Page 1


Naslov izvornika: Close to Home

Cara Hunter IZBLIZA


Za Simona


PROLOG Spušta se mrak, a djevojčici je hladno. Bio je lijep dan - svjetla i kostimi i vatrometi poput zvjezdanoga pljuska. Bilo je čarobno, kao u bajci, ali sad je sve upropašteno, sve je pošlo nizbrdo. Ona podiže pogled prema krošnjama; učini joj se da se njihove grane sklapaju nad njezinom glavom. Ne kao u Snjeguljici, niti Trnoružici. Ovdje nema princa, nema spasitelja na divnom bijelom konju. Ovdje je samo mračno nebo i čudovišta u sjenama. Čuje zvukove u raslinju, šuškanje sitnih životinja i ravnomjerne teške korake koji joj se približavaju. Obriše posljednje suze s obraza i svim srcem poželi da je poput kraljevne u crticu Merida hrabra. Ona se ne bi bojala što je sama samcata u šumi. No Daisy se boji. Štoviše, Daisy se jako boji. - Daisy? - kaže neki glas. - Gdje si?

Koraci su sad još bliži, a glas je ljutit. - Od mene se ne možeš skriti. Pronaći ću te. Znaš to, Daisy, zar ne? Pronaći ću te.

Reći ću to odmah na početku. Neće vam se svidjeti, ali vjerujte mi, previše sam puta to prošao. Kod ovakvih slučajeva - otmice djeteta - u devedeset posto slučajeva treba tražiti nekoga iz djetetova neposrednoga okruženja. Člana obitelji, prijatelja, susjeda. Nemojte to zaboraviti. Ma kako potreseno izgledao, ma kako nevjerojatnim se činilo, on zna tko je krivac. Možda ne svjesno, možda ne još. Ali zna. Zna. ***

20. srpnja 2016., 2.05

Naselje Canal Manor, Oxford

Kažu da ljudi koji kupuju kuću konačnu presudu donose u prvih trideset sekundi boravka u njoj. Vjerujte mi na riječ, prosječnom policajcu za isto treba manje od deset sekundi. Štoviše, većina nas svoj sud donese prije no što uopće kročimo unutra. No mi zapravo uopće ne procjenjujemo nekretninu, nego njezine stanare. Stoga, dok se parkiramo ispred kuće na adresi Barge Close 5, dobro znam što mogu očekivati. Takve su se kuće nekoć nazivale urbanim vilama. Možda se još nazivaju, pojma nemam. Ovi ljudi imaju novca, ali ne koliko bi željeli. Inače bi bili kupili pravu viktorijansku kuću, a ne ovu kopiju u netom izgrađenom naselju s lošije strane kanala. Sve je tu: crvena opeka i erkeri, samo što su vrtovi maleni, a garaže goleme. Te kuće nisu tek lažnjaci, nego pravi pravcati plagijati.

Pozornik pred ulaznim vratima izvještava me o tome da je obitelj već pretražila kuću i vrt, kako nalaže naš protokol. Zaprepastili biste se koliko puta djecu pronađemo ispod kreveta ili u ormarima. Uopće nisu izgubljena, samo se skrivaju. No ni te priče najčešće nemaju sretan kraj. Ipak, čini se da ovdje to nije slučaj. Dežurni inspektor nazvao me prije jedan sat


i prenuo iz sna. - Inače vas ne bih zvao u ovo doba, ali jako je kasno, a maloga djeteta nigdje nema, ne sviđa mi se to nimalo. U kući je bila zabava pa su je dugo tražili prije no što su nas pozvali. Žao mi je što sam vas morao uzrujati, ali mislim da nam je to sad najmanji problem. - Nisam uzrujan. Da budem iskren, i sam bih isto postupio.

- Inspektore, iza je totalni kaos - kaže mi pozornik pred vratima. - Valjda su cijelu noć hodali gore-dolje po vrtu. Posvuda su ostaci vatrometa. Još su i klinci sve izgazili. Teško da će forenzičari nešto naći na tom travnjaku. Super, pomislim. Predivno.

Gislingham pozvoni. Čekamo da nam netko otvori. On se nervozno meškolji s noge na nogu. Ma koliko puta to prošli, nikada se ne naviknete. A kad se to ipak dogodi, znači da vam je vrijeme da odete. Potegnem još koji dim i osvrnem se po ulici. Iako je dva ujutro, sve su kuće jarko osvijetljene, a na nekim se prozorima vide i ljudi. Preko puta kuće dva su policijska automobila parkirana na neurednom travnjaku ispresijecanom tragovima bicikala. Njihove rotirke bljeskaju, dok se dva umorna pozornika trude prepriječiti put znatiželjnicima. Još šestero pozornika stoji na vratima okolnih kuća i razgovara sa susjedima. A onda se ulazna vrata otvore i ja se brzo okrenem. - Gospođa Mason?

Deblja je no što sam očekivao. Već ima podbradak, a ne može joj biti više od trideset pet, trideset šest godina. Nosi vestu preko haljine bez rukava, s uzorkom leopardove kože na tamnonarančastoj podlozi koja joj ne pristaje uz kosu. Baci pogled niz ulicu, a onda se čvršće omota vestom. Međutim, uopće nije hladno. Danas je temperatura prešla trideset stupnjeva. - Ja sam inspektor Adam Fawley, gospođo Mason. Smijemo li ući? - Možete li se izuti? Sag se upravo vratio s čišćenja.

Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi kupuju bež sagove, pogotovo ako imaju djecu, no nije bio trenutak za raspravu. Stoga se nas dvojica saginjemo poput Školaraca i počinjemo odvezivati vezice. Gislingham mi dobaci pogled: pored vrata su kukice za kapute, a svaka je označena imenom člana obitelji. Osim toga, cipele su im pomno poredane uz otirač. Po veličini. I boji. Kriste.

Nego, neobično je kako izuvanje utječe na naš um. Dok ovako tapkam u čarapama, osjećam se kao amater. Loš početak.

Iz dnevnoga boravka ulazi se u kuhinju sa šankom, za kojim sjedi nekoliko žena. Šapuću, prepiru se oko čajnika. Njihova naglašena šminka izgleda sumorno na jarkoj svjetlosti neonskih žarulja. Članovi obitelji sjede na rubu prevelikoga kauča. Barry Mason, Sharon i mališan, Leo. Klinac zuri u pod, Sharon zuri u mene, a Barry ne zna kamo bi gledao. Vidim da želi ostaviti dojam modernog, cool tate - vojničke hlače, malčice previše gela u jež-


frizuri, malčice previše kričavih tonova na košulji koju nosi izvan hlača - no iako je svojim modnim odabirom zapeo u trideset i petoj, njegova je tamna kosa obojena i vjerujem da je dobrih deset godina stariji od svoje žene. A očigledno je ona ta koja kupuje hlače u ovoj kući. Kod nestanka djeteta javljaju se razne emocije. Ljutnja, panika, samozavaravanje, grižnja savjesti. Sve sam ih već vidio, pojedinačno i u kombinacijama. No izraz lica kao ovaj kod Barryja Masona još nisam vidio. Ne mogu ga definirati. Što se Sharon tiče, tako čvrsto stišće šake da su joj pobijelili zglobovi na prstima. Sjedam. Gislingham ostaje stajati. Vjerojatno se brine da će naslonjač puknuti pod njegovom težinom. Poteže svoj ovratnik da malo olabavi stisak, u nadi da ga nitko ne vidi.

- Gospođo Mason, gospodine Mason - započinjem. - Znam da vam je vrlo teško, ali sad je najvažnije da skupimo što više informacija. Sigurno i sami znate da su prvi sati nakon nestanka presudni. Što više znamo, to su veći izgledi da ćemo Daisy pronaći živu i zdravu. Sharon Mason nateže izvučeni konac na svojoj vesti. - Ne znam što bismo vam još mogli reći. Već smo razgovarali s onim drugim policajcem... - Znam, ali mogli biste mi još jednom ponoviti što ste njemu rekli. Znači, Daisy je jučer bila u školi, a onda je cijelo poslijepodne provela kod kuće. Nije išla van igrati se? - Nije. Bila je u svojoj sobi, na katu.

- Možete li mi reći tko je sve došao na zabavu?

Sharon baci pogled na muža, pa na mene. - Ljudi iz naše ulice. Djeca iz škole. Njihovi roditelji. Dakle, prijatelji njezine djece. Ne njezini. Niti njegovi. - Koliko je to ljudi? Četrdeset? Jesam li blizu?

Sharon se namršti. - Ne baš toliko. Imam popis.

- To će nam uvelike pomoći. Dajte ga detektivu Gislinghamu, molim vas. Gislingham podigne pogled s bloka. - Kad ste zadnji put vidjeli Daisy?

Barry Mason još nije glasa pustio. Ne znam je li uopće čuo moje pitanje. Okrećem se prema njemu. Po rukama prevrće plišanoga psića. Znam da su njegovi pokreti nesvjesni i svjedoče o velikoj patnji, no čini se kao da psu zakreće vrat. - Gospodine Mason?


Trepne. - Ne znam - tupo odgovara. - Negdje oko dvadeset i tri? Bila je velika strka. Znate, puno ljudi. - Ali bila je ponoć kad ste shvatili da Daisy nema.

- Zaključili smo da je djeci vrijeme za spavanje. Gosti su se počeli razilaziti. Međutim, nju nismo mogli naći. Posvuda smo je tražili. Zvali smo sve koji su nam pali na pamet. Moja djevojčica. ... Moja divna djevojčica ...

Kreću mu suze. I nakon svih tih godina ovo mi još uvijek teško pada. Muški plač. Okrećem se Sharon. - A vi, gospođo Mason? Kad ste zadnji put vidjeli kćer? Prije vatrometa? Ili poslije? Sharon odjednom zadrhti. - Prije, mislim. - A kad je vatromet započeo?

- U dvadeset i dva sata. Čim se smračilo. Nismo htjeli da se otegne predugo u noć. Možete zaraditi prijavu i stvoriti si probleme. - Dakle, Daisy ste zadnji put vidjeli prije toga. A gdje? U vrtu ili u kući?

Sharon oklijeva, mršti se. - U vrtu. Cijelu je noć trčkarala amo-tamo. Baš je bila zvijezda programa. Nakratko pomislim kako odavno nisam čuo taj izraz. - Znači, Daisy je bila dobre volje? Ništa je nije mučilo? Što biste rekli?

- Ne, sve je bilo u redu. Sjajno se zabavljala. Smijala se. Plesala uz glazbu. Radila sve ono što cure vole. Bacim pogled na brata, zanima me njegova reakcija. Međutim, reakcije nema. Dječak sjedi iznenađujuće mirno. Razmišlja.

- Kad si ti zadnji put vidio Daisy, Leo?

Slegne ramenima. Ne zna. - Gledao sam vatromet. Nasmiješim mu se. - Voliš vatromet?

Kimne glavom, izbjegavajući moj pogled. - Znaš, i ja ga volim.


Leo podigne pogled i na trenutak se među nama uspostavi veza, no onda on opet spusti glavu i počne jednom nogom kružiti po čupavom sagu, tako da ostaju tragovi. Sharon ga lupne po nozi i on prestane. Ponovno se okrećem Barryju. - A bočna vrata vrta bila su otvorena, zar ne?

Barry Mason se uspravi, odjednom zauzimajući defenzivan stav. Glasno šmrcne i dlanom obriše nos. - Pa nije baš da sam mogao svakih pet minuta trčati nekome otvoriti vrata, ne? Tako je bilo jednostavnije primati goste. Nisu svi prolazili kroz kuću. - Baca pogled na svoju ženu.

Kimnem glavom. - Naravno. Vidim da je iza vrta kanal. Imate li kolni prilaz cesti uz njega? Barry Mason odmahne glavom. - Mo'š mislit, općina ne da. Nema šanse da je onuda ušao. - On?

Barry opet odvrati pogled. - Tko god bio. Gad koji ju je oteo. Gad koji je oteo moju Daisy. Zapišem “moja Daisy” u svoj blok i stavim upitnik pored citata. - Ali nije da ste vidjeli nekog muškarca?

Duboko udahne, a onda zajeca. Odvrati pogled dok mu se oči opet pune suzama. - Nikoga nisam vidio.

Na brzinu prebirem po svojim papirima. - Naredniku Davisu dali ste Daisynu fotografiju, kod mene je. Možete li mi reći kako je bila odjevena? Na trenutak nitko ne odgovara.

- Bila je kostimirana - naposljetku kaže Sharon. - Sva su se djeca maskirala. Činilo nam se kao zgodna zamisao. Daisy se maskirala u skladu sa svojim imenom. - Molim? Kako to mislite? - Bila je tratinčica 1.

Osjećam Gislinghamovu reakciju, ali ga ne gledam. - Razumijem. Od čega se kostim sastojao?

1

Eng. daisy = tratinčica (op. prev.).


- Nosila je zelenu suknju, zelene hulahopke i cipele. Na glavi je imala krunu od bijelih latica, sa žutom sredinom. Nabavili smo je u onoj trgovini u Fontover Streetu. Mnogo smo za nju izdvojili, a samo smo je posudili. Morali smo ostaviti i polog. Glas joj pukne. Glasno dahne, a onda stisnutu šaku stavi u usta dok joj ramena podrhtavaju. Barry Mason ispruži ruku i zagrli ženu oko ramena. Ona za to vrijeme tiho jeca, ljulja se naprijed-natrag, i ponavlja mu da nije kriva, da nije znala, a on je počne milovati po kosi.

Ponovno zavlada tišina, a onda Leo odjednom spuzne s kauča. Sva odjeća na njemu doima se malčice prevelikom; rukavi mu gotovo posve prekrivaju dlanove. Prilazi mi i pruža svoj mobitel. Na ekranu je zaustavljen video koji prikazuje Daisy u njezinoj zelenoj suknji. Lijepa djevojčica, nema što. Pokrenem film i petnaestak sekundi gledam je kako pleše pred kamerom. Puca od samopouzdanja i radosti -upravo zrači, to se vidi čak i na ovom majušnom ekranu. Kad film završi, pogledam kad je snimljen - prije samo tri dana. Barem u tome imamo sreću. Nemamo uvijek tako nove snimke nestalih. - Hvala, Leo. - Pogledam Sharon Mason, koja sada puše nos. - Gospođo Mason, biste li mi mogli ovo poslati? Dat ću vam svoj broj. Ona bespomoćno zamahne rukama. - Ma ja vam to ništa ne znam. Leo će vam poslati.

Bacim pogled na Lea, koji kimne glavom. Šiške su mu malo predugačke, ali čini se da mu ne smeta što mu padaju po očima. Tamne su mu oči. Kao i kosa.

- Hvala, Leo. Za jednoga dječaka svoje dobi sigurno se dobro razumiješ u mobitele. Koliko ti je godina? Pocrveni, ali samo malo. - Deset.

Okrenem se prema Barryju Masonu. - Je li Daisy imala vlastito računalo?

- Nema šanse. Kakve sve opasnosti ovih dana vrebaju djecu na internetu. Katkad joj dopustim da se posluži mojim računalom, ali samo dok sam i ja prisutan. - Znači, nema adresu elektroničke pošte? - Nema.

- A mobitel?

Ovaj mi put Sharon odgovara. - Mislili smo da je još premala za mobitel. Obećala sam joj ga za Božić. Dotad će već navršiti devet godina.

Ode još jedna šansa da je pronađemo. Ali to im ne kažem. - Jesi li sinoć vidio Daisy s nekime, Leo? On zausti, a onda odmahne glavom.


- Možda i ranije ... Je li se netko motao ovuda? Jesi li primijetio koga putem do škole ili iz nje? - Ja ih vozim u školu - oštro kaže Sharon. Valjda misli da mi je time odgovorila na pitanje.

A onda zazvoni zvonce na vratima. Gislingham jednim pokretom zatvori svoj blok. - Zacijelo je stigla ekipa za očevid. Ili kako se sad već zovu. Sharon unezvijereno pogleda muža. - Forenzičari - kaže joj Barry.

Sharon se okrene prema meni. - Zašto su ovdje? Mi ništa nismo učinili.

- Znam, gospođo Mason. Ne brinite. Riječ je o standardnom postupku u slučaju ... kad nestane dijete.

Gislingham otvara vrata i ekipa ulazi. Odmah prepoznam Alana Challowa. Došao je u policiju nekoliko mjeseci nakon mene. Godine nisu bile milosrdne prema njemu. Tri dlake na glavi, trbušina poveća. Ali dobar je Alan. Dobar je. Kimne mi glavom. Nema potrebe za kurtoaznim ćaskanjem. - Holroyd vadi opremu iz auta kratko kaže. Papirnato zaštitno odijelo šuška na njemu. Skuhat će se kad svane. - Idemo prvo na kat - kaže Alan dok navlači rukavice. - A onda van čim se razdani. Vidim da se novinari još nisu sjatili. Hvala Bogu.

Sharon Mason je ustala i sad joj klecaju koljena. - Ne želim da njuškate po njezinoj sobi ... da dirate njezine stvari ... i prema nama se odnosite kao prema zločincima ...

- Ovo nije detaljna forenzička pretraga, gospođo Mason. Nećemo napraviti nered. Ne moramo čak ući u njezinu sobu. Treba nam samo njezina četkica za zube.

Zato što je četkica najbolji izvor DNK. Koja će nam možda trebati da identificiramo njezino tijelo. Ali i to prešutim. - Vrt ćemo detaljnije pretražiti, za slučaj da je otmičar ostavio neki trag koji će nam pomoći da ga identificiramo. Nadam se da imamo vaš pristanak? Barry Mason kimne glavom, a onda nježno uhvati ženu za lakat. - Pustimo ih da rade svoj posao, može? - Uskoro će vam doći policijski službenik koji će vam biti na usluzi tijekom istrage.

Sharon se okrene prema meni. - Kako to mislite, “doći će nam?”

- Bit će s vama da vam prenese eventualne novosti, a i da vam priskoči u pomoć ako nešto zatrebate.


Sharon se namršti. - Bit će ovdje? U kući?

- Da, ako se slažete. Takvi policajci prolaze posebnu obuku, nemate razloga za brigu, neće vam nimalo smetati...

No ona već odmahuje glavom. - Ne. Neću nikoga u kući. Ne želim da nas vi špijunirate. Jesam li bila jasna? Bacim pogled na Gislinghama, koji jedva primjetno slegne ramenima.

Duboko udahnem. - To je, naravno, vaše pravo. U tom ćemo slučaju odrediti policajca kojemu se možete javiti, a ako se predomislite ... - Nećemo - brzo odgovara. - Sigurno nećemo. ***

Oksfordske vijesti @OxfordNewsOnline

02.45

NAJNOVIJE VIJESTI Građani nam javljaju da je u naselju Canal Manor velik broj policijskih vozila - uskoro više ... Julie Hill @JulieHillinOxford 02.49 @OxfordNewsOnline Ja živim u Canal Manoru - sinoć je netko ovdje imao zabavu i sad policija ispituje susjede

Julie Hill @JulieHillinOxford 02.49 @OxfordNewsOnline Nitko ne zna što se zbiva - ovdje je 15-ak policijskih kola

Angela Betterton @AngelaGBetterton 02.52 @JulieHillinOxford @OxfordNewsOnline Ja sam bila na toj zabavi - riječ je o njihovoj kćeri - izgleda da je nestala - ide s mojim sinom u razred Julie Hill @JulieHillinOxford 02.53 @AngelaGBetterton Ajme, užas, ja sam mislila da je riječ o drogi ili nečem sličnom @OxfordNewsOnline Oksfordske vijesti @OxfordNewsOnline 02.54 @AngelaGBetterton Kako se djevojčica zove i koliko ima godina? Angela Betterton @AngelaGBetterton

@OxfordNewsOnline Daisy Mason. 8-9 godina.

Oksfordske vijesti @OxfordNewsOnline

02.55

02.58

NAJNOVIJE VIJESTI Navodna #otmica djeteta u naselju Canal Manor. Izvori navode da je osmogodišnja djevojčica nestala iz obiteljskoga doma


Oksfordske vijesti @OxfordNewsOnline 03.01

Doznate li nešto više o otmici u Oxfordu, tvitajte nam - cijelu noć vam prenosimo najnovije vijesti iz okolice i svijeta

Upravo je prošlo tri kad me nazovu iz našega odjela za odnose s medijima. Kažu da se pročulo za nestanak djeteta i da moramo iskoristiti trenutak najbolje što možemo. Dvadeset minuta iza toga pred kućom se zaustavlja prvo reportažno vozilo. Ja sam u kuhinji; Masoni još sjede u dnevnome boravku. Barry Mason zavaljen je u naslonjač, sklopljenih očiju, premda ne spava. Začuvši zaustavljanje vozila, nije se ni pomaknuo, ali zato Sharon Mason ustane s kauča i pogleda kroz prozor. Vidi kako iz kombija izlazi reporter, a onda i čovjek u kožnatoj jakni, s mikrofonom i kamerom u ruci. Na trenutak Sharon tupo zuri, a onda baci kratak pogled u zrcalo i dodirne si kosu.

- Inspektore Fawley? - zazove me netko iz Challowljeve ekipe spuštajući se niza stube. Djevojka, mislim da je nova jer joj ne prepoznajem glas, a lice joj ne vidim jer je skriveno zaštitnim odijelom i maskom. Ne vjerujte onome što vidite na televiziji: forenzičari se više odijevaju poput radnika u klaonici, nego manekena iz serije CSI. Podivljam kad vidim Što se ondje prikazuje: pravi forenzičar ni u ludilu ne bi kontaminirao mjesto zločina, a u seriji svaka glumica zamahuje svojim ekstenzijama dok tobože radi. Forenzičarka me pozove pokretom ruke pa se počnem za njom uspinjati na kat. Vrata pred kojima stajemo imaju zgodnu pločicu s natpisom: & & & DAISYNA SOBA & & &

Na pločicu je zalijepljen papirić na kojemu velikim nejednakim slovima piše: ZABRANJEN ULAZ!

- Imamo sve što nam treba - kaže mi forenzičarka. - Ali mislila sam da biste htjeli vidjeti sobu. Ne moramo ulaziti.

Otvori vrata i odmah mi je jasno što hoće reći. Izuzmemo li humoristične serije, nijedna dječja soba na svijetu ne izgleda ovako. Nema ničega na podu, ničega na stolu i ormarićima, ničega zaguranog ispod kreveta. Češalj stoji paralelno s četkom. Plišane igračke poredane u vrstu zure u nas svojim sitnim crnim očima. Malo je reći da osjećam jezu. Između ostalog i zato što je veselo, živahno dijete koje sam maločas vidio na snimci apsolutno nespojivo s ovako pedantno uređenom sobom. U nekim se praznim sobama još uvijek osjeti duh nekadašnjih stanara. No u ovoj sobi kao da nikad nije živjela djevojčica. Jedini je znak njezine prisutnosti

Disneyjev poster na zidu. Prikazuje kraljevnu iz crtica Merida hrabra, prkosno crvene kose, samu usred šume, dok u dnu velikim narančastim slovima piše: PROMIJENI SVOJU SUDBU. I Jake je obožavao taj film; dvaput smo ga vodili u kino. Merida je slala dobru poruku djeci da je u redu biti svoj, no to iziskuje i hrabrost.


- Grozna je, zar ne? - obrati mi se djevojka pored mene, kao da mi čita misli. Barem je obazriva pa tiho govori. - Mislite?

Sad je skinula masku i vidim kako se mršti. - Totalno pretjerivanje. Mislim, zar baš sve mora biti na istu foru? Nitko nije toliko lud za svojim imenom, vjerujte mi.

Tek sad vidim. Sve je prekriveno tratinčicama. Cijela ta užasna soba. Tapete, prekrivač, zastori, jastučići. Sve su različite, ali ipak su tratinčice. U zelenom loncu stoje plastične tratinčice, dok sa zrcala toaletnog stolića visi žarko žuta traka za kosu, također s tratinčicama. Ukosnice s tratinčicama ukrašenim šljokicama, noćna svjetiljka u obliku tratinčice i vrtuljak s tratinčicama obješen iznad kreveta. Ovo i nije dječja soba, nego zabavni park na temu tratinčica. - Možda se njoj ovako sviđalo? - Ne vjerujem u te riječi čak ni dok ih izgovaram.

Mlada forenzičarka slegne ramenima. - Možda. Uostalom, što ja o tome znam, nemam djecu. A vi? Ona ne zna. Nitko joj nije rekao. - Nemam - kažem. Više ne. * **

BBC Midlands danas

Srijeda, 20. srpnja 2016. | Zadnja izmjena 06:41

Policija moli za pomoć u potrazi za nestalom osmogodišnjakinjom iz Oxforda

Osmogodišnja djevojčica nestala je iz svoga doma u Oxfordu. Daisy Mason posljednji je put viđena u utorak oko ponoći u vrtu svoje obiteljske kuće, gdje su njezini roditelji, Barry i Sharon Mason, upravo imali goste.

Daisy je plavokosa i ima zelene oči. U trenutku nestanka bila je maskirana u cvijet i nosila kečke. Susjedi kažu da je otvorena, ali i razborita djevojčica te zacijelo ne bi svojevoljno pošla s neznancem. Vidite li Daisy ili imate bilo kakvih informacija o njoj, javite se kriminalističkoj policiji na broj 01865 0966552.


U pola sedam forenzičari polako završavaju s vrtom, dok pozornici nanovo pretražuju ulicu i područje oko nje. Sad već svaki njihov pokret prati cijeli čopor nasrtljivih kamermana. Trebat će se posvetiti i kanalu, ali o tome sad ne želim ni misliti. Još ne. Svi moraju polaziti od pretpostavke da je djevojčica živa. Dok ja ne ustvrdim suprotno.

Stojim nasred majušnoga dvorišta i gledam dolje, prema vrtu iza kuće. Po cvjetnim gredicama leže sagorjeli ostaci vatrometa, a trava požutjela od ljetne žege izgažena je do neprepoznatljivosti. Onaj je pozornik imao pravo: šanse da ćemo pronaći pristojan otisak stopala ili bilo što iole korisno ravne su nuli. Uz ogradu u dnu vrta vidim Challowa. Sagnut je i strpljivo pretražuje nisko raslinje. Iznad njegove glave, u grmlju pored kanala, zapeo je balon i njegova srebrna traka sad lagano vijori na jutarnjem povjetarcu. Ja pak umirem za cigaretom. Kanal ovdje blago vijuga pa je vrt Masonovih malo duži od susjednih vrtova, ali s obzirom na broj sinoćnjih gostiju, zacijelo su se fino natiskali. Nisam siguran je li to do ljuljačke u kutu, ofucane pampas trave ili moje neispavanosti, no sve me ovo neugodno podsjeća na vrt kuće u kojoj sam proveo djetinjstvo. Bila je to jedna od mnogih jednako otužnih kuća u depresivnom naselju sagrađenom duž velike ceste, i to zahvaljujući nedavnom produženju trase podzemne željeznice. Nekoć su ondje bile livade, ali kad se moja obitelj doselila, već je odavno sve prekrio beton. Moji su roditelji taj kraj odabrali zato što je bio siguran i zato što si nijedan drugi nisu mogli priuštiti. Još i dan danas ne žele priznati da su pogriješili u oba pogleda. Bilo kako bilo, mjesto je bilo grozno. Nije to bio pravi gradić, nego južni zaselak jedinoga iole gradskoga naselja nadaleko i naširoko. Onamo sam ionako stalno išao - u školu, u posjet prijateljima, a kasnije u pubove i na spojeve s curama. Nikad nijednoga prijatelja nisam doveo kući; nisam im mogao dopustiti da vide gdje zapravo živim. Možda ne bih trebao tako strogo suditi o stanovnicima Canal Manora: znam kako je to biti s pogrešne strane nevidljivoga zida. U dnu vrta Masonovih još se uvijek dimi žeravica roštilja, a metalna rešetka tiho pucketa dok se hladi. Ljuljačke su čvrsto vezane ljepljivom trakom kako se netko ne bi poželio malo njihati. Vrtni su stolci naslagani jedan na drugi, sjenica je sklopljena, a na dugačkom stolu stoji složeni karirani stolnjak. Ispod stola su prijenosni hladnjaci s naljepnicama PIVO, VINO, SOKOVI. U malome dvorištu iza mene dvije su kante za smeće: kanta za recikliranje ne može se zatvoriti od silnih limenki i boca, dok je druga prepuna crnih vreća za smeće. U tom mi trenu sine - kao što je trebalo istoga trena - da je Sharon Mason zaslužna za sve ovo. Ona je sve pospremila, bacila smeće, složila stolce. Uložila je velik trud da bi joj vrt sličio na nešto. I to nakon što je primijetila da joj nema male kćeri.

Gislingham izlazi iz kuhinje i prilazi mi. - Detektivka Everett kaže da od susjeda još ništa korisno nisu doznali. Isto tako, nitko od gostiju s kojima smo uspjeli razgovarati ne sjeća se da je vidio nešto sumnjivo. Sad prikupljamo fotografije s njihovih mobitela, trebale bi nam pomoći oko kronologije. U cijelome naselju nema nadzornih kamera, ali možda ćemo u susjedstvu imati više sreće. Osim toga, provjeravamo kretanje registriranih seksualnih prijestupnika u krugu od petnaest kilometara.


Kimnem glavom. - Odlično.

Challow se uspravi i mahne nam da mu priđemo. U ogradi iza ljuljačke jedna je daska olabavljena. Izdaleka izgleda čvrsto, no kad se dovoljno snažno gurne, čak se i odrasla osoba može progurati.

Gislingham mi čita misli. - Ali bi li se netko doista mogao uvući, oteti malu i pobjeći a da ga baš nitko ne primijeti? U ovako malenom vrtu? I pred toliko ljudi? A i mala bi se vjerojatno otimala. Osvrnem se oko sebe. - Moramo saznati gdje je stajala sjenica i koliko je velika. Ako su je postavili u dnu vrta, moguće je da nitko nije mogao vidjeti rupu u ogradi, niti onoga tko se kroz nju provukao. A nemojmo zaboraviti i vatromet... Gislingham kimne glavom. - Svi gledaju u drugome smjeru, velika je buka, djeca vrište...

- ... a većina uzvanika su roditelji djece iz škole. Možeš se kladiti da Masoni neke od njih nikad ranije nisu upoznali. Pogotovo očeve. Ako imaš čelična muda, mogao si se ovamo ušetati i pretvarati se da si jedan od njih. Nitko ne bi smatrao čudnim što se obraćaš djeci. Po travnjaku krećemo prema kući. - Chrise, što se fotografija tiče, zanima nas mnogo više od puke kronologije. Počni bilježiti imena. Nije nam dovoljno vidjeti gdje je tko stajao, moramo znati tko je tko na tim slikama. ***

U 7:05 detektivka Everett pozvoni na vrata jedne od susjednih kuća. Čeka da se otvore, da nabaci svoj profesionalni osmijeh i kaže stanarima da im mora postaviti nekoliko pitanja. Ovo su joj već petnaesta vrata; ponavlja samoj sebi da se ne ljuti što su njoj uvalili obilazak susjeda, dok Gislingham lijepo sjedi u jedinoj kući koja nešto znači. U samoj žiži. Naposljetku, na prste jedne ruke može se nabrojati slučajeve otmice djeteta koje je iskaz susjeda pomogao riješiti. No nije ovo ni tako beznadno: neki od tih ljudi ipak su bili u vrtu Masonovih u trenutku nestanka njihove kćeri. Međutim, uzme li se u obzir tako velik broj potencijalnih svjedoka na tako malom prostoru, Everettova dosad i nije imala sreće s iskazima. Čula je da je “zabava bila zgodna”, da su susjedi proveli “prilično ugodnu večer”. A ipak je tijekom te iste večeri djevojčica nestala njima pred nosom.

Ponovno pozvoni - treći put - a onda se odmakne jedan korak i promotri kuću. Zastori nisu navučeni, ali nema nikakvog znaka života. Everettova provjeri popis susjeda. Kenneth i Caroline Bradshaw, bračni par koji je već prevalio šezdesetu. Lako je moguće da provode posljednje ugodne tjedne na moru prije no što navale školarci i njihovi roditelji. Zabilježi si nešto uz njihova imena i krene niz kolni prilaz prema pločniku. Pritrči joj policajka u odori, zadihana. Everettova ju je nekoliko puta vidjela u postaji, no ova je tek došla s Akademije i nikad nisu razgovarale. Nije joj uspjela zapamtiti ni ime, premda se trudila. Simpson? Tako


nekako. Ne, Somer. Da, tako je. Erica Somer. Starija je od većine zelenih, zacijelo se prije bavila nečim drugim. Baš kao i

Everettova, koja se može pohvaliti kratkom i neuspješnom karijerom medicinske sestre. Ona o tome mudro šuti jer zna da bi joj njezini muški kolege tek onda rado davali zadatke priopćavanja loših vijesti. Ili obilaženja susjeda, mamicu im.

- Pronašli smo nešto u kanti za smeće, mislim da biste trebali pogledati - reče Somerova, pokazujući u smjeru iz kojega je došla. Odmah prelazi na stvar, bez okolišanja. Everettovoj je odmah draža.

Kanta o kojoj je riječ stoji na uglu, na mjestu gdje se ulica odvaja od sporedne ceste. Jedan od forenzičara već je ondje i fotografira. Kimne Everettovoj, a onda izvuče nešto s vrha kante. Predmet se rasteže poput zmijske kože. Mlitav, prazan, zelen. Vrlo zelen. Riječ je o hulahupkama. Na jednom su koljenu poderane. I malene su. Dječje. ***

Razgovor s Fionom Webster, vođen 20. srpnja 2016. u 7:45 na adresi Barge Close 11, Oxford Razgovor vodila detektivka V. Everett

VE: Gospođo Webster, možete li mi reći odakle poznajete obitelj Mason?

FW: Moja kći Megan i Daisy idu u isti razred u Kitu, a Alice je godinu starija. VE: Što je Kit?

FW: Oprostite. Riječ je o Osnovnoj školi biskupa Kristofora. Mi je ovdje svi zovemo Kit. Osim toga, susjedi smo. Mi smo im posudili sjenicu za zabavu. VE: Dakle, prijatelji ste?

FW: Hm, ne bih rekla da smo baš prijatelji. Sharon se drži po strani. Razgovaramo pred školom dok čekamo djecu i ponekad zajedno trčimo. Ali ona je puno discipliniranija trkačica od mene. Trči svako jutro pošto odveze djecu u školu, čak i zimi. Muči je težina. Mislim, nikad mi se nije požalila, ali vidim da je tako. Jednom smo zajedno ručale u gradu doduše, slučajno - naletjele smo jedna na drugu ispred one pizzerije na glavnoj ulici i nije me mogla tek tako odbiti. No jedva da je išta pojela, samo je prebirala po salati... VE: Dakle, ona ne radi? Ako ujutro može ići na trčanje?

FW: Ne radi. Mislim da je nekoć radila, ali ne znam što. Mene bi izludjelo biti svaki dan zatvorena u četiri zida, ali ona je posve zaokupljena djecom.


VE: Znači, dobra je majka?

FW: Sjećam se da je na onom našem ručku govorila samo o Daisynim odličnim ocjenama. Rekla je da malena želi postati veterinarka i pitala me znam li na kojem je sveučilištu dobar studij veterine. VE: Dakle, pomalo nadobudna?

FW: Među nama, Owen - moj muž - ne može je podnijeti. Znate kako se kaže da neki ljude gaze sve pred sobom? E pa, Owen kaže da ona gazi bagerom. Ja osobno mislim da nema nikakva zla u tome što netko svojoj djeci želi najbolje. Sharon to samo malo otvorenije pokazuje od nas ostalih. Mislim da su se Masoni ovamo preselili u prvom redu zbog dobrih škola. Jer mislim da si privatnu školu ne mogu priuštiti. VE: Ali ove kuće nisu baš jeftine ...

FW: Nisu, ali nekako imam osjećaj da oni krpaju kraj s krajem.

VE: Znate li gdje su prije živjeli?

FW: Negdje u južnome Londonu, bar mislim. Sharon nikad ne govori o prošlosti, niti o svojoj obitelji. Iskreno, nije mi jasno zašto vas sve to zanima - zar ne biste trebali tražiti Daisy? VE: Naše ekipe pretražuju cijelo područje i pregledavaju snimke nadzornih kamera. Ali što više znamo o Daisy i njezinoj obitelji, to bolje. Nikad ne znate koja će se pojedinost pokazati presudnom. Nego, vratimo se prošloj noći. Kad ste stigli na zabavu? FW: Malo poslije devetnaest sati. Bili smo među prvima. Na pozivnici je pisalo između 18.30 i 19. Mislim da je Sharon očekivala da će ljudi doista doći u pola. Kad smo stigli, bila je vrlo nervozna. Možda se zabrinula da nitko neće doći. Uložila je golem trud - rekla sam joj da će svi rado doprinijeti, ali ona je htjela sve sama. Sve je bilo posloženo na stolovima u vrtu, ispod prianjajuće folije - grozno nešto, zar ne VE: Kažete da je bila nervozna?

FW: Hm, da, ali samo zbog zabave. Kasnije se opustila. VE: A Barry?

FW: Ah, Baz je bio duša zabave, kao i obično. Vrlo je društven, uvijek zna što reći da razbije neugodnu tišinu. Sigurna sam da je zabava bila njegova zamisao. I obožava Daisy pravi primjer ljubavi između oca i kćeri. Stalno je podiže u naručje i nosi na ramenima. A ona je bila baš ljupka u onom kostimu cvjetića. Tužno je kad prerastu fazu maskiranja - i ja sam htjela da se Alice kostimira za zabavu, no glatko me odbila. Samo je godinu starija od Daisy, ali već želi nositi samo trenirke i majice koje otkrivaju trbuh.


VE: Očigledno dobro poznajete Barryja Masona? FW: Molim?

VE: Nazvali ste ga “Baz”.

FW: (smijeh) Bože, zar sam stvarno to rekla? Znam da je grozno, ali tako mi njih zovemo, no da, neki od nas. “Baz i Shaz”. Skraćeno od Barry i Sharon, shvaćate? Ali ni za živu glavu nemojte to reći Sharon - ona taj nadimak mrzi iz dna duše. Jednom je nekome izletio; podivljala je. VE: Ali Barryju ne smeta?

FW: Čini se da ne. Ali on je prilično opušten. Opušteniji od nje. Iako to i nije teško postići. VE: Kad ste posljednji put vidjeli Daisy?

FW: Cijelu noć razbijam glavu time. Mislim da je to bilo nedugo prije vatrometa. Mnogo je djevojčica cijelu noć trčkaralo onuda. Zabavljale su se kao nikad u životu. VE: Niste vidjeli da joj se netko obraća? Jeste li primijetili nekoga koga ne poznajete?

FW: Nije bilo mnogo nepoznatih ljudi. Mislim da su svi bili iz našega naselja. Barem se ne mogu sjetiti nikoga s druge strane. VE: S druge strane?

FW: Ma znate. Ove preko kanala. Otmjenu ekipu. Rijetko nabasaju ovamo. Kako god bilo, koliko se ja sjećam, Daisy se cijelo vrijeme družila s prijateljima. Djeci tih godina odrasli su prilično dosadni.

VE: A vaš muž, Owen? Je li on bio na zabavi?

FW: Zašto vas to zanima?

VE: Moramo znati gdje je tko bio ...

FW: Želite reći da je Owen imao prste u ovome? Jer mogu vam odmah reći... VE: Kao što rekoh, moramo točno znati tko je sve bio na zabavi, (stanka)

Možda smo pronašli hulahupke koje je Daisy sinoć nosila. Možete li se sjetiti je li ih imala kad ste je zadnji put vidjeli? FW: Žao mi je, stvarno se ne sjećam.

VE: Jeste li možda vidjeli da je tijekom zabave pala i ozlijedila se?


FW: Nisam, toga bih se sigurno sjećala. Ali zašto me to pitate? Kakve to veze ima?

VE: Na hulahupkama je bilo krvi, gospođo Webster. Pokušavamo doznati kako je dospjela onamo. * **

U 8:30 sjedim u autu parkiranom iza ugla u Water view Crescentu, koji je svakako stepenicu iznad Canal Manora: ovdje stoje lijepe dvokatnice, pa čak i - ne biste vjerovali nekoliko kamenih lavova na stupovima kolnih ulaza. Jedem pasty 2 koji je netko donio s benzinske postaje na glavnoj cesti. Dovoljno je baciti pogled na njega i već osjećam kako mi se mast taloži u arterijama. No u deset me čeka tiskovna konferencija, a odem li na nju praznoga želuca, neću biti koncentriran. Kad vam već sve opisujem, pripomenimo da sjedim u Fordu. Za slučaj da ste se pitali. I dok čekam, ne rješavam križaljke. Netko mi pokuca na prozor; spuštam ga. Pored automobila stoji detektivka Everett. Verity joj je ime 3 - jednom sam joj rekao da je s tim imenom bila predodređena za ovaj posao. I doista, nikad ne posustaje u potrazi za istinom. Na prvu se doima tromo i ravnodušno, ali neka vas to ne zavara. Rijetko sam imao priliku raditi s nekim tako nesmiljenim u borbi protiv zločina. - Onda? Što je rekla Fiona Webster?

- Mnogo toga, ali ne dolazim zato. Starica na broju trideset i šest je nešto vidjela. Nekoliko minuta nakon dvadeset i tri sata, kaže. Sigurna je da je bilo toliko jer se baš spremala potužiti na buku. Sjetim se kako mi je Sharon Mason rekla da susjedi često tužakaju jedni druge zbog buke. Možda sam je nepravedno procijenio - ako su joj susjedi zbilja govna, ne može se reći da je paranoična. - I što ti je ta gospođa ... - Bampton.

- Što je gospođa Bampton rekla?

- Kaže da je vidjela muškarca kako odlazi iz kuće Masonovih s djetetom u naručju. Djevojčicom, i to uplakanom. Zapravo je dijete vrištalo, kaže starica. Zato je i prišla prozoru.

2 3

Pecivo u obliku polumjeseca, punjeno mljevenim mesom, podrijetlom iz Cornwalla u Engleskoj (op. prev.). Eng. verity = istina (pp. prev.).


Odmahnem glavom. - Zabava je bila u punom zamahu. Kako da znamo da susjeda nije vidjela nešto posve nedužno, primjerice oca koji odlazi s djetetom kući?

Ne odbacujem susjedino svjedočanstvo zato što joj ne vjerujem, nego zato što mi je muka pri pomisli da je dobro vidjela. Ali Everettova se zajapurila; nanjušila je nešto. - Gospođa Bampton kaže da s te udaljenosti nije mogla dobro vidjeti muškarčevo lice pa nam ga ne može opisati. - Kako onda zna da je nosio baš djevojčicu?

- Zato što je dijete bilo kostimirano. U cvijet. ***

Oksfordska policija @ThamesValleyPolice

09:00

Pomognite nam u potrazi za osmogodišnjom Daisy Mason. Zadnji put je viđena u naselju Canal Manor u utorak oko ponoći. Imate li kakvu informaciju, nazovite broj 01865 0966552. TWEET PROSLIJEĐEN 829

BBC Midlands @BBCMidlandsBreaking 09:09 U 10 sati očekuje se policijska tiskovna konferencija o nestanku osmogodišnje Daisy Mason. TWEET PROSLIJEĐEN 1566

ITV vijesti @ITVLiveandBreaking

09:11

NAJNOVIJE VIJESTI: Oksfordska policija u 10 sati trebala bi objaviti detalje potrage za osmogodišnjom #DaisyMason. Navodno postoji očevidac potencijalnog sumnjivca.

TWEET PROSLIJEĐEN 5889

Prvih petnaestak minuta konferencija je bila prilično mirna. Uobičajena pitanja, uobičajeni neodređeni odgovori. „Istraga je u ranoj fazi“, „Činimo sve što je u našoj moći“, „Imate li kakvu informaciju” i slično. Znate već. Novinarska publika bila je nervozna: znaju da bi ovo mogla biti velika priča, ali nemaju odakle krenuti i vrte se u krug. Na spomen očevica zavladalo je kratkotrajno uzbuđenje, ali ubrzo je splasnulo kad su čuli da nemamo ni fotografiju, ni opis. Jedna od poznatih smutljivica pokušala se izboriti za svojih pet minuta slave sirovim insinuacijama o mojoj osobnoj povijesti (“Detektive Fawley, je li primjereno da baš vi vodite istragu o otmici djeteta?”), ali svi drugi klonili su se te teme. Bacio sam pogled na sat -gotovo je isteklo svih petnaest minuta predviđenih za pitanja novinara - kad je ustao netko u dnu dvorane. Izgledao je kao da mu je sedamnaest. Pepeljasta kosa, bljedunjav. U tren se zacrvenio kad su se svi okrenuli prema njemu. Nije iz


velikih novina, to sam odmah znao. Vjerojatno pripravnik iz kakvog lokalnog lista sastavljenog velikim dijelom od reklama. Međutim, podcijenio sam ga; glupa pogreška.

- Detektive Fawley, navodno je u blizini mjesta nestanka pronađen odjevni predmet koji vjerojatno pripada Daisy. Možete li nam to potvrditi? Atmosfera u dvorani usijala se u sekundi. Dvadesetak ljudi promatralo me s apsolutnom usredotočenošću. Na trenutak sam oklijevao. A zna se da je to uvijek fatalno.

Sad su u zrak poletjele brojne ruke. Čulo se bijesno kuckanje po tabletima. Šestero ili sedmero novinara pokušavalo se ubaciti, ali Bljedunjavi se nije dao. Ni u kom pogledu.

U toj nanosekundi prije no što sam odgovorio primijetio sam da mali namjerno nije naveo što smo to točno pronašli. I to ne zato što ne zna. Nego zato što tu dragocjenu informaciju želi sačuvati za sebe. Duboko sam udahnuo. - Da, mogu vam to potvrditi. - A taj predmet bio je umrljan krvlju?

Zaustio sam da mu odgovorim, da mu dam do znanja tko ovdje vodi glavnu riječ, ali bilo je prekasno. U dvorani je zavladao metež. ***

U 10:15 detektiv Andrew Baxter postavlja veliku kartu sjevernoga Oxforda na čelo crkvene dvorane u Banbury Roadu. Crkva je odsad mjesto okupljanja ekipa za potragu. Najbliže susjedstvo već su pretražili, a s obzirom na velik broj lokalaca koji nude svoju pomoć u potrazi, iduća faza iziskuje dobru organizaciju.

- Dobro - kaže Baxter pokušavajući nadglasati žamor. Iznad njihovih glava bruji policijski helikopter. - Sad me slušajte. Mora se znati tko što radi da se ne bismo vrtjeli u krug i onda pali na nos. Možete i sami smisliti koju prigodnu frazu.

Podigne crveni marker. - Područje koje ćemo iduće pretraživati podijelili smo na tri zone. U svakoj će ekipi biti barem dvanaest policajaca i jedan posebno obučen koordinator, zadužen za prikupljanje dokaza i obuzdavanje nadobudnih građana koji čine više štete nego koristi. Markerom zaokruži jedan dio na zemljovidu. - Prva ekipa, predvođena narednikom Edom Meadom, pretraživat će područje škole Griffin, svih prokletih četrdeset hektara. Većinom je riječ o brisanom prostoru, Bogu hvala, ali ima i poprilično šikara i šumaraka, a duž istočne strane kanala raste gusto grmlje. Škola nam je na raspolaganje stavila velik broj stamenih maturanata da nam pomognu u potrazi - nastavnik tjelesnog bivši je vojnik pa sigurno zna


organizirati akciju ovoga tipa. Druga ekipa, pod vodstvom narednika Philipa Manna, pretraživat će cestu uz kanal i prirodni rezervat zapadno od njega. Volonteri iz lokalne udruge za zaštitu prirode dočekat će vas ondje; neke se ptice navodno još gnijezde pa će oni pripaziti da ne načinimo nepotrebnu štetu. Na tom dijelu kanala nalaze se i kuće na vodi pa moramo ispitati njihove vlasnike.

Baxter ponovno crta markerom po zemljovidu. - Treća ekipa, predvođena narednikom Benom Robertsom, pretraživat će rekreacijski centar, parkiralište uz pružni prijelaz i fakultetske sportske terene uz Woodstock Road. I ondje imamo mnogo volontera među građanima.

Zatvori marker. - Ima li kakvih pitanja? Dobro. Redovito se javljajte. Ponovno ćemo se sastati bude li potrebe za širenjem potrage ili ako helikopter nešto pronađe. Ali nadajmo se da do toga neće doći. ***

Nisam još uspio izaći iz prostorije u kojoj je upravo završila tiskovna konferencija kadli mi zazvoni mobitel. Alex me zove. Zurim u mobitel i razmišljam je li baš pametno javiti se. Na zaslonu imam jednu od onih dosadnih tvornički postavljenih slika: drveće, travnjak i nebo. Nisam je birao: nije me bilo briga što je na slici, samo da nije ona koju sam dotad imao. Slika Jakea na Alexinim ramenima. Slikao sam ih prošlo ljeto. Od sunca koje ih je obasjavalo s leđa njegova je tamna kosa svijetlila crveno. Upravo sam mu bio rekao da je već prevelik da ga se nosi piška lonca, a on mi se samo široko nasmiješio i ostao na Alexinim leđima. Ta bi me slika svaki put podsjetila na pjesmu koju smo jednom davno čitali u školi, ”Iznenadna radost” zvala se. Baš je tako Jake izgledao na toj slici, kao da ga je iznenadila radost. Kao da ga je vlastita sreća zatekla nespremnog. Javim se na mobitel.

- Halo? Adame? Gdje si?

- U postaji, imali smo tiskovnu konferenciju. Nešto je iskrsnulo ... Nisam te htio buditi...

- Znam ... Čula sam na vijestima ... Kažu da je neko dijete nestalo.

Duboko udahnem. Znao sam da ćemo se prije ili kasnije suočiti s nečim ovakvim. Ali samo zato što znate da će se nešto dogoditi, ne znači da će vam biti išta lakše kad se doista i dogodi. - Da, djevojčica - kažem. - Zove se Daisy.

Gotovo da mogu čuti kako joj srce tuče. - Jadni roditelji. Kako se oni drže?

Pitanje je jednostavno, ali ja nemam jednostavan odgovor na njega. I zahvaljujući toj spoznaji odjednom shvatim koliko su Masoni nedokučiva obitelj.


- Teško je reći - kažem. Odlučio sam se za posvemašnju iskrenost. - Mislim da su najviše od svega šokirani. No tek smo na početku. Nema dokaza da se djevojčici dogodilo nešto loše. Ništa ne ukazuje na to da je nećemo pronaći živu i zdravu. Na trenutak Alex šuti. - Ponekad se pitam je li to još gore.

Okrenem se prema zidu i spustim glas. - Gore? Kako to misliš? - Nada. Možda je ona još gora od loših vijesti. Mi barem ... Glas joj zamre.

Nikad prije nije izrekla ovakvo što. Nijedno od nas nije. Stručnjaci su htjeli da kažemo - rekli su nam da moramo to izreći naglas. No mi smo samo odgađali. Unedogled, sve dok više uopće o tome nismo mogli razgovarati. Sve do sada. Kud baš sada. Alex plače, tiho jer ne želi da je čujem. Nisam siguran je li to zato što je previše ponosna ili zato što ne želi da se brinem. Podignem pogled; jedan od pozornika domahuje mi da priđem. - Oprosti, Alex, moram ići. - Znam, oprosti.

- Ne, ti oprosti meni. Nazvat ću te kasnije. Obećavam. ***

19. srpnja 2016., 15:30 Dan nestanka

Osnovna škola biskupa Kristofora, Oxford

Zvono označi kraj nastave. Djeca se bučno slijevaju iz učionica na sunce, prema pregrijanim automobilima u kojima ih čekaju roditelji. Neki trče, neki poskakuju, neki se vuku, a stariji se klinci drže u grupama, razgovaraju i međusobno si šalju poruke na iPhone. Dvije učiteljice stoje na stubama i gledaju djecu kako odlaze.

- Još malo pa je kraj, Bogu hvala - kaže starija dok nekom djetetu podiže majicu s tla. - Jedva čekam. Ova je godina nekako naročito teška. Žena pored nje turobno se nasmiješi. - Pričaj mi o tome. - Pored nje upravo prolaze učenici iz njezinoga razreda. Jedna se učenica zaustavlja. Oči su joj pune suza jer sutradan s roditeljima odlazi na ljetovanje, a iduće godine neće imati istu učiteljicu. Ona voli svoju učiteljicu.


- Lijepo se provedi u Južnoafričkoj Republici, Millie - ljubazno joj kaže učiteljica nježno je tapšajući po ramenu. - Nadam se da ćeš uspjeti vidjeti laviće.

Millie sada sustižu prijatelji iz razreda i kreću za njom u dvorište. Dvojica dječaka, visoka djevojčica s pletenicama i jedna koja izgleda kao Kineskinja. Posljednja, divlje trčeći, stiže plavokosa djevojčica s ružičastom vestom vezanom oko ramena i torbom sa slikom Disneyjevih princeza. - Uspori, Daisy - dovikne joj učiteljica dok ona jurca niza stube. - Mogla bi pasti i ozlijediti se.

- Danas je sva u oblacima - primijeti starija učiteljica dok gleda kako djevojčica trči prema dvjema prijateljicama. - Njezini danas imaju roštilj. Vjerujem da je silno uzbuđena.

Starija učiteljica iskrivi lice. - Da sam barem još uvijek dovoljno mlada da me veseli pomisao na uvelu salatu i prepečene pljeskavice. Njezina kolegica se nasmije. - Bit će i vatromet. To nikad ne prerasteš. - Istina. I dan danas obožavam pirotehniku. Čak i u ovim godinama.

Kolegice se nasmiješe jedna drugoj, a onda se mlađa okrene i ode natrag u školu, dok starija još nekoliko minuta ostaje na stubištu i promatra školsko dvorište. Idućih će je tjedana ovaj trenutak proganjati: pogled na plavokosu djevojčicu koja stoji na suncem okupanom školskom dvorištu i veselo razgovara s prijateljicom. - Onda? Tko je čavrljao s medijima, majku mu jebem?

10:35. U središnjoj prostoriji istrage vlada vrućina. Prozori su otvoreni, a netko je iz šupe izvukao prastari ventilator. Zuji dok se miče, polako, slijeva nadesno, zdesna nalijevo. Neki ljudi sjede po radnim stolovima, drugi se samo naslanjaju na njih. Pogledam ih, polako, slijeva nadesno, zdesna nalijevo. Većina me bez problema pogleda u oči. Jedno ili dvoje kao da se osjeća posramljeno. I to je to. Ako me deset godina ispitivanja sumnjivaca nečemu naučilo, onda tome da, nađete li se pred zidom, trebate prestati navaljivati.

- Dao sam izričitu uputu da u javnost ne iznosite ni to da smo pronašli hulahupke, niti kakve su bile kad smo ih našli. A njezina obitelj sad to mora čuti na vražjoj telki. Što mislite, kako će se osjećati? Informacija je došla od nekoga u ovoj prostoriji i imam namjeru doznati od koga. No sad neću tratiti dragocjeno vrijeme na to. Ne dok ne pronađemo Daisy Mason.

Okrenem se prema bijeloj ploči. Ondje se nalazi zemljovid pun šarenili pribadača i hrpa mutnih fotografija, očigledno skinutih s mobitela, zalijepljenih otprilike kronološki. Uz većinu fotografija stoje imena; uz nekolicinu su upitnici. A pored njih - Daisy glavom i bradom. Tek sad, dok gledam slike, primjećujem koliko je nalik na majku. A onda opet, nije


nimalo nalik na nju. Zatim se zapitam zašto sam tako siguran u to, s obzirom na to da je nikad nisam vidio uživo. - Ima li što novo o navodnom viđenju sumnjivca?

Netko iza mene se nakašlje. - Imamo snimke svih nadzornih kamera u krugu od tri kilometra.

Glas pripada Garethu Quinnu. Znate taj tip. Elegantno odijelo, trodnevna brada. Vršitelj dužnosti narednika, dok je Jill Murphy na rodiljnom dopustu, i odlučan u namjeri da iskoristi svaku minutu. Meni osobno je iritantan, no momak nije glup, a zbog svoga izgleda dobro nam dođe kad trebamo nekoga kome ne piše na čelu da je policajac. Nećete se iznenaditi kad čujete da ga uredske udavače nazivaju najpoželjnijim neženjom, na što on redovito reagira s tobožnjim prijezirom. Čujem ga kako mi prilazi.

- S istočne strane naselja je kanal - kaže - pa, želite li izaći, morate prijeći jedan od ova dvaju mostova, od kojih nijedan nema kameru. Ali zato postoji kamera na Woodstock Roadu, malo sjevernije - pokaže crvenu pribadaču - i još jedna na kružnom toku na obilaznici. Ako se želio brzo udaljiti, otišao je tim putem, a ne prema jugu, kroz grad. Pogledam na zemljovid, na široka prostranstva koja se protežu zapadno od grada: stotinu i dvadeset hektara zemlje neobrađivane zadnjih tisuću godina, koja je čak i

za ovakvih suša napola poplavljena. Nalazi se niti pet minuta od naselja Canal Manor, no putem treba prijeći željezničku prugu. - Što je s ledinom Port Meadow? Ima li kamera na pružnome prijelazu? Ne sjećam se da sam je vidio.

Quinn odmahne glavom. - Nema, a prijelaz je ionako već dva mjeseca zatvoren zbog izgradnje novoga pješačkog mosta i zamjene tračnica. Radovi se vrše noću; noćas je ondje bila cijela ekipa. Stari pješački most zatvoren je uoči rušenja, tako da ni onuda nitko nije mogao doći do ledine. - Dakle, ništa od Port Meadowa. Koje su nam još opcije?

Quinn pokaže na zelenu pribadaču. - S obzirom na to da smo hulahupke pronašli ovdje, sumnjivac je vjerojatno krenuo Birch Driveom i zatim se priključio na obilaznicu, kao što sam i rekao. Toj teoriji u prilog ide i svjedočanstvo one bakice koja tvrdi da je vidjela Daisy.

Odmakne se jedan korak i zatakne si kemijsku olovku za uho. Nesvjesno to čini; vidim da nekolicina dečki u dnu prostorije čini isto. Zajebavaju se, no nema u tome zloće. Quinn je jedan od njih, no trenutno im je i šef pa se mogu sprdati s njime, barem privremeno. Pregledali smo snimke svih kamera na tome putu - nastavlja -ali našli smo frišku figu. U to doba noći nema previše prometa, a svi vozači s kojima smo dosad razgovarali su čisti. Nekolicinu još nismo uspjeli pronaći, no ni u jednom od tih slučajeva nije riječ o


muškarcima koji su se nalazili sami u automobilu. I ni traga od pješaka s djetetom, ili s nečime u naručju što bi moglo biti dijete. Prema tome; ili ona stara sova u ulici nije vidjela ono što misli... - ... ili je Daisy i dalje u Canal Manoru.

Zacijelo nisam jedini kome je u tome trenutku na pamet pala Shannon Matthews, djevojčica koju je majka skrila ne bi li izvukla novac iz suosjećajnih sugrađana, dok su policajci preokrenuli nebo i zemlju da pronađu dijete koje zapravo uopće nije nestalo. A nije li netko od susjeda rekao da su Masoni bili tanki s novcem? No već idući tren odbacio sam tu misao. Kao prvo, Masoni nisu tako glupi, a kao drugo, čak i da jesu, kronologija se ne poklapa.

Duboko udahnem. - Dobro, pojačajmo potragu uzduž ceste pored kanala i na svim dijelovima naselja gdje bi moglo biti skriveno truplo. Ali budite diskretni, molim vas. Što se medija tiče, ovo je i dalje slučaj nestanka djeteta, ne ubojstvo. U redu, to je sve zasad. Ponovno ćemo se naći u osamnaest sati, osim ako bude većih novosti. - Mislim da smo doznali o kome je riječ, inspektore.

Petnaest je sati i ja se upravo spremam otići iz ureda u Canal Manor. Maločas sam se vratio s opakog ribanja koje mi je šef odjela priuštio zbog onoga što se dogodilo na tiskovnoj konferenciji. Osoba koja mi se obraća s dovratka je Anna Phillips, na posudbi iz male programerske tvrtke koja pomaže nama iz kamenoga doba da uđemo u dvadeset i prvo stoljeće. Za Annu je jasno kojemu stoljeću pripada: nosi vrlo visoke pete. I vrlo kratku suknju. U postaji je vrlo popularna, čemu se doista ne treba čuditi. Kad smo se tek upoznali, Alex je nosila kratku frizuru poput Annine. S njom je izgledala nestašno. Zaigrano. Sve je to nestalo zadnjih nekoliko mjeseci. Nekoliko sam se puta smrznuo ugledavši Annu, no onda bih ugledao njezin osmijeh i odmah bi mi bilo jasno da sam se zabunio. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put vidio svoju ženu kako se smiješi. - Oprostite, ne pratim vas. O kome je riječ vezano uz što?

Možda sam mrvicu oštar, no to je zato što mi u ušima još tutnje riječi kao što su “nesposobni” i “posljedice”. I zato što ne mogu pronaći ključeve od automobila. No čini se da se Anna nije lecnula.

- Znamo tko je krtica. Gareth, ovaj, narednik Quinn zamolio me da pokušam pronaći tko je medijima dojavio povjerljivu informaciju. Podignem pogled. Gareth, kažeš? Anna se malčice zarumenila, a ja se pitam je li joj rekao da ima djevojku. Ne bi bio prvi put da ga je uhvatila prigodna amnezija oko tog detalja. - I?

Dolazi s moje strane stola i odlazi na internet. Zatim utipka adresu te se odmakne da ja mogu vidjeti. Na monitoru je profil s Facebooka. Zadnja objava je zamrznuta snimka Daisy,


ista ona koju smo dali medijima. To mi je sasvim u redu; što više ljudi podijeli njezinu sliku, to bolje. No ništa drugo na toj objavi nije u redu: fotografije pozornika koji obilaze susjedstvo, kao i nekolicine Challowljevih forenzičara koji upravo ulaze u kuću Masonovih. Na jednoj od fotografija sam i ja, uhvaćen upravo u trenutku kad sam se iskrao povući dim. Sefu odjela sigurno neću postati ništa draži kad to vidi. Sudeći po kutu snimanja, sve su slike fotografirane iz jedne od kuća u ulici. Anna spusti stranicu i pojavi se objava od prije sedam sati, u kojoj piše da je policija pronašla krvave zelene hulahupke za koje vjeruje da ih je Daisy nosila u trenutku nestanka. - Profil pripada Tobyju Websteru - kaže i preduhitri moje sljedeće pitanje. - Kome?

- Sinu Fione Webster. Susjede s kojom je detektivka Everett jutros razgovarala. Mislim da ju je pitala za hulahopke. Zacijelo je tako doznao. Petnaest mu je godina. Kao da to sve objašnjava. A pretpostavljam da u neku ruku i objašnjava.

- Onaj novinar lako je mogao naletjeti na ovu objavu - nastavlja Anna. - Zapravo se čudim da ju je samo on vidio. Želi reći da svojoj ekipi dugujem ispriku. Očigledno i dugujem. - I još nešto ...

Telefon ponovno zazvoni, dižem slušalicu. Challow je. - Tražio si hitnu analizu onih hulahupki? - I?

- Ništa. Krv nije njezina. Nema poklapanja s DNK s četkice za zube. - Siguran si? Nema šanse da ipak pripada Daisy Mason? - DNK ne laže. Ali to već znaš. - U kurac.

No on je već spustio slušalicu. Anna s neobičnim izrazom lica zuri u mene. Ako je psovanje tako sablažnjuje, neće dugo izdržati ovdje.

- Još sam jednom pregledala fotografije - započne. - Sa zabave. - Oprostite, moram ići. Već kasnim. - Ne, čekajte minutu.


Ponovno se nagne prema računalu i otvori mapu s fotografijama na policijskom serveru. Izabere tri slike, a onda otvori zamrznutu snimku Daisy te je pažljivo stavi pored ostalih. - Trebalo mi je malo duže da primijetim, ali jednom kad vam upadne u oči, vidite samo to. Ona možda i vidi, ali ja ne. Promatra me puna iščekivanja, no ja samo slegnem ramenima.

Anna podigne kemijsku olovku i uperi je prema monitoru. - Ove tri slike desno jedine su fotografije sa zabave na kojima vidimo Daisy. Barem zasad. Međutim, nijedna od njih nije jasna:

Daisy je na svakoj ili okrenuta leđima ili djelomično skrivena iza nekoga. Ipak, jednu stvar u svakom slučaju možemo vidjeti. - A to je?

Pokaže kemijskom prema zamrznutoj snimci snimljenoj tri dana ranije. -Pogledajte dokle joj seže haljina na ovoj slici. Daleko iznad koljena. A sad pogledajte ove tri fotografije.

Sad i ja vidim. I to vrlo jasno. Djevojčica odjevena u haljinu-tratinčicu na zabavi dobrih je pet centimetara niža od Daisy Mason. To uopće nije Daisy. Nego neko drugo dijete. ***

Oksfordske vijesti @OxfordNewsOnline 15:18 #otmica u Canal Manoru - najnovije vijesti. Izvori navode da je policija pronašla odjeću umrljanu krvlju. Bilo kakvu informaciju dojaviti policiji @ThamesValleyPolice #PronadjiteDaisy Elspeth Morgan @ElspethMorgan959

15:22

Jadna obitelj. Ne mogu ni zamisliti što upravo proživljavaju #PronadjiteDaisy

BBC Midlands @BBCMidlandsBreaking 15:45 #MidlandsDanas u šest javlja najnovije informacije o nestanku #DaisyMason. Policija je jutros objavila fotografiju nestale djevojčice William Kidd @ThatBillyTheKidd 15:46 Ako znate gdje je Daisy Mason, molim vas javite policiji #PronadjiteDaisy #DaisyMason

Anne Merrivale @Annie_Merrivale_ 15:56 Je li samo meni nešto čudno u cijeloj ovoj priči o #DaisyMason? Kako je moguće da dijete nestane iz vlastitoga vrta a da nitko ništa ne vidi? Caroline Tollis @ForWhomtheTo!lis 16:05 @Annie_Merrivale_ Slažem se. Ja sam odmah mužu rekla da tu nešto smrdi #DaisyMason


Danny Chadwick @ChadwickDanielPJ 16:07 Kakvi to roditelji puštaju djecu da ostanu budna do iza ponoći? Očigledno je nisu držali na oku. Sami su si krivi #DaisyMason Angus Cordery @AngusNCorderyEsq 16:09 @Annie_Merrivale_@ForWhomtheTollis_@ChadwickDanielPJ Zapamtite što ću vam reći: pokazat će se da je krivac netko od roditelja. Uvijek je tako #DaisyMason

Anne Merrivale @Annie_Merrivale_ 16:10 @AngusNCorderyEsq Čudno da se oni još nisu obratili javnosti @ForWhomtheTollis @ChadwickDanielPJ #DaisyMason Elsie Barton @ElsieBarton_1933

16:13

@AngusNCorderyEsq_@Annie_Merrivale_@ForWhom-theTollis @ChadwickDanielPJ Razbacujete se najbjednijim nagađanjima. Grozni ste #PronadjiteDaisy

Anne Merrivale @Annie_Merrivale_ 16:26 @ElsieBarton_1933 Moraš priznati da je cijela priča vrlo čudna #DaisyMason

Elsie Barton @ElsieBarton_

19:33

@Annie_Merrivale_ Ja samo znam da je djevojčica nestala i da bismo se morali usredotočiti na potragu, a ne na bacanje optužbi na račun njezinih roditelja #PronadjiteDaisy

Angela Betterton @AngelaGBetterton 16:32 @AngusNCorderyEsq_@ChadwickDanielPJ_@Annie_Merrivale_@For WhomtheTollis Ne znate što govorite - uopće ne poznajete tu obitelj #PronadjiteDaisy

Danny Chadwick @ChadwickDanielPJ 16.33 @AngelaGBetterton Ali zato znam da bih ja malo bolje pazio na svoje dijete. I po čemu si ti takva stručnjakinja za ovaj slučaj? #DaisyMason

Angela Betterton @AngelaGBetterton 16:35 @ChadwickDanielPJ Bila sam na toj zabavi. Oba roditelja cijelu su noć bila s nama - nema šanse da je ijedno od njih umiješano u nestanak #PronadjiteDaisy

Caroline Tollis @ForWhomtheTollis 16:36 @AngelaGBetterton Ima li novosti o krvavim hulahupkama - je li policija potvrdila da ih je pronašla? #DaisyMason

Anne Merrivale @Annie_Merrivale_ 16.37 @ForWhomtheTollis Na vijestima ništa nisu rekli. Ali hulahupke dokazuju da joj je netko te noći naudio, zar ne? #DaisyMason Caroline Tollis @ForWhomtheTollis 16:39 @Annie_Merrivale_ Jadna malecka, mislim da je već mrtva #DaisyMason Anne Merrivale @Annie_Merrivale_ 16:42 @ForWhomtheTollis Znam. Mislim da je sad jedino pitanje tko ju je ubio #DaisyMason


I u tom me trenu pogodi. Povremeno mi tako bude. Ne mogu se pripremiti, niti to spriječiti. Nikad ne znam koja će slučajna riječ ili ideja potaknuti moje sjećanje. U svakom slučaju, um koji sam tako brižljivo zatvorio odjednom preplave neželjene uspomene. Ja s usnulim Jakeom u naručju, glavice privijene na moja prsa. Njušim šampon u njegovoj kosi i mirise ljetnoga vrta na njegovoj koži; osjećam njegovu toplinu, njegovu težinu ... Odjednom s užasom shvatim kako u sobi vlada potpuni muk. Svi zure u mene. Odnosno, neki zure. Oni koje poznajem najduže gledaju svuda, samo ne prema meni.

- Oprostite. Kao što rekoh, mislim da ne možemo govoriti o nestanku dvoje djece, nego o običnoj zamjeni identiteta. S obzirom na razderotine na hulahupkama, krv je vjerojatno potekla iz posve bezazlenog razloga, recimo iz oguljenoga koljena. Međutim, ipak moramo pronaći tu djevojčicu i utvrditi je li dobro. Osim toga, moramo otkriti odakle joj kostim tratinčice. Moguće je da su njih dvije međusobno zamijenile kostime pa nam ona može otkriti što je Daisy zapravo nosila te noći. U međuvremenu, Everettova, zamolit ću te da s Annom Phillips ponovno pregledaš fotografije i pokušaš uočiti svaku plavokosu djevojčicu koja bi mogla biti Daisy.

Gareth Quinn skače na noge. U ruci drži tablet po kojem manijakalno pretražuje. - Mislim da znam tko bi ta djevojčica mogla biti, šefe. Siguran sam da je jedan od automobila koje je zabilježila nadzorna kamera nabrijani džip u vlasništvu obitelji iz ulice. Aha, evo ga: David i Julia Connor. Imaju kćer, Millie, koja je Daisyna vršnjakinja i s njom pohađa školu Kit. Na popisu su gostiju, ali navodno su rano otišli jer su žurili u London, na aerodrom Gatwick, da uhvate ranojutarnji let. Imamo snimku obitelji u 23:39, na putu prema obilaznici. Zbog toga nismo još uspjeli razgovarati s njima, a iskreno, dosad nam nisu ni bili prioritet. Ostavio sam Davidu Connoru poruku da mi se javi. Prilazi zemljovidu, a onda se okrene prema meni i počne pokazivati dok mu oči gore. - Kuća Connorovih je ovdje, broj pedeset i četiri. Morali su proći točno preko puta kuće gospođe Bampton na povratku od Masonovih. Mislim da je starica zapravo vidjela upravo Davida Connora, koji je u tome trenutku svoju kćer nosio kući.

U sobi zavlada neobično raspoloženje, meni dobro poznato: napredak koji to zapravo i nije jer ste samo eliminirali jednu teoriju, no i dalje niste ništa bliže istini. Osjećaj da dijelovi slagalice polako sjedaju na svoja mjesta, no i dalje ne vidite sliku koju tvore. Ali jedan od tih dijelova odjednom se doima zloslutno.

Tko bi to izgovorio naglas ako ne Gislingham, koji uvijek prvi vikne: “Car je gol!” Svaka bi ekipa trebala imati jednog takvog u svojim redovima. Pogotovo u ovome poslu. - Hoćete reći da su Masoni gledali tu malu u kostimu tratinčice cijelu noć i ni u jednom trenutku nisu primijetili da to uopće nije njihova kći?

- Latice joj prekrivaju veći dio lica - započne Everettova. - Mislim, ni mi nismo primijetili da to nije Daisy, a ne može se reći da smo letimice gledali fotografije.


- Ali mi nismo njezini roditelji - tiho kažem. - Vjerujte mi, ja bih svoje dijete prepoznao u plastičnoj vreći i sa skijaškom maskom na licu. To je jednostavno tako. Roditelj zna kako se njegove dijete miče, kako hoda ... Kako se Jake micao, kako je Jake hodao. Vrijeme na trenutak zapne. Samo na djelić sekunde, ne bi li izbjeglo bezdan koji mu se otvorio na putu, a onda nastavi dalje.

- Ali zacijelo zna i kako govori - kaže Gislingham. - Da su Masoni ijednu riječ razmijenili s tom djevojčicom, smjesta bi znali...

- To može značiti dvije stvari - prekine ga Quinn. - Ili se cijele večeri nijednom nisu obratili vlastitoj kćeri, u što mi je teško povjerovati, ili je ovdje posrijedi scenarij koji bi nas trebao puno više zabrinuti. - Nisu samo roditelji - tiho kažem. - Tu je i Leo. On je morao znati da ono na zabavi uopće nije Daisy. Roditelji mogu tvrditi da su imali previše posla pa nisu primijetili, ali Leo je tip promatrača. On je znao. Zašto im onda nije rekao? Zašto nije rekao nama? Ili nešto skriva ili se nečega boji. A u ovome trenu ne znam što je gore.

- Što ćemo sada, šefe? Hoćemo li reći Masonima za Millie Connor? Hoćemo li ih dovesti na ispitivanje? - Nećemo - polako kažem. - Neka se pred televizijskim kamerama obrate javnosti za pomoć. Želim vidjeti kako će to izgledati. Moraju biti svi troje - dječak obavezno mora biti prisutan, pripazite na to. Obraćanje javnosti ionako ne može naštetiti; naposljetku, ona je možda još uvijek negdje, a moguće je da njezin nestanak nema nikakve veze s njezinom obitelji. Ljudi se počinju meškoljiti, ustaju, vade mobitele, ali ja još nisam završio.

- Znam da ne moram ovo reći, ali ne želim da itko izvan ove sobe načuje da djevojčica na zabavi nije bila Daisy. Dajte to do znanja i Connorima. Naime, moguće je da se kronologija uopće ne poklapa s onom prema kojoj smo se dosad ravnali. Moguće je da Daisy Mason ni u jednom trenutku nije bila na toj zabavi. Telefonski razgovor s Davidom Connorom, vođen 20. srpnja 2016. u 18:45 Prisutni: v.d. narednika G. Quinn, detektiv O. Gislingham

GQ: Hvala što ste nam se javili, gospodine Connor. Ujedno vam se ispričavamo što vas ometamo na godišnjem odmoru. DC: Nema problema - žao mi je što vam se nisam mogao ranije javiti. U šoku smo otkako smo čuli što se dogodilo. Moja žena je vidjela na vijestima BBC-ja u hotelskoj sobi.

GQ: Jeste li znali da je kostim tratinčice koji je vaša kći nosila na zabavi zapravo trebala nositi Daisy Mason?


DC: Ja nisam, ali čini se da je moja žena znala. Millie je došlo nekoliko prijateljica nakon škole, bilo je to dan prije ... GQ: Govorimo o ponedjeljku popodne?

DO: Hm, je li bio ponedjeljak? Oprostite, malo me muči jet lag.

Imate pravo, zacijelo je bio ponedjeljak. Bilo kako bilo, Julia kaže da su sve djevojčice donijele svoje kostime i kod nas ih onda isprobavale. Zatim su počele odijevati tuđe kostime - znate već kakve su cure u tim godinama. U kaosu koji je zavladao Daisy je navodno rekla da joj se Millien kostim sviđa više od njezinoga, a Millie je predložila da se zamijene. GQ: Je li Daisyna majka znala da su djevojčice zamijenile kostime?

DC: Nemam pojma. Samo da pitam Juliju ... (prigušeni zvukovi)

Julia kaže da ju je Daisy uvjeravala kako njezina majka neće imati ništa protiv. Ali, naravno, ne zna je li Daisy doista i obavijestila majku o zamjeni. GQ: U kanti za smeće u vašemu naselju pronašli smo hulahupke s tragovima krvi, ali utvrdili smo da krv ne pripada Daisy...

DC: Ah, da. Oprostite zbog toga. Millie je pala, a bilo je već kasno i postala je cendrava pa smo odlučili otići kući. Hulahupkama nije bilo spasa pa smo ih bacili. Ispričavamo se ako smo vam stvorili probleme. GQ: Koji je kostim vaša kći zapravo trebala nositi, gospodine Connor?

DC: Kostim morske sirene, kaže mi žena. Ja ga nisam vidio, ali navodno je imao gornji dio boje kože i rep s plavim i zelenim šljokicama. GQ: Je li uz to išlo kakvo pokrivalo za glavu ili maska?

DC: Samo tren.

(ponovno prigušeni zvukovi) Ne, ništa takvo.

GQ: Dakle, da je Daisy nosila taj kostim na zabavi, svi bi je jasno vidjeli? DC: Valjda ... Hoćete reći...?

GQ: Samo moramo utvrditi činjenice, gospodine Connor. Jeste li vi sinoć vidjeli Daisy?


DC: Sad kad kažete, mislim da nisam. Hoću reći, na vijestima su rekli da je bila ondje i da je nestala iza toga pa sam jednostavno pretpostavio ... Isuse, to mijenja cijelu priču, zar ne? GQ: Želi li nam Millie nešto reći? Možda je nešto čula ili vidjela na zabavi?

DC: Iskreno, trenutno s njom ne možemo suvislo razgovarati. Cijelo vrijeme samo plače i odbija razgovor s nama. Ne želim je forsirati. Ali kad se smiri, Julia će s njom razgovarati. Nazvat ću vas kaže li išta što bi vam moglo pomoći.

GQ: Hvala, gospodine Connor. I još vas jednom molim da nikome ne spominjete ovaj naš razgovor. To je vrlo važno. Pogotovo mediji ne smiju ništa doznati.

DC: Naravno. Ako vam još bilo kako možemo pomoći, samo recite. Svi moramo udružiti snage da nađemo gada koji je ovo učinio, zar ne? ***

18. srpnja 2016., 16:29 Dan prije nestanka

Kuća obitelji Connor, Barge Close 54

Julia Connor napuni šest čaša sokom te ili na pladnju odnese u sobu svoje kćeri. Dok se penje, čuje dječju graju; susjedi je vjerojatno čuju do pola ulice. Otvorivši vrata, na sagu ugleda hrpu odjeće i kostima.

- Nadam se da svi znate što je čije - kaže Julia spuštajući pladanj. - Ne želim imati problema s vašim mamama.

Tri djevojčice stoje ispred velikoga zrcala i neskriveno se dive same sebi. Ružičasta princeza, cvijet, leptir.

- Najljepša na svijetu tko je? - svome se odrazu obrati princeza, a zlatno obojena kartonska kruna klizne joj preko jednog oka. - Nisam li predivna?

Julia se potajice nasmiješi. Da je barem ona u toj dobi imala toliko samopouzdanja. Zatim zatvori vrata za sobom i spusti se natrag u kuhinju, gdje upali radio i počne sjeckati povrće za večeru. Na radiju puštaju staru pjesmu Annie Lennox pa Julia pojača glasnoću i zapjeva: “Sisters are doing it for themselves.” Glazba je tako glasna da ona uopće ne čuje iznenadno komešanje na katu. Do ušiju joj ne dopire očajno jecanje i riječi: “Mrzim te! Dabogda crkla!”, niti vidi dijete koje je stjeralo djevojčicu odjevenu u cvijet uza zid i sad je bjesomučno udara u sitno blijedo lice skriveno ispod bijelih latica. ***


U osamnaest sati ekipa za potragu više nema snage. Gotovo dva kilometra ceste uz kanal cijeli su dan bila zatvorena za promet i policija ih je brižno pretražila, centimetar po centimetar. Štapovima su razmicali gusto grmlje i sve što bi moglo biti iole korisno brižljivo spremali u plastične vreće za dokaze: omote od bombona, limenke piva, dječju cipelu. Kako to, zapita se Erica Somer dok isteže svoja bolna leđa i baca pogled na sat, da uvijek iskrsne samo jedna cipela? Zar oni koji je izgube odšepesaju kući napola obuveni? I kako uopće izgubiš cipelu - valjda vidiš da ti fali? A onda shvati da uzalud razbija glavu glupostima i zaključi da joj je zacijelo pao šećer u krvi. Nekoliko metara dalje šestero ili sedmero volontera iz udruge za zaštitu prirode, odjevenih u ribičke hlače, gaca kroz jarke napola ispunjene trulim lišćem i smećem koje bacaju izletnici s čamaca. Već je danima vrlo vruće pa je vodostaj nizak, a smrad snažan. Dosad su pretražili stotinjak metara prirodnoga rezervata. Erica nije znala ni da on postoji, iako je odrasla tek nekoliko kilometara dalje. Doduše, škola koju je pohađala nije baš organizirala terensku nastavu i školu u prirodi; učitelji su ionako imali pune ruke posla sa silnim problematičnim učenicima. Nije imala pojma da se tako blizu središta grada nalazi ovakva divljina - neprohodna, napola poplavljena i bez ijedne staze. Vidjela je tri vodena štakora i obitelj mlakuša; odjednom sijevne lepet bijelih krila - labud koji je poletio da zaštiti svoje skrivene mladunče.

I čime se mogu pohvaliti nakon višesatne potrage? Samo križoboljom i rezervatom očišćenim od smeća. Nitko ništa nije vidio - niti stanari na brodovima, niti oni u kućama uz kanal, premda ih je nekolicina i sama imala goste u vrtu u isto vrijeme kad i Masoni. Dvoje ili troje čak se sjetilo vatrometa, no nitko od njih nije vidio djevojčicu. Kao da je isparila. U 19:25 Somerovu nazove Baxter.

- Možete završiti. Ujutro šaljemo ronioce.

Erica se namršti. - Ozbiljno? Mislim da je to bacanje novca. Voda u kanalu nije duboka kao u rijeci, a i čamci stalno prolaze. Da je Daisy ovdje, već bismo je pronašli. - Slažem se s tobom. Među nama, vjerujem da je to samo marketinški potez. Načelnik želi dokazati javnosti da u potrazi ne biramo sredstva. Zato i leti ovaj vražji helikopter. - Mediji sigurno uživaju.

- O, da - kaže Baxter. - Mislim da nam je to i bio cilj.

***

Sjedam i čekam da počne druga tiskovna konferencija, točno dvadeset i četiri sata nakon prve. Mnogo se toga može promijeniti u jednom danu. Daisyna je slika preplavila internet, naročito Twitter, koji je navodno prepun hashtaga #PronadjiteDaisy. To je sad službeno velika stvar pa je konferenciju preuzeo šef odjela, a i preselili smo je u dvoranu u


Kidlingtonu, premda i u njoj piskarala manjeg kalibra moraju stajati. Sky News prenosi uživo, a osim njih tu je još barem tucet drugih kamera, među kojima i male digitalne kamere u rukama Garetha Quinna i Anne Phillips. Svakako želim snimiti cijelu konferenciju, iz svakog mogućeg kuta.

U točno 10:01 vodimo obitelj Mason na podij, praćeni bljeskovima fotoaparata. Pod jarkim osvjetljenjem Leo Mason izgleda zeleno; na trenutak se ozbiljno zabrinem da će mu pozliti pred svim tim kamerama. Otac se pak bijesno odgurne na stolcu najdalje što može. Jasno je što misli o ovoj konferenciji. Za njegovo dobro nadam se da ne igra poker. Kad sam sinoć svratio k njima da ih obavijestim o današnjem obraćanju javnosti, stalno me ispitivao je li to stvarno nužno, kakve koristi od toga i jesmo li ikad ikoga tako pronašli. Mislim da me nikad nijedan roditelj nije pokušao uvjeriti da nema smisla objaviti svim medijima da mu je nestalo dijete. A ovdje je posrijedi njegova princeza, njegova obožavana kćerkica. Doista vjerujem da ne glumi. Barem ne u tom pogledu. Zato me njegova nevoljkost silno zbunjuje. Što se Sharon tiče, sinoć gotovo ni riječ nije rekla. Ja sam cijelo vrijeme govorio, no znao sam da me ona uopće ne sluša. Sad, dok je gledam, odjednom mi je jasno što ju je toliko zaokupljalo: razmišljala je o tome što će odjenuti. Odjeća, šminka, nakit - sve je na njoj u savršenom skladu, besprijekorno. Izgleda kao da je došla na razgovor za posao, a ne preklinjati da joj vrate dijete. U 10:02 šef odjela se nakašlje i počne čitati s papira pred sobom. Morali smo vagati svaku riječ, s obzirom na ono što sada znamo. Ne možemo si priuštiti da bezočno lažemo, ali ne možemo ni reći cijelu istinu.

- Dame i gospodo, zahvaljujem vam što ste došli. Gospodin i gospođa Mason dat će kratku izjavu o nestanku svoje kćeri, Daisy. To je sve što ćete čuti na današnjoj konferenciji. Nama je prioritet pronaći Daisy živu i zdravu i vratiti je njezinoj obitelji. Trenutno nemamo novih informacija, a obitelj Mason, kao ni inspektor Fawley, neće odgovarati na pitanja. Zahvaljujem vam na razumijevanju i molim vas da poštujete privatnost obitelji u ovom teškom trenutku. Bljeskovi fotoaparata, ljudi se sjedeći naginju naprijed. Ne zanima ih što će obitelj reći - kad im nestane dijete, svi govore jedno te isto - no itekako žele čuti kako će to reći. Žele procijeniti kakvi su Masoni ljudi. Hoće li ostaviti dojam stabilne obitelji? Hoće li zvučati uvjerljivo? Hoće li nam se svidjeti? Ovdje je najvažnije pokazati karakter i vjerodostojnost. I, naravno, udovoljiti najvećoj engleskoj opsesiji - dokazati pripadnost višoj klasi.

Šef odjela okrene se nalijevo, prema Barryju Masonu. On zausti da nešto kaže, a onda zarije ruke u dlanove i glasno zajeca. Jedva možemo razaznati da govori nešto o svojoj maloj “princezi”. Ta mi riječ već ozbiljno počinje ići na jetra. Svim se silama trudim zadržati neutralni izraz lica, no nisam siguran uspijevam li. Što se Lea tiče, razrogačio je oči i sad tjeskobno pogledava prema majci, no ona uopće ne gleda u njega, nego u kamere. Ispod stola, gdje to ne vidi nitko osim mene, kriomice spušta dlan na njezinu nogu, no ona ne reagira, ni da trepne.


Šef odjela se nakašlje. - Biste li možda vi pročitali izjavu, gospođo Mason?

Sharon se prene, a zatim si dodirne kosu. Baš kao i onda kad je pred svojom kućom ugledala televizijsku ekipu. - Ako znate nešto o tome gdje bi naša djevojčica mogla biti kaže - molimo vas, preklinjemo vas da javite policiji. Daisy, ako gledaš ovo, znaj da se ne ljutimo, mila. Samo želimo da se vratiš kući. Nedostaješ tati i meni. I Leu, naravno. A onda zagrli sina oko ramena i privuče ga bliže sebi. U središte zbivanja.

Pregledavam snimku s Bryanom Gowom, savjetnikom kojega dovodimo kod ovakvih stvari. Stručnjak je to kojega biste vi vjerojatno nazvali profilerom, ali ovih dana izbjegavamo sve što smrdi na televizijske krimiće. Ironijom sudbine, Bryan doista izgleda kao jedan od glavnih likova iz takvih serija: štreberski tip, vječiti sudionik puh kvizova i uz to matematičar amater (ne pitajte mu kako je to moguće - meni je uvijek zvučalo kao oksimoron). Pogledali smo cijelu snimku, a onda me on zamoli da je pustim ispočetka. - I? Što kažeš? - pitam na koncu.

Bryan skine naočale i obriše ih o hlače. - Iskreno, odakle da počnem? Otac bjelodano ne želi biti ondje, a ja ne pušim taj njegov teatralni plač. - Ni ja. Zapravo mislim da mu je plač samo poslužio kao izlika da sakrije lice.

- Slažem se. Nešto skriva. Ali ne nužno nešto u vezi s djetetom. Na tvom bih ga mjestu istražio. Moguće je da je u izvanbračnoj vezi ili se upetljao u nešto drugo zbog čega ne želi pokazati svoje lice na televiziji.

- Ima građevinsku tvrtku - primijetim. - Sigurno je mnogo ljudi koje bi najradije izbjegao. A dječak? - Njega mi je teže pročitati. Nešto ga muči, ali možda je samo riječ o traumi zbog nestanka sestre. I njega bih istražio, pogotovo njegovo ponašanje u zadnje vrijeme. Provjeri što se s njime zbivalo uoči Daisyna nestanka. Kako mu ide u školi. - A Sharon?

Gow iskrivi lice. - “Sve čudesnije i čudesnije reče Alica. Je li ona došla ravno od frizera ili samo tako izgleda?

- Nagovorio sam Everettovu da je pita za frizuru, ležerno, da je ne preplaši. Navodno joj je rekla: “Ne želim da steknu pogrešan dojam.” - Tko to oni?


- Već sam to primijetio. Sharon je očigledno paranoična i vrlo opterećena time tko Što misli, ali nikad zapravo ne definira čije je mišljenje najviše muči. Gow se namršti. - Shvaćam. Premotaj do trenutka kad govori o kćeri.

Na ekranu se pojavi lice Sharon Mason u krupnom planu, a onda se zamrzne malčice otvorenih usta. - Jesi li čuo za Paula Ekmana? Odmahnem glavom.

- Ali gledao si seriju Laži mi?

- Nisam, ali znam o čemu je riječ. Frajer prepoznaje tko govori istinu, a tko laže promatrajući govor tijela.

- Tako je. Glavni je lik utemeljen na Ekmanu. Prema njegovoj teoriji, neke osjećaje ne možemo odglumiti jer nemamo svjesnu kontrolu nad mišićima lica koji ih iskazuju. Primjerice, žalost prepoznajemo po razmaku između obrva. Ako si doista iskreno nesretan, obrve će biti privučene. Iznenađujuće je teško uvjerljivo glumiti taj osjećaj duže od minutudvije. Znam jer sam probao. Pogledaj snimke na kojima za pomoć mole ljudi za koje se kasnije ispostavilo da su počinili zločin i vidjet ćeš o čemu govorim. Obrve ih odaju: gornja polovica lica ne slaže se s donjom. Googleaj Tracie Andrews. Ona je klasičan primjer. A sad pogledaj Sharon Mason. Odmah vidim. Oči su joj pune suza, usna joj drhti, ali obrve joj nisu privučene. Nije uznemirena. Ustanem da odem, no on me pozove da se vratim.

- Očekujem da će na internetu sad osvanuti gadni komentari - kaže Gow vraćajući naočale na nos. - U slučajevima kao što je ovaj, ljudi svoje zaključke često temelje na vizualnim detaljima o kojima smo upravo razgovarali, premda većina toga nije svjesna. Mislim da Masone čeka prijeki sud na Twitteru. Zaslužili oni to ili ne.

Dok izlazim, nazovem kolege u postaji. Everettova mi kaže da ni na jednoj od fotografija sa zabave nema djeteta u kostimu sirene, što znači da ćemo istragu morati započeti praktički od početka. Moramo utvrditi tko je zadnji vidio Daisy, kad i gdje. Moramo potvrditi što je točno nosila. I moramo ispitati Masone. A kad se za to dozna, možemo se nadati totalnoj histeriji.


*** ITV Vijesti @ITVLiveandBreaking

10:02

Pratite uživo: Nestanak Daisy Mason - obitelj moli za pomoć #PronadjiteDaisy TWEET PROSLIJEĐEN 6,935

Scott Sullivan @SnapHappyWarrior

10:09

Indajit Singh @MrSingh700700700

10:10

#DaisyMason Gledam policijsku konferenciju i obraćanje obitelji - tata izgleda sto posto kriv - a što je s majkom - hladna kao led Roditelji #DaisyMason uopće mi nisu uvjerljivi. I zašto policija ne dopušta pitanja novinara? Sumnjivo Scott Sullivan @SnapHappyWarrior 10:11 Roditelje #DaisyMason će garantirano uhititi još danas. Sve smo to već vidjeli Lisa Jenks @WorldsBiggestManUFan 10:12 @SnapHappyWarriorTi si ih već osudio, a nju još nisu ni našli? Daj me nemoj #PronadjiteDaisy

Scott Sullivan @SnapHappyWarrior 10:12 @WorldsBiggestManUFan Nemoj ti mene! Svatko normalan vidi da nešto ne štima. Pogledaj im drugo dijete - mali je premro od straha

Danny Chadwick @ChadwickDanielPJ 10:14

Nikad dosad nisam vidio da tijekom obraćanja tata plače više od mame. Odmah sam znao da ovdje nešto smrdi #DaisyMason Rob Chiltern @RockingRobin1975

10:15

#DaisyMason Nadam se da su im pretražili kuću - njušim policijski zajeb. Ne bi bio prvi put

Lilian Chamberlain @LilianChamberlain 10:16 @RockingRobin1975 Roditelji ne znaju gdje im je kći. Nije ni čudo da izgledaju traumatizirano. Ljudi različito reagiraju na stres ...

Lilian Chamberlain @LilianChamberlain 10:16 @RockingRobin1975 ... Oni nisu osumnjičeni. Samo su roditelji. Suosjećam s njima #PronadjiteDaisy Caroline Tollis @ForWhomtheTollis 10:17 Je li policiji palo na pamet da ispitaju brata? #samokazem #DaisyMason Garry G @SwordsandSandals 10:19


Znate što ja mislim? Otac ju je ubio. Sto posto #DaisyMason ***

Zamolili smo Masone da ostanu u Kidlingtonu nakon obraćanja. Prodali smo im neku priču o proceduri i papirologiji te ih ostavili s Maureen Jones, koja je izvukla najkraću šibicu i završila kao njihova veza s policijom. Pravi razlog zbog kojega ih nismo pustili kući jest taj što ih nismo željeli dovući na ispitivanje pod budnim okom medija, a pogotovo onog znatiželjnog malog seronje s vrlo živim profilom na Facebooku. Pozovem Quinna, a putem svraćam do šefa odjela, koji me pozvao na razgovor. Premda naglašavam koliko mi se žuri, on me zamoli da razgovaramo u četiri oka i kaže mi da zatvorim vrata. Znam što slijedi. Ali prvo loše vijesti.

- Neću izdati nalog za forenzičku pretragu kuće Masonovih. Barem zasad. Tužiteljstvo neće podići optužnicu za slučaj zasnovan na indicijama i neodgovorenim pitanjima.

- Ma za Boga miloga ...

- Znam što misliš, ali ovaj se slučaj već pretvara u medijski cirkus, a ja im ne želim dati dodatnog štofa servirajući im fotografije tipova u zaštitnim odijelima kako iznose plišane medvjediće. Koliko čujem, mi čak ne možemo sa sigurnošću reći kad je mala Masonica zadnji put viđena. Sasvim je moguće da je oteta dok se vraćala iz škole. - Ali Sharon Mason kaže da uvijek odlazi po djecu automobilom. Što znači da su šanse da je netko drugi odveo Daisy u nepoznato minimalne.

- Istina, ali sve dok to ne budete mogli dokazati, ukidam zahtjev za pretres. Tko zna, možda nam neće ni trebati. Jeste li eventualno pitali roditelji za dopuštenje?

- Zaista ne vjerujem da bi oni na to pristali, šefe. Čak ne dopuštaju dodijeljenoj policajki da ostane u kući, što samo po sebi... - ... ni približno nije razlog da ih osumnjičimo. Zamolite ih, i to pristojno, da nam dopuste pretragu. Onda ćemo razgovarati. Dobro? Uzdahnem. - Dobro.

Okrenem se da odem, no on mi rukom da znak da sjednem, a sam se zavali u stolac i spoji vrhove prstiju. Izraz lica naša bi kadrovska nedvojbeno nazvala “primjerenom empatijom”.

- Jesi li siguran da se možeš nositi s ovim slučajem, Adame? Hoću reći, znam da si ti jedan od rijetkih detektiva koji voli biti na terenu, ali neće ti biti jednostavno, pogotovo nakon ... - Dobro sam, šefe. Stvarno.


- Ipak, izgubio si dijete na takav način. Mislim, u takvim okolnostima. Svakoga bi to mučilo. Kako onda tebe ne bi.

Zaustim da nešto kažem, no odmah ponovno zatvorim usta. Odjednom osjetim kako me preplavljuje iskonski, nasilan bijes. Spustim pogled na svoje ruke i pokušavam se suzdržati da ne kažem nešto što ću kasnije požaliti. Primjerice kako se on, majku mu, usuđuje kopati po rani koju sam ja mjesecima viđao. Na dlanovima nosim purpurne tragove vlastitih noktiju, koje sam si onda zario u meso. Duboke crvene ožiljke. Pozlije mi svaki put kad ih vidim. Dignem pogled i shvatim da me on još uvijek gleda. - A Alex? - pita me, i dalje mi kopajući po rani. - Kako se ona nosi sa svime? - Dobro. Alex je dobro. Molim vas, samo se želim vratiti poslu.

Sef odjela se namršti. Službeni naziv - “primjerena zabrinutost”. Padne mi na pamet da je možda bio na nekakvom profesionalnom usavršavanju. - Znam - kaže - i nitko nije ni pomislio da tvoj rad više nije prvorazredan kao nekoć. Ali prošlo je tek, hm, šest mjeseci otkako se to dogodilo? Malo je to vremena, malo za takvo što. A ovo je prvi put da radiš na slučaju djeteta ...

Skočim na noge. - Cijenim vašu zabrinutost, šefe, ali doista se ne morate brinuti. Ja bih se radije usredotočio na potragu za Daisy Mason. Vrijeme nije na našoj strani. Znate statistiku kao i ja. Već je prošlo gotovo trideset i šest sati. Nećka se, a onda kimne. - Ako si ti siguran ... Ali vjerojatno će se to potezati po medijima. Sigurno će opet sve iskopati. Jesi li spreman na to?

Napravim grimasu za koju se nadam da nosi oznaku “potpuni prijezir”. - Uskoro će pronaći nešto pametnije o čemu mogu pisati. Uostalom, nemaju što iskopati. - Ne - brzo se složi sa mnom. - Naravno da ne.

Quinn mi dobaci upitan pogled ugledavši me kako izlazim.

- Administracija - kažem, a on je prepametan da navaljuje. Krećem niz hodnik. -Što smo doznali u školi? - Everettova i Gislingham sad su ondje. Mislio sam da bi Chrisu u ovom trenu dobro došla ženska ruka. - Još uvijek ništa od ekipa za potragu?

- Nula. Širimo krug koji pretražujemo, ali budući da nemamo info gdje bi otprilike mogla biti, moglo bi se reći da tražimo iglu u plastu sijena.


“Info”, uzgred budi rečeno, još je jedna riječ koja mi ide na jetra. Pred vratima salona zastanem.

- Odvojeno ili zajedno? - pita me Quinn.

- Svakoga posebno. Ali ja želim čuti oboje. - Onda njega prvoga?

- Da, njega prvoga. - Pokucam na vrata i otvori nam Maureen Jones, a zatim se pomakne da možemo ući.

Znam da se policija ovih dana navodno trudi, ali ovu bih prostoriju teško nazvao ugodnim ambijentom. Doduše, mrvicu je bolja od sobe za ispitivanja, no zahvaljujući jeftinom namještaju naguranom uza zidove, djeluje depresivno poput čekaonice u ambulanti, što samo pojačava ionako sveprisutan osjećaj da ovdje čovjek može čuti samo loše vijesti. Barry Mason sjedi zavaljen na kauč, raširenih nogu i zatvorenih očiju. Sav je znojan. Koža mu se sjaji kao da je premazana tankim slojem masti. Ali danas je svjež dan, s obzirom na to da je srpanj. Sharon sjedi na stolcu, strogo spojenih stopala, a u krilu drži torbicu - kopiju jedne poznate i skupe marke, prepoznatljive po smeđoj koži s bež uzorkom. Stolac je vrlo neudoban, no ona se uopće ne meškolji, nego sjedi poput svijeće. Čak ni ne podigne pogled kad čuje da mi ulazimo u prostoriju. Ali zato nas Leo pogleda. Trenutak kasnije ustane s poda gdje se igrao vlakićem i polako uzmakne prema majci, netremice me gledajući u oči. Nakašljem se. - Gospodine Mason, gospođo Mason, zahvaljujem vam na strpljenju. Imam informacije koje sada mogu podijeliti s vama. Htjeli smo biti posve sigurni prije no što išta kažemo. Zastanem. Okrutna je to, smišljena stanka. Znam što zacijelo misle, no moram vidjeti njihovu reakciju. Sharon polako prinese dlan licu, a Barry glasno dahne dok mu suze već kreću niz obraze. Ne moja mala princeza - zajeca. - Ne moja Dais...

Leo grčevito zgrabi majčin rukav. Razrogačene oči odražavaju čisti užas. - O čemu govore, mama? O Daisy? - Ne sada, Leo - kaže mu majka ni ne pogledavši ga.

Ne mogu više šutjeti. Ne ako u meni ima još imalo ljudskosti. Oni očekuju da sjednem, noja ostajem stajati. - Utvrdili smo - polako započnem - da Daisy nije bila na zabavi u utorak.

Barry proguta knedlu. - Kako to mislite, nije bila ondje? Ja sam je vidio ... svi smo je vidjeli...


Sharon se okrene prema mužu i čvrsto ga stisne za ruku. - Što to govore? Kako to misle da nije bila ondje?

Kriomice pogledam Lea, koji sad zuri u svoje oguljene cipele. Zacrvenio se. Imao sam pravo - on je cijelo vrijeme znao.

- Razgovarali smo s roditeljima Millie Connor i oni su nam potvrdili da je njihova kći bila odjevena u tratinčicu na zabavi, a ne Daisy. Koliko možemo zaključiti, vaša kći uopće nije bila ondje.

- Naravno da je bila! - poviče Sharon. - Rekla sam vam da sam je vidjela! I da se niste usudili reći da ne znam prepoznati vlastitu kćer! U životu nisam Čula takve ... gluposti.

- Bojim se da nema prostora sumnji, gospođo Mason. Vjerujem da vam je jasno kako to stubokom mijenja istragu. Morat ćemo iznova ustanoviti slijed događaja toga dana i utvrditi tko je zapravo zadnji vidio Daisy, gdje i kada. Isto tako, istragu ćemo morati proširiti. Dosad smo ispitivali samo goste sa zabave, a sad ćemo morati uključiti i Daisyne prijatelje iz razreda, učitelje i sve one s kojima je uoči nestanka možda bila u doticaju. I vas ćemo morati ponovno ispitati ne bismo li utvrdili gdje ste sve bili prošloga utorka. Razumijete? Barry zaškilji prema meni. Kao da je netko pritisnuo prekidač. Ili, još bolje: zavrnuo slavinu. Jer njegove su suze odjednom presušile. - Jesmo li uhićeni?

Mirno ga pogledam. - Ne, gospodine Mason, niste uhićeni. Ispitat ćemo vas u svojstvu takozvanih “važnih svjedoka”. Ovdje imamo posebnu prostoriju u kojoj vodimo takve razgovore. Morate znate da će razgovor biti sniman. Važno je da kasnije imamo zapis svega što ste nam rekli. Stoga vas molim, gospodine Mason, da pođete sa mnom, a nakon toga razgovarat ćemo s gospođom Mason. Sharon me ne želi pogledati. Malo je promijenila položaj i prkosno podigla glavu. - Osim toga, molimo vas za dopuštenje da forenzički pretražimo vašu kuću.

Barry Mason pogleda me s neskrivenom netrpeljivošću. - Gledam telku. Znam što ovo znači. Mislite da smo krivi, ali nemate dovoljno dokaza da dobijete nalog za pretres. Zar ne?

Neću mu dopustiti da me isprovocira. - Pretraga o kakvoj je ovdje riječ mogla bi biti od presudne ...

Ali on već odmahuje glavom. - Nema šanse. Ni u ludilu. Ne dam da mi smjestite za nešto što nisam učinio. - Mi nikome ne smještamo, gospodine Mason. Barry prezirno frkne. - Da, mo'š mislit. Zurimo jedan u drugoga. Pat-pozicija.


- Za desetak minuta doći će odgovorna odrasla osoba da prisustvuje razgovoru -kažem na koncu.

- Ma odjebite - otrese se Barry. - Bude li mi trebao netko da me drži za ruku, pozvat ću svoga odvjetnika.

- Ne dolazi zbog vas - mirno kažem. - Nego zbog vašeg sina. Moramo razgovarati i s Leom i trebat će mu netko tko će štititi njegove interese. A to, nažalost, ne možete biti ni vi ni vaša žena.

Barry i ja izađemo iz prostorije; okrenem se da zatvorim vrata za nama. U tom trenu čujem kako se nekome diže želudac. Osvrnuvši se, vidim Lea kako svom žestinom povraća po zidu. Maureen je već skočila na noge, hvata kutiju papirnatih maramica, grli dječaka oko ramena, tješi ga. Zadnje što vidim prije no što zatvorim vrata je Sharon Mason kako iz torbice vadi vlažnu maramicu i njome briše gotovo nevidljivu kap bljuvotine s cipele.

***

BBC Midlands danas

Četvrtak, 21. srpnja 2016. | Zadnja izmjena 10:09

Daisy Mason: Policija širi potragu na Port Meadow

Oksfordska policija uključila je i helikopter u potragu za osmogodišnjom Daisy Mason, zadnji put viđenom u utorak navečer. Drevne ledine Port Meadowa prostiru se zapadno od grada, na površini od 120 hektara, i nikada nisu bile obrađivane. Detektiv Adam Fawley BBC-u je dao sljedeću izjavu: “Riječ je o golemom brisanom prostoru, okruženom gustom šumom. Helikopter će pomoći našim ekipama na tlu kako bi potraga bila što brža i učinkovitija.” Detektiv Fawley nije želio potvrditi je li helikopter opremljen infracrvenom kamerom, no naglasio je da je za policiju ovo i dalje istraga nestanka.

Vlasnici vrtova u susjedstvu Port Meadowa dobili su naputak da provjere ima li koga u njihovim šupama i pomoćnim objektima.

Znate li nešto o tome gdje bi se Daisy mogla nalaziti, javite se oksfordskoj policiji na broj 01865 0966552. * **

Amy Carey @JustAGirlWhoCant 10:41 Živim sjeverno od Port Meadowa. Vidim kako policijski helikopter traži Daisy Mason. Držim fige da je brzo pronađu #PronadjiteDaisy


Danny Chadwick @ChadwickDanielPJ 10:43 Ovo postaje sve luđe - zar nam policija želi reći da je 8-godišnjakinja mogla sama u mrklome mraku prijeći preko željezničke pruge? #DaisyMason

Amy Carey @JustAGirlWhoCant 10:44 @ChadwickDanielPJ I meni je to bilo čudno - odavde se više uopće ne može ući na Port Meadow. Moraš ići skroz okolo, preko Walton Wella

Samantha Weston @MissusScatterbox 10:46 Ne vjerujem da će ovo dobro završiti. PUMB anđele mali x #DaisyMason

@SnapHappyWarrior Kako možeš reći nešto tako odvratno? Zlo mi je od trolova poput tebe #PronadjiteDaisy Scott Sullivan @SnapHappyWarrior 10:54 @56565656Jennifer Koliko se puta mora dogoditi ista stvar da bi se idiotima poput tebe konačno otvorile oči? #DaisyMason Jenny T @56565656Jennifer

10:54

@SnapHappyWarrior Pogledaj Daisynu fotografiju snimljenu 3 dana prije nestanka. To nije slika zlostavljanoga djeteta #sretna

Kathy Baines @FulloftheWarmSouth 10:55 #DaisyMason Meni ništa nije jasno. Samo znam da me srce boli. Pretužno Jimmie Chews @RedsUnderTheShed 10:56 Čuo sam da je 24 sata nakon nestanka vjerojatnost da će dijete biti pronađeno mrtvo 80 %. Potraga za #DaisyMason neminovno će završiti tragično J the Kid @Johnnycomelate!y 10:56 Suvremenim medijima možemo zahvaliti što svi uvijek sumnjiče roditelje. Kao da nije dovoljno što im je nestalo dijete Kathy Baines @FulloftheWarmSouth 10:59 @Johnnycomelately Slažem se - ljudi danas samo žele senzaciju. A situacija je već ionako grozna #DaisyMason

Upravo sam pogledao obraćanje obitelji #DaisyMason - NEMA ŠANSE da su ti roditelji nedužni. Govor tijela ih odaje

Lilian Chamberlain @LilianChamberlain 11:02 Tviteraši stvarno znaju biti ogavni. Ostavite te jadne roditelje na miru. Dovoljno im je teško i bez vas. Začepite i pustite policiju da radi svoj posao #PronadjiteDaisy Scott Sullivan @SnapHappyWarrior

11:03

@LilianChamberlain Ne mogu vjerovati da itko može biti tako naivan, jbt. Samo čekaj, vidjet ćeš da sam imao pravo #DaisyMason


*** Prostorija za razgovore mrvicu je udobnija od salona, ali samo mrvicu. Glavna razlika je nekoliko uokvirenih slika zlatnih retrivera. Pitam se, i to ne prvi put, je li to zapravo nekakva podsvjesna poruka. Barry Mason ulazi s onim svojim držanjem tipičnog alfa mužjaka: ramena zabačena, kukovi otvoreni. Alex bi rekla da se šepuri poput purana. Podiže pogled prema kameri na zidu, pazeći da ja to primijetim, a onda ispod stola izvuče naslonjač od skaja najdalje što može, sjedne i prebaci nogu preko noge.

- Mene zanima - kaže ne čekajući da Quinn i ja sjednemo - zašto tratite vrijeme na mene umjesto da vani tražite moju kćer. Konačno sjednem i ja, a zatim i Quinn.

- Mi i jesmo “vani”, kako vi to zovete, gospodine Mason. Daisy traži više od stotinu policajaca. Ne štedimo sredstva ...

- Kako to da je onda još uvijek niste pronašli? Ne mogu vjerovati da nitko ništa nije vidio, i to u usranom kvartu kao što je to naselje. Svi vječito guraju nos gdje mu nije mjesto. Sigurno ispitujete pogrešne ljude ... i tražite na pogrešnim mjestima. Koliko god mi bio odbojan, jedan dio mene mora se složiti s njime. Nikad se nisam susreo sa slučajem otmice kao što je ovaj. Nema svjedoka, nema tragova, ničega. Kao da je netko zamahnuo čarobnim štapićem i Daisy je jednostavno isparila. A to su, razumije se, besmislice. No u ovakvom slučaju besmislice i naklapanja ispunit će svaki vakuum, a mi trenutno nemamo ni jednu jedinu čvrstu činjenicu da je stavimo na njihovo mjesto.

- Kao što sam rekao, gospodine Mason, na ovome slučaju radi vrlo velik broj ljudi. Najveći u deset godina koliko ovdje radim. No sve dok ne znamo kad je točno Daisy nestala, vjerojatno imate pravo i mi doista tražimo na pogrešnim mjestima. A u tome nam možete pomoći jedino vi. Vi i vaša žena. Sad je moj i on to zna. Zabulji se u mene, a onda slegne ramenima i skrene pogled.

Posegnem za bilježnicom. - Dakle, maločas ste nam rekli da niste znali da djevojčica na zabavi nije vaša kći. Moram vam reći da mi je u to vrlo teško povjerovati. - Vjerujte ili ne vjerujte, zaboli me. Istinu sam vam rekao.

- Cijele večeri niste s njom razgovarali? Niste je podigli? Netko od susjeda rekao je da ste je često običavali nositi na ramenima.

Prezrivo me pogleda, dajući mi do znanja kakvu sam glupost izgovorio. - Već je mjesecima nisam nosio. Daisy kaže da je onda prijateljice zafrkavaju da je mala beba. Uostalom, postala je preteška. Pogotovo otkako sam prošle veljače ozlijedio leđa. Nikad se nisam oporavio.


I tako sam dobio tri složena odgovora na jedno jednostavno pitanje. Lažljivci uvijek pretjeruju, barem po mom iskustvu. - A niste joj se ni obratili tijekom zabave? Zažvali je? Cijelu večer?

- Ja sam pekao roštilj. Niste to nikad radili? Svrnite pogled na sekundu i eto vam ga: ili vam se vatra ugasi ili sve meso zagori. Sjećam se da je trčkarala po vrtu, ali sad kad kažete, mislim da doista nisam s njom razgovarao. Ne izbliza. U nekom sam je trenu zazvao i pitao želi li kobasicu, no samo se počela hihotati i otrčala.

A ti nisi primijetio da to nije smijeh tvoje kćeri. Ja ga čujem čak i sad, a čuo sam ga samo jednom, na jeftinom mobitelu. - Koliko ste popili?

Nakostriješi se. Zna da jedno proizlazi iz drugoga. - Nekoliko pića. Bio je to roštilj, majku mu. Nisam vozio. Zabilježim si riječ-dvije. Tek toliko da dobijem na vremenu. - Sjećate li se kad ste Daisy vidjeli prije toga?

- Mislim da je bilo oko 17:30. Tad sam došao kući. Trebao sam biti slobodan to popodne, ali morao sam hitno otići na svoje gradilište u Watlingtonu. Pukla je cijev. Pola tone keramičkih pločica našlo se pod vodom. Klijent je dobio mlade. A na povratku sam zapao u prometnu gužvu. Tri odgovora. Ponovno.

- Ali sigurni ste da je Daisy bila kod kuće kad ste došli?

- Aha. Glazba je svirala na katu. Ona Taylor Swift. Stalno je pušta.

Ajde, barem to zvuči istinito. Na njezinu je pjesmu plesala na onoj snimci. Bacim pogled na Quinna, koji se pomakne naprijed na stolcu. - Jeste li otišli na kat?

- U njezinu sobu? Nisam. Sharon me gnjavila da zapalim vatru za roštilj. Bila je ljuta na mene što kasnim. Samo sam Daisy doviknuo bok i otišao u vrt. Nisam imao vremena ni da se presvučem. Čini se da on nema pojma što znači ovo što nam govori.

- Dakle - kažem - zapravo uopće niste vidjeli svoju kćer, niti ste joj čuli glas?

Zacrveni se. - Pa ne. Barem mislim da nisam. Mislim da je i ona meni doviknula pozdrav, ali nisam siguran.


- To znači da ste je zadnji put vidjeli toga jutra za doručkom? Nakon toga ništa? Očigledno. Sad konačno izgleda potreseno. - Ovo nema nikakve logike - kaže naposljetku. - Gdje je ona?

- Upravo to pokušavamo doznati, gospodine Mason.

Pošto smo izašli na hodnik, kažem Quinnu da provjeri ono pucanje cijevi u Watlingtonu. Ne bi trebalo biti naročito teško utvrditi je li Barry Mason doista bio ondje. Znam da imam predrasude prema seronjama koji se bave građevinom, ali ne vjerujem mu ni riječi. Quinn se namršti; ne mogu mu zamjeriti, vjerojatno se naslušao mojih priča o majstorima. Sudoper u nadograđenom dijelu kuće i dalje kaplje. - OK, šefe. Da odem po gospođu Mason?

- Neka pričeka još nekoliko minuta. Idem popušiti jednu. ***

5. srpnja 2016., 16:36

Dva tjedna prije nestanka

Kuća obitelji Connor, Barge Close 54, odmorište između prizemlja i prvoga kata

Millie Connor i Daisy Mason igraju se Millienim plišanim igračkama. Daisy izgleda poput djeteta kome je netko rekao da Djed Mraz ne postoji, ali neka ne kvari veselje manjima od sebe. Millie, s druge strane, zadubljena je u izuzetno kompliciranu priču u kojoj sudjeluju Angelina Balerina, Peppa Pig i jednooki medvjedić. Tu i tamo Daisy nešto predloži, a onda se zavali i gleda što Millie radi. Svaki se put nasmiješi, bez obzira na to je li Millie prihvatila njezine zamisli i unijela ih u svoju igru ili ne, kao da to zapravo nije ni važno. Trenutak kasnije začuje se ključ u bravi i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja Julia Connor uspije otvori ulazna vrata te spusti tri teške vrećice na pod. Lice joj je crveno, a kosa vlažna. Odjevena je u odjeću za teretanu. - Millie! - zazove. - Jesi li kod kuće? Želiš li soka?

Millie proviri preko rukohvata stubišta. - Ne bih, hvala. Sama sam pa se ovdje igram. - Znači, brat ti se još nije vratio?

Millie slegne ramenima. - Rekao je da nakon škole ide na nogomet.


Julia Connor se nasmiješi. - Sad se sjećam. Igraju protiv ekipe iz škole High Wycombe, zar ne? Nadajmo se da će pobijediti. Inače će biti još gore volje nego inače, pogotovo jer pada kiša.

Julia ponovno podigne vrećice i odnese ih u kuhinju. Zatim upali radio te počne raspakiravati namirnice. Zacijelo je prošlo pola sata kad se oglasi zvono na vratima. Dvije djevojčice na stubištu se trznu i izmijene poglede, a onda se Daisy pomakne tako da je se ne može vidjeti, dok se Millie povuče naprijed, odakle ima pogled niza stube. Iza mutnoga stakla vidi se silueta. Julia Connor dolazi iz kuhinje, brišući ruke u kuhinjsku krpu. - Ah, vi ste - kaže pošto otvori vrata. - Prošlo je već sto godina otkako smo ... - Oprostite na smetnji, gospođo Connor ...

- Zovite me Julia, molim vas. Kad kažete “gospođo Connor”, pomislim na svoju svekrvu.

- Jako mi je neugodno, ali jeste li možda vidjeli Daisy? Trebala se vratiti kući točno u Šesnaest sati, ali još nije došla. A samo što se nije smračilo. Njezin će se otac strašno zabrinuti. Julijino lice odaje iskrenu zabrinutost. - Ajme, grozno. Ali sigurna sam da nema razloga za brigu. Vjerojatno je putem iz škole svratila do neke prijateljice i izgubila pojam o vremenu. Jeste li pokušali nekoga nazvati?

Sharon Mason sad već očajnički lomi rukama. - Ne mogu pratiti s kime se ona ovih dana druži. Tako da nemam ni brojeve telefona roditelja te djece. Ne pamtim kad je zadnji put nekoga dovela k nama. Jedino sam se vas mogla sjetiti. Julia spusti svoj dlan na njezinu ruku. - Pitat ću Millie, možda ona nešto zna.

Millie podigne pogled čuvši svoje ime, ali Daisy je smjesta uhvati za ruku i prinese prst usnama. Zatim polako odmahne glavom, napeto gledajući Millie ravno u oči. - Jesi li još gore, Millie? - zazove je majka. - Jesi li vidjela Daisy danas nakon škole?

Millie ustane i ode do vrha stuba, gdje je dvije žene na vratima mogu vidjeti. -Nisam, mama. Ne znam gdje je.

Julia se okrene prema Sharon s pogledom kao da se ispričava. - Strašno mi je žao. Ne znam što bih vam savjetovala. Možda da mi date svoj broj pa vas mogu nazvati doznam li nešto. A i šteta što vam je propao izlazak. Sharon se namršti. - Kakav izlazak?


Julia se zacrveni. - Pa mislim, zbog torbice ... i cipela. Mislila sam da idete nekamo. Oprostite, ništa loše nisam mislila. - Naravno da ne idem van. Nestala mi je kći.

Julia zausti, no onda shvati da nema što reći. Ipak, brižno zapiše Sharonin broj, a zatim gleda za njom dok se oprezno spušta niz neravan šljunčani prilaz i izlazi na ulicu. Onda ponovno zatvori vrata i vrati se u kuhinju. Gore, na odmorištu stubišta, Millie se okrene prema Daisy. - Gadno ćeš nadrapati.

- Sve je OK. Spustit ću se za minutu dok tvoja mama ne bude gledala i sama izaći. - Široko se nasmiješi. - Ne brini. Ništa neće primijetiti. ***

Amy Cathcart sjedi u kafiću Hill of Beans u središtu Newburyja i gleda televiziju na zidu iza šanka dok čeka prijateljicu. Dvadeset i sedam joj je godina, plavuša je, sitne građe, dobrog smisla za humor, voli djecu i životinje i uživa u dugim šetnjama po prirodi. Barem tako piše na njezinom profilu. U stvarnosti je srednje visine, šetnje su joj dosadne, a smisao za humor gubi iz minute u minutu. Trenutni krivac za to je Marcia, koja kasni već petnaest minuta, no Amy mrvi i njezin posao, cijeli svijet pa i ona sama. Sve joj je samo izvor razočarenja. Baš je toga jutra primila pozivnicu na još jedno vjenčanje, u još jednom otmjenom hotelu. Ormar joj je krcat stvarima koje ne može dvaput odjenuti pred istim ljudima, a i dodijalo joj je biti djevojka na samom rubu zajedničke fotografije s vjenčanja, djevojka kojoj se za deset godina nitko neće moći sjetiti imena. Marcia ulazi u kafić, i dalje zureći u mobitel. Pramen savršene bakrene kose zatakne iza uha, nekoliko puta kucne po mobitelu, a onda konačno podigne pogled.

- Amy! Oprosti što kasnim. Cijelo sam jutro na telefonu. Seronje iz marketinga nikad ne naprave ono što im kažeš. Svi do jednoga misle da će postati novi Dan Brown pa nemaju vremena usredotočiti se na jebeno izvješće. Djevojke se poljube i Marcia sjeda na barski stolac. - Što ti piješ?

- Americano. Ali danas ja častim.

Marcia odmahne rukom. - Barem ti mogu platiti piće. Nego, reci ti meni što ima. Jesi li upoznala koga zanimljivog?

Prošlo je šest mjeseci otkako se Amy registrirala na stranici za pronalaženje partnera i zasad, blago rečeno, nije imala naročitog uspjeha. Već je pomislila da je stigla u godine kad potraga za srodnom dušom postaje teška: činilo joj se da se nude jedino razvedeni očajnici i vječiti neženje za koje je posve očito zbog čega nikad nisu promijenili svoj bračni status. Prošloga Božića majka joj je poklonila magnet za hladnjak s natpisom: “Muškarci su poput


bombonijere - budeš li predugo čekala, ostat će ti samo oni pokvareni.” Tipično zajedljiv i iritantno istinit komentar njezine majke. Međutim, ovaj put možda ipak bude drukčije. - Pa - započne - dopisujem se s jednim tipom. Još se nismo upoznali, ali čini mi se normalniji od većine ostalih. Iako to i nije neki uspjeh. - Ime, godine, prihodi, prtljaga? - Navali Marcia sa svojim standardnim katekizmom.

- Zove se Aidan. Ima trideset i devet godina i radi u londonskom Cityju. Razveden je, ali nema djece, Bogu hvala. Stižu kave. Marcia promiješa pjenu na svome cappuccinu, a onda poliže žlicu. -I? Kad ćeš ga upoznati?

- Možda sljedeći vikend. Radi na nekom velikom preuzimanju pa nema puno vremena. Ali zato mi je poslao hrpu SMS poruka. Ponekad mi piše čak i dok sjedi na sastanku. Kaže da mu je užasno dosadno i da svi bankarski glavonje zapravo igraju igru “moj tata je jači od tvog”. Ali ne nadam se puno, barem dok ga ne upoznam. Mislim, sjećaš se gospodina Lizača?

Marcia razrogači oči. - Isuse, da. Sudbina gora od smrti. Ali vratimo se na Aidana. Pokaži mi koju poruku. Amy se pokuša othrvati - prerano je, poruke su njezina privatna stvar - ali Marcia je ne pušta. - Joj, daj, pa nije da su seksualno eksplicitne, zar ne?- Naravno da nisu... - U čemu je onda problem? Daj. Hajde, daj da vidim.

Amy joj da svoj mobitel, a onda se zavali u stolac dok njezina prijateljica pregledava poruke. Pravi se da joj nije drago, ali zapravo uživa u tome da za promjenu ona prešiša Marciu, kojoj nikad nije bio problem pronaći muškarca, a može se pohvaliti i da j je uglavnom ona ta koja prekida vezu. Kad-tad morao je doći red i na Amy. Možda je previše očekivati da je Aidan onaj pravi, ali Amy bi bila sretna da barem započne vezu prije nego što ponovno sve ode k vragu.

Međutim, ništa od toga. To je jasno kao dan kad u točno 10:06 i Amy otpije gutljaj kave i upre pogled u televizor. Razgovor sa Sharon Mason, vođen 21. srpnja 2016. u 11:49 Prisutni: inspektor A. Fawley, v.d. narednika G. Quinn

AF: Ispričavamo se što ste morali čekati, gospođo Mason. Jeste li za čaj?

SM: Ne bih, hvala. Već sam ga popila. Grozan je bio. Imao je okus kao da ste koristili mlijeko u prahu.


AF: Kao što smo vam već objasnili, pokušavamo utvrditi kad je točno Daisy zadnji put viđena i gdje. Rekli ste nam da niste znali da je dijete u kostimu tratinčice zapravo bila Millie Connor?

SM: Imala sam posla. Slagala sam hranu, točila pića. Ljudi uvijek žele nešto čega nema u kući. A bio je i mrak - djeca su trčala po cijelom vrtu. Jednostavno sam pretpostavila da je to ona. I vi biste na mome mjestu. AF: Zapravo mislim da ne bih, gospođo Mason. Ali nismo ovdje da razgovaramo o meni. Znate li gdje je završio kostim morske sirene koji je Millie dala Daisy u zamjenu za tratinčicu? Jeste li ga vidjeli u svojoj kući?

SM: Nisam, nigdje. U svakom slučaju nije u njezinoj sobi.

AF: Je li Daisy toga dana išla u školu u svojoj uobičajenoj uniformi? Jeste li provjerili je li ona u kući? (stanka)

SM: Ne. Nisam gledala.

AF: Možda biste mogli pogledati, gospođo Mason. S obzirom na to da nam ne dopuštate pretragu. (stanka)

GQ: U koliko ste sati došli po djecu pred školu? (stanka)

SM: Zapravo nisam išla po njih.

AF: Molim? Želite reći da ipak niste pokupili djecu iz škole? Jer ste nam to ranije izričito rekli ... SM: Nisam vam to rekla. Rekla sam da ih ja vozim u školu. I vozim. U školu i iz škole. Samo što u utorak eto nisam. AF: Je li vama jasno koliko je ovo ozbiljna stvar? I koliko smo vremena potratili uzalud? Da ste nam rekli da se Daisy sama vratila kući ...

SM: Nije bila sama. Leo je bio s njom. Rekla sam im toga jutra da će za promjenu morati ići pješke. AF: A zašto nam to ranije niste rekli?

(stanka)


SM: Znala sam da ćete sve pogrešno shvatiti. Da ćete se okomiti na mene. A ja nisam ništa kriva. Ne mogu u isto vrijeme biti na dva mjesta, zar ne? Znate li koliko posla iziskuje organizacija takve zabave? Barry mi je trebao pomoći - rekao mi je da će uzeti slobodno popodne, ali onda me samo nazvao i obavijestio me da će kasniti. Kao i obično. GQ: Kad vas je točno nazvao? (stanka)

SM: Nisam sigurna. Možda negdje oko šesnaest. GQ: Lako ćemo to provjeriti kod teleoperatera.

AF: Znači, toga ste jutra rekli Leu da mora pratiti sestru iz škole?

SM: DA, OBOMA SAM ZA DORUČKOM REKLA DA ĆE TAKO BITI. UPOZORILA SAM DAISY DA SVAKAKO PRONAĐE LEA, A NE DA SAMA ODJURI KUĆI. AF: Je li imala običaj tako otići?

SM: Ne tako kako vi to mislite. Oduvijek je bila vrlo razumna.

Ali zanimaju je razne stvari. Životinje i tako to. Kukci. Katkad joj nešto odvrati pozornost, to je sve. AF: Koliko sam čuo, Daisy želi biti veterinarka kad odraste? Za to se zanimanje treba dugo školovati.

SM: Daisy zna koliko je važno truditi se u školi i kasnije pronaći dobar posao. Izuzetno je bistra. U prošlom je polugodištu na testu iz matematike imala 97 od 100 bodova. Najbolji iza nje imao je samo 72. AF: Vratimo se na utorak popodne. U koliko su se sati djeca vratila iz škole?

SM: Daisy je došla oko 16:15. Ja sam bila u kuhinji. Ulazna vrata su se zalupila, a ona je otišla u svoju sobu. AF: Vidjeli ste je?

SM: Nisam. Kao što sam rekla, imala sam posla. Glasno je lupala po svojoj sobi pa sam zaključila da je očito imala neku razmiricu s bratom dok su se vraćali iz škole. AF: Djeca vam se često svađaju?

SM: Ponekad. Ništa više od tuđe djece, usuđujem se reći. (stanka)

Možda su se u zadnje vrijeme svađali malo više nego inače. AF: A zašto?


SM: Tko zna što se djeci vrti po glavi. Nema smisla mozgati zašto rade ovo ili ono. AF: Je li jedno od vaše djece bilo razdražljivije?

SM: Da, Leo. Svakako Leo. Dečki u pubertetu znaju biti strašno ćudljivi. GQ: Njemu je deset godina. (stanka)

SM: Barry misli da je Leo zabrinut zbog završnih ispita.

AF: Ali to ga čeka tek nagodinu. Sad pohađa peti razred, zar ne? SM: Nije tako pametan kao Daisy. (stanka)

AF: Tako. Vratimo se na utorak poslijepodne. Daisy se vratila u 16:15. Kad ste je sljedeći put vidjeli?

SM: Zazvala sam je i pitala želi li nešto pojesti, no ništa mi nije odgovorila. Pretpostavila sam da se duri. AF: Znači, zapravo je uopće niste vidjeli? Ni tada, ni prije, kad je došla kući? (stanka)

SM: Nisam.

GQ: Koliko je sati bilo kad ste je zazvali? SM: Ne sjećam se.

GQ: Kad se spustila na zabavu?

SM: Dotad su već počeli stizati gosti. Vladao je priličan kaos. Sjećam se da sam je vidjela kako jurca s prijateljima po vrtu. To sam vam već rekla. (stanka)

AF: Dobro. A što je s Leom? Je li on bio s Daisy kad se vratila iz škole? SM: Nije. Njega sam vidjela kasnije. AF: Koliko kasnije?

SM: Ne znam. Možda petnaestak minuta. Tako nekako.


AF: Dakle, oko 16:30. Što se dogodilo, gospođo Mason? Zašto se nisu vratili zajedno? (stanka)

AF: Gospođo Mason?

SM: On mi je rekao da su se posvađali i da je Daisy pobjegla. GQ: Oko čega su se taj put posvađali?

SM: Kao što sam vam već rekla, sigurno oko neke gluposti. Ništa mi nije htio reći. AF: Znači, niste otišli porazgovarati s Daisy?

SM: Naravno da nisam. Već sam vam rekla. Očigledno je bilo sve u redu, zar ne? Zašto da dižem frku? Uvijek se bunila da joj to ide na živce. Uostalom, ne vidim kakve to veze ima. (stanka)

Što je? Zašto me tako gledate? Ja nisam ništa kriva. Što god da joj se ... dogodilo, zacijelo je došlo tek kasnije, zar ne? Sigurno ju je netko oteo sa zabave.

AF: Već smo utvrdili da Daisy uopće nije bila na zabavi, gospođo Mason. (stanka)

Prvi gosti stigli su oko devetnaest sati, zar ne?

SM: Da. Otprilike u to doba. Premda su trebali doći ranije. Ljudi znaju biti baš nepristojni.

AF: Dakle, vi tvrdite da je negdje između 16:15, kad je došla kući, i 19, kad su počeli stizati gosti, vaša kći nestala vama pred nosom - iz vlastite sobe?

SM: Sa mnom nećete tako razgovarati. Kako to mislite, “ja tvrdim” - ništa ja ne tvrdim, tako je bilo. Daisy je bila u svojoj sobi. Glazba je svirala; svirala je i kad sam se vratila. Pitajte Barryja, i on ju je čuo kad se konačno udostojao pojaviti ... AF: Samo malo - kako to mislite “kad ste se vratili”? (stanka)

SM: Pa, ako baš morate znati, izašla sam na dvadesetak minuta. Morala sam skočiti po majonezu. Kupila sam je već dan ranije, ali kad sam htjela napraviti sendviče, shvatila sam da je netko očigledno razbio staklenku. Budući da se nitko nije sjetio reći mi, morala sam ponovno u dućan.


AF: Zašto nam to, pobogu, niste ranije rekli?

SM: Barry ne voli ostavljati djecu samu u kući.

AF: Dakle, niste htjeli da on dozna da ste to učinili. (tišina)

Ima li još nešto što nam niste rekli, gospođo Mason? (tišina)

Kad ste točno skočili do dućana? SM: Nisam gledala na sat.

AF: Ali svakako prije no što vam se muž vratio kući. SM: On je ušao petnaestak minuta nakon mene. AF: Ulazna su vrata bila zaključana?

SM: Naravno da su vrata bila zaključana... AF: A što je s bočnim vratima vrta? (stanka)

SM: Nisam sigurna.

QQ: Rekli ste da su tijekom zabave bila otvorena. Pretpostavljam su bila otvorena i večer ranije, kad vam Je gospodin Webster dovezao sjenicu. Jeste li ih zaključali za njime u ponedjeljak navečer? SM: Ne sjedam se.

GQ: A što Je s vašim mužem? Je li pomagao gospodinu Websteru oko sjenice? SM: Nije bio kod kuće. Ponovno Je kasnio.

GQ: A vrata prema terasi? Jesu li bila otvorena kad ste otišli po majonezu? (stanka)

SM: Mislim da Jesu. Izašla sam samo na minutu.

AF: Dakle, ostavili ste otvorenu kuću uz otključana vrata vrta. I dvoje male djece bez nadzora.


SM: Ja nisam ništa kriva.

AF: A tko Je onda kriv, gospođo Mason? (stanka)

Gdje ste kupili majonezu?

SM: Nisam Je našla. Prvo sam otišla u onu trgovinicu na Glasshouse Streetu, ali nisu Je imali, pa sam otišla u Marks & Spencer kod rotora na obilaznici, ali Je i njima ponestalo.

GQ: Niste to sve stigli obići u dvadeset minuta. Parkirati, ući, voziti, ponovno parkirati, voziti kući. Ja bih rekao da vam Je trebalo barem pola sata, možda čak i četrdeset minuta. Pogotovo u to doba dana. AF: Više nego dovoljno vremena da netko uđe u vašu kuću i otme vam kćer. SM: Rekla sam vam. Glazba Je Još uvijek svirala kad sam se vratila.

AF: Ali nemate pojma Je li ona bila u sobi i slušala Je. Zar ne, gospođo Mason? ***

Everettova i Gislingham stižu pred Osnovnu školu biskupa Kristofora upravo nakon što je zvono označilo početak velikoga odmora pa kroz vrata kulja dvjesto djece. - Odakle im sva ta energija? - poviče Gislingham pokušavajući nadglasati dječji žamor.

- Iz ugljikohidrata - naceri se Everettova. - Znaš već, iz svih onih divnih stvari koje ti Janet brani da jedeš. - Nemoj me podsjećati - progunđa Gislingham dok si skrušeno pogledava mješinu. - Čovjek ne može živjeti samo na posnome siru, Ev. Barem ne ovaj čovjek.

Na trenutak zastane i promotri djecu koja urlaju i ciče. - Nestanak prijateljice iz škole nije ih naročito pogodio, zar ne? Vjerojatno bi bilo drukčije da je riječ o srednjoj školi. Njima bismo morali poslati psihološku pomoć. Bila bi to prava predstava. Ovi su valjda premaleni da shvate što se zbiva. Everettova slijedi njegov pogled. - Većina njih. Ali one djevojčice ondje znaju da se nešto dogodilo. Mogu se kladiti da idu u Daisyn razred. Tri djevojčice sjede zajedno na klupi, skupile su glavice. Dvije imaju dugačke pletenice, a treća izgleda kao Kineskinja. Dok ih promatraju, jedna od djevojčica brizne u plač. Dežurna učiteljica smjesta dolazi i sjeda pored uplakane djevojčice.


Detektivi ulaze u školu. Prazni školski hodnici odzvanjaju. Gislingham na trenutak zastane i duboko udahne. - Kako to da sve škole imaju isti miris? - Voćna mješavina aroma znojnih čarapa, prdaca i friteze, s potkom prodornih nota bljuvotine i sredstva za čišćenje. O, da, sve u svemu, prepoznatljiv miris.

Everettova se osvrne oko sebe te uoči zemljovid školskoga kompleksa na zidu preko puta. Kuda se ide do ravnateljičina ureda?

Gislingham napravi grimasu. - Kvragu sve, odmah mi se vrate uspomene. Više sam vremena proveo kod ravnateljice nego u razredu. I zatvorenih bih očiju pronašao put do njezina ureda. - Nikad se neću prestati čuditi kako si postao murjak, Gislinghame.

On slegne ramenima. - Vjerojatno su zaključili da je bolje da iznutra pišam van, nego obrnuto. Ravnateljičin ured je u stražnjem dijelu školske zgrade, s pogledom na mali isušeni travnjak, žičanu ogradu obraslu kozjom krvi i niz tanašnih jablana.

Ravnateljica, Alison Stevens, ustaje da ih pozdravi. Elegantna je crnkinja, odjevena u promišljenu kombinaciju koja istovremeno signalizira autoritet i pristupačnost: tamnoplavu suknju koja seže malo ispod koljena i mekanu puderasto plavu vestu, dok od nakita nosi samo sićušne okrugle naušnice. - Detektivko Everett, detektive Gislingham, sjednite, molim vas. Ovo je Daisyna učiteljica.

Mlada žena nagne se da se rukuje s detektivima. Vjerojatno joj nije više od dvadeset i pet godina, crvena kosa pada joj u mekim kovrčama, a tanka haljina s cvjetnim uzorkom otkriva gole smeđe noge. Everettova primijeti kako se Gislingham malčice isprsio. Muškarci, pomisli, stvarno su svi isti. - Kate Madigan - predstavi se učiteljica. U glasu joj se čuje natruha irskoga naglaska, a pogled joj je zabrinut. - Ne mogu ni zamisliti kako se Masoni osjećaju. Ovo je zasigurno najgora mora svakog roditelja. Alison Stevens se nakašlje. - Domar je skinuo snimku nadzorne kamere kod ulaza u školsko dvorište. Izvolite, ovo ste tražili.

Kucne po tipkovnici, a onda okrene prijenosno računalo tako da ga detektivi mogu vidjeti. Vidi se da je snimka zabilježena u 15:38. Daisy stoji pored dvorišnih vrata i razgovara s malom Kineskinjom koju su upravo vidjeli u dvorištu, a malo dalje stoji još jedna djevojčica. Daisy u jednoj ruci drži školsku torbu.


Gislingham baci pogled na Everettovu. - Sranje. Je li ikome palo na pamet provjeriti je li ta torba u kući? - Mislim da nije. A sad nas ne žele pustiti da je potražimo. Barem sam tako čula.

- Tko su ostale djevojčice? - upita Everettova pogledavajući Kate Madigan.

- Ova plavokosa je Portia Dawson. Roditelji su joj specijalisti u Sveučilišnoj bolnici. Druga djevojčica je Nanxi Chen, Amerikanka. Otac joj je profesor, mislim političkih znanosti. Došli su k nama tek oko Božića. - Sudeći po ovoj snimci, Daisy se druži s djecom iz visokih krugova - kaže Gislingham.

Alison Stevens pogleda ga s oprezom. Nije sigurna je li njegova izjava netrpeljiva ili je samo naglas razmišljao. - Ovo je takvo upisno područje, detektive. Mnogi roditelji naših učenika su sveučilišni profesori. Jedan je od njih čak nobelovac. - Mislim da smo Nanxi upravo vidjeli vani - kaže Everettova. - Možemo li s njom razgovarati prije no što odemo? - Nazvat ću njezinu majku i pitati za dopuštenje.

- A gdje je Portia Dawson?

- Roditelji je od srijede ne šalju u školu. Navodno je vrlo uzrujana. Budući da je kraj polugodišta, ne propušta novo gradivo pa sam joj odobrila izostanak s nastave. Nazvat ću ih. Na ekranu Daisy razgovara s Nanxi sve dok po ovu u 15:49 ne dođe majka, u 15:52 pojavi se Leo. Hoda pognute glave, ruku zabijenih u džepove. Ne obraća se Daisy, barem koliko oni vide.

Daisy ga gleda kako prolazi, pričeka dok ne prijeđe već polovicu ulice, a onda prebaci torbu preko ramena, krene za bratom i nestane iz vidokruga. Nakon toga više je ne vide. A to je jedina kamera između škole i naselja Canal Manor.

- Gospođo Stevens - reče Everettova - možete li nam još što reći o Daisy? Kako se ponašala u zadnje vrijeme? Je li vam se možda učinilo da je nešto muči? - Mislim da će vam Kate bolje odgovoriti na to pitanje.

Gislingham se okrene prema učiteljici. - Sve što nam kažete nama će biti od velike koristi, gospođice Madigan. Everettova zastenje u sebi. Kriste, pa on je već spazio da učiteljica nema vjenčani prsten.


Kate ga izgubljeno pogleda. - Ne mogu vam opisati kako nam je teško. Neka djeca cijelo jutro plaču. Daisy je tako mila djevojčica, bistra, pristojna. Vrlo popularna. Užitak ju je podučavati. - Ali?

- Kako to mislite, ali?

- Oprostite, učinilo mi se da nakon vaše rečenice slijedi ali, to je sve. Kate Madigan baci pogled na ravnateljicu, koja joj kimne glavom.

- Pa - započne učiteljica - primijetila sam da su joj se u zadnje vrijeme malo pokvarile ocjene. Nije to dramatičan pad, i dalje je među najboljim učenicima u razredu. No nekako mi se činila tišom nego inače. Kao da su joj misli negdje drugdje. - Jeste li razgovarali s njom o tome?

- Pokušala sam. Diskretno, da je ne uznemirim. Ali rekla je da je sve u redu.

- I vi ste joj povjerovali?

Kate izgleda zabrinuto. - Bila sam u dilemi. Zbog nekih njezinih prijašnjih komentara posumnjala sam da kod kuće nije baš sretna. Ništa ozbiljno - brzo doda. -Ništa zbog čega bih pomislila da je u opasnosti. - Zacrveni se. - Često smo razgovarale o knjigama. Mislim da Masone knjige baš i ne zanimaju. Ali znam da se veselila zabavi.

- Kad sam ja s njom zadnji put razgovarala, bila je vrlo uzbuđena - ubaci se ravnateljica. Pričala mi je o tome koliko se veseli svemu onome što je čeka na praznicima.

- Žao mi je Što vam ne mogu više pomoći - kaže Kate - ali iskreno, ja tom razredu predajem tek nekoliko mjeseci i zapravo djecu ne poznajem naročito dobro.

- Kate je na zamjeni otkako je Kieran Jennings za Uskrs na skijanju slomio nogu - reče ravnateljica. - Bili smo vrlo sretni što je došla k nama, a sad nam je jako žao što odlazi. - Odlazite? - upita Gislingham.

Kate Madigan se nasmiješi. - Vraćam se u Irsku. Dobila sam posao u Galwayu, bliže obitelji. - Znači - pomalo odsječno reče Everettova - bili ste zabrinuti za Daisy.

Kate Madigan ponovno pogleda ravnateljicu. - Ne bih se baš tako izrazila. Primijetila sam malu promjenu, to je sve. Vrlo malu promjenu. Izvijestila sam Alison o tome; rekla je da će upozoriti Kierana kad se vrati da prati situaciju. Ali nije se dogodilo ama baš ništa konkretno. Da jest, pokrenuli bismo proceduru. Ravnateljica i učiteljica izmijene poglede već treći put u isto toliko minuta.


Everettova ne želi više okolišati. - Ali ima još nešto, zar ne? Nešto što nam niste rekle.

Alison Stevens duboko udahne. - Iskreno, detektivko, bili smo zabrinuti. Ali ne za Daisy. ***

Stigao je socijalni radnik. Muškarac. Ne znam zašto me to iznenadilo, ali jest -nekako uvijek pretpostavim da će poslati ženu. No dok ga na ekranu gledam uz Lea, shvatim da je to bio odličan potez. Pet minuta nakon upoznavanja razgovaraju o nogometu; u idućih pet već su ustanovili da će Chelsea iduće sezone ponovno biti prvak Engleske, da je Wayne Rooney precijenjen, a Louis Van Gaal ima smiješnu frizuru. Dok ulazim k njima, Leo mi prvi put izgleda kao normalni klinac. - Leo, moram ti postaviti nekoliko brzih pitanja o utorku popodne. U redu? Mali se stisne, a ja opsujem u sebi. - Nemaš razloga za brigu. Želiš da ti se sestra živa i zdrava vrati kući, zar ne?

Kimne, ali ne odmah. Ne gleda u mene. Uzima limenku Coca-Cole koju mu je donio Gareth Quinn i počinje se igrati. Ne trebate biti dječji psiholog da zaključite kako je riječ o nekakvom obrambenom mehanizmu. I da dječaka očigledno muči istina, kakva god bila. Ja svejedno započinjem s ispitivanjem. Osjećam se kao slon u staklani. - Toga si se dana vratio iz škole s Daisy, zar ne? On kimne glavom. - Mama je imala previše posla. - I dalje sjedi pognute glave. Jedva mu vidim lice ispod teških tamnih šiški. - Jeste li cijelim putem išli skupa? Ponovno kimne.

- Jesi li siguran? Jer mi smo pomislili da ste se možda malo posvađali. Sad me pogleda. - Tko vam je to rekao?

- Tvoja mama. Rekla nam je da vas dvoje niste zajedno došli kući. Zaključila je da ste se porječkali. Leo se vraća limenci. - Vidjela je nekog glupog leptira i htjela da ga ja slikam, a ja nisam htio. - Zašto? Nije previše tražila. Zamolila te zato što sama nije imala mobitel, zar ne? - Mama joj nije dala da ga ima.

- Zašto onda nisi slikao leptira?


Slegne ramenima. - Nemam pojma. - Što se zatim dogodilo?

- Ja sam otišao, a ona je ostala gledati leptira. Rekao sam joj da moramo požuriti kući zbog zabave i da će se mama ljutiti, ali nije htjela krenuti. Pa sam je ostavio ondje.

- Tako.

Na trenutak šutim. - Znači, navijaš za Chelsea, ha? - pitam.

Na tren me pogleda, a onda kimne. Ima lijepe ljubičastomodre oči i nevjerojatno dugačke trepavice. Njegovo me lice podsjeća na vilenjaka, ali ne mogu odrediti zbog čega. - Jedan od mojih detektiva isto navija za Chelsea. Lud je za njima. Tko ti je najdraži igrač?

- Eden Hazard.

- Onaj Belgijanac? Na kojoj poziciji igra? - Veznjak je. - I ti si isto?

- Tata kaže da mi je bolje držati se obrane. Da nisam dovoljno brz za veznog.

- Vodi li te tata na utakmice?

- Ne. Kaže da je preskupo, a i treba se dugo voziti. - Pa nije London na kraj svijeta?

Slegne ramenima. - Jednom sam išao s Benom i njegovim tatom. Pobijedili smo Stoke 3:0. Baš je bilo dobro. Njegov mi je tata kupio navijački šal. - Ben ti je najbolji prijatelj?

Ponovno slegne ramenima. - Bio je, ali se odselio.

- Tko ti je onda sad najbolji prijatelj? Tišina.

Počinjem shvaćati koliko je ovo dijete usamljeno. Dio mene želi ga zagrliti i utješiti. Ali ne mogu. Jer se drugi dio mene upravo sprema dodati mu soli na ranu. Katkad zaista mrzim ovaj posao. - Leo, nešto me muči i treba mi tvoja pomoć.


Sad napeto zuri u praznu limenku i drma desnom nogom gore-dolje. Izmijenim pogled sa socijalnim radnikom.

- Vidiš, muči me to što tvoja mama kaže da je Daisy u utorak došla kući puno prije tebe. A to nema smisla ako je, kako ti kažeš, ostala gledati leptira pošto si ti otišao. Razumiješ li što ti želim reći? Šuti i jedva primjetno kimne glavom. Obrazi su mu sad crveni. - Samo mi moraš reći što se dogodilo, ništa više. Nisi u nevolji.

Socijalni se radnik nagne i nježno dodirne Leovu ruku. - Sve je u redu, Leo. Možeš reći policajcu. Uvijek je bolje reći istinu, zar ne? I tako sve iziđe na vidjelo. ***

Gislingham otvori vrata učionice četvrtoga razreda. Popodnevno sunce prodire kroz prozore, koso padajući na poster abecede sa životinjama i zastavicu na kojoj piše "Što ćemo raditi tijekom praznika?" Ispod zastavice djeca su napisala što će raditi i zalijepila slike izrezane iz časopisa. Dvoje-troje ići će u Disneyland, jedno na Novi Zeland. Daisy se najviše veseli prvoj plovidbi trajektom, a Nanxi Chen sprema se u New York, u posjet rođacima. U ovome trenu ona sjedi u najdaljem kutu učionice, u društvu Kate Madigan i Verity Everett. Gislingham domahne Everettovoj. Ona ustane i priđe mu. - Ostavio sam šefu poruku. Upravo ispituju brata - tiho kaže Gislingham. Baci pogled na sat. - Kvragu sve, za dvadeset minuta moram pokupiti Janet. Ide na ultrazvuk, sad je u osamnaestom tjednu.

Iako on to ne kaže, Everettova zna da im je ovo prvo dijete. Janet su četrdeset i dvije godine i imala je tri spontana pobačaja; nema sumnje da želi da on bude uz nju na pregledu.

- Ništa ne brini - kaže mu. - Samo ti idi, a ja ću ovdje dovršiti. Alison Stevens kaže da će nas Dawsoni primiti u četrnaest sati pa ću nakon ovoga otići k njima i naći se s tobom kasnije. - Možeš pješice do njihove kuće?

Everettova se nasmiješi. - Govorimo o desetominutnoj šetnji. Mislim da ću se nekako dovući.

Brinula se da će teško dobiti koju riječ iz Nanxi Chen, no uskoro joj postaje jasno da je situacija posve suprotna. Nanxi je samopouzdana kao da joj je dvostruko više godina i još k tome brutalno iskrena, u američkom stilu. Po njezinu je mišljenju Daisy Mason ”pametna”, “zabavna” i “ima karakter”. Radi najbolji stoj na rukama u razredu (na to se Kate Madigan tužno osmjehne) i priča zakon priče, premda Portia bolje crta, a Daisy ne zna plesati, iako


misli da zna. U plesu je najbolja Millie Connor, koja je inače malo glupa (učiteljica se zarumeni i blago prekori Nanxi). - A što tebi dobro ide, Nanxi? - pita je Everettova.

- O, matematika. Tata želi da idem na MIT 4 poput njega.

Everettova nema pojma što je MIT, ali može pretpostaviti.

- Kako ti se Daisy činila u zadnje vrijeme? Je li je nešto mučilo?

Nanxi na trenutak razmišlja. - Mislim da jedna stvar jest. Ali to je tajna. Nama je rekla samo zato što smo najbolje frendice. Everettova se trudi zadržati miran izraz lica. - Kakva tajna, Nanxi?

Djevojčica odjednom izgleda neodlučno, kao da je shvatila da je već previše rekla, ali Kate Madigan je ohrabruje. - Sve je u redu, Nanxi, detektivka Everett sigurno nikome neće reći. - Daisy mi nije rekla o čemu je riječ. Jedan dan je rekla da ima dogovor s nekim i da je to tajna. Isprva se činila vrlo uzbuđena, no onda je rekla da je to bezveze i da se neće više nalaziti s tim nekim. - A nije ti rekla s kime se našla? S nekim odraslim? Ili djetetom? Nanxi žustro odmahne glavom.

- Je li bila uzrujana nakon sastanka s tom osobom?

Nanxi razmisli. - Ne, uzrujana ne. Nije plakala ni ništa slično. Mislim da je samo bila kivna. Everettova se na trenutak mora sjetiti što to Amerikancima znači. - Je li Daisy bila sretna kod kuće, Nanxi?

Nanxi se namršti. - Ma dajte. Pa jeste li vi vidjeli tu kuću?

Kate se brzo ubaci. - Nanxi, nije lijepo tako govoriti. Ne sudimo o ljudima prema tome koliko imaju novca, zar ne? Na Nanxi se vidi da novac smatra jedinim pouzdanim mjerilom u životu, ali ništa ne kaže.

Massachusetts Institute of Technology, ugledno američko sveučilište za prirodne i tehničke znanosti (op. prev.).

4


- Nisam mislila na kuću. Je li Daisy bila sretna sa svojom obitelji?

- Pa, Leo je malo čudan. Mekušac, moglo bi se reći. A mama je stalno gnjavi zbog ocjena. - A što je s njezinim ocem? Svi kažu da su njih dvoje vrlo bliski. - A valjda, samo što ... - Samo što?

- On joj je bio, ono, junak ili princ na bijelom konju ili tako nešto. Ali više ne govori o njemu tako. Čak ga i ne zove “tata”. - A kako ga onda zove, Nanxi?

Djevojčica pogleda Everettovu; njezin pogled odjednom odaje staračku mudrost. - Zove ga “Krmak”. ***

Nekoliko minuta kasnije Everettova ustaje i nađe se pred panoom punim crteža na temu “Naše bajke”. Pogleda malo pozornije, možda zbog Nanxina spominjanja princa na bijelom konju. Većina slika je predvidljiva - mješavina klasičnih bajki i Harryja Pottera: dječaci čarobnjaci, zeleni zmajevi i dugokose kraljevne u tornjevima ne puno višima od njih samih. Everettova čak i letimičnim pogledom primijeti da Nanxi ima pravo, da je Portia neupitno najtalentiranija za slikanje, no crtež koji joj smjesta privuče pozornost je Daisyn. Pozove Kate Madigan. - Ilustriraju li ovi crteži neku priču?

Kate se nasmiješi. - Kako dobro opažate. Da, prvo su pisali priče, a onda su morali nacrtati to što su napisali. - Imate li te priče?

- Da, mislim da su još uvijek na nekoj hrpi.

Odlazi do katedre. Zatrpana je sitnim darovima, još uvijek umotanima u ukrasni papir.

- Djeca vas očigledno vole - kaže Everettova dok čita poruke. “Najboljoj učiteljici na svijetu. Nedostajat ćete nam. xxxx”

- Molim? A, to. Da, lijepo je kad vam donesu neku sitnicu. Nisam ih još otvorila. Nekako mi se ne čini prikladnim, shvaćate.


Pronašla je svežanj papira sa sastavcima. Dok ih na brzinu prevrće, uvojak crvene kose klizne joj preko ramena. Stiže do posljednjega papira, namršti se, a onda pomalo smeteno podigne pogled. - Čudno, bogami čudno. Izgleda da Daisyn sastavak nije ovdje.

Sad se i Everettova namršti. - Stvarno? A gdje bi još mogao biti?

Kate Madigan izgleda zaprepašteno. - Eventualno bi mogao biti i kod moje kuće. Nosila sam ih sa sobom da ih ocijenim. Ali ne vidim kako se taj jedan mogao odvojiti od svib ostalih. - Je li ga netko mogao uzeti? Iz učionice? Je li netko mogao ući ovamo?

- Nije nemoguće. Učionicu preko dana ne zaključavam. Ali zašto bi, zaboga, netko ukrao dječji sastavak? - Učiteljica sad već izgleda doista zabrinuto i nesretno. - Ne razumijem, pa to je obična bajka. Ne razumije ni Everettova. Ali svejedno joj ne da mira. ***

Facebook stranica Pronađite Daisy Mason

Na ovoj stranici svatko može objaviti ako ima neki info o Daisy pa je možda zajedničkim snagama uspijemo pronaći. Pokažite svoju podršku i stavite tratinčicu uz svoj komentar, i ovdje na FB i na Twitteru. Načinimo lanac od tratinčica, dovoljno snažan da našeg malog anđela dovedemo kući. Lorraine Nicholas, Tomu Brodyju, Alice Shelley i 33 drugih sviđa se ovo NAJRELEVANTNIJI KOMENTARI

John Stoker Počnimo nizati tratinčice. Tko zna, možda netko vidi naš lanac i sjeti se nečega. Bilo bi super da društvene mreže za promjenu učine nešto pozitivno. Dosta nam je odvratnih trolovskih komentara poput onih na Twitteru 21. srpnja, 14:32

Jan Potts Odlična ideja - i slažem se, zlo mi je od trolova s Twittered

21. srpnja, 14:39

Pronađite Daisy Mason Zapamtite - imate li bilo kakvu informaciju, koliko god vam se beznačajnom činila, javite se oksfordskoj policiji na broj 01865 0966552 21. srpnja, 14:56


*** Obitelj Dawson živi otprilike kilometar i pol od ulice Barge Close, no kao da su u posve drugom gradu. Verity Everett zastane na pločniku s druge strane ceste da dobro odmjeri njihovu kuću prije no Što im pokuca na vrata. Podrum, prizemlje i dva kata. Čak i s ulice Everettova vidi da su u dvjema sobama na katu zidovi prekriveni regalima punim knjiga. Na fasadi se izmjenjuju stara crvena opeka i nedavno obnovljen kamen, iznad niskoga zidića vidi se linija ograde od kovanoga željeza, a do ulaznih vrata vodi uredan šljunčani prilaz. Duž ulice prostiru se drvoredi posađeni kad su kuće izgrađene, prije više od stotinu godina.

Vrata otvori zgodna žena s pregačom, koja odmah objasni da ona ondje samo čisti, a da je gospođa Dawson u vrtu. Everettova se niza stube spusti u golemu kuhinju koja se proteže cijelom širinom kuće, da bi odande izišla u vrt po kojemu rastu stabla jabuke. Portijina majka vidi je da dolazi te joj krene u susret, s pletenom košarom prebačenom preko ruke. Visoka je i vitka, gusta smeđa kosa asimetrično joj je ošišana po posljednjoj modi, odjevena je u dugačku bež tuniku i svijetlosmeđe kapri hlače - tip žene uz koju se automatski osjećate nelijepo i zapušteno, čak i ako u tom trenu obrezuje iglice. Everettova u ormaru nema nijednu ovako skupu odjevnu kombinaciju, čak ni za svečane prigode. - Kuća vam je divna, doktorice Dawson.

- Zovite me Eleanor, molim vas. Titulu dovoljno slušam u bolnici.

Jasno je da je tu rečenicu već mnogo puta izgovorila, ali njezin osmijeh izgleda iskreno.

- Vrt je zgodan, zar ne? - nastavlja. - Trebali ste ga vidjeti kad smo se uselili. Izgledao je kao gradilište. Naravno, ništa drugo nije ni bio. I kuću smo iznutra posve porušili. Viktorijanci su možda gradili kuće koje će trajati, ali zimi je u njima kao u hladnjaku pa smo morali srušiti sve do gole opeke i početi iznova s pravom izolacijom. Mjesecima sam se mučila s prašinom iz šute. Misliš, mučila se tvoja čistačica, pomisli Everettova, ali ne izgovori to naglas. - Sad izgleda krasno.

- Vrlo ste ljubazni. Pođimo u kućicu u vrtu. Portia ondje čita. Svi smo izvan sebe zbog Daisy. Prelijepa djevojčica, a i pametna. Sjećam se kako me jednom pitala tko je Leonardo, a pritom nije mislila na nindža kornjaču. Doktorica Dawson se nasmiješi. - Pa ja samo blebećem, a ni čaj vam nisam ponudila.

Everettova već ima uobičajeno “ne, hvala” na vrh jezika, no odjednom zaključi, kvragu sve. Može Čaj, hvala. - Samo da zamolim Amelie da pristavi čajnik, odmah se vraćam.


Francuski naglasak joj je savršen. Čaj stiže, a uz njega kriške limuna na tanjuriću i mlijeko u vrču. Dawsoni očigledno ne piju mlijeko iz tetrapaka. Portia sjedi na ljuljački. Na stolcu pored nje leži primjerak Crnog ljepotana, a u njezinu krilu velika tigrasta mačka. Ne čini se da je baš puno čitala. Na snimci nadzorne kamere izgledala je prilično krupno, ali sad više ne. Ima velike podočnjake, a Everettova zaključuje da vjerojatno slabo i jede.

- Mila, ovo je detektivka Everett - kaže Eleanor Dawson spuštajući poslužavnik. - Sjećaš se? Želi ti postaviti nekoliko pitanja o Daisy. - Može, Portia? Brzo ćemo biti gotove.

- Može - odgovori djevojčica milujući mačku, koja na trenutak trepne svojim jantarnim očima, a onda uzdahne i ponovno usne.

- Pregledali smo snimke nadzornih kamera pred ulazom u školsko dvorište i vidjeli tebe i Nanxi kako razgovarate s Daisy. To znači da ste je vas dvije zadnje vidjele prije no što je toga dana krenula kući. Je li tako? - Mislim da jest.

- Jeste li se sve veselile zabavi? - Ja nisam išla.

- Stvarno? Kako to? Mislila sam da je pozvala cijeli razred. A vas dvije ste joj najbolje prijateljice. Portia se zarumeni. - Daisy nam je zaboravila reći koji dan je zabava, a kad se sjetila, mama je već imala nešto isplanirano. Ni Nanxi nije mogla ići. Nijedna od najboljih prijateljica nije bila na zabavi, pomisli Everettova, onda nije nemoguće da nitko od prisutne djece nije primijetio da nje uopće nema. - Jesi li dan ranije bila kod Connorovih, Portia? Onda kad su djevojčice isprobavale kostime? Portia baci pogled na majku. - Jesam, nakratko. Nisam dugo ostala.

- A što je s Daisy? Jesi li često išla k njoj? Poznaješ li njezinu obitelj?

Portia odvrati pogled. - Ne, uvijek smo dolazile ovamo. Ona mi je rekla da je moja kuća bliže školi, ali mislim da joj je ovdje bilo ljepše nego kod nje doma.

- Shvaćam. Nanxi mi je u razgovoru rekla da je Daisy nedavno nekoga upoznala, ali da je to tajna. Znaš li ti o kome je riječ?


Portia odmahne glavom. - Govorila je o tome. Bila je jako sretna, barem u početku. Kasnije je rekla da ne želi više razgovarati o tome. I da je, ako smo joj najbolje prijateljice, nećemo ništa pitati. Žao mi je. Ja ništa ne znam.

Djevojčica sad već izgleda uznemireno; uočivši majčin zabrinuti pogled, Everettova odluči promijeniti taktiku. - Što najviše voliš kod Daisy?

Portia se malo razvedri. - Jako je pametna. Pomaže mi oko učenja i zadaća. I super joj ide ... kako se to zove ... ono kad oponašaš kako netko drugi govori?

- Imitiranje?

- E, to. Imitira svoju mamu. I slavne ljude s telke.

- S televizije - tiho kaže Eleanor Dawson. - Kaže se “televizija .

- Jesu li te imitacije smiješne?

Portia svrne pogled. - Katkad.

- A što ne voliš kod nje?

Portia zausti, a onda zastane. - To što sluša - naposljetku kaže dok joj obrazi plamte.

- Misliš, prisluškuje?

- Katkad se sakrije i uopće ne znaš da je ondje, a ona sluša sve što govoriš.

- Shvaćam - kaže Everettova, kojoj u tom trenu zazvoni mobitel. Ispriča se pokretom ruke i brzo skloni u sjenu jabukova drveta koje je vjerojatno starije od njezina stana. Gislingham je. - Šef želi da se za jedan sat svi pojavimo u postaji.

- Dobro, ja sam skoro gotova. Kako je prošlo ... na ultrazvuku? Preko telefona može osjetiti njegov široki osmijeh. - Sve je u redu. Dečko je.

- Pa to je sjajno, Chrise. Baš mi je drago zbog tebe.

- Upravo završavamo ovdje pa ću doći po tebe pošto Janet odvezem kući.


- Pozdravi je. I reci joj da ti ne smije dopustiti da mu nadjeneš neko ime koje vam nikad neće oprostiti. Primjerice Stamford Bridge 5. - Kaže mi netko tko se zove Verity Mabel. Ali Everettova zna da se on smiješi. ***

U 15:30 ulazim u središnju prostoriju istrage. Buku iznutra čuo sam do pola hodnika, ali čim me vide, zavlada grobna tišina. Tišina puna iščekivanja. Nanjušili su trag. Odlazim naprijed i okrećem se prema njima.

- Dobro, siguran sam da su mnogi od vas već načuli što se danas dogodilo, ali apsolutno svi moramo biti upućeni pa vas molim za strpljenje. Kao prvo, obraćanje obitelji. Dosad smo primili više od tisuću poziva; kao i obično, navodno je viđena diljem zemlje, ali nijedna od tih dojava ne obećava. Zasad. U svakom slučaju, Daisy je zadnji put viđena u 15:52 toga poslijepodneva, kad je otišla iz školskoga dvorišta. Protivno prvome iskazu Masonovih, Sharon Mason toga dana nije otišla po djecu, nego su Daisy i Leo morali ići pješice kući. Osim toga, gospođa Mason maločas me nazvala i potvrdila mi da Daisyne školske uniforme nema. A to sve znači da ne možemo u potpunosti odbaciti mogućnost da je Daisy oteta dok se vraćala iz škole. S druge strane, još uvijek ne znamo ni gdje je kostim morske sirene. Budući da nije mogla nositi i njega i uniformu u isti čas, nešto u ovoj priči očigledno ne štima. Isto tako, i otac i majka tvrde da je Daisy toga popodneva otišla ravno u svoju sobu i pustila glazbu koju je voljela. Oboje kažu da su je čuli, ali ni on ni ona nisu je vidjeli. Dakle, ni tu nešto ne štima. A stojim se da imamo još jedan novi moment u priči. Duboko udahnem. - Sharon Mason sada kaže da je toga popodneva izašla na Četrdesetak minuta i za to vrijeme djecu ostavila samu u kući... - Jebemu sve, sad nam to kaže!

- Gledajte, i ja sam frustriran kao i vi, ali tako je kako je. Navodno nije htjela da njezin muž dozna za to pa je morala čekati da bude nasamo s nama da nam kaže. Misli da je to bilo malo iza 16:30 jer je tada Leo došao kući. Kaže da je prvo otišla u trgovinu u Glasshouse Streetu, zatim u Marks & Spencer kod rotora na obilaznici, ali njihove nadzorne kamere ne rade, a nitko od prodavača je se ne sjeća. To možda dokazuje nešto, a možda i ništa. Ono što je nama važno jest da su djeca bila sama, i to vjerojatno uz otvorena vrata vrta i stražnja kućna vrata. Daisy je teoretski mogla išetati iz kuće sama, ali u tom bismo je slučaju

5

Stadion nogometnoga kluba Chelsea u Londonu (op. prev.).


vjerojatno već pronašli, s obzirom na to koliko je ljudi traži. Druga mogućnost jest da ju je netko oteo. Možda netko izvana, a možda, nije nemoguće, iznutra.

- Ma dajte - čujem glas iz dna sobe. Mislim da je Andrew Baxter. - Kolike su šanse da je neki pedofil eto slučajno naletio baš u tih četrdeset minuta ...

- Znam, i slažem se s tobom. Šanse su praktički nikakve. Takav je scenarij moguć samo u slučaju da je netko već motrio obitelj i dočekao svoju priliku kad je Sharon otišla u dućan. Možda netko koga je Daisy poznavala, i koga bi pustila u kuću. Nije nategnuto kao što zvuči. Everettova, što si ti doznala od Daisynih prijateljica? Verity Everett ustaje. - Maloprije sam razgovarala s Nanxi Chen i Portiom Dawson. Obje su mi rekle da je Daisy nedavno nekoga upoznala i da je to velika tajna. Nijedna mi nije znala reći o kome je riječ, no obje tvrde da je Daisy kasnije bila ljuta i više nije htjela s njima o tome razgovarati. - Sigurna si - oglasi se Baxter - da pod “ljuta” nisu mislile “uzrujana”?

Everettova se ne da pokolebati. - Ne, baš su rekle da je bila ljuta. I još nešto. Djeca u Daisynu razredu u ovom su polugodištu pisala bajke. Daisyna bajka je nestala, učiteljica će je još potražiti. I da, možda je slučajnost, ali moramo provjeriti je li u tu učionicu ušao netko tko ondje nema što tražiti. Naime, moguće je da je Daisy u sastavku natuknula s kime se to nalazila, ili nešto drugo što ta osoba želi pošto-poto zatajiti.

- Znači - kažem pogledavajući po prostoriji - hitno moramo doznati tko je ta osoba. S obzirom na to da su Daisy Mason strogo držali na oku, jedino mjesto gdje je nekoga mogla upoznati a da njezini roditelji to ne znaju jest škola. Stoga netko mora pregledati snimke školskih nadzornih kamera zadnjih šest tjedana. Svaki odmor. Dobrovoljac dobije pusu. Ili ću sam odabrati žrtvu.

Pogledom preletim preko njihovih lica. - Dobro. Ako se nitko ne javlja, danas si ti izvukao najkraću šibicu, Baxtere.

- Njemu to neće biti teško - šaljivo dobaci Gislingham. - Čovjek navija za Aston Villu. Navikao je satima gledati u ekran i ne vidjeti nikakvu akciju.

- A što je s dječakom? - pita netko drugi s kraja prostorije pokušavajući nadglasati smijeh okupljenih. - Što Leo kaže? Pa valjda bi čuo da je netko ušao u kuću? Čekam da se svi stišaju. - Dobro pitanje. Zapravo sjajno. Kad smo ga prvi put pitali, rekao je da se Daisy putem kući zagledala u leptira te da je on otišao dalje bez nje. To se nije slagalo sa Sharoninom izjavom, prema kojoj je Daisy prva došla kući. Stoga smo ga malo pritisnuli i čuli sasvim drukčiju priču. Sad nam kaže da ga neki stariji dečki već jedno vrijeme maltretiraju u školi te da su u utorak popodne sustigli njega i Daisy na putu kući i počeli ga


gnjaviti. Naguravali su ga, izrugivali se njegovom imenu. Navodno ga zovu “Nuka tuka”. Nukaj e lik iz Kralja lavova, za slučaj da niste gledali. Onaj šugavi.

- Jebote - reče Baxter. - Kakve su to profinjene uvrede? Prištavi i Debeli, to su bili uobičajeni nadimci kad sam ja išao u školu. Ponovno smijeh. Tek toliko da se zna, Baxter je podeblji, ali barem su prištevi davna prošlost.

- Uopće se ne čudim - oporo reče Everettova. - S obzirom na to kakvi klinci pohađaju tu školu, sigurna sam da svakodnevno smišljaju upravo takve mudrolije.

- Bilo kako bilo - kažem dižući glas - Leo kaže da je Daisy pobjegla kad su ih nasilnici sustigli, pa se zato kući vratila prije njega. Usput budi rečeno, Sharon Mason tvrdi da ne zna ništa o tome. Prema toj najnovijoj verziji, Leo je po povratku kući otišao ravno u svoju sobu i zatvorio vrata, tako da teoretski možda i ne bi čuo da netko ulazi u kuću. Kaže da se ljutio na Daisy što je pobjegla i ostavila ga na cjedilu te ju je zbog toga na zabavi izbjegavao i nije primijetio da djevojčica u kostimu tratinčice uopće nije ona. Nisam siguran da pušim tu priču, ali on je se uporno držao, koliko god ga ja pritiskao. Ono što mi ipak zvuči uvjerljivo jest da su se Daisy i Leo putem iz škole posvađali. - Je li on možda krivac? - upita Baxter. - Ako su se putem posvađali, možda ju je mogao napasti? Klinci tih godina znaju imaju gadne ispade bijesa. Ona je mogla pasti, udariti glavom ... - Teoretski je moguće, ali u tom slučaju, gdje je tijelo? Nema šanse da bi ga desetogodišnjak tako dobro skrio da ga dosad već ne bismo pronašli. I to pod uvjetom da je imao vremena napretek, a znamo da nije.

- U redu - kaže Baxter, premda vidim da nije razuvjeren. - No čak i ako ga eliminiramo s popisa sumnjivaca, koliko je ova njegova nova priča pouzdana? Neki dečki te dobi uopće ne razlikuju istinu od laži. Dečki te dobi, pomislim. Dečki Jakeove dobi.

- Mislim da ne laže - glasno, u potpunoj tišini, izgovori Gislingham. - Barem ne ovo o nasilju. Leova učiteljica, Melanie Harris, misli da ga maltretiraju gotovo cijelo polugodište. Nekoliko je puta uočila da mu je odjeća razderana, a ruke izgrebene, no nikad nisu uspjeli uhvatiti krivce, a Leo je svaki put tvrdio da je samo pao i tome slično. Bez službene prijave nisu mogli mnogo učiniti. No on u svakom slučaju u zadnje vrijeme ima problema u ponašanju.

Quinn se zamisli. - Nije li Sharon Mason rekla da je ćudljiv?

Gislingham odmahne glavom. Njih se dvojica koškaju već tjednima, otkako je Quinn preko noći postao v.d. narednika. - Mislim da je ovo više od obične ćudljivosti. Ima ispade bijesa, ometa nastavu. Prije dva tjedna pokušao je drugoga učenika olovkom ubosti u oko;


ravnateljica je pomislila da je riječ o jednom od dječaka koji ga maltretiraju. Nije ga ozlijedio i vjerojatno se samo zato izvukao bez kazne. Pozvali su Sharon Mason u školu na razgovor, ali ona nije htjela prihvatiti ozbiljnost situacije. Navodno je samo ponavljala: “Takvi su vam dečki”, “Djecu se danas previše tetoši”, i tome slično. Što više čujem o Sharon Mason, to je manje razumijem. Za nekog tako površnog neobično ju je teško pročitati. Ima tu nečeg više, ali nemam pojma što bi to moglo biti. - Jeste li na snimkama nadzornih kamera provjerili vidi li se da netko kreće za Leom i Daisy? - Ja sam kadar po kadar pregledao snimku od trenutka njihova odlaska do pola sata kasnije. Nema ničeg znakovitog. Nekolicina dječaka je, istinabog, otišla u njihovom smjeru, ali to ništa ne dokazuje. Klinci danas nisu glupi. Znaju gdje su postavljene kamere. Pogotovo ako smjeraju kakvu spačku. - Možeš li ti, Chrise, svejedno istražiti tu priču o zlostavljanju? Možda doznamo koje ime. Učitelji sigurno slute o kome je riječ. - Dobro, šefe.

- Tko je sljedeći... Quinne?

Quinn ustaje i dolazi naprijed. - Barry Mason tvrdi da je toga dana kasnio kući jer je hitno morao svratiti do jednog od svojih gradilišta. U Watlingtonu. E pa, ja sam provjerio i doznao da on ondje gradi samo jednu kuću, na kojoj su radovi obustavljeni još prije tri tjedna. Vlasnica mi kaže da je Masonu prije mjesec dana isplatila deset tisuća funti, nakon čega ga više nije vidjela. Stalno joj govori da će doći, ali ne dolazi. Ona poznaje još barem troje ljudi s istom pričom. Građevinski poduzetnik, ha? Koji seronja. - Ne vuci me za jezik - smrknuto promrmljam. - Ako Mason nije bio u Watlingtonu, gdje je dovraga bio? Quinne, možeš li malo pročačkati?

- Teško, osim ako dobijem pristup ispisu njegovih telefonskih poziva i terećenja kreditne kartice. Ali mogu vidjeti jesu li mu negdje snimili registraciju.

- Dobro, samo još jedna stvar. Trenutno nemamo nikakvih temelja da uhitimo nekoga od Masona pa ih puštamo kući. Pod budnim okom medija. Idućih će im dana biti prilično teško. No u kakvom god ih svjetlu mediji i trolovi s Twittera prikazivali, mi ne smijemo dopustiti da nam to zamuti sliku. Moguće je da Daisyn nestanak ipak nema nikakve veze s njezinom obitelji. A to će mi sigurno rado priopćiti i odvjetnik, kojega će Masoni nesumnjivo uskoro angažirati.

Gislingham napravi grimasu. - Da sam barem muha na zidu njihove kuće. Ili buba u sokovniku. Anna Phillips se nato nasmiješi. - Buba kao kukac? Ili kao uređaj za prisluškivanje?


Gislingham se naceri. Dobro se ceri. - Daj što daš.

- I tako - kažem privodeći sastanak kraju. - Ima li tko što dodati? Nema? Onda se vidimo sutra ujutro. Hvala vam svima.

Dok idem natrag prema vratima, odjednom se pored mene nađe Everettova. Vidio sam da joj je nešto na umu, ali očigledno nije o tome htjela raspravljati pred svima. Često to čini; da barem više vjeruje svojim instinktima jer je rijetko varaju. Osim toga, Quinnu bi dobro došlo da mu se tu i tamo netko suprotstavi a da to nije nužno Gislingham. - Što je, Ev?

- U Daisynoj sam učionici vidjela pano s ilustracijama bajki koje su djeca sama napisala. Čekam. Ev nema običaj tratiti vrijeme. Ovo mi govori s nekim razlogom.

- Prije no što smo shvatili da njezina sastavka nema, pogledala sam crtež koji je načinila na istu temu. - Izvadi mobitel i otvori jednu fotografiju. - Vidite?

Ne vidi se naročito dobro, ali mislim da je u dnu slike djevojčica odjevena u ružičastu baletnu suknjicu, s dijademom na glavi. Iznad nje nadvio se mnogo viši ženski lik s metlom i divovskom torbom. Tu je i neobičan stvor kojemu oko glave raste lišće nalik na bršljan i koji pod miškom nosi nekakav svežanj. Zdesna je lik mladića sa žutom kosom koji se bori s čudovištem goleme njuške i uvijenog repa. - I ti misliš ...?

- Da je ova djevojčica Daisy? Apsolutno. Sve djevojčice žele biti princeze. Ili balerine.

Nasmiješim se. - Ili oboje, ako je suditi po ovome crtežu. - A Daisy njezin otac uvijek naziva princezom. Sad ja napravim grimasu. - Dajte mi kantu. - Znam, šefe, ali kad imate osam godina ...

Odmahnem glavom. - Ne protuslovim ti. Samo mi je zlo.

Međutim, Ev još nije gotova. - Meni je u oči najviše upala žena iza djevojčice. Vidite ove cipele? S ovim remenčićima? I ubojito visokim petama?

Sad vidim što mi želi reći. - Upravo je takve Sharon Mason jutros nosila. Još ih uvijek nosi, koliko nam je poznato.

Ev kimne glavom, a onda pokaže čudovište. - Nanxi Chen mi je rekla da Daisy u zadnje vrijeme oca naziva “Krmkom”.


Dobacim joj brz pogled, a ona kimne. - Znam, i silno se trudim da ne pomislim ono najočitije. Problem je u tome što danas u svemu vidimo zlostavljanje djeteta. Možda uopće nije to posrijedi; moguće je da se samo pjenila jer se posvađala s ocem oko nečeg posve nevinog. Primjerice, nije joj htio kupiti najnoviju lutku Cabbage Patch.

Nasmiješim se. Nije teško prepoznati da Everettova nema djecu. - Mislim da to više nije u trendu, detektivko. Naceri se. - Starim. Ali znate što sam htjela reći. Svi znamo da djeca katkad znaju preburno reagirati. Kad ste tako mali, svaki vam se problem čini golem.

Sad se malo zacrveni, ali ja se pravim da ništa nisam čuo. - Kad je to počelo? Otkad oca naziva svinjom?

- Nisam sigurna, možda nekoliko tjedana? Što bi značilo otprilike u vrijeme kad su pisali svoje bajke i izrađivali one crteže.

- Dakle, misliš da bismo trebali pregledati snimke nadzornih kamera da vidimo je li Barry proteklih tjedana ulazio u Daisynu učionicu?

Everettova kimne glavom. - Pitala sam ravnateljicu. Koliko ona zna, Barry već mjesecima nije dolazio u školu. Prošli je tjedan bio roditeljski sastanak, ali Sharon je sama išla. Putem kući svratit ću do njihove kuće i pitati ih znaju li gdje je Daisyna priča. Možda dobijem odgovor i na drugo veliko pitanje. Namrštim se. - Koje to?

- Je li Daisyna školska torba u kući.

Zabuljim se u nju. Jebote pas, kako mi je to promaklo? I ja se nazivam detektivom.

- Imala ju je kad je odlazila iz škole, vidjeli smo je na snimci nadzornih kamera - nastavlja Everettova, kojoj je očigledno promakao trenutak moje sumnje u samoga sebe. - Dakle, ako je torba u kući, to bi značilo da je Daisy ipak došla kući, kao što su roditelji rekli. Ali ako nije ... - ... onda je mnogo izglednije da je nestala već negdje između škole i naselja Canal Manor. A to bi moglo eliminirati Masone s popisa sumnjivaca. - Vi ste one noći bili u njezinoj sobi, zar ne, šefe? Sjećate li se da ste vidjeli torbu? Ružičasta je, sa slikama Disneyjevih princeza.

Pokušavam se sjetiti. Ne bih rekao da imam fotografsko pamćenje, ali malo mi toga promakne. Torba bi mi sigurna upala u oči - bila bi to jedina stvar bez tratinčice u onom cvjetnom kaosu.


- Ne - na kraju kažem. - Mislim da je nije bilo. No to ništa ne dokazuje. Mogla ju je, recimo, pospremiti u neki ormarić. Ili je Sharon to učinila umjesto nje. Cijela ta kuća izgleda kao jebeni salon namještaja. - E pa, ništa me ne košta da pitam.

Sprema se otići kad je pozovem natrag. - Barry Mason bi mogao biti neugodan. Mislim da nas trenutno ne obožava naročito. - Znam. Ali mislim da se isplati pokušati. Ako postane gadno, povući ću se. A nije loše ni da medijska banda pred kućom vidi da policajka dolazi.

Duboko udahnem. - Dobro, samo naprijed. Odjeni uniformu, može? Da piskarala znaju tko si ... Okrene očima, ali zna na što ciljam.

- I još nešto. Diskretno porazgovaraj s onom susjedom ... Everettova se namršti. - S Fionom Webster?

- Upravo tom. Ona mi se čini prilično oštroumnom. Nikad ne znaš što možeš čuti postaviš li nekoliko sugestivnih pitanja. Porazgovaraj i s obiteljskim liječnikom; vidi je li ikad posumnjao na zlostavljanje. - Na godišnjem je odmoru, već sam provjerila. Ali poslat ću mu e-mail.

- Što je učiteljica rekla? Kako joj se Daisy činila u zadnje vrijeme?

- Bila je tiša nego inače, ali učiteljica mi nije mogla dovoljno naglasiti da je promjena bila jedva vidljiva i da možda ništa nije značila. Iskreno, u školi su se više brinuli zbog Lea. - Bili su jedini.

- Znam. Jadničak.

Everettova baci još jedan pogled na fotografiju na mobitelu. - Jedna mi je stvar jasna kao dan. Princ na ovoj slici u svakom slučaju nije Leo Mason. I to ne samo zato što nema žutu kosu. Mali se boji vlastite sjene, a ne da bi krenuo u boj protiv čudovišta. - Slažem se. Ali ako ovo nije Leo, tko je dovraga onda?


*** 22. lipnja 2016., 15:29

27 dana prije nestanka

Barge Close 5, soba na katu - Ne smiješ biti ovdje.

Leo stoji na vratima roditeljske spavaće sobe. Vrata ormara širom su otvorena, a Daisy sjedi za majčinim toaletnim stolićem i maškarom maže trepavice. Iznenađujuće je spretna u tome.

Nasmiješi se zrcalu. Na usnama ima jarko ružičasti ruž, dok je vjeđe našminkala plavim sjenilom. - Ne smiješ biti ovdje - ponovi Leo mršteći se. - Dolje je. Primijetit će da si joj dirala stvari. - Neće - nehajno reče Daisy ni ne pogledavši ga. - Nikad ne primijeti.

Lagano klizne sa stolčića i priđe velikom ovalnom zrcalu. Odjevena je u plavi bikini, a na nogama nosi svjetlucave štikle u vlastitoj veličini. Ispravi se, zatim krene prema zrcalu, stane, izbaci bok i zauzme manekensku pozu. Onda krene u suprotnom smjeru, ali se još jednom osvrne i pošalje poljubac svome odrazu.

Leo prilazi jednom od ormara i sjeda pred njega. Počinje nasumce izvlačiti stvari, no jedva da ih i pogleda. Par tenisica, pljesniv ručnik, majica s kapuljačom. Iz džepa majice nešto tvrdo i četvrtasto ispadne na tepih. Daisy baci kratak pogled. - Ne smiješ znati za to. Leo podigne predmet i zabulji se u njega. - Čiji je ovo mobitel? - Rekla sam ti. To je tajna. ***

Dežurni na telefonima poziv primaju u 17:30. Slijedi provjera, pa još jedna, postavljaju se dodatna pitanja, prije no što poziv naposljetku u 18:15 proslijede meni. U svom sam uredu u postaji; Quinn mi upravo govori da nismo uspjeli doznati gdje je Barry Mason bio u utorak poslijepodne, pa čak ni potvrditi u koliko se sati vratio u Canal Manor. - Problem je u tome što je Barry imao običaj svraćati kući mnogo puta tijekom dana - kaže Quinn. - Vjerojatno u pauzama između odlazaka na gradilišta. Tako da su se susjedi naviknuli viđati njegov kamionet u razna doba i toga dana nikome ne bi upao u oči. Bilo kako bilo, ionako je pred kućom uglavnom stajao Sharonin automobil, ne njegov.


Odlazim do prozora i pogledam ulicu. Pred Tescom 6 preko puta postaje neki se dječačić igra s malim sivim psom: ima tenisku lopticu na elastičnoj vrpci i brzo se okreće dok njome maše psu pred nosom. Uzdahnem; psić nije jedini koji se trenutno vrti u krug.

- Čujte - naposljetku kaže Quinn. - Nemojte mi zamjeriti, ali mislite li da smo možda sve pogrešno shvatili? Čekam. - Što točno misliš? - pitam na koncu.

- I sami ste danas rekli: Daisy je mogla izaći iz kuće dok je Sharon bila vani, a Leo vjerojatno ne bi ni primijetio. Je li moguće da je mala blesača jednostavno pobjegla? S obzirom na to kakvu obitelj ima, tko bi joj zamjerio. Uzdahnem. - I menije palo na um. Ali sad su već prošla dva dana. Traži je jako puno ljudi, a njezina je slika objavljena posvuda. Pronašli bismo je dosad. Ovako ili onako.

- Kuc-kuc. - Gislingham stoji na vratima, s hrpom papira pod rukom. - Upravo smo primili poziv od žene koja je prepoznala Barryja Masona tijekom televizijskoga obraćanja ...

- Dobro, i? - podrugljivo će Quinn. - Sigurno ga prepoznaju stotine ljudi. Većinom su to oni koje je oderao. Iskreno, čudim se da nije on nestao, zacijelo hrpa ljudi mašta o tome da ga skrati za glavu. Nije baš najukusnija izjava, ali razumijem njegov stav.

Gislingham se nakrevelji dok ga Quinn ne gleda. - Dopusti da dovršim. Ova žena, Amy Cathcart, kaže da se on uopće ne zove Barry Mason. Nego Aidan Miles. Quinn i ja se pogledamo. - A tko je dovraga Aidan Miles?

Gislingham otvori svoj blok. - Razveden, trideset i nešto, stan u Canary Wharfu 7, investicijski bankar. Djece nema, ali može se zamisliti kao otac. Voli tjelovježbu, putovanja, kazalište, francusku kuhinju i sve dobro što život nudi. - Koji kurac ...?

- Tako piše na njegovom profilu. Na stranici ljubavteceka.com.

Očigledno smo zinuli jer se Gislingham naceri. - Najozbiljnije, ne izmišljam.

6 7

Britanski lanac supermarketa (op. prev.).

Londonska četvrt poslovnih zgrada i luksuznih stanova (op. prev.).


Spušta neke papire na moj stol. - Ta žena, Amy Cathcart, tjednima se dopisuje s njime. Poslala mi je sve poruke, pogledajte. Gislingham iskosa pogleda Quinna. Detektiv protiv v.d. narednika 1:0.

Quinn za to vrijeme brzo lista po ispisima. - Nije ni čudo da Mason nije htio da mu se lice vidi na vijestima. Je li ga ta žena upoznala uživo? - Još nije. Ali pogledajte profilnu sliku, nema sumnje da je on. No ako sad odete na tu stranicu, nećete ga više pronaći. Izbrisao je svaki trag jutro nakon Daisyna nestanka.

Zavalim se u stolac. - Onda nije teško pogoditi čime se bavio dok je navodno popravljao puknutu cijev u Watlingtonu. - Je li nam to sad dovoljno za nalog?

- Za kuću možda i ne. Ali sudac će nam vjerojatno odobriti uvid u Masonove telefonske pozive i kreditnu karticu. Bacam se na to. Razgovor s Fionom Webster, vođen 21. srpnja 2016. u 17:45 na adresi Barge Close 11, Oxford. Razgovor vodila detektivka V. Everett

VE: Hvala što se me ponovno primili, gospođo Webster. Znam da vam je svima teško.

FW: Znate li koliko će još mediji ostati ovdje? Otkako su stigli, naselje nam se pretvorilo u svinjac. Smeće posvuda, limenke piva, a što se parkiranja tiče ... VE: Ako se dobro sjećam, rekli ste da vaša kći, Megan, ide s Daisy u razred.

FW: Tako je. Ne znam kako nitko od nas na zabavi nije primijetio da to nije ona. Očigledno su sva djeca znala da su djevojčice zamijenile kostime, ali nije im palo na pamet da o tome obavijeste svoje neupućene roditelje. VE: Djeca su u ovome polugodištu morala napisati bajku, zar ne?

FW: O, da. Jako im se svidio taj zadatak. Čak i dečkima. VE: O čemu je Megan pisala?

FW: Ma znate, uobičajeno. O princezama, patuljcima i zlim maćehama. Malo Matovilke, malo Pepeljuge i k tome natruha Ledenoga kraljevstva. VE: Zanimljivo kako su u bajkama maćehe uvijek negativci. Nisam sigurna da bih se pristala udati za muškarca s malom djecom. Mislim da bih zauvijek bila u nemilosti.


FW: Neka vas to ne obeshrabri. Po mome iskustvu, majke općenito su u nemilosti kad djecu dosegnu određenu dob. Uopće me ne bi iznenadilo da se zla vještica u Meganinoj priči u potpunosti temelji na mome liku i djelu. VE: Zanimljivo. Znate, ženski lik na Daisynoj slici nosi iste cipele kakve ima njezina majka.

FW: Shazine štikle? Baš smiješno - je li im nacrtala i crvene potplate? Sharon tvrdi da su originalne Louboutinke, ali ja mislim da ih je premazala lakom za nokte. Moglo bi se reći da su postale njezin zaštitni znak u kvartu - nosi ih svuda, bez obzira na vrijeme i prigodu. Jednom sam vidjela kako je u njima napola potonula u blato nogometnog terena dok je Leo igrao. Cijelo je popodne kukala. Mislim da otada nijednom nije otišla na utakmicu. VE: Je li Barry Mason išao na nogomet?

FW: Katkad. Ne često. Nije baš blizak s Leom.

VE: S druge strane, sjedam se da ste mi rekli kako je Barry izuzetno blizak s Daisy. “Primjer ljubavi između oca i kćeri”, rekli ste. I spomenuli ste da ju je stalno nosio? FW: Pa da. Ali u zadnje vrijeme ne mogu reći da je to činio. VE: Ali i dalje su bliski? (stanka)

FW: Što insinuirate? Pitate me je li Barry možda zlostavljao vlastitu kćer? VE: I? Mislite li da jest? (stanka)

FW: Iskreno, i sama sam se to nekoliko puta zapitala otkako je Daisy nestala, ali ne bih dala ruku u vatru ni da jest, ni da nije. Kad su se prošle godine doselili ovamo, stalno mu je bila u rukama, ali zadnjih nekoliko puta Daisy se držala nekako rezervirano. No iskreno rečeno, isto bi se moglo reći za moga muža i Alice. Djevojčice se jako promijene između šeste i osme godine. Počnu se sramiti, čak i pred vlastitim tatom. VE: Možete se li sjetiti još čega - nečega što vam se tada činilo beznačajnim, ali sad ... (stanka)

FW: Zapravo ima nešto. Sasvim sam zaboravila na to. Uglavnom, prije otprilike tri tjedna Barry je došao po Daisy u školu. On rijetko dolazi, ali mislim da je Sharon vodila Lea liječniku ili tako nešto, pa je Barry morao po Daisy. Bila sam predaleko i nisam čula što se zbiva, ali ona je odjednom briznula u glasan plač. A to joj uopće nije slično. Obično je vrlo mirna, “pribrana”, kako kažu. Uglavnom, Barry je nabacio pogled izgubljenog tate, znate


ono, “što da radim?” Tada sam to protumačila samo kao pokušaj da privuče pozornost seksi mamica. No kad sad razmislim, bilo je čudno. VE: A kakav je on inače? Kakav je prema vama?

FW: Mislite, je li mi se nabacivao? Da, on je tip koji voli dodire - znate već, stalno vas dodiruje po ruci, tapša prenisko po leđima. Ne može mu se vjerovati, kako bi moja bivša šefica rekla. Uvijek pazi da ne pretjera u zafrkanciji, ali znam što bi se dogodilo da mu neka od nas pošalje prave signale. Tip muškarca koji stalno vreba, vjerojatno u uvjerenju da će mu se kad-tad posrećiti. VE: Što Sharon misli o tome?

FW: Pa ne radi on to kad je ona u blizini! Ona je ljubomorni tip žene. Pravo zelenooko čudovište. Sjećam se kako je jednom Juliju Connor strijeljala pogledom samo zato što je Barry rekao da je malo smršavjela. Sharon je jako osjetljiva na tu temu. VE: I na Daisynu crtežu je čudovište. Ima svinjsku njušku i uvijeni repić. FW: Malo za promjenu. Valjda je sita zmajeva. VE: Vi niste čuli kakvu aluziju na svinje? FW: Svinje?

VE: Nanxi Chen nam ih je spomenula. FW: Žao mi je. Ne zvuči mi poznato.

VE: Dobro. Hvala. Još samo jedna stvar, gospođo Webster. Mislite li da Daisy primjećuje Barryjeva nabacivanja? FW: Zanimljivo pitanje. Ona je vrlo pametna. Sjajno zapaža. Ne bi me iznenadilo da je primijetila. Nimalo me ne bi iznenadilo. Poslano: 21.07.2016., 17:58

Od: Richard.Donnelly@poplaravenuemedicalcentre.nhs.net Za: VerityEverett@ThamesValley.police.uk CC: AdamFawley@ThamesValley.police.uk Predmet: Daisy Mason

Zahvaljujem Vam na Vašem e-mailu. Zacijelo shvaćate da ulazimo u područje liječničke tajne, ali svjestan sam ozbiljnosti i neodgodivosti situacije. Menije na prvom mjestu interes


djeteta, a budući da je tako, ne vidim problem ako Vam potvrdim da na Daisy Mason nisam primijetio nikakve tragove zlostavljanja. Naravno, da sam ikada našao povoda sumnji, smjesta bih reagirao. Kad sam je zadnji put vidio (prije otprilike tri tjedna), bila je prilično nervozna, ali ne na način koji bi ukazivao na zlostavljanje. Tada sam to protumačio kao posljedicu prevelikoga uzbuđenja.

Niste me pitali za Lea Masona. Došao je na kontrolu prije otprilike dva tjedna, baš prije moga odlaska na godišnji odmor. Primijetio sam da na nekoliko mjesta ima ozbiljne razderotine i rezove, za koje mi je gospođa Mason rekla da ih je zadobio prilikom “malo grublje igre” u školi. Kratko sam se čuo sa školskom medicinskom sestrom prije no što sam otputovao; ponovno ćemo se čuti idući tjedan. Zbog toga smatram da sam slobodan i tu informaciju podijeliti s Vama. Ako Vam još ikako mogu pomoći, samo recite, ali molim Vas, imajte na umu da ne mogu iznositi više nikakve detalje o nikome iz obitelji Mason bez izričitoga odobrenja. ***

U 18:35 Verity Everett pozvoni na vratima kuće na adresi Barge Close 5. Dok čeka, rukom si zagladi uniformu. Do danas je nije ni izvadila iz kutije u gostinskoj sobi, gdje je stajala još od selidbe, pa nakon svih tih mjeseci ima prilično ustajali miris. Pojas malo spusti pa ga opet podigne; kako god da ga namjesti, nikad ne sjedi kako treba. Na trenutak se zapita kako Erica Somer uspijeva svoju uniformu nositi tako dobro. Bilo bi previše reći da je seksi, ali barem ne izgleda kao vreća krumpira. Iza svojih leđa Everettova čuje žamor okupljenih izvjestitelja, naguranih na početku

kolnoga prilaza, pa još malo navuče kapu na oči. Unatoč tome, lice će joj biti na svim kasnim vijestima. Barem će joj tata biti sretan; mora se sjetiti da ga nazove i kaže mu neka gleda. Doduše, teško će je promašiti: otkako joj je mama umrla, tata cijeli dan gleda telku. Jeremy Kyle 8, Loose Women 9, TV prodaja. Sve samo da zagluši tišinu. A onda se vrata otvore. Ugleda Lea i to je na trenutak smete.

- Zdravo, Leo. Ja sam detektivka Everett. Verity Everett. Jesu li ti roditelji kod kuće?

Ona zna da jesu; naravno da jesu. Pod opsadom su. Ali što je drugo mogla reći? Leo se okrene. - Mama! Opet policija.

8

Talk shout istoimenog voditelja na britanskom kanalu ITV (op. prev.).

Mozaična emisija na britanskom kanalu ITV, u kojoj četiri voditeljice komentiraju aktualna događanja (op. prev.).

9


Zatim nestane i ostavi je da čeka na pragu, bolno svjesna brojnih kamera koje iza nje pokušavaju zaviriti u kuću. Svakome od njih treba ubojita snimka, ako ne već snimka samog ubojice. Sharon Mason se pojavi. Omota se vestom. - Što hoćete? -zlovoljno pita. - Neću vas pozvati da uđete. - Neću dugo, gospođo Mason. Daisy je nedavno za zadaću morala napisati bajku, zar ne?

Sharon trepne, a onda pogleda mimo Everettove, prema kamerama. Ako se nećkala je li joj pametnije javnosti pokazati da surađuje s policijom ili im zalupiti vrata u lice, očigledno je izabrala ovo prvo. - Da, i? - Imate li možda taj sastavak? Njezina ga učiteljica ne može pronaći.

Sharon iskrivi lice u grimasu; očigledno nije luda za Kate Madigan. - Nije mi jasno što će vam ta glupost. - Daisy je uz biljku priložila krasan crtež. Naslikala je princezu, princa i čudovište koje nalikuje na svinju ...

- Joj, ne spominjite mi svinje. Tjednima crta samo njih. Svinje idu u kupovinu, svinje voze aute, svinje se žene. - Baš čudno. Je li rekla zašto ih crta?

Sharon slegne ramenima. - Tko zna. Djeca ništa ne čine iz razumljivih razloga. Evo recimo njihova prijateljstva. Jedan dan joj je najbolja prijateljica Millie Connor, a onda odjednom više nije, pa sad spominje samo Portiu ili onu malu Chenicu. Uglavnom se trudim ignorirati te stvari. - Jeste li onda vidjeli njezinu priču?

- Vidjela sam je prije nekoliko tjedana. Upravo ju je dovršavala. Pregledala sam je da ne bi bilo pogrešaka. - Ne sjećate se o čemu je bila riječ?

- Ma uobičajene šašave maštarije. Nije imalo nikakvog smisla.

- Shvaćam. Biste li mogli potražiti sastavak? Možda joj je ostao u školskoj torbi. - Mislim da se Barryju ... - Nema je.

Glas je Leov. Stoji u podnožju stuba i vješa se za rukohvat. - Nema njezine školske torbe.


Sharon ga pogleda i namršti se. - Jesi li siguran? Sigurna sam da sam je vidjela u njezinoj sobi.

Okrene se te se progura pored njega i počne uspinjati stubama. Leo se i dalje njiše na rukohvatu. Čuju kako Sharon na katu pomiče stvari.

- Nije istina ono za Portiu.

Verity trepne. - Molim? Što nije istina?

- Portia nije bila Daisyna najbolja prijateljica. Nije ju voljela.

Verity zausti da nešto kaže, no nato se na stubama začuje kuckanje visokih potpetica i ponovno se pojavi Sharon. - Ima pravo, za promjenu. Nema torbe, ali kako ...

Međutim, u tom trenutku Everettova iza sebe začuje dolazak automobila, škljocanje fotoaparata i žamor dobačenih pitanja. Okrene se i vidi kako joj brzim koracima prilaze Adam Fawley i Gareth Quinn.

- Gdje vam je muž, gospođo Mason?

Sharon nepovjerljivo zaškilji. - Zašto? Što hoćete od njega?

- Možemo to ovdje - kaže Fawley - pred svim ovim novinarima, ili možemo ući. Vi odlučite.

Sharon malčice okrene glavu, no pogled joj ni na trenutak ne napušta Fawleyjevo lice. Barry! Barry Mason se pojavi s limenkom piva u jednoj i tabloidom u drugoj ruci. -Nadam se da imate nešto dobro.

- Večeras smo primili poziv, gospodine Mason - kaže Fawley. - Nazvala nas je stanovita gospođica Amy Cathcart. Čini se da ste se s njom dopisivali zadnja tri tjedna. Sharon mu grčevito stisne ruku. - O čemu oni to? Tko je ta, kvragu sve?

- Nitko - kaže Barry i otrese njezinu ruku. No lice mu je bijelo. - U životu nisam upoznao neku Amy Cathcart. - To je istina, gospođo Mason. Strogo gledano, vaš muž zapravo nije upoznao gospođicu Cathcart. Ali očigledno je namjeravao. Mislim, zašto bi se inače registrirao na stranici za pronalaženje partnera?


- Na stranici za pronalaženje partnera? - Sharon samo što ne eksplodira. - Bio si na stranici za pronalaženje partnera?

- Bojim se da je tako, gospođo Mason. I to pod lažnim imenom i s neregistriranim brojem mobitela za koji vi vjerojatno i ne znate. Je li tako? Quinn se ubaci u posljednji tren jer je Sharon već skočila mužu u oči. Kriste, pomisli Everettova dok joj iza leđa sijevaju bljeskalice, novinari su izvan sebe od sreće. - Gospodine Mason - kaže Fawley dok Quinn uvlači Sharon natrag u kuću - meni se čini da bi vam bilo ugodnije ovaj razgovor nastaviti u postaji.

Barry dobaci Fawleyju pogled čiste mržnje. Ispod lijevog oka ima ogrebotinu. Zatim se isprsi, tresne limenku i novine Everettovoj u ruke te se naposljetku okrene prema Fawleyju. - Idemo. Da smo prije gotovi. ***

7. lipnja 2016., 10:53

42 dana prije nestanka

Etnografski muzej u Oxfordu

Vedar je ljetni dan i tri učiteljice iz Osnovne škole biskupa Kristofora pokušavaju svoje neposlušne učenike posložiti u kakav-takav red. Jedna od njih je Kate Madigan, druga Melanie Harris, a treća Grania Townsend, odjevena u eklektičnu odjevnu kombinaciju u rasponu od čizama Doc Martens do veste cvjetnoga uzorka s čipkanim ovratnikom. Starijoj je djeci već vidljivo dosadno: nemaju pojma što uopće znači “etnografski”, a sumnjičavi su prema svemu što se naziva muzejom. - Pokažite malo strpljenja, može? - kaže Grania. - Ovaj se muzej u potpunosti razlikuje od svib koje ste dosad posjetili, obećavam. Moći ćete vidjeti krastaču pribadačama pribijenu za daščicu, vudu lutke, vješticu u boci i totemski stup. Pravi, veliki totemski stup. Sjećate se, kao u onoj knjizi o sjevernoameričkim Indijancima? Uspijeva polučiti interes. Jedan od manjih dječaka zaškilji prema njoj. - Stvarno ovdje drže vješticu u boci? Kako su je ugurali unutra?

Grania se široko osmjehne. - Mislim da to nitko ne zna. Bocu je muzeju prije stotinjak godina darovala neka starica, uz upozorenje da je nikad ne smiju otvoriti jer će inače zavladati totalni kaos. - I nisu je otvorili?

- Nisu, Jack. Zašto vući vraga za rep, ha?


Naprijed se red počeo pomicati. Kate Madigan uvodi manju djecu na glavnu galeriju, odakle dižu pogled po prostoriji mračnoj poput špilje. Ispod stropa vise afrički štitovi i eskimske kože, a preko cijeloga se kata pred njima proteže labirint staklenih vitrina prepunih svih mogućih predmeta izrađenih ljudskom rukom: glazbenih instrumenata, maski, ukrasa od perja i kuglica, pogrebnih plovila, oružja i oklopa, lončarije, motanih košara. Organizirani su prema kategorijama, ali unutar svake vitrine vlada fantastičan kaos datuma i podneblja, pa se tako samuraji guraju sa Surinamom, a Melanezija s Mezopotamijom. Neki izlošci još uvijek imaju izvorne oznake, pisane sitnim viktorijanskim rukopisom po sad već požutjelom papiru i vezane tankom uzicom. Kao da je vrijeme stalo 1895. Na neki način i jest. Barem ovdje. Kate Madigan prilazi Graniji. - Melje morala Jonu Ashbyja odvesti u zahod. Potekla mu je krv iz nosa, jadničku. Mislim da ga je sve ovo uzbuđenje dokusurilo. Ali ne čudim se. Muzej je nevjerojatan. Grania se nasmiješi. Djeca su se sada razbježala posvuda. Upiru prstom, zijevaju u čudu, jure od vitrine do vitrine. - Znam. Obožavam učenike dovoditi ovamo. Što su izlošci čudniji, to se djeci više sviđaju. - Ništa novo.

Grania pokaže glavom prema vitrini oko koje se nagurao barem tucet djece. - To su cance. Uvijek privuku veliku publiku. - Cance?

- Smanjene glave.

Kate napravi grimasu. - Bolje oni, nego ja.

Grania se naceri. - Nisu po svačijem ukusu, moram priznati.

Odlazi do vitrine, pred kojom Nanxi Chen s bjelodanim užitkom čita natpis, dok hrpa dječaka zuri unutra. U vitrini je dvanaest glava, većinom su veličine šake, no neke su i mnogo manje. Nekolicina ima ringove u nosu i izvornu kosu, sada puno preveliku za njihova sićušna, izdužena crna lica.

- “Proces smanjivanja glava započinjao je skidanjem kože te odstranjivanjem lubanje i mozga” - čita Nanxi. - “Oči i usta su se zašivali kako se duh pokojnika ne bi vratio i proganjao ubojicu. Zatim se koža kuhala u vrućoj vodi, od čega bi se stisnula.” Ideš, ovo je stvarno odurno. Grania Townsend se nasmiješi. - Vrlo su stare i potječu iz Južne Amerike. U to su vrijeme urođenici vjerovali da uzimanjem glave neprijatelja zadržavaju njegovu dušu i stječu njegovu moć. Ove su glave nosili oko vrata tijekom ritualnih svečanosti.


Jedan od dječaka zabulji se u nju. - Stvarno? Zakon!

S druge strane vitrine, pod natpisom “Postupanje prema neprijatelju”, Leo Mason gleda zbirku ukrašenih lubanja. Neke su optočene školjkama, drugima su u čelo zabijeni životinjski rogovi. Lea zaokuplja vrlo mala lubanja; očigledno je pripadala djetetu. Očne duplje probodene su metalnim šiljcima, a kost je čvrsto omotana kožnim trakama. Jedan od kustosa prilazi Leu. - Pomalo su strašne, zar ne? - ljubazno kaže kustos. Leo zuri. - Zašto su mu u oči zabijene te bodlje?

- Dobro pitanje. Možda iz osvete. Ili je plemenski vrač na taj način pokušao uništiti zloduha.

Jedan od drugih dječaka proviri iza vitrine prema Leu i podigne ruke poput sablasti. Buuuuu! - Leo se trzne i odskoči te zgrabi kustosa za sako. Čovjek spusti ruku dječaku na rame. - Jesi li dobro? Da ti pozovem učiteljicu?

Leo odmahne glavom, ali ne otpusti stisak.

- Hoćemo li onda u potragu za blagom? U ovim je vitrinama skriveno četrnaest drvenih miševa. Neki ih tvoji prijatelji već traže. Učiteljica kaže da onaj tko ih sve pronađe osvaja nagradu. Što kažeš? Leo opet odmahne glavom. - Meni se sviđaju lubanje - kaže na koncu.

Na drugoj strani prostorije Kate Madigan sa skupinom djevojčica razgledava “Amajlije”, “Fetiše” i “Kletve”. Portia Dawson u malu bilježnicu marljivo prepisuje nazive različitih vrsta talismana, dok je Daisy Mason opčinjena zbirkom srebrnih filigranskih ukrasa izloženih na crnom baršunu. - Izgledaju kao privjesci na narukvici - kaže podižući pogled prema učiteljici.

Kate se nasmiješi. - Istina. Već sam ih imala priliku vidjeti. U Italiji. Ljudi su ih nekoć vješali iznad kolijevke ne bi li usnulo djetešce zaštitili od zloduha. - Je li to nešto poput zle vile u Trnoružici? - upita Portia.

- Da, nešto slično. - Kate se približi i prstom pokaže kroz staklo. - Trebali bi izgledati poput naopako okrenutih grančica. Kao imela za Božić.

Portia pogleda gore i zaškilji da pročita oznaku, a onda velikim tiskanim slovima pomno prepiše “CIMARUTA” i počne risati jedan od talismana. - Svaki ima različite sretne znakove - nastavlja Kate. - Vidiš li, Daisy? Ovaj ima mjesec, ključ, cvijet i dupina.


Daisy na trenutak šuti. - Jesu li doista čarobni, učiteljice? Mogu li vas zaista noću zaštititi od zla? - napokon kaže. Kate je ozbiljno gleda. - Neki ljudi misle da mogu. U mome zavičaju mnogo starih ljudi i dan danas vjeruje u takve stvari.

Daisy i dalje gleda u srebrne talismane. - Da su barem pravi - čeznutljivo kaže. -Voljela bih nabaviti takav talisman. - Pogleda Kate Madigan, a onda svoga brata na drugome kraju prostorije. Skupina starijih dječaka pokazuje okrhnuti kip lava u jednoj vitrini i gestikulira prema Leu. Smiju se i guraju si prste u grlo. - Nuka tuka! Nuka tuka!

Daisy sad već šapće. - Uzela bih i jedan za Lea. ***

Kad se Everettova tek prebacila u Oxford, mogla je birati između zapuštene viktorijanske katnice u blizini Botley Roada i nedavno adaptiranoga stana iznad kemijske čistionice u Summertownu. Odlučila se za stan, ali tek pošto se uvjerila da ima požarne stube koje sežu sve do pločnika. Nisu joj trebale za nju, nego za mačka. Doduše, taj lijeni tigrasti debeljko rijetko ih koristi. Kad te večeri u 21:15 Everettova zatvori vrata za sobom, Hector leži u svome uobičajenom naslonjaču i žmirka dok mu se oči privikavaju na upaljeno svjetlo. Ona baci svoju policijsku kapu na kauč, a onda sjedne i odsutno počeše Hectora iza ušiju. Vrlo je sličan mački Portie Dawson. To je pak podsjeti na ono što je kopka otkako je otišla od Masona. Portia.

U školi se na trenutak zapitala kako to da je upravo Portia, jedina od svih Daisynih prijateljica, toliko uzrujana da je roditelji ne šalju u školu, a sad je ta prolazna znatiželja poprimila oštrije konture. Svi kažu da su Portia i Daisy bile najbolje prijateljice: učiteljice, Sharon, pa i sama Portia. Ali ne i Leo. Leo ne. A kako ga je ono Fawley nazvao? “Tipom promatrača”. Je li možda jedini vidio nešto? Što ako im je nešto promaklo u startu? Sjeti se posljednje snimke Daisy i odvrti je u mislima. Daisy i Nanxi su razgovarale, ali Portia se držala po strani, a koliko se Everettova može sjetiti, Portia je stajala na istome mjestu i gledala za Daisy kad je ova krenula za Leom prema Canal Manoru. Ako su bile najbolje prijateljice, u tome nema ništa čudno. Ali što ako nisu bile? Što ako Portia nije voljela Daisy - kako onda protumačiti taj prizor? Everettova uzme mobitel i nazove Gislinghama.

- Oprosti što ovako kasno zovem. Imam kratko pitanje o snimci pred školom. U pozadini čuje televizor i Janet, koja pita tko to zove.


- Oprosti, Ev, slabo te čujem. Ide Coronation Street 10. U redu, sad sam u kuhinji. Pucaj, što je?

- Kad si pregledavao snimke nadzorne kamere da vidiš je li koji dječak krenuo za Leom, jesi li primijetio Portiu Dawson? Sjećaš li se što je učinila pošto su Daisy i Leo nestali iz kadra? - Uf, sad kad pitaš, prilično sam siguran da je krenula u istom smjeru nekoliko minuta iza njih, ali nemoj me držati za riječ. Zastoje li to važno?

Everettova duboko udahne. - Mislim da bi moglo biti. Moram nazvati Baxtera i reći mu da provjeri. Jer ako imaš pravo i Portia je doista krenula za Daisy toga dana, nije išla kući. Naime, kuća Dawsonovih je u suprotnom smjeru. ***

- Gospodine Mason, doista se moramo prestati ovako nalaziti. - Jeftina fora, znam, ali nisam mogao odoljeti. Barry Mason sjedi u Sobi za ispitivanja 1. Ovdje nema udobnih stolaca. Poštedite me viceva o španjolskoj inkviziciji jer sam ih dosad sve čuo. Zidovi su oličeni u neku mrtvu boju koja ne bi prošla ni u zahodu, a prozori smješteni tako visoko da kroz njih ne vidite ništa. U sredini četiri plastična stolca i jedan od onih crnih stolova s drvenim rubom kakve sto posto izrađuju samo za policijske postaje. “Arhitektura zastrašivanja”, kako je to opisala Anna Phillips. Osobno nisam sklon pripisati smišljenu namjeru ičemu što ima veze s kazneno-pravnim sustavom, ali čak ako je i slučajno ovako ispalo, ne mogu reći da ne funkcionira. Ambijent je samo još jedna karika u lancu lomljenja sumnjivca. Prvo ponudi čaj, na kraju baci u očaj. Međutim, čini se da Barry Mason neće dopustiti da ga depresivan interijer načne. Vjerojatno zato što toliko vremena provodi na nedovršenim gradilištima. Nisam se baš usrećio s građevincima, ali to ste već vjerojatno shvatili. Quinn zatvori vrata za nama. Zrak vonja po gadnim lažima. Barry bazdi po pivu i jeftinoj kolonjskoj. Ne znam što je gore.

- Dakle, gospodine Mason - započnem - sad kad svi znamo na čemu smo, možda biste nam mogli reći gdje ste zapravo bili u utorak popodne. U Watlingtonu očigledno niste, zar ne? - No dobro, nisam bio ondje. Ali nisam ni ubijao vlastitu kćer u Oxfordu.

Podignem obrve, glumim šok. - Tko je spomenuo ubojstvo vaše kćeri? Vi, narednice Quinn?

10

Popularna televizijska sapunica koja se na britanskom kanalu ITV emitira od 1960. godine (op. prev.).


- Ja nisam, šefe.

- Znam što mislite. Nisam glup - kaže Mason i okrene se od nas.

- Onda nam kažite gdje ste zapravo bili. Recimo od 15:30 nadalje.

Dobaci mi pogled, a onda si počne gristi zanokticu. - U Witneyju. U kafiću. Čekao sam neku drocu koja se na kraju nije pojavila.

Potrudim se nasmiješiti najodurnije što mogu. - Bit će da je dobila bolju ponudu, ha? Ne čudi me. Niste neka premija. Veliki kredit, dvoje djece. Ajoj, sad sam se sjetio: njima govorite da nemate djecu, zar ne? Ne da se navući.

- Jeste li platili kreditnom karticom, gospodine Mason? - pita Quinn.

- Izgledam li tako glupo? - otrese se Barry. - Ona moja žena stalno njuška. - Znači, ne možete dokazati da ste bili u tom kafiću?

- Oprostite, nisam znao da će mi trebati usrani alibi, ne?

- A kasnije?

- Što kasnije?

- Pa ne vjerujem da ste ostatak popodneva prosjedili dureći se poput kakvog prezrenog pubertetlije. Koliko ste dugo ostali prije nego što ste zaključili da neće doći?

Barry Mason se promeškolji na stolcu. - Pojma nemam. Nekih pola sata.

- I onda ste otišli.

Oklijeva, a onda kimne glavom.

- U koliko je sati to bilo? - pita Quinn. - Oko šesnaest. Možda 16:15. - Zašto niste otišli kući?

Bijesno me pogleda. - Zato što sam Sharon već javio da ću kasniti, a nisam htio ni da me zajebava s pripremama za zabavu. Dobro? Zadovoljni? To samo dokazuje da sam lijeni smrad, ali ne i ubojica. Nisam prekršio zakon. Čekam. - Dakle, što ste radili? Kamo ste otišli?


Slegne ramenima. - Malo sam se vozikao.

Opet stanka. Nas dvojica ustanemo, a on pogleda jednog pa drugog. - Hoćete reći, to je to? Mogu kući? - Da, možete kući. Premda se čudim da to želite, s obzirom na dobrodošlicu koja vam se zacijelo smiješi.

Barry napravi grimasu. - To se samo tako kaže. U ovom vražjem gradu ima dovoljno hotela. Za slučaj da niste primijetili. - Kad smo kod toga, nemojte putovati a da nas prethodno ne obavijestite. Još moramo provjeriti gdje ste se toga poslijepodneva kretali.

- Već sam vam rekao, ne mogu dokazati.

- Nadzorne kamere ne lažu, gospodine Mason. Kao ni DNK.

Je li mi se učinilo ili mu se lice na tren trznulo kad sam to izgovorio?

- Želim odvjetnika - kaže nadureno. - Imam pravo na konzultacije s odvjetnikom.

- Možete se konzultirati s kime god želite. Svakako mu recite da niste bili uhićeni. Na vratima zastanem i okrenem se prema njemu. - Kako vas je Daisy zvala?

Barry trepne. - Molim?

- Pitanje je jednostavno. Kako vas je Daisy zvala?

Namjerno pitam u perfektu da vidim hoće li skočiti na to. No čini se da on ništa nije primijetio. - “Tata”? - sarkastično mi odgovori. - Povremeno “tatice”. Žao mi je, ja nisam odrastao u obitelji u kojoj se kaže “oče”. Kakve to veze ima, jebote? Nasmiješim se. - Možda nikakve. Samo me zanimalo. ***

Idućega jutra u 10:35 Everettova ponovno pokuca na vrata Dawsonovih. Kroz prozor dnevnoga boravka vidi mačku nasađenu na naslon stolca kako je sumnjičavo odmjerava kroz cvjetove iglica na prozorskoj dasci. Vrata otvori umoran, ali otmjen prosijedi muškarac. - Da? - kaže mršteći se. Ima snažan sjevernoirski naglasak. - Ne kupujemo od trgovačkih putnika.


Everettova podigne jednu obrvu, a onda pokaže značku. - Ni ja. Detektivka Everett, oksfordska policija. Smijem li uči? Čovjek se pristojno zarumeni, onda uzmakne i rukom joj pokaže da uđe. Everettova kroz hodnik uđe u veliku bijelo-sivu kuhinju u suterenu, gdje Eleanor Dawson upravo toči kavu. - O, detektivko! - vedro kaže. - Nisam znala da čete nam ponovno doći.

- Nisam namjeravala, doktorice Dawson. Došla sam vidjeti Portiu. Je li ovdje? Patrick Dawson baci brz pogled na ženu.

- Gore je. O čemu je riječ? Mislila sam da vam je već rekla sve što zna. - Imam još nekoliko pitanja. Biste lije mogli pozvati da siđe?

Nekoliko minuta njih troje stoje u neugodnoj tišini dok čekaju

Portiu da se pojavi. Djevojčica dođe, vidno oprezna i sumnjičava.

- Što ona hoće, mama? - kaže razrogačenih očiju. Zvuči kao malo dijete; i jest malo dijete.

Eleanor Dawson priđe kćeri i zagrli je. - Nemaš razloga za brigu, mila. Sigurno uobičajena procedura.

Everettova priđe korak bliže. - Htjela sam te ponovno pitati o onome danu kad je Daisy nestala. Vidiš, moj je kolega pregledao snimke nadzorne kamere kod ulaza u školsko dvorište i čini se da si ti pošla za Daisy, iako to nije put prema tvojoj kući. Je li tako?

Portia pogleda majku. - Ništa nisam učinila, mama - jedva čujno kaže.

- Znam da nisi, mila. Samo detektivki objasni što se dogodilo i sve će biti u redu.

- Dakle, jesi li slijedila Daisy, Portia? - upita Everettova.

Portia na trenutak šuti, zatim kimne glavom. - Samo dio puta. Onda sam se morala vratiti da me mama odveze na poduku iz matematike.

Ubaci se Eleanor Dawson. - To je točno, detektivko. Sat počinje u 16:30, tako da je Portia morala biti ovdje najkasnije u 16:15 jer bismo inače zakasnile. Slobodno se raspitajte kod učitelja u Centru za poduku Kumon, na Banbury Roadu. Everettova netremice gleda Portiu. - Mene još uvijek zanima zašto si toga dana slijedila Daisy. - Samo sam htjela razgovarati s njom.


- Vas ste dvije bile najbolje prijateljice, tako si nam rekla, zar ne?

Portia je očigledno shvatila kamo ovo vodi jer samo tupo zuri preda se. Oči joj se počnu puniti suzama.

- Vidiš, Portia - nježno kaže Everettova prilazeći joj - čuli smo da si se posvađala s Daisy. A kad je detektiv Baxter pregledao snimke cijeloga tjedna prije Daisyna nestanka, vidjeli smo da ste se gadno sukobile. Ti si je udarala, vukla za kosu i vikala na nju. Snimka nema zvuka, ali lako je prepoznati što joj govoriš. Govoriš joj da je mrziš i da joj želiš da crkne.

Portia pogne glavu, a suze joj se skotrljaju niz obraze. - Bila je zlobna prema meni. Rekla mi je da moj tata misli da nisam dovoljno pametna da jednoga dana postanem doktorica poput njega, a da me moje lijepo crtanje neće daleko odvesti...

- O, mila - kaže Eleanor Dawson brišući suze s kćerinog obraza. - Ne smiješ vjerovati svemu što ti je Daisy rekla. Uvijek je voljela izmišljati.

Portia odmahuje glavom. - Ovo je bila istina. Zvučala je baš poput tate, oponašala je njegov glas i sve ... Eleanor Dawson mužu dobaci bijesan pogled, a onda čučne. - Sve je u redu, Portia. Nitko ne misli da si naudila Daisy - šapne kćeri.

Portia još uvijek odmahuje glavom. - Ali ne razumiješ ... ja sam načinila jednu od onih vudu lutkica kakve smo vidjeli u muzeju i zabila sam pribadače u nju i poželjela da je Daisy mrtva, a sad doista i jest, a ja sam za sve kriva ... Patrick Dawson odlučno stane između Everettove i svoje žene i kćeri. - Mislim da je sada dosta, detektivko. Vidite da uzrujavate moju kćer. Nemoguće da zaista nju sumnjičite za smrt onoga djeteta. Tek joj je osam godina, za ime Boga. Everettova pogleda uplakanu djevojčicu, a onda opet njezina oca. - Još ne znamo je li Daisy mrtva, gospodine. Vi možda mislite da je ovdje riječ o beznačajnoj razmirici iz školskoga dvorišta, ali djeca te stvari shvaćaju smrtno ozbiljno. Vaša kći očigledno jest. A iznenadili biste se za što su djeca sve sposobna ako ih se nagazi. Čak i ako im je samo osam godina. ***

Putem do policijske postaje naletim na obilazak zbog radova na cesti i shvatim da sam samo pet minuta udaljen od Port Meadowa. Nisam siguran zašto, ali skrenem na sporednu cestu i parkiram pored Walton Wella, zatim izađem i neko vrijeme idem pješice. Ispred mene, kroz krošnje, nazire se staro selo Binsey; iza mene su oksfordski zvonici; sjeverno, u daljini, smeđa mrlja Wolvercotea. A desno, najbliže od svega, krovovi naselja Canal Manor. Nekoliko prozora plamti na suncu. Ovdje se izmaglica još uvijek vuče po udolinama, stoka polako korača kroz busene trave i ušima trza na nevidljive mušice. A iznad svega toga


golemo nebo preplavljeno ružičastim oblacima. Kao dijete sam obožavao oblake. Sve sam ih znao po imenu: cirokumuluse, ciruse i kumulonimbuse. Živjeli smo u tako usranom predgrađu da sam prostor za igru stvorio na prostranstvima iznad svoje glave. Zamišljao sam planine, dvorce okružene bedemima i zaraćene vojske. Mislim da klinci to više ne rade. Sad slične pejzaže pronalaze na Xboxu i u igri Clash of Clans. Mašta više nije potrebna. Uvijek sam se nadao da ću ljubav prema oblacima podijeliti s Jakeom, ali i on je samo htio Xbox. Baš poput svib njegovih prijatelja. Možda je samo bio premalen.

A kasnije, kad smo ga izgubili, često sam dolazio ovamo hodati. Hodao sam žustro, nabijao svoju žalost u blato. Jedan sat tamo, jedan sat natrag. Isti monotoni ritam, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Po kiši, suncu, ledu, magli. Odjednom se sjetim da je i Sharon Mason nekoć dolazila ovamo na trčanje. Možda sam je i vidio. Možda mi se čak nasmiješila. Možda se sve ovo već tada kuhalo. Stigavši u postaju, shvatim da će me moje skretanje s puta skupo stajati. Nisam stigao popiti pravu kavu i sad moram pribjeći automatu u hodniku. Upravo stojim pred njime i od brojnih zala koje nudi pokušavam izabrati najmanje, kadli Gislingham proleti kroz dvokrilna vrata. Odmah mi je jasno da se nešto dogodilo. - Sharon je tu - kaže zadihano. - Želi vas vidjeti. Stavio sam je u Sobu za ispitivanja 2. - O čemu je riječ?

Slegne ramenima. - Nemam pojma. Ne želi razgovarati ni s kim osim s vama.

- A gdje je Leo? Nije ga valjda ostavila samoga u kući pred kojom čekaju svi oni lešinari? - Ne brinite, Mo Jones je s njime u salonu.

- Dobro, i to je nešto. Možeš li pričekati s njime dok ja završim sa Sharon ... - Ja? Nije li to Moin posao?

- Vjeruj mi, to će ti biti najbolji trenutak u ovome danu. Zapravo, mislim da će te za promjenu netko sa zanimanjem slušati kako naklapaš o nogometu. Pronađi Quinna, molim te, i pošalji ga k meni. * **

BBC Midlands danas

Petak, 22. srpnja 2016. | Zadnja izmjena 11:56

Nestanak Daisy Mason: Policija ispituje roditelje


BBC doznaje da oksfordska policija upravo ispituje Barryja i Sharon Mason. Podsjećamo, obitelj se ranije obratila javnosti za pomoć u pronalaženju nestale kćeri. Vjeruje se da je Daisy Mason (8) zadnji put viđena na zabavi u vrtu svoje obiteljske kuće u utorak navečer. Policija navodno ispituje i Daisyne prijatelje i učitelje u Osnovnoj školi biskupa Kristofora, koju pohađaju nestala djevojčica i njezin brat, te pregledava snimke nadzornih kamera na ulazu u školsko dvorište.

Mole se svi koji imaju kakvu informaciju o Daisy ili su je vidjeli bilo kad tijekom utorka da smjesta nazovu oksfordsku policiju na broj 01865 0966552.

Soba za ispitivanje 2, takozvana dvojka, još je smrdljivija od jedinice. No vidim da Sharon Mason to ne primjećuje, nego ubija pogledom. Ne može obuzdati svoj bijes. Kažu da nema do gnjeva prezrene žene, no ta žena iz poslovice je mala beba u usporedbi sa Sharon. Izvučem stolac. Sharon pogleda Quinna, a onda mene. - Rekla sam da želim razgovarati s vama. S njim ne.

- Detektiv Quinn ovdje je samo zbog propisane procedure, gospođo Mason. I u vašem je i u našem interesu da sve bude prema pravilima. Sharon srdito odmahne rukom pa Quinnu dam znak da čeka pored vrata. - Dakle, gospođo Mason, kako vam mogu pomoći?

- Rekli ste da je moj muž išao na stranice za pronalaženje partnera. Ali da nije uživo upoznao onu ženu, kako se već zove. - Amy Cathcart. Tako je, nije ju upoznao. - Ali ona nije bila jedina.

- Još čekamo sve podatke sa stranice ljubavteceka.com ...

Sharon se trzne dok joj stavljam sol na ranu, ali baš me briga.

- ... no čini se da je onamo mjesecima zalazio. Pokušao je izbrisati profil u srijedu ujutro. Dan nakon Daisyna nestanka. Želio sam vidjeti kako će to prihvatiti, ali njoj su druge stvari na pameti. - Dakle, on se cijelo vrijeme nalazi s drugim ženama ... i spava s njima?

Slegnem ramenima. - Za to nemam dokaza, gospođo Mason. Ali vjerojatno možemo pretpostaviti da je tako. Moguće je da će nam se javiti više njih. Tada ćemo znati više. Lice joj je tako crveno da gotovo osjećam njegovu vrelinu. - A kako izgleda ta Amy Cathcart?


Njezino me pitanje, moram priznati, zatekne. No čim ga je izgovorila, znam zašto me pita. Okrenem se prema Quinnu. - Nisam vidio njezinu sliku. A vi, detektive? On odmah shvati moj mig. - Samo profilnu, šefe. Plavuša. Vitka, ali s oblinama na pravim mjestima, ako me razumijete. Zapravo jako zgodna cura. Sharon se sad već jedva suzdržava. Ramena joj podrhtavaju. - Nešto sam vam donijela - kaže na koncu. - Dvije stvari.

Sagne se, a zatim na stol stavi veliku papirnatu vrećicu. Predmet u njoj blijedo svjetluca na prigušenom svjetlu sobe za ispitivanje. Modra i zelena polja preklapaju se poput ljusaka na ribljemu repu... Srce mi preskoči. - Gdje ste to pronašli, gospođo Mason?

- U njegovom ormaru. Dok sam mu pakirala stvari da se goni iz naše kuće. Bilo je skriveno ispod prljavih stvari za teretanu.

Čujem kako je Quinn duboko udahnuo, zatim kako se vrata otvaraju. Trenutak kasnije Quinn je ponovno s nama, samo sad ima gumene rukavice. Uzima vrećicu i oprezno je cijelu spušta u vreću za dokaze. - Vi znate - nastavljam - da ćemo sada morati uzeti vaš DNK, gospođo Mason?

- Zašto? - nakostriješi se ona. - Što sam učinila? Nisam ja ta koju morate provjeravati ...

- Samo zato da vas možemo eliminirati s popisa sumnjivaca - umirujem ju. -Pretpostavljam da niste nosili rukavice kad ste u ormaru pronašli ovaj kostim? Sharon oklijeva, a onda odmahne glavom. - Nisam.

- To znači da će vaš DNK neminovno biti na njemu. A moramo potvrditi da on nema veze s našom istragom. Nisam siguran da je Sharon Mason dobro promislila o svom potezu, ali sad je prekasno.

- Rekli ste da imate još nešto?

Ništa mi ne odgovori pa pokušam ponovno. - Gospođo Mason? Rekli ste da ste donijeli dvije stvari? - Aha. Da. Ovo. Također je bilo u ormaru.

Otvori torbicu, onu kopiju dizajnerske, i izvadi list papira. Veličine je A4, ali je preklopljen napola, poput rođendanske čestitke. Vide se nabori; netko ju je očigledno zgužvao, a zatim


je opet zagladio. Gurne je prema meni. Vidim da to doista i jest rođendanska čestitka. Ručni rad, Daisy ju je načinila za oca. Riječi na prednjoj stranici napisala je u obliku rođendanske torte sa svjećicom. Osmogodišnjakinji su zacijelo trebali sati da načini nešto tako minuciozno. Odjednom mi je pred očima - pravo, živo dijete koje se naglas smije. Prvi put je vidim tako jasno. I u tom sam trenutku uvjeren da je mrtva. s

retan

rođen dan

tata

Ti si najbolji tata na svijetu. Uvijek se brineš za mene i utješi me kada padnem. Zabavljamo se dok ti se ljuljam u krilu, a i u bazenu. Kad narastem velika i budem baš jako bogata, kupit ću ti sve što najviše voliš. Puno pusa za tebe Malo mi je zlo. Krilo, bazen - sve to možda ima posve nedužno objašnjenje. Ali da je tako, Sharon sad ne bi sjedila ovdje. Dignem glavu i pogledi nam se sretnu. Ne sviđa mi se to što vidim. Nanesena joj je nepravda, znam to, ali Kriste Bože, ovu je ženu teško čak i žaliti. - Okrenite stranicu - kaže.

Poslušam je.

Čestitka je iznutra prepuna slika. Uglavnom su nacrtane bojicom, nekoliko ih je izrezano iz novina. Sve što njezin otac najviše voli. Riba s pomfritom i pireom od graška. Limenka piva. Bodibilder s utezima. Sportski automobil. No sve ih u sjenu baca slika u sredini, i to ne samo zbog svoje veličine. Grudi s golemim crvenim bradavicama. Izrezane su u krupnom planu pa izgledaju bestjelesno, kao iz anatomskog atlasa. No dojam koji slika ostavlja sve je samo ne znanstven. - Zacijelo ih je izrezala iz jednog od njegovih porno časopisa - kaže Sharon.

Prvo što mi padne na pamet jest što je još sve u njima vidjela. U glavi mi se vrti grozna slika pametne, usredotočene djevojčice koja pomno proučava stranicu po stranicu eksplicitnih vulgarnosti, u potrazi za onime što njezin tata voli. - Kad je vašem mužu rođendan? - Grlo mi je suho. Ovaj put ne odgovori odmah. - Drugog travnja.


- Zar niste ovo vidjeli tada ... kad mu je dala?

Sharon ljutito zaškilji. - Ne, naravno da nisam. Što vi mislite o meni? Bila je to njihova mala tajna. Zar vam nije jasno? - O, itekako mi je jasno, gospođo Mason. - Odgurnem stolac.

- Hvala što ste nam ukazali na ovo. Možete li, molim vas, ostati još malo ovdje, za slučaj da vas još nešto moramo pitati? Detektiv Quinn donijet će vam čaja. - Ne želim vaš čaj. Već sam vam rekla. Ne valja mi. - Neki sok? - pita Quinn. - Dijetnu Colu?

Sharon mu dobaci otrovan pogled. - Mineralnu vodu ću. Izašavši u hodnik, naslonim se na zid. - Jeste li dobro, šefe?

- Znao sam da je taj tip seronja, ali Bože sveti.

- Gledajte to s vedrije strane: možda dobijemo nalog za zapljenu njegova računala. Iako vjerojatno nemamo dovoljno za uhićenje. Ja nisam tako optimističan. - Mislim da će nam za to trebati malo više od rođendanske čestitke. No zašto ne bismo pitali? Možda dobijemo suca koji ima osmogodišnju kćer. - Dobro, bacam se na to.

Već se sprema otići kad ga pozovem natrag. - Reci mi, da je Mason iz Witneyja otišao ravno kući umjesto da se “malo vozikao”, kao što tvrdi, koliko bi mu trebalo? Quinn razmisli. - U to doba dana pola sata, možda četrdeset minuta.

- Znači, moguće je da je stigao kući upravo u vrijeme dok je Sharon Mason bila vani.

Quinn se namršti. - Valjda. Ali ne bi imao previše vremena. Ne znam bi li stigao ubiti malu, riješiti se tijela i nestati prije no što mu se žena vrati kući. - Ali što ako uopće nije bilo tako? Što ako se Sharon vratila i pronašla ih zajedno? Vidjela ga kako doista nešto radi Daisy? Izbije grozna svađa i u toj gunguli Daisy nekako nastrada. Nesretnim slučajem ili u izravnom napadu, posve svejedno. - Dakle, oboje su je mogli ubiti? - Ako je doista tako bilo, da.


- Ali Barry se riješio tijela?

Kimnem glavom. - Pretpostavljam. Ne mogu zamisliti Sharon da to radi, a ti? Barem ne u onim vražjim štiklama. - I to se sve dogodilo između 17:30, kad je Mason došao kući, i... otprilike 18?

- Ne kasnije od 18:30 jer su tada već očekivali prve goste. Pitanje je koliko se daleko mogao odvesti, a da se dotad stigne vratiti. I gdje je mogao zakopati tijelo ili ga sakriti tako dobro da ga još nitko nije pronašao? Nemoj zaboraviti da je Mason građevinac. Ima vlastita gradilišta, a sigurno zna i za druga, za koja se također natjecao. Velike prazne parcele s iskopanim dubokim rupama koje samo čekaju da ih netko napuni.

Quinn još pokušava probaviti sve što je čuo. - Ali ako imate pravo, zašto jednostavno nisu tvrdili da je malu netko oteo na putu iz škole? Čemu ona predstava sa zabavom?

- Zato što nisu mogli biti sigurni da toga popodneva netko od susjeda nije vidio Daisy u blizini kuće. Mi sada znamo da nije. No Masoni to nisu znali. Daisy je mogla porazgovarati sa susjedom, pogladiti nekog psa ...

- No puka je sreća da već satima ranije, odmah na početku večeri, nitko nije shvatio da nje nema. Potez Masonovih u tom je slučaju bio nevjerojatno rizičan.

- Ubojstvo je uvijek takvo - kaže trpko. - Pogotovo kad nije isplanirano. Uostalom, što su drugo mogli? - Ali u tom slučaju, zašto ga je sad cinkala? Bilo bi ih puno teže slomiti da su se držali iste priče. Čak je i Sharon Mason to zacijelo shvatila. - Mislim da na tome možemo zahvaliti Amy Cathcart. Ona je bila kap koja je prelila čašu. Stavila se u Sharonin položaj: laže i laže i laže ne bi li zaštitila Barryja, a onda dozna da je on mjesecima vara. U ovom joj je trenutku na pameti samo osveta. Mislim da nije svjesna u kakvu se opasnost dovodi. - Hoćemo li je onda uhititi?

- Ne, ne možemo, još ne. Imamo samo nagađanja. Pustimo Sharon da i dalje kopa rupu u koju će pasti. Neka pomisli da je uspjela svu krivicu prebaciti na Barryja. Kladim se da će ponovno u nečemu pogriješiti.

- Idem zvati ekipu za potragu. Pitat ću ih jesu li možda propustili pogledati nekamo u krugu od jedan sat vožnje od kuće. No to je jako veliko područje.

- Znam. Ali tako je kako je. Kad se čuješ s ekipom za potragu, reci svima da se za jedan sat okupljamo u glavnoj prostoriji istrage.


- Gdje ćete vi biti?

- Idem razgovarati s Leom. Ako itko zna što se toga dana dogodilo, onda je to on. ***

Ušavši u salon, vidim da je Gislingham sretan kao prase u dreku. Istini za volju, čini se da i Leo uživa. Upravo na detektivovom iPhoneu gledaju golove koje je Chelsea zabio tijekom svoje pobjedničke sezone 2015. - Jesi li vidio ovo dodavanje? - uzbuđeno pita Gislingham dok s mobitela metalno odzvanja skandiranje navijača. - Fabregas je fantastično igrao taj put. Podigne pogled i ugleda mene. - Joj, šefe, oprostite, nisam vas vidio.

- Kako si, Leo? - kažem sjedajući. - Je li te detektiv Gislingham dobro zabavio? Leo se zacrveni i spusti pogled. Zatim kimne glavom. - Mogu i ja vidjeti taj gol koji ste upravo gledali?

Leo priđe i stane pored mene. Treba mu koji časak da namjesti snimku, no onda ponovno vidimo gol. Dodavanje, dodavanje petom, opet dodavanje. - Sjećaš li se - ležerno kažem - kad si prošli put bio ovdje, pričao si mi o danu kad je Daisy nestala?

Leo kimne glavom dok mu prsti jure preko zaslona. Očigledno je majstor za te stvari; ja sam se mjesecima mučio sa svojim mobitelom. Na kraju mi je Jake sve napravio. Uz osmijeh i onaj pogled, zašto-su-roditelji-tako-nesposobni. Nije me bilo briga što sam nesposoban s mobitelom, ali da sam barem bio sposobniji u važnijim stvarima. Duboko udahnem. - Rekao si da si po dolasku kući otišao ravno u svoju sobu. Jesi li toga popodneva vidio tatu? Pogled mu klizne prema meni. - Nisam. On je došao kasnije.

- A da je došao ranije, ti bi primijetio? Svakako bi čuo da je netko ušao u kuću? Leo slegne ramenima. - Jesi li čuo kad ti je mama izašla?

Odmahne glavom. - Imao sam slušalice.

- Ali siguran si da je Daisy bila u svojoj sobi?

Ovdje je vruće pa on zavrne rukave, gotovo nesvjesno. - Glazba je svirala.


- Da vidim jesam li shvatio. Ti si cijelo vrijeme do početka zabave bio u svojoj sobi, sa slušalicama na ušima. I nisi čuo svoju mamu kako izlazi, niti ikoga da ulazi, a ni bilo kakvu buku? - Bio sam ljut na Daisy. Pobjegla je.

- Da, sjećam se. U redu, Leo, pustit ću te da još razgovaraš s detektivom Gislinghamom. Tvoja mama nam pomaže oko nekih stvari pa možda potraje dok ne dođe po tebe. Možeš li još malo ostati ovdje? Međutim, nisam siguran da me uopće čuo. Već gleda sljedeći gol. Gislingham izađe za mnom i privuče vrata.

- Šefe - kaže mi tiho - već pola sata gledam ovog klinca i moram vam reći da on nije sav svoj. Mislim da je možda, znate već, autističan ili tako nešto. - Mislim da nije to posrijedi - kažem polako. - Ali slažem se s tobom. Sudeći prema ovome što sam sad vidio, nešto gadno nije u redu. ***

U Osnovnoj školi biskupa Kristofora hodnici prazno odzvanjaju. Ljetni su praznici počeli. Nekolicina učitelja još je ondje, uređuju učionice i skidaju plakate da sve bude spremno za novu školsku godinu u rujnu, ali škola je inače sablasno pusta. U domarovoj sobi u stražnjem dijelu zgrade Andrew Baxter postavio je klepetav ventilator i već satima pregledava snimke nadzornih kamera s ulaza u školsko dvorište. Košulja mu se zalijepila za naslon stolca, a žena mu je poslala već dvije poruke u kojima ga pita kad će doći kući. No on si ponavlja: Još samo jedna snimka, još samo jedna snimka. Ponekad se takva marljivost na koncu isplati. Odjednom se nagne prema monitoru. Ponovno pusti snimku. Pa onda opet. Zatim izvadi mobitel i bira broj. - Šefe? U školi sam. Mislim da biste ovo trebali vidjeti. Čini se da nam se slučaj okrenuo naglavačke. Još jednom.

Scott Sullivan @SnapHappyWarrior 14:06 Upravo sam pogledao vijesti i želim svim luzerima poručiti: bili ste u krivu, čak i debili u policiji sad sumnjiče roditelje #DaisyMason Annabel White @TherealAnnabelWyte

14:08

Dodajte {simbol tratinčice} svojoj objavi da pokažete podršku Daisy i otpor trolovima #LanacTratincica #PronadjiteDaisy Amanda May @BuskinforBritain 14:09 Ne mogu vjerovati - netko je upravo rekao da je otac #DaisyMason vabio djevojčice po internetu? Je li to istina? #zbljuv


@Rottweiller_1982 @Nuckleduster1989 Možda bi ih netko trebao pogurati u pravom smjeru. Policija je tako jadna da im nikada ništa neće uspjeti dokazati Beat Pete @dontgivemethatshit 14:15 Svijet bi odahnuo da netko ubije to dvoje smradova da barem odjebu i crknu @TheGameBlader666 @Rott-weiller_1982 @Nuckleduster1989 Stvarno ne znam kako ti ljudi mogu pogledati sebi u oči #DaisyMason

Angela Betterton @AngelaGBetterton 14:19 @Losingmyreligion Totalno ste fulali - oni su normalna, dobra obitelj - ja ih poznajem, vi ne. #DaisyMason #'Л!

Frendica mi se kune da vidjela fotku oca Masona na ljubavteceka.com -odvratni švaler #DaisyMason

Holly Harrison @HollieLolliepops 14:32 OMG! Upravo sam doznala da sam se dopisivala s ocem one jadne djevojčice #DaisyMason - upoznala sam ga na stranici za upoznavanje, ali pod drugim imenom ...

Holly Harrison @HollieLolliepops 14:35 ... izbrisao je profil, ali ja sam ga skinula u komp možete ga vidjeti ovdje #zenskar #lazljivac #DaisyMason Više o ovome čim doznamo nešto novo. #DaisyMason

i zaključam auto. Dok prilazim vratima škole, svjestan sam da dvije žene razgovaraju o meni.

Našavši domarovu sobu, u njoj zateknem Baxtera s nekom ženom. Istoga trena ustane i priđe pružajući mi ruku. Nervozna je, na iglama. - Alison Stevens, ravnateljica. Detektiv Baxter zamolio me da svratim i pogledam snimku koju je pronašao, ali mislim da vam nisam od neke koristi. Izvučem stolac i sjednem pored Baxtera. - Što imamo?

- Snimka nije najbolja - kaže. - Nema zvuka, a slika je crno-bijela, ali bolje i to nego ništa. Prvi dio snimljen je početkom travnja, nakon uskrsnih praznika. Ovo je veliki odmor dvanaestoga.

Kadar prikazuje ulaz u školsko dvorište i žičanu ogradu s obje strane zatvorenih vrata. Djeca koja jurcaju po dvorištu povremeno utrče u kadar pa opet nestanu. Lopte skakuću, dvije djevojčice izvode neku pjesmicu praćenu kompliciranim pljeskanjem. Tri preskaču uže. A onda je vidim. Daisy. Sama je, ali čini se da je to ne muči. Sagne se i zagleda u nešto na listu, a onda gleda kako to isto odlijeće. Možda je bio leptir. Neobično ju je ovako gledati, tu djevojčicu na koju mislim svakoga trenutka u svakome danu otkako je nestala, a o kojoj tako malo znam. Njoj zacijelo nije bilo ni na kraj pameti da će netko gledati ovu snimku.


Možda čak nije znala da je kamera ondje. Osjećam se kao uljez i odjednom shvatim da činim ono što inače čine pedofili. Ne sviđa mi se ta pomisao.

A onda se na pločniku preko puta pojavi ljudski lik. Četrnaest ili petnaest mu je godina. Visok, plavokos. Prilazi vratima i zove Daisy da mu priđe. Očigledno je zaintrigirana, ali i oprezna pa ostaje pola metra od vrata. Neko vrijeme razgovaraju -bolje rečeno, on govori, a ona sluša. Zatim se očigledno oglasi zvono jer se djeca počnu povlačiti prema ulazu u školu. Dječak nestane iz kadra, a Daisy ostane gledati za njime.

- Drugi dio snimljen je nekoliko dana kasnije - kaže Baxter. - Sve otprilike isto, samo se čini da je Daisy ovaj put pričljivija. A onda dolazimo do devetnaestoga travnja. U 12:05 stiže dostava i njihov nam kombi blokira pogled idućih pet minuta, a kad se makne, vidimo ovo.

Daisy je sama na pločniku. Stalno se osvrće oko sebe, vjerojatno da se uvjeri kako je nitko od dežurnih učitelja nije vidio da je izašla iz školskoga dvorišta. Nekoliko trenutaka kasnije stiže dječak. Daisy izgleda vrlo sretna što ga vidi. Kratko razgovaraju, a on se nekoliko puta osvrne preko ramena, kao da pogledava nekoga izvan vidokruga. Zatim njih dvoje zajedno odlaze prema njegovu nepoznatom kompanjonu. Okrenem se prema Alison Stevens.

- Odmah želim naglasiti - brzo kaže - da je ovo što ste vidjeli protivno svim našim pravilima. Dežurni učitelji moraju nadzirati svakoga tko ulazi u školsko dvorište i paziti da nijedno dijete ne izađe ... - Trenutno me ne zanima što se smjelo ili nije smjelo dogoditi. Samo želim saznati tko je onaj dječak.

Ravnateljica proguta knedlu. - Da barem znam. U ovu sam školu došla tek prošle godine, što znači da je on dotad već otišao, ako je uopće i bio jedan od naših. Upravo sam fotografiju sa snimke poslala ravnateljima lokalnih srednjih škola, ali dosad mi se još nitko nije javio. Bojim se da su neki od njih već na godišnjem odmoru. - Baxteru, kad se Daisy toga dana vratila u školu?

- Devetnaestoga? U kadru se ponovno pojavila oko 12:55. Upravo je zvonilo pa se samo priključila drugoj djeci dok su ulazila u školu. Čini se da nitko od dežurnih učitelja ništa nije primijetio. Nakon toga plavokosoga dječaka vidimo još samo jednom. Rekli ste da pogledam odmore, ali ja sam za svaki slučaj pogledao i vrijeme kad djeca odlaze kući. Klikne na drugu snimku i ponovno se pojavi isti ugao. Isti, ali opet drukčiji: vidi se da ljeto dolazi. Kozja krv je u punom cvatu, a trava je gusta. Sjetim se stare epizode Columba, u kojoj detektiv prokljuvi slučaj kad primijeti da jedna snimka nadzorne kamere prikazuje ošišanu živicu, a druga, navodno snimljena kasnije istoga dana, neošišanu. Da je to barem uvijek tako jednostavno.


Na ekranu piše da je datum 9. svibnja, vrijeme 15:39. Daisy se pojavi u kadru. Razgovara s Nanxi Chen. Onda se pojavi Nanxina majka i dolazi do rasprave među njima.

- Meni se čini da je gospođa Chen trebala pokupiti obje djevojčice, ali ju je Daisy uvjerila da nju ostavi pred školom - kaže Baxter. Na snimci majka Nanxi odvodi prema automobilu, no još se jednom osvrne za Daisy. - Moramo ovo provjeriti s gospođom Chen.

- Ništa lakše.

Snimka se nastavlja. Tri minute kasnije Daisy opet živne. Vidi nešto - ili nekoga - izvan kadra.

- Ako je dječak, čini se da se ovaj put namjerno drži izvan vidokruga kamere -kaže Baxter. Ili je upravo shvatio da je kamera ondje ... - ... ili sad ima razloga za puno veći oprez.

Vidim izraz užasa na licu Alison Stevens. - Ma ne ... nemoguće ... pa njemu nije više od petnaesti Na snimci Daisy pogleda desno i lijevo, a onda požuri preko ceste. Baxter stisne pauzu trenutak prije no što nestane iz kadra. Djevojčica se smiješi od uha do uha. - Dalje nisam stigao - kaže zavaljujući se u stolac i pogledavajući me. - Ali nije li Everettova rekla da je Daisy bila vrlo uzrujana nakon svoga tajnog sastanka? - Ne uzrujana. Ljuta.

- Ovdje ne izgleda ljuto.

- Ne - polako kažem. - Bogme ne izgleda. Premotaj naprijed, usporeno.

Gledamo svi troje: majke sa sinovima, majke s kćerima, tu i tamo neki otac izgubljenog izgleda. Jedan se čovjek nesigurno ljulja na biciklu, za kojim u platnenoj prikolici vuče dvoje male djece, dok ga treće pokušava sustići na triciklu. - Vršite li provjere biciklističkih vještina? - iskosa pitam ravnateljicu.

Alison Stevens zbunjeno trepne. - Naši su učenici još mali... - Nisam mislio za djecu. Nego za očeve.

Prolazi nekoliko automobila. Veliki auti s pogonom na sva četiri, monovolumeni, čak i jedan Porsche. A onda stari Ford Escort. Ima ulubljeni branik, razbijeno stražnje svjetlo, a iz prtljažnika mu visi prljava krpa koja - slučajno ili namjerno -skriva gotovo cijelu


registracijsku pločicu. Vozača je nemoguće razaznati, no zato se jasno vidi da netko sjedi na stražnjem sjedalu. - Sad ... sad pauziraj.

Čak i s te udaljenosti, nema nikakve sumnje. To je Daisy. ***

25. svibnja 2016., 11:16 55 dana prije nestanka

Osnovna škola biskupa Kristofora, Oxford

- Tišina, molim. Sjednite i slušajte. Tabitha, Matty, idite na svoja mjesta. Odlično.

Kate Madigan nasmiješi se svome razredu te, uvjerivši se da je svi slušaju, priđe ploči i velikim tiskanim slovima napiše riječ PRIJATELJI.

Zatvori marker i okrene se prema djeci. - Sada ćemo malo razgovarati o prijateljstvu. Kakve osobine dobar prijatelj mora imati, kako biti dobar prijatelj, ali i što učiniti kad se posvađaš s prijateljem, kako izgladiti nesuglasice. Tko bi htio prvi? Što mislite, kakav dobar prijatelj mora biti? Podigne se jedna ruka. Javlja se dječačić u prvoj klupi; ima kovrčavu smeđu kosu i debele naočale. - Izvoli, Jonny. Što misliš, kakav mora biti pravi prijatelj?

- Mora ti dati da se igraš s njegovim igračkama - tiho kaže Jonny.

Kate kimne s odobravanjem. - Da, odlično si započeo. Prijatelj dijeli svoje igračke s drugima. Jer svi znamo da je važno dijeliti, zar ne? O tome smo već govorili. Na taj način stječemo i nove prijatelje. Ima li još tko kakvu ideju? Djevojčica s rajfom u tamnoj kosi digne ruku.

- Izvoli, Megan, što ti misliš?

- Prijatelj je dobar prema tebi kad si tužan.

- Odlično, Megan. To je također važno, zar ne? Vidimo li da je nesretan, prijatelja ćemo pokušati oraspoložiti. - Djevojčica sramežljivo kimne i stavi vrh prsta u usta.


- Još tko?

Daisy ustane.

Jedan od dječaka u zadnjim klupama se iskrevelji. - Štreberica - promrmlja.

- Ja mislim - kaže Daisy - da je prijatelj netko tko će ti pomoći ako ti se nešto loše dogodi, i netko kome možeš povjeriti svoje tajne.

Kate se nasmiješi. - Vrlo dobro, Daisy. Imaš li takvog prijatelja?

Daisy žustro kimne glavom, blistavih očiju, a onda sjedne.

Kasnije u školskom dvorištu Portia i Nanxi sjede na klupi dok se Daisy igra “školice”. Millie Connor mota se u blizini, s očajničkom željom da je pozovu k sebi, no one se pretvaraju da je ne primjećuju. Uza žičanu ogradu nekolicina starijih dječaka igra nogomet, dok malen dječak crvene kose povlaci dežurnu učiteljicu za rukav. - Gledajte, gledajte! Ispao mi je zub! - kaže. Na klupi Nanxi piše poruku na mobitelu, no Portia gleda Daisy.

- Znaš ono što si rekla učiteljici za pravog prijatelja - kaže Portia. - Na koga si mislila? Daisy u igri stigne do “neba”, okrene se i prinese prst usnama. - To je tajna -kaže.

Nanxi ravnodušno podigne pogled. - Ti to uvijek kažeš. - E pa, istina je.

- Znači, nisi mislila na mene i Nanxi? - ustraje Portia.

- Možda i jesam - kaže Daisy izbjegavajući njezin pogled. - Neću ti reći.

- Ne znam zašto uopće moramo razgovarati o takvim glupostima - sad već zlovoljno kaže Portia.

- To se zove građanski i zdravstveni odgoj - kaže Nanxi ne podižući pogled. -Učit ćemo i o seksu. Mama mi je rekla. Morala je potpisati da se slaže. - Što je to seks? - upita Millie primičući se. Ostale se zabulje u nju, a Nanxi okrene očima.

- Ma znaš - kaže Daisy kao da se obraća idiotu - kad ti dečko ugura svoju stvar dolje i onda nešto izađe. Millie užasnuto zine. - Molim? U gaćice? Ajme, fuj!

Daisy slegne ramenima. - To odrasli rade. Izgleda da im se sviđa.


Nanxi na trenutak prestane pisati poruku i pogleda ih. - Slažem se s Millie. I meni zvuči odvratno. Uostalom, otkud ti toliko znaš o tome?

Daisy baci kamen na kvadrate svoje “školice” i gleda gdje će se zaustaviti, a onda počne skakutati prema njemu. - Eto tako, znam - kaže. ***

U 1:30 zaključim da nema šanse da zaspim pa ustanem. Osjetivši da se madrac miče, Alex nešto promrmlja, a onda se okrene na drugu stranu. U ovo doba godine nebo kao da se nikada posve ne smrači. Iskradem se u hodnik, a odande u Jakeovu sobu, dok mi tamnomodra tišina odzvanja u ušima. Prozor je odškrinut pa zastavica na zidu titra na povjetarcu. Odlazim zatvoriti prozor i ugledam susjedovu mačku kako se šulja po travi. Jake je obožavao tu mačku. Stalno nas je gnjavio da mu nabavimo mačića, ali ja sam ga uvijek odbijao. To je samo jedna od mnogih stvari zbog kojih danas žalim.

U njegovoj sobi ništa nije mijenjano, ništa pomicano. Kad-tad morat ćemo to učiniti, ali još se nijedno od nas ne može suočiti s tim zadatkom. Jednom tjedno dolazi nam spremačica, ali ovu sobu čisti Alex, i to dok mene nema. Ne želi da vidim koliko pazi da svaku stvar vrati na točno isto mjesto. Spuštam se na krevet i mislim na Lea. Morat ćemo razgovarati s njegovim liječnikom. Jer ako sam ja primijetio da nešto nije u redu, onda nema sumnje da je i liječnik. Legnem i polako se okrenem, tako da mi lice utone u Jakeov jastuk. Njegov je miris još ondje, ali blijedi. Na trenutak me ulovi panika jer znam da ću uskoro čak i to izgubiti.

Sklopim oči i udišem sina. - Adame! Adame!

Naglo se uspravim na krevetu, srce mi divlje lupa. Alex stoji preda mnom. Nemam pojma koliko sam spavao, ali još nije svanulo. - Zvoni - promuklo kaže pružajući mi mobitel. - A s obzirom na to da je dva ujutro, teško da su dobre vijesti, zar ne? Spustim noge na pod. Vidim da me zove Gislingham. - Što je?

Buka s druge strane je neopisiva. Čujem barem dvije sirene.

- Pred kućom sam - vikne Gislingham pokušavajući nadglasati tutnjavu. - Jesmo li dobili nalog?


- Čujte... Mislim da biste trebali doći. ***

Kao u onom jebenom filmu Rebecca. Već s obilaznice vidim tamnocrveni odsjaj, a dim me zapuhne puno prije skretanja u njihovu uličicu. Ondje su tri policijska vozila, hitna pomoć i dva vatrogasna kamiona. Dvojica vatrogasaca stoje na ljestvama i šmrkom gase požar na katu. Po crvenim opekama širi se ružna crna čađa. Vidjevši me da dolazim, Gislingham se odvoji od gomile ljudi i priđe mi. - Koji kurac se dogodio?

- Izgleda da je netko podmetnuo požar. Osjećate miris benzina. Ranije se ovdje okupilo nekoliko probisvijeta, prijetili su i galamili, ali pozornici su ih za čas maknuli. Jedan je kreten bacio ciglu, ali bio je predaleko pa nije uspio napraviti nikakvu štetu. Vatrogasni časnik s kojim sam razgovarao misli da je počinitelj došao cestom uz kanal i bacio nešto preko ograde, nekakav Molotovljev koktel kućne izrade. - Gdje su Sharon i mali? Jesu li dobro?

To sam trebao prvo pitati. Svjestan sam toga.

Gislingham kimne glavom. - Everettova je s njima u autu. Malo su potreseni. Pogotovo mali. Nagutao se dima.

Bacim pogled na policijski automobil. Suvozačeva su vrata otvorena i ondje vidim Sharon zaogrnutu dekom. Lea ne vidim. - Imamo jebenu sreću da nitko drugi nije stradao. Susjedi s jedne strane su na putu, a drugi su izašli kad im je Sharon došla lupati na vrata. Novinari uživaju, naravno. Ovi sa Skya ostali su preko noći u reportažnom kombiju. Pala im je sjekira u med, sve su snimili. - Molim te, reci mi da su prvo pozvali vatrogasce, a onda počeli snimati. - Rekli su da ih je Sharon već bila pozvala.

- Dobro, želim te snimke. I to prije emitiranja. I pronađi višeg vatrogasnog časnika ovdje. Ujutro ga želim vidjeti, čim jave da je požar ugašen.

Bacim pogled na piskarala. Kordon policije drži ih na odstojanju, ali oni se svejedno naguravaju poput nahuškanih pasa. Sad je ovdje već sigurno pet-šest reportažnih kombija, nahrupili su poput morskih pasa kad nanjuše krv. - Šef odjela će mi glavu otkinuti zbog ovoga. A i unutarnja kontrola će mi sigurno sjesti za vrat. - Niste mogli znati da će do ovoga doći, šefe.


- Nisam, ali mogao sam preseliti obitelj čim se u javnosti doznalo da smo ih ispitivali. Načelnik će nesumnjivo zauzeti takav stav. Bilo kako bilo, sad ćemo ih morati preseliti. Kamo bismo mogli? - Ima onaj pansion u blizini Cowley Roada. Već smo onamo sklanjali ljude. Mislim da ih trebamo maknuti iz ovoga dijela grada. Možda se još uvijek netko mota ovuda. Čekamo da bolničari pregledaju dječaka, onda će ih Everettova odvesti. Sharon nije u stanju; osim toga, auto joj je za otpis, bio je u garaži. - Odlično.

Gislingham ne izgleda naročito sretno. - Ozbiljno govorim. Dobro ste obavili posao. - Nije to, šefe. Mislio sam pričekati do jutra, ali kad ste već ovdje ...

Duboko udahnem. - Još loših vijesti? Nisam siguran može li biti gore od ovoga dosad, ali pljuni.

- Znate onaj neregistrirani mobitel s kojega je Mason slao poruke svojim ljubavnicama? Provjerio sam ga u našoj bazi. S tog su broja preuzimani sadržaji s azerbajdžanske pornostranice. Hard-core filmovi, šefe. S djecom. Čak i bebama. Proguta knedlu i tada se sjetim. Pa on čeka prvo dijete.

Lagano ga dodirnem po ruci. - Mislim da bi Barry Mason trebao pozvati onog odvjetnika. Bogme će mu trebati. ***

Dok prilazim policijskom automobilu, Everettova mi dođe ususret. - Provjerila sam; u pansionu imaju dvije slobodne sobe. Ako se slažete, reći ću pozorniku da njih odveze, a onda idem kući po stvari. Ostat ću nekoliko dana s njima. - Dobra ideja. Mislim da ih tako daleko nitko neće pronaći, ali nikad ne znaš. U svakom slučaju, moramo nadzirati Sharon. A da se pritom ne vidi iz aviona što radimo. - U redu, šefe.

Okrene se da ode, ali zadržim je. Izvadim svoj mobitel.

- Kad bolničari potvrde da je sve u redu, možeš li Leu pokazati ovu sliku? Pitaj prepoznaje li ga. Upitno me pogleda. - Je li to ...?


- Baš taj. Daisyn tajanstveni princ na bijelom konju. Samo se nadam se neće ispostaviti kako je ovo priča o ljepotici i zvijeri. Objasnim joj što smo vidjeli na snimkama.

Everettova se namršti. - Ali ako ga je posljednji put vidjela devetoga svibnja, kako ...

- Posljednji put da su snimljeni zajedno. Ne možemo biti posve sigurni da se nije našla s njime onoga popodneva kad je nestala. Mogao je čak otići do kuće dok je Sharon Mason lovila majonezu po gradu; Daisy bi ga pustila unutra. Štoviše, trenutno ne znamo za drugu osobu s kojom bi Daisy svojevoljno otišla.

Everettova kimne glavom. - U redu. Ali mislim da bismo trebali pričekati do jutra. Leo je trenutno prilično loše. Ne želimo da nam se predbacuje kako smo ga ispitivali dok nije bio sposoban za to. Opravdana sumnja i tako to. - Istina. Poslat ću ti sliku na e-mail. Nazovi me sutra.

Gledam je dok odlazi prema automobilu. Na suvozačkom sjedalu sjedi Sharon s torbicom u krilu i gleda se u zrcalu. ***

Kad se Everettova u 3 ujutro parkira ispred pansiona, nigdje nema ni žive duše. Za razliku od Cowley Roada, stotinjak metara dalje, gdje je noćni život još u punom zamahu. Unatoč relativno zapuštenom izgledu, pansion prilično nalikuje na kuću Dawsonovih, no samo po arhitekturi. Ovaj je dio grada uvijek furao vlastiti film, a viktorijanski graditelji koji su ga pokušali pretvoriti u perspektivnu minijaturnu kopiju njegova velebnog sjevernog susjeda ubrzo su shvatili da od toga neće biti ništa i taj se eksperiment ugasio. Neke su kuće još uvijek ovdje, ali uglavnom su u njima studentski domovi, uredi i pansioni. Poput ovoga. Iznad vrata još se jedva može pročitati natpis Villa Ponsonby; aktualni vlasnik ju je vjerojatno mudro -prekrstio u The Comfy Inn.

Everettova izađe i brižljivo zaključa automobil (ona bolje od ikoga zna kakva je stopa kriminaliteta u ovome dijelu grada), a onda sa stražnjeg sjedala izvuče veliku torbu. Spakirala je nešto odjeće koju Sharon može posuditi, nekoliko četkica za zube i nešto sitnih potrepština. Trebalo bi biti dovoljno do jutra, kad se otvore prve trgovine. Samu sebe podsjeti da ujutro javi susjedi da nahrani Hectora pa tegleći tešku torbu krene prema ulaznim vratima pansiona. Prođe dobrih pet minuta prije no što se vlasnik pojavi, u besprizornoj potkošulji i umrljanom donjem dijelu pidžame, u koji se Everettova ne usuđuje bolje zagledati. Gore, u sobi, Sharon sjedi na krevetu, još uvijek zaogrnuta dekom koju su joj dali bolničari. Ispod nje nosi samo spavaćicu. Leo se stisnuo uz nju; povremeno zakašlje. Lice mu je čađavo. Everettova počinje vaditi stvari iz torbe. Gornji dio trenirke, traperice, nekoliko majica kratkih rukava. Sharon ih pogleda s neodobravanjem.


- Ne volim nositi tuđu odjeću.

Everettova joj dobaci pogled. - Bojim se da i nemate nekog izbora. Osim toga, sve je savršeno čisto. Ravno iz perilice.

Sharon se strese. - Sve mi je to barem tri broja preveliko. Radije bih umrla nego da me netko vidi u tome.

Everettova bi joj najradije rekla da ima sreće što te noći doista nije umrla, ali onda potisne svoj bijes. Žena je vjerojatno još u šoku.

- Kao što rekoh - ravnodušno joj odgovori - nemate nekog izbora. Ujutro možete ravno u trgovinu po nove stvari. Naposljetku, torbicu ste uspjeli spasiti, zar ne? Većina ljudi u ovakvoj situaciji nema ni kreditnu karticu. Sharon je pogleda iskosa, a onda dohvati ružičasti ručnik složen na krevetu. - Idem se istuširati - kaže.

***

BBC Midlands danas

Subota, 23. srpnja 2016., | Zadnja izmjena 07:56 Slučaj Daisy Mason: Požar u obiteljskoj kući

Sinoć je izbio požar u kući Barryja i Sharon Mason, navodno podmetnut. Vatra se brzo proširila i izazvala veliku materijalnu štetu. Stanari okolnih kuća morali su biti evakuirani.

Otkako im je nestala kći, Masoni su postali metom govora mržnje na Twitteru, pogotovo nakon što se doznalo da je Barry Mason pod lažnim imenom posjećivao stranice za pronalaženje partnera. Neke nedavne objave sadrže eksplicitne prijetnje Masonima.

U službenoj izjavi oksfordske policije inspektor Adam Fawley rekao je da će policija kazneno goniti sve koji preko društvenih mreža pozivaju na nasilje. “Takvo je ponašanje jedan oblik modernoga terorizma. Odgovornima ćemo ući u trag, a onda ih sankcionirati.”

Twitter se oglasio službenim priopćenjem u kojem osuđuje nasilje, a policiji nudi punu suradnju u pronalaženju odgovornih osoba. Imate li bilo kakvu informaciju o Daisy, smjesta nazovite oksfordsku policiju na broj 01865 0966552. - Pazite gdje stajete. Gornji sloj se hladi, ali ispod mjestimično još gori.


8:05 je, subota ujutro, a ja sam već popio previše kave, što nimalo ne ublažava pomalo halucinogeni dojam pougljenjenog dnevnog boravka Masonovih. Viši vatrogasni časnik polako dolazi prema meni preko jeftinog akrilnog saga, koji se uglavnom rastopio u smrdljivu kašu, a tu i tamo se kroz njega vidi betonski pod. Vani još uvijek polijevaju šmrkovima pa se po fasadi slijeva crna voda, a iznutra gotovo da i nema zidova. Većinom je posrijedi bio običan knauf; nije bilo šanse da ne izgori.

- Zapravo sam se već imao prilike susresti s nečim ovakvim - kažem pokazujući da sam obuo čizme. - Kako vam mogu pomoći, inspektore? - Sigurni ste da je požar podmetnut?

- Apsolutno. Na katu se još osjeti miris akceleranta. Upravo prebiremo po staklu. Budemo li imali sreće, možda pronađemo djeliće boce u kojoj je bio. - Znate li kako je točno izbio požar?

Okrene se i pokaže uvis, u divovsku rupu koja je nekoć bila stubište. - Trenutno polazimo od teorije da je netko bocu sa zapaljivom tekućinom ubacio kroz stražnji prozor na prvome katu. - U kćerinu sobu?

- Ako vi tako kažete. Iskreno, u ovakvom stanju teško je prepoznati čija je.

- Mislite da bi netko doista mogao dobaciti bocu s ceste uz kanal? Odande ima barem deset metara? Vatrogasac se zamisli. - Apsolutno je izvedivo, ali trebala bi vam određena visina za izbačaj. To znači da je bocu morala baciti odrasla osoba ili barem vrlo krupan klinac. Ako je posrijedi klinac, to bi objasnilo zastoje samo jedna boca pogodila metu. U stražnjemu su dvorištu dva-tri pougljenjena kratera kamo su očigledno pale druge. Prikupljamo djeliće stakla iz kuće, a uzeli smo i neke uzorke s ceste, ali morali bismo biti pravi srećkovići i pronaći otiske prstiju jer ćemo inače teško otkriti počinitelje. Onuda prolaze stotine ljudi, tako da od otisaka stopala nema nikakve koristi. To su loše vijesti, premda sam ih očekivao. - Kako to da se vatra tako brzo proširila? Mislim, pogledajte oko sebe. Pa ovdje ništa nije ostalo.

- I mene je to začudilo. Mi smo stigli za osam minuta, a kuću je već u potpunosti progutao plamen. Znate, te moderne kuće izgledaju lijepo, ali su mizerne kvalitete. One velike viktorijanske kuće s druge strane kanala, e one bi podnijele ovakav požar. - Je li to jedini razlog?


- Akcelerant je svakako pridonio širenju požara. A unutra je sve bilo prekriveno sintetičkim vlaknima, koja su buknula poput vatrometa. No unatoč tome, iznenadilo me da je kuća ovako stradala u tako kratkom roku.

- U redu - zamišljeno kažem. - Hvala. Javite mi doznate li nešto novo. - Može.

U stražnjem dvorištu Challow čuči s otvorenim kovčegom i hrpom vreća za dokaze pred sobom. Vidim nešto odjeće, uglavnom kaputa i jakni, nekoliko cipela, nešto nalik na sportsku torbu. Većinom je sve sagorjelo. Neke stvari jedva mogu prepoznati. - Ima li ičega... bilo čega?

Challow se uspravi i njegovo papirnato zaštitno odijelo zaškripi. - Iskreno, nema bogznašto, a i to što ima isključivo je iz prizemlja. Možda nešto nađem na cipelama, ali uz ovakvu štetu teško da ću imati sreće. Sve s gornjeg kata je izgubljeno. Ako si se nadao nečemu iz kćerine sobe, zaboravi. Mogla je ondje i iskrvariti; sumnjam da bismo to sada mogli ustanoviti. A i ti i ja znamo da je ta soba izribana do elementarnih čestica. Ionako smo eventualno mogli naći kakvu indiciju. - Trebao sam više navaliti da nam odobre onaj usrani nalog za pretres.

- Ne krivi sebe. Učinio si što si mogao. Sad šefu odjela gori pod petama. -Challow zastane. Oprosti. Nespretno sam se izrazio. Zavlada tišina. Challow odmahne glavom, a onda se sagne i iz kovčega izvadi bocu vode. Otpije pa se namršti. - Toplo. - Još što?

- Vatrogasci su spustili očevo računalo, ali vjerujem da je tvrdi disk otišao.

- Svejedno ga spakiraj. Nadam se da ćemo skupiti dokaze s mobitela, ali na računalu ih vjerojatno ima više. - A tu je i ovaj otužni predmet.

Podigne vreću za dokaze. Što god bilo, nekoć je imalo krzno. - Isuse, Alane, što je to? Obiteljski kunić?

Challow se cinično nasmiješi. - Masoni mi se ne čine kao ljubitelji životinja. Previše su neuredne za über-pedantnu gospođu M. Ne, ovo je krzno u svakom slučaju umjetno. - Doda mi ga. - Kostim lava, sav razderan. Mislim da se mladom Leu nije svidjela ideja o kostimiranju za zabavu.


Opet mi je pred očima. Rekao je da mu se dečki rugaju zbog imena, da njegovo ime koriste kao oružje protiv njega. Nije čudo da se jadničak nije želio maskirati u kralja jebene džungle. - A školska torba? - Ni traga od nje. - Sranje.

- Ne znači da nije bila ovdje. Lako je mogla nestati u požaru, s obzirom na to da je gotovo sigurno bila plastična. Ili su je se oni mogli riješiti. Naposljetku, imali su za to više dana.

- Riješili su se torbe kao što su se riješili i nje.

Challow ponovno otpije iz boce. - Zvučiš kao netko kome treba malo dobrih vijesti. Jedan dio slagalice ipak je preživio požar. Masonov kamionet. Parkiranje iza ugla, u Waterview Crescentu. Kamion za vuču već stiže. - Pred očima svih medija. Ma super.

- Bojim se da ti tu ne mogu pomoći. Vučna služba ne diči se diskrecijom.

- Ali jasno ti je što će se dogoditi, zar ne? Samo hranimo medijsku ludnicu.

- Možda su nešto i naučili iz ovoga. - Pokaže rukom oko sebe. - Vidi ovu katastrofu. Netko je mogao poginuti. I to zbog usranog Twittera. - Misliš da su nešto naučili? Ja se ne bih kladio.


*** @Nuckleduster1989 @TheGameBlader666 Mislio sam da nisam uspio, a onda odjednom BUUUUUM! Evo im sad smrdljive pedofilčine @JaneJohnstone4555 Možda nije popularan stav, ali svi s kojima sam razgovarao misle da ja majka kriva #Masoni

Vijesti društvenih mreža UK @UKSocialMediaNews 0922 Naša je anketa još uvijek otvorena. 67 % onih koji su glasali misli da je kriva Sharon Mason, 33 % misli da je Barry. Dosad vas je glasalo 23,778 #DaisyMason Lilian Chamberlain @LilianChamberlain

09:23

Zna li netko kako je Leo Mason? Srce me boli zbog malog jadnička. Našao se u ovakvom kaosu i ne može pobjeći ... Djetešce je ubio 10-godišnji brat@LilianChamberlain @AngelaGBetterton #DaisyMason

- Čuo sam ih kako viču - kaže Leo crtajući prstom po staklu. Everettova se prene. - Molim? Što si rekao, Leo? - Čuo sam ih kako viču.

Everettova spusti mobitel te priđe prozoru. Prisili se da nakratko gleda golubove, - Tko je vikao, Leo? - pita. Dječak još uvijek zuri u ptice. - Bila je noć. - Kad je to bilo?

Leo slegne ramenima. - Ne znam.

- Je li Daisy vikala?

Dugo šuti. - Ptice su - na kraju kaže. - Ptice?

- Na Port Meadowu. Ondje ima galebova. Jednom sam išao onamo. Mnogo ih je. Dižu gadnu galamu. Everettova prodiše. - Shvaćam. I tako galame čak i noću? Leo kimne glavom. - Mislim da su nesretni.


Everettova pruži ruku prema njemu, lecne se, ali onda se brzo sagne i zagrli dječaka. On okrene lice prema njezinu ramenu. - Ja sam kriv. Sve sam ja kriv - prošapće. ***

Jedino što me tješi po povratku u postaju je to što se Barry Mason sigurno osjeća puno gore nego ja. U svakom slučaju smrdi mnogo gore. Na trenutak se zapitam gdje je proveo prošlu noć. Gdje god to bilo, očigledno gostima ne ostavljaju besplatne šampone. S druge strane, njegova je odvjetnica savršeno uređena. Zapravo me podsjeća na Annu Phillips. Visoka, u bijeloj bluzi, svijetlosivoj suknji i balerinkama od antilopa. Pitam se poznaje li Masona od ranije ili je jednostavno izvukla najkraću šibicu. A teško da ima kraće šibice od ove. Ona ni ne sluti kakva će je hrpa govana upravo zasuti. Quinn sjedne i odloži novine. Slučajno ih je ostavio otvorene na stranici s fotografijom Barryja dok ga guraju u policijski automobil. Na slici Quinn jednom rukom pridržava otvorena vrata, dok mu je druga na Barryjevoj glavi. Klasično ponižavanje. Vjerojatno zbog toga Barry izgleda tako bijesno, i nimalo nalik na zabrinutog oca. Quinn pak izgleda dobro, vrlo uglađeno; vjerujem da će ovu sliku izrezati i sačuvati. Vidim da je odvjetnica također gleda i Quinn to primjećuje.

- Zašto ste ponovno pozvali moga klijenta, inspektore? - pita me dok sjedamo. -Opasno se približavate tužbi za maltretiranje. Koliko je meni poznato, moj je klijent u potpunosti surađivao s vama i nemate nikakvih osnova sumnjičiti ga za bilo kakvu ulogu u nestanku njegove kćeri.

Barry Mason bulji u mene. - Da ste se iole posvetili potrazi za Daisy, umjesto što mene progonite, možda biste je dosad već pronašli. Jer ona je tamo negdje. Čujete li me? Ona je negdje sama i uplašena, želi mamu i tatu, a vi jebeni debili samo smišljate kako da meni namjestite. Ja sam joj otac. Ja je volim. Okrenem se prema odvjetnici. - Kad i ako budemo trebali nekoga uhititi u vezi s nestankom Daisy Mason, učinit ćemo to. Sada vašega klijenta želimo ispitati o nečem drugom. - Primim diktafon. - Za zapisnik: ispitivanju prisustvuju inspektor Adam Fawley, v.d. narednika Gareth Quinn, gospođica Emma Carwood i gospodin Barry Mason.

Otvorim smeđi kartonski fascikl pred sobom te izvadim rođendansku čestitku. Otvorena je i spremljena u vreću za dokaze. Pokažem im prednju stranu, na kojoj je ispisan tekst čestitke, a zatim je okrenem na drugu stranu i tako ostavim na stolu. Netremice promatram Emmu Carwood; na trenutak se na njezinu licu pojavi izraz gađenja, a onda se vrati profesionalna neutralnost. - Jeste li ovo već vidjeli, gospodine Mason?


- Odakle vam to? - sumnjičavo pita.

- Za zapisnik: gospodinu Masonu predočena je čestitka koju je za njega izradila njegova kći Daisy Mason. Sastoji se od brojnih slika izrezanih iz časopisa. U čestitki se spominje sve ono što otac i kći vole zajedno raditi, primjerice plivanje i nešto što Daisy naziva “ljuljanjem u njegovom krilu” ... - Ma je l' vi to mene zajebavate?

- Kad vam je to dala, gospodine Mason? Namršti se. - Za rođendan, genije.

Umiješa se gospođica Carwood. - Ovakav vam ton neće pomoći, gospodine Mason.

- Za koji rođendan? Ove godine? Prošle godine? - Ove godine.

- Dakle, ovoga travnja. Prije tri mjeseca. Ništa ne odgovori.

- A ova slika - kažem pokazujući na gole grudi. - Odakle joj to? Iz nekakvog časopisa za odrasle? Imate li običaj ostavljati takve sadržaje ondje gdje ih osmogodišnje dijete može pronaći?

Mason se zabulji u mene, a onda uzme čestitku i pozorno je pogleda kroz plastiku. - Mislim da ćete otkriti - na kraju kaže - da je ova slika izrezana iz sportskog priloga. U redu, nije baš politički korektna, ali ne može se reci da je pornjava. U tabloidima takvih slika ima koliko hoćete.

- Stvarno? - kažem stavljajući čestitku sa strane. Uzimam drugi list papira i spuštam ga pred njega. - Možete li potvrditi da je ovo broj mobitela preko kojega komunicirate sa ženama s interneta? Mobitela za koji vaša žena nije ni znala?

Barry baci pogled. - Da, rekao bih da jest. Pa? Ne koristim ga prečesto.

- Ali ste ga koristili šesnaestoga travnja ove godine. Broj je pohranjen u policijskoj bazi jer je s njega pristupano azerbajdžanskoj internetskoj stranici na kojoj se mogu naći na tisuće fotografija djece. A sada, gospodine Mason, svakako govorimo o pornjavi. I to nadasve izopačenoj i protuzakonitoj. Mason je zinuo. - Lažete ... Nikad nisam ni prismrdio takvim stranicama. Ne palim se na djecu, jebemu sve. To je odvratno ... bolesno ...


- Barry Mason, uhićeni ste zbog posjedovanja dječje pornografije. Ne morate ništa reći, ali može vam naštetiti ne spomenete li nešto na što ćete se možda pozvati na sudu. Sve što kažete postaje dokaz. Morate predati sporni mobitel da ga pretraže forenzičari... - E pa, odmah ću vam reći da na njemu ništa nećete pronaći. Nikad nisam ni upalio jebeni fotoaparat... - Sada će vas odvesti u pritvor. Razgovor završen u 11:17. Quinn i ja ustanemo i spremamo se otići.

- Bila je to Sharon, zar ne? - kaže Barry. Sad mu se u glasu čuje panika. - Ona vam je dala onu vražju čestitku. Morala je to biti ona. Ostatak jebene kuće izgorio je do temelja, zahvaljujući vama. - Udari šakom o stol. - Nije li vaš zadatak zaštititi nas od takvih bolesnika? Nije li vam to posao? - Možete biti mirni. Unutarnja kontrola utvrdit će kako je do toga došlo.

- Zar ne vidite što ona radi? Pokušava mi namjestiti. Doznala je da sam upoznavao komade preko interneta i totalno je popizdila. - Želite reći da je ona skinula pornografiju na vaš mobitel?

Zausti da nešto kaže, a onda odustane. - Znači, ne.

Ponovno se okrenem da odem, ali on još nije gotov.

- Ne šalim se. Ta žena nije normalna, fali joj daska. Ne mislim samo na ispade bijesa ... Ljubomorna je čak i na vlastitu kćer, možete li vjerovati? Jebeno neprirodno, to ću ja vama reći. Zapravo mogu vjerovati, vrlo lako. Osjetim da me Quinn gleda, a znam i zašto. Barry nam priča priču kojoj smo i sami najskloniji. Samo bez njega u njoj. - Što želite reći, gospodine Mason? - ravnodušno kažem.

- Želim reći sljedeće: ako je netko naudio Daisy, onda je ona, ne ja. Mislim, ne bi bilo prvi put, zar ne? Pogleda mene pa Quinna, vidi naša blijeda, zbunjena lica. - Valjda znate za nju, ne? ***


- Šef će me živoga oderati jer vam ovo dajem.

Jedan sat kasnije u pretrpanom kombiju televizijske kuće Sky News Paul Beaton sjedi pred hrpom ekrana. Pored njega je v.d. narednika Gareth Quinn.

- Već dovoljno dugo radite ovaj posao - kaže Quinn - pa znate da je suradnja s policijom uvijek najbolji izbor. Pogotovo tijekom istrage ubojstva. Beaton ga pogleda. - A ovo je istraga ubojstva? Zar ste pronašli tijelo?

- Nismo. Ali i ne trebamo ga pronaći, ne nužno. Niste ovo čuli od mene, ali samo je pitanje vremena. - Biste li mi to potvrdili prije no što s tom informacijom izađete u javnost? Jer ovako savjesno surađujem s vama? Quinn se nasmiješi. - Da prvo vidim što imate.

Beaton kucne po tipkovnici. - Nekako mislim da se nećete razočarati.

Na ekranu se pojavi snimka. Bjelodano je snimano iz ruke; slika divlje skače prije no što se fokusira na kuću Masonovih u mraku. U dnu ekrana piše da je vrijeme 01:47.

- Spavao sam kad je nešto glasno bubnulo - kaže Beaton. - Zgrabio sam kameru a da ni hlače nisam navukao. Eto kako završite nakon deset godina izvještavanja i tri boravka na Bliskome istoku. - Pričajte mi - kaže Quinn, koji se nije maknuo dalje od Mallorce.

U 01:49 vrata kuće otvore se uz tresak i Sharon Mason izađe. Odjevena je u bijeli čipkasti negliže, a u jednoj ruci drži torbicu. Zvjerka uokolo, trepće i nestabilno se ljulja, a onda počne teturati prema susjednoj kući, gdje nekoliko puta pozvoni. Vrata se otvaraju tek u 01:52. - U tom trenutku još nisam znao što se dogodilo. Kao što vidite, gospođa Mason upozorava susjede da izađu iz kuće i tek onda prvi put vidimo požar.

Snimka naglo skrene prema nebu i pojavi se plamen koji guta krov. Onda se kamera počne kretati: pod, snimateljeve noge, vrata kombija, a onda odjednom ponovno kuća. Neki čovjek u pidžami utrčava unutra. Sharon Mason sjedi na zidiću, glave spuštene među koljena. S njom su dvije djevojčice i neka žena. Snimatelj nešto kaže Sharon, ali prigušeno je i nerazumljivo. - Tu je pitam je li pozvala vatrogasce.

Kamera se opet okreće prema ulaznim vratima Masonovih, koja su širom otvorena. A onda gore, prema prozorima na katu, iza kojih bijesni narančasti oganj. Zavjese već gore.


Quinn se nagne naprijed. - Gdje je Leo? Gdje joj je sin, jebote?

- Baš me zanimalo kad ćete me to pitati. Samo gledajte.

Kamera ponovno skreće na ulazna vrata kuće, upravo u trenutku kad iz nje izlijeće susjed gurajući Lea ispred sebe. Obojica su čađavi. Uspijevaju odmaknuti tek nekoliko metara od ulaza kad prozori na katu eksplodiraju, iskre i krhotine zaspu kolni prilaz, a susjed i dječak se sruše na tlo. Vrijeme na ekranu je 02:05. Quinn ustaje. - Hvala, stari.

- Čujemo se? Hoćete li mi javiti ako bude uhićenja? Mislim, da emitiramo ovu snimku, Kriste, pa to bi odjeknulo poput dinamita.

- Ne brinite. Prvi ćete saznati.

Izašavši na ulicu, Quinn izvadi mobitel. - Gislinghame? Quinn je. Neka netko sazna kad je zaprimljen onaj poziv vatrogascima, može? Neka provjere je li možda bilo i ranijih poziva koji su prekinuti. Hvala, stari. Croydon danas

3. kolovoza 1991.

TRAGEDIJA ZADESILA OBITELJ NA ODMORU

Krojdonska obitelj sutra se vraća s Lanzarotea, na kojemu su trebali provesti odmor iz snova, da bi ih ondje zadesila strašna tragedija.

Gerald Wiley (52) i njegova supruga Sadie (46) sa svojim su kćerima Sharon (14) i Jessicom (2) stigli na taj turistički otok prije tjedan dana. Gospodin Wiley nedavno je dobio otkaz nakon 30 godina rada u londonskom metrou, a novac od otpremnine odlučio je potrošiti na odmor koji će njegova obitelj zauvijek pamtiti.

Obitelj je na plaži uživala u zabavi u organizaciji njihova hotela kad je došlo do katastrofe. Svjedoci kažu da je vrijeme bilo vedro, a more mirno. Jessica se sa sestrom ranije igrala na malom gumenom čamcu, a nedugo nakon 16 sati osoblje hotela primijetilo je da su djevojčice nestale. Gospodin Wiley ugledao je čamčić daleko u moru i alarmirao sve prisutne. Osoblje hotela smjesta je pozvalo pomoć, a gospodin Wiley pokušao je otplivati prema kćerima. Nekolicina drugih turista također je bila sprema pomoći, no prije no što je do njih itko uspio doplivati, čamčić se prevrnuo, a obje djevojčice završile su u moru. Bolničari su pokušali s oživljavanjem, ali Jessica Wiley na licu mjesta proglašena je mrtvom. Gospodin Wiley, koji boluje od angine pectoris, primljen je na bolničko liječenje. Sharon Wiley, učenica škole Colbourne, pretrpjela je manje rane i modrice.


Pauline Pober (42) iz Wokinghama vidjela je sve što se dogodilo. “Srce mi se slama. Svi smo se sjajno zabavljali. Djeca su se igrala, svi su bili opušteni i sretni. Jessica je bila divno, veselo dijete. Roditelji su je čuvali kao zjenicu oka svoga. Strašno da im se to dogodilo. Suosjećam sa sirotom Sharon. Bila je izvan sebe kad su je izvukli na plažu.”

Lokalni stanovnici potvrdili su nam da plima na tom dijelu obale zna nastupiti iznenada. Od 1989. ondje se utopilo čak troje ljudi. Gospodin Wiley jučer je rekao: “Supruga i ja smo slomljeni. Jessie nam je bila dar od Boga. Naši će životi bez nje biti prazni. Nikad je nećemo preboljeti.”

S druge strane linije Gislingham odloži mobitel i vrati se monitoru. Janet se ljuti jer on opet radi preko vikenda, ali iako bi jednim dijelom doista radije bio kod kuće, on je u prvom redu murjak, a tek u drugom budući otac. Uostalom, ovo je jedan od slučajeva koji ti ne daju mira. I to ne samo zato što je posrijedi dijete. Ovaj je slučaj spetljan kao rijetko koji. Nekako se ne priliči nazvati ga zagonetkom - ipak je riječ o djevojčici koja još nije pronađena - ali nije ništa drugo. Zato je on ovdje, zato od jutra sjedi za ovim stolom, u sobi bez klime, i provjerava lokalne registracije u potrazi za onom s automobila u kojem je Daisy viđena pred školom. Janet je rekao da će mu trebati samo deset minuta, pola sata u najgorem slučaju. Koliko vražjih Escorta može biti u gradu? No zna samo dva slova registracije i nema pojma koje je boje automobil pa se popis sad već čini beskonačnim. Čini se, ali odjednom više nije. Evo ga: model iz 2001., vatreno crven, registriran na adresi u istočnom Oxfordu. Gislingham zamahne šakom, a onda se naglo nagne naprijed. Brzo se prebaci na drugi dio policijskoga servera i utipka ime. - Sranje - kaže. - Sranje, sranje, sranje. ***

- Kako to dovraga nismo znali?

U svom sam uredu, stojim uz rame Anni Phillips i zurim u monitor njezinog prijenosnog računala. Pogleda me. - Ruku na srce, trebalo je dobro prokopati da ovo nađem. Novinska arhiva je na internetu, ali samo u PDF-u. Obični nam pretraživač nikad ne bi ovo izbacio. - Možemo istraživati i bez jebenog Googlea.

Vrata se otvore i uđe Bryan Gow. Izgleda kao da mu prijeti toplinski udar, a nije ni najsretniji što smo ga dovukli preko vikenda. - Što je tako važno iskrsnulo? Zbog ovoga propuštam Olivera Cromwella u Didcotu. Podignem obrvu. - Sad se i ti baviš rekonstrukcijama povijesnih događaja?


Ošine me pogledom. - To je lokomotiva, filistre. Točnije, standardni model Britannije, klasa 7. Jedna od posljednjih parnih lokomotiva na britanskim prugama. Slegnem ramenima. - Nikad nisam bio jedan od klinaca koji sanjaju o tome da postanu strojovođe. - Pokažem prema monitoru. - Kako god bilo, ovo, za razliku od lokomotive, ne može čekati. - Onda - kažem - što misliš?

Bryan skine naočale i obriše ih u zgužvani rupčić. S obje strane nosa vide mu se sjajne crvene točke. - Misliš, vjerujem li da je ovo doista bio nesretan slučaj? - Počnimo od toga.

- Nemam baš puno materijala ...

- Znam. Ali čisto teoretski, što bi ovo moglo biti?

- Hm, ako ćemo o mogućem, a ne konkretnom profilu ...

- Može, zasad mi ne treba ništa više.

- U tom bih slučaju rekao da je, čak i ako Sharon nije skrivila Jessicinu smrt, lako moguće da ju je jednim dijelim, svjesno ili nesvjesno, ipak priželjkivala. Malo računaj. Sharon je bilo dvanaest godina kad joj se rodila sestra, a sudeći prema dobi roditelja, pretpostavljam da ih je trudnoća sve iznenadila. Teško je i zamisliti koktel destruktivnih emocija koje je taj događaj mogao pobuditi u Sharon. U tom je trenutku bila na pragu puberteta i odjednom se morala suočiti s činjenicom da njezini roditelji vode aktivan seksualni život. Koji blam, rekli bi mladi. Osim toga, nakon punih dvanaest godina izgubila je status jedinice u obitelji, koji je uzimala zdravo za gotovo. “ When they said he was their only son, he thought he was the only one.” 11 Više ne znam o čemu govori. - Molim?

Kiselo se nasmiješi. - Oprosti... To je iz one pjesme iz sedamdesetih. Prošli su je tjedan imali na kvizu. Ma sjećaš se. O klincu koji odjednom dozna da je dobio sestru. To nikad nije jednostavno, ma koliko dijete bilo uravnoteženo, a roditelji pažljivi. Samo što se čini da su u Sharoninu slučaju roditelji svu ljubav i pažnju preusmjerili na novorođenče, a Sharon se, bez ikakvog upozorenja, našla u ulozi manje vrijedne, sporedne kćeri. - Gow odmahne glavom, a onda naočalama pokaže prema monitoru. - Pretpostavljam da joj nikad nisu oprostili što je ona preživjela, a ne Jessica. Možda su joj čak otvoreno rekli da je ona kriva za 11

Rekoše da nemaju drugoga sina, no to ne bijaše cijela istina” (op. prev.).


njezinu smrt. A ako nije bila, ako je to doista bio nesretan slučaj, e to je onda sranje nad sranjima. - To je stručni termin?

- Poslužit će. Barem u razgovoru s neupućenima.

Vidim da se Anna trudi suspregnuti osmijeh.

- U redu - kažem. - A sad premotaj dvadeset pet godina unaprijed. Drugi put ista stvar?

- Više-manje, sudeći po onome što sam vidio. To nije mnogo, ali dovoljno da primijetim kako je Sharon društveno nesigurna, vrlo tašta i gotovo sigurno izuzetno ljubomorna na onog svog nevjernog muža. Sve u svemu, Daisy je samo nova Jessica. Samo što je ovaj put situacija puno, puno gora. Jer se Sharon ovaj put ne nadmeće za ljubav svojih roditelja, nego svoga muža, dakle, osobe kojoj bi ona morala biti na prvome mjestu. Barem u njezinim očima. A što je peče još i više, ovog malog uljeza si je sama skrivila - donijela ju je na svijet, vjerojatno se stoput žrtvovala za nju, a sad joj se to ovako vraća. Svu netrpeljivost koju je gajila prema Jessici sad prebacuje na Daisy, samo na n-tu potenciju. A da sve bude gore, Sharon je gotovo sigurno potisnula osjećaje nakon Jessicine smrti, što je čini naročito toksičnom prema kćeri. - Dakle, misliš da je bila u stanju ubiti vlastitu kćer?

Gow kimne. - Teoretski, da. Ako su okidači bili dovoljno snažni. Recimo, da je zatekla Daisy i svoga muža u prilici koja se može protumačiti kao iole seksualna. Kad bi se prvi nalet bijesa stišao, ne vjerujem da bi za sve okrivila muža. Štoviše, mislim da tada u Daisy uopće ne bi vidjela svoju kćer. Vidjela bi tek suparnicu.

Zavali se u stolac. - Imaj na umu sljedeće: ako je Sharon ipak nekako pridonijela sestrinoj smrti, makar propustom da je spasi, onda je odavno smislila priču kojom krivicu prebacuje na druge. Svi su onda krivi: roditelji, promatrači, pa čak i sama Jessica. A ako je zaista nekako naudila Daisy, sad će ponoviti isto. Za sve će biti kriv njezin muž, pa čak i njezina kći. Klasični primjer nijekanja stvarnosti, i to, rekao bih, vrlo težak. Nikad vam neće priznati osim ako ne srušite psihološke bedeme koje je gradila godinama. A nemoj se zavaravati da će to biti lako. Mogu se kladiti da se ova žena nikad ne ispričava, čak ni za obične sitnice. Okrenem se prema Anni. - Ona žena iz članka ... Pauline Pober ... Ima li nade da je pronađemo? - Pokušat ću. Prezime nije uobičajeno, a Wokingham je malen.

- A roditelji? Jesu li još živi?


- Provjerila sam. Gerald Wiley umro je od srčanog udara 2014. godine. Sadie je u domu za starije i nemoćne u Carshaltonu. Čini se da ima uznapredovalog Alzheimera. Moglo bi se reći da je ostala samo Sharon. - Sad nam je mnogo toga jasnije.

Anna me pogleda. - Zbog ove priče?

- Ne samo zbog priče. Pogledajte ovu sliku.

“Obitelj Wiley u sretnim danima piše ispod slike. Gerald sjedi s Jessicom u krilu, dok Sadie stoji pored njega, s rukom na njegovom ramenu. Jessica je odjevena u bijelu haljinu sa širokom vrpcom oko struka; dugački uvojci ukrašeni su mašnama. Jezivo podsjeća na sliku Daisy Mason. Što se Sharon tiče, da ne znam da je to ona, teško da bih je prepoznao. Krupna, nesigurna djevojčica na samom rubu fotografije, kao da ju je netko Photoshopom ubacio u njezin vlastiti život. Mišje siva kosa mlitavo joj visi oko lica. Za nju nije bilo mašni, reklo bi se. Pitam se kako joj je bilo živjeti u toj kući nakon Jessicine smrti. Tek sad osjetim sažaljenje prema njoj. * **

Podigavši pogled, vidim ih kako zajedno stoje ispred mene. Quinn i Gislingham. Jedan pored drugoga. Pogledam jednog pa drugog. Ni ne trudim se prikriti iznenađenje. - Što je sad ovo? Prekid vatre? Jesmo li pozvali UN?

Gislingham čak izgleda posramljeno. - Ne baš, šefe. Riječ je o Masonovu mobitelu. Forenzičari su potvrdili da na njemu ima pornografije. Pravi hard-core. Filmovi su bili duboko na memorijskoj kartici, ali nema zabune. Zavalim se. - Znači, lagao je.

- I ne samo to - kaže Quinn. - Onaj automobil u kojem je Daisy viđena. Znamo čiji je.

Na trenutak šuti. - Pripada Azeemu Rahiji.

Vruć je dan, no odjednom mi je ledeno. - Kvragu sve, ne valjda ...

Quinn kimne glavom. - Mlađi brat Yasira Rahije, bratić Sunnija Rahije.

Ništa mi više ne treba reći. Yasir i Sunni Rahija bili su glavni počinitelji niza naročito odvratnih seksualnih zločina, usmjerenih prema siromašnim mladim bjelkinjama iz istočnoga Oxforda. Našoj je policiji dugo trebalo da ih uhvati, predugo. Ja nisam radio na tom slučaju, ali svi smo i dan danas traumatizirani. Svi osjećamo krivicu.


- Azeemu je tek sedamnaest godina - kaže Quinn - i ništa ga ne povezuje s vabljenjem djevojaka i grupnim silovanjima, ali u ovim okolnostima ... Spustim glavu u ruke. Bio sam siguran - posve siguran - da je Daisy ubio netko iz njezine neposredne okoline. Ali što ako sam se prevario? Što ako je ona svih ovih dana zatočena u nekom prljavom podrumu na Cowley Roadu, gdje joj čine najodvratnije ... - Imate još nešto.

Sad Gislingham govori.

- Everettova je upravo nazvala. Kaže da je Leu pokazala sliku dečka sa snimke nadzorne kamere, kao što ste joj rekli. Kaže da mu ne zna ime i da ga nikad nije vidio s Daisy ... Uzdahnem. - Pa naravno da ga nikad prije nije vidio.

- E, vidite, vidio ga je. Samo ne s Daisy, nego s Barryjem.

Zabuljim se u Gislinghama. - Ne razumijem. Kakve veze njih dvojica mogu imati? Međutim, Gislingham je imao vremena razmisliti.

- Možda ima logike, šefe. Već se danima pitam kamo odlazi Masonov novac. Nema koga nije prevario, uzeo je na tisuće funti za poslove koje nikada nije ni započeo, a opet svi kažu da obitelj jedva spaja kraj s krajem. Ali taj se novac mora nekamo prelijevati. Osim toga, na neku foru uspijeva uvjeriti ljude da mu plaćaju u gotovini jer je iznos na njegovom računu smiješno malen s obzirom na poslove koje preuzima. - Možda kocka? Ili se drogira?

No Gislingham odmahuje glavom. - Nismo našli ništa što bi ukazivalo na takve probleme. Ali zato znamo da je odlazio na stranicu s dječjom pornografijom. Takva navika s vremenom postane skupa. A što više zabrazdiš u protuzakonite radnje, više ćeš morati platiti. - Dakle, misliš da nije samo gledao filmove? Misliš da Mason plaća za seks s djecom? S maloljetnicama poput onih koje su bratići Rahija zlostavljali? Gislingham slegne ramenima. - Kao što rekoh. Ima logike.

- A taj dečko sa snimke kojega je Leo vidio s ocem? On mu je veza s pedofilskim lancem?

Quinn se ubaci. - Većinu smo pozatvarali, ali sigurno ne sve. Možda je Azeem nastavio ondje gdje su njegov brat i bratić morali stati. - A zastoje taj dečko razgovarao s Daisy?


Quinn i Gislingham se pogledaju. - Možda im je Mason dugovao novac -naposljetku kaže Gislingham. - Možda su ga preko nje htjeli pritisnuti pa su joj prijetili ne bi li mu pokazali na što su sve spremni ako ne pljune novac koji im duguje.

- Nadajmo se da je tako. Jer na drugu mogućnost ne želim ni pomišljati. Interes tinejdžera za dijete kao što je Daisy ne može imati zdravo objašnjenje. Pogotovo kad se dotični tinejdžer druži s pedofilima.

Međutim, dok to govorim, sjetim se da su njezine prijateljice rekle da je bila ljuta nakon susreta s tim dečkom. Ne uzrujana, niti nesretna. Ljuta. Ali to su samo njihove riječi, ne možemo biti sigurni. Zato su se Rahije uspijevali tako dugo izvlačiti: ljudi poput mene vidjeli su samo ono što su željeli vidjeti i čuli samo ono što su željeli Čuti. Ne mogu dopustiti da ponovno tako pogriješimo. - U redu, okupite pozornike, upozorite ured za suradnju s gradskim vlastima i medijima. Moraju znati što će reći kad telefoni počnu zvoniti. Ja ću obavijestiti šefa odjela. Sigurno će biti oduševljen. Ustanem. S obzirom na to kakva je suradnja policije i gradskih vlasti u istočnom Oxfordu, ovime se moram osobno pozabaviti. ***

12. svibnja 2016., 07:47 68 dana prije nestanka Barge Close 5, kuhinja

Barry Mason sjedi za stolom i doručkuje, dok Sharon stoji pored prozora i ubacuje velike komade voća u sokovnik. Leo i Daisy odjeveni su u školske uniforme, a preko naslona Daisyna stolca prebačena je ružičasta vesta.

- Mislim da bismo trebali organizirati zabavu - kaže Sharon. - Povodom kraja školske godine. Barry podigne pogled sa svoje zdjelice žitnih pahuljica. - Zabavu? Zašto?

- Pa, nikad nismo proslavili useljenje, a znam da bi mnogi ljudi rado vidjeli kuću.

Na drugom kraju stola dječak podigne, a djevojčica spusti pogled. Barry ponovno uzme žlicu. - Zar to nije puno posla?

Sharon ga ovlaš pogleda. - Mogli bismo napraviti roštilj. Uz to ponudimo salate, sendviče i nadjevene pečene krumpire, i to je to. Ti gotovo ništa ne bi trebao raditi.


Barry zausti da nešto kaže, a onda odustane. Djeca se pogledaju kad njihova majka počne rezati još voća, upirući nožem puno snažnije no što bi naočigled trebala. - Što ako bude kiša? - na koncu upita Barry. - U kuću ne bi svi stali.

- Fiona Webster kaže da možemo posuditi njihovu sjenicu. Owen bi ti sigurno pomogao da je postaviš. Barry slegne ramenima. - U redu, ako baš hoćeš. Što vi mislite, djeco?

- Njima će biti super - kaže Sharon. - Imat će priliku upoznati klince iz ulice ... one koji ne idu u njihovu školu. - Okrene se i ponovno uključi sokovnik. Mješavina se počne prevrtati da bi se naposljetku pretvorila u zelenkastu sluz koja se ljepljivo spušta niz plastičnu stjenku čaše kad Sharon podigne poklopac. - Kad se danas vraćaš?

Barry ne odgovori odmah. - Možda kasno. Popodne imam sastanak na gradilištu u Guildfordu. Mogao bi potrajati. Što je s tobom, princezo? - okrene se svojoj kćeri. - Danas ćeš vidjeti koliko si dobila iz engleskog, zar ne? Sigurno si opet briljirala. Moja posebna djevojčica je uvijek i u svemu najbolja. Daisy se kratko osmjehne ocu, a onda nastavi jesti pahuljice. - Lea su izabrali u nogometnu momčad. Barry podigne obrve. - Ozbiljno? Sine, zašto ništa nisi rekao?

Leo slegne ramenima. - Ma samo sam rezerva.

Barryju se lice razočarano objesi. - To ti samo pokazuje da moraš više trenirati. Baš kao što sam ti i rekao. Sharon je i dalje zaokupljena sokovnikom, koji se iz nekog razloga ne da rastaviti. - U redu, ostavit ću ti nešto hladno da pojedeš kad dođeš. Nemoj zaboraviti, u osam imam aerobik.

Barry se široko osmjehne Daisy. - Svakako ponesi ispit sa sobom kući da ga vidim, može, Dais?

Sharon se osvrne. - Molim te, zovi je punim imenom, Barry. Kako da je prijatelji prestanu tako zvati, ako čuju da to čini i njezin rođeni otac?

Barry se nagne preko stola i raskuštra kćerinu kosu. - Ne smeta ti što te tako zovem, zar ne, Dais?

- I ne zaboravi vratiti gospođi Chen onaj neseser, Daisy. Zahvali joj i reci da si možemo sami kupovati stvari.


- Sigurno nisu tako mislili - kaže Barry. - Samo su imali dva ista i pomislili da bi Dais bilo drago dobiti jedan. - Nije me briga. Šminka nije primjerena za djevojčicu njezine dobi. Samo izgleda vulgarno. - Joj, daj, pa samo se zabavljaju. Znaš kakve su cure, vole se uređivati i to.

- Rekla sam ti, nije primjereno. Uostalom, ne treba nam njihova milostinja.

Barry pokušava uhvatiti kćerin pogled, no Daisy netremice zuri u svoje pahuljice. On ustane. - Nemoj se previše gnjaviti večeras - kaže svojoj ženi. - Sendvič je sasvim dovoljan. Od tunjevine, recimo. - Uzme aktovku, ključeve te zaštitnu fluorescentnu jaknu s naslona stolca. - Odoh. Bok, djeco. Pošto su se kuhinjska vrata zatvorila, Daisy spusti žlicu i objema rukama pažljivo zagladi kosu. Leo klizne sa stolca i priđe majci. - Koga ćeš pozvati na zabavu?

- Ma znaš, susjede, vaše prijatelje iz škole, i tako - odgovori mu Sharon lijevajući gusti sok u čašu. - A onog dečka kojeg tata poznaje? - upita Leo.

- Kojeg dečka? - rastreseno pita Sharon. Ispere sokovnik i okrene se djeci, no Leo je već otišao. ***

Kuća obitelji Rahija posve je ista kao i tisuće drugih u tome dijelu istočnoga Oxforda. Sve su građene tridesetih godina, imaju zrnatu fasadu i erker u prizemlju i na prvom katu, a sastoje se od dvije identične polovice. Sa strane kuće Rahija su vrata garaže, s kojih se dobrano ogulila boja, a uz to ih je netko išarao sprejom. Netko tko ne zna napisati “pedofili”. Jedan od prozora na katu je zakucan daskama, a u dvorištu je šest kanti za smeće, od kojih su se dvije prevrnule pa su sad otpad i trula hrana rasuti po betonu.

Jedan dio moje ekipe blokira uličicu iza kuće, a ispred stoji dvanaestoro pozornika, uključujući policajca s ovnom za razvaljivanje vrata. Kimnem mu i on šakom tresne po vratima. - Policija, otvarajte!

Iznutra se smjesta začuju glasovi. Žene vrište, a muški glas viče na jeziku koji nije engleski. Čuje se i dječji plač. - Policija! Otvorite ili ćemo srušiti vrata!

Prođe minuta, možda dvije, onda se začuje grebanje i vrata se otvore koji centimetar. Ugledamo ženu s maramom. Nije joj više od dvadeset godina.


- Što hoćete? Zašto nas ne pustite na miru? Ništa nismo učinili.

Koraknem prema njoj. - Ja sam inspektor Adam Fawley iz oksfordske policije. Imamo nalog za pretres ove kuće. Otvorite vrata, molim vas. Za sve je bolje dopustite li nam da ovo izvedemo na civiliziran način.

- Civiliziran? Dođete mi na vrata, prijetite da ćete ih srušiti, prepadate moju majku i djecu, i kažete da ste civilizirani?

Sad se već na ulici skupilo nešto ljudi, uglavnom mladih Azijaca. Neki imaju kufi 12 na glavi. Vidim kako Quinn poseže za pendrekom. Stvari izmiču kontroli. Ne želim biti odgovoran za izbijanje uličnih nemira.

- Gledajte, možemo lijepo i manje lijepo. Pustite nas unutra i imate moju riječ da ćemo se maksimalno požuriti i potruditi ne ometati vas. Ali budite uvjereni da ću, budem li morao, srušiti vrata, što znači da će vam se ime pojaviti u novinama, a vi ponovno biti izloženi napadima javnosti kao prošle godine. Vjerujem da to ne želite, kao što ne želim ni ja. Ali sad morate donijeti odluku. Žena malo otpusti pritisak na vrata. Ulovim njezin pogled i ona mi naposljetku kimne. Srce mi tako divlje lupa da jedva dišem. Okrenem se i rukom dam znak pozornicima da se vrate na pločnik pred kućom.

Zatim pozovem Brendu, časnicu za odnose s lokalnom zajednicom. - Pobrinite se da žene i djecu nepotrebno ne plašimo. Quinne, Gislinghame, dođite sa mnom.

Čak i na ovoj vrućini, dnevni boravak smrdi po vlazi. Sa zidova se ljušti izblijedjela tapeta, a u kaminu stoji stara plinska peć koja svaki čas može potrovati sve ukućane. Čak i ako izuzmemo nas četvero, soba je puna ljudi. Na rasklimanom kauču sjede dvije starije žene u crnini i njišu se naprijed-nazad, a tu su i tri mlađe majke, s djecom u naručju. Klinci nas gledaju velikim sumnjičavim očima. Nasmiješim se jednoj malenoj djevojčici i ona mi uzvrati osmijeh, a onda odmah zarije lice u majčin nikab. 13 Muškaraca nema.

Iza sebe čujem Quinna kako Gislinghama upućuje u stražnji dio kuće i kuhinju, dok sam kreće uza stube, preskačući po dvije odjednom. Zatim ga čujem na katu. - Šefe? - zazove me. - Dođite gore.

12 13

Okrugla plitka kapa, tipična za neke narode Afrike i Azije (op. prev.).

Veo kojim žene u nekim islamskim državama prekrivaju cijelo lice osim očiju (op. prev.).


Dim cigarete trebao bi mi biti znak upozorenja; na nekoj podsvjesnoj razini i jest. Popnem se i skrenem iza ugla. Dva su kreveta na kat ugurana u sobu u koju i običan krevet jedva stane, a Azeem Rahija sjedi u turskome sjedu na jednom od donjih ležajeva. Znam da je on jer sam mu vidio brata, ali ovaj klinac još nema onako grube crte lica pa osjetim tračak nade da još nije pošao istim putem. No onda pogledam u lice drugoga dječaka u sobi. Sjedi na gornjem ležaju, puši i maše nogama poput dječarca.

- ‘Dan, gospodo policajci - polurazgovijetno kaže. Pored njega je pakiranje od četiri boce jabukovače. Nije privlačan kao što se činio na snimci. Iz daljine mu se kosa očigledno doima svjetlije. Brada i obrazi osuti su mu aknama. Ali nije to ono što ga poružnjuje, već njegov stav: izopačen, stisnut pogled, samodopadnost. Međunožje hlača visi mu do koljena, a u uhu nosi jednu od onih naušnica koje ostavljaju rupu veličine prsta i od kojih mi je uvijek pomalo zlo. Potegne dim i otpuhne ga prema meni.

- Mislim da se nismo upoznali - kažem oponašajući njegov ton. - Ja sam inspektor Adam Fawley? A ti si? Ružno se naceri i uperi prstom u mene, no ne uspijeva ga držati ravno. - Ja to znam, a na vama je da otkrijete.

- Naredniče Quinn, odvedite ovo dijete u policijski automobil. Bude li se i dalje odbijao predstaviti, zovite socijalnu službu. Nema šanse da je ovome dječaku šesnaest godina.

Dolazi do pomalo neugodnog natezanja, ali Quinn je tridesetak centimetara viši i isto toliko kilograma teži. Klinac već cendra o policijskoj “okrutnosti” dok slijedim njega i Quinna do stuba, a onda pozovem Gislinghama. - Pretres započnite ovdje. Među posteljinom se skriva barem jedno prijenosno računalo. Okrenem se i pogledam Azeema. Po svoj prilici, usrao se u gaće.

Razgovor s Barryjem Masonom, vođen 23. srpnja 2016. u 12:42 u Policijskoj postaji St Aldate's u Oxfordu. Prisutni: inspektor A. Fawley, v.d. narednika G. Quinn, gospođica E. Carwood (odvjetnica) EC: Pretpostavljam da ste spremni podići optužnicu?

AF: Još moramo vašem klijentu postaviti nekoliko pitanja, gospođice Carwood. EC: U vezi s optužbama za dječju pornografiju? AF: Zasad, da.

EC: U redu. Ali nemojte zaboraviti da vam vrijeme curi.


AF: Gospodine Mason, jeste li u kontaktu s osobom po imenu Azeem Rahija? BM: Nemam pojma tko je taj.

EC: Je li u rodu s Tasirom i Sunnijem Rahijom?

BM: Molim? To su oni Azijati pedofili? Oni iz novina? Naravno da ih ne poznajem. Kriste. AF: Azeem Rahija mlađi je brat lasira Rahije. Sedamnaest mu je godina. BM: Pa?

AF: Niste nikad bili u kontaktu s njime ili nekim drugim iz njegove obitelji? Nikad od njih niste kupili pornografiju... BM: Koliko vam još puta moram ponoviti? Ne kupujem pornjavu. Ni od njih, ni od ikog drugog. Znao sam kupiti koji golišavi časopis, ali to je sve. Kraj priče. Hajde, pregledajte mi mobitel, pregledajte mi jebeno računalo. Ta sranja nećete ondje naći.

AF: Nažalost, tvrdi disk vašega računala uništen je u požaru. Ne možemo znati što je bilo na njemu, niti što je bilo obrisano. Međutim, moram vam reći da smo na vašem mobitelu pronašli dva filma, u kojima se mogu vidjeti mala djeca u ekstremnim i seksualno eksplicitnim situacijama ... BM: Nema šanse. Nema šanse, jebote. čujete li me? Nisam s interneta skidao ništa slično. Valjda je virus ili tako nešto ... Takve se stvari događaju, ne? Ili mi je netko hakirao mobitel ...

EG: (prekida klijenta) Imate li dokaza da moj klijent poznaje Rahije? Ispise poziva? Emailove? BM: Nemaju ništa od toga jer ja s tim ljudima nikad u životu nisam razgovarao.

AF: Za zapisnik, pokazujem gospodinu Masonu sliku preuzetu sa snimke nadzorne kamere. Gospodine Mason, mislimo da ste preko ovoga mladića stupili u kontakt s Rahijama. Imamo svjedoka koji vas je s njime vidio. BM: (gleda sliku, a zatim policajce) Odakle vam ovo, jebo vas pas? ***

11. svibnja 2016., 19:09 69 dana prije nestanka


Kuća obitelji Chen, Lanchester Road 11, Oxford

Jerry Chen ulazi u kuhinju, gdje njegova žena upravo puni perilicu posuđa. Sunce zalazi pa zlatna svjetlost blista kroz krošnje dviju breza koje poput zastora uokviruju velik i bogat vrt. Jerry spusti torbu na kuhinjski otok, a žena mu natoči čašu vina. - Kako je bilo na predavanju?

- Profesor Helston je došao. Pitao me bih li održao isto predavanje najesen na Londonskoj školi ekonomije. - Iz njegovih je usta to velika pohvala. Hoćeš li se dotad vratiti sa Stanforda?

Otpije gutljaj vina, a onda pogleda etiketu na boci. - Ovo je dobro. Da, trebao bih stići. Na Standfordu sam u rujnu, a ovo bi trebalo biti jedan dan u studenom. Gdje je Nanxi? - U dnevnom boravku. Uči Daisy igrati šah.

Jerry se nasmiješi. - Bilo je i vrijeme da pronađe dostojnoga protivnika svojih godina. Ne mogu joj stalno puštati. - Ne bi ni trebao. Zna kad se pretvaraš. Nije glupa.

- Vjerojatno imaš pravo. Kao i obično.

Sad se Joyce nasmiješi. - Čini mi se da Daisy nikad dosad nije vidjela šahovsku ploču.

- Vidiš, to me uopće ne čudi. Da nije toliko fizički slična majci, mogao bih se zakleti da su je zamijenili u bolnici. Ne usuđujem se ni zamišljati idiotizam u genima Masonovih. Jerry iskrivi lice u grimasu, a njegova se žena nasmije. Zatvori vrata perilice i uspravi se. Kako je ono Eric Hoffer rekao? Čak i ako su ljudi uglavnom svinje, povremeno se Krmak oženi Krmačom i rodi se novi Leonardo. Tako nekako. Joyce pogleda na sat. - Isuse, zar je već toliko? Moramo odvesti Daisy kući. Možeš li je pozvati? Jerry se počne uspinjati prema dnevnome boravku, no djevojčica već stoji ondje. - O, Daisy - s nelagodom kaže Jerry. - Nisam te vidio. Koliko već stojiš ovdje?

- Htjela sam vam zahvaliti za neseser, jako mi se sviđa. - Drži ga za remenčić i njiše amotamo. Prugast je, crno-bijeli, s ružičastom mrljom u sredini na kojoj velikim krivudavim slovima piše Curicastično!


Joyce Chen podigne pogled. - Nema na čemu, Daisy. Zar nije grozno kad dobiješ dva ista dara? Ne bi bilo pristojno da smo jedan vratili, a Nanxi se sjetila da bi ga ti možda voljela dobiti. Jeste li se vas dvije dobro zabavile danas? - O, da - uz osmijeh reče Daisy. - Super mi je bilo. ***

- Ovdje ne smiješ pušiti. - Da, baš.

Dječak se potpuno ispružio na kauču u salonu. U papirnatom tanjuru na podu već je desetak opušaka. Maureen Jones odmaknula se od njega najviše što može u tom malom prostoru, dok socijalni radnik stoji pored vrata. Zove se Derek Ross; isti onaj koji je došao biti uz Lea. Šutke se pozdravimo, a zatim ga pitam zna li možda kako se klinac zove.

- Mickey Mouse - kaže mali pakosno me gledajući. - George Clooney. Dalai Lama. Jebena kraljica Viktorija. Pa ti biraj, pandure. - Ne pomažeš si - kaže mu Ross. Zvuči iscrpljeno, a nije još nijedan sat ovdje.

- Dobro - kažem. - Siguran sam da znaš kako su rođaci tvoga prijatelja Azeema nedavno osuđeni zbog seksualnoga nasilja nad djecom. Trenutno pregledavamo materijale zaplijenjene u njihovoj kući da utvrdimo je li bilo i daljnjih kršenja zakona. - Mene ne možeš ustrašiti, pandure. Niš' ti ja o tome ne znam. Zakašlje se i sjedne. - Odoh. Ne možete me zaustaviti.

- Budeš li ustrajao na odlasku, neće mi preostati ništa drugo nego da te uhitim. - Bilo bi ti najpametnije surađivati - kaže Derek klincu. - Ozbiljno.

Dječak i ja dugo zurimo jedan u drugoga; on prvi trepne. - Gdje mi je jebeni odvjetnik?

- Kao što rekoh, nisi uhićen. A gospodin Ross je ovdje da Štiti tvoje interese. - Želim podnijeti prigovor. Onaj seronja me udario. Onaj bahati.

Dolazim u napast reći mu: “Rugala se sova sjenici da ima veliku glavu.” - Želiš li uložiti prigovor, moraš nam reći kako se zoveš. Ružno mi se naceri i kvrcne se prstom po nosu. - Morat ćeš se malo više potruditi, pandure. Ja sam stalno korak ispred tebe.


Dohvatim jedan od drvenih stolaca i spustim ga pored dječaka. Zatim sjednem, otvorim kartonski fascikl pa mu pokažem jednu od slika sa snimke nadzorne kamere: onu na kojoj su on i Daisy 19. travnja zajedno snimljeni. - Znaš li tko je ovo?

Uvuče dim te mi ga puhne u lice. - I što ako znam?

- Ova djevojčica je Daisy Mason. Mediji su već gotovo cijeli tjedan prepuni njezinih fotografija. Teško da nisi primijetio. Zlovoljno zaškilji, ali ne kaže ništa.

- Nestala je. Možda je čak mrtva. A nekoliko tjedana prije nestanka snimljena je kako razgovara s tobom. - Razgovaram s mnogo ljudi. Društven sam momak.

- Siguran sam da si duša svake zabave. Samo što ovo nije bio prvi put da si s njom razgovarao, zar ne?

Izvadim još slika. - Dvanaesti travnja, četrnaesti travnja, devetnaesti travnja. A na ovoj slici, snimljenoj devetoga svibnja, vidimo Daisy na stražnjem sjedalu automobila registriranog na Azeema Rahiju. Ti, pretpostavljam, sjediš naprijed. Ponovno šuti. Ponovno me zapuhne dimom. U očima mu vidim kako mu mozak grozničavo radi. Ne zna koliko ja znam. - Zašto si je uhodio?

- Uhodio? Ma odjebi. To nije uhođenje.

- A kako bi ti opisao upucavanje šesnaestogodišnjaka osmogodišnjoj djevojčici? Imamo te snimljenog s njom u četiri različite prigode. Na posljednjoj od tih snimaka vidimo je u automobilu s tobom i bratom osuđenoga pedofila, a nekoliko tjedana kasnije nestala je bez traga. Misliš da porota neće doći do bjelodanog zaključka? - Nisam joj se upucavao ...

- Nego što si? Zašto bi inače gubio vrijeme s malim djetetom? Želio si probuditi svoju žensku stranu, ha? Ili te odjednom obuzela želja da s nekim porazgovaraš o seriji Moj mali poni? Ili o svojoj Barbiki? Mislim, 2016. je godina. I dečki se mogu igrati s lutkama, zar ne? Dječak spusti noge na pod. Ne želi me pogledati, ali ruka u kojoj drži cigaretu mu se trese.

- Vabio sije, zar ne? Pokušavao si pridobiti njezino povjerenje da bi je onda mogao zlostavljati...


- Nisam je zlostavljao ...

- Jesi li je dao onim bolesnicima s kojima su Rahije poslovali? Sigurno bi platili cijelo bogatstvo samo da mogu silovati djevojčicu poput nje. Ili si je želio za sebe? Je li se to dogodilo onoga dana? Svratiš do njezine kuće, sav nasmiješen, pravi princ na bijelom konju. Mame joj nema pa ona izađe igrati se s tobom i neko vam je vrijeme baš lijepo. No kad joj gurneš ruku u gaćice ... - Inspektore - preklinje me Ross - je li to stvarno nužno?

- ... ona shvati što ti zapravo želiš i počne vrištati. Pokušavaš je ušutkati, ali otima ti se i ti joj rukom prekriješ usta ...

- Odvratan si - poviče dječak skačući na noge. - Nisam je ni taknuo. Sjeban si u glavu, to ću ti reći... Samo bi totalni bolesnik takvo što učinio vlastitoj sestri... Duboko udahnem, brojim do pet. - Sestri.

Dječak proguta knedlu. - Da. Barry Mason mi je tata. Stušti se natrag na kauč. - Prokleti gad. ***

Vrativši se u ured, nazovem Alex.

- Gdje si ti, Adame? Mislila sam da idemo k tvojima na ručak. Sranje. Totalno sam zaboravio na to. - Oprosti. Nekako mi je ...

- Pobjeglo vrijeme. Znam. Ovo sam ja, sjećaš se?

Uzdahnem. - Zar sam stvarno tako predvidljiv? - Dok radiš na važnom slučaju? Svakako.

- Oprosti. Nazvat ću mamu. Obećavam. Čuj, htio sam te zamoliti uslugu. Znam da tvoja tvrtka baš i ne pruža odvjetničke usluge pro bono, ali ovdje imam klinca kojega su vidjeli kako ispred škole razgovara s Daisy. Ispostavilo se da je sin Barryja Masona iz prvoga braka. - Sranje. Netko je zajebao.

- Znam, ali ruku na srce, nismo imali razloga to istraživati. Barem dosad. Problem je u tome što ne možemo pronaći ni njegovu majku, ni očuha. Nijedno se ne javlja na mobitel, ali prvi


susjed misli da su nekamo otputovali preko vikenda. Dežurni branitelj je zapeo na drugom slučaju, a drugoga ne možemo dobiti prije večeri. Pa sam se pitao ... - ... mogu li ti ja nekoga pronaći?

Ugrizem se za usnu. - Oprosti. Ovih dana kao da stalno tražim usluge.

- A ja ti ih činim. - Alex duboko udahne. - U redu, potrudit ću se. Možda uspijem dobiti nekog mladca kojemu je do ambicije više nego do društvenoga života. Kako se klinac zove? - Jamie Northam.

Čujem da se iznenadila. - Nije mu valjda Marcus Northam nešto u rodu?

- Nemam pojma. Zašto? Zar sam trebao čuti za njega?

- Recimo to ovako: naplatit ćemo mu puni iznos. Plus sudske troškove. Idem nazvati nekoliko ljudi pa ti se javim. - Hvala, Alex, to mi puno ... Ali već je prekinula poziv. ***

Nastavak razgovora s Barryjem Masonom, vođen 23. srpnja 2016. u 15:09 u Policijskoj postaji St Aldate's u 0xfordu. Prisutni: inspektor A. Fawley, v.d. narednika G. Quinn, gospođica E. Carwood (odvjetnica)

AF: Želim vam postaviti nekoliko pitanja o vašemu sinu, Jamieju Northamu. Kad ste ga zadnji put vidjeli? BM: Jedan me dan dočekao ispred ureda. Sjedio je na zidiću. AF: Znate li kako vas je pronašao?

BM: Rekao mi je da mu je trebalo svega pet minuta da na internetu pronađe moju tvrtku. Nisam znao da tako blizu žive. Godinama nisam vidio Moiru. AF: Je li to bio jedini put da ste ga vidjeli u zadnje vrijeme?

BM: Nije. Te večeri nisam imao vremena za razgovor pa sam ga nekoliko dana kasnije pozvao u kafić na Banbury Roadu. U Starbucks. Leo mi je bio u autu, tako da sam imao samo deset minuta. Iskreno, nadao sam se da se neće pojaviti, da je sve zaboravio.


AF: Ali nije. BM: Nije.

AF: I? Što je htio?

BM: Rekao je da bi me volio viđati. Recimo dvaput na mjesec. Zaključio sam da mu je kod kuće koma. Moira je uvijek bila ledena kuja, a onaj njegov očuh je očigledno seronja zaljubljen u samoga sebe.

AF: Dakle, nadao se da će u vama, svome biološkom ocu, naći podršku i ljubav koju nije dobivao kod kuće? BM: Sad izvrćete stvari ... nije bilo tako ... AF: Nego kako?

BM: To što je on želio bila bi čista katastrofa. Sharon mi nije dopuštala ni da djeci kažem za Jamieja, a kamoli da ga viđam. Morao bih joj lagati kamo idem ...

GQ: Hm, meni se čini da vam taj dio dobro ide.

BM: ... a kad bi doznala, totalno bi popizdila. Viđanje sa Jamiejem jednostavno bi mi stvorilo prevelike probleme. AF: I što ste mu rekli? Kako ste otkantali vlastitoga sina? EC: Nema potrebe za takvim tonom, inspektore. AF: Dakle, gospodine Mason?

BM: Rekao sam mu da imamo problema kod kuće. Da ću razmisliti kad se situacija malo sredi. AF: Kakvih problema?

BM: Kakve to veze ima?

AF: Kakvih problema, gospodine Mason?

BM; Pa, ako baš morate znati, rekao sam mu da Daisy ima problema u školi. AF: Kakvih problema?

BM: Ma znate, da kaska za ostalim učenicima, da su kriteriji vrlo visoki pa mi moramo pomagati Daisy da drži korak s ostalima. AF: Je li to bila istina?


BM: Naravno da nije. Daisy je puno pametnija od svih umišljenih klinaca u razredu.

AF: Dakle, bila je to laž. Umjesto da ste kao muškarac preuzeli odgovornost za vlastite odluke, vi ste za njih okrivili svoju osmogodišnju kćer. BM: Jebemu sve, bila je to obična bezazlena laž ...

AF: Bojim se da klinci ne vide neku razliku, gospodine Mason. Njima je laž upravo to - laž. BM: Ma briga me. Kao što sam rekao, kakve to veze ima?

AF: Jeste li barem na trenutak razmislili kakve bi posljedice vaša laž mogla imati? Da će, recimo, Jamie osjećati netrpeljivost prema vašoj kćeri zbog onoga što ste mu rekli? Da će u njoj vidjeti razlog zbog kojeg ne može izgraditi odnos s vama? Da će nju kriviti za sve? Već od ranije ima policijski dosje, ljutit je i nestabilan mladić, a sad osjeća da mu je nanesena nepravda. Je li vam palo na pamet što bi se moglo dogoditi da se Daisy i Jamie sretnu? BM: Ne bi se sreli ...

AF: Vi ste tako pretpostavili, ali nije ispalo tako, zar ne? Pronašao ju je, baš kao što je pronašao i vas. A ovo je posljedica. (pokazuje sliku skinutu sa snimke nadzorne kamere)

To je vaša kći, gospodine Mason. Na stražnjem sjedalu automobila u vlasništvu brata osu đenoga pedofila. BM: (gleda sliku) Isuse Kriste ... Zar mi želite reći da joj je Jamie nešto učinio? Da ju je on oteo? AF: Nemam pojma, gospodine Mason. Nemam pojma jer trenutno nitko od nas ne zna gdje je ona. Zar ne?

Na hodniku se Quinn okrene prema meni. - Znate, ja sam unatoč svemu sve više uvjeren da on nije krivac. Za pornografiju, da; možda i za zlostavljanje. Ali ne i za ostalo, ne za ubojstvo. Vidio sam mu lice sad kad ste mu rekli da je bila u Azeemovu autu. Mislim da taj izraz lica nitko ne bi mogao odglumiti. - Dakle, i ti kao i 67 posto govana s Twittera misliš da ju je majka ubila.

- Ako moram birati između njega i nje, onda da. No trenutno bih se kladio na Jamieja Northama. Ako to išta znači. 1

BBC Midlands danas

Subota, 23. srpnja 2016. | Zadnja izmjena 15:59 Daisy Mason: Policija ispituje tinejdžera


BBC doznaje da neimenovani tinejdžer pomaže policiji u potrazi za nestalom osmogodišnjakinjom Daisy Mason. Unatoč svim naporima i stotinama volontera, Daisy nije viđena od prošloga utorka. Nakon što je objavljeno da policija ispituje Daisyne roditelje, Barryja i Sharon Mason, na društvenim se medijima proširio govor mržnje protiv bračnoga para. Njihova je obiteljska kuća rano jutros stradala u katastrofalnom požaru, za koji izvori tvrde da je potaknut huškanjem na internetu. Vjeruje se da je obitelj sada na tajnom mjestu. Imate li bilo kakvu informaciju o Daisy, smjesta nazovite oksfordsku policiju na broj 01865 0966552. ** *

Stojim deset minuta pred monitorom i gledam Jamieja Northama u Sobi za ispitivanje 2. Zacijelo zna da ga promatramo, ali čini se da ga nije briga. Mogao bih se kladiti da izvodi predstavu samo za mene. Dereku Rossu je naočigled laknulo kad ga je zamijenio netko iz Alexine tvrtke. Doduše, izgleda kao da je došao ravno s faksa i, otkako ja ovdje stojim, iščitava Kazneni zakon. Gislingham mi priđe s leđa. - Ima li što zanimljivo? - Zasad se samo češao po dupetu, kopao nos i čačkao si po ušima. Samo da si još istisne koji prišt i imam ful. Ima li kakvih novosti s pretresa kuće Rahija?

- Ni traga od Daisy. Nemaju podrum, niti bilo kakav zakutak gdje bi je držali. Challowljevi forenzičari sad detaljno pregledavaju kuću, za svaki slučaj, ali čini se da je čista. - Ima li čega na Azeemovu računalu? Izgledao je kao da se zbog nečega usrao od straha.

- Što god to bilo, nije pornografija. Čini se da je lijepo privređivao prodajući ketamin i skunk, vjerojatno studentima. Oni su uvijek zahvalno tržište. - I bio je tako glup da ostavi dokaze na računalu?

- Pohađa tečaj poslovne ekonomije na otvorenom učilištu.

Pa je malo vježbao dvostruko knjigovodstvo. - Gislingham vidi izraz na mome licu. - Ne, stvarno. Ne šalim se. Odmahnem glavom. - Bože sveti.

- Kako god bilo, podižemo optužnicu protiv njega. Majka mu stiže.

- U redu. Onda nam ostaje samo Jamie Northam. A njegova majka u svakom slučaju ne stiže. I dalje se ne javlja na mobitel. - Želite da uđem s vama?


- Ne, radije bih da se baciš na papirologiju. I potraži Quinna. - U redu, šefe. ***

Otvorim vrata i uđem u sobu za ispitivanje. Odvjetnik se trzne kao da je na elastici, a zatim si gurne naočale prema korijenu nosa. - U redu, ovaj, naredniče ... - Inspektor. Da se zna.

Vrata se otvore. Ulazi Quinn i sjeda do mene. Okupao se, osjećam miris njegova gela za tuširanje. Da sam se barem i ja toga sjetio. Sad je kasno.

- Dakle, Jamie ...

- Jimmy - nadureno kaže. - Zovem se Jimmy.

- U redu. Dakle, Jimmy, trenutno nisi uhićen. Gospodin Gregory samo prati je li sve odrađeno prema propisima. Razumiješ li? Nema odgovora.

- Dobro. Za početak ću ti postaviti nekoliko pitanja o Barryju Masonu. On kaže da si saznao gdje radi i dočekao ga ispred ureda. Slegne ramenima, ali ništa ne kaže.

- Zašto si htio s njime razgovarati, Jimmy?

Opet slegne ramenima. - Samo sam ga htio upoznati. Mama mi stalno govori da sam isti on.

Nekako slutim da Moira Northam to sinu kaže samo kad je ljuta na njega. - Kako se slažeš s očuhom?

Dječak digne pogled prema meni, a zatim ga opet spusti na svoje izgrižene nokte. - On me baš ne voli. Kaže da sam tragljav. - Traljav.

- Ma briga me.

Tišina. Nakon razgovora s Alex malo sam istražio Marcusa Northama. Ima veliku kuću uz samu rijeku, uspješnu građevinsku tvrtku, moćne veze i sina koji studira medicinu. Teško da u ovome klincu vidi išta više od vrhunske gnjavaže, što mu sasvim sigurno jasno daje do znanja. Čak ako Jamie i jest delinkvent kakvim ga očuh smatra, pitanje je što je bilo prvo:


dječakovo problematično ponašanje ili očuhov prijezir? Bilo kako bilo, nije čudo što je Jamie pomislio da ima više toga zajedničkog s Barryjem, nego s majkom i očuhom, i da će pravi, biološki otac imati više sluha za njegove potrebe. - I? Kako je prošao tvoj susret s Barryjem?

- Rekao je da se ne možemo nalaziti. Da je to loša ideja. - Je li rekao zašto?

Jamie odvrati pogled.

- Zbog Daisy, zar ne? Rekao ti je da joj loše ide u školi. Jesi li je zato odlučio pronaći? Jesi li zato htio s njome razgovarati? Da se uvjeriš je li to istina?

Samo tišina. Jamie odjednom izgleda poraženo. Blijed je oko očiju.

- Kad ju je spomenuo, sjetio sam se. Bio sam zaboravio, ali onda sam se sjetio da stvarno postoji ta klinka. Imala je plavu kosu. Jednom smo je sreli u zoološkom vrtu mama i ja. Dala mi je malo svoje čokolade. - Bila je ljubazna prema tebi.

- I moj je tata bio ondje. Htio sam s njime razgovarati, ali otišao je.

Zavalim se u stolac. - Znači, prepoznao si oca, sjetio si ga se. Iako si imao samo četiri godine kad je otišao. Dječak odvrati pogled. - Sjećam se da sam boksao s njime kad sam bio mali. U vrtu. Mami se to nije sviđalo. - Bio si premalen za boksanje, zar ne?

- Tata je rekao da se moram znati izboriti za sebe. Kad krenem u školu. Tako da me nitko ne gnjavi. - Učio te da budeš borac pravi, da nikad ti nitko ne sjedi na glavi. Odvjetnik me blijedo pogleda.

- Oprostite, to je iz jedne pjesme. Cijeli mi se dan mota po glavi.

Odvjetnik očigledno misli da je u nekakvoj prednosti. - Nisam siguran u kojem smjeru ovo ide, inspektore. - Polako. Dakle, Jimmy, uspio si doznati u koju školu Daisy ide.


- Ne'š ti. Sjedio sam ispred nekoliko škola u vrijeme završetka nastave dok je nisam ugledao. - Kasnije si se vratio i obratio joj se. Sigurno se šokirala kad je doznala da ima polubrata. - Ma jok. Već je znala.

E sad me stvarno zatekao. - Siguran si? Njezini roditelji nisu htjeli da ona za tebe zna. Odakle je onda ipak doznala?

- Pojma nemam. Samo znam da je znala i kako se zovem i sve ostalo. Mislim da joj je bilo fora upoznati me. Bilo joj je drago kriti nešto od svoje mame. - Nije se dobro slagala s mamom? Znaš li zašto?

Odmahne glavom.

- I što se onda dogodilo, Jimmy? Našli ste se i Daisy je očigledno bilo drago što te vidi. Svim je prijateljicama rekla da ima novog prijatelja. Našli ste se još nekoliko puta, da bi ona odjednom svima rekla da više ne želi razgovarati o tome. Bila je ljuta, a nije htjela reći zašto. Koji se vrag dogodio? Jamie slegne ramenima.

Prisilim se da budem strpljiv. To mi nikad nije bila jača strana. Međutim, ovaj se put isplati. Na koncu.

- Htjela je ići u cirkus na Wolvercote Commonu - naposljetku kaže. - Nagovorio sam Azeema da nas poveze i zato smo bili u njegovom autu. Ali bilo je bezveze. Samo za klince.

Znam na koji cirkus misli. Jednom smo i mi išli. Bilo je čarobno, jedan od najboljih dana u mom životu. Sjećam se kako je Alex podigla Jakea da pogladi ponija kojemu su na glavu pričvrstili uvinuti zlatni rog da glumi jednoroga. Još je danima iza toga Jake govorio samo o jednorozima. Kupio sam mu knjigu o njima. Još je ondje, u njegovoj sobi. Quinnov glas prene me iz sjećanja. - Nije li toga vikenda ondje bio i lunapark?

Jamie kimne glavom. - Jest, ali nju mama ne pušta na takve stvari. Čak nikad nije vidjela šećernu vunu, nije znala da se to jede.

Odjednom mi se pred očima pojavi tužna slika Jamieja i Daisy, dvoje obične djece. Vidim ih kako uživaju u tom jednom poslijepodnevu od kakvih im se inače moglo sastojati djetinjstvo. - Zvuči kao lijep dan - kažem. - Što se dogodilo?


Zacrveni se. - Azeem je rekao da će ona to preboljeti. - Što će preboljeti? Što ste joj točno učinili, Jimmy?

***

9. svibnja 2016., 19:29 71 dan prije nestanka

Cirkus obitelji Grays, Wolvercote Common

U sredini velikog bijelog šatora je pješčana arena, obrubljena zastavicama. Daisy sjedi u prvome redu tribina. Sama je, ali klupe oko nje prepune su roditelja s djecom pa nitko to ne primjećuje. Vlada nestrpljivi žamor, a onda zasvira ciganski bend i pojavi se meštar ceremonije - velik okrugao čovjek, napola klaun, napola zloduh. Lice mu je oslikano, a očigledno ga muči gadna nadutost zbog koje djeca veselo zaciče svaki put kad se on pojavi. Kako večer odmiče, vile se njišu s trapeza ukrašenih perjem, žongleri svojim vatrenim kuglama stvaraju kišu iskrica, a neobična stvorenja u blještavim trikoima plešu na leđima pjegavih konja. Golubice izlijeću iz začaranih sanduka, miš veličine odrasloga muškarca pleše salsu na zlatnoj kugli, dok pitoma guska šeće amo-tamo, kao da uopće ne primjećuje sav taj metež. Ima glazbe, i maski, i čarolije. Daisy je opčinjena; njezina mala usta čine jedno golemo začuđeno O. Predstava završi, a pljesak i povici odobravanja utihnu i Daisy krene van, gdje je čeka Jamie Northam i puši. Nekolicina roditelja u prolazu oprezno ga pogleda. - Isuse - kaže bacajući cigaretu. - Dugo je trajalo, ha? Azeem se mora vratiti.

Okrene se i pođe. Daisy potrči da ga sustigne, a zatim počne skakutati pored njega.

- Bilo je predobro. Bila je jedna djevojčica koju je iz kolijevke ukrala vještica i zatočila je u začaranom vrtu. Ali životinje su joj pomogle da pobjegne pa je krenula na dugo putovanje preko planina i na kraju stigla pred prekrasan dvorac na vrh brda. Doznala je da je zapravo princeza. I živjela je dugo i sretno sa svojom pravom mamom. - Zvuči mi kao glupost.

Daisy se namršti. - Nije. Nemoj to govoriti!

- To je samo glupa bajka. U životu to ne ide tako. - Ide! Ponekad stvarno ide!


Jamie zastane i okrene se prema njoj. - Slušaj, mala. Nekoga možda i ukradu iz kolijevke, ali taj kasnije svejedno ne dozna da je kraljevske krvi. To su priče za djecu. Bajke. Znam da su ti roditelji koma, ali od njih ne možeš pobjeći. Žao mi je, to je jednostavno tako. Ona je sad već na rubu suza. - Oni nisu moji roditelji - kaže. - Baš me briga što ti kažeš. Ja znam. Jamie zapali novu cigaretu. - O čemu ti to?

Daisy se sada duri. - Čula sam ih. Tata je pričao kako me zamalo nisu uspjeli dobiti i kako je bilo jako teško, ali moja mama je uspjela. Kužiš? Ona me ukrala. Dok sam bila posve mala. To je tajna. Ja ne bih trebala znati za to. - To je rekao? Da te ona ukrala?

Daisy odmahne glavom, pomalo nevoljko. - Ne baš. Ali to je mislio. Znam da je to mislio. Rekao je da su morali platiti i vidru. - Ma daj me nemoj! Kakvu sad jebenu vidru?

Daisy spusti pogled na cipele. - Ne znam - tiho kaže dok joj obrazi plamte.

Jamie prasne u smijeh tako da mu cigareta gotovo ispadne iz usta. - Sve si krivo skužila, mala. Nema tu nikakve vidre. To se zove in vitro. Nekakav bolnički postupak. Njime pomažu ljudima koji žele dobiti dijete. Žao mi je, ali nema tu pomoći. Sto posto si njihova. Daisy se zagleda u njega i zine, ali ovaj put od bijesa, ne od radosti. - Mrzim te! Mrzim te! poviče najglasnije što može i otrči prema drveću. On ostane stajati i buljiti za njom. - Koji kurac? Ej, vraćaj se ovamo!

Međutim, ona se ne okreće, možda ga čak i ne čuje. Trenutak kasnije on baci cigaretu, povije ramena i potrči za njom.

- Daisy! Gdje si? - doziva je dok se provlači kroz gusto drveće. Sad je već pomalo ljutit: prvo onaj blesavi cirkus, a sad još ona misli da je jebena princeza. - Od mene se ne možeš skriti. Pronaći ću te. Znaš to, Daisy, zar ne? Pronaći ću te. ***

U kafiću preko puta postaje Quinn upravo stiže s našim kavama; ja ga čekam za stolom uz prozor. Otpijem velik gutljaj. Kava je prevruća. Ali u odnosu na splačine koje se nude u postaji, božanstvena je. - Sad kad smo sve čuli, misliš li i dalje da je Jamie kriv? Quinn otvori vrećicu umjetnoga sladila te si ga uspe u kavu. - Mislim da je nije zlostavljao, ako to mislite. Barem ne seksualno. Doimao se kao da ga je i sama pomisao zgranula. E sad,


je li je ubio? Moguće. Ali ako jest, ne vjerujem da je to planirao. Nije dovoljno metodičan tip. On bi je ubio u naletu gnjeva, nešto bi ga moralo odjednom raspaliti. A vjerujem da se često raspali jer, budimo iskreni, mali je pun gnjeva. Pun gnjeva, a bez alibija. Ili barem, bez alibija koji bi podijelio s nama sličnima. - Misliš, da ju je on ubio, već bismo je bili pronašli?

- Vjerojatno. Ne vjerujem da bi uspio tako dobro zamesti trag. Kimnem glavom. - Misliš li da je istina ono što nam je ispričao o popodnevu u cirkusu?

Sad nije tako decidiran. - Ako je zaista bilo kao što on kaže, teško mi je vjerovati da bi Daisy tako burno reagirala. U redu, možda nije imala najsjajniji odnos s roditeljima i, kao i mnoga druga djeca, fantazirala je o tome da je zapravo posvojena. Ipak je njezina reakcija malo ekstremna, zar ne? Međutim, ne biste mene trebali pitati. Nemam pojma kako osmogodišnjaci razmišljaju. Ali zato ja imam. - Kad ste tako mali, svaki vam se problem čini golem.

- Molim?

- Everettova je to rekla prije nekoliko dana. I ima pravo. Tako mala djeca nerijetko rade od muhe slona. Ne mogu problem realno sagledati, znaju samo da se trenutno osjećaju bijedno. Kad djeca mlađa od dvanaest godina počine samoubojstvo, razlog je obično upravo taj.

Žlicom miješam kavu. Osjećam da me Quinn gleda. Razmišlja o tome kako reagirati. Nikad mu se dosad nisam tako otvorio. Ni bilo kome drugome.

Vrata kafića se otvore i žustrim nam korakom priđe Gislingham. Očigledno nosi važne vijesti. - Challow je zvao - kaže došavši do našega stola. - Testirao je kostim sirene. - I?

- Malo je poderan na vratu, ali s obzirom na to da su ga tjednima nosila razna djeca, možda se uništio od upotrebe. Krvi nema, ali ima DNK. Četvero pojedinaca: Sharon Mason, za koju znamo da je dirala kostim; Daisy Mason, koja ga je također dirala; još jedna ženska osoba, nepoznata, vjerojatno Millie Connor. - A tko je četvrti?

- Muška osoba. Uzorak je uzet sa stidne dlake, da budemo precizni. U prsima mi je kamen. - Barry Mason?

- Bravo, iz prve!

Quinn napravi grimasu. - Isti onaj Barry Mason koji tvrdi da ne zna kako su djevojčice zamijenile kostime. Koji tvrdi da nije ni čuo za kostim sirene.


- Ali tu se stvari kompliciraju - kaže Gislingham. - Sharon kaže da je kostim pronašla ispod Barryjeve torbe za teretanu pa bi njegova obrana na sudu sigurno tvrdila da je DNK tako prešao na kostim. - Ali ako je Barry taj koji je sakrio kostim, to bi samo po sebi bio dokaz ...

- To ne možemo dokazati - Quinna presječe Gislingham. - Mogla je to učiniti i Sharon, samo da namjesti Barryju. On će to ionako tvrditi, zar ne, čak i ako su to obične pizdarije? I još nešto. - Okrene se prema Quinnu. - Provjerili smo kad je upućen poziv vatrogascima, kao što si tražio. Quinn se nasloni. - I?

- Imao si pravo. Vatrogasci su poziv primili u 2:10. Dvadeset minuta nakon što je Sharon izašla iz goruće kuće, a u njoj ostavila svoga sina.

- U redu - kažem. - Nazovi Ev i reci joj neka pita Sharon kog je vraga izvodila. Ali ne tim riječima, naravno.

Quinn skupi prazne šalice i spremamo se otići kad spazim policajca sa šaltera kako mi rukom daje znak s dovratka. Sigurno je nešto važno kad je odlučio podići svoju poveću stražnjicu. A onda vidim da je s njime neka mlada žena. Srednje je visine, ima dugu crvenkastu kosu. Preko jednoga ramena nosi torbu od lika. U tom trenu shvatim da sam je već vidio: pred školom. U ovome trenutku polovica prisutnih muškaraca zuri u nju. Osjetim kako je Quinn zabacio ramena, ali nije njemu došla. Barem se tako čini. Tjeskobnim pogledom preleti preko cijelog kafića, a onda ugleda Gislinghama i brzo krene prema njemu. Vidim kako Gislingham Quinna značajno pogledava; moram priznati da se izraz na Quinnovu licu isplati vidjeti. Detektiv protiv v.d. narednika 2:0. - Detektive Gislingham - kaže pomalo zadihano. - Baš mi je drago da sam vas uhvatila. Pitala sam za vašu kolegicu ... zaboravila sam joj ime ... - Detektivku Everett...

- ... ali rekli su mi da je nema pa sam odlučila razgovarati s vama.

Gislingham se okrene prema meni. - Šefe, ovo je Daisyna učiteljica. Gospođica Madigan. Predstavi joj i Quinna, ali vidim da joj je nešto na umu i uopće ne sluša tko smo mi. Čini se da Quinna to naročito pogađa. - Riječ je o bajci - kaže ona ponovno se okrećući prema Gislinghamu. - O Daisynoj bajci. Pakirala sam svoje stvari iz stana i pronašla je iza radnoga stola. Valjda mi je kliznula kad sam ocjenjivala sastavke. Strašno mi je žao, ja sam kriva. Gislingham se nasmiješi. - Ne brinite, gospođice Madigan. Hvala što ste nam je donijeli.


- Ne - kaže ona - ne razumijete. Zbog bajke sam ovako zabrinuta. Barem sad kad je ponovno čitam. - Zastane i uhvati se za čelo. - Nisam se baš jasno izrazila, zar ne? Hoću reći da sad kad čitam priču, nekoliko tjedana kasnije i nakon što ... -Gospođica Madigan duboko udahne. - Mislim da u njoj ima nečega što tada nisam primijetila. Nečega groznog. Iz torbe izvuče list papira. Dok ga dodaje Gislinghamu, vidim da joj ruke drhte. On pročita, ozbiljna izraza lica, a brida papir da meni. Žena je sad u licu crvena i grize si usnu.

- Strašno mi je žao - tiho kaže dok joj se oči pune suzama. - Nikad si neću oprostiti ako se dogodilo nešto što sam mogla spriječiti. Ono što je napisala o čudovištu ... kako nisam shvatila ... Glas joj pukne. Gislingham se primakne korak bliže. - Niste mogli znati. Sastavak nije dovoljan da shvatite. Nitko ne bi shvatio. Ali učinili ste pravu stvar kad ste nam ga donijeli. - Nježno je primi za lakat. - Dođite, idemo po šalicu finog čaja. Dok odlaze prema šanku, ja priču dam Quinnu. Preleti je pogledom, a onda pogleda mene. Točno znam što misli.

Tužna princeza Napisala Daisy Mason, 8 godina

Jednom davno bila jedna djevojčica koja je živj ela u šupi. Bilo j e grosno, grozno. N ij e joj bilo jasno zašto mora živjeti ondje- Bila je tužna.

Htijela Htjela je pobjeći, ali joj zla vještica nije dala. Zla vještica imala je ćudovište čudovište nalik na prase. Dj evojč ica je htjela pobjeći i pok ušala je biti hrabra, ali svaki put bi joj čudovište došlo u sobu i pritisnulo je. Jako ju je bolilo boljelo. A onda je djevojčica doznala da je zapravo skrivena princeza. Ali nije mogla otići i ž i vj eti u dvorcu dok netko ne ubije zlu vj ešti cu i njezino čudovište . A onda se pojavio princ u crvenoj kočiji i dj evoj či ca je pomislila da će je on od vesti iz šupe. Ali nije. Bio je zloban. Djevojčica se je puno plakala. Nikad neće biti princeza. Nije živjela dugo i s r etno. Kraj * **

Vrativši se u ured, širom otvorim prozor i zapalim cigaretu. Rolete su prekrivene debelim slojem prašine. Oduvijek mrzim te usrane rolete. Na trenutak pomislim da nazovem Alex, ali ne znam što bih joj rekao. Šutnja nam je postala jednostavna laž. Oboma.

Dolje, na križanju, otac i sin čekaju da prijeđu cestu. Izgleda da su krenuli na Christchurch Meadow - dječak nosi kruh za patke. Budu li imali sreće, možda čak ugledaju labudove. Sjetim se Jakea, koji je također obožavao labudove; dopustim si tu mrvu iz ropotarnice sjećanja, u koju rijetko zalazim da mi srce ne otkaže. Sjetim se Daisy i njezinoga oca, koji se pretvorio u čudovište. Sjetim se i Lea. Usamljenog dječaka. Djeteta koje je tek duh u vlastitome životu. Njega nema nigdje u ovoj jednadžbi. Toliko smo toga danas čuli - a gdje je u svemu tome Leo?


*** Pola sata kasnije u moj ured navrati Quinn.

- Everettova je upravo zvala. Sharon navodno tvrdi da je bila zbunjena. Popila je dvije tablete za spavanje i bila posve dezorijentirana. Istina, na onoj snimci doista se čini da nije prisutna duhom. Kad sam prvi put vidio snimku, mislio sam da je mrtva pijana. Bila je prilično osorna kad ju je Everettova pritisnula, ali naposljetku nam je dala dopuštenje za razgovor s liječnikom koji joj je izdao recept. Osim toga, ustraje na tome da je povikala Leu prije no što je sišla niza stube, no ništa joj nije odgovorio. Vidjela je da su stražnja vrata otvorena pa je pomislila da je već izašao. Tek je onaj susjed shvatio da je Leo još u svojoj sobi i utrčao da ga spasi. Isuse Kriste, da taj čovjek nije bio ondje, sad bismo imali slučaj s dvoje mrtve djece. - Znam.

- Vjerujemo li onda u njezinu priču?

Okrenem se i zatvorim prozor, a zatim Quinna opet pogledam u lice. - Misliš li da je mogla sama podmetnuti požar? Razrogači oči. - Ozbiljno?

- Razmisli. Jedina osoba koja ima koristi od toga požara jest ona. Već nam je dala neke vrlo teške dokaze protiv Barryja, a sve što je eventualno moglo inkriminirati nju progutala je vatra, uključujući automobil, koji inače nikad nije bio u garaži, barem koliko je meni poznato. A to znači da bez priznanja ili nekog dokaza na tijelu... - Ako ga ikad pronađemo.

- ... jako ćemo je teško moći osuditi. - Pod pretpostavkom da je kriva.

- Naravno, pod pretpostavkom da je kriva. Ali ako je bila u stanju ubiti Daisy, možda je bila u stanju i ostaviti Lea u kući koja gori. Razmisli: mogla je iz cijele ove priče išetati slobodna kao ptica i negdje drugdje započeti novi život. Sama s debelom odštetom. Quinn zazviždi.

Netko pokuca na vrata. Proviri pozornica koja praktički neprekidno traži još od srijede. Izgleda iscrpljeno. - Da?


- Dečki koji stražare pred kućom zamolili su me da vam ovo donesem, inspektore. Pošta Masonovih. Većinom su računi i gluposti, ali jednu pošiljku morate vidjeti. I prije nego što me pitate, nisam je ja otvorila, očigledno se odlijepila u pošti. Kad sam je podigla, sve je ispalo van i vidjela sam o čemu je riječ.

Podstavljena omotnica velika je četrdesetak kvadratnih centimetara, naslovljena na Sharon i nosi žig Carshaltona. Na poleđini piše da je pošiljatelj Dom za starije i nemoćne Havenview. U omotnici je DVD. Čim bacim pogled na njega, znam zašto mi ga je pozornica donijela. Pogledam je. - Odlično. Oprostite, ne znam vam ime. - Somer, inspektore. Erica Somer. - Odlično, Somerova.

Ustanem i protegnem svoja bolna leđa. - Idem nakratko kući. Nazovite me jave li se Jamiejevi roditelji.

- To sam vam također htjela reći - kaže Somerova. - Kolega sa šaltera zamolio me da vam prenesem. Riječ je o gospođi Northam. Strovalim se natrag u stolac. - Napokon. U redu, pošaljite je gore.

Somerovoj je neugodno. - Zapravo, ona želi da vi dođete k njoj. Oprostite. Da sam ja primila poziv, rekla bih joj ... Odmahnem rukom. - Ne brinite - umorno kažem. - Nije mi daleko. 1. svibnja 2016., 14:39 79 dana prije nestanka Barge Close 5

Daisy sjedi na ljuljački u dnu vrta i vrti se amo-tamo. Iza nje je ograda s letvicom koja se olabavila, za što njezini roditelji ne znaju. Baš se prije nekoliko minuta provukla onuda: objema rukama pažljivo je podigla zelenkastu dasku da joj ne ostavi tragove na haljini. Da ju je netko vidio, rekla bi da je htjela pogledati patke na kanalu. Ali to ne bi bila istina. Uostalom, to sad nije važno jer je ionako nitko nije vidio. Niti njezina majka iz kuhinje, niti ljudi s ulice. Nitko nije primijetio. Nitko nikada ne primijeti. Izbaci noge i počne se ljuljati sve više i više. Sa svakim zamahom metalni okvir ljuljačke malčice se istrgne iz zemlje, u koju ga njezin otac nije dovoljno čvrsto zabio. Njezina majka stalno kuka zbog toga, gnjavi ga i ponavlja da bi od jednoga graditelja čovjek očekivao da zna popraviti nešto tako jednostavno kao što je dječja ljuljačka.

Daisy podigne lice prema suncu. Kad zatvori oči, gotovo može povjerovati da leti, da klizi iznad velikih našušurenih oblaka koji nalikuju na predivne snježne planine ili začarane dvorce u kojima žive prinčevi i princeze. Sigurno je fantastično letjeti kroz oblake poput


ptice ili zrakoplova. Jednom je putovala zrakoplovom, ali bilo je to davno i više se ne sjeća kako je to. Krivo joj je što je zaboravila. Voljela bi da ovoga trena može baciti pogled odozgo na kuće, ceste i kanal, pa i na samu sebe, sićušnu i udaljenu. Začuje se kuckanje po kuhinjskome prozoru. Zvuk noktiju po staklu. Kuc kuc kuc.

Sharon otvori prozor. - Daisy - dovikne - koliko sam ti puta rekla da se ne ljuljaš previsoko? Opasno je, ljuljačka se potrgala. Sharon ostaje uz prozor sve dok Daisy ne uspori. Zaustavivši se, iznenada začuje visoko zujanje, poput komarca. Sharon ga ne može čuti, frekvencija je previsoka. Ali Daisy može. Gleda sve dok majka ne zatvori prozor i izgubi se u kuhinji, a onda posegne u džep i izvuče maleni ružičasti mobitel. Primljena je nova poruka. Sviđa mi se tvoja haljina

Daisy razrogači oči, osvrne se oko sebe. Mobitel opet zazuji. Ja sam uvijek ovdje A onda:

Ne zaboravi

Daisy se spusti s ljuljačke, ode do ograde te se brzo provuče na drugu stranu. Pogleda niz cestu uz kanal. Obitelji šeću sa psima i dječjim kolicima, skupina tinejdžera puši na klupi, tu je i sladoledarski kombi, a s druge strane mosta vide se parkirani automobili. Daisy vrati mobitel u džep i vrati se kroz ogradu.

Smiješi se. ***

Na polukružnom prilazu ispred kuće Northamovih parkiram se uz Bentley i jarkocrvenu Carreru. Kao i kuće u naselju Canal Manor, ovo je također novogradnja koja glumi staru gradsku kuću, ali tu svaka sličnost prestaje. Ovdje je sve daleko raskošnije. Gledam dvokatnicu u georgijanskom stilu pred sobom: ima urednu bež fasadu, veliku okućnicu, oranžeriju s jedne, a garažu izgrađenu poput konjušnice s druge strane te smaragdnu tratinu koja se spušta prema rijeci, gdje vidim blistavu bijelo-srebrnu jahtu koja se lagano ziba uz mol. Osjećam se kao da sam ušetao u novinski prilog o arhitekturi i dizajnu.

Ne čudi me što mi vrata otvara domaćica u crnoj haljini s bijelom pregačom. Zapravo me čudi jedino to što nisu išli do kraja i unajmili jebenog batlera.


Domaćica me uvodi u prostrani dnevni boravak. Moira Northam ustaje s bijelog kožnog kauča da me pozdravi. Prvo što mi padne na pamet jest da Barry Mason ima svoj tip žene. Plava kosa, visoke pete, nakit, prilično izvještačen stil odijevanja. Jedina je razlika u tome što je Sharon deset godina mlađa, a svoje minice s leopard uzorkom kupuje u Primarku. 14

- Čujem da se Jamie opet uvalio u nevolje - kaže Moira dajući mi znak da sjednem. Pored nje stoji čaša džin-tonika. Meni ga ne nudi. - Ovo je malo ozbiljnije od običnih nevolja, gospođo Northam.

Nemarno odmahne rukom, a zlatne narukvice zazveckaju. Ali zapravo ništa nije učinio, koliko je meni poznato?

- Druži se s članovima obitelji koja je bila uključena u pedofilski lanac u istočnome Oxfordu. Tek moramo utvrditi koliko se duboko zakopao.

- Teško da ćete Jamieju nešto dokazati. U njega je samo dugačak jezik. Voli se hvalisati, ali kad treba djelovati, obična je kukavica. To je naslijedio od oca. Ova žena možda izgleda površno, ali Barryja Masona pročitala je kao otvorenu knjigu. - Jeste li znali da se viđa s Daisy?

Moira podigne obrvu. Nacrtanu. - Dragi inspektore, nisam znala ni da viđa Barryja. Nije baš da se čujemo. Ovih se dana krećem u posve drugim krugovima. Naravno, Barry plaća uzdržavanje djeteta, moj se odvjetnik pobrinuo za to. Svaki mjesec uplaćuje na račun pod mojim imenom. U gotovini. Osvrnem se oko sebe. Zrcala, golemi televizor, otmjene metalne svjetiljke, pogled na rijeku. Znači, ovamo se slijeva Barryjev novac, mjesec za mjesecom, i tako barem deset godina. Pitam se što Sharon misli o tome. Za to me vrijeme Moira promatra. - Znam što mislite, inspektore, ali stvar je načela. Barry me napustio, a Jamie je njegov sin. Ne može očekivati da Marcus plaća za tuđe dijete. Nekako mi se čini da je to i Marcusovo viđenje. Već drugi put danas osjetim tračak suosjećanja prema Sharon Mason. - Barry ima pravo redovito se družiti sa sinom. Iako on to pravo nikad nije ostvario. U nevjerici sam. - Baš nikad? Koliko je Jamie imao godina kad ste se rastali?

14

Lanac trgovina odjećom, poznat po vrlo povoljnim cijenama (op. prev.).


- Upravo je bio navršio četiri.

Dakle, Barry Mason je okrenuo leđa četverogodišnjaku koji ga je do toga dana zvao “tata”. Djetetu kojemu je čitao, kojega je stavljao na spavanje, nosio piska lonca, ljuljao. Moira me i dalje motri.

- Ruku na srce, nije za to kriv moj bijedni bivši muž. Bila je to Sharonina ideja -kaže. - Ona se sjetila da im treba “nov početak”. Doduše, jednom sam naletjela na nju i Barryja. I to u londonskome zoološkom vrtu. Tko bi mislio. - Znam. Jamie mi je rekao. Prepoznao je oca.

To je na trenutak uhvati nespremnu. - Stvarno? Iskreno, jako ste me iznenadili. Jamie godinama prije toga nije vidio Barryja. - Gospođo Northam, iznenadili biste se kako djeca znaju pamtiti takve stvari.

Moira se sabere. - Bilo kako bilo, Jamie me odvukao da vidim terarij s paucima, grozan dječak, i odjednom vidim Sharon s lijepom malom djevojčicom. Očajno neugodno, zamislite samo. Samo smo zurile jedna u drugu nekih pet minuta i pokušavale smisliti što da si kažemo. A onda se Barry pojavio i ona ga je odvukla na drugu stranu kao da smo gubavi. Nakon toga dobila sam njezinu poruku kojom mi, citiram, “želi dati do znanja” da ona i Barry ne žele daljnji kontakt jer je to u najboljem interesu djece. Iskreno, mislim da je to s novim početkom smislila samo zato što nije htjela da Barry navraća ovamo, čak ni da vidi Jamieja. Htjela ga je samo za sebe. Naša Sharon ne voli dijeliti. Na njezinu nesreću, Barry jako voli dijeliti. Nesebično se daje na sve strane. Ako me razumijete. - Znate li kako su se upoznali?

- O, ona mu je u to vrijeme bila tajnica. Znate onu njegovu građevinsku tvrtku? I ja sam nekoć ondje radila, ali onda sam rodila Jamieja pa je zaposlio nju. Jednog sam popodneva navratila s kolicima i ondje zatekla tu fuficu u minici i štiklama, s naušnicama veličine ratkapa. Rekla sam Barryju da bi ta cura bila čisto zgodna da ne pretjeruje toliko. U to je vrijeme navodno bila zaručena za nekog tipa. Mehaničar je bio; Terry ili Darren ili tako nešto. Međutim, taj joj očigledno nije mogao priuštiti život kakvom je stremila, a mislim da si je zapikirala Barryja čim ga je ugledala. Stalno ga je spominjala: “Barry ovo, Barry ono.” Mi smo se čak šalili o tome. No očigledno ga je na kraju odvukla u krevet jer je odjednom tvrdila da je trudna. I tako je Barryju njegova nestašna alatka priskrbila brakorazvodnu parnicu. Ali ja sam mu to skupo naplatila. Tvrtku je bio stavio na moje ime za slučaj da jednog dana bankrotira i ja sam ga nakon razvoda prisilila da me isplati po najvišoj cijeni. Morao je podići astronomski kredit. S tim kreditom i uzdržavanjem djeteta nije ni čudo da novca nije bilo previše. Morat ću to malo istražiti. Ponovno je pogledam. Siguran sam da je njezina preplanulost umjetna. Sise svakako jesu.


Rukom pokažem po sobi. - Vidim da ste se lijepo snašli.

Nasmije se, pomalo sramežljivo. - O, Marcus je puno bolji muž od Barryja. Nije toliko zainteresiran za seks.

Zagladi suknju preko i više nego uočljivih bedara. Izravno me pogleda, a njezino neizgovoreno pitanje ostaje visjeti u zraku. Međutim, i ja imam svoj tip žene, a vjerujte mi, Moira Northam nimalo se ne uklapa. Zagleda se u svoje lakirane nokte, zatim u mene. - Osim toga, Marcus je već imao sina pa ja nisam morala upropastiti figuru novom trudnoćom. Nasmiješim se. Čini se da ona to očekuje. - “Tvrdila je”, kažete? - Molim?

- Malo prije ste rekli da je Sharon “tvrdila” da je trudna. Zar nije bila?

Moira raširi ruke i narukvice ponovno zazveče. - Tko to zna? To je najstarija fora na svijetu, a muškarci ama baš svaki put nasjednu. Bože sveti, čovjek bi pomislio da će dosad već naučiti držati ga u gaćama. Ono što znam jest da devet mjeseci kasnije nije bilo nikakvog djeteta. A za Daisy su čak morali ići na in vitro oplodnju. Barem sam ja tako čula. To ih je također moralo puno stajati.

- A koliko je vama poznato, Daisy nije znala da ima polubrata? Nije znala za Jamieja?

- Samo ako su joj Sharon ili Barry rekli, a to je vrlo neizgledno. Što se Sharon tiče, Barryjev je život prije nje u potpunosti... kako se ono kaže ... redigiran. Da, tako je. To ide tako daleko da ona tvrdi kako se s njime spetljala tek nakon našega razvoda, što je bjelodana laž. - A je li Jamie znao za Daisy?

Zacrveni se, malčice, ispod preplanuloga tena. - Možete biti sigurni da je ja nikad nisam spomenula. Nemam pojma kako je Jamie doznao za nju. Bojim se da ćete morati njega pitati. - Hoću. Isto ću ga tako ponovno pitati gdje je bio kad je Daisy Mason nestala. Jer dok ne potvrdimo njegov alibi, ne možemo ga eliminirati s popisa sumnjivaca.

Moira se osmjehne. - Upravo sam o tome htjela s vama razgovarati. Ne znam zašto je Jamie tako tvrdoglav. Možda misli da će mu kratak boravak u pritvoru donijeti slavu među onim njegovim izopačenim prijateljima. Nevažno, ono što želim reći jest da ja dobro znam gdje je bio u utorak poslijepodne. Bio je sa mnom. - To je lako reći, gospođo Northam ...


- Moguće. Ali ja, eto, imam dokaz. Marcusova nećakinja udaje se idući tjedan pa smo toga dana bili kod moje užasne šurjakinje na probnoj večeri. Imam čak i slike, premda mi Jamie neće zahvaliti što sam vam ih pokazala. Ne voli biti viđen u pristojnim hlačama. Sam Bog zna kako ću ga ugurati u svečano odijelo. Izvadi mobitel, pronađe fotografije te mi da da ih vidim. Usput primijetim da je ruke izdaju. Lice joj je zaglađeno botoxom, ali ruke su joj ispresijecane venama i prekrivene pjegama koje odaju njezine godine. Posegne za maramicom u torbici; identična je kao Sharonina. Ali mogu se kladiti da je ova torbica, za razliku od svega drugoga na njoj, autentična. - Onda - kaže smiješeći se najblistavije što može - hoćete li sada pustiti Jamieja?

Vratim joj mobitel i ustanem. - Moram mu postaviti još nekoliko pitanja. Vjerujem da želite biti prisutni. Mogu vas ja sad povesti ili dođite za mnom u postaju. Nakon toga možemo ga predati vama na skrb. Već se večeras može vratiti kući. Moira baci pogled na sat. I on je zlatan. - Večeras nam dolaze Andersoni. Ne mogu otkazati. Nicholas Anderson je lokalni vijećnik. Bi li onaj socijalni radnik mogao ponovno uskočiti? Kao što rekoh, Barry Mason ima svoj tip žene.

Kad napokon stignem kući, Alex je već legla. Bočica tableta za spavanje otvorena stoji na noćnom ormariću. Automatski je podignem da vidim koliko je teška. Alex je uvijek bila ona snažna od nas dvoje. Barem sam ja tako mislio. Sjećam se kako ju je na našemu vjenčanju moj kum nazvao mojom stijenom, a svi prisutni su se nasmiješili i kimnuli. Prepoznali su Alex kakvu su poznavali. I ja sam je poznavao takvu, premda mi je klišej o stijeni išao na živce. Tek sam zadnjih mjeseci shvatio da je to, međutim, vrlo pogođena metafora. Stijene nisu savitljive, one se ne povijaju. Kad se ljudi poput Alex nađu suočeni s nepodnošljivim, rasprsnu se na sitne komadiće. Zato provjeravam njezine tablete za spavanje. I pazim da me ona pritom ne vidi. Ne želim da pomisli kako u tome vidim neku poveznicu. Ne želim da pomisli da je ona kriva. Ionako se smatra odgovornom. Sišavši u prizemlje, natočim si čašu Merlota, a onda uzmem DVD i odem u dnevni boravak. Na kutiji DVD-a je slika Daisy. U bazenu je, smiješi se fotoaparatu. Ovaj je DVD poslan njezinoj majci i već bi zbog toga trebao biti posve nevin. Ali stalno mi je na umu ona jeziva bajka. I ona rođendanska čestitka. Dok se DVD učitava, pročitam poruku koja je poslana s njime. Dom za starije i nemoćne Havenview Yeading Road Carshalton 20. srpnja 2016. Poštovana gđo Mason,

hvala na Vašem doprinosu Sadienoj “škrinjici s blagom”. Skupljanje predmeta uz koje su vezane posebne uspomene ili koji prizivaju davno prošla vremena dokazalo se kao učinkovit način stimuliranja naših korisnika s Alzheimerom i pomaže im da zadrže vezu sa svojom prošlošću.


Nažalost, bojim se da ovaj predmet nije polučio uspjeh kakvom smo se nadali. Sadie smo pokazali film i isprva gotovo uopće nije reagirala, no kad je započeo dio s vašom kćerkicom, Sadie se iznimno uzrujala te počela govoriti o nekoj “Jessici”. Bila je tako uznemirena da smo sa žaljenjem zaključili kako joj film donosi više štete nego koristi, Jako mi je žao. Vraćam Vam DVD, možda ga možete nekako drukčije upotrijebiti. Srdačan pozdrav,

Monica Hapgood, glavna njegovateljica

Znači, Sharon Mason njegovateljima svoje majke nije rekla da je ova nekoć imala dvije kćeri, nego samo jednu. Podignem daljinski i pokrenem film. Pojavi se prazan plav ekran, a onda naslov: Za mamu, od Sharon, Barryja, Lea i Daisy. A onda... Prvo poglavlje: Bariyjevo i Sharonino vjenčanje

Snimku ne prati uobičajena glazba, nego samo sladunjav zvuk Panove frule, koji trpim otprilike tri minute prije no što isključim ton. Film započinje fotografijom Barryja i Sharon: on u smokingu, s crvenom ružom u zapučku, a ona u uskoj satenskoj haljini bez naramenica, s dijademom u kosi i velikim buketom crvenih ruža u rukama. Zatim kamera pokazuje Sharon kako korača prema svome mladoženji u svečanoj dvorani nekog hotela. Prisutno je tridesetak ljudi. Nasloni stolaca ukrašeni su crvenim mašnama. Na zidu je zastavica s natpisom SRETAN BOŽIĆ 2005., a vide se i vjenčići od božikovine i bršljana te božićno drvce. Gerald Wiley je mnogo deblji nego na slici u onim novinama i teško hoda dok vodi kćer prema mladoženji. Vidljivo se muči, pomalo je ljubičast u licu. S druge strane, Sadie je ovdje mršavija i cijelo vrijeme nervozno prčka po nečemu - torbici, šeširu, buketiću. Pitam se je li je već bila načela demencija. Slijede fotografije izmjene zavjeta, zatim svadbeno slavlje. Barry drži govor, mladenci zajedno režu tortu. U pozadini se vidi Gerald Wiley. Nije nasmiješen. Drugo poglavlje: Leov prvi rođendan

Leo sjedi u stolcu za hranjenje u kuhinji - ne onoj u ulici Barge Close. U jednoj ruci drži žutu plastičnu žlicu i udara njome po pladnju hranilice. Po bradi je umrljan nekakvim pasiranim povrćem. Kamera se okrene i pokaže trudnu Sharon koja drži rođendansku tortu s jednom svjećicom. Torta je u obliku lava. Sharon spusti tortu pred Lea, a on se zabulji te posegne prema plamenu. Ona ga uhvati za zapešće i spriječi u njegovom naumu. Izgleda umorno. Netko, vjerojatno Barry, ugasi svjećicu. Leo zaplače. Treće poglavlje: Daisyno krštenje

Zimsko je doba. Skupina ljudi okupljena pred crkvom zgurila se na vjetru. Sharon drži djetešce umotano u debeli šal. Sadie nosi isti kaput kao na vjenčanju. Gerald se oslanja na štap. Vidi se još dvoje starijih ljudi, vjerojatno Barryjevi roditelji. Barry drži Lea za ruku.


Dječačić je odjeven u odijelo s kravatom, kosa mu je pomno začešljana, no otima se ocu i čini se da urla. Sharon izgleda iznervirano, ali brzo se nasmiješi kad se kamera usmjeri na nju i bebu. Malo joj podigne glavu da je vidimo. Četvrto poglavlje: Ljetni praznici i još jedan rođendan

Ovaj je dio snimljen negdje u inozemstvu. Možda u Algarveu ili negdje u Španjolskoj. Vidimo Sharon u bikiniju i štiklama. Hoda amo-tamo uz hotelski bazen, povremeno stane i izbaci bok poput natj ecatel j ic e na izboru za Miss. Iza lijevoga gležnja ima tetovažu; zagledam se i shvatim da je to tratinčica. U jednom trenu stane leđima okrenuta kameri, pogleda preko ramena i pošalje poljubac u stilu Marilyn Monroe. U sjajnoj je formi; čak bi se mogla profesionalno ovime baviti. Osunčana je i nasmiješena. Sretna. Kamera se okrene prema Daisy, koja u cvjetnoj haljinici i mekanom ružičastom šeširu plješće svojim bucmastim ručicama. Ima najviše dvije godine. Onda vidimo Barryja s Daisy u bazenu. Drži je oko struka iznad svoje glave, a onda poput aviončića spušta nad površinu vode. Goredolje, gore-dolje. Ona oduševljeno ciči. Slijedi Sharon u bijeloj pamučnoj haljini, s visećim naušnicama. Sjedi na ležaljci i otvara rođendanske darove. Na kraju ovoga dijela Daisy se dogega do kamere; smiješi se i drži veliki papir na kojem piše “Mama, volim te”. Peto poglavlje: Božić

Vidimo drvce (umjetno) ukrašeno lampicama. Sudeći po tome kako je mračno, rano je božićno jutro. Vrata se otvaraju, ulazi Daisy. Otprilike su joj četiri godine i sablasno podsjeća na Jessicu. Pitam se je li ovo trenutak u kojemu su njegovatelji morali ugasiti film. Daisy nestašno virne prema kameri, zna da bi se morala pretvarati da nije ondje. Onda opazi bicikl, oslonjen o drvce i ukrašen ružičastim vrpcama. Idući kadar pokazuje oboje djece usred hrpe papira za zamatanje. Daisy se obraća kameri, prstom pokazuje dar za darom i objašnjava što je što. Leo sjedi sa strane, ne gleda u kameru, bezizražajna lica otvara svoje darove. Bjelodano je da neki od njih nisu bili njemu namijenjeni. U idućemu kadru vidimo malu dvojnu kuću iz šezdesetih, s garažom kroz čija vrata ne bi mogao proći nijedan moderni automobil. Prvo vidimo Daisy na novome biciklu, vozi se prema nama; zatim oboje djece u snijegu, nose zimske kape i debele rukavice, grudaju se s Barryjem. Daisy je nepodnošljivo slatka u sićušnim Uggs čizmicama. U jednom trenutku Barry veselo sruši Lea na tlo i zajedno se kotrljaju po snijegu, no Leo se otme ocu te u suzama pritrči kameri. Zatim vidimo djecu kako kruže oko snjegovića. Daisy pažljivo zaglađuje površinu snjegovića, dok je Leo prati u stopu i crvenom lopaticom kvari njezin trud. v Šesto poglavlje: Ponovno ljetni praznici v

Mala kuća u predgrađu, očigledno ista kao na ranijim snimkama. Trava je sparušena i smećkasta. Iza kuće, s druge strane ograde, vidi se nekakvo industrijsko zdanje -možda nadstrešnica benzinske postaje. Ili se meni samo pričinjava jer sam to prvih petnaest godina života gledao svaki dan. Mutna snimka Masonovih je poput parodije vlastite mi prošlosti.


Barry se sad pojavi u crnim kupaćim gaćama koje ništa ne prepuštaju mašti. Izbacio je prsa i stavio ruke na bokove. Čini se da se nauljio. Vidimo ga kako diže utege, a onda zauzme pozu za pokazivanje mišića. Smije se. Onda se kamera pomakne pa ugledamo Sharon u širokoj tunici. Nazdravlja čašom sa slamkom i kišobranom, ali izgleda bezvoljno i vidljivo se udebljala. Zatim vidimo Geralda Wileyja na susjednoj ležaljci, uštogljenog i odjevenog u košulju s kravatom i vestu, a nakon toga Daisy na bakinu krilu. Čini se da joj je neugodno, kao da se ne uklapa. Neobično je vidjeti takav izraz lica na tako malom djetetu. Onda se kamera okrene u stranu i ugledamo Lea u dječjem bazenu. Prska vodu mehaničkim, monotonim pokretima, što mu očigledno ne donosi nikakvo veselje. Sharon mu prilazi da ga podigne iz bazena, a on počne vrištati. U tom mi trenu sine da Leo nijednom nije pogledao ravno u kameru. ***

Poslano: Ned, 24.07.2016., 10:35 Prioritet: visok Od: AlanChallowCSI@ThamesValley.police.uk Za: DIAdamFawley@ThamesValley.police.uk Predmet: Slučaj br. 372844 Mason, D.

Prilažem rezultate forenzičkoga ispitivanja provedenoga na crnoj Nissan Navari u vlasništvu Barryja Masona. Automobil Sharon Mason nije bilo moguće podvrgnuti ispitivanju jer je u požaru pretrpio značajnu štetu. Sažetak:

U unutrašnjosti i na karoseriji kamioneta traženi su tragovi krvi i ostali fizički dokazi. Nije pronađeno ništa inkriminirajuće. U teretnom prostoru nisu pronađeni tragovi krvi, niti DNK. Ako je tim vozilom prebačeno tijelo, moralo je biti izuzetno pedantno umotano u nekakav nepropusni pokrov. G. Mason posjeduje velik broj zaštitnih prsluka i sličnih odjevnih predmeta koji bi teoretski poslužili u tu svrhu, ali prsluk pronađen u vozilu je isključen: jedini DNK na njemu pripada Barryju Masonu. Osim toga, u vozilu je pronađena zaštitna kaciga i par crnih radnih čizama s čeličnom kapicom, također samo s tragovima njegova DNK. U kući je bilo još predmeta za zaštitu na radu, ali uništeni su u požaru pa ne mogu poslužiti kao dokazi. Nema dokaza da je u zadnje vrijeme automobil vozio netko drugi, baš suprotno. Na sjedalima je pronađen DNK Barryja, Sharon i Daisy Mason, kao i DNK druge muške osobe, vjerojatno Lea Masona. Potonji je pronađen uglavnom u odgrizenim noktima, čija veličina odgovara dječjim prstima. Uzorci drugih pojedinaca uglavnom su pronađeni u vlasima i nešto kože, premda su izolirani vaginalni iscjedci dviju neidentificiranih ženskih osoba, uglavnom u stražnjem dijelu automobila, kao i sitni tragovi sperme, za koju je utvrđeno da pripada Barryju Masonu.


Sve u svemu, samo jedan nalaz iznenađuje. Leu Masonu nismo uzeli uzorak DNK, no na temelju pronađenih komadića noktiju kategorički tvrdim da on nije u rodu s ostatkom obitelji. Leo nije biološko dijete Masonovih. ***

- Zašto nam niste rekli da Leo nije vaš sin?

Stojim u ćeliji Barryja Masona. Nedjeljno je jutro. Čujem zvona s gradskih koledža, svako zvoni drukčije jer im satovi nisu usklađeni. Zapravo je to najbolja ilustracija duha ovoga grada. Barry leži na krevetu savijenih koljena. Očajnički mu treba tuš. Meni pak očajnički treba vritnjak. Ne mogu vjerovati koliko mi je trebalo da shvatim. Leo uopće ne sliči ijednome od roditelja, a ako ništa drugo, trebao sam primijetiti da se kronologija ne poklapa: ako su se Masoni vjenčali u prosincu 2005., a Leo ima deset godina, Sharon je na vjenčanju trebala biti trudna. Što evidentno nije bila. Barry se uspravi na ležaju i prođe rukama kroz kosu, a onda spusti noge na pod.

- Nisam mislio da se to vas tiče - naposljetku kaže. Međutim, više nije ratoboran kao ranije. Daisy je nestala, ne on. Protrlja si zatiljak, a onda me pogleda. - Treba li moja odvjetnica biti prisutna?

- Ovo nema veze s optužbom za dječju pornografiju. Ali možete je pozvati ako želite. Usput, odobrili su nam produženje vašega pritvora: možemo vas zadržati još dvadeset i četiri sata prije nego što podignemo optužnicu. Na trenutak se zabulji u mene, razmisli pa uzdahne. - Dobro, nek' vam bude. - Zašto ste se odlučili na posvojenje? Očigledno možete imati vlastitu djecu.

- Ali to tada nismo znali, zar ne? Gledajte, tražio sam razvod samo zato što je Sharon ostala trudna, ali onda je izgubila bebu i totalno se raspala. Liječnik je rekao da možda neće moći ponovno začeti. Rekao je da nam je in vitro jedina šansa, iako izgledi nisu na našoj strani. Morali bismo imati sreću da se primi. Stoga smo se odlučili posvojiti. - Ali i otići na in vitro. Za svaki slučaj. - Da.

- Koliko je Leo bio star kad je došao k vama?

- Otprilike šest mjeseci.

- Imali ste sreću, ovih je dana teško dobiti tako malo dijete.


Barry odvrati pogled. - Gospodine Mason?

- Ako baš morate znati, rekli su da možda ima ... teškoća. Ali kad smo ga vidjeli, činio nam se OK. Zgodan klinac je bio. Odmah se vezao uza Sharon.

A Sharon je očajnički htjela dijete da se Barry ne predomisli i ne vrati Moiri. Kod koje je bio novac. I njegov pravi sin.

- A onda je Sharon ipak zanijela.

- Nismo mogli vjerovati. Kakav loš tajming. Bilo je to tek nekoliko tjedana nakon posvojenja. Ali bilo je prekasno. Nismo ga više mogli vratiti. Ne mogu vjerovati što čujem. - Kakvih teškoća? - Molim?

- Rekli su vam da Leo ima teškoća.

- Rekli su da ih možda ima. Bilo je prerano da bi sa sigurnošću mogli reći. Isto tako je mogao biti posve zdrav. I bio je ... dok je bio malen. Uvijek vrlo tih, nikad nas nije gnjavio. Za razliku od Daisy, koju smo teškom mukom uspavljivali. Plakala bi satima, izluđivala nas je oboje. Leo je tek kasnije, kad je imao četiri-pet godina, postao ... znate ... čudan. - Jesu li vam rekli zašto očekuju teškoće kod njega?

- Majka mu je navodno bila u zatvoru i nije se mogla brinuti za njega. Puno je pila, znate taj tip. Zato je dan na posvajanje. Duboko udahnem. Ovo ima smisla. Nesigurnost, promjene raspoloženja. I ono što sam vlastitim očima vidio prije samo dva dana. Pitanje je samo je li to sve. Ili ima još nečega. - Što kaže vaš obiteljski liječnik?

Barry prezirno frkne. - Sharon nema vremena razgovarati s njime. Kaže da on samo zna gurati nos gdje mu nije mjesto. Što se nje tiče, Leo samo malo kasni u razvoju, a liječnik ne može dokazati da nije tako. Ona kaže da je isključivo naša stvar kako odgajamo svoju djecu.

I to ima smisla. Sharon nipošto ne želi da “oni” pomisle kako je jedno od njezine djece manjkavo. Niti da doznaju da ga je morala posvojiti jer sama nije mogla roditi. - Svi oni problemi u školi: ispadi bijesa, zlostavljanje ...


Barry izgleda razdraženo. - Leo samo mora naučiti zauzeti se za sebe, ne biti takav mekušac. Gledajte, situacija stvarno nije tako loša. Iskreno vam kažem. Većinu dana ne biste ništa ni primijetili. On je drag klinac. Poslušan. - Barem je bio donedavno. - A da.

- Znate li zašto? Je li se dogodilo nešto što je izazvalo promjenu u njemu? - Mislite da sam ja kriv?

- Zna li on da je posvojen?

Odmahne glavom. - Ne zna, nismo mu rekli.

Brojim u sebi do deset. - Ne mislite li da je sad već malo kasno priopćiti mu takvo što? On će to sigurno doznati, kad-tad, a što je stariji, to će mu biti gore. - Nitko to ne zna bolje od mene. Moji mi roditelji nikad nisu rekli da nisam njihov biološki sin, a ja tu spoznaju ipak već više od trideset godina nosim u sebi. Saznao sam kad sam bio jedva nešto stariji od Lea, dok sam kopao po očevu radnom stolu u kojem nisam imao što tražiti. Njuškala se samo mogu uvaliti u nevolje. Ali nije to razlog zbog kojega im nisam ništa rekao: instinktivno sam znao, onako kako to djeca znaju, da o toj temi nikad s njima neću moći govoriti, pa nikad i nisam, do dana današnjega. Barry slegne ramenima. - Ne odlučujem ja, stari. A nije vrijedno svađe sa Sharon. Vjerujte mi. Pred ćelijom bijesno udarim šakom u zid i pritom si ogulim kožu. Još tresem ruku da ublažim bol kad mi zazvoni mobitel. Everettova je.

- Htjela sam vas nazvati još sinoć - kaže - ali bojala sam se da je prekasno. Znate, razmišljala sam o Leu. Sjetila sam se da je liječnik u onome e-mailu spomenuo da je Leo trebao doći na “kontrolu”. To mi zvuči čudno, kao da je često odlazio liječniku. Neobično, zar ne? A liječnik je bio vrlo prepreden. Znate ono na kraju e-maila gdje piše kako treba “izričito odobrenje” da nam pruži bilo kakvu informaciju o obitelji Mason? Mislim da nam je htio nešto reći pretvarajući se da čini upravo suprotno. Znači, i ona je sve prokljuvila. Bistra je ta Everettova. Daleko će dogurati.

- Jutros sam primio Challowljev e-mail - kažem. - Uzorci iz Barryjeva automobila dokazuju da je Leo posvojen. - Isuse ... I ništa nam nisu rekli?

- Ne pitaj. Ne bi ni bilo važno, razumije se, da je to sve. Ali nije.


Ispričam joj što sam upravo čuo od Masona.

- Sranje - kaže Everettova. - Jučer, dok sam s njime sjedila, rekao je da “on za sve kriv11, ali kad sam ga pitala kako to misli, zatvorio se. Jutros sam izašla iz kupaonice i našla ga ispod kreveta. Rekao je da je nešto izgubio pa je zapalio šibicu da bolje vidi. Madrac se već odozdo zapalio. Čudo da čitav pansion nije planuo. Rekao mi je da je šibice pronašao u ladici. Ja sam na redu. - Sranje - kažem.

***

Facebook stranica Pronađite Daisy Mason

I dalje nema nikakvih vijesti o Daisy, unatoč opsežnoj policijskoj potrazi na području oko njezine obiteljske kuće. Policija je ispitala njezine roditelje, a sad čujemo da im u istrazi pomaže neimenovani tinejdžer. Živite li na području Oxforda i vidjeli ste nešto sumnjivo popodne ili navečer 19. srpnja (utorak), nazovite policiju na broj 01865 0966552. Tražite inspektora Adama Fawleyja. Ovo je posebno važno ako ste bili na godišnjem odmoru i niste ranije čuli za ovaj nestanak. Jasonu Brownu, Helen Finchley, Jenni Smale i 285 drugih sviđa se ovo NAJRELEVANTNIJI KOMENTARI

Dora Brookes Upravo smo se vratili s kraćega odmora i sad vidim ove grozne vijesti. Ne znam što da radim. Toga popodneva, 19.7., vidjela sam nekog čovjeka kako nešto baca u kontejner u našoj ulici. Živimo niti kilometar od naselja Canal Manor. Znam da je bilo tada jer smo toga dana otputovali. Nosio je ono fluorescentno zaštitno odijelo i kacigu. U ovome se dijelu grada jako puno gradi pa mi tada nije bilo čudno. No sada se pitam - ima li to možda kakve veze s Daisynim nestankom? Upravo sam otišla do kuće pred kojom sam vidjela tog čovjeka, ali kuća je prazna i nikoga nema na gradilištu. Čini se da radovi nisu ni započeli. Zašto je onda radnik bio ondje? Što mislite? Nisam vidjela što je ubacio u kontejner, možda ovo nema veze sa slučajem. Ne želim policiji tratiti vrijeme.

24. srpnja, 16:16

Jeremy Walters Mislim da biste smjesta trebali nazvati policiju. 24. srpnja, 16:16

Julie Ramsbotham Slažem se. Nećete gnjaviti policiju s glupostima, ne brinite. Siguran sam da bi rado čuli što im imate reći. Tako mogu sve dobro istražiti. 24. srpnja, 16:18

Dora Brookes Hvala oboma. Zvat ću ih.


24. srpnja, 16:19 ***

Richard Donnelly živi u velikoj dvojnoj kući iz tridesetih, na samom izlazu iz Wolvercotea. Zapravo je vrlo slična onoj u kojoj žive Rahije, samo bez bijede, droge i općega beznađa. Dok se parkiram pred kućom, vidim ga kako vadi prtljagu iz automobila. Izgleda smoždeno. Nije ni čudo: iza njega su dva tjedna ljetovanja s troje male djece. Čim se predstavim, vidim da je na oprezu.

- Već sam vam rekao, inspektore, bez izričitog odobrenja ne mogu vam reći ništa o obitelji Mason.

- Znam, doktore Donnelly. Ni ne tražim da mi kažete. Umjesto toga, želio bih vam ispričati što zasad znamo, a onda vas zamoliti da mi pružite neke opće medicinske informacije. Ništa konkretno vezano uz obitelj Mason.

Razmišlja. - U redu, to mi je prihvatljivo. Uđite, zamolit ću ženu da nam skuha čaj. Zašto u inozemstvu nigdje ne možete popiti iole pristojan čaj? - Zbog mlijeka - kažem i odmah shvatim da zvučim poput Sharon Mason.

Vrt iza kuće vapi za vodom i košnjom, ali ispod nadstrešnice je klupa s pogledom na Port Meadow. Vidim četiri-pet svijetlih konja sa smeđim mrljama. Stoje tako mirno i tako su se nanizali da izgledaju gotovo nestvarno. No onda jedan zamahne repom i iluzija se raspline. Jednom smo doveli Jakea da vidi te konje jer je netko u Alexinu uredu rekao da se jedna od kobila oždrijebila. Ždrijebe je bilo staro tek dva-tri dana, skakutalo je naokolo i veselo mahalo repićem. Jedva smo Jakea odveli kući. - Nisam znao da živite ovako blizu Port Meadowa.

- Zimi - kaže Donnelly spuštajući dvije velike šalice - iz sobe moga sina možete vidjeti oksfordske zvonike. Čekam da nam natoči čaj, a onda započnem. - Sada znamo dvije stvari koje nismo znali kad vam se detektivka Everett prvi put obratila za pomoć. Kao prvo, Leo je posvojen. Kao drugo, njegova biološka majka bila je alkoholičarka. Donnelly ništa ne kaže, ali po izrazu njegova lica vidim da njemu to nisu nikakve novosti.

- Dakle, doktore Donnelly, što mi možete reći o dugoročnim posljedicama fetalnog alkoholnog sindroma? Izgleda skeptično. - Čisto teoretski?


- Čisto teoretski.

Spusti svoju šalicu. - Nemojte mi reći da ga niste googleali.

- Naravno da jesam. Ali želim da mi vi kažete.

- U redu, evo službene verzije. Kao što ste vjerojatno shvatili i sami, posljedice po dijete mogu biti vrlo različite, ali većini su slučajeva zajednička neurološka oštećenja. Ona izazivaju cijeli spektar teškoća u učenju, od blagih do teških. Osim toga, postoje i fizičke komplikacije. Može doći do hormonalnih problema, od kojih mogu stradati organi kao što su jetra i bubrezi. - Oklijeva. - Česte mučnine također su moguć simptom. Nisu sasvim uobičajene, ali znaju se manifestirati.

“Nuka tuka”, pomislim. Šugavi lav Leo koji stalno povraća i radi budalu od sebe. Djeca su zaista okrutna.

- Najčešće fizičko obilježje je ovdje. - Donnelly prinese ruku licu. - Vidite ovu brazdu između usta i nosa? Zove se filtrum. Kod djece s FAS-om često je slabije izražen. Vrlo je prepoznatljiv, ako znate kamo treba gledati. Primijetio sam to na Leu čim sam ga prvi put vidio. Ali tada nisam znao što to znači.

- Može li se sindrom dokazati? Fiziološki?

- Ne, ne postoji pouzdani test. To samo pridonosi problemu. FAS se lako može pobrkati s autizmom ili ADHD-om. Nerijetko zbuni i iskusnoga liječnika jer je ponašanje vrlo slično kao kod tih poremećaja: klinci s FAS-om često su hiperaktivni i imaju lošu fizičku koordinaciju. Osim toga, empatija im je često slaba točka pa se teško povezuju i komuniciraju s drugim ljudima, pogotovo u skupinama. - Dakle, takva su djeca laka meta za nasilnike.

- Nažalost, da. A kad do toga dođe, obično se ne znaju s time nositi. Nisu u stanju razmisliti o mogućim posljedicama svojih djela, nego reagiraju impulzivno i samo dodatno pogoršaju već ionako lošu situaciju. Primjerice, pokušaju drugo dijete ubosti olovkom u oko.

Donnelly uzdahne. - Takvoj djeci potrebno je pružiti izuzetnu podršku. Treba im stabilna obitelj i posebno školovani specijalisti koji će im pomoći da razviju tehnike pomoću kojih će se nositi sa svojim problemima. Prečice ne postoje, inspektore. Roditelji djece s FAS-om moraju se pripremiti na mnogo godina strpljive, minuciozne brige. A to zna biti naporan, nezahvalan zadatak.

- Ali što ako takva podrška izostane? Što ako roditelji odbijaju prihvatiti da njihovo dijete ima problem?


Na tren me pogleda. - Katkad se prvi izraženi simptomi jave nakon dugog vremena. U takvim okolnostima roditelji nevoljko prihvaćaju dijagnozu; nitko ne želi da mu dijete odrasta na bilo koji način obilježeno. U tom bih slučaju pomno nadzirao dijete te preporučio posjet pedijatru kad i ako bih smatrao nužnim. Ili korisnim. - Mogu li roditelji odbiti vašu preporuku?

Donnelly se zacrveni. - Većina ljudi svojoj djeci želi najbolje.

To nije odgovor i on to zna. - Ali roditelji mogu odbiti? Kimne glavom.

- Što se tada zbiva?

- Kad bih se, teoretski, našao u takvoj situaciji, nastavio bih pratiti dijete, a vjerojatno bih se obratio i školskoj medicinskoj sestri. Isto tako, iscrpno bih roditeljima objasnio koliko je važno djetetu pružiti stručnu pomoć čim prije. Naglasio bih im da će posljedice njihova propusta možda biti katastrofalne: ovisnost o drogama, nasilje, devijantno seksualno ponašanje. U SAD-u imaju zastrašujuću statistiku. Kao i obično, oni su puno dalje dogurali u tim stvarima nego mi. U jednome sam izvješću pročitao da ljudi s FAS-om imaju devetnaest puta veće izglede da će završiti u zatvoru nego bilo tko drugi. Ovo samo potvrđuje moje najgore strahove.

Ustanem, no doktora očigledno još nešto muči. - Inspektore - kaže gledajući me ravno u oči - djeca s FAS-om često imaju vrlo visok prag boli. Stoga neki od njih svoju potisnutu ljutnju i frustraciju iskaljuju na samima sebi. Drugim riječima ... - Znam - kažem. - Ozljeđuju se.

***

Quinn upravo gasi računalo kad primi poziv. Telefon stisne između uha i ramena dok čeka različite programe da se zatvore i sluša s pola uha. Odjednom se uspravi i zgrabi telefon.

- Možete li ponoviti? Sigurni ste?

Počne kopati po papirima na stolu u potrazi za kemijskom olovkom.

- Koja je adresa? Loughton Road 21. Dobro. Zovite forenzičare i recite im da ću ih dočekati na licu mjesta. Da, znam da je usrana nedjelja. Zatim ustane, zgrabi jaknu i ode.


*** Dok se parkiram pred svojom kućom, mobitel mi dojavi dolazak e-maila. Otvorim i na brzinu pročitam dokument, a onda nazovem Everettovu.

- Možeš li dovesti Lea Masona u Kidlington sutra u devet? Trebat će nam Derek Ross kao odgovorna odrasla osoba, nazovi ga. Ispričaj mu se, ali nemamo izbora. Što se Sharon tiče, ona razgovor može pratiti preko ekrana, ali ne može mu prisustvovati. Ako želi dovesti odvjetnika, može. Neću se s njom natezati. Ali želim da ti budeš ondje. Ako Leo ima povjerenja u nekoga od nas, onda si to ti. Upravo izlazim iz auta kad mi opet zazvoni mobitel. Jedva razumijem što mi želi reći od panike u glasu.

- Uspori ... Gdje je ona ... u kojoj bolnici? U redu, ne brini. Mi ćemo se time pozabaviti. Ti se samo usredotoči na Janet.

Prekinem poziv i na trenutak ostanem stajati. Kad nekoliko minuta kasnije uđem u dnevni boravak, Alex me pogleda i pita zašto plačem. ***

Dok je Quinn stigao do Loughton Roada, ondje se već skupilo ponešto ljudi. Forenzičar odmotava bijelo-plavu traku preko ulaza u dvorište, dok druga dvojica prazne kontejner predmet po predmet. Stari stolci, smotani truli sagovi, neispravne vage, dotrajali knaufovi. Očigledno nema veze je li četvrt dobrostojeća - i ovdje se smeće baca u tuđe kontejnere. Jedan od pozornika usmjeri Quinna prema sitnoj sredovječnoj ženi u širokoj haljini i crnim tajicama, koja stoji iza trake. Kosu je skupila u nemarnu punđu; jedna je od onih žena koje kosu puštaju, ali je nikad ne nose spuštenu. Izgleda uzrujano i počne govoriti prije no što je on uopće došao do nje.

- Detektive, ja sam vas zvala. Da sam barem prije čula za Daisy ... Grozno se osjećam jer mi je toliko dugo trebalo da vam se javim, ali u vikendici nemamo televizor, a ja nemam internet na mobitelu. Strašno je skup, a u Exmooru ionako nikad nema signala ...

- Gospođica Brookes, zar ne? - kaže Quinn vadeći tablet. - Vi ste u utorak poslijepodne vidjeli muškarca kako nešto baca u kontejner? Kad je to točno bilo, možete li se sjetiti?

- O, moralo je biti oko sedamnaest sati. Htjeli smo otputovati ranije jer se treba dugo voziti, ali ja sam morala u kemijsku čistionicu, a ondje je bio red, i tako se onda Isuse, pomisli Quinn. Ušuti li ona ikad?

- Dakle, u utorak oko sedamnaest sati. Kako je taj muškarac izgledao?

- Kao što sam već rekla vašem kolegi, nosio je ono fluorescentno plastično ...


- Zaštitno odijelo?

- Da, tako je. Imao je jaknu i kacigu, pa čak i masku preko nosa. Znate, onu bijelu koju stavljaju kad pjeskare. Momak koji nam je prošle godine uredio strop u kupaonici nosio je istu takvu. Trebala sam shvatiti da je to malo čudno, zar ne? Trebala sam vas prije nazvati. Strašno se brinem da bih time nešto promijenila. Ali vjerojatno ne bih, zar ne? - Možete li ga opisati? Koliko je bio visok, težak?

- Pa znate, zapravo je bio sasvim prosječan. Saginjao se iza kontejnera pa ga nisam mogla dobro vidjeti. - Dobro, sjećate li se ičega što je bacio u kontejner? Bilo čega?

- Nažalost, nisam baš pazila, detektive. Phoebe, naša čivava, lajala je jer ne voli biti u automobilu, Elspeth ju je pokušavala utišati, a neki grozan mladić mi je upravo bio pokazao prostu gestu jer sam mu zatrubila dok je prelazio cestu preko crvenoga. To nije u redu, zar ne? Ja sam imala pravo ... - Kontejner, gospođice Brookes?

Na trenutak razmisli. - Hm, mogu reći samo da što god to bilo, nije moglo biti jako teško jer ga je on držao jednom rukom. I bilo je umotano u nešto, u to sam sigurna. Ali nije bila plastična vreća. Nije odbijala svjetlost. To sam svakako primijetila.

I tako Quinn u svega nekoliko minuta zamijeni svoj početni prijezir za nevoljko divljenje. Koje samo poraste kad ga nekoliko minuta kasnije jedan od forenzičara pozove bliže kontejneru, iz kojega izvuče nešto dovoljno lagano da se podigne jednom rukom i čvrsto zamotano u novinski papir. ***

Kad dođem do bolnice John Radcliffe, gotovo je pao mrak. Deset minuta kružim u potrazi za pravim odjelom, a zatim još deset tražim mjesto za parkiranje. Unutra su hodnici pusti; tu i tamo prođe pokoja iznurena medicinska sestra i čistačice s kolicima punim krpa i kanti. Žena na šalteru drugoga kata pravi je majčinski tip. Pita me jesam li član obitelji. - Nisam, ali imam ovo.

Žena pogleda moju značku, a onda oprezno mene. - Postoji li kakav problem za koji ne znamo, inspektore? - Ne, ništa takvo. Otac, gospodin Gislingham, radi za mene. Samo sam htio vidjeti kako je Janet.


- A, tako - kaže s olakšanjem. - Bojim se da neko vrijeme ne možemo ništa znati. Danas je imala jake bolove u trbuhu i krvarenje pa smo je zadržali. - Može li izgubiti dijete?

- Nadamo se da neće - kaže, ali lice joj priča drugu priču. U Janetinim godinama izgledi sigurno nisu sjajni. - Još ne možemo znati. U ovome trenutku samo možemo paziti da je ništa ne boli i prepustiti majci prirodi da povrati ravnotežu. Želite li razgovarati s gospodinom Gislinghamom? Naposljetku, došli ste sve dovde.

Nećkam se. Nisam bio u rodilištu otkako se Jake rodio. Imamo snimku njegova rođenja: njegovo stisnuto lišće dok hvata prvi dah, šačice koje se otvaraju i zatvaraju i onaj čuperak crne kose koji nikad nije izgubio, premda su nas svi uvjeravali da hoće. Snimku sam sakrio na tavanu. Ne mogu podnijeti tu sreću. Njezinu nepodnošljivu krhkost. Sestra me proučava zabrinuta lica. - Jeste li dobro?

- Oprostite. Samo sam umoran. Ne želim im smetati.

- Zadnji put kad sam ušla, vaš je kolega spavao u stolcu. Hajdemo zaviriti. Možda se razveseli kad ugleda prijatelja. Slijedim je niz hodnik. Pokušavam ne gledati krevetiće, niti ošamućene novopečene očeve. Janet je sama u sobi. Bacim pogled kroz prozorčić na vratima i vidim da su zastori navučeni, a ona spava. Jednom rukom grli svoj trbuščić, dok drugom grčevito drži rub pokrivača. Gislingham je u stolcu pored njezinih nogu, zabačene glave. Izgleda grozno. Lice mu je sivo i usukano. - Neću mu smetati. Nikakve koristi od toga.

Sestra se ljubazno nasmiješi. - U redu, inspektore. - Pogladi me po ruci. - Reći ću mu da ste bili. Odabrala je pravo zanimanje: upravo biste takvu osobu željeli uza se ako ste upravo dobili dijete. Ili ako ste ga izgubili. ***

16. travnja 2016., 10:25 94 dana prije nestanka

Trgovačka zona, Summertown, Oxford

Azeem Rahija sjedi u svome automobilu pred bankom. S druge strane ceste je Starbucks prepun ljudi koji traže predah od subotnje kupovine. Azeem vidi Jamieja za jednim od


stolova. Pred njime stoji šalica, dok mu je pod nogama platnena vrećica. Prstima bubnja po stolu i stalno pogledava prema vratima. Azeem zapali cigaretu i spusti prozor automobila. S druge strane ulice neki muškarac ulazi u kafić. Ima četrdeset i koju, odjeven je u uske traperice i kožnu jaknu. Razgovara na mobitel i pritom jako gestikulira. Dvije žene za stolom u kutu primjećuju ga dok prolazi pored njih; on smjesta zabaci ramena. Jamie ga fiksirano promatra dok ovaj ne završi razgovor i sjedne prebacujući jaknu preko naslona stolca.

Azeem nema pojma o čemu njih dvojica razgovaraju, ali očigledno se ne slažu. Muškarac stalno odmahuje glavom. Čini se da ga Jamie pita “zašto”. Zatim jedno vrijeme ni Jamie ni muškarac ništa ne govore. Onda se muškarac digne i pokaže na šalicu ispred Jamieja. Jamie odmahne glavom. Muškarac slegne ramenima te krene prema šanku naručiti kavu. Putem zastane da se obrati ženama za stolom u kutu. Azeem gleda kako Jamie iz džepa muškarčeve jakne vadi mobitel. Podigne pogled da vidi gleda li ga ovaj, no on je previše zaokupljen flertom sa ženama u kutu. Jamie neko vrijeme kucka po ekranu. Onda se nasmiješi. Nije to lijep osmijeh. Vraća mobitel gdje ga je pronašao; nekoliko minuta kasnije muškarac se vrati, a Jamie ustane. Muškarac ga tobože pokuša nagovoriti da sjedne, ali Jamie ga ignorira. Podigne svoju vrećicu te se između stolova probije do vrata. Na pločniku ispred kafića zastane na trenutak da zapali cigaretu, a zatim pretrči cestu. Azeem vidi kako se muškarac u Starbucksu zavalio u stolac i duboko udahnuo, a zatim podigao žličicu. Olakšanje na njegovu licu više je nego očito. Jamie kucne po prozoru pa se Azeem nagne i otvori vrata.

- Usrani jebeni smrad - stisnutih zuba reče Jamie, bacajući vrećicu na stražnje sjedalo.

- Rekao sam ja tebi, frende. Takvi drkadžije misle samo na sebe. - Azeem gleda mnogo američkih serija. - Da, da - odgovori Jamie. - Poštedi me usranog “jesam ti rekao”.

Azeem slegne ramenima. Svoga oca godinama nije vidio. Jamie uvuče dim, a onda pogleda Azeema. - Ali lijepo sam mu namjestio. Fino ću ga sjebati. - Kako to misliš? Ono s mobitelom?

Jamie se naceri i zlobno zaškilji. - Aha. S mobitelom. Čak nije imao lozinku. Glupa pizda.

Dvojica mladića se nasmiju, a onda Azeem upali automobil i uz škripu guma skrene na cestu. Pritom za dlaku izbjegne stražnji branik crne Nissan Navare parkirane ispred njih. Maleni dječak na stražnjemu sjedalu gleda ih kako odlaze, a onda se opet zagleda u muškarca u kafiću. U međuvremenu se preselio za stol u kutu.


*** Idućega jutra u središnjoj sobi istrage nitko se ne šali, nitko ne dobacuje, zapravo nitko ništa ne govori. Takvu tišinu zamijeni apsolutni muk kad ja sjednem na čelo. Vjerojatno misle da imam loše vijesti.

- Vjerujem da većina vas zna da je Janet Gislingham jučer primljena u bolnicu. Doznam li išta, odmah ću vam javiti, ali zasad valja pretpostaviti da Chrisa nekoliko dana neće biti na poslu pa ga moramo pokriti. Quinne, tebe ću zadužiti da to središ.

Quinn, koji je dosad sjedio na rubu svoga stola, ustane. - Šefe, moram sve kolege izvijestiti o onome što se sinoć događalo. Primili smo poziv od žene koja je vidjela nekoga u fluorescentnom zaštitnom odijelu kako baca nešto u kontejner onoga poslijepodneva kad je Daisy nestala. Učinilo joj se sumnjivim jer na tome gradilištu još nema radnika. Prekopali smo kontejner i pronašli zavežljaj umotan u novine. Guardian, da budemo precizni. S datumom 18. srpnja, dakle, dan prije nestanka. - Što je bilo umotano?

- Par zaštitnih rukavica, veličine XL. To su rukavice kakve nose zidari. Na dlanovima imaju debelu sivu plastiku, dok su nadlanice fluorescentno narančaste. Na rukavicama, nažalost, ima krvi, a na nadlanici su i neke druge crvenkaste mrlje za koje mislim da nisu krv. Forenzičari upravo vrše ispitivanja. Osvrnem se po sobi. - Baš kad smo pomislili da nam Barry Mason više nije naročito sumnjiv, opet nam se našao u fokusu. - Ima još komplikacija. - Sad je Everettova na redu. - Upravo sam razgovarala s Davidom Connorom. Znate, Millienim ocem? Ponovno je razgovarao s kćeri i rekla mu je nešto o čemu je dosad šutjela. O danu prije zabave, kad su se klinci okupili kod Connorovih i isprobavali kostime. Navodno je Daisy preklinjala Millie da nikome ne kaže. - Nešto o njoj?

- Ne, šefe. O Leu.

***

- Kako si?

Leo podigne pogled prema meni, a onda ga opet spusti. Odjeven je u preveliki dres Chelseaja i kratke hlače. Ima kraste na koljenu i cijelom dužinom jedne noge. Derek Ross sjedi pored njega s druge strane stola, dok je Sharon u susjednoj sobi, gdje u društvu odvjetnika razgovor prati preko ekrana. U ljetnoj haljini i bijelom boleru izgleda kao da je nakratko svratila putem na jedrenje.


Everettova dječaku pruži limenku Coca-Cole i osmjehne se. - Ako ožedniš.

- Ovako, Leo - započnem. - Moram ti, nažalost, postaviti nekoliko pitanja, a neka od njih mogla bi te uzrujati. Ako se uzrujaš, želim da nam to kažeš, u redu? Jesi li razumio? Kimne glavom; igra se s prstenom za otvaranje limenke.

- Sjećaš se vatrogasaca koji su došli ugasiti požar u vašoj kući? Ponovno kimne.

- Kod takvih požara glavni vatrogasac mora istražiti što se točno dogodilo i napisati izvješće. Nema reakcije.

- Vidiš, upravo su mi poslali kopiju toga izvješća. Da ti kažem što piše?

Ne želi me pogledati, ali limenka se odjednom prevrne, a prsten za otvaranje otkine.

- Vatrogasci vjeruju da boca s benzinom ipak nije bačena s ceste uz kanal. Isprva su tako mislili, ali onda su shvatili da su pogriješili. Stvar je u tome kako se staklo rasprsnulo, kažu. Oni moraju pronaći sve krhotine i ponovno ih spojiti. Kao u onim policijskim serijama na TV-u. - CSI - kaže Leo ne podižući pogled. - Gledao sam to. I Zakon i red.

- Upravo tako. Uglavnom, pošto su sve pomno ispitali, vatrogasci su zaključili da je požar izbio u kući. A znaju i u kojoj sobi jer su u njoj pronašli benzin. Nigdje drugdje. Samo u toj jednoj sobi. Tišina.

- Znaš li gdje je požar izbio, Leo?

Slegne ramenima, no zajapurio se. - Bilo je to u tvojoj sobi, zar ne?

Tišina. Derek Ross ga načas pogleda, ali onda mi kimne. Možemo nastaviti.

- Sjećaš li se kad smo se upoznali? - naposljetku kažem. - Nakon Daisyna nestanka. Rekao si mi da ti se svidio vatromet na zabavi. Sjećaš li se? Kim ne glavom.


- Je li tako izgledalo i onu noć, Leo? Probudila te buka izvana, a kad si pogledao kroz prozor, vidio si kako u vrtu eksplodiraju boce s benzinom i pomislio da je to vatromet? Opet tišina.

- Ja mislim da je bilo ovako. Vidio si da jedna boca nije eksplodirala, sišao si u vrt, uzeo je i donio u kuću, pri čemu si stražnja vrata ostavio otvorena. Uzeo si šibice iz kuhinje te se vratio na kat. Mislim da si ondje zapalio benzin iz boce i tako izazvao požar. Sad mu već obrazi gore. Derek Ross se nagne i nježno ga dodirne po ruci. - Jesi li dobro, Leo? - Možeš li nam reći - nastavljam - što se dogodilo nakon toga? Jesi li čuo mamu kako te doziva? Leo se oglasi tako tiho da se moram nagnuti prema njemu da ga čujem. - Ona je bila dolje. - A ti nisi pokušao sići? Je li plamen već bio prevelik? Odmahne glavom.

- Zar te nije bilo strah? Nisi znao da možeš stradati?

Slegne ramenima. - Njih nije briga. Stalo im je samo do Daisy. Do mene ne. Htjeli su me vratiti. Osjetim da me Everettova gleda. Zna kao i ja što sad moram učiniti. Iako se gadim sam sebi, iako ne mogu predvidjeti moguću štetu. Moram. - Leo - nježno kažem - znaš li što znači kad kažemo da je netko posvojen?

Kimne glavom. - Daisy mi je rekla. Da zapravo nisam njezin brat. I da me zato nitko ne voli.

Dvije krupne suze otkotrljaju mu se niz obraze.

- Bilo je to vrlo ružno od nje. Je li to rekla dok ste se svađali? Kimne glavom.

- Onoga dana kad je nestala? Tad je to rekla?

- Ne. Davno. Preko proljetnih praznika.

Znači, prije otprilike dva mjeseca. Taman kad se Leo počeo čudno ponašati. Kad su počeli njegovi ispadi bijesa. Nije ni čudo. Jadničak. - Znaš li kako je ona doznala za to?


- Prisluškivala je. Nisu ni znali da je ondje. Stalno je to radila. Znala je mnoge tajne. Dam znak Everettovoj. Ona je na redu.

- Ispričaj nam nešto više o danu kad je Daisy nestala - tiho kaže.

Još suza, samo kuljaju, bez jecaja. - ljutio sam se jer je pobjegla i ostavila me s onim dečkima. Vikao sam na nju. - Dakle, opet ste se posvađali? Što je rekla?

- Da ima još jednog brata. Pravog brata. Rekla je da tata ima vlastitog sina kojega će viđati umjesto mene i da mu posvojeni sad više ne treba.

- Je li te to uzrujalo?

Zuri u stol. - Znao sam da ih nije briga.

Everettovoj u očima vidim da joj je teško. U ovoj je sobi previše boli za jednog dječačića.

- Što se dogodilo kad si došao kući? - na koncu pita Everettova. - Jesi li vidio Daisy?

Polako je pogleda u lice. - Već sam vam rekao. Nisam je htio vidjeti. Ne znam što se dogodilo. Slušao sam glazbu. - Leo - kažem, trudeći se da mi glas ne drhti. - Upravo si nam rekao da si se jako naljutio na sestru. Jesi li siguran da po povratku kući nisi otišao u njezinu sobu? Svi možemo razumjeti ako si još bio ljut, ipak ti je rekla neke vrlo ružne stvari. Ja bih se uzrujao da ih netko meni kaže. A ponekad, kad se ljudi naljute, netko nastrada. Jesi li siguran da se to nije dogodilo Daisy? - Nije - odgovori. - Bilo je kako sam vam rekao.

- Naljutio si se i u školi, zar ne? Na jednoga od dečki koji su te gnjavili. Pokušao si ga olovkom ubosti u oko. Leo slegne ramenima. - Boljelo me to što mi je radio.

- Nije li se dogodilo još nešto? Dan prije Daisyna nestanka, dok ste kod Connora isprobavali kostime za zabavu? Leo se zacrveni. - Nisam htio.

- Gospodin Connor rekao nam je da si udario Daisy. Da si je napao nekakvim čarobnim štapićem. - Igrao sam se vješca, ne čarobnjaka. Čarobnjaci su za malu djecu.


- Ali to sad nije važno, zar ne, Leo? Zašto si je poželio udariti? - Govorila je ružne stvari o meni. Cure su se smijale.

- Je li se to ponovilo i na dan zabave? Opet ti je nešto ružno rekla, opet si se naljutio i udario je? Je li možda nezgodno pala i udarila glavom? Razumjet ću ako je bilo tako. I detektivka Everett. I Derek. Odmahne glavom.

- A da se takvo što zaista dogodilo tvojoj sestri - nastavljam - siguran sam da bi ti bilo jako žao. I da bi bio jako tužan. A onda bi bilo prirodno otići mami i sve joj ispričati. Zacijelo bi ti pomogla da sve popraviš. Je li tako bilo, Leo? Mogu samo zamisliti što se upravo zbiva u susjednoj sobi. Ali nije me briga. Leo ponovno odmahne glavom. - Ona mi nije mama. Daisy mi nije sestra.

- Ali je li ti pomogla ... je li ti mama pomogla popraviti stvari nakon svađe s Daisy? - Rekao sam vam. Nisam vidio Daisy. Bila je u svojoj sobi. Everettova i ja se pogledamo.

- Dakle, bilo je kao što si nam odmah rekao - kažem. - Došao si kući, Daisyna glazba je svirala i ti je više nikad nisi vidio. Kimne glavom.

- Ti si bio u svojoj sobi i slušao svoju glazbu.

Ponovno kimne.

- Imao si slušalice na ušima. Oklijeva.

- I pustio sam glazbu.

- Pustio si glazbu i još uz to stavio slušalice?

- Ma briga me. Mrzim ih. Sve ih mrzim.

Vjerojatno se htio isključiti iz svega. Tko mu može zamjeriti. Sad plače. Kao ljuta godina.

Pružim ruku i nježno, vrlo nježno povučem njegove predugačke rukave. Predugačke rukave koje uvijek nosi, čak i po ovoj vrućini. Ne pokušava me spriječiti.


Pogledam crvene crte po njegovoj koži. Pretpostavljam da se počeo rezati ubrzo pošto je doznao da nema obitelj. Liječnik je znao, a vjerojatno su i u školi sumnjali. Ali nitko od ljudi koji su ga trebali voljeti i brinuti za njega nije primijetio da nešto nije u redu. Siroti mali Leo. Siroti jebeni Jamie. Siroti napušteni usamljeni dječaci. - Znam što je ovo, Leo - tiho kažem. - Jednom sam imao dječaka koji je ovo radio.

Osjetim kako se Everettova pored mene napela. Nije znala. Nitko nije znao. Nikome nismo rekli.

- Bio sam jako tužan zbog toga i dugo mi je trebalo da shvatim jer sam ga silno volio i mislio sam da on to zna. Ali sad shvaćam i mislim da znam zašto je to radio. Kad se režeš, manje te boli nego inače, zar ne? Malo ti je lakše. Barem nakratko.

Derek Ross pruži ruku i zagrli uplakanoga dječaka. - U redu je, Leo, sve je u redu. Riješit ćemo mi to. Sve ćemo riješiti. Na hodniku Sharon već čeka. Čeka i kipti.

- Kako se usuđujete - kaže unoseći mi se u lice i prijeteći dugačkim crvenim noktom. Manikura je posve svježa. - Kako se samo usuđujete pokušati me uvući u sve ovo. Ako je taj glupan učinio nešto Daisy, ja o tome ništa nisam znala. Od samoga početka insinuirate da sam loša majka, a sad već hoćete reći da je taj klinac ubio moju kćer i da sam mu ja pomogla da to popravi? Da zataška? Odakle vama pravo ... odakle vam pravo ... - Gospođo Mason - uznemireno se ubaci njezin odvjetnik - mislim da nije ...

- Da sam na vašemu mjestu - prosikće Sharon ignorirajući odvjetnika i još mi se više unoseći u lice - dvaput bih razmislila prije no što bih počela suditi drugima o tome kako odgajaju svoju djecu. Naposljetku, moja je kći samo nestala. Vaš sin je mrtav. ***

4. travnja 2016., 22:09

106 dana prije nestanka

Barge Close 5, dnevni boravak

Barry gleda američku policijsku seriju na televiziji. Na stoliću pored njega stoji limenka piva. Vrata se odjednom otvore i umaršira Sharon. U jednoj ruci drži kožnu jaknu, a u drugoj neki papir. - Koji je ovo vrag? Barry podigne pogled, vidi što ona drži u ruci i posegne za pivom. - A, to.

- Da. To.


Barry slegne ramenima. Njegova nonšalantnost možda je malo usiljena. - Samo je izrezivala slike iz časopisa. Svi oni to rade u tim godinama. Ne zna što to znači. - Više nije tako mala, ima osam godina. - Kao što rekoh, nije to ništa.

Sharon je crvena od bijesa. - Odvratno je, eto što je. Ti misliš da sam priglupa, ali imam oči. Vidim kako je podižeš u naručje, kako je držiš u krilu ... i sad ovo. Barry spusti limenku. - Ti to meni najozbiljnije želiš reći da ne smijem dizati vlastitu kćer? - Ne onako kako je ti dižeš.

- Koji ti kurac sad to znači?

- Znaš ti dobro što to znači. Vidim kako te ona gleda ... - Gleda me kao svog jebenog oca.

- ... i kako šapućete meni iza leđa, a onda me gledate svisoka.

- Ne mogu vjerovati što čujem. Koliko puta moram ponoviti jedno te isto? Nitko te ne gleda svisoka. Umišljaš. - A ti si tata desetljeća - sarkastično mu odgovori Sharon.

Barry ustane. - Barem nisam ljubomoran na vlastito dijete. Sharon zine u šoku. - Kako se usuđuješ?

- Jer sve se svodi na to, zar ne? Baš kao i onda s Jessicom.

- Da se nisi usudio uvući nju u ovo. To su dvije različite stvari.

- Iste su u dlaku. Ti jednostavno ne možeš podnijeti da budeš na drugom mjestu, zar ne? Moraš cijelo jebeno vrijeme biti u središtu pozornosti. Tako je bilo s Jessicom, tako je i sad. Smeta ti vlastita kći, jebote. Kad nije prisutna, hvališ se njome na sva usta, ali njoj nikad ne uputiš lijepu riječ. Nikad joj ne kažeš da se lijepo uredila, ni da je zgodna ... - Ni meni majka u djetinjstvu nikad nije rekla da sam zgodna.

- Nije o tome riječ. Ako je tvoja mama bila krava, ne znači da moraš biti i ti.

- Daisy je dovoljno razmažena i bez mog dobrovoljnog priloga. Mora naučiti da se u životu neće sve vrtjeti oko nje. Nije nekakva princeza, unatoč tome što je ti neprekidno tako nazivaš.


Barry ode do kamina, a onda se okrene prema ženi. - Želiš reći da namjerno to radiš? Da joj želiš očitati lekciju? - Odmahne glavom. - Ponekad se pitam voliš li je uopće. Sharon prkosno podigne glavu. - Ti joj pružaš i previše ljubavi. Ja se samo trudim održati ravnotežu. Na kraju će mi biti zahvalna.

- Isuse. Nakon svega što si pretrpjela da bi je rodila, nakon svega što smo oboje pretrpjeli, ti izgovoriš ovakvo što. Katkad mi se čini da te uopće ne razumijem. Sharon kaže nešto, ali pretiho da bi je on čuo. Sva se zajapuri. - Što si rekla?

Okrene se prema njemu i opet bijesno podigne glavu. - Rekla sam da je teško voljeti nekoga tko te prezire.

Barry teatralno uzdahne. - Ona te ne prezire ... izvodi čudesa samo da tebe usreći. Svi to radimo. U ovoj jebenoj kući svi stalno hodamo po jajima. - Ne znaš što mi sve kaže. Njezine zlobne, zajedljive riječi. A ne znaš jer ih pred tobom ne izgovara. Previše je pametna da bi to činila. Barry se primi za bokove. - Na primjer? - Kako to misliš?

- Kažeš da preda mnom ne govori tako pa želim čuti neki primjer onoga što kaže. Sharon zausti, no onda opet zatvori usta. - Rekla je da Portijina majka pokreće knjižni klub i da će prvo čitati Ponos i predrasude, ali već je rekla Portiji da mene to ne zanima.

- Pa i ne zanima te, ne? Mrziš ta sranja. Ne bi otišla onamo ni da te na koljenima mole. U čemu je onda problem?

- U načinu na koji je to rekla. U smislu, mene to ne zanima jer sam preglupa da shvatim Jane Austen. - Previše filozofiraš. Njoj je tek osam godina ...

- Drugi put pričala je kako je majka Nanxi Chen sveučilišna profesorica. Daisy je njima rekla da sam ja jednom bila prva pratilja Miss južnoga Londona.

- Pa? Što ti tu smeta? Ona se ponosi tobom. Osim toga, Nanxi je sigurno bila pod dojmom; njoj je to zvučalo poput kraljice plesa ili nečeg sličnog. U Americi je to velika stvar.

Sharon ga prijezirno pogleda. - Ti stvarno ne kopčaš, zar ne? Iz Daisynih je usta to sigurno zvučalo poput kakvog stočnog sajma na kojem se beskorisne glupače šeću amo-tamo u bikinijima.


Barry očajno zamahne rukama. - Predajem se. Stvarno. Samo mislim da osmogodišnjakinje ne razmišljaju na taj način. Ti si njezina lijepa mama i ona se tobom hvali, ali ti između redaka tražiš neko skriveno, nepostojeće poniženje. - Odakle ti znaš što ona radi? Nikad te nema da vidiš.

- Kriste, opet sam ja kriv.

Primakne se bliže njemu. - Znači, priznaješ? Zato se uvijek kasno vraćaš? Švrljaš?

- Idem u jebenu teretanu. Ili radim.

- Znači, ako sad nazovem teretanu, reći će mi da si kod njih svaku drugu večer?

- Ako baš hoćeš, samo izvoli. Ali razmisli kako će to izgledati. Što će oni misliti o tebi. Da si nekakva očajna kućanica. - Zasitio si me se. Debljam se i sad me želiš zamijeniti za noviji model. Za neku mršavu tajnicu s velikim sisama. Vidim ja kako ti gledaš takve žene.

- Pa jebote pas, opet ti o tome. Zato mi kopaš po džepovima? Tražiš račune? E pa, nećeš ih pronaći. I zadnji put ti kažem, čisto da znaš, ti nisi debela. - Tri sam broja krupnija nego kad smo se vjenčali. A pošto sam rodila Daisy ... - Ne prebacuj krivicu na trudnoću. Isuse, Shaz ...

- Ne zovi me tako!

Na trenutak zavlada tišina. - Oprosti.

Barry proguta knedlu, priđe korak bliže. - Slušaj, znam da nisi... onako mršava kao što si nekoć bila. Ali znaš moje mišljenje. Mislim da Daisy nema veze s time. Stalno ti govorim da ideš liječniku. Ništa ne jedeš, a ipak ... Oči su joj sad pune suza. Od bijesa. - ... a ipak sam debela. To si htio reći, zar ne? - Ne, nisi debela. Samo nisi kao što si bila ...

- ... prije Daisy - kaže i zgužva papir koji drži u ruci. - Prije no što sam rodila usranu Daisy ...

Na to se začuje neka buka ispred vrata. Barry se okrene na peti. - Bože sveti, nije nas valjda čula! Znaš kakva je, stalno prisluškuje pred vratima! Brzo otvori vrata i ugleda kćer kako žuri uza stube.


Zastane na odmorištu između katova te se okrene prema njemu. Sva je uplakana. - Mrzim je! Mrzim je! Crkla dabogda! Onda bih mogla imati drugu mamu ... mamu koja bi me voljela ... - Daisy, princezo - kaže Barry trčeći po stubama i pružajući ruku prema kćeri. -Mi te volimo, naravno da te volimo, mi smo tvoji mama i tata. - Ne želim biti tvoja princeza! Mrzim te! Pusti me na miru! Pobjegne u sobu i zalupi vrata za sobom. ***

- Kako stojimo s forenzikom?

11:30 je, opet smo u središnjoj sobi istrage. I Everettova je tu; Mo Jones ju je otišla zamijeniti u pansion. Kaže da kasnije mora tatu odvesti liječniku pa je zbog toga molila da je netko zamijeni, ali ako je samo sita Sharon, ne mogu reći da je ne razumijem. Quinn spušta telefon. - Imamo samo neke preliminarne rezultate. Na novinama nema otisaka, ali potvrđeno je da je krv na rukavicama Daisyna. Duboko udahnem. Znači, zaista je mrtva. Više nema nikakve sumnje. Znam to već dugo, mislim da znamo svi. Ali znati i pronaći dokaz nisu iste stvari. Čak i kad se ovim poslom bavite ovako dugo.

- Pronađen je još jedan DNK - kaže Quinn dok svi šute. - U rukavicama i na njima. Pripada Barryju Masonu. Odobravanje se proširi sobom. Ne trijumf, kako bi i mogao biti u ovim okolnostima, ali svi znamo da ne postoji dobar razlog zašto bi njegove rukavice bile u tuđem kontejneru, gotovo dva kilometra od njegove kuće, i još umrljane krvlju njegove kćeri.

- Ima još nešto - brzo doda Quinn. Očigledno nešto veliko, dovoljno je vidjeti izraz na njegovu licu. - Na rukavicama su pronađeni znatni tragovi šljunka i herbicida. Neobična kombinacija za nekoga tko samo nadograđuje kuće, pa se neka pametna glavica sjetila usporediti taj uzorak sa željezničkim balastom. Pokazalo se da je to ista stvar. Herbicid također odgovara vrsti koju koristi tvrtka za održavanje pruga. Opaka kemikalija, ne možeš je tek tako kupiti u bilo kojoj trgovini vrtnim priborom. - Ljudi se pogledavaju, žamor je sve glasniji. Svi misle isto: samo jedno mjesto u blizini zadovoljava sve navedene uvjete, a nalazi se ni pola kilometra od kontejnera u kojemu smo pronašli rukavice. - U redu - kažem podižući glas. - Quinne, idi na pružni prijelaz. Neka te forenzičari dočekaju ondje. - Ondje su već tražili, šefe - započne Baxter.


- Mogu još jednom. Jer smo očigledno nešto previdjeli.

Izađem na hodnik i vidim kako Anna Phillips ide prema meni, mašući nekim papirom. Pronašla sam je - kaže smiješeći se. - Molim?

Lice joj se malčice objesi. - Pauline Pober? Sjećate se? Žena koju su citirali u članku o obitelji Wiley ... nakon Jessicine smrti? - A, da. Gdje je ona?

- Živa i zdrava, živi u selu petnaestak kilometara odavde, dajte zamislite. Dogovorila sam se s njome da ćemo joj navratiti sutra ujutro. Ako se slažete, ja bih išla. Znam da sam civil i sve to, ali budući da sam je pronašla, voljela bih, znate, dovršiti posao. Nemam srca reći joj da su se prioriteti promijenili.

- Bravo, Anna. Odlično ste to obavili. Rado ću vas pustiti da odete na razgovor s njom. Ali neka vas prati netko od policajaca, zbog procedure. - Gareth ... narednik Quinn ... nekoga će zadužiti.

- Sjajno. I svakako mi javite što vam je rekla.

Očigledno je primijetila da su mi misli drugdje jer joj se na licu na trenutak pojavi tračak sumnje. - Dobro - kaže. - Hoću. ***

Kad Quinn stigne na parkiralište pored pružnoga prijelaza, vjetar se podigao i u zraku se osjeti miris kiše. Quinnu odjednom sine da su imali veliku sreću što je vrijeme bilo suho otkako su rukavice bačene u kontejner: pljusak bi možda isprao dokaze. Dok izlazi iz automobila, iz patrolnih kola parkiranih bliže pruzi izađe Erica Somer i krene mu ususret. Kosa joj je vezana u rep, ali vjetar joj je svejedno nosi u lice. Quinn je se sjeti iz postaje. To je ona koja je donijela DVD. Zgodna. Zapravo vrlo zgodna. Samo što joj uniforma prikriva ljepotu. Na trenutak se zapita kako bi izgledala u štiklama poput onih koje nosi Anna Phillips.

Slijedi je preko parkirališta, sve do područja ograđenog velikim metalnim pločama. Posvuda su postavljeni znakovi upozorenja s natpisom GRADILIŠTE, NEZAPOSLENIMA PRISTUP ZABRANJEN. Uđu na gradilište, zatim Somerova za njima privuče vrata koja glasno zveknu. -Zamolila sam voditelja gradilišta da dođe, naredniče. Ondje je, u baraki.


Čovjek ih je očigledno nestrpljivo čekao jer siđe niza stube čim se približe. Ima velike deformirane uši, kao u igrača ragbija, i obrijanu glavu.

- Narednik Quinn? - kaže pružajući ruku. - Martin Heston. Vaša kolegica zamolila me da vam predam raspored radova koje smo ovdje vršili zadnja dva tjedna. Bravo, Somerova, pomisli Quinn dok mu Heston predaje papire.

- Kao što vidite, rušili smo stari pješački most i postavljali nove tračnice na jednoj od pruga.

- A uglavnom radite noću?

- Moramo, stari. Ne možemo raditi dok nam vlakovi prolaze. - A preko dana? Ima li tada nekoga ovdje?

Heston pokaže oko sebe. - Ne kad radimo noću. Nema smisla plaćati ljude da besposleno sjede. Ponekad imamo isporuku pa nekoga zadužimo da dođe na gradilište, ali to je sve.

- Što je s osiguranjem?

- Ne treba nam, stari. Svi strojevi zaključani su iza bodljikave žice s druge strane pruge. Morali smo ih dopremiti vlakom; nema drugog načina da ih itko odveze odavde. - Znači, da neki građanin svrati ovamo preko dana, moguće je da ga nitko ne bi vidio?

Heston razmisli. - Vjerojatno bi ga netko mogao vidjeti s druge strane, ali između je mnogo drveća. Dok je prijelaz još bio otvoren, ovdje je stalno bilo ljudi koji su ovuda prelazili do svojih vrtova. Parkirali bi se ovdje i onda odnijeli stvari pješice, ali sada moraju ići preko Walton Wella. To je ... - Znam gdje je.

Quinn se osvrne oko sebe. Nekoliko metara dalje nalazi se hrpa hrđavog vrtnog alata. Tačke, motike, prazne vreće komposta, lopate, razbijeni lonci od terakote. Quinn razmota raspored radova. - Kakvi su radovi bili u tijeku uvečer devetnaestoga srpnja?

Heston pokaže palcem. - Tog smo dana do kraja srušili stari most i počeli postavljati temelje novoga. - Samo malo! Hoćete reći da ste kopali rupčage na području na koje bez ikakvih problema može ušetati svaki seronja?

Heston se nakostriješi. - Uvjeravam vas da smo strogo slijedili sigurnosne propise. Ovo je područje u potpunosti zatvoreno.


Quinn se osvrne u smjeru odakle su došli. Istina, posvuda su visoke zaštitne ploče, ali njih se može pomaknuti i on vjeruje da bi se uspio nasilu uvući. Kad bi morao. Kad bi imao dovoljno dobar razlog. Ponovno se okrene prema Hestonu. - Možete li mi pokazati što ste točno radili? Odlaze do gradilišta novoga mosta, gdje se iz tla već uzdižu stupovi. - Koliko su temelji duboki?

- Prema planovima su trebali biti tri metra - kaže Heston - ali kad smo počeli kopati, stalno su nam se rupe punile vodom. Port Meadow je poplavno područje pa smo znali da ćemo imati problema s time, ali bilo je mnogo gore nego što smo očekivali. Na kraju smo prokopali do dubine od otprilike šest metara. - I to ste radili u utorak navečer? - Tako je.

- A da je nešto u dnu rupe, nešto maleno poput djeteta, svakako biste primijetili? Čak i u mraku? Heston problijedi. Ima unučice. - Isuse ... zar mislite da bi netko ...? Ali da, primijetili bismo. Imali smo reflektore i cijelo smo vrijeme ispumpavali vodu, tako da se vidjelo čega sve ima unutra. Nema šanse da moji dečki ne bi primijetili nešto takvo.

- U redu - kaže Quinn sklapajući raspored i vraćajući ga Hestonu. - Korak naprijed, natrag dva. Međutim, Somerova i dalje gleda u Hestona. A on izbjegava njezin pogled.

- Ima još nešto, zar ne? - pita ga ona. - Nešto što nema veze s vašim dečkima. Heston se zacrveni. - Daleko je ... ne vidim kako se moglo dogoditi... - Ali?

Na trenutak se zagleda u nju, a onda pokaže daleko iza temelja mosta. - Kad smo srušili stari most, otpad smo natrpali ondje. Vidite gdje je hrpa stajala. Beton, cigle, balast, svega je tu bilo. Uglavnom, izvođač radova je sve odnio još iste noći. Preko dana nismo smjeli zbog ... - ... sigurnosnih propisa. Dobro - reče Quinn. - Tko je bio izvođač radova? - Neka tvrtka iz Swindona. Mercers.

- Dakle, da budemo načisto - kaže Quinn. - Toga je poslijepodneva, devetnaestoga srpnja, ondje stajala hrpetina građevinskog otpada. No iste je noći ta vaša tvrtka ...


- Ne moja, stari. Nemam, ja s tim nikakve veze. Ne odlučujem tko će biti angažiran.

- Dobro, kužim. Bilo kako bilo, oni su došli te noći i odvezli otpad.

- Da, ali hoćete reći da je netko nešto mogao zakopati ondje, a da momak na bageru ne bi ništa primijetio, grdno se varate. Nije to kao u filmovima, u stvarnosti toga nema. - Što su točno učinili s otpadom, gospodine? - tiho upita Somerova.

Objese mu se ramena. - Odvezli su ga na reciklažu, ondje ga smrve u šljunak. Tako ne završi na smetlištu.

Quinn se zabulji u njega, a onda odmahne glavom pokušavajući odagnati sliku koja mu se stvorila pred očima. - Isuse. - Kao što rekoh - brzo se ubaci Heston - lajete na pogrešno drvo. To što vi mislite je nemoguće.

- Iako je bio mrak? A pretpostavljam da se ne gnjavite naročito oko osvjetljenja kad je posrijedi obično tovarenje otpada? - Rekao sam vam. Moji dečki nisu ništa vidjeli. Obratite se tvrtki Mercers. - O, hoćemo, gospodine Heston. Svakako hoćemo.

Quinn se okrene da pođe, kad mu priđe Somerova. - Je li mu se posrećilo ili je znao? - Molim?

- Taj tko je ubio Daisy. Je li slučajno nabasao ovamo baš toga dana kad su odvozili otpad? Ili je možda znao?

Quinn se osvrne prema Hestonu, koji slegne ramenima. - Svaki put kad očekujemo razinu buke veću od uobičajene, razdijelimo letke po okolnim ulicama. Stanari se svejedno žale, ali barem ne mogu reći da ih nitko nije obavijestio. - Odnosi li se to i na rušenje?

- Naravno. Malo je radova bučnijih od toga. Letke smo razdijelili krajem prethodnoga tjedna. U krugu od kilometar i pol od gradilišta. - Jeste li obavijestili i Canal Manor?

- Šalite se? Pa oni se žale više od bilo koga. ***


U 13 sati Quinn me nazove s gradilišta da mi prenese novosti. - Prije odlaska malo smo bolje pogledali sigurnosnu ogradu. Imao sam pravo: na samome kraju, gdje su metalne ploče pripojene na ogradu parkirališta, vezane su tek običnim kabelima. A netko je svakako ušao onuda; svi su kabeli prerezani. Nitko nije primijetio jer je cijelo područje obraslo kupinama, a onaj tko je to učinio jednostavno je vratio ploču na staro mjesto. Mogu se kladiti da su one crvene mrlje na rukavicama nastale upravo ondje. I meni su kupine umrljale cijelo jebeno odijelo. Nasmiješim se. Ne bih trebao, ali ipak se smiješim.

- Idem sad u Swindon - kaže Quinn. - Ne zvuči dobro, ali moram se uvjeriti vlastitim očima. - Da te forenzičari dočekaju ondje?

- Još ne, šefe. Pričekajmo da vidimo ima li ondje ičega za njih.

- U redu. Poslat ću Everettovu da te zamijeni na pružnom prijelazu.

Neko ga vrijeme ne čujem jer pored njega upravo tutnji vlak. - Ima li vijesti o Gislinghamu? pita kad vlak prođe. Uzdahnem. - Ostavio sam ti poruku. Ali ne, nema vijesti. - Jadni seronja. Nadajmo se da je to dobar znak. I ja se nadam, ali srce mi strepi.

Razgovor s Barryjem Masonom, vođen 25. srpnja 2016. u 13:06 u Policijskoj postaji St Aldate's u Oxfordu. Prisutni: inspektor A. Fawley, detektiv A. Baxter, gospođica E. Carwood (odvjetnica)

AF: Za zapisnik: gospodin Mason upravo je uhićen pod sumnjom da je ubio svoju kćer, Daisy Elizabeth Mason. Upoznat je sa svojim pravima.

Dakle, gospodine Mason, je li opravdano pretpostaviti da čovjek iz vaše profesije ima velik izbor predmeta za zaštitu na radu? BM: Da, pa?

AF: U tovarnom prostoru vašega kamioneta pronašli smo jaknu, kacigu i radne čizme, a u vašoj kući još nekoliko sličnih predmeta. BM: I?

AF: Imate li i rukavice iste namjene?


BM: Imam, dva para.

AF: Možete li ih opisati?

BM: Što je sad ovo? Prešli ste u osiguravatelje? AF: Budite tako ljubazni, gospodine Mason.

BM: Jedne su rukavice bile crne, a druge narančasto-sive. Zadovoljni?

AF: Moram vas obavijestiti da je par narančasto-sivih rukavica jučer pronađen u kontejneru na Loughton Roadu. BM: Pa?

AF: Forenzičkim je ispitivanjem utvrđeno da ste ih vi nosili. Znate li kako su završile u tom kontejneru? BM: Nemam pojma. Uopće se ne mogu sjetiti kad sam ih zadnji put vidio.

AF: Dakle, niste ih vi ubacili u taj kontejner u utorak, 19. srpnja, poslijepodne? BM: Naravno da nisam. Što je sad ovo?

AF: I jeste li pritom svoj identitet prikrivali nošenjem drugih predmeta za zaštitu na radu?

BM: Ovo je ludo. Toga smo dana pripremali zabavu - kao prvo, nisam imao vremena. I zašto bih se dovraga toliko mučio zbog glupog para rukavica?

AF: Zato što ste te rukavice nosili dok ste se rješavali kćerina tijela, uslijed čega su se umrljale njezinom krvlju.

BM: Samo malo - kako to mislite, “njezinom krvlju”? Hoćete reći da ste je pronašli? Zašto mi nitko nije rekao, vrag vas odnio ... EC: (ubacuje se) Je li to istina? Jeste li pronašli Daisy?

AF: Još ne. Ali vjerujemo da sada znamo gdje je vaš klijent skrio njezino tijelo. Naime, na rukavicama koje je bacio u kontejner na Loughton Roadu pronađeni su tragovi posebne vrste šljunka. Toliko posebnog da je gospodin Mason znao kako će nas odvesti ravno do mjesta gdje ju je zakopao. BM: (gospođici Carwood) Oni to ozbiljno?

EC: Molim kratak predah da razgovaram s klijentom.


AF: Koliko god vam treba. Razgovor završen u 13:14. ***

Na pružnome prijelazu kiša naglo prijeđe iz rosulje u pljusak. Everettova se parkira pred samim ulazom na gradilište te posegne prema stražnjem sjedalu po kabanicu. Premda je nebo na sjeveru još uvijek posve plavo, iznad njezine su glave oblaci crni kao da je studeni, a vjetar šiba bujne ljetne krošnje. Čini se da je ekipa za potragu tek započela s poslom: jedna skupina pregledava hrpu starih tački i vrtnoga alata, dok drugi prstima opipavaju stazu koja vodi od ulaza do mjesta na kojemu je stajao građevinski otpad. Ovi potonji stvarno su izvukli najkraću šibicu: tlo se na kiši već pretvorilo u narančasti mulj. Everettova izlazi i podiže ovratnik da se zaštiti od kiše. Vlak iz centra Oxforda juri prema njima, putnici vire kroz zamagljene prozore u policijska vozila, forenzičare u bijelim odijelima, cijeli jebeni cirkus. Tinejdžer u jednome vagonu slika mobitelom. Everettova se samo nada da se Fawley sjetio obavijestiti Ured za odnose s medijima.

A onda se unatoč tutnjavi vlaka začuje povik. Kad se Everettova primakne, jedan od forenzičara nježno izvlači nešto ispod hrđavih kotača tački. Predmet je tako prljav da je teško prepoznati o čemu je riječ, ali onda ga forenzičar raširi i svi vide što je. Dva blatna rukava, sjajni gumbi, mucasti ovratnik.

- Dječja vesta - polako reče Everettova. - Daisy je imala takvu. Toga joj je dana bila vezana preko ramena, vidjeli smo na snimci nadzorne kamere. Nakon čega je više nitko nije vidio. ***

BBC Midlands danas

Ponedjeljak, 25. srpnja 2016. | Zadnja izmjena 15:28

Daisy Mason: NAJNOVIJE VIJESTI: Otac uhićen za nestanak Daisy Mason Službenim priopćenjem oksfordske policije upravo je potvrđeno da je Barry Mason uhićen u vezi s nestankom svoje kćeri. Daisy (8) zadnji je put viđena prije tjedan dana, a posljednjih se dana sve više nagađalo da je u nestanak umiješan član obitelji. Izvori bliski policiji navode da se Masona (46) tereti za ubojstvo te još jedno kazneno djelo, nevezano s ovim slučajem, a navodno seksualne prirode. Novo priopćenje trebalo bi biti izdano sutra ujutro i u njemu će biti navedene konkretne optužbe. Još nije poznato je li Daisyno tijelo pronađeno. Obitelj Mason vjerojatno se skriva na tajnome mjestu nakon što im je prošloga tjedna podmetnut požar u obiteljskoj kući. Taj se napad dovodi u vezu s govorom mržnje koji je danima prije bjesnio po društvenim mrežama. ***


Richard Robertson @DrahcirNostrebor

15:46

Znači, ipak je otac - sigurno ju je zlostavljao, siroticu #DaisyMason

Anne Merrivale @Annie_Merrivale_

15:56

Cijeli ovaj slučaj #DaisyMason je grozan. Nadam se da će oca zatvoriti i baciti ključ #PravdaZaDaisy #

Caroline Tollis @ForWhomtheTollis 15:57 @Annie_Merrivale_ Je li policija pronašla tijelo? Na internetu ništa ne nalazim #DaisyMason Anne Merrivale @Annie_Merrivale_ 15:59 @ForWhomtheTollis Ni ja ništa nisam našla. Muž mi kaže da im ne treba tijelo ako mogu dokazati “presumpciju smrti"^^

Čuo sam da će ocu suditi i za posjedovanje dječje pornografije. Hardcore. Bog zna što je sve radio toj maloj #DaisyMason Angela Betterton @AngelaGBetterton 16:17 Svi u Daisynoj školi očajni su otkako su čuli vijesti. Bila je tako voljeno, sretno dijete. Komemoracija će se održati na početku nove školske godine #DaisyMason @LilianChamberlain Vjerojatno. Ali ne da mi mira, to je sve @ElspethMorgan959 #DaisyMorgan'>; - Poslao sam vam poruku. Jeste li je primili?

Dohvatim svoj mobitel i otvorim fotografiju. Širok prostor, nalik na otvoreni rudarski kop, okružen golemim dinama otpada. Tri kamiona istovaruju svoj teret u oblaku guste bijele prašine, a u središtu divovski žuti stroj ostatke drobi u nešto nalik na pijesak. Ponovno podignem slušalicu. - Sranje. Sve mi je jasno.

- Oni i ne znaju gdje je završio otpad iz Oxforda. Čak i da znaju, Bog dragi zna koliko je tona novoga otpada u međuvremenu natovareno. Ona igla u plastu sijena sad zvuči kao dječja igra. Ovo je jebena nemoguća misija. Quinn obično ne psuje. Barem ne preda mnom.

- A uzmimo u obzir i činjenicu da oni apsolutno odbijaju prihvatiti mogućnost da su previdjeli tijelo. Ma koliko malo bilo, ma koliko ga pedantno netko umotao. Ne daju se. - Ali ne mogu dokazati da im se to ipak nije dogodilo.

Quinn uzdahne. - Ne, naravno da ne mogu. Ali ne možemo ni mi dokazati da se dogodilo. Sad ja vas pitam: mislite li da imamo dovoljno? Hoće li tužiteljstvo htjeti podići optužnicu čak i bez tijela?


- Ev je upravo nazvala. Izgleda da su pronašli neke fizičke dokaze na pružnome prijelazu. A možda imamo još nešto. Čekam da mi se javi netko iz tvrtke za održavanje željezničke infrastrukture. Glas mu malo živne. - Stižem. ***

Dvadeset minuta kasnije stiže e-mail. Preuzmem film u privitku na svoje računalo, pogledam ga, a onda pozovem cijelu ekipu u središnju sobu istrage, gdje ga zajedno pogledamo. Vidim olakšanje, vidim jednoglasno slaganje, vidim čak i pokoju suzu. Nitko si ne da je “pet”, nitko ne slavi, samo su ponosni jer su dobro odradili posao. A doista jesu. Baxter se ponudi da ostavi poruku Gislinghamu (“Pronaći onaj Ford Escort bio je vrhunski policijski rad”), a usred svega toga primam poziv od načelnika. Pita me kad ćemo se obratiti predstavnicima medija. ***

Malo iza petnaest sati stiže Emma Carwood pa Masona dovedemo iz ćelije. Prezirem toga čovjeka otkako sam ga prvi put vidio, ali jedan mali dio u meni sažali se nad njime kad ga pozornik uvede u sobu. Izgleda kao da ga je netko izdubio iznutra. Kao da u njemu više nema nijedne kosti i ostala je samo koža. Više se ne šepuri poput purana. Sjedne poput starca. - Gospodine Mason, ovo je nastavak razgovora koji smo prekinuli u 13:14. Sad je 15:14 i ponovno počinjem snimati. Prisutni: inspektor Adam Fawley, v.d. narednika Gareth Quinn, gospodin Barry Mason, gospođica Emma Carwood. Podignem prijenosno računalo na stol te ga okrenem prema Masonu. Zatim pokrenem film. Bulji, protrlja oči pa opet bulji. - Ne razumijem. Zašto mi ovo pokazujete?

- Ovo je, gospodine Mason, snimka iz kabine međugradskog vlaka. Ovaj konkretni vlak krenuo je iz Banburyja u 16:36 u utorak, 19. srpnja, i stigao u Oxford u 16:58. Kao što ćete vidjeti, u 16:56 vlak počinje usporavati jer se bliži kolodvoru, tako da ćete nakratko vidjeti područje oko starog pružnog prijelaza.

Mason spusti glavu u ruke i zarije si nokte u skalp. Zatim me pogleda. - Ništa više ne razumijem. Sve je ovo nekakva grozna noćna mora. Nemam jebenog pojma što se zbiva. Usporim snimku i polako vidimo gradske vrtove zdesna i tešku mašineriju parkiranu uz prugu. Zatim pauziram snimku te prstom pokažem prema ekranu. - Evo - kažem.


Lijevo od pruge vidi se ljudski lik u fluorescentnoj jakni, radnim hlačama i zaštitnoj kacigi. Okrenut nam je leđima, ali jasno je da preko parkirališta gura tačke prema novim temeljima i hrpi građevinskoga otpada iza njih. Na djelić sekunde vidimo narančastu rukavicu, a onda vlak prođe dalje i slika nestaje. Barry Mason i dalje zbunjeno gleda. - Još mi uvijek nije jasno. - To ste vi, zar ne, gospodine Mason?

Zine u čudu. - Ma zajebavate me. Ne, naravno da to nisam ja, jebem ti sve. - Vi imate takvu zaštitnu odjeću, zar ne?

- Imam, ali imaju je i tisuće drugih ljudi. To ništa ne dokazuje.

Umiješa se Emma Carwood. - Nije valjda da vi najozbiljnije želite reći da se moj klijent odvezao do pružnoga prijelaza, utovario tijelo svoje kćeri u slučajno pronađene tačke i onda ga bacio na hrpu onoga tamo, što to već jest? I to sve usred bijela dana? I da ga nitko nije vidio? - Iznenadili biste se kako je to lako moguće, gospođice Carwood. Lokalno je stanovništvo toliko naviklo na građevinske radnike da ga vjerojatno ne bi ni pogledali. - A one tačke? Imate li ih? Jeste li ih ispitali?

- Naši su forenzičari dovezli nekoliko tački s gradilišta i upravo ih analiziraju. Kao i dva druga predmeta za koje vjerujemo da imaju veze s ovim slučajem. Naravno, bit ćete o svemu obaviješteni. Mogu li nastaviti? Oklijeva, a onda kimne glavom.

Okrenem se prema Masonu. - Dakle, gospodine Mason. Kao što smo vas već izvijestili, pronašli smo par rukavica s vašim DNK i krvlju vaše kćeri. Iste takve rukavice jasno vidimo na muškarcu na ovoj snimci. Na tim smo rukavicama pronašli i čestice željezničkoga balasta. Zar i dalje tvrdite da to niste vi? - Bogme tvrdim. U to vrijeme nisam bio ni blizu. Rekao sam vam već tisuću puta: malo sam se vozikao, a onda otišao kući. I to je sve. - Tu priču nikako ne možemo potkrijepiti, gospodine Mason.

- Boli me kurac, tako je bilo.

- U redu - kažem. - Prihvatimo, čisto teoretski, da je vaša priča istinita. Objasnite mi kako su rukavice s vašim DNK završile u kontejneru na Loughton Roadu. - Možda sam ih negdje zaboravio. Bilo tko ih je mogao uzeti.


- Kad ste ih zadnji put vidjeli? - upita ga Quinn. - Rekao sam vam, ne znam. Ne sjećam se.

- U redu - odgovorim. - Prihvatimo i to. Čisto teoretski. Iduće pitanje: otkud na njima krv vaše kćeri? Proguta knedlu. - Ne znam.

- Nemate nikakvo objašnjenje? Ma dajte, gospodine Mason, vrhunski lažljivac poput vas da nema nešto bolje od toga. - Nema potrebe za sarkazmom, inspektore - kaže Emma Carwood.

- Slušajte - reče Mason napuklim glasom - ima li ijedan od vas dvojice djecu?

Otvorim usta, ali nikakav zvuk ne izađe. - Nema - brzo mu reče Quinn. - Iako to nema nikakve veze.

- E pa, da imate - kaže Mason - znali biste da s njima gotovo ne prođe dan bez krvi: padnu, ogule koljena. Daisy je često curila krv iz nosa, to lipti na sve strane. One su rukavice stajale negdje u kući, mogle su se na sto načina zamrljati krvlju. - Vjerujem da ste analizirali automobil moga klijenta, inspektore? - reče Emma Carwood. Kao i zaštitno odijelo koje je držao u teretnom prostoru? Koliko je meni poznato, niste pronašli nikakav inkriminirajući dokaz. Ni tjelesne tekućine, ni DNK, ništa. Quinn i ja se pogledamo. I dalje me kopka to što nije ostavio nikakve tragove u kamionetu. Ne doima mi se kao tako pedantan tip. Doduše, kao što je Quinn odmah istaknuo, svatko je tako pedantan kad mu je glava na panju.

Promijenim taktiku. - Je li vaša kći ikada bila na parkiralištu uz pružni prijelaz, gospodine Mason? Možda je išla u šetnju na Port Meadow?

Stavi ruke pred sebe na stol te spusti glavu na njih. - Ne - kaže prigušenim glasom. - Ne ne ne ne. Emma Carwood nagne se prema njemu i spusti mu ruku na rame. - Barry?

A onda se odjednom uspravi. Oko očiju su mu tragovi suza, no obriše lice rukavom i nagne se prema meni.

- Pokažite mi ponovno onu usranu snimku - brzo reče pokazujući prstom prema ekranu. Pokažite mi još jednom. - U redu - kažem dok vraćam snimku tri minute unatrag.


- Usporite - uskoro kaže Barry. - Sad, usporite.

Svi zurimo u ekran. Ključni dio traje tek dvije-tri sekunde. Vidimo lik s tačkama. Hoda spuštene glave. Nakon nekoliko koraka već je gotovo.

Barry Mason se uspravi kao da se digao iz mrtvih. - To nisam ja, inspektore. I mogu to dokazati. Čujete li me? Jeste li snimili moje riječi? Mogu dokazati da to nisam ja.


*** 17:45 je. Quinn i ja stojimo iza Anne Phillips, koja kucka po tipkovnici. - Sigurno ne možemo bolje zumirati da mu vidimo lice?

Anna odmahne glavom, očiju i dalje prikovanih za ekran.

Nažalost, ne. Pokušala sam, ali cijelo nam je vrijeme okrenut leđima. - Kvragu sve - ispod glasa reče Quinn. - Samo nam je to trebalo.

- Ali ono što je Mason rekao ... mislite li da ima pravo?

- Samo sekundu - kaže mršteći se prema ekranu. - Skinula sam aplikaciju za fotogrametriju. Nikad se nisam služila nečim takvim, ali nadam se da će nam dati nekakav odgovor.

- Koji je vrag fotogramaža ili kako već?

- Tehnika kojom se od običnih fotografija stvaraju trodimenzionalni modeli. Zapravo je vrlo dojmljiva. Pogledajte.

Nakon tri klika slika sa snimke kamere iz vlaka otvara se u 3D. Plastična replika stvarnosti visi u jarkomodrom svemiru, poput jednog od onih presjeka kakve tijekom školovanja viđate u udžbeniku geografije. Vidim lik s tačkama, željezničku prugu, stabla, u daljini rub parkirališta, pa čak i grmlje uz tračnice. Anna pomakne miša i slika se zaokrene. Lijevo, desno, gore, dolje. - Dovoljno je precizno da dobijemo ispravne mjere - kaže Anna. - Visinu, udaljenost između pojedinih predmeta i slično. Da mi date malo vremena, vjerojatno bih vam mogla reći i kojoj je brzinom vlak vozio. - Mene samo zanima stoji li ono što nam je Mason rekao.

Još kucka po tipkovnici i preko slike se pojavi raster točaka. Još jedan klik i 3D slika nestaje. Ostaju samo crte između točaka, s brojevima na svakom sjecištu. Anna se zavali u stolac. - Bojim se da stoji. Možda ne u milimetar, ali da. Mason ima pravo. ***

U 11:15 idućega jutra Anna Phillips parkira se pred malom viktorijanskom kućom u vlasništvu Pauline Pober. U vrtu ispred kuće cvate bijeli sljez, a boražina vrvi pčelama. Detektiv Andrew Baxter otpusti kravatu i pogleda kroz prozor automobila. Kiša koja je noćas padala već je davno prestala i sunce već prži.


- Ovo daje novo značenje izrazu „slijepa ulica“ - mrzovoljno kaže. - Već smo uhitili Masona pa čemu ovo?

Anna ugasi motor. - Sudeći po onome što sam jučer vidjela, njegovo uhićenje nije baš tako gotova stvar, kao što smo mislili. Kako god bilo, rekla sam gospođi Pober da ćemo doći. Bilo bi nepristojno tek tako ne doći. Baxter promrmlja nešto o staricama i mačkama, no Anna se namjerno ogluši. Izađu i ona zaključa automobil. Krenu stazom prema kući kadli se zatrese zavjesa na prozoru susjedne kuće. Anna je odrasla u selu poput ovoga; dobro zna kakvi grabežljiva vrebaju iza naizgled pitomih fasada.

S druge strane, gospođa Pober očigledno nije stražarila u iščekivanju njihova dolaska jer trebaju joj dobre tri minute da otvori vrata. Preko jednoga obraza ima smeđu mrlju, a oko nje se širi neugodan - ali prepoznatljiv - miris. - Joj, oprostite - kaže vedro se smiješeći i brišući ruke o prljave hlače. - Prokleti odvod se opet začepio pa sam morala upotrijebiti sajlu. Dođite iza. Ondje se lakše diše, ako me razumijete.

Anna se suzdržava da ne prasne u smijeh zbog izraza na Baxterovu licu. Slijede Pauline Pober kroz kućicu u sićušan, ali predivan vrt. Tu je tek malen travnjak obrubljen bujnim cvijećem: lavandom, pavitinom, janotinom, karanfilima, plavim iglicama.

- Dok je Reggie bio živ, imali smo triput veći vrt - kaže. - Ali sad kad sam sama, mogu se brinuti samo za ovolicni. - Divan je, gospođo Pober - kaže Anna sjedajući.

- O, zovite me Pauline, molim vas - kaže tjerajući osu. - Jeste li za piće? U hladnjaku imam hladne Stelle. - Ovaj, ne, hvala, ne smijemo piti na dužnosti - mučeničkim glasom reče Baxter.

- Kako vam mogu pomoći? Preko telefona ste mi rekli da je riječ o onoj groznoj nesreći na Lanzaroteu? - Da, tako je - reče Anna. - Pitali smo se biste li nam vi mogli reći nešto više? Nešto što u novinama nije pisalo. Pauline se nasloni na stolac i rukom obriše čelo. - Uh, to je bogme bilo davno. Nisam sigurna da ću vam puno pomoći.

Anna svrne okom na Baxtera, čiji joj pogled jasno da do znanja da je za ovo traćenje vremena ona kriva, ne on. Ah, pomisli Anna, kad je bal...

- Jeste li upoznali obitelj Wiley prije nesreće, Pauline?


- Sjećam se da su stigli istim letom kao mi. Reggie i ja smo tada već bili obišli pola svijeta, a na ovima se vidjelo da su prvi put na daljem putovanju. Ponijeli su golemu vreću punu sendviča da jedu tijekom leta, pa čak i termosicu, dajte zamislite! Naravno, to je bilo puno prije 11. rujna. Bilo je očigledno da se gospođa Wiley jako boji letenja. Sjedili su nekoliko redova iza nas i ja sam je cijelim putem čula. Mislim da zapravo ni s kim nije razgovarala, samo je blebetala da se opusti. - A djevojčice, Sharon i Jessica?

Pauline se osmjehne. - Jessica je bila pravo srce. Čim se ugasio znak o obaveznoj uporabi pojasa, počela je hodati po zrakoplovu. Nije stala dok se opet nije morala vezati. I cijelo je vrijeme za sobom vukla golemog medvjedića. Prilazila je ljudima i pitala ih kako se zovu. Kako je samo bila slatka. Vidjelo se da je roditelji obožavaju. - A Sharon?

Pauline duboko udahne. - Hm, nije lako imati četrnaest godina, zar ne? Počinju ozbiljniji ispiti, menstruacija i sve to. Izraz Baxterova lica je neprocjenjiv. - Bili ste smješteni i u istom hotelu?

- Jesmo, i povremeno bismo ih ugledali. Ali iskreno, nas je zanimalo promatranje ptica, ne plaža. Reggie nikad nije mogao mirno sjediti. Znala sam mu reći da ima crve u guzici.

Anna se nasmije. - Poznajem neke takve. Znači, niste prečesto viđali Wileyjeve?

- Ne. Oni se uopće nisu družili s drugima. Pomislila sam da da nikad ranije nisu boravili u hotelu. Odale su ih sitnice: nisu znali da se za doručak trebaju sami poslužiti sa švedskog stola, niti očekuje li se da daju napojnicu. Osim toga, roditelje cijeli tjedan nisam vidjela u odjeći za kupanje, čak ni na plaži. On je stalno bio u košulji i sportskim hlačama, a ona u ljetnoj haljini. Zapravo, sad kad se toga sjetim, tužno. Kao da su znali da bi trebali uživati, ali nisu imali pojma kako. - Što se dogodilo onoga dana?

- E, toga se već sjećam. Teško čovjek zaboravi takvo što. Hotel je organizirao zabavu na plaži. Činili su to svakoga petka. Za klince je bilo igara i sladoleda, dok se za odrasle navečer pripremao roštilj. Vrlo lijepo. Neka su se djeca igrala u gumenim čamcima. Sjećam se da sam vidjela Sharon i Jessicu u čamčiću ukrašenom hobotnicom; vjerojatno u skladu s temom zabave. Uglavnom, malo kasnije jedan se mladi konobar počeo raspitivati gdje su njih dvije, da bi se ispostavilo kako ih već barem pola sata nitko nije vidio. A onda, moj Bože, izbio je totalni kaos. Gospođa Wiley je vrištala, a gospodin Wiley vikao na osoblje hotela. Netko je tada rekao da mu se čini kako vidi čamčić izvan zone kupanja; gospodin Wiley skinuo je košulju i utrčao u more tako brzo da ga nitko nije stigao spriječiti.


Odmahne glavom prisjećajući se užasa.

- Mnogi mladi očevi ušli su u more za njime. Sva sreća jer je uspio otplivati tek nekoliko metara prije no što je ostao bez daha. Netko mu je morao pomoći da se vrati na plažu. Na kraju su dvojica konobara uspjela doći do čamčića. Samo što su tada već obje djevojčice bile u moru. - Pauline uzdahne. - Vjerujem da znate što je dalje bilo. - Kako su se Wileyjevi držali nakon nesreće?

- Kako se zovu oni stvorovi koji ne mogu umrijeti? Aha, da, zombiji. Eto takvi su bili. Poput zombija. Izgledali su kao da im se srušio cijeli svijet. Tada turističke agencije još nisu izlazile ususret ljudima u izvanrednim situacijama pa su se ti nesretnici samo vukli po hotelu do leta. Došli bi u blagovaonicu, a ništa ne bijeli. Sjedili bi u predvorju i zurili u prazno. Bilo ih je strašno vidjeti. - A Sharon?

- O, bila je vrlo potresena. Bila sam prisutna kad su je izvukli na plažu. Zacijelo se nagutala morske vode jer je grozno povraćala. No čini mi se da joj se nakon povratka iz bolnice majka i otac nijednom nisu obratili. Lažem, jednom ipak jesu. U hotelu je bilo neko događanje, zaboravila sam kakvo, i Sharon je očigledno htjela sudjelovati. Odjednom je, usred doručka, otac ustao i počeo urlati na nju da pokaže malo poštovanja, da je za sve ona kriva i da mu je žao što nije ona umrla, a ne Jessica. Zatim je bijesno bacio svoj ubrus te izašao iz blagovaonice. Bio je to posljednji put da sam ih vidjela. Uzdahne. - Sirota djevojčica. Jadna, jadna djevojčica. Često sam se pitala što je s njom bilo kasnije.

Zavlada tišina, a onda se Pauline pomakne na stolcu i zagleda u Annu i Baxtera s bjelodanom sumnjom na licu. - Zato ste došli, zar ne? Ne mogu vjerovati da mi nije prije sinulo. Sharon, ona žena kojoj je nestalo dijete, to je ona, zar ne? Zato ste došli. - Pa ... - zausti Anna, ali Pauline i dalje govori.

- Mislite da ono ipak nije bila nesreća, zar ne? Mislite da je ubila sestru, a sad i svoju kćerkicu ... - Ništa pouzdano ne znamo, gospođo Pober - reče Baxter. - Istraga još traje ...

- Znam što to znači, mladiću. Znači da mislite da je kriva, ali ne možete dokazati. I sad želite da moje svjedočanstvo prevagne. - Samo želimo skupiti što više informacija - nježno kaže Anna.

Pauline ustane; drhti od uzrujanosti. - Mislim da biste sad trebali otići.


Povratak do automobila neugodan je svima. Pred kućnim vratima Anna se okrene da zahvali Pauline, no vrata se već zatvaraju. - Gospođo Pober? Mogu li vam postaviti još samo jedno pitanje? Nije o Sharon, obećavam. Vrata se malčice odškrinu.

- Rekli ste da je zabava na plaži imala zadanu temu i da je i čamac bio ukrašen u skladu s njom? Pauline kimne glavom, ali sumnjičavo ih gleda. - Tema je bila Octopus's Garden 15.

- Kao u onoj pjesmi Beatlesa? Znači, svi su ukrasi bili morski: ribe, školjke, morski konjici i slično? - Da. A mlađa su se djeca mogla maskirati ako su htjela.

- Stvarno? - reče Anna koraknuvši prema vratima. - Kostimirali su se? Što je Jessica nosila?

***

21. srpnja 1991.

Hotel La Marina, Lanzarote

Djevojčica se probudi rano. Prvo je jutro ljetovanja. Svi ostali još spavaju. Tiho ustane iz malog pomoćnog kreveta koji dijeli sa sestrom i na brzinu se odjene, pazeći da ne probudi roditelje. Otac leži na leđima i hrče, dok majčino lice izgleda zabrinuto čak i u snu. Djevojčica podigne svoje žute japanke pa tiho zatvori vrata za sobom. Na trenutak oklijeva pokušavajući se sjetiti gdje su stube. Ima i dizalo, ali ona se nikad nije vozila dizalom i boji se da bi mogla ondje zaglaviti sama samcata. Njezin otac natjerao ih je da se uspnu pješice na treći kat sinoć kad su došli; pritom je puhao i stenjao i zastajkivao na svakome odmorištu između stuba.

Siđe u prizemlje. Predvorje je pusto. Na recepciji piše da se u hitnom slučaju pozvoni na zvonce, a negdje u daljini čuje se kako osoblje postavlja stolove za doručak. Ali nije to ono što ona traži. Proba jedna vrata, pa još jedna, no zaključana su. Proba i treća i napokon je vani. Napokon je slobodna. Stigavši na plažu, skine japanke i krene dalje bosa, isprva oprezno, a onda sve brže, uskoro trči prema moru. Sunce je još blago, zrak je još svjež i ovaj je velik lijep dan samo njezin. Golemo modro nebo, blistavi valovi koji zapljuskuju vlažni pijesak i ondje se 15

Eng. Hobotničin vrt (op. prev.).


pjene. Ovako sretna nije bila već godinama -otkako joj se rodila sestra. Otkako se sve promijenilo.

Zatvori oči i okrene lice suncu, gleda crvenilo ispod vjeđa, osjeća toplinu na koži. Kad ponovno otvori oči, vidi ženu koja polako hoda po žalu. S njom je malena djevojčica, odjevena u haljinicu na cvjetiće i s mekanim ružičastim šeširićem na glavi. Žena pažljivo drži dijete za ruku dok skače po valovima, prska i ciči. Kad joj se dovoljno približe, žena se nasmiješi. - Rano si ustala. - Nisam mogla spavati, bila sam previše uzbuđena. Nikad prije nisam bila u inozemstvu.

- Lijepo je imati plažu samo za sebe, zar ne? Mi živimo s druge strane zaljeva. Obožavamo rana jutra na plaži.

Žena se sagne prema malenoj djevojčici i popravi joj šešir. Dijete pruži ruke majci te ga ona podigne, visoko, visoko prema suncu, a onda poljubi nasmijanu sretnu djevojčicu i počne je vrtjeti na blistavom jutarnjem zraku. Djevojčica iz hotela ih gleda, jedva diše, kao da viri kroz rajska vrata.

Naposljetku žena nježno spusti dijete natrag na pijesak te nastave sa šetnjom. Već su daleko odmakle kad im djevojčica odjednom dovikne: - Kako se zove vaša kćerkica?

Žena se okrene i ponovno nasmiješi dok joj nalet vjetra nosi kosu, dugačke naušnice i bijelu pamučnu haljinu. - Daisy - odgovori. - Zove se Daisy. ***

- Dakle, gospođo Mason, vi tvrdite da je vaš muž odgovoran za Daisynu smrt? Sharon nemirno sklapa ruke u krilu. Danas nema torbice.

- Njegove su rukavice pronađene u onome kontejneru. Na njima je bila njezina krv i njegov DNK. Datum je 9. siječnja 2017., mjesto radnje Kazneni sud u Oxfordu, Sudnica broj 2. Nebo je vani mračno, a kiša šiba stakleni krov iznad sudnice. Unatoč tome što je unutra ledeno, galerija za posjetitelje dupkom je puna: ovo je prvi put da Sharon Mason svjedoči pred sudom. Odjevena je u jednostavnu tamnomodru haljinu s bijelim ovratnikom i manšetama. Vjerojatno je nije sama izabrala.

Tužitelj podigne pogled sa svojih bilješki. - Međutim, kasnijom analizom utvrđeno je da su na rukavicama i tragovi vaše DNK, zar ne?


- Samo izvana - otrese se Sharon. - On ih je stalno ostavljao naokolo. A ja sam ih morala pospremati. Nikad ih nisam stavila na ruke.

- No čak i da jeste, ne znači da bismo unutra nužno pronašli vaš DNK, zar ne, gospođo Mason? Ne ako ste nosili i gumene rukavice. Vrlo ih je lako nabaviti. Prkosno podigne glavu. - O tome ne znam ništa.

- Kao što smo čuli od inspektora Fawleyja, vi ste tijekom ispitivanja tvrdili da je vaš muž ubio Daisy i riješio se njezina tijela. Rekli ste da ju je zlostavljao te da ju je zacijelo ubio u naletu bijesa ili da slučajno nekome ne bi rekla što joj radi. Točno? Sharon ništa ne odgovori. Na galeriji za posjetitelje nastane žamor, ljudi pogledavaju jedni prema drugima.

Tužitelj baci pogled na svoje bilješke, a onda podigne glavu. - Prođimo kroz dokaze, može? Dokaz broj osamnaest, Časni sude - kaže kimajući sutkinji. - Hvala, gospodine Agnew.

Agnew se okrene prema poroti.

- Kao što smo čuli, policija je posebnim programom za simulaciju analizirala snimku kamere iz vlaka koji je prošao preko pružnoga prijelaza u Oxfordu oko sedamnaest sati onoga popodneva kad je Daisy nestala. Mislim da snimku sad možemo pokazati poroti na velikom ekranu? Sudski službenik uključi monitor i pojavi se slika skinuta sa snimke.

Tužitelj uzme elektronski pokazivač te crvenu točku usmjeri prema ekranu. -Obratite pozornost na ovo. Optužba tvrdi da je u ovim tačkama tijelo Daisy Mason, što je potvrđeno forenzičkim ispitivanjem krvavih mrlja u jednima od tački pronađenih na gradilištu. Da budemo jasni: osoba koju ovdje vidite ubila je Daisy. Osvrne se oko sebe. Atmosfera samo što ne zaključa.

- Kvaliteta snimke, nažalost, ne dopušta detaljnije zumiranje. Međutim, mogu vas izvijestiti da nas digitalna tehnologija ipak nije sasvim iznevjerila. Ponovno pritisne gumb na daljinskome upravljaču i pojavi se fotogrametrijska slika. Na modelu su sad upisane oznake: Željeznička pruga, Gradski vrtovi, Hrpa građevinskog otpada. Tužitelj pričeka da svi dobro promotre sliku.

- Ova se tehnologija dokazala u policijskim istragama i sudskim postupcima. Nalazi koje ću vam sada pokazati potvrđeni su fizičkom rekonstrukcijom na dotičnom gradilištu, o čemu više možete pročitati u svojim fasciklima.


Agnew ponovno klikne; sad se preko modela pojavi raster crta i brojeva.

- Kao što vidite - nastavlja - ovaj nam program omogućava da dvodimenzionalne fotografije prenesemo u tri dimenzije. U virtualnu stvarnost, ako vam je tako draže. Budući da su nam poznate dimenzije nekih predmeta, primjerice ograde, pomoću modela možemo zaključiti kolika je širina, ili visina, drugih predmeta, kojima ne znamo dimenzije. Tako je ovim programom policija dokazala, i to izvan svake sumnje, da je osoba koju ovdje vidite visoka najviše 170 centimetara. - Pogleda prema poroti. U sudnici zavlada ludnica. Sutkinja zatraži tišinu.

Tužitelj se okrene prema Sharon. - Koliko je vaš muž visok, gospođo Mason? Sharon se promeškolji. - 188 centimetara.

- 188 centimetara. Da vam objasnim: nema nikakve šanse da je osoba na ovoj snimci vaš muž. - Otkud ja znam. Morate pitati njega.

Agnew se nasmiješi. Poput mačke. - Biste li nam rekli koliko ste vi visoki, gospođo Mason?

Sharon baci pogled na sutkinju. - 170 centimetara. - Molim? - kaže odvjetnik. - Nisam vas dobro čuo. - 170 centimetara.

- Dakle, iste visine kao lik koji vidimo na ovoj slici.

- Slučajnost.

- Stvarno? - Agnew ponovno okrene pokazivač prema ekranu. - Možete li mi opisati što ovdje vidite? Kakvu obuću nosi lik na slici? Sharon zaškilji. - Tenisice, rekla bih.

- Slažem se. Plave tenisice. Neobičan izbor za jednog građevinskog radnika, ne čini vam se? Oni ipak nose zaštitne čizme ili nešto slično? - Nemam pojma.

Agnew podigne jednu obrvu. - Vi ste trkačica, ako se ne varam, gospođo Mason? - Nisam trkačka. Samo džogiram.


- Baš naprotiv, nama su svjedoci rekli da ste običavali trčati svakoga jutra, i to po više kilometara. Sharon slegne ramenima. - Većinu dana. - I nosili ste tenisice?

Otrovno ga pogleda. - A Što bih drugo nosila?

- Koliko pari tenisica imate?

Sad se već usplahirila. - Imala sam jedan stari par, u kojemu sam trčala zimi, dok je blato. A imala sam ijedan novi. - A koje su boje bile te tenisice ... te nove? Oklijeva. - Plave.

- Iste boje kao ove na slici? - Valjda.

- Očekujete da povjerujemo kako je i to samo slučajnost? Sharon ga prostrijeli pogledom, ali ništa ne kaže.

- Forenzičar je svjedočio da su u potplatima tenisica pronađenih u vašoj kući ustanovljeni tragovi željezničkog balasta, nije li tako?

Braniteljica ustane. - Časni sude, već je utvrđeno, i potvrđeno izjavama svjedoka, da je moja klijentica išla trčati po Port Meadowu. Da bi onamo došla, prelazila je preko pružnoga prijelaza sve dok ga nisu zatvorili. Dakle, razlog zbog kojega je imala balast u potplatima posve je nevin. Pogleda u porotu da naglasi svoje riječi, a zatim se vrati na mjesto.

Tužitelj skine naočale. - Usprkos opaski gospođice Kirby, moram vam reći, gospođo Mason, da na ovoj snimci vidimo vas. Odjeveni ste u muževu zaštitnu odjeću, skrivate kosu i lice, a u tačkama vozite tijelo svoje kćeri. Odjenuli ste njegovu odjeću i njegove rukavice, iste one koje ste onda bacili u kontejner na Loughton Roadu. Međutim, u njegovim čizmama, veličine 46, ne biste mogli hodati, budući da ste visoki samo 170 centimetara. Zbog toga ste obuli tenisice. - To nisam ju ... rekla sam vam ... nisam bila ondje ...

- A gdje ste onda bili? Toga dana u sedamnaest sati? U vrijeme zabilježeno na ovoj snimci?


- Kod kuće - kaže sklapajući ruke u krilu. - Bila sam kod kuće.

- Ali to baš nije istina, zar ne? Policiji ste rekli da ste toga poslijepodneva ostavili djecu samu u kući i odvezli se nekamo na četrdesetak minuta. Dakle - Agnew uperi pokazivač upravo u vrijeme prikazano na ovoj snimci. - Išla sam u trgovinu - nadureno će Sharon. - Po majonezu. Za zabavu.

- Ali tvrdite da je nigdje niste našli pa nema zapisa o odgovarajućoj kupnji. A u trgovini u kojoj ste navodno bili nitko vas se ne sjeća, je li tako? - To ne dokazuje da nisam bila ondje.

- Ali ne dokazuje niti da ste bili, gospođo Mason. Baš naprotiv, tužiteljstvo tvrdi da ste se u tih četrdeset minuta odvezli do parkirališta uz pružni prijelaz i zakopali kćerino tijelo u ostatke srušenoga mosta. Pritom ste znali, jer ste primili letak kojim su vas o tome obavijestili, da će taj građevinski otpad biti odvezen još iste noći. Tužitelj stisne gumb na daljinskom upravljaču i na ekranu se pojavi slika Daisy. Smiješi se u svome kostimu za zabavu. Ima neodoljiv krezubi osmijeh. Slika je snimljena tri dana prije nestanka. Agnew zatim podigne plastičnu vrećicu. Dio posjetitelja na galeriji užasnuto dahne, a nekolicina porotnika rukom šokirano prekrije usta.

- Dokaz broj devetnaest, Časni sude. DNK analizom dokazano je da je ovaj zub pripadao Daisy Mason. Kao što smo čuli, pronađen je u šljunku blizu mjesta na kojemu je stajala hrpa građevinskog otpada. - Ponovno uzme svoj pokazivač te crvenu točku usmjeri prema točnoj lokaciji. Zatim se okrene prema poroti. - Dame i gospodo, siguran sam da je Daisy, poput svih djevojčica, namjeravala ovaj zub ostaviti pod jastukom. Možda i sami imate djecu koja su to radila kad su bila mala. Međutim, po ovaj zub nikad neće doći Zubić-vila. Zar ne, gospođo Mason? Braniteljica ustane. - Je li ovo stvarno nužno, Časni sude?

Sutkinja pogleda tužitelja preko ruba naočala. - Krenite dalje, gospodine Agnew.

On se nakloni. - Dakle, gospođo Mason, da rezimiramo. Ako je Daisy ubio vaš muž, samo su dvije mogućnosti. Ili je to učinio iza 17:30, kad se vratio kući, ili se ipak vratio ranije, dok ste vi uzalud tražili majonezu. Prvu mogućnost možemo odmah eliminirati, kao prvo, zato što se ne poklapa sa snimkom. A kao drugo, ako ju je ubio tada, onda je to bilo dok ste i vi bili kod kuće, što znači da ste mu vi morali pomoći da zataška zločin jer ga niste prijavili policiji. A pretpostavljam da niste tako podložni mužu, gospođo Mason. - Nisam.


- Onda nam preostaje onih četrdeset minuta dok vas nije bilo kod kuće, otprilike od 16:35 do 17:15. U tih bi se četrdeset minuta vaš muž morao vratiti kući, vidjeti da vas nema, iskoristiti priliku da ubije kćer, zatim tijelo zamotati tako pažljivo da u njegovu kamionetu ne ostane ni traga, odvesti se do parkirališta uz pružni prijelaz, staviti Daisy u tačke i u njima, neobjašnjivo, ostaviti forenzičke dokaze, sakriti njezino tijelo u hrpi šute, baciti rukavice u kontejner na Loughton Roadu, skinuti zaštitnu odjeću i vratiti se kući do 17:30. Pravi podvig. Je li mu nadimak možda Brzi Gonzales? S galerije se začuje prigušeni smijeh, ali sutkinji očigledno nije zabavno. Agnew nastavi.

- Samo što ova priča ima kritičnu manu, zar ne, gospođo Mason? Naime, to što znamo da osoba koja je zakopala tijelo, u to vrijeme i na tom mjestu, osoba koju vidimo na ovoj snimci, nikako ne može biti vas muž.

Sharon izbjegava njegov pogled. Na obrazima su joj vidljive dvije sivoljubičaste mrlje, no lice joj je inače posve bijelo. - A tko je to onda, gospođo Mason?

- Nemam pojma. Već sam vam rekla.

- Ja tvrdim da vi dobro znate tko je. Vi, zar ne?

Sharon bijesno podigne glavu. - Ne. Nisam ja. Koliko vam još puta moram ponoviti. Nisam ja. ***

19. srpnja 2016., 17:18 Dan nestanka

Loughton Road, Oxford

Žena se parkira uz rub ceste i ugasi motor. Zasad je sve dobro prošlo. Vlak koji na kolodvor stiže u 16:58 bio je točan; čak i ako je nitko od putnika nije primijetio, prilično je sigurna da danas sve kabine imaju kamere. S obzirom na tačke i ono u što je bila odjevena, policija će sigurno imati dovoljno dokaza. Sad se još samo mora pobrinuti za rukavice. A za to joj treba novi svjedok. Po mogućnosti neka sredovječna žena. Zabadalo. One sve vide. Nevjerojatno kako je teško biti primijećen, čak i kad se dobrano potrudiš. Ljudi uopće ne gledaju oko sebe. Svi su zaokupljeni samima sobom. Razmota novinski papir u krilu i provjeri rukavice. Mogla ih je ostaviti na pružnome prijelazu, ali policija se mora nečime zabaviti dok istražuje ubojstvo: treba im zagonetka,


tako da ponovno slože razbacane dijelove i onda pomisle da znaju rješenje. A nije bilo druge. Moralo je biti ubojstvo.

Daisy je morala umrijeti. ***

- Dakle, gospođo Mason - kaže Agnew - ustrajete na tome da osoba na snimci niste vi. Premda je dotična osoba iste visine kao vi. Premda nosi prepoznatljive tenisice, iste kao vaše. Premda nosi zaštitnu odjeću istu kao onu koju je vaš muž držao u kući. Previše je to činjenica da bismo ih mogli pripisati slučajnosti, gospođo Mason. - Bilo tko može kupiti takvu odjeću.

Agnew ustukne glumeći iznenađenje. - Znači li to da mijenjate priču, gospođo Mason? Želite reći da je Daisy ubio netko drugi, ne vaš muž? - Pa očigledno je tako, zar ne? - Postaje sarkastična. - Ako nije bio on, morao je biti netko drugi. U svakom slučaju, nisam ja. Ja nisam ništa kriva.

- Tako. Slažem se da nije naročito teško nabaviti zaštitnu odjeću. Ovih se dana sve može kupiti preko interneta, čak i relativno anonimno. Ali poklapa li se ta mogućnost s kronologijom u ovome slučaju? Vaša je kći nestala u neko doba poslijepodneva 19. srpnja. To pouzdano znamo. Ova je snimka zabilježena nešto prije sedamnaest sati toga poslijepodneva. To također pouzdano znamo. To znači da je osoba koju ovdje vidimo već imala zaštitnu odjeću pri ruci. Izuzmemo li zaposlene u graditeljstvu, vrlo malo ljudi ima takvo što kod kuće. Osim vas, naravno. Braniteljica ustane i sutkinja joj kimne. - Slutim prigovor s vaše strane, gospođice Kirby?

- Povlačim zadnju opasku, Časni sude - kaže Agnew. - Ali imam još jedno pitanje za gospođu Mason. Ako sad tvrdite sudu da je vašu kćer oteo nepoznati zločinac, zašto ste se toliko trsili da inkriminirate svoga muža? Sharon ga ne želi pogledati.

- Policiji ste predali dva predmeta, nije li tako, s izričitim ciljem da prikažete kako je vaš muž seksualno zlostavljao vašu kćer, zbog čega je imao motiv da je ubije? Bili su to sramotna rođendanska čestitka, dokaz broj sedam, koju ste izvukli iz kante za smeće pošto je se vaš muž pokušao riješiti, te kostim sirene, dokaz broj osam, za koji tvrdite da ga je on skrio u svome ormaru. - I jest ga skrio ... ondje je bio ... ondje sam ga pronašla.


- Isto tako, policiji ste rekli kako do toga trenutka niste imali pojma da bi vaša kći mogla biti zlostavljana? Tišina.

Agnew vrati naočale na nos te prelista svoje papire. - Vaša je tvrdnja proturječna onome što je vaš muž rekao tijekom svoga svjedočenja na sudu. On kaže da ste ga optužili za nekakvu incestuoznu fiksaciju na Daisy već u travnju 2016., kad ste ga pozvali na red zbog sporne čestitke. Pritom niste smatrali nužnim prijaviti takvo što policiji.

I opet tišina. Sharon drži ruke sklopljene takvom silinom da su joj zglobovi na prstima bijeli.

- Riječ je o osveti, zar ne? - nastavka Agnew. - Kratko i jasno. Doznali ste da vaš muž preko interneta upoznaje mlađe žene i odlazi s njima u krevet pa ste zaključili da biste mu mogli namjestiti za ubojstvo vaše kćeri i tako mu se osvetiti. Policiji ste predali materijale koji su insinuirali njegovu krivnju, a sami ste prilikom bacanja Daisyna tijela nosili njegovu zaštitnu odjeću kako bi eventualni svjedoci pretpostavili da je riječ o muškarcu, ne ženi. O vašem mužu, ne vama. - Nije samo bio nevjeran. Gledao je porno filmove. Pedofilske. - Sharon se nagne naprijed i prstom zamahne prema Agnewu. - U zatvoru je zbog toga. Agnew podigne obrvu. - Ah, ali vi to tada niste znali, zar ne? To ste doznali tek nakon Daisyna nestanka. Barem ste tako rekli policiji.

- Nisam znala ni da posjećuje stranice za pronalaženje partnera - otrese se Sharon. - Kako je to mogla biti osveta ako ništa nisam znala? Nemam telepatske moći. Nisam znala ni da on ima taj mobitel. - Ali znali ste da se gotovo svake večeri kasno vraća s posla. Znali ste da su njegovi izgovori za ta kašnjenja sve banalniji. Mjesecima ste ga optuživali da ima ljubavnicu. Nije li tako?

Sharon otvori usta, a onda ih opet zatvori. Obrazi joj plamte.

- Ponovimo sve ispočetka, može? - kaže Agnew. - Samo da utvrdimo kako točno glasi vaša nova priča. Prema vašim riječima, bili ste kod kuće i pripremali se za zabavu kad su se vaša djeca vratila kući. Daisy u 16:15, Leo u 16:30. Daisy je pustila glazbu u svojoj sobi. Od Lea čujete da su se djeca nešto porječkala, ali ne odlazite gore vidjeti kako je Daisy. Malo iza 16:30 odlazite kupiti majonezu i djeca ostaju sama u kući. U 17:15 se vraćate, bez majoneze. I dalje ne odlazite vidjeti kako je Daisy. A ni kako je Leo, kad smo kod toga. Vaš muž dolazi u 17:30 i također ne odlazi vidjeti djecu. Gosti počinju pristizati u 19 sati. Vi cijelu večer gledate susjedovu kćer kako trčkara u kostimu tratinčice i, citiram, ”nemate pojma” da to nije vaša kći.


Netko s galerije dovikne pogrdu Sharon Mason pa sutkinja strogo pogleda onamo. - Tišina ili ću isprazniti sudnicu! Agnew duboko udahne. - Gospođo Mason, kad je točno, po vama, nestala vaša kći?

Sharon slegne ramenima, izbjegavajući njegov pogled. - Vjerojatno dok sam bila vani.

- Znači, vraćamo se na tih famoznih četrdeset minuta? Želite nas uvjeriti da je neki nepoznati pedofil, neki slučajni uljez, upravo u tom kratkom periodu upao u vašu kuću i oteo vašu kćer?

- Možda ga je poznavala. Možda ga je upoznala već ranije i pustila u kuću. Ne znate kakva je bila. Voljela je tajne. Voljela je činiti štošta meni iza leđa. Posjetitelji na galeriji opet se uskomešaju, a odvjetnici iz braniteljskoga tima zabrinuto pogledaju.

- Uistinu - reče Agnew okrećući se prema poroti. - Cijenjene porotnike možda čudi da jedna majka može reći takvo što za vlastito dijete ... za vlastito mrtvo dijete... Gospođica Kirby opet se pridigne, ali Agnew je ovaj put pretekne. - Povlačim zadnju opasku, Časni sude. No zamolit ću optuženu da navede jedan primjer, bilo kakav, koji dokazuje da je njezina kći bila dvolična?

- Pa - plane Sharon - kao prvo, viđala se s onim svojim odvratnim polubratom. Ja o tome ništa nisam znala. - Očekujete od porote da vam povjeruje?

- Želite reći da lažem? Ništa o tome nismo znali. Ja ništa nisam znala. Da jesam, sasjekla bih to u korijenu. Bila je to klopka, a ona je upravo ušetala ravno u nju.

- Tako - reče Agnew nakon bremenite šutnje. - I inače imate običaj sasjeći u korijenu sve što vam se ne sviđa, gospođo Mason? Ovaj put prigovori sutkinja. - Porota će zanemariti zadnju opasku tužitelja. Molim vas, krenite dalje, gospodine Agnew.

Agnew zaviri u svoje bilješke. - Pustimo sad jeste li znali da se Daisy viđa s polubratom. Ionako Jamie Northam toga dana nije došao na vaša vrata, zar ne, gospođo Mason? Naime, pouzdano znamo da je u to vrijeme bio na probi svadbene večere u Goringu, trideset kilometara od Oxforda. Želite reći da se Daisy viđala još s nekim? Da je imala i drugu tajnu? Je li to baš izgledno za osmogodišnje dijete bez mobitela i pristupa računalu? A čak da ta osoba i postoji, zar ne bi Leo znao da je netko toga poslijepodneva došao na vrata ili provalio u kuću?


Sharon se bijesno zabulji u njega. Njezin se gnjev opasno približio površini. - On je imao slušalice na ušima. Ali Agnew se ne da, dobro se pripremio. - Unatoč tome. Sigurno bi primijetio. Sigurno bi vam rekao čim biste ušli u kuću? Naposljetku - kaže, netremice je gledajući u oči, izazivajući je svakom riječi - vi ste mu majka, on je vaš sin ... To je kap koja je prelila čašu.

- Taj usrani klinac nije moj sin! - Jezik joj je brži od pameti. - A to što vi mislite da on nešto čuje ili nešto radi, možete mačku okačiti o rep. S njime nešto nije u redu. Od početka. Spalio nam je kuću do temelja, za Boga miloga. Ako je netko kriv za sve, onda je to njegova glupa majka. Ne ja. Kirbyjeva je opet ustala da uloži prigovor; posjetitelji na galeriji viču i upiru prstom. Treba skoro pet minuta da se ponovno uspostavi red. Cijelo to vrijeme Sharon sjedi ondje. Ramena joj se teško dižu i spuštaju sa svakim novim udahom. - Dakle, držite se svoje priče - kaže Agnew. - Da uopće niste vidjeli Daisy kad se vratila kući. Niste s njom razgovarali, niti ste je vidjeli. Sharon se zacrveni, ali ništa ne kaže.

- U tom slučaju, kako tumačite ovo? - Podigne još jednu plastičnu vrećicu sa stola. - Dokaz broj devet, Časni sude. Mala pamučna vesta pronađena ispod hrpe tački naslaganih na parkiralištu. Vesta za koju pouzdano znamo da ju je Daisy Mason nosila onoga dana kad je nestala. - Agnew ponovno pritisne gumb na daljinskom upravljaču i na ekranu se pokaže snimka nadzorne kamere pred školom. Ponovno se začuju uzvici čuđenja u sudnici: policija dosad nije pustila ovu snimku u javnost. Nitko je nije vidio. Agnew pusti okupljene da gledaju. Pusti ih da vide Daisy živu, nasmijanu, okupanu suncem. A onda zaustavi snimku. - Ovo je posljednja snimka Daisy Mason. Vesta joj je vezana oko ramena i, kao što vidite, savršeno čista. Vide se oba rukava i nema nikakvih mrlja. Ponovno podigne vrećicu za dokaze. - Znam da će porota to teško razaznati ispod sveg ovog blata i prljavštine, ali analizom je utvrđeno da je lijevi rukav ove veste umrljan krvlju. Krv nije Daisyna. Pripada drugoj osobi. A ta osoba, gospođo Mason, ste vi.

Agnew zastane. Čeka da njegove riječi postignu puni učinak. - Biste li nam mogli reći, gospođo Mason, kako je vaša krv dospjela na njezinu vestu, budući da je u 15:49, kad je vaša kći odlazila iz škole, vesta još bila posve čista? Morala je znati da će ovaj trenutak doći, a ipak nema nikakvo objašnjenje. Nikakvu priču koja se neće srušiti već na prvom tužiteljevu pitanju. - Porezala sam se - na koncu kaže. - Na kuhinjskome je podu bilo stakla.


- Ah, da. Čuvena razbijena staklenka majoneze. Ali to i dalje ne objašnjava kako je vaša krv dospjela na ovu vestu. Možete li nas prosvijetliti, gospođo Mason?

- Pronašla sam vestu na stubama pošto sam je čula da je došla. Kad sam je otišla zazvati. Pa sam je podigla i objesila na kukicu u hodniku. Pospremala sam. Za zabavu. Nisam primijetila da mi ruka i dalje krvari; da jesam, bacila bih vestu u pranje. - A kad ste primijetili da veste nema?

Sad ga pogleda i inatljivo podigne glavu. - Kad je Leo došao kući. Pretpostavila sam da se ona spustila po nju. - I to nikad niste spomenuli policiji? Nijedan jedini put tijekom svih onih sati ispitivanja prije vašega uhićenja? - Nije mi se činilo važnim.

U sudnici vlada tišina. Nitko joj ne vjeruje. Ali to je sve što ona ima. Dugo, dugo nitko ne govori. ***

19. srpnja 2016., 16:09 Dan nestanka

Barge Close 5, kuhinja

Znala je da joj laže. Čula mu je u glasu, u zvukovima s druge strane telefonske linije. Jeka nije bila kakva bi trebala biti. Nije bio na otvorenom, na gradilištu. Bio je u nekoj sobi. I nije bio sam. Sad ih već nanjuši na kilometar. Tragove njegovih laži. Oprezno spusti slušalicu i zagleda se u kuhinjski pod. Majoneza se zgusnula u ljepljivu masu po kojoj hodaju muhe. Posvuda ima stakla, sitne krhotine krčkaju pod nogama. Kad se pet minuta kasnije otvore ulazna vrata, Sharon je na sve četiri -skuplja komadiće stakla na papirnati ubrus. - Daisy? Jesi li to ti?

Sharon ustane i posegne za kuhinjskom krpom. Na rukama ima krvi. - Daisy! Jesi li me čula? Odmah dolazi!

Daisy se naposljetku pojavi, za sobom po podu vukući školsku torbu. Sharonina usta se ljutito stisnu, a na obrazima joj iskoče dvije sivoljubičaste mrlje.


- Ti si ovo učinila, zar ne? - kaže Sharon pokazujući nered na podu. - Ti si jutros bila zadnja u kuhinji. Znači, ti si. Daisy slegne ramenima. - To je samo majoneza.

Sharon korakne prema njoj. - Cijeli dan kupujem i razvrstavam namirnice za zabavu, a sad moram opet van, samo zato što se ti nisi sjetila reći mi što si učinila. Uostalom, zašto si je dirala? Nitko ne doručkuje majonezu. Ili tvoje profinjene prijateljice tako započinju dan? Je li to još jedna od stvari koje mi, ovako tupavi, ne možemo shvatiti? Daisy zausti da nešto kaže, no zaključi da joj nije pametno. Zagleda se u majonezu, a onda u majku. Prkosno digne glavu. Njih dvije nikad nisu bile sličnije.

- Misliš da si bolja od nas, je li? - reče Sharon primičući se kćeri. - Misliš da ja ne znam zašto usrana Portia i usrana Nanxi Chen večeras neće doći? Sramiš nas se, zar ne? Svisoka gledaš na vlastitu obitelj, balavice jedna, kao što nas i one umišljene male krave gledaju. Kako se usuđuješ ... kako se usuđuješ...

Daisy se okrene da ode, ali Sharon skoči i uhvati je za rame ogrnuto vestom. -Nećeš ti meni okretati leđa, mlada damo. Ja sam ti majka, pokazat ćeš dužno poštovanje. Daisy se istrgne majci iz ruke. Neko vrijeme tako stoje i bijesno se gledaju.

- Učiteljica nam je rekla - polako reče Daisy, lica bijela poput krede - da je poštovanje nešto što treba zaslužiti. Dobiješ ga zbog onoga što radiš. Ti nikad ništa ne radiš, nikad i nisi. A sad čak više nisi ni zgodna. Zato tata traži drugu. Pronaći će si novu ženu, a ja ću onda imati novu mamu.

Sharon ne stigne ni razmisliti o onome što čini. Ruka sama poleti, zapeče je od udarca. Na Daisynu obrazu ostane žarko crveni trag. Na trenutak se užasnuto lecne. Ne samo zbog toga što je učinila, nego zbog izraza kćerina lica. Zbog njezina hladnog, nemilosrdnog, pobjedonosnog pogleda. - Ti nisi moja majka - prošapće Daisy. - Više ne. Radije bih umrla, nego bila kao ti.

Nato se okrene, uzme školsku torbu i ode. - Daisy! Daisy! Smjesta se vraćaj!

Vrata na katu zalupe se i začuje se glazba. Kroz tanak strop kuhinje odjekuje bum bum bum.

Sharon ode do sudopera i drhtavom si rukom natoči čašu vode. Kad se opet okrene, zatekne Lea kako je promatra. - Krvava si - kaže.


*** Agnewov završni udarac je blag, gotovo ljubazan. - Postoji i druga verzija događaja onoga dana, nije li tako, gospođo Mason? Sharon odvrati lice.

- Tijekom mjeseci uoči nestanka vaše kćeri postali ste uvjereni da vas muž vara. Ta vas je ljubomora, ta sumnja, toliko obuzela, opsjela čak, da više niste mogli racionalno razmišljati. Svaka žena koju je vaš muž pogledao, svaka žena koja mu se nasmiješila, samo bi dolila ulje na vatru. Čak ste i u vlastitoj kćeri počeli gledati potencijalnu suparnicu, nekoga tko je vam je oteo ljubav i pažnju koja vam s pravom pripada. Sharon spusti glavu. Plače. Suhe, bijedne suze samosažaljenja.

- A onda je onoga poslijepodneva cijela situacija dosegla točku usijanja. Muž vas nazove i kaže vam da će doći kasnije nego što je obećao, što znači da cjelokupna priprema zabave pada na vaša pleća.

I ne samo to: vi ste uvjereni da nije s klijentom, kao što tvrdi, nego s drugom ženom. Tko zna, možda čak u pozadini čujete ženski glas ili zvukove vinskoga bara. Što god bilo, gurnulo vas je preko ruba. Vi to jednostavno više ne možete trpjeti. U svojoj ogorčenosti, bijesu, prijeziru odlazite u kćerinu sobu. I što ondje vidite? Vidite nju, još uvijek u školskoj uniformi, s lijepom ružičastom vestom oko ramena, kako se sprema isprobati kostim. I to ne onaj za koji ste izdvojili lijep iznos, a kojega je očigledno bez razmišljanja dala nekom drugom djetetu. Što vam je rekla, gospođo Mason? Je li vam rekla da će je tata voljeti još i više kad je vidi odjevenu u morsku sirenu? Je li vam rekla da mu je ona ljepša od vas?

Sharon trzne glavom uvis. Ne, nečujno kaže. Nije bilo tako. Ali Agnew još nije gotov.

- Bilo kome drugome, bilo kojoj drugoj majci, takav trenutak ne bi bio vrijedan spomena. Ali vama jest. U vama on pokrene nalet bijesa koji će imati stravične, nepopravljive posljedice. Jer vas taj kostim živo podsjeti na jednu drugu nevinu djevojčicu koja vam je preotela pažnju za koju ste mislili da pripada samo vama. Jednu drugu djevojčicu koju je otac volio više nego vas. Na djevojčicu koja je slika i prilika Daisy. Na vašu sestru, Jessicu.

- Časni sude - poviče Kirbyjeva skačući na noge. - Kolega ovdje iznosi niz predrasuda ...

- Na Jessicu - nastavi Agnew podižući glas - koja je umrla sa samo dvije godine u neobjašnjivoj nesreći. Koja je umrla dok je bila sama s vama. Koja je umrla dok ste se vi navodno brinuli za nju. Je li i to jedna od vaših “slučajnosti”, gospođo Mason, ili su dvije djevojčice stradale od vaše ruke? Sharon odmahuje glavom; sada plače suze bijesa. Suze bijesa, nevjerice i nemirenja.


- Što je vaša sestra imala na sebi kad je umrla? - Agnew se nagne prema njoj. -Što je imala na sebi, gospođo Mason? Facebook stranica Pronađite Daisy Mason

Želimo zahvaliti svima koji su podržali kampanju #PravdaZaDaisy. Teško je povjerovati da je njezina rođena majka kriva za tako gnjusan zločin, ali sad kad je presuda donesena, barem se možemo tješiti da je pravda zadovoljena. U našim mislima i srcima zadržavamo sirotoga Lea, koji će cijeli život trpjeti od posljedica zlostavljanja u kući Masonovih. Ovu ćemo stranicu idući tjedan zatvoriti, ali i dalje ćete se moći upisati u online knjigu žalosti.

Jean Murray, Franku Lesteru, Lorraine Nicholas i 881 drugih sviđa se ovo NAJRELEVANTNIJI KOMENTARI

Nicola Anderson Čula sam da je Leo sad kod udomitelja. Nema šanse da živi s ocem, čak i kad izađe iz zatvora. 1. veljače, 10:22

Liz Kingston Nadam se da će, sad kad je presuda donesena, Daisy konačno moći počivati u miru, a da mi nećemo morati čitati sve one glupe priče ljudi koji su je navodno vidjeli. Na svoje sam oči pročitala tri takve priče na Twitteru još prošloga tjedna.

1. veljače, 10:23

Polly Maguire I ja sam vidjela neke od tih priča. Jedan je tip bio uvjeren da ju je vidio u liverpulskoj luci, ali ispalo je da je to neko dijete kratke crvene kose. Netko drugi tvrdio je da ju je vidio u Dubaiju, treći negdje na Dalekom istoku. Mislim, stvarno. Ljudi su baš neobazrivi. Jadnome Leu sigurno je teško slušati sve te glasine oko sebe.

1. veljače, 10: 24

Abigail Ward Slažem se. Samo sam htjela reći da bi bilo najbolje kad bi svi u znak sjećanja na Daisy donirali koju funtu Društvu za sprečavanje okrutnosti prema djeci. Nasilju nad djecom mora doći kraj. Novac možete uplatiti ovdje. 1. veljače, 10:26

Will Haines Slažem se, ili nekoj organizaciji koja pomaže djeci s FAS-om. Imao sam prilike raditi s tom djecom, njima treba strašno velika podrška. Ako je istina da Leo pati od toga, mogu se samo nadati da će dobiti ljubav koju treba. 1. veljače, 10:34

Pronađite Daisy Mason Odlična ideja - na taj bismo način odali počast dvjema nevinim žrtvama.


1. veljače, 10:56

Judy Bray Prošloga sam tjedna vlakom prošla preko onoga pružnog prijelaza. Bile su tone cvijeća. Ljudi su ostavljali lonce s posađenim tratinčicama. Baš je bilo dirljivo. Neki ljudi u mome vagonu su zaplakali. 1. veljače, 10:59 ***

Dva dana nakon presude iznenadi nas sunčan dan. Bistar, leden dan; meki obrisi ljeta nikad ne mogu biti ovako lijepi. Čupavi bijeli cirusi jure preko nemoguće golemog plavog neba. Kupim sendvič te se odšećem do rekreacijskoga centra. Gomila dječaka trči za loptom, a vrlo star bračni par prisno sjedi na klupi s druge strane igrališta. Neobično kako starci počnu izgledati kao starice, a starice kao starci. Kao da razlike između spolova blijede, pa čak i gube na važnosti, kako se bližimo kraju koji nam je svima isti. Ne čujem da mi Everettova prilazi sve dok ne stane pored mene. Pruži mi kavu. - Mogu li vam se pridružiti?

Zapravo bih radije da to ne učini, no nasmiješim se i kažem: - Naravno. Sjedni. Sjedne i zguri se na hladnoći; ruke u rukavicama čvrsto ovije oko tople šalice. - Upravo me nazvao Gislingham - kaže. - Nadaju se da će Billyja uskoro moći odvesti kući. Liječnici su vrlo zadovoljni njegovim napretkom. - Pa to su sjajne vijesti. Poslat ću mu poruku. Zavlada tišina.

- Mislite li doista da je ona to učinila? - naposljetku pita Everettova.

Eto ti ga.

- Da - kažem. - Mislim da jest.

- Ne mislite da je osuđena zbog pogrešnih razloga? Mislim, zbog toga što ih je javnost mrzila, zbog Twittera i svih pogrda na njemu, a ne zbog konkretnih dokaza?

Slegnem ramenima. - To ne možemo znati. Nama je važno samo to da smo postigli rezultat kakvome smo težili. No ne mislim da su dokazi bili manjkavi. Dobro smo odradili posao, ti si dobro odradila posao. Na trenutak me pogleda, a onda se zagleda u daljinu, preko parka. Dva galeba naglo se strmoglave nad dječje igralište pa jedno malo dijete brizne u plač.


- Jedna me stvar cijelo vrijeme mučila.

Otpijem gutljaj kave i izdahnem oblak vrućeg, slatkog zraka. - Što to?

- One rukavice. One koje je bacila u kontejner. Bile su zamotane u stranice Guardiana.

- Da, pa?

- Tijekom ispitivanja stalno je ponavljala: “Mi ne čitamo Guardian, mi čitamo Daily Mail.” Nije odustajala.

Nasmiješim se, ne strogo. Njezina promišljanja proizlaze iz savjesti, a to je nešto što vrijedi njegovati u ovome poslu. - Mislim da to ništa ne znači, Everettova. Mogla ih je pronaći, pa i kupiti. Možda su čak već bile u kontejneru. Kod ovakvih slučajeva nikad ne uspijemo povezati sve konce. Izludjet će te ako se predaš takvom razmišljanju. Zato ne razbijaj glavu. Uhvatili smo pravoga krivca. Uostalom, tko je drugi mogao biti? Na trenutak me pogleda, zatim spusti glavu. - Vjerojatno imate pravo.

Neko vrijeme sjedimo u tišini, a onda ona ustane i nasmiješi mi se. - Hvala, šefe - kaže prije no što se zaputi natrag u postaju. Isprva ide polako, no onda ubrza. Kad dođe do stuba pred ulazom, već je ona stara: žustra, samouvjerena i objektivna.

Ja pak stanem na svoje ukočene noge, odem do auta i odvezem se do obilaznice. Nakon osam kilometara siđem, skrenem desno s glavne ceste u Kidlingtonu te se parkiram ispred male žute prizemnice sa zrnatom fasadom. S obje strane ulaznih vrata stoje lonci u kojima rastu visibabe, a vrt pred kućom prepun je šarenih igračaka za pse. Pozvonim; otvori mi žena od četrdeset i nešto. Nosi široki pleteni džemper i donji dio trenirke, a u jednoj ruci drži kuhinjsku krpu. U pozadini na radiju čujem poznatu pop pjesmu iz osamdesetih. Ugledavši me, široko se nasmiješi. - Inspektore, baš mi je drago. Nisam znala da ćete doći. - Oprostite, Jean. Bio sam u prolazu pa sam pomislio ...

No ona me već rukom poziva da uđem. - Nemojte stajati na toj hladnoći. Jeste li došli vidjeti Garyja? - Ne službeno. Samo sam htio vidjeti kako je on. I molim vas, zovite me Adam.

Jean se opet nasmiješi. - Lijepo da vas i dalje zanima što je s tim djetetom, Adame. Otišao je u park malo igrati nogomet s Philom. Iako pas misli da su išli njemu za ljubav.

Obriše ruke u krpu. - Samo sekundu da pristavim vodu za čaj. Samo što se nisu vratili; Phil sigurno neće moći doći do zraka. - Ponovno se nasmiješi. - Uredili smo Garyjevu sobu otkako ste nas zadnji put posjetili. Možete pogledati ako želite. Jean se izgubi u kuhinji, a ja na trenutak ostanem stajati, zatim odem nekoliko koraka dalje i otvorim jedna vrata. Na zidovima su posteri nogometaša, poneka smotana čarapa ispod


kreveta, posteljina s grbom nogometnog kluba Chelsea, Xbox i hrpa naslaganih računalnih igara. Nered. Sretan, običan, svakodnevni nered. Vrata se otvore uz tresak: Jean ih je odgurnula nogom jer su joj ruke zauzete šalicama čaja. - Što mislite? - pita dok mi daje jednu.

- Mislim da ste se stvarno iskazali - kažem. - Pritom ne mislim na uređenje sobe. Sve ovo ... to je upravo ono što njemu treba. Normalna obitelj. Stabilnost. Jean sjedne na krevet i rukom popravi posteljinu. - Nije teško, Adame. Njemu je samo trebala ljubav. - Kako mu je u novoj školi?

- Dobro. Doktor Donnelly i ja mnogo smo razgovarali s njegovom učiteljicom prije no što je započeo s nastavom. Još se privikava, ali da kucnem o drvo, mislim da će sve biti u redu. - I bilo mu je drago što će opet nositi svoje izvorno ime?

Jean se široko osmjehne. - Mislim da nije naodmet što za Chelsea igra jedan Gary. Ali da, mislim da je to što je “Lea” ostavio za sobom najbolja stvar koja mu se mogla dogoditi. U svakom smislu. Ovo je nov početak.

Jean puhne u svoj čaj, a ja priđem prozoru i pogledam van, u stražnje dvorište. Na drugom kraju stoji gol, po blatnjavoj travi leži nekoliko nogometnih lopti. A na prozoru stoji zdjelica od plavoga porculana, jedna od onih u koje ubacujete ključeve ih sitniš. Međutim, u ovoj se nalazi samo jedna stvar. Nešto srebrno što blista na svjetlu. Izgleda kao nekakva amajlija nešto što se nosi na lančiću ili narukvici. Nešto što ne očekujete vidjeti kod dječaka. Podignem predmet i upitno pogledam Jean.

- O, to mu je sestra dala - kaže. - Sad sam se sjetila. Gary želi poslati e-mail onoj vašoj ljubaznoj detektivki. Mislim da se preziva Everett, ako se ne varam? Želi joj se ispričati zbog onoga što je napravio u pansionu. To što vi sad držite u ruci, to je tražio kad je zapalio madrac. Mislio je da ga je izgubio. - Stvarno? - Ponovno ga pogledam i okrenem u ruci. Ima oblik kite cvijeća, ili lišća, ali obješenih naopačke. Poput imele za Božić. - Zacijelo mu mnogo znači.

Jean kimne glavom. - To je nekakav talisman. Navodno vlasnika čuva od zla. Daisy ga je dobila od učiteljice, a onda ga je dala Garyju. Ali ipak je malo čudno. - Zašto to kažete?

Otpije gutljaj čaja. - Gary ne želi o tome razgovarati, a ja ga nisam forsirala, ali stekla sam dojam da mu ga je Daisy dala onoga dana ... kad je nestala. Prođu me srsi svaki put kad se


toga sjetim. Znam da zvuči suludo kad izgovorim naglas, ali kao da je znala. No kako je mogla znati, siroto janje. U tom se trenu začuje ključ u bravi i malu kuću odjednom ispune zvonki glasovi i komešanje blatnjavoga psa.

- Jean, Jean! Zabio sam tri penala! - poviče dok utrčava u sobu s veselim zlatnim retriverom pod nogama. - Jedan za drugim: bam, bam, bam!

Zastane kad shvati da Jean nije sama. Obrazi su mu ružičasti od hladnoće, a kosa kraća nego zadnji put kad sam ga vidio. Više nema šiške iza kojih bi se skrio, ali ni ne trebaju mu: gleda me ravno u oči. Vidim da je iznenađen, nije me očekivao, ali to je sve. Ne boji se; više ne.

- Zdravo, Gary - kažem. - Samo sam svratio da vidim kako si. Jean mi kaže da je sve u najboljem redu. Baš mi je drago. Na tren se sagne da pogladi razdraganoga psa iza uha. - Ovdje mi je dobro - kaže i ponovno me pogleda. Te četiri riječi sažimaju sve što mi ima reći. Ne samo o prošlosti, nego i o budućnosti. - Tri penala? - nastavim. - Nije loše. Samo tako nastavi i postat ćeš dobar kao onaj igrač kojeg voliš ... kako se ono zove ... onaj koji uvijek puca penale?

Dječak se nasmiješi, a ja shvatim, i prekorim se zbog toga, da ga nikad prije nisam vidio da se smiješi. - Hazard - kaže.

Vrativši se u automobil, neko vrijeme samo sjedim i razmišljam. O Garyju, koji je dobio drugu šansu, i o Daisy, koja nije. I o drugoj šansi koju ja nikad nisam dobio, a za koju bih dao sve na svijetu. Sutra će biti točno jedna godina. Od onoga dana.

Činilo se da kiši već tjednima, oblaci se uopće nisu razilazili. Rano sam došao kući jer smo htjeli razgovarati s Jakeom, a nisam htio da to bude na brzinu. Nisam htio da ode u krevet misleći samo na to. Sutradan smo bili naručeni kod dječjega psihologa. Alex se tome izričito protivila; tvrdila je da naša obiteljska liječnica zna što radi, a da se Jake ionako već tjednima nije rezao. Ponavljala mi je da naš sin nije “slučaj” koji mogu racionalno riješiti i da će širenje problema u ovome trenutku samo pogoršati stvari. Ali ja sam ustrajao. Ja sam ustrajao.

Sjećam se da sam unio kante za smeće, kunući smetlare što su ih pobacali po kolnome pristupu. Sjećam se da sam bacio ključeve na kuhinjski stol, uzeo poštu, pitao gdje je Jake.


- Gore je - rekla je Alex puneći perilicu suda. - Pušta glazbu. Reci mu da ćemo večerati za pola sata. - I onda ćemo razgovarati s njime?

- I onda ćemo razgovarati s njime.

U noćnim morama pužem po tim stubama na sve četiri, svjestan da me čeka neka strašna katastrofa od koje me samo brzina može spasiti, ali ne mogu ići brže, kao da me nešto povlači na dno. Vrata, odškrinuta. Sumračno nebo. Svjetlost računalnog monitora. Prazan stolac. Te sekunde čistoga užasa dok stojim ondje i ne znam. To mi je posljednji put da ne znam. A onda se okrenem, pretpostavljajući da je na zahodu, ili u mojoj radnoj sobi...

Visi

Ondje

Pojas kućnoga ogrtača zario mu se u meso ... Crveni ožiljci na njegovoj koži... Te oči...

A ja ga ne mogu spasiti. Ne mogu ga spustiti. Ne mogu mu udahnuti zrak u pluća. Ne mogu mu doći pet minuta ranije. Jer toliko sam zakasnio. Pet minuta. Tako su mi rekli. One usrane kante. Moj dječak.

Moj divni, divni izgubljeni dječak.


EPILOG 17. kolovoza 2016., 10:12 29 dana nakon nestanka

Trajekt zatrubi dok ubrzava napuštajući liverpulske dokove te kreće prema pučini Irskoga mora. Galebovi nadlijeću iznad broda, kruže i glasno klikću. Unatoč sunčanom danu, oštar povjetarac brije po palubi na kojoj stoji Kate Madigan i promatra oblake, druge brodove, ljude u luci koji postaju sve manji kako se brod udaljava. Neki od njih mašu. Ne njoj, zna ona to - ljudi uvijek mašu brodovima - ali taj prizor svejedno pojačava njezin osjećaj zatvaranja jednog poglavlja. Osjećaj da cijeli jedan život nestaje iza mora, polako, ali sigurno.

Jer sada više nema povratka. Nikada više. Osjeti olakšanje i neopisivu sreću. Duboko udahne; čist morski zrak ispuni joj pluća, a njoj se učini da joj pročišćava dušu. Još uvijek ne može vjerovati da su se izvukle. Nakon svih onih tjedana laži, skrivanja, nemirnih noći ispunjenih očekivanjem ljutitih povika na vratima. Čak su joj i danas ruke drhtale dok su se vozile prema trajektnoj luci, strepeći da ondje zateknu policiju, da im prepriječi put i oduzme priliku za novim, sretnim životom. No nije bilo nikoga. Ni onoga blagoglagoljivog debeljuškastog detektiva, ni one žene beživotne kose i živih, pametnih očiju, koja je postavljala malčice preopasna pitanja. Ništa. Samo šaljivi mornar koji im je pregledao karte i uz smiješak im mahnuo da prođu.

I zaista su prošle. Izvukle se. Sav rizik kojem se ona izvrgla, planiranje, briga, promišljanje o najsitnijim izdajničkim detaljima - sve se to sada isplatilo. Istina, drugi su ljudi platili cijenu ove slobode, ali što se nje tiče, dobili su upravo ono što su zaslužili. Majka koja djetetu nije pružala ljubav i otac koji jest, ali izopačenu. Tko je od njih prouzročio veću štetu? Tko je zaslužio veću kaznu? Njezina je baka uvijek govorila da te tvoji grijesi uvijek pronađu; možda je u ovom slučaju to zaista istina. Filmove na njegovu mobitelu i krv na vesti ona nikako nije mogla predvidjeti, ali i jedno i drugo je stravično. Dakle, božanskom rukom - ili njezinom - pravda je doista zadovoljena. Otac je zaglavio u vlastitome mulju, a majka ušla u stupicu upravo u trenu kad je njezina kći išetala iz svoje. To je na koncu jedino bilo važno: ne tko je osuđen, nego uvjerenje da je djevojčica uistinu ubijena. Jer s time je prestala svaka potraga. A što se dječaka tiče, provjerila je kako je. Diskretno, da ne privuče pozornost. No ionako nikome nije bilo neobično što je to zanima; ipak je bila učiteljica njegove sestre. I doista ju je zanimalo - htjela je biti sigurna. Rekli su joj da je dječak dobro. Zapravo, i više nego dobro. Svi se slažu da mu se ništa bolje nije moglo dogoditi. Sad i on dobiva ono što zaslužuje: drugu šansu. Istu onu čudesnu, nevjerojatnu, prevratničku drugu šansu koja je pružena i njoj. - Mama, mama!

Okrene se i ugleda djevojčicu kako trči prema njoj blistajući od sreće. Kate čučne ispruženih ruku, nježno je zagrli, osjeti njezin topli dah na svome obrazu.


- Mama, voliš li me? - šapne djevojčica, a Kate se odmakne i pogleda je.

- Naravno da te volim, zlato. Silno te volim. Najviše na svijetu.

- Isto kao i svoju drugu djevojčicu? - glas joj zabrinuto zadrhti.

- Da, zlato - tiho reče Kate. - Obje vas jednako volim. Srce mi je jedno vrijeme bilo slomljeno kad mi je ona umrla, jer je bila tako bolesna, a ja je nisam mogla spasiti. Nikako je nisam mogla spasiti, ma što učinila. Ali tebe mogu spasiti. Nitko ti više neće učiniti ništa nažao reče pa pomiluje dijete po mekim crvenim kovrčama, sada vrlo nalik na njezine. - Sad sam ja tvoja mama. - Nitko mi drugi ne bi vjerovao - šapne djevojčica. - Nitko osim vas.

Kateine oči napune se suzama. - Znam, zlato. Silno me žalosti što nisi imala nikoga kome bi se pojadala, nikoga tko te volio kako zaslužuješ. Ali to je sada iza tebe. Bila si jako hrabra, jako pametna. Uzela si one rukavice, sačuvala ispali zub ... ja se toga nikad ne bih sjetila.

Ponovno zagrli dijete, ovaj put još čvršće. - Obećavam da te nikad neće pronaći. Ja te nikad neću pustiti. Nećeš to zaboraviti, zar ne?

Osjeti kako djevojčica odmahuje glavom. - Nego - reče otirući oči i primajući dijete za ruku hoćemo li se posljednji put pozdraviti s Engleskom?

Stanu uz ogradu, obasjane suncem. Djevojčica uzbuđeno gleda golemim očima, pokazuje prstom, smije se, maše trajektu koji plovi u suprotnom smjeru.

Blizu njih na palubi sjedi starica u kolicima, s dekom u krilu. Prijazno pogleda djevojčicu. Bogami uživaš, jabuko.

Dijete se okrene prema njoj i žustro kimne glavom, a Kate se nasmiješi. -Putujemo u Galway - vedro kaže. - Ondje me čeka nov posao. Sabrina se mjesecima veseli ovoj plovidbi. - Sabrina? - reče starica. - Bogami lijepo ime. A ima i lijepo značenje. Ja uvijek kažem da je dobro imati ime koje nešto znači. Je li ti majka rekla što znači tvoje ime? Djevojčica ponovno kimne glavom. - Super je. Poput tajne. Ja volim tajne. A onda razvuče usne u osmijeh. Neodoljiv krezubi osmijeh.


ZAHVALE Oxford je jedan od najčešće spominjanih gradova u svjetskoj književnosti pa možete zamisliti s kakvom sam se strepnjom odvažila napisati još jedan u nizu romana - točnije, kriminalističkih romana - o gradu u kojemu imam sreću živjeti. Nadam se da će Oxford iz ove knjige biti prepoznatljiv svakome tko ga poznaje, a čitatelji će u svakom slučaju na planu grada lako pronaći većinu ulica i zgrada koje spominjem, iako valja napomenuti da su mnoge sporedne ulice i konkretne lokacije isključivo plod moje mašte. Naravno, svaka sličnost sa stvarnim građanima Oxforda posve je slučajna. Sva korisnička imena s Twittera sadrže šesnaest znakova ili više kako ne bi došlo do nehotičnoga poklapanja sa stvarnim računima. Svaka sličnost sa stvarnim korisničkim imenima također je posve slučajna.

Kratka zahvala ljudima koji su mi pomogli da napišem ovu knjigu. Kao prvo, zahvaljujem svojoj divnoj agentici, Anni Power, svojoj krasnoj urednici u Vikingu, Katy Loftus, te oku sokolovom, svojoj lektorici Karen Whitlock. Hvala mome mužu, Simonu, što mi je na onoj karipskoj plaži postavio pitanje “A zašto ne napišeš krimić?”. Hvala i mom dragom prijatelju Stephenu što je, kao i uvijek, bio jedan od prvih čitatelja.

Posebno hvala stručnjacima: inspektoru Andyju Thompsonu na njegovim neprocjenjivim komentarima i savjetima, te Joeyju Giddingsu, mom vrlo upućenom forenzičaru. Jako sam puno naučila od obojice pa je Izbliza utoliko bolja knjiga. Također zahvaljujem odvjetniku Nicholasu Syfretu, koji je bio pravi rudnik informacija o sudskoj proceduri i pravnim aspektima priče.

Hvala i profesoru Davidu Hillsu na informacijama o građevinarskoj struci, kao i doktoru Oliju Rahmanu, koji je s beskrajnim strpljenjem odgovarao na moja medicinska pitanja. Za sve eventualne pogreške odgovorna sam isključivo ja, a ne ti ljudi koji su mi nesebično pomagali. Vrativši se u ured, nazovem Alex.

- Gdje si ti, Adame? Mislila sam da idemo k tvojima na ručak. Sranje. Totalno sam zaboravio na to. - Oprosti. Nekako mi je ...

- Pobjeglo vrijeme. Znam. Ovo sam ja, sjećaš se?

Profile for Vesna Savic

Izbliza  

Izbliza  

Advertisement