jahati konja.


— Hoćeš li, onda, jahati sa mnom? – nisam gospi Helike mogla ponuditi mnogo, no to sam joj barem mogla priuštiti. — To je zabranjeno – u Helikinu glasu nije bilo emocija. – Kraljeve supruge ništa ne smiju činiti. — Nije zabranjeno ono što kralj osobno dopusti – rekoh. – Pitat ću oca smiješ li jahati sa mnom, naravno, ako želiš. Dugo je zatim zurila u mene; isprva je izgledala kao da zuri daleko iza mene, u sjenu koju nisam mogla dokučiti. A zatim joj se, posve polako pogled zagrijao, smekšao, pa sam sa sigurnošću mogla reći da gleda upravo mene, a ne nešto što je odvlači u ludilo. — Dopustit će mi to – rekoh. – Kraljevni ne priliči da jaše bez pratnje. — Ili da uopće jaše. Ne u ovoj zemlji gdje vladaju ljubomoran bog i pohlepni ljudi. No kada si ti u pitanju... tvoj ti otac ništa neće uskratiti. Odveć je vagala riječi da bi pogriješila njihovo značenje. Njezin joj je otac sve uskratio. To nisam mogla ispraviti. Mogla sam joj pružiti samo ono što je bilo u mojoj moći. — Želiš li da ga pitam? – upitala sam, a ona je samo zurila dolje, u svoje ruke, ruke čvrste i snažne usprkos mjesecima provedenim na dvoru moga oca. — Da – rekla je Helike, a glas joj je bio gotovo odveć nježan da bih ga čula. – Da, kraljevno, pitaj ga. Kada sam ocu pristupila kako bih od njega zatražila tu uslugu, po njegovu sam ponašanju vidjela da je oprezan, da strahuje da bih od njega mogla ponovo zaiskati neka me pusti da s kraljicom Zemlje Začina pođem na jug. Zato je valjda, kada sam ga pitala može li njegova supruga Helike jahati sa mnom, s olakšanjem i bezuvjetno izašao u susret mojoj zamolbi. — Naravno, Baalit, da gospa Helike može jahati s tobom, ali samo ako i ona to želi. Nemoj je tjerati da s tobom ide ako joj to samoj nije po volji. — I ona to želi – uvjeravala sam ga. – Rekla mi je da je jednom prilikom jahala od Troje do Damaska i natrag. Mnogo čemu me može poučiti. — Oh, pa naravno, njezin je otac Gospodar Konja. Svake mi godine šalje danak od stotinu kobila. Ona je kći čovjeka koji je smatra manje vrijednom od svojih kobila. To, međutim, nisam rekla. Samo sam zahvalila ocu i otrčala potražiti Helike kako bih joj prenijela što je rekao.


Benaja Provjeravanje stanja zaliha u pojedinim skladištima i odobravanje zahtjeva pristiglih iz pojedinih garnizona, nikome ne može popraviti raspoloženje. Kada je Benaja konačno prošao kroz vrata koja od stražarskoga krila vode do otvorenoga dvorišta središnje palače, mislio je samo kako će uskoro uživati u vrču ukusnoga piva prethodno ohlađenog u bunaru. — Benaja – rekla je Nikaulis i iz glave mu izbrisala svaku pomisao na pivo. Zapovjednica kraljičine straže stajala je u sjeni koju su bacala otvorena vrata. Benaja se prema njoj okrenuo i zagledao se u njezine nepokolebljive oči. — Moram razgovarati s tobom – premda nije šaputala, riječi su joj bile meke, upućene samo njegovim ušima. Nasamo, pomislio je Benaja, jer inače to ne bi ni tražila. Samo gdje? — Jesam li ti već pokazao vrline naših gradskih zidina? – upitao je. Nasmiješila se. Bilo je očigledno da je doživjela istinsko olakšanje zbog činjenice da je tako brzo shvatio što misli. — Ponovo mi pokaži. I Benaja ju je poveo do najbliže stražarske kule; Nikaulis ga je slijedila poput sjene. Nije ni pokušao gubiti vrijeme nagađajući zašto s njime želi razgovarati. Znao je da će ubrzo ionako sve doznati. Sve do trenutka kada budu mogli sigurno razgovarati, njemu je bilo dovoljno to da Nikaulis stvar smatra dovoljno povjerljivom i hitnom. Uspeli su se uza spiralno stubište unutar kule, kada su konačno došli do vrata koja vode u unutrašnjost zidina, Benaja je rekao: — Zidine zaklanjaju sve: ovdje nas čitav grad može vidjeti, ali nitko ne može čuti ni riječ od onoga što ćemo reći. Govori, dakle. — Kraljeva kći je u opasnosti – rekla je i netremice se zagledala u stalak za koplja namijenjena gradskoj straži. – Želi proroka iskoristiti u ostvarenju vlastitih planova. Moramo je zaustaviti. Prokleta djevojka! Na Benajinu se licu, međutim, nije vidjelo ništa. Podigao je najviše koplje kao da želi Nikaulisinu pozornost skrenuti na oružje. — Kaži što znadeš. Nikaulis je pažljivo birala riječi, tako da je samo nekoliko rečenica bilo dovoljno da Benaja shvati o čemu je riječ. — Kraljevna Baalit želi na jug otići s kraljicom Bilkis koja, pak, želi da ona bude sljedeća kraljica od Sabe. Kralj Salomon to neće dopustiti.


Ne, nisam ni mislio da bi dopustio takvo što. Šteta. Bilo bi znatno bolje omiljeno dijete kralja Salomona poslati na sam rub svijeta, nego je ostaviti da stvara nevolje ovdje, u Jeruzalemu. — Kraljevna sada želi kralja prisiliti da je pusti – Nikaulis se okrenula i zaputila se niz zidine. Benaja je koplje vratio natrag na stalak i bez žurbe pošao za njom. — A kako ga kani prisiliti? — Namjerava proroku Ahiji sljedećeg punog Mjeseca dopustiti da je zatekne u božičinu Lugu – izjavila je Nikaulis. — Zar je poludjela? – upitao je Ahija: – Njezin pradjed Šaul umro je lud, to joj je, čini se, u krvi. — Nije luda, ali je očajna. No jednako će završiti. — Kako to znaš? – upitao je Benaja, a Nikaulis mu se zagonetno nasmiješila. — To znam zato što ljudi ne znaju šutjeti ni po cijenu vlastita života. Ja neprestano šutim pa zaborave da sam ondje. Slušam – Nikaulis se rukama oslonila o kamenu ogradu zida i zagledala se u Jeruzalem. Sunce je visoko s neba izlijevalo svoju svjetlost preko krovova i vrtova. Činilo se kako je grad kralja Davida sazdan od zlata i vatre. – Moramo je zaustaviti, Benaja. — Da – ščepa li prorok Ahija kćer kralja Salomona, krv će teći jeruzalemskim ulicama. – A sada ću ja tebi reći ono što sam dočuo: ljudi govore kako kralj Salomon namjerava vjenčati kraljevića Roboama i kraljevnu Baalit te tako ojačati kraljevstvo. To je svadba koju je mogao osmisliti um obuzet ludilom... ili kraljica Naamah. Nijedno od kraljeve djece nije moglo osmisliti tako lukav plan! Nikaulis mu se okrenula sučelice. — Zar je kralj Salomon tolika budala? Kraljevna će kraljeviću Roboamu nakon samo mjesec dana braka prerezati grkljan. — Što samo po sebi i ne bi bilo tako loše. Jedini je problem taj što bi time kralja prisilila da je osudi na smrt. Možda bi joj pametnije bilo posegnuti za otrovom; otrove je teže dokazati. Nikaulis je u njega zurila očigledno pitajući se je li ozbiljan ili se šali. — Možda se šalim kako ne bismo plakali – izjavio je Benaja – Kako li se samo čovjek koji je toliko mudar kao Salomon može tako budalasto ponašati prema vlastitoj djeci? Nikaulis je slegnula ramenima. — Je li istinita ta priča o svadbi?


— Ne znam, samo sam čuo kako šakali koje on smatra prijateljima zlurado uživaju nad pobjedom kraljevića Roboama. — A kako su oni za to doznali? – upitala je Nikaulis. — Prije nekoliko im se dana kraljević Roboam hvalisao, govorio kako će kraljevnu Baalit ukrotiti kada mu postane žena, kako će s njome činiti što ga bude volja. — Kraljević je dvostruka budala – Nikaulisin je glas bio natopljen gorkim prezirom. — Da. A reći ću ti i nešto što nikom drugom ne bih rekao. Kralj Salomon luđi je od svih njih zajedno, čim si može predočiti takvu budućnost – uzdahnuo je Benaja. – Da, doista mislim da bismo trebali spriječiti tu ludost. Otvoreno ti velim, Nikaulis, nije lako služiti kraljevima. — Ili kraljicama. Ne, nije lako. Kako ćemo ih zaustaviti, Benaja? – upitala je Nikaulis, a zatim, strpljiva kao kamen čekala da Benaja razmisli o osjetljivom problemu. Neke je zadaće bolje odgoditi na neodređeno vrijeme. No, spriječiti kćer kralja Salomona da izazove proroka Ahiju nije bilo jedna od takvih zadaća. I dok je Nikaulis zurila u brežuljke koje je pržila svjetlost ljetnoga Sunca, Benaja je planirao akciju. — Trebat ćeš mi – naposljetku je rekao, a Nikaulis je kimnula. — Pitaj – rekla je. — U noći punoga mjeseca čuvaj vrata koja vode u kraljevnino dvorište. Ni u koga drugog nemam dovoljno povjerenja da bih mu povjerio tu zadaću. Nitko iz vrta ne smije izaći, ni u njega ući, osim dakako samog kralja Salomona. — Zar čak ni Benaja, zapovjednik nad kraljevom vojskom? Nasmiješio se. — Ja ponajmanje. Jer kada bi mi se pružila prilika da kraljevnu vidim u četiri oka, ne znam bih li odolio iskušenju da je dobro nalupam zbog njezinih tajnih planova. A sada pođi sa mnom; moramo razgovarati sa svećenicom u Lugu.

Nikaulis Vrhovna svećenica Luga samo je zurila u njih kada su s njom podijelili sve što su znali.


— Ne možemo, dakako, to dopustiti – naposljetku je rekla. – Kralj Salomon uvelike je snošljiv, ali ne i toliko da bi mogao zanemariti činjenicu da mu rođena kći zalazi ovamo... ili barem hini da to čini. — Ne – rekao je Benaja. – A Ahija ne tolerira baš ništa. — Ne, Ahija ne trpi ništa, ni samoga sebe – složila se Ašerina svećenica. — Nesretnik koji toliko trpi samo zato što ne želi priznati da je i on samo čovjek. Benaja je uzdahnuo. — Neka on samo trpi, no neću mu dopustiti da ščepa kraljevu kćer kako bi povrijedio kralja. Svećenica je povjerljivo nagnula glavu pa su joj preko grudi pali od kane crveni uvojci njezine duge kose. — Pojavi li se kraljevna na našim vratima, otposlat ćemo je kući. — Neće se pojaviti – rekao je Benaja. – Osobno ću se pobrinuti za to. A vi se pobrinite da u Lugu sljedećeg punog Mjeseca osim vaših svećenica ne bude ni jedna druga žena. — Zar ćete mi zabraniti da ženama dopustim njihovo klanjanje? – upitala je svećenica, a Nikaulis je u njezinim očima uočila prepredenost. — Kraljev general ništa ne zabranjuje – istupila je Nikaulis kao štit između svećenice i Benaje. – Neka se muškarci i žene božici klanjaju kako ih je volja... samo ne ovog punog Mjeseca. — Ako ne želite da vam spale stabla u Lugu, a sam Lug zatim pospu solju – nadovezao se Benaja. — Prijetnja kralja Salomona? – upitala je svećenica, a Benaja je ponovo slegnuo ramenima. — Ljudsko ludilo – rekao je, a svećenica se nasmiješila. — Naša vam Gospa zahvaljuje, moj gospodaru Benajo i tebi, Djevice od Mača. Vjerujte mi, ovog punog Mjeseca nijedan čovjek ovdje neće naći ono po što je došao – prekrižila je kanom išarane ruke preko svojih obnaženih grudi i naklonila se. Benaja je kimnuo i okrenuo se. Nikaulis je pošla za njim; osvrnula se zatim i vidjela svećenicu kako još uvijek stoji ispred vrbe, ondje gdje su s njom razgovarali. — Imam dojam kako je riječ o razumnoj ženi – izjavio je Benaja dok su hodali stazom koja kroz Lug vodi do vrata. – Budemo li imali sreće, pomrsit ćemo račune i proroku i kraljevni. Ni sam zapravo ne znam koga bih od njih dvoje radije nalupao. Kralj Salomon je licemjernog proroka odavno trebao prognati iz svoga kraljevstva. Proroci vazda samo probleme stvaraju.


Samuel, Natan... premda je Natan znao bili i razuman. Ahija, međutim, baš nikada nije razuman. Nikaulis je proroka vidjela samo u prolazu. Za razliku od ostalih ovdašnjih muškaraca koji su njezino ratničko umijeće omalovažavali, kojima je pohota prema njoj mutila pogled, u Ahijinim se očima caklilo tek jasno gađenje. A Nikaulis se mogla samo diviti toj iskrenosti bez okolišanja. — Ne. Bez obzira na grijehe njegove, Ahija nije licemjer. Znam da bih ispred njega mogla stati gola, a on bi samo odvratio pogled. Čim ih je izrekla, Nikaulis je istoga trena poželjela povući izgovorene riječi. No bilo je prekasno. Gospa od Luga iz muških je i ženskih srdaca mamila strast i ludost. Benaja je zastao i dodirnuo joj ruku, a ona se prema njemu okrenula kako bi ga mogla izravno pogledati. — Ja, Nikaulis, ne bih odvratio pogled – rekao je Benaja, a zatim i pridodao: — A bi li ti odvratila pogled? Nepravedno, nepošteno, kako da mu odgovorim? Naposljetku je rekla: — Ti misliš da je ovo igra. Ja nisam nagrada koju trebaš osvojiti, Benaja. Ništa joj na to nije odgovorio, a ona je brojala otkucaje vlastita srca, čekala da joj se krv smiri. On je zatim konačno rekao: — Ovo je jedina igra i jedina nagrada, Nikaulis. Sada to sa sigurnošću znam, baš kao i ti. Reci mi da nije prekasno da odam počast Kraljici Nebesa. Reci mi da nije prekasno da te osvojim. Premda su mu riječi bile ponizne, glas mu je bio odlučan kao da na bojišnici zapovijeda svojom vojskom. Čak i kao molitelj, Benaja je stajao uspravan i snažan kao oštrica mača. Ne smijem smekšati; on je čvrst poput željeza pa takva moram biti i ja. Nikaulis se zagledala duboko u Benajine tamne, nepokolebljive oči. Žudio je za njom; iza njegova smirena pogleda gorjela je požuda koja se dala naslutili i u njegovu nepokolebljivu glasu. — Reci mi – ponovio je Benaja. – Reci mi, Nikaulis. Kao raspirena njegovim pitanjem, vrućina joj je poput zmije kliznula kožom preko slabina. Duge godine stege i obuzdavanja omogućile su joj da to prikrije, no ipak joj nisu pomogle da uguši vatru koja se u njoj razbuktavala.


— Ne možeš mnome zapovijedati, Benaja – ledeno lice Mjesečevih ratnica tad joj je dobro poslužilo kao krinka... – A kada je o Kraljici Nebesa riječ, sam je pitaj. Za to ti ja nisam potrebna. — Upravljam tobom onoliko koliko i ti upravljaš mnome – Benaja se nije ni pomaknuo, nije ni pokušavao dodirnuti je. – Ti si moja srodna duša, Nikaulis, a ja tvoja. Čitav sam te život tražio, moja ratnice-nevjesto. — Ali ja nisam tražila tebe – te su riječi preko njezinih usana prešle i na tlo popadale ledene i krute poput kamenja. Kako sam mogla tragati za onim za što nisam ni znala da mi nedostaje? Benaja je tad konačno prema njoj ispružio ruke; a ona se ukočila kao da treba odbiti neprijateljski napad, ruku je položila na dršku svoga bodeža. Sada pokazuje svoje pravo muško lice, sebično i pohlepno. Takve je muškarce bilo lako odbiti, zaboraviti ih. — Mir – rekao je Benaja i položio ruke preko njezinih. Njegovi od mača očvrsnuli dlanovi kožu su joj dodirnuli kao površinu vode. – Nikada u životu nisam silom nasrnuo na ženu. Zar misliš da ćeš ti biti prva? — Požalit ćeš pokušaš li to – Nikaulis je odbijala smekšati pod njegovim dodirom. Ništa. To ništa ne znači. Dugo je mislila kako joj neće ni odgovoriti. Tada je konačno ruke uklonio s njezinih i rekao: — Usudi se i osjeti radost. Prije nego se uspjela dosjetiti bilo kakva odgovora, on se udaljio od nje te se preko vijugave staze kroz Lug zaputio do Gospinih Vrata. Dugo nakon što je otišao i ostavio je samu u Lugu, Nikaulis je na svojim rukama još osjećala njegov dodir, nevidljivo milovanje... Nevidljivu vezu... Da, vezu, podsjetila se. Negve za budalaste žene. Kako su Benajine riječi pokušale upravljati njezinim umom, tako su i ruke njegove htjele upravljati njezinim tijelom. Nitko ne može ženinom voljom upravljati bez njezina pristanka. To je Nikaulis naučila i prije no što su joj izrasle grudi, prije nego li je postala dovoljno snažna da vitla mačem ili baca koplje. Polako se okrenula i zaputila prema rubu Luga, slijedeći put kojim je Benaja prošao. Neće Benaja mnome zapovijedati, neću dopustiti da me muška snaga zabljesne kopljem i mačem. Neće me osvojiti kao nagradu nakon pobjede izvojevane u bitci. Neću se predati. Na Gospinim vratima je zastala i zagledala se u nasmiješenu božicu naslikanu na stupu pokraj vrata. Gospa ljubavi, plodna i raskalašena, posve suprotna zavjetima Djevica od Mača.


— Neću se predati – izjavila je blistavom idolu koji se oslikan iznad nje uzdizao. – Ne Benaji. Ni tebi. Čak ni sebi samoj. Prisegnuvši tako, izašla je iz Luga. Dok je koraknula izvan sjene stabala, obasjala ju je užarena i ukočena svjetlost podneva, a iza sebe je začula glas. Razigrani povjetarac pronosio je šapat lišća, mreškanje kao sunce toplog smijeha. Povjetarca, međutim, nije bilo. A kada se Nikaulis osvrnula kako bi vidjela i na djelu uhvatila nasmijanu uhodu, nikog nije bilo. Bila su ondje tek Gospina vrata i pusta staza, oslikana božica zasjenjena prašinom posutim lišćem. Poslije, dok je ležala u svome krevetu preko puta kraljičinih vrata, Nikaulis nije uspijevala zaspati. Postavljena joj je zagonetka koju nije mogla odgonetnuti, izazvana je da se upusti u bitku u kojoj nije moga pobijediti. Okrećući se na bok kako bi bolje zurila u mrak, pokušavala je razmišljati, no pred očima joj se ukazao Benajin lik, a šapat noći se izlio u njegov glas. Zatekla se pred dvojbom izbora: izabrati između kraljice kojoj je već tako dugo služila i čovjeka za kojeg je samo znala da je hvale vrijedan, nje dostojan protivnik. Nije mi stalo do njega. Krv mi se zbog njega ne žari. Laž; dobro je znala da laže, jer dovoljno je bilo upitati njezino srce. Kraljica me treba. Bila je to istina, kraljica ju je doista trebala. No trebala ju je kao zapovjednicu kraljičine garde, a ne kao Nikaulis. Bilo koja s oružjem jednako vješta žena mogla je u bilo kojem trenutku zauzeti njezino mjesto. Žena ili muškarac. Samo je običaj nalagao da kraljicu čuvaju žene. A svake je godine sve teže bilo pronaći žene dovoljno vješte u rukovanju oružjem. Žene koje nitko ne posjeduje, koje jašu, bore se i žive jednako slobodno kao muškarci. Nekoć su Amazonke predstavljale istinsku moć, jahale su ratnim stazama, upravljale carstvom vjetra. Sada su preostali klanovi Djevica živjeli skriveni; sada su vladali još samo sjenama, a drevni su običaji postupno blijedjeli kao i sama sjećanja. Prije dvanaestak naraštaja je jedna Amazonka Atenom kao kraljica upravljala zajedno s Tezejem, regicidom. A tko bi dvanaestak naraštaja kasnije još rekao da smo nekoć zajedno vladale s kraljevima koji su nas smatrali sebi jednakima? Vrijeme je konj sa željeznima kopitima; nijedan muškarac i nijedna žena ga ne mogu zaustaviti.


Postajem... ženskasta. Gorak joj je osmijeh iskrivio usta. Znala je da joj takva razmišljanja neće nimalo pomoći u izboru što su ga bogovi ispred nje podastrli. Pomoći joj može samo gola istina. Kraljica ili muškarac? Dužnost – ili ljubav? Gospa od Mača dugovala joj je uslugu koju još davno od nje je zaiskala. A sve te godine otkako joj se zavjetovala, Nikaulis joj je vjerno i dobro služila. A sada ju je, bez ikakva prethodna upozorenja, k sebi pozvala i Gospa od Ljubavi koja je također bila vrijedna štovanja. No, baš kao što i Mračna i Svijetla Sestra imaju svaka svoje područje nad kojim vladaju, tako i svaka od njih ima i svoje podanike. Ne mogu istodobno biti pokorna i Dužnosti i Ljubavi. Žene mudrije i snažnije od nje već su se posve uništile pokušavajući to. Nikaulis se nije mogla klanjati objema božicama; u konačnici će morati odabrati. Vrijeme je ispred nje položilo dvije budućnosti. Kao trgovac koji kupcu nudi svoju blistavu robu. S jedne je strane tako bio život ujednačen kao niska savršenih bisera: Nikaulis kao zapovjednica kraljičine garde, Mjesečeva djevica, Amazonka koja kroz život hodi čista i smirena, odana djevičanstvu. I nikada ga više ne vidjeti? Nikada više na njemu ne iskušati srce svoje i snagu volje? Ili druga ponuda: pregršt svijetlog i tamnog kamenja. Rijetki dragulji pomiješani s običnim, glatkim kamenjem bez sjaja. Život žene: dani svjetla pomiješani s onima bez sjaja. Pretvoriti se u ženu kao što su sve druge? Postati tek njegov ratni trofej? Nijedan joj život nije nudio baš sve što je priželjkivala. Morala je odabrati, biti svjesna da će istodobno nešto i odbaciti. Što, dakle? Vratiti se starom životu, znati u što se upušta? Ili se prepustiti nepoznatom, svim opasnostima koje je ondje vrebaju? Čini se, dakle, kako je i sam izbor dužnost. Što god odabrala, na kraju ću odabrati suze.

Baalit pjeva U mislima mi se ona sudbonosna noć razvila kao da sam sama tkala potku njezinih sati. Zaboravila sam da druge žene i muškarci imaju svoje strahove i žudnje. A zaboravila sam i da oni od kojih sam očekivala da plesat će u ritmu moje pjesme, još zapravo ni naučili nisu osnovne plesne korake. Moj mi je otac rekao da još štošta moram naučiti. Bio je u pravu. Ta me je noć iznova poučila naučenome koje sam odlučila zaboraviti u trenutku


kada sam počela urote kovati kako bih se izborila za vlastitu budućnost: zaboravila sam da nijedan muškarac sebe ne doživljava kao običnog pješaka u mnoštvu drugih, kao što nijedna žene sebe ne vidi kao običnu tkalju u mnoštvu drugih. Svi smo mi, duboko u sebi miljenici vlastitih bogova. Svi smo mi odreda junaci. I dok sam ja u svojoj oholoj mladosti pripremala vlastite planove, i drugi su se jednako tako pripremali za noć punoga Mjeseca. Da sam se iole potrudila dobro promisliti, u Lug bih otišla u sumrak i ondje bih dočekala potpuni mrak. Zahvaljujući upozorenju koje sam uputila Išvaalit, za moj je plan doznao jednako velik broj ljudi kao i za Ahijinu urotu. Previše je ljudi sada za to znalo. Možda i postoji način da se tajna koju smo drugome povjerili ostane unutar zidova palače, no ja ni dan-danas nisam uspjela doznati kako to provesti u djelo. Moja je istinska ludost, međutim, počivala na činjenici da sam bila uvjerena kako nitko ionako za to neće mariti – samo Ahija i ja. Te me je noći, međutim, morila tek jedna briga: da prorok Ahija uopće neće doći u Lug. Zavjetovao se da će me ondje pronaći, izvući me iz tame Luga i izvesti pred svjetlo pravde Zakona. Bila sam uvjerena da će održati riječ. A što ako odabere neku drugu noć? Ne mogu u Lug trčati svakog uštapa, sve u nadi kako će se možda baš te noći i on pojaviti! Kada sam se konačno odjenula i draguljima uresila prikladno za odlazak u Lug Jutarnje Zvijezde, zapadno se nebo već žarilo zlatnim i crvenim nijansama. Na istoku je nebo već poniralo u duboke modre noćne nijanse: vrhovi bregova na istoku srebrno su se caklili najavljujući tako skori izlazak Mjeseca. Koračala sam svojim balkonom, nemirna kao u kavez zatočeni leopard. Khurrami i Irsija već su trebale biti uz mene. Helike se već sigurno sprema otvoriti vrata koja vode u moj vrt, spremna da iznova zađe u Lug. Uvrtala sam zlatnu zmiju omotanu oko moga zapešća, poigravala se srebrnim resama koje su mi krasile pojas. Iznad brežuljaka ka istoku, Mjesec se pomolio pun kao blistavi, srebrni štit na mračnoj pozadini noći. Pogledala sam Mjesec i obuzelo me jezivo uvjerenje da druge neće ni doći, jer odavno su već trebale stići. Moram, dakle, sve sama učiniti. Na trenutak mi se zadaća učinila preteškom, odveć opasnom: hrabrost mi se topila kao sol na kiši pa me je obuzela misao da to ni ne mogu činiti... Moraš. Moj mi je unutarnji glas zazvučao nepoznato, imala sam dojam da mi se obraća neznanac. Ovo ti je jedina prilika. Učini nešto sada ili zauvijek plači.


Tad mi je postalo jasno da bila sam sebična, da sam od drugih zahtijevala da se zbog mene izlažu opasnostima. Tvoj je život u pitanju, tvoja budućnost. Želiš li nagradu, sama na sebe moraš preuzeti odgovornost. Podigla sam pogled prema Mjesecu koji je izlazio. Ništa mu nije stajalo na putu: polagano se preko nebesa uspinjao slobodan i tih kao labud, slijedeći vlastitu, samo svoju stazu. Tako ću se i ja uzdići. Samo moram prikupiti hrabrosti i poletjeti. Naposljetku sam, međutim, pobjegla samo do vrata koja su vodila u moje dvorište. U trenutku kada sam kroz njih stupila, pred mene su stala dva lika koja su se pod nemirnim svjetlom baklje doimala poput duhova. — Ne, kraljevno – rekao je Benaja, a ja sam imala dojam da mi se u želudac spušta ledeni kamen, prisiljava me da ostanem na mjestu. Ispred mene je stajao Benaja, zapovjednik vojske moga oca, a pored njega Nikaulis, zapovjednica garde kraljice Zemlje Začina. Bilo bi mi draže da su mjesto njih ondje stajali duhovi. — Što... što radite ovdje? – upitala sam žaleći zbog glasa koji više je nalikovao na mišje cijukanje. — Zaustavljamo budalastu djevojku kako ne bi nanijela veliku bol sebi samoj i svome ocu – rekao je Benaja i eto kako se okončao moj smioni plan: Benajinom zapovijedi neka se prestanem ponašati kao budalasta djevojčica. Nisam ih ni pokušala razuvjeriti: znala sam da to ne samo da bi bilo bespredmetno, nego i besmisleno. Znala sam da se te noći neću obračunali ni s prorokom, ni s kraljem. A znala sam da će i sljedećeg punog Mjeseca biti prekasno. — Nikaulis će paziti da ovdje ostaneš sve do dolaska tvoga oca – rekao je Benaja. – A ovlastio sam je neka se posluži svim sredstvima koja bude smatrala nužnima kako bi te zadržala ovdje. Jesi li shvatila? Poželjela sam progovoriti ledenim glasom, izgovoriti dostojanstvene riječi koje bi Benaju nagnale da ublaži svoj stav, no sačuvala sam dovoljno razbora da mi je bilo jasno da bi svaka izgovorena riječ zvučala poput rogoborenja razmažena djeteta. Zato sam šutjela. Samo sam kimnula te pokraj Benaje i Nikaulis prošla kako bih se vratila natrag u svoje dvorište. Čula sam kako su se iza mene zatvorila vrata od ebanovine. U zatvorena sam vrata zurila sve dok mi se srce opet nije smirilo, a disanje ustalilo. Tek tada sam se okrenula i polako preko dvorišta zaputila do fontane od alabastra. Mogla sam samo čekati.


Ahija Zbog golemoga gnjeva kojeg je osjećao prema Ašerinu Lugu, Ahija nikada prije stupio nije na to bezbožno mjesto. Sada je, međutim, zbog dobrobiti samoga kraljevstva bio prisiljen učiniti to. Nikada mu nije palo na pamet da bi mu netko mogao zabraniti ulazak. No, dok je koračao stazom prekrivenom pozlaćenom opekom i prilazio dverima koja vodila su u Lug Jutarnje Zvijezde, jedna mu je žena zapriječila put. Usne su joj bile premazane grimizom, a očni kapci zelenom bojom; oko pasa je imala pedalj širok pozlaćeni kožni pojas. Iznad njega, ružičasto su se ljeskale njezine obnažene grudi oble poput dva istovjetna Mjeseca. Ispod nabora suknje, pomaljala su se njezina bijela bedra. I dok joj je Ahija prilazio, ona je ispružila ruke i prema njemu okrenula dlanove. — Mir, brate – izustila je, a Ahija je podigao štap i njime silovito udario tlo između njih. — Tišina, bludnice, pusti me neka prođem. Jahve me šalje. Žena se nije ni pomaknula. — Proći ćeš kada budeš dolazio po Ašerinu nalogu – rekla je. – Bijes i mržnja nisu dobrodošli u Gospinu Lugu, proroče. Obojana drolja ga je, dakle, poznavala, pa ipak ga nije htjela propustiti; Ahijin se želudac bolno zgrčio. Molit će me za milost kada se na nju obruši Gospod nad Vojskama! — Odstupi ili će se na tebe okomiti Najuzvišeniji, na tebe i ovo leglo grijeha. Čuvarica dveri se nasmijala. — Tvoj se bog još nije na nas okomio. Možda ga naš kult i ne vrijeđa toliko koliko tebe. Okomit će se na nju i psi će jesti njezino iskvareno meso. Ahija se pokušao utješiti tom mišlju, ne odustajući od svoje prvobitne namjere. — Propusti me, bludnice – rekao je i nastavio dalje kao da je nema. Jahve će me podržati, Njegova će mi snaga biti potporanj. Njegova će volja biti provedena. Nije bio iznenađen kada je uspio proći pokraj napola odjevene žene koja mu je oslobodila put; očešao se o nju kao o izmaglicu, pogleda uprtog u stazu koja je vodila u Lug. No, dok je prolazio, osjetio je miris kineskoga cimeta i narda koji se uzdizao s njezine kože; čuo je tihi smijeh. — Dobro promotri, proroče Jahvin. Dobro promotri i uči.


Gledat ću. A ti ćeš biti ta koja će iz svega izvući pouku. Ti i kći kralja Salomona, svi ćete vi odreda doznati kolika je cijena ruganja Jahvi i Njegovu proroku! Pretraživao je Lug, svjedočio zloći i razuzdanosti koje je nemoguće podnijeti. Zurio je u oslikane idole, u bojama premazane bludnice koje nude se svakom muškarcu koji naiđe. Izdržao je pritisak požude, pohote koja zrak je ispunila poput teškog mirisa. Izdržao je i podmukle osmjehe, tihe podsmjehe dok je koračao kroz božičin Lug posvećen zadaći koju mu je povjerio njegov Bog. Ni za što. Spoznaja da je doživio neuspjeh pržila mu je kožu, usijana mu grčila srce. Ništa. U Lugu nije pronašao kćer kralja Salomona. Sve žene koje su se te noći podavale muškarcima nosile su grimizne pojaseve s resama, što je bilo znak da su svećenice, kćeri pohote. Žene koje su se zavjetovale da će se podati svakome tko ih poželi. Nije, međutim, bilo ni traga ni glasa drugim ženama koje inače u Lug nahrupe svakog punog Mjeseca. Jedine žene u Lugu te su noći bile svećenice, čuo je samo njihov šapat i njihov smijeh. Kraljeve kćeri ondje nije bilo.

Baalit pjeva Čitave sam te duge noći sjedila pokraj fontane koja je žuborila. Zvijezde su iznad mene preko neba klizile promjenjive kao sati. Kada je noćno nebo iz crne počelo blijedjeti u tamnomodru boju, te tako najavilo skoru zoru, otvorila su se vrata od ebanovine. Bio je to moj otac; znala sam da će doći. Skupljala sam hrabrost i pripremala se za susret s njegovim bijesom. Dok mi je otac prilazio, ustala sam s ruba fontane uz koju sam probdjela noć. Naklonila sam glavu kada je ispred mene zastao. — Oče... — Ne troši dah na izljeve ljubavi koji ti nisu ni na kraj pameti – nikada mi se prije nije tako ledeno obratio. Nije mi se tada obratio otac, nego kralj. — Doista mislim što želim reći. Uistinu te poštujem, oče – na moju nesreću, te su riječi samo zadrhtale u zraku. Silovito sam zagrizla donju usnu, jer na trenutak sam se pobojala da bih mogla zaplakati.


— Na čudan mi način iskazuješ poštovanje. Nisi više dijete, Baalit, gotovo si već žena spremna za udaju. A nisi ni dijete kakva roba. Kraljeva si kći. Kraljevi si ne mogu dopustiti ludosti. Zastao je, a ja sam duboko udahnula kako bih se pripravila na smiren odgovor. Nije mi, međutim, pružio priliku. — Mislio sam da si dobro obrazovana i mudra, Baalit. Kako li si samo mogla osmisliti tako poguban plan? Da nije bilo Benajina zdrava razuma i odanosti, Ahija bi te sada dovlačio pred zid kako bi te kamenovali. — Znala sam da ti to nećeš dopustiti. — Da, ali pod uvjetom da sam doznao za to. Ah, vidim da te to žacnulo. Baš dobro – nije bilo nježnosti u njegovu glasu, nimalo poleta. Kralj Salomon je govorio jasnim riječima, a mudrost mu je bila britka poput dobro naoštrene oštrice. – Što ti je bilo na umu, kćeri? Kosti mi je preplavio ledeni strah. — Oče, ja... – usta su mi bila odveć suha da bih mogla govoriti. Pokušala sam ponovo. – Pretpostavila sam da će me izvesti pred tvoj sud. Mislila sam da će te to prisiliti da me prognaš daleko od kuće kako bi mi zajamčio sigurnost. — Prognati te. Poslati te s njom... – tuga je zasjenila lice moga oca. Nikada ga još nisam vidjela tako umornog. Na trenutak sam posve jasno vidjela kako će izgledati kada bude starac. — Kćeri – naposljetku je rekao – nije pametno pokrenuti događaje koje ne možeš nadzirati. — Oče – rekoh – o tome si trebao razmišljati prije nego što si me poučio da imam pravo na vlastito mišljenje. Učinilo mi se da je vrijeme usporilo svoj tijek, da se zaustavilo. Moj otac je u mene zurio kao da sam neznanka, zurio je i šutio. Konačno je samo rekao: — Da. Trebao sam misliti na to. Okrenuo se zatim i otišao. Poželjela sam potrčati za njim, dozvati ga neka se vrati, no tuga me je pritiskala kao kamen pa sam se samo pognula pod njezinom težinom. Dugo nakon što je moj otac iza sebe zatvorio vrata od ebanovine, samo sam sjedila na u kamenu isklesanoj klupi pokraj svijetle fontane i promatrala vodu koja se prelijevala iz jednog bazena u drugi, sve do onog najnižeg i žuborila. Taj je žubor djelovao umirujuće poput majčine uspavanke. Ništa mi nije bilo potrebno dok bi voda žuborila. Neprestano protjecanje vode


opralo bi mi misli. Tako je barem oduvijek bilo kada god bi me u djetinjstvu obuzele brige. Sada, međutim, pod blijedim svjetlom zore na pomolu, bila sam odveć uznemirena da bi čarolija vode mogla djelovati. Ništa nije moglo ublažili moju nevolju. Preveliki me je nemir obuzeo da bih mogla mimo sjediti, zato sam odlučila potražiti nešto drugo što će me umiriti. Na dvorište sam tako iznijela kutiju od slonovače svoje majke i ponovo sjela pokraj fontane. Sadržaj kutija uvijek bi me inače umirio, ispunio istinskim mirom. Ovoga puta nisam uspijevala pronaći ono za čime sam tragala. Prstima sam milovala perlice od koralja i bisere majčine ogrlice, no glatko je kamenje i dalje bilo hladno, odbijalo pružiti mi utjehu. Odložila sam ogrlicu i u ruke uzela drevnu Ašerinu figuricu. Nije me utješila ni slonovača boje meda; malena božica mi je ukočena ležala na ruci. Bočica s mirisom mirisala je na cimet, no i taj je miris sve više blijedio, iščezavao. Sklopila sam oči, no čak mi ni snovi-uspomene nisu htjele zaplesati ispod sklopljenih vjeđa. Bočica je u sebi sadržavala miris na samrti, i to je bilo sve. Konačno sam prstima obuhvatila narukvicu načinjenu od mjedi i kristala. Činilo se kako toj bijednoj i otrcanoj narukvici nije mjesto među kraljičinim blagom. Očigledno je, međutim, bila silno draga mojoj majci, jer u protivnom ne bi toliko bdjela nad običnom drangulijom. Od vremena potamnjeli metal nije svjetlucao; riječni kristali jedva da su hvatali svjetlo. U trenutku kada mi je njezina pomoć bila najpotrebnija, majčina me ostavština posve iznevjerila. Oh, najlakše je tako. Ti si doživjela neuspjeh, nemoj za to kriviti uspomene i duhove. Samu sam sebe prisilila na suočavanje s iskrenošću, s patnjom koju su mi vlastite misli donosile. Jer nisam mogla zaboraviti koliko je velik bio moj neuspjeh. Moj je pametni plan urodio isključivo nevoljom. Iznevjerila sam sabejsku kraljicu, gospu Heliku i sve one nepoznate muškarce i žene koji su me iščekivali u zemlji Onkraj Jutra. Iznevjerila sam sjećanje na svoju majku. Iznevjerila sam oca. Iznevjerila sam i sebe samu. Ovo posljednje najviše je boljelo: prisilila sam se izravno i bez uvijanja sagledati vlastitu oholu ludost. Jer moj potez nije bio ni mudar, ni hrabar, ni častan. Hladni su mi se prsti zgrčili i bol mi se zabila u meso. Spustila sam pogled i vidjela da mi se neobrađeni kristal zabio u kožu. Malena, ali bolna rana. Kazna za ludost, manja od one koju zaslužuješ. Zureći u sitnu kap krvi na prstu, počela sam nabrajati vlastite grijehe.


Nisam se mudro ponijela. Moj je otac govorio istinu kada je rekao da sam postupala vođena pogubnom ludošću. Ahiji sam dodijelila ulogu za koju nisam mogla sa sigurnošću reći da će je prihvatiti. Nisam se ponašala hrabro. Bezglavo pokrenuti nešto u čije plodove ne možemo biti sigurni dvostruka je ludost. U svome sam spletkarenju vidjela samo sebe, premda sam i tuđe sudbine uplela u svoju nit. Da me nisu zaustavili na vratima moga vrta, i druge bih povukla u vlastitu propast. I nitko ne bi bio pošteđen: od čuvara na ulazu u palaču, do svećenica na ulazu u Lug. Nisam se ponašala časno. Jer spletkarila sam poput Dalile koja se prijevarom služila u ostvarenju vlastitih ciljeva. A upinjala si se postati istinskom kraljicom! Vlastiti mi je prezir pržio grlo. Bio je gorak poput žuči. Umjesto da se ponesem kao istinska, velika kraljica, bila sam tek razmaženo i svojeglavo dijete. Nijednom pomislila nisam na opasnosti koje moj plan može donijeti drugima niti na bol. Htjela sam samo svojim putom koračati bez ikakvih smetnji. I što je najgore, samo sam sebe uvjerila da sve to činim za dobrobit drugih. Za kraljicu, za Heliku, za sabejski narod. Bila je to laž. Učinila sam to za sebe samu. Oštre i usijane, suze su mi nahrupile na oči. Širom sam otvorila oči. Nisam htjela olako zaplakati, olako proliti te suze. Ne, dobro pogledaj što si učinila. Dobro promisli o onome što si učinila. Dakle? Narukvicu od mjedi i kristala odložila sam natrag u kutiju od slonovače. Zurila sam u kaplju krvi koja je poput malena rubina svjetlucala na mome prstu. I krenulo je iznova. Ali kako? Mučilo me to pitanje; čitavog sam dana o njemu razmišljala, sve do dugo u noć. Sjedila sam i zurila kroz prozor, sve do izlaska Mjeseca promatrala jeruzalemske krovove. Tada sam uzdahnula i odlučila prestati razmišljati o tome. Samoj sam sebi rekla da će mi glava ujutro biti bistrija. San je došao brzo; bez ikakvih sam napora utonula u tišinu tame. Nisam, međutim, uspjela dozvati snove. Te mi noći u pohode nisu htjeli doći duhovi koje sam k sebi dozivala, no čak sam i u samotnome snu shvatila da sve što ostvariti želim moram postići sama, osloniti se isključivo na samu sebe. A kada sam se probudila, točno sam znala što mi je činiti. Moj veliki i veličanstveni plan da ostvarim što sam naumila bio je tek san djeteta koje se obazire samo na vlastite želje i snove. A što je bilo


najgore, moj je uspjeh ovisio o uključivanju drugih u moje planove, planove o kojima oni pojma nisu imali. Od drugih sam zahtijevala da kao lutke plešu na glazbu koju sam samo ja mogla čuti. Svoje ciljeve moram ostvariti vlastitim snagama. Za ostvarenje svojih ciljeva nisam se smjela osloniti ni na jednu drugu ženu ili muškarca. Moje ambicije samo meni pripadaju; samo si ja sama mogu zajamčiti pobjede. Spletka kojom sam svoga oca htjela prisiliti da udovolji mojim zahtjevima zaslužila je doživjeti neuspjeh. Kada sam ga pitala, a on odbio, trebala sam jednostavno izaći iz palače i, ako je baš bilo nužno, bosonoga poći za kraljicom od Sabe. Sve bi bilo bolje od pokušaja da na prevaru od oca dobijem pristanak. No, mislila sam samo na vlastite želje, na vlastitu slobodu. Nikada razmišljala nisam što bi moji potezi drugima mogli učiniti, kakvo dobro ili zlo njima mogla nanijeti. Samu si sebe vidjela kao kraljicu svijeta, koja bez razmišljanja čini što ju je volja, bez ikakvih posljedica. Kao da je kraljica Zemlje Začina žrtvovala sve što jest i sve što posjeduje samo kako bi bezobzirnoj djevojčici podarila slobodu. Preplavila me vrućina; lice mi je gorjelo kao u vrućici. Nikada se još nisam suočila s tolikim sramom, a slaba mi je utjeha bilo to da sam postala svjesna vlastite sebične ludosti. Tek sam sada znala na što je Amintor aludirao onoga dana kada sam ga zamolila da mi pomogne izigrati moga oca, kada me je pogledao i rekao: – Ja ću znati. Ništa mi značilo ne bi čak ni kada bi čitav svijet bio uvjeren da sam uzor kraljevskih vrlina, jer sama znam kolika sam sebična budala bila. Nisam više o sebi imala dobro mišljenje. A osjećaj krivice u mojim je kostima tinjao kao pritajena vatra. Nemoj si davati preveliku važnost, dijete. Korio me unutarnji glas, jeka riječi koje davno sam čula, davno zaboravila. Shvatila sam njihovu poruku. Jer čak i grižnja savjesti može poslužiti veličanju samoga sebe; samu sam sebe zatim podsjetila kako je moj grijeh zapravo bio nepromišljeni propust. Nisam lažno svjedočila, ni počinila ubojstvo, nisam čak propustila ni poštovati svoga oca. Samo sam mislila isključivo na sebe. No to će se promijeniti. Ako sam u sabejskoj ponudi vidjela tek veličanstveni život koji me je čekao, tada toga nisam ni bila dostojna. Istinski kralj misli prvo na budućnost, zatim na svoj narod, a tek zatim na sebe. Znam da se moj otac tvrdoglavo pridržavao tog časnog pravila. Ni ja nisam mogla drugačije. Zato sam morala krenuti ispočetka, otvoreno se i neustrašivo suočiti sa svojim ocem, baš kao što se s njime suočavaju i svi njegovi podanici. Ne


zasjeda li kralj Salomon svakih sedam dana na sudu kojemu se može obratiti svaki muškarac i svaka žena u potrazi za pravdom, za pravičnom presudom? Svaki muškarac i svaka žena. Čak i bludnica. Kraljica. Čak i njegova svojeglava kći.

Bilkis Kraljica je priču čula dok je još ležala u postelji. Khurrami joj se u odaje ušuljala u trenutku kada je zora zarudjela ponad judejskih brežuljaka. Osjećajući da je netko pokraj nje, Bilkis se probudila i sluškinju zatekla kako joj kleči pokraj kreveta. — Što se dogodilo? – nije tratila vrijeme na manje važna pitanja. Znala je da je Khurrami ne bi olako probudila. — Kraljevna Baalit – započela je Khurrami, a Bilkis se pridignula osjećajući kako joj strah u želudac tone kao kamen. Ništa, međutim, nije rekla, samo je Khurrami dopustila da joj ispriča cijelu priču. A nije joj bilo lako zauzdati jezik i pustiti Khurrami da bez prekidanja govori. — Kraljevna Baalit mi je došla – rekla je Khurrami. – i preklinjala me da joj pomognem. Htjela je posjetiti Lug Jutarnje Zvijezde, no nije se usuđivala tamo poći bez ičije pratnje. Zato me i zamolila da pođem s njom i ja sam pristala. Nešto je, međutim, pošlo po zlu. Baalit je zaustavljena i prije no što je uspjela izaći iz svoga dvorišta. — Kraljev general Benaja je kraljevni zapriječio put... on i Nikaulis. Hvala Majci Ilat što je Nikaulis sačuvala zdrav razum, jer Khurrami ga očigledno nema! Polagani je bijes gmizao kroz Sabine kosti. Samo je zahvaljujući dugom iskustvu uspjela obuzdati svoj glas. — I tako te kraljevna Baalit zamolila da s njom pođeš u Lug... a tebi na pamet nije palo da me o tome izvijestiš? – glas joj je bio gladak, dobronamjeran. Polaganom je kretnjom, kako bijesu ne bi dopustila da ovlada njezinom voljom, razmaknula pokrivač i ustala. – Ne, nemoj mi objašnjavati, nemam vremena za to. Doznaj gdje je kralj Salomon pa mi javi. Požuri. Bez riječi, Khurrami se naklonila i otrčala. Odbijajući upasti u zamku ishitrenih postupaka, sabejska se kraljica polako protegnula i protresla grančicu sa srebrnim zvončićima kako bi k sebi dozvala sluškinje.


Čim se Khurrami vrati, otići ću Salomonu. Nije morala biti lukava kao zmija da bi shvatila Baalitine namjere. Odvažan plan, malena kraljevno, ali i ishitren. Djevojka je bila pametna, odvažna, obdarena jakom voljom... No još je premlada da bi znala kako sutrašnjicu oblikovati prema vlastitim željama. Jer danas će netko morati raspetljati uže zapetljano u čvor, a ona Salomona neće ostaviti da se sam suoči s tom zadaćom. Dok su joj sluškinje češljale kosu, Bilkis je razmatrala što joj je činiti: treba li se pred Salomonom pojaviti kao kraljica ili kao žena. Prije no što je uspjela odlučiti, pojavila se Khurrami s očigledno nepovoljnim vijestima. — Oprosti mi, kraljice, no nitko ne zna gdje je kralj. U zoru je posjetio dvorište kraljevne Baalit. No nitko ga od njegovih dvorjana više nije vidio nakon što je dvorište napustio. — A žene, je li ga možda vidjela neka žena? – ledeno ju je pitala. – Ako si sada počela tako govoriti, Khurrami, onda smo se odavno već trebale vratiti u Sabu. Nijedan dvorjanin... Nasmijala se i protresla kosu, pustila neka joj zapljusne ramena. Znam gdje si Salomone, ljubavi moja. I znam da ti moram doći. Samo se nadala da će joj Majka Ilat tada došapnuti što treba reći. Pronašla ga je tamo gdje je znala da će sigurno biti: u vrtu smještenom na vrhu kule u kojemu su dijelili radost. Salomon je stajao na rubu krova, s rukama na kamenom zidu koji ga je dijelio od ponora. Ulazeći u vrt jasno je vidjela da mu je tijelo ukočeno kao da se plašio pokreta, kao da mu je kretanje moglo donijeti samo još veću bol. A znala je i da on osjeća njezinu prisutnost... I strahuje da sam mu i ja donijela samo bol. Tako i jest, premda sam došla učiniti samo ono što se mora. Tiho je koračala preko krova kule i zastala pokraj njega. Nije progovorio, a nije ni ona; jedno su vrijeme samo promatrali jata golubova koji su kružili iznad zlatnom prašinom prekrivenih krovova, lastavice koje su se zalijetale u visoko plavetnilo. Naposljetku je rekla: — Ljubljeni, što ćeš učiniti? Salomon je oklijevao, nastavio je zuriti u krovove Davidova grada. — Ne želim učiniti nešto što bi bilo nepravedno. — Ne, ti nikada ni ne činiš nepravdu, Salomone – polako se pokrenula i prste mu je nježno položila na ruku. – Ljubavi moja, u pitanju nije sve ili


ništa. Ženiš se s kćerima kraljeva drugih zemalja kako bi njihove interese udružio sa svojima. Koliko bi samo... — Kada bi moja rođena kći upravljala nekom zemljom? Zar misliš da sam budala, da o tome već nisam razmišljao? — Ne, ne mislim da si budala. Ali Salomone, srce moje, nemoj ni kćer svoju smatrati budalom. Jer ona to nije. Samo je mlada. Tako mlada. Salomon je okrenuo ruku i svoje prste provukao između njezinih. — Premlada. Jesmo li mi ikada bili tako mladi, golubice srca moga? Tako osorni? Tako sigurni u sebe? — Bili smo, ljubavi moja. No davno je to bilo. Na tvojoj je kćeri sada red da pleše. Nemoj je okivati vlastitim strahovima, Salomone. Nemoj je kao žrtvu prinijeti na žrtvenik prošlosti. — Uopće je neću žrtvovati. Neka Ahija bjesni. Ja sam kralj. Mogu zaštititi rođenu kćer. — Možeš je zaštititi od luđakovih optužbi? – Bilkis je zatresla glavom. – Sada je možda još i možeš zaštititi. Zato što si moćan. No, što će biti kasnije? Život je nesiguran, a kraljev je život nesigurniji od seljakova. Kada budeš slab, kada u konačnici umreš... što će biti s njom? Salomon je stajao bez riječi, a ona je nastavila: — Za ženu u ovoj zemlji postoji samo jedan način da si osigura sigurnost, Salomone... da se uda za muža koji je dovoljno moćan da je zaštiti od svih njezinih neprijatelja. A to znači... — Da se mora udati daleko od mene – te je riječi izgovorio polako, s teškom mukom. Salomon je zurio ni u što. Prsti su mu kliznuli s njezinih, a ona ga je pustila. – To znači da je moram dati kralju neke daleke zemlje, poslati je neka živi okružena strancima. Zauvijek je izgubiti. — Da – poželjela je ponovo mu pomilovati ruku, rukom mu pomilovati obraz, utješiti ga. Nije to, međutim, učinila. Bila je to bitka koju je Salomon morao izvojevati sam ili doživotno žaliti. — Nadao sam se udati je za dobrog čovjeka koji u Jeruzalemu živi, koji je blizak domu mome – Salomonova su se lijepa usta iskrivila u gorak i ciničan osmijeh. – Nadao sam se da će mi zauvijek biti dijete. — Uvijek će ona biti tvoja kći, Salomone. Samo će morati živjeti vlastiti život. Bez riječi, Salomon je pognuo glavu. Zatim je rekao: — I gdje da sada potražim mudrost? U srcu svome? Ili u tvome? — U oba, ljubavi moja. Ni u jednome – poželjela je preklinjati ga, moliti neka joj podari ono za čime istinski žudi. Na koncu nije ništa rekla.


Jer njihove su sudbine sada ovisile isključivo o Salomonovoj mudrosti, o njegovoj ljubavi. Molim te, Blistava Božice, neka načini pravi izbor. Za dobrobit njega samoga, za moju dobrobit, ali i njezinu.

Abišaga Kako je sa sebe odbacila veo trezvenosti, moja je majka jednakom lakoćom odbacila i život kakvim je kao udovica Zilpa do tada živjela. — Mogu se sada ponovo vratiti sebi – rekla je – ponovo mogu Zurleni od Askalona udahnuti život. Više od toga mi nije htjela reći. — Poslije, ako još išta budeš htjela znati, reći ću ti sve što tijekom vremena ne budeš uspjela i sama doznati. Mislim, međutim, da sam te dovoljno dobro poučila da o meni sve doznaš i sama. Nikada zatim više nisam vidjela skromnu Zilpu, trgovčevu suprugu, ta je žena zauvijek otišla. Zurlena od Askalona bojala si je lice i kitila se grimizom i zlatom, a u odajama je svojim postavila oltar od slonovače načinjen božici, koja u ispruženim je rukama držala zlatne mogranje, čiji je naslikani osmijeh silno nalikovao na osmjeh moje majke. Sama sam doznala ponešto o njezinu nekadašnjem životu; dovoljno da znam da je nekoć živjela u palači kralja Davida. No, davno je to bilo, tako da je se još samo nekoliko žena sjećalo. Znala ju je, naravno, kraljica Mikala, no nju se nekako nisam usuđivala pitati za prošlost koju je proživjela s mojom majkom. A druga žena koja je mogla o tome nešto znati bila je Salomonova majka Bat-Šeba. Ona bi mi, uvjerena sam, rekla što god bih je zamolila, no činilo se kako trenutak za to nikada nije bio pravi. Kasnije, znatno kasnije, kada je već bilo prekasno, shvatila sam kako se baš nikada tijekom vremena koje zajedno smo proživjele u palači kraljica Bat-Šeba i ja nismo zatekle same. Bat-Šebu su uvijek poput sjene pratile ili kraljica Mikala ili moja majka.

Baalit pjeva Kraljevski je sud trebao zasjedati za tri dana. Imala sam dovoljno vremena da pomno razmislim o svakom svom potezu. Ovoga puta nisam smjela


počiniti nijednu pogrešku, jer čitav mi je budući život ovisio o ovom bacanju kocke. Trećega sam dana k sebi pozvala Nimru i Kešet te im naložila neka mi priprave moje ponajbolje ruho. — Danas izlazim pred očev sud – izjavila sam, a one su se zabrinuto pogledale – ne smijem ga osramotiti. Bilo je to sve, jer nisam ih htjela opteretiti svojim sumnjama i strahovima. Prvi puta se uopće nisam obazirala na prepirke i natezanja mojih sluškinja oko različitih halja. Koliko god da im je bilo drago što sam tako strpljiva, ipak ih je to i zaintrigiralo, no nijedna me nije ništa pitala. Stajala sam nepomično kao idol u hramu dok mi je Kešet navlačila kao izmaglica tanku tuniku, dok je Nimra prema meni pružala grimizno ruho. Ona i Kešet pridržavale su ruho u koje sam ja samo koraknula. Meku su i bogatu tkaninu zatim podignute gore i na mojim je ramenima zakopčale s pomoću zlatnih broševa izrađenih u obliku pčela. Raširila sam ruke, a Nimra je kleknula i oko bokova mi povezala širok pojas načinjen od pozlaćene kože, meke i podatne kao voda. S kožnoga su pojasa, sve do mojih koljena, visjele rese od najfinije vune na koju su bile nanizane teške, srebrne perle. — A tvoja kosa, kraljevno? Prvi put u životu nisam samo slegnula ramenima i rekla da nije ni važno. Činilo mi se kako je važno sve što činim, sve što jesam. Kakva sam htjela stati pred svoga oca. Ne. Kakva kraljevna Baalit, koja se želi ovjenčati krunom Južne Zemlje, želi stati pred kralja Salomona Mudrog? Konačno sam pogledala Nimru i rekla: — Znaš kamo idem danas i zašto. S kosom mi činite ono što mislite da je najbolje. — Da, kraljevno – Nimra je počela krotiti moju divlju kosu. Kada je svoj posao privela kraju, kosa mi je bila ispletena u krunu glatkih pletenica koje su mi se poput zmija na potiljku uvijale u petlju. Kada sam se ugledala u zrcalu, oči su mi se raširile od divljenja prema djelu ruku njezinih. — Kosu si joj pretvorila u krunu – rekla je Kešet, a Nimra se nasmiješila. — Tako je kraljica Mikala oblikovala svoju kosu kada god bi pokraj BatŠebe sjedila na dvoru tvoga oca. A zatim, kada je vidjela da Kešet i ja zaprepašteno zurimo u nju, Nimra je rekla: — Pitala sam kraljicu Nefret, ona se tog sjetila i naslikala mi. Poslije ću vam pokazati.


— Da – rekoh – poslije. Hvala ti, Nimra. Pokažite mi sada moj nakit. Brižljivo sam odabrala dragulje, jer danas sam pred kralja morala stati kao njemu ravna u dostojanstvu i časti. Naušnice od smaragda i kovana zlata, ukosnice urešene blistavim i drhtavim lišćem od srebra i zlata. Ogrlica od rezbarenih pločica slonovače i još jedna u obliku zlatnih zmija isprepletenih u beskrajan čvor. Narukvice načinjene od slonovače s juga i jantara sa sjevera. I naposljetku, kada su me Nimra i Kešet već uvjeravale da sam okićena bogato kao bilo koja božica, kratko sam oklijevala, a zatim sam iz majčine škrinje od slonovače uzela onu staru mjedenu narukvicu. Od moje nagle kretnje, s narukvice je otpalo nekoliko listića krhkog, riječnog kristala, svjetlucave kapljice prošlih vremena. — Još i ovo – rekoh. I premda su se začuđeno pogledale, Nimra i Kešet me nisu ništa pitale. Kešet je samo pognula glavu kako bi bolje vidjela i lakše mi oko zapešća lijeve ruke zakopčala istrošenu starudiju. Preostalo je još samo preko glatko ispletene kose pričvrstiti srebrnu izmaglicu vela. I tada sam bila spremna. Kešet je podignula zrcalo. Zurila sam u strankinju zaogrnutu srebrom, svjetlucavu i nestvarnu. Nisam više bila bezbrižna djevojčica, nego žena. Buduća kraljica. Ponos mi ipak nije raspirio oganj u krvi; čudna mi se jeza venama razlijevala kao otrov. — Ovako, dakle, izgleda kraljica – pokušala sam to izgovoriti lepršavim, nemarnim glasom, narugati se srebrnoj aveti u zrcalu. No, Kešet se nije hihotala; Nimra nije promrmljala nešto u znak slaganja sa mnom. Umjesto toga, moje su riječi grubo i teško pale u tišinu. — Da, kraljica izgleda upravo ovako. Sviđa li ti se to, dijete? U zrcalu iza mene plesala je sjena; spustila sam pogled sa srebrnog zrcala i brzo se okrenula oko sebe tako da je zašuštao veo na mojoj glavi i zvečale narukvice, kako bih vidjela ženu koja mi je postavila to pitanje. Na trenutak mi se učinilo da i dalje zurim u srebrno zrcalo, jer oči u koje sam zurila bile su moje. I premda joj od sedme godine nisam vidjela lice, točno sam znala tko je ona. — Bako – rekla sam, a ona se nasmiješila i raširila ruke. Isprva sam se iščuđavala njezinu dolasku, pitala se kako je samo znala da je trebam, no ona se samo nasmijala. — Najdraže dijete, misliš li da svaki knez i svaki svinjar od Bagdada do Damaska već ne zna da kralj Salomon Mudri i kraljica od Sabe uživaju u ljubavnome plesu? Ašerine golubice nove pjesme prenose gotovo jednako brzo kao i glasine. Svi su hramovi odavde pa sve do ruba svijeta o tome već


dočuli vijesti... čak i oni čije su ptice odveć lijene da bi letjele dalje od vlastita dvorišta! Od grla do gležnjeva ju je prekrivao taman plašt posut izvezenim zvjezdicama. U jednom je trenutku svukla ogrtač, odložila ga i razotkrila odjeću kakvu nikada prije nisam vidjela. Suknja izrađena od ljuskava materijala nalik gušterovoj koži; pojas od krute, grimizne kože širok više od pedlja; steznik koji joj je grudi podupirao kao ljubavnikove ruke. S ušiju su joj visjele teške, zlatne pčele; zlatne golubice su joj preko obnaženih grudi širile svoja blistava krila. Oko ruku su joj se, od zapešća do lakata, omotavale zlatne zmije, a ispod njih su se, poput sjena, uvijale crne zmije od tinte ucrtane duboko u kožu. Vidjela je da zurim pa se nasmijala. — Ovako se svećenice odijevaju u Gospinoj Kući, jer Ona je veoma stara, a starci su skloni tvrdoglavosti. Zato se, kako bismo Joj udovoljile, i odijevamo kako su se žene nekoć odijevale. Ah, pa ionako nitko nikada nije ustvrdio da bogovi imaju dobar ukus kada je odjeća u pitanju! – nasmijala se tada i to me zaprepastilo i više nego njezine bogohulne riječi. – Samo nemoj biti tako zaprepaštena, Baalit. Misliš li da Gospa nema pametnija posla, nego samo po čitave dane sluša što mi govorimo? Ili da se Ona ne zna smijati? — Ja... pa, ne znam. Tvoja baka Zurlena? Sjećam se njezina smijeha. Da, baš je se takve sjećam... Nasmijana. Uvijek, baš uvijek se smijala. — Kažu da je sumnja početak mudrosti. A sada kćeri moje kćeri, udovolji jednoj starici pa mi reci kako kaniš raspetljati nit koju si tako pošteno zapetljala? I samo mi nemoj reći da ne znaš o čemu to govorim, jer stara jesam, ali maloumna nisam. Sjedni i reci mi što te je dovelo do ovog sudbonosnog trenutka. I tako sam sjela pored svoje nasmijane bake i ispričala joj što se sve dogodilo od trenutka kada je kraljica Južne Zemlje projahala kroz jeruzalemske dveri, nabrojala joj sve svoje ludosti, te kako namjeravam ispraviti počinjena zla. Moja me baka slušala, s vremena na vrijeme tiho postavljala pitanja, no nije se smijala niti nasmiješila. Moje je znanje tada još bilo odveć krhko da bih joj zahvalila na velikoj dobroti njezinoj: tek sam godinama kasnije shvatila koliko je staroj osobi obuzdavanja potrebno da bi svečano saslušala nekog znatno mlađeg. No moja me baka Zurlena počastila tom čašću. Kada sam joj rekla sve što mi je bilo u srcu i na pameti, sve o čemu sam sanjala, ona me je slušala i nije se smijala. Umjesto toga, samo me je primila za ruke kada sam konačno utihnula. — Dobar je to plan, Baalit. Znatno bolji i mudriji od mnogih koje su osmislile starije glave. Dobro je što si odlučila hrabro i otvoreno stati pred svoga oca. On nije čovjek kojeg mogu obmanuti sjene.


Zastala je; činilo se kako diše prema sjećanju. U toj sam kratkoj tišini osjetila da od mene očekuje da kažem nešto sama od sebe, nešto bez razmišljanja... — Plan mi je dobar – izgovorila sam polako. – Ali? — Mlada si, a mladi su ljudi neobuzdani, neskloni slušati savjete starijih. Pa ipak, zatražila si od mene savjet pa ću ti ga i dati – smijeh joj je u očima plesao poput sunčeva svjetla. – Znam kako kralj Salomon razmišlja, jer poznavala sam ženu koja ga je odgojila, koja ga je pretvorila u dobra čovjeka i kralja. Ono što za sebe tražiš, otac će ti dati ako može. Ono što zatražiš za druge, to će ti podati bez oklijevanja. Znaš li sada što ti je činiti? — Da, bako – rekla sam nakon što sam pomno promislila o njezinim riječima. – Mislim da znam – prinijela sam njezine ruke svojim usnama i poljubila ih kao da je ona kraljica, a ja njezina sluškinja. — Pričekaj godine i onda mi zahvali budeš li i dalje osjećala potrebu – povukla je ruke i dohvatila tamni ogrtač koji je mek i prošaran zvijezdama ležao do njezinih nogu. Podigla je zatim smotuljak koji je sve do tada bio skriven u naborima tamne tkanine, crvenu svilu omotanu oko malena predmeta. Smotuljak si je položila u krilo i u njega zurila kao da vidi budućnost... ili prošlost. Podignula je potom glavu i nasmiješila mi se. — Donijela sam ti dar koji sam za tebe čuvala punih sedam godina. Ponesi ovo sa sobom kada budeš izašla pred kralja Salomona, mala božice, a ja ti Gospinom kosom jamčim da će ti podati što god da od njega zatražiš... čak i ako zatražiš blagoslov koji će te odnijeti do ruba zemlje. Pružila mi je u svilu umotani smotuljak. Razvezala sam ga i polako odmotala meku, crvenu tkaninu i zagledala se u blago koje mi je moja baka povjerila. Vreteno. Vreteno od slonovače s vrhom od jantara. Naizmjenično sam zurila čas u krhku igračku, čas u svoju baku. Čekala sam objašnjenje. — Kraljici Baalit će to biti korisno – rekla je. – Baš kao što je korisno bilo i kraljici Mikali i kraljici Abišagi prije tebe. Ako još ne znaš presti, tad ćeš morati naučiti. — Znala sam presti, naravno da sam znala presti. Sve djevojke to nauče. Podignula sam vreteno; slonovača mi je grijala ruku, čekala sam... — A budem li ovo imala uza se, dobit ću što god poželim? Je li to magija? Baka se nasmijala, zvučala je poput vedre glazbe. — Ženska magija, malena božice. A budeš li postupila onako kako ti kažem, što je više nego je kraljica Mikala ikad učinila, tad će se želje tvoga


srca ostvariti i prije nego budeš prestara da u tome uživaš! Vjeruj mi, unuko, kralj Salomon sa svoga će te dvora otposlati dragovoljno i s ponajboljim željama, čak će se smatrati sretnim što to čini. Dobro on pamćenje ima. I predobro za jednog muškarca! Položila sam prste na vrh od jantara i zavrtjela ga, gledala kako se vrti i usporava. Moja je majka ovo vreteno nekoć dodirivala ovako kako ga sada ja dodirujem, izvlačila glatku nit s preslice od slonovače. Ponovo sam zavrtjela vreteno, pokušavala se prisjetiti kraljice Mikale koja je nekoć također okretala isto ovo vreteno, čija se slonovača grijala pod njezinim tananim, mudrim rukama... — Ne – položila je baka svoju ruku na moju i tako zaustavila vreteno. – Ne prizivaj ono što je bilo jučer. Sutra je ono za čime tragaš. Okreći, o kraljice i budućnost dozovi. — Pogledala sam njezinu tananu ruku i shvatila koliko su krhke kosti ispod njezine kože. Pogledala sam joj zatim lice i shvatila koliko je lijepa, usprkos starosti. Kada god bi ljudi govorili o mojoj baki Zurleni, uvijek bi iznova ponavljali koliko je lijepa bila, no ja sam poput svih mladih mislila da je ljepota sjaj kose, zaobljenost grudi i bokova, glatkoća kože. Nešto što pristaje mladosti. Sabejska je kraljica tako primjerice još uvijek bila mladenački lijepa. Moja je baka Zurlena, međutim, bila istinski stara pa, ipak, i istinski lijepa. Kad sam joj se zagledala u oči, vidjela sam da ljepota nije tek privid tijela, nego i istina koja počiva u srcu i umu. Dokle god srce i um pronalaze radost, ta će radost rađati ljepotom, bez obzira na to koliko vam je kosa sijeda i bez sjaja, koliko vam koža bila naborana i mlitava. — Jednoga bih dana, bako, htjela izgledati kao ti – rekla sam, a ona se ponovo nasmijala. — Poživi dovoljno dugo, unuko, i želja će ti se jednoga dana ispuniti. A sada pođimo u kraljevu veliku sudbenu dvoranu i osvjetlajmo živote tim ljudima bez sjaja! — Pođimo – rekla sam i ustala s vretenom na rukama. – Pođimo na kraljev dvor. Kada smo došle do vrata velike sudbene dvorane, baka mi je poljubila čelo i poslala neka dalje nastavim sama. Htjela sam je povući sa sobom, no znala sam da je u pravu. Znala sam da to moram učiniti sama ili uopće ne učiniti. Stupila sam naprijed i nisam se osvrtala. Kada sam zastala između visokih cedrovih stupova velike sudbene dvorane moga oca i zatražila neka me izvedu pred kralja, kraljev je glasnik


u mene zurio kao da me nikada prije nije vidio. Stajao je kao Lotova žena, okamenjen u mjestu. — Najavi me – ponovih – ili ću to sama učiniti. To ga je vratilo u život. Požurio se do prijestolja. No, umjesto da me najavi kako sam od njega zatražila, razmijenio je nekoliko žurnih riječi s pisarom koji je sjedio u podnožju prijestolja. Moj je otac uspravno sjedio na svome prijestolju; s lica mu se nije moglo čitati. Na prijestolju pored njegova bez riječi je sjedila kraljica od Sabe. Čula sam svoga oca kako pita: — Tko sljedeći izlazi pred kraljevski sud? A zatim i pisara kako mu odgovara: — Kraljevna Baalit dolazi pred sud, o kralju – tako je rekao pisar, a ja sam se prema lavljem prijestolju zaputila nepokolebljiva koraka i pogleda uprta u svoga oca. Kada sam došla do prijestolja, naklonila sam se i čekala. Sve je sada ovisilo o mudrosti moga oca... ali i o mojoj.

Salomon — Tko sljedeći izlazi pred kraljevski sud? – upitao je Salomon i tupo čekao da mu glasnik najavi sljedećeg molitelja. Čak i s Bilkis koja sjedi pored mene, ovaj mi se dan čini beskrajnim. Zar nitko u ovome kraljevstvu ne zna ništa pametnije nego se svađati? Nije, međutim, dobio odgovor na obredno pitanje. Umjesto da mu odgovori, kraljevski je glasnik potrčao stubama koje vode do samoga prijestolja i nešto hitro došapnuo pisaru, nešto što je zvučalo poput zmijskog psikanja. Činilo se da je pisara pogodilo ono što je čuo, jer izgledao je kao da je primio udarac u trbuh. Usprkos posvemašnjoj tuposti, Salomona je to iznenada zaintrigiralo. — Dakle? Tko dolazi? – upitao je, a još dok je to izgovarao, jasno je čuo kako kraljica naprasno, duboko udiše. Pogledao je preko velike dvorane te je ispred velikih brončanih vrata ugledao ženu koja je ondje čekala. Bila je odjevena u grimiz, a glava joj je bila prekrivena srebrnim velom. Ponosna je i uspravna stajala izložena upornim, prodornim pogledima ljudi koji su se okupili na zasjedanju kraljeva suda. Zaputila se zatim naprijed. Pokreti su joj bili odvažni i graciozni. Poput kraljice. Izlazila je iz sjene najudaljenijeg kraja dvorane, a u trenutku dok je izlazila na područje okupano sunčevim svjetlom, podignula je ruke i s lica uklonila srebrni veo. Salomon se tad zagledao u oči svoje kćeri.


Krv mu je uzavrela od iznenadne provale bijesa: kako se samo usudila razmetati ovako? Ne. Svaki muškarac i žena ovoga kraljevstva imaju pravo stati pred kralja, zamoliti ga da presudi u nekom sporu ili dade mudar i iskren savjet. Nije li kralj Salomon bio silno ponosan na to? Zar ćeš rođenoj kćeri uskratiti pravdu koju udijelio si bludnici? Pokraj njega, kraljica od Sabe ispružila je ruku i položila je na široku glavu zlatnoga lava na kojoj je počivala i njegova ruka. Učinila je to pažljivo, da im se ruke ne dodirnu. Ispred njega, pisar je stajao nijem i blijed. — Tko sljedeći izlazi pred kraljevski sud? – upitao je Salomon po treći put. Glas mu je bio odlučan i gladak: kralj je krinkom ledenoga nadzora nad samim sobom uspio prikriti baš sve kaotične osjećaje koji su ga obuzimali. Pisar je konačno uspio progovoriti. — Kraljevna Baalit izlazi pred kraljevski sud, o kralju. On se, međutim, nije uspio obuzdati, pa mu je u glasu jasno ječalo ogorčenje. Baalit je koračala kroz naizmjeničnu sjenu i svjetlo sve dok se nije došla pred prijestolje. Ondje je stala i naklonila se. Zatim je stala i čekala visoko uzdignute glave, glatka lica na kojemu se nije mogla vidjeti ni tuga ni bijes. Ponos na ovo vatreno stvorenje zagrijao je Salomona. Znao je da nijedan od njegovih sinova ne gori tako blistavo i žestoko. Kimnuo je glavom kako bi joj dao do znanja da je svjestan njezine prisutnosti. — Što te pred kralja dovodi, kraljevno Baalit? — Došla sam kako bi mi kralj presudio – Baalitin je glas bio čvrst i odlučan, kao da joj ništa novo nije stajati i javno govoriti u dvorani prepunoj ljudi. — Svaki muškarac, kao i svaka žena pred kralja mogu stati i od njega zatražiti da izrekne svoju presudu – Salomon je već znao što će njegova kći od njega zatražiti. A znao je i da će morati odgovoriti mudro i iskreno. – Pred kraljem sada stojiš. Pitaj. Prekrižila je tada ruke preko prsa i ponovo mu se naklonila. — Zahvaljujem kralju, svome ocu na dobroti. A od njega tražim neka me pusti da otputujem s kraljicom Južne zemlje, kako bih kao kraljica nakon nje vladala Sabom. Između njih je zatim nastupila tišina, tišina toliko duboka da je Salomon mogao čuti šuštanje Baalitina vela. Pokraj njega, Bilkisin je dah strugao težak zrak, dok je i ona nestrpljivo iščekivala što će Salomon Mudri naposljetku reći. — To tražiš od kralja?


— Da, gospodaru moj i kralju, to od vas tražim. Vrijeme se rastegnulo u nedogled; sunčeva je svjetlost koso padala kroz visoke prozore, iznad jantarom urešenih streha. Činilo sa kao da čitav svijet u nedogled čeka njegov odgovor. — A bude li ti kralj uskratio ono što od njega tražiš? Kći ga je njegova tad nepokolebljivo pogledala. — Tada ću morati otići bez kraljeve suglasnosti, bez očeva blagoslova. A ipak bih radije otišla i s jednim i s drugim. I što sada, Salomone? Jesi li doista mudar i pravedan koliko svi ljudi govore? Ili si još jedan od onih koji zavjete krše kada im postanu odveć bolni? Okrenuo je glavu i zagledao se u tihe oči kraljice od Sabe. Usprkos vlastitim željama, ona se nije htjela uplitati. Ovu odluku moram donijeti sam. No već je unaprijed znao da je izgubio: zatoči li Baalit ovdje, zauvijek će je izgubiti. Kakve li koristi ako je i zadržim ovdje, ako srcem bude bila negdje drugdje? Prije nego li je pustim, moram joj postaviti još jedno pitanje. A ne bude li znala odgovor... Ne bude li kraljevna Baalit znala pravilno odgovoriti na posljednje Salomonovo pitanje, tad nikada neće postati kraljicom od Sabe.

Baalit pjeva Oni koji su me toga dana promatrali, kasnije su mi rekli da sam pred prijestoljem kralja Salomona stajala ledena i ponosita, da mi je glas zvučao odlučno i jasno. Nema sumnje, to su doista i vidjeli. No ja sam tada bila u vlastitome tijelu i samo ja sam znala da su mi ruke tako silovito drhtale da sam ih morala čvrsto ispreplesti ispred svoga pojasa, da mi je krv tako žestoko kolala, da mi je koža podrhtavala pri svakom otkucaju srca, da mi je vlastiti glas zvučao nepoznato, piskutavo i lažno. Ni u jednome trenutku, međutim, nisam zaboravila zašto sam došla niti što mi je činili, tako da sam učinila sve ono što sam si ranije bila obećala. Nije bilo trikova ni zagonetki. Nije bilo ni pametnih poigravanja sa zavjetima kako bih oca prisilila da učini nešto što ne želi. — Ah, ne, oče, ne tražim ništa za sebe, samo se zavjetuj da ćeš učiniti sve što kraljica od Sabe bude od tebe zatražila... Pa naravno da mi je to bilo palo na pamet. Moj bi se otac, naravno, zavjetovao da će tako biti, premda bi unaprijed znao što će kraljica od njega tražiti. Ne. U ovome mi slučaju samo istina može pomoći.


Rekli su mi, dakle, da sam smireno stajala čitavu onu vječnost dok čekala sam da moj otac ponovo progovori. Činilo mi se da je vrijeme stalo dok je on ukočen i tih sjedio na Lavljem prijestolju. Naposljetku me pitao: — Zašto kraljicom od Sabe želiš postati? I dok su te riječi meko i nježno zapljusnule tišinu, bila sam svjesna da moram pronaći iskren odgovor, svjesna da ću u protivnome zauvijek ostati tek kći kralja Salomona. Zašto kraljicom od Sabe želiš postati? Nije mi otac prvi put postavio to pitanje, no znala sam da me sada pita posljednji put. Njegove su riječi između nas visjele, stvarale provaliju koju je mogao premostiti samo moj iskren odgovor. I dok je tišina odjekivala u usijanome zraku, u vlastitome sam srcu potražila istinu. Nijedna božica ni žena nisu mogle govoriti u moje ime. Sama sam se za sebe morala založiti. Ali kako započeti? Konačno sam rekla: — Želim... – čak su mi i malene riječi teško prelazile preko usana. Zastala sam i pogledala očeve nepokolebljive oči. Bol je svjetlucala u njima. I ponos. Moj mi otac nije kanio pomoći u ovome. Ono što sam sada trebala reći i učiniti bilo je samo moj izbor. Ne skidajući pogled s očeva lica, iznova sam započela: — Ne želim biti kraljica od Sabe. Želim služiti, raditi ono za što sam rođena, za što sam odgajana – zastala sam tada i polako udahnula da se smirim. — Ovdje to ne mogu raditi. Ne bih to mogla raditi čak ni kao kraljeva supruga, jer bila bih ograničena statusom i tradicijom. Taj posao izvršavati može samo žena koja upravlja vlastitim pravima, koja se zalaže za prava drugih. Glas mi je zvučao nepokolebljivo, a riječi su mi bile čvrste i jasne. Znala sam da se tim što sam govorila zalažem za vlastiti život, ali i za živote onih koje još nisam upoznala. — Ne želim postati kraljicom od Sabe, no svoj usud mogu do kraja provesti tek postanem li kraljicom, tako da kraljicom moram postati. Prozvali su te najmudrijim kraljem, oče. Nikada nisi pogrešno presudio, nikada se nisi rasipao bogatstva kojima su te obdarili bogovi, ljudi... ili žene. Nemoj protratiti ni moje vrline. Činilo mi se da čitavu vječnost moj otac nije prozborio ni riječ. Zatim se nasmiješio: samo sam ja, stopu udaljena od prijestolja, jasno vidjela koliko ga je taj osmijeh skupo stajao. A kada je progovorio, njegov je siguran i snažan glas ispunio cijelu dvoranu:


— Ponosan sam na kćer koju sam danas vidio. Kraljevna Baalit odlazi s kraljicom od Sabe, kralj Salomon to svečano objavljuje. Moj je otac tada ustao, spustio se stubama sa svog visokog prijestolja. Primio me za ruku i odveo do drugoga prijestolja, onog koje je po njegovu nalogu postavljeno kako bi se odala počast kraljici Južne zemlje. S tog nas je mjesta Bilkis gledala, lice joj je bilo mirno poput Mjeseca. — O, kraljice – rekao je moj otac – evo ti kćeri. Ustala je, a moj joj je otac predao moju ruku. Nježno mi je prstima obuhvatila ruku; krv joj je silovito pulsirala ispod ledene kože. — O, kralju – rekla je tada – ti znadeš što mi je na srcu. Što god od Sabe zatražiš, bit će ti darovano u znak zahvalnosti za najveći od svih darova. Na trenutak sam pomislila da joj moj otac neće odgovoriti. Naposljetku joj se ipak obratio glasom koji je bio tako nježan da sam jedva uspjela čuti njegove riječi: — Ono što želim, ljubavi moja, jest da budeš sretna. U kraljičinim su očima suze svjetlucale kao zvijezde, zaslijepljujuće i blistave. No nisu otjecale; kraljica se nasmiješila i izmaknula kako bi mi oslobodila put do njezina prijestolja. Moj je otac shvatio što želi pa se ponovo prema prisutnima okrenuo kako bi ga čuli svi u dvorani. — Sjedni danas pokraj mene, kćeri – rekao je moj otac – te gledaj i uči. Poljubio mi je zatim obraz, a kada je ponovo progovorio, glas mu je zvonio tako da ga svi čuju. — A kada postaneš kraljicom Sabe, kralj Salomon sa Sabom želi sklopiti povoljnije trgovačke ugovore od postojećih! Nasmijao se zatim, a smijati su se počeli i svi okupljeni u velikoj sudbenoj dvorani. Hitro sam sjela na kraljičino prijestolje, jer koljena su mi podrhtavala i nisam htjela sramotno pasti do nogu kralju Salomonu. Kada sam sjela, iz kožnoga sam pojasa izvukla kraljevsko vreteno koje sam prethodno tamo zadjenula i položila ga na krilo. Ruke sam zatim položila na toplu slonovaču. Igra svjetla na kristalima stare narukvice koju sam nosila privukla je tada pozornost moga oca, koji je kratko pogledao bijednu narukvicu i vreteno. — Tako, dakle – rekao je i sjena mu je zamračila pogled – čini se kako je malo toga čemu bih te još mogao poučiti, kćeri. Već si naučila sve što doista trebaš znati.


Ahija Na suprotnome kraju kraljeve velike sudbene dvorane, Ahija je od ranoga jutra stajao tih i ukočen poput cedrova stupa. Gledao je kako kći kralja Salomona polaganim korakom prolazi kroz špalir ondje okupljenih ljudi i zastaje ispred Lavljega prijestolja. Promatrao ju je dok je iznosila svoju zamolbu i dok se ohola uspinjala do prijestolja. Gledao je kako kraljica Južne zemlje svoje pohotne oči upinje u kralja Salomona te kako se ovaj smiješi svojoj svojeglavoj, pohotnoj kćeri i pušta je neka sjedne s desne strane prijestolja Davidova. Dugo je Ahija zurio kroz izmaglicu tamjana, kroz zlatni dim zbog kojega se kraljevstvo predalo poput bludnice. Tamjan za bogove. Narod Jahvin za idolima vapi kao razmaženo dijete za otrovanom igračkom. Tamjan, bogatstva s juga pristigla – Jahvina će se djeca njima ugušiti. Kraljevna Baalit ponosno je stajala ispred lavljeg prijestolja, a veo što ga je nosila svjetlucao je kao okaljano jezero. Ispod besramnoga vela, dragulji su blještali sjajni i okrutni kao zmijske oči. Kralj Salomon naklonio se sabejskoj kraljici koja je sa svoga prijestolja ustala kao raskalašeni plamen; kralj je nešto šapnuo kraljici u uho, a ona se nasmijala i izmaknula ustranu. Kralj je dodirnuo kćerinu ruku, a ona je tijelo izmaknula kao hramska plesačica, spustila se na ono drugo, do kraljeva postavljeno prijestolje. Drugo prijestolje gdje prijestolja ne bi trebalo biti, prijestolje postavljeno za žensku taštinu. Kraljeva je kći sad ondje sjedila, neustrašivo zurila ljudima u oči. Tako ponosita. Tako besramna. Sramota u očima Jahvinim. Djevojka odgojena da samu sebe smatra kraljicom... božicom čak! Pogledaj kako se šepuri, kao paun, slave željna kao i njezin otac. Neočekivana se bol na njega obrušila, zabila mu se u glavu, iza očiju koje su ga pekle. Naravno, naravno. Kako sam mogao biti tako slijep? Ovo je srž. Moram sasjeći zmijskoga kralja kako bih se oslobodio njegova zla. Jer tko je djevojku odgojio da bude tako divlja? Tko joj je dopustio da se klanja lažnim bogovima? Tko joj je podao ime zbog kojega je od rođenja bila osuđena na prokletstvo? Kralju Salomone, ti si uzrok ovoga zla, u svome si ga čuvao krilu. No ono što Jahve daje, Jahve i uzima. Bol je sada bivala sve silovitija, no Ahija nije htio udovoljiti svome slabom tijelu. I dalje je ukočeno stajao, rukama se grčevito pridržavao za svoj grbav, hrastov štap, čekao da dozna što mu je dalje činiti. Bol je upravljala njime, bol oštra poput lavljih očnjaka. Jahvine su mu se riječi zabijale u meso. Idi. Napusti ovaj dvor prljavštine i grijeha. Ostavi ovoga kralja neka se valja sa svojim bludnicama, klanja lažnim bogovima. Idi. Idi. Idi sada...


Cedrovi stupovi njihali su mu se pred očima; dimom zasićeni zrak ga je šibao kao olujno more. — Da – uspio je Ahija izgovoriti to. Da, otići ću. I Tvoj ću blagoslov ponijeti sa sobom. Ahija nikako nije uspijevao u sjećanje dozvati put što ga je prevalio dok kroz Davidov je grad i gradska vrata koračao prema otvorenome prostoru. Zna samo da je naposljetku posrtao cestom koja vodila je do Maslinske gore i da ga je ondje snaga napustila. Promrzao do kostiju i drhtav, uspio se dovući do crvene stijene na proplanku te ondje gotovo pasti na tlo. Kasnije, kada je minula bol koja mu se zabijala u glavu, Ahija se pridigao, podignuo glavu i preko doline se zagledao u Jeruzalem. Zlatni je grad u Davidove ruke bio predan Jahvinom milošću. Zar ćemo pogreškom kralja Salomona izgubiti baš sve što je stekao kralj David? Izdajnička misao; Jahve će učiniti kako Ga volja. Ahija je pogledao dolje i vidio da mu se ruke nekontrolirano pokreću, čupaju i povlače njegov ogrtač. Otrcana je tkanina zato u komadima ležala u prašini. Zurio je, podigao iskidane komade, polako ih počeo brojati. Dvanaest, ogrtač je bio iskidan na dvanaest komadića. Ahija je zurio u istrganu odjeću i iznenada shvatio. Kraljevstvo će se podijeliti. A u Jahvino ću ime ja na komadiće iskidati truli Salomonov kraljevski plašt onako kako sam upravo iskidao svoj. Polako se krećući, kao da se provlači kroz duboku vodu, Ahija ja pokupio iskidane komadiće svoga ogrtača. Prije no što će ih spremiti u svoju torbu od jareće kože, svaki je komad provukao između drhtavih prstiju. Da, Gospode. Sada znadem što mi je činiti. I mir je kroz njega prostrujao kao med; konačno je doznao istinsku Jahvinu volju. Stišćući torbu od jareće kože čvrsto uza srce kao da je dojenče, Ahija se natrag niz brijeg zaputio do ceste koja je vodila u Jeruzalem. Ondje je čekao čovjeka za kojega je znao da će ga Jahve već poslati. — Zapriječio si put, proroče. Makni se ustranu. Ahija je podigao pogled i zagledao se u Jeroboamove oči, u oči mrkog i trezvenog čovjeka zaduženog za prisilno novačenje. Užareno je Sunce teško pritiskalo, a dok je Ahija zurio u Jeroboama, oko njegova je obrisa svjetlo plesalo kao vatra koja je pržila prorokove oči. Ahija se nasmiješio. — Pozdravljam te, Jeroboame. Poslušaj riječi Jahvine i pokori se. — Što mi to Gospod ima reći? Govori brzo, jer za kralja moram žurno obaviti posao.


Zar je mogao dobiti jasniji znak? Smiješeći se, Ahija je prišao Jeroboamovim kolima i ruku položio na jedan od kotača, uživajući u vrućini i prašini na svojoj koži. — Istinu zboriš, doista te čeka kraljevski posao. Jer Jahve veli, Čuvajte se, kraljevstvo ću Salomonu oduzeti, iskidati ga na komadiće, kao i ovu tkaninu! A dok je Jeroboam u njega zurio, Ahija je iz kožne torbe izvukao iskidane komadiće i podigao ih prema njemu. — Dvanaest komada, po jedan za svako pleme. Oni predstavljaju... I dok je kratko podigao pogled, podnevno ga je sunce udarilo po očima, bol mu se zabola u sljepoočnice. Griješim, negdje griješim... I dok je grčevito pokušavao pronaći odgovor, dokučiti Jahvinu volju, dva su mu komadića tkanine ispala iz ruke; Ahija je u njih zurio, u njih i prašinu u kojoj su ležali do njegovih nogu. U prašini, baš kao što je i Salomon čitavo kraljevstvo u prašinu bacio... Bol u sljepoočnicama se smanjila pa je Ahija oprezno podigao glavu, ponovo pogledao Jeroboama. — Jahve ti u tvoje ruke predaje deset plemena – rekao je Ahija pružajući Jeroboamu šaku punu komadića iskidane tkanine. – A s njima i kraljevstvo. Jeroboam je polako iz njegove ruke preuzeo komadiće. — Zar ja da budem kralj? – pitao je, a zatim pridodao: — A što je s dva preostala plemena? — Njih Jahve ostavlja Salomonu i sinu njegovu. I to samo zato što Jahve je milostiv i zato što ljubio je oca kralja Salomona, kralja Davida koji mu je bio istinski sluga. Jahve je milosrdniji nego ja, jer ja bih Salomona i sva djela ruku njegovih u prašinu bacio. Ahija je nagazio na ona dva komada iskidane tkanine koji su ležali na cesti i nepokolebljivo se zagledao u Jeroboama. — Pripazi, međutim, na jedno, Jeroboame, kralju deset plemena: Jahvinih se zakona moraš pridržavati želiš li upravljati kraljevstvom Njegovim. Jahvinim putovima hodi poput njegova sluge, kralja Davida. A Jahve će biti uz tebe i čitav tvoj dom. I dalje zureći u deset komada iskidane tkanine, Jeroboam je rekao: — Saslušao sam riječi Gospodnje, proroče – stegnuo je šaku i čvrsto stisnuo komade krpe. – Zna li i kralj Salomon za ovo? — Zar je važno? Jahve čini što mu se svidi.


— Da – Jeroboam je komade tkanine zataknuo za svoj pojas. Bijedno su izgledali u usporedbi s njegovom grimiznom tunikom. – Želi li mi Gospod još što poručiti, proroče? Hoću li uskoro postati kralj? Moram li čekati duge godine? Ahija je čekao, no nikakve mu riječi nisu nahrupile u glavu; zatresao je glavom. — Samo ono što sam ti već rekao: pridržavaj se Jahvinih Zakona i bdij nad njegovim kraljevstvom. To je sve. Kratko su se zatim promotrili, Jeroboam je kimnuo. — Otići ću do Salomona prije nego dozna za ovo i zatraži moj život. Čekat ću i biti spreman. — I pridržavaj se Zakona Jahvinih – pridodao je Ahija, no Jeroboamovi su konji u kasu već produžili dalje, tako da je prorok govorio sebi samome. Bio je sam, no to nije bilo važno. Sklopio je oči pred sunčevim sjajem, uživao u miru koji mu se žilama razlijevao topao poput vina. Jahvinu sam volju počeo u djelo provoditi. Učinio sam ono što je moj Bog od mene zahtijevao. Ahija se polaganim korakom udaljavao od ceste koja je vodila prema Jeruzalemu, sve dok nije došao do kvrgave, besplodne masline čije je srebrno-zeleno lišće ipak bacalo dovoljno sjene da od Sunca zaštiti čovjeka koji želi malo otpočinuti. Ahija je to zahvalno prihvatio i sjeo ispod maslinova stabla koje ga je čekalo. Iščeznula je Jahvina snaga i ostavila ga slabog. No to nije bilo važno, jer više ionako ništa nije morao činili Trebao je zapravo samo čekati sljedeći Jahvin poziv. A pozvat će me, jer tko bolje od mene čuje Njegov glas, razumije Njegovu volju? Za Ahiju je to bilo dovoljno. U sjeni maslinova stabla Ahija je sklopio oči i utonuo u san bez snova, u mir.

Abišaga Nije mi na pamet palo da ću od Salomona tajiti ono što se događalo između mene i kralja Davida; poput svih koji vole, i ja sam svome ljubljenome htjela povjeriti svoje misli i srce, baš kao i tijelo. Pa kada smo prve bračne noći u kraljevskoj ložnici obnaženi stali jedno ispred drugog, ispružila sam ruku kako bih Salomona zadržala ispred sebe i pokušala mu reći istinu. On ju je, međutim, odbio čuti. — Što je bilo, bilo je – rekao je. – Više nije važno.


Zagledala sam mu se u oči i u njima zatekla samo ljubav. I tako smo te noći oboje jedno pokraj drugoga ležali zadovoljni. Sljedećega jutra me je mučio osjećaj nelagode pa sam otišla potražiti svoju majku. — Imam za tebe pitanje na koje mi samo ti možeš odgovoriti, majko – započela sam, a moja se majka nasmijala tiho i šuštavo. Oduvijek sam voljela njezin smijeh. — Trebala si me pitati prije prve bračne noći, a ne poslije, kćeri. Sada je prekasno! – a zatim se uozbiljila. – Što se dogodilo, Abišago? Je li te kralj Salomon zadirkivao zbog onoga što bila si kralju Davidu? Zatresla sam glavom. — Ne... ali ne želi ni da mu kažem istinu. Da kralj David i ja... — Ne – brza poput zmije u napadu, majka mi je rukom prekrila usta i tako u zamku uhvatila moje neizgovorene riječi. – Ništa mi ne reci, Abišago. Ne govori ni kraljici Mikali ni svojim sluškinjama. Nikome ništa ne govori spustila je ruku s mojih usana. – Je li ti jasno? Nikome. Nikada nisam majku vidjela tako svečanu; zurila sam u nju po licu joj tražila skriveni osmijeh. Nisam ga pronašla. — Zar čak ni kralju Salomonu? – naposljetku sam pitala. — Osobito ne njemu! Jer i on je samo čovjek... i koliko god se kraljica Mikala upinjala odgojiti ga u dobro ljudsko biće, kralj Salomon još uvijek je čovjek, muškarac. Što god mu rekla, on će to pretvoriti u oružje koje će prvom prigodom iskoristiti protiv tebe. — Salomon nije takav! – usprotivila sam se, no moja se majka samo ponovo nasmijala. — Svi su muškarci takvi – rekla je i primila me za ruke. – Poslušaj me sada, Abišago, i nikada ne zaboravi ovo što ću ti sada reći. Zakuni se. Zakuni se svojom ljubavlju prema Salomonu. Uznemirilo me je to koliko je ozbiljna i svečana bila; učinila sam što je zatražila. — Nikada muškarcu nemoj dati sve. Uvijek zadrži nešto samo za sebe. Žena bez tajni je žena bez moći. Sigurnost je za muškarca smrt svake ljubavi. — Ali, ja volim Salomona; sve što sam do sada činila, za njega sam činila. Samo za njega.


— I kako bi jednoga dana bila njegova kraljica – izjavila je moja majka sigurna u sebe. – Nema srama u tome; uživaj u tome, u tom zagrljaju ljubavi i ambicije. I nesvjesno sam shvatila. Ljubav i ambicija – kako sam mogla ne voljeti Salomona koji mi je krunu postavio na glavu? — Razlog više da mu govorim samo istinu. Što god da kažem... — Uništit će ono što vas vezuje. Jer ako mu kažeš: „Ne, kralj David nikada me nije ni taknuo“, kralj Salomon ti dijelom svoga bića neće vjerovati. A ako mu pak kažeš da je kralj David s tobom općio kao sa ženom, od toga će se zgrčiti srce tvoga muža. Prije ili kasnije, ljubomora će pojesti ljubav koju prema tebi osjeća, iza sebe ostavit će tek beživotne kosti. Poželjela sam se glasno usprotiviti tim teškim riječima. No, čitavog sam života svjedočila da se ispunjavalo sve čemu me je majka poučavala. Kako sam, onda, u tom teškom trenutku mogla u pitanje dovesti njezinu mudrost? — Kakva god da je istina, što god da se ikada dogodilo između tebe i kralja Davida, nikome ne reci. Za sebe sačuvaj tu istinu, neka ti ostane zatočena u srcu. Nikada nemoj zaboraviti da su tajne tvoja moć. Ne riskiraj sve što imaš samo kako bi muškarcu omogućila dobro mišljenje o samome sebi, Abišago. Čak ni ako je taj muškarac kralj Salomon.

Baalit pjeva U pjesmama dvorskih pjesnika priča se okončava u trenutku kada se veliko djelo privede kraju, kada se osvoji neko blago ili stekne milost. U stvarnome životu nema jednostavnih svršetaka. Kraljici od Sabe sam bila pribavila sve za čim joj je srce čeznulo, a sebi sam zajamčila očev blagoslov. No morala sam sada od njega zatražiti i više, ispresti do kraja nit koju sam davno započela. Kako bih to učinila, postupila sam kako sam oduvijek činila te sam se slobodno i nasamo s njime našla kao kći s ocem. Stražari na vratima ispred njegovih radnih odaja razrogačili su oči kada su me ugledali, jer sada se na meni doista imalo što vidjeti. Bila sam djevojka vrijedna najvećih zaliha tamjana i zlata na svijetu. Bila sam blago koje je kralj Salomon povjerio kraljici od Sabe. Jučer sam još bila samo kći kralja Salomona. Jučer se još nitko nije na mene obazirao. Bijes mi je u srcu tinjao pri pomisli na to; nisam mu dopustila da se rasplamsa. „Postoji cijena koju moramo platiti za sve čemu


stremimo, malena božice. Ne želiš li platiti, tad ništa ne možeš ni dobiti. „Više si nisam mogla dopustiti bijes za svaku sitnicu. Umjesto toga sam se kao i obično nasmiješila stražarima i prošla kroz otvorena vrata. U prvoj su prostoriji sjedili pisari moga oca koji su spremno čekali svaki kraljev poziv. Pozdravila sam ih kao i obično te se svakom od njih obratila poimence, pitala je li otac sam u svome uredu. Kada su mi rekli da jest, ponovo sam se nasmiješila. Vidjela sam kako podižu poglede i zure u mene. Pod pritiskom njihovih pogleda smireno sam koračala i stala ispred vrata na koja sam pokucala, a zatim i ušla u očeve radne prostorije. Stajao je ispred zemljovida naslikanog na dugačkom zidu, zemljovida koji je prikazivao sav svijet koji se pokoravao volji kralja Salomona. Žuto oslikano područje koje se protezalo od Troada do Tebe, od Babilona do Damaska. Preko žuto oslikanih zemalja protezale su se crvene linije: Kraljeva Cesta, Put Tamjana, Put Svile i Morski put. Modre mrlje: Crveno more koje se pružalo do Sabe i zemalja koje su se iza nje prostirale; Crno more, put prema zemljama koje su obilovale jantarom, krznima i zlatom; Veliko more koje oplakivalo je velike pomorske gradove iza kojih je ležao zapadni rub svijeta. — Svi se ovi pokoravaju mojoj volji – rekao je tihim i smirenim glasom. Nije se pomaknuo, ni okrenuo. – Upravljam svim tim područjima pa ipak nisam gospodar u vlastitome domu. Nije li to čudno? Znala sam da ne mogu odgovoriti na to pitanje. Kada sam konačno uspjela doći do glasa, rekla sam samo: — Oče. Na trenutak sam pomislila kako se neće ni okrenuti prema meni. Ramena su mu se zatim opustila i okrenuo se prema meni. No, nije se smiješio. — Da, kćeri moja? – glas mu je bio tečan, zvučao je onako kako je zvučao i u velikoj sudbenoj dvorani. — Zamolila bih te da mi učiniš uslugu. — I zbog toga si tako potiho i tajnovito k meni došla? Ne želiš li to ponovo učiniti pred svim svećenicima i podanicima? – gorčina je naoštrila očev glas. Zatečena, iznenada sam shvatila da ga više ne promatram kao oca, nego čovjeka i kralja koji se pred očima svijeta morao pokoriti volji jedne djevojke. Ne, nije tako. Pokorio se vlastitoj pravdi. Sjetila sam se kako se smijao i šalio u velikoj sudbenoj dvorani, kako nije dopustio da itko nasluti bol i tugu koja ga je obuzela. Mogla sam se samo nadati da ću jednoga dana imati srce veliko poput njegova. — Za milost koju tražim potrebna je mudrost i plemenito srce – nevoljko sam od njega došla tražiti još jedan dar, no morala sam.


— A pretpostavljam da bih ja trebao biti i mudar i plemenit, zar ne? Što je, dakle, to što još od mene želiš, kćeri moja? Oklijevala sam. — Prije nego te pitam, još te preklinjem da ako mojoj želji danas i ne budeš udovoljio, ovo što ću od tebe zatražiti nikome, baš nikome ne spomeneš... — Onome kome si obećala učiniti uslugu? Dobro, dajem ti riječ. Pitaj. Samo je to rekao: „Pitaj.“ A ne i: „Pitaj i bit će ti udovoljeno.“ Znajući kako će vagati svaku moju riječ, kratko sam oklijevala. Nisam više bila dijete kojemu se udovoljavalo, nego žena koju se procjenjivalo. Ništa ne traži olako niti za samu sebe. A imala sam i očevu riječ da to nikome neće spomenuti, tako da i ako danas ne uspijem u svojoj nakani, Helike nikada neće ni doznati da sam u njezino ime tražila uslugu. Ne uspijem li danas, Helike će ubiti i sebe i dijete. Morala sam zato uspjeti. Pažljivo sam prikupila riječi i započela. — Moj oče, velik si ti kralj i u kući je tvojoj mnogo žena. Tvoje su žene k tebi iz svojih domovina dovedene kako bi se udale za te, kako bi sporazumima udarile pečat, osnažile saveze. A prema svima se njima odnosiš kao prema kraljicama... – zastala sam usred rečenice, jer moj otac je ispružio ruku. Te se, na moje iznenađenje, nasmiješio. — Ponovo me zbunjuješ, kćeri. Sada mi je jasno, nekome si obećala da ćeš u njegovo ime od mene zatražiti milost. Prestani se zato zapetljavati u riječi kako bi ostvarila svoj cilj. Pitaj, i ako kralj Salomon Mudri može ispuniti ono što će od njega zatražiti kraljevna Baalit od Sabe, jamčim ti da će tvome zahtjevu biti udovoljeno. Na moje su mi zaprepaštenje suze počele nagrizati oči, tako da sam morala silovito treptati kako bih ih obuzdala. — Može li gospa Helike poći sa mnom u Sabu? — Gospa Helike? Kći Gospodara Konja? – očigledno zaprepašten, moj je otac zurio u mene. — Da – rekoh. I nakon svih mojih planova, nakon brižljiva skladanja elegantne usrdne molbe, naposljetku sam shvatila da moram samo izravno govoriti, iznositi riječi koje se ne skrivaju iza velova. Nema više tajni. Samo mi istina sada može poslužiti. — Bila je prisiljena doći u Jeruzalem, prisiljena udati se. Gadi joj se ova palača, gadi... — Ja joj se gadim? – glas moga oca bio je tih. Iznenada sam shvatila da ga može povrijedili čak i žena koju je jedva poznavao.


— Oh, ne... ne, ona samu sebe mrzi. Oče... ona je nekoć bila Amazonka, Djevica Mača. Došla je k tebi kao zatočenica, njezine su prijateljice zatočili kako bi je prisilili na pokornost. Moj otac je stajao ukočen i nijem. Iz njegova pogleda nisam mogla baš ništa iščitati. Naposljetku je rekao: — Nisam znao. Samo je to rekao, no nikada još u njegovu glasu nisam čula toliku bol. — Ništa si ne možeš zamjeriti – rekla sam, a moj se otac nasmijao. Smijeh mu je zvučao nemilosrdno, kao pupavčev krik. — Kada postaneš kraljicom, dijete moje, tada ćeš shvatiti da ti na dušu ide zapravo sve što se događa. Ja sam kralj, dužnost mi je znati što se događa, brinuti se. Za ovo, međutim, nisam znao; bez pitanja sam prihvatio sve što mi je Gospodar Konja poslao: tucet probranih pastuha i stotinu ponajboljih kobila. I kraljevnu kako bi zapečatio trgovački sporazum. Pažljivo sam, osobno pregledao sve konje. Sada sam ja zurila u njega, usta su mi omlitavila od čuđenja: nikada prije oca nisam čula da govori s toliko gorčine. — Nisi znao – uspjela sam reći. Došlo mi je da zaplačem zbog bijesa koji sam jasno vidjela u očevim očima. Bio je bijesan na samoga sebe. — Trebao sam znati. To što je morala prekršiti zavjete zapravo je moj grijeh: ona je oprana od svake krivnje. Pred Bogom sam zgriješio, Baalit, i do kraja života bih pred vratima palače na koljenima trebao moliti oprost – uzdahnuo je zatim i prste prislonio na čelo. Vidjela sam da mu je koža na čelu bijela od silnoga pritiska. — Nisi znao – ponovila sam, jer nisam htjela da na svoje srce preuzme toliki teret. – Nije tvoj grijeh. Ali nesretna je ovdje, a ja... ja ću jednoga dana trebati zapovjednicu svoje straže u Sabi. — Može poći s tobom, naravno da može. I to sa svim počastima koje dolikuju kraljevoj ženi i Djevici od Mača. — A tvoj sporazum s Gospodarom Konja? — I dalje će biti na snazi. Iskazujem li prema svojoj supruzi nepoštovanje ako je sa svojom kćeri pošaljem u njezin novi dom? – zastao je i nadovezao se – Naposljetku, ipak sam ja kralj, tko mi može išta uskratiti? Osjetila sam kako mi se lice žari, jer znala sam da sam ga prisilila da se prikloni mojoj volji, oboje smo toga bili svjesni. Nadala sam se da će mi jednoga dana to oprostiti. Sada sam se, međutim, morala zalagati za nekog drugog pa sam se upinjala ne dati mu do znanja da išta zamjećujem. — Postoji još nešto – iz svega sam srca htjela prešutjeti to, no znala sam da ocu moram reći čitavu istinu. – Helike je trudna. Zato mi se i


obratila. A ona se, oče, kune da joj je njezina božica rekla da je dijete žensko, kći koja će okajati njezine prekršene zavjete. Preklinjala me da njezino dijete sa sobom povedem u Sabu, da je posvetim Božici Konja. Zarekla se da će dijete osobno ubiti ne učinim li to. — A jesi li i ti njoj dala riječ da ćeš to učiniti? — Zavjetovala sam joj se da ću nekog poslati po njezinu kćer i da ću je odgojiti kao da mi je rođena. Rekla sam joj, međutim, da nijedno dijete neću nikome zavjetovati bez djetetova pristanka. — A gospa Helike se složila s tim? — Da – rekla sam – složila se. Ništa za sebe nije zatražila, samo za svoju kćer. Ja sam se dosjetila da bih je sa sobom mogla povesti kao zapovjednicu svoje straže. Helike o ovome ništa ne zna. — Ništa za sebe – moj je otac zurio kroz mene, u neki svijet koji je valjda samo on mogao vidjeti. A zatim se, nakon kratkoga vremena, vratio iz tog, meni nepoznatog svijeta; zagledao mi se u oči. U njegovim sam očima vidjela svjetlucanje nalik sitnim kristalima, kao da se i moj otac bori sa suzama. — Ništa za sebe – ponovio je, a zatim rekao: — Kraljevno Baalit, kralj će udovoljiti tvojoj molbi. Kada se budeš zaputila na jug s kraljicom Zemlje Jutra, i gospa Helike poći će s tobom. Gubim svoju kćer, neću gospu Heliku prisiliti da i ona ostane bez svoje. Htjela sam mu se nakloniti u znak zahvalnosti, no moj me je otac primio u naručje i zagrlio kao da sam ponovo samo malena djevojčica. Nisam se više opirala suzama: lice mi je bilo posve vlažno dok sam mu uzvraćala zagrljaj. — Ne gubiš me, oče. Samo si stekao ponajboljeg saveznika – no moje je riječi prigušila vuna njegove tunike, tako da onako uplakana nisam znala je li me čuo ili nije.

Helike Za dobrobit svoje kćeri usudila je nadati se, sanjati. Ali ne zbog sebe same; Helike je za sebe prihvatila očaj, nije se usuđivala težiti nečemu drugome. Dovoljno joj je bilo to što je kraljevna Baalit dala riječ da će joj spasiti kćer: Helike se tog obećanja držala onako kako nekoć se držala konjskih leđa, svom snagom, grčevito. A kraljevna je ispunila svoj zavjet; nasmiješena je zastala ispred Helike i izgovorila riječi koje su u teškome zraku ograđenoga vrta odzvanjale zvonko poput oštrica mača.


— Moj te otac oslobađa, Helike. Poći ćeš sa mnom u Sabu. I više od toga: bit ćeš zapovjednica moje straže. Onako kako je sada Nikaulis zapovjednica kraljičine straže. I dok je Helike u nju zurila, Baalit joj je pružila veliki zavežljaj omotan grimiznom tkaninom. — Evo, ovo je za tebe. Uzmi, Helike. Nešto nije uredu; ništa ne osjećam. Ne osjećam radost. Baš ništa. Je li možda već prekasno... Kraljevna je pokušavala zavežljaj ugurati u Helikine ruke. — Uzmi. Razmotaj to. Evo, dopusti mi da ti pomognem. Slijepa je, zar ne vidi da pokušava dodirnuti avet? Dok je Helike ispred nje samo stajala ukočena i ledena, Baalit je ponovo uzela zavežljaj te ga položila na tlo između njih. Brzo je kraljevna raspetljala i odmotala tkaninu u kojoj se nalazilo ono što je donijela. Ustala je i primila Helikinu ruku, utisnula joj predmet u dlan. Helike je pogledala dolje i zagledala se u bodež duge oštrice i veoma oštar. Na njegovoj drški režao je pozlaćeni leopard. Leopardove su se oči zeleno svjetlucale: smaragdi. — Leopard je zaštitnik Sabe. Vidiš? Ti si sada zapovjednica moje straže. Ponovo si ratnica, Helike. Kraljevna je Helikine prste zatvorila oko bodeža i odstupila. Helike je bodež prevrtala u rukama, prstima prelazila preko oštrice, no ruke su joj toliko drhtale da ga je ispustila i bodež je pao na tlo, na podnim je pločama zazvečao kao zvonce. — Zapovjednica straže kraljice od Sabe mi je rekla što bi trebala uza se imati da bi mogla jahati sa mnom. Sve je ovdje, spremno da odjeneš. Sve je u bojama koje sam odabrala kao svoje – kraljevna Baalit rukom je prešla preko grimizne kože na kojoj su zlatnim koncem izvezeni bili plamenovi. – Samo moje boje označene mojim pečatom. Pogledaj: na tuniki je Feniks. Sviđa li ti se? Kraljevna joj se nasmiješila, pogledala je pogledom punim nade i Helike je iznenada shvatila da pred njom stoji nesigurna djevojka kojoj je ponos samo štit. Feniks. Ptica koja se iznova rađa iz vatre. Zar sam mogla dobiti jasniji znak? Sumnja je iščeznula, bol i bijes sagorjeli su do pepela. Helike je pognula glavu, na znanje primila milost njezine Gospe. Ispružila je zatim ruku i prihvatila kožnu tuniku koju joj je Baalit pružala. — Da, kraljevno – Helike je prstima dohvatila kožu blistavu kao oganj. – Da, veoma mi se sviđa.


Bilkis Na dan odlaska posljednji put ga je otišla posjetiti, uspela se visokim stubištem koje je vodilo do raja zemaljskog koji je samo za njih stvorio na najvišem krovu palače. Srce joj je govorilo da će je čekati ondje; srce joj nije lagalo. Kada je zašla u svjetlost boje meda koju je Sunce izlijevalo na jeruzalemske krovove, Salomon je stajao ispred nje. Ispružio je ruke, a ona mu je ušetala u zagrljaj. Stajali su tako sve dok im se otkucaji srca nisu stopili u jedan, sve dok im se u dahu nisu isprepleli miris vodene ruže i mirte. Tad je konačno znala da je vrijeme da progovori. — Salomone – započela je, no on je tad rekao: — Ne. Dopusti meni da govorim – pa je pognula glavu, jer dobro je znala što će reći, baš kao što je znala da će njegove riječi oboma donijeti patnju i bol. No, njegovo je pravo da ih izgovori, a moje da ih čujem. To je sve što ćemo ikada imati. Salomon je podigao ruke i dlanovima joj obujmio lice. — Ljubavi moja, srce moje... ostani sa mnom. Želiš to, i ja to želim. Ti si kraljica, a ja sam kralj, tko nam smije išta uskratiti? Tko osim nas samih? Kratko, jedan udisaj, dopustila je iskušenju da je preplavi poput toploga vina. Samu je sebe zatim prisilila da se nasmiješi. Ruke je položila preko njegovih, prste provukla između njegovih. Spustila je njegove dlanove sa svoga lica, no još mu nije ispustila ruke. — O, Salomone, ono što želiš, ono što ja želim, uopće nije važno, ne u ovome slučaju. No, čak i kada bi to bilo važno, ljubavi moja, Mudrim te zovu pa bi morao znati da sam dovoljno stara da mi budeš sin. Prestara sam da ti rodim kraljevnu... ili kraljevića. Ja sam samo neplodna tuđinka i zato bi to bila dvostruka ludost – sklopila je oči pred budućnošću koju je nudila, budućnošću koju je vidjela ispred sebe. — Što ako kažem da prihvaćam tu ludost? Ako kažem: ostani živjeti sa mnom, ljubljena moja, golubice moja? Ne ostavljaj me, sestro moja. — Odgovor već znadeš, znadeš što poput oštrice mača leži između nas, Salomone Mudri: istina. — Ne – okrenuo se i prste joj položio preko usana. — Ne govori mi o istini, ljubavi moja. U ovome trenutku, baš sada, između nas ne smije biti istine. Reci mi ono što želim čuti, ljubljena. Govori mi laži. Govori mi predivne laži.


Potresena, prstima mu je obujmila zapešće pa su mu prsti s njezinih usana kliznuli na obraz. — Što bih ti trebala reći? Što bi htio čuti moj ljubljeni? — Reci mi da me voliš. — Volim te. Uvijek sam te voljela. Voljela sam te i prije nego si se rodio, voljet ću te sve vrijeme koje mi predstoji. To je istina. Zar ti to nije dovoljno? — Ne. Reci mi da me voliš više od... — Moje krune? – obraz je položila na njegov dlan. – Krune su okovi, a ne blaga. — Više od svoje časti. Više od dužnosti. Reci mi... reci mi da bi ostala ovdje kada bi bila dovoljno mlada da mi rodiš dijete – oko zapešća si je omotao njezinu kosu. – Reci mi – rekao je – kralj ti zapovijeda to. Prodorno mu se zagledala u oči. — Udovoljit ću ti, kralju. Da. Udovoljit ću ti i reći... – primaknuta mu se u zagrljaj u kojemu ju je čekao i glavu mu je naslonila na prsa. Ispod uha je čula njegovo srce koje je teško i duboko udaralo, strpljivo i u nedogled. Njegov joj je dah grijao čelo, njegove su joj usne ovlaš dodirivale kožu. — Kralju moj – rekla je – ljubljeni moj. Ah, da, kada bih ti mogla podati dijete... da. Da. Kada bi me pitao, ostala bih s tobom. Njegove su je ruke čvršće zagrlile. — Ja sam kralj. Ja mogu promijeniti mišljenje i nitko mi ništa ne može uskratiti. Mogao bih te zadržati ovdje. — Ali nećeš. — Mogao bih zadržati svoju kćer – njezina teška kosa prigušila je te riječi. — Bilkis, ne mogu odustati i od jedne i od druge. Ne mogu ostati bez nje. Ona je sve što mi preostaje od moje prošlosti. — Ona nije prošlost, Salomone, ona je budućnost – na trenutak je sklopila oči suočena s njegovom boli. – Moraš joj dopustiti da upravlja budućnošću. — Moram. Kralj uvijek mora. Gdje je kraljeva moć? — Moć pripada bogovima, kralju. — A što onda uopće pripada čovjeku, o kraljice. — Ljubav i mudrost.


— Ljubav i mudrost – ponovio je kao da riječi važe na trgovačkoj vagi. Nesigurno se zatim nasmiješio, kao da osmijeh nanosi bol njegovim usnama. – A ti bi da žrtvujem oboje. — Kao što ću i ja, jer ja sam kraljica. A ti zato što si kralj. Ali i zato što za nas postoje stvari veće od mudrosti, veće od ljubavi. — A koje su to stvari? Što je tako veliko da zbog toga moram odustati od svega što imam? Svega što jesam? Svega za čime žudim? — Već znaš što je to. Čast, ljubavi moja. Čast i dužnost. Bez toga smo ništavni. — Čast i dužnost – pognuo je glavu, a zlatna mu je svjetlost u kosi plamtjela poput krune. Pružila je ruku i položila mu je na glavu. — U konačnici se sve na to svodi. Poljubi me sada ljubljeni moj, moj kralju, pozdravimo se. I sjeti me se ponekad. Primio ju je za ruke, prstima ih obuhvatio tako silovito da je boljelo. Sagnuo se i poljubio joj dlanove; ona je ruke čvrsto stisnula uz njegova usta. Odstupio je zatim i ruke joj položio na ramena. — Mislit ću na tebe uvijek kada osjetim miris ruža i cimeta. Ispružila je ruku i vrhovima prstiju dodirnula kut njegovih usana. — Dovrši svoju pjesmu, Salomone. Često je pjevaj. A kada osjetiš cimet i ruže, tad se sjeti ljubavi. Sagnuo se prema njoj; ona je sklopila oči. Njegove su joj usne čelo ovlaš dodirnule kao gust dim vatre na umoru. Kada je ponovo otvorila oči, u vrtu na krovu je stajala sama, okružena ljiljanima i ružama. Salomona više nije bilo.

Nikaulis S kraljevnom Baalit uza se, kraljica od Sabe je iz Jeruzalema projahala kroz Konjska vrata, a za njom i njezine sluškinje i eunusi. Iza njih jahali su i ostali dvorjani; blistavi kao paunovi, glasni kao šojke, sretni što ponovo putuju na jug, natrag kući. Kraljičina je vojska jahala ispred i iza nje te je tako bdjela ne samo nad Bilkis, nego i nad blagom koje je nosila. Kralj Salomon je svoju kćer na jug poslao s tako bogatim mirazom da je njime kupiti mogla čitavo kraljevstvo. Nikaulis je gledala kako karavana pokraj nje prolazi kroz Konjska vrata, gledala je i procjenjivala situaciju; ništa ne smije poći po zlu. Uskoro ćemo otići; uskoro će jeruzalemske zidine biti daleko iza nas, a ispred nas samo cesta prema jugu.


Prošli su i posljednje sluge, posljednja kola sa zalihama, okončao se posjet kraljice od Sabe kralju Salomonu. Sada. Vrijeme je. Nikaulis se, međutim, nije ni pomaknula na svome strpljivom konju koji ju je čekao. Moramo se pozdraviti, poželjeti si sreću. A onda, onda možemo zaboraviti. — Nikaulis – Benaja je zastao pokraj konjskog vrata, položio ruku na njega, samo pedalj dalje od njezina koljena. — Odjahat ćeš, dakle. — Služim kraljici – zagledala se u njegovo spokojno lice. – Ti, dakle, ostaješ. — Služim svome kralju. Benaja je podigao ruku, pružio joj je kao da su prijatelji. Nikaulis je prihvatila njegovu ruku i na trenutak su im se prsti dodirnuli. Oboje su šutjeli. Pijeska vremena za njih više nije bilo, više su nisu imali što reći. Čak ni zbogom. Benaja je ispustio njezinu ruku. Nikaulis je dohvatila uzde svoga konja i odjahala za kraljicom od Sabe. Na udaljenome brijegu, Nikaulis je potegnula uzde i zaustavila svoga konja, zagledala se prema Davidovu gradu. Toliko ljudi, toliko zidova. Toliko razloga da se odjaše dalje i više nikada ne osvrne... ... a samo jedan razlog da ostane. Benaja. Ne čak ni sam muškarac. Nego ljubav. Položila je njihovu ljubav na vagu i dobro je znala da je težila više od svega ostalog što je mogla nabrojati, svega čime nije mogla upravljati. Ostanem li, žalit ću za svim što ću izgubiti ostanem li iza onih ledenih kamenih zidova. Ali ako odem, tada žalit ću za Benajom, za samom sobom. I za budućnošću koju nećemo živjeti zajedno. Izbor je bio težak, težak kao ogoljeni kamen. No bio je njezin. Sada je Nikaulis konačno znala kojoj će se božici klanjati.

Abišaga I tako, svih tih godina koje sam uz Salomona živjela kao supruga njegova i kraljica, nikada više nisam spomenula vrijeme dok pripadala sam kralju Davidu. Nikada izgovorila nisam ono za što sam znala da Salomon me nikada neće pitati.


Jesi li s mojim ocem legla onako kako žena s muškarcem liježe? Je li te učio ljubavi? Neizgovoreno, to je pitanje na nas bacalo sjenu. Neizgovorene, te su nas riječi zauvijek vezale. Nikada kralj Salomon ne bio odbacio kraljicu Abišagu, zauvijek mu je bila i ostala miljenicom, jer da ju je odbacio, do kraja života bi se pitao je li to učinio zbog onog za što ustvrdio je da nije važno. Tišinu je bilo teško podnijeti. Ponekad, dok bih pokraj njega ležala i gledala kako duboka noć blijedi u zoru, poželjela bih probuditi ga poljupcima i priznati mu istinu, bez obzira na cijenu. No uvijek bi me nešto zaustavilo. Možda mi je majčina božica nešto šapnula u uho. Možda je to bio moj vlastiti strah. Ili mi je zapravo Salomonova nesalomljiva vjera usta zatvarala pred istinom. Kako bi moj ljubljeni mogao biti uvjeren da je plemenit koliko i mudar.

Bilkis Posljednji pogled, a zatim nastavljam dalje. Dugovala je to Salomonu; samoj je sebi dugovala tu posljednju obzirnost. I zato je Bilkis zastala, pustila da karavana polagano nastavi dalje, zagledala se iza sebe, u zlatni grad kralja Davida. Jeruzalem je nedirnut svjetlucao kao kristal na vrhu brijega, siguran unutar masivnih zidina. Hram i palača pod Suncem su blještali kao dva istovjetna svjetionika. Uopće više nije mogla vidjeti kralja Salomona. Ali on nas promatra. Znam da promatra. Tek kada se spusti prašina koja se u zrak vinula našim prolaskom, tek tada će prestati gledati. Preko ruku joj je prešla sjena pa je pogledala ustranu kako bi vidjela tko ju je omeo u razmišljanjima. — Nikaulis – rekla je u znak pozdrava zapovjednici svoje garde. Nemalo je zatim bila iznenađena kada je Amazonka pognula glavu u namjeri da joj iznese svoju zamolbu. — Velika kraljice, ako sam ti ikada dobro služila, onda me poslušaj. — Naravno, Nikaulis. Govori. — Oslobodi me moga zavjeta, o kraljice. Bilkis je zaprepašteno zagledala u nju, isprva ne znajući što bi rekla. Naposljetku je izustila samo: — Zašto?


— Zato što ne mogu otići i sa sobom ponijeti čitavo srce. A s pola ti srca ne mogu služiti. — Sve ili ništa. Da – za Nikaulis nije moglo biti drukčije. Ništa polovično. — Otići ćeš, dakle, zapovjedniku kraljeve vojske? — Da, Benaji ću otići. — Razmisli dobro, Nikaulis. Izrael je grub i hladan, običaji su mu čudni, a zakoni okrutni – obuzdavala je glas kako ne bi sve pokvarila. – Benaja bi sada dao sve kako bi te dobio, no hoće li se svojih zavjeta pridržavati i kada te bude dobio? — Neće me imati, jer uvijek ću biti svoja. I da, Benaja će se držati riječi koju je dao. — Jesi li dovoljno sigurna u to da iza sebe možeš zatvoriti vrata tog zatvora, oprostiti se od vlastite slobode? — To je nešto što mi nitko ne može oduzeti. Kraljice moja, Benaja je starac. Uz njega ću provesti sve godine koje mu preostaju. Bude li naša Majka tako htjela, podarit ću mu sina, a on meni kćer. A kada Benaja više ne bude među živima, napustit ću Jeruzalem i s kćeri ću se vratiti kući. — Nikaulis, zašto to činiš? Zato što je Benaja to od tebe zatražio? — Zato što nije – odgovorila je Nikaulis. – Pusti me, kraljice moja. Slobodna je slijediti vlastito srce; ne kažnjavaj je zato što kao kraljica to nisi mogla učiniti. Bez riječi, Bilkis je pružila ruku; Nikaulis je primila kraljičinu ruku i poljubila je. Saba je položila ruku na Nikaulisin obraz i nasmiješila se. — Neka te milost naše Gospe prati. Vrati se čovjeku kojeg voliš i budi sretna. Nikaulis je kimnula, okrenula konja i odjahala cestom koja je vodila natrag do velikih jeruzalemskih vrata. Saba je promatrala dok se njezina ratnica spuštala niz brijeg, gledala kako je čovjek koji je mogao biti samo Benaja izašao na gradska vrata i niz brijeg se zaputio prema jahačici. Dok su se na cesti približavali jedno drugome, Nikaulis je povukla uzde, zaustavila konja i sjahala. Nije bilo strastvena zagrljaja ni rukovanja. Benaja i Nikaulis samo su cestom koračali jedno pokraj drugog, sve dok zajedno nisu prošli kroz gradska vrata. Kada ih više nije mogla vidjeti, Bilkis je Šamsa potjerala naprijed. Nije se više osvrtala sve do vrha sljedećega brijega. Znala je da onkraj Maslinske gore više neće moći vidjeti palaču kralja Salomona. Zato je povukla Šamsa za uzde, zaustavila ga i pogledala preko Kidrona. Nije, međutim, vidjela ništa, samo je Jeruzalem zlatan gorio


pritisnut teškim Suncem. Znala je da je predaleko da bi ikada više vidjela Salomona. Zurila je dovoljno dugo da joj zlatni grad posve ispuni oči i ondje se zadrži čak i ispod kapaka koje je morala spustiti pred njegovim sjajem. A zatim se okrenula zaslijepljena silovitim svjetlom. Ispred nje se u nedogled protezala cesta prema jugu na čijem ju je kraju čekala Saba. Petama je podbola Šamsove bokove i zaputila se natrag kući.

Abišaga Zadaća mi je bila upravljati ženskom palačom, a mir koji je u njoj vladao bio je moj dar ljubljenome. Nije mi bilo lako ljubazno dočekati nove kraljeve žene, nije mi lako bilo smiješiti im se i nazivati ih „sestrama.“ Barem je faraonova kći znala prikriti vlastite osjećaje, kao i one Salomonove žene koje su bile kćeri kraljeva. No kako je sve više žena pristizalo u žensku palaču, žena koje su dovodile vlastite sluge i robove, vlastite običaje i vjerovanja, moja je zadaća bivala sve teža. Žene koje su se nepokolebljivo držale statusa Kćeri Zakona zajedno su se držale poput pobožnoga stada; u usporedbi s tim, vrlinama odanim ženama, nama nepoznati običaji kraljevih žena koje su došle izdaleka, isticali su se poput blistavih barjaka. Isprva je bilo sukoba između dvaju sestrinstava, a ja sam shvatila koliko je teško nametnuti im primirje, a mir nemoguće. Bilo bi jednostavnije da se kraljica Mikala umiješala, no posve mi je jasno bilo zašto to nije učinila. Htjela je vidjeti hoću li biti dovoljno jaka i vješta da ovladam svim tim ženama. Pomno sam promislila, promatrala i slušala, a zatim Salomonu predočila čitav problem. Kada je doznao za ratno stanje u ženskoj palači, sve je svoje žene okupio u kraljičinu vrtu i zapovjedio im mir. — Nijedna žena u mojim očima nije veća od druge, nijedna nema prava veća od ostalih. Sve ste vi sestre unutar ovih zidova. Čekala sam da ode, a zatim sam kraljevoj objavi pridodala i vlastitu. — Poslušale ste kraljeve želje. A sada počujte i moju. Neću ovime više dodijavati kralju. Budem li morala, obratit ću se kraljici Mikali i zamoliti je neka mi pomogne poučiti kraljice kako se trebaju odnositi prema svome


kralju, kako se kao supruge prema suprugu moraju odnositi. Ne zaboravite to i mudro se ponašajte. Nijedna žena kraljicu Mikalu nije željela uključiti u svoje svađe; dozvati nju bilo je jednako kao i dražiti usnuloga leoparda. Kraljici Mikali važan je bio jedino mir kralja Salomona i bila je spremna na sve kako bi mu ga zajamčila. Zato su žene svoje prepirke čuvale za sebe, gorke su riječi tiho izgovarale ispod glatke površine svojih mirnih dana. Nijedna se nije usudila svojim ponašanjem k nama dozvati kraljicu Mikalu. Neupućenome se oku zato činilo da ženska je palača nalik mirnome jezeru. Taj je mir bio tek privid, dobro sam to znala. I užasavala sam se dana kada kraljica Mikala više ne bude od ovoga svijeta, kada se budem zatekla sama bez njezine podrške.

Salomon Zarekao se da neće gledati kako odlazi, lagao je. Salomon je stajao na najvišem krovu svoje palače te je iz nebeskoga vrta u kojemu je njegovao njihovu ljubav gledao kako je kraljica od Sabe zastala na mjestu gdje cesta doseže vrh Maslinske gore. Velika udaljenost i zrak koji je podrhtavao od vrućine kraljicu su pretvorili u privid, u nešto nestvarno, poput priviđenja u pustinji. Samo da te još jednom vidim, kraljice srca moga. Samo još jednom. A zatim je, između dva udisaja, više nije bilo. Zauvijek je otišla. Mogao sam je zadržati ovdje. Mogao sam je zadržati. Veliki bi kralj upravo tako postupio. Napinjao je oči prema pustoj cesti, no ničeg ondje više nije bilo: samo prašina nalik na izmaglicu koja se podigla za velikim brojem ljudi i konja. I ta će se prašina uskoro slegnuti, tako da više neće biti ničega što bi neukog uputilo da je kraljica od Sabe ovuda prošla. Muškarac bi je zadržao uza se, bez obzira što bi sve morao obećati samo da zauvijek ostane uz njega. Kada bih barem sada mogao biti tek običan muškarac, a ne kralj. Znao je, međutim, da to nije moguće. Salomon mudri nije si mogao priuštiti takav luksuz. Što bi učinio Veliki David, što bi kralj David učinio da ga je prema kraljici od Sabe privukla požuda? Premda mučen teškim mislima, Salomon se nasmiješio. Posljednji i najbeznačajniji sin, miljenik kraljica, ali ne i


kralja, veličanstvenoga je oca samo rijetko viđao. Stariji su kraljevići – Amnon, Abšalom, Adonija – uživali u očevoj pažnji i ljubavi. Nikada ne zaboravi da ti je otac kralj, Salomone. A kraljevi ne vole. To mu je rekla kraljica Mikala. Barem ne onako kako vole obični muškarci i žene. Kralj voli samo ono što mu je potrebno, onoliko koliko mu je potrebno. Ne zaboravi to, Salomone. Ureži si to u srce. Težak je to sud, no ipak je kraljica Mikala mrzila kralja Davida. Još je kao dijete Salomon to znao. Nikada, međutim, nije doznao zašto je kralja gledala ledenim, strogim očima. Ona mu to nije htjela reći čak ni kada se jednom usudio pitati je. Prošlost je prošlost, Salomone; te godine više nisu važne. Važna je budućnost koju ćeš izgraditi. I premda joj je mržnja u očima vrebala poput crne zmije kada god bi pogledala kralja Davida, kraljica Mikala nikada nije govorila protiv kralja. Ne meni. Kada bi o njemu zborila, uvijek bi mi se obraćala u zagonetkama. Zar je mislila da ne znam što istinski prema njemu osjeća? Prošlost je prošlost. No zašto su onda te zaboravljene godine i dalje trovale Mikalino srce? Kako je rastao, tako je upoznavao vlastitog oca ili bi se prije moglo reći da je učio kako njegova oca doživljavaju oni koji u njega zure s ljubavlju ili mržnjom. A ta je slika, svijetla ili mračna, bila vazda drugačija, ovisila je o promatraču. Ako kralj David i ima mana, Salomone, najveća mu je meko srce. Čak i strpljenje mora imati kraja i konaca. Nije trebao oprostiti kraljeviću Abšalomu, naravno da sam ja samo žena i ne razumijem se u kraljevske poslove – pa ipak Abšalomu ne bih triput zaredom oprostila. Bile su to najgrublje riječi koje je Salomon ikada uspio čuti od svoje majke Bat-Šebe. Jer, Bat-Šeba je po prirodi bila toliko slatka da ju je Gospod odmah mogao od meda načiniti. Nikada ni u čemu nije vidjela tamu, samo svjetlost. Meda, međutim, nije bilo u njegovoj pomajci Mikali koja nije vidjela ni svjetlo, ni tamu, samo sjene. Voljela je moju majku, a voljela je i mene. I... I usprkos ledenoj mržnji koju je prema njemu pokazivala, one noći kada je kralj David umro, kraljica Mikala neutješno je ronila gorke suze. Usporeno je i gorko plakala i onda kada je ostale tuga olako minula i iza sebe ostavila suhe oči. Salomonu tada nije bilo jasno, a nije shvaćao ni sada što je zapravo postojalo između Davida i Mikale. Sve što je od kralja Davida sada preostalo bile su njegove pjesme, a od kraljice Mikale...


Sve što od nje je preostalo utkano je u ovu krunu. Sam je Salomon bio ostavština kraljice Mikale. Ponekad se pitao je li zapravo bila svjesna što je učinila kada je prema vlastitoj slici i prilici odgojila kralja. Jer htjela je stvoriti uzor, čudo ljudske vatre i kraljevskoga leda, čudo nježne ljubavi i krutoga suda. Nemogući savez i breme koje teško će pritiskati ljudsko srce. Kralj Salomon joj ništa nije zamjerao: kraljica Mikala samo je htjela zajamčiti blistavu budućnost. Ali zar joj baš nikada na pamet nije palo da sam jasno vidio što je sve činila kako bi me postavila za kralja? Zar je mislila da nisam vidio kako prikuplja svaku neopreznu riječ, svaki nepromišljeni pogled, kao da su niti njezina tkanja? Baš kao što je kralj David isklesao svijet prema vlastitim željama, tako je i kraljica Mikala istkala vlastiti uzorak. U konačnici su bili veoma slični. Kralj ili kraljica, svi se naposljetku moraju prikloniti potrebi. Ljubav, čast, dužnost – čak im i mudrost u konačnici mora stremiti. Jer što je mudrost naposljetku, nego prepustiti se neizbježnom? Ovo je, dakle, Salomonova mudrost. Mudrost najmudrijega kralja na svijetu. Tako su ga barem ljudi prozvali, možda će ga se tako i povijest sjećati. Bude li me se uopće sjećala. No, kakve će koristi kraljevstvo zapravo imati od te moje, u nebesa uzdizane mudrosti, ako nakon mene na prijestolje stupi nerazuman kralj? Možda je zapravo vrijeme da okončamo s kraljevima, vratimo se životu kakvim su živjeli naši preci. Domišljato, Salomon se samome sebi nasmijao: s kraljevskoga puta nema mirnoga povratka. Davno prije nego li je postao kraljem, prije no što je veliki David zasjeo na prijestolje, pa čak i prije Šaula, jedan je čovjek navijestio da će kralj božjem narodu donijeti velika bogatstva. Porezi i vojna obveza, zakoni i robovanje. Najgore od svih robovanja jest ono koje ljude veže lancima pohlepe za vlašću, bogatstvom i moći, želje za mirom. Možda je cijena kraljevstva previsoka. Zurio je prema jugu; u zraku je još lepršala zlatna i bogata prašina, znak prolaska kraljice od Sabe. Njezin je dolazak uništio njegovo spokojstvo, doveo u kušnju njegovu mudrost. I što mu je preostalo? Čast, Salomone. Čast i dužnost. Znao je da je Bilkis bila u pravu, jer za kralja su te vrline bile ispred svih ostalih. Čast je od njega zahtijevala da čini ono što je ponajbolje za kraljevstvo, za narod. To je kraljeva dužnost. No, što je ponajbolje? Čitav je život mir smatrao najvećim dobrom. Tijekom svih godina svoje vladavine je tragao za tim. A upinjao se i odgojiti sina koji će jednoga dana nastaviti stazom koju je on ucrtao: putem mira i spokoja.


I hotimice je bio slijep. „Najstariji sin će kraljevati nakon mene.“ Tako se zavjetovao kako bi održao mir u kraljevskoj kući i zajamčio bezbolan prijenos krune na njegova nasljednika. U trenutku kada ga je izrekao, taj mu se zavjet činio mudrim. No njegov najstariji sin nije bio stvoren za kralja. Salomon se konačno otvoreno suočio s tom činjenicom. Istina je samo jedna. Bolno je prihvatiti istinu; naposljetku, Roboam je bio njegovo dijete. Roboam će biti loš kralj. Ali zar je to baš tako loše? Začuđujuća misao, no kraljevi su za Izrael i Judeju bili nešto posve novo: Salomon je bio tek treći okrunjeni kralj, tek treći koji je zasjeo na zlatno prijestolje. A nijedan od kraljeva nije bio najstariji sin kralja koji mu je prethodio. Promatrajući kako se polako sliježe prašina na jugu, Salomon je u tišini počeo razmatrati moguće budućnosti. Postane li Roboam kralj, neće dugo sjediti na prijestolju. Jer potaknut će svađe, a svađe će prerasti u bitke. Roboam neće biti blag na riječima kada bude trebao, neće se obzirno ponašati kada zdrav razum od njega to bude tražio. Sijati će ogorčenost pa će mu zemlja uroditi pobunom. Kralj Roboam srušit će kraljevstvo. I gdje je sada mudrost? U miru koji se tako skupo plaća i tako lako gubi? Ne mogu sada mjesto Roboama drugoga sina proglasiti nasljednikom, jer on ne bi od mlađaka preživio do uštapa. Naamah bi se pobrinula za to, ona ili njezin sin. Zato ću kraljevstvu dati ono na što sam se već zavjetovao: kraljevića Roboama kao sljedećega kralja. Učinit ću to svjestan da rušim krunu, jer to mi je i namjera, budući da smatram da to je najbolje za zemlju i narod. Zato što to želim. Zašto ne? Nije li isto učinila i moja pomajka? Bio sam najmlađi pa ipak sam postao kralj zato što je tako željela kraljica Mikala. Mikala se ponašala sukladno dugoj tradiciji matrijarhata; u prošlosti su žene često odluke o nasljeđivanju preuzimale u svoje ruke te tako stvarale nove mogućnosti. Rebeka je svoga muža Izaka prevarila kako bi svome sinu miljeniku Jakovu priskrbila očev blagoslov. Udova Tamara svoga je svekra Judu namamila da legne s njom i poda joj sina kojeg su joj njegovi sinovi uskratili. Žene su nekoć uzdizale sinove koje same bi odabrale. I Salomon će jednako postupiti. Prijestolje neće potrajati; Roboam će ga uništiti. Nismo mi narod za kraljeve. Kraljevstvo nas izjeda. Stvorit ću istinu, a istina će osloboditi kraljevstvo. Ah, evo, ponovo, po tko zna koji put postajem


pompozan. Neka, nije važno. Poput bilo koga drugog, i ja se upinjem činiti najbolje što znadem. Nijedan čovjek ne može učiniti više, osim ako je junak. Junak poput njegova oca, kralja Davida. David ratnik, David pjesnik, zlatni kralj David, ugaoni kamen za sve što će uslijediti. David-junak. Sada se, međutim, nije pojavila gorčina koja bi obično uslijedila nakon te blistave vizije. Salomon je u misli dozvao sjećanja na oca i ondje pronašao samo divljenje prema čovjeku koji je s lakoćom osvajao sva srca. Sva osim srca vlastite kraljice i kraljevića koji je odrastao u sjeni velikoga Davida. Sada mi je jasno zašto Ahija izgara; što je Ahija u usporedbi s velikim prorokom Samuelom? Baš kao što sam i ja u sjeni velikoga Davida, tako je i Ahija u Samuelovoj sjeni. Čekao je da ga preplavi dobro poznato ogorčenje do kojega ga je dovodila neprestana usporedba s blistavim ocem, no ta je strast u njemu utihnula. On je mrtav, ja sam živ. On je prošlost, a ja sadašnjost i budućnost. Vrijeme je da oslobodim duh svoga oca. A bilo je vrijeme i za druge stvari. Želim li zajamčiti ikakvu budućnost, tada moram promijeniti stav prema svojim ženama. Bilkis mu je ukazala na njegovu ludost; i Baalit mu je u lice bacila tu istu ludost, zadala udarac... Mome ponosu. Ranila mu je ponos, a trebala je raniti srce. Davno ga je još Abišaga pokušavala upozoriti na to. — Salomone, nešto mi moraš obećati – rekla je Abišaga dok joj se tijelo grčilo pod novim naletom boli. Čvrsto ga je uhvatila za ruku, osjećao je kako mu gnječi kosti. — Bilo što, golubice moja. Samo trebaš zatražiti. — Ako umrem... — Nećeš umrijeti, Abišago. Sve žene misle da im je kraj kada dođe njihovo vrijeme... — I mnoge su u pravu. Ne, nemoj tresti glavom i nemoj ponavljati da neću – zgrčila se dok ju je ponovo obuzimala bol, a zatim se uspjela nasmiješiti. — Čak i da si kralj čitavoga svijeta, Salomone, ne bi mi mogao obećati da ću poživjeti. — Ne smiješ misliti na te stvari, Abišago, ti si moja ruža, ljiljan moj, ljubljena moja. Poživjet ćeš baš kao i naš sin – govorio je odlučnim glasom kako bi mu povjerovala. No Abišaga se samo nasmiješila.


— Možda da, a možda i ne. A moram razmišljati o tim stvarima, kralju srca moga, jer i ti si samo čovjek koji oči zatvara pred mrakom, ali i svjetlošću – ponovo bolan grč i ponovo, na njegovo čuđenje, još jedan njezin osmijeh. — Ah, uskoro. Uskoro, bez obzira na to što si kralj, moja će majka od tebe zatražiti da napustiš prostoriju. A ti ćeš otići, jer samo si muškarac, a ovo je ženski posao – zurila je u njega, a oči su joj bile poput zasjenjenih zdenaca. — Obećaj mi, Salomone, da će, umrem li rađajući naše dijete, druga zauzeti moje mjesto. Nefret ili Naamah, jedna od njih dvije... jer srce tvoje nije toliko slabo da može samo jednom voljeti... Posljednje je riječi jedva izgovorila boreći se za dah. A tada je njezina majka ušla u sobu i Salomonu zapovjedila neka izađe. — Idi, vodi neke muške bitke. Ovo je Abišagina bitka koju mora voditi sama, bez tebe. Činilo se kako je Abišaga već zaboravila da još je ondje, jer grčevito se uhvatila za majku i počela dozivati svoju služavku Rivku. Žene su iznenada preplavile sobu, a Salomon je shvatio da je bespomoćan protiv ovoga neprijatelja. — Ali, kako mogu pomoći? Što mogu učiniti? Sigurno postoji nešto! — Postoji – ledeni glas kraljice Mikale kroz vrućinu i užurbanost se probio poput oštrice. Naravno da je došla: kraljica Mikala je kao primalja brojnim kraljevim sinovima pomogla da dođu na svijet, porodila je i samoga Salomona te ga spasila sigurne smrti. — Reci mi, što mogu učiniti? — Idi i napij se vina – rekla je kraljica Mikala – i ne vraćaj se Abišaginim vratima sve dok nekog ne pošaljem po tebe. A dok je Salomon zaprepašteno zurio u nju, kraljica Mikala i Abišagina majka Zurlena razmijenile su kratke poglede pune razumijevanja... Vina nije ni okusio, no poslale su po njega, naprasito su i žurno po njega došli kako bi držao Abišaginu ruku, dodirnuo joj kožu koja se hladila i otpratio je na njezino samotno putovanje u vječnu noć... A dok je zurio u njezine oči bez sjaja, mislio je samo na to da joj nije obećao ono što je od njega tražila te mu je u tim posljednjim trenucima koje su zajedno proveli bilo drago što se nije obvezao tim zavjetom. Jer znao je da to ne bi mogao. Nijedna druga žena ne može zauzeti tvoje mjesto, ljubljena. Nijedna, samo ti, zauvijek. Tek mu je kraljica Južne zemlje otvorila oči i pokazala koliko je griješio. Ali i bio u pravu, jer nijedna druga u mome srcu nije mogla zauzeti Abišagino mjesto. Druga je žena ondje mogla dobiti vlastito mjesto. „Srca


nisu toliko malena, Salomone, da bi u njima bilo mjesta samo za jednu osobu.“ Jesu li sve žene mudrije od muškaraca? Nikada Abišagi nisam obećao ono što je od mene tražila, no još nije prekasno. Dokle živimo, nije prekasno. Abišagu je položio u pogrebnu špilju koju za nju pripravile su ruke umjetnika: zidovi pećine oslikani su lastavicama i ružama, dok je ponajbolji klesar čitavoga kraljevstva na kamen koji zatvorio je ulaz u špilju uklesao razgranato stablo mogranja. Prelijepi zalog ljubljenoj, tako su ljudi prozvali Abišagin grob. Salomon je sada bio svjestan kako je vrijeme da konačno oda istinsku počast sjećanju na Abišagu. Konačno je došlo vrijeme da ispuni zavjet što ga je davno dao svojoj ljubljenoj supruzi.

Makeda Kraljević David posve obnažen leži na svježe opranom ovčjem runu, udara nogama i energično maše ručicama kojima pokušava dohvatiti zvečku koju majka iznad njega pretresa. Pozlaćene orahove ljuske nanizane na kožnu vrpcu stvaraju klepetav zvuk dok Makeda igračku njiše ispred djetetovih, kao Sunce blistavih očiju. Igračku je držala dovoljno daleko da je dječačić nikako nije uspijevao dohvatiti. — Tako je, maleni kralju, upinji se i pružaj ruke prema onome što želiš – smiješila se, a David je silovitije zamahnuo nogama i lice mu se zgrčilo i zgužvalo, jer počeo je plakati. Makeda mu je položila dlan preko usta. — Miruj, srce srca moga. Tišina i snaga, laviću, tišina i snaga. Već je znao da plakanjem ne može ništa postići; zagrizao je u njezinu ruku, a ona ju je podignula i nasmijala se. — Da, sine moj, da. Vatreno srce i mudra glava, maleni moj kralju čitavog svijeta. Da. Spustila je zatim zvečku dovoljno nisko da je dječak ščepa svojim bucmastim rukama, a njegov joj je zadovoljni smijeh krv zagrijao poput otrova. — Maleno lavlje srce – Makeda je sinu milovala obraz. Koža mu je bila meka kao golubičina prsa, tamnija od rumenoga jantara; kovrčava mu je kosa bila tamna kao ugljen, kao ponoć, sjena i vatra. — Tako si lijep, jasne kože, rumene, od zmije si mudriji – pjevala je. – Ti si kralj ponad deset tisuća kraljeva...


Zastala je tada, osjetila tuđu prisutnost u odaji. Jedna od njezinih robinja je stajala na vratima. Kleknula je u trenutku kada je Makeda prema njoj pogledala. — Govori – Makeda se nije ni smiješila ni mrštila, nego je smireno čekala što će joj reći. Njezine su sluškinje znale da joj ne smiju dodijavati bez valjana razloga. — Gospo moja, dolazi kralj. Bile su to riječi koje je najmanje očekivala. Makeda je netremice zurila u robinju. — Kralj? Ovdje? – Makedine su se misli uskomešale, poput zmija počele srljali u svim smjerovima ne bi li pronašle moguće razloge kraljeva posjeta. Nije noć, zašto me onda posjećuje? Namjerava li oduzeti mi Davida... ne on još je dojenče... Nijedan odgovor nije zvučao ispravno; tako veliki preokret u kraljevu ponašanju bio je nezapamćen. Čekaj, naložila joj je zmija koja joj se uvijala u glavi. Čekaj i slušaj, predaj mi se pa ću te sigurno odvesti kući... Čekati i imati povjerenja. Baš kada je htjela ustati, kratko je oklijevala, a zatim ponovo sjela na leopardovu kožu. Salomon je dobro znao koliko je egzotična u ulozi ljubavnice. Neka je kralj sada vidi i u ulozi majke. U ulozi kraljice, da, siktala je Jangu-set, a Makeda se nasmiješila. — Reci kralju Salomonu neka uđe – rekla je i nadvila se nad svoga sina.

Salomon Kada je ušao, njegova vatrena, tamnoputa Makeda je sjedila na leopardovoj koži, gugutala svome sinu i milovala ga, zato je Salomon zastao i zagledao se u nju. Ovoga ju je puta prvi puta vidio neurešenu, bez namjere da bude zavodljiva; vidio ju je meku, prepunu majčinske ljubavi. Poput bilo koje druge žene. Je li egzotična kraljevna samo lukavstvo, urota kojom me želi pridobiti? Makeda ga je tada iskosa pogledala i nasmiješila se. Usnama je uokvirila zube koji su nalikovali na oštrice od slonovače. Na trenutak mu je njegova ponoćna zmija pokazala zube, na trenutak je izgledala divlje. — Gospodaru moj i kralju, počašćeni smo – počašćena ili ne, Makeda se nije ni potrudila ustati, nego je samo kimnula. – Nismo se, međutim, pripremili za vaš dolazak. Je li gospa Chadara promijenila raspored naših noći i naših dana? Ako je tako, onda nas je zaboravila izvijestiti. Pogreška je njezina, a ne moja. — Nitko nije pogriješio – premda je ispod poniznih riječi jasno osjetio ruganje, Salomon joj ipak nije htio dati do znanja da ga je uspjela povrijediti. Makeda je imala i više nego dovoljno razloga da ga kori. Zanemarivao sam svoje supruge; s prezirom sam se prema njima ophodio. Ne, napustio sam ih


zbog ljubavi prema kraljici Južne zemlje. Makeda ga je s pravom grdila. Salomonu je bilo drago što grdnja nije pretjerana. Prisiljavajući se na osmijeh, pošao je naprijed i pogledao prema svom malenome sinu. Okruglih očiju, maleni je David pogledao gore, prema njemu i na trenutak se umirio. Zatim je mahnito zamahnuo ručicama, pokušao dohvatiti rese na Salomonovu platnenom pojasu. Zvečka od orahovih ljuski poletjela je u zrak, udarila o Salomonovu nogu. Salomon se ponovo nasmijao. — Tako malen, a već tako žestok – Salomon je kleknuo pokraj svojega sina i pružio Davidu ruku. – Što će od tebe biti, sine, pitam se što će biti kada odrasteš. Nasmiješio se i iskosa kratko pogledao Makedu. Imao je dojam da je prvi put vidi, da joj se istinski zagledao u srce. Imaš vlastite planove za budućnost svoga sina; k sebi te pozivaju krv tvoja i zemlja iz koje si došla. Konačno znam što od mene želiš. Salomon je zatim ponovo pogledao svog malenog sina koji se sitnim prstima grčevito držao za njegove. — S punim se pravom zove David. Bit će dobar kralj, Makeda. Tišina; iskosa je zurila u njega. Naposljetku je rekla: — Kralj čega, gospodaru Mudrosti? Kraljević Roboam će vladati Izraelom i Judejom; tako je već zapisano. — Da, glina se odavno osušila na tom proglasu. Ali ti imaš samo svoje planove, Zmijska Gospo, a tvoja sudbina ne leži omeđena jeruzalemskim zidinama. Kao ni sudbina tvoga sina. Smotana je sjedila i čekala, kao zmija, kako joj se i obratio. Salomon se nasmiješio i u naručje podigao svog malenog sina. — Velika sam budala bio, Makeda, ali ne tolika da ne bih mogao učiti, iz pogrešaka izvući pouku. Ostani ovdje koliko ti se bude svidjelo, koliko budeš trebala zaštitu – zurio je u blistave oči svoga sina. – Ostani sve dok kralja ne budeš mogla povesti kući. — Salomon je doista najmudriji čovjek na svijetu – njezine su riječi mogle biti bilo što: laganje ili isprazno laskanje. — Ne moraš mi sada ništa govoriti; tvoj kralj je još premalen da bi pošao u veliku pustolovinu – Salamon je Davidu poljubio obraz. Djetetova je koža ispod njegovih usana bila topla kao jantar. – No, kada kucne čas, otići ćeš sa svim počastima dostojnima kraljice... i s dovoljno naoružanih ljudi da vas oboje zaštite. Konačno se nasmiješila, a Salomon je prvi put osjetio kako je iskrenje u njezinim očima u najmanju ruku znak nježnosti.


— Kralj Salomon uistinu je dostojan svoje krune – rekla je i ispružila ruke. Salomon joj je pružio njezina sina. – I ne mora strahovati. Znam ja čekati. — Da – rekao je Salomon gledajući kako se David privija uz majčine grudi. — Žene su strpljiva stvorenja. — Moramo takve biti – nasmiješeno je izjavila Makeda i poljubila meki obraz svoga sina.

Nefret Konačno je, dakle, otišla. Prekasno. Gospa Nefret stajala je pokraj malenog umjetnog jezerceta nasred svoga vrta i zurila u sunčevim svjetlom pozlaćenu vodu. Brojne su kraljeve žene na krovove palače otišle gledati kako kraljica Južne Zemlje zauvijek odlazi. Odjenule su ponajbolje halje, okitile se draguljima, kao za kakvu svetkovinu. Nisu osjećale potrebu prikriti sreću koja ih je obuzela. Raduju se kao da će ovaj odlazak oprati svu tugu. Posve neprimjetna, Nefret je zurila u glatku površinu vode. Zar ostalim ženama nije bilo jasno da bez kraljice od Sabe sve njihove ogorčenosti i kivnje, svi njihovi savezi više neće imati nikakva uporišta? Otišla je i sve će ponovo biti kako nekoć je bilo. Bila je to laž, dobro je znala. Faraonova kći nije zatvarala oči pred istinom; bez okolišanja se suočila s vlastitom hladnom budućnošću. Kraljica Južne Zemlje ujedinila je žene kralja Salomona. Ali samo u jednom: protiv sebe same. A kako je s njom otišla i kraljeva kći, nema više spone koja će povezati naš maleni svijet. Obuzeta iznenadnim umorom, sjela je uz rub vrtnog jezerca, podvila ispod sebe noge onako kako je nekoć činila, dok još bila je mlada i dok joj je tijelo bilo gipko i podatno. Ništa. To je sve što preostaje. Sabejka je sa sobom odnijela kraljevnu i kraljevo srce. Nama nije ništa ostavila. Jedna od njezinih mačaka ušetala je u Suncem okupani vrt, počela se češati o Nefretine noge. Sagnuta se i malenu životinju podignula u krilo. Mačka joj je svojim srebrno-smeđim šapama u znak maženja počela gnječiti halje, a zatim i tiho presti, tako da je Nefret pod prstima mogla osjetiti blago podrhtavanje. Koliko godina ovako? Koliko ću još godina uzgajati ljiljane i brinuti se o mačkama? Premda je uživala u vrtlarenju i doista voljela svoje svete mačke, sama pomisao na to zasjenila joj je čitav dan. Uzdahnula je i sklopila oči.


— Moja gospo – robinja je prozborila tako tiho da je zrak jedva zatitrao. — Moja gospo, dolazi kralj. Nefret je otvorila oči i počela se pridizati, no Salomon je već koračao prema njoj. — Ne, ostani tako. Ponovo izgledaš kao djevojka dok tako sjediš. Iznenadio ju je, jer sjedajući uz jezerce, ruku je položio na mačju glavu. — Graciozna si poput ove mačke, Nefret. — Kralj je ljubazan – promrmljala je. Ne. Nade nema. Uvijek je ljubazan. — Ne – Salomon je milovao mačku koja je leđa povijala u luk. Prsti su im se dodirnuli. – Ti si ljubazna, Nefret. Ljubaznija no što zaslužujem. Zagledala mu se u oči. Za razliku od glasa, oči su ga izdale. Pa naravno, on žaluje. Kraljica njegova srca jaše na jug, zajedno s njegovim ljubljenim djetetom. Usamljen je sada. S tom je spoznajom Nefret prikupila svu nužnu gracioznost kako bi učinila ono što mora. Nasmiješila se i prstima je preko njegovih prešla nježno kao da miluje mačje krzno. — Moja bi ti kuharica htjela ponuditi novo jelo. Ako kralj nema nikakvih primjedbi na marelice i med, tad će nas možda svojom prisutnošću počastiti sutra, za večerom. — Ako faraonova kći želi pozivom počastiti kralja Izraela i Judeje – započeo je, a zatim zastao i nasmiješio se. – Sutra, Nefret. Da, sutra bih ti se rado pridružio. Nakon što je otišao, Nefret je još dugo vremena nijema sjedila uz jezerce, dok joj je mačka tiho prela u krilu. Nježno je zatim životinju odložila ustranu i ustala. Kraljica Južne Zemlje je otišla, no ja sam još ovdje. Ja sam faraonova kći i supruga kralja Salomona, a nisam još ni stara ni mrtva. Pljesnula je dlanovima i dozvala svoje sluškinje. Kada su joj se naklonile, počela im je nabrajati zapovijedi. — Prozračite mi moje novo ruho, zatim ga namirišite lotosom... da, lotosom i cimetom. Pripremite mi kupku. Poručite kuharici neka odmah dođe. Ako će je Salomon posjetiti sutra, tad ju je čekalo još mnogo posla.

Salomon Razgovarao je s Makedom i Nefret. Jedno je još morao obaviti: morao je razgovarati i s Naamah. Moram je uvjeriti da nitko neće zauzeti Roboamovo mjesto. Moram je uvjeriti da Roboam ne samo da mi je najstariji sin, nego i


da sam ga istinski odabrao za nasljednika koji će nakon mene biti okrunjen za kralja. A to je naposljetku i bilo istina. Naamah će možda i uspjeti dokučiti kako je doista riječ o istini, premda nikada neće doznati što se iza te istine krije. Salomon se nadao kako će njegove riječi zvučati dovoljno uvjerljivo da umire Naamahino srce. Da, moram razgovarati s Naamah. Ali još ne. Jer shrvao ga je neopisiv umor. Bilkisin mu se posjet već doimao poput daleke prošlosti, a palača je odzvanjala Baalitinom odsutnošću. Sada se samo htio odmoriti, prikupiti hrabrost da se suoči s onim što ga je sutra čekalo. Čak je i kralju potrebno utočište. Kao da je još posve maleni dječak, navika ga je nepogrešivo odvela do Kraljičina vrta koji je pripadao trima ženama koje je volio najviše na svijetu. Mojoj majci Mikali. Mojoj supruzi Abišagi. Mojoj kćeri Baalit. Salomon je zurio u vrata od ebanovine. Ruku je zatim položio na kvaku koja je iz tamnoga drveta provirivala kao očnjak, otvorio vrata i ušao u Kraljičin vrt. Kratko je, jedan treptaj, pomislio da se vratio natrag u vrijeme, jer uz fontanu koja je žuborila, sjedila je žena. Abišago. Ljubljeni duše. Žena se tada okrenula, s lica uklonila veo te se Salomon zagledao u kao noć tamne Zurlenine oči. Bez riječi je stajao dok je ona ustala i naklonila mu se. — Pozdravljam te, Salomone Mudri. Poživio mi vječno, o kralju. — Nisam mudar niti ću živjeti vječno. Osim toga, prekasno si došla, moja gospo. Tvoja je unuka već otišla. — Zbog nje nisam ni došla. — A zašto onda? Nepokolebljivo ga je pogledala, nasmiješila se i ispružila ruke; tintom naslikane zmije od laktova do zapešća su joj se kroz kožu provlačile kao sjene. — Dođoh zbog stare ljubavi, ali i nove. Došla sam zato što sam nekoć voljela tvoje majke, ali i zato što sam suprugu tvoju punih devet mjeseci nosila ispod srca. — Sve su odreda mrtve, a ona koju voli duša moja, ni nje više nema – Salomon se zaputio prema vrtu i zastao pokraj Zurlene. Netremice se zagledao u fontanu na čijoj je površini vidio samo bljesak sunčeva svjetla i sjene. – Ne zovi me mudrim, Zurlena, jer samo sam najluđi među ljudima. Stojeći pokraj njega, Zurlena se meko nasmijala.


— Samo uistinu mudar čovjek zna koliko su zapravo ljudi budalasti: muškarci koliko i žene. Da, budalasta je i kraljica Jutarnje Zemlje – tada je zastala, osluškivala vodu koja je žuborila preko alabastra. – Pa čak i kraljica Mikala. Zaslijepljujuća moć Sunca preobrazila je kamen i vodu: fontana je blistala kao dragulj. — Zašto je spominješ? Odavno već počiva u svome grobu, a bila je najmudrija žena koju sam ikada poznavao. Daleko mudrija od mene. Baš kao što je i moj otac bio veći kralj od mene. Moj bi otac znao kako ljubljenu vezati uza se. Da je ikada došla posjetiti moga oca, kraljica Zemlje Začina nikada ne bi napustila njegovu palaču. Salomon se okrenuo kako bi se suočio sa Zurleninim tihim pogledom. — U svemu su pobijedili, a ja sam izgubio. — Ako doista tako misliš, o kralju, onda si istinski budalast – Zurlena ga je tada primila za ruku. Koliko god da je stara bila, ruke su joj još bile gipke i snažne. – Salomone, ja sam i starica i svećenica. Kraljicu Mikalu sam poznavala i prije no što ćeš se roditi, prije no što je upoznala tvoju majku Bat-Šebu. Prije no što joj je moć ispila sav sjaj. Gnjevan, Salomon ju je pokušao odgurnuti od sebe, no Zurlenini su ga prsti držali silovito kao lanci. — Ne, Salomone – rekla je. – Tri sam ljudska života šutjela: tijekom vlastita života, kćerina, a zatim i života svoje unuke. Sada je vrijeme da progovorim, a ti slušaš. Vrijeme je da doznaš istinu i okreneš se vlastitoj budućnosti. Povukla ga je da pokraj nje sjedne na rub fontane. — Nisi budala – rekla je – i jednako kao i ja znadeš koliko je Mikala mrzila Davida. Mrzila ga je toliko da ju je ta mržnja otrovala. Ta bi je mržnja posve uništila da nije bilo tvoje majke... i tebe. Polako, Zurlena je počela iznositi priču o Davidu Pjesniku i mladoj kraljevni Mikali, kraljevni čije je srce osvojio junak, o ljubavi koja je bila zauvijek izgubljena kada je Ludi Šaul zatražio junakovu smrt... — To sam odavno znao. Tu su pjesmu pjevali i prije no što sam prohodao. — Nisi je čitavu čuo – smireno je Zurlena počela recitirati pjesmu koja se razlikovala od one poznate pjesme o kralju Davidu i kraljici Mikali. – U miru je i ljubavi dva puta po sedam godina živjela s Faltielom; kuhala je, prela, tkala i postelju mu grijala baš kao i srce; ljubav je njezina rasla kao nit pod prstima prelje.


— A tada, svanuo je dan bitke kod Gilboa, dan posljednje bitke kralja Šaula. Obronci brda i dolina crveni bijahu od krvi. Hrabro je tada poginuo Ludi Šaul i sin mu Jonatan s njime. A David-junak postade David-kralj, ali samo kralj Judeje. No, ambicija je izjedala kralja Davida, gnječila mu kosti. Kralj David htjede i kraljem Izraela postati, no Izraelom tad vladao je Išbaal, sin Ludoga Šaula. I tada se David sjetio kraljevne Mikale i poslao po nju. Zašto ne? Nije li ona bila kći posljednjega kralja? A nekoć je vatreno ljubila Davida-junaka. — I tako je poslao po kraljevnu Mikalu, no kraljevne Mikale ispod njezine kože više nije bilo. Mirnu je zemljoposjednikovu ženu k sebi pozvao, Faltielovu je ženu kralj David svojom nazvao. Tada je Zurlena iskosa Salomona pogledala svojim tamnim očima, kao da je htjela procijeniti kako je raspoložen. — Faltielova je supruga proklela ne samo svoga supruga, nego i vlastitu sreću. Jer nije shvaćala da Davidu do nje uopće nije bilo stalo, samo do onoga što je ona predstavljala: krunu koju je utjelovila. A do trenutka kada je to konačno spoznala, k sebi je već bila dozvala demone koji su je progonili do kraja života. Jer Mikala je bila djevojka puna ljubavi, no mudrosti nije imala. Salomon se nasmijao. Gorak zvuk njegova smijeha narušavao je samo žubor vode. — A ja ponavljam da je kraljica Mikala bila najmudrija od svih žena. Nije li me upravo ona postavila na Davidovo prijestolje? Zurlena je smireno prihvatila njegovu upadicu. — Mlada Mikala bila je pametna, ali ne i mudra. Shvatila sam to kada sam je pokušala upozoriti, otvoriti joj oči da svijet vidi onakvim kakav jest. Ona je to odbijala, nije htjela progledati očima kraljice sve dok nije bilo prekasno. Bijesna je i ponosita ustala protiv kralja Davida te tako na smrt osudila svoga muža Faltiela. Jer kralj David jednostavno je morao imati kćer kralja Šaula. — Pa ipak i dalje nije vidjela ono što je trebala, tako da je bila nezaštićena u trenutku kada je tvoju majku, Bat-Šebu zaplela u svoj život i kralju Davidu predala oružje u ruke. Jer dar kralja Davida bio je taj da je od svakoga mogao izmamiti ljubav... a upravo mu je ljubav Mikala uskratila. Njezino je odbijanje Davidovu dušu izjedalo kao kiselina. Kako je ta žena mogla uskratiti mu ono što su mu drugi dragovoljno nudili? Ona nije htjela, a on je jednostavno morao imati... Zurlena je uzdahnula, zatresla glavom, a preko leđa su joj se sjedinama prekriveni uvojci pomaknuli kao nemirne zmije.


— I zato je kralj David od Bat-Šebe dobio ljubav, zato je s njime zatrudnjela... — Da, znam to. Ta priča, gospo, nije nikakva tajna. — Ali jest ovaj dio, o kralju. Ne znaš da je kralj David pred kraljicu Mikalu postavio izbor. Bat-Šebin život ili život njezina muža Urije. Tako, dakle. Ta je misao kroz Salomonovu glavu proletjela poput smrtonosne i blistave munje. — Urija je poginuo u bitki. Ratnici često tako stradavaju. — Urija je umro zato što je kralj David tako zapovjedio, a na nalog kraljice Mikale. I zato – Zurlena je raširila ruke kao da istinu prinosi mjesto žrtve – krv trojice muškaraca joj je uprljala ruke. Oni su svojim životima platili njezin nesalomljivi ponos. — Trojica muškaraca? Navela si samo dvojicu. Faltiela i Uriju. Mikalina i Bat-Šebina supruga. — A tu je i tvoj polubrat Amnon – Zurlenin je glas bio blag, a pogled uporan. Amnon i Tamar i njihova blistava, smrtonosna ljubav... — Ne. Kraljica Mikala Amnona je priželjkivala za kralja. Ispričala mi je tu priču, oplakivala ih je oboje. Obećala im je svoju pomoć. — No predugo je odgađala tu pomoć. Salomone, vi ste joj obojica bili utjeha i osveta Davidu. Nikome drugom nije htjela dopustiti da zauzme tvoje mjesto u mreži koju je vlastitim rukama isplela. Prekasno je spoznala svoju istinsku prirodu. To je istina, o kralju. — Zašto? – upitao je Salomon, a ona se nije pretvarala kako ne razumije što je pita. — Zato što sam prisegnula da bit ću prijateljica kraljici Mikali, Salomone. I zato što je kraljica Mikala htjela da budeš... — Kralj? — Sretan – Zurlena je ustala. Premda stara, još uvijek je bila okretna poput vode. – Učinio si sve što se od tebe tražilo, pa i više, vlastitu si žudnju kao žrtvu svih ovih godina prinosio na oltar dužnosti. Sada moraš uživati u sreći koja kraljevima je dostupna, u sreći u kojoj uživaju kraljevi koji upinju se istodobno biti i dobri ljudi i dobri kraljevi. — Kraljica Mikala čitav je život ratovala protiv duhova. Kralj Salomon ne bi trebao. Pusti ih neka odu – Salomonovo je lice uhvatila svojim tankim, oslikanim rukama, sagnula se i na čelo mu položila cjelov. – Zbogom, Salomone Mudri.


Salomon je stajao i gledao je kako odlazi. U trenutku kada je položila ruku na vrata od ebanovine, pozvao ju je imenom i ona se osvrnula. — Pretpostavljam da su je duhovi progonili do smrti? — Ne – rekla je Zurlena. – Progonila ju je činjenica da je nisu progonili. Pustio je da mu njezine riječi potonu u misli, odvagnuo ih sa svojim sjećanjima na kraljicu Mikalu, njegovu drugu majku, kraljicu kralja Davida. — Shvaćam – konačno je rekao. — Tako sam i mislila – rekla je Zurlena. Nestala je zatim, izgubila se u sjenama ženske palače. Otišla je kao i njegova kći Baalit, kao i kraljica Južne Zemlje. Kraljičin vrt ponovo je bio prazan, posve pust. Otišla je i posljednja ljubav moja... Još dok su te riječi poput žalopojke tiho odjekivale, iznenada je začuo riječi koje su zvučale trpko, odrješito. „Posljednja ljubav? Zar ti ništa ne znače sve one godine obilja? Ne oholi se, mladiću!“ Bilo koja od žena koje nekoć su ga voljele mogla ga je tako ukoriti. A sada kada više nisu tu, uspomene na njih ponašaju se poput njihovih sluškinja. Kraljičin je vrt, dakle, prazan? Dakle... Morat ću, dakle, popuniti prazninu... ili zamijeniti vrt nečim drugim. Pitat ću Nefret što bih mogao posaditi ovdje. Da, baš to ću učiniti. Nefret je vješta s cvijećem.


Glasnik: Jutro se rađa

Abišaga Jedino za čime istinski žalim je to što Salamonu nisam podarila sina. Druge su se žene požurile, rađale mu djecu, ja nisam; druge su mu žene sinove podale, a ja sam ostala neplodna. Potajno sam plakala zbog nade koja me napustila, zbog Salomona. Naše dijete neće ponijeti krunu. Do trenutka kada sam pred supruga konačno mogla stati i reći „Trudna sam“, pola je tuceta kraljevića već stajalo između našeg budućeg djeteta i prijestolja. Ipak smo se radovali, jer svako je dijete vrijedan dar. — Moli Boga da ti poda kćer – rekla mi je majka, a ja sam se nasmiješila i ruke sam položila na svoj, sve obliji trbuh. — Da – rekla sam. – Tako će sve biti jednostavnije, zar ne? — Jednostavnije... i sigurnije. Jer rodiš li sina, Abišago, tada ćeš morati nad njime bdjeti kao nad škrinjom punom rubina, jer nećeš moći vjerovati nijednoj od kraljevih žena, čak ni kada mu samo požele pomilovati obraz. Primila me zatim za ruke i prste mi je zatvorila oko malena, glatkog predmeta. — Njoj se moli, Ona voli djevojčice. Bog tvoga supruga ih ne voli. Na dlanu mi je ležala od slonovače načinjena Ašera još topla od majčine kože. Slonovača stara kao ljubav, tamna kao divlji med. Učinila sam ono što mi je savjetovala majka. Čitavim sam srcem i dušom svojom molila da dijete bude djevojčica. Kralj Salomon je već imao previše sinova.


Moje su se molitve ostvarile: kralju sam rodila kćer. Nisam, međutim, gledala kako raste, kako i sama izrasta u kraljicu. Brigu o njoj morala sam prepustiti svojoj majci i Salomonu. Jer žestoko sam se borila kako bih svoje dijete donijela na svijet, a krvava mi je bitka uzela svu snagu. I dok se Salomon iznad mene saginjao, znala sam da ga gledam posljednji put u ovom životu. — Ljubljena, dobili smo kćer – rekao je. – Djevojčicu gotovo jednako lijepu kao ti, srce moje. Želiš li je sada vidjeti? Već mi se tada činilo da stoji veoma daleko, kao da ga gledam kroz kišu ili suze. I znala sam da svoju kćer moram vidjeti sada, da je inače nikada više neću vidjeti. — Da – glas mi je više zvučao kao uzdah. Jedva da sam čula vlastiti glas. Salomon mi ju je položio u naručje. Smotala mi se na grudima onako malena, topla i savršena, činilo mi se da pogledom traži moje oči. No bila je to varka. Moja me kći nikada neće upoznati; ništa joj nisam mogla dati. Ništa osim imena koje ni sama ne znam zašto sam odabrala. — Baalit – rekla sam. – Ime joj je Baalit. Kada bude pitala za mene, reci da sam joj ime dala. — Sama ćeš joj to reći – izjavio je Salomon. — Salomone, mudra moja i budalasta ljubavi, oboje znamo da umirem – mislim da sam to rekla, no čini se kako me Salomon nije čuo. I znala sam da mi nikada više neće čuti glas. Preostala mi je samo jedna nada: da će moja kći u snovima čuti šapat moga glasa. Da će me čuti i razumjeti. A možda se i sjećati.

Baalit pjeva Kada pjevaju pjesmu o Salomonu i Sabi, pjesnici to ovako čine. A pjesma je njihova na određeni način i istinita. I kada kralj Salomon Mudri i Moćni dokazao se dostojnim svake hvale, kraljica Zemlje Južne počast mu oda te njegovu zemlju sretnom nazva, a narod njegov blagoslovljenim uz tako velikoga kralja. Kraljica se zatim u svoju zemlju vrati...


A s njom je otišla i kraljeva kći, dar kralja Salomona kraljici od Sabe. Dok su jahale na jug, udaljavale se od Jeruzalema, kraljica je zastala i osvrnula se. Kraljevna Baalit nije se osvrnula. Posjet kraljice od Sabe dvoru kralja Salomona okončao se onako kako se okončavaju svi takvi formalni posjeti: potpisivanjem trgovačkih sporazuma, jamstvima vječnog prijateljstva i razmjenom darova koji su bili dovoljno vrijedni da se njima po potrebi mogao otkupiti bilo koji kralj... ili kraljica. Bilo je tu i drugih darova pa sam znala zašto se kraljica Bilkis osvrtala, a ja ne. Ona je u svojoj mudrosti mome ocu vratila srce, a on joj je u svojoj darovao prošlost kojoj će se moći u starosti vratiti. No dar što ga je meni predao bio je daleko veći: moj otac, koji uvijek mi je davao sve što sam poželjeti mogla, ovoga mi je puta darovao budućnost. A ono što s njom budem učinila, ovisit će samo o meni. Ako već ništa drugo, od očeve sam mudrosti naučila barem to. Nadala sam se kako će mi to biti dovoljno da život mudro i dobro proživim. A ako i ne bude... Ako i ne bude, tada će i to ovisiti samo o meni. Bogovi nam podaju život kako bismo ga živjeli u dobru i u zlu. A ako taj dar ne iskoristimo pametno, to samo naša je pogreška. A ne njihova.


Pogovor

K

ĆI MUDROSTI JE ROMAN, PRIČA SATKANA OD BIBLIJSKE PRIČE,

povijesnih i folklornih izvora i autoričine mašte. Ona ne predstavlja stvarnu povijest. Priča o kralju Salomonu i kraljici od Sabe popularna je već tri tisućljeća, a čitavo je to vrijeme bila nadahnuće slikama, pjesmama, romanima, a naposljetku i filmovima (među kojima je i istinski nezaboravna epopeja o Salomonu i Sabi iz 1959. godine, u kojoj Yul Brynner glumi kralja, a Gina Lollobrigida krajnje pogansku kraljicu te kraljevića Adoniju, iz razloga koji nadilaze poimanje, tadašnji rječiti, salonski zavodnik George Sanders). Sama Saba postavljana je na mnoštvo lokacija: Jemen i Etiopija za sada zvuče kao najozbiljniji kandidati za domovinu kraljice od Sabe. Premda se psi u Bibliji rijetko spominju s blagonaklonošću, a mačke tek jednom, obje su životinje na drevnom Bliskom istoku bile udomaćeni ljubimci i radne životinje. Saluki je, dakako, jedna od najstarijih rasa pasa. A kada je o malteškome psiću riječ, klub uzgajivača te malene vrste tvrdi kako podrijetlo te pasmine ima čak tri tisuće godina staru povijest. Svi koji žele pročitati službena izviješća o vladavini kralja Salomona mogu pročitati Prvu knjigu o Kraljevima 10:1-13 i u Drugoj knjizi Ljetopisa 9:1-12. Priča o kralju Salomonu i kraljici od Sabe može se pronaći i u Kuranu, u 27. poglavlju koje naslovljeno je: En-Neml (Mrav). Etiopski sveti tekst Kebra Nagast (Knjiga slave kraljeva Etiopije) također nam govori o slavnome posjetu kraljevu dvoru i njegovim posljedicama. Kada je, pak, o kraljevoj djeci riječ... Kada je Salomon umro i Roboam ga zamijenio na prijestolju, narod je od njega zatražio da olakša namete kojima ih je kralj Salomon opteretio. Novi je kralj očeve stručne i iskusne savjetnike pitao što mu je činiti, a mudri su mu starci savjetovali strpljenje, razboritost, umjerenost i blage riječi. Roboam je zatim isto pitanje postavio i svojim nasilnički raspoloženim


prijateljima, što je za posljedicu imalo njegov vatren govor narodu kojim je istoga trena pokrenuo građanski rat (Prva knjiga o Kraljevima 12:1-20; Roboam je bio zapanjujuće nespretan u svojim odnosima prema narodu) i tako podijelio kraljevstvo. Kako je Ahija prorokovao: Jeroboam je postao kralj Izraela, dočim je Roboam vladao Judejom. A kako piše u Prvoj knjizi o Kraljevima 4:11 i 4:15, Salomon je imao najmanje dvije kćeri, Tafatu i Bosmatu, koje su se udale za njegove upravitelje. One su, naravno, rođene nakon što je Baalit zajedno s kraljicom od Sabe otišla na jug, jer Salomon je bio dovoljno mudar da prihvati savjet jedne žene, premda mu je ta žena bila punica!


KĆI MUDROSTI

IZDAVAČ Naklada LJEVAK d.o.o. ZA IZDAVAČA Petra Ljevak LEKTURA I KOREKTURA Barbara Matejčić NASLOVNICA Silvije Đurđević PRIPREMA Studio LJEVAK TISAK Feroproms, Zagreb www.naklada-ljevak.hr