Page 1


Naslov originala Helen Fisher Anatomy Of Love A Natural History of Mating, Marriage, and Why We Stray Copyright © 2016, 1992 by Helen E. Fisher Previous edition published under the tide ANATOMY OF LOVE: The Natural History of Monogamy, Adultery, and Divorce This edition published by agreement with W. W. Norton & Company, Inc. Copyright © za hrvatski prijevod Lidija Milenkov Ečimović i Znanje d.o.o. 2017.


HELEN FISHER

ANATOMIJA LJUBAVI PRIRODOSLOVNA POVIJEST PARENJA, BRAKOVA I PRELJUBA NOVO I DOPUNJENO IZDANJE

S engleskoga prevela Lidija Milenkov Ečimović

Zagreb, 2017.


ZA LJUBAVNIKE NA CIJELOM SVIJETU i u znak sjećanja na Raya Carrola


Sadržaj: PROLOG Živjela ljubav! 1. Igrice koje igramo 2. Zašto on? Zašto ona? 3. Je li monogamija prirodna? 4. Zašto varamo? 5. Formula za razvod 6. »Kad plemenit’ divljak šumom hodio je« 7. Izvan raja 8. Opremljeni za zavođenje 9. Opremljeni za zavođenje 10. Muškarac i žena su kao dva stopala: 11. Žene, muškarci i moć 12. Korak do ljudskog roda 13. Prvo društvo izobilja 14. Hirovita strast 15. »Dok nas smrt ne rastavi« 16. Seks budućnosti PRILOG A............................................................................................................................................................. PRILOG B............................................................................................................................................................. PRILOG C............................................................................................................................................................. ZAHVALE ............................................................................................................................................................ BILJEŠKE .............................................................................................................................................................


PROLOG

Živjela ljubav! Novinar: Zašto pišete samo o ljubavnim vezama? Nora Ephron: Postoji li nešto drugo? Nedavno sam putovala gorskim predjelima Nove Gvineje vozeći se u otvorenom sanduku pick-up kamioneta i razgovarala s čovjekom koji je imao tri žene. Pitala sam ga koliko bi žena volio imati. Nije odmah odgovorio. Dok je zamišljeno trljao bradu, pitala sam se: Hoće li reći pet? Deset? Dvadeset pet žena? Nagnuo se prema meni i šapnuo: Nijednu. Ljudi su vrsta koja se veže u parove. Otprilike 85% kultura muškarcima dopušta da imaju više žena, ali vrlo mali broj njih zapravo osnuje harem. Muškarac mora imati puno koza, krava, zemlje, novaca ili drugih impresivnih resursa da bi pridobio nekoliko žena da dijele njegovu ložnicu. Čak i ako mu to pođe za rukom, imati nekoliko supruga može izazvati glavobolje. Žene se međusobno svađaju; ponekad čak i truju djecu drugih supruga. Stvoreni smo tako da o svojoj djeci brinemo kao tim od dva člana — s brojnim pomagačima u blizini gnijezda. Ova knjiga govori o toj monumentalnoj ljudskoj strasti: o ljubavi. Priča je to i o svim izdancima temeljne reproduktivne strategije ljudi: kako se udvaramo; koga biramo; kako se vežemo; zašto neki postaju preljubnici, a neki se razvode; kako se poriv za ljubavlju mijenjao kroz vrijeme; zašto imamo tinejdžere i ogromne rodbinske mreže za podizanje podmlatka; zašto muškarac ne može biti sličniji ženi i obrnuto; kako su se seks i ljubav drastično promijenili s izumom pluga; i, u posljednjem poglavlju, novi pogled na seks budućnosti. Kada su mi iz izdavačke kuće W. W. Norton predložili da pripremim drugo izdanje ove knjige, s veseljem sam pristala, smatrajući to iznimnom privilegijom i misleći da će to biti lagan posao. Trebalo mi je deset godina da napišem prvu verziju; mislila sam da će mi za reviziju trebati deset dana. Tada sam pročitala knjigu — i ubrzo shvatila da je gotovo cijelu moram ažurirati. Stoga sam sada dodala mnoštvo podataka i ideja, uključujući podatke o svim našim istraživanjima o romantičnoj ljubavi, ljubavnog odbijanja i dugotrajne ljubavi, koja smo provodili metodom skeniranja mozga, nova


saznanja koja sam prikupila o biologiji osobnosti i o tome zašto se zaljubljujemo u neku određenu osobu, a ne u neku drugu, nove informacije o preljubništvu, ljubavnoj ovisnosti, selekciji u seksu i odabiru partnera, najnovije statističke podatke o globalnim obrascima razvoda brakova, svoju teoriju o razvijanju morala tijekom života, tezu o modernim navikama odlaženja na spojeve — ono što nazivam »sporom ljubavlju« — kao i mnoštvo novih podataka o seksu budućnosti, prikupljenih u suradnji s 1 internetskim portalom Match.com. Dodala sam i referentnu literaturu za dopune (i zadržala većinu izvornih referenci) te dva upitnika kao dodatne priloge. Novinar David Gergen jednom me nazvao »posljednjim optimistom u Americi«. Razloga za tugu je mnogo, ali povoda za slavlje također ima napretek — uključujući neiscrpan ljudski nagon za ljubavlju. Tehnologija udvaranja se mijenja, ali to ne može promijeniti ljubav. Romantična ljubav i privrženost proizlaze iz najprimitivnijih predjela mozga, u neposrednoj blizini onih koji upravljaju žeđu i glađu. A kao što je Platon prikladno napisao u svom djelu Gozba ili o ljubavi: »Bog ljubavi živi u stanju potrebe.« Ljubav je potreba, žudnja, poriv traganja za najvećom nagradom u životu: partnerom za parenje. Rođeni smo da volimo. Uistinu, ako ljudska vrsta opstane, zaljubljivat ćemo se i nastaviti vezivati u parove i nakon milijun godina. Ova knjiga slijedi putanju te neuništive ljudske strasti i završava u velikom stilu. I ako su ljudi ikada tijekom svoje evolucije imali priliku živjeti u sretnim vezama, imaju je upravo sada. Živjela ljubav, Helen Fisher


1.

Igrice koje igramo Udvaranje Pokrenuti snagom ljubavi, djelići svijeta traže jedan drugog kako bi svijet mogao biti. — PIERRE TEILHARD DE CHARDIN Prema jednoj anegdoti, velikog britanskog genetičara J. B. S. Haldanea jedan je kolega jednom zapitao: »Gospodine Haldane, s obzirom na to što znate o prirodi, što mi možete reći o Bogu?« Haldane je odgovorio: »Neobično je naklonjen kukcima.« Doista, na svijetu postoji više od 300.000 vrsta kukaca. Ja bih dodala da »Bog« voli ljudsku igru parenja jer nijedan drugi aspekt našeg ponašanja nije tako složen, tako suptilan niti nas toliko ispunjava. Premda se strategije spolnog ponašanja razlikuju od pojedinca do pojedinca, suštinska koreografija ljudskog udvaranja, romantike, ljubavi i braka ima neizmjerno puno oblika koji se čine urezanima u ljudsku psihu, proizvod je vremena, odabira i evolucije. Započinju onog trenutka kada se muškarci i žene nađu u zoni udvaranja — s načinom na koji koketiraju.

Govor tijela 2

Irenäus Eibl-Eibesfeldt, njemački etolog, uočio je neobičan uzorak ženskog koketiranja. Koristio se kamerom s ugrađenom tajnom lećom tako da kada bi usmjerio kameru ravno prema naprijed, zapravo je snimao sa strane. Na taj način mogao se usredotočiti na lokalne prizore i snimiti nenamještene, prirodne izraze lica ljudi koji su stajali pokraj njega. Na svojim putovanjima u Samou, Papuu, Francusku, Japan, Afriku i Amazoniju snimio je brojne scene udvaranja. Potom je, vrativši se u svoj laboratorij na institutu za bihevioralnu psihologiju »Max Planck« u blizini Münchena u Njemačkoj, pažljivo proučio svaku epizodu udvaranja, kadar po kadar.


Uočio je univerzalni obrazac ženskog koketiranja. Žene s potpuno različitih mjesta, kao što su amazonske džungle, pariški saloni i visoravni Nove Gvineje očito koketiraju istim slijedom izraza lica. Žena se prvo nasmiješi muškarcu koji joj se divi i brzim trzajem podiže obrve dok širom otvara oči kako bi ga promatrala. Potom spusti vjeđe, spušta glavu i malo je naginje u stranu i skreće pogled. Često rukama pokriva lice, nervozno se hihoćući skrivena iza svojih dlanova. Takva sekvencijalna koketna gesta toliko je prepoznatljiva da je Eibl-Eibesfeldt uvjeren da je urođena, tj. da se radi o strategiji zavođenja koju primjenjuju sve žene, a koja se razvila još prije mnogo eona s ciljem ukazivanja na spolno i/ili romantično zanimanje za nekoga. I drugi taktički potezi kojima se ljudi služe vjerojatno potječu iz naše pradavne prošlosti. Sramežljivi pogled gesta je kojom žena naginje glavu u stranu i plaho podiže pogled prema svom udvaraču. Ženka oposuma čini to isto, okreće se prema udvaraču, isturi svoju dugačku njušku i gleda ga ravno u oči. Životinje često zabacuju glavu kako bi privukle pozornost. Žene koje zavode to redovito čine; podižu ramena, izvijaju leđa i zabacuju kosu jednim zamahom glave. Albatrosi zabacuju glavu i škljocaju kljunovima između epizoda mahnitog kimanja, spuštanja glave i trljanja kljunovima. Male američke smeđe — »blatnjave« — kornjače naizmjence izdižu glave istežući vratove i ponovno ih uvlače, gotovo se dodirujući nosovima. Žene nisu 3 jedina stvorenja koja koketiraju glavom. Muškarci također primjenjuju taktike udvaranja slične onima koje vidimo kod drugih vrsta. Jeste li ikada ušli u ured svog šefa i vidjeli ga udobno zavaljenog na stolcu, s rukama sklopljenim iza glave, uzdignutih laktova i izdignutog prsnog koša? Možda se digao od stola, prišao vam sa smiješkom na licu, izvio leđa i gornji dio tijela potisnuo prema vama? Ako je tako, čuvajte se. Možda podsvjesno objavljuje svoju dominaciju nad vama. Ako ste žena, možda vam se umjesto toga udvara. Takvo »izbacivanje prsa« dio je iskonske poruke koja se u životinjskom carstvu šalje držanjem tijela — »stojim ponosno, uzdignute glave.« Dominantne jedinke vole se praviti važne. Bakalari napuhuju glave i izbacuju zdjelične peraje. Zmije, obične žabe i žabe krastače se nadimaju. Antilope i kameleoni okreću se širom stranom tijela kako bi istaknuli svoju masu. Prerijski bjelorepi jeleni gledaju iskosa kako bi pokazali svoje rogovlje. Mačke se nakostriješe. Golubi se šepure. Jastozi se podižu na vrhove udova kojima hodaju i pružaju širom otvorene kandže. Gorile se šakama udaraju u prsa. Muškarci se samo isprse.


Kada se suoče s dominantnijim jedinkama, mnoge životinje se stisnu. Ljudi skvrče prste na nogama, skupe ramena i spuste glavu. Vukovi zavuku rep između nogu i šuljaju se. Podređeni jastozi skupe se u klupko, dok mnoge druge vrste saginju glavu. Zlostavljani bakalar sklupča svoje tijelo prema dolje. Gušteri pomiču cijelo tijelo gore-dolje. Ponizne čimpanze brzo i bezbroj puta uzastopno kimaju glavom. Takve skupljene i izdignute poze često se manifestiraju i prilikom udvaranja. Sjećam se jednog stripa u nekom europskom časopisu. Na prvoj slici, muškarac u kupaćim gaćama stoji sam na praznoj plaži — sumorno pognute glave, trbuh mu je ispao, a prsa se udubila. Na sljedećoj slici privlačna žena hoda plažom i prolazi pokraj muškarca; glava mu je sada uzdignuta, trbuh uvučen, a prsa se nadimaju. Na posljednjoj slici žene više nema, a on se vratio u svoju uobičajenu tugaljivo pognutu pozu. Nije neobično vidjeti muškarce i žene kako se nadimaju ili stišću i time signaliziraju važnost, bespomoćnost i dostupnost.

Zavodljivi pogled Pogled je vjerojatno najupečatljiviji oblik udvaranja među ljudima. Govor očiju. U zapadnim kulturama, gdje je kontakt očima između spolova dopušten, muškarci i žene često intenzivno zure u potencijalnog partnera u trajanju od otprilike dvije do tri sekunde, a za to vrijeme im se rašire zjenice, što je znak izuzetno velikog zanimanja. Potom promatrač spušta vjeđe i 4 odvraća pogled u drugu stranu. Čini se da kontakt očima ima trenutan i neposredan učinak. Pogled djeluje kao okidač u primitivnim dijelovima ljudskog mozga i izaziva jednu od dvije temeljne reakcije — prilaženje ili povlačenje. Ne možete jednostavno ignorirati ako vas netko fiksira pogledom; morate reagirati. Možete se nasmiješiti i započeti razgovor. Možete skrenuti pogled i zaputiti se prema izlazu. Ipak, prvo ćete se vjerojatno potegnuti za uho, popraviti majicu, zijevnuti, igrati se sunčanim naočalama ili izvesti neki drugi pokret bez ikakva značenja kako biste ublažili nervozu dok se ne odlučite na koji način uzvratiti na poziv: hoćete li pobjeći odatle ili ostati i prihvatiti igru udvaranja. Taj bi zavodljivi pogled, koji etolozi nazivaju kopulacijskim pogledom, mogao biti ukorijenjen u našoj evolucijskoj psihi. Čimpanze i drugi primati zurenjem žele zastrašiti neprijatelja, ali se i duboko zagledaju jedan drugom


u oči kada se žele pomiriti nakon sukoba. Jednako tako se gledaju prije samog parenja, kao što je zamijećeno kod bonoba, ili »pigmejskih« čimpanzi — čovjekolikih majmuna u bliskom srodstvu s običnim čimpanzama, ali manjih i možda inteligentnijih. Nekoliko ovih gotovo ljudskih stvorenja živi u zoološkom vrtu u San Diegu, gdje se mužjaci i ženke redovito pare. Neposredno prije samog snošaja, par provede nekoliko trenutaka gledajući 5 jedno drugo duboko u oči.

* Pavijani također zure jedni u druge za vrijeme udvaranja. Ove su se životinje možda izdvojile od ljudskog evolucijskog stabla prije više od dvadeset i pet milijuna godina, ali ova sličnost u načinu zavođenja i dalje je prisutna. Antropologinja Barbara Smuts komentirala je udvaranje dvoje pavijana na liticama vulkanskog kompleksa Eburru u Keniji: »Činilo se kao da promatram 6 dvoje novajlija u baru za samce.« Afera je započela jedne večeri kada se ženka pavijana, Thalia, okrenula i zatekla mladog mužjaka, Alexa, kako zuri u nju. Udaljenost između njih bila je otprilike pet metara. Istog trena skrenuo je pogled. Stoga se ona zapiljila u njega — dok se nije okrenuo i pogledao je. Tada se hotimice počela poigravati nožnim prstima. I tako u krug. Svaki put kada bi se duže zagledala u njega, on bi skrenuo pogled; svaki put kada bi se on zagledao u nju, ona bi uređivala stopala. Naposljetku je Alex uhvatio Thaliju kako ga promatra — upućuje mu »uzvratni pogled«. Odmah potom spljoštio je uši uz glavu, skupio vjeđe i počeo cmakati usnama, što u svijetu pavijana predstavlja vrhunac srdačnosti. Thalia se ukočila. Zatim mu se dugo zagledala ravno u oči. Tek nakon tog produženog kontakta očima Alex joj je prišao i u tom trenutku Thalia mu je počela čistiti krzno — početak prijateljstva i seksualne veze koja je i dalje bila snažna šest godina poslije, kada se Smuts vratila u Keniju proučavati prijateljstva među pavijanima. Možda je upravo oko — a ne srce, genitalije ili mozak — organ u kojem započinje zaljubljenost jer zadubljeni pogled često pobuđuje ljudski osmijeh.

* »Postoji ljubavni osmijeh / Te lažni kad usne se kreću«, napisao je pjesnik


William Blake. Zapravo, ljudi imaju najmanje osamnaest različitih tipova 7 osmijeha, a samo nekima od njih koristimo se prilikom udvaranja. I muškarci i žene poznate prolaznike pozdravljaju »jednostavnim smiješkom«, izrazom lica u kojem su usta zatvorena, usne rastegnute, a zubi se ne vide; ova se gesta često kombinira s kimanjem glave kako bismo drugoj osobi pokazali da smo je registrirali. Ljudi koji vam se na ovaj način nasmiješe vjerojatno neće zastati da se upoznaju s vama. Ljudski »gornji osmijeh« signalizira snažnije zanimanje. Njime razotkrivamo gornje zube i pokazujemo pozitivne namjere. Gornji osmijeh često se kombinira s vrlo kratkim pokretom obrva koje se podižu za djelić sekunde, a potom se brzo spuštaju. Eibl-Eibesfeldt ga je viđao na licima Europljana, stanovnika Balija, amazonskih Indijanaca i bušmana u južnoj Africi, a koristi se za najrazličitije oblike srdačnih kontakata — uključujući koketiranje. Čimpanze i gorile ovakav poluosmijeh rabe za igru, ali radije pokazuju donje zube umjesto gornjih. Na taj način skrivaju gornje očnjake nalik na bodeže, kojima se služe kada prijete jedni drugima. »Otvoreni osmijeh«, pri kojem su usne potpuno povučene prema natrag, a gornji i donji zubi potpuno razotkriveni, sredstvo je kojim se često koristimo kada jedni druge želimo »pokupiti«. Osmijeh bivšeg predsjednika SAD-a, Jimmyja Cartera, izvanredan je primjer. Carter je zavodio naše umove, udvarao se našim glasovima, našim mišljenjima; daje taj »super osmijeh« kombinirao sa sekvencijalnim koketiranjem, sramežljivim pogledom, zabacivanjem glave, izbacivanjem prsa ili zavodljivim pogledom, njegove bi se namjere nedvojbeno protumačile kao seksualne. »Nervozno cerekanje«, još jedan oblik ljudskog osmjehivanja u društvu, ima izrazito negativnu ulogu u procesu zavođenja. Potječe od pradavne uobičajene prakse sisavaca da iskeze zube kada ih se stjera u kut. Vidjela sam izvrstan primjer takvog ponašanja tijekom televizijskog nastupa. Voditeljicu emisije verbalno je napao drugi gost. Nije smjela biti nepristojna niti napustiti studio. Stoga je povukla usne prema natrag i razotkrila oba niza čvrsto stisnutih zubi. Zatim se ukočila, ne skidajući nervozni osmijeh s lica. Čimpanze ovakav nervozni osmijeh, tj. ogoljene zube, pokazuju kada se suoče s nadmoćnijom jedinkom. Njime izražavaju kombinaciju straha, srdačnosti i popustljivosti. Mi se u teškim situacijama također smiješimo na ovaj način, ali ne i kada nekoga pokušavamo zavesti. Stoga, ako vam se potencijalni partner naceri sa stisnutim zubima, možete biti prilično sigurni da ne razmišlja o snubljenju već o tome kako preživjeti upoznavanje.

Univerzalni signali zavođenja


Univerzalni signali zavođenja Unatoč očitim korelacijama između gesti kojima se udvaraju ljudi i onih kojima se služe životinje, trebalo je više od stotinu godina istraživanja da bi se dokazalo da se ljudska bića u cijelom svijetu zapravo služe velikim brojem istih neverbalnih signala. Darwin se prvi zapitao jesu li ljudski izrazi lica i poze nasljedni. Kako bi potvrdio svoje slutnje da svi muškarci i žene istim gestama i pozama izražavaju osnovne ljudske osjećaje, 1867. godine poslao je upitnik kolegama u udaljenim dijelovima obje Amerike, Afrike, Azije i Australije. Neka od brojnih pitanja o domorocima bila su i ova: »Kada je muškarac srdit ili prkosan, mršti li se, drži li tijelo i glavu uspravno, zabacuje li ramena i steže šake?« »Pokazuju li gađenje tako što donju usnu izviju prema dolje, a gornju lagano podignu, uz nagli izdah?« »Kada su sretni, sjaje li im oči, je li im koža lagano naborana oko očiju i ispod njih, a kutovi usana lagano povučeni prema natrag?« Znanstvenici, novinari, misionari i prijatelji iz cijelog svijeta potvrdno su odgovorili na Darwinove upite i on je postao uvjeren da se sreća, tuga, radost, iznenađenje, strah i još nekoliko drugih ljudskih osjećaja izražavaju obrascima gesta karakterističnim za sve ljude, naslijeđem iz zajedničke evolucijske prošlosti. U te neverbalne signale ubraja se i ljudski osmijeh. Kao što je poslije napisao u svojoj knjizi Izražavanje emocija kod čovjeka i životinja (1872): »Čini se da je izraz sreće jednak kod svih ljudskih rasa i lako 8 se prepoznaje.« Više od stotinu godina poslije, psiholog Paul Ekman i njegovi kolege potvrdili su Darwinovo uvjerenje da različiti narodi širom svijeta rabe iste izraze lica. Kada je slike na kojima su prikazana lica Amerikanaca pokazao pripadnicima plemena Fore u Novoj Gvineji, stanovnicima sela Sadong u malezijskoj saveznoj državi Saravak, Brazilcima i Japancima te zatražio da identificiraju izraze tih lica, svi ti različiti muškarci i žene s lakoćom su prepoznali izraze tuge, iznenađenja, gađenja, straha i ljutnje — kao i 9 zavodljivi osmijeh. Osmijeh je, čini se, nešto za što smo rođeni. Neka novorođenčad počinje imitirati majčin osmijeh u roku od trideset šest sati nakon rođenja, a sva 10 dojenčad počinje se smiješiti ljudima u svojoj okolini u dobi od tri mjeseca. Čak se i djeca koja su rođena slijepa i gluha ozareno smiješe, premda taj izraz lica nikada nisu vidjela na ljudima koji ih okružuju.


Baš kao osmijeh, sekvencijalno koketiranje, sramežljivi pogled, zabacivanje glave, izbacivanje prsa i zavodljivi pogled vjerojatno su sastavni dio uobičajenog repertoara gesta koje ljudi rade i koje su se, kroz primjenu u određenom kontekstu, razvile u tehniku privlačenja partnera. Mogu li ovi signali udvaranja biti dio sveobuhvatnije ljudske koreografije zavođenja? Antropolog David Givens i biolog Timothy Perper smatraju da je tako. Oba znanstvenika provela su nekoliko stotina sati u američkim cocktail barovima promatrajući muškarce i žene kako osvajaju jedni druge. Givens je svoj dio posla obavljao u barovima oko kampusa Sveučilišta Washington u Seattleu. Perper je pijuckao pivo, promatrao mlade samce i vodio bilješke u Main Brace Loungeu, Homesteadu i drugim barovima u New Jerseyju, New Yorku i istočnoj Kanadi. Oba znanstvena 11 »voajera« utvrdila su isti opći obrazac procesa udvaranja. Prema rezultatima njihovih istraživanja, udvaranje u američkim barovima za samce odvija se u nekoliko faza, a svaka od njih ima prepoznatljivu točku eskalacije. Podijelit ćemo ih na pet faza. Prva je »privlačenje pozornosti «. Čim uđu u bar, i muškarci i žene obično utvrde teritorij — sjedalo, mjesto gdje će se nasloniti, mjesto pokraj šanka ili na plesnom podiju. Kada se smjeste, počinju privlačiti pozornost. Taktike su različite. Muškarci zabacuju ramena, protežu se, stoje uzdignute glave i premještaju se s noge na nogu lelujavim pokretom. Osim toga, prekomjerno naglašavaju tjelesne pokrete. Umjesto da piće pomiješaju jednostavnim pokretom zapešća, muškarci to obično rade cijelom rukom, kao da miješaju glinu. Smiju se cijelim tijelom — dovoljno glasno da privuku pozornost svih oko sebe. Inače jednostavne geste tako postaju prenaglašene i pretjerane. Potom je tu i razmetljiv način hoda. Mužjaci pavijana koji žive na travnatim ravnicama istočne Afrike također se kočopere kada naslute mogući susret seksualne naravi. Mužjak gorile ukočeno hoda naprijed-natrag dok krajičkom oka promatra ženku. Osim toga, mužjaci mnogih vrsta uređuju krzno ili perje. Muškarci se glade po kosi, namještaju odjeću, vrhovima prstiju potežu bradu ili izvode neki drugi sličan pokret kojim raspršuju nervoznu energiju i održavaju tijelo u pokretu. Stariji muškarci često se služe različitim rekvizitima, kojima oglašavaju svoju dostupnost, poput skupog nakita, odjeće i drugih detalja koji sugeriraju uspjeh i bogatstvo. Ipak, svi ti signali mogu se svesti na jednu temeljnu, trodjelnu poruku: »Ovdje sam; važan sam; bezopasan sam.« Tu je kombinaciju signala teško odaslati istovremeno — značaj i dostupnost — ali


muškarcima to polazi za rukom; žene redovito snube muškarce. »Bolje je da vas vide nego da vas previde«, rekla je jednom Mae West. Žene to znaju. Fazu privlačenja pozornosti žene započinju manje-više istim manevrima kojima se služe i muškarci: osmjehivanje, zanesen pogled, premještanje s noge na nogu, ljuljanje, uređivanje, protezanje, gibanje po vlastitom teritoriju. Često ubacuju i čitav niz tipično ženskih pokreta. Igraju se kovrčama, naginju glavu u stranu, sramežljivo podižu pogled, hihoću se, izvijaju obrve, palucaju jezikom, oblizuju gornju usnu, rumene se i skrivaju lice te tako poručuju: »Ovdje sam.« Neke žene hodaju na specifičan način dok koketiraju; izvijaju leđa prema natrag, izbacuju grudi, njišu bokovima i izazovno hodaju. Nije čudo da mnoge žene nose cipele s visokim petama. Taj bizarni običaj, izum Catherine de Medici iz 16. stoljeća, neprirodno izvija leđa, ističe stražnjicu i zavodljivo izbacuje grudi. Lupkanje tankih potpetica dodatno priziva pozornost. Hodom na visokim petama, napućenim usnama, treptanjem očima, dlanovima okrenutim prema gore, okretanjem nožnih palaca jednog prema drugom, ljuljanjem tijela, lelujavim suknjama i blistavim osmijehom, žene muškarcima signaliziraju da im smiju prići.

Neobavezni razgovor Druga faza, prepoznavanje, započinje kada se pogledi sretnu. Tada jedan od potencijalnih partnera osmijehom ili laganom promjenom poze potvrđuje da je primio ili primila poruku poslanu nekim od gore opisanih signala i par 12 započinje razgovor. To može biti početak ljubavne veze. Međutim, to nije ni približno riskantno kao sljedeća velika eskalacijska točka: treća faza, razgovor. Ta dokona, često besmislena konverzacija koju obično nazivamo neobaveznim razgovorom je distinktivna značajka jer glas često poprima više, blaže i melodičnije tonove kojima se služimo i kada želimo izraziti nježnost i ljubav prema djeci ili brigu za ljude kojima je potrebna pomoć i njega. Neobavezni razgovor započinje bezopasnim izjavama kao što su: »Jesi li zadovoljna svojim iPhoneom?« ili »Je li hrana dobra?« Fraze za probijanje leda raznolike su kao i ljudska mašta, ali najbolji uvod su komplimenti ili pitanja, budući da i jedno i drugo zahtijeva odgovor. Štoviše, ono što kažete često je manje važno od toga kako to kažete. To je od presudne važnosti. Istog trenutka kada otvorite usta i progovorite, visinom glasa i intonacijom


odajete svoje namjere. Zvonak, blag i sladunjavo melodičan »zdravo« često je znak seksualnog ili romantičnog zanimanja, dok odsječan, dubok, ozbiljan ili čak nemaran »bok« rijetko rezultira ljubavlju. Ako se potencijalni partner smije više nego što to situacija zahtijeva, on ili ona vjerojatno također koketira. Razgovor je riskantan zbog jednog važnog razloga. Ljudski je glas poput potpisa koji otkriva ne samo naše namjere nego i podrijetlo, obrazovanje i neopipljive specifične značajke karaktera koje u sekundi mogu privući ili odbiti potencijalnog partnera. Glumci, javni govornici, diplomati i ljudi koji lažu iz navike, dobro poznaju moć tona glasa, stoga redovito moduliraju svoje glasove. Filmski glumci podižu glasove gotovo za cijelu oktavu kako bi proizveli milozvučni, zavodljivi ton glasa dok se »udvaraju« na sceni. Pametni lažljivci, pak, izbjegavaju laganje putem telefona koji je isključivo zvučni medij i u kojem su i najmanje nedosljednosti u naglasku i intonaciji lako uočljive. Još odmalena uče nas kontrolirati izraze lica, kao na primjer kada nam roditelji kažu da se »nasmiješimo baki«. Ipak, većina ljudi nije svjesna koliku moć glas posjeduje. U stvari, kada sam 2013. godine zajedno s portalom Match.com provela anketu među više od 5000 samaca u SAD-u, jedno od naših pitanja glasilo je: »Prosuđujete li potencijalnog partnera prema nekom od sljedećih kriterija?« Samci to prvenstveno čine na temelju gramatičke ispravnosti govora (83%), potom na temelju samopouzdanja (78%) i zatim prema izgledu zubi (76%). Pravilnim govorom odajete puno o svom odgoju; samopouzdanjem ističete svoju mentalnu stabilnost; zubi otkrivaju vašu dob i zdravstveni status. Nije čudno da je glas tako važan prilikom zavođenja. Privlačan glas može donijeti višestruku korist: muškarci i žene s privlačnim glasom imaju više seksualnih 13 14 partnera; neki imaju i više djece. I Givens i Perper svjedočili su tome da su mnoge potencijalne ljubavne 15 veze propale ubrzo nakon što je razgovor započeo. Međutim, ako par prebrodi taj kritični perceptivni trenutak — i oboje počnu aktivno slušati 16 jedno drugo — često prelaze na sljedeću fazu: dodir.

* Dodir započinje signaliziranjem namjere — naginjanjem prema naprijed, polaganjem ruke na stol prema ruci onog drugog, primicanjem korak bliže, ako oboje stoje, ili glađenjem vlastite ruke kao da gladimo ruku druge osobe. Potom dolazi vrhunac: jedna osoba dodiruje drugu po ramenu, podlaktici,


zapešću ili nekom drugom društveno dostupnom dijelu tijela. Obično to prvo učini žena, rukom lagano okrzne tijelo udvarača na najležerniji mogući, ali dobro proračunat način. Takav se dodir čini potpuno beznačajnim, a zapravo je izuzetno važan. Ljudska je koža poput polja prekrivenog travom, a svaka vlat je živčani završetak koji je toliko osjetljiv da i najmanji dodir može u ljudski mozak urezati sjećanje na taj trenutak. Dodirnuta osoba istog trena zapaža poruku. Ako se trgne, igra zavođenja je završena. Ako se povuče, makar i jedva zamjetno, ona ga vjerojatno više neće pokušati dodirnuti. Ako pak ignorira ovakvu uvertiru, možda će ga još jednom dodirnuti. Ali, ako se nagne prema njoj, nasmiješi ili uzvrati istovjetnom gestom i hotimice je dodirne, svladali su veliku prepreku dobro poznatu u životinjskoj zajednici. Većina se sisavaca miluje za vrijeme udvaranja. Plavi kitovi trljaju se perajama jedni o druge. Leptiri glade i trljaju trbuh partnerice dok se pare. Dupini se grickaju. Krtice se trljaju nosovima. Psi se ližu. Čimpanze se ljube, grle, tapšaju i drže za ruke. Sisavci se općenito glade, uređuju, čiste ili trljaju nosovima prije kopulacije. Dodir se naziva majkom osjetila. To je nesumnjivo točno jer svaka je ljudska kultura razvila kodeks kojim se određuje tko koga, kada, gdje i kako smije dodirivati. Maštovite i dovitljive u svojoj raznolikosti, ove igre dodirivanja temelj su ljudskog udvaranja. Stoga, ako naš par nastavi razgovarati i dodirivati se — ljuljati se, naginjati glavu u stranu, zaneseno gledati, smiješiti se, lelujati, koketirati — obično ulazi u posljednju fazu rituala udvaranja: sinkronizacija tijela.

Pratiti tempo Sinkronizacija tijela najintrigantnija je komponenta udvaranja. Kad se potencijalni ljubavnici opuste i raskomote, počinju se vrtjeti dok im se ramena ne nađu u istoj liniji i dok se tijelima ne okrenu jedno prema drugom, licem u lice. Takva rotacija može započeti i prije konverzacije ili nakon nekoliko sati razgovora, ali nakon nekog vremena muškarac i žena počinju se kretati u tandemu. Isprva kratko. Kada on podigne čašu, ona podigne svoju. Potom se sinkronizacija nakratko prekine. S vremenom, ipak, sve više međusobno kopiraju pokrete. Kada on prekriži noge, ona prekriži svoje; dok se on naginje ulijevo i ona se naginje ulijevo; on zagladi kosu, ona zagladi svoju. Kreću se u savršenom ritmu i zaneseno se gledaju u oči.


Taj ritam ljubavi, seksa, vječne ljudske reprodukcije može se prekinuti u bilo kojem trenutku, ali ako žele produžiti nit života, ponovno će uspostaviti ritam i nastaviti svoj ples zavođenja. Parovi koji postignu potpunu sinkronizaciju tijela često zajedno odlaze iz bara. Je li udvaranje u pet faza univerzalno za žene i muškarce? Ne znamo. Sigurno je da obrasce ponašanja koje su Givens i Perper uočili u američkim barovima za samce ne ispoljavaju baš svi ljudi na svijetu. U većini društava ljudi se ne upoznaju i ne sastaju u barovima ili klubovima. Neki se čak ni ne udvaraju javno; umjesto toga, brakovi se dogovaraju. Vrlo mali broj antropologa proučavao je poze, geste i izraze lica koje žene i muškarci iz drugih kultura rabe prilikom interakcije. Ipak, postoje brojni sporedni dokazi koji upućuju na to da su ti obrasci ponašanja zajednički cijelom čovječanstvu. Na Borneu, primjerice, žena iz plemena Dusun često naginje glavu u stranu i zuri u potencijalnog ljubavnika. Kada mu na nekoj zabavi pruži 17 rižino vino, ležerno mu dodirne i ruke. U stvari, većina ljudi koji često putuju znaju da ne morate govoriti lokalni jezik da biste uspješno koketirali. Čini se da su zavodljivi pogled, osmijeh i nježan dodir sastavni dio snubljenja svuda na svijetu. Ima još dokaza da je sinkronizacija tijela sveprisutna kod udvaranja među ljudima. U gotovo svakom društvu gdje je muškarcima i ženama dopušteno birati svoje partnere, samci se upoznaju na zabavama ili festivalima i plešu. A ples prije svega podrazumijeva ritmičke geste i usklađeno kretanje tijela u paru. Tradicionalističko društvo naroda Medlpa koji živi na Novoj Gvineji imitaciju je pretvorilo u ritual. Neudane djevojke upoznale su potencijalne muževe u tanem hetu, zajedničkom boravku u domu svojih roditelja. Nekoliko potencijalnih supružnika, raskošno odjevenih od glave do pete, okupilo se i sjedilo u parovima. Svečanost je započela pjesmom parova, a potom su potencijalni partneri njihali glavama, trljali čela i nosove te se stalno klanjali jedni drugima, sve to uz zaglušujući ritam bubnjeva. Narodu Medlpa sinkronizacija je značila sklad. Vjerovali su da to što jedan partner bolje prati ritam onog drugog, to je veća vjerojatnost da si to dvoje ljudi 18 savršeno odgovara. Zapravo, sinkronizacija tijela temelj je brojnih oblika društvene interakcije — udvaranje je tek jedan od njih. Student antropologa Edwarda Halla ponio je videokameru na dječje igralište na američkom srednjem zapadu te je, čučeći iza napuštenog automobila, promatrao i snimio dječje


kretnje za vrijeme interakcije na igralištu. Pažljivo proučivši snimljene sekvence, Hall je u dječjim kretnjama zamijetio jednolik, sinkronizirani ritam. Bilo je očito da se sva djeca igraju tandemski, određenim tempom. Štoviše, jedna vrlo aktivna djevojčica skakutala je po cijelom igralištu i 19 zadavala ritam. Sva ostala djeca nesvjesno su pratila njezin tempo. Poznato pod nazivom interakcijska sinkronija, ovakvo imitiranje pokreta počinje još u najranijem djetinjstvu. Već drugi dan života, novorođenče svoje tjelesne pokrete počinje sinkronizirati s ritmičkim obrascima ljudskog glasa. Sada je već dobro poznato da ljudi u mnogim drugim kulturama uhvate ritam kada se osjećaju ugodno zajedno. Fotografije i usporene snimke ljudi u kafićima, na željezničkim kolodvorima, u supermarketima, na domjencima i drugim javnim mjestima u različitim društvima, zorno prikazuju tendenciju ljudi da zauzmu poze drugih ljudi. Ritam se nastavlja. Kada prijatelje spojimo na elektroencefalograf, koji mjeri aktivnost mozga, dobiveni zapis pokazuje da se čak i moždani valovi sinkroniziraju kada dvoje ljudi vodi skladan razgovor. U stvari, ako sjedeći za stolom za vrijeme večere pažljivo promatrate, možete svojom rukom dirigirati konverzacijom dok ostali članovi obitelji razgovaraju i jedu. Naglašeni slogovi obično drže tempo, ali i tišina ima svoj ritam; dok jedna osoba stavlja ruku na usta, druga poseže za soli — točno kao na znak. Stanke i sinkope, spušteni glasovi i podignuti laktovi označavaju puls života i 20 ljubavi. Naša potreba da pratimo ritam drugih odraz je ritmične mimikrije tipične za mnoge druge životinje. Primatolog Wolfgang Kohler nekoliko je puta ušao u nastambu čimpanzi u sklopu centra za istraživanje primata u potrazi za skupinom mužjaka i ženki koji se »približno istim ritmom« gegaju oko motke. Kohler je rekao da su životinje mahale glavama dok su se zajedno ljuljale, a svaka je započinjala istim stopalom. Osim toga, čimpanze se ponekad ljuljaju s jedne strane na drugu i netremice se gledaju u oči netom prije kopulacije. U stvari, ritmično kretanje je temelj svakog udvaranja u životinjskom svijetu. Mačke kruže. Jeleni paradiraju. Majmuni urlikavci udvaraju se ritmičnim pokretima jezika. Ribe koljuške plivaju cik-cak. Od medvjeda do kukaca, parovi svih životinjskih vrsta izvode ritmične rituale kojima izražavaju svoje ljubavne namjere. Plesati je prirodno. Stoga smatram da možemo ustvrditi da je sinkronizacija tijela univerzalna faza procesa udvaranja kod ljudi: kada se počnemo međusobno privlačiti, uspostavljamo zajednički ritam.


Snubljenje porukama Ljudsko udvaranje ima i drugih sličnosti s udvaranjem ostalih živih bića. Ljudi obično snubljenju prilaze vrlo polako. Oprez za vrijeme udvaranja karakterističan je i za pauke. Mužjak pauka vučjaka, na primjer, mora ući u dug i mračan hodnik ženkine nastambe kako bi joj se udvarao i kopulirao. To radi polako. Ako pokaže preveliku gorljivost, proždrijet će ga. Muškarci i žene koji na početku udvaranja nastupe previše agresivno također trpe neugodne posljedice. Ako priđete preblizu, prerano dodirnete ili previše pričate, vjerojatno će vas odbiti. Kao i kod pauka vučjaka, pavijana i mnogih drugih životinja, ljudska osvajanja temelje se na iščitavanju poruka. U svakom prijelomnom trenutku u okviru rituala svaki partner mora ispravno reagirati; u suprotnom, udvaranje neće biti uspješno. U stvari, Perper je u toj razmjeni signala počeo zapažati neobičnu podjelu rada. Žene u Americi uglavnom su bile te koje su pokretale proces udvaranja — počevši sa suptilnim neverbalnim signalima kao što je lagano premještanje težine tijela, smiješak ili pogled. Žene su započele dvije trećine svih osvajanja kojima je Perper svjedočio. One koje je poslije intervjuirao bile su sasvim svjesne toga da su potencijalnog partnera namamile na razgovor tako što su ga oprezno dodirnule ovdje ili ondje, vabile ga koketnim pogledima, pitanjima, komplimentima i šalama. Moje studije »Samci u Americi«, koje provodim svake godine od 2010. zajedno s portalom Match.com na reprezentativnom uzorku američkog stanovništva (ne članova Match.coma), jasno ukazuju na to da danas žene svih dobnih i etničkih skupina, različite seksualne orijentacije i iz svih 21 dijelova zemlje i dalje iniciraju kontakt. Doista, postale su prilično izravne. U istraživanju provedenom 2012. godine, 65% od više od 2700 muškaraca izjavilo je da ih je barem jedna žena pozvala na spoj (i 92% muškaraca smatralo je da je to u redu). Osim toga, daleko veći broj žena najvjerojatnije se još uvijek služi bezvremenim trikovima zavođenja — zabacivanjem glave, glađenjem kose, sramežljivim podizanjem pogleda, izvijanjem leđa i izbacivanjem grudi, nošenjem izazovno krojene odjeće koja puno otkriva, hodom u cipelama s visokom petom i milozvučnim glasom. S usponom interneta, žene su osmislile još nekoliko upadljivih zavodničkih poteza. U našem istraživanju o samcima u Americi 2013. godine, 40% žena izjavilo je da su slale eksplicitne seksualne poruke putem mobitela ili elektroničke pošte, a 36% ih je poslalo seksi fotografiju, dok je


62% muškaraca od neke žene primilo provokativnu poruku i 61% erotičnu fotografiju. Osim toga, žene svoje profile na Facebooku i drugim društvenim mrežama zatrpavaju izazovnim fotografijama, sugestivnim porukama i simpatičnim emojima i emotikonima — često s jedinim ciljem da pokrenu proces osvajanja partnera. Ženska izravnost, naravno, nije isključivo američka pojava. Pedesetih godina prošlog stoljeća, Clellan Ford i Frank Beach, poznati analitičari seksualnih običaja koji se pojavljuju u različitim kulturama, potvrdili su da, premda većina ljudi smatra da bi muškarci trebali preuzeti inicijativu u seksualnim osvajanjima, u praksi žene u cijelom svijetu također aktivno započinju seksualne i romantične veze. U stvari, neobično je to što zapadnjaci i dalje čvrsto vjeruju u ideju da su muškarci ti koji zavode, a žene su sramežljive, podčinjene primateljice muških udvaračkih poteza. Ta pogrešna predodžba vjerojatno je relikvija naše duge zemljoradničke prošlosti, kada su žene bile pijuni u kompliciranim razmjenama imanja sklapanjem brakova iz interesa, a vrijednost im je uvelike ovisila o »čistoći«. Stoga su djevojke bile pod stalnim i strogim nadzorom pratilja, a spolni nagon im je bio osporavan. Danas je, međutim, ženama u razvijenom svijetu vraćena seksualna sloboda. Oslobođene iz svijeta ugovorenih brakova i seksualne podčinjenosti, redovito preuzimaju i ulogu osvajača. Naposljetku je ipak muškarac taj koji mora reagirati na ženine signale ako se veza želi uspostaviti i razviti. Kao što je jedna žena rekla Perperu: »Muškarac bi u nekom trenutku trebao shvatiti mig i preuzeti stvar u svoje ruke.«

* Muškarci osjećaju tu promjenu kontrole, pomak koji Perper naziva transferom inicijative. Obično se događa odmah čim par napusti bar, klub ili domjenak. Sada muškarac mora povući svoje »poteze«— obgrliti ženu, poljubiti je i privoliti je na seks. Zanimljivo je kako muškarci dobro poznaju svoju ulogu. Kada je Perper od trideset jednog ispitanika zatražio da opišu redoslijed radnji u procesu zavođenja, samo su trojica navela uvodne dijelove — one koje kontrolira žena. Samo se jedan muškarac mogao sjetiti tko je prvi progovorio, tko je koga kada dodirnuo ili kako je tko počeo pokazivati zanimanje za ono drugo. Međutim, svi do jednog detaljno su opisivali svoje dužnosti, kako su počeli


ljubiti i maziti ženu i kako su je odveli u krevet. Tko je onda lovac, a tko plijen; tko je zavodnik, a tko je začaran? Očito je da oba partnera imaju važne uloge. Ako jedan ili drugi propusti neki važan znak, osvajanje završava. Kada su svi signali primljeni i oba partnera reagiraju na pravi način, ritam se nastavlja. Poput drugih živih bića koja se udvaraju, ljudi moraju odigrati »na vrijeme« da bi osvajanje uspjelo.

* Američki barovi za samce na svojevrstan način nalikuju okupljalištima određenih ptica. Lek je švedski ornitološki pojam za komad zemljišta gdje se mužjaci i ženke sastaju, miješaju i pare. Nevelik broj ptičjih vrsta kopulira na takvom okupljalištu, ali među njima je sjeverno-američki prerijski tetrijeb. Početkom ožujka mužjak tetrijeba pojavljuje se na lokacijama od istočne Kalifornije do Montane i Wyominga. Ondje, na određenim dijelovima široke prerije koji se jednom godišnje koriste za parenje, svaki mužjak uspostavlja svoj teritorij na kojem se »reklamira« nekoliko sati dnevno nakon svitanja, u trajanju od otprilike šest tjedana — kočoperi se, uređuje perje i napuhuje kako bi ženkama koje prolaze kraj njega pokazao koliko je važan. Ženke prerijskog tetrijeba dolaze do okupljališta nakon što su se mužjaci smjestili. Ženka se prvo šepuri po granicama teritorija koje su mužjaci zauzeli i proučava ih, što može potrajati dva ili tri dana. Potom se odmara na teritoriju mužjaka koji joj se čini privlačnim. Ubrzo i stanar i gošća počinju plesati udvarački ples, uzajamno prilagođavaju ritam i paradirajući pred partnerom, pokazuju svoju naklonost. Jesu li duhovite dosjetke na domjencima, crkvena druženja, uredski ručkovi, barovi ili klubovi bitno drugačiji od razmetljivog šepirenja na okupljalištu ptica? Kao antropologinja, smatram da je teško ignorirati činjenicu da i ljudi i tetrijebi uspostavljaju teritorij na kojem se prikazuju u najboljem svjetlu te da i jedni i drugi ispoljavaju manire kojima je svrha osvajanje partnera i usklađeno se kreću prije samog parenja. Priroda očito ima nekoliko osnovnih pravila za udvaranje.

Poziv na večeru


Dvije nešto univerzalnije značajke snubljenja manje su suptilne: hrana i pjesma. Potencijalnim ljubavnicima na Zapadu vjerojatno ni jedan drugi ritual nije toliko značajan koliko zajednički obrok. Pravila se mijenjaju; uistinu, većina nas nije sigurna tko bi trebao platiti račun u restoranu. Međutim, ako se muškarac udvara, uglavnom će on posegnuti za računom; u tom slučaju žena gotovo instinktivno zna da je njezin pratitelj želi osvojiti. U stvari, na svijetu nema učestalije metode zavođenja od hrane ponuđene u nadi da će to dovesti do seksa. Riba, komad mesa, slatkiši i pivo samo su neke 22 od bezbrojnih delicija koje ljudi nude s tim ciljem. Ljudi nemaju monopol na ovu taktiku. Crnokrile muhe (lat. hylobittacus apicalis) često love lisne uši, dugonoge pauke ili obične muhe na šumskom tlu. Kada ulovi posebno sočan plijen, mužjak ispušta izlučevine iz trbušne mirisne žlijezde koje se dalje prenose povjetarcem i tako objavljuje uspješan lov. Često se ženka koja se nađe u prolazu zaustavi uživati u ukusnom obroku i pri tome se pari s domaćinom. Mužjaci ptica također hrane potencijalne partnerice. Mužjak čigre svojoj voljenoj često donese malu ribu, a mužjak velike ptice trkačice na dar ponudi malog guštera. Mužjaci čimpanze koji žive uz jezero Tanganyika, u istočnoj Africi, partnerici nude komadić mlade gazele, zeca ili neke druge životinje koju su uhvatili i ubili. Ženka koja se tjera konzumira dar, a potom se pari s 23 donatorom. »Put do muškog srca vodi kroz njegov želudac«, kaže stara izreka. Možda. Neke ženke sisavaca uistinu hrane svoje partnere; žene su jedne od njih. Ipak, u svijetu neusporedivo manji broj žena muškarcima redovito nudi 24 hranu dok ih pokušava osvojiti nego što to čine muškarci dok zavode žene . A ako je dar u obliku hrane nepraktičan ili staromodan, muškarci svojim djevojkama poklanjaju duhan, nakit, odjeću, cvijeće ili neki drugi manji, ali vrijedan poklon kao simbol svoje privrženosti i kao blagi poticaj za novi ljubavni sastanak. Običaj hranjenja u sklopu udvaranja vjerojatno datira iz vremena prije dinosaura jer ima vrlo važnu reproduktivnu funkciju. Davanjem brane ženkama mužjaci pokazuju da su sposobni lovci, da mogu osigurati hranu i da su dostojni partneri za razmnožavanje.

* »Ako je glazba hrana ljubavi, nek’ i dalje svira.« Shakespeare je elegantno odao počast posljednjem iskonskom ljubavnom mamcu: melodiji. Pjevanje ili


sviranje na nekom glazbenom instrumentu radi privlačenja partnera uobičajena je praksa u cijelom svijetu. Muškarci indijanskog plemena Hopi na američkom sjeverozapadu svojim odabranicama tradicionalno pjevaju vrlo složenu ljubavnu pjesmu. Isto su činili Samoanci na zapadnom Pacifiku, pripadnici apaškog plemena Chiricahua na američkom jugozapadu i plemena Sanpoil koje je živjelo na današnjem istoku savezne države Washington. Apaški muškarci nadali su se da će djevojku privući serenadom izvedenom na svirali; i muškarci i žene, pripadnici naroda Ifugao, koji živi u središnjem dijelu planinskog lanca Luzon na Filipinima, sviranjem na harfi nastojali su 25 raspiriti ljubavni žar kod svojih simpatija. Ipak, vjerojatno je upravo naše društvo očarano glazbom. Od iPoda koje tinejdžeri nose po ulicama do glazbe koja trešti na gotovo svim javnim mjestima, glazba vlada posvuda, gdjegod se muškarci i žene okupljaju. Ako vas netko pozove na večeru svojoj kući, možete biti sigurni da će vam servirati više od pizze ili odreska; dobit ćete i glazbu. Očekivano, glazba kojom se ljudi udvaraju odjekuje u melodijama životinjskog svijeta. Dovoljno je samo izaći iz kuće u sparnu ljetnu noć i poslušati zvukove. Žabe krekeću. Cvrčci cvrče. Mačke se deru. Kukci pjevaju. Ježevi prodorno ciče. Aligatori se glasaju dubokim zvukom koji podsjeća na lavež pasa. U cijelom životinjskom carstvu, zov mužjaka u tjeranju — od bakalarova bubnjanja zračnim mjehurom i prigušene rike slona do »cvrkutanja« sićušnog macaklina — nedvosmisleno upućuje na udvaranje u tijeku. Prije više desetljeća Otto Jespersen, danski filolog, iznio je čak i tezu o tome da su zvukovi koje su pradavni ljudi proizvodili prilikom udvaranja zapravo potaknuli razvoj jezika. »Jezik je nastao«, rekao je, »u vrijeme kada su ljudi živjeli od ljubavi; prve izgovorene riječi zamišljam kao nešto između noćnog ljubavnog zova mačke koja se tjera i melodične ljubavne pjesme 26 slavuja.« Ovo zvuči malo nategnuto. Pradavni muškarci i žene vjerojatno su imali više razloga zbog kojih su unaprijedili svoju komunikaciju. Ipak, ljubavne pjesme, poput nacionalnih himni, svakako nam uzburkaju krv.

* Voljela bih vjerovati da udvaranje počinje kada on ili ona ispriča fantastičan vic o antipatičnom političaru, iznese pronicljiv komentar o svjetskoj ekonomiji ili provokativnu primjedbu o nedavnoj kazališnoj izvedbi ili sportskom događaju — nešto duhovito, inteligentno. Zaljubljenost, ipak,


može započeti jedva zamjetnim naginjanjem glave, zavodljivim pogledom, nježnim dodirom, slasnim odreskom u otmjenom restoranu ili melodijom koju nam netko šapuće na uho u plesnom zanosu. Tijelo tada jurne prema naprijed, ostavljajući umu da dokuči taj osjećaj zaljubljenosti: »Zašto on?«, »Zašto ona?«


2

Zašto on? Zašto ona? Ljubavni nagon i kako biramo partnere Susret dviju osobnosti je poput kontakta dviju kemijskih supstanci; ako se dogodi reakcija, obje će se promijeniti. CARL JUNG Jer kad te makar i na trenutak spazim, / bez riječi odmah ostanem; / da, jezik mi se zapetlja i tijelom mi, ispod kože, / struje nedokučivi platneni trnci.« Tako počinje pjesma koja opisuje osjećaj zaljubljenosti i koju je Sapfo napisala na grčkom otoku Lesbosu prije otprilike dvije i pol tisuće godina. Romantična ljubav, opsesivna ljubav, strastvena ljubav, zaljubljenost, zaluđenost, nazovite to kako želite — gotovo svi poznaju taj osjećaj. Tu euforiju. To mučenje. Te besane noći i nemirne dane. Preplavljeni ushićenjem ili iščekivanjem, sanjarite na nastavi ili poslu, zaboravljate kaput, promašite svoje skretanje, stalno provjeravate mobitel ili planirate što ćete reći — opsjednuti, obuzeti čežnjom za sljedećim susretom s »njim« ili »njom.« Potom, kada se ponovno sretnete, i najmanja njegova gesta zaustavlja vam dah. Od njezina smijeha muti vam se u glavi. Upuštate se u nesmotrene rizike, govorite gluposti, prenapadno se smijete, otkrivate mračne tajne, razgovarate cijelu noć, hodate u zoru i često se grlite i ljubite — potpuno nesvjesni ostatka svijeta dok posrćete omamljeni groznicom, bez daha, očarani osjećajem blaženstva. Unatoč stotinama tisuća pjesama, knjiga, opera, drama, baleta, mitova i legendi koje govore o romantičnoj ljubavi još od prije Kristova rođenja, unatoč tome što su muškarci i žene nebrojeno puta zbog ljubavi napuštali obitelj i prijatelje, počinili ubojstvo ili samoubojstvo, ili jednostavno uvenuli, vrlo mali broj znanstvenika ovoj je strasti posvetio pozornost koju zaslužuje — sve donedavno. Sigmund Freud slijepu je zaljubljenost, ili zaluđenost, kako je neki zovu, smatrao blokiranim ili zakašnjelim spolnim nagonom i kao takvu je


ignorirao. Havelock Ellis ljubavnu je privlačnost i groznicu prilično neuvjerljivo opisivao kao »seks i prijateljstvo«. Mnogi ljudi pak smatraju da je ljubavna strast mističan, nedodirljiv, neobjašnjiv, pa čak i svet doživljaj koji prkosi zakonima prirode i izmiče detaljnom znanstvenom proučavanju. Ipak, danas se o ovoj strasti prikupljaju znanstveni podaci.

Zaljubljivanje Ljubavna privlačnost sada se povezuje s cijelim paketom psiholoških, 27 bihevioralnih i fizioloških osobina. Prikupljanje podataka u većem opsegu započelo je sa sada već klasičnom analizom ove ludosti, u djelu »Ljubav i 28 29 ljubavno ludilo« autorice Dorothy Tennov. Tennov je sastavila približno dvije stotine tvrdnji o ljubavi te od četiristo muškaraca i žena sa Sveučilišta Bridgeport u Connecticutu zatražila da na njih odgovore s »točno« ili »netočno«. Stotine drugih pojedinaca sudjelovalo je u kasnijim verzijama upitnika. Na temelju njihovih odgovora, kao i osobnih dnevnika te drugih priča, Dorothy Tennov utvrdila je cijeli niz značajki zajedničkih za stanje »zaljubljenosti«, stanje koje autorica naziva ljubavnim ludilom ili limerencijom. Prvi dramatični aspekt zaljubljenosti je u njezinu začetku, trenutku kada nam druga osoba počinje »posebno značiti«. Počinjemo se intenzivno fokusirati na nju ili njega, što znanstvenici nazivaju »isticanjem«. To može biti stari prijatelj kojeg vidimo u novom svjetlu ili potpuni stranac. Kao što je rekao jedan od Tennovinih ispitanika: »Sav moj svijet se promijenio. Dobio je novo središte i to središte bila je Marilyn.« Ljubav se potom razvija prema tipičnom obrascu, počevši s »prisilnim razmišljanjem«. Misli o objektu vaše ljubavi počinju vam zaposjedati um. Nešto što je rekao neprestano vam odzvanja u ušima; vidite njezin osmijeh, prisjećate se nekog komentara, posebnog pokreta, aluzije — i uživate u tome. Pitate se što bi voljena osoba mislila o knjizi koju čitate, o filmu koji ste upravo pogledali ili problemu koji vas muči na poslu, a svaki trenutak koji ste proveli zajedno dobiva na važnosti i uvijek ga iznova preispitujete. Isprva se takva nametljiva sanjarenja pojavljuju u neredovitim intervalima, ali mnogi su ispitanici rekli da su, kako je opsjednutost jačala, 85 do gotovo 100% svog vremena neprestano mislili na osobu u koju su bili zaljubljeni. Uistinu, dok traje ta fiksacija, zaljubljene osobe teško se


usredotočuju na druge stvari, kao što su svakodnevni zadaci, posao i škola; 30 lako se zbune i teško zadržavaju pozornost. Štoviše, počinju se fokusirati na najbanalnije osobine obožavane osobe i preuveličavati ih u procesu koji nazivamo kristalizacijom. Kristalizacija se od idealizacije razlikuje po tome što zaljubljena osoba doista uočava slabosti svog idola. U stvari, svi sudionici ispitivanja Dorothy Tennov navodili su nedostatke osoba u koje su zaljubljeni, ili su te njihove mane jednostavno odbacili kao nevažne ili su sami sebe uvjerili da ih upravo one čine jedinstvenima i neodoljivima. Kao što je Chaucer rekao, »ljubav je slijepa«. Tri ključna osjećaja u najvećoj su mjeri prisutna u sanjarenjima zaljubljenih ispitanika: čežnja, nada i neizvjesnost. Ako je voljena osoba pokazala i najmanju pozitivnu reakciju, opijeni će partner u mislima danima poslije toga reprizirati te dragocjene trenutke. Ako su njihovi pokušaji udvaranja odbijeni, osjećaj neizvjesnosti ili nesigurnosti može se pretvoriti u stanje očajanja i bezvoljnosti (poznat i pod nazivom anhedonija). Nesuđeni ljubavnik neko će vrijeme tugovati i prepustiti se turobnim mislima dok ne uspije pronaći neko objašnjenje za svoj neuspjeh i potom ponovno pokušati. Glavni pokretači su nesretne okolnosti i društvene barijere; oni produbljuju ljubavnu strast i čežnju — tu sam pojavu nazvala »privlačenjem 31 32 frustraciji .« Osim toga, zaljubljena osoba osjeća tjeskobu zbog odvojenosti kada nije u blizini voljene osobe. Ispod sve te tjeskobe i ushićenja skriva se neublaženi strah. Dvadeset osmogodišnji vozač kamiona najbolje je rezimirao ono što je većina ispitanika osjećala: »Obuzimala bi me neopisiva nervoza«, rekao je. »Bilo je to nešto poput treme pred nastup na sceni, kao da izlazim pred publiku. Ruka bi mi drhtala kada bih joj pozvonio na vrata. Kada bih je zvao telefonom, činilo mi se da otkucaje svog bila na sljepoočnici čujem glasnije od zvonjave telefona.« Povećana razina energije (hipomanija) još je jedna od ključnih značajki zaljubljenosti. Zaljubljene osobe navode drhtanje, bljedilo, naglo rumenjenje lica, opću slabost, opći osjećaj nelagode i mucanje, kao i jednu ili više suosjećajnih reakcija živčanog sustava, uključujući znojenje, leptiriće u trbuhu, lupanje srca i/ili poteškoće s jelom ili spavanjem. Neki su čak osjetili i gubitak nekih osnovnih sposobnosti i vještina. Stendhal, francuski romanopisac iz devetnaestog stoljeća, savršeno je opisao taj osjećaj. Prisjećajući se poslijepodneva koje je proveo u šetnji sa svojom dragom, napisao je: »Kad god bih ponudio ruku Leanore, uvijek mi se činilo 33 da ću pasti i da moram razmišljati o tome kako hodam.« Sramežljivost, iščekivanje, strah od odbijanja, želja za recipročnim


uzvraćanjem osjećaja i snažna motivacija za osvajanjem te posebne osobe ubrajaju se u ostale ključne značajke ljubavne strasti. Zaljubljene osobe mogu lako postati ljubomorne. Neke čak idu u krajnost kako bi zaštitili tek propupalu vezu, što stručnjaci za ponašanje životinja nazivaju »čuvanjem 34 35 partnera «. Sudionici u istraživanju iznad svega su isticali osjećaj bespomoćnosti, dojam da je ta opsesija neracionalna, nedobrovoljna, neplanirana i da se ne može kontrolirati. Direktor u nekoj tvrtki, čovjek u ranim pedesetim godinama, ovako je opisao uredsku aferu: »Sve mi se više čini da je ta privlačnost koju osjećam prema Emily neka vrsta biološke, instinktivne radnje koju se ne može dobrovoljno ni logički kontrolirati... Ta me privlačnost usmjerava. Očajnički joj se pokušavam oduprijeti, ograničiti joj utjecaj, preusmjeriti je (primjerice, na seks), zanijekati je, uživati u njoj i da, dovraga, izazvati njezinu reakciju! Premda znam da Emily i ja nemamo 36 apsolutno nikakve izglede za zajednički život, opsjedaju me misli o njoj.« Čini se da je zaljubljenost velika lepeza snažnih osjećaja, čiji se intenzitet često i dramatično mijenja, prikovana za klatno raspoloženja jednog jedinog bića zbog čijih mušica možete izgubiti sve što vas okružuje — uključujući posao, obitelj i prijatelje. Takav nehotično složen mozaik misli, osjećaja i motiva samo je djelomično povezan sa seksom. Zaljubljeni ispitanici koji su sudjelovali u istraživanju Dorothy Tennov žudjeli su za seksom sa svojim voljenima. Ipak, njihovu je požudu nadjačala daleko snažnija i dublja čežnja. Željeli su da im voljeni ili voljena piše, da ih zove, poziva na spoj i, iznad svega, da im uzvrati jednakom strašću. Kod zaljubljenih žena i muškaraca emocionalno jedinstvo nadilazi spolnu želju. U stvari, 95% žena i 91% muškaraca odbacilo je tvrdnju »U ljubavi je od svega najbolji seks.« Štoviše, ti osjećaji mogu eruptirati u bilo kojoj dobi. Otkrila sam to sastavljajući svoj upitnik o zaljubljivanju i prikupljajući podatke o 437 37 Amerikanaca i 402 Japanca. (Vidi Prilog A.) Ljudi stariji od četrdeset pet i oni mlađi od dvadeset pet ne pokazuju značajne statističke razlike u 82% upitnika. Snažni osjećaji zaljubljenosti općenito se prvo pojavljuju u vrijeme 38 puberteta, ali čak i mala djeca mogu se zaljubiti. Najmlađa zaljubljena osoba koju sam u životu upoznala bio je dječak od dvije i pol godine. Svaki put kada bi se jedna djevojčica došla k njemu igrati, samo bi sjedio pokraj nje i gladio je po kosi; kada bi otišla svojoj kući, ostao bi potišten otprilike dva sata. Ona je bila posebna, a on opsjednut.


Zašto se zaljubljujemo u Raya umjesto u Billa, u Sue umjesto u Cecily? Zašto on? Zašto ona? »Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje«, tvrdio je filozof Blaise Pascal, ali znanstvenici mogu ponuditi neka prilično razumna rješenja za ovaj uragan osjećaja.

Privlačnost mirisa Zaljubljenost djelomično može potaknuti i jedna od najstarijih ljudskih osobina, naše osjetilo mirisa. Svaka osoba miriše malo drugačije; svi imamo osobni »mirisni otisak« po kojem se od drugih ljudi razlikujemo kao i po glasu, rukama ili umnim sposobnostima. Novorođenče može prepoznati svoju majku po mirisu, a do odrasle dobi 39 ljudi nauče raspoznavati više od deset tisuća različitih mirisa. Stoga smo očito po prirodi podložni primamljivom djelovanju mirisa. Mnoga bića zavode mirisom, kao što je na temelju vrlo zornog prikaza uvidio francuski prirodoslovac iz devetnaestog stoljeća, Jean Henri Fabre. Fabre je pronašao čahuru prekrasnog moljca paunovca (lat. saturnia pavonia). Unio ju je u svoj seoski dom i preko noći ostavio u svojoj radnoj sobi. Sljedećeg jutra iz čahure je izronila ženka, blistava od metamorfoze. Fabre ju je stavio u kavez. Na njegovo veliko zaprepaštenje, te je večeri četrdeset mužjaka paunovca uletjelo kroz otvoren prozor kako bi snubili djevicu; tijekom sljedećih večeri pojavilo se više od 150 muških moljaca. Ta je ženka iz svog proširenog abdomena izlučivala nevidljivi sekret — feromon, čiji je 40 miris privukao udvarače s udaljenosti od gotovo dva kilometra. Od vremena kada je Fabre provodio svoje pokuse otkriveni su primamljivi mirisi više od 250 vrsta insekata i mnogih drugih životinja. Neke od tih mirisa — kao što je castoreum, tvar koja se nalazi u mirisnim žlijezdama sibirskih i sjevernoameričkih dabrova; mošus, crveni želatinozni feromon istočno-azijskog jelena; i cibet, tvar slična medu koju izlučuju mačke istoimene etiopske pasmine — na sebe su stavljali ljudi iz različitih povijesnih razdoblja i podneblja, od starih Grka do Indijaca i Kineza kako bi njime opili svoju dragu. Ljudsko tijelo također može proizvesti neke snažne mirisne afrodizijake. I muškarci i žene imaju apokrine, odnosno mirisne žlijezde ispod pazuha, oko bradavica i u preponama, koje se aktiviraju u pubertetu. Te se mirisne »kutije« razlikuju od ekrinih žlijezda koje prekrivaju glavninu tijela i proizvode tekućinu bez mirisa jer u kombinaciji s bakterijama na koži


izlučuju oštar, neugodan miris znoja. Baudelaire je smatrao da u tom erotičnom znoju stanuje ljudska duša. Francuski romanopisac devetnaestog stoljeća Joris Karl Huysmans običavao je pratiti žene po poljima i njušiti ih. Zapisao je da miris ženina pazuha »u muškarcu lakoćom oslobađa divlju životinju«. Napoleon se slagao s njegovim mišljenjem. Navodno je jednom poslao pismo svojoj dragoj Josephine i 41 poručio joj: »Sutra navečer dolazim u Pariz. Nemoj se prati.« Prema tradiciji, u nekim dijelovima Grčke i Balkanskog poluotoka muškarci su nosili maramice ispod pazuha tijekom svečanosti i potom te miomirisne znakove svoje naklonosti pružali ženama koje su pozivali na ples; zaklinjali su se u uspješnost ove metode. U stvari, znoj se u cijelom svijetu koristio kao sastojak ljubavnih napitaka. U Shakespeareovo doba, žene su pod pazuhom držale oguljenu jabuku sve dok voće ne bi postalo zasićeno njezinim mirisom; potom bi tu »ljubavnu jabuku« ponudile svom dragom da je pomiriše. Recept koji su osmislili imigranti s Karipskih otoka u SAD-u glasi: »Pripremi kosani odrezak. Umoči ga u vlastiti znoj. Isprži i ponudi 42 osobi koju želiš.«

* Ipak, može li zapravo muškarčev miris pobuditi romantične osjećaje kod žene? Možda. Miris svježeg muškog znoja podiže razinu LH (lutenizirajućeg hormona) kod žena i time pojačava njihovo seksualno uzbuđenje. Isto tako, miris vaginalnih tekućina, takozvanih kopulina, a naročito onih koji se izlučuju tijekom ovulacije, može pojačati aktivnost muških hormona, testosterona, i potaknuti seksualno uzbuđenje muškaraca. Nakon takvog mirisima zasićenog početka, stimulacija genitalija tijekom seksa može pokrenuti eskalaciju dopaminskih krugova u mozgu, koje povezujemo s ljubavnom strašću, i potencijalno nas gurnuti preko ruba u stanje 43 zaljubljenosti. Miris žene ili muškarca može probuditi brojne uspomene. Upečatljiv primjer prisjećanja u nekom književnom djelu nalazimo u Kiplingovoj pjesmi »Lichtenberg«, u kojoj je napisao da mu miris kišom natopljenih stabala akacije znači dom. Nesumnjivo se sjećate mirisa jesenskog lišća, božićnog drvca, obiteljskog psa, pa čak i bivšeg ljubavnika — i svih sjećanja koja ti mirisi prizivaju. Stoga miris prave osobe u pravom trenutku može svojim dodirom probuditi lijepe uspomene i možda zapaliti prvu iskru, predivan trenutak romantične zadivljenosti.


Mješavina mirisa S drage pak strane, Amerikanci, Japanci i mnogi dragi narodi tjelesne mirise smatraju uvredljivima; većinu će miris znoja vjerojatnije odbiti nego privući. Neki znanstvenici smatraju da razlog zašto Japancima tjelesni mirisi prekomjerno smetaju leži u dugoj tradiciji sklapanja dogovorenih brakova; muškarci i žene bili su prisiljeni na blizak kontakt s partnerima koji im nisu 44 bili privlačni. Ne znam zašto Amerikanci imaju fobiju od prirodnih tjelesnih mirisa. Možda su nam oglašivači isprali mozak kako bi prodali što više dezodoransa i sličnih kozmetičkih proizvoda. U svakom slučaju, volimo osjetiti komercijalne mirise na partneru. Kupujemo mirisne šampone, sapune, losione poslije brijanja i parfeme po previsokim cijenama. Zatim se još mirisi hrane, svježeg zraka, duhana, mirisi ureda i doma pomiješaju s našim prirodnim mirisima i tvore specifičnu mješavinu. Nijemu etiketu na koju ljudi reagiraju. U istraživanju koje je provela zaklada Fragrance Foundation, i muškarci i žene ocijenili su miris kao važan aspekt seksualne privlačnosti, dodijelivši mu ocjenu 8,4 na skali od 45 1 do 10. Kao i moljcima paunovcima, ljudskim bićima miris pobuđuje seksualno uzbuđenje. Mišljenja i stavovi o znojenju očito se razlikuju među kulturama. Klima, vrsta odjeće, svakodnevni pristup vodi za pranje, pojam čistoće, odgoj i mnoge druge društvene varijable uvjetuju razvoj našeg apetita za mirisima. Jasna veza između ljudskih tjelesnih mirisa i euforične žudnje za ljubavi ionako nije pronađena. Jedno ipak mogu zaključiti: kada upoznate nekog novog tko vam se čini privlačnim, vjerojatno vam se »sviđa kako miriše«, što su stvoreni preduvjeti da se zaljubite. Potom, kada ljubavna strast procvjeta, miris voljene osobe postaje afrodizijak, trajni stimulans ljubavne veze. Možda je to razlog zašto neke žene vole spavati u majicama svojih partnera i zašto su muškarci u devetnaestom stoljeću često s uživanjem mirisali maramicu svoje ljubljene.

Mentalne mape ljubavi Daleko važniji mehanizam kojim ljudi postaju opčinjeni drugom osobom moglo bi biti nešto što nazivamo »mentalnom mapom ljubavi.« Davno prije nego što svoju pozornost usredotočite na Raya umjesto na Billa, na Sue


umjesto Cecily, u glavi ste razvili mentalnu mapu, nesvjestan popis osobina 46 koje bi vaš idealni partner trebao imati. Djeca počinju razvijati ljubavne mape u dobi između pet i osam godina (ili čak i ranije) kao reakciju na obitelj, prijatelje, iskustvene doživljaje i slučajna poznanstva. Primjerice, kao dijete se naviknete na galamu ili mir u svom domu, na to kako vas majka sluša, prekorava i miluje, kao i na to kako se vaš otac šali, hoda i govori. Određene karakterne osobine svojih prijatelja i rođaka smatrate privlačnima, a druge povezujete s uznemirujućim događajima. Ta sjećanja postupno počinju tvoriti obrazac u vašoj glavi, podsvjesni predložak za ono što vas uzbuđuje i ono što vas odbija. Dok rastete, ta podsvjesna ljubavna mapa poprima oblik i na površinu izlazi složena slika idealne simpatije. Potom, u tinejdžerskoj dobi, kada vam osjećaji vezani sa spolnošću preplave mozak, ta se ljubavna mapa počinje učvršćivati i sadrži sve više konkretnih detalja o građi tijela, dobi, interesima, temperamentu, smislu za humor i osobnosti. Stvarate mentalnu sliku svog savršenog partnera, smišljate zavodljivu scenografiju te varijante razgovora i erotičnih radnji koje vas uzbuđuju. Stoga, prije nego što vam vaša prava ljubav priđe u učionici, u trgovačkom centru, u uredu, kafiću, na domjenku ili nekoj priredbi, vi ste već izgradili neke temeljne elemente svog idealnog ljubavnog partnera. I onda, kada uistinu sretnete nekoga tko odgovara svim tim parametrima, zaljubljujete se u njega ili nju i na tu osobu projicirate svoju jedinstvenu ljubavnu mapu. Ta osoba uglavnom značajno odstupa od vašeg stvarnog ideala, ali vi te nedosljednosti odbacujete i divite se kreaciji svog uma. Ljubavne mentalne mape razlikuju se od pojedinca do pojedinca. Neke ljude uzbuđuje poslovno odijelo ili liječnička uniforma, velike grudi, mala stopala ili glasan, srdačan smijeh. Njegov glas, način na koji se smiješi, njezino strpljenje, njezina spontanost, njegov smisao za humor, njezini interesi, njegove težnje, njezina koordinacija, njegova karizma — bogata lepeza jasno vidljivih, ali i jedva zamjetnih, podsvjesnih elemenata koji zajedno neku osobu čine privlačnijom od druge. Svi možemo nabrojati nekoliko specifičnih osobina koje su nam na potencijalnom partneru posebno privlačne; duboko u našoj podsvijesti ima ih još puno više.

Izgled je važan


Pa ipak, u ukusima Amerikanaca za ljubavne partnere nalazimo prilično konkretne obrasce. U ispitivanju koje je obuhvatilo 1031 bijelih studenata Sveučilišta Wyoming, muškarci i žene iznijeli su svoje ocjene onog što 47 smatraju seksualno privlačnim. Njihovi su odgovori potvrdili očekivanja. Muškarci su pretežno preferirali žene plave kose, plavih očiju i svjetlije puti, dok su se ženama više sviđali tamniji muškarci. Ipak, bilo je tu i nekih iznenađenja. Mali broj muškaraca izjavio je da voli vrlo velike grudi ili vitku, dječačku figuru, a gotovo nijednu ženu nije privukla izrazito mišićava građa tijela. U stvari, oba spola prednost su davala prosječnim vrijednostima. Premršave, previsoke, predebele, prenabildane, preblijede ili pretamne osobe — ovakve krajnosti uglavnom su eliminirane. Prosječnost je dobitna kombinacija. U stvari, psiholozi su nedavno izabrali trideset i dva lica američkih bjelkinja i pomoću računala izradili prosjek svih njihovih značajki. Potom su tako dobivene slike pokazali svojim kolegama. Od devedeset i četiri fotografije lica stvarnih žena, samo četiri su 48 ocijenjene privlačnijima od ovih umjetno stvorenih. Kao što možete pogoditi, svijet nema iste ideale ljepote kao bijeli studenti iz Wyominga. Kada su Europljani prvi put došli u Afriku, njihova je plava kosa i bijela put neke Afrikance podsjetila na albina, koje su smatrali izrazito ružnima. Pripadnicima plemena Nama u južnoj Africi posebno su se sviđale obješene vaginalne usne, pa su majke ciljano masirale genitalije svojih kćeri još od najranije dobi kako bi se do puberteta vidljivo rastegnule. Žene u Americi drže dijetu kako bi ostale vitke, dok žene naroda Siriono koji živi u Boliviji neprestano jedu kako bi ostale debele. Čini se da su ljudi osmislili bezbroj načina za ukrašavanje tijela kojima je svrha potaknuti zaljubljivanje: istegnuti vratovi, izdužene lubanje, zašiljeni zubi, probušeni nosovi, ožiljci na grudima, spaljena ili »preplanula« put, kao i cipele s visokim petama u kojima žene jedva da mogu hodati, navlake za penis načinjene od narančaste tikve u obliku roga koje nose pripadnici nekih plemena u Novoj Gvineji i ljubičasto obojene brade uglednih plemića elizabetanskog doba. Ljepota je uistinu u oku promatrača. Ipak, unatoč ogromnim razlikama u standardima dobrog izgleda i fizičke privlačnosti, postoje neka uvriježena i posvuda prihvaćena mišljenja o tome što pobuđuje ljubavnu strast. U cijelom svijetu, muškarce i žene privlače osobe čistog tena, odnosno mogući partneri koje smatraju urednima i čistima, dok većina muškaraca, bez obzira odakle su, više vole punije žene širokih 49 bokova nego mršave. Izgled je važan.


I novac isto tako. Na temelju proučavanja trideset i sedam naroda u trideset i tri države, psiholog David Buss otkrio je izrazitu razliku između muških i ženskih 50 seksualnih preferencija. Od pripadnika naroda Zulu koji žive u seoskim predjelima do Brazilaca koji žive u gradovima, muškarce privlače mladolike, prpošne žene simetrična izgleda, dok žene privlače muškarci koji posjeduju skupe stvari, velike posjede ili puno novca. Amerikanci nisu iznimka. Tinejdžerice impresioniraju dečki sa šminkerskim automobilima, a starije žene vole muškarce koji posjeduju kuće, zemlju ili neke slične vrijednosti. Stoga skromni pjesnik vjerojatno neće privući onoliko žena kao bezosjećajni, bogati bankar.

* Ti su muški, odnosno ženski apetiti vjerojatno urođeni. Za muškarca je u genetskom smislu bolje zaljubiti se u ženu koja će mu dati zdrave potomke. Mladost, čist ten, blistave oči, čvrsta, gusta kosa, bijeli zubi, gipko tijelo i vedra osobnost ukazuju na dobro zdravlje — vitalnost koja je od velike važnosti za njegovu genetsku budućnost. Za ženu je, pak, u biološkom smislu bolje dopustiti da je očara imućan muškarac koji se može brinuti o njoj i njezinoj djeci. Francuski esejist iz šesnaestog stoljeća, Michel de Montaigne, rezimirao je to na sljedeći način: »U brak ne ulazimo zbog sebe, što god mi rekli; u brak ulazimo ponajviše radi potomstva.«

Lov Tajnovitost je ipak poželjna. Određena razina nepoznatosti ključni je preduvjet za zaljubljivanje; ljude gotovo nikada ne očara netko koga izuzetno dobro poznaju, što izvrsno ilustrira klasična studija provedena u jednom 51 izraelskom kibucu. Djeca su u kibucu danju, dok im roditelji rade, smještena u vršnjačke grupe. U dobi do deset godina djeca su se često upuštala u seksualne igre, ali s ulaskom u pubertet dječaci bi postali sputani i napeti u blizini djevojčica i obrnuto. Potom bi u tinejdžerskoj dobi razvili čvrste bratsko-sestrinske veze. Gotovo nitko nije sklopio brak s nekim iz svoje vršnjačke grupe. Od 2769 brakova sklopljenih u kibucu, samo trinaest ih je bilo između vršnjaka; osim


toga, u svakoj od tih trinaest bračnih zajednica jedan je partner bio napustio svoju skupinu u komuni u dobi od šest godina. Očito je da tijekom ključnog razdoblja u djetinjstvu većina ljudi izgubi seksualno ili romantično zanimanje za one osobe koje redovito viđaju. Prepreke također potiču ovo ludilo. Ako je neku osobu teško osvojiti, upravo to će potaknuti nečije zanimanje. U stvari, taj element osvajanja često je presudan čimbenik zaljubljivanja, poznat pod nazivom »efekt Romea i 52 Julije«. Postojanje ozbiljne prepreke vrlo će vjerojatno raspiriti nečiju strast. Nije čudo da se ljudi zaljubljuju u osobe koje su u braku, stranci ili odvojene od njih nekom preprekom koja se čini gotovo nepremostivom. Ipak, općenito mora postojati i neka mala mogućnost za ispunjenje i zadovoljstvo prije nego što prve romantične iskre prerastu u opsjednutost. 53 Za razvoj ljubavne strasti od velike je važnosti pogoditi pravi trenutak. Kada ljudi traže avanturu, žele otići od kuće, usamljeni su, daleko od obitelji u stranoj zemlji, ulaze u novu fazu života ili su financijski i psihološki spremni podijeliti život s nekim ili osnovati obitelj, postaju podložni (osjetljivi). Blizina se tada pretvara u silu. Pjesnik Ezra Pound opisao je to ovako: »Ah, u blizini njenoj osjetih čaroliju.« Kada je trenutak povoljan, privući će nas netko tko nam je u blizini. I doživljaji iz djetinjstva zasigurno imaju određenu ulogu. Neki psiholozi smatraju da gravitiramo nekome tko sliči roditelju s kojim imamo nekih neriješenih pitanja ili nekome tko nam može pružiti onu vrstu privrženosti kakvu smo dijelili s majkom ili partneru koji odražava 54 vrijednosti i interese naših prijatelja iz djetinjstva. Nadalje, većinom nas privlače osobe koje dijele naše interese, ideje, iskustvo i percepciju o samom 55 56 sebi, što nazivamo »ekspanzijom vlastite osobnosti .« Naposljetku, najčešće nas privlače ljudi istog etničkog i socioekonomskog podrijetla, osoba iste razine inteligencije, obrazovanja i dobrog izgleda, netko tko ima iste vrijednosti i reproduktivne ciljeve kao i 57 mi ono što antropolozi nazivaju »pozitivnim asortativnim (neslučajnim) parenjem.« Međutim, možete ući u prostoriju u kojoj su svi istog podrijetla kao i vi, jednako privlačni, inteligentni i obrazovani kao i vi, s istim općim društvenim ciljevima i vrijednostima, pa ipak se ne zaljubite u sve njih. Zašto ne? To me pitanje navelo da istražim ulogu biologije u odabiru partnera.


»Između nas ima kemije!« Osobnost se sastoji od dvije temeljne skupine osobina: one koje pojedinac stekne odgojem, kulturom i iskustvom i one koje su biološki uvjetovane, karakterne osobine. Ove potonje su nasljedne, relativno nepromjenjive tijekom života i povezane sa specifičnim genima, hormonima i/ili sustavima neuroprijenosnika. Uistinu, otprilike 40-60% vaše osobnosti, vaše naravi, rezultat je bioloških karakteristika vašeg organizma. Stoga sam, kako bih ustanovila privlače li nas naše biološke karakteristike prirodno određenim partnerima, u znanstvenoj literarnu tražila bilo koju značajku osobnosti koja je povezana s bilo kojim moždanim sustavom. Pronašla sam samo četiri moždana sustava koji su svaki za sebe jasno povezani sa specifičnom konstelacijom značajki osobnosti: dopaminski, 58 serotoninski i testosteronski sustav te sustavi estrogena/ oksitocina. Stoga sam osmislila upitnik od pedeset i šest pitanja kojima sam željela izmjeriti koliko izražavate osobine povezane sa svakim od ova četiri moždana sustava. (Vidi Prilog B.) Potom sam upitnik stavila na američku internetsku stranicu za upoznavanje partnera Chemistry.com, ogranak web-portala Match.com te na stranice portala Match.com u trideset devet drugih država. Do sada ga je ispunilo više od četrnaest milijuna ljudi. Zajedno sa svojim kolegama provela sam dva pokusa skeniranjem mozga koji su potvrdili da ovaj upitnik uistinu 59 mjeri aspekte ove četiri dimenzije karaktera, odnosno temperamenta. Zanimljivo je da analiziravši rezultate upitnika koje je na stranici Chemistry.com ispunilo 100.000 muškaraca i žena, nisam našla dvoje ljudi koji su na tih pedeset šest pitanja dali potpuno identične odgovore. Bila sam oduševljena; nikada nisam upoznala dvoje ljudi koje bih smatrala istima; čak ni identični blizanci nisu u potpunosti isti. Ipak, postoje obrasci u prirodi i obrasci osobnosti, i kada sam istražila kako je 28.128 anonimnih muškaraca i žena na Chemistry.comu biralo s kim će otići na spoj, otkrila sam neke sheme prisutne u prirodi samoj. 60 Uistinu, priroda ima veliku ulogu u tome koga biramo voljeti.

Biologija u odabiru partnera


Muškarce i žene kod kojih su osobine povezane s dopaminskim sustavom izrazito naglašene najčešće privlače ljudi poput njih samih — osobe koje su podjednako znatiželjne, kreativne, spontane, pune energije, otvorena uma i stalno u potrazi za nečim novim. Ti su ljudi rođeni slobodni. Neki od njih žele partnera koji će u trenu skočiti na noge i krenuti u avanturu s njima — bilo u planine, u pustinju, na more ili u gradove. Drugi žele partnera koji će s njima ići u kino, kazalište, na baletnu ili opernu predstavu. Neki žele istraživati prirodu; drugi pak žude za novim idejama ili bilo čime što će u datom trenutku zaokupiti njihovu maštu. Platon je takve ljude nazivao obrtnicima (eng. artisans). Ja takav način razmišljanja i ponašanja zovem »znatiželjnim/energičnim« pa sam takve ljude nazvala istraživačima. Istraživači uglavnom traže druge istraživače — ljude koji su (u biološkom smislu) vrlo slični njima. One koji prvenstveno ispoljavaju osobine povezane sa serotoninskim sustavom također privlače ljudi slični njima. Ti ljudi naginju tradiciji, smireni su i oprezni. Vole poznate stvari i situacije. Slijede pravila, poštuju autoritete i obožavaju planove, rutine i rasporede. Uglavnom su skromni, uredni i savjesni. Takve »stubove društva« Platon naziva čuvarima, dok ja ovakav način razmišljanja i ponašanja opisujem kao »oprezan/usklađen s društvenim normama« pa sam ove muškarce i žene označila kao graditelje. Graditelji traže druge graditelje — partnere koji jednako poštuju tradiciju. Ipak, iako istraživače isprva privlače drugi istraživači, a graditelje drugi graditelji, muškarce i žene koji prije svega ispoljavaju osobine povezane s testosteronom i estrogenom, često očaraju oni drugi: njihova suprotnost. Steve Jobs klasičan je primjer muškarca koji je izrazito ispoljavao testosteron, što mu se moglo vidjeti na licu: visoko čelo, guste, izražajne obrve, visoko postavljene jagodične kosti i snažna čeljust djelo su ovog pretežno muškog hormona. Međutim, testosteron stvara i konstelaciju značajki osobnosti, posebice prostornih i matematičkih vještina — od nadarenosti za računala do inženjerskih znanja, glazbe ili mehanike. Ti su ljudi često domišljati, skeptični, precizni i ne skrivaju svoj natjecateljski duh, izravni su, odlučni, realistični i odvažni. Njihove ambicije nemaju granica. Platon ih je zvao racionalistima; njima sam dodijelila znanstveni opis »analitičari/realisti« i nazvala ih direktorima. Većinom su to muškarci, premda je Margaret Thatcher (i Hillary Clinton) ispoljavala mnoge od tih osobina. Bez obzira na spol, direktori traže osobe suprotnih osobina: ljude s


visokom razinom estrogena koje sam nazvala pregovaračima. Pregovarači prije svega ispoljavaju osobine povezane s estrogenom i srodnom neurokemijskom supstancom oksitocinom. Ti ljudi vide širi kontekst. Razmišljaju na fleksibilan i kooperativan način, razvijaju tzv. 61 »misaonu mrežu«, što je još jedan od naziva koje sam skovala, na gotovo sve što ih okružuje imaju kontekstualan, cjelovit, dugoročan pogled. Osim toga, vješti su na riječima i u ophođenju s ljudima, izrazito su maštoviti, intuitivni, empatični, puni povjerenja i emotivni. Platon ih je nazvao filozofima kraljevima, dok sam ih ja svrstala u »prosocijalnu/empatičnu« kategoriju temperamenta. Većinom se radi o ženama, premda naslućujem da je Bill Clinton muškarac s visokom razinom estrogena. Cijeli svijet zna koliko voli pričati; društvene vještine izrazito su mu razvijene; često se koristi frazom »osjećam vašu bol«, a u svojoj biografiji dugoj 957 stranica napisao je: »Važno je imati sintetizirajući um.« Sve te osobine povezane su s estrogenom. Ipak, bez obzira na spol, pregovarače posebice privlače direktori. Zasigurno ste već vidjeli tu kombinaciju: pričljiva, šarmantna žena udata za energičnog, nesentimentalnog, odrješitog gospodara svemira; ili simpatičan, brižan, strpljiv muškarac koji živi s moćnom i utjecajnom ženom koja ruši sve pred sobom. Naravno, svi izražavamo osobine sve četiri kategorije temperamenta. Ipak, svatko od nas neke od osobina određenog temperamenta izražava češće nego druge i čini se da opći, temeljni način razmišljanja i stil ponašanja neke osobe imaju važnu ulogu u tom »prvom nehaju divne sreće«, kako pjesnik 62 Robert Browning naziva zaljubljenost.

Zaljubljenost: univerzalna osobina Pravi trenutak, prepreke, tajnovitost, slično podrijetlo, inteligencija, izgled i moralne vrijednosti, odgovarajuća ljubavna mapa, vaš opći temeljni, biološki uvjetovani način razmišljanja i ponašanja, možda čak i pravi mirisi — ta kombinacija čimbenika može utjecati na to da se zaljubite u određenu osobu. Potom, kada potencijalni partner ili partnerica nakrivi glavu, nasmiješi se ili vas netremice gleda, obuzima vas taj zaljubljeni zanos. Ta snažna privlačnost nije specifična samo za zapadnjake. Andreas Capellanus, svećenik na dvoru francuske vojvotkinje Eleonore


od Akvitanije, u dvanaestom stoljeću o ljubavi je pisao sljedeće: »Ljubav je izvjesna urođena patnja nastala iz prekomjernog meditiranja o ljepoti suprotnog spola i pogleda na nju, zbog čega ljudi više od svega žude za 63 zagrljajem te druge osobe.« Od tada su neki zapadnjaci stekli uvjerenje da je romantična ljubav izum trubadura — tih vitezova, pjesnika i romantičara koji su živjeli u Francuskoj od jedanaestog do trinaestog stoljeća i koji su rječito opisivali nestalnost ljubovanja. Romantika i ljubav ipak su daleko rasprostranjenije. Vatsyayana, autor Kama Sutre, klasičnog djela književnosti na sanskrtu koje govori o ljubavi, živio je u Indiji između prvog i šestog stoljeća i jasno je opisao ljubav između muškaraca i žena. Čak je ponudio i detaljne upute o tome kako bi se parovi trebali udvarati, grliti, ljubiti, maziti i voditi ljubav. Unatoč konfucijanskom inzistiranju na slijepoj pokornosti djece prema roditeljima, kojom su zasićeni kineski običaji, priče zapisane još u sedmom stoljeću govore o patnji muškaraca i žena rastrganih između poslušnosti 64 prema starijima i ljubavne strasti prema voljenoj osobi, a u konzervativnom Japanu nesretni bi ljubavnici ponekad počinili dvostruko samoubojstvo, shin ju, kada bi ih roditelji prisilili na zaruke s drugim ljudima. Pripadnici istočnog klana indijanskog naroda Cherokee vjerovali su da ako mladić pjeva djevojci u ponoć, ona će neprestano misliti na njega i neodoljivo će je privući. Djevojke iz naroda Yukaghir u sjeveroistočnom Sibiru pisale su ljubavna pisma na brezinoj kori. Na Baliju, muškarci su vjerovali da će se žena zaljubiti ako joj udvarač ponudi da pojede list na kojem je urezan lik boga s velikim penisom. Čak se i narodi koji niječu pojam »ljubavi« ili »zaljubljenosti« drugačije ponašaju. Starosjedioci polinezijskog otoka Mangaia prilično ležerno pristupaju spolnim odnosima, ali povremeno se dogodi da neki mladić iz očaja počini samoubojstvo jer mu nije bilo dopušteno oženiti se djevojkom koju voli. Ni plemena koja žive na visoravnima Nove Gvineje ne priznaju postojanje ove strasti, ali ponekad djevojka odbije udati se za muškarca kojeg joj je odabrao njezin otac i umjesto toga pobjegne sa svojom »pravom ljubavi«. Narod Tiv iz zapadne Afrike, koji formalno ne poznaje pojam 65 romantike i ljubavi, takvu strast naziva »ludilom.« Ljubavne priče, mitovi, legende, pjesme, ljubavni napitci, amajlije, ljubavne svađe, dogovoreni brakovi, bjekstva i tajna vjenčanja te samoubojstva, sastavni su dio života u konzervativnim društvima u tijelom svijetu. U stvari, antropolozi William Jankowiak i Edward Fischer proučili su 168 kultura i otkrili izravan dokaz o postojanju


66

ljubavi kod 87% potpuno različitih naroda. Jednako važno je i to da nisu našli ništa što bi dokazivalo suprotno. U svim drugim analiziranim društvima antropolozi su propustili istražiti ovu pojavu, što se može okarakterizirati kao etnografski previd.

Homoseksualna ljubav Osjećaj erotske, partnerske ljubavi toliko je utemeljen u ljudskoj naravi da se događa u svima nama — bez obzira na to je li predmet naše ljubavi suprotnog ili istog spola kao i mi. Očekivano, homoseksualci i lezbijke također se zaljubljuju. Kao što je već rečeno, prikupljala sam podatke na reprezentativnom uzorku američkog stanovništva u razdoblju od 2010. do 2014. godine, a u tom uzorku od više od 25.000 muškaraca i žena svih etničkih skupina, dobi i iz različitih dijelova zemlje, homoseksualci i lezbijke jednako su često izjavili da su zaljubljeni kao i heteroseksualci. Također su bili jednako voljni 67 iskusiti ljubav na prvi pogled i itekako spremni imati ozbiljnu vezu. U sklopu nedavno provedenih ispitivanja metodom skeniranja mozga heteroseksualni i homoseksualni muškarci i žene gledali su slike voljenih osoba ležeći u uređaju za skeniranje. Kod ispitanika obje seksualne orijentacije uočena je aktivnost u istim osnovnim moždanim putevima koje 68 povezujemo s osjećajima snažne erotske ljubavi. To ludilo, ta zaljubljenost, limerencija, ljubavna privlačnost, zaluđenost, taj zanos i ushit osobina je 69 zajednička svim ljudima.

Životinjska privlačnost 70

Zaljubljenost se ne događa samo ljudima. Prvi put sam u tako nešto posumnjala pročitavši antropološki izvještaj o ženki gorile po imenu Toto, odgojenoj u ljudskom domu. Toto se redovito tjerala u trajanju od otprilike tri dana u sredini mjesečnog menstrualnog ciklusa i svaki put bi se zaljubila u nekog muškarca. Jedan je mjesec to bio vrtlar, sljedeći vozač ili batler, a sve ih je netremice gledala »nedvojbeno 71 zaljubljenim očima.« Najčudnija priča o zaljubljivanju u pripadnika neke druge vrste


72

vjerojatno je ipak ona o losu iz Vermonta koji se, čini se, zagledao u kravu. Zaljubljeni biljojed u stopu je pratio svoju odabranicu sedamdeset šest dana, nakon čeka je odustao od pokušaja da je osvoji zavodničkim gestama. »Nitko ne može istovremeno biti mudar i zaljubljen«, napisao je pjesnik Robert Herrick. Čak i losovi griješe. U stvari, energija, usredotočenost, upornost, posesivnost i privrženost kao značajke zaljubljenosti, česta su pojava i među našom dlakavom i 73 pernatom braćom. Lavovi i lavice pokazuju veliku nježnost jedno prema drugom dok je ženka u tjeranju. Žirafe se prije parenja nježno miluju. Mužjak lisice fiksira se na ženku tijekom dva tjedna estrusa, neprestano je promatra, vjerno prati, hrani je, liže i štiti, a nakon toga grade brlog i zajednički podižu mladunčad. Slonovski par često provodi sate i sate jedno pokraj drugog tijekom razdoblja njezine plodnosti i glade jedno drugo surlama, dok pavijani, čimpanze i drugi razvijeniji primati prema određenim pojedincima pokazuju izrazitu naklonost i razvijaju prijateljstva koja traju i kada ženka više nije spolno prijemčiva (ne ovulira). Uistinu, nijedna ptica ili sisavac koji se slobodno kreće neće se pariti s bilo kime tko naiđe. Svatko ima nekog tko mu je najdraži. Neke ih jedinke privlače, druge ih odbijaju — čak i za vrijeme estrusa, razdoblja tjeranja. Znanstvenicima je ta izbirljivost dobro poznata i dodijelili su joj više naziva, primjerice odabir partnera, favoriziranje, seksualne sklonosti, pojedinačne 74 preference i selektivno poticanje koncepcije (začeća). Štoviše, većina životinja u trenutku stvara takve sklonosti.

Ljubav na prvi pogled Može li ta sposobnost obožavanja druge osobe samo nekoliko trenutaka nakon što smo je upoznali (ili čak i prije toga, na internetu) proizaći iz prirode? Darwin je vjerovao da ta privlačnost može nastupni u trenutku. O jednoj je patki napisao: »Bila je to očito ljubav na prvi pogled jer je oko 75 pridošlice plivala nježno ga dodirujući... pokazujući mu svoju naklonost.« Elizabeth Marshall Thomas svjedočila je istoj takvoj strasti i zapisala: »Obožavala ga je od trenutka kada ga je ugledala. Željela je biti samo u njegovoj blizini i obasipati ga svojom ljubavlju, slijedila ga je kamo god bi 76 pošao. Zalajala bi na zvuk njegova glasa.« Violet, njezina mala mopsica, zaljubila se u drugog mopsa, Binga.


Primatolog Birute Galdikas slično piše o mužjaku orangutana u rezervatu (nacionalnom parku) Tanjung Puting na Borneu: »Po načinu na koji ju je Throatpouch pratio, vidjelo se da Priscilla ima napretek senzualnog šarma. TP-ja je očarala istog trena. Nije mogao skinuti pogled s nje. Nije se 77 čak trudio ni jesti, toliko je bio zaokupljen njezinim izazovnim čarima.« Ta magnetična privlačnost je poput mačke koja spava; može se probuditi u bilo kojem trenutku — otuda i pojava ljubavi na prvi pogled. Ljubav na prvi pogled u prirodi možda ima i funkciju kritične prilagodbe. Tijekom sezone parenja, ženka vjeverice, na primjer, mora se razmnožavati. Nije joj u interesu pariti se s ježom, ali ako ugleda zdravog, energičnog, snažnog mužjaka svoje vrste, trebala bi iskoristiti priliku. Možda ljubav na prvi pogled nije ništa drugo do urođena sklonost mnogih bića koja se razvila s ciljem poticanja procesa parenja. Potom se ova trenutačna životinjska privlačnost među našim ljudskim precima razvila u ono što danas zovemo ljubav na prvi pogled. Kako je priroda zapravo stvorila taj tjelesni osjećaj zaljubljenosti? Što je to što zovemo ljubavlju?

Moždani krugovi ljubavi Godine 1996. započela sam projekt kojim sam željela ustanoviti što se događa 78 u mozgu kada se silno, ludo zaljubite. Prvo sam isplanirala pokus. Prikupljala sam podatke o aktivnosti mozga (primjenom funkcijske magnetske rezonancije, ili fMRI-a) dok zaljubljeni sudionici ispunjavaju dva zasebna zadatka: dok gledaju sliku voljene osobe i dok gledaju sliku neke osobe koja kod njih ne izaziva ni pozitivne ni negativne osjećaje. Između promatranja pozitivnih i neutralnih slika odradili bi zadatak za skretanje pozornosti. U ovom slučaju, na zaslonu bih im zadala velik broj (npr. 6137) i onda od sudionika zatražila da od tog broja u glavi broje unatrag po sedam. To im je trebalo očistiti mozak od snažnih emocija između gledanja slika voljene osobe i izlaganja neutralnom poticaju. Potom bih usporedila aktivnost mozga u sve tri situacije. Moja hipoteza? Prije svega, očekivala sam da ću pronaći povećanu aktivnost u moždanim mrežama dopamina, prirodnog stimulansa, budući da ovaj moždani sustav generira energiju, euforiju, žudnju, usredotočenost i


79

motivaciju, neke od osnovnih značajki zaljubljenosti. Također sam pretpostavila da bi blisko srodna neurokemijska tvar norepinefrin (noradrenalin) mogla pridonijeti tom ludilu jer ovaj neuroprijenosnik između ostalog stvara fokus i motivaciju, kao i neke tipične tjelesne reakcije na stanje zaljubljenosti kao što su leptirići u trbuhu, klecanje koljena i suha usta. Mislila sam i da bi slaba aktivnost u serotoninskom sustavu mogla uzrokovati nametljivo, opsesivno razmišljanje, tipično za ljubavnu strast. Naposljetku, očekivala sam da će mnogi drugi neurokemijski sustavi biti uključeni i da će zajedno proizvesti širok raspon emocija, motivacija, 80 spoznaja i oblika ponašanja uobičajenih za stanje zaljubljenosti. Međutim, više od svega bila sam uvjerena da ćemo vidjeti dopamin. Potom sam s neuroznanstvenicom Lucy Brown, psihologom Artom Aronom i drugima, u uređaj za skeniranje mozga stavila sedamnaestero novozaljubljenih ljudi: deset žena i sedam muškaraca koji su bili ludo i sretno zaljubljeni prosječno 7,4 mjeseca. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam vidjela prve rezultate. Stajala sam u zamračenom laboratoriju na Medicinskom fakultetu •Albert Einstein«. Od sreće sam htjela skakati do stropa. Snimke pred mojim očima prikazivale 81 su aktivnost u ventralnom tegmentalnom području , sićušnoj tvornici pokraj baze mozga koja proizvodi dopamin i potom ovaj prirodni stimulans šalje u 82 brojne predjele mozga. Pronašli smo aktivnost u mnogim drugim predjelima mozga, ali VTA je 83 bio posebice važan. Ova tvornica dio je moždanog sustava nagrađivanja, mreže u mozgu koja generira želju, traganje, čežnju, energiju, fokus i motivaciju. Nije čudno da ljubavnici mogu ostati budi cijelu noć, razgovarati i maziti se. Nije čudno da su odsutni duhom, tako zbunjeni, optimistični, druželjubivi, tako puni života. Nadrogirani su ovim prirodnim speedom. Muškarci ovu strast osjećaju jednako snažno kao i žene. Komentirajući više od 800 svojih ispitanika, Tennova je napisala da muškarci i žene ovu intenzivnu strast doživljavaju »u otprilike istim omjerima.« Moji suradnici i ja to smo sada potvrdili. U sklopu našeg ispitivanja funkcijskom magnetskom rezonancijom provedenog na mladim, sretno zaljubljenim ljudima, muškarci su pokazali jednako intenzivnu aktivnost u ventralnom tegmentalnom području i drugim živčanim putevima za ljubavnu strast kao i žene. Štoviše, kada su moji kolege ovaj pokus sa skeniranjem mozga ponovili


u Kini, kineski ispitanici pokazali su jednako izraženu aktivnost u ventralnom tegmentalnom području i drugim dopaminskim putevima — 84 neurokemijskim putevima za želju. Gotovo svi na svijetu osjećaju ovu strast.

Ljubavni poriv... prirodna ovisnost U stvari, budući da se VTA nalazi blizu predjela mozga koji kontroliraju 85 osjećaje gladi i žeđi, shvatila sam da je zaljubljenost temeljni ljudski poriv. Moja partnerica u provedbi ispitivanja sa skeniranjem mozga, Lucy Brown, potkrijepila je moje gledište ustvrdivši da je zaljubljivanje mehanizam za preživljavanje, jednako važan kao i potreba za vodom. Taj poriv, taj mehanizam za preživljavanje, istovremeno je i ovisnost. Ponovno analiziravši prikupljene podatke, otkrili smo da aktivnost u jezgri 86 koja se naziva nukleus akumbens (neobjavljeni podatci), predjelu mozga koji je dio sustava nagrađivanja, pokreće dopamin i da je povezana sa svim mogućim ovisnostima — uključujući potrebu za heroinom, kokainom, nikotinom, alkoholom, amfetaminima, kockanjem, seksom i hranom. Štoviše, ljudi nisu jedina bića koja su naslijedila kemiju ljubavi. Kada ženka prerijske voluharice počne izražavati privlačnost prema mužjaku, ona doživljava 50% veću aktivnost dopamina u dijelovima ovog sustava 87 nagrađivanja. Povećanje razine dopamina u mozgu također se povezuje s 88 privlačenjem partnera kod ovaca. Ovaj živčani mehanizam za privlačenje sigurno se stoga razvio kod mnogih vrsta ptica i sisavaca kako bi jedinke mogle preferirati određene partnere za parenje i fokusirati se na njih, čime se 89 štedi dragocjeno vrijeme i energija potrebna za udvaranje. Međutim, kod većine vrsta ova je privlačnost kratkog vijeka, traje samo nekoliko minuta, sati, dana ili tjedana. Kod ljudi ta intenzivna, rana 90 zaljubljenost može trajati puno duže.

Slijepi za ljubav Ipak, ovo iskustvo uvijek je podložno varijacijama. Osnovne aktivnost i dopamina (kao i norepinefrina i serotonina) variraju od osobe do osobe i potencijalno mijenjaju sklonost neke osobe ka zaljubljivanju i očuvanju ljubavi. Međutim, i ostali moždani sustavi mogu djelovati na zaljubljenost.


Primjerice, neki od ispitanika izjavili su da nikada nisu doživjeli romantičnu ljubav. Oni pate od hipopituitarizma, rijetke bolesti izazvane nepravilnim radom hipofize u djetinjstvu, što dovodi do hormonalnih problema i »sljepoće za ljubav«. Ti muškarci i žene žive normalnim životom; neki se vjenčaju radi društva, ali taj zanos, ta bol oko srca za njih je samo mit. Nadalje, shizofrenija, Parkinsonova bolest i druga oboljenja mijenjaju dopaminske puteve. U stvari, u posljednjem poglavlju ove knjige, »Seks budućnosti«, govorit ću o svojoj teoriji prema kojoj nekoliko antidepresiva koji povećavaju razinu serotonina, kao što su Prozac, Zoloft i neki noviji pojačivači serotonina, mogu narušiti puteve dopamina, otupjeti emocije i 91 potencijalno uništiti ljubavnu strast. I iskustvo utječe na sposobnost zaljubljivanja. U djetinjstvu počinjete voljeti i mrziti mirise u svom okruženju. Naučite reagirati na određenu vrstu humora. Naviknete se na mir ili histeriju u svom domu. I počnete izrađivati svoju ljubavnu mapu na temelju svojih iskustava. Potom, u tinejdžerskoj dobi, odete u vojsku, na fakultet ili se preselite iz nekih drugih razloga. Takvi i mnogi drugi kulturalni događaji određuju koga ćete, kada i gdje voljeti. Kada, međutim, nađete tu posebnu osobu, dopamin i druge prirodne neurokemijske supstance u mozgu određuju kako ćete se osjećati dok volite. Kao i obično, kultura i biologija idu ruku pod ruku. Pjesme o ljubavi, ljubavna čarolija, mitovi i legende o ljubavi, velike svjetske opere, drame i baleti, romani, članci, blogovi, televizijske emisije i knjige za samopomoć o ljubavi; palače i hramovi izgrađeni u čast voljene osobe, čak i simpatične slikovne poruke o ljubavi uklopljene u emotikone na internetu: sve je to nastajalo s vremenom, dok su naši preci postupno razvijali veliku moždanu koru u kojoj se odvija naš misaoni proces. Osnovni mehanizam u mozgu koji kontrolira osjećaj ljubavi nalazi se u najdubljim predjelima uma, u iskonskim dijelovima mozga povezanim sa željom, žudnjom i motivacijom. Ali, može li trajati?

Putanja ljubavi »Ljubav je najsnažnija dok traje osvajanje, nakon toga se pretvara u prijateljstvo.« Emerson je smatrao da početna euforija i opsjednutost s


vremenom počinju blijediti. Kod tinejdžera zaljubljenost može trajati tjedan dana. Kod ljubavnika koji se neredovito viđaju, zbog neke prepreke kao što je ocean ili vjenčani prsten koji jedno od njih dvoje već nosi na ruci, taj se osjećaj može održati i nekoliko godina. Međutim, postoje opće poznati podatci o trajanju takvog intenzivnog stanja. Tennova je mjerila trajanje zaljubljenosti od trenutka kada je opčaranost nastupila sve do trenutka kada se pojavi »neutralan osjećaj« prema voljenoj osobi i zaključila: »Najčešći interval, kao i prosjek, iznosi otprilike 18 mjeseci do tri godine.« Ipak, podaci variraju. Ispitivanje aktivnosti serotonina u krvi pokazalo je 92 da ova opijenost traje dvanaest do osamnaest mjeseci, a u našem istraživanju o samcima, provedenom 2012. na portalu Match.com na nacionalnoj razini, 29% od više od 5000 muškaraca i žena svih dobnih skupina, različitog podrijetla i seksualne orijentacije izjavilo je da je ta strast trajala dvije do pet godina; 8% ih je ostalo silno zaljubljeno šest do deset godina, a 18% ih je 93 izjavilo da su i nakon deset godina ostali ludo zaljubljeni. Nitko ne zna kako se točno ta euforija i opsjednutost smanjuju. Pretpostavljam da se živčani putevi za dopamin i srodne neurokemijske supstance naviknu na te prirodne stimulanse ili se proizvodnja i distribucija dopamina i srodnih neurokemijskih supstancija jednostavno smanjuje. Psihijatar Michael Liebowitz rezimirao je to na sljedeći način: »Ako želite da vi i vaš dugogodišnji partner i dalje osjećate silnu uzbuđenost jedno zbog drugog, morate raditi na tome, jer na neki način plivate protiv biološke 94 struje.« Naravno, to ne vrijedi za sve ljude. Svi poznajemo parove koji uporno tvrde da su i dalje ludo zaljubljeni i nakon puno godina braka. Ljudima je to teško povjerovati. U sklopu drugog pokusa skeniranjem mozga, koji je ovaj put predvodila psihologinja Bianca Acevedo, u skener za funkcijsku magnetsku rezonanciju stavili smo sedamnaestero ljudi koji su duže vrijeme 95 u braku, deset žena i sedam muškaraca. U prosjeku su u braku bili dvadeset i jednu godinu, većina je imala odraslu djecu i svi su rekli da su još uvijek zaljubljeni u svog bračnog partnera. Rezultati su bili zapanjujući: VTA i ostali osnovni predjeli mozga s kojima povezujemo rani, intenzivni osjećaj zaljubljenosti bili su podjednako aktivni kod ljudi u dugogodišnjoj ljubavnoj vezi i kod svježe zaljubljenih, mlađih muškaraca i žena. Uz jednu iznimku: kod novozaljubljenih sudionika uočena je aktivnost


u specifičnom predjelu mozga koji povezujemo s tjeskobom, dok je kod ljudi u dugotrajnoj vezi strah zamijenila nova aktivnost u predjelima mozga koje povezujemo s pribranošću i suzbijanjem boli. Acevedo i njezini suradnici sada vjeruju da ljudi u dugotrajnoj ljubavnoj vezi mogu i dalje osjećati jačinu, usredotočenost i seksualnu želju karakterističnu za stanje zaljubljenosti, ali 96 se opsesivna, opijajuća euforija ipak smanjuje. »Ljubav je poput groznice; dolazi i odlazi potpuno neovisno o našoj volji«, napisao je Stendhal o ranim fazama intenzivne ljubavne strasti. Zašto osjećaj očaranosti jača i slabi? Ritam zaljubljenosti kod ljudi, kao mnoge udvaračke geste, mogu biti sastavni dio prirodne sheme i u ljudskom se mozgu razvijao s vremenom, tijekom evolucije i na temelju drevnih obrazaca uspostavljanja veza među ljudima.


3.

Je li monogamija prirodna? O vezama među ljudima... i varanju Čovjek se sastoji od dva dijela; prvi je Priroda, a drugi Umjetnost. — ROBERT HERRICK, »O ČOVJEKU« Kada je Darwin upotrijebio pojam »opstanak najsposobnijih«, nije mislio na to kako dobro izgledate ili koliko novaca imate na računu; brojao je koliko djece imate. Ako odgajate djecu koja će odgajati svoju djecu, vi ste ono što priroda smatra sposobnim. Prenijeli ste svoje gene sljedećoj generaciji i samim tim ste pobjednik u smislu opstanka. Stoga su oba spola vječno zaokupljena plesom parenja, neprestano prilagođavaju pokrete kako bi se uskladili s pokretima onog drugog. Jedino u paru muškarci i žene mogu stvarati potomstvo i prenositi puls ljudskog života. Taj ples parenja — temeljna ljudska strategija reprodukcije — započeo je davno, davno, kada je svijet još bio mlad i kada su naši pradavni preci evoluirali u dva spola.

Čemu seks? Različite vrste različito se razmnožavaju. Neke su, kao što su različite vrste dugorepih guštera, potpuno odbacile seks. Ti mali gmazovi vrludaju po polupustinjskom šipražju američkog jugozapada. Tijekom sezone parenja svaka jedinka proizvede osam do deset neoplođenih jajašaca iz kojih će se izleći njihove savršene replike. Ovaj oblik nespolnog razmnožavanja — partenogeneza ili »bezgrešno začeće« — ima svoju praktičnu stranu. Premda zajedno s drugim gušterima zauzimaju poze za kopulaciju, što potiče proizvodnju jajašaca, dugorepi gušteri ne troše vrijeme ni energiju na udvaranje. Ne moraju poput jelena uokolo tegliti teške rogove kako bi otjerali druge udvarače niti širiti raskošne repove kao što to čine paunovi


kako bi privukli ženke. Ne privlače ni pozornost grabežljivaca kao druge životinje koje su za vrijeme parenja ranjivije nego inače. Najvažnije od svega, svoje gene ne miješaju s onima drugih guštera koji možda imaju lošije gene. Stvaraju potomstvo koje nosi 100% njihovu DNK. Je li ljubav između spolova neophodna? Ne za pustinjske i prerijske dugorepe guštere, neke maslačke, kupine, stabla američke jasike ili neke 97 divlje trave. Te su se vrste odrekle čak i parenja. Međutim, unatoč ogromnim darvinističkim prednostima nespolnosti, naši preci i mnoga druga stvorenja krenula su putem spolnog razmnožavanja — iz najmanje dva razloga. Jedinke koje se pare kod svog potomstva stvaraju jednu ključnu prednost: raznolikost. Collie i pudlica mogu stvoriti štene koje ne sliči nijednom od roditelja. To može imati loše posljedice; ponekad se miješanjem dobije loša kombinacija, ali novim kombiniranjem stvaraju se nove genetičke »osobnosti«. Neke će uginuti, ali neke će preživjeti i nadvladati neumorno nastojanje prirode da iskorijeni loše sojeve. Biolozi su ponudili i nešto suptilnije objašnjenje zbog čega su naši 98 primitivni preci razvili spolno razmnožavanje: da bi zbunili neprijatelje. Ta je pretpostavka poznata kao hipoteza Crvene Kraljice, prema odlomku iz knjige Lewisa Carrolla Alisa u zemlji čudesa. Crvena Kraljica uhvati Alisu pod ruku i zajedno trče kao lude, držeći se za ruke. Ali, kada se zaustave, nalaze se na istom mjestu odakle su i krenule. Kraljica ovu bizarnu situaciju ovako objašnjava Alisi: »Vidiš, moraš trčati koliko god te noge nose da bi ostala na istom mjestu.« Prevedeno na evolucijski način razmišljanja, to znači da živa bića koja se redovito mijenjaju ostaju biološki manje podložna bakterijama, virusima i drugim nametnicima koji ih mogu ubiti. Tako je spolno razmnožavanje nastalo kako bismo 99 izbjegli štetne mikroorganizme. Ali, zašto dva spola, muški i ženski ? Zašto naši praoci nisu odabrali reproduktivnu strategiju u kojoj bi svaka jedinka mogla svoj genetski materijal razmijeniti s bilo kojom drugom? Bakterije to rade. Organizmi se jednostavno spoje i razmijene DNK. A se može pariti s B; B se može pariti s C; C se može pariti s A; svi se mogu pariti 100 sa svima; bakterije ne poznaju spolne distinkcije. Za razliku od bakterija, međutim, daleki preci ljudi (i mnogih drugih bića) razvili su se u dva različita tipa: ženke s velikim, sluzavim jajašcima sačinjenim od DNK, okruženim bogatim hranjivim tvarima i mužjaci s malim, brzim i gipkim spermijima lišenim svega osim gena.


Nitko ne zna kako su se dva odvojena spola razvijala u praiskonsko vrijeme. Jedna od teorija je da su naši prvi preci sličili bakterijama, ali se radilo o većim, višestaničnim oblicima života koji su proizvodili spolne stanice (gamete) koje su sadržavale pola njihove DNK. Poput bakterija, svaka je jedinka proizvodila gamete koje su se mogle kombinirati s bilo kojom drugom gametom. Neki su organizmi u okolinu izbacivali velike gamete okružene hranjivom citoplazmom. Drugi su raspršivali manje spolne stanice s manjom količinom hranjive tvari, a bilo je i onih koji su se razmnožavali sićušnim gametama gotovo bez ikakvih hranjivih tvari. Sva su ta bića svoje spolne stanice ubacivale u oceanske struje. Međutim, kada bi se dvije male gamete spojile, nisu imale dovoljno brane da bi preživjele. Kada bi se sjedinile dvije velike spolne stanice, one su pak bile previše nezgrapne da bi opstale. Ali, kada se gipka, mala, neopterećena gameta, proto-spermij, sjedini s velikom gametom koja na sebi nosi puno hranjive tvari, proto-jajašcem, novi organizam bi preživio neizvjestan i opasan početak. S vremenom su se razvila dva zasebna spola, jedan s jajašcima 101 u sebi i drugi koji prenosi spermu. 102 Ova teorija ima određenih nedostataka, kao i alternativne hipoteze Nažalost, nema živih organizama koji bi ilustrirali način života naših prvih predaka, ali nekako su se, prije više milijardi godina, razvile jedinke dva komplementarna soja. Potom su nastala dva zasebna spola, a njihovo potomstvo, koje se neprestano mijenjalo, živjelo je i razmnožavalo se tijekom eona naše uzburkane, promjenjive povijesti.

Spolni načini koje su naši preci ignorirali Čudno je da naši neotesani preci nisu odabrali spolni život jagoda — stvorenja koja se, poput malih dugorepih guštera, mogu razmnožavati nespolno, ali se ipak upuštaju i u spolno parenje. Kada se osjećaju sigurno, kada tlo na kojem rastu nije iscrpljeno, a okolina se ne mijenja, jagode se kloniraju. Čemu se mučiti seksom? Samo kada ponestane prostora, kada su prisiljene širiti se na nepoznato područje, jagode izbacuju cvjetove i pare se. Međutim, kada se novonastanjene mladice skrase na novom tlu, ponovno se počinju klonirati. Gliste ili gujavice imaju drugi oblik spolnosti. Ta stvorenja su istovremeno i mužjaci i ženke i mogu oploditi sama sebe. Ipak, većina hermafroditskih biljaka i životinja ulaže velike napore u to da izbjegnu


samooplođivanje, proces koji objedinjuje nedostatke spolnosti i nespolnosti. Prema ljudskim standardima možda najčudniji oblik reprodukcije nalazimo kod vrsta čije jedinke imaju sposobnost promjene spola. Među njima su ribe koje žive duž Velikog koraljnog grebena u Australiji. Poznate i kao ribe čistači, ili Labroides dimidiatus, ove ribe koje »češljaju« greben žive u skupinama koje se sastoje od jednog mužjaka i pet ili šest ženki. Ako mužjak ugine ili nestane, najdominantnija ženka započinje svoju metamorfozu u mužjaka i za nekoliko dana »ona« postaje »on«. Kada bi se muškarce i žene moglo klonirati, kada bismo mogli istovremeno biti oba spola, ili kada bismo se u roku od samo nekoliko sati mogli potpuno transformirati iz jednog spola u drugi, vjerojatno ne bismo razvili zavodljivi pogled, ili koketno izvijanje obrva, četiri kategorije stila razmišljanja i ponašanja, odnosno karaktera, niti fiziologiju mozga potrebnu za romantiku i ljubav. Ljudski preci, poput velike većine drugih živućih vrsta, ipak nisu izabrali spolni život jagoda koje se kloniraju, hermafroditskih gujavica ili transseksualnih riba. Umjesto toga, postali smo muškarci i žene, podvrsta koja mora miješati gene ili pasti u zaborav.

* Kopulacija nije jedini način na koji osiguravamo svoju genetsku budućnost. Drugo sredstvo kojim spolni organizmi šire svoju DNK je proces poznat kao 103 104 odabir srodnika , koji proizlazi iz realnosti prirode: svaki pojedinac svoj genetski sastav dijeli s krvnim srodnicima. Dijete od majke dobiva pola svojih gena, a od oca drugu polovicu. Ako ima braću ili sestre, sa svakim od njih dijeli svoje gene. Jednu osminu gena dijeli s bratićima i sestričnama i tako dalje. Stoga, ako muškarac ili žena cijeli život vode brigu o genetskim srodnicima, oni zapravo pomažu svojoj vlastitoj DNK. Ako vaši srodnici 105 106 opstanu, opstat ćete i vi — otuda i pojam »sposobnost opstanka .« Nije stoga čudno da ljudi u cijelom svijetu najčešće favoriziraju svoje genetske srodnike.

* Parenje je ipak najsigurniji način da se osigura potomstvo. U stvari, svi ljudski rituali koji se odnose na udvaranje i parenje, brak i razvod, mogu se smatrati scenarijima po kojima muškarci i žene zavode jedni druge kako bi se


razmnožavali — to je ono što biolozi nazivaju reproduktivnim strategijama. 107 Kakve su to igre parenja ? Pa, muškarci, kao i žene, imaju nekoliko osnovnih opcija; ljepota svake od njih je u tome da ih je lako razlikovati prebrojavanjem partnera. Muškarac može živjeti u paru s jednom ženom, što nazivamo monoginijom (iz grčkog mono, »jedan«, i gyny, »žena«); može imati i više žena istovremeno, što nazivamo poliginijom {poly znači »puno«). Žene imaju dvije slične opcije: monoandriju (jedan muž) ili poliandriju (više muževa istovremeno). Nadalje, monogamija znači »jedan supružnik« bez navođenja spola, a poligamija znači 108 »više supružnika« bez navođenja spola. Naposljetku, postoji i grupni brak ili poliginandrija reproduktivna strategija koja nastaje kada dva ili više muškarca žive u društveno prihvaćenoj bračnoj zajednici s dvije ili više žena. Kao što ćete uskoro vidjeti, ljudi su uglavnom monogamna vrsta — osnivamo zajednice u obliku parova u svrhu podizanja potomstva. Međutim, među akademicima, monogamija ne mora bezuvjetno podrazumijevati i vjernost. Štoviše, preljub često ide ruku pod ruku s monogamijom, kao i s 109 drugim reproduktivnim strategijama.

Prirodni preljubnici Mužjaci crvenokrilog kosa, primjerice, tijekom sezone parenja nadgledaju veliki močvarni teritorij; nekoliko ženki pridruži se jednom mužjaku na njegovom dijelu teritorija i pare se s njim. Ili tako barem priča kaže. Međutim, znanstvenici su napravili vazektomiju na nekim mužjacima prije 110 sezone parenja. Ženke su se pridružile tim kastriranim mužjacima, parile se s njima i napravile gnijezda na njihovu teritoriju — ništa neobično. Ipak, mnoge od tih ženki snijele su jaja iz kojih su se izlegli mladi. Očito je da te ženke nisu bile vjerne svojim partnerima u smislu spolnog općenja. Kako bi se uvjerili u to, znanstvenici su uzeli uzorke krvi mladunaca trideset i jedne ženke crvenokrilog kosa. Gotovo u svakom drugom gnijezdu našli su jednog ili dva ptića čiji otac nije bio »posjednik« teritorija na kojem su se izlegli. Većina tih ženki parila se s »lutalicama« ili s 111 mužjakom koji živi na susjednom teritoriju. Preljub je uobičajen i kod drugih vrsta. Otprilike 90% od više od 8000 vrsta ptica prakticira povezivanje u parove radi podizanja potomstva — 112 monogamiju. Nemaju izbora; netko mora stalno sjediti na jajima i taj netko


će umrijeti od gladi ako mu partner ne donese hranu. Ornitolozi su ipak uočili i kopuliranje izvan formiranih parova kod više od stotinu vrsta monogamnih ptica. Samo 3% sisavaca formira dvočlanu zajednicu radi podizanja 113 potomstva, ali i te jedinke također očijukaju i pare se s drugima. Među njima su giboni, manji čovjekoliki majmuni koji žive u parovima u prašumama Kine, Indije, Indonezije i drugim dijelovima jugoistočne Azije, uključujući otoke Sumatru, Borneo i Javu. Gibone se dugo smatralo uzorima čednosti. Nije baš tako. Neke ženke podižu mlade koji nisu u srodstvu s 114 njihovim trenutnim »supruzima«. Uistinu, močvare, livade i šume širom planeta prepune su preljubnika. Ako vam je kombinacija monogamije i varanja kod crvenokrilih kosova ili gibona i promakla, zasigurno ste uočili preljubničko ponašanje kod ljudi. Svi oženjeni muškarci i (udate) žene u Sjedinjenim Državama su, po definiciji, monogamni; zakonom je zabranjeno imati više supružnika u isto vrijeme. Međutim, prema nekim novijim procjenama, otprilike 20-40% heteroseksualnih oženjenih Amerikanaca i 20-25% heteroseksualnih udatih 115 Amerikanki imalo je izvanbračnu aferu. Nevjenčani parovi danas navode 116 pojavu nevjere u 70% slučajeva. U nedavnom istraživanju o američkim samcima 60% muškaraca i 53% žena priznaje pokušaj otimanja partnera, odnosno zavođenja pojedinaca koji su bili u ozbiljnoj vezi s nekim drugim, 117 kako bi oni sami započeli vezu s njima. Otimanje partnera česta je pojava i u 118 trideset drugih kultura. Nemoguće je stvarno ustanoviti koliko su ti podaci točni, ali nitko ne može poreći da se preljubi događaju u svim kulturama u svijetu. Dakle, zaključak je sljedeći: formiranje parova samo je jedan dio temeljne ljudske reproduktivne strategije; izvanbračni seks često je sekundarna, komplementarna komponenta naše mješovite ili dualne taktike parenja. U stvari, nevjera je toliko rasprostranjena i ustrajna pojava kod monogamnih vrsta ptica i sisavaca, uključujući i ljude, da znanstvenici sada za monogamne vrste tvrde da prakticiraju društvenu monogamiju, što znači da partneri izražavaju cijeli niz oblika društvenog i reproduktivnog ponašanja koji se povezuju s formiranjem parova kao životnih zajednica, ne pokazujući istovremeno i bezuvjetnu seksualnu vjernost. Međutim, prije nego što se upustim u istraživanje amorfnog klupka ljudske nevjere, željela bih se pozabaviti obrascima ljudskog parenja koji su 119 prilično vidljivi — sustavima brakova.


* Vjerojatno najzanimljivija značajka zajednička za oba spola je to što se uopće trude sklopiti brak. Brak je praktički univerzalna pojava u svim kulturama; prevladava u gotovo svim društvima na svijetu. Godine 2009., 83% muškaraca i 88,5% 120 žena u Americi sklopilo je brak do 49. godine života, a danas se može 121 očekivati da će 85%—90% muškaraca i žena u SAD-u stupiti u brak. Ured za statistiku Ujedinjenih naroda prikupio je podatke o sklapanju braka od 40ih godina dvadesetog stoljeća do danas, iz crkvenih knjiga, sudskih zapisa, popisa i bračnih dosjea devedeset i sedam industrijaliziranih i poljoprivrednih država. U cijelom svijetu se u razdoblju od 2000. do 2011. u 122 prosjeku 90,2% žena i 88,9% muškaraca vjenčalo do 49. godine života. Brak je norma i ondje gdje statističari još nisu stigli. Za indijanski narod Cashinahua iz Brazila brak je nešto sasvim ležerno. Kada se mlada djevojka želi udati i dobije očevo dopuštenje, ona poziva budućeg muža da je posjeti i podijeli ležaj s njom nakon što joj obitelj zaspi. Mora otići prije svitanja. Postupno useljava svoje stvari u obiteljski dom, ali brak se ne shvaća ozbiljno sve dok djevojka ne zatrudni ili veza ne potraje barem godinu dana. Za razliku od toga, hinduistički roditelji u Indiji ponekad svojim kćerima sugeriraju budućeg supruga i s njezinim dopuštenjem rade složene planove za vjenčanje. Postoji nekoliko zasebnih vjenčanih obreda. Potom, nakon što se brak konzumira, obitelji mladenaca nastavljaju razmjenjivati imovinu u skladu s dogovorenim uvjetima. Bračni su običaji raznoliki. Ipak, od azijskih stepa do koraljnih atola zapadnog Pacifika, velika većina muškaraca i žena uzima bračnog partnera. U stvari, u svim tradicionalističkim društvima brak označava ključni korak prema dobivanju statusa odrasle osobe; usidjelice i neženje rijetka su pojava. Kakve su bračne strategije muškaraca i žena? Premda i dalje tvrdim da je monogamija ili formiranje parova glavno obilježje čovjeka kao vrste, nema sumnje u to da neki muškarci i žene slijede neke druge seksualne i reproduktivne scenarije. Muškarci su raznolikiji, pa počnimo s njima.

Haremi »Hogami, higami, muškarci su poligamni.« Tako nekako ide pjesmica. Samo


123

16% od 853 poznate kulture u svijetu zapravo propisuje monoginiju. Među njima su industrijalizirana društva, ali smo u manjini jer zapanjujućih 84% svih tradicionalističkih ljudskih zajednica muškarcu dopušta sklapanje braka s više od jedne žene istovremeno — poliginiju. Premda su antropolozi potrošili puno tinte i papira kako bi opisali kulturološke razloge za široko rasprostranjenu prihvatljivost takvih harema, ta se pojava može objasniti jednostavnim prirodnim načelom: muškarci od 124 poliginije mogu imati ogromnu korist u genetskom smislu. Najuspješniji zabilježeni graditelj harema bio je marokanski vladar Moulay Ismail »Krvoločni«. U Guinnessovoj knjizi rekorda zabilježeno je da je Ismail sa svojim brojnim ženama imao 888 djece. Ipak, moguće je da su ga nadmašili neki »marljivi« kineski carevi koji su spavali s više od tisuću žena, pažljivo ih rotirajući tako da u carsku ložnicu dođu u vrijeme kada je najveća vjerojatnost da će zamjeti. Ti privilegirani državni poglavari nisu bili jedini muškarci koji su okusili život s haremom. Poliginija je česta pojava u mnogim zapadnoafričkim društvima, gdje otprilike 25% starijih muškaraca odjednom ima dvije ili tri žene. Najživopisniji primjer harema, prema zapadnjačkim standardima, je običaj naroda Tiwi, koji živi na otoku Melville, udaljen otprilike dvadeset i pet milja od sjeverne obale Australije. U ovom društvu koje je obilježeno gerontokracijom, tradicionalni običaj nalagao je da se sve žene moraju udati — čak i one koje još nisu ni začete. Stoga, nakon prve menstruacije djevojčica izlazi iz privremene izolacije pozdraviti svog oca i svog budućeg zeta. Kada ih ugleda, legne na travu i pretvara se da spava. Njezin joj otac pažljivo stavlja drveno koplje između nogu, a potom ovo ceremonijalno oružje pruža svom pratitelju, koji ga gladi, grli i naziva ga suprugom. Tim jednostavnim ritualom prijatelj djevojčina oca — čovjek u tridesetim godinama — ženi se sa svim nerođenim kćerima koje će ova djevojčica jednog dana roditi. Budući da su bili zaručeni s bebama koje još nisu ni začete, mladi muškarci morali su čekati do sredine svojih četrdesetih godina da bi vodili ljubav sa svojim mlađahnim ženama. Naravno, mladići su se ipak seksali i prije toga; sa svojim bi se draganama često iskradali u prirodu. Ipak, čeznuli su za prestižom i moći koju brak donosi sa sobom. Stoga su naučili mudro poslovati, razmjenjivati obećanja, hranu i usluge za bogatstvo i potencijalne supruge u kasnijem životu. Potom, kada skupe supruge i dobiju djecu, muškarci stječu kontrolu nad nerođenim kćerima svojih kćeri, koje udaju za 125 svoje prijatelje u razmjenu za još više potencijalnih supruga. Do svog


sedamdesetog rođendana, bogat i mudar gospodin iz plemena Tiwi mogao je skupiti i do deset mladenki, premda je većina imala puno manje. Ovaj tradicionalni sustav sklapanja brakova na otoku Tiwi funkcionirao je do dolaska Europljana. Zbog velike dobne razlike između supružnika, muškarci i žene ženili su se nekoliko puta. Starije žene voljele su birati nove, mlade muževe. Muškarci i starije žene uživali su u nadmudrivanju i cjenkanju koji su bili sastavni dio bračnih pregovora, a svi zajedno u seksualnoj raznolikosti.

* Žene u većini društava nastoje spriječiti svoje muževe da uzmu mlađu ženu, premda su manje nesklone prihvatiti mlađu sestru kao drugu suprugu. Osim kronične ljubomore i borbe za naklonost, žene udate za istog muškarca često međusobno ratuju za hranu i druge resurse koje njihovi zajednički muževi osiguravaju. Ipak, u određenom trenutku žena postane voljna pridružiti se haremu — napraviti taj sudbonosni korak i prijeći granicu koju zovemo prag 126 poliginije. To se dogodilo među Indijancima plemena Blackfoot (Crne stope) koji su živjeli u sjevernim ravnicama Sjeverne Amerike krajem devetnaestog stoljeća. U to su vrijeme ratovi već bili kronična pojava i broj žrtava bio je ogroman pa je nedostajalo muškaraca sposobnih za ženidbu. Ženama su trebali muževi, a u isto vrijeme muškarcima su trebale dodatne žene. Konji i puške koje su nabavili od Europljana, Indijancima su omogućili da ubiju veći broj bizona nego što su to mogli pješice i služeći se lukom i strijelama. Uspješnim lovcima trebala je dodatna radna snaga za preradu kože — okosnicu njihove trgovinske moći. To je prevagnulo; neudata djevojka radije bi bila druga žena bogatog nego jedina žena siromašnog muškarca ili žena bez 127 muža. Poliginije ima i u Sjedinjenim Državama. Premda haremi ondje nisu dopušteni, neki Mormoni imaju više žena iz vjerskih razloga. Njihovi preci u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana, koju je 1831. utemeljio Joseph Smith, izvorno su smatrali da muškarci moraju imati više od jedne žene. Premda se Mormonska crkva 1890. službeno odrekla poliginije, neki gorljivo pobožni, fundamentalistički nastrojeni Mormoni i dalje sklapaju višestruke brakove. Nije iznenađujuće da su mnogi poligini


128

Mormoni istovremeno i izrazito bogati. Kada bi poliginija bila dopuštena u New Yorku, Chicagu ili Los Angelesu, bogati episkopalac ili katolik sa 500 milijuna dolara na računu, vjerojatno bi također uspješno privukao nekoliko žena koje bi bile voljne 129 dijeliti njegovu ljubav — i njegov novac.

* Muškarci su dakle skloni poliginiji kako bi širili svoje gene, dok se žene pridružuju haremima zbog pristupa resursima i sigurnijeg opstanka svojeg potomstva. Međutim, nijedni ni drugi nisu svjesni tih motiva. Pitate li muškarca zašto želi drugu ženu, možda će reći da ga privlači njezina inteligencija, pronicljivost za posao, živahan duh ili fantastična bedra. Pitate li ženu zašto je voljna »dijeliti« muškarca, mogla bi vam odgovoriti da joj se sviđa kako se smije ili kako izgleda ili zato što je vodi u otmjena odmarališta. Bez obzira na razloge koje će navesti, poliginija muškarcima omogućava da imaju više djece; ispune li se odgovarajući uvjeti, neke žene (posebice prve supruge) dobivaju i određene benefite. Stoga su, u davna vremena, naši muški preci, koji su prakticirali poliginiju, i žene, koje su pristale na haremski život, disproporcionalno preživljavali, čime se provodila selekcija za tu nesvjesnu motivaciju. Nije čudno da haremi niču gdje god mogu.

Ljudi: monogamni primati Zbog genetičkih prednosti poliginije za muškarce i s obzirom na to 11.« mnoga društva dopuštaju poliginiju, mnogi antropolozi smatraju da je stvaranje harema distinktivna značajka ljudske vrste. Ne slažem se s time. Svakako se radi o sekundarnoj oportunističkoj reproduktivnoj strategiji, ali u velikoj većini društava u kojima je poliginija 130 dopuštena samo 5-10% muškaraca zapravo ima više žena istovremeno. Premda se o poliginiji naveliko raspravlja, ona se daleko manje prakticira. Umjesto toga, velika većina muškaraca i žena u gotovo svim društvima svijeta vežu se u parove, a serijska monogamija je najčešći obrazac pronalaženja 131 partnera. Proučivši 250 različitih kultura, antropolog George Peter Murdock ovako je sažeo prikupljene podatke: »Nepristrani promatrač koji primjenjuje


kriterije numeričke preponderancije bio bi stoga primoran gotovo svako ljudsko društvo okarakterizirati kao monogamno, unatoč preferenciji prema 132 poliginiji i njezinoj učestalosti u prevladavajućoj većini.« U svijetu se danas velika većina muškaraca ženi samo jednom ženom. Budući da se poliginija kod ljudi redovito povezuje s društvenim statusom i bogatstvom, monogamija je najvjerojatnije prevladavala i tijekom naše lovačke i sakupljačke prošlosti i kada akumuliranje imovine nije bilo 133 moguće.

* »Higame, hogame, žene su monogamne.« Žene također teže povezivanju sa samo jednim supružnikom — monoandriji. Sve žene u takozvanim monogamnim društvima imaju samo po jednog muža; nikada nemaju dva supruga istovremeno. U takozvanim poliginim društvima žene se također udaju samo za jednog muškarca, unatoč činjenici da on uz nju ima i druge žene. Budući da se žene u 99,5% kultura u svijetu odjednom udaju samo za jednog muškarca, može se zaključiti da monoandrija — jedan suprug — uvelike prevladava kao bračni obrazac za žene. To ne znači da žene ne mogu imati »harem« muškaraca. Poliandrija je rijetka; samo 0,5% društava u svijetu ženi dopušta da ima više muževa 134 istovremeno, ali se i to može dogoditi u posebnim okolnostima — kao kada su žene vrlo bogate. Indijanci plemena Tlingit na jugu Aljaske bih su bogati prije dolaska Europljana. Živjeli su, kao i danas, duž obale jednog od najbogatijih ribolovnih područja na svijetu, arhipelaga u Aljaškom zaljevu. Tijekom ljetnih mjeseci, muškarci plemena Tlingit pecali su losose i zamkama lovili različite životinje u šumama duž obale. Žene bi se ljeti pridružile svojim muževima u ribolovnim i lovačkim logorima, skupljale bobičasto voće i divlje bilje te njihov ulov prerađivale u sušenu ribu, gusta ulja, dimljeno meso, krzno, kožu i predmete od drveta i školjaka namijenjene za prodaju. U jesen bi se muškarci i žene zaputili u trgovačku ekspediciju duž obale. Trgovina među Tlingitima bitno se razlikovala od trgovine među Europljanima. Žene su trgovale. Žene su određivale cijene, cjenkale se i finalizirale transakcije; naposljetku, žene su ubirale prihode. Često su bile 135 visokog ranga i nije bilo neobično da bogata žena ima dva muža.


Poliandrija se tradicionalno primjenjivala i na Himalaji, iz različitih ekoloških razloga. Imućne tibetanske obitelji na visoravni Limi bile su odlučne u namjeri da svoja imanja održe na okupu; ako zemlju podijele između svojih nasljednika, dragocjeno imanje izgubit će svoju vrijednost. Osim toga, roditeljima je trebalo više sinova koji će obrađivati zemlju, čuvati stada goveda, jakova i koza te raditi za vrhovnog poglavara. Stoga, ako je bračni par imao nekoliko sinova, poticali su ih na to da dijele jednu ženu. Iz ženine perspektive, to je poliandrija. Očekivano, muževi su imali problema jedni s drugima. Braća su često bila različite dobi, pa bi dvadeset dvogodišnja žena petnaestogodišnjeg muža doživljavala kao seksualno nezrelog, a onog od dvadeset i sedam uzbudljivog. Mlađa braća trpjela su takvo seksualno favoriziranje kako bi mogla ostati na obiteljskoj zemlji i uživati u draguljima, skupocjenim tepisima, konjima — živjeti dobrim životom. Ipak, ogorčenost je nastavila tinjati.

* Poliandrija je rijetka kod ljudi kao i kod drugih životinja, iz opravdanih 136 bioloških razloga. Ženke ptica i sisavaca u svom životnom vijeku mogu iznijeti ograničen broj potomaka. Za gestaciju treba vremena, mladunčad često zahtijeva dodatnu brigu prije odbijanja od majke, a ženke imaju određene intervale pauze između dva uzastopna poroda. Žene, primjerice, obično ne mogu imati više od dvadeset petero djece tijekom svog života. Rekord drži jedna Ruskinja, koja je rodila šezdeset i devetero djece, pretežno višestrukih poroda, iz dvadeset i sedam trudnoća. Ali, to je rijedak fenomen. 137 Većina žena u sakupljačko-lovačkim društvima rodi najviše petero djece. Poliandrija ženi može pomoći održati potomstvo na životu, ali ne i roditi više od određenog broja djece. A što se muškaraca tiče, poliandrija može značiti genetičko samoubojstvo. Mužjaci sisavaca ne prolaze trudnoću niti laktaciju. Svi muškarci mogu, poput drevnih kineskih careva, imati tisuće potomaka — ako osiguraju dovoljno velik broj kooperativnih partnerica i ne podlegnu seksualnoj iscrpljenosti. Stoga, ako muškarac postane dio harema jedne žene, većina njegove sperme će propasti.

Život u hordama


Još rjeđa pojava od poliandrije je »grupni brak«, poliginandrija, što na starogrčkom znači »mnogo ženki i mužjaka«. Ovu seksualnu strategiju treba spomenuti ne zbog njezine učestalosti nego zbog toga što otkriva najvažniji aspekt veza među ljudima. Na prste jedne ruke možete izbrojati narode koji prakticiraju grupni brak. Među njima su Pahari, pleme koje živi na sjeveru Indije. Ondje su žene bile toliko skupe da su dva brata ponekad morala zajedno skupiti novac da djevojčinu ocu plate »cijenu mladenke«. Ona bi se potom udala za oba brata odjednom. Potom, ako bi braća postala uspješna, kupili bi i drugu mladu. 138 Navodno su onda obje žene vodile ljubav s oba muža. Grupni brak pojavljuje se i u Sjedinjenim Državama u komunama koje 139 niču desetljeće za desetljećem. Klasični primjer bila je zajednica u gradu Oneidi. Ono što se događalo u toj koloniji ilustrira najvažniji aspekt igre parenja među ljudima. Ovu avangardnu koloniju osnovao je 1830-ih godina vjerski fanatik John Humphrey Noyes, odvažan i u seksualnom smislu energičan čovjek koji 140 je želio stvoriti kršćansku, komunističku utopiju. Godine 1847. njegova se zajednica smjestila u Oneidi, u saveznoj državi New York, gdje je funkcionirala do 1881. Na svom vrhuncu, komuna je obuhvaćala više od pet stotina žena, muškaraca i djece koji su obrađivali zemlju i proizvodili čelične zamke koje su prodavali vanjskom svijetu. Svi su živjeli u jednoj zgradi, Mansión House, koja i danas postoji. Svaki odrasli član komune imao je svoju vlastitu sobu, ali sve drugo se dijelilo, uključujući i djecu koju su doveli sa sobom u komunu, odjeću i seksualne partnere. Noyes je vladao. Iz nekog čudnovatog razloga, ljubav se smatrala sebičnom i sramotnom. Muškarcima je bilo zabranjeno ejakulirati osim ako im je partnerica već prošla menopauzu. Nije bilo dopušteno rađati djecu, ali svi su trebali spavati sa svima. Godine 1868. Noyes je ukinuo zabranu rađanja pa je, uz posebnu dozvolu, nekoliko žena ostalo u drugom stanju. Noyes i njegov sin bili su očevi dvanaestero od šezdeset i dvoje djece rođene tijekom sljedećih nekoliko godina. Međutim, napetost među članovima zajednice postajala je sve veća. Od najmlađih muškaraca očekivalo se da spavaju sa starijim ženama, dok je Noyes sebi dao pravo prvi spavati s djevojkama u adolescentskoj dobi. 1879. godine muškarci su se pobunili i optužili Noyesa za silovanje nekoliko mladih žena. Pobjegao je. Nakon nekoliko mjeseci zajednica se raspustila. Najzanimljivija činjenica u vezi sa seksualnim eksperimentom u Oneidi je ovo: unatoč svojim diktatorskim propisima, Noyes nikada nije uspio


spriječiti da se muškarci i žene zaljube i oforme tajne međusobne parove. Privlačnost među ljudima bila je jača od njegovih ukaza. U stvari, nijedan eksperiment s grupnim brakovima na Zapadu nije se uspio održati duže od nekoliko godina. Kao što je Margaret Mead rekla: »Nije važno koliko 141 različitih zajednica netko izmisli, obitelj se uvijek vrati na mala vrata.« Čini se da je čovjek u psihološkom smislu načinjen za život u paru sa samo jednim partnerom.

* Je li monogamija prirodna? Da. Naravno, postoje iznimke. Pruži li im se prilika, muškarci se često odlučuju za više supruga kako bi nesvjesno produljili svoju genetsku liniju. Poliginija je također prirodna. Ali, zajedničke žene međusobno se svađaju. Žene se priključuju haremima kada su prednosti koje time dobivaju veće od nedostataka. Poliandrija je također prirodna, ali i zajednički muževi se međusobno sukobljuju. Ukratko, i žene i muškarce treba bogatsvom privoljeti na dijeljenje supružnika. Dok gorile, konji i mnoge druge životinjske vrste uvijek formiraju hareme, čini se da su poliginija i poliandrija među ljudskim bićima opcionalne, oportunističke iznimke. 142 Monogamija je pravilo. Ljudska bića gotovo nikada ne treba mamiti na vezivanje u parove. Umjesto toga, to radimo prirodno. Koketiramo. Udvaramo se. Zaljubljujemo se. Sklapamo brak. Velika većina nas u braku je samo s jednom osobom. Vezivanje u parove jedna je od glavnih značajki ljudskih bića.

Dogovorena ljubav To ne znači da su svi muževi i žene zaljubljeni jedni u druge u trenutku kada se vjenčaju. U mnogim konzervativnim društvima dogovara se prvi brak 143 sina ili kćeri. Kada je brak sredstvo sklapanja saveza između obitelji — primjerice, kod konzervativnih europskih i sjevernoameričkih naroda koji se bave obrađivanjem zemlje, kao i u Indiji, Kini i Japanu prije industrijalizacije — mladi se par možda neće ni upoznati prije prve bračne noći. No, ondje gdje dogovoreni brakovi danas još uvijek prevladavaju, traži se mišljenje i


mladića i djevojke prije nego što se nastavi s planovima za vjenčanje. Moderni Egipćani dobar su primjer. Roditelji potencijalnih supružnika dogovore sastanak dvoje mladih. Ako se svide jedno drugom, roditelji počinju planirati brak. Čak i u New York Cityju, tradicionalno nastrojeni kineski, koreanski, rusko-židovski, karipski i arapski roditelji često svoje sinove ili kćeri upoznaju s odgovarajućim partnerima i potiču ih na brak. Zanimljivo je da se mnogi od tih mladih ljudi zaljube. Ta je pojava vrlo dobro dokumentirana u Indiji. Djecu hinduističkih obitelji uče da je bračna ljubav suština života. Stoga muškarci i žene često s entuzijazmom stupaju u bračni život, očekujući da će ljubav procvjetati. I ljubav uistinu često procvjeta. Indijci to ovako objašnjavaju: »Prvo se vjenčamo, a onda 144 zavolimo.« Nisam iznenađena. Budući da se ljubav može roditi iz jednog pogleda ili značajnog trenutka, ne začuđuje da se neka od tih dogovorenih udvaranja brzo pretvore u pravu, romantičnu ljubavnu vezu.

* Pa, gdje smo to onda? Temeljna ljudska reproduktivna strategija je monogamija, samo jedan supružnik. Štoviše, čak i kada muškarci i žene žive s više supružnika istovremeno, pojedinci obično jednog partnera vole više od drugih. U komunama gdje se prakticira slobodan seks, muškarci i žene skloni su formiranju parova. Čak i kada su brakovi strogo dogovoreni, ljubav cvjeta — kao što to vrlo snažno ilustrira roman Obitelj kineskog književnika i prevoditelja Ba Jina. Jin je pisao o životu u tradicionalnoj kineskoj obitelji 1930-ih godina. Kolebajući se između drevnog kineskog koncepta slijepog poštovanja djece prema roditeljima i modernih vrijednosti individualizma, mladi sinovi starca tiranina teškom mukom nastoje pronaći smisao u životu. Najstariji prihvaća svoju sudbinu i dogovoreni brak, ali svaki dan tuguje za svojom voljenom koja umire od neostvarene ljubavi prema njemu. Obiteljska služavka baca se u jezero i utapa jer se zbog svog društvenog statusa ne može udati za sina kojeg voli i želi izbjeći dogovoreni brak s odvratnim starcem. Najmlađi sin bježi iz obiteljske kuće i pokušava pronaći životno ispunjenje u nekom od slobodnijih gradova u onim dijelovima Kine koji se sve više okreću zapadnim civilizacijskim vrijednostima. Sve to vrijeme, glava obitelji objeduje sa svojom konkubinom, ženom u koju se zaljubio prije nekoliko godina. Kineska je tradicija stoljećima nastojala suzbiti osjećaje ljubavi. Mladima


se odgojem nametalo mirenje sa sudbinom i slijepa pokornost. Najbolnijim od svih modnih trendova u svijetu - tisuću godina starom praksom podvezivanja stopala — mladu se suprugu vezalo za njezinu sudbinu i sprječavalo da pobjegne iz suprugova doma. Današnji su Kinezi, međutim, odbacili običaj dogovorenih brakova. Čitaju sočne ljubavne romane, slušaju sentimentalnu glazbu, odlaze na spojeve, razvode se od partnera koje nikada nisu voljeli i sami si biraju supružnike. To nazivaju »slobodnom ljubavlju«. Zavoditi, zaljubiti se, formirati parove — sve je to ljudski. Ipak, čini se da mnogi prakticiraju dvostruku reproduktivnu strategiju: monogamiju i preljub. Zašto su neki od nas nevjerni svojim zavjetima?


4.

Zašto varamo? Priroda preljubništva ... To je kletva braka Da možemo nazivati svojima Stvorenja slatka ta, al ne možemo I njine želje. Volio bih da se Ko žaba hranim parom tamničnom, No da u moga bića ljubljenog Imade kut za tuđu nasladu. 145 — WILLIAM SHAKESPEARE OTELO* Na južnoj obali Jadranskog mora, ravne talijanske plaže isprekidane su stjenovitim brežuljcima koji se spuštaju u more. Ovdje, iza odronjenih stijena, u skrovitim spiljama s plićacima i pješčanim sprudovima, talijanski su mladići sredinom dvadesetog stoljeća zavodili strankinje koje su upoznali u hotelima, na plažama, u barovima i disko klubovima. Ovdje su šesnaestogodišnji ili sedamnaestogodišnji dječaci gubili djevičanstvo i ovdje su usavršavali svoje seksualne vještine, brojali osvojene trofeje i gradili reputaciju spretnih, strastvenih talijanskih ljubavnika, koju će brižno njegovati cijelog života. Budući da su domaće talijanske djevojke bile pod prevelikim nadzorom da bi ih se moglo namamiti, a prostitucije u tim selima nije bilo, mladim muškarcima se sezonskim dolaskom turista pružala jedina prilika za poduku u seksu prije stupanja u brak. Došavši u srednju dob, ti su se muškarci uključili u mrežu seksualnih veza, složeni kvazi institucionalizirani sustav izvanbračnih afera sa ženama iz svog ili susjednog sela. S vremenom je svaki preljubnik naučio biti diskretan i slijediti stroga pravila koja su svi razumjeli. Prema riječima psihologinje Diane Lewis, preljub je u tim gradićima na srednjoj i južnoj obali Jadranskog mora bio više pravilo nego iznimka; gotovo svaki muškarac imao je ljubavnicu koju je redovito posjećivao radnim danom, kasno popodne ili u predvečerje dok joj je muž na poslu, u vinogradu, na ribarskom brodu, u njihovu dućanu ili odsutan zbog svoje


vlastite tajne afere. Muškarci iz srednje i visoke društvene klase često su imali dugotrajne afere s udatim ženama istog ili nižeg društvenog statusa. Ponekad su mlađe sluge posjećivali supruge veleposjednika, dok su se ugledni muškarci povremeno tajno sastajali sa svojim služavkama ili kuharicama. No, najdugotrajnije veze bile su one između muškaraca i žena koji su bili u braku s drugima; mnoge takve afere trajale su godinama ili čak cijeli život. Jedini stvarni tabu bile su veze između starijih, slobodnih žena i mladih, neoženjenih muškaraca — uglavnom zbog toga što se mladići vole hvaliti. Ogovaranje je bilo neprihvatljivo. Obitelj je u tim selima bila osnova i potka društvenog života, a šaputanja su predstavljala prijetnju da bi se mreža izvanbračnih veza mogla razotkriti i tako ozbiljno narušiti koheziju u zajednici te uništiti obiteljski život. Iako je nevjera među odraslim ljudima bila učestala pojava — za koju je većina ljudi znala uglavnom zbog nedostatka privatnosti — prevladao je kodeks apsolutne šutnje. Obiteljski život ne smije se potkopati. Takvo kolektivno suučesništvo prekršeno je jednom prilikom kada je umirovljeni talijanski poduzetnik, koji je od djetinjstva živio u Americi, u nekom muškom klubu iznio komentar o ženi koju se nadao namamiti na ljubavni sastanak. Svi slušatelji istog su trena utihnuli. Potom su, jedan po jedan, ustali i izašli iz prostorije. Lewis o tome piše: »Taj je čovjek napravio strahovito veliku grešku. Nijedan oženjeni muškarac nikada ne govori o drugim ženama koje ga zanimaju. Taj je tabu vrlo strog i ne smije se kršiti. Život je dovoljno težak da bi se ikome dopustilo ugroziti jednu od rijetkih 146 mogućnosti zabave.«

* S druge strane oceana, u Amazoniji, izvanbračne afere bile su jednako poželjne — ali znatno složenije. U plemenu Kuikuru, skupini od otprilike 160 ljudi koji su živjeli u jednom selu uz rijeku Xingu u brazilskoj džungli, muškarci i žene često su stupali u brak ubrzo nakon puberteta. Ponekad bi, međutim, nakon nekoliko mjeseci provedenih u braku, oba supružnika 147 počela tražiti ljubavnike, odnosno ajois. Ajois su ljubavne sastanke dogovarali pomoću prijatelja. Potom bi u planiranom trenutku odšetali iz zajedničke nastambe s izgovorom da idu donijeti vode, kupati se, pecati ili raditi u vrtu. Ljubavnici bi se sastali i odšuljali do udaljene čistine u šumi i ondje bi razgovarali, razmijenili sitne


darove i vodili ljubav. Čak i najstariji muškarci i žene u selu redovito bi se iskradali na popodnevne ljubavne sastanke, kaže antropolog Robert Carneiro. Većina seljana imala je od četiri do dvanaest ljubavnika istovremeno. Za razliku od muškaraca na talijanskoj obali, Kuikuruanci su rado raspravljali o tim aferama. Čak su i mala djeca znala recitirati pjesmice o ajois vezama, baš kao što američka djeca recitiraju abecedu. Jedino su se muževi i žene suzdržavali međusobno razgovarati o svojim izvanbračnim seksualnim avanturama, ponajviše zbog toga što bi se, suočen s činjenicama, jedan od supružnika mogao osjetiti obveznim javno prozvati preljubnika ili preljubnicu, što bi predstavljalo poremećaj u njihovim odnosima i nelagodu koju su svi željeli izbjeći. Međutim, ako bi se žena previše hvalila svojim ljubavnikom ili bi provodila previše vremena izvan sela i zanemarivala svoje svakodnevne poslove, muž bi se ponekad uzrujao. Potom bi uslijedila javna rasprava i svađa. Unatoč tome, Kuikuruancima je seksualna sloboda bila nešto sasvim normalno; odmazda za preljub bila je vrlo rijetka. Deseci etnografskih studija, da ni ne spominjemo bezbrojne povijesne zapise i književna dijela, svjedoče o učestaloj pojavnosti izvanbračnih 148 seksualnih aktivnosti među muškarcima i ženama u cijelom svijetu. Usprkos tome što se udvaramo, zavodimo, zaljubljujemo i stupamo u brak, ljudska bića također su često nevjerna svojim supružnicima. Stoga u ovom poglavlju istražujemo ovaj drugi aspekt naše dvostruke reproduktivne strategije — raznolikosti tajnih veza; zašto se uopće razvila predispozicija za preljub.

Brojna lica preljuba Pleme Turu u Tanzaniji u skladu sa svojom tradicijom uživalo je u slobodnom seksualnom ponašanju tijekom ceremonije kojom se označavao ulazak dječaka u pubertet. Prvi dan svečanosti, nevjenčani ljubavnici plesom su imitirali snošaj i pjevali pjesme kojima se veličaju penis, vagina i kopulacija. Ako taj ples nije bio dovoljno »zapaljiv« ili ispunjen seksualnom strašću, kao što bi Turuanci rekli, proslava bi se smatrala neuspjehom. Tu 149 večer mladi su ljubavnici konzumirali ono što su cijeli dan sugerirali. Nuđenje žena u znak gostoprimstva bilo je uobičajeno među nekoliko inuitskih naroda (Eskima). Taj oblik preljuba potječe iz njihova shvaćanja bliskosti. Ako je muž silno želio ojačati veze sa svojim partnerom za lov, ponudio bi mu seksualne usluge svoje žene — ali samo s njezinim


dopuštenjem. Ako se svi slože, ona bi spavala s muževim poslovnim partnerom nekoliko dana ili čak tjedana. Žene su često nudile seks posjetiteljima i strancima, ali inuitske žene takva su izvanbračna druženja smatrale iskrenom ponudom vječnog prijateljstva, a ne indiskretnim, 150 društveno neprihvatljivim ponašanjem. Najčudniji običaj koji je propisivao neskriveni preljub potječe iz baštine Zapada. U nekoliko europskih društava, feudalni gospodar navodno je imao pravo razdjevičiti mladenku svog podanika njihove prve bračne noći — običaj je to poznat kao jusprimae noctis, ili »pravo prve noći«. Povjesničari se pitaju je li se taj obred uistinu naširoko provodio, ako uopće jest; ipak, čini se da postoje dokazi o tome da su srednjovjekovni škotski plemići zaista spavali 151 s mladenkama svojih podanika. Stoga se nameće pitanje: Što je zapravo preljub? Postoje različite definicije. Pripadnici afričke etničke skupine Lozi preljub ne povezuju isključivo sa snošajem. Smatraju da ako muškarac prati ženu s kojom nije u vezi/srodstvu dok hoda stazom ili ako joj ponudi pivo ili duhan, počinio je preljub. To zvuči pretjerano. Međutim, ni Amerikanci ne povezuju preljub uvijek samo sa spolnim odnosom. Ako se američki biznismen nađe u nepoznatom gradu i privlačnu kolegicu počasti večerom, a potom s njom izvede sve i jedan erotični čin osim samog snošaja, vjerojatno će se smatrati da je počinio preljub — unatoč tome što nije spavao s njom. U stvari, u anketi koju je proveo časopis People, otprilike 74% od 750 čitatelja koji su se odazvali anketi vjeruje da osoba zapravo ne mora imati snošaj s 152 nekim drugim da bi bila nevjerna. Pripadnici nigerijske etničke skupine Koiyar potpuno drugačije definiraju preljub. Žena koja nije zadovoljna svojim mužem, ali se ne želi razvesti od njega, može uzeti još jednog legitimnog ljubavnika koji će otvoreno živjeti s njom na gospodarstvu njezina muža. Muškarci također smiju iskoristiti istu povlasticu i nitko ove izvanbračne veze ne smatra preljubom. Oxford English Dictionary preljub definira kao spolni odnos oženjena muškarca ili udate žene s nekom drugom osobom, s kojom nisu u braku. Američki psiholozi tu su definiciju proširili tako da obuhvaća i seksualnu nevjeru (spolni odnosi bez zaljubljenosti), emocionalnu nevjeru (zaljubljenost bez spolnih odnosa) te kombinaciju spolnih odnosa i 153 emocionalne veze.

Dvostruka mjerila preljuba


Dvostruka mjerila preljuba Oni koji su živjeli u predindustrijskim, zemljoradničkim društvima, kada su ljudi orali (a ne okopavali) zemlju kako bi uzgojili usjeve, kao što su tradicionalna japanska, kineska, hinduistička i predindustrijska europska društva, ne bi se složili s tim. U tim patrijarhalnim zajednicama, pojam preljub uglavnom se nije odnosio na muškarce nego se smatrao pretežno ženskim grijehom. Dvostruki kriteriji kada je u pitanju preljub, u zemljoradničkim su kulturama proizašli iz vjerovanja da je muškarac nositelj obiteljskog »sjemena«. Njegova je dužnost bila stvarati potomstvo i produžiti svoju lozu. U većem dijelu Azije, oženjene muškarce poticalo se na to da imaju 154 priležnice ili konkubine. U Kini, gdje je muškarac mogao imati samo jednu zakonitu ženu, konkubine su često dovodili na obiteljsko imanje i davali im zasebne stanove, obasipali ih luksuzom i pažnjom. Štoviše, prema tim su se ženama odnosili s puno više poštovanja nego prema ljubavnicama na Zapadu danas — najviše zbog toga što su konkubine imale važnu ulogu, trebale su rađati sinove. Budući da su u sebi nosila krv očinske linije, sva djeca rođena izvan braka u Kini su se smatrala zakonitima. Muškarac u staroj Kini ili Japanu mogao se proglasiti preljubnikom jedino ako je spavao sa ženom nekog drugog muškarca. To je bilo zabranjeno. Nezakoniti seks s udanom ženom bio je uvreda za njezina muža i cijelu njegovu obitelj. U Kini su takve prekršitelje zakona spaljivali na lomači. Ako muškarac u Indiji zavede ženu svog gurua, mogli bi ga natjerati da sjedne na užarenu željeznu ploču i potom si odsiječe penis. Jedini časni postupak za Japanca u tom je slučaju bilo samoubojstvo. U konzervativnim azijskim zemljoradničkim društvima jedina »dopuštena lovina« bile su gejše, prostitutke, robinje i konkubine. Seks s njima nije se smatrao preljubom. Seksualna prava žena u tradicionalnim društvima Indije, Kine i Japana bila su potpuno drugačija priča. Vrijednost neke žene mjerila se na temelju dva kriterija: njezinom sposobnošću da uveća mužev imetak i prestiž mirazom koji donosi u brak i njezinom plodnošću, odnosno mogućnošću njezine utrobe da nosi i rađa djecu. Budući da je ženina najvažnija životna odgovornost bila rađati potomstvo svome mužu, morala je biti čedna u braku i vjerna svom mužu cijelog života. Očinstvo je moralo biti zajamčeno kako se ne bi ugrozila muževa obiteljska linija. Stoga su se djevojke iz uglednih obitelji često udavale u dobi od četrnaest godina, prije nego što podlegnu


nagovorima tajnih udvarača. Potom bi ih odveli u domove njihovih muževa gdje bi cijeli život provele pod strogim nadzorom njihovih obitelji. Ženama je izvanbračni seks bio strogo zabranjen. Nevjerna žena nije zaslužila živjeti. Muškarac hinduističke vjere smio je ubiti nevjernu suprugu. U Kini i Japanu se umjesto toga od žene očekivalo da se sama ubije. U tim konzervativnim patrijarhalnim društvima promiskuitetna žena ugrožavala je muškarčev posjed, njegovo bogatstvo, ugled i status. U opasnosti su bili i njegovi preci i potomci.

* Isti takav dvostruki kriterij preljuba prvo je zabilježen među pretečama zapadne civilizacije u nekoliko zakonika napisanih na semitskim dijalektima u razdoblju između 1800. i 1100. godine pr. Kr. u gradovima drevne 155 Mezopotamije. Očuvani dijelovi tih zakonika govore o zakonskom položaju, pravima i dužnostima žena. Poput onih u poljoprivrednim zajednicama, stari narodi iz doline Tigrisa i Eufrata smatrali su da žena mora »očuvati svoju čednost«. Žena koja je počinila preljub mogla je biti smaknuta ili su joj mogli odrezati nos. Istovremeno, muž je smio spolno općiti s prostitutkama kad god to poželi; nedjelom se smatralo jedino ako bi muškarac spavao s tuđom ženom ili oduzeo nevinost neudanoj kćeri čovjeka istog društvenog ranga. Jedino je za te zločine mogao biti strogo kažnjen, kastriran ili smaknut. Kao i u današnjoj Americi, istovremeno se primjenjivalo više seksualnih kodeksa ponašanja. Neki drevni narodi priređivali su proslave plodnosti u sklopu kojih se očekivalo da se sudionici upuste u izvanbračni seks. Za njih je seks bio svetinja; spolni čin donosio je plodnost i moć. Međutim, u kolijevci zapadne civilizacije prevladavala su stroža pravila ponašanja. Jedino se od žena očekivalo da budu vjerne suprugu. Za većinu starih zemljoradničkih azijskih naroda muški prijestup uglavnom se sastojao u povredi vlasništva drugog muškarca. Štoviše, kao i u drugim drevnim zemljoradničkim društvima, preljub se nije smatrao grijehom niti uvredom Boga. To se promijenilo.

»Ne počini preljub «


Prema povjesničaru Vernu Bulloughu, preljub se prvi put povezuje s grijehom u povijesti Zapada među drevnim Židovima. Prije izgona u Babilon, najraniji židovski zakoni sadržavali su jednostavan kodeks seksualnog ponašanja; manji broj spolnih činova izjednačavao se s besmrtnošću. Međutim, u razdoblju poslije izgona, od otprilike 516. pr. Kr. pa sve dok Rimljani nisu uništili Jeruzalem 70. godine, židovski seksualni običaji sve više su se povezivali s Bogom. Prema Mojsijevu zakonu, žena je prve bračne noći morala biti djevica, a potom ostati zauvijek vjerna muževoj postelji, ali je muškarcima bilo dopušteno općiti s prostitutkama, konkubinama, udovicama i služavkama. Jedino je odnos s udanom ženom 156 bio zabranjen. Bog je rekao: »Ne počini preljub.« U narednom, talmudskom razdoblju, tijekom prvih nekoliko stoljeća nove ere, stavovi Židova prema seksu postali su puno određeniji. Bog je, zapisano je, naredio da se muž i žena upuste u obavljanje bračnog čina na subotnju večer. Načinjeni su popisi kojima se propisuju minimalne seksualne obaveze različitih društvenih klasa. Gospoda su sa svojim ženama morala spolno općiti svaku noć; radnici koji su živjeli u istom mjestu gdje i rade moraju to činiti dva puta tjedno; poslovni ljudi koji putuju u druge gradove moraju tu dužnost ispuniti jednom tjedno; za goniče kamila bračni je seks bio obaveza svakih trideset dana, dok su učenjaci svoje bračne dužnosti 157 morali obavljati petkom navečer. Seks u braku postao je blagoslovljen, slavljen, svet. »Probudi se, vjetre sjeverni, dođi i ti, vjetre južni! Zapuši nad vrtom mojim! Neka poteku mirisi njegovi! Neka dragi moj dođe u vrt svoj i neka jede najbiranije plodove njegove!« To je samo dio Salomonove Pjesme nad pjesmama, ekstravagantne i radosne ode ljubavi između muža i žene koju su Židovi uključili u Bibliju oko 100. godine naše ere. Ženina kosa, zubi, usne, 158 obrazi, vrat i grudi bili su razlog za slavlje pred Gospodom. Židovi su uzajamno obožavanje muža i žene poistovjećivali s ljubavlju izraelskog naroda i Gospoda, ali su smatrali da Bog osuđuje homoseksualnost, sodomiju, transvestiju, masturbaciju i preljub koji počini žena, odnosno preljub koji počini muškarac s drugom udanom ženom. Židovski stav prema preljubu, ali i neki neobični običaji drevnih Grka u velikoj su mjeri utjecali na pravila ponašanja na Zapadu. Stari Grci, za koje se često govori da su prvi narod u povijesti koji se posvetio igri, neobuzdano su se predavali zabavi. Budući da su grčki bogovi bezrezervno udovoljavali svojoj požudi, isto su činili i grčki smrtnici. U petom stoljeću pr. Kr., seksualne orgije ubrajale su se u najpopularnije oblike


zabave — za muškarce. Smatrali su se superiornima u odnosu na žene. Dobro odgojene djevojke njihove su obitelji u ranoj tinejdžerskoj dobi udavale za dvostruko starije muškarce, gdje su se potom prema njima odnosili više kao prema zatvorenicama nego suprugama, zatočenima u kući kako bi rađale sinove. Od svega što je oženjeni muškarac mogao napraviti, gnjusnim seksualnim prijestupom smatralo se jedino spolno općenje sa ženom drugog muškarca, zbog čega je mogao biti osuđen na smrt. Čini se da se ovakve po život opasne veze i nisu naročito često događale. Umjesto toga, većina oženjenih muškaraca u staroj Ateni i Sparti pribjegavala je velikom izboru zakonitih izvanbračnih oblika zabave. Konkubine su se brinule o njihovim dnevnim potrebama. Obrazovane kurtizane, takozvane hetere, zabavljale su ih izvan kuće. Neki su muškarci, posebice pripadnici viših društvenih klasa, imali redovite homoseksualne odnose s dječacima tinejdžerske dobi. Rani kršćani burno su reagirali na takve seksualne apetite, ali su njegovali neke druge grčke ideale. Premda su Grci općenito slavili seks, neki 159 od njih bili su duboko uvjereni da je seks nečist, uvredljiv, grešan. Rajski celibat. Još 600. godine pr. Kr. kultisti su počeli prihvaćati asketizam i celibat, pojmove koje će kasnije usvojiti ekstremne frakcije unutar tradicionalne hebrejske vjere i koji će se provlačiti od naraštaja do naraštaja, utjecati na rane kršćanske vođe i naposljetku prožeti pravila ponašanja 160 muškaraca i žena na zapadu. Asketizam i celibat opstali su i u drevnom Rimu — premda kao sporedna pojava svakodnevnog života. Drevni Rimljani bili su poznati po 161 svom slobodoumlju i hedonizmu. Oko 100. godine pr. Kr. mnogi su Rimljani preljub smatrali opravdanim — baš kao što neki Amerikanci danas razmišljaju o utaji poreza. Rimljani su imali i svoju stoičku stranu. Mnogi su se voljeli prisjetiti dobrih starih vremena kada je Rim, tvrdili su, bio selo visokog moralnog integriteta i svi su imali gravitas, osjećaj dostojanstva i odgovornosti. Podsvjesna moralnost, čednost i suzdržavanje bili su česta značajka karaktera 162 starih Rimljana. Unatoč seksualnim ekscesima careva i običnih građana — žena i muškaraca — u slavnim danima Rima, neki filozofi i učitelji su kroz stoljeća nastavili njegovati i širiti slabo poznatu starogrčku filozofiju odricanja od svih putenih užitaka.

*


Ova varijanta grčko-rimskog asketizma, u kombinaciji sa židovskim poimanjem da su određeni oblici seksualne aktivnosti, uključujući i preljub, grijeh u očima Boga, doprla je do ranih kršćanskih vođa. Tumačenja Isusova učenja na temu spolnog ponašanja uvelike se razlikuju. Možda je Isus izrazito cijenio seks u braku. Međutim, evanđelje po Marku (10:11) navodi da je Isus o preljubu rekao sljedeće: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; a ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.« Sada su se čak i razvod i ponovna ženidba ili udaja smatrali razuzdanim radnjama. Potom, tijekom stoljeća nakon Krista, neki utjecajni vođe kršćanske vjere počeli su se sve više protiviti bilo kakvom seksu. Premda neki sugeriraju da je Pavao kao Židov hebrejske tradicije možda bio zagovornik spolnih odnosa, zasigurno je imao sklonost i prema celibatu. U prvoj poslanici Korinćanima (7:8-9) napisao je: »Neoženjenima pak i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja. Ako li se ne mogu uzdržati, neka se 163 žene ili udaju. Jer bolje je ženiti se negoli izgarati od strasti.« Celibat je službeno nametnut svim kršćanskim svećenicima tek u jedanaestom stoljeću, iako su brojne generacije ranog kršćanstva odricanje od seksa sve više povezivale s Bogom, a preljub s grijehom — i za žene i za muškarce. Sveti Augustin, koji je živio od 354. do 430. godine, pronosio je takvo učenje po kršćanskom svijetu. Kao mladić, Augustin se želio preobratiti na kršćanstvo, ali nije mogao prevladati žudnju za svojom ljubavnicom i privrženost njihovu sinu. Kao što je napisao u Ispovijestima, jednoj od najznačajnijih knjiga o kršćanskom misticizmu u kojoj iznosi priču o svom preobraćenju, Bogu se redovito molio riječima: »Podari mi krepost i 164 odricanje, ali ne još.« Po nalogu njegove odlučne majke, Monike, Augustin je naposljetku otjerao konkubinu s namjerom da se zakonito oženi ženom odgovarajućeg društvenog statusa. Međutim, vjenčanje se nikada nije dogodilo. Tijekom dvije godine koliko je čekao da se oženi, našao je privremenu ljubavnicu. To ga je dovelo do prekretnice. Suočen s grižnjom savjesti, odustao je od planova za ženidbu, preobratio se na kršćanstvo i prihvatio život ispunjen apstinencijom. Ubrzo je Augustin snošaj počeo smatrati nedjelom, požudu 165 sramotnom, a sve radnje u svezi sa spolnim činom neprirodnima. Celibat je nazivao najvišim dobrom. Spolni čin između muža i žene mora biti isključivo u svrhu rađanja djece, a preljub, bez obzira na to je li ga počini muškarac ili žena, utjelovljenje je sotone.


Od tog vremena stav prema kojem je preljub moralni prijestup oba spola dominira zapadnjačkim običajima i pravilima ponašanja.

Preljubnici u Americi Taj moralni kodeks ipak nije spriječio muškarce i žene u zapadnom svijetu — kao ni ljude u bilo kojem drugom društvu — da varaju svoje partnere. Amerikanci nisu iznimka. Unatoč stavu da se radi o nemoralnu činu, bez obzira na osjećaj krivice kada odlazimo na tajni randevu, unatoč riziku gubitka obitelji, prijatelja i sredstava za život koji preljub neizbježno povlači za sobom, redovito se upuštamo u izvanbračne afere. George Burns jednom je to ovako rezimirao: »Sreća je imati veliku, brižnu, čvrsto povezanu obitelj 166 punu ljubavi u drugom gradu.« Nikada nećemo znati koliko Amerikanaca vara svoje partnere. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, psihijatar Gilbert Hamilton, pionir na polju istraživanja o seksu, iznio je podatak da je 28 od 100 muškaraca i 24 od 167 100 žena s kojima je razgovarao prevarilo partnera. Dobro poznati Kinseyjevi izvještaji iz druge polovine četrdesetih i prve polovine pedesetih godina prošlog stoljeća utvrdili su da je malo više od trećine na uzorku od 6427 oženjenih muškaraca bilo nevjerno te da je 26% od 6972 udanih i razvedenih žena te udovica u Americi do svoje četrdesete godine imalo 168 izvanbračne spolne odnose. Nekoliko desetljeća poslije, ti se podaci nisu bitno promijenili, unatoč velikim promjenama u stavu Amerikanaca prema seksu lijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, na vrhuncu »seksualne revolucije«. U sklopu istraživanja koje je sedamdesetih godina proveo Morton Hunt utvrđeno je da je preljub počinilo 41% od 691 muškaraca i oko 25% od 740 udanih, bijelih 169 žena srednje klase. Međutim, isticala su se dva nova trenda: oba spola počela su varati ranije nego u prethodnim desetljećima, a dvostruki standard sve se više gubio. Dok je pedesetih godina samo 9% udanih žena mladih od dvadeset pet godina imalo ljubavnika, sedamdesetih je to učinilo otprilike 25% mladih supruga. Osamdesetih godina, sve više preljuba događalo se sve ranije. U anketi u kojoj je sudjelovalo 12.000 osoba u braku, oko 25% muškaraca i žena mlađih 170 od dvadeset pet godina prevarilo je bračnog druga. Statistika ni danas nije bitno drugačija. Nacionalni centar za ispitivanje


mišljenja u Chicagu navodi da 25% oženjenih muškaraca i 15% udanih žena 171 u Americi u određenom trenutku počini preljub. Druge studije bračnih parova ukazuju na to da se 20-40% heteroseksualnih oženjenih muškaraca i 20-25% heteroseksualnih udanih žena upusti u izvanbračnu aferu tijekom 172 svog života Neka druga istraživanja upućuju na to da je 30-50% oženjenih 173 muškaraca i udanih žena u Americi nevjerno svom partneru. U nekoliko nedavnih ispitivanja 50% sudionika iz SAD-a reklo je da su pokušali »oteti« tuđeg partnera; 80% ih je izjavilo da ih je netko pokušao zavesti i odvojiti od 174 njihova partnera, a 25% ispitanika na taj je način izgubilo partnera.«

* »Tko je spavao u mom krevetu?« pita tata medvjed u jednoj američkoj narodnoj priči. Nitko ne zna koliki je opseg preljubničkog seksa u SAD-u — bilo danas ili u prošlosti. Na kraju krajeva, za razliku od Hawthorneove junakinje Hester Prynne, preljubnici ne moraju nositi grimizno slovo po kojem će ih ljudi prepoznati. Osim toga, seksualni »prijestupi« ove vrste rijetko stignu do sudnice ili se unose prilikom popisa stanovništva. Ipak, u jedno sam sigurna: unatoč tome što je preljub kulturalni tabu, Amerikanci su nevjerni. Društvena pravila ponašanja, vjerska podučavanja te prijatelji i rođaci zahtijevaju od nas da svu svoju seksualnu i ljubavnu energiju usmjerimo na jednu osobu — muža ili ženu. U praksi, ipak, pozamašan postotak i muškaraca i žena zapravo svoje vrijeme, energiju i ljubav raspoređuje na više partnera. A u tome i nismo neka iznimka. Pročitala sam četrdeset i dva etnografska djela koja opisuju različite narode naše sadašnjosti i prošlosti; preljubi su se događali kod svih. Neki od tih muškaraca i žena živjeli su u iznajmljenim stanovima, neki u kućama u nizu ili slamnatim kolibama. Neki su uzgajali rižu, a neki prikupljali novac. Neki su bili bogati, neki siromašni. Neki su prihvatili kršćanstvo, islam ili budizam; drugi su štovali bogove utjelovljene u suncu, vjetru, stijenama i drveću. Bez obzira na bračne tradicije pojedinog naroda, unatoč običajima kojima se regulira razvod braka, i neovisno o pravilima ponašanja u vezi sa seksom koji vladaju u određenoj kulturi, u svim je društvima bilo preljubnika — čak i kada je kazna za preljub bila smrt. Nema kulture koja ne poznaje preljub; ne postoji nikakav mehanizam ni kodeks koji bi eliminirao varanje. Uistinu, u istraživanju koje je obuhvatilo pedeset i tri različita


društva (kao i Ameriku), otimanje partnera — aktivno nastojanje da se zavede 175 netko tko je već u vezi s nekim drugim — dogodilo se u gotovo svima. »Prijateljstvo je konstanta u svemu ostalom, osim u poslu i ljubavi«, napisao je Shakespeare. Poput stereotipnog koketiranja, osmijeha, fiziologije mozga koja omogućuje zaljubljivanje i poriva za vezivanjem u parove radi podizanja potomstva, čini se da je i preljubništvo sastavni dio drevne ljudske reproduktivne igre.

Zašto muškarci i žene varaju? »Bračni lanci su teški i potrebno je da ih nose dvoje — a ponekad troje«, rekao je Oscar Wilde. Javno bičevanje, žigosanje, batine, protjerivanje, sakaćenje genitalija, odsijecanje nosa i ušiju, zarezivanje stopala, čupanje mesa s bokova i bedara, razvod, napuštanje, smrt kamenovanjem, spaljivanje, utapanje, davljenje, strijeljanje, probadanje nožem: bezbroj je okrutnih kazni osmišljeno za preljubnike u cijelom svijetu. S obzirom na težinu tih kazni, zapanjujuće je da se ljudi uopće upuštaju u izvanbračne afere. Pa ipak to činimo. Kada ih se pita zašto su imali izvanbračnu aferu, preljubnici obično kažu: »zbog požude«, »zbog ljubavi«, ili »ne znam«. Neki žele biti uhvaćeni kako bi spasili brak. Drugi pak svojom tajnom vezom žele poboljšati brak tako što će neke svoje potrebe zadovoljiti izvan kuće. Neki tu svoju avanturu koriste kao izgovor da napuste svog supružnika. Neki traže pažnju. Neki žele samostalnost. Neki se žele osjećati posebno, poželjno, muževnije ili ženstvenije, privlačnije ili traže nekog tko će ih bolje shvatiti. Neki žele više komunikacije, više intimnosti ili jednostavno više seksa. Neki žele riješiti neki seksualni problem. Drugi čeznu za dramom, uzbuđenjem ili opasnošću. Rijetki traže osvetu. Neki muškarci svoje žene stavljaju na pijedestal, ali vole spavati sa ženama »s dna«. Nekolicini se sviđa život u trokutu, svađe i igre živaca. Druge uzbuđuje tajnovitost. Neki preljubnici žele sami sebi dokazati da su još mladi pa se upuštaju u aferu »posljednje prilike«. Neki žele pronaći »savršenu« ljubav. Neki su zarobljeni u dogovorenom braku koji nisu sami izabrali. Neki žele dodatke koje izvanbračna afera može donijeti — uključujući otmjene restorane, skupe poklone i putovanja. A neki se jednostavno zaljube u nekog novog.

Anatomija preljuba


Anatomija preljuba Psiholozi mogu navesti cijelu lepezu psiholoških, socioloških i ekonomskih 176 sila koje dovode do nevjere. Prije svega je to stupanj koliko smo zadovoljni s primarnom vezom. Kada vjerujete da vaše potrebe nisu ispunjene, ne osjećate ljubav niti dobivate podršku svog partnera i smatrate da vam je seksualni život nedostatan, veća je vjerojatnost da ćete zastraniti. Ljudi kojima je dosadno lakše će pribjeći preljubu. Loša komunikacija sa supružnikom, uključujući i manje pozitivnih, a više negativnih interakcija, dovodi do seksualne 177 nevjere. Spoznaja da možemo sretno živjeti bez svog partnera također povećava rizik od nevjere, dok zabrinutost zbog mogućeg gubitka vrijedne imovine, prijatelja i veza smanjuje vjerojatnost preljuba. Želja za osobnim razvojem također igra ulogu. Ljude privlače partneri 178 koji dijele njihove interese, ciljeve i osjećaj samopoštovanja. Osobni rast i razvoj kroz odnos s drugima počinje kada novi ljubavnici počinju zajedno provoditi vrijeme, povjeravati tajne, otkrivati svoje nade i snove te spajati partnerove resurse, gledišta i osobnosti sa svojima. Međutim, kada takva nadogradnja vlastite osobnosti počne opadati, postajemo nemirni i željni novih avantura za um ili tijelo, što može dovesti do preljuba. Muškarci i žene koji su u djetinjstvu bili čvrsto vezani za roditelje uglavnom zasnivaju stabilnije veze i manje su nevjerni, dok su oni koji nisu 179 imali čvrstu i sigurnu vezu s majkama i očevima skloniji preljubu. Pojedinci koji su otvoreniji prema novim iskustvima obično su skloniji 180 nevjeri, kao i oni manje savjesni, manje simpatični, ali tjeskobniji. Pojedinci čiji su supružnici manje simpatični ili manje savjesni također će 181 vjerojatno biti nevjerni. Ako su partneri jednako iskreni, savjesni, 182 simpatični i tjeskobni, veća je vjerojatnost da će biti vjerni. Te korelacije pronalazimo kod naroda koji žive u Sjevernoj i Južnoj Americi, zapadnoj, istočnoj i južnoj Europi, na Srednjem istoku, u Africi, Oceaniji, južnoj i 183 istočnoj Aziji. Neravnoteža društvene moći povezana je s nevjerom. Žene koje izjavljuju da u svađama uglavnom »bude po njihovom« vjerojatnije će se upustiti u izvanbračne afere. Muškarci i žene koji sebe smatraju društveno poželjnijima od svojih supružnika počine veći broj seksualnih »prekršaja« i varaju partnere ubrzo nakon vjenčanja. Alkoholičari i klinički depresivni


ljudi obično su češće nevjerni. Naposljetku, neke su žene i muškarci narcisoidni; potrebno im je više ljubavnika pred kojima bi se razmetali svojom blistavom fasadom. Amerikanke koje su obrazovanije od svojih muževa također će vjerojatnije biti nevjerne. Pojedinci s većim prihodima skloni su većem broju afera, dok oni koji financijski ovise o svom partneru uglavnom ne varaju. Također je veća vjerojatnost da će se osobe koje rade izvan svog doma (mjesta stanovanja) upustiti u seksualne avanture. Šansa za izvanbračnu vezu povećava se i među osobama čiji posao podrazumijeva dodirivanje klijenata, razgovor o osobnim problemima s kolegama ili klijentima ili rad samo s jednim kolegom ili kolegicom. Kronična bolest supružnika, frigidnost supruge ili učestala putovanja 184 jednog od partnera također mogu povećati podložnost preljubu. Trudnoća i mjeseci nakon rođenja djeteta razdoblje su visokog rizika za mušku nevjeru. Unatoč onome što bismo mogli i očekivati, vjerska uvjerenja nisu prepreka za preljub, a vjeroispovijest kojoj pripadamo ne igra nikakvu ulogu u tome koliko često varamo. Kinsey i njegovi suradnici ustanovili su da mladi muškarci koji rade fizičke poslove naveliko varaju svoje partnerice, ali se njihova seksualna osvajanja smanjuju ulaskom u četrdesete godine, dok se fakultetski obrazovani muškarci koji rade u uredima rjeđe upuštaju u avanture u svojim dvadesetim godinama, a potom oko pedesete učestalost preljubničkih susreta povećaju na gotovo jednom tjedno. Žene, pak, vrhunac preljubništva dosegnu sredinom tridesetih i početkom četrdesetih godina. Danas su preljubi i dalje posebno raširena pojava među udanim ženama u dobi od četrdeset do četrdeset pet godina i oženjenim muškarcima u dobi od pedeset pet do šezdeset pet godina, dok su osobe izvan tih dobnih raspona manje sklone nevjeri. Postoje i neke razlike među spolovima. Žene su obično emotivno povezanije sa svojim ljubavnicima i od svoje izvanbračne afere očekuju više intimnosti i samopoštovanja. Kod žena je intenzitet i učestalost afera često povezana i s time koliko su se razočarale u svom suprugu. Kod muškaraca, međutim, nevjera manje ovisi o statusu njihove glavne veze. Od svog mnoštva podataka o promiskuitetu možda najviše otkrivaju statistički podatci koje su 1985. objavili Glass i Wright: među ispitanicima koji su počinili preljub, 56% muškaraca i 34% žena ocijenilo je svoj brak kao »sretan« ili »vrlo sretan«. Zašto se muškarci i žene u cijelom svijetu upuštaju u preljubničke


odnose ako su sretni sa svojim primarnim partnerom — i time mogu ugroziti sve što imaju, uključujući brak, djecu, društveni status, financijsko blagostanje i zdravlje?

Biologija preljuba Podatci prikupljeni genetičkim i neurološkim istraživanjima nude uvid u biološke mehanizme koji najvjerojatnije pridonose učestalosti i ustrajnosti preljuba u cijelom svijetu. Prisjetite se prerijske voluharice. Te jedinke formiraju cjeloživotne parove ubrzo nakon puberteta i kao tim podižu nekoliko legala, a to sparivanje izravno korelira s neurokemijskim aktivnostima u mozgu. Kada se prerijske voluharice prvi put pare, kopulacijom se pokreće aktivnost u receptorima oksitocina (u nukleusu akumbensu) kod ženki i receptorima vazopresina (u ventralnom palidumu) kod mužjaka. To stimulira otpuštanje dopamina u nekoliko predjela mozga — nastanak osjećaja želje, žudnje, usredotočenosti, energije, užitka i motivacije — zbog čega ova mala čupava bića preferiraju određenog partnera, započinju vezu u paru i očituju 185 ponašanje tipično za trajnu privrženost. Međutim, specifične varijacije određenog gena u vazopresinskom sustavu pridonose varijabilnosti čvrstine kojom je mužjak voluharice vezan u 186 tom paru, uključujući i stupanj seksualne vjernosti mužjaka prema svojoj 187 partnerici. Gen koji povezujemo s nevjerom prerijskih voluharica? Kakve to veze ima s ljudima? Ima, i to puno. Ljudi imaju slične gene u vazopresinskom sustavu. Nedavno je grupa znanstvenika istraživala utječe li jedan od tih gena 188 odgovornih za vezivanje u parove na ponašanje 552 muškarca u Švedskoj. Svi su bili ili oženjeni ili su živjeli s partner(ic)om najmanje pet godina. Rezultati su bili iznimno zanimljivi. Muškarci koji su naslijedili taj gen ostvarili su daleko lošiji rezultat u upitniku o partnerskim vezama, kojim se mjerio intenzitet privrženosti partneru. Štoviše, rezultati su ovisili o »dozi«, odnosno broju gena. Muškarci koji su nosili dva primjerka tog gena imali su najmanji broj bodova na skali partnerskih veza; oni koji su imali samo jedan gen izražavali su veću privrženost, a oni koji uopće nisu imali taj gen bili su najprivrženiji svojim partnerima. Muškarci s ovim vazopresinskim genom također su tijekom prethodne godine doživjeli više bračnih kriza, uključujući


i prijetnje razvodom. Ponavljam, ovi su rezultati ovisili o broju gena. Naposljetku, supruge muškaraca s jednim ili dva primjerka ovog gena ostvarile su znatno manje bodova u upitniku kojim se mjerilo zadovoljstvo u braku. Ova studija nije izravno mjerila nevjernost, ali ukazuje na jedan od bioloških sustava koji vjerojatno pridonose varanju. Najvjerojatnije su u to uključeni i drugi geni. U nedavnoj studiji provedenoj na uzorku od 181 mlade osobe oba spola, biolog Justin Garcia i njegovi kolege pronašli su izravnu vezu između specifičnih gena u dopaminskom sustavu i veće učestalosti neobveznih spolnih odnosa, pretežno takozvanih »avantura za jednu noć«, kao i veće učestalosti seksualne 189 nevjere.

Pokus sa znojnom majicom Još jedan biološki sustav može pridonijeti preljubničkom ponašanju. U sklopu sada već klasičnog pokusa sa znojnom majicom žene su mirisale majice nekoliko anonimnih muškaraca i birale majice onih za koje su smatrale da su najviše seksi. Zanimljivo je da su birale majice natopljene znojem muškaraca s genima drugačijim od svojih u specifičnom predjelu 190 imunološkog sustava, velikom histokompatibilnom kompleksu. Možda su nesvjesno osjećale privlačnost prema muškarcima drugačijih gena jer sličnost među partnerima u ovom dijelu imunološkog sustava može dovesti do 191 komplikacija vezanih s plodnošću i trudnoćom. Znakovito je i da su rezultati istraživanja provedenog nešto kasnije pokazali da su žene udane za muškarce sa sličnim genima u tom dijelu imunološkog sustava također bile više nevjerne. Što je više tih gena žena imala zajedničkih sa svojim suprugom, to je više izvanbračnih partnera 192 imala.

* Arhitektura mozga također može pridonijeti nevjeri. Ljudski je rod razvio tri primarna moždana sustava koja upravljaju parenjem i reprodukcijom: seksualni poriv, zaljubljenost i osjećaji duboke 193 privrženosti. Ta tri osnovna živčana sustava u interakciji su jedni s drugima (i s mnogim drugim moždanim sustavima) u bezbroj fleksibilnih


kombinacija kojima se dobiva raspon motivacija, emocija i ponašanja potrebnih za orkestraciju složene ljudske reproduktivne strategije. Međutim, ta tri moždana sustava nisu uvijek dobro povezana. Stoga je biološki moguće istovremeno osjećati duboku privrženost prema životnom partneru, biti zaljubljen u drugu osobu i željeti seks s još jednim ili više 194 dodatnih partnera. Relativna biološka neovisnost ova tri živčana sustava omogućava nam istovremeno provođenje društvene monogamije i upuštanje 195 u tajni preljubnički odnos. Arhitektura našeg mozga lako podržava nevjeru. Budući da je preljubništvo kao obrazac ponašanja rasprostranjeno u cijelom svijetu, budući da se povezuje s velikim brojem psiholoških, socioloških i ekonomskih čimbenika i budući da je povezano sa sve većim brojem bioloških sustava, vjerojatno je da se ljudska predispozicija za nevjeru razvila tijekom naše duge prapovijesti.

Zašto varamo? Iz darvinističke perspektive, lako je objasniti zašto muškarce — po prirodi — zanima raznolikost u seksu. Kada je pradavni muškarac imao djecu s jednom ženom, on se genetičkim rječnikom rečeno, »reproducirao«. Međutim, ako se sastajao s još jednom ženom te s njom dobio još jedno dijete, udvostručio je 196 svoj doprinos sljedećoj generaciji. Stoga su muškarci koji su težili raznolikosti u seksu tijekom duge povijesti imali i više djece. Ti su mladi preživljavali i narednim generacijama prenosili gene tih muškaraca, a s njima i potrebu za pronalaskom »svježe krvi«. Ali, zašto su žene razvile želju za seksualnim avanturama? Žena ne može roditi još jedno dijete svaki put kada se ušulja u krevet s ljubavnikom sa strane; može ostati trudna samo u određeno vrijeme tijekom menstrualnog ciklusa. Nadalje, trudnoća traje devet mjeseci, a nakon poroda neće zanijeti nekoliko mjeseci ili godina. Žene naših davnih predaka najvjerojatnije su trebale partnera koji će ih štititi i nabavljati im hranu, baš kao što su one činile za bespomoćne mladunče (o čemu ću govoriti u narednim poglavljima). Stoga su antropolozi dugo smatrali da su naše davne pretkinje bile vjerne svojim partnerima — prebacujući sklonost nevjeri na žene modernog doba. Muškarac — prirodni plejboj; žena — brižna družica puna ljubavi? Pretpostavljam da je evolucija žene učinila jednako nevjernima kao i muškarce — premda iz drugačijih razloga. Meni na pamet padaju četiri.


Najočitiji razlog elegantno je obrazložila Nisa, žena iz plemena !Kung koja možda još uvijek živi u pustinji Kalahari u južnoj Africi. Kada ju je 1970. antropologinja Marjorie Shostak upoznala, Nisa je živjela u lovačkosakupljačkoj skupini sa svojim petim mužem. Međutim, Nisa je imala i velik broj drugih ljubavnika. Kada ju je Shostak upitala zašto je imala toliko ljubavnika, Nisa je odgovorila: »Žena mora obavljati puno različitih poslova i treba imati ljubavnike kamo god pošla. Ako ode nekome u posjetu sama, netko će joj ondje darovati perlice, netko drugi dat će joj meso, a netko drugi dat će joj drugu hranu. Do povratka u njezino selo, netko će se o njoj dobro 197 brinuti.« Nisa je u tih par rečenica sažela dobro i prilagodljivo objašnjenje ženskog zanimanja za raznolikost u seksu — dopunski izvor skrbi koji će njezinoj djeci nesrazmjerno omogućiti opstanak. Drugo, preljub je ženama naših predaka vjerojatno služio kao polica osiguranja. U slučaju da joj »muž« umre ili je napusti, imala je na raspolaganju i druge muškarce koje je mogla vrbovati da joj pomognu obavljati roditeljske poslove. Treće, ako je bila »u braku« sa slabovidnim, lošim lovcem svadljiva karaktera, koji joj ne pruža dovoljno veliku podršku, žena je mogla unaprijediti svoju genetsku liniju rađanjem zdravijih i privlačnijih potomaka s drugim muškarcem s dobrim genima. Četvrto, ako je žena imala potomstvo s cijelim nizom očeva, svako je dijete bilo drugačije od ostalih. Takva genetska varijabilnost povećavala je vjerojatnost da će neka od njezine djece preživjeti nepredvidljive promjene u okolišu. Sve dok su žene naših predaka svoje izvanbračne afere čuvale u tajnosti, mogle su pribaviti više resursa, bolje se osigurati, pokupiti bolje gene i 198 raznolikiji DNK za nastavak svoje loze. Stoga su one koje su imale nekoliko ljubavnika nastavile živjeti — prenoseći kroz stoljeća ono nešto u ženskom mozgu što suvremene žene motivira na preljubništvo.

Evolucija tajnih ženskih preljuba Možda je žensko upuštanje u tajnovite preljube počelo s otvorenijom seksualnošću. Žene su senzualne: tijekom orgazma, krvne žile muških genitalija izbacuju krv i druge tekućine natrag u tjelesnu šupljinu, penis omlitavi i seks


je završen. Većina muškaraca mora početi ispočetka kako bi ponovno postigli orgazam. Za ženu je seks možda tek započeo, njezino spolovilo još nije izbacilo sve tekućine. Ako zna kako, uskoro može ponovno svršiti, a potom još nekoliko puta, ako to želi. Ponekad se orgazmi događaju tako brzo jedan za drugim da ih je nemoguće odvojeno promatrati — kontinuirani orgazam. Ovaj veliki ženski seksualni kapacitet, zajedno s podatcima o drugim primatima, naveo je antropologinju Sarah Hrdy na to da postavi novu 199 hipotezu o primitivnim počecima preljubničkog ponašanja kod žena. Hrdy je istaknula da ženke običnih i čovjekolikih majmuna imaju velik broj nereproduktivnih snošaja. Tijekom estrusa, primjerice, ženka čimpanze parit će se sa svakim mužjakom koji se nađe u blizini, osim svojih sinova. To nije neophodno da bi začela mlado. Stoga je Hrdy zaključila da ženka čimpanze raznolikost u seksu traži iz dva darvinistička razloga: kako bi se sprijateljila s mužjacima koji bi inače mogli pokušati ubiti njezino novorođenče i kako bi zamela tragove očinstva tako da se svi mužjaci u zajednici očinski ponašaju prema njezinu djetetu koje se tek treba roditi. Hrdy je potom tu logiku primijenila na žene, pripisujući velik seksualni kapacitet žena drevnoj evolucijskoj taktici parenja s više partnera, čime se povećava trud i vrijeme koje će otac (ili očevi) uložiti u podizanje i odgoj potomstva te se na taj način mladunčad osigurava od infanticida, odnosno opasnosti da ih netko od mužjaka namjerno usmrti. Možda su naše prve pretkinje, koje su živjele na drveću, upražnjavale seks s raznim mužjacima kako bi stekle i zadržale prijatelje. Potom, kada su naši preci prije više od četiri milijuna godina bili stjerani u šumovite i travnate predjele Afrike i kada se vezivanje u parove razvilo kao način podizanja potomstva, žene su se od otvorenog promiskuiteta okrenule potajnom seksu, ubirući tako blagodati dodatnih resursa i boljih ili raznolikijih gena od dodatnih partnera.

* Milijunima godina, preljub je vjerojatno donosio genetske prednosti za oba spola. Premda udana žena koja na službenom putovanju ode u krevet s poznanikom, sasvim sigurno ne razmišlja o budućnosti svog genetskog koda dok se s njim zavlači pod pokrivače, a zadnje što bi oženjeni muškarac želio je da suradnica koju zavede na božićnom domjenku ostane trudna. Tisućljeća skrivanja s ljubavnicima »sa strane« — i genetska poboljšanja koja su takvi tajnoviti sastanci pomogli ostvariti — stvorila su kod ljudi predispozicije za


preljub kojima smo danas svjedoci u cijelom svijetu.

Koji spol više vara: muškarci ili žene? Brojna istraživanja provedena tijekom više desetljeća pokazala su da muškarci imaju više avantura za jednu noć, kao i više kratkih ili dugotrajnih veza, što je brojne suvremene istraživače dovelo do uvjerenja da muškarci varaju više 200 od žena. Ali, s kim to svi ti muškarci spavaju? Mnogi ljudi u svijetu ne bi se uopće složili s pretežno zapadnjačkim stavom da su svi muškarci nasljednici Don Juana, dok su žene sramežljive i povučene, pasivne sudionice u seksu. Većina ljudi koji žive na Srednjem istoku zasigurno se ne bi složila s time. Običaj nošenja vela razvio se u muslimanskim društvima dijelom i zbog toga što su islamski narodi vjerovali da su žene vrlo zavodljive. Klitoridektomija, izrezivanje klitorisa (a često i okolnog tkiva), tradicionalno se radi u nekoliko afričkih kultura s ciljem smanjivanja izraženog ženskog libida. Talmudski pisci iz rane kršćanske ere zapisali su da je muževa dužnost redovito kopulirati sa svojom ženom, ponajviše zbog toga što su smatrali da žene imaju jači seksualni nagon od muškaraca. Stari indijanski narod Cayapa iz zapadnog Ekvadora žene je smatrao razvratnima, dok su, prema staroj tradiciji, španjolski muškarci koji su se lijepo dotjerani šepirili i ljubakali po malim gradovima Andaluzije, bili uvjereni da su žene opasne, moćne i promiskuitetne. U stvari, da ste Clellana Forda i Franka Beacha, seksologe iz 50-ih godina dvadesetog stoljeća, pitali koji je spol više zainteresiran za raznolikost u seksu, odgovorili bi: »U društvima koja nemaju dvostruke norme kada je u pitanju seks i koja dopuštaju raznolike veze, žene će s jednakim žarom 201 iskoristiti prilike koje im se nude, baš kao i muškarci.«

Najstariji zanat U stvari, žene odavno imaju više od jedne seksualne profesije i upuštaju se ili u potajni preljub ili u otvoreni promiskuitet. U narodu Mehinaku u Amazoniji, spolno najaktivnija osoba u selu usred džungle bila je žena koja je primala ribu, meso ili nakit kao plaću za ljubavne susrete s raznim


202

partnerima. Neke žene iz plemena Navajo nisu se željele udati; umjesto toga, živjele su same i zabavljale muške posjetitelje u zamjenu za određenu 203 naknadu. Žene iz mnogih drugih američko-indijanskih plemena često su pratile muškarce u lovačkim ekspedicijama i vraćale se kući s mesom u zamjenu za zadovoljavanje seksualnih potreba nekoliko lovaca.59 Neudana djevojka iz plemena Canela iz središnjeg Brazila koja je željela zaraditi hranu ili usluge odabrala bi potencijalnog ljubavnika i od svog brata zatražila da dogovori sastanak. Mnogi od tih ljubavnih sastanaka prerasli su u dugoročne 205 poslovne veze. U indijanskom narodu Sierra Tarascans u Meksiku uspješno su poslovale svodnice. Te starije žene raspolagale su s nekoliko djevojaka 206 koje su mogle prema potrebi sazvati u kratkom vremenu. Žene iz plemena Nupe u subsaharskoj Africi dolazile su noću na tržnicu odjevene u najfiniju odjeću i ukrašene najboljim nakitom; ovdje su prodavale kola orahe, ali su 207 kupci mogli platiti i njezine seksualne usluge. Nema sumnje u to da su se izrazito siromašne žene u mnogim zemljama bavile prostitucijom isključivo radi novca, ali mnoge »seksualne radnice« iz srednje klase s kojima sam razgovarala u New Yorku rekle su da vole slobodu i raznolikost u seksu. Žene nisu usamljene u bavljenju ovom profesijom. U životinjskom carstvu ima puno takvih slobodnih ženki. Ženke čimpanze, drugih sisavaca i mnoge ženke ptica, kukaca i gmazova zavode mužjake i pare se s njima za hranu. Mužjaci australskih cvrčaka i drugih kukaca također nude hranu u zamjenu za parenje, takozvani »svadbeni dar«. Prostitucija zaslužuje svoj časni naziv — »najstariji zanat na svijetu«. Sva ta saznanja navode nas na zaključak da su se neke žene okoristile »dodatnim« ljubavnicima s užitkom, možda čak jednako gorljivo i pohlepno kao i muškarci. Uistinu, paralelno s odbacivanjem dvostrukih seksualnih normi u današnje vrijeme, muškarci i žene mladi od četrdeset godina, koji 208 žive u razvijenim zemljama, podjednako su nevjerni svojim partnerima. 204

Skromna ponuda »Ne počini preljub.« Zbog tiskarske greške u izdanju Biblije iz 1805. godine, ova je zapovijed odjednom naređivala preljub. Uskoro je postala poznata kao 209 »zločesta Biblija«. Čini se kao da je na ljude bačeno prokletstvo proturječnosti duha. Tražimo pravu ljubav, pronađemo je i skrasimo se.


Potom, ako čarolija počne slabjeti, um počinje lutati. Osim toga, malo je dokaza za to da žene izbjegavaju upuštanje u tajne (a ponekad i javne) seksualne avanture. Dapače, čini se da i muškarci i žene pokazuju mješovitu reproduktivnu strategiju. Monogamija i preljub su naše stanje stvari. Oscar Wilde je to ovako sažeo: »U životu se dogode dvije velike tragedije, kada izgubimo voljenu osobu i kada je osvojimo.« Dakle, osvajanje često vodi do drugog dijela ljudske reproduktivne strategije, naše sklonosti razvodu.


5.

Formula za razvod Kriza nakon tri do četiri godine Časna gospa bješe cijeloga života, u crkvi se ona vjenčaše pet puta. — GEOFFREY CHAUCER, »PRIČA O ŽENI IZ BATHA« Oči moje, jake budite, zavolite ljude, a onda ih više nema.« Safia, sredovječna beduinska žena iz pustinje u zapadnom Egiptu, susprezala je suze dok je ovu 210 pjesmu recitirala antropologinji Lili Abu-Lughod. Godinu dana prije toga, muž s kojim je bila živjela gotovo dvadeset i sedam godina, došao joj je dok je pekla kruh i rekao: »Razveo sam se od tebe.« Safia se tada pravila ravnodušnom i nonšalantnom. I dalje je glumila kao da je to nije pogodilo, a antropologinji je rekla: »Nije me bilo briga što me ostavio. Nikada mi se nije sviđao.« Ipak, Safia je skrivala svoje očajanje. Tek je pjesmicom otkrila svoju ranjivost, čežnju i privrženost. Iako njihove pjesme i priče govore o strasti između žena i muškaraca, beduini su tradicionalno vjerovali da je sramota zaljubiti se. Beduinski mladići i djevojke u brak su ulazili po nalogu svoje obitelji. Voljeti se mora samo roditelje, braću, sestre i djecu ne bezuvjetno i supružnika. Stoga su se beduini užasavali javnog iskazivanja nježnosti između muža i žene. Iako su vjerovali da se supružnici mogu istinski zavoljeti, časni ljudi održavali su hasham skromnost i samozatajnost u seksu. Strasti su se razotkrivale samo u 211 stihovima. Danas se ovaj nomadski narod skrasio i uzgaja ovce, smokve i masline, bavi se krijumčarenjem ili drugim poslovima, ali i dalje u sebi nose drevnu ljubav prema ljubavi. Prije pojave željeznica, prije robusnih terenskih vozila, njihovi su preci putovali pustinjama sjeverne Afrike, u karavanama koje su prenosile datulje i druge proizvode iz pustinjskih oaza do tržnica u dolini Nila. Sa sobom su donijeli svoje arapske plemenske običaje — ljubav prema neovisnosti, čast, hrabrost, galantnost i gostoljubivost, sklonost prema osveti i, iznad svega,


212

ukus za žene, vino i pjesmu. Safijina kratka pjesma, kao i svi beduinski stihovi o ljubavnu ushitu i očaju, bila je sjećanje na davno preminule pustinjske majstore pjesme. »Razvodim se od tebe; razvodim se od tebe; razvodim se od tebe.« Te riječi također potječu iz predislamskih vremena. U to vrijeme žene su uživale veliko poštovanje, ali su bile i cijenjena roba. Djevojke su bile štićenice obitelji; nakon vjenčanja žene su postajale vlasništvo supruga koji su ih mogli odbaciti ako nisu zadovoljni njima. Kao što je to opisao alGhazali, izuzetno cijenjeni mislioc i pisac iz jedanaestog stoljeća, razvod je u 213 drevnom arapskom društvu bilo lako dobiti. Bilo je dovoljno tri puta izgovoriti izjavu o razvodu. U šestom stoljeću prorok Muhamed svoje je učenje nadovezao na taj plemenski običaj. Za razliku od ranih utemeljitelja kršćanstva koji su poštovali celibat, Muhamed je vjerovao da je snošaj jedna od najvećih životnih radosti i da brak muškarce i žene štiti od nevjerničkog promiskuitetnog svijeta. Stoga je inzistirao na tome da se njegovi sljedbenici moraju ženiti. Kao što je objavio: »Ja postim i jedem, bdijem i spavam i oženjen sam. I tko god nije voljan slijediti moj sunet [tradiciju], ne pripada 214 meni.« U islamu nema celibata. Muhamedov utjecaj rezultirao je onime što znanstvenici nazivaju pozitivnim odnosom prema seksu u islamskoj kulturi, društvu koje poštuje ljubav između muškarca i žene, seks i brak. Zapadnjačko društvo, s druge strane, ponekad se naziva seksualno negativnim jer su naša povijesna vjerska učenja hvalila vrline celibata i potpune predanosti vjeri.

* Muhamed je ostavio trag i u drugim tradicijama. Premda su za njega žene bile podređene muškarcima, uvjerenje koje je naslijedio od predislamskih naroda, uveo je i niz društvenih, etičkih i pravnih zakona za zaštitu žena, kao i detaljan popis prava i obaveza svakog supružnika. Između ostalih smjernica vrijedi istaknuti ovo: muškarac ne smije imati više od četiri žene i svaku noć mora posjetiti drugu. Iznad svega, muž se mora brinuti za svaku od njih i ne smije nijednu isticati. Žena je također imala svoje odgovornosti, posebice rađati i odgajati djecu, kuhati i slušati svog muža. U islamu se brak temeljio na pravnom ugovoru. Za razliku od kršćanskog braka, koji je postao sakrament i stoga neraskidiv, muslimanske vjenčane zavjete smjelo se prekršiti. Prorokova


naredba bila je od Boga. Ovi tradicionalni postupci razvoda još uvijek se provode u većem dijelu islamskog svijeta, premda ga je na nekim mjestima sada ipak teže dobiti. Najprihvatljiviji način rastave i dalje je talak sunet, u skladu s Prorokovim naredbama. Ovaj oblik talaka, ili razvoda, može se provesti na jedan od dva neznatno različita, dopuštena načina. Jedan od njih, talak ahsan, sastoji se u izgovaranju jedne izjave: »Razvodim se od tebe, razvodim se od tebe, razvodim se od tebe«, i to dok žena nema menstuaciju, nakon tromjesečne apstinencije od intimnih odnosa. Razvod se opoziva ako muž povuče izjavu ili ako par nastavi održavati intimne odnose tijekom tromjesečnog razdoblja čekanja. Islamski zakon navodi i niz drugih odredbi kojima se regulira razvod — kada žena smije ostaviti muža i kako oba supružnika mogu dostojanstveno ispregovarati rastavu — jer Muhamed je cijenio sklad između muškaraca i žena, bili oni zajedno ili razdvojeni. Kao što Kuran nalaže: »Tada, kada 215 postignete dogovor, primite ih natrag u dobroti ili se u dobroti rastanite.« Ipak, Safia je bila tužna kada je njezin muž otišao.

Odlazak Svi imamo svojih nevolja, ali ostaviti supružnika možda je najteže od svega. Postoji li dobar način da se to napravi? Sumnjam. Ipak, ljudi su smislili brojne formalne načine okončanja braka. U nekim društvima posebni sudovi ili vijeća pregovaraju o uvjetima razvoda. Ponekad seoski poglavar saslušava supružnike koji se žele razvesti. Najčešće se razvod smatra privatnom stvari koju trebaju rješavati stranke i 216 njihove obitelji. To može biti jednostavno poput premještanja slike iz jedne sobe u drugu ili može izazvati poremećaj u cijeloj zajednici — kao što se dogodilo u Indiji. New York Times pisao je o razvodu mlade Hindu djevojke po imenu Ganga, koja je pobjegla od muža s kojim je bila živjela pet godina nakon što 217 ju je ozbiljno pretukao. Sljedećeg dana više od petsto ljudi okupilo se na polju pokraj sela da bi slušali kako bračni par i njihova rodbina odgovaraju na pitanja uglednih starješina svoje kaste. Kada je Ganga muževa oca i strica optužila za pokušaj silovanja, izbila je svađa. Uvrede su uskoro prerasle u borbu dugim štapovima i ubrzo je nekoliko muškaraca ležalo na tlu,


ozlijeđeni i krvavi. Gungula je prestala tek kada se pročulo da dolazi policija. Postupak razvoda braka nesumnjivo se nastavio s uvredama iza zidova od blata. Bez obzira odvija li se u ljutnji ili smireno, uz cijelu državnoadministrativnu scenografiju ili bez puno strke, razvod je neosporno dio ljudskog života. Gotovo svi narodi u svijetu dopuštaju razvod braka. Drevne Inke nisu. Rimokatolička crkva ne dopušta novi brak nakon razvoda. A u 218 nekim kulturama razvod braka teško se dobiva. Ali, od sibirske tundre do amazonske džungle, ljudi prihvaćaju razvod kao nešto zbog čega treba žaliti, ali je ponekad neophodno. Razvili su specifične društvene ili pravne postupke za razvod. I razvode se. Štoviše, za razliku od mnogih zapadnjaka, autohtoni narodi od razvoda ne prave moralni problem. Sibirski Mongoli saželi su stav prihvaćen u cijelom svijetu: »Ako 219 dvoje ljudi ne može živjeti u slozi, bolje je da žive odvojeno.« Često me pitaju: »Koji spol češće napušta onog drugog?« Nikada nećemo znati. Zakon i običaji često diktiraju koji supružnik započinje postupak razvoda, ali nije moguće mjeriti tko od njih dvoje zapravo započinje emotivno, fizičko i pravno razdvajanje. Nakon svih svađa i suza, ponekad ni oni sami nisu sigurni tko je koga ostavio.

Zašto se ljudi razvode? Ogorčene prepirke, bešćutne primjedbe, nedostatak humora, gledanje previše televizije, nesposobnost slušanja, pijanstvo, seksualna odbojnost — razlozi koje muškarci ili žene navode kao razloge za raskid braka raznoliki su kao i motivi zbog kojih su se uopće vjenčali. Ipak, postoje neke uobičajene okolnosti pod kojima ljudi u cijelom svijetu odlučuju izaći iz veze. Neskriveni preljub na vrhu je tog popisa. U studiji kojom je obuhvaćeno 160 društava antropologinja Laura Betzig ustanovila je da je otvoreno varanje, posebice kada je žena bila ta koja je varala, najčešće ponuđeno obrazloženje za podnošenje zahtjeva za razvod braka. Neplodnost je druga po redu. Brutalnost, naročito od strane muža, treći je najčešći razlog za razvod u svijetu. Potom dolazi cijeli niz pritužbi na supružnikovu osobnost i ponašanje. Nagla ćud, ljubomora, brbljavost, prigovaranje, nepoštovanje, lijenost supruge, izostanak suprugove podrške, seksualno zanemarivanje, svadljivost, odsutnost i bijeg s ljubavnikom ili ljubavnicom samo su neka od


220

brojnih objašnjenja. Ne iznenađuje me činjenica da su preljub i neplodnost na samom vrhu. Prema Darwinovoj teoriji, ljudi se žene prvenstveno radi potomstva. Nesumnjivo, mnogi ljudi u brak stupaju kako bi stekli ekonomski stabilnog supružnika ili izrodili djecu koja će ih uzdržavati kad ostare; neki se još uvijek žene kako bi učvrstili veze s rodbinom, prijateljima ili neprijateljima; a danas se mnogi žene kako bi zapečatili ljubavnu vezu. Betzig je ipak dokazao da je Darwin imao pravo: glavni razlozi za razvod tijesno su 221 povezani sa seksom i reprodukcijom. Iz toga proizlazi da većina razvedenih ljudi u reproduktivnoj dobi ulazi 222 u novi brak ili vezu s nekim drugim. Uistinu, većina ljudi to i dalje čini. Danas mnogi muškarci i žene nakon razvoda biraju živjeti zajedno s nekim ili sklopiti neki drugi oblik formalnog partnerstva umjesto novog braka. Međutim, Rose Kreider iz Ureda za popis stanovništva SAD-a kaže da 223 »većina ljudi sklapa drugi brak nakon razvoda prvog braka«. Brojne studije upućuju na to da su razvod i novi brak česta pojava u mnogim kulturama. Unatoč prekinutim snovima i tome što se vrlo dobro sjećaju ružnih svađa, bez obzira na neizbježnu spoznaju da brak ili život zajedno može biti iritantan, dosadan i bolan, većina razvedenih ljudi ponovno se zaljubi i stupa u novi brak ili gradi novi život s novim partnerom. Čini se da smo po pitanju novih ljubavi vječni optimisti. Samuel Johnson definirao je novi brak kao trijumf nade nad iskustvom. Amerikanci se vole šaliti o »kriznoj sedmoj godini«. Antropolozi tu ljudsku naviku nazivaju »serijskom monogamijom«. Nazovite je kako god želite, ljudska sklonost razvodu i stvaranju nove veze s drugim partnerom prisutna je u cijelom svijetu i pojavljuje se u nekoliko uočljivih obrazaca.

Govor novca Kao prvo, stope razvoda braka visoke su u društvima u kojima i žene i muškarci posjeduju zemlju, životinje, novčana sredstva, informacije i/ili ostalu vrijednu robu ili resurse i gdje oba partnera imaju pravo raspoređivati ili razmjenjivati svoje osobno bogatstvo izvan najužeg obiteljskog kruga. Ako posjedujete banku u New York Cityju, ako posjedujete prava na jedini lokalni izvor vode u australskom zaleđu ili ako svoje žito odnesete na tržnicu u Nigeriji i vratite se s bogatstvom koje možete zadržati, ulagati, prodati,


trampiti ili pokloniti, vi ste bogati. Kada žene i muškarci nisu ekonomski ovisni jedni o drugima, loši brakovi mogu se raskinuti — što se često i događa. Zoran primjer moći ekonomske samostalnosti vidimo u bušmanskom plemenu !Kung koje živi u pustinji Kalahari. Ovdašnji muškarci i žene često 224 mijenjaju bračne partnere. Mislim da nije slučajnost da su žene plemena !Kung snažne u ekonomskom i društvenom smislu. Premda i ljudi iz plemena !Kung brzo usvajaju zapadnjačke vrijednosti i tehnologiju dvadeset prvog stoljeća, njihova visoka stopa razvoda nije ništa novo. Kada su antropolozi 1960-ih godina bilježili njihov način života, ti su ljudi živjeli u grupicama od deset do trideset pojedinaca tijekom sezone kiša. Potom, kada bi se vrijeme promijenilo, a nesmiljeno listopadsko sunce isušilo svu vodu s površine, okupljali su se u većim zajednicama oko trajnih izvora vode. Pa ipak, čak i kada su bili razbacani svuda po guštari, muškarci i žene redovito su putovali od jedne do druge zajednice, povezujući tako fluidnu mrežu nekoliko stotina srodnika. Žene plemena !Kung putovale su na posao. Ne svakog jutra — već svaka dva do tri dana, kada bi se zalihe istopile, žena bi krenula skupljati namirnice. Ponijevši svoje dojenče sa sobom, stariju djecu ostavila bi u »vrtiću« kod prijatelja i rođaka te se pridružila skupini žena i zaputila se u pohod kroz okolno šipražje. Svaka sakupljačka ekspedicija bila je drugačija. Ponekad bi se žena vratila s plodovima baobaba, divljeg luka, divlje lubenice i slatkim mongongo orasima. Drugi put bi skupila kisele šljive, zrnje tsin graška, lisnato zeleno povrće i vodeno korijenje. Med, gusjenice, jaja kornjača i ptičja jaja također su bile česte namirnice. Osim toga, žena bi se često vratila i s dragocjenim informacijama. Na temelju životinjskih tragova na koje je nailazila hodajući, znala je koje su zvijeri prošle tim putem, kada, koliko ih je bilo u stadu i kamo se skupina zaputila. Muškarci plemena !Kung odlazili su u lov dva do tri dana u tjednu, u potragu za golubom ili tetrijebom, skočimišem, dikobrazom, antilopom ili čak žirafom. Muž bi se ponekad kući vratio s taman toliko mesa koliko je dovoljno da nahrani ženu i djecu; ponekad bi skupina muškaraca zajedno ulovila veliku životinju koju bi podijelili s ostalim lovcima, rođacima i prijateljima. Meso je bila poslastica, a dobri lovci bili su izuzetno cijenjeni. Ipak, muškarci su meso donosili samo jedan od četiri dana. Shodno tome, žene su osiguravale najmanje 50% hrane (ako ne i više) gotovo svake večeri. Žene su također dijelile i prava na izvore vode u


pustinji — situacija ne bitno različita od posjedovanja lokalne banke. Tijekom svoje reproduktivne dobi žene su uživale visok status kao roditeljice djece. Starije žene često bi postale šamani i vođe u svojim zajednicama. Stoga su žene plemena !Kung imale veliku moć. A kada se muž i žena nađu u braku ispunjenom očajem, bilo tko od njih dvoje jednostavno bi pokupio nekoliko stvari i otišao u drugi logor. Zašto? Zato što su mogli. Supružnici iz plemena !Kung često su se prije raskida mjesecima svađali. Okrutne riječi i gorke suze padale su na pustinjski pijesak. Susjedi bi se neizbježno morali umiješati. Ipak, naposljetku je većina takvih nesretnih veza završila. Od 331 braka koje su žene plemena !Kung navele sociologinji Nancy Howell 70-ih godina prošlog stoljeća, 134 su 225 završila razvodom. Potom bi se muškarci i žene ponovno vjenčali s nekim drugim. Neke su žene imale i do pet uzastopnih muževa. Bogatstvo čini moć.

* Tu korelaciju između ekonomske neovisnosti i stope razvoda vidimo u 226 brojnim kulturama. Primjerice, u narodu Yoruba koji živi na zapadu Afrike žene su tradicionalno kontrolirale složeni tržišni sustav. One su uzgajale ljetinu i potom svoje proizvode nosile na tjednu tržnicu — tržnicu kojom u potpunosti upravljaju žene. Uslijed toga, žene naroda Yoruba kući su osim zaliha hrane donosile i novac i luksuzne predmete te tako stjecale bogatstvo koje ih je činilo neovisnima. I do 46% svih brakova u narodu Yoruba 227 završilo je razvodom. Starosjedilačka etnička skupina Hadza živi u travnatim predjelima oko klanca Olduvai u Tanzaniji. Premda je klanac suh i stjenovit, bogat je korijenjem, bobičastim voćem i sitnom divljači pa tijekom sezone kiša supružnici ujutro obično odlaze iz logora u berbu ili lov, ali ne zajedno. Potom se tijekom sezone suša okupljaju oko trajnih izvora vode, muškarci love krupnu divljač i svi plešu, kockaju se, ogovaraju jedni druge i dijele meso među sobom, ali muškarci i žene mogu si osigurati večernji obrok neovisno jedni o drugima. Njihovi brakovi odraz su takvog neovisnog duha. 60-ih godina dvadesetog stoljeća stopa razvoda u etničkoj skupini Hadza bila 228 je otprilike pet puta veća nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Osobna ekonomska neovisnost ljudima pruža slobodu da odu kad to požele. Za mene su najživopisnija ilustracija ove korelacije Indijanci plemena Navajo na jugozapadu Amerike — nesumnjivo zato što sam s njima


živjela nekoliko mjeseci tijekom 1968. Da bih stigla onamo, odvezla sam se starom cestom Route 66 iz Gallupa u Novom Meksiku prema zapadu, vozila oko četrdeset pet minuta, skrenula prema sjeveru na široku makadamsku cestu kroz šipražje i kadulju, prošla pokraj trgovinske postaje u Pine Springsu i dalje kraj napuštene drvene kolibe i velikog bora, pa uz brežuljak pokriven divljim cvijećem. Ondje se nalazila naša drvena kuća — s okruglom peći na drva za grijanje, plinskim štednjakom za pečenje lepinja, kuhanje kave i juhe od ovčetine, dva velika mjedena kreveta, istrošenim stolom i tri petrolejske svjetiljke oko kojih smo navečer obično sjedili i razgovarali. Tipična vesela kućica, s ulaznim vratima okrenutim prema istoku, dva velika rezervoara za dragocjenu vodu u obližnjem boriku i narančastim kanjonom koji vijuga kroz naše nepregledno veliko dvorište. Moja indijanska »majka« organizirala je svakodnevni život. Skupljala je divlje cvijeće, prela i bojala vunu te plela deke s uzorcima karakterističnim za kulturu Navajo Indijanaca kako bi uzdržavala peteročlanu obitelj. Posjedovala je i zemlju oko kuće. Djeca Navajo Indijanaca svoje podrijetlo prate po majčinoj lozi pa su žene posjedovale veliku imovinu. Osim toga, žene su dijagnosticirale bolesti i igrale važnu ulogu u ritualnom životu Navajo Indijanaca. Pregledavale su bolesne, utvrdile uzrok i propisale odgovarajući tradicionalni lijek. Žene su stoga uživale veliki prestiž; sudjelovale su u svim događanjima u zajednici. Otprilike jedna od tri žene se 229 razvela. »Nitko ne bi smio ući u brak zato da bi bio nesretan do kraja života«, 230 kažu pripadnici indijanskog plemena Micmac u istočnoj Kanadi. Veći dio svijeta se slaže s time. Ondje gdje žene i muškarci mogu napustiti jedni druge, ljudi to i čine ako nisu sretni. Obično se nakon toga ponovno ožene ili udaju. Stope razvoda znatno su niže ondje gdje supružnici ovise jedno o drugom kako bi spojili kraj s krajem. Najvažnija korelacija između ekonomske ovisnosti i niske stope razvoda vidljiva je u Europi prije industrijske revolucije i u svim ostalim društvima koja i dalje rabe plug za obradu zemlje, kao primjerice u dijelovima Indije i 231 Kine. Neki su ljudi tu nisku stopu razvoda među povijesnim kršćanskim narodima Europe — razumljivo — povezali s vjerskim razlozima. Isus je 232 zabranio razvod braka. A kao što sam već spomenula, do jedanaestog stoljeća kršćanski je brak postao sakrament; razvod je za većinu kršćana postao nemoguć.


Ipak, kultura često nadopunjuje prirodne zakone pa su niske stope razvoda u predindustrijskim europskim društvima bile rezultat i neizbježne ekološke stvarnosti: zemljoradnički parovi trebali su jedno drugo da bi 233 preživjeli. Žena koja je živjela na farmi oslanjala se na svog muža da krči kamenje, siječe stabla i ore zemlju. Njezin je muž pak nju trebao za sijanje žitarica, čišćenje korova, berbu, pripremu i pohranu plodova. Zajedno su obrađivali zemlju. Što je još važnije, tko god bi odabrao napustiti bračnog druga, otišao bi praznih ruku. Nijedan od supružnika nije mogao iskopati polovinu pšenice s njive i premjestiti je. Muškarci i žene koji su se bavili poljoprivredom bili su čvrsto vezani sa zemljom, jedno s drugim i sa složenom mrežom rodbine. Pod takvim uvjetima razvod nije bio praktično rješenje. Nije stoga čudno da je razvod braka bio rijetka pojava u predindustrijskoj Europi, diljem kavkaske žitnice i među mnogim zemljoradničkim narodima duž obale Tihog oceana.

Zaposlene žene Industrijska revolucija promijenila je takvu ekonomsku vezu između muškaraca i žena pa je stopa razvoda porasla (vidi 16. poglavlje). Sjedinjene Američke Države dobar su primjer. Kada su iza štagljeva zemljoradničke Amerike počele nicati tvornice, i žene i muškarci počeli su napuštati farme u potrazi za poslom, a kući nisu donosili samo novac — pokretnu, djeljivu imovinu. Dobrim dijelom devetnaestog stoljeća većina žena je i dalje vodila kućanstvo, ali su se u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća žene američke srednje klase počele u sve većem broju pridruživati radnoj snazi, što im je pružilo ekonomsku samostalnost. Nije slučajnost da je stopa razvoda u Americi, koja se počela povećavati dolaskom industrijske revolucije, nastavila svoj polagani, ali stabilni rast. Nezadovoljni će suprug puno prije ostaviti suprugu koja kući donosi plaću nego što će napustiti ženu koja mu plijevi vrt i muze krave. S druge strane, žena koja zarađuje plaću manje je sklona tolerirati očajanje i nezadovoljstvo u braku od one koja u svemu ovisi o svom suprugu. 234 Danas gotovo polovina brakova u SAD-u završi razvodom. Mnogi promatrači identificirali su zapošljavanje žena izvan kuće — i to što same 235 upravljaju svojim novcem — kao glavni čimbenik sve učestalijih razvoda.


Rast stope razvoda u kombinaciji s ekonomskom samostalnošću žena nije potpuno nova pojava u povijesti zapadnog svijeta. Kada su Rimljani pobijedili u nekoliko ratova protiv drugih naroda tijekom više stoljeća prije pojave Isusa Krista, trgovinski monopoli Rimu su donijeli do tada neviđeno bogatstvo. Razvila se građanska viša klasa. Bogati rimski patriciji nisu željeli da veliki mirazi njihovih kćeri završe u rukama njihovih muževa. Stoga su nizom novih bračnih propisa donesenih u prvom stoljeću pr. Kr. žene iz viših društvenih klasa mogle bolje upravljati svojim bogatstvom — i svojom budućnošću. Kako se klasa sve bogatijih i financijski neovisnih žena u starom 236 Rimu povećavala, razvod je poprimio razmjere epidemije.

Spone koje povezuju »Sve što trebate je ljubav«, pjevali su Beatlesi. Nije tako. Mnogi drugi kulturalni čimbenici osim ekonomske neovisnosti pridonose stabilnosti ili nestabilnosti braka. Primjerice, u prošlosti su razvodi u Sjedinjenim Američkim Državama bili češći među partnerima različitog socio-ekonomskog, etničkog i vjerskog 237 podrijetla. Ipak, to se mijenja. U sklopu studije provedene među 459 žena iz Detroita, sociolog Martin Whyte otkrio je da ovi čimbenici nemaju velik utjecaj na sudbinu ljubavne veze. Umjesto toga, slične osobnosti, zajedničke navike, paralelni interesi, zajedničke vrijednosti, isti način zabave i upuštanja te zajednički prijatelji najveći su jamac bračne stabilnosti. Whyte je, zanimljivo, došao i do sljedećeg zaključka: »Pomaže i ako se vjenčate u zreloj dobi, ako ste jako 238 zaljubljeni, ako ste bijelci i odrasli ste u domu punom ljubavi.« Brakovi ljudi bez ovih atributa izloženi su većoj opasnosti. Psiholozi kažu da su brakovi nefleksibilnih ljudi nestabilni. Psihoterapeuti su se pak uvjerili da u slučajevima kada su spone koje neki par drže zajedno jače od sila koje iz razdvajaju, ljudi obično ostaju zajedno. Važno je i kako se supružnici prilagođavaju jedno drugom, kako pregovaraju, kako se svađaju te kako slušaju i uvjeravaju jedno drugo. Bez dovoljno kompromisa brakovi se lakše raspadaju. Demografi su ustanovili da zbog viška muškaraca ili manjka žena supruge postaju rijetka dragocjenost i ljudi 239 su manje skloni rastavama, a parovi koji se vjenčaju vrlo mladi često se 240 razvode.


Antropolozi su našem poimanju razvoda dodali i međukulturalnu 241 perspektivu. Razvod je čest u matrilinearnim kulturama kao što je ona Navajo Indijanaca, vjerojatno zbog toga što žena raspolaže resursima, njezina djeca su članovi njezina klana, a njezin muž ima veću odgovornost prema djeci svoje sestre nego prema vlastitoj djeci. Stoga su supružnici društveni, ali ne i vitalni ekonomski partneri. Kada muž obitelji svoje izabranice mora platiti »cijenu mladenke « i tako steći privilegiju braka s njom, stope razvoda često su niže jer se u slučaju razvoda ta dobra moraju vratiti. Endogamija, sklapanje braka s nekim iz vlastite zajednice, povezuje se s dugotrajnijim vezama jer zajednički rođaci, 242 prijatelji i obaveze bračni par obično vežu u zajedničku mrežu. Poliginija neobično utječe na razvod. Kada muškarac ima nekoliko žena, one se obično međusobno bore za pozornost i resurse svog jednog muža. Ljubomora je dovodila do sukoba i razvoda. Što je još važnije, muškarac koji ima nekoliko žena lako se može odreći usluga jedne od njih, dok će muškarac koji ima samo jednu ženu dobro razmisliti prije nego što napusti jedinu ženu koja mu kuha. U stvari, stope razvoda u muslimanskim društvima smanjile 243 su se nakon kontakta sa zapadnim običajima; naša tradicija monogamije utječe na islamski obiteljski život.

* »U svijetu ne postoji nijedno društvo u kojem ljudi ostaju u braku ako nisu pod velikim pritiskom zajednice da ostanu zajedno«, jednom je rekla 244 antropologinja Margaret Mead. Imala je pravo. Stope razvoda u mnogim tradicionalističkim društvima podjednako su visoke kao i u Sjedinjenim 245 Američkim Državama. To se čini čudnim. Nakon svih onih osmijeha i zaljubljenih pogleda, osjećaja opijenosti, obožavanja, zajedničkih tajni i šala koje samo oni razumiju, uzbuđenja u krevetu, dana i noći s obitelji i prijateljima, djece koju su podigli, imovine koju su stekli, živopisnih iskustava koje su prikupili u satima, mjesecima i godinama dok su se veselili, voljeli i rješavali probleme kao tim, zašto ljudi tako bogato ispunjene veze ostavljaju za sobom? Možda taj nemir pokreću struje zakopane u ljudskoj psihi, duboko ukorijenjene reproduktivne sile koje su se razvijale kroz vjekove i svakodnevno sparivanje tijekom naše sjenom obavijene prošlosti.

Nagon za razvodom


Nagon za razvodom U nadi da ću steći kakav-takav uvod u narav rastave braka, proučila sam demografske godišnjake Ujedinjenih naroda. Ovi su se svesci počeli puniti 1947. kada su popisivači stanovništva u zemljama različitih kulturalnih sfera kao što su Finska, Rusija, Egipat, Južna Afrika, Brunei, Venezuela i SAD svojim građanima počeli postavljati pitanja o razvodu braka. Na temelju tih podataka o nekoliko desetaka različitih društava, koje je UN-ov Ured za statistiku desetljećima prikupljao tlo 2012., dobila sam odgovore na tri pitanja: Koliko ste godina bili u braku prije nego što ste se razveli? Koliko ste godina imali kada ste se razveli? Koliko ste djece imali u trenutku rastave? Iskristalizirali su se zanimljivi obrasci, koji ilustriraju evolucijske sile. Najviše upada u oči činjenica da do rastave uglavnom dolazi relativno rano u braku — najčešće između tri i četiri godine nakon vjenčanja — nakon 246 čega slijedi postupno opadanje broja razvoda kako godine braka prolaze. Kada sam najveći broj razvoda za svaku godinu od 1947. do 1989., za koju su podaci bili dostupni (188 slučaja u šezdeset i dvije zemlje), stavila na dijagram objavljen u prvom izdanju ove knjige, postalo je očito da nema krizne sedme godine: umjesto toga, kriza se pojavljuje nakon tri do četiri godine braka. Za ovo dorađeno izdanje analizirala sam najnovije podatke o razvodima braka koje su Ujedinjeni narodi prikupili u više od osamdeset 247 zemalja od 2003. do 2011. godine. Ovaj generalni obrazac ostao je isti. (Vidi Prilog C.) Vrhunac u broju razvoda nakon tri do četiri godine braka nije se bitno promijenio tijekom proteklih šest desetljeća, unatoč ogromnim društvenim promjenama. Čak je Shakespeare svoju ženu Anne ostavio u Stratfordu i 248 otišao za karijerom u London tri do četiri godine nakon vjenčanja.

* Međutim, ovaj obrazac pokazuje i određene varijacije. U Egiptu i drugim muslimanskim zemljama, primjerice, brakovi se najčešće razvode u prvih nekoliko mjeseci nakon vjenčanja — ni blizu krizne granice od tri do četiri godine i taj se glavni muslimanski obrazac nije promijenio ni u najnovijim 249 podatcima prikupljenim između 2003. i 2011. godine. Ipak, takve varijacije ne iznenađuju. U mnogim muslimanskim


kulturama od ženikove se obitelji očekuje da svoju novu snahu vrati njezinim roditeljima ako se ne uklapa u svoj novi dom — i to uglavnom učine vrlo brzo. Štoviše, Kuran muža oslobađa obveze plaćanja polovice 250 naknade za vjenčanje ako brak razvrgne prije nego što ga konzumira. Na taj način, društveni pritisak i ekonomski poticaj Egipćane i druge muslimanske muškarce i žene koji su nesretni u braku potiču na to da se brzo razvedu. Naposljetku, podaci Ujedinjenih naroda obuhvaćaju i »opozive razvode«, privremena rješenja koja ne zahtijevaju veliku financijsku odštetu. Opozivi razvodi ubrzavaju i olakšavaju proces razdvajanja bračnih partnera i skraćuju 251 trajanje braka. U posljednjih nekoliko desetljeća, u Americi se najveći broj razvoda događao nešto ranije od već spomenutih tri do četiri godine pa je zanimljivo razmotriti i ovu varijaciju. Primjerice, 1977. godine najveći broj razvoda 252 dogodio se u četvrtoj godini braka, ali se u nekim drugim godinama najveći 253 broj brakova razveo ranije — između druge i treće godine nakon vjenčanja. Zašto? Američki vrhunac u broju razvoda brakova nema nikakve veze s povećanom stopom razvoda u SAD-u. Stopa razvoda udvostručila se u razdoblju između 1960. i 1980., a parovi su se sve to vrijeme razvodili u drugoj ili oko druge godine braka. Trend brzih razvoda u Americi ne može se objasniti ni sve većim brojem parova koji žive zajedno. Broj muškaraca i žena koji nevjenčano žive pod istim krovom gotovo se utrostručio 70-ih godina prošlog stoljeća, ali se broj godina koliko su pojedini parovi ostali zajedno nije nimalo promijenio. 254

Možda je razlog za tako brzi razvod braka to što mnogi mladi Amerikanci čvrsto vjeruju u ideju pronalaska srodne duše — nekog tko je savršeno usklađen s njima samima. Stoga, ako partneri nisu zadovoljni odabranim partnerom, napuštaju ga čim najjača zaljubljenost izblijedi.

* Podaci Ujedinjenih naroda imaju i drugih nedostataka — zbog činjenice da se ljudi dramatično razlikuju i po tome u kojoj dobi stupaju u brak i kada ga 255 razvrgavaju. U nekim društvima partneri se udvaraju ili hodaju mjesecima; u drugima se vjenčaju vrlo brzo. Vrijeme utrošeno u pripremu vjenčanja,


mjeseci ili godine koje netko pretrpi u lošem braku, lakoća ili složenost ishođenja razvoda te vrijeme koje je potrebno da se dobije rješenje o razvodu također varira od osobe do osobe, odnosno od društva do društva. U stvarnosti, dakle, ljudske veze započinju prije nego što budu zakonski evidentirane i pucaju prije nego što ih se zakonski poništi. Nemoguće je izmjeriti sve varijable koje modificiraju podatke prikupljene u Ujedinjenim narodima. Žarišna točka ove knjige je sljedeće: s obzirom na ogroman broj kulturalnih čimbenika i individualnih varijacija koje utječu na brak i razvod, bilo bi normalno očekivati da će čak i prilično značajni obrasci razvoda braka nestati. Ukratko, zadivljujuće je da se uopće pojavljuje ikakav obrazac. Ipak, unatoč različitim tradicijama koje vežemo uz vjenčanje, bezbroj različitih mišljenja o razvodu u cijelom svijetu te različite postupke razilaženja, muškarci i žene napuštaju jedni druge po donekle uobičajenom obrascu. Neki od tih ljudi su bankari; drugi održavaju vrt, čuvaju stoku, idu u ribolov ili se bave trgovinom. Neki su fakultetski obrazovani; neki ne znaju ni čitati ni pisati. Milijuni ljudi iz više od osamdeset različitih kultura govore različitim jezicima, bave se različitim profesijama, nose različitu odjeću, plaćaju različitim valutama, šapuću drugačije molitve, boje se različitih demona te imaju različite nade i snove. Ipak, svi se najviše razvode nakon treće ili četvrte godine braka. Taj međukulturalni obrazac razvoda braka nije povezan sa stopom razvoda. Pojavljuje se u društvima gdje je stopa razvoda visoka i u onima gdje je razvod rijedak.

* »Čudnovije i čudnovije«, napisao je Lewis Carroll u svom romanu Alisa u zemlji čudesa. Brak je zapao u obrazac propadanja zajednički mnogim kulturama. Ovaj obrazac veza između ljudi ukorijenjen je u zapadnoj mitologiji. Tijekom dvanaestog stoljeća europski putujući svirači okupljali su oko sebe lordove i dame, vitezove i obične građane i pozivali ih da poslušaju tragičnu sagu o Tristanu i Izoldi — prvu modernu ljubavnu priču u zapadnjačkoj književnosti. »Velmože«, započeo bi bard, »želite li čuti divnu priču o ljubavi i smrti? Priču o Tristanu i kraljici Izoldi. Čujte kako su se, na svoju


veliku radost i veliku tugu, voljeli i kako su potom od te ljubavi istoga dana 256 umrli, on zbog nje, ona zbog njega.« Francuski pisac Denis de Rougemont rekao je da je ova priča »svojevrstan arhetip naših najsloženijih osjećaja nemira.« Njegova su zapažanja pronicljivija nego što je možda i sam toga bio svjestan. Priča započinje kada mladi vitez i lijepa kraljica zajedno popiju ljubavni napitak za koji se znalo da djeluje tako da se ljudi koji ga popiju zaljube jedno u drugo na oko tri godine. Jesmo li predodređeni za raskid nakon nekoliko godina ljubavi i privrženosti? Možda je poriv za raskidom tri do četiri godine nakon vjenčanja iskonska formula utisnuta u ljudski mozak. Razvod braka pojavljuje se u nekoliko obrazaca.

Razvod je za mlade U razdoblju između 1946. i 1964. rođeno je otprilike 76 milijuna Amerikanaca. Živio baby boom, masivna proizvodnja nakon II. svjetskog rata. Danas su ti ljudi u dobi između pedeset jedne i šezdeset devet godina. Budući da vide svoje vršnjake kako se razvode, zaključuju da je razvod braka najčešći upravo u srednjoj dobi. Nije. Razvodi brakova u Americi daleko se češće događaju među mladim 257 nego među sredovječnim ili starijim ljudima. Danas, 10% žena u Americi 258 do četrdesete godine udavalo se tri ili četiri puta. Štoviše, 80% žena koje su se razvele prije dvadeset pete ponovno se udalo prije nego što su navršile trideset pet; 44% žena i 55% muškaraca razvedenih nakon dvadeset pete ponovno se vjenčalo prije četrdesete. Podjednako zanimljivo je i to da se po završetku reproduktivne dobi razvede samo jedan od tri današnja 259 Amerikanca. U šezdeset osam zemalja za koje u UN-ovim godišnjacima postoje podaci o dobi u kojoj se parovi razvode, razvod je također karakterističan za mlade. Najviše je razvoda u dobi između 25 i 29 godina za žene te 30 i 34 za muškarce. Što su ljudi stariji, razvodi su sve rjeđi. To se čini čudnim. Zašto se partneri ne zasite jedni drugih i ne postanu dosadni jedni drugima u starijoj dobi, ili nakon što im djeca odu od kuće zbog posla ili studiranja? To se ne događa. Umjesto toga, muškarci i žene razvode se s dojmljivom pravilnošću u kasnim dvadesetim ili ranim


tridesetim godinama — na vrhuncu svoje reproduktivne i roditeljske dobi.

Razvod braka s malom djecom Treći obrazac koji je proizašao iz podataka Ujedinjenih naroda tiče se 260 »razvoda braka s maloljetnom djecom.« Od više stotina milijuna ljudi popisanih u šezdeset i sedam zemalja u razdoblju od 1998. i 2007., 43% svih razvoda odnosi se na parove bez maloljetne djece; 29% razvoda otpada na parove s jednim maloljetnim djetetom; 18% parova imalo je dvoje djece, a 5% troje. Parovi s četvero ili više djece rijetko su se razvodili. Stoga, što više djece neki bračni par ima, manja je vjerojatnost da će se razvesti. S darvinističkog gledišta, mogu shvatiti zašto se razilaze parovi bez djece: oboje će naći novog partnera i vjerojatno s njim imati djecu — osigurati budućnost svojih gena. Nadalje, mogu shvatiti zašto parovi s troje i više djece ostaju u braku: genetički je logično ostati zajedno i podizati potomstvo. Osim toga, možda imaju puno djece jer su sretni zajedno i posvećeni svom obiteljskom životu. Ali, zašto više od jedne četvrtine razvoda podrazumijeva i jedno dijete koje treba uzdržavati, a gotovo 20% razvoda odnosi se na brakove s dvoje djece? To je uistinu začuđujuće: mnogi muškarci i žene očito napuštaju partnera nakon što su s njima dobili jedno ili dvoje djece te nalaze novu ljubav i ponovno se vežu. Amerikanci se u taj globalni obrazac gotovo savršeno uklapaju. Rose Kreider iz Ureda za popis stanovništva SAD-a iznijela je 2006. podatak da se novi brak sklapa u prosjeku tri do četiri godine nakon razvoda prvog braka i to se nije promijenilo još od 1950. Nadalje, približno 60% muškaraca i žena koji su sklopili novi brak bili su u dobi od 25 do 44 godine, dok je 50% žena i 47% muškaraca prilikom sklapanja drugog braka već imalo jedno ili dvoje 261 djece.

Formula za razvod Ukratko, brak pokazuje neke općenite obrasce propadanja. Stope razvoda najviše su među parovima koji su u braku tri do četiri godine. Rizik od razvoda braka najveći je među supružnicima u kasnim dvadesetim i ranim


tridesetim godinama — na vrhuncu svoje reproduktivne dobi. Velik broj razvoda događa se među partnerima s jedno ili dvoje djece. Razvedeni muškarci i žene pronalaze nove partnere dok su još mladi — često za tri do 262 četiri godine. Tada se ponovno žene ili udaju ili uspostavljaju neku vrstu stabilnog partnerstva pod istim krovom i često imaju još djece. U stvari, danas 263 28% žena u Americi ima dvoje ili više djece s više od jednog muškarca.

* Serijska monogamija — i rađanje djece s više od jednog partnera — česta je pojava i u kulturama u kojima Ujedinjeni narodi nisu prikupljali podatke. Uz izvore Amazone, na koraljnim atolima Tihog oceana, u arktičkoj tundri, u australskoj divljini i u drugim udaljenim dijelovima svijeta, muškarci i žene također ostavljaju jedni druge. Ipak, malobrojni znanstvenici ili popisivači stanovništva pitali su te ljude iz nepristupačnih krajeva koliko dugo su im brakovi trajali, koliko su godina imali kada su se rastali ili koliko su djece imali, no oskudni podaci ipak pokazuju manje-više iste obrasce. U indijanskom plemenu Yanomamo u Venezueli koje i dalje u skladu s tradicijom živi u džungli, gotovo 100% sve djece živi sa svojim biološkim majkama; većina ih živi i s biološkim ocem. Međutim, suživot bioloških roditelja naglo opada nakon što dijete napuni pet godina — ne samo zbog 264 smrti jednog od roditelja, nego i zbog rastave supružnika. U plemenu Fort Jameson Ngoni u južnoj Africi najviše razvoda također 265 se događa između četvrte i pete godine braka. 266 Ljudi u cijelom svijetu reći će vam da brak očvrsne rođenjem djeteta. Primjerice, u tradicionalno ruralnom Japanu, brak se u seoske knjige ne bi ni 267 upisao prije nego što par dobije dijete. Stanovnici otočja Andamani brak 268 nisu smatrali potpuno konzumiranim dok supružnici ne postanu roditelji, a nigerijsko pleme Tiv bračnu je zajednicu nazivalo »probnim brakom« sve 269 dok dijete ne učvrsti vezu između dvoje ljudi. Međutim, rođenje djeteta ne mora bezuvjetno značiti i cjeloživotni 270 brak. Rekla bih da pleme Aweikoma koje živi u istočnom ili jelu Brazila najbolje ilustrira trendove u tradicionalnim društvima. Ovdje je uobičajeno da »brak s nekoliko djece ostaje zajedno do smrti..., ali česti su i razvodi prije 271 nego što se rodi puno djece.« To je upravo isti obrazac kakav vidimo i u podacima za SAD. Naravno, ima i iznimaka. U muslimanskom narodu Kanuri u Nigeriji


najveći broj razvoda događa se prije isteka prve godine braka. Antropolog Ronald Cohen smatra da je razlog tome to što »mlade djevojke uglavnom ne 272 ostaju s prvim muževima za koje su se morale udati zbog prisile roditelja.« Zanimljivo je i to da se bušmani iz plemena !Kung također razvode nekoliko 273 mjeseci nakon vjenčanja, a oni također imaju dogovorene prve brakove. I to je dosljedno uzorku Ujedinjenih naroda, premda se radi o iznimci, a ne o pravilu. Sigurno se sjećate, u Egiptu i drugim muslimanskim zemljama najviše razvoda događa se prije isteka pune godine dana braka, a u svim tim zemljama su dogovoreni prvi brakovi vrlo česta praksa. Čini se da se ljudi nastoje brzo izvući iz dogovorenih brakova.

* Svi oblici kulturalnih običaja modificiraju obrasce veza među ljudima. Ekonomska neovisnost žena, urbanizam, sekularizam i dogovoreni brakovi tek su mali dio toga. Unatoč tim utjecajima, u ljudskom nalaženju partnera nailazimo na neke općenite obrasce: žene i muškarci od zapadnog Sibira do južnog vrha Južne Amerike sklapaju brakove. Mnogi ostavljaju jedni druge. Mnogi odlaze između tri i četiri godine nakon vjenčanja. Mnogi odlaze na vrhuncu svoje reproduktivne dobi. Mnogi razvedeni roditelji imaju jedno dijete. I mnogi nalaze nove partnere, ponovno se zaljubljuju i imaju još djece — sve to tijekom reproduktivne dobi. Planirano zastarjevanje povezivanja ljudi u parove? Možda. Nismo lutke na koncu od DNK. Razvili smo veliku moždanu koru pomoću koje odvagujemo ponuđene opcije, odlučujemo i kontroliramo svoje ponašanje. Ipak, godinama, desetljećima, stoljećima i tisućljećima gotovo svi i dalje igramo prema drevnom scenariju — šepirenje, kočoperenje, koketiranje, zaljubljivanje, a potom se vežemo jedni za druge. Potom svijamo gnijezdo. Pa rađamo djecu. Pa onda neki varaju; neki odlaze. Potom, opijeni nadom, neki se iznova udvaraju, zaljubljuju i počinju ispočetka. Vječni optimist, čini se da je čovjek u svojoj reproduktivnoj dobi nemiran, a potom se u zreloj dobi skrasi. Zašto? Odgovor je, mislim, u našoj hirovitoj prošlosti: »Kad plemenit’ divljak šumom hodio je.«


6.

»Kad plemenit’ divljak šumom hodio je« Život na stablima Slobodan sam kao što prvo čedo Prirode bje Prije no sluganski zakoni nastadoše Kad plemenit’ divljak šumom hodio je. — JOHN DRYDEN, »OSVAJANJE GRANADE« Stabla mahagonija, vječno tropsko zelenilo, lovori, stabla divlje kruške, voćke ličija i manga, kaučukovac, smirna, stabla ebanovine — stabla, stabla i 274 samo stabla protezala su se od istočne obale Afrike do Atlantskog oceana. Prije dvadeset i jedan milijun godina ekvatorska Afrika bila je neprobojna zelena zavjesa. Veća i manja jezera, močvare i potoci, šumski proplanci i travnate ravnice mjestimice su prekidale te guste šumovite predjele. Fosilizirani ostaci sjemenki, voća i oraha pronađeni na otoku Rusinga u Viktorijinu jezeru i obližnjim nalazištima sugeriraju da je istočna Afrika 275 uglavnom bila prekrivena šumama bez vjetra. Leptiri su plesali na prigušenu svjetlu koje se probijalo kroz krošnje drveća. Leteće vjeverice prebacivale su se s grane na granu, a šišmiši visjeli u mračnim usjeklinama. Drevni srodnici nosoroga, slonova, nilskih konja, divljih svinja, okapija, jelena i drugih šumskih bića pronalazili su hranu među papratima. A krtice, skočirovke, hrčci, ježevi, miševi, skočimiševi i mnoge druge male životinje skupljale su ličinke kukaca, gliste, bilje i bobice po vlažnom šumskom tlu. Temperatura je bila nešto viša nego danas, a kiša je gotovo svako poslijepodne pljuštala po džunglama koje su isparavale, puneći jezera i potoke svježom vodom, zalijevajući gornje slojeve guste šumske krošnje. Naši davni preci lutali su po tim šumama. Imaju cijeli niz znanstvenih naziva, ali najčešće ih kolektivno nazivamo predhominidima — precima majmuna, čovjekolikih majmuna i ljudi Starog svijeta. Najraniji su živjeli prije dvadeset i dva do sedamnaest milijuna godina u istočnoj Africi. Pronađene su stotine fosiliziranih ostataka njihovih zubi i


kostiju. Imali su neke karakteristike čovjekolikih i neke karakteristike ostalih majmuna, premda su neki bili sličniji majmunima, dok su drugi imali više 276 značajki čovjekolikih majmuna. Štoviše, neki su bili veličine današnje domaće mačke, dok su drugi bili veliki kao današnje čimpanze. Nitko nije sličio ljudima, ali iz tih će srodnika jednog dana izrasti i naši preci i današnji živući čovjekoliki majmuni. Teško je reći kako su ti mužjaci i ženke provodili dane i noći. Neki su se možda kretali po granama drveća kao što to čine majmuni, skačući s grane na granu, i penjali se kako bi putovali zelenim »cestama« iznad tla. Neki su se pak kretali tako što su se prednjim udovima vješali za snažne grane i ljuljali ispod njih. Kada su preci čovjekolikih majmuna i ljudi sišli sa snažnijih središnjih grana i počeli živjeti na manjim granama ispod njih, razvili su osnovnu strukturu ljudskog kostura. Za početak, izgubili su repove. Ti graciozni privjesci njihovim su prethodnicima služili za održavanje ravnoteže, kao savršeno dizajnirana pomagala koja su im davala dodatnu stabilnost dok su jurcali po masivnim granama. Međutim, kada su se preci čovjekolikih majmuna i čovjeka počeli zadržavati ispod grana, repovi su im postali teret koji je priroda mogla odbaciti. Razvile su se i druge racionalnije, aerodinamične značajke korisne za ljuljanje ispod grana, posebice prilagodba ramena, nadlaktica i torza. Uzmite svoju kućnu mačkicu i nježno je podignite držeći je za prednje udove i vidjet ćete kako joj glava pada iza šapa; mačka ne može vidjeti između svojih udova. Potom potražite penjalicu na dječjem igralištu, uhvatite se rukama i podignite u zrak. Primijetit ćete da vam ramena ne propadaju ispred lica; možete vidjeti između laktova dok tako visite. Ljudska ključna kost, položaj lopatica s obje strane leđa, široka prsna kost, širok, plitak prsni koš i smanjeni broj kralježaka u lumbalnom dijelu — sve se to razvilo uslijed vješanja prednjim udovima iznad glave umjesto podupiranjem tijela odozdola. Druga, jednako distinktivna značajka je ta da ljudi i svi čovjekoliki majmuni mogu zakretati zapešće za 180 stupnjeva. Stoga se mi možemo kretati penjalicom s dlanom prema gore ili s dlanom okrenutim od sebe. Naši su preci sva ova anatomska svojstva ruku i gornjeg dijela tijela razvili odavno — kako bi mogli visiti s grana drveća, ljuljati se ispod njih i hraniti se voćem i cvijećem. Desetljećima se već raspravlja o tome kada se ta promjena točno dogodila. Ali, ti su predhominidi živjeli među lišćem, a iz desetaka pronađenih ostataka čeljusti i zuba vidljivo je da su veći dio dana proveli


277

skupljajući voće. Svojim izduženim njuškama, oštrim očnjacima i izbočenim prednjim zubima, brali su, ljuštili i gulili svoj dnevni obrok. Mora da su pili iz cvijeta bromelije u obliku tulipana, te iz drugih biljaka i udubina koje je napravila svakodnevna kiša. Sigurno su i čavrljali sa svojim kompanjonima, međusobno se utrkivali za status i hranu, a noću tražili zaklon za spavanje na velikim, čvrstim granama.

Ljubav u džungli Nesumnjivo je da su se i predhominidi parili. Možda su čak bili i malo zaljubljeni dok su jedni druge njuškali, gladili i timarili prije same kopulacije, no malo je vjerojatno da su se naši pradavni rođaci svakodnevno seksali. Zašto? Zato što ženke svih primata — osim žena — imaju razdoblja tjeranja ili estrus. Ženke nekih vrsta majmuna tjeraju se sezonski; ženke ostalih majmuna i čovjekolikih majmuna imaju mjereni menstrualni ciklus. Unutar svake rotacije, koja može trajati od dvadeset osam do više od četrdeset dana, ženke se tjeraju u trajanju od jednog do dvadeset dana, ovisno o vrsti i jedinki. Pavijani ilustriraju uobičajeni obrazac seksualnosti kod primata, i njihov seksualni život može nam dosta reći o koitusu među našim predhominidnim rođacima prije dvadeset i jedan milijun godina. Na početku estrusa ženki pavijana mijenja se tjelesni miris, a koža oko genitalija naotekne, čime objavljuje da je plodna i privlači pozornost kao da maše zastavicom. Počinje se nuditi, izbacuje stražnjicu uvis, gleda preko ramena, čuči i unatraške se približava mužjacima pozivajući ih na parenje. Kada razdoblje tjeranja prođe, ženka pavijana najčešće odbija koitus — do sljedećeg mjeseca. U trudnoći se ženke uglavnom više ne pare s mužjacima, a nakon poroda ne ulaze u estrus niti se upuštaju u redovite spolne aktivnosti sve dok se mladunče ne odbije od sisanja, što može potrajati od pet do dvadeset i jednog mjeseca. Stoga su ženke pavijana dostupne za seks samo otprilike jednu 278 dvadesetpetinu svoje odrasle dobi. Vjerojatno je da ni naši pradavni preci nisu bili spolno aktivniji od ženki pavijana. Spolni život nekoliko vrsta čovjekolikih majmuna to potvrđuje. Ženke


»običnih« čimpanzi imaju razdoblje tjeranja koje traje deset do četrnaest dana; ženke gorila estrus na jedan do četiri dana, a ženke orangutana tjeraju se pet 279 do šest dana unutar svog mjesečnog menstrualnog ciklusa. Ti divlji rođaci najčešće se pare tijekom tog razdoblja tjeranja premda se ponekad seksaju i 280 izvan njega. Međutim, tijekom trudnoće ženke ovih čovjekolikih majmuna prestaju kružiti uokolo i prekidaju redovitu spolnu aktivnost, a u estrus ne ulaze sve dok ne prestanu dojiti mladunče — postporođajno razdoblje apstinencije od seksa koje traje tri do četiri godine kod običnih čimpanzi i 281 gorila, a kod orangutana i puno duže. Jedino se mini čimpanze (poznate pod nazivom bonobo) pare češće, ali s obzirom na to da ove životinje izražavaju neobičan obrazac seksualnosti, vjerojatno ne mogu poslužiti kao vjerodostojan model života kakav je bio prije dvadeset i jedan milijun 282 godina. Uistinu, naši preci koji su živjeli na drveću vjerojatno su bili poput običnih primata, a seks je bio periodičan. Neke su ženke bile privlačnije od drugih, baš kao i neke ženke čovjekolikih majmuna i žene danas. Neke su se duže tjerale, druge su bile popularnije kod mužjaka, ali parenje je najčešće bilo ograničeno samo na razdoblje estrusa. Mirne dane u šumi vjerojatno su zamijenili oni razuzdani i bučni kada bi se ženke počele tjerati, a mužjaci se po krošnjama međusobno borili za privilegiju parenja. Ženke su najvjerojatnije i tijekom trudnoće nastavile s apstinencijom od seksa, sve dok ne bi prestale dojiti mladunčad. Međutim, čak i među običnim primatima nailazimo na iznimke i to me potaknulo da ponudim još nekoliko pretpostavki o seksu naših krznenih predaka. Budući da različita događanja u neposrednoj okolini ženke mnogih vrsta potiču na kopulaciju i onda kada nisu u estrusu, vjerojatno je da će novi vođa ili novi član skupine, ili neka ponuda specijalne hrane poput mesa, neke 283 ženke izazvati na parenje i dok nisu u tjeranju. Ženke su se vjerojatno seksom služile kako bi pribavile poslastice i stekle prijatelje. Ženke su se vjerojatno povremeno poseksale i za vrijeme trudnoće ili dojenja. Majmuni rezus makaki, kao i obične čimpanze i gorile, ponekad se pare tijekom prvih nekoliko mjeseci trudnoće ili prije odbijanja mladunaca 284 od sisanja. Stoga je logično pretpostaviti da su i ovi preci to činili. Ponekad 285 su možda masturbirali, kao što to čine gorile. Budući da je homoseksualnost poznata pojava među ženkama gorile, čimpanze i mnogih drugih vrsta, ženke naših predaka zasigurno su se penjale jedna na drugu ili se trljale jedna o


286

drugu i tako se stimulirale. Naposljetku, mužjaci su možda povremeno 287 prisilili ženke na snošaj kada nisu pozitivno reagirale na njihovo udvaranje. Ne možemo ništa više reći o seksualnosti ili načinu parenja ovih ranih srodnika osim da su ozbiljne promjene u okolišu neke od njih neprimjetno gurnule prema ljudskoj rasi — i našoj globalnoj sklonosti prema koketiranju, zaljubljivanju, sklapanju braka i, kod nekih, predispoziciji za nevjeru, razvod i ponovno sparivanje. Sve je započelo s kipućim otopljenim strujama u utrobi Zemlje.

Previranja u oceanu Prije više od trideset milijuna godina, Afrika i Arapski poluotok bili su 288 jedan kontinent koji se protezao nešto južnije od svog današnjeg položaja. Na sjeveru je bio ocean Tetis, koji je sezao od Atlantskog oceana na zapadu do Tihog oceana na istoku i povezivao sve vode svijeta. Ova je vodena masa bila radijator koji je grijao planet. Topla voda s dna Tetisa kružila je po zemaljskoj kugli, zagrijavala plime i vjetrove koji su toplim valovima oplahivali obale, a 289 šume zalijevali toplom kišom. Ta će peć nestati. Strahovito snažne struje ispod kopna povukle su afričko-arapsku ploču Zemljine kore prema sjeveru. Prije otprilike dvadeset i jedan milijun godina ploča se utisnula u Srednji istok, uslijed čega su nastali planinski masivi Zagros, Taurus i Kavkaz. Ubrzo nakon toga, ogromni kopneni koridor protegnuo se od Afrike u Euroaziju, povezujući nepregledne šume 290 prapovijesnog svijeta. Tetis je tako stiješnjen napola. Iz zapadnog dijela oceana, od kojeg je poslije nastalo Sredozemno more, topla slana voda i dalje se ulijevala u Atlantski ocean, ali do istočnog dijela Tetisa, iz kojeg se kasnije razvio Indijski ocean, više nisu dopirale tropske struje. Atlantski i indo-pacifički oceani su se razdvojili. Tople struje više nisu kružile po cijeloj zemaljskoj 291 kugli i grijale džungle drevnog svijeta. Od samog početka ere kenozoika, kada su prije više od šezdeset i pet milijima godina sisavci zamijenili dinosaure, temperature u svijetu počele su padati. Sada su se ponovno naglo spustile. Na planinskim vrhuncima Antarktike formirale su se polarne ledene kape. Tlo oko ekvatora počelo se sušiti.


Zemlja se počela hladiti. Nove dramatične promjene klime pogodile su istočnu Afriku. Ranijim sudaranjem dijelova zemljine kore nastala su dva ogromna procjepa, paralelne pukotine koje su se protegnule pet tisuća kilometara od današnje sjeverne Etiopije na jug kroz Malavi. Dok se afričko-arapski kontinent pomicao prema sjeveru, te su se pukotine nastavile širiti. Tlo između njih je tonulo, tvoreći istočno-afrički krajolik kakav danas poznajemo — niz udolina 292 smještenih između planinskih visoravni s obje strane. Oblaci iz ekvatorske Afrike od tada su toplu kišu počeli ispuštati prije nego se uzdignu iznad uzvisina zapadne strane rasjeda, dok su pasati s Indijskog oceana svoju kišu istresali prije uzdizanja iznad istočne strane rasjeda. Rasjedna dolina našla se u »kišnoj sjeni«. Ondje gdje su magle zaklanjale jutarnje sunce, sada su dani bili vedri i suhi. Uskoro su godišnja doba označila beskonačnu izmjenu rođenja i smrti. Monsuni su prije dvadeset jedan milijun godina i dalje puhali s Indijskog oceana u razdoblju od listopada i travnja, ali u svibnju su mnoge tropske biljke već bile uspavane. Stabla smokve, akacije, manga i divlje kruške više nisu cvjetala niti davala plodove cijelu godinu; nježni pupoljci, novo lišće i 293 izbojci razvijali su se samo tijekom sezone kiša. Tople kiše koje su svako poslijepodne natapale istočnu Afriku postale su prošlost. Što je još gore, vulkani su počeli izbacivati otopljeno stijenje. Erupcije nekih vulkana pokrenule su se još prije dvadeset jedan milijun godina, ali prije šesnaest milijuna godina vulkani Tinderet, Yelele, Napak, Moroto, Kadam, Elgon i Kisingeri izbacili su rijeke lave i oblake pepela na 294 životinje i biljke u njihovu podnožju. Uz hlađenje zemlje, učinke kišne sjene i aktivne vulkane, tropske prašume istočne Afrike počele su se smanjivati — kao što su se džungle u svijetu razrjeđivale. Sva ta stabla postupno su zamijenile dvije ekološke niše koje su se sve 295 više širile: šume i savane. Uz jezera i rijeke, šumsko drveće i dalje je ostalo gusto zbijeno, ali ondje gdje se tlo uzdizalo, a rijeke se pretvorile u potoke, šume su se razrijedile. Niska stabla rasla su na većoj udaljenosti jedna od drugih, jedva se dodirujući granama. Ispod njih vijugale su široke travnate površine. Ondje, pak, gdje je vode bilo još manje, bilje i trave borile su se za opstanak ispod kupole od grana i počele se širiti u nepregledno prostranstvo 296 savane, s tek ponekim stablom. Prije šesnaest do četrnaest milijuna godina raskošan, zaštitnički svijet


predhominida bližio se svom kraju. Zavladala je pustoš. I pojavile se nove prilike.

* U to su vrijeme izumrle mnoge šumske životinje. Majušni davni srodnici konja i drugih životinja migrirali su u Afriku iz sve manjih prašuma Euroazije. Mnoge druge vrste izronile su iz šumskih proplanaka, okupile se u veće skupine i razvile u nove vrste koje žive u šumskim i travnatim predjelima. Medu tim doseljenicima bile su preteče današnjih nilskih konja i žirafa, nojeva, brojnih vrsta antilopa i drugih biljojeda kojima danas vrvi ravnica Serengeti. Zajedno s njima razvili su se i njihovi predatori, preteče lavova, geparda i drugih mesojeda, kao i šakala i hijena — sakupljača otpada u 297 drevnom svijetu. Previranja u oceanu, novi kopneni most prema Euroaziji, izmjena godišnjih doba, razrjeđivanje prašumskih krošanja te širenje niskih šuma i travnatih ravnica, u velikoj je mjeri utjecalo na naše pretke. Zbog novog puta koji je vodio izvan Afrike mnogi su postupno prešli na teritorij današnje Francuske, Španjolske, Italije, Mađarske, Grčke i Slovačke, a potom i dalje prema Turskoj, Indiji, Kini i drugim dijelovima Azije, dok su drugi ostali u afričkim prašumama, kojih je bilo sve manje, u niskim i sve otvorenijim šumama te na sve prostranijim travnatim ravnicama. Mnogi od tih ranih istraživača imali su fizičke osobine današnjih čovjekolikih majmuna, pa čak i neke osobine naših prvih pravih predaka — 298 od kojih smo se po liniji razvili i vi i ja. Nazivali su se hominidima, pretečama ljudi i velikih čovjekolikih majmuna: orangutana, gorila i dvije vrste čimpanzi — obična čimpanza i bonobo. Iz tih općih korijena izrasli su 299 naši prvi preci. Prijatelji koje birate; rodbina koju ne možete promijeniti. Premda su čovjekoliki majmuni koji danas žive u Africi evoluirali tijekom proteklih nekoliko milijuna godina (hominidi su imali karakteristike i čovjekolikih i drugih vrsta majmuna), zbog svojih bliskih bioloških veza s ljudskim rodom današnji afrički čovjekoliki majmuni najbolji su modeli za rekonstrukciju života kakav je možda bio između četrnaest i osam milijuna godina — netom prije nego što su se prvi preci ljudske linije pojavili u prašumama i šumovitim predjelima istočne Afrike; netom prije nego što su se iskonski


obrasci vezivanja u parove, preljuba, razvoda i ponovnog sklapanja braka počeli razvijati.

Taktika koju primjenjuju gorile Gorile žive u zajednicama nalik haremima. Danas ova sramežljiva, čarobna stvorenja još uvijek lutaju po uspavanim vulkanima Virunga u Zairu, Ugandi i Ruandi. Prije nego što je 1985. godine ubijena u džungli, antropologinja Dian Fossey osamnaest je godina proučavala trideset pet takvih skupina gorila i vodila bilješke o njihovom svakodnevnom životu. Svaki »harem« predvodi jedan odrasli srebrnoleđi mužjak (naziv je dobio po pramenovima srebrne dlake koja mu se proteže po leđima) i barem dvije »supruge«. Često i crnoleđi (odrasli, niže rangirani) ili mlađi odrastao mužjak zauzima nižu poziciju u čoporu gorila zajedno sa svojim mlađim suprugama. Vođa čopora, mlađi mužjaci, njihove supruge i šaroliko mnoštvo mladunaca zajedno tumaraju među mahovinom prekrivenim stablima hagenije, beru divlje artičoke i celer po maglom obavijenoj šikari, duboko u srcu Afrike. Ženke gorila počinju se pariti u dobi od devet do jedanaest godina. Na početku svog mjesečnog estrusa, koji traje od jedan do četiri dana, ženka se počinje udvarati najviše Tangiranom mužjaku u skupini koji nije njezin otac 300 ili brat. Izdiže stražnjicu prema njemu, zagleda mu se u oči i polako, ili samouvjereno hoda unatraške prema njemu, ritmično trlja svoje spolovilo o njega ili mu sjedi na krilu i pare se licem u lice. Sve to popraćeno je njezinim 301 prigušenim, treperavim glasanjem. Ako ne pronađe poželjnog »muža«, ženka će napustiti skupinu u kojoj je rođena i pridružiti se drugoj gdje obitava neki drugi, prihvatljivi mužjak. A ako ga ni ondje ne pronađe, pridružit će se osamljenom »neženji« i putovati s njim. Međutim, ako njezin partner u roku do nekoliko mjeseci ne uspije privoliti još jednu ženku da im se pridruži, ona će napustiti svog dragog i putovati s nekom skupinom. Ženke gorila ne vole monogamiju; one žele haremski život. Mladi su mužjaci također mobilni. Ako crnoleđi mužjak dosegne pubertet u skupini u kojoj obitava jedna ili više mladih odraslih ženki, najvjerojatnije će ostati u svojoj rodnoj skupini i pariti se s njima. Ali, ako u skupini nema ženki koje su dosegle pubertet ili je sa svima u najbližem


srodstvu, on će se prebaciti u drugu skupinu ili će lutati uokolo kao usamljeni neženja kako bi privukao mlade ženke i osnovao vlastiti harem. Ovakva mobilnost sprečava incest. U stvari, Fossey je samo jednom vidjela incest: srebrnoleđi mužjak pario se s vlastitom kćeri. Nekoliko mjeseci nakon što je rodila, mladunče su ubili članovi obitelji. Komadići 302 kosti u izmetu ukazivali su na to da su ga djelomično i pojeli. Jednom kada se harem uspostavi, muž i njegove »žene« skrase se na jednom mjestu; obično se do kraja života pari s njima — sunčaju se kada se zrake sunca probiju kroz krošnje i kreću u ritmičnoj izmjeni rada i igre. Povremeno se dogodi da ženka napusti svog supruga i pridruži se nekom 303 drugom mužjaku — serijska monoandrija , ali to je rijetkost. Partneri nisu uvijek bezuvjetno vjerni jedni drugima. Ženka u estrusu pari se samo sa svojim »suprugom«, koji prekida njezine seksualne ponude drugim mužjacima. Međutim, nakon što zatrudni, ženka se često počinje pariti s mužjacima nižeg ranga — izravno pod nosom njezina muža. Ako seks ne postane previše razuzdan, njezin suprug neće prekinuti njihov ljubavni sastanak. Gorile mijenjaju partnere i toleriraju preljub. Jesu li naši šumski preci, koji su živjeli prije osam milijuna godina, putovali u ovakvim skupinama? Jesu li se mužjaci i ženke sparivali za cijeli život, a potom povremeno kopulirali s drugim članovima skupine? Možda. Postoje, međutim, velike razlike između ljudskog ukusa u seksu i reproduktivnih navika gorila. Gorile se uvijek pare javno, dok je ljudima za seks najvažnija privatnost i diskrecija. Štoviše, mužjaci gorila uvijek formiraju hareme. Muškarci ne. Kao što znate, velika većina muškaraca ima samo po jednu ženu. Ženke gorila i žene imaju još manje zajedničkih karakteristika. Premda se žene ponekad priključuju haremima, obično se prepiru s drugim ženama; ponekad čak ubijaju djecu drugih žena. Ljubomora je vrlo raširena pojava u poliginim brakovima. Ženski temperament nije primjeren za haremski život. Međutim, ono po čemu se ljudi najviše razlikuju od gorila je dužina naših »veza«. Gorile se gotovo uvijek vežu za cijeli život. Ljudi, pak, često mijenjaju partnere — ponekad i nekoliko puta. Dugi brakovi često zahtijevaju puno truda.

Prvobitna horda


Darwin, Freud, Engels i mnogi drugi mislioci postavili su tezu prema kojoj 304 su naši najraniji preci živjeli u »prvobitnoj hordi « — da su se muškarci i 305 žene seksali s kim su htjeli i kada su htjeli. Lukrecije, starorimski filozof, u prvom je stoljeću nove ere napisao: »Ljudi koji su u to vrijeme živjeli na poljima bili su žilaviji i čvršći, kakvima ih je zemlja učinila... Živjeli su dugi niz godina i lutali nadaleko i naširoko poput divljih zvijeri. Venera se pridružila tijelima ljubavnika u šumi; spojila ih je uzajamna želja, ili mahnita 306 sila i požuda muškarca, ili mito u obliku žira, krušaka ili jagodica.« Lukrecije je možda bio u pravu. Obične i bonobo čimpanze žive u čoporima u kojima je podmićivanje u svrhu seksa uobičajeno. Štoviše, genetički podaci ukazuju na to da su ovi afrički čovjekoliki majmuni naši najbliži srodnici; uistinu, genetička sličnost između nas i njih je kao između domaćeg psa i vuka. Osim toga, dijelimo baštinu istih predaka koji su se 307 razdvojili u dva smjera prije osam do pet milijuna godina. Istraživanjem njihova načina života možemo stoga doći do nekih osnovnih pretpostavki o našoj prošlosti.

* Današnje bonobo čimpanze (Pan paniscus) obitavaju u malobrojnim močvarnim džunglama u okolini rijeke Zair (Kongo). Imaju izražene akrobatske sposobnosti — ljuljaju se na rukama, skaču, poniru i hodaju na dvije noge poput akrobata na užetu, često i nekoliko desetaka metara iznad tla. Većinu vremena ipak provode na šumskom tlu, hodaju šumom četveronoške, traže sočno voće, sjemenke, lišće, izbojke, med, crve i gusjenice, kopaju rupe u potrazi za gljivama ili kradu šećernu trsku i ananas 308 od farmera. Jedu i meso. U nekoliko navrata antropolozi su vidjeli mužjake kako u zasjedi vrebaju leteće vjeverice — bez uspjeha. U nekim drugim slučajevima, mužjaci su nečujno uhvatili i ubili malu šumsku antilopu i podijelili meso. Bonobo čimpanze kopaju po blatu uz obale rijeka i love ribu te uništavaju 309 mravinjake i slade se njihovim puzajućim stanarima. Možda su naši hominidni preci lovili životinje i skupljali druge izvore bjelančevina kako bi nadopunili prehranu temeljenu na voću i orasima. Bonobe putuju u mješovitim skupinama mužjaka, ženki i mladunaca. Neke su skupine male; dvije do osam jedinki često se kreće u relativno stabilnoj grupi. Ponekad se petnaest do trideset, pa čak i stotinu jedinki okupi


kako bi zajedno jeli, odmarali se ili spavali jedni uz druge. Pojedine životinje idu od grupe do grupe, ovisno o ponudi hrane — na taj način se povezuju u čvrstu zajednicu nekoliko desetaka jedinki. To je prvobitna horda. Seks im je praktički svakodnevna razonoda. Ženke bonoba imaju produženi mjesečni estrus, koji traje gotovo tri četvrtine menstrualnog ciklusa. Međutim, kao što smo već spomenuli, seks nije ograničen samo na plodno razdoblje. Ženke kopuliraju veći dio svog menstrualnog ciklusa — 310 obrazac spolnog općenja prilično sličan onom koji primjenjuju žene. Ženke svoje muške prijatelje redovito podmićuju seksom. Ženka će prići mužjaku koji jede šećernu trsku, sjesti pokraj njega i molećivo sklopiti ruke (s dlanovima prema gore) kao što to rade ljudi; potom tugaljivo pogleda poslasticu i onda opet njega. On osjeća njezin pogled. Nakon što joj prepusti trsku, ona podiže stražnjicu i pari se s njim; potom se zadovoljno udalji s poslasticom u ruci. Ženki nije strano ni zavesti drugu ženku, prišuljati joj se, uvući joj se u zagrljaj licem u lice i trljati svoje spolovilo o njezino, a nakon toga prihvatiti ponuđeni komad slatke trske. Homoseksualnost među 311 mužjacima također se ponekad događa. Bonobe se seksaju kako bi razbile napetost, potaknule dijeljenje hrane tijekom obroka, ublažile stres putovanja i učvrstile prijateljstva. »Voditi ljubav, a ne rat« očito je životni moto bonoba. Jesu li i naši preci činili isto? Bonobe izražavaju mnoge seksualne navike koje vidimo kod ljudi na ulicama, u barovima i restoranima te iza zatvorenih vrata stanova u New Yorku, Parizu, Moskvi i Hong Kongu. Prije samog snošaja bonobe se često jedno drugom zagledaju u oči. Kao što sam već spomenula, taj je zavodljivi pogled jedna od najvažnijih komponenti udvaranja kod ljudi. Osim toga, bonobe šetaju ruku pod ruku, jedni drugima ljube dlanove i stopala, grle se i 312 ljube »na francuski način«, uz duboko guranje jezika. Bonobe u zoološkom vrtu u San Diegu većinom se pare u misionarskoj pozi (licem u lice, mužjak gore), otprilike 70% puta, premda je razlog tome 313 možda taj što imaju pristup ravnoj, suhoj podlozi. U afričkim šumama 40 od 314 106 promatranih kopulacija bilo je licem u lice, a ostale odostraga. Bonobe vole i raznolikost. Ženka često mužjaku sjedne u krilo, pari se licem u lice dok je ona gore, čuči dok partner stoji ili oboje stoje, ili se čak spajaju viseći s drveta. Ponekad jedno drugom diraju spolovilo dok se pare i najčešće se gledaju u oči dok »vode ljubav«. Naši posljednji preci koji su živjeli na drveću vjerojatno su se također


grlili i ljubili prije snošaja; možda su se čak seksali en face dok su zaneseno 315 gledali jedno drugo u oči. S obzirom na to da se bonobe čine najpametnijim od svih čovjekolikih majmuna, budući da imaju mnoge fizičke osobine slične ljudima i da se pare često i s veseljem, neki antropolozi nagađaju da su bonobe vrlo slične afričkom prototipu hominida, našem posljednjem pretku koji je živio na 316 drvetu. Ipak, bonobe izražavaju neke fundamentalne razlike u svom seksualnom ponašanju. Kao prvo, bonobe ne osnivaju dugotrajne parove kao što to čine ljudi, ne podižu mlade kao muž i žena. Mužjaci se brinu o mlađoj 317 braći i sestrama. Međutim, monogamni život nije im prihvatljiv, promiskuitet im je puno draži. Preljubništvo kod ljudi je, najvjerojatnije, obrazac ponašanja koji potječe od pradavnih predaka.

Život čimpanzi Jednako promiskuitetne su i obične čimpanze, Pan troglodytes, nazvane po Panu, duhu Majke Prirode i jednom od bogova antičke Grčke. Jane Goodall ih je I960, počela promatrati u rezervatu Gombe St ream u Tanzaniji i uočila je neke zanimljive oblike ponašanja koji nam mogu pomoći da si predočimo život kakav su možda vodili naši preci koji su živjeli na drveću prije osam milijuna godina. Ove čimpanze žive u zajednicama od petnaest do osamnaest jedinki na području površine od pet do dvanaest četvornih kilometera duž istočne obale jezera Tanganjika. Stanište je raznoliko i varira od gustih šuma do manje gustih šumskih predjela i prostranih savana prekrivenih travom i rijetkim drvećem. Budući da je ponuda hrane neujednačena i sporadična, jedinke se moraju kretati u malim, privremenim skupinama. Mužjaci se kreću u skupinama od četiri ili pet. Dvije ili više majki s mladunčadi ponekad se na nekoliko sati okupe i zajedno bdiju nad njihovom igrom. Neke čimpanze šetaju same ili s jednim ili više prijatelja u malim mješovitim skupinama. Grupe su fleksibilne; pojedinci dolaze i odlaze po želji. Alco neka skupina naiđe na izuzetno rodno stablo smokve, nove pupoljke ili neku drugu poslasticu, glasnim kričanjem ili bubnjanjem šakama po drveću sazivaju ostale da im se pridruže i zajedno objeduju.


Ženke čimpanze ulaze u desetodnevni do šesnaestodnevni estrus usred menstrualnog ciklusa, a njihovi obrasci seksualnog ponašanja predstavljaju 318 još jedan model života kakvim su možda živjeli naši davni preci. Kada se ženka počne tjerati, koža oko njezina spolovila naotekne poput ogromnog ružičastog cvijeta — svojevrsna pozivnica mužjacima. Često se pridruži skupini u kojoj se nalaze sami mužjaci i redom ih sve zavodi, osim svojih sinova i braće. I do osam mužjaka može strpljivo čekati svoj red na ono što nazivamo »oportunističkim parenjem«. Mužjaci opće s njom u razmaku od dvije minute jedan za drugim; uvođenje spolovila, potisak i 319 ejakulacija obično traju svega deset do petnaest sekundi. Umjesto toga, dominantniji udvarači možda će pokušati prisvojiti ženku u tjeranju samo za sebe, što nazivamo »posesivnim parenjem«. Mužjak intenzivno zuri u ženku kako bi joj privukao pozornost, sjedi raširenih nogu i pokazuje penis u erekciji, igra se s njime, doziva je raširenih ruku, pravi se 320 važan pred njom ili je neumorno slijedi. Jedan je mužjak cijelu noć spavao na tlu po kiši čekajući da se napaljena ženka pojavi. Kada mužjak uspije pridobiti ženku, ne miče se od nje i pokušava spriječiti kopulaciju s drugim mužjacima. Ponekad mužjaci čak i tjeraju ili napadaju druge udvarače. Međutim, takvi sukobi oduzimaju im dragocjeno vrijeme — nekoliko minuta koje ženka ponekad iskoristi za parenje s tri do četiri druga obožavatelja. Ženke čimpanze su seksualno agresivne. Jednom se prilikom Flo, najprivlačnija čimpanza u Gombeu, parila više desetaka puta u jednom danu. Mlade ženke ponekad su nezasitne pa ponekad štipkaju onemoćale penise svojih nezainteresiranih kompanjona. Čini se da neke ženke i masturbiraju. Štoviše, ženke čimpanze znaju biti izbirljive. Prednost daju mužjacima koji im čiste krzno i daju im hranu — ne moraju bezuvjetno biti najdominantniji 321 u muškoj hijerarhiji. Neke udvarače glatko odbijaju. S drugima razvijaju dugotrajno prijateljstvo i redovitije se pare s njima. Oba spola izbjegavaju 322 spolni odnos s bliskim rođacima, kao što su majke ili braća i sestre. Štoviše, ženke vole seksualne avanture. Mlade ženke koje žive u Gombeu tijekom estrusa često napuštaju svoju rodnu skupinu u potrazi za mužjacima u obližnjoj zajednici, a tu naviku mnoge od njih zadržavaju i u odrasloj dobi. Kada mužjaci iz susjedne skupine ugledaju nepoznatu ženku koja im prilazi, prvo prouče natečenu, ružičastu kožu oko njezine vulve, koja ukazuje na to da je ženka u estrusu. Stoga neznanku ne napadaju, već spolno opće s njom. Poput ljudskih tinejdžera, ženke obične čimpanze obično odlaze od kuće radi parenja. Neke se vrate kući, a neke se trajno odsele.


Jesu li žene drevnih hominida bile seksualno agresivne ? Jesu li se priključivale muškim skupinama tijekom estrusa, kopulirale s neženjama«, povremeno masturbirale i sprijateljile se s određenim mužjacima? Vjerojatno. Možda su sklapale i dugotrajnija partnerstva.

Ljubavni sastanci Ponekad se dogodi da se ženka obične čimpanze u estrusu s jednim mužjakom udalji nekamo gdje ih nitko ne može vidjeti ni čuti — to si naziva 323 »odlazak na safari«. Takve sastanke često inicira mužjak. Nakostriješene dlake i s penisom u erekciji mami ženku, ljulja se s jedne strane na drugu, maše grančicama i intenzivno zuri u svoju potencijalnu draganu. Kada ona krene prema njemu, on se okrene i počne udaljavati nadajući se da će ga ona slijediti. Te se geste pojačavaju sve dok ona ne prihvati njegovu ponudu. Ponekad mužjak čak i napadne ženku dok ne pristane. Ovdje su, dakle, tragovi monogamije — zajedno sa spolnim odnosom nasamo. Takva tajna druženja često traju nekoliko dana, a ponekad i nekoliko tjedana. »Odlazak na safari« daje i neke pozitivne rezultate u reproduktivnom smislu. Barem polovina od četrnaest trudnoća zabilježenih u Gombeu tijekom 70-ih godina dogodila se dok je ženka bila samo s jednim 324 partnerom. Možda su naši preci koji su živjeli na stablima povremeno i nakratko živjeli u parovima, skrivali se po krošnjama i parili se licem u lice, grlili se, gladili, ljubili po licu, rukama i tijelu, hranili jedno drugo komadićima voća i rađali mlade iz takvih »afera«. Ipak, da ponovimo, ove se čimpanze po nečemu bitno razlikuju od nas. Kada njezina trudnoća postane vidljiva, ženka čimpanze počinje lutati sama ili se pridruži skupini majki s djecom, a kada se približi vrijeme poroda, skrasit će se na ograničenom prostoru koji će joj biti »dom«. Neke ženke odaberu mjesto u središtu zajednice, neke osnuju dom na periferiji »kvarta«. Tu će donijeti svoje mlado na svijet i sama ga podizati. Čimpanze ne odgajaju mladunčad u paru. Njima je očinstvo strano.

* Obične čimpanze pokazuju i mnoge druge društvene navike koje su


proklijale među našim precima, a potom procvale u ljudskom rodu. Jedna od njih je rat. Mužjaci u Gombeu čuvaju granice svog teritorija. Tri ili više odraslih mužjaka zajedno idu na stražu. Ponekad glasno viču, možda s ciljem da zastraše uljeze, ali obično izviđaju u tišini. Povremeno se zaustave i gledaju preko visoke trave ili se penju na drveće i promatraju susjedni teritorij. Neki pregledavaju odbačenu hranu, provjeravaju neobična gnijezda ili osluškuju uljeze koji se pokušavaju prišuljati. Kada naiđu na susjede, od nervoze uriniraju ili defeciraju i dodiruju jedan drugog u znak podrške; potom ispuštaju agresivne krikove i glume da napadaju uljeze. Neki mašu grančicama. Neki udaraju dlanovima o tlo. Neki bacaju ili kotrljaju kamenje. 325 Potom se obje skupine povuku. Godine 1974. izbio je rat među čimpanzama o kojem se dosta pisalo. Početkom 1970-ih skupina od sedam mužjaka i tri ženke odcijepila se i počela kružiti pretežno južnim dijelom teritorija Kasakela, a 1972. ti su emigranti osnovali svoju zasebnu zajednicu, koju su promatrači nazvali Kahama, po riječnoj dolini na jugu. Mužjaci s teritorija Kasakela sporadično su se susretali s mužjacima iz Kahame na njihovoj novoj granici i tada bi kričali, bubnjali po drveću i natezali grane otvoreno pokazujući neprijateljstvo, a nakon toga bi se i jedni i drugi povukli. Međutim, 1974. godine pet mužjaka s teritorija Kasakela prodrlo je duboko u južni teritorij, na prepad uhvatilo mužjaka iz Kahame i pretuklo ga. Goodall je u opisu tog događaja navela da je jedan od mužjaka iz Kasakele žrtvu pritiskao o tlo dok su ga drugi grizli, šutirali, udarali šakama i skakali po njemu. Naposljetku se jedan od mužjaka digao na stražnje noge, zakričao iznad sudionika tučnjave i bacio kamen na neprijatelja. Hitac je bio prekratak. Nakon još desetak minuta meteža, ratnici su napadnutog mužjaka ostavili u 326 ranama koje su krvarile i polomljenih kostiju. Tijekom sljedeće tri godine, još pet mužjaka i jedna ženka iz Kahame doživjeli su istu sudbinu. Do 1977. mužjaci iz Kasakele istrijebili su većinu svojih susjeda; ostali su nestali. Skupina iz Kasakele uskoro je proširila svoj 327 teritorij prema jugu duž obale jezera Tanganjika. Jesu li naši preci koji su živjeli na drveću počeli ratovati jedni protiv drugih prije osam milijuna godina? Vjerojatno jesu.

*


328

Vjerojatno su počeli loviti životinje radi mesa. Lovci u čoporima čimpanzi uvijek su odrasle jedinke, gotovo uvijek mužjaci. Žrtve su im uglavnom mladi pavijani i druge vrste majmuna, male antilope ili divlje svinje. Ponekad se neki mužjak upusti u tzv. »oportunistički lov« i jednostavno dograbi omanjeg majmuna koji se, ništa ne sumnjajući, hrani na obližnjem drvetu i rastrga ga na komade. Međutim, uobičajene su i planirane, grupne lovačke ekspedicije. Lov se uvijek odvija u tišini. Jedino po smjeru u kojem lovac gleda, njegovoj nakostriješenoj dlaci, nakrivljenoj glavi, odlučnom koraku ili razmijenjenim pogledima, ostali mogu znati da je lov u tijeku. Potom grupa mužjaka okruži žrtvu. Čim jedan od njih zgrabi plijen, započinje natezanje. Svi ostali potežu svaki na svoju stranu, vrište i povlače se s otrgnutim komadima, a samo koju minutu poslije svi koji su ih čuli okupe se u grupice oko onih koji posjeduju plijen kako bi ga s njima podijelili. Neke čimpanze mole s dlanovima okrenutim prema gore, druge samo zure u onog koji drži meso, a neki pak skupljaju ispuštene komadiće koji su pali na lišće ispod drveta. Potom svi sjede i jedu, dokono dodajući lišće na meso, radi nadopune bjelančevinama — izvorna varijanta obroka koji se sastoji od mesnog odreska i salate. Ponekad i do dvadeset čimpanzi cijeli dan jede trup životinje lakši od deset kilograma, što donekle podsjeća na američki blagdanski objed. Čimpanze se ne tuku zbog mesa. Ponekad izbiju svađe, ali viši rang u skupini ne jamči uvijek i veću porciju. U tom jednom aspektu društvenog života čimpanzi, podređene jedinke ne pokazuju poštovanje prema vođama. Umjesto toga, dob ima veći značaj, kao i seksualna privlačnost. Ženka u 329 estrusu često dobiva više mesa od drugih.

* Predostrožnost, grupni lov, suradnja, dijeljenje — naši su preci u velikoj mjeri usavršili sve te lovačke vještine. Međutim, ključni element lova kao ljudske djelatnosti kod čimpanzi najčešće nedostaje, a to je uporaba oružja. Povremeno se ipak dogodi i to. Jednom je prilikom skupina mužjaka iz Gombea okružila četiri odrasle divlje svinje i pokušala izvući prase koje su okruživale i nastojale zaštititi. Naposljetku je jedan od lovaca bacio kamen veličine dinje i pogodio jednu odraslu svinju. Svinje su se instinktivno razbježale i ostavile prase za sobom. 330 Čimpanze su mladunca istog trena uhvatile, rastrgale i proždrle. Mužjaci čimpanze imaju i prilagođene projektile nalik na koplja kojima gađaju plijen.


Čimpanze se ipak češće služe oružjem kada se bore jedne protiv 331 drugih. Bacaju otrgnute grane na one koji se nalaze ispod njih, šibaju neprijatelje mladim grančicama, podižu se na stražnje noge i mašu štapovima, bacaju kamenje i vuku za sobom komade debla ili kotrljaju veće kamenje dok jurišaju na protivnika. Kada se nisu udvarali ženkama u estrusu, naši su davni preci možda ratovali, išli u lov ili napadali jedni druge kamenjem i štapovima. Najvjerojatnije su puno vremena provodili i tako što su jednostavno 332 pokušavali održati mir.

* Dok mužjaci čimpanze rabe više oružja, ženke izrađuju i rabe više oruđa — 333 posebno prilikom skupljanja insekata. Ženke love mrave tako što prstima raskopaju podzemni mravinjak i u rupu umetnu tanku grančicu. Kada se mravi počnu penjati po grani, lovkinja usnama pokupi ta sićušna, puzajuća bića, ubaci ih u usta i mahnito prožvače kako bi ih progutala prije nego što je uspiju ugristi za jezik. Osim toga, u tunelima nastambi termita »pecaju« pomoću dugih vlati trave. Kamenjem razbijaju orahe i otvaraju voće s debljom korom, lišćem brišu prljavštinu s tijela, štapićima čiste zube, velikim listovima rastjeruju muhe, prožvakano lišće umaču u vodu u udubinama drveta te bacaju štapove i kamenje kako bi otjerale mačke, zmije i 334 neprijateljski naklonjene čimpanze. Moguće je da su naši zadnji srodnici koji su živjeli na drveću također redovito rabili oruđe. Stomatologija i medicina vjerojatno također potječu od naših predaka koji su živjeli na drveću. U Gombeu je mlada »zubarica«, ličile, pomoću grančica čistila zube mladom mužjaku dok je on držao sirom otvorena usta. Jednom je prilikom uspješno izvadila inficirani zub dok je njezin pacijent 335 mirno ležao zabačene glave i razjapljenih usta. U Centru za istraživanje primata na sveučilištu Central Washington, mladi je mužjak jednom od 336 svojih prijatelja grančicom očistio ranu na stopalu. Osim toga, dok se međusobno timare, čimpanze jedne drugima skidaju kraste. Čimpanze ne napuštaju uvijek svoje umiruće. Nakon što je u Gombeu ženku napala skupina mužjaka, njezina kći ostala je satima sjediti pokraj njezina slomljena tijela, rastjerujući muhe sve dok joj majka nije preminula, ali mlada ženka nije na tom mjestu ostavila list, grančicu ili kamen kako bi


obilježila majčinu smrt. Jedino slonovi »sahranjuju« svoje suputnike tako što 337 glavu i ramena preminule životinje prekrivaju grančicama. Naši posljednji preci koji su još živjeli na drveću vjerojatno su također imali opširna pravila lijepog ponašanja. Čimpanze danas svojim nadređenima poklanjaju lišće i grančice. Klanjaju se pred visoko rangiranim članovima skupine. Održavaju »prijateljstva« i putuju zajedno sa svojim prijateljima. Rukuju se, glade jedni druge u znak utjehe ili podrške i tapšaju jedni druge po stražnjici, baš kao i nogometaši. Stišću zube i razvlače usne u nešto što odgovara »ljudskom« nervoznom osmijehu. Znaju se duriti, pućiti usne i prirediti scene ispada bijesa. Redovito se timare i jedni drugima vade ostatke trave i prljavštinu iz krzna — baš kao što mi danas skidamo mucice s nečijeg pulovera.

Plemeniti divljaci Jesu li naši posljednji srodnici koji su još živjeli na drveću obitavali u 338 zajednicama poput čimpanzi? Jesu li se okupljali u »bande« jedni protiv drugih, štitili svoje granice i ratovali sa susjedima — poput današnjeg ljudskog roda koji se prepušta toj razornoj strasti? Jesu li štapovima pecali mrave, zajedno lovili i dijelili plijen? Zvuči logično. Neki su možda bili prvi liječnici, a drugi ratnici. Vjerojatno su jedni drugima priređivali neslane šale poput izlijevanja vode ili lišća na glavu prijatelja koji ništa ne sumnja jer današnje čimpanze vole izigravati lakrdijaše i priređivati psine. Neki naši preci mora da su bili ozbiljni, neki domišljati, neki sramežljivi, neki odvažni, neki ljubazni, neki egocentrični, neki strpljivi, neki podli, neki radoznali, neki tvrdoglavi, a neki sitničavi — kao što ljudi i svi čovjekoliki majmuni mogu biti. Mora da su imali i osjećaj za obitelj. Čimpanze, gorile i svi razvijeniji primati redovito se druže s majkom, sestrama i braćom. Vjerojatno su se bojali stranaca, započinjali svađe s vršnjacima, klanjali se moćnijima i nadređenima, ljubili svoje partnere, hodali držeći se ruku pod ruku i držali se za ruke (i noge). Izrazima lica, hihotanjem, dahtanjem i vikanjem nesumnjivo su znali izraziti svoju privrženost, razdraganost, ljutnju i mnoge druge emocije. Sasvim sigurno provodili su puno vremena sjedeći na šumskom tlu, mazeći i grleći se, čisteći jedni druge od lišća i prljavštine, igrajući se s djecom, prijateljima i ljubavnicima. Možda su također odlazili s partnerima u šumu na nekoliko dana ili


tjedana radi seksa na osami. Možda su se neki zaljubili u svog privremenog partnera ili bili tužni kada bi »safari« završio, ali za većinu je seks bio nešto usputno i ležerno. Prije osam milijuna godina djeca su odrastala pod nadzorom majke i njezinih prijateljica. Pojmovi »otac«, »suprug« i »supruga« još nisu bili razvijeni.

Naše društvo Prije šest milijuna godina, međutim, u Africi se pojavilo nešto novo. Neka od tih stvorenja lutala su širokim travnatim koridorima koji su zavijali 339 između šumovitih predjela Kenije, dok su živjela u šumama Čada. Prije otprilike 4,4 milijuna godina, više od trideset petero pojedinaca živjelo je i umrlo u šumama koje su se protezale uz obale sporih rijeka današnje Etiopije. Oni bi mogli biti ono što laici smatraju »karikom koja nedostaje«— prva skupina koja se odcijepila od predaka naših najbližih rođaka, čimpanzi, i započela dugi put prema ljudskom rodu. Mi imamo njihove kosti. Dodijeljeno im je nekoliko znanstvenih naziva, ali većina pripada vrsti Ardipithecus ramidus. Upoznajte Ardi, jednu od naših drevnih srodnica. Ardi znači »tlo « ili »pod« na lokalnom etiopskom jeziku plemena Afar; ramid znači »korijen«. Ardi je glavninu svog kostura ostavila u današnjem Aramisu, u središtu regije 340 341 Avaš* (nazvanoj po rijeci Avaš), u rasjednoj dolini Etiopije. Bila je visoka sto dvadeset centimetara, težila je pedesetak kilograma, a prema građi njezinih zubi znamo da se branila biljkama, orasima i malim sisavcima. Kretala se među stablima košćele, smokve i palme koja su ondje bila rasprostranjena, živjela okružena majmunima, antilopama, nosorozima, medvjedima, vidrama, šišmišima, vjevericama, hijenama, paunima i različitim vrstama biljaka — iza kojih je ostalo više od 150.000 fosiliziranih ostataka. Međutim, Ardi je bila posebna žena. Odvojivi palac na nozi joj se izokrenuo pa se mogla hvatati za grane. Ova karakteristika tipična za čovjekolike majmune bitno se razlikuje od poravnatih prstiju na nogama kakve su imali svi kasniji hominini — oni koji su po razvojnoj liniji bliži nama. Ipak, neke druge značajke stopala omogućile su joj uspravan hod, na dvije noge umjesto na četiri.


To je bio veliki korak prema čovječanstvu. Gornji dio zdjelice također joj se promijenio i nije se gegala s jedne strane na drugu (kao čimpanze) dok je dvonoške hodala po tlu. Donji dio zdjelice, pak, bio je tipičan za čovjekolike majmune, građen kako bi držao snažne mišiće koji su joj omogućavali penjanje po drveću. Čak su joj i šake bile nalik majmunskim, s dugim prstima i kratkim, fleksibilnim dlanovima. Premda joj se lubanja i kralježnica prilagodila hodanju na dvije noge, mozak joj nije bio veći od mozga čimpanze. Međutim, Ardi i njezini muški i ženski prijatelji imali su još jednu izvanrednu ljudsku osobinu: smanjene očnjake. Štoviše, ostaci kostura Ardipithecus ramidisa ne ukazuju na značajnu razliku u veličini tijela 342 između spolova. Te su osobine prve naznake razvoja osjećaja ljubavi i 343 vezivanja u parove među ljudima. Tako barem smatra antropolog Owen Lovejoy. Lovejoy svoju hipotezu o ranom razvoju monogamije ili vezivanja u parove temelji na odavno prihvaćenoj činjenici da su se mužjaci primata koji su živjeli u čoporima svojim velikim, oštrim očnjacima nalik na bodeže borili za mogućnost parenja protiv drugih mužjaka. Stoga zaključuje da su mužjaci Ardipithecusa imali manje očnjake jer se više nisu morali boriti jedni protiv drugih za naklonost ženki. Umjesto toga počeli su formirati parove i podizati podmladak: monogamija — važno obilježje naše vrste. Lovejoy tvrdi da se monogamija razvila paralelno s hodanjem na dvije noge. Ardi je bila kompleksno biće. Ne slažu se svi s time da su se ona i 344 njezini družbenici odcijepili od predaka čimpanzi niti svi vjeruju da je Ardi živjela u paru sa svojim dragim kako bi zajedno podizali mlade. Ardi i njezini prijatelji mora da su puno vremena provodili na šumskom tlu, a možda i oprezno šetali otvorenijim dijelovima šume. Možda su najhrabriji među njima čak čučali uz rub travnatih prostranstava, a potom jurnuli u to more opasnosti kako bi pokupili ostatke lavljeg plijena i brzo se vratili u šumu gdje ih grabežljivci neće ometati u jelu. Naši preci počeli su sve više vremena provoditi na tlu. Nikada nećemo znati o čemu je Ardi razmišljala, ali pozornica je bila postavljena, a glumci spremni nastupiti. Od Ardinih potomaka uskoro će se razviti prvi srodnici koji jasno nalikuju današnjim ljudima — kao i njihova podvojena želja za privrženošću i preljubom koja njihovim potomcima stvara probleme sve do današnjeg dana.


7.

Izvan raja O podrijetlu monogamije i napuštanja I zvijer i ptica brižno paze svoje mlade, Majke ih doje, a očevi brane; Kad porastu puste ih da sami zrakom il’ zemljom hode, Tu nagon prirodni poče, a briga i nježnost prestaše; Veza se gubi, svak’ traži zagrljaj novi, Nova se ljubav rađa, nova utrka počinje. Čovječja nejač pak dužu brigu zahtijeva; Što duže o njoj brine, to su veze trajnije. — ALEXANDER POPE, »OGLED O ČOVJEKU« Bilo je to na početku sezone kiša u istočnoj Africi prije 3,6 milijuna godina. Vulkan Sadiman tjednima je bio periodično izbacivao oblake sivog vulkanskog pepela i svakodnevno prašinom zasipao šume i ravnice u svom podnožju. Svako poslijepodne pljuštala je kiša i vlažila pepeo; potom bi se pepeo tijekom hladnih večeri stvrdnuo, a u njemu su ostale ugravirane kišne kapi, otisci listova akacije i tragovi antilopa, žirafa, nosoroga, slonova, svinja, biserki, pavijana, zečeva, kukaca, hijena, sabljozube mačke i nekih naših 345 drevnih predaka. Tri primitivna hominida — jedinke koje se očito nalaze na nekoj od grana ljudskog stabla — zaputila su se kroz vulkansko blato i budućim naraštajima ostavili otiske svojih stopala. Najveći od njih hodao je kroz pepeo i na svakom koraku potonuo oko pet centimetara. Osim tih otisaka pronađene su i stope manjeg hominida, možda ženke, visine tek nešto iznad sto dvadeset centimetara. Budući da su na stopama najvećeg hominida pronađeni i otisci manjih stopala, antropolozi su zaključili da ga je slijedio nešto manji hominid i pažljivo koračao po tragovima predvodnika. Sve troje zaputilo se prema sjeveru do omanjeg klanca, možda kako bi se ulogorili pod drvećem uz rijeku jer tragovi vode nešto otprilike dvjesto trideset metara do


ruba kanjona. Potom naglo nestaju. Godine 1978. Mary Leakey, poznata arheologinja i supruga Louisa Leakeyja, doajena afričke paleoantropologije, i njezin tim otkrili su ove 346 otiske stopala utisnute u prastari geološki sloj. Od sredine 1970-ih Leakey je vodila arheološka iskapanja na nalazištu Laetoli na sjeveru Tanzanije, području nazvanom po imenu kojim pripadnici lokalnog plemena Masai nazivaju crveni ljiljan koji danas poput tepiha prekriva velik dio tog područja. Nekoliko tjedana nakon početka sezone radova na terenu 1978. godine pronašla je ove potpise iz naše prošlosti. Brojne analize tih otisaka nisu ponudile odgovore na pitanja jesu li ta bića onuda lutala bez određena cilja, odlučno koračala ili pažljivo hodala istražujući neki novi prolaz, pa čak ni jesu li hodali zajedno ili svatko od njih u neko drugo vrijeme. Nesumnjivo je, međutim, da su živjeli i umrli u blizini tog klanca. Tijekom drugih sezona istraživanja na terenu Leakey je pronašla i mnoštvo fosilnih ostataka drugih hominida — fragmente lubanje i čeljusti te pojedinačne zube najmanje dvadeset i dvije jedinke koje su se kretale tim šumovitim predjelima u podnožju vulkana Sadiman prije 3,5 do 347 3,8 milijuna godina.

Lucy na nebu s dijamantima Nisu bili jedini. Na sjeveru, duž rijeke Hadar u regiji Afar u Etiopiji, živjela je Lucy. Antropolog Donald Johanson i njegovi suradnici otkrili su 1974. velik dio njezina kostura. Nazvana po pjesmi Beatlesa »Lucy in the Sky with Diamonds«, Lucy je hodala uspravno, bila je visoka između devedeset i sto pet centimetara, teška oko trideset i tri kilograma, a hranu je pronalazila uz rub plitkog jezera usred šumovitih brežuljaka i travnatih predjela tadašnje Etiopije. Bolovala je od artritisa i umrla u dobi od dvadesetak godina, prije otprilike 3,2 milijuna 348 godina. Johansonov tim pronašao je oko 40% Lucyna kostura. Premda su joj prsti na nogama i rukama bili zakrivljeni i nešto duži od naših, po čemu zaključujemo da je Lucy dosta vremena provodila na drveću, ostaci njezina kuka, koljena, gležnja i stopala potvrđuju da je hodala na dvije, a ne na četiri 349 noge. Sljedeće je godine Johanson pronašao ostatke koji bi mogli pripadati Lucynim prijateljima, djelomične ostatke barem trinaest drugih jedinki koje


su u ta davna vremena živjele u šumama Etiopije. Od tada ih je otkriveno još nekoliko. Ne znamo tko su točno bili ti »ljudi« u Laetoliju i uz rijeku Hadar. Ihnolozi se bave proučavanjem životinjskih i biljnih tragova, pa i otisaka stopala hominida, i oni, kao i mnogi drugi antropolozi smatraju da je stopalo poput Lucynog moglo ostaviti tragove u Laetoliju. Stoga sve ove jedinke uvrštavaju u istu ranu vrstu, Australopithecus afarensis, podvrste hominida za koje svi antropolozi vjeruju da su se odcijepili od predaka čovjekolikih majmuna i koja zauzima mjesto negdje blizu početka našeg ljudskog obiteljskog stabla. Trenutak iz života ljudskih predaka: Na sljedećim stranicama prikazani su pripadnici vrste Australopithecus afarensis, naših ranih antropomorfnih predaka koji su živjeli u šumama i ravnicama istočne Afrike prije 3,2 milijuna godina. Ti »ljudi« imali su duge (i pomalo zakrivljene) prste na rukama i nogama, kratke noge, duge ruke, male mozgove, isturenu čeljust i druge anatomske osobine po kojima se jasno razlikuju od suvremenih ljudi, ali hodali su uspravno i vjerojatno su bili rani članovi ljudskog obiteljskog stabla. Pojedinci nalik ovima vjerojatno su se kretali u skupinama od dvanaest do dvadeset pet prijatelja i rođaka, osnivali privremene parove ubrzo nakon puberteta, dijelili hranu s partnerom, ostajali u paru barem tijekom najranijeg djetinjstva jednog djeteta (otprilike tri do četiri godine) i često se razdvajali nakon što dijete prestane sisati i priključi se skupini djece različite dobi s kojima se igra i o kojima se brinu mnogi drugi čanovi skupine. Potom bi svaki od roditelja obično našao novog partnera i imao još potomaka. Ilustracija: John Gurche.

Ta su stvorenja vjerojatno sličila današnjim čimpanzama, imala su nešto veći mozak (ali ne veći od trećine našeg mozga), izražene grebene na obrvama, tamne oči i kožu, tanke usne, gotovo nepostojeću bradu i isturene prednje zube. Brojni detalji njihovih lubanja, čeljusti i kostura podsjećaju na 350 čovjekolike majmune. Mužjaci su bili znatno veći i snažniji od ženki. Osim toga, oblik pronađene jezične kosti, sastavnog dijela govornog aparata, ukazuje na to da su se glasali hukanjem, rikanjem i lavežom — poput


351

čimpanzi. Ti ljudi nisu govorili ljudskim jezikom. Međutim, njihova su tijela imala mnoga ljudska obilježja. Najvažnije od svega je to što su hodali uspravno, na dvije umjesto na četiri noge. Otkuda su došli ti pojedinci? Kako su njihovi preci skrenuli na put koji vodi prema ljudskom rodu?

Dilema »Kroz šumu račvahu se puta dva, a ja krenuh onim neutabanim i nakon toga ništa nije bilo kao prije.« Robert Frost opisao je onaj trenutak u životu koji nepovratno mijenja sve što će u životu nakon toga uslijediti. Takav se trenutak dogodio u ljudskoj evoluciji, u vrijeme kada su naši prvi preci nepovratno odstupili od svojih rođaka koji su živjeli na drveću i krenuh putem koji je vodio ka modernom društvenom životu ljudi. Fosilni zapis ovog rođenja je nijem. Ipak, stoljećima su teolozi, filozofi i znanstvenici od tih niti znanja pleli teorije o našem postanku. Ovo što slijedi moja je verzija, a temelji se na znanstvenim podatcima iz različitih disciplina, uključujući i ono što znamo o životinjama i biljkama koje su uspijevale na cijelom staroafričkom kontinentu, o životu modernih čovjekolikih i drugih majmuna, o navikama parenja drugih monogamnih vrsta kao što su lisice i crvendaći, načinu života današnjih naroda koji se bave lovom i sakupljanjem te o obrascima zaljubljivanja, privrženosti i napuštanja kod ljudi o kojima pišem u ovoj knjizi. Ovo je, dakle, hipoteza o podrijetlu čovjekove predispozicije za serijsku monogamiju — sklonost ljudi zaljubljivanju, vezivanju u parove, napuštanju veze nakon tri do četiri godine (često nakon rođenja jednog djeteta) i potom ponovnom zaljubljivanju i formiranju nove veze.

* Vrijeme događanja je prije četiri do šest milijuna godina; neka bude četiri milijuna — netom nakon što je Ardi hodala šumama prije nekih 4,4 milijuna godina i netom prije nego što su Lucyni suvremenici ostavili svoje kosti i otiske stopala u podnožju vulkanske planine Sadiman prije 3,6 milijuna godina.


Pokraj plitkih plavo-zelenih jezera i sporih rijeka, šumsko drveće i biljke penjačice prekrivale su obalu poput plašta. Međutim, nešto dalje od ruba vode, stabla mahagonija i zimzeleno drveće postajalo je sve rjeđe. Ovdje su se protezale niske šume, čija su se stabla međusobno jedva doticala granama, a tlo između njih bilo je prekriveno travom. Iza tih šuma, preko blagih brežuljaka istočne Afrike protezala su se beskrajna travnata polja. Drevne vrste slonova, nojeva, okapija, gazela, zebri, gnuova, jelena, antilopa, bivola, pa čak i primitivnih konja (doseljenika iz Azije) krstarile su tim otvorenim površinama. Njihovi neprijatelji — preci lavova, geparda i divljih pasa — slijedili su ih u stopu. U zoru, u suton, danju i noću, ti su grabežljivci otimali slabije životinje iz stada. Potom bi lešinari, hijene, šakali 352 i drugi strvinari pokupili ostavljene ostatke plijena. U takve je otvorene krajolike naše prve pretke natjeralo smanjivanje površina visokih, gustih šuma. Vjerojatno su isprva u niske i prorijeđene šume odlazili samo tijekom suhih godišnjih doba, kada šumskog voća i pupoljaka nije bilo u izobilju. Zasigurno su ih glad i međusobna konkurencija natjerale da pođu dalje. Možda su se cijele zajednice — njih tridesetak — stari, mladi, pustolovni i plahi — okupljale ispod tih grana nakon što bi počistili plodove s grana stabala u gušćim šumama. Možda su tri ili četiri ženke u međusobnom srodstvu zajedno lutale u potrazi za mravinjacima ili termitima. Kada bi naišle na skupinu stabala indijskog oraha ili polje puno sjemenki, glasnim bi krikovima pozivale one manje hrabre da izađu na otvoreniju površinu. Manje skupine mužjaka vjerojatno su češljale šumu u potrazi za svježim mesom, hvatale ptice u gnijezdima, rovke, mlade antilope, pa čak i neoprezne pavijane — sve što je izgledalo jestivo, čak i mrtve životinje. Čovjek kao sakupljač i strvinar. Antropolozi sada vjeruju da su se naši preci spustili na tlo da bi sakupljali plodove i različite ostatke hrane i tako 353 preživjeli.

Kradljivci mesa Antropolog Gary Tunnell ispitao je ovu hipotezu; koristio se vještinama preživljavanja u divljini kako bi ustanovio jesu li naši preci prije više 354 milijuna godina mogli preživjeti od povremenog lova i sakupljanja ostataka. Tunnell je izabrao područje od šest četvornih kilometara u ravnici Serengeti u istočnoj Africi, odnosno u jugozapadnom dijelu Kenije i ondje postavio


šator. Teritorij je dijelio s devet lavova. Poanta je bila skupljati ostatke njihova objeda, a ne postati njegov dio. Noću je Tunnell spavao ispod dvije visoke litice, među drvećem na kojem je spavala skupina pavijana. Ti su ga susjedi upozoravali kada bi mu najveći lav noću dolazio u posjet pomirisati ga i obilježiti domet čopora pokraj njegova šatora. Tunnell je osluškivao noću i u zoru. Na taj je način određivao gdje su lavovi noću bili u lovu. Potom bi se, oko devet sati ujutro, nakon što bi lavovi zaspali, zaputio određenom rutom u potrazi za mesom. Tunnell bi uvijek pronašao jestive izvore bjelančevina — neopreznu divlju svinju, osakaćenu antilopu, tri usnula šišmiša, nekoliko lešinara pretovarenih želudaca, desetak riba u umirućem jezercu, ogromnog guštera u uskom tjesnacu ili trupove bivola, gnuova ili gazela koje su lavovi ili gepardi ubili nekoliko sati prije. Tunnell nije jeo ništa od onog što je pronašao, ali je zaključio da je jedan sakupljač oboružan samo naoštrenim kamenom i zašiljenim štapom te s jednim pratiocem koji bi mu pomogao izrezati meso, mogao nahraniti desetak ljudi — sve dok su se držali podalje od teritorija hijena, glavnih čovjekovih suparnika u borbi za meso.

* Današnji pripadnici plemena Hadza iz Tanzanije tijekom sušne sezone također ponekad skupljaju ostatke ulova. Osluškuju noćno glasanje lavova i promatraju let lešinara. Sljedećeg jutra pronađu plijen, rastjeraju mesojede i pomoću stručno izrađenog alata skinu meso s trupa. Naši prvi preci koji su obitavali na tlu nisu imali sofisticirane alate kao pleme Hadza, ali čimpanze koje žive u zatočeništvu oštre štapove i od njih izrađuju koplja; neke su čak odlomile rub kamena kako bi dobile oštre rubove. Stoga su možda najpametniji u skupini povremeno uspjeli zašiljenim 355 štapom oboriti manjeg sisavca i potom ga raščlaniti oštrim kamenom. A vjerojatno su mogli i dosta toga prikupiti. Lavovi i gepardi često ostavljaju nedovršene obroke. Leopardi vješaju svoj plijen na stabla i 356 ostavljaju ga bez nadzora. Možda su naši preci čekali dok i posljednja velika mačka nije otišla spavati, a zatim bi se prišuljali do trupa, razbili lubanju, izvadili mozak, ogulili kožu i tetive te prikupili ostatke mesa. Ponekad su možda bacali kamenje na zvijeri dok su se hranile i rastjerali ih na dovoljno dugo da stignu dotrčati, zgrabiti komade mesa i pobjeći. Naši prvi preci nesumnjivo su se ipak prehranjivali pretežno voćem i povrćem,


357

kao i sjemenkama, korijenjem, zrnjem i gomoljima. Razne vrste trske, lopoča i drugog močvarnog bilja — prava samoposluga ugljikohidrata — 358 zasigurno su s lakoćom brali uz rubove jezera i rijeka. Uz pomoć samo štapa i kamena, naši prvi preci mogli su se hraniti i bogatom ponudom raznovrsnog voća, oraha i bobica. Vjerojatno ih je nešto i često prekidalo u jelu. U otvorenijem krajoliku nemoguće je neopaženo jesti. Za hranjenje je potrebno vrijeme. Velike mačke, iskonski neprijatelji primata, uvijek su bile tu negdje, u razini očiju. I tako se izgubila sigurnost koju su imali na visokim granama drveća. Stoga su, baš kao Tunnell, naši prvi preci hominidi vjerojatno strpljivo čekali u niskoj travi odakle su mogli promatrati, imati drveće i litice u vidokrugu, a izbjegavali su visoku travu, gustiš i rubove šume gdje su drijemali lavovi. Vjerojatno su na oku imali i obližnju skupinu pavijana. Kada bi osjetile nervozu, te bi životinje postale još opreznije. Ako bi ih neki lav iznenadio, naši bi se preci stisnuli leđa uz leđa, digli na stražnje noge, mahali prednjim udovima i granama, bacali kamenje i kričali.

Evolucija uspravnog hoda Napravili su i posljednju prilagodbu životu na tlu — prilagodbu koja će nepovratno promijeniti tijek ljudske povijesti i općenito život na Zemlji. U nekom su trenutku naši preci počeli prednjim udovima podizati i nositi hranu koju su uspjeli prikupiti te je spremati u šupljinu na drvetu ili nekoj litici — ondje gdje su mogli jesti na miru. Tunnell je uvjeren da plijen ili prikupljenu hranu nikada nisu odvlačili na mjesto gdje su spavali; umjesto toga su hranu prikupljali, nosili na neko osamljeno mjesto i »večerali« vani. A da biste redovito nešto nosili u rukama, morate hodati uspravno — na dvije noge umjesto na četiri.

* 359

»Jedino je čovjek postao dvonožan«, napisao je Darwin 1871. Danas antropolozi smatraju da su prvi hominidi naučili hodati na dvije noge kako bi mogli prikupljati i nositi hranu na sigurna mjesta gdje su mogli jesti na miru. Osim toga, noseći zašiljeni štap mogli su iskopati korijenje i gomolje iz


tla. Noseći kamenje mogli su omamiti divlju svinju, mladu antilopu ili pavijana. S grančicom u ruci, mogli su zastrašiti šakala ili lešinara i otjerati ga od hrane. Sposobnost nošenja omogućila im je da meso i biljnu hranu odvuku na neko sigurno mjesto na vrhu litice ili drveta. Hodajući na dvije noge, razvili su i metabolički učinkovitije držanje, podesnije za polagano kretanje na veće udaljenosti — prirodni ljudski korak. Glava je sada uzdignuta pa lakše uočavaju hranu i grabežljivce. A kada su prednje udove počeli koristiti za nošenje, mogli su također početi ustima proizvoditi složenije glasove, za upozorenje prijatelju ili dojavu namjera. Kakvu su samo transformaciju doživjeli naši preci. Hodanjem su razvili palčeve na nogama koji su se zarotirali i postali paralelni s ostalim prstima. Na stopalu se oblikovao luk od pete do palca te još jedan preko jastučića na tabanima, a zajedno su djelovali kao trampolin, istezali se i onda pružali sa svakim korakom te tako tjerali tijelo da se kreće prema naprijed. S novim snažnim mišićima stražnjice, zdjelica se proširila i izravnala, koljena se poravnala s kukovima, a zbog čvrstih gležnjeva više se nisu gegali u hodu. Umjesto toga, bez napora bi se zaustavili u padu prema naprijed — koračajući gotovo isto kao mi danas. Kao rezultat hodanja, skupljanja i nošenja, preci Lucyne pra-pra-prabake pronašli su svoju nišu u niskim šumama i savani. Hodanje na dvije noge, smatram, dovelo je do seksualne revolucije.

Prag monogamije Dok su naši preci stalno živjeli na drveću, a ženke hodale isključivo na četiri noge, novorođenčad se čvrsto držala za majčin trbuh. Potom, kada bi mladunče poraslo, sjedilo je na majčinim leđima dok se kretala uokolo, a dijete joj pri tome ni najmanje nije smetalo. Međutim, kada su se prilagodili životu na tlu, ženke su redovito hodale uspravno pa su sada dijete morale nositi na rukama umjesto na leđima. Kako je ta pradavna žena mogla nositi štapove i kamenje, skočiti da bi uhvatila zeca, jurnuti za gušterom ili baciti kamenje na lavove da ih otjera od trupla ubijene životinje — i k tome još nositi dijete? Kako je mogla sjediti na nesigurnom, otvorenom tlu i vaditi korijenje, skupljati biljne plodove ili tražiti mrave — i štititi svoje dijete? U prašumi su se djeca igrala među drvećem. U niskim šumama, na tlu, djecu se moralo neprestano nositi i paziti


na njih da ne završe u lavljem trbuhu. Što je još gore, majka je nosila nesimetričan teret. Dijete je morala nositi na jednom kuku. Johanna Watson je dokazala da nošenjem nesimetrična tereta, kao što je dijete, trošimo puno više energije nego nošenjem 360 ravnomjerno raspoređena tereta. Stoga sam došla do sljedećeg zaključka: kada su naši preci počeli redovito hodati na dvije noge, majke su prekoračile ono što nazivamo prag monogamije. Trebala im je dodatna zaštita i hrana dok su nosile svoju djecu — inače ni one ni njihovo potomstvo ne bi preživjelo. 361 Sazrelo je vrijeme za evoluciju muža i oca

Očinstvo Vezivanje u parove rijetka je pojava u prirodi. Nilski krokodili, američka žaba krastača, neke tropske ribe kao što je Stegastes variabilis, vrsta škampa koja se hrani samo zvjezdačama, žohari, balegari, strizibube i neke drvne uši — svi su monogamni. Osim toga, 90% ptičjih vrsta formira parove. Međutim, samo otprilike 3% sisavaca zasniva dugotrajnu vezu s jednim partnerom. Među njima su neke vrste bizamskih štakora, šišmiša, azijskih vidri, dabrova, jelen-miševa (Peromyscus maniculatus), patuljasti mungosi, male antilope (Oreotragus oreotragus) i još neke vrste antilopa, giboni i sijamanzi, neki tuljani, nekoliko vrsta južnoameričkih majmuna i svi divlji psi: lisice, vukovi, kojoti, šakali, južnoamerički vukovi s velikom grivom te japanski rakun-psi — svi se vežu u parove i podižu mlade kao »muž« i 362 »žena«. Monogamija je kod sisavaca rijetkost jer za mužjaka u genetičkom smislu nije dobro da ostane s jednom ženkom kada se može pariti s nekoliko njih i tako osigurati prijenos svojih gena na buduće generacije. Stoga mužjaci većeg broja životinjskih vrsta, poput gorila, nastoje oko sebe okupiti nekoliko ženki u zajednicu nalik na harem. To rade na nekoliko načina. Ako mužjak uspije obraniti neki »posjed«, kao što je najbolje mjesto za hranjenje ili podizanje potomstva, nekoliko ženki jednostavno će se okupiti na njegovu »imanju«; mužjaci impale, primjerice, međusobno se natječu oko bogatih pašnjaka gdje se zadržavaju lutajuća stada ženki. Ako su resursi tako ravnomjerno raspoređeni po krajoliku da nije potrebno braniti teritorij, mužjak će se pokušati pridružiti


skupini ženki koje zajedno putuju i potom štititi svoje pratiteljice od nasrtljivih muških uljeza — kao što to rade lavovi. Ako neki mužjak ne uspije okupiti vlastiti harem, možda će zauzeti veći teritorij i povremeno se pariti s nekoliko ženki raspoređenih na njegovu teritoriju — otprilike kao mljekar koji od kuće do kuće dostavlja mlijeko. Mužjaci orangutana to rade. Stoga će neki mužjak samo u iznimnim okolnostima putovati samo s jednom ženkom i pomoći joj obraniti mladunče. Ni sa »ženskog« stanovišta vezivanje u parove obično nije naročito privlačno. Mužjak može stvarati više problema nego što vrijedi. Ženke mnogih vrsta radije žive sa ženskim srodnicima i pare se s posjetiteljima, kao ženke slonova. A ako su im mužjaci potrebni za zaštitu, uvijek se mogu pridružiti mješovitoj skupini i pariti se s nekoliko mužjaka — to je uobičajena taktika ženki čimpanzi. Brojni ekološki i biološki uvjeti moraju se ispuniti u odgovarajućim omjerima prije nego što prednosti nadmaše nedostatke i monogamiju učine najboljom — ili jedinom — opcijom i za ženke i za mužjake neke vrste. Ti su uvjeti očito dobro kombinirani u životu monogamnih crvenih lisica i australskog (žutog) crvendaća. Proučavanjem spolnog života ovih bića došla sam do svojih prvih važnih zaključaka o razvoju monogamije, 363 razvodima i sklapanju novih brakova (serijska monogamija) kod ljudi.

Ljubav na lisičji način 364

Ženke crvene lisice na svijet donose potpuno nemoćne, nezrele mladunce. Male lisice rađaju se slijepe i gluhe. Ne samo da ženka koti nedozrele mladunce, nego ih u leglu bude i do pet. Štoviše, za razliku od ženki miševa koje imaju bogato mlijeko i mogu svoju novorođenu nejač ostaviti da spavaju u gnijezdu dok se ona hrani negdje drugdje, mlijeko lisice siromašno je masnoćom i proteinima pa ona svoje bebe mora neprestano hraniti i to tijekom nekoliko tjedana. Ne može ih i ostaviti kako bi nahranila sebe. To je ozbiljan problem. Ženka lisice uginut će od gladi ako nema partnera koji će joj donositi hranu dok njeguje svoju bespomoćnu djecu. Mužjacima lisice monogamija odgovara. Resursi na teritorijima na kojima te životinje žive prilično su rašireni. Pod normalnim uvjetima, mužjak ne može osvojiti komad teritorija koji bi bio toliko bogat branom i pogodnim mjestima za podizanje mladih da bi dvije ženke bile voljne živjeti


na njegovoj zemlji i dijeliti jednog mužjaka. Međutim, mužjak može putovati s jednom ženkom i čuvati je od drugih mužjaka tijekom razdoblja tjeranja (na taj način osigurava očinstvo nad leglom), a potom joj na malom 365 teritoriju koji će smatrati svojim domom pomoći da podigne svoju nejačad. Monogamija je tako najbolja opcija za oba spola pa se crvene lisice vežu u parove radi podizanja potomstva. Ipak, lisice se ne vežu za cijeli život. Ženka lisice u veljači započinje svoj zavodnički ples. Obično je u stopu prati nekoliko udvarača. Na vrhuncu estrusa jedan od njih postaje njezin partner. Međusobno se ližu po licu, hodaju jedno uz drugo, označavaju teritorij i grade nekoliko brloga dok zima polako popušta. Potom, nakon rođenja mladunaca u proljeće, lisica doji svoje bebe gotovo tri tjedna, a »muž« se svaku večer vraća u brlog i donosi joj večeru — miša, ribu ili neku drugu delikatesu. Tijekom ljetnih dana i noći oba roditelja čuvaju brlog, podučavaju mladunče i love kako bi nahranili proždrljivu obitelj. Ali, kako se ljeto približava svom kraju, otac se sve rjeđe vraća u brlog. U kolovozu se i majčino raspoloženje počinje mijenjati; nakon što mladunče otjera iz brloga, i sama odlazi. Lisice ostaju živjeti u parovima samo tijekom sezone parenja i 366 još neko vrijeme nakon okota.

* Monogamija tijekom sezone parenja uobičajena je i među pticama. Većina ptica formira parove iz istog razloga kao i lisice. Budući da su teritoriji uglavnom slični što se tiče kvalitete hrane i mjesta za podizanje potomstva, mužjak zlatnog crvendaća, primjerice, rijetko uspijeva osigurati izuzetno elegantan »dom« i tako privući veći broj ženki na svoj teritorij, ali može obraniti mali teritorij i pomoći jednoj partnerici izleći i podići njezine (i svoje) ptiće. Ženke zlatnog crvendaća trebaju njihovu pomoć. One snesu nekoliko jaja na kojima treba sjediti, potom dolaze ptići koje treba hraniti i štititi. Netko stalno mora biti s malenima, a budući da ptičice ne sišu, mužjaci su jednako sposobni hraniti mlade kao i ženke. Zbog tih i drugih okolnosti, zlatni crvendaći formiraju parove kako bi 367 podigli svoja legla. Kao ni lisice, zlatni crvendaći ne ostaju zajedno cijeli život. Pare se u proljeće i podižu jedno ili više legla tijekom ljetnih mjeseci, ali kada i posljednji mladunci u kolovozu odlepršaju iz gnijezda, partneri se razilaze i pridružuju jatu. Ornitolog Eugene Morton procjenjuje da se kod najmanje


50% svih monogamnih vrsta ptica mužjaci i ženke vežu u parove samo 368 tijekom sezone parenja — samo dovoljno dugo da podignu svoje mladunce. Sljedeće godine par se može vratiti na isto mjesto i ponovno spojiti; češće se ipak događa da jedno od njih ugine ili nestane ili jednostavno promijene partnere.

Teorija evolucije monogamije i napuštanja Naši prvi hominidni preci imali su više toga zajedničkog s crvenim lisicama i zlatnim crvendaćima. U kolijevci čovječanstva, naši su preci preživjeli tako što su hodali, skupljali plodove i ostatke plijena grabežljivaca te se neprestano selili; orasi, bobice, voće i meso bili su razbacani diljem travom prekrivenih površina. Nomadski mužjak nije mogao skupiti ili obraniti dovoljno resursa da bi privukao harem. Niti je mogao monopolizirati najbolje mjesto za parenje i podizanje djece jer su naši preci kopulirali dok su se odmarali, a onda bi nastavili dalje; najboljeg mjesta nije zapravo ni bilo. A čak i kada bi uspio privući grupu ženki koje bi ga slijedile, kako bi ih mogao zaštititi? Kada nije bilo lavova koji vrebaju njegovu skupinu »žena«, tu su bile neženje koje bi ih pokušale ukrasti. Poliginija nije mogla funkcionirati pod takvim uvjetima. Međutim, jedan je mužjak mogao hodati pokraj jedne ženke (unutar veće skupine s više muškaraca i žena), čuvati je za vrijeme estrusa od drugih mužjaka i pomoći joj da podigne djecu — monogamija. Položaj ženke bio je još teži. Ženke naših prvih predaka vjerojatno nisu rađale izričito bespomoćne bebe kao današnje žene, niti su rađale cijela legla. Nijedna vrsta čovjekolikih majmuna ne rađa legla, nejaku mladunčad koja bi mogla pasti s grane. Međutim, kao što smo već spomenuli, kada su se naši preci podigli na stražnje noge i počeli uspravno hodati, ženkama su djeca postala teret. Trebala im je pomoć osiguranje hrane i zaštita — barem dok ne prestanu dojiti dijete. S obzirom na to da je vezivanje u parove za ženke postala jedina, a za mužjake prihvatljiva alternativa, razvili su se moždani krugovi za snažnu romantičnu privlačnost i osjećaj privrženosti partneru.

Kriza nakon tri do četiri godine


Zašto su takve rane veze trebale biti trajne? Možda se, kao kod lisica i crvendaća, jednom kada više nisu morale stalno nositi dijete na boku ili danonoćno dojiti bebu, ovisnost ženke o zaštitniku i hranitelju smanjila. I njezin je prvotni »muž« bio manje ovisan. Kako bi očuvao budućnost svojih gena, morao je štititi svoje potomstvo dok mu drugi u skupini ne bi u tome mogli pomoći. Kada bi dijete preraslo dojenačku dob, mogao je otići. Davni ljubavnici vjerojatno nisu morali ostati u paru nakon što dijete poraste, osim ako se u međuvremenu ne rodi još jedno dijete koje ovisi o njima. I to je zapravo središnja točka ove knjige: u lovačko-sakupljačkim društvima intervali između rođenja dva djeteta iznosili su u prosjeku tri do 369 četiri godine. U plemenu !Kung, koje još uvijek živi na tradicionalan način, majke drže djecu prislonjenu na svoju kožu, redovito ih doje danju i noću, kad god dojenčad to zatraži, a k tome im bradavice nude kao »dude varalice« kad ih žele smiriti. Uslijed tog stalnog tjelesnog kontakta i stimulacije bradavica, kao i zbog intenzivne tjelesne aktivnosti i prehrane siromašne mastima, ovulacija se potiskuje i mogućnost nove trudnoće odgađa se za otprilike tri godine. Stoga se djeca u plemenu !Kung rađaju u razmacima od otprilike četiri godine. Četiri godine uobičajeni je interval između uzastopnih poroda kod 370 australskih domorodaca gdje žene tradicionalno kontinuirano doje djecu 371 kao i u narodu Gainj u Novoj Gvineji. Djeca su se pretežno odvikavala od dojenja u dobi od tri do četiri godine i u indijanskom narodu Yanomami koji 372 373 živi Amazoniji, u eskimskoj etničkoj skupini Netsilik, u skupinama 374 375 Lepcha u indijskoj saveznoj državi Sikkim, te Dani u Novoj Gvineji. Puno toga utječe na intervale između dva poroda, ah ovi podatci upućuju na to da je ovakav četverogodišnji razmak — rezultat intenzivne tjelesne aktivnosti, male tjelesne težine i navike kontinuiranog danonoćnog dojenja — bio i uobičajeni razmak između rođenja djece tijekom naše duge 376 evolucijske prošlosti. Tako je i najveći broj razvoda u suvremenom svijetu — nakon tri do četiri godine braka — sukladan tradicionalnom razdoblju između rođenja djece — tri do četiri godine.

* Evo, dakle, moje teorije. Kao i kod lisica, crvendaća i mnogih drugih vrsta koje u paru ostaju vezane samo za vrijeme parenja, ljudske veze prvotno su trajale samo za vrijeme najranjivijeg razdoblja života jednog djeteta — prve


tri do četiri godine — osim ako se u međuvremenu ne začne i drugo dijete. Zasigurno je bilo i varijacija ovakvog obrasca. Neki bi parovi začeli dijete tek mjesecima ili godinama nakon što su se spojili. Djeca su često i umirala tijekom najranijeg djetinjstva, što bi kod žena pokrenulo povratak ciklusa i tako produžilo vezu. Neki su parovi vjerojatno ostajali zajedno i bez obzira na neplodnost jer su se sviđali jedno drugom ili nije bilo drugih raspoloživih partnera. Na trajanje tih prvih parova utjecao je velik broj čimbenika. Kako su se desetljeća pretvarala u stoljeća i tisućljeća, ti prvi hominidni parovi ostajali su zajedno barem dovoljno dugo da im dijete prebrodi najranije djetinjstvo — otprilike tri do četiri godine - i tako mu omoguće da preživi najranjivije razdoblje svog života, stvorivši tako temelje za početak razvoja monogamije — i napuštanja. Kriza sedme godine, preinačena kao trogodišnji do četverogodišnji reproduktivni ciklus kod ljudi, mogla bi biti biološki utemeljena pojava.

Okrutna priroda i prirodna selekcija Serijsko uparivanje, odnosno vezivanje u parove vjerojatno je također bilo podložno prilagodbi. Kada su je zapitali zašto su svi njezini brakovi propali, Margaret Mead je odgovorila: »Udavala sam se tri puta i nijedan brak nije bio neuspješan.« Moj bi otac ljude poput nje nazvao teškim osobama. Mnogi ljudi idealiziraju cjeloživotni brak. S darvinističke točke gledišta, međutim, serijsko formiranje parova prije više milijuna godina imalo je svojih prednosti. Ponajprije, genetska raznolikost. Kada su se naši davni preci udruživali s različitim partnerima, rađali su raznolikiji pomladak — s više različitih talenata i sposobnosti. U okruženju prepunom nesmiljenih opasnosti, na taj je način više mladunaca imalo šansu preživjeti trajni poriv prirode da iskorijeni slabije sojeve. Jednako važan aspekt je i to da je, u drugom pokušaju, mužjak mogao 377 izabrati mlađu ženku, koja je bila sposobnija roditi više zdravih potomaka, a ženka je dobila priliku odabrati partnera koji će joj pružiti bolju zaštitu i 378 podršku. Ti obrasci i danas dominiraju. Muškarci i žene često dobiju dijete s jednim partnerom i onda još koje s drugim partnerom. Muškarci se i dalje ponovno žene mlađim ženama, a žene se i dalje ponovno udaju za muškarce


koje smatraju brižljivijima i za koje vjeruju da će im biti bolja podrška. Premda takvo »recikliranje« može izazvati prilično neugodne društvene situacije, s darvinističkog gledišta genetički itekako ima smisla imati djecu s više od jedne osobe. Je li, ipak, u genetičkom interesu muškarca napustiti svoje biološke potomke i u novoj vezi možda postati odgovoran i za djecu nove partnerice? Shodno tome, je li u reproduktivnom smislu bilo logično da su ženke naših davnih predaka svoju djecu izlagale »očuhovim« mušicama? Darwinska mudrost kaže da nije dobro napustiti vlastiti DNK i njegovati tuđu protoplazmu. Mislim da su odgovori na ova pitanja jednostavni. Nestalnost roditeljske skrbi za djecu partnera u novije je vrijeme dramatično porasla. Danas roditelji u zapadnim zemljama djecu u velikoj mjeri podižu sami, a troškovi obrazovanja i zabave prilično su visoki. Djeca žele iPhone, računala i fakultetsko obrazovanje. Stoga briga o djeci partnera ima velike ekonomske nedostatke. Međutim, u našoj pradavnoj povijesti, nakon što prestane sisati, dijete bi se priključilo skupini druge djece različite dobi i igralo se s njima, a starija braća i sestre, djedovi i bake, i drugi članovi zajednice pomagali su u njihovu odgoju i brizi o njima. Izdvojena jezgra obitelji nije postojala. Jaslice su bile besplatne, a troškovi obrazovanja i zabave zanemarivi. Stoga je preuzimanje roditeljske skrbi o djetetu ili djeci partnera (i nakon najranijeg djetinjstva) u prošlosti financijski bilo manje zahtjevno. U stvari, u suvremenim društvima koja žive na tradicionalan način to je uobičajena pojava, vjerojatno iz istog razloga. Djeca naših predaka vjerojatno nisu pretjerano patila kada bi im se roditelji rastali, sve dok bi se očuh pojavio nakon što se dijete pridruži skupini vršnjaka i zajednici kao cjelini. Međutim, ako se očuh pojavio dok je dijete još sisalo, posljedice za dojenče mogle su biti katastrofalne — zbog još jedne brutalne pojave u prirodi koju najbolje ilustriraju lavovi. Kada lavovi preuzmu čopor i otjeraju bivšeg vođu (ili vođe), ubit će svu novu dojenčad. Iz darvinističke perspektive, nije im u interesu podizati mladunčad koju nisu sami napravili. Nakon smrti svoje dojenčadi, ženke u čoporu brzo ponovno uđu u estrus, novi vođe pare se s njima i podižu laviće 379 koji nose njihovu DNK. Ovakav obrazac ubojstva male djece ima i zastrašujući pandan kod modernih ljudi. U SAD-u i Kanadi zabilježeni su slučajevi ubojstva djece od strane očuha. Međutim, stopa infanticida smanjuje se nakon što djeca napune


380

četiri godine. To je vjerojatno bio još jedan razlog zašto su žene naših davnih predaka vjerojatno slobodnije mijenjale partnere nakon što im je dijete naučilo hodati i priključilo se životu u zajednici.

Savez sa susjedima Primitivni oblici »razvoda« i »novog braka« možda su imali i neke kulturalne prednosti. Edward Tylor, jedan od utemeljitelja antropologije, napisao je 1889: »Među plemenima slabo razvijene kulture postoji samo jedan način 381 održavanja saveza, a to je međusobno sklapanje brakova.« Prema njegovim riječima, pripadnici plemena bili su suočeni s dilemom: povezati se s drugim plemenom pomoću brakova djece ili riskirati da budu istrijebljeni. Danas mnogi narodi koji se bave obrađivanjem vrtova u Novoj Gvineji, Africi, Amazoniji i drugdje, žene ili udaju svoju djecu kako bi stekli ili 382 održali prijateljstva. Ipak, takvi prvi brakovi obično ne traju naročito dugo. Čini se da raskidi brakova nikoga previše ne zabrinjavaju. Dogovor o braku je ispoštovan. Savez između odraslih je ojačan. Djeca su se kući vratila neoštećena. Nema unučadi. A roditelji su sretni što ponovno vide svoju djecu. Ako su i najmanji nagovještaji takvih stavova prevladali prije četiri milijuna godina, zašto se ne bismo »vjenčali« više puta? Sa svakim novim brakom proširili bismo svoje društvene veze s obližnjom obitelji ili skupinom. Naši prvi preci zasigurno nisu razmišljali o svojoj DNK kada su napuštali jedni druge; ljudi i dalje uglavnom i ne slute kakve genetske posljedice njihov seksualni i reproduktivni život može imati. Ali, ti pradavni mužjaci i ženke, koji su prakticirali serijsko vezivanje u parove prije otprilike četiri milijima godina, u Lucyno doba, na svijet su donijeli više potomaka koji su opstali — prenoseći tako ljudsku naklonost serijskom uparivanju kroz eone sve do današnjeg dana.

Upozorenja Ne pokušavam sugerirati da su naši prvi preci olako napuštali jedni druge. »Razvod« mora da je izazvao kaos, baš kao i danas. Svuda u svijetu, ljudi se


svađaju prije nego što se rastanu. Neki počine samoubojstvo ili ubojstvo. Djeca su zbunjena, uplašena i prisiljena na selidbu. Rođaci vode bitke jedni protiv drugih. Ponekad se uključe i cijele zajednice. Čak i među drugim primatima, preslagivanje društvenog poretka često rezultira brutalnim borbama. Nadalje, nije mi namjera tvrditi da su djeca naših davnih predaka u dobi od tri ili četiri godine bila neovisna, bilo u prehrambenom ili emotivnom smislu. Međutim, djeca koja odrastaju u današnjim lovačko-sakupljačkim zajednicama u toj se dobi počinju igrati sa skupinom druge djece različite dobi. Starija braća i sestre, rođaci, prijatelji i praktički svi ostali koji žive u toj zajednici također na sebe preuzimaju veću ulogu u brizi za to dijete. Kod drugih vrsta tu stariju braću i sestre nazivamo »pomagačima u gnijezdu«, dok se kod ljudi majčini odrasli rođaci i prijatelji koji joj pomažu voditi brigu o djetetu nazivaju dopunskim roditeljima (eng. alloparents). Nesumnjivo je da su te dodatne majke i očevi, kakve viđamo kod velikog broja drugih životinjskih vrsta i u svim ljudskim plemenskim društvima, postojali i u prapovijesnim zajednicama. Naposljetku, ne kažem ni da su svi mužjaci i ženke u našoj ranoj prapovijesti napuštali jedni druge čim su im potomci malo porasli. U stvari, suvremeni podatci o razvodima ukazuju na neke zanimljive okolnosti pod kojima se događa cjeloživotna monogamija — okolnosti koje su nesumnjivo i neke od naših predaka navele da ostanu zajedno.

* Jedna od okolnosti koju povezujemo sa stabilnim, dugotrajnim ljudskim parovima je sve veća kronološka dob. Kao što se sjećate, stopa razvoda u svijetu nastavlja padati nakon trideset i četvrte godine života. Možda su prije četiri milijuna godina stariji parovi ostajali zajedno kako bi pomagali jedno drugom i vodili brigu o djeci svojih potomaka — predispozicija za takve trendove među ljudima današnjice. Drugo, među parovima obuhvaćenima uzorkom Ujedinjenih naroda, cjeloživotna monogamija danas je najčešća među onima koji imaju troje ili više maloljetne djece — obrazac koji je također čest i u tradicionalnim 383 društvima. Stoga, što više djece imate sa svojim partnerom, veća je vjerojatnost da ćete ostati zajedno. Ta tendencija možda također potječe iz ranih dana čovječanstva kada roditelji s nekoliko potomaka nisu mogli napustiti veliku obitelj. A i zašto bi? Ako se roditelji dobro slažu — a


naklonost prema partneru rezultira i većim brojem djece — za oba partnera je genetički bilo bolje da ostanu zajedno do kraja života. Treće, cjeloživotna monogamija događa se i zbog ekonomskih razloga. Vjerojatno se sjećate da je razvod rjeđa pojava u društvima gdje su muškarci i žene ekonomski ovisni jedni o drugima — ponajviše u društvima koja plugom obrađuju zemlju. Razvod je također rijedak u stočarskim kulturama i drugim društvima gdje muškarci obavljaju većinu teških poslova i kontroliraju važne resurse koji su ženama neophodni za opstanak. Stoga, ako je u tim ranim danima čovječanstva jedan od spolova potpuno ovisio o resursima drugog, cjeloživotna monogamija vjerojatno je bila uobičajena norma. Ipak, sumnjam da je to uvijek bilo tako. Naši prvi preci vjerojatno su putovali u malim nomadskim skupinama od četiri ili pet parova, njihovih potomaka i brojnih rođaka i prijatelja samaca. Meso je bilo luksuz koji bi svi međusobno podijelili. Žene su bile dobri skupljači. Obitelj s dva dohotka bila je norma, a žene naših predaka bile su ekonomski jednako uspješne kao i muškarci. Stoga, kada bi se »bračni« partneri počeli učestalo svađati, on ili ona jednostavno bi otišao i pridružio se drugoj skupini. Serijska monogamija vjerojatno je bila najuspješnija reproduktivna strategija tijekom naše duge pradavne prošlosti.

Posebna prijateljstva Možemo samo nagađati kako se razvijala serijska monogamija. Naši najraniji preci vjerojatno su živjeli u zajednicama koje uvelike nalikuju 384 zajednicama suvremenih čimpanzi. Svi su spavali manje-više sa svima ostalima, osim s majkom i rođenim sestrama i braćom. Potom se postupno pojavljivala monogamija. Način života maslinastih pavijana daje nam fascinantan model mogućeg razvoja vezivanja u parove u tim pradavnim 385 skupinama. Maslinasti pavijani putuju u skupinama od oko šezdeset jedinki kroz travnate predjele istočne Afrike. Svaka se skupina sastoji od nekoliko obitelji kojoj je na čelu ženka, okružena svojom djecom, a često i sestrama i njihovim mladuncima. Kao i kod ljudskih obitelji u mnogim malim gradovima, jedna ženska linija pavijana dominira lokalnim društvenim životom, druga obitelj zauzima sljedeći rang po visini i tako dalje. I svi znaju tko je tko.


Većina sinova napušta dom u vrijeme puberteta i pridružuje se obližnjoj skupini. Osim toga, mužjaci često ulaze u novu skupinu tako što su sklopili »posebno prijateljstvo« s određenom ženkom. Ray, na primjeri, mlad je, zdrav i zgodan mužjak koji se pojavio na periferiji jedne skupine pavijana, nazvane »banda iz Pumphousea«, ubrzo nakon što ih je antropologinja Shirley Strum i sama počela promatrati iz prikrajka. Ray se nekoliko mjeseci nije priključivao aktivnostima skupine i živio je kao samotnjak, ali postupno se sprijateljio s Naomi, ženkom nižeg ranga. Svaki dan Ray se sve više približavao Naomi dok naposljetku nisu zajedno sjedili, jeli i spavali jedno pokraj drugog svake noći. Preko Naomi, Ray se sprijateljio i s ostalim ženkama i napokon postao dobrodošao u skupinu. 386 Takva »posebna prijateljstva« donose i druge prednosti. Na vrhuncu svog mjesečnog estrusa, ženka pavijana formira savez s jednim partnerom — često sa svojim »posebnim prijateljem«. Ostali mužjaci slijede par, maltretiraju ih i pokušavaju mužjaku odvratiti pozornost kako bi mu ukrali »mladenku«. Međutim, ako su mužjak i ženka istovremeno i posebni prijatelji, ženka nastoji ostati blizu svog »dragog« i tako druge mužjake onemogućiti da ih prekidaju. Ako njezin »poseban prijatelj« uhvati mladunče gazele skriveno u travi, ona će prva dobiti zalogaj ulova. Njegova budnost i oprez pružaju joj i »tampon zonu« — mjesto gdje se može opustiti, igrati s mladuncima i jesti na miru. Mužjak također ima koristi od »posebnog prijateljstva«. Često takav pratitelj preuzme društvenu ulogu oca ženkinih mladunaca. Nosi ih, timari, grli i štiti, ali se njima i koristi. Ako mu drugi mužjak zaprijeti, zgrabit će mladunče i staviti ga na prsa. Time će istog trena zaustaviti napad. Među pavijanima, »posebni prijatelji« su oni koji međusobno razmjenjuju usluge. Naši su preci vjerojatno sklapali »posebna prijateljstva« davno prije nego što su sišli s drveta. Sjećate se da čimpanze ponekad odlaze na »safari« s odabranim partnerom. Kada su zbog uspravljena hoda ženke morale početi nositi mladunčad preko opasnih, otvorenih prostora, zbog čega im je zaštita i skrb od strane mužjaka postala neophodna, ta su se prijateljstva vjerojatno pretvorila u dublje, dugotrajnije veze — primitivne početke ljudskog vezivanja u parove.

* Relativno je lako objasniti kako su naši davni srodnici upoznavali


»supružnika« ili »partnera«. Skupine od četiri ili pet ženki, njihovih »posebnih prijatelja« i djece bile su dovoljno velike da se mogu same zaštititi, ali i dovoljno male da se mogu brzo kretati pa su svi zajedno putovali svojim 387 teritorijem. Najvjerojatnije su se teritoriji tih skupina preklapali. Tako je obrok koji je promaknuo jednoj skupini tih naših prvih predaka pokupila sljedeća skupina koja naiđe. Kod mnogih vrsta primata, i mužjaci i ženke napuštaju svoju rodnu skupinu u pubertetu pa se čini mogućim da su prilikom susreta s drugom skupinom mladi povremeno mijenjali stanište. U niskim šumama Afrike prije četiri milijuna godina, pojedinci su vjerojatno odrastali u velikoj, ne prečvrsto povezanoj mreži nekoliko različitih zajednica. Među takvim pojedincima mladi su nalazili svoje »posebne prijatelje« i potom se vezali u parove. Žene su vjerojatno privlačili mužjaci koji su bili susretljivi, pažljivi i voljni s njima podijeliti svoju hranu, dok su mužjake možda privlačile zgodne ženke iz obitelji visokog ranga. Dok je ženka bila u estrusu, njezin ju je partner nesumnjivo nastojao zaštititi od udvaranja drugih mužjaka, možda ne uvijek uspješno. Mužjaci i ženke vjerojatno su se povremeno iskradali s drugim ljubavnicima kad bi im se pružila prilika, ali s odabranim partnerom lutali bi po travnatom tlu ispod krošanja šumskih stabala. Zajedno su skupljali i jeli hranu. Zajedno su štitili i odgajali svoje dijete barem u njegove prve tri do četiri godine života. Potom bi jednog jutra, ako im je partnerstvo postalo dosadno ili naporno, jedno od njih dvoje napustilo skupinu i nastavilo putovati s novim »posebnim prijateljem« u drugoj skupini.

Mješovita reproduktivna strategija kod ljudi Je li evolucija dovela do zastarijevanja sustava privrženosti u mozgu? Serijsko monogamni način života nekih ptica i sisavaca, ponašanje nečovjekolikih primata, životna svakodnevica ljudi u lovačko-skupljačkim društvima i moderni obrasci sklapanja i razvoda brakova u cijelom svijetu — sve me to navodi na pomisao da je prije 3,2 milijuna godina Lucy već usvojila našu osnovnu mješovitu reproduktivnu strategiju: serijska društvena monogamija i, za neke, potajni preljub. Ova reproduktivna strategija sastojala se od nekoliko dijelova. Mladi parovi bez djece obično su kratko ostajali zajedno, napuštali jedno drugo i


potom se ponovno sparili s nekim drugim. Parovi s jednim ili dvoje djece obično su ostajali zajedno barem dovoljno dugo dok ne prebrode najranije djetinjstvo; potom su se mnogi »razvodili« i birali nove partnere. Parovi s troje ili više djece obično su se vezali na duže vrijeme. Stariji parovi obično su ostajali zajedno. A neki mužjaci i ženke cijelo su vrijeme varali svoje partnere. Nisu svi slijedili ovaj scenarij; mnogi to i dalje ne čine. Ipak, budući da se ti obrasci pojavljuju na svim kontinentima, vjerojatno su se razvili s genezom. U filmu Afrička kraljica Katharine Hepburn kaže Humphreyju Bogartu: »Priroda, gospodine Allnut, je ono iznad čega se moramo izdići.« Možemo li se izdići iznad ovog prirodnog naslijeđa? Naravno da možemo. Suvremeni obrasci naših brakova svjedočanstvo su trijumfa kulture i osobnosti nad prirodnim sklonostima ljudi. Više od pola svih američkih brakova traje cijeli život; mnogi supružnici vjerni su svojim bračnim partnerima. Svijet je pun ljudi koji se vjenčaju samo jednom i odriču se preljuba. Neki muškarci imaju hareme; neke žene imaju hareme. Neki od nas čak biraju život u celibatu ili bez djece — genetsku smrt. Čovjek je stvorenje koje se može oblikovati. Ipak, čujemo unutarnje glasove kako nam šapuću. S evolucijom serijske monogamije i potajnog preljuba pojavit će se i snažni osjećaji privrženosti, napuštanje i ljubavna ovisnost. Ljubav — u svim svojim nebrojenim oblicima — zaposjest će naše živote.


8.

Tiranija ljubavi Evolucija privrženosti i ljubavne ovisnosti Nikada nismo tako bespomoćno izloženi patnji kao kada volimo. — SIGMUND FREUD Vidjeti njezin osmijeh, čuti njezin glas, gledati je kako hoda, prisjetiti se nekog lijepog trenutka ili duhovite primjedbe — i najmanja percepcija voljene osobe kroz mozak šalje plimni val ushićenja. »Taj vihor, taj delirij Erosa«, napisao je pjesnik Robert Lowell, jedan od milijuna, ako ne milijardi, ljudi koji su doživjeli tu proždiruću oluju zaljubljenosti. Ta strast na predivan način izjednačava sve ljude pjesnike i predsjednike, akademike i tehničare dovodi u isto stanje u kojem drhte i zamuckuju od iščekivanja, nade, boli i blaženstva. Ipak, mozak ne može zauvijek ostati u takvom uzbuđenom, hiperaktivnom stanju. Kod nekih taj osjećaj smetenosti traje samo nekoliko tjedana ili mjeseci. Ako je par suočen sa stvarnom preprekom njihovoj vezi, kao što je ocean ili supružnik, ponekad se ta ekstaza može održati nekoliko godina. A u istraživanju koje smo proveli skeniranjem mozga ljudi koji su u braku prosječno dvadeset i jednu godinu, dokazali smo da zaljubljenost ponekad može trajati desetljećima. Ipak, ta intenzivna euforija rane faze zaljubljenosti često počne blijediti, a kada uzbuđenje i ushit zbog novine u našem životu popusti, smireniji osjećaji dublje povezanosti počinju se razvijati. Psihologinja Elaine Hatfield to naziva »družbeničkom ljubavlju«, koju definira kao »osjećaj sretnog zajedništva s nekim čiji je život potpuno 388 isprepleten s našim.« Vjerujem da tu družbeničku ljubav generira specifični sustav u mozgu — onaj koji kontrolira osjećaj privrženosti. Zaljubljenost i privrženost — muškarci i žene u cijelom svijetu s lakoćom raspoznaju ta dva tipa ljubavi. Narod Taita koji živi u Keniji vjeruje da ljubav ima dva oblika: neodoljiva čežnja, »svojevrsna bolest«, i duboka,


389

trajna privrženost drugom ljudskom biću. Brazilci kažu: »Ljubav se rađa 390 pogledom, a sazrijeva osmijehom.« Koreanska riječ sarang bliska je zapadnjačkom pojmu zaljubljenosti, dok se chong više odnosi na dugotrajne osjećaje privrženosti.

* Pozitivan razvoj osjećaja ljubavi dobro je poznat u cijelom svijetu. Abigail Adams, žena drugog američkog predsjednika, pisala je 1793. godine svom mužu, Johnu: »Godine su obuzdale plamen strasti, a na njegovu mjestu cvjeta 391 duboko ukorijenjeno prijateljstvo i nježnost.« Nisa, žena iz plemena !Kung koje živi u pustinji Kalahari, koju sam ranije spominjala, također je živopisno opisala tu krivulju: »Kada su dvoje ljudi zajedno tek kratko vrijeme, srca im plamte i strast im je velika. Nakon nekog vremena, plamen se hladi i tako 392 ostaje. I dalje se vole, ali na drugačiji način — toplo i s pouzdanjem.« Unatoč ovom uobičajenom tijeku ljubavi, tri osnovna moždana sustava za pronalaženje partnera koje sam već spomenula — požuda, zaljubljenost i privrženost — zapravo se mogu rasplamsati bilo kojim redoslijedom. Neki ljudi prvo spavaju zajedno, a onda se zaljube. Neki se ludo zaljube u nekog koga su netom upoznali, a onda nakon nekoliko tjedana odu u krevet s njim ili s njom. Neki čak razviju duboku privrženost prema prijatelju s posla ili nekoj osobi iz svog društvenog kruga, a poslije se ludo zaljube i spavaju s njim ili njom. Ipak, općenito gledano, osjećaji požude i strastvene ljubavi su oni koji se prvo pobude, a za njima slijede osjećaji duboke privrženosti — ono što psiholog Theodor Reik uspoređuje s toplim rumenilom zalaska sunca.

* Zapadnjaci vole osjećaj zaljubljenosti. Naši filmovi, kazališni komadi, opere, baleti, pjesme i poezija veličaju ovu strast, ono što su drevni Grci nazivali »ludilom bogova«. S užitkom se predajemo i spolnom nagonu. Ipak, smatram da je privrženost — taj osjećaj zadovoljstva, dijeljenja i kozmičkog jedinstva s drugom osobom — najelegantniji od ova tri osnovna poriva. Dok koračate jedno uz drugo i držite se za ruke, dok sjedite jedno pokraj drugog zadubljeni u čitanje ili gledanje televizije navečer, dok se zajedno smijete nekom filmu ili šetate parkom ili plažom ruku pod ruku, vaše su duše kao stopljene jedna s


drugom. Cijeli svijet vaš je raj. Možda je Lucy osjećala tu smirenost, to blaženstvo, dok je ležala u naručju dugotrajnog »posebnog prijatelja« pokraj plitkog, plavo-zelenog jezera u današnjoj Etiopiji prije nekih 3,2 milijuna godina. Kažem to jer su osjećaji privrženosti prema partneru duboko upleteni u mozak sisavaca. Taj se moždani sustav vjerojatno razvio davno, zajedno s potrebom vezivanja u parove.

Družbenička ljubav Suvremeno psihološko istraživanje privrženosti kod ljudi započelo je s 393 britanskim psihijatrom, Johnom Bowlbyjem, i američkom psihologinjom 394 Mary Ainsworth, koji su postavili tezu prema kojoj su u svrhu opstanka svog potomstva primati razvili urođeni sustav privrženosti kako bi svoju dojenčad motivirali da potraže utjehu i zaštitu od svog primarnog skrbnika, najčešće majke. Od tada su provedena opširna istraživanja ponašanja, osjećaja i bioloških mehanizama povezanih sa sustavom privrženosti kod odraslih ljudi i drugih 395 bića. Nadalje, istraživači su iznijeli tezu da ti moždani krugovi koji kontroliraju osjećaj privrženosti ostaju aktivni cijelog života i služe kao temelj za emocionalnu predanost između partnera koji žive u paru u svrhu 396 podizanja potomstva. Danas poznajemo neke od neuroloških osnova te »družbeničke ljubavi«. No, da bismo shvatili kako ovaj moždani sustav generira osjećaj privrženosti voljenoj osobi, moram vas ponovno upoznati s nekim stanovnicima američkog srednjeg zapada: prerijska voluharica.

Hormoni zadovoljstva Kao što se vjerojatno sjećate iz 2. poglavlja u kojem smo govorili o zaljubljivanju, ove smeđe-sive, mišolike glodavce privlače određeni partneri — animalni magnetizam koji danas ponajprije povezujemo s dopaminskim sustavom u mozgu sisavaca. Za razliku od većine sisavaca, međutim, prerijske voluharice tada formiraju veze u parovima kako bi othranile svoje mladunče; otprilike 90%


ostaje s istim partnerom za cijeli život. Znanstvenici su utvrdili primarni razlog ovako privrženog ponašanja mužjaka prerijske voluharice. Kada mužjak ejakulira u ženku, aktivnost vazopresina raste u određenim dijelovima mozga i aktivira cijeli niz reakcija, uključujući njegov supružnički 397 i roditeljski žar. Je li vazopresin prirodni koktel za postizanje privrženosti kod mužjaka? Vjerojatno. Kada su znanstvenici ubrizgali vazopresin u mozak djevičanskih mužjaka voluharice uzgojenih u laboratoriju, ti su mužjaci odmah počeli braniti svoj teritorij za parenje i roditeljstvo od ostalih mužjaka. A kada je svakom od njih predstavljena ženka, odmah bi se prema 398 njoj postavili zaštitnički. Nadalje, kada su znanstvenici blokirali proizvodnju vazopresina u mozgu, mužjak prerijske voluharice ponašao se razvratno — pario se s jednom ženkom da bi je potom ostavio i pario se s drugom. Još značajnije rezultate pokazalo je istraživanje neurologa Larryja Younga i njegovih suradnika koji su modificirali bezopasni virus tako da na sebi nosi genetski kod za receptore vazopresina i ubrizgali ga mužjacima druge vrste, livadske voluharice (koje se ne vežu u parove), te su životinje također počele uspostavljati čvrste veze sa svojim trenutačnim seksualnim 399 partnerima. I na kraju, od velike važnosti za ovu knjigu: muškarci s genima 400 za prijenos vazopresina također su skloniji stabilnijim vezama. Roditeljski instinkt, čini se, ima barem jedan biološki sastojak: vazopresin. Pretpostavljam da su se ovi živčani krugovi razvili kod hominida u vrijeme kada su Lucy i njezin »posebni prijatelj« spavali jedno drugom u naručju prije 3,2 milijuna godina.

* »Volim te kao svakodnevne najtiše potrebe/pod suncem i pod svjetlošću svijeće«, napisala je pjesnikinja Elizabeth Barrett Browning. Malo je pjesnika pisalo o privrženosti, možda zato što taj osjećaj kozmičkog jedinstva rijetko koga inspirira da u gluho doba noći napusti topao krevet i zapiše zanesene, ushićene stihove. Pjesme Elizabeth Barrett Browning su iznimka. One odzvanjaju osjećajem duboke privrženosti. Dok ih je zapisivala, možda ju je preplavila druga kemijska supstanca koju danas povezujemo s osjećajima privrženosti: oksitocin — neurokemijska supstanca tijesno povezana s 401 vazopresinom i jednako sveprisutna u prirodi.


Poput vazopresina, oksitocin nastaje u hipotalamusu. Za razliku od vazopresina, oksitocin se otpušta kod svih ženki sisavaca (uključujući žene) tijekom poroda. Potiče kontrakcije maternice i stimulira proizvodnju mlijeka. Oksitocin također potiče stvaranje veze između majke i djeteta. Sve više i više podataka sada ukazuje na to da oksitocin također može proizvesti 402 osjećaje privrženosti prema odabranom partneru. Nesumnjivo ste osjetih snagu ovih »ljubavnih kemikalija«, kako se vazopresin i oksitocin ponekad nazivaju. Tijekom orgazma, aktivnost 403 oksitocina dosiže vrhunac i kod muškaraca i kod žena. Ti »hormoni zadovoljstva« nesumnjivo pridonose vašem osjećaju stapanja, bliskosti i privrženosti nakon dobrog seksa s voljenom osobom.

Mreža ljubavi Stoga vjerujem da smo ta tri moćna moždana sustava razvili kako bismo organizirali i uskladili svoj društveni i reproduktivni život. Seksualni nagon motivira nas na to da tražimo određeni raspon mogućih partnera. Romantična strana ljubavi ili zaljubljenost usmjeravaju našu energiju na jednu osobu, a osjećaji duboke privrženosti omogućuju nam da ostanemo s tom posebnom osobom barem dovoljno dugo da zajedno podignemo jedno dijete dok ne prebrodi najranije djetinjstvo. Svaki od ta tri osnovna poriva rezultira drugačijim ponašanjem, osjećajima, nadama i snovima, a svaki od njih primarno je povezan s različitim neurokemijskim sustavima. Požudu primarno povezujemo s hormonom testosteronom, i kod muškaraca i kod žena. Zaljubljenost povezujemo s prirodnim stimulansom, dopaminom, a možda i s norepinefrinom i sniženom aktivnošću serotonina. Osjećaje duboke privrženosti uglavnom proizvode neuropeptidi, oksitocin i vazopresin. I sve su to mehanizmi preživljavanja koji protječu iskonskim krugovima ljudskog uma. Stoga zaključujem da su ti moždani sustavi za požudu, zaljubljenost i privrženost počeli poprimati svoje ljudske oblike ubrzo nakon što su se naši preci spustili sa sve rjeđih stabala u Africi, prohodali na dvije umjesto na četiri noge i počeli se spajati u parove kako bi kao tim podigli svoju bespomoćnu mladunčad barem tijekom razdoblja najranijeg djetinjstva. Lucy je voljela, prije otprilike 3,2 milijuna godina. Osjećala je spolnu


želju, strast i duboku privrženost prema svom partneru — simfoniju a ponekad i kakofoniju radosnih, uzbudljivih i umirujućih osjećaja.

* Evolucija ovih moždanih sustava najvjerojatnije je ipak u Lucynu životu izazvala i ozbiljne probleme — kao što to čine i danas — zbog jednog od trikova prirode: ta tri moždana sustava nisu uvijek dobro povezana. Doista, možete osjećati duboku privrženost prema dugogodišnjem supružniku i istovremeno biti zaljubljeni u nekog iz ureda ili kruga poznanika te u isto vrijeme osjećati seksualnu privlačnost za nekog trećeg. Možete čak noću ležati u krevetu i skakati iz jednog osjećaja u drugi. U glavi vam se odvija sastanak odbora dok jedan osjećaj mijenjate drugim. Uistinu, čini se da smo u emotivnom smislu nedovršeni, obogaljeni komplikacijama koje tako pomiješane »žice« mogu izazvati i stvoriti osjećaje posesivnosti, ljubomore, napuštanja, gnjeva i ljubavne ovisnosti. Sve to je, pretpostavljam, postojalo i u pradavnim vremenima, sveprisutno je i pronosi naslijeđe koje se provlači eonima od Ardinih, a potom i Lucynih dana.

Ljubomora »To zelenooko čudovište ruga se mesu kojim se hrani.« Tako je slikovito Shakespeare opisao ljubomoru — tu silovitu ljudsku nevolju, kombinaciju posesivnosti i sumnjičavosti prema partneru. Ljubomora se u vezi može pojaviti u bilo kojem trenutku. Kada ste zaljubljeni do ušiju, dok ste sretni u vezi, dok i sami varate partnera, nakon što ste bili odbačeni, čak i nakon što ste prekinuli vezu, zov zelenookog čudovišta može vas sustići. Psihološka ispitivanja muškaraca i žena u Americi pokazuju da nijedan spol nije rutinski ljubomorniji od drugog — premda se s ljubomorom različito nose. Žene su uglavnom spremnije glumiti ravnodušnost kako bi popravile okrnjenu vezu; žene će također pokušati zavesti ili će se silno truditi shvatiti situaciju i raspraviti o njoj. Muškarci će pokušati izazvati svog suparnika ili ostaviti bolji dojam od njega ili svoju dragu zasipati poklonima i komplimentima. Muškarci su također skloniji napuštanju svoje partnerice zbog ljubomore. Partneri oba spola koji se osjećaju nedostatnim, nesigurnim ili pretjerano ovisnim češće postaju sumnjičavi i posesivni.


Zelenooko čudovište može biti i opasno. Na temelju zapisa prikupljenih iz šezdeset i šest različitih kultura, Jankowiak i Hardgrave utvrdili su da je 88% muškaraca i 64% žena pribjeglo fizičkom nasilju kada su se osjetili izdano; doista, muška ljubomora danas je vodeći uzrok ubojstava bračnih 404 partnera u SAD-u. 405 Ljubomora nije specifična samo za zapadnjake. Pripadnik jednog domorodačkog plemena iz regije Arnhem u Australiji jasno je to opisao; »Mi, ljudi iz naroda Yolngu smo ljubomorni i oduvijek smo to bili, još od vremena kada smo živjeli u divljini i u klanovima. Ljubomorni smo na svoju ženu ili muža jer se bojimo da on ili ona gleda nekog drugog. Ako muž ima više žena, ljubomoran je još više, i žene su ljubomorne jedna na drugu... 406 Nema sumnje, ljubomora je sastavni dio naše prirode.« Čini se da ljubomora ima preteče i u životinjskom svijetu jer se mužjaci i ženke mnogih životinjskih vrsta ponašaju na posesivan način. U stvari, ta posesivnost je tako uobičajena kod ptica i sisavaca da su etolozi tu pojavu 407 nazvali »čuvanje partnera«.

Čuvanje partnera Mužjaci gibona, primjerice, tjeraju druge mužjake s obiteljskog teritorija, dok ženke gibona tjeraju druge ženke. Jednom je prilikom Passion, ženka čimpanze u rezervatu Gombe Stream u Tanzaniji, zavodila mladog mužjaka. On je ignorirao njezine seksi pokrete i počeo kopulirati s njezinom kćeri, 408 Pom. Očito ogorčena, Passion se zaletjela i snažno ga pljusnula . Još upečatljiviji primjer takve posesivnosti zabilježen je kod plavih drozdova. U sklopu testa tolerancije na preljub, antropolog David Barash prekinuo je godišnji ritual parenja dvoje planinskih plavih drozdova koji su upravo počeli graditi svoje gnijezdo. Dok je mužjak bio vani u potrazi za hranom, Barash je postavio prepariranog mužjaka otprilike metar od njihova doma. Domaći mužjak se vratio i počeo kriještati, nadlijetati nad umjetnom pticom i pucketati kljunom prema njoj. Napao je i svoju »suprugu« te joj iščupao nekoliko pera iz krila. Pobjegla je. Dva dana poslije, nova se 409 »supruga« uselila u gnijezdo. Ljubomorni drozd tuče suprugu? U takvoj posesivnosti ima genetičke logike. Ljubomorni mužjaci bilo koje vrste gorljivo čuvaju svoje partnerice i tako si stvaraju veće šanse za


očinstvo i opstanak svog DNK. Ljubomorne ženke koje tjeraju druge ženke, s druge strane, od svojih partnera dobivaju bolju zaštitu i više resursa — dodatna prednost za njih same i za njihovo potomstvo. Ljubomorom se lakše obuzdava preljubništvo kod ženki i napuštanje partnera kod mužjaka — aktiviranjem onog što u ljudskom mozgu proizvodi ljubomorni gnjev. Najvjerojatnije je u igri vazopresin jer on stimulira mužjake prerijske 410 voluharice na čuvanje svojih partnerica. Ljudska žudnja za seksom, čežnja za romantikom i ljubavlju, osjećaj stapanja i privrženosti partneru, posesivna ljubomora, nemir u dugim vezama, nepokolebljivo vjerovanje da će naša sljedeća veza biti sretna: te strasti bacaju nas poput papirnatog zmaja na vjetru dok se mi uzdižemo i poniremo iz jednog osjećaja u drugi. Ali, od svih kaleidoskopskih emocija povezanih s predispozicijom naših predaka za serijsku monogamiju, možda nijedna ne izaziva toliku bol kao kad nas osoba koju volimo više ne želi: osjećaj napuštenosti, iz kojeg se rađa ljubavna ovisnost.

Ljubavna ovisnost »Kada želimo čitati o nekom činu ljubavi, gdje ga tražimo? U crnoj kronici.« George Bernard Shaw poznavao je snagu zaljubljenosti i privrženosti. I jedno i drugo su, i dalje to tvrdim, oblici ovisnosti — divne ovisnosti sve dok je u vezi sve u redu, ali strahovito negativne kada veza pukne. Takvi oblici ljubavne ovisnosti razvili su se još davno, dok su Lucy i njezini prijatelji i rođaci tumarali travnatim predjelima istočne Afrike prije otprilike 3,2 milijuna godina. Uzmimo, primjerice, romantičnu ljubav ili zaljubljenost. Čak i sretno zaljubljena osoba očituje sve osobine ovisnika. Opčinjeni muškarci i žene prvenstveno čeznu za emocionalnim i fizičkim sjedinjenjem s voljenom osobom. Ta čežnja je najvažnija komponenta svih oblika ovisnosti. Zaljubljeni ljudi osjećaju i val ushićenja kada razmišljaju o njoj ili njemu, svojevrsni oblik »pijanstva«. Kako njezina opsjednutost raste, zaljubljena osoba nastoji sve češće ostvariti interakciju s voljenom osobom, što se u stručnoj literaturi o ovisnostima naziva intenzifikacijom. Opsesivno razmišljaju o voljenoj osobi, i pri tome se radi o invazivnom obliku razmišljanja koje je tipično za ovisnost o drogama. Zaljubljene osobe iskrivljuju predodžbu o stvarnosti, mijenjaju svoje prioritete i dnevne navike kako bi se prilagodili voljenoj osobi i često čine


neprimjerene, opasne ili ekstremne stvari kako bi ostali u kontaktu s voljenom osobom ili je impresionirali. Čak im se i osobnost može promijeniti. Doista, mnogi ljubavlju opijeni ljudi voljni su se žrtvovati za svoju dragu ili dragog, pa čak i umrijeti za njih. I poput narkomana koji pate kada ne mogu nabaviti drogu, zaljubljena osoba pati kada je odvojena od osobe koju voli — »tjeskoba zbog razdvojenosti«. Međutim, pravi problemi počinju kada zaljubljena osoba doživi odbijanje. Većina napuštenih muškaraca i žena proživljava uobičajene simptome apstinencije od droge, uključujući ljutnju, napade plača, letargiju, tjeskobu, poremećaj sna (spavaju premalo ili previše), gubitak apetita ili prejedanje i kronična usamljenost. Zaljubljenima se također nakon određenog poboljšanja stanje može ponovno pogoršati kao što se to događa ovisnicima o drogama. Još dugo nakon što je veza završila, razni događaji, ljudi, mjesta, pjesme ili nešto drugo može pobuditi asocijacije na partnera koji ih je ostavio i vratiti sjećanja. Time se pokreće novi krug čežnje, invazivnog razmišljanja, kompulzivnog zvanja na telefon, pisanja ili osobnog pojavljivanja — sve u nadi da će romansa ponovno oživjeti. Budući da se zaljubljenost redovito povezuje s nizom osobina karakterističnih za sve oblike ovisnosti, nekoliko psihologa došlo je do 411 zaključka da se zaljubljenost potencijalno može pretvoriti u ovisnost. Ja mislim da zaljubljenost jest ovisnost — kao što sam spomenula, pozitivna ovisnost kada nam je ljubav uzvraćena, netoksična i primjerena, a katastrofalno negativna kada su naši osjećaji ljubavi neprimjereni, otrovni, 412 neuzvraćeni i/ili formalno odbačeni.

Pozitivna ovisnost sretne ljubavi »Ako je neka ideja apsurdna, za nju nema nade«, navodno je rekao Einstein. Malobrojni akademici i laici romantičnu ljubav ili zaljubljenost smatraju 413 ovisnošću jer vjeruju da su sve ovisnosti patološke i štetne. Međutim, podaci to ne podržavaju. Kada su neurolozi Andreas Bartels i Semir Zeki usporedili mozgove sretno zaljubljenih sudionika s mozgovima euforičnih ovisnika koji su si upravo ubrizgali kokain ili opioide, i kod jednih i kod drugih aktivirali su se mnogi istovjetni dijelovi sustava za nagrađivanje u mozgu. Štoviše, kada su moji suradnici ponovno analizirali naše podatke o sedamnaestero sretno zaljubljenih ljudi, otkrili smo aktivnost u nukleusu akumbensu (neobjavljeni


podaci), dijelu mozga koji povezujemo sa svim ovisnostima — uključujući želju za heroinom, kokainom, nikotinom, alkoholom, amfetaminima, opioidima, pa čak i kockanjem, seksom i hranom. Intenzivno i sretno zaljubljeni muškarci i žene potpuno su predani svojim partnerima. Stoga je moja suradnica na skeniranju mozga, dr. Lucy Brown, postavila hipotezu da je zaljubljenost prirodna ovisnost, »normalno 414 promijenjeno stanje« koje iskuse gotovo svi ljudi. Ja sam pak zaključila da su moždani krugovi zaduženi za romantiku i ljubav već bili razvijeni u Lucyno doba i tako motivirali naše pretke da svoju energiju za udvaranje i parenje usredotoče na određenog partnera, čime su sačuvali vrijeme i snagu, lakše započinjali kopulaciju i reprodukciju te aktivirali osjećaje privrženosti i uzajamnog roditeljstva kako bi osigurali 415 budućnost svog DNK. Međutim, zaljubljenost može izazvati kaos u našim životima — naročito kada nas ostave.

Negativna ovisnost odbijenih ljubavnika Da bismo saznali nešto više o živčanim sustavima povezanim s odbijanjem u ljubavi, moji suradnici i ja metodom smo funkcijske magnetske rezonance (fMRI) proučili mozgove deset žena i pet muškaraca koji su nedavno bili 416 ostavljeni. Prosječno razdoblje proteklo od prvotnog odbijanja bilo je šezdeset i tri dana. Svi sudionici ostvarili su velik broj bodova na skali 417 strastvene ljubavi, upitnika kojim se mjeri jačina romantično-ljubavnih osjećaja. Svi su rekli da više od 85% vremena u budnom stanju razmišljaju o osobi koja ih je odbacila i svi su čeznuli za povratkom partnera koji ih je napustio. Rezultati su bili zapanjujući. Mozak se aktivirao u nekoliko dijelova sustava za nagrađivanje, uključujući i dijelove ventralno tegmentalnog područja (VTA) koje kontrolira osjećaje snažne romantične ljubavi ili zaljubljenosti, ventralnog paliduma, koji kontrolira osjećaje duboke privrženosti, inzularnog korteksa i prednjeg cingularnog korteksa, koji kontrolira fizičku bol, tjeskobu i nelagodu povezanu s fizičkom boli te nukleus akumbens i orbitofrontalni/predfrontalni korteks, dijelove mozga koje povezujemo s 418 procjenom dobitaka i gubitaka — kao i s čežnjom i ovisnošću. Za našu je


priču najrelevantnije to što je aktivnost u nekima od spomenutih dijelova mozga korelirala sa željom, odnosno potrebom za kokainom i drugim 419 drogama. Ukratko, kao što pokazuju podaci koje smo prikupili skeniranjem mozga, ti odbačeni ljubavnici i dalje su ludo zaljubljeni u partnera koji ih je odbacio te su mu i dalje duboko privrženi. Osjećaju fizičku i psihičku bol. Poput miša na traci za trčanje, opsesivno razmišljaju o onome što su izgubili i žude za ponovnim sjedinjenjem s voljenom osobom koja ih je odbacila — ovisnost. Rijetki su oni koji poslije ljubavi nemaju ožiljaka. Na jednom američkom koledžu, 93% ispitanika oba spola izjavilo je da ih je netko koga su strastveno voljeli odbacio s prezirom, dok ih je 95% reklo da su odbili 420 nekoga tko je bio silno zaljubljen u njih. A to je možda bilo tek prvo razočaranje. Mnogi poslije u životu ponovno dožive odbijanje. Ova krivulja napuštanja i oporavka slijedi određeni obrazac. Tijekom prve faze, prosvjeda ili ljutnje, napušteni ljubavnik mahnito se trudi ponovno osvojiti naklonost bivšeg partnera. Kada nastupi 421 rezigniranost/očajanje, zaljubljena osoba gubi nadu i pada u depresiju. I jedno i drugo povezano je s dopaminskim sustavom u mozgu. Pretpostavljam također da je i jedno i drugo već bilo ugrađeno u um hominida u davna vremena kada je Lucy voljela, a možda i izgubila svog dragog.

Faza prosvjeda »Što je manja nada, to je strastvenija moja ljubav.« Prije više od dvije tisuće godina, starorimski pjesnik Terencije savršeno je opisao taj doživljaj. Kada zaljubljene osobe naiđu na prepreke, njihova se strast pojačava — ja to 422 423 nazivam privlačenjem frustraciji . Nedaće i negativne reakcije produbljuju zaljubljenost. Ta je pojava ukorijenjena u mozgu. Kada je nagrada odgođena, 424 neuroni u dopaminskom sustavu mozga nastavljaju svoju aktivnost i održavaju snažne osjećaje zaljubljenosti. Nastupila je ovisnost. Stres pojačava tu dopaminsku reakciju. U prvim trenucima kada sisavci dožive ozbiljan stres, njihovo tijelo između ostalog reagira povećanom aktivnošću dopamina i norepinefrina te suzbijanjem serotonina, što obično 425 nazivamo »reakcijom na stres«. Zaljubljene osobe koje dožive odbijanje mogu patiti i od agresije


426

427

izazvane frustracijom , što psiholozi nazivaju »gnjevom zbog napuštanja.« Čak i kada voljena osoba na odlasku pokazuje suosjećanje i velikodušno ispunjava svoje obaveze kao prijatelj ili roditelj, mnogi napušteni ljudi osciliraju između slomljena srca i bijesa — još jedna reakcija s neuralnim popratnim pojavama. Primarni sustav gnjeva tijesno je povezan s centrima u 428 predfrontalnom korteksu koji regulira očekivanje nagrada. Stoga, kada osoba počne shvaćati da je očekivana nagrada u opasnosti, ili čak nedostižna, ti dijelovi predfrontalnog korteksa stimuliraju amigdalu i aktiviraju gnjev, 429 uslijed čega se srce napreže, podiže se krvni tlak i slabi imunitet. Ta gnjevna reakcija na neispunjena očekivanja dobro je poznata i kod drugih sisavaca. Primjerice, kada gladimo mačku, ona prede. Kada se ta ugodna stimulacija prekine, mačka ponekad ugrize. Doista, ljubavna strast i gnjev zbog napuštanja imaju puno toga zajedničkog. I jedno i drugo povezano je s tjelesnim i mentalnim uzbuđenjem; oboje uzrokuje opsesivne misli, usredotočenu pozornost, motivaciju i ponašanje usmjereno ka određenom cilju i oboje rezultira intenzivnom željom — bilo za obnovom veze s bivšim partnerom ili za 430 osvetom partneru koji nas je napustio. Osim toga, ti osjećaji zaljubljenosti i bijesa mogu zajedno djelovati. U istraživanju provedenom na 124 nevjenčana para, Bruce Ellis i Neil Malamuth ustanovili su da zaljubljenost i »ljutnja/uzrujanost« reagiraju na različite vrste informacija. Razina ljutnje/uzrujanosti kod zaljubljenih osoba oscilira kao reakcija na događaje koji ih sprječavaju da ostvare svoje ciljeve, kao što je nevjera partnera, nedostatna emocionalna predanost i/ili odbijanje. Osjećaj zaljubljenosti javlja se u različitim intenzitetima kao reakcija na događaje koji idu u korist ostvarenju ciljeva zaljubljene osobe, kao što je vidljiva podrška koju im partner pruža prilikom druženja s rođacima i prijateljima ili izravna izjava ljubavi i vjernosti. Na taj način zaljubljenost i ljutnja/ uzrujanost mogu djelovati istovremeno i tako potaknuti svojevrsnu ovisnost o odbijanju. Takvu prosvjednu reakciju najvjerojatnije smo naslijedili jer potječe iz temeljnog obrambenog mehanizma sisavaca koji se aktivira u trenutku 431 prekida bilo kakve društvene veze. Uzmite za primjer štene. Kada ga odvojite od majke i stavite samog u drugu prostoriju, istog trena počinje trčkarati uokolo, mahnito skakati na vrata, lajati i cviliti iz protesta. Bebe štakora odvojene od majke neprestano ispuštaju ultrazvučne krikove; gotovo 432 uopće ne spavaju jer im je mozak prejako uzbuđen. Svrha tog prosvjeda je pojačati budnost i potaknuti napušteno biće da se buni, traži i zove u pomoć.


Prosvjed, reakcija na stres, privlačnost frustracije, gnjev zbog napuštanja, žudnja, simptomi apstinencijske krize: svi ti čimbenici imaju ulogu u pojavi 433 zločina iz strasti u cijelom svijetu. Kao i sve druge ovisnosti, zaljubljenost može rezultirati nasiljem.

Rezigniranost/očajanje Napušteni partner na kraju ipak odustaje, prestaje slijediti voljenu osobu i 434 ulazi u drugu fazu odbijanja, rezignaciju/očajanje. U ovoj fazi, napuštena osoba prepušta se letargiji, potištenosti, 435 436 melankoliji i depresiji, što nazivamo reakcijom očaja. U ispitivanju 114 muškaraca i žena koje su partneri napustili u prethodnih osam tjedana, 40% 437 ih je doživjelo klinički mjerljivu depresiju. Neki napušteni ljubavnici slomljena srca čak umiru od srčanih ili moždanih udara izazvanih 438 depresijom. Drugi počine samoubojstvo. Većina napuštenih zaljubljenih osoba zasigurno osjeća ovu tugu i tijekom faze prosvjeda ili ljutnje, ali vjerojatnije je da će se taj osjećaj razbuktati kada sva nada iščezne. Očajanje povezujemo s nekoliko moždanih mreža. Ipak, spomenimo to još jednom, najvjerojatnije su u taj proces uključeni dopaminski krugovi. Kada odbačeni partner naposljetku shvati da očekivana nagrada nikada neće doći, stanice u moždanom sustavu za nagrađivanje koje proizvode dopamin 439 440 smanjuju svoju aktivnost, pa tako nastaje letargija, potištenost i depresija. Kratkotrajni stres snažno potiče proizvodnju dopamina i norepinefrina. Dugotrajni stres potiskuje aktivnost ovih neurokemijskih supstanci i umjesto 441 toga stvara depresiju.

* Nije li priroda malo pretjerala? Prosvjed, stres, gnjev, malodušnost i očajanje: takva kataklizmična reakcija na odbacivanje od strane partnera čini se izrazito kontraproduktivnom. Zaljubljeni ljudi koji pate zbog napuštanja izgubili su dragocjeno vrijeme za izlaske s drugima i metaboličku energiju. Izgubili su i značajne ekonomske i financijske resurse. Njihove društvene veze su ugrožene, a svakodnevni rituali i navike izmijenjeni. Možda su izgubili


imovinu, pa čak i djecu. Njihova osobna sreća i samopoštovanje ozbiljno su 442 poljuljani. Osim toga, napuštene zaljubljene osobe možda su izgubile i priliku za stvaranje potomstva ili možda čak i partnera s kojim bi odgojili djecu, čime se ugrožava njihova genetska budućnost. Odbijanje u ljubavi može imati ozbiljne društvene, psihološke, ekonomske i genetske posljedice. Zašto ne možemo jednostavno samo nastaviti živjeti ? Zato što se ti osjećaji prosvjeda, ljutnje i očaja mogu prilagođavati. Prosvjedna reakcija možda se razvila kako bi se zaljubljenu, napuštenu osobu motiviralo da bivšeg partnera pokuša privoljeti na obnovu veze, dok je gnjev zbog napuštanja možda nastao kako bi se otuđenost između bivših partnera još više povećala (nitko ne voli gnjevne ljude) i kako bi razočarani partner počeo tražiti nekog novog. Reakcija očaja možda se razvila kako bi odbačeni partneri svojim rođacima i prijateljima mogli jasno poručiti da im je 443 potrebna pomoć. Depresija se možda razvila kako bi odbačeni partneri dobili potrebno vrijeme za predah i planiranje budućnosti. Doista, blago 444 deprimirani ljudi jasnije procjenjuju sebe i druge. Naslijedili smo snažne osjećaje i oblike ponašanja kojima je svrha pomoći nam da obnovimo propalu vezu ili da se od nje udaljimo. Obje 445 strategije uvelike podupiru naše reproduktivne ciljeve. Vjerojatno su postojale i primjenjivale se i prije tri milijuna godina, zajedno s čovjekovim porivom da uvijek iznova voli.

Otpustiti ljubav Sociolog Robert Weiss, i sam razveden, počeo je proučavati obrasce razdvajanja bračnih partnera među članovima dviju grupa za samopomoć, »Roditelji bez partnera« i »Seminari za rastavljene«. U razgovoru sa 150 polaznika ovih grupa otkrio je još nekoliko obrazaca razdvajanja ili 446 otuđivanja prikupivši podatke koji uvećavaju psihološku komponentu ove pojave: otpuštanje ljubavi. Prema njegovim riječima, isprva je napuštena osoba u šoku, što je često prva faza neposredno nakon napuštanja. Unatoč svim gorkim razočaranjima, neispunjenim obećanjima, teškim svađama i poniženjima, dom je i dalje ono mjesto gdje nam je partner, sve ostalo je egzil. Ako veza naglo završi, napuštena osoba često reagira poricanjem koje traje nekoliko dana, ponekad i do dva tjedna.


Naposljetku se, ipak, suoče sa stvarnošću. »On« ili »ona« više nije tu. Potom započinje faza tranzicije. Čini se da se ovo psihološko stanje proteže kroz obje biološke faze, prosvjed i rezignaciju. Vrijeme tegobno protječe. Brojni svakodnevni životni rituali su nestali; ne znamo kako ispuniti praznine. Prosvjed, ljutnja, panika, žaljenje, sumnja u samog sebe i razarajuća tuga preplavljuju odbačenog partnera. Neke obuzme euforija ili osjećaj slobode. Međutim, ta radost ne može potrajati. Raspoloženja se nesmiljeno mijenjaju; odluka donesena ujutro odbacuje se poslijepodne. Neki se prepuste alkoholu ili drogama ili se obrate prijateljima; drugi se oslanjaju na psihijatre, savjetnike ili knjige za samopomoć. Neki pristaju na apsurdne kompromise ili trpe užasna maltretiranja zbog straha da ne izgube »njega« ili »nju«. Poput ovisnika o heroinu, kemijski su vjenčani sa svojim 447 partnerima. Tada počinju preispitivati svoju vezu, i to na opsesivan način. Satima u glavi prevrću sjećanja, ponovno proživljavaju neke ugodne večeri i dirljive trenutke, svađe i šutnju, šale i podrugljive primjedbe, neprestano tražeći neke znakove koji su im promakli, a koji bi mogli dati odgovor na pitanje zašto je »on« ili »ona« otišla. Potom, nakon izvjesnog vremena, napaćena osoba u glavi detaljno izanalizira tko je kome što učinio. Učestale teme rasprava i ključni događaji dominiraju tom mentalnom pripovijesti dok se napuštena osoba usredotočuje na najgora poniženja. Naposljetku, međutim, slože radnju s početkom, sredinom i krajem koja pomalo podsjeća na opis prometne nezgode. Percepcija je iskrivljena, ali važan je proces. Jednom kada se uspostavi, priča se može dorađivati, mijenjati i na kraju odbaciti. Ova prijelazna psihološka faza ponekad traje godinu dana. Svaka prepreka ili udarac, poput neuspješna pomirenja ili odbijanja od strane novog partnera, može osobu koja pati baciti natrag u mučnu tjeskobu. Međutim, kada jednom uspostavi skladan životni ritam, započinje faza oporavka. Napuštena osoba postupno stječe novi identitet, samopoštovanje, nove prijatelje i interese i postaje čvršća. Prošlost je sve manje guši i sada može nastaviti živjeti. U Weissovoj studiji krije se i jedan provokativan detalj. Uočio je da cijeli proces odbacivanja i oporavka obično traje dvije do četiri godine, s tim da je »prosjek bliži brojci četiri nego dva.« Broj četiri ponovno je iskrsnuo. Ne samo da se vežemo u parove na razdoblje od tri do četiri godine, nego nam i za oporavak nakon toga trebaju tri do četiri godine. Čini se da čovjeka pokreću snažni osjećaji koji se poput plime i oseke izmjenjuju prema nekom unutarnjem ritmu, koji je uspostavljen kada su se


naši preci spustili s drveća u Africi i počeli formirati veze čije je trajanje bilo sinkronizirano s prirodnim reproduktivnim ciklusom — tri do četiri godine. Možda moždani sustavi za proizvodnju dopamina, vazopresina, oksitocina i ostalih neurokemijskih supstanci određuju taj ritam, koji se ubrzava kada se zaljubite, mijenja kada počnete osjećati duboku privrženost i naposljetku se desenzibilizira ili dođe do preopterećenja, iz čega se rađa ravnodušnost ili nemir koji polako uništava vašu ljubav i dovodi do razdvajanja — problema koji može aktivirati najveću od svih ovisnosti — ovisnost o partneru. Naravno, svatko od nas je drugačiji. Ljudi koji su u djetinjstvu bili čvrsto vezani sa svojim roditeljima, oni koji s lakoćom sklapaju nova prijateljstva, oni koji imaju bolje samopouzdanje i oni s drugim psihološkim prednostima možda će se brže oporaviti. Svi mi, međutim, patimo od ljubavne ovisnosti, ali možda na drugačiji način.

Ovisnici o zaljubljenosti Kao što ste pročitali u 2. poglavlju, moja je teza da je ljudski rod razvio četiri osnovna načina razmišljanja i ponašanja, od kojih je svaki prvenstveno povezan s jednim od četiri osnovna sustava u mozgu: dopaminom, serotoninom, testosteronom i estrogenom. Moja je pretpostavka da svaki od ovih kognitivnih i bihevioralnih tipova ima drugačije predispozicije za suočavanje s boli i žudnjom koju povezujemo s ljubavnom ovisnošću. Istraživači, ili oni koji pokazuju više osobina koje povezujemo s dopaminskim sustavom u mozgu, imaju veće šanse postati ovisni o zaljubljenosti. Takvi ljudi vole promjene i uvijek traže nešto novo, uzbuđenja i pustolovine — u spavaćoj sobi, sportu, na putovanjima, u intelektualnim izazovima, alternativnim životnim stilovima i/ili drogama. Mnogi su podložni dosadi i često su impulzivni, mentalno fleksibilni, znatiželjni, puni energije i ideja, otvoreni za nova iskustva i kreativni. Stoga, unatoč tome što se ljubavnoj strasti predaju prilično intenzivno, istraživači mogu imati više poteškoća s predanošću dugoročnom partneru. Čak i kada se uspiju vezati s nekim, mogu postati nemirni i imaju veće predispozicije za nevjeru i napuštanje partnera u potrazi za navalom dopamina koju donosi nova ljubav — ovisnici o zaljubljivanju.

Ovisnici o privrženosti


Ovisnici o privrženosti Graditelji, ili oni koji pokazuju više osobina povezanih sa sustavom serotonina, mogu umjesto toga biti skloniji tome da postanu ovisni o privrženosti. Ti ljudi poštuju društvene norme, pridržavaju se pravila, pažljivo planiraju i slijede zadani raspored. Oprezni su, konzervativni i često religiozni. Vole odlaziti na poznata mjesta i raditi dobro poznate stvari. Spremni su žrtvovati svoje potrebe radi poštovanja pravila i uklopiti se u svoju društvenu skupinu i društvo u cjelini. Graditelji ozbiljno shvaćaju svoje bračne dužnosti. Stoga pretpostavljam da bi ovi muškarci i žene mogli biti nadprosječno skloni ostati u vezi dugo nakon što ona postane disfunkcionalna jer ne žele prekršiti svoje zavjete, bez obzira na svoju patnju i usamljenost.

Ovisnici o nasilju Oni kod kojih je sustav testosterona jače izražen, a koje nazivam direktorima, mogli bi pribjeći nasilju kada dožive odbijanje. Ti ljudi vole akciju i poduzimaju je. Osim toga, uglavnom su manje suosjećajni, manje sposobni verbalno izraziti frustraciju, a društvene vještine slabije su im razvijene. Stoga mogu biti naklonjeniji narcisoidnom vrebanju ili impulzivnom fizičkom nasilju — uključujući impulzivno ubojstvo ili samoubojstvo. Neki podaci podupiru moju tezu: muškarci su daleko skloniji praćenju i vrebanju partnerice koja ih je odbacila, kao i tome da je pretuku ili ubiju.448 Nadalje, dva do tri puta veća je vjerojatnost da će muškarac počiniti samoubojstvo 449 nakon što doživi odbijanje ili ga napusti voljena osoba.

Ovisnici o očajanju Pregovarači, oni koji najčešće izražavaju osobine povezane sa sustavima estrogena i oksitocina, mogu biti disproporcionalno podložni patološki pretjeranom mozganju i analiziranju, kliničkoj depresiji i pokušajima samoubojstva — ono što nazivam ovisnicima o očajanju. Ti ljudi (uglavnom žene) uglavnom su ugodno društvo, imaju razvijene verbalne vještine, intuitivni su, suosjećajni, puni povjerenja, brižni i skloni sklapanju


društvenih veza. Osim toga, jasno izražavaju emocije, skloni su samopromatranju i imaju dobro pamćenje. Stoga pregovarači mogu biti opsjednuti svojom propalom vezom — neprestano uznemiruju duhove i ponovno se izlažu traumi. Takvo neumorno mozganje može rezultirati disproporcionalnom podložnosti kliničkoj depresiji i pokušajima samoubojstva. Neki podatci podupiru moju teoriju. Napuštene žene navode da ih je obuzela ozbiljna depresija, kao i kroničan stres i neprestano razmišljanje 450 nakon što su doživjele odbacivanje. Žene su također sklonije beskrajno 451 govoriti o svojoj traumi.

Ljubav u životinjskom svijetu Jesmo li jedini s porivom za udvaranjem i ljubavlju, napuštanjem partnera i ponovnim zaljubljivanjem? Ili je pastuh koji kopitima udara o tlo, mirisom prijemčive ženke puni nosnice i potom se penje na nju također zaljubljen? Osjeća li mužjak lisice privrženost dok svojoj gladnoj ženki guranjem njuške nudi ukusnog mrtvog miša u njihovu brlogu? Jesu li crvendaći koji napuštaju gnijezdo u jesen sretni što odlaze? Traže li mnoge životinje novog partnera s puno žara na početku sljedeće sezone parenja? Jesu li milijarde životinja tijekom milijuna godina osjećale uzbuđenje zbog privlačnosti, smiraj privrženosti, bol zbog napuštanja i povratak strasti kada s nekim drugim partnerom započnu novi zavodljivi ples? Mnogi znanstvenici vjeruju da osnovne ljudske emocije i motivi proizlaze iz različitih sustava u mozgu i da te moždane mreže potječu od 452 predaka iz redova sisavaca, pa čak i ptica. Primjerice, sve ptice i sisavci imaju hipotalamus u dubini mozga. Ta mala »tvornica« ima glavnu ulogu u upravljanju spolnim ponašanjem. U posljednjih sedamdeset milijuna godina 453 vrlo se malo promijenila i vrlo slično izgleda kod svih vrsta sisavaca. Životinje osjećaju požudu. Limbički sustav u mozgu, koji ima ključnu ulogu kod osjećaja bijesa, straha i zadovoljstva, kod gmazova je zakržljao, ali je zato dobro razvijen kod 454 ptica i sisavaca. Više životinje mogu osjetiti bijes, strah i radost. Živčani putevi dopaminskih, vazopresinskih i oksitocinskih sustava — koje povezujemo s osjećajima privlačnosti i privrženosti kod ljudi — imaju sličnu ulogu kod prerijskih voluharica i ljudi. Čak imamo slične gene u


455

vazopresinskom sustavu, što upućuje na srodan biološki sustav i njegovu ulogu u ljudskoj privrženosti. Izrazito znakovita je i činjenica da se nijedno stvorenje na svijetu koje se slobodno kreće neće pariti s bilo kime tko mu se nađe na putu. Neke ih 456 jedinke privlače, a druge izbjegavaju. Ja to zovem animalnim 457 magnetizmom ili privlačnošću i vjerujem da životinje osjećaju tu snažnu privlačnost prema određenim drugim životinjama (premda najčešće vrlo kratko) — pandan onome što mi nazivamo zaljubljenošću ili romantičnom ljubavlju. I druga se bića slično ponašaju kao i ljudi kada su »zaljubljeni«: imaju više energije, opsesivno slijede svog odabranika ili odabranicu, ližu jedni druge, glade, grle i rade druge afilijativne geste, posesivno čuvaju partnera i snažno su motivirani osvojiti i zadržati odabranog partnera barem dovoljno 458 dugo da si zajamče oplodnju ili opstanak mladunaca. Tako se, kao što se sigurno sjećate, ponašala Violet, mala mopsica koja se nije odvajala od drugog mopsa, Binga; Throatpouch, mužjak orangutana na Borneu koji je bio lud za orangutanicom Priscillom i divlji patak koji je, prema Darwinovim riječima, »umilno plivao oko pridošlice... s očitim izrazima naklonosti.« Druge životinje također iskazuju privrženost »supružniku« s kojim grade zajednički dom na drveću, u grmlju, u travi ili tlu, hrane jedno drugo, čiste se, tapšaju, ližu, ljube, neprestano su jedno drugom u blizini i zajednički obavljaju roditeljske dužnosti. Možda su sve ptice i sisavci na svijetu sluge nekoliko kemijskih supstanci koje naviru kroz njihove različite živčane sustave, upravljaju promjenama tijeka i jačine privlačnosti, privrženosti i razdvajanja, a sve u cilju prilagodbe reproduktivnim ciklusima. Ako životinje mogu voljeti, onda je i Lucy sigurno voljela. Lucy je vjerojatno koketirala s »mladićima« koje bi susrela kada bi se različite zajednice okupljale na početku sušne sezone i potom se zaljubila u onog koji joj je poklono meso. Možda je ležala pokraj njega u grmlju, ljubila se i grlila s njime, a nakon loga ostajala budna cijelu noć, ispunjena euforijom. Dok je zajedno sa svojim »posebnim prijateljem« lutala ravnicom u potrazi za dinjama, orasima ili bobicama, mora da je bila ushićena. Kada bi se sklupčali jedno uz drugo, vjerojatno je osjećala i tu kozmičku toplinu privrženosti. Ali, ako bi Lucyn partner, vrativši se iz akcije prikupljanja hrane s drugima, posumnjao da mu je bila nevjerna, možda bi se razbjesnio i napao svog protivnika granama, kamenjem i šakama. A ako bi Lucy svog partnera


uhvatila s drugom ženkom, možda bi ih oboje napala krikovima i ugrizima, a potom ženku pokušala prognati iz skupine. Možda se i ona tijekom svih tih dana i noći koje su zajedno provodili počela dosađivati pa bi se uz silno uzbuđenje odšuljala u šumu i ljubila se s drugim. Vjerojatno je čak i tugovala nakon što su se ona i njezin partner jednog jutra razdvojili i pridružili drugim skupinama. Onda bi se opet zaljubila. Oni koji su poput Lucy osjetili zaljubljenu strast, formirali su čvršće i stabilnije veze s »posebnim prijateljima«. Oni čiji su se osjećaji privrženosti održali dovoljno dugo da zajedničko dijete odgajaju u razdoblju najranijeg djetinjstva njegovali su svoj vlastiti DNK. Mužjaci koji bi se povremeno iskradali s drugim partnericama dodatno su širili svoje gene, a ženke koje su varale svoje partnere ubirale su dodatne plodove i resurse za svoju mladunčad. Oni koji su napuštali jednog partnera i odlazili drugome imali su raznolikije potomstvo. Djeca tih strastvenih pojedinaca opstajala su u daleko većoj mjeri i prenijela nam kemijske spojeve u mozgu odgovorne za zaljubljenost, privrženost, nemir u vezi i poriv za novom ljubavi.

* Koji nevjerojatan zaplet. Poriv za seksom, snažna ljubavna strast, duboka bliskost i privrženost, zavodljiva želja za preljubom, patnja zbog napuštanja i ovisnost o toj patnji, nada da ćemo naći novog partnera — djeca djece Lucyne djece prenijela su ta zrna ljudske psihe kroz vrijeme, prilike i razne okolnosti sve do vas i mene. Iz te evolucijske povijesti proizaći će vječna borba ljudskog duha — poriv za sparivanjem, preljubom, rastavom i ponovnim sparivanjem. Zapadnjaci obožavaju ljubav. Opisujemo je simbolima, proučavamo, štujemo, idealiziramo, plješćemo joj, plašimo je se, zavidimo joj, živimo i umiremo za nju. Ljubav je mnogo toga mnogim ljudima. Ali, ako je ljubav zajednička svim ljudima na svijetu i povezana sa sićušnim molekulama na završetcima živaca u mozgu, onda je ujedno i primitivna, iskonska osobina. Koje će posljedice imati ta kemija u mozgu. »Muž«, »otac«, »žena«, nuklearna obitelj, bezbrojni običaji udvaranja, način na koji ljudi slave brak, postupci razvoda braka, kazne za preljubnike, pravila seksualnog ponašanja u raznim kulturama i obrasci obiteljskog nasilja: bezbrojni običaji i institucije izrasli su iz jednostavnog nagona naših predaka od prije nekoliko milijuna godina, nagona za formiranjem i prekidanjem parova. Naš nemiran, uzburkan temperament izazvao je i evoluciju ljudske


seksualne anatomije i razvoj nekih fantastičnih taktika zavođenja kojima se potencijalni partneri mame u ljubavnu mrežu.


9.

Opremljeni za zavođenje Zavodnički mamci u prirodi Zašto smo razapeti na dva spola? Zašto nismo ostali zaokruženi, i završavali sami u sebi, Kao što smo i počeli, Kao što je on svakako počeo, tako savršeno sam? — D. H . LAWRENCE, »KORNJAČIN KRIK« Ružičasti nosevi, grimizno crvena prsa, natečene stražnjice, pruge, točke i pjege, čuperci, krijeste, grive, rogovi i ogoljeni dijelovi kože — to su prirodni ukrasi; seksualna bića su poput okićenih božićnih jelki, na sebi nose cijeli arsenal »modnih dodataka«. Ljudi također raspolažu raskošnim izborom ukrasa. Među njima su veliki penisi, brade, bujne grudi, napućene, crvene usne, seksualna podatnost žena i druge zamamne osobine određene spolom. Darwina su svi ti ukrasi koje je viđao u prirodi silno živcirali. Kakva je korist od paunova raskošnog lepezastog repa? Sve je te osobine smatrao glomaznim, nepotrebnim hendikepima koji životinjama otežavaju svakodnevno preživljavanje i potkopavale su njegovu teoriju da se sve 459 razvilo s određenom svrhom i razlogom. Jednom se u pismu svom sinu 460 požalio: »Zlo mi je od samog pogleda na perje u paunovu repu.«

Spolni odabir S vremenom je, međutim, Darwin uvidio da su svi ti razmetljivi ukrasi imali važnu svrhu: udvaranje i zavođenje — bilo da se njima željelo otjerati konkurenciju ili privući više partnera, odnosno bolje partnere. Ako, primjerice, lav zbog svoje raskošne grive drugim mužjacima djeluje


opasnije ili njome privlači više ženki, lavovi s velikim grivama parit će se češće od drugih i imati više potomaka te tako na njih prenijeti ovaj naizgled beskoristan ukras. Slično tome, ako velik i snažan morski slon otjera manje i slabije mužjake i potom namami cijeli »harem« ženki tijekom kratke sezone parenja, krupni mužjaci će se češće pariti i svojim potomcima prenijeti ovu naizgled beskorisnu osobinu. Stoga je, zbog beskonačnih borbi s konkurencijom i veličanstvenog »svadbenog ruha« kojima privlači pozornost potencijalnih partnerica, jelen razvio svoje rogove, paun raskošan rep jarkih boja perja, a morski slon svoju glomaznu veličinu i prekomjernu težinu. Darwin je stoga u knjizi Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu detaljno opisao nužnu posljedicu koncepta prirodne selekcije: spolni 461 odabir.

* Darwin je bio potpuno svjestan toga da spolni odabir ne može objasniti sve razlike između spolova, ali je vječna borba oko toga tko će se s kim pariti i razmnožavati jedino objašnjenje evolucije nekih od naših najbizarnijih spolnih ukrasa, uključujući muški spolni organ. Čovjek ima najdeblji i najduži penis od svih naših bliskih srodnika i moguće je da je ta posebna karakteristika nastala evolucijom različitih načina spolnog odabira. Debljina ljudskog penisa vjerojatno se razvila evolucijom iz jednostavnog razloga što su Lucyne pretkinje i njihove prijateljice voljele debele penise. Deblji falus rasteže mišiće vanjske trećine vaginalnog kanala i u prolazu dodiruje klitoris, čime se stvara trenje i olakšava postizanje orgazma. Prilikom orgazma, pak, ženski grlić može usisati spermu u maternicu i tako povećati šansu za trudnoću. Stoga su muškarci s debljim spolovilima u Lucyno vrijeme možda imali više »posebnih prijateljica« i više ljubavnica. Ti su muškarci vjerojatno imali više djece. I tako su se razvili debeli penisi. Darwin je ovako objasnio taj ženski apetit: »Sposobnost mužjaka da šarmira ženku ponekad je važnija od njegove sposobnosti da u borbi pobijedi drugog mužjaka.«

Ratovi spermija


Muškarci, dakle, imaju dugačke penise, koji se u prosjeku produže dvanaestak centimetara. Znatno su duži od penisa gorila, primata čija je tjelesna masa tri puta veća od tjelesne mase prosječnog muškarca. Gorile očito imaju male faluse jer se ne natječu svojim genitalijama, već žive u stabilnim haremima — zajednicama s više ženki i jednim mužjakom. Mužjaci su dva puta veći od ženki, a svoje konkurente impresioniraju mišićnom masom; dugačke genitalije nisu nešto čime se hvale. Stoga je penis mužjaka gorile u 462 erekciji dugačak prosječno tri do pet centimetara. Mužjaci čimpanze, s druge strane, ženke često zavode širenjem nogu i pokazivanjem penisa u erekciji, pri čemu se prstom poigravaju s falusom i zure u potencijalnu partnericu. Upadljivo izložen penis (premda u prosjeku dug svega sedam centimetara) odašilje jasnu poruku o mužjakovoj individualnosti i seksualnoj snazi, što može privući ženke. Možda su i naši muški preci na ovaj način pokušavali zavesti ženke. Dugačak penis kod čovjeka možda se razvio i iz još jednog razloga — oblika spolnog odabira poznatog pod nazivom natjecanjem spermija. Teorija natjecanja spermija isprva je nastala kao objašnjenje taktike parenja kod 463 kukaca. Većina ženki kukaca izrazito je promiskuitetna: pare se s nekoliko partnera, a potom ili izbacuju spermu svakog od njih ili je pohranjuju u sebi danima, mjesecima, pa čak i godinama. Stoga se mužjaci natječu sa svojom vlastitom spermom sačuvanom u reproduktivnom traktu ženke. Mužjak vretenca, primjerice, svojim penisom izbacuje spermu prethodnog udvarača prije nego što ejakulira. Mužjaci kukaca također pokušavaju razrijediti spermu svojih konkurenata ili je izgurati van. Neki čak nakon kopulacije stavljaju »čep« u spolni otvor ženke; drugi jednostavno 464 čuvaju ženku dok ne izlegne jaja. Dugačak falus kod čovjeka možda je također rezultat natjecanja spermija i oblikovan je tako da se spermiji polože bliže grliću maternice, čime im se u startu osigurava prednost pred 465 konkurencijom. Zanimljivo je da je tijekom jednog istraživanja s ciljem usporedbe dužine penisa u odnosu na tjelesnu veličinu kod različitih vrsta čovjekolikih majmuna, Alan Dixson uočio da je veličina penisa uglavnom u korelaciji s načinom života skupine. Tako mužjaci primata koji žive u velikim zajednicama nekoliko mužjaka i ženki obično imaju veće penise, dok mužjaci koji žive sami s nekoliko ženki obično imaju male penise u odnosu na veličinu tijela. Ljudi su jedinstveni u usporedbi s našim bliskim srodnicima, čovjekolikim majmunima, ali u usporedbi s daleko većim uzorkom primata, veličina ljudskog falusa upućuje na to da smo se razvili u


zajednicama koje su obuhvaćale više manjih skupina okupljenih oko jednog 466 mužjaka. Još jedan ostatak iz vremena kada smo se tek počeli vezati u parove? Možda.

* Na rani početak života u parovima upućuje i činjenica da muškarci imaju prosječno velike testise. Ovu značajku možda najbolje objašnjavaju rezultati proučavanja veličine testisa kod čimpanzi i gorila. Mužjaci čimpanze imaju velike testise u odnosu na veličinu svog tijela i smatra se da te tvornice spermija postoje zato što su ženke čimpanze promiskuitetne. Mužjaci moraju položiti veliku količinu sperme kako bi nadmašili druge mužjake. Količina je važna. Gorile, pak, imaju male testise, najvjerojatnije zato što ne kopuliraju često i nemaju 467 veliku konkurenciju drugih mužjaka. Prosječna veličina testisa kod čovjeka može biti rezultat ljudske dualne reproduktivne strategije. Uz serijsko parenje — i potajne preljube — naši su muški preci bili izloženi izraženijem natjecanju spermija nego gorile, ali 468 daleko manjem od naših najbližih srodnika, čimpanza. Još jedan čimbenik koji upućuje na ranu evoluciju monogamije je činjenica da ljudski testisi proizvode manje spermija od testisa čimpanzi. Štoviše, ljudska sperma je slabije kvalitete, mnogi spermiji imaju anomalije. 469 K tome, muškarci imaju manje rezervoare sperme. Čimpanze i mužjaci drugih promiskuitetnih ili poliginih vrsta ne mogu si priuštiti da im ponestane spermija, niti si mogu dopustiti da »isporuče« lošiju kvalitetu sperme koja će izgubiti bitke koje stalno vode sa spermom drugih mužjaka u vaginalnom kanalu. Međutim, mužjaci monogamnih vrsta mogu si priuštiti manju količinu i slabiju kvalitetu sperme, kao i manje zalihe. U stvari, s obzirom na našu evolucijsku povijest vezivanja u parove, zašto muškarci uopće imaju toliko sperme? Možda se ženkama naših predaka sviđao oblik i veličina falusa pa su nesvjesno birale i mužjake s velikim, 470 dupke punim privjescima.

* Konkurencija između mužjaka; ženski odabir. Znanstvenici općenito


naglašavaju ova dva aspekta spolnog odabira jer mužjaci u prirodi imaju veće šanse da će se morati međusobno boriti za povlasticu parenja, a ženke će pri 471 tome vjerojatno biti izbirljive. Razlozi za to temelje se na genetičkoj logici. Cijena stvaranja potomstva za ženke mnogih vrsta vrlo je visoka. Nakon što zanesu, danima, tjednima ili mjesecima nose fetus i često pretežno same odgajaju svoju mladunčad. Osim toga, ženke na svijet mogu donijeti samo ograničen broj mladunaca, a za rađanje i odgajanje svakog djeteta ili legla treba vremena. Stoga je u najboljem interesu ženke pažljivo odabrati partnera jer nema previše mogućnosti za razmnožavanje. Mužjaci, pak, u reprodukciju moraju ulagati puno manje. Oni samo doniraju spermu. Što je još važnije, mužjaci mogu stvarati potomstvo znatno redovitije i češće od ženki — sve dok uspijevaju otjerati druge udvarače, privući ženke i oduprijeti se seksualnoj iscrpljenosti. Stoga je za mužjaka u reproduktivnom smislu bolje pariti se praktički sa svima, bez iznimke. Tako mužjaci većine vrsta više vremena i metaboličke energije ulažu u udvaranje (eng. mating effort), dok ženke svih vrsta sisavaca ulažu daleko više vremena i metaboličke energije u hranjenje i njegu mladunaca (eng. parenting effort). Zbog tih razlika u roditeljskim naporima, općenito su mužjaci ti koji se natječu međusobno za naklonost ženki, a ženke su općenito te koje biraju između dva ili više mužjaka. Međutim, u prirodi viđamo i alternativne oblike spolnog odabira — mužjake koji biraju između ženki i ženke koje se natječu za naklonost mužjaka. Ljudi nisu iznimka. Otiđite u bilo koji bar ili klub ili domjenak i promatrajte žene kako se međusobno natječu dok muškarci biraju među njima. Kao što je esejist i satiričar H. L. Mencken rekao: »Poljubac između dvije žene uvijek me podsjeti na rukovanje profesionalnih boraca prije početka meča.« U stvari, nekoliko važnih ženskih osobina vjerojatno se razvilo zbog ženskog suparništva u pradavna vremena, i mužjaka koji su birali partnerice između njih. Jedna od najuočljivijih osobina su vjerojatno trajno uvećane dojke.

Zašto su nastale velike grudi?


Šezdesetih godina prošlog stoljeća, etolog Desmond Morris postavio je sljedeću tezu: kada su naši preci počeli uspravno hodati, spolna obilježja koja su isprva krasila stražnji dio tijela evoluirala su tako da umjesto toga 472 ukrašavaju grudi i glavu. Stoga su se kod žena razvile ispupčene crvene usne koje imitiraju usne vagine i ovješene mesnate dojke koje imitiraju natečenu stražnjicu. Mužjake naših predaka privlačile su ženke s tim obilježjima spolne zrelosti i spremnosti za parenje. Stoga su ženke s velikim grudima imale više mladunaca i tako ovu osobinu prenosile i širile stoljećima. Međutim, znanstvenici su ponudili nekoliko alternativnih hipoteza. Možda su se grudi razvile kako bi signalizirale »ovulacijski potencijal«. Budući da su žene u najboljoj reproduktivnoj dobi imale bujnije grudi od djece ili žena koje su prošle menopauzu, muškarci su te nabrekline vjerojatno tumačili kao sigurne znakove plodnosti i znatno češće za 473 partnerice birali žene s velikim grudima. Prema drugoj teoriji, dojke kod primata nabreknu samo dok ženka doji mlade pa su možda te »zastave« ujedno oglašavale i njezinu sposobnost za 474 reprodukciju i za hranjenje mladunaca — znak da se radi o dobroj majci. Ili su se možda razvile kao mamac kojim će mužjake zavarati i uvjeriti ih da je 475 ženka reproduktivno sposobna. Posljednja zanimljiva teza koju ću ovdje iznijeti sugerira da su dojke primarno bile spremište masnoće, važne rezerve koje mogu pomoći za vrijeme trudnoće i dojenja iz kojih se može crpsti energija kada hrane nema 476 dovoljno. Sve te teorije imaju genetičkog smisla. Ipak, dizajn im je loš. Te izbočine oko mliječnih žlijezda kao da nisu postavljene na dobrom mjestu. Kada žena trči, dojke poskakuju i izazivaju bol. Ispadnu prema naprijed i priječe pogled kada se sagne pokupiti hranu. Mogu i ugušiti dijete koje siše. Osim toga, dojke (bilo koje veličine) osjetljive su na dodir. Bradavice se ukrute na najmanji dodir, a kod mnogih žena poigravanje s dojkama potiče spolnu želju. Stoga ne bih u potpunosti zanemarila Morrisovu izvornu teoriju o seksualnoj svrsi ženskih grudi: zajedno s nekoliko drugih mogućih namjena ovih privjesaka mekih poput jastuka, našim davnim muškim precima vjerojatno su se sviđale ženske grudi i češće su se parili sa ženama s velikim poprsjem, koje su spremno reagirale na njihovo udvaranje i tako su svojevrsnom selekcijom pridonijeli razvoju ovih ženskih ukrasa na cijelom


planetu. Dok su se naši rani preci trudili osvojiti najpoželjnije »supružnike« i tajne ljubavnike, razvili su se i drugi temeljni aspekti ljudske seksualnosti. Muškarcima raste brada, a žene imaju gladak ten; muškarcima se glas produbljuje u pubertetu, dok žene zadržavaju nježnije tonove. Kako to? O dlakama na licu Darwin je napisao sljedeće: »Našim muškim praocima 477 brada je služila kao ukras kako bi šarmirali ili uzbudili suprotni spol...« Međutim, brade su se mogle razviti iz nekoliko razloga. Povećavaju lice muškarca kako bi izgledalo dominantnije i opasnije. Osim toga, skrivaju nijanse izraza lica, zbog čega se muškarci čine manje emotivnima i manje ranjivima. Ti su atributi mogli impresionirati, pa čak i zastrašiti druge mužjake. Međutim, brade nastaju uslijed djelovanja testosterona i ta se značajka javlja kada se dječaci počinju transformirati u muškarce. Stoga su muške brade zasigurno privlačile pradavne žene kao znak snage, zrelosti i muževnosti, dok je glatki ten žena možda upućivao na mladost te omogućavao jasan prikaz ženinih osjećaja i spolnih interesa. Muški duboki glasovi također nastaju djelovanjem testosterona i označavaju spolnu zrelost pa su grubi tonovi muškog glasa možda bili još jedna od osobina koje su zastrašivale druge mužjake i privlačile ženke, dok su nježni ženski glasovi muškarcima bili nalik na dječje i nimalo prijeteći. Doista, Darwin je visoki ton ženskog glasa usporedio s glazbenim instrumentom i zaključio: »Možemo nagađati da su sposobnost stvaranja 478 glazbe razvili kako bi privukli suprotni spol.« Bez obzira na razlog, u Lucyino vrijeme neki su mužjaci i ženke imali više mladunaca od ostalih pa su se selekcijom proširili neobični ukrasi na tijelima tih pojedinaca — debeli, dugi penis; trajno povećane grudi; muške brade i duboki glasovi te ljupki ženski tonovi.

* Mi smo uistinu poput golih čovjekolikih majmuna, a gubitak dlaka na tijelu mogao je biti, barem djelomično, još jedan rezultat spolnog odabira. Zapravo, mi nismo izgubili dlake na tijelu; imamo isti broj folikula kao i čovjekoliki majmuni, ali je dlaka na našem tijelu slabije razvijena. Za objašnjenja ove osobine, našeg zakržljalog krznenog kaputa, potrošeno je puno tinte i papira. Tradicionalno objašnjenje jest da je to dijelom rezultat svojevrsne revizije sustava grijanja i hlađenja u ljudskom


tijelu. Znojni trkač. Mnogi smatraju da je kod naših predaka koji su lovili, skupljali ostatke plijena divljih zvijeri i brali plodove i pri tome prelazili velike udaljenosti u potrazi za divljači, dlaka koja je prije služila kao izolacijski sloj zamijenjena tjelesnom masnoćom i žlijezdama znojnicama koje su izlučivale tanki rashladni sloj tekućine preko pregrijanih ogoljenih prsa i udova. Drugi pak tvrde da su naši preci izgubili dlake na tijelu kako bi smanjili učestalost infestacije parazitima, dok neki smatraju da je naša 479 bezdlakost evoluirala zbog toga što se ljudske bebe rađaju izrazito nezrele. Možda je gubitak dlaka na tijelu također poslužio kao seksualni mamac. Kroz stanjeno krzno, nježnija područja oko grudi i na preponama postala su vidljivija, izloženija, osjetljivija na dodir. Nije slučajnost da žene imaju manje dlačica oko usana i grudi — na mjestima gdje stimulacija lako može dovesti do snošaja. A dijelovi tijela na kojima su naši preci zadržali dlake čine se podjednako poticajnima za seks kao i ona gdje su ih izgubili. Dlake pod pazusima i na preponama zadržavaju aromu znoja i spolovila — mirise koji mnoge ljude izričito privlače. Poput muške brade i duboka glasa, glatkog ženskog lica i visokih tonova glasa, neki obrasci rasta dlaka kod ljudi pojavljuju se u pubertetu — na početku spolnog sazrijevanja. Stoga je najjednostavnije objašnjenje to da su se sve ove osobine razvile iz nekoliko razloga — između ostalog, da bi naši hominidni preci zadivili partnere i ljubavnike u trenutku kada su izronili iz sve manjih afričkih prašuma kako bi se parili i podizali mlade kao tim.

Tijelo u obliku pješčanog sata Nitko ne zna kada su pradavne žene poprimile svoju skladnu figuru, .ili danas muškarci u cijelom svijetu naginju upravo tom obliku. Psiholog Devendrá Singh pokazao je cijeli niz crteža mladih žena skupini američkih muškaraca i pitao ih koji oblik tijela smatraju posebno 480 privlačnim. Većina se odlučila za žene čiji je opseg struka bio oko 70% opsega bokova. Pokus je potom ponovno izveden u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Australiji, Indiji, Ugandi i na još nekoliko mjesta. Odgovori su varirali, ali mnogi su ispitanici prednost davali tom istom omjeru struka i kukova.


Zatim je Singh, proučivši 330 umjetničkih djela iz Europe, Azije, Sjeverne i Južne Amerike i Afrike, od kojih su neka bila stara 32.000 godina, 481 ustanovio da je većina žena prikazanih na slikama imala te iste proporcije. Zanimljivo, i na duplericama Playboy a nalazimo iste proporcije, kao i kod današnjih supermodela. Čak je i Twiggy, izrazito mršava manekenka i supermodel iz 1960-ih godina, imala omjer opsega struka i kukova od točno 70%. Ovaj je omjer kod žena uglavnom nasljedan i za njega su zaslužni geni. Štoviše, premda varira od žene do žene, ovaj se omjer mijenja lijekom ovulacije i približava se 70%. Zašto se priroda toliko potrudila napraviti žene s oblinama? I zašto muškarci u cijelom svijetu cijene te specifične proporcije ženskog struka i kukova? Najvjerojatnije iz nekog evolucijskog razloga. Žene s omjerom opsega struka i kukova od oko 70% imaju bolje predispozicije za rađanje djece, kaže Singh. Imaju odgovarajuću količinu masnoće raspoređenu po pravim mjestima — zbog visoke razine estrogena u odnosu na testosteron. Žene koje značajno odstupaju od tih proporcija teže će ostati u drugom stanju; zanijet će 482 u kasnijoj životnoj dobi i imati više spontanih pobačaja. Jajolika, kruškolika tijela, tijela u obliku štapa: žene različitih oblika tijela također pate i od nekih kroničnih bolesti kao što su dijabetes, visoki tlak, bolesti srca, određene vrste karcinoma i problemi s cirkulacijom. Sklone su i različitim poremećajima osobnosti. Stoga Singh iznosi teoriju da je privlačnost koju muškarci osjećaju prema ženama s određenim omjerom opsega struka i bokova zapravo prirodno odabiranje zdravih, plodnih partnerica. U stvari, budući da je ta naklonost tako duboko ukorijenjena u muškoj psihi, muškarci svih dobi iskazuju takav ukus za žene, čak i kada ih ne zanima stvaranje vlastitog potomstva. Pa ako se muškaci najčešće odlučuju za žene s tijelom u obliku pješčanog sata, žene biraju muškarce s tijelom u obliku obrnutog trokuta, koji se opisuje kao omjer širine ramena i kukova. Žene u cijelom svijetu smatraju muškarce privlačnijima ako imaju široka ramena i uske kukove — znak više razine testosterona i tjelesne snage. Doista, mlade djevojke s tijelom u obliku pješčanog sata i mladići s trokutastim torzom u pubertetu ranije stupaju u 483 intimne odnose i imaju više partnera.

Simetrija


Naslijedili smo još jedan seksualni mamac: simetriju tijela i lica. I muškarci i žene traže partnere dobrih proporcija. Prije više od 2500 godina Aristotel je tvrdio da postoje neki univerzalni standardi tjelesne ljepote. Jedan od njih su, smatrao je, uravnotežene tjelesne proporcije — simetrija. Simetrično je lijepo — kukcima, pticama, sisavcima i ljudima u cijelom 484 svijetu. Ženka kljunarice traži partnere s jednakim krilima. Lastavice pokućarke vole partnere s repovima pravilnih proporcija. Majmuni su skloni tražiti partnere sa simetričnim zubima. A bez obzira jeste li u Novoj Gvineji ili u New Yorku, možete (vi, kao i bilo tko drugi) razabrati lijepe ljude oko 485 sebe. Čak i dvomjesečne bebe duže zure u simetrična lica. Svi reagiramo na 486 simetriju. »Ljepota je istina, istina je ljepota«, napisao je Keats u svojoj »Odi grčkoj urni«. Keatsove riječi zbunile su mnoge. Međutim, ispostavilo se da ljepota simetrije doista govori temeljnu istinu. Stvorenja s ujednačenim, proporcionalnim ušima, očima, zubima i čeljustima, sa simetričnim laktovima, koljenima i grudima uspjela su odbiti bakterije, viruse i druge sićušne predatore koji mogu izazvati tjelesne anomalije. U stvari, simetrično građeni muškarci obično imaju snažniji imunitet. Životinje i ljudi, dakle, simetrijom reklamiraju svoju superiornu genetičku sposobnost borbe protiv 487 bolesti. Stoga se čini da je privlačnost koju ljudi osjećaju prema simetrično građenim udvaračima primitivni biološki mehanizam čija je svrha 488 usmjeravati nas na to da biramo genetski robusnije partnere. Priroda nije željela riskirati: mozak prirodno reagira na lijepo lice. Kada su znanstvenici zabilježili aktivnost mozga heteroseksualnih muškaraca u dobi 21-35 godina dok su gledali žene lijepog lica, ventralno tegmentalno 489 područje (VTA) je zasvijetlilo. To je predio mozga koji proizvodi želju ili žudnju. Nije iznenađujuće da su žene sa simetričnim licima i tijelima često mogle birati između više udvarača. Uslijed toga, izrazito lijepe žene obično 490 se udaju za muškarce višeg statusa. Izrazito simetrični muškarci također uživaju reproduktivne povlastice. U spolne odnose stupaju otprilike četiri godine prije svojih nesimetričnih vršnjaka; osim toga, imaju i više seksualnih partnerica te više preljubničkih 491 afera. Osim toga, žene redovitije doživljavaju orgazam sa simetričnim 492 muškarcima. A evo i gdje se njihova simetrija isplati: žene u ovulaciji više vole miris 493 simetrično građenih muškaraca, a kada žena koja ovulira doživi orgazam s


proporcionalno građenim muškarcem, njezine kontrakcije usišu više njegove 494 sperme, favorizirajući tako njegov DNK. Muškarci s izrazito simetričnim 495 licem obično imaju i bolju kvalitetu sperme, dobru za pravljenje djece. Budući da si simetrijom povećavamo izbor u igri traženja partnera, žene se posebno trude postići je. Nanošenjem pudera na lice postižu da su obje strane lica sličnije jedna drugoj. S maškarom i tušem za oči postižu da im oči izgledaju identično. Ružem za usne vizualno povećavaju jednu usnu da bi je uskladile s drugom. Plastičnim operacijama, vježbanjem, pojasevima, grudnjacima, pripijenim trapericama i majicama oblikuju tijelo i lice kako bi dobile simetrične proporcije koje muškarci preferiraju. Priroda pomaže. Znanstvenici su ustanovili da su šake i uši žena simetričnije tijekom mjesečne ovulacije.38 Ženske grudi također postaju 497 više simetrične tijekom ovulacije. Nadalje, mladi muškarci i žene često su prilično simetrični; nesimetrične proporcije obično poprimamo nakon što izađemo iz reproduktivne dobi. 496

»Specijalni efekti« ljubljenja Akademici često ističu da je ljubljenje još jedan od prirodnih načina na koji procjenjujemo partnera, šarmiramo ga vatrometom erosa i pobjeđujemo u igri parenja. Međutim, u samo 40% od osamdeset i osam kultura u kojima su se istraživanja nedavno provodila, muškarci i žene se ljube na erotski način — 498 usne im se dodiruju dovoljno dugo da razmijene slinu. A većina tih kultura su složena poljoprivredno--industrijska društva. U stvari, sve do prvog kontakta s ljudima iz zapadnog svijeta, ljubljenje navodno nije bilo poznato u afričkoj etničkoj skupini Somali, u narodu Lepcha ili Rong u saveznoj indijskoj pokrajini Sikkim, kao ni u indijanskom plemenu Siriono u Južnoj Americi, dok je narodu Tsonga u Južnoj Africi i drugim starosjedilačkim 499 narodima ljubljenje bilo odvratno. Erotsko ljubljenje nije univerzalna ljudska osobina; stoga mnogi misle da se nije razvilo kao mehanizam zavođenja ili uparivanja. S druge strane, pak, ljubljenje može unaprijediti partnersku vezu. Muškarci i žene u zapadnim društvima tvrde da se ljubljenjem emocionalno zbližavaju sa svojim partnerom. U pravu su. Ljubljenje s dugoročnim partnerom podižemo razinu oksitocina, kemijske supstance u mozgu povezane s osjećajima povjerenja,


privrženosti i emocionalnog jedinstva. Ljubljenje smanjuje i razinu kortizola, hormona stresa, što također pridonosi ovim osjećajima privrženosti. Štoviše, ljubljenje ubrzava otkucaje srca i povećava krvni tlak, širi zjenice i produbljuje disanje — oblike senzualnih reakcija koji vas mogu potaknuti na seks s voljenom osobom. A kao što znate, s orgazmom dolazi i novi nalet oksitocina — i još snažniji osjećaji privrženosti. Govori se da je voljeti svog partnera najbolje što možete učiniti za svoju djecu. S obzirom na to da ljubljenje pojačava privrženost prema partneru, možda time pridonosimo i jačanju reproduktivnih i roditeljskih, odnosno odgojnih sposobnosti i vještina. Ljubljenje može poslužiti i kao izravan alat za zavođenje. Slina sadrži 500 testosteron — hormon spolne želje. Muškarcima se često traljavi, vlažni 501 poljupci sviđaju više nego ženama. Stoga možda nesvjesno pokušavaju ubrizgati tu seksi supstancu kako bi potencijalnu partnericu namamili u krevet. Ženin dah i slina mijenjaju se tijekom menstrualnog ciklusa. Stoga muškarac takvim traljavim poljupcem pokušava prepoznati signale ženine 502 plodnosti. Na taj se način ljubljenje možda razvilo kao prilagodljivo sredstvo spolnog poticaja, kao i pomoć prilikom formiranja parova i reprodukcije. Dobar prvi poljubac čak može pokrenuti osjećaje zaljubljenosti. Svaka novina aktivira dopaminski sustav u mozgu. Kao što znate, dopamin povezujemo s romantičnim osjećajima, odnosno zaljubljenošću. Stoga, ako je prvi poljubac uzbudljiv, može vas gurnuti preko »praga« i možete se zaljubiti — a to je početak procesa »parenja«. Zaključujem, dakle, da ljubljenje jest biološki mehanizam, da se razvilo kako bi olakšalo iniciranje i očuvanje veze između dvoje ljudi. Međutim, ovaj je naslijeđeni mehanizam u nekim društvima izmijenjen kada su naši preci počeli stvarati pravila pristojnog spolnog ponašanja. Međutim, ljubljenje je opasno. Tim malim, gotovo simboličnim činom možete saznati nevjerojatno puno o svom potencijalnom partneru. Vidite ga u jasnom svjetlu, možete ga omirisati, kušati, čuti i osjetiti. Te poruke koje vaša osjetila šalju istog trena preuzima pet od vaših dvanaest moždanih živaca i odlaze izravno u mozak. Ondje se rasprsnu i iz prve ruke pružaju vam informaciju o zdravlju te osobe, njezinim prehrambenim navikama, konzumiranju alkohola i cigareta te stanju duha. Poljubac nije samo poljubac. U stvari, prvi poljubac može biti katastrofalan. U nedavnoj studiji provedenoj na 58 muškaraca i 122 žene, 59% muškaraca i 66% žena reklo je 503 da su potencijalnu romansu prekinuli nakon prvog poljupca. Bio je to


poljubac smrti. Ne ljube se svi, naravno. Ipak, u kulturama u kojima se ljubljenje smatra odvratnim i odbojnim, muškarci i žene redovito tapšaju, sišu, ližu ili miluju lice voljene osobe — kao što to čine mužjaci i ženke drugih vrsta. Psi jedni drugima ližu usta i lice. Krtice se trljaju nosovima. Slonovi stavljaju surle jedni drugima u usta. Albatrosi se kuckaju kljunovima. Bonobo majmuni, naši najbliži srodnici iz porodice čimpanza, ljube se dubokim uranjanjem jezika u usta partnera — tzv. francuski poljubac. Erotsko spajanje usana kod ljudi moglo bi biti dio puno većeg repertoara metoda udvaranja izraženih kod različitih vrsta na različite načine, koji služe različitim svrhama — između ostalog za upoznavanje, pa možda čak i za ostavljanje dojma na potencijalnog partnera za parenje.

* Od svih ljudskih seksualnih ukrasa i navika, tri su osobine najznačajnije, a ujedno muškarcima i ženama donose najviše užitka: sposobnost žene da kopulira licem u lice, ženini intenzivni orgazmi, ali i prevrtljivi obrasci njegova postizanja, te ženina nevjerojatna sposobnost za cjelodnevni seks. Svim tim ženskim dražima muškarci su stoljećima stvarali hvalospjeve, ako ne i tisućljećima. Je li se i Lucy seksala licem u lice? Mislim da jest. Sve moderne žene imaju vaginu okrenutu prema dolje, a ne prema natrag, kao ženke drugih primata. Budući da je malo nagnuta, snošaj licem u lice udoban je za žene. U stvari, u ovom položaju zdjelična kost muškarca trlja ženin klitoris i time spolni odnos čini krajnje stimulirajućim. Ne iznenađuje činjenica da je snošaj u tzv. misionarskom položaju, licem u lice, u većini kultura najomiljeniji položaj u seksu, premda postoji 504 velik broj varijacija. Pripadnici južnoameričkog indijanskog plemena Kuikuro, koje živi u Amazoniji, spavaju u mrežastim ležaljkama rastegnutim oko obiteljskog ognjišta pa ljubavnici imaju vrlo malo privatnosti. Štoviše, jedan pogrešan pokret i oboje mogu pasti u vatru koja gori cijelu noć. Zbog tih nepovoljnih okolnosti, supružnici i ljubavnici vode ljubav u šumi, gdje je tlo neravno i često vlažno. Žena ovdje ne može ležati na leđima pa umjesto toga čuči, saginje se te stražnjicu i leđa drži iznad tla napetim rukama i nogama. Ipak, svog dragog gleda u oči dok vode ljubav.


Ljudi su smislili desetke drugih položaja za snošaj, ali odnos licem u lice prikazan je na nebrojenim umjetničkim djelima u cijelom svijetu i vjerojatno je zaštitni znak ljudske vrste. Ako je Lucy imala nagnutu vaginu i poticala spolni odnos licem u lice, partneri su joj mogli vidjeti lice, šaputati joj, gledati je u oči i prepoznati nijanse izraza njezina lica. Odnos u tom položaju potiče intimnost, komunikaciju i razumijevanje. Stoga pretpostavljam da se ženski vaginalni 505 kanal okrenut prema dolje razvio na temelju spolnog odabira. Poput pradavnih ženki s osjetljivim grudima koje su se klatile, one s nagnutom vaginom i one koje su vodile ljubav licem u lice, formirale su čvršće veze sa svojim »posebnim prijateljima« i rađale disproporcionalno više mladunčadi — prenoseći te osobine na žene modernog doba.

Ženski orgazam Još jedna zadivljujuća osobina većine žena je njihova sposobnost doživljavanja orgazma. Neki znanstvenici ne vjeruju da je ženski orgazam osobina koja se razvila u reproduktivne svrhe. Tvrde da je orgazam važan za muškarce jer se pulsiranjem sperma gura dublje u unutrašnjost vagine. Međutim, ženino jajašce prirodno će iskočiti iz jajnika jednom mjesečno, bez obzira na spolnu aktivnost ili reakciju. Nadalje, žene »svršavaju« s različitim partnerima, u različito vrijeme i na različitim mjestima, dok su muškarci prilično dosljedni u svojim spolnim reakcijama, što također sugerira da ženski orgazam nije 506 neophodan za reprodukciju Još važnije, žene koje redovito dožive orgazam 507 nemaju veći broj djece od onih koje ga ne doživljavaju. Osim toga, žene koje lako dožive orgazam, tijekom života nemaju više seksualnih partnera 508 niti nekih drugih poznatih reproduktivnih prednosti Stoga mnogi smatraju da ženski orgazam nije nastao selekcijom u prošlosti. Neki čak ženski orgazam uspoređuju s muškim bradavicama — beskorisna značajka žena koja se kroz evoluciju provukla jer je bila od velike reproduktivne važnosti pradavnim muškarcima. Njihov je zaključak da 509 ženski orgazam uopće nije rezultat nikakve prilagodbe

*


Čekajte malo. Klitoris nije relativno inertan komad tkiva poput muške bradavice; to je izuzetno osjetljiva nakupina živčanih završetaka čija je primarna uloga induciranje orgazma. Za ženu je orgazam putovanje, promijenjeno stanje svijesti, druga stvarnost koja eskalira u kaos, a potom budi osjećaje smirenosti, nježnosti i privrženosti. Ti osjećaji privrženosti prema partneru zasigurno jačaju njihovu vezu i tako povećavaju vjerojatnost opstanka njihovih potomaka. Ženski orgazam signalizira još nešto: zadovoljstvo. Muškarci vole kada žene dožive vrhunac jer im to ulijeva sigurnost da je njihova partnerica zadovoljena i da će imati manju potrebu ili želju potražiti seks negdje drugdje. Stoga ženski orgazam može i kod njezina partnera pobuditi osjećaje 510 privrženosti Štoviše, zbog orgazma od kojeg se muti pamet, žena će vjerojatno poželjeti još seksa s tim istim partnerom, što će kod oboje dodatno ojačati osjećaje privrženosti. U stvari, žene obično postižu vrhunac s muškarcima koji im u seksu posvećuju puno pažnje te s dugogodišnjim, predanim partnerima. Žene redovitije doživljavaju orgazam sa svojim muževima, primjerice, nego s tajnim ljubavnicima ili tijekom neobveznih avantura za jednu noć. Ulične prostitutke koje spavaju s nepoznatim muškarcima rjeđe postižu vrhunac od onih koje dolaze na poziv i seksaju se s pažljivijim mušterijama koje bolje plaćaju i redovito se vraćaju. Možda je ženski orgazam također evoluirao kako bi se prednost dala strpljivom i brižnom gospodinu Pravom umjesto uljudnom, ali samovoljnom gospodinu Krivom. Ženski orgazam može također olakšati začeće s gospodinom Pravim. Maternica se uslijed orgazma ritmično steže i tako usisava spermu kroz 511 grlić. Žena je nakon orgazma opuštena i to je motivira da ostane ležati, zadržavajući tako spermu u vaginalnom kanalu. Žene nakon seksa, u stvari, 512 zadržavaju više sperme onih muškaraca koji ih dovedu do orgazma. Stoga ostajem pri nepopularnom mišljenju da se ženski orgazam razvio u istinske svrhe: potaknuti žene na seks s gospodinom Pravim umjesto s gospodinom Pogrešnim, i ohrabriti ih da započnu i održe vezu u paru sa 513 zdravim, pažljivim, reproduktivno sposobnim partnerom. Ukratko, ženski orgazam možda se nije razvio kako bi žene rodile više djece, već da ih usmjeri ka odabiru bolje opremljenih partnera, i u mentalnom i u tjelesnom smislu, koji će im pomoći podići potomstvo u stabilnoj vezi — i tako njihovoj djeci pružiti nadprosječno velike šanse za opstanak.


* Zapravo, ženski se orgazam vjerojatno razvio davno prije nego što su se naši preci spustili s drveća. Ženke svih primata i razvijenijih sisavaca imaju klitoris. Klitoris ženke čimpanze veći je od klitorisa žene, i u relativnom i u apsolutnom smislu. A jednom kada se ženka seksualno uzbudi, počinje grozničavo kopulirati — što sugerira da ženke čimpanze nekoliko puta dosegnu vrhunac. Ženke mnogih vrsta sisavaca također doživljavaju promjene tijekom spolnog odnosa, uključujući povišeni krvni tlak i razinu hormona, ubrzano disanje i otkucaje srca, napetost mišića; osim toga, glasaju se vrlo izraženim tonovima. Sve to podsjeća na reakcije žena tijekom 514 orgazma. Stoga se orgazam najvjerojatnije događa i kod mnogih drugih 515 životinja. Lucy je sposobnost za orgazam vjerojatno naslijedila od Ardi i njezinih drugih pretkinja koje su pretežno živjele na drveću i tu je fantastičnu značajku prenijela nama.

Hoće li ili neće? Od svih trikova koje žene primjenjuju u svrhu zavođenja jedan je znanstvenicima posebno zanimljiv — a u njemu podjednako uživaju i žene i muškarci — ženina je izvanredna sposobnost da se u spolni odnos upusti kada ona to želi. Kao što se sjećate, mužjacima i ženkama gotovo svih drugih vrsta seks nije stalno dostupan. Zašto? Zašto što ženke koje pripadaju rodovima životinja koji se spolno razmnožavaju imaju razdoblje tjeranja, ili estrus, izvan kojeg uglavnom odbijaju prihvatiti mužjaka. 516 Naravno, ima i iznimaka. Međutim, ponašanje žena nalazi se na samom kraju razvojnog kontinuuma: možemo imati spolne odnose tijekom cijelog mjesečnog menstrualnog ciklusa i redovito to činimo, možemo to činiti i tijekom većeg dijela trudnoće, a sa spolnim odnosima možemo nastaviti čim se oporavimo od poroda — i često to činimo — mjesecima ili godinama prije nego što prestanemo dojiti dijete. Kritičari kažu da ženina trajna spremnost na seks postoji samo u snovima mladića i strahovanjima starijih muškaraca. Ne radi se o tome. Ako žena to želi, ona može imati spolni odnos kad god to poželi. Udane žene u SAD-u imaju spolne odnose prosječno jednom do tri puta


517

tjedno, ovisno o dobi. U mnogim kulturama žene, prema njihovim riječima, vode ljubav svakog dana ili svake noći, osim kada to priječe ratni ili 518 religijski rituali ili drugi lokalni običaji. Osim toga, seks ne završava ni s 519 menopauzom ili starenjem. To ne znači da žena uvijek ima visoki libido, ali više nema određena razdoblja tjeranja, što joj omogućava spolne odnose u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu i pod bilo kojim okolnostima. 520 Ponuđeno je nekoliko teorija o gubitku periodičnosti estrusa. Tradicionalno objašnjenje je da su ženke naših predaka izgubile estrus kako bi učvrstile svoju vezu s jednim mužjakom. Budući da je mogla kopulirati u bilo koje vrijeme, ženka je svog »posebnog prijatelja« mogla stalno zadržati uz sebe. Međutim, mnoge ptice i neki sisavci su monogamni, ali nitko od njih, osim žena, ne pokazuje kontinuiranu raspoloživost za seks. Mora stoga postojati bolje objašnjenje za ovu izuzetnu žensku osobinu. Možda je preljub bio ključan za gubitak estrusa. Ako je potajni seks Lucy i njezinim družbenicama pružao dodatnu zaštitu i podršku, onda je u njezinu interesu bilo kopulirati s tajnim ljubavnicima kad god bi joj se ukazala prilika. A da biste mogli »šarati«, morate iskoristiti trenutak. Ako je vaš »posebni prijatelj« u izvidničkom i skupljačkom pohodu, a njegov mu se brat pridruži u skupljanju oraha, ne možete čekati dok vam se ne vrati estrus: morate se seksati tog trena. Trajna spremnost na spolne odnose ženkama je omogućila primjenu obje temeljne reproduktivne strategije: održavanje trajnije veze s jednim mužjakom i osiguravanje dopunskih kopulacija s drugim partnerima. Stoga, ako je Lucy imala nešto duže mjesečno razdoblje spremnosti na spolne odnose koje je trajalo, recimo, dvadeset umjesto samo deset dana, njezina veza utemeljena na seksu s »posebnim prijateljem« i tajnim ljubavnicima održala se duže, pribavljajući joj veću zaštitu i više hrane. Ona je preživjela. Njezina djeca su preživjela. Sklonost sve dužim i dužim 521 razdobljima spremnosti na seks nastavila se razvijati. Osim toga, ženke koje su kopulirale tijekom većeg dijela trudnoće i ubrzo nakon poroda, vjerojatno su primale više »poklona« i preživljavale u većem omjeru od drugih, čime su ženama modernog doba prenijele osobinu stalne spolne prijemčivosti.

Tiha ovulacija


Ova neobična osobina, stalna spolna prijemčivost, toliko je veličanstvena da zasigurno predstavlja kulminaciju nekoliko ekoloških i reproduktivnih sila. Postavlja se pitanje: jesu li žene izgubile estrus ili dobile trajan estrus? Izgubile su estrus. Žene gotovo uopće ne pokazuju vidljive znakove ovulacije u tijeku. Kratko prije nego što jajašce iskoči iz jajnika, ljepljiva sluz na grliću postaje klizava, glatka i rastezljiva. Neke žene osjete grčeve. Neke u to vrijeme lagano krvare. Drugima se pak neuobičajeno masti kosa, grudi im postanu osjetljive na dodir ili imaju više energije nego inače. Tjelesna temperatura u vrijeme ovulacije poraste za gotovo cijeli stupanj i ostane normalna ili malo iznad toga do sljedeće menstruacije. S povećanjem napona 522 u tijelu, žena također izražava veći električni naboj. Osim tih iznimaka, ovulacija je tiha i neprimjetna. Žene ne spopada »seksualno ludilo« u sredini ciklusa — za razliku od ženki drugih primata koje se za vrijeme estrusa razmeću nabreklim, upadljivim genitalijama i ovulaciju obznanjuju primamljivim aromatičnim 523 mirisima i ustrajnim zavodničkim gestama. Umjesto toga, većina žena čak niti ne zna kada su plodne. U stvari, žena mora imati redovite spolne odnose da bi zatrudnjela i poduzimati mjere zaštite ako ne želi zanijeti. Ovulacija kod žena je skrivena. Tiha ovulacija zapravo je opasno nepraktična karakteristika. Dovela je do milijuna, možda i milijardi neželjenih trudnoća. Ipak, lako je uvidjeti prednosti tihe ovulacije u Lucyno vrijeme. Ako Lucyn partner nije znao kada su joj plodni dani, morao je redovito kopulirati s njom kako bi zanijela. Tihom ovulacijom Lucy je svog »posebnog prijatelja« stalno držala u svojoj blizini te tako uživala u njegovoj zaštiti i hrani koju je pribavljao. Ni ljubavnici nisu znali je li Lucy u ovulaciji ili nije pa je stoga mogla računati i na njihovu pozornost. A budući da se mužjaci primata koji se druže s nekom ženkom često brižno odnose prema njezinim mladuncima, ti su ljubavnici »sa strane« možda pazili i na njezinu djecu. Tiha ovulacija ženki je, dakle, priskrbila veću »količinu« onog što joj je trebalo — mužjaka. Mužjaci su dobili više prilika za seks jer je s gubitkom estrusa partnerica bila trajno raspoloživa. Povremene partnerice također su bile uvijek spremne za seks. Uz tihu ovulaciju »muž« nije morao tjerati druge udvarače jer njegova »žena« nikada nije signalizirala plodnost. Tiha ovulacija održavala je 524 mir.


* Međutim, od svih prednosti koje ova zadivljujuća ženska osobina pruža, najimpresivnija je mogućnost izbora. Oslobođena okova ovulacijskog ciklusa koji sputava sve druge životinje i s trajnim spolnim nagonom, Lucy je napokon mogla pažljivije birati svoje ljubavnike. Premda definitivno biraju partnere za seks i ponekad izbjegavaju spolni odnos s onima koji im se ne sviđaju, i to tako što se u ključnom trenutku pomaknu ili odbijaju zauzeti pozu za parenje, ženke čimpanze ne mogu sakriti svoju plodnost, glumiti umor ili glavobolju, ili udvarače otjerati ravnodušnošću ili uvredama. Kemija ih primorava na parenje dok su u estrusu. Stoga je riječ estrus izvedena od grčke riječi koja znači »obad«, odnosno strast ili gnjavator. Oslobođene tih mjesečnih hormonalnih bujica, žene naših predaka naučile su bolje kortikalno kontrolirati vlastitu spolnu želju. Sada su mogle naći bezbroj novih razloga za parenje — uključujući moć, osvetu, druženje, resurse i ljubav. »Hoće li ili neće?« postalo je učestalo pitanje. Veliki penisi, muška brada i duboki glas, glatki ženski ten, umilan glas i grudi koje se klate, snošaj licem u lice, ženski orgazam, stalna spremnost na seks: evolucija serijskog sparivanja i tajnog preljubništva promijenila je naša tijela. S vremenom smo postali opremljeni za zavođenje. Kada su pradavni muškarci i žene počeli međusobno formirati parove i raditi kao tim, selekcijom se razvijao ljudski mozak. Ljudska se psiha sada mogla vinuti u visine.

Razum i razmnožavanje Psiholog Geoffrey Miller bio je uznemiren zbog svih tih iznimnih ljudskih 525 vještina. Stoga je u nadasve originalnoj knjizi, Razum i razmnožavanje Miller nadopunio Darwinovu teoriju spolnog odabira, ustvrdivši da su ljudi razvili cijeli niz pretjeranih mentalnih talenata ponajviše kako bi impresionirali potencijalne partnere za razmnožavanje. Ljudska inteligencija, jezične vještine i glazbeni talenti, poriv za stvaranjem vizualne umjetnosti, priča, mitova, komedija i drama, spretnost u svim vrstama sporta, velika znatiželja, sposobnost rješavanja složenih matematičkih zadataka, moralnost, religiozni žar, poriv za davanjem u


dobrotvorne svrhe, politička uvjerenja, smisao za humor, pa čak i hrabrost, ratobornost, ustrajnost i ljubaznost, tvrdi Miller, previše su razmetljive i 526 troše previše metaboličkih resursa da bi se razvile samo u svrhu opstanka. Te izvanredne ljudske osobine zasigurno su, barem djelomično, nastale u cilju pobjeđivanja u igri parenja i razmnožavanja. 527 Mi smo »strojevi za zavođenje«, piše Miller. Njegovo obrazloženje: naše pretke koji su znali poetično govoriti, spretno crtati, lijepo plesati, izrađivati bolje alate, graditi bolje kolibe ili držati vatrenije moralne govore, suprotni je spol smatrao privlačnijima pa su stoga talentirani muškarci i žene imali više ljubavnika, a samim tim i više djece. Postupno je taj niz zadivljujućih ljudskih sposobnosti postao upisan u genetski kod. Štoviše, kako bi se istaknuli, naši su se preci specijalizirali — stvorivši čudesnu raznolikost ljudskih vještina koje danas poznajemo. Miller priznaje da su u svom jednostavnom obliku mnoge od ovih osobina bile korisne i za opstanak na stepama drevne Afrike; ti su talenti imali brojne svrhe. Međutim, da su našim precima te napredne sposobnosti bile istinski potrebne za opstanak, čimpanze bi ih također razvile. Ali nisu. Stoga je bogata lepeza naših mentalnih sposobnosti najvjerojatnije postajala sve složenija jer su se svidjele pripadnicima suprotnog spola koji su se radije parili s verbalno, glazbeno, umjetnički ili na neki drugi način talentiranim muškarcima i ženama. 528 Miller zaključuje: »Razum se razvio na mjesečini.«

* Pa ipak, kako su pradavni muškarci i žene uopće počeli preferirati te izvanredne osobine kod određenih udvarača? Mora da se kod onih koji su birali simultano razvio neki mehanizam u mozgu, zbog kojeg su ih privlačile maštovite rime, lirske melodije, lijepi crteži na tlu i druge dojmljive stvari koje su »umjetnici« izvodili radi njihova zadovoljstva. Moji suradnici i ja možda smo naišli na odgovor podvrgnuvši svoje ispitanike skeniranju mozga. Kada su sudionici u našim istraživanjima, smješteni u uređaj za skeniranje mozga, gledali fotografije izrazito lijepih muškaraca i žena (ne njihovih voljenih osoba), zabilježena je aktivnost u lijevom ventralnom tegmentalnom području (umjesto u desnom VTA, koji povezujemo sa zaljubljenošću). Zaključili smo da je ova reakcija u lijevom VTA povezana s estetski ugodnim doživljajem, a ne s osjećajima


zaljubljenosti. Možda ovi moždani krugovi imaju ulogu u svim estetski ugodnim doživljajima. Stoga, ako su udvarači Lucy nastojali osvojiti melodičnim pjesmama, zanimljivim crtežima, izvrsnim hicem ih nekim drugim posebnim talentom, neki od njih su joj se posebno svidjeli pa je zavodila samo njih. Potom, kada su druge djevojke i mladići zaveli one s drugačijim talentima i s njima dobili djecu, naši su preci postupno razvili nebrojene i izvanredne ljudske sposobnosti i vještine.

Zavođenje i obmane Ne iznenađuje me činjenica da oba spola pretjeruju u prikazu svojih talenata kako bi ostavili što bolji dojam. Svrha udvaranja nije iskrenost, nego osvajanje. Nemojte me krivo shvatiti: iskrenost se isplati. Ipak, nijedan los koji se udvara neće pokušati svoje rogove prikazati manjima; ponosno ih pokazuje. Isto je i s ljudima. Obmana u svrhu zavođenja mogla bi biti još jedna od vještina koje su razvili naši preci, barem djelomično, kako bi pobijedili u igri parenja. Uzmimo visinu muškaraca, primjerice. Svuda u svijetu, žene više privlače visoki muškarci — možda zbog toga što visoki muškarci dobivaju bolje poslove i više zarađuju, a to su resursi kojima žene prirodno teže radi svojeg budućeg potomstva. Zato muškarci lažu o svojoj visini, posebice na današnjim internetskim stranicama za pronalaženje partnera gdje žene moraju odlučiti s kojim će se muškarcem upoznati prije nego što ga vide. Muškarci se nadaju da će žene zanemariti njihovu laž kada ih osvoje drugim, privlačnijim osobinama. Žene lažu o svojoj težini — još jedna strategija parenja koje nismo svjesni. Kao što znate, žene s omjerom struka i bokova od 70% imaju uravnotežene razine estrogena, testosterona i drugih hormona potrebnih za rađanje zdrave djece. Zato je normalno da muškarce privlače žene gipke i uravnotežene figure. Ali, zašto lagati o visini i težini — kad se radi o očitoj obmani ? Zato što je, kao što reče Mae West, »bolje da vas odmjere od glave do pete nego da vas uopće ne primijete.« U cijelom životinjskom svijetu, mužjaci i ženke nastoje prevladati pogrešan prvi dojam i partnera zavesti drugim osobinama koje bolje jamče uspjeh.


Mnogima to i uspijeva. Inteligencija, zaigranost, znatiželja, kreativnost, smisao za humor, moralne vrijednosti, interesi, suosjećanje, nadarenost za matematiku ili glazbu, i mnoge druge izvanredne ljudske osobine sigurno su se razvile jer su Lucy, njezini družbenici i nebrojeni drugi u dugoj povijesti naših predaka kod svojih »posebnih prijatelja« i ljubavnika tražili posebne talente. Tako su oni kojima određene sposobnosti nedostaju svoje voljene osobe osvojili isticanjem drugih vještina. Priroda gotovo nikoga nije isključila iz igre traženja i nalaženja partnera.


10.

Muškarac i žena su kao dva stopala: jedno bez drugog ne mogu naprijed Mentalne razlike između spolova Diše li negdje čovjek s kožom tako debelom, Tko kaže da spolovi nisu dovoljni? — SAMUEL HOFFENSTEIN »Muškarac je odvažniji, ratoborniji i energičniji od žene, a ima i inventivniji um. ... Žena se razlikuje od muškarca... ponajviše po tome što je puno nježnija i manje sebična.« Darwin je te riječi zapisao 1871. Muškarac je agresor, a žena njegovateljica: vjerovao je da su ove osobine spolova »nasljedno pravo« čovječanstva, stečeno u dalekoj prošlosti. Darwin je također mislio da su muškarci prirodno pametniji. Ta superiorna inteligencija muškaraca, tvrdio je, razvila se zbog toga što su se mladići morali međusobno boriti za naklonost djevojaka, budući da su drevni muškarci morali braniti svoje obitelji, ići u lov radi zajedničkog opstanka i života, napadati neprijatelje i izrađivati oružje, muškarcima su trebale bolje razvijene mentalne sposobnosti, »naime, promatranje, rezoniranje, inventivnost ili mašta.« Stoga je pradavna konkurencija među mužjacima, odnosno muškarcima, dovela do opstanka najsposobnijih i razvoja inteligencije — kod muškaraca. Agresivni, inteligentni Adam; nježna, prostodušna Eva: dokaze nejednakosti spolova Darwin je pronalazio svuda oko sebe. Pjesnici, trgovci, političari, znanstvenici, umjetnici i filozofi. U Engleskoj u viktorijanskom dobu bili su pretežno muškarci. Štoviše, Paul Broca, ugledni francuski neurolog iz devetnaestog stoljeća i priznati autoritet o rasama, potvrdio je vjerovanje u žensku intelektualnu inferiornost. Nakon što je izračunao težinu mozga više od stotinu muškaraca i žena čija su tijela bila podvrgnuta autopsiji u pariškim bolnicama, Broca je 1861. napisao: »Žene su, u prosjeku, malo manje inteligentne od muškaraca i tu razliku ne bismo smjeli


529

uveličavati, ali ipak je realna.« Broca nije korigirao svoje izračune u skladu s manjom veličinom ženskog tijela. Primijenio je besprijekornu »korektivnu formulu« da dokaže da su Francuzi jednako sposobni kao i Nijemci, ali nije napravio neophodne matematičke prilagodbe na ženskim lubanjama. Svi su ionako znali da su žene intelektualno inferiornije; takva je bila društvena klima onog vremena.

* Ovakvo seksističko uvjerenje naišlo je na oštre reakcije nakon Prvog svjetskog rata. Antropologinja Margaret Mead bila je jedna od intelektualnih vođa 1920-ih godina koji su naglašavali dominaciju odgoja nad prirodom. Okolina, tvrdila je, oblikuje osobnost. Godine 1935. napisala je sljedeće: »Možemo reći da su mnoge, ako ne i sve značajke osobnosti koje nazivamo muškima ili ženskima sa samim spolom slabo povezane, jednako kao i odjeća, način ponašanja i frizura što ih društvo u određenom vremenskom razdoblju 530 dodjeljuje svakom od spolova.« Njezina je poruka ženama pobudila nadu — kao i etničkim manjinama, useljenicima i siromašnima — i pomogla proširiti uvjerenje da su ljudi u 531 suštini svi slični. Skinite s muškaraca i žena nekoliko kulturalnih ukrasa i dobili ste u biti istu životinju. Društvo i odgoj prisiljavaju žene da se ponašaju kao žene, a muškarce da se ponašaju kao muškarci. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća i narednih desetljeća vodile su se brojne znanstvene rasprave na temelju kojih je objavljeno da su muškarci i žene suštinski slični. U međuvremenu su se pojavili i neki novi podaci pa su danas gotovo svi široko obrazovani znanstvenici i laici došli do uvjerenja da se spolovi, u prosjeku, po nečemu razlikuju. Štoviše, neke od tih razlika između spolova ili su ugrađene u arhitekturu mozga putem hormona fetusa dok se mozak razvija u maternici, ili se razvijaju uslijed navale hormona tijekom života.

* Kada se jajašce susretne sa spermijem i dogodi se začeće, embrij nema ui muške ni ženske spolne organe. Međutim, negdje oko šestog tjedna života fetusa aktivira se genetski prekidač i gen SRY na kromosomu Y pokreće razvoj testisa. Spol djeteta nepovratno je određen. Testisi počinju proizvoditi


fetalni testosteron, a kada ovaj snažni muški hormon zapljusne tkivo embrija u trećem mjesecu trudnoće, počinje se razvijati muški spolni organ, zajedno s aspektima muškog mozga. Međutim, ako se embrij razvije bez poticaja muških hormona, dijete će biti ženskog spola; mnogi vjeruju da se gen DAX1 na kromosomu X također aktivira kako bi upravljao razvojem ženskog 532 spolnog organa, zajedno s aspektima ženskog mozga. Stoga hormoni određuju »spol« fetusova mozga. A ta arhitektura mozga igra veliku ulogu u stvaranju nekih razlika između spolova koje se kasnije u životu pojavljuju. Neke od tih razlika između spolova, pretpostavljam, prenosile su se vjekovima, odabrane još u pradavna vremena — kada su se naši preci počeli vezati u parove i podizati potomstvo kao tim.

Dar brbljanja Ispitivanja verbalnih sposobnosti djece u Americi sve jasnije ukazuju tu to da, u prosjeku, djevojčice progovore prije dječaka. One govore tečnije, gramatički točnije i s više riječi u jednom izričaju. Do dobi od deset godina, djevojčice su redovito izvrsne u verbalnom rasuđivanju, pisanoj prozi, verbalnoj memoriji, izgovoru i sricanju. Bolje govore strane jezike. Manje mucaju. Disleksija kod djevojčica četiri je puta rjeđa nego kod dječaka i 533 daleko manje djevojčica treba pomoć prilikom savladavanja vještine čitanja. Ponuđeno je nekoliko kulturoloških objašnjenja koja dokazuju da su verbalne vještine češće kulturološki usađene kod djevojčica nego kod 534 dječaka. Neki akademici, primjerice, sugeriraju da žene imaju superiorne jezične vještine jer se djevojčice rađaju zrelije od dječaka i tako u život ulaze s nešto većom sposobnošću učenja jezika koju roditelji i škola potom 535 unapređuju kako djevojčice rastu. Međutim, neki znanstvenici danas navode brojne podatke o tome da je, u prosjeku, ta razlika između spolova biološki utemeljena. Na primjer, žene su verbalno naprednije ne samo u SAD-u, nego i u raznim drugim zemljama 536 kao što su Engleska, Češka Republika i Nepal. Štoviše, Međunarodna 537 organizacija za ocjenjivanje obrazovnih postignuća izvijestila je da su u otprilike 43.000 pismenih uradaka učenika iz četrnaest zemalja na pet kontinenata, djevojčice bolje izrazile svoje misli na papiru. Osim toga, verbalnu superiornost žena danas povezujemo s


538

estrogenom. U studiji provedenoj na dvjesto žena reproduktivne dobi, psiholozi su pokazali da su verbalne sposobnosti žena najjače izražene u sredini mjesečnog menstrualnog ciklusa, kada je razina estrogena na 539 vrhuncu. Kada su od njih zatražili da, primjerice, pet puta što brže ponove jezikolomku »A box of mixed biscuits in a biscuit mixer«, taj su zadatak izuzetno uspješno rješavale u sredini ciklusa. Neposredno nakon menstruacije, kada su razine estrogena znatno niže, brzina izgovora se smanjila. Međutim, čak i u najlošijem izdanju većina tih žena nadmašila je muškarce u svim verbalnim zadacima. Osim toga, prvi prenatalni priljev estrogena danas povezujemo sa superiornim lingvističkim sposobnostima žena, a prvi prenatalni priljev testosterona s muškim smanjenim verbalnim 540 talentima raznih oblika. To ne znači da su dječaci neartikulirani niti da svi dječaci imaju slabije verbalne vještine od svih djevojčica. Muškarci su različiti; žene su različite. U stvari, unutar svakog spola ima više varijacija nego što ih ima između 541 spolova. Osim toga, kultura uvijek ima određeni utjecaj. Dokaz za to nalazimo u našem zapadnjačkom naslijeđu. Tijekom posljednjih nekoliko tisuća godina, zapadno društvo ženama je uskraćivalo mogućnost da postanu govornice, spisateljice, pjesnikinje i autorice drama te je umjesto toga poticalo muške umove. Ne iznenađuje stoga da su velika većina javnih govornika i književnih divova bili muškarci.

Matematički jaz Muškarci su, u prosjeku, izvrsni u rješavanju viših matematičkih zadataka (ne u aritmetici). Općenito bolje čitaju zemljopisne karte, rješavaju labirinte i druge vizualno-prostorno-kvantitativne zadatke.542 Čini se da i ovi talenti također imaju biološku osnovu. Kao prvo, te se vještine javljaju u ranom djetinjstvu, puno prije nego što kultura društva istrenira mozak. Dječaci bolje prate treptajuće svjetlo na televizijskom zaslonu, rastavljaju više igračaka, više istražuju prostor oko sebe i preciznije uočavaju apstraktne uzorke i odnose. Oko desete godine života, više dječaka nego djevojčica može u glavi rotirati trodimenzionalne predmete i preciznije uočavati trodimenzionalne prostore na ravnom papiru te postizati bolje rezultate u rješavanju drugih mehaničkih i prostornih zadataka. Potom, u pubertetu, dječaci su često bolji od djevojčica u matematici,


geometriji i drugim predmetima koji podrazumijevaju vizualno-prostorno543 kvantitativne vještine. U ispitivanju provedenom nad gotovo 50.000 američkih učenika sedmog razreda koji su pisali standardni test sposobnosti koji se koristi kao prijemni ispit za upis na preddiplomske programe u SAD-u (Scholastic Aptitude Test, ili skraćeno SAT), primjerice, 260 dječaka i 20 djevojčica ostvarilo je 700 (od mogućih 800) bodova iz matematičkih 544 zadataka — omjer 13 naprama l. Takve razlike u prostornoj preciznosti i 545 zanimanju za matematiku nalazimo i u nekoliko drugih kultura. Poput verbalnih vještina djevojčica i žena, sposobnosti uočene kod dječaka i muškaraca očito imaju značajnu kulturološku komponentu, ali postoji i izravna veza između dominantno muškog hormona, testosterona, i 546 pojačane vizualno-prostorne percepcije i matematičkih vještina. Djevojčice koje u majčinoj utrobi budu izložene neuobičajeno velikim dozama muških hormona, u djetinjstvu se ponašaju sličnije dječacima — i bolje rješavaju testove iz matematike u tinejdžerskoj dobi. Obrnuto, dječaci u pubertetu s niskom razinom testosterona lošije rješavaju prostorne zadatke; muškarci s dodatnim kromosomom Y (XYY) postižu bolje rezultate u vizualnoprostornim testovima, a oni s dodatnim ženskim kromosomom X (XXY ili 547 tzv. Klinefelterov sindrom) imaju slabije prostorne sposobnosti. Posebno mi je zanimljivo sljedeće; kada smo moji suradnici i ja muškarce i žene stavili u uređaj za skeniranje mozga (uz primjenu fMRI-ja), ustanovili smo da su oni muškarci i žene koji su postigli visoke rezultate u osobinama koje povezujemo s testosteronom (u mom upitniku osobnosti, v. Prilog B) također pokazali i izraženiju aktivnost u dijelovima mozga koje povezujemo s vizualno-prostornom preciznošću — tvornice u mozgu koje je izgradio fetalni testosteron, dok su oni koji su postigli visoke rezultate na mojoj skali kojom se mjere osobine povezane s estrogenom pokazali veću 548 aktivnost u dijelovima mozga koje je izgradio estrogen. Ne želim tvrditi da žene uopće ne mogu imati razvijene prostorne sposobnosti. Upravo suprotno, znanstvenici Irwin Silverman i Marion Beals otkrili su zanimljivu prostornu sposobnost žena. U jednoj su prostoriji Silverman i Beals izložili nekoliko različitih predmeta, kao i predmeta nacrtanih na listu papira; potom su muškarcima i ženama rekli da zapamte te predmete. Poslije su ispitanike zamolili da kažu što su zapamtili. Rezultat: žene su zapamtile puno više stacionarnih predmeta, kao i mjesta gdje su se 549 nalazili. Svaki spol ima specifične prostorne vještine.


* Obučava li društvo djevojke za neuspjeh u matematici, a dječake za neuspjeh u materinskom ili stranom jeziku? Postoji nekoliko kulturoloških objašnjenja ovih razlika između spolova. Pretpostavke nastavnika i njihov odnos prema učenicima, odnos roditelja prema svojoj djeci i kako odgajaju sinove i kćeri, percepcija društva da je matematika muška djelatnost, različite igre i sportovi koje djevojčice i dječaci igraju, ambicije različitih spolova i način na koji sami sebe vide, brojni oblici društvenog pritiska na adolescente, pa čak i način na koji se izrađuju testovi i kako znanstvenici tumače rezultate: sve to nesumnjivo utječe na broj bodova 550 ostvarenih na testovima. Primjerice, rezultati SAT-a variraju ovisno o pripadnosti određenoj društvenoj klasi ili etničkoj skupini u jednakoj mjeri kao i o spolu. Osim toga, jaz između muških i ženskih rezultata na testovima iz matematike smanjio se od 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Je li biologija naša sudbina? Ni najmanje. Kultura ima ogromnu ulogu u oblikovanju ljudskih talenata i djela. Međutim, podaci o razlikama između spolova kod male djece, kontinuitet različitih rezultata na ostalim testovima osim SAT-a, činjenica da djevojčice u pubertetu ne zaostaju u drugim vještinama zbog društvenog pritiska, podaci iz drugih država koji sve to potkrepljuju, stručna literatura u kojoj se testosteron povezuje s prostornim, a estrogen s verbalnim talentima, eksperimenti koje smo proveli metodom skeniranja mozga — sve to podržava stanovište da spolovi imaju različite prostorne i verbalne sposobnosti — i da te razlike potječu, barem djelomično, od muško-ženskih 551 bioloških varijacija. Štoviše, te razlike između spolova imaju evolucijskog smisla. Kada su naši muški preci počeli izviđati, pratiti i okruživati životinje prije više od dva milijima godina, oni koji su znali čitati karte i dobro se orijentirali u labirintima, opstali bi u disproporcionalno većem omjeru. Žene su morale pronaći biljne plodove u kompliciranom travnatom krajoliku. Stoga su one koje su mogle zapamtiti gdje se određeni resursi nalaze uspješnije preživljavale i tako prenosile tu žensku prostornu vještinu. Osim toga, nadprosječne verbalne sposobnosti zasigurno su bile od kritične važnosti kada su trebale utješiti, prekoriti, obrazovati svoju djecu ili se igrati s njima. Stoga je vjerojatno da je pojavom života u parovima i razvojem lovačkosakupljačke tradicije prirodna selekcija dala prednosti ovim razlikama u


spolovima u smislu sposobnosti i talenata. Ostale razlike između spolova biološki su utemeljene i najvjerojatnije su se razvile tijekom duge nomadske prošlosti ljudske vrste.

Ženska intuicija Opće je priznata činjenica«, pisao je Darwin, »da je moć intuicije kod žena... 552 daleko izraženija od intuicije kod muškaraca.« Znanost je dokazala da je Darwin imao pravo. Rezultati ispitivanja pokazuju da, u prosjeku, žene čitaju emocije, držanje, geste, ton glasa, 553 kontekst i druge neverbalne informacje bolje nego muškarci. Lagano zakretanje glave, zategnute usne, trzaj ramenima, premještanje težine tijela, promjena boje glasa — bilo koji od ovih suptilnih znakova ženi može signalizirati da je nekome neugodno, da se boji, da je ljut ili razočaran. Može li sposobnost »čitanja« ljudi, ono što znanstvenici danas nazivaju teorijom uma, poteći iz anatomije mozga? Mislim da može. Žene u prosjeku imaju više živčanih vlakana koja povezuju dvije 554 polutke mozga. Možda unutar svake polutke imaju i više dugačkih 555 556 spojeva. Muškarci, pak, imaju više kratkih živčanih spojeva između obližnjih dijelova mozga unutar svake polutke. Stoga je ženski mozak, u prosjeku, bolje povezan, dok je muški mozak bolje raspodijeljen. Ova razlika između spolova posebice je uočljiva u bolnicama. Među nekoliko stotina pacijenata koji su doživjeli moždani udar, oboljeli od tumora na mozgu ili pretrpjeli ozljede, žene su se lakše oporavljale jer su se koristile većim rasponom »tvornica« u mozgu pomoću kojih su ponovno svladale određene vještine. Na temelju tih podataka i mnogih pokusa provedenih na zdravim muškarcima i ženama, znanstvenici sada vjeruju da se takva arhitektura 557 ženskog mozga razvija još u majčinoj utrobi i da je stvara fetalni estrogen te da se potom održava tijekom života s još više estrogena i djelovanjem blisko 558 srodne neurokemijske supstance, oksitocina. Takva je građa mozga možda pridonijela razvoju ženske intuicije — omogućivši im prikupljanje podataka pomoću šireg raspona osjetila vida, sluha, dodira, okusa i mirisa, kao i centara za pamćenje i poimanje. Stoga žene brzo povezuju potpuno različite informacije, što im omogućava trenutačni uvid u situaciju, kao što je Darwin


s divljenjem opisao.

Umreženi način razmišljanja Smatram da je ženska intuicija dio sveobuhvatnije ženske sposobnosti, onog 559 što nazivam umreženim načinom razmišljanja — tendencijom da se bilo koje pitanje ili tema promotri sa šireg, kontekstualnog, holističkog i 560 dugoročnog gledišta. Kada razmišljamo, svi mi prikupljamo velike količine podataka, svrstavamo ih u obrasce i odvagujemo varijable prije nego što donesemo odluku. Kao što je Platon rekao: »Kada um razmišlja, on razgovara sam sa sobom.« U vašoj je glavi u tijeku sastanak vijeća. Psiholozi, pak, tvrde da žene, kada razmišljaju, prikupljaju više podataka, stavljaju te više ili manje relevantne činjenice u složenije obrasce i 561 smišljaju više načina postupanja u konkretnoj situaciji. Žene generaliziraju, rade sintezu i sve o čemu razmišljaju promatraju iz sveobuhvatnije perspektive. Razmišljaju kroz mrežu čimbenika, a ne pravocrtno — to je umreženi način razmišljanja. Za razliku od njih, muškarci se obično usredotočuju na cilj; odbacuju ono što smatraju nebitnim i nastavljaju s procesom odlučivanja na linearniji, uzročniji način — to zovem razmišljanjem u hodu. Oba spoznajna načina su dobra. Pretpostavljam da je arhitektura mozga potrebna za oba spomenuta načina razmišljanja nastala u davna vremena iz praktičnih razloga: naši muški preci morali su se usredotočiti na lov. Cilj: pogoditi bizona kamenom u glavu. Taj intenzivni, suženi fokus mogao je biti razlog selekcije i razvoja muškog uma raspodijeljenog na odjeljke. Žene su, pak, morale paziti na dijete, ložiti vatru, graditi kolibu, pripremati večeru i raditi još bezbroj drugih poslova odjednom. Stoga je raznovrsnost ženskih poslova dovela do razvoja šire povezanog ženskog uma. »Prijeđi na stvar!« reče on. »Koju?« reče ona. Ovaj česti nesporazum između muškaraca i žena možda je potekao iz naše pradavne prošlosti. Umreženi način razmišljanja ženama je omogućio i druge prirodne povlastice. Žene zbog toga mogu lakše tolerirati dvosmislenost, i najvjerojatnije pridonosi i njihovoj mentalnoj fleksibilnosti, sklonosti 562 dugoročnom razmišljanju i bujnoj mašti.


* Muška izvrsnost u matematici i svladavanju prostornih zadataka, ženske verbalne vještine, intuicija i umreženi način razmišljanja nisu jedine intelektualne razlike između spolova koje su biološki utemeljene i razvile su se tijekom naše duge prapovijesti. Žene svih dobnih skupina imaju bolje razvijenu finu motoriku i s lakoćom manipuliraju malim predmetima. (Samo zamolite muškarca da vam otkopča ogrlicu ili uvuče konac u iglu — i čekajte). Ta ženska spretnost povećava se sredinom menstrualnog ciklusa, kada su razine estrogena na 563 vrhuncu — fiziološki element koji određuje ovo umijeće. Za razliku od žena, dječaci i muškarci su, u prosjeku, spretniji u grubim motoričkim vještinama koje zahtijevaju brzinu i snagu, od trčanja i skakanja 564 do bacanja štapova, kamenja i lopti. Ponovimo još jednom, te razlike između spolova imaju evolucijskog smisla. Žene naših predaka skupljale su sve više sjemenki i bobica te redovitije čistile travu, blato i grančice sa svoje djece, pa su one s najboljom motoričkom koordinacijom vjerojatno preživljavale u većoj mjeri i tu osobinu prenijele ženama modernog doba. S druge strane, muškarci su se sve češće nabacivali oružjem prema predatorima i plijenu pa se tako razvila muška sposobnost za grubu motoričku koordinaciju.

Dečki su dečki Muškarci i žene razlikuju se po još nečemu: kao što je Darwin rekao, muškarci su, u prosjeku, agresivniji, dok su žene, u prosjeku, suosjećajnije i brižnije. U istraživanju o agresivnosti koje su proveli u seoskim naseljima u Japanu, na Filipinima, u Meksiku, Keniji i Indiji te u anonimnom gradu u Novoj Engleskoj koji je za tu priliku nazvan »Orchard Town«, antropolozi Beatrice i John Whiting utvrdili su da su dječaci agresivniji u svim 565 kulturama. Psiholozi to potvrđuju i za Amerikance. Dječaci u dobi od godinu i pol do tri godine grubo hvataju i grebu. Dječaci u vrtiću se naganjaju i hrvaju. Tinejdžeri vole kontaktne sportove. Gruba igra gotovo isključivo preokupira dječake kroz cijelo djetinjstvo, kao i kod drugih primata. Mnoge muškarce


privlače ratna djelovanja ispunjena nasiljem, a veliku većinu ubojstava u cijelom svijetu počinili su muškarci i to često mladi ljudi, s visokom razinom 566 testosterona. Taj agresivni duh zasigurno je našim muškim precima dobro služio dok su odlučno koračali prema naprijed kako bi se suprotstavili predatorima i neprijateljima na afričkim travnatim terenima prije više milijuna godina. Ne želim reći da žene nisu agresivne. Svi znamo da žene mogu biti krajnje odlučne i tvrdoglave, ponekad podmukle, ponekad fizički nasilne — posebice kada štite svoje potomstvo. Samo pokušajte ugroziti dijete i doživite majčin bijes. Znanstvenici ipak smatraju da okolina kod žena više utječe na ženino agresivno ponašanje, dok muškom agresijom više upravljaju hormoni, 567 posebice testosteron.

* Brižljivost i nježnost često se smatraju ženskom protutežom muškoj agresivnosti. Žene svih etničkih skupina i kultura u svijetu (i svih drugih vrsta primata) pokazuju više zanimanja za djecu i s više tolerancije prihvaćaju njihove potrebe. Štoviše, u svim poznatim društvima na svijetu žene 568 obavljaju većinu dnevnih poslova u vezi s brigom o djeci. Neki bi žensku brižnost željeli pripisati naučenom ponašanju, ali podaci 569 ukazuju na to da je ova osobina biološki utemeljena. Brižno i zaštitničko ponašanje povezuje se s djelovanjem fetalnog estrogena koji preplavljuje 570 mozak u razvoju. Učinci toga mogu se vidjeti na djevojčicama puno prije nego što društvo počne oblikovati njihove umove i djela. Male djevojčice tepaju, smiju se i guguću ljudima u lice, pokušavajući uspostaviti kontakt, dok dječaci glasanjem uglavnom reagiraju na objekte i treptava svjetla. Djevojčice duže zadržavaju pozornost, strpljivije su i više vremena posvećuju manjem broju zadataka, dok dječaci lako izgube pozornost, aktivniji su i više vole istraživati. Djevojčice više privlače novi ljudi, a dječake nove igračke. Djevojčice po tonu vašeg glasa raspoznaju u kakvom ste emocionalnom stanju. Štoviše, djevojčice rođene samo s jednim kromosomom X, ili Turnerovim sindromom, »izrazito su ženstvene«, pokazuju manji interes za sport i dječje svađe, ali se više vole ukrašavati od ostalih djevojčica. Pri rješavanju matematičkih i prostornih zadataka postižu izrazito loše rezultate, ali te su djevojčice vrlo zainteresirane za brak i silno 571 žele imati djecu.


Žene su prosocijalne U svojoj poznatoj knjizi In a Different Voice, psihologinja Carol Gilligan ocjenjuje da žene imaju izvanredan osjećaj za međuljudske odnose. U razgovorima s više od stotinu žena i muškaraca, dječaka i djevojčica, zajedno sa svojim kolegama ustanovila je da žene sebi dodjeljuju i preuzimaju uloge u mreži privrženosti, pripadanja, obaveza i odgovornosti prema drugima. Potom njeguju te veze. Doista, u stresnim situacijama žene svoju tjeskobu izražavaju društvenom strategijom poznatom pod nazivom »tend and befriend«, odnosno »njeguj i sprijatelji se«; okreću se prema ljudima oko sebe nudeći i tražeći utjehu i povezivanje. Muškarci, pak, pod 572 stresom obično postanu agresivni. Ženski poriv za sklapanjem društvenih veza također povezujemo s estrogenskim sustavom u mozgu. Žene su ono što znanstvenici nazivaju 573 »prosocijalnim«; prirodnije izražavaju empatiju, osobinu koju danas povezujemo s prvim priljevom estrogena u trudnoći. Oksitocin, pretežno ženski hormon, također se povezuje s nekoliko prosocijalnih osobina, 574 uključujući povjerenje, prepoznavanje osjećaja drugih i intuiciju. Kada smo moji kolege i ja stavili dvije skupine ljudi u uređaj za skeniranje mozga (uz primjenu fMRI), ustanovili smo da su oni koji su ostvarili velik broj bodova na skali osobnosti kojom se mjere osobine povezane s estrogenskim sustavom u mozgu također imali i veću aktivnost u onim dijelovima mozga koji 575 kontroliraju empatiju, a načinio ih je estrogen Ženska nadarenost za verbalno izražavanje, intuicija i umreženi način razmišljanja, prirodno zanimanje za ljudska lica, strpljivost, mentalna fleksibilnost i dugoročno razmišljanje, senzibiliziranost za međuljudske odnose i potreba za društvenim povezivanjem — sve su to alati ženske psihe koji su se razvili dok su ženke naših predaka njegovale svoje mladunče u pradavna vremena.

* »Ako je istina da smo nastali od majmuna, mora da smo nastali od dvije različite vrste. Među nama nema nikakve sličnosti, zar ne?« rekao je muškarac ženi u drami Augusta Strindberga Otac objavljenoj 1887. Švedski je ženomrzac pretjerao, ali muškarci i žene su, u prosjeku, obdareni s nekoliko različitih vještina koje su se razvile tijekom ljudske lovačko-sakupljačke


prošlosti — kada su muškarci i žene počeli udruživati energiju, hranu i sposobnosti kako bi odgojili svoju djecu kao par. Međutim, nijedan spol nije inteligentniji od drugog. Ovdje je Darwin bio u krivu — posljedica je to njegova vremena. Inteligencija je kolaž tisuća zasebnih sposobnosti, a ne samo jedna osobina. Neki ljudi izvrsno čitaju karte ili prepoznaju lica. Drugi mogu u glavi rotirati predmete, popraviti automobil ili napisati pjesmu. Neki ljudi dobro rezoniraju kada su suočeni s trnovitim znanstvenim problemom, dok drugi razumno razmišljaju u teškim društvenim situacijama. Neki ljudi brzo svladaju note i nauče svirati, drugi mogu naučiti strani jezik za nekoliko tjedana. Neki pamte ekonomske teorije, a drugi filozofske ideje. Neki ljudi jednostavno sve pamte bolje od drugih, ali ne mogu izraziti ono što znaju ili to znanje smisleno primijeniti; drugi znaju puno manje, ali se kreativnije izražavaju i mogu bolje generalizirati ili primijeniti svoje znanje ili ideje. Neke su žene izvrsne matematičarke, kompozitorice ili igračice šaha; neki muškarci ubrajaju se u najbolje govornike na svijetu, najbolje pisce, tumače i diplomate. Raznolikost ljudske mudrosti, duhovitosti i osobnosti je veličanstvena. Spolovi se ipak razlikuju. Brojni podaci danas ukazuju na to da, u prosjeku, svaki spol ima neku prikrivenu značajku. Selekcija muških prostornih sposobnosti i ženskih verbalnih vještina, intuicije i umrežena načina razmišljanja, muške grube i ženske fine motoričke koordinacije, muškog agresivnog i ženskog brižljivog ponašanja, možda je započela još i prije nego što su naši ženski i muški preci počeli obitavati u niskim šumama drevnog svijeta te preživljavati lovom i sakupljanjem plodova i ostataka životinjskog plijena.

* »Darwinov muškarac, premda u ponašanju pristojan/nije ništa drugo do majmun uredno obrijan.« Tako ide pjesmica koju je napisao engleski libretist W. S. Gilbert. Znanstvenici nisu prvi došli na pomisao da postoji kontinuitet između čovjeka i životinje, ali je to potvrdio antropolog William McGrew, 576 koji je začetke tih razlika u spolovima pronašao među čimpanzama. Kao što se sjećate, mužjaci čimpanze koji žive uz jezero Tanganjika na istoku Afrike su lovci. Oni vrebaju, love i ubijaju životinje. To su prostorni, nečujni, agresivni zadaci. Mužjaci također izviđaju duž granica svog teritorija


svoje zajednice i čuvaju ga — te su radnje također prostorne, nečujne i agresivne. Bacaju grane i kamenje — grubi motorički zadaci. Ženke čimpanze skupljaju plodove. Odlaze »pecati« termite i mrave tri puta češće nego mužjaci. Te radnje zahtijevaju finu motoriku ruku jer tanki štapić moraju provlačiti kroz blatnjave hodnike nastambi ovih kukaca. Osim toga, ženke obične čimpanze satima se međusobno druže i timare, koristeći se pri tome finom motoričkom koordinacijom ruku za vađenje sitnih komadića smeća i trave iz krzna svojih družica i djece. A dok skupljaju plodove i timare jedna drugu, ženke komuniciraju i sa svojom djecom dodirom i glasanjem. Tako su usavršene verbalne vještine. Poput svojih pandana među drugim vrstama viših primata, mužjaci čimpanze obično se glasaju lavežom, režanjem i urlicima, proizvodeći pri tome izrazito agresivne 577 zvukove, dok je zov ženki »jasniji« i poziva na zbližavanje. Ti podaci ukazuju na to da su neke od današnjih razlika između spolova prethodile našem silasku na tlo drevne Afrike. Potom, kada su naši preci počeli hvatati sitnu divljač, skupljati ostatke plijena većih zvijeri, sjemenke i bobice po niskim šumama i vani na otvorenim ravnicama, te su različite uloge postale presudne za opstanak pa su se takvom selekcijom razvile razlike između muškaraca i žena u prostornim i verbalnim vještinama, kao i u intuiciji, načinu razmišljanja, koordinaciji ruke i oka te agresivnosti.

Kanjon Mi, naravno, ne raspolažemo fizičkim dokazima da su muškarci lovili i skupljali ostatke plijena niti da su se žene okupljale oko Lucy i njezinih rođakinja dok su šetale niskim šumama i travnatim ravnicama Afrike prije 3,6 do 3,2 milijuna godina. Imamo samo otiske stopala i stare kosti. Međutim, iz vremena od prije dva milijuna godina ostali su nešto obilniji fosilni »zapisi«. Neki neobični arheološki ostaci ukazuju na to da su se različite uloge spolova kod ljudi — kao i razlike u mozgu — počele pojavljivati. Najopsežniji podaci prikupljeni su u kanjonu Olduvai u Tanzaniji, neplodnom, suhom klancu gdje je tijekom posljednjih 200.000 godina rijeka urezala dubok usjek između stijena i razotkrila niz starih geoloških slojeva. Tijekom 30-ih godina dvadesetog stoljeća Mary i Louis Leakey započeli su iskapanja u tom usjeku, tražeći dokaze o počecima čovječanstva. A onda je 1959. Mary otkrila nalazište na dnu kanjona, Korito I, koje je prikazivalo


život kakav je bio prije 1,7 do 1,9 milijuna godina. To je područje tada bilo plitko, slankasto, smaragdno zeleno jezero okruženo močvarnim biljem, grmljem i drvećem. Pelikani, rode, čaplje i nilski konji gacali su kroz mirne lokvice i plićak. Krokodili su plutali po površini. Patke i guske gnijezdile su se u šašu papirusa uz rub vode. Malo dalje od jezera, gustiš se pretopio u otvorenu ravnicu, s tek pokojim stablom akacije. Na obzoru su se vidjele šume crvenog i zimzelenog drveća koje su se protezale do planinskih obronaka prema vrhovima vulkana. Na istočnom rubu izumrla jezera, gdje se slankasta močvara nekoć napajala slatkovodnim potocima i rijekama, Mary Leakey otkrila je oko 2500 578 primjeraka drevnih alata i fragmenata obrađena kamena Netko s »dobrim okom« izradio je te alate. Među njima je bilo velikih grumena lave, kvarcita ili drugog kamenja čiji su rubovi bili izbijeni kako bi se dobio jedan oštri rub. Ostalo su bili fragmenti odlomljeni s većeg kamenja. Mali, tanki komadići oštrog kamena i prirodni predmeti doneseni s nekog drugog mjesta te komadi neobrađena kamena doneseni s udaljenih mjesta bili su razbacani duž obale. Neki alati bili su izrađeni od lokalne vrste kamena, drugi su stigli s obronaka, riječnih korita i potoka lave udaljenih nekoliko kilometara. Neki su napravljeni negdje drugdje i onda cijeli ostavljeni kraj jezera. Drugi su bili okrhnuti ili obrađivani uz močvaru i potom odneseni nekamo drugamo, a za njima su ostale samo strugotine. Ovdje je, dakle, bila radionica i skladište alata. Poznati kao olduvaiski alati, ovi primitivni sjekači i strugovi nisu najstariji pronađeni alat. Prije dva i pol milijuna godina netko je ostavio alat na nalazištu Gona u Etiopiji, a netko je vjerojatno i prije toga izrađivao alat. Međutim, oruđe nađeno u kanjonu Olduvai, Korito I, bilo je posebno. Pored njega je nađeno oko 60.000 komadića životinjskih kostiju. Slonovi, nilski konji, svinje, bizoni, konji, žirafe, razne vrste antilopa — oriks, kongoni, močvarne antilope, bushbuck ili Tragelaphus sylvaticus, crvene antilope, potom gnuovi, topi, Grantove gazele, Thompsonove gazele i impale sačinjavale su skupinu većih vrsta životinja. Pokraj njih su ležali i ostaci kornjača, skočirovki, zečeva i pataka, kosti stotina drugih malih životinja i ptica. Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina, Leakeyjevi su pronašli još nekoliko nalazišta duž ovog pradavnog jezera. Na jednom od njih bio je iskasapljen slon. Kao palimpsesti koji u sebi nose tragove prethodnih oblika ili stanja, te naslage u kanjonu Olduvai su poput napola obrisane školske ploče. Međutim,


tafonomija je počela utvrđivati što se u ta davna vremena dogodilo kraj jezera.

Slagalice od kostiju Tafonomija je znanstvena disciplina koja proučava fosilizirane ostatke kostiju 579 kako bi se utvrdilo što je dovelo do stanja u kojem su pronađene. Promatrajući način na koji ljudi danas rasijecaju meso, kako drugi mesožderi, kao što su lavovi i hijene, žvaču kosti te kako voda i vjetar raspršuju kosti svuda po krajoliku, tafonomisti utvrđuju kako su te drevne kosti došle u položaj i stanje u kojem jesu. Primjerice, tafonomisti su promatrali kako lovci otvaraju trupove ubijenih životinja i zamijetili su da lovci, kada skidaju meso s kosti, ostavljaju tragove noža na sredini dugih kostiju. Za skidanje kože i tetiva nožem urezuju specifične oblike na kraju kosti. Hijene, pak, žvaču papke i krajeve kostiju, ostavljajući na ostacima potpuno drugačije tragove. Na temelju tih i mnogih drugih tafonomskih podataka, antropolozi su pokušali odgonetnuti što se dogodilo u kanjonu Olduvai prije dva milijuna 580 godina. Radovi Henryja Bunna i Ellen Kroll prilično su uvjerljivi. Proučivši sve te drevne kosti, ovi antropolozi došli su do zaključka da su naši preci hvatali kornjače, skočirovke, čaplje i ostale male životinje pomoću zamki načinjenih od užeta ili golim rukama. S obzirom na to da su lavovi odvlačili cijele trupove srednje velikih životinja, kao što su gazele, naši su preci najvjerojatnije lovili i ubijali one životinje čije su kosti ostale ovdje. Najveće životinjske kosti na kojima nije bilo tragova zuba mesoždera vjerojatno su pripadale onim životinjama koje su naši preci skupljali na kraju sezone suše, kada bi životinje onemoćale od žeđi. Kosti s tragovima zubi mesoždera naši su preci nesumnjivo skupljali kao ostatke plijena grabežljivaca. Možda su mesoždere uspjeli natjerati da prekinu i ostave svoj obrok dovoljno dugo da ukradu dio plijena. Možda su pokupili ostatke nakon što su lavovi otišli odrijemati, a možda su ukrali trupove koje su leopardi odvukli 581 među stabla. Naši davni preci nisu samo skupljali plodove i ostatke plijena i lovili, nego su morali i rasijecati ubijene životinje. Neki od alata na sebi imaju mikroskopske ogrebotine nastale prilikom iskoštavanja mesa. Mnoge kosti


imaju paralelne tragove rezanja po sredini gdje netko mora da je meso rezao na ploške. Druge fosilizirane kosti imaju porezotine na zglobovima što upućuje na to da je netko razdvajao i udove životinje i te duge kosti nosio do obale. Naposljetku, znatno najveći broj kostiju mesnatih udova pripadao je životinjama srednje veličine poput gnuova, iz čega zaključujemo da su naši preci imali dovoljno mesa koje su međusobno dijelili. »Ljudi« su počeli rasijecati, nositi i dijeliti meso prije gotovo dva milijuna godina. Ali, zašto su kosti i kameno oruđe pronađeni na odvojenim lupama? Nakon poduže analize kostiju, alata, nalazišta, kao i računalnih simulacija u kojima su se ta tri podatka kombinirala s čimbenicima kao što su utrošak energije, dužina putovanja i druge varijable, antropolog Richard Potts iznio je teoriju prema kojoj su te gomile kosti i kamenja u Olduvaiu bile »spremišta kamenog oruđa«, mjesta gdje su naši preci odlagali svoje alate i 582 sirovine. Ovdje su izrađivali alate, ostavljali ih i donosili dijelove životinjskih trupova kako bi ih ovdje brzo obradili. Potom, nakon što bi skinuli meso, izvadili srž i oderali kožu ili tetive, napuštali bi tu lokaciju prije dolaska hijena. Kada bi se ponovno našli na tom području s mesom u ruci, otišli bi do nekog od tih spremišta. Godinu za godinom, desetljeće za desetljećem, stoljeće za stoljećem, kosti, alati i ostala »proizvodna sredstva« gomilala su se na istim mjestima. A onda je Mary Leakey otkrila ove gomile otpada. Ti deponiji otpada govore nešto važno o ženama, muškarcima i evoluciji njihovih vještina. Ako su naši preci prije dva milijuna godina imali kamena spremišta raspoređena svuda po krajoliku, zajedno s alatima i ostalim materijalima za rasijecanje mesa, to očito znači da su ti ljudi koordinirali svoje aktivnosti, upuštali se u opasne pohode nabavljanja mesa od srednjih i velikih životinja, odgađali konzumiranje tog mesa, nosili dijelove trupa do određenih zajedničkih lokacija pokraj jezera, rasijecali meso i imali dovoljno hrane da je mogu podijeliti s rođacima i prijateljima. Stoga je prilično nevjerojatno da su se mnoge žene, koje su često uokolo nosile malu djecu, upuštale u opasan lov ili skupljanje trupova čak i srednje velikih životinja.

Žena sakupljačica — i skrbnica Desetljećima nakon što je Darwin lansirao pojam »muškarac — lovac«, znanstvenici su zanemarivali ulogu ženki naših predaka. Međutim,


583

početkom 1980-ih grupa antropologa revidirala je takvo stanje. Danas većina znanstvenika smatra da su žene naših predaka pretežno obavljale daleko produktivnije poslove nego što je sakupljanje oraha, bobica, povrća i poslastica kao što su jaja i voće. Na žalost, najvažnije sredstvo za sakupljanje — štap za kopanje i vrećica — ne mogu se fosilizirati. Ipak, znanstvenici su nedavno u pećini Swartkrans, na jugu Afrike, pronašli polomljene duge kosti antilope s glatkim krajevima. Mikroskopski obrazac habanja blizu krajeva ukazuje na to da ih je netko koristio za iskapanje povrća. Zubi iz te ere govore da su naši preci jeli 584 puno voća. Zapravo, Potts smatra da je meso činilo manje od 20% njihove prehrane. Stoga, ako su muškarci više lovili i skupljali ostatke plijena, dok su žene prikupljale glavninu potrebnog voća i povrća, žene su prije dva milijuna godina obavljale važne poslove. S vremenom su nove uloge spolova (koje su se možda počele razvijati i među ranijim srodnicima primatima) dovele do selekcije muškog umijeća čitanja zemljopisnih karata i snalaženja u labirintima te drugih prostornih vještina, njihove agresivnosti i grube motoričke koordinacije. Kako su se dani pretvarali u stoljeća, ženska sposobnost pamćenja stacionarnih predmeta, njihove verbalne vještine, smisao za njegovanje drugih, fine motoričke sposobnosti te neobjašnjiva intuicija i umreženi način razmišljanja također su se čvrsto definirali.

Prisnost Te osobine spolova mogu objasniti i uzroke nesporazuma između muškaraca i žena. Prisnost mnogim ljudima predstavlja problem. U brojnim anketama, knjigama i člancima žene govore o tome koliko su razočarane time što njihovi partneri ne razgovaraju o problemima, ne izražavaju osjećaje, ne slušaju, ne dijele — verbalno. Žene smatraju da prisnost proizlazi iz razgovora. . Sociolog Harry Brod tvrdi da muškarci prisnost često traže na drugi način. »Brojnim studijama«, piše on, »utvrđeno je da će muškarci emocionalnu bliskost vjerojatnije definirati kao rad ili igru rame uz rame, 585 dok žene često smatraju da je za to potreban razgovor licem u lice.«


Muškarci, primjerice, prisnost nalaze u igranju i gledanju sporta. To me ne iznenađuje. Što je nogometna utakmica drugo do prostorna mapa, labirint, zagonetka, djelovanje u prostoru i agresivno nadmetanje — sve to zahtijeva vještine koje impresioniraju muški mozak. U stvari, gledati nogometnu utakmicu na televiziji gotovo je isto kao i sjediti skriven iza grma u afričkoj ravnici i pokušavati odgonetnuti kojim će putem krenuti zebre. Ne čudi zašto većina žena ne shvaća zbog čega muškarci toliko uživaju u gledanju sportskih natjecanja; taj oblik razonode nema naročite veze s njihovom evolucijskom psihom. Doista, žene bi trebale prihvatiti barem jednu neverbalnu aktivnost koju njihovi partneri vole, a koju mogu raditi rame uz rame s njim, dok bi muškarci mogli unaprijediti svoj obiteljski život kada bi odvojili malo vremena i razgovarali licem u lice sa svojim partnericama uz »aktivno slušanje«. Možda je još jedna moguća razlika između spolova po pitanju prisnosti potekla od naših predaka. Psiholozi tvrde da žene redovitije zahtijevaju da ih se uključi u sve što se događa, da budu povezane sa svime, dok muškarci više 586 vole osamu, privatnost i samostalnost Shodno tome, žene često govore da ih partneri izbjegavaju, dok se muškarci žale da ih partnerice okupiraju. Je li ženin poriv da bude uključena u sve potekao iz vremena kada je njezina uloga njegovateljice potaknula selekciju onih koji traže društvenu sigurnost i udobnost unutar skupine? Možda muška potreba za samostalnošću također potječe iz tih dana, kada su muškarci većinu vremena provodili sami, kao izviđači i tragači. Muškarci razbijaju glavu prastarim pitanjem: »Što žene žele?« Žene, pak, redovito govore: »Muškarci to jednostavno ne razumiju.« Pretpostavljam da su naši preci počeli mistificirati jedni druge prije dva milijuna godina, kada su se mužjaci i ženke počeli razdvajati radi lova i skupljanja plodova oko smaragdnog jezera u kanjonu Olduvai i kada su se počele razvijati temeljne vještine ovisno o spolu.

* Tko su bili ti »ljudi« u kanjonu Olduvai? U Koritu I, najstarijem sloju naslaga u kanjonu Olduvai, pronađene su kosti dviju različitih vrsta ranih hominida, ali antropolozi naše pretke povezuju samo s jednom od njih, Homo habilis, ili Handy Man, »majstor za sve«, kako ga od milja nazivaju na engleskom jeziku.


Ti su ljudi imali sitnije lubanje i manje očnjake. Izvorna četiri pronađena uzorka fosilnih ostataka dobili su nadimke Twiggy (zdrobljena lubanja i sedam zuba), George (fragmenti zuba i lubanje), Cindy (donji dio čeljusti, dijelovi gornje čeljusti, nekoliko zuba i komad lubanje), i Johnny’s 587 Child (više komadića čeljusti i fragmenata lubanje). Svi su umrli blizu rijeka gdje se voda za piće prelijevala u slankasto močvarno područje na 588 istočnoj strani jezera, prije dva milijuna godina. Twiggy i ostali primjerci Homo habilisa bili su posebni. Bili su visoki možda samo devedesetak centimetara, ali su imali volumen lubanje od 600 do 700 kubičnih centimetara, daleko više od Lucy i ostalih australopiteka, čija je lubanja imala zapremninu od oko 450 kubičnih centimetara, i upola manju od nas. Naša je ekipa postajala sve pametnija. Antropolog Ralph Holloway prikazao je obrise njihova mozga pomoću lateks odljeva unutrašnjosti fosiliziranih lubanja. Ustanovio je da su frontalno i tjemeno područje moždane kore — dijelovi mozga odgovorni za diskriminiranje, kategoriziranje i razmišljanje — počeli poprimati suvremeni oblik. Twiggy i njezini rođaci vjerojatno su razvili sposobnost planiranja unaprijed. Možda su i razgovarali o svojim planovima. Hollowayev plastični odljev mozga prikazuje laganu nabreklinu u Brocinu području, nazvanom po neurologu iz devetnaestog stoljeća kojeg sam spomenula na početku ovog poglavlja. Brocino područje moždane kore iznad lijevog uha koje usmjerava usta, jezik, grlo i glasnice na proizvodnju govornih glasova. Taj je »jezični« 589 dio mozga Homo habilisa počeo rasti. Jezik, odnosno govor, glavno je obilježje ljudskog roda. Ipak, nitko ne zna kako su ili kada naši preci počeli proizvoljno riječi dodjeljivati 590 predmetima (kao na primjer dog za četveronožno stvorenje koje veselo maše repom i s kojim se igramo u dvorištu), kada su ih počeli rastavljati na zasebne glasove (kao d-o-g), ili kada su u kratke glasove počeli nanovo 591 kombinirati u nove riječi s novim značenjima (kao g-o-d ). Ipak, sve to beznačajno cičanje, kliktanje i šištanje, nanizano i povezano u riječi, sve naše riječi povezane jedna s drugom u rečenice prema gramatičkim pravilima, naposljetku su dovele do dominacije ljudske vrste nad planetom. Je li Twiggy pozdravila svog dragog kada bi se vratila iz sakupljanja oraha? Je li mu verbalno opisala životinjske tragove koje je putem vidjela ili mu šapnula da ga voli kada bi se sklupčali jedno uz drugo prije sna? Jesu li


George i Cindy prigovarali svojoj djeci, pričali viceve, smišljali priče, udjeljivali si komplimente, raspravljali o jučer i sutra — pomoću riječi? Zasigurno ne onako kao što mi to danas činimo. Poze, geste, izrazi lica i intonacije glasa vjerojatno su bile od presudne važnosti za prenošenje poruke. Znanstvenici danas smatraju da se ljudski jezik mogao početi razvijati tek prije 500.000 godina. Budući da se Brocino područje u mozgu u njezino vrijeme počelo povećavati, Twiggy je ipak možda vodila konverzaciju na primitivnom, predljudskom jeziku. Muškarac kao izviđač, tragač, istraživač, sakupljač ostataka plijena, lovac i zaštitnik. Žena kao sakupljačica, njegovateljica, posrednica i učiteljica. Možda nikada nećemo saznati koji su naši rani preci prvi počeli odvajati poslove prema spolu i dijeliti plijen, ali prije dva milijuna godina netko je dovukao 592 kosti u šaš i ondje s njih skinuo meso. Ne vjerujem da su žene s malom djecom bile lovci ili mesari i pretpostavljam da je podjela poslova između spolova već bila započela. Međutim, nemamo razloga misliti da se bilo koji od spolova strogo držao svoje kruto definirane uloge. Vjerojatno su se žene bez djece pridružile lovačkim i sakupljačkim skupinama, pa možda ih čak i predvodile. Mužjaci su se zasigurno često priključili skupljanju biljaka, oraha i bobica. Neki su parovi vjerojatno zajedno udarali po tlu i lovili male životinje. Ali, naši su preci počeli skupljati, rasijecati i dijeliti meso. Muškarci i žene započeli su živjeti i raditi kao tim. Vremena su se promijenila. Muškarac i žena postali su kao dva stopala; jedno bez drugog ne mogu naprijed. Lovačko-sakupljački način života rezultirao je kompliciranom ravnotežom između žena, muškaraca i moći.


11.

Žene, muškarci i moć Priroda seksualne politike Povijest uvijek izgovara nove istine. - FRIEDRICH WILHELM NIETZSCHE Deseci tisuća žena, lica premazanih pepelom, odjevenih u komad tkanine oko kukova i vijence od paprati, jednog je jutra 1929. godine izašlo iz sela diljem jugoistočne Nigerije i odmarširalo do svojih lokalnih centara »domorodačke uprave«. Tu su boravili britanski kolonijalni službenici. Žene su se okupile ispred njihovih vrata i tresle tradicionalnim ratnim štapovima, plesale, ismijavale ih uvredljivim pjesmama i zahtijevale da im se predaju obilježja lokalnih muškaraca plemena Igbo koji su surađivali s ovim neprijateljem. U nekoliko centara uprave žene su provalile u pritvore kako bi oslobodile zatočenike; u drugima su spaljivale ili rušile zgrade domorodačkih sudova, ali nikoga nisu povrijedile. Britanci su uzvratili, otvarajući vatru na prosvjednice u dva centra, i ubili šezdeset žena. Tako je završila pobuna. Britanci su »pobijedili«. Povijest često bilježi riječi pobjednika, a ovaj »Ženski rat«, kako su ga nazvali pripadnici plemena Igbo, ubrzo je dobio svoje britansko ime, Aba 593 Riots, tj. ustanak Aba. No, Britanci nikada nisu shvatili o čemu se radilo u tom ratu — da su ga u potpunosti organizirale žene, za žene. Pojam povrede prava žena bio im je izvan dosega razumijevanja. Umjesto toga, većina britanskih časnika bila je uvjerena da su muškarci plemena Igbo organizirali demonstracije, a zatim usmjerili svoje supruge na pobunu. Kolonijalni dužnosnici su vjerovali da su se pripadnice plemena Igbo pobunile jer su bile 594 uvjerene da Britanci neće otvoriti vatru na slabiji spol. Nepremostiv kulturni jaz između Britanaca i plemena Igbo — jaz koji je potaknuo Ženski rat i simbolizirao duboko europsko nerazumijevanje žena, muškaraca i moći u kulturama širom svijeta. Stoljećima su pripadnice plemena Igbo, poput žena u mnogim drugim zapadnoafričkim društvima, bile samostalne i moćne — ekonomski i


politički. Živjele su u selima s muškom nasljednom linijom, gdje je moć bila neformalna. Svatko je mogao sudjelovati u seoskim skupštinama plemena. Muškarci su sudjelovali u više rasprava i obično nudili konačno rješenje u sporovima te su raspolagali s više resursa. Stoga su mogli plaćati pristojbe i održavati slavlja koja su im donosila više naslova i prestiž. Muškarci su imali nadzor nad zemljom, no u braku je muž imao obvezu svojoj supruzi dati nekretninu na kojoj će obrađivati zemlju. To je tlo ženama predstavljalo njihov bankovni račun. Uzgajale su razne usjeve i nosile svoje proizvode na lokalne tržnice koje su u potpunosti vodile 595 žene. Vraćale su se kući s luksuznom robom i novcem koji su zadržavale za sebe. Tako su pripadnice plemena Igbo imale neovisno bogatstvo — financijsku slobodu, ekonomsku moć. Stoga, ako je muškarac pustio da mu krave pasu po ženinim poljima, maltretirao svoju ženu, prekršio tržišno pravilo, ili počinio neki drugi ozbiljan zločin, žene su učinile ono što bi učinile s britanskim administratorima. Skupile bi se ispred počiniteljeve kuće, izvikivale uvrede, ponekad mu čak i uništile kuću. Pripadnici plemena Igbo poštovali su žene, ženski rad, ženska prava i ženske zakone. A onda su došli Britanci. Engleska je 1900. godine južnu Nigeriju proglasila protektoratom i uspostavila sustav područnih domorodačkih sudova. Svakim okrugom upravljao je britanski kolonijalni časnik iz sjedišta toga okruga, domorodačkog suda. To je već naišlo na prilično veliko neodobravanje. Tada su Britanci imenovali po jednog predstavnika iz svakog sela, namjesnika, u članstvo domorodačkog suda u svakom okrugu. U velikom broju slučajeva bio je to mladi pripadnik plemena Igbo koji se više dodvoravao osvajačima nego poštovanom seoskom starješini; uvijek je to bio muškarac. Uronjeni u viktorijansko uvjerenje da su žene dodaci svojim muževima, Britanci nisu mogli zamisliti žene na pozicijama moći. Stoga su sve žene isključili iz vlasti. Pripadnice plemena Igbo izgubile su svoj glas. Britanci su 1929. godine odlučili napraviti inventuru ženske imovine. Bojeći se nadolazećeg oporezivanja, pripadnice plemena Igbo sastajale su se na svojim tržnicama kako bi raspravile ovu obezvređujuću gospodarsku mjeru. Bile su spremne na pobunu. I nakon niza sukoba s popisivačima u studenom, žene su odjenule tradicionalnu ratničku odjeću i krenule u rat, ustanak koji se proširio na gotovo šesnaest tisuća kvadratnih kilometara i obuhvatio desetke tisuća žena. Nakon što su Britanci ugušili revoluciju, pripadnice plemena Igbo zahtijevale su da se i njima omogući da služe kao seoske predstavnice u domorodačkim sudovima, ali bez uspjeha. Što se tiče


Britanaca, ženama je mjesto bilo u kući.

»Ovo je muški svijet« Zapadnjačko uvjerenje da muškarci općenito dominiraju nad ženama prenosi 596 se poput štetnih gena s jedne generacije na drugu. Je li to istina? Jesu li muškarci općenito dominirali nad ženama u Twiggyno doba, prije otprilike 2 milijuna godina? Kako bismo istražili duboke evolucijske korijene žena, muškaraca i moći, dopustite mi da vam prvo otkrijem što znamo o rodnim odnosima u društvima širom svijeta danas. Prije ženskog pokreta iz 1970-ih, američki i europski antropolozi jednostavno su pretpostavljali da su muškarci uvijek snažniji od žena, a njihova istraživanja odražavala su njihova uvjerenja. Izvješća o australskim domorocima pružaju upečatljiv primjer. Nekoliko akademika — uglavnom muškaraca — napisalo je da je bračni sustav tih ljudi, u kojem su malodobne djevojke stupale u brak trideset godina starijim muškarcima i u kojem su muškarci imali po nekoliko žena, bio krunski primjer muške vladavine. Iz njihove perspektive, domorodačke 597 žene bile su pijuni, roba, valuta za bračne manipulacije muškaraca. Odvajanje muških i ženskih vjerskih obreda tumačili su kao dokaz ženske podređenosti, a što se tiče ženskog rada, kako je to sažeo Ashley Montagu 1937. godine, žene nisu smatrali ništa vrednijima od »pripitomljenih 598 krava.« Danas znamo da je ova slika života australskih Aboridžina iskrivljena. Etnografkinje su otišle u australsku divljinu i razgovarale sa ženama domorodaca. Iz razgovora tijekom prikupljanja zaliha za ekspedicije, zajedničkog plivanja, preko plamena logorske vatre, znanstvenice su utvrdile da ove žene strastveno politiziraju tijekom zaručničke igre pokera i počinju birati svoje nove muževe u srednjoj dobi. Žene redovito imaju ljubavnike. Neka plemena imaju jilimi, ili ženski kamp za neudane žene, gdje udovice, otuđene žene, i žene u posjeti žive ili posjećuju ostale, bez muškaraca. Daleko od toga da su zlostavljane, žene ponekad udare lijene muževe svojim »štapom za borbu«, a održavaju i neke rituale koji su nedostupni muškarcima, dok su ženski ekonomski doprinosi od životnog značaja za svakodnevni život. Premda su ženske i muške aktivnosti često razdvojene, domorodačke


599

žene Australije čine se jednako snažnima kao muškarci. Niti jedan spol ne dominira — koncept koji je bio očito stran zapadnjačkim znanstvenicima. Zapadnjačka opsesija hijerarhijom, u skladu s duboko ukorijenjenim uvjerenjima o rodu, znanstvenim analizama drugih naroda često daje pristran ton.

* Ovakva se perspektiva promijenila tijekom ženskog pokreta, koji je kulminirao u kasnim 1970-im i ranim 1980-im, kada su feministički antropolozi počeli osporavati dogmu univerzalne ženske podređenosti. Tvrdili su da zbog toga što su muškarci obavljali većinu terenskog rada, razgovarali većinom s muškim sugovornicima, i promatrali primarno muške aktivnosti, mnoga antropološka izvješća bila su pristrana. Glasovi žena nisu se čuli. Štoviše, neki su navodili da su muški antropolozi pogrešno tumačili ono što su vidjeli, označujući ženski rad kao »kućanske poslove«, ženske razgovore kao površna »ogovaranja«, žensku umjetnost kao »rukotvorine«, a sudjelovanje žena u obredima kao »ne-sveto«, istovremeno veličajući lov, mušku umjetnost, muške vjerske obrede, muško govorništvo i mnoge druge 600 muške aktivnosti. Zbog tog selektivnog sljepila, androcentrizma ili seksističke pristranosti — nazovite to kako želite — ženski rad i ženski životi bili su ignorirani, što je rezultiralo iskrivljavanjem antropoloških izvješća. Ove optužbe nisu u potpunosti istinite. U jednoj klasičnoj studiji, sociolog Martin Whyte usporedio je studije rodnih uloga u devedeset i tri tradicionalistička društva i zabilježio da su u nekima od tih izvješća podaci o ženskim ulogama bili zanemareni ili svedeni na minimum; u ostalima, aspekti muške snage bili su izostavljeni. Međutim, ti su propusti bili više nasumični, nego sustavno pristrani protiv žena. Štoviše, propusti nisu bili vezani specifično za muškog ili ženskog autora. Androcentrizam možda i nije 601 tako prevladavajući kao što su neki izvještavali. Ipak, čak i ne pretjerano usredotočeni čitatelj ove literature može ukazati na neke klasične etnografske radove u kojima su žene prikazane kao ljenjivice bez lica. Sveprisutni članci iz ranijih vremena o »muškarcu lovcu«, sada postaju uravnoteženi s literaturom o »ženama sakupljačicama«. Stoga je feministička era sve promijenila i dodala potreban uvid znanstvenim istraživanjima drugih naroda, žena i muškaraca. Ovaj noviji fokus na živote žena razotkrio je iznimno važnu stvarnost.


Poput pripadnica plemena Igbo u Nigeriji, žene su u najvećem broju 602 tradicionalnih kultura bile relativno snažne — prije dolaska Europljana. Neke su preživjele zapadnjački utjecaj bez oduzimanja postojećih prava. Mnoge druge, kao žene iz plemena Igbo, pale su kao žrtve europskih normi. Antropologinja Eleanor Leacock došla je do ovog zaključka proučavajući Indijance Montagnais-Naskapi u istočnoj Kanadi. Najviše podataka našla je u dnevnicima isusovca Paula Le Jeunea. Le Jeune je preuzeo dužnost poglavara francuske misije u Quebecu 1632. godine. Tu je proveo zimu s Indijancima Montagnais-Naskapi. Na svoj užas, vidio je popustljive roditelje, neovisne žene, razvedene partnere, muškarce s dvije supruge, bez ikakvih formalnih vođa, nomadsku, opuštenu, egalitarnu kulturu u kojoj žene uživaju visok ekonomski i socijalni status. Takvo stanje je Le Jeune čvrsto odlučio promijeniti. Bio je uvjeren da su disciplina za djecu, bračna vjernost, cjeloživotna monogamija, i, iznad svega, muški autoritet i ženska odanost neophodni za spasenje. Kako je rekao Indijancima, »u Francuskoj žene ne vladaju svojim 603 muževima.« U samo nekoliko mjeseci, Le Jeune je obratio nekoliko tih »pogana«. Deset godina kasnije, neki od njih su počeli tući žene. Koliko je žena kolonijalizam sputao? Nemoguće je reći. No, Ženski rat plemena Igbo nije bio tek puka povijesna slučajnost. Kao što je jedan znanstvenik sažeo situaciju, »prodiranje zapadnjačkog kolonijalizma, a s njim i zapadnjačkih praksi i stavova prema ženama, tako je široko utjecalo na ženske uloge u starosjedilačkim društvima 604 i dovelo do ugnjetavanja žena gotovo svugdje u svijetu.«

Igre moći Znajući, dakle, da su žene doista bile moćne u mnogim tradicionalnim društvima širom svijeta, što možemo zaključiti o životu u Africi tijekom naše duge nomadske prapovijesti — tisućljećima prije nego što su europsko oružje i evanđelja izvitoperili odnose moći između muškaraca i žena? Uvid možemo dobiti na dva načina: ispitivanjem svakodnevnog života u suvremenim tradicionalističkim društvima i seciranjem odnosa moći među našim bliskim srodnicima, čovjekolikim majmunima. Počnimo s ljudskim 605 igrama moći. Antropolozi se općenito slažu da moć (sposobnost utjecaja ili


uvjeravanja, za razliku od vlasti, formalnog institucionaliziranog zapovijedanja) redovito pripada onima koji kontroliraju vrijednosti robe ili usluga i imaju pravo raspodjele tog bogatstva izvan svog doma.

Dar Ako ste vlasnik zemlje, iznajmljujete zemlju, darujete zemlju ili raspodjeljujete resurse na zemlji, kao što su pojilišta ili ribolovna prava, imate moć. Ako pružate posebnu uslugu, poput liječenja ili veze sa svijetom duhova koje drugi trebaju, imate moć. Ako ubijete žirafu i podijelite meso, ili izrađujete košare, perle, deke, ili druge proizvode za trgovinu, možete stvarati prijateljstva — saveze koji donose gospodarske veze, ugled i moć. Stoga je za ples moći između spolova važno tko što sakuplja, tko što 606 posjeduje, tko daje, iznajmljuje, prodaje ili tko s kim trguje. Tradicionalni sjevernoaljaški Inuiti (ili Eskimi) pružaju dobar primjer ove izravne veze između ekonomskih resursa i društvene kontrole. Na pustom sjeveru, gdje iznad vječnog leda veći dio godine probijaju samo mahovina i trava, nije bilo biljaka za sakupljanje. Kao rezultat toga, žene tradicionalno nisu napuštale dom radi sakupljanja ili donosile vrijednu robu za trgovanje. Muškarci su obavljali sav lov. Muškarci su odlazili iz kuće loviti tuljane ili kitove tijekom zimskih mjeseci te pecati ribu ili loviti sjevernoameričke sobove tijekom dugih arktičkih ljetnih dana. Muškarci su donosili kući salo za ulje svijeća, kože za kapute, hlače, košulje i cipele, tetive za užad, kosti za ukrase i alate, kao i svaki komadić hrane. Žene su ovisile o tim potrepštinama. Eskimski muškarci ovisili su o svojim suprugama glede štavljenja koža, dimljenja mesa, i izrade sve teške odjeće. Tako su muškarci i žene trebali jedni druge kako bi preživjeli. No, muškarci su imali pristup temeljnim resursima. Eskimske djevojke 607 rano su u životu shvatile da je način da se uspije bio »dobro se udati«. Mlade žene nisu imale drugi formalni pristup moći.

* Pripadnice plemena !Kung iz pustinje Kalahari bile su, pak, ekonomski daleko moćnije. Udaju nisu smatrale karijerom. Kao što znate, kada su antropolozi tek počeli bilježiti načine života žena tijekom 1960-ih, one su


putovale na posao i vraćale se kući s većim dijelom večernjeg obroka. Žene iz plemena !Kung imale su ekonomsku moć. Uz to su imale i svoj glas. Ipak, za razliku od svojih muževa, žene plemena !Kung nisu raspodjeljivale svoju hranu unutar veće društvene skupine. Ova razlika je važna. Kad bi se muškarci vratili iz uspješnog lova, dijelili su dragocjeno meso u skladu s pravilima i javno, uz pompu. Vlasnik strijele koja je ubila životinju dobio bi prestižnu zadaću raspodjele ulova. Muškarac koji je prvi vidio zvijer dobio bi određene dijelove na izbor, oni koji su je pratili druge, i tako dalje. Zatim bi svaki lovac dao odreske, rebra i iznutrice svojoj obitelji i drugoj rodbini. Međutim, to je zapravo bila »investicija«, a ne dar. Lovci iz plemena !Kung očekivali su naknadu jer je lovac dajući svojim susjedima meso, zaradio čast i obvezao ih na protuuslugu — stekao je moć. Premda su i žene »imale znatan stupanj autonomije«, i muški i ženski pripadnici plemena !Kung smatrali su da su muškarci neznatno utjecajniji od 608 svojih supruga. Bolje je davati nego primati, kaže poslovica. Pleme !Kung i mnogi drugi narodi složili bi se s tim. Oni koji drže uzice vreće za novac imaju značajnu društvenu moć — ekonomska formula koja sugerira da su drevne žene, kao i muškarci, imale dobru mogućnost društvenog utjecaja.

* Moć, naravno, nije uvijek stvar ekonomije. Može li itko biti siguran, na primjer, da su ekonomski moćne žene ili muškarci također moćni i u spavaćoj sobi? To nije nužno tako. Inuitske žene mogu se dobro udati kako bi napredovale, ali ne može se znati hoće li biti podređene svojim muževima. Iako muškarci iz plemena !Kung raspodjeljuju cijenjene resurse i meso, žene iz plemena !Kung osiguravaju većinu dnevnih obroka. Tko može znati dominira li farmer koji za večerom sjedi na čelu stola i u privatnim razgovorima sa svojom ženom? Zapravo, u zemljoradničkim društvima današnjice — gdje muškarci monopoliziraju sve pozicije čina i autoriteta, a žene imaju tendenciju djelovati s poštovanjem prema muškarcima u javnosti — žene imaju veliki neformalni utjecaj. Unatoč muškom kočoperenju i razmetljivom držanju u javnosti koje se često vidi u tim kulturama, antropologinja Susan Rogers piše o tome da niti jedan spol zapravo ne misli da muškarci vladaju ženama. Ona zaključuje da spolovi održavaju grubu ravnotežu moći, da je muška


609

dominacija mit. Dakle, iako je ekonomija bez sumnje odigrala važnu ulogu u odnosima moći između muškaraca i žena prije više tisućljeća, spolovi su najvjerojatnije bili uključeni u mnogo složeniji dvoboj.

* U nastojanju da razotkrije tu suptilnu dinamiku moći između žena i muškaraca, Martin Whyte dubinski je pretražio Izvještaj o ljudskim odnosima (eng. Human Relations Area File), suvremenu podatkovnu banku 610 koja bilježi podatke o preko osam stotina društava. Iz te datoteke i drugih etnografskih izvješća, prikupio je podatke o devedeset i tri predindustrijska naroda: a jedna trećina bili su nomadski lovci-sakupljači, jedna trećina seljaci i farmeri, jedna trećina bili su narodi koji su vodili stoku na ispašu i/ili se bavili vrtlarstvom. Društva su se kretala u rasponu od Babilonaca, koji su živjeli oko 1750 pr. Kr., do današnjih tradicionalnih kultura. Većinu tih društava proučavaju antropolozi od 1800. godine naše ere. Whyte je zatim iz tih podataka izdvojio odgovore na brojna pitanja o svakoj kulturi: kojeg su spola bogovi? Koji spol ima raskošnije pogrebne obrede? Tko su lokalni politički lideri? Tko i čime pridonosi prehrani obitelji? Tko ima konačni autoritet u discipliniranju djece? Tko dogovara brakove? Tko nasljeđuje vrijednu imovinu? Koji spol, po mišljenju pojedinaca, ima jači seksualni nagon? Vjeruju li da su žene inferiorne muškarcima? Usporedio je gore navedene i mnoge druge varijable kako bi utvrdio položaj žena u društvima širom svijeta. 611 Whyteovi nalazi potvrđuju neka široko rasprostranjena uvjerenja. Nije pronašao nijedno društvo u kojem žene dominiraju nad muškarcima u većini sfera društvenog života. Mitovi o Amazonkama, priče o ženama koje su vladale blagom, ali čvrstom rukom, bili su upravo to: fikcija. U 67% svih kultura (uglavnom poljoprivrednih naroda), činilo se da muškarci kontroliraju žene u većini djelokruga aktivnosti. U priličnom broju društava (30%), činilo se da su muškarci i žene otprilike jednaki — osobito među vrtlarima i narodima lovaca-skupljača. Dok su u 50% kultura žene imale kudikamo veći neformalni utjecaj nego što su im to dodjeljivala društvena pravila. Whyte je razotkrio još jednu važnu činjenicu: ne postoji niti jedna konstelacija međukulturalnih čimbenika koji zajedno pridonose položaju


žena ili muškaraca. Umjesto toga, svako je društvo otkrilo niz prednosti i nedostataka. U nekim kulturama žene su dale golem ekonomski doprinos, ali su imale manje moći nad svojim bračnim i seksualnim životom, dok su se u drugima mogle lako razvesti, ali su imale malo utjecaja u vjerskim pitanjima ili nisu imale nikakvu formalnu političku moć. Čak i kada su žene u vlasništvu imale vrijedne nekretnine i značajnu ekonomsku moć, one nisu nužno imale veća politička prava ili vjerski utjecaj. Moć u jednom sektoru društva nije nužno značila i moć u nekom drugom. Ova činjenica nije nigdje očitija nego u SAD-u. Godine 1920., žene su dobile pravo glasa te se njihov politički utjecaj povećao, no one su ostale građani drugog reda na radnom mjestu. Danas je moć žena u radnom stanovništvu u porastu; mnoge su i visoko obrazovane. Kod kuće, međutim, udane žene još uvijek više kuhaju, peru i čiste. Budući da Amerikanci pretpostavljaju da je status jedinstveni fenomen, ne možemo shvatiti zašto zaposlene žene i dalje obavljaju više kućanskih poslova. No, status neke osobe u jednom sektoru društva ne mora nužno utjecati na položaj te osobe u nekom drugom. Umjesto toga, igra moći između spolova je kao kristalna kugla: okrenite malo kuglu i ona baca potpuno novo svjetlo. Dakle Twiggy i njezine prijateljice možda su i bile ekonomski moćne i imale veliki neformalni utjecaj prije 2 milijuna godina, no ipak nisu nužno bile vođe neke grupe.

* Što nam još proučavanje tradicionalnih naroda može reći o ženama, muškarcima i moći u prošlosti? To da klasa, rasa, dob, seksipil, postignuća i rodbinske veze također pridonose mozaiku koji zovemo moć. Pod određenim okolnostima najbezličniji član više klase ili dominantne etničke skupine može vladati nad pametnijom, dinamičnijom osobom nižeg statusa. Premda su zapadnjaci tradicionalno olako donosili prosudbe o nesretnom položaju žena u Aziji, postarija žena u Kini ili Japanu često se ponaša jednako diktatorski kao i bilo koji muškarac. U mnogim društvima dob je važna. Jednako tako i seksipil, duhovitost i šarm. Konobarica može pomoću seksa ovladati poslovnim čovjekom; karikaturist može probosti političara crtežom; studentica može svog znatno bolje obrazovanog profesora očarati pogledom. Srodstvo također igra ulogu u tome tko upravlja kime. U tradicionalnim


društvima s muškom nasljednom linijom, gdje su muškarci redovito vlasnici zemlje, a djeca obilježavaju svoje podrijetlo preko oca, žene su obično imale malo formalne moći u većini sektora društva. S druge strane, žene u društvima sa ženskom nasljednom linijom posjeduju više imovine i to im daje mnogo veći utjecaj u zajednici kao cjelini. Naposljetku, spolovi vuku moć iz simboličkog svijeta svoga društva. Kako se neka kultura razvija, ona razvija i »seksualni predložak« ili društveni scenarij o tome kako bi se spolovi trebali ponašati, kao i uvjerenja o moći 612 svakog spola. Ove scenarije ljudi nose u svojim mislima. Mbuti pigmeji u Zairu, na primjer, smatraju da su žene moćne jer samo žene rađaju. Narod Mehinaku u području Amazone i mnogi drugi narodi dodjeljuju moć menstrualnoj krvi: dodirnite ju i razboljet ćete se. Zapadnjaci su ovjekovječili žensku moć da zavede muškarca u svojoj priči o Adamu, Evi, zmiji i jabuci. Ono što neko društvo označi kao simbolički moćno, postaje upravo to. Moć je, dakle, sastavljena od mnogih sila koje zajedno djeluju kako bi jedan muškarac ili žena bili utjecajniji od nekog drugog.

* Što je, dakle, s Twiggy, Georgeom i ostalim hominidima iz prethodnog poglavlja, koji su ostavili svoje kosti uz plavozeleno jezero u kanjonu Olduvai prije dva milijuna godina? Jesu li ti muškarci i žene bili društveno jednaki? Nema sumnje da ovi rani »ljudi« nisu poznavali klasne ni etničke razlike. Također nije vjerojatno da su imali kulturni život bogat simboličkim asocijacijama moći. No, s određenom sigurnošću možemo reći nekoliko stvari o Twiggy i njenim sudruzima. Oni nisu živjeli poput Inuita, čiji su muškarci prikupljali svu hranu, dok su žene ostajale kod kuće. Nije bilo stalnoga doma. I žene su radile. Obitelj s dvostrukim prihodima bila je pravilo. No, Twiggy i njezini prijatelji jeli su meso, a lov i traženje jestivih lešina nisu logične aktivnosti za trudnice i majke s malom djecom. Dakle, Twiggy je vjerojatno dopuštala svom »posebnom prijatelju« da prikuplja meso, tetive i koštanu srž opasnih zvijeri, dok je ona sakupljala voće, povrće, sjemenke i sitnu divljač sa svojim prijateljicama. Međutim, svojim je odlascima u nabavku Twiggy uvelike pridonosila večernjem obroku — a bila je, najvjerojatnije, jednako ekonomski i seksualno moćna.


No, kako je Twiggy živjela? Tko je, zapravo, naređivao kome? Tragove ne nalazimo samo u tradicionalnim kulturama, nego i u drugim vrstama. Zapravo, možemo dobiti značajan uvid u Twiggyne svakodnevne igre moći promatrajući fascinantnu koloniju čimpanzi u zoološkom vrtu 613 Arnhem (službeno poznatom kao Burgers’ Zoo) u Nizozemskoj. Manevriranje radi ostvarivanja određenog ranga i moći ovim je čimpanzama začin života.

Politika čimpanzi Od 1971. godine kolonija čimpanzi obitava u ovom zoološkom vrtu. Noću spavaju u odvojenim unutarnjim kavezima; nakon doručka, čimpanze mogu slobodno ulaziti u vanjsko dvorište površine šest tisuća kvadratnih metara. Dvorište je okruženo rovom i visokim zidom u stražnjem dijelu. Nad njima se nadvija pedesetak stabala hrasta i bukve pojedinačno obavijena električnom ogradom. Stijene, debla i nekoliko mrtvih hrastova za penjanje, rasprostranjeni su širom nastambe. Ovdje se čimpanze upuštaju u sve svoje političke igre moći — nakon velikog bijega. Jednog jutra, nedugo nakon što su čimpanze stigle u svoj novi dom, pregledale su otvoreni prostor pedalj po pedalj. To poslijepodne, nakon što je otišao i posljednji od antropologa, zaposlenika i trenera, organizirale su svoj bijeg. Neke od njih uglavile su petmetarsku granu na stražnji zid. Tada se nekoliko čimpanzi tiho popelo na zidove. Navodno su neke čak pomogle onima manje sigurnima u penjanju. Zatim su se svi spustili niz obližnja stabla i istražili objekte zoološkoga vrta. Big Mama, najstarija ženka u skupini, otišla je ravno u kantinu zoološkog vrta. Ondje se sama poslužila bocom čokoladnog mlijeka i smjestila među ostale posjetitelje. Zavladao je kaos. S vremenom su čimpanze namamljene natrag u svoje kaveze, no one od tada stalno sudjeluju u međusobnim neprestanim borbama za moć — manevrima koji bacaju svjetlo na Twiggyin život u pradavno doba, kao i na prirodu suvremenih ljudskih igara moći. Mužjaci redovito pregovaraju oko ranga u skupini. Jedan od mužjaka poprimi »zastrašujući izgled« nakostriješivši dlaku, hučući i njišući se lijevodesno ili lupa nogama o tlo, često držeći kamen ili štap u ruci. Zatim protrčava pokraj svog suparnika, udara po zemlji i kriješti. Ovaj je ritual obično dovoljno impresivan da protivnika natjera na povlačenje. Uzmak prati osobita gesta; podređeni zadihano stenje dok se duboko naklanja svom


nadređenom ili čuči s krznom zalizanim uz tijelo kako bi izgledao malen. Agresori novače i saveznike. Na početku rituala zastrašivanja, napadač često pokušava pridobiti nekog pratioca koji će ga podržati, pružajući ruku potencijalnom prijatelju, s dlanom prema gore i pozivajući ga na svoju stranu. Uspije li unovačiti nekoga tko će ga podržavati, može i napasti svog protivnika, zasipajući ga kamenjem, vrišteći, udarajući ga šakama i grizući ga po rukama, nogama ili glavi, ali istovremeno drži saveznika na oku. Ako mu se učini da odanost njegova pomoćnika popušta, agresor ponavlja svoju gestikulaciju novačenja. »Nema besplatnog ručka«, kaže se, a to jednako vrijedi i za čimpanze političare i za ljude. Kada jedna čimpanza podupire drugu, ona očekuje da će njena usluga biti uzvraćena. Zapravo, čini se da se čimpanze osjećaju dužnima, kada se probude iz savršeno mirnog drijemeža, približiti se mjestu gdje se svađa odvija ili se pridružiti sukobu. Savezi su važni. Jednom je prilikom u Arnhemu mužjak, koji je bio »dozapovjednik«, timario jednu ženku za drugom, tapšući svaku i igrajući se s njenim potomcima. Kada je završio s time, odmah je zaprijetio alfa mužjaku. Je li podmitio ove ženke kako bi ga podržale? Vjerojatno. Poput političara koji ljube bebe i progovaraju o ženskim pitanjima, mužjaci čimpanze kultiviraju prijateljstva sa ženkama. Koalicije nekih mužjaka traju godinama; većina samo nekoliko minuta. Mužjaci čimpanze koji su željni statusa nepostojani su prijatelji. No, kada se neki pojedinac nađe u škripcu, on »povlači veze« i urla dok mu saveznici ne dođu u pomoć ili se pridruže metežu. Ponekad se četiri ili pet mužjaka upusti u tučnjavu i tako nastane ogromno zapetljano klupko ratobornih čovjekolikih majmuna koji urlaju i kotrljaju se. Možda se, dok su se Twiggy i njezini hominidni prijatelji odmarali u podne, neki od mužjaka razmetao svojim visokim statusom, nadimao se, hučao i prijeteći se njihao sve dok mu se podređeni nisu naklonili. Borbe su zacijelo povremeno izbijale, a mužjaci su vjerojatno obrađivali Twiggy kako bi osigurali njezinu podršku, ali i podršku njenih družica.

Umrežavanje Zanimljivo je da se muške i ženske čimpanze u Arnhemu organiziraju prema prilično različitim strukturama moći. Svaka od tih struktura vrlo nalikuje onima kod suvremenih ljudi, a možda malo podsjeća i na one u Twiggyno


vrijeme. Mužjaci čimpanze spojeni su u mrežu hijerarhijskih intriga s prijateljima i neprijateljima, što dovodi do fleksibilne dominacijske ljestvice s jednim mužjakom na vrhu. Rangovi su u svako doba jasno razgraničeni, no kako mužjak osvaja više saveznika i pobjeđuje u više okršaja, dominacijska se ljestvica polako mijenja. Konačno, niz sukoba ili jedna brutalna borba može poremetiti ravnotežu i novi pojedinac se pojavljuje kao kralj hijerarhije mužjaka. Vladar ima važan posao — posao šerifa. On ulazi u tučnjave i rastavlja protivnike. Od njega se očekuje da će biti nepristrani sudac. Kada alfa mužjak tučnjave uspije svesti na minimum, njegovi ga podređeni poštuju, podržavaju, čak mu i odaju počast. Klanjaju mu se, sagibajući glave i gornji dio tijela brzo i opetovano. Ljube mu ruke, stopala, vrat i prsa. Saginju se kako bi bili sigurni da su ispod njega i slijede ga kao pratnju, ali ako vođa ne uspije održavati sklad, njegovi podređeni prebacuju svoju vjernost nekome drugome i hijerarhija se polako mijenja sve dok se ne postigne mir. Podređeni stvaraju vođu. Ženke čimpanze ne uspostavljaju ovakvu statusnu ljestvicu. Umjesto toga, one formiraju klike — poprečno povezane podskupine jedinki koje se brinu za tuđu dojenčad te štite i njeguju jedna drugu u vrijeme društvenog kaosa. Ženke su manje agresivne, manje orijentirane na dominaciju i ta mreža godinama može ostati stabilna i relativno ravnopravna. Štoviše, dominantna ženka obično stječe taj položaj čistom osobnošću, karizmom i starošću, a ne zastrašivanjem. Ženke čimpanze se ipak svađaju i, kao i mužjaci, koriste svoje saveznike kako bi se međusobno obračunale. Jednom prigodom, ugrožena ženka pozvala je muškog prijatelja u pomoć. Usred glasne »srdite« vriske, pokazala je rukom (a ne samo prstom) prema napadaču, istovremeno ljubeći i tapšući svog muškog saveznika. Kad su njene molbe postale upornije, njezin muški prijatelj krenuo je u protunapad, dok je ženka stajala i gledala s odobravanjem. Jesu li muškarci prirodno skloni formiranju hijerarhijskih redova i posljedičnom nadmetanju kako bi došli do bolje pozicije, dok žene formiraju 614 ravnopravnije, stabilnije klike? Da, niz podataka ukazuje da je tome tako. Štoviše, osjetljivost muškaraca na rang povezana je s djelovanjem 615 testosterona, dok je ženski poriv za suradnjom i grupnim skladom povezan 616 s djelovanjem estrogena. U ovim rodnim razlikama ima i nešto biologije. Dakle, možda su prije dva milijuna godina mužjaci Homo habilisa,


poput Georgea, dobar dio vremena provodili nadmećući se za bolju poziciju, dok je Twiggy vjerojatno imala mrežu stabilnijih odnosa sa svojim prijateljicama. Twiggyna najmoćnija uloga možda je bila uloga arbitra u skupini. U Arnhemu je Big Mama imala tu ulogu. Ona je prekidala svađe između mladaca samo stojeći pored njih, vičući i mašući rukama. Uvijek je Big Mama nagovarala poražene da izađu iz mrtvog stabla u sredini nastambe i nakon svake bitke bi gubitnik cvileći pobjegao pod njenu zaštitu. Druge ženke u Arnhemu također su djelovale kao posrednice. Jednom se ženka došetala do mužjaka koji se »pravio važan«, odvojila mu prste od kamena kojim je zamahivao i odnijela ga. Kada je mužjak pronašao novi kamen, odnijela je i njega. Ovaj postupak oduzimanja dogodio se šest puta zaredom. Drugi posrednici ponašali su se drugačije. Neki su jednostavno zabili ruku u bok pobjednika i gurali ga sve dok nije sjeo pored svog neprijatelja i počeo ga timariti. Ritual timarenja odvija se prema određenom obrascu, a to sugerira možda i ono najvažnije u odnosima moći u našoj prošlosti: mirotvorstvo je 617 bila glavna osobina svakodnevice. U roku od nekoliko minuta ili sati nakon svađe, ili čak nekoliko dana kasnije, čimpanze neprijatelji dolaze jedan do drugoga, tiho mrmljaju, rukuju se, zagrle, poljube jedan drugoga u usta, i duboko se zagledaju jedan drugome u oči. Zatim sjednu, ližu jedan drugome rane i čiste jedan drugog. Čimpanze suparnici puno energije troše na suzbijanje neprijateljstva, što se vidi po žestini kojom se međusobno čiste kad su nervozni. Čimpanze i svi drugi primati ulažu silan trud kako bi umirili svoje družbenike. Nasilje je izuzetak, a pomirenje pravilo — kako je to vjerojatno bilo među našim precima u Twiggyno vrijeme.

* Promatrajući stalnu borbu za moć u zoološkom vrtu Arnhem, primatolog Frans de Waal ustanovio je nekoliko stvari o moći među tim čovjekolikim majmunima, a ta su načela najvjerojatnije primjenjivali i naši preci na travnatim ravnicama Afrike prije dva milijima godina i prenosili ih kroz vrijeme do suvremenog čovječanstva. Prije svega, moć se mijenja. Redovi su formalizirani, ali životinje su dio promjenjive mreže odnosa. Štoviše, sposobnost vladanja ne ovisi uvijek o


snazi, veličini, brzini, agilnosti, ili agresivnosti, već često ovisi o nadmudrivanju, o tome koga poznajete i kako plaćate svoje društvene dugove. Moć može biti formalna ili neformalna. Kao pristalice i arbitri, ženke su glavni igrači u igri moći. A pod pravim okolnostima, ženka može i vladati. Kada su posjetitelji pitali de Waala tko je bio moćniji, muške ili ženske čimpanze, on je samo slegnuo ramenima i time dao objašnjenje. Ako pogledate tko koga pozdravlja, mužjaci dominiraju nad ženkama u 100% slučajeva. Ako brojite tko pobjeđuje u agresivnim interakcijama, mužjaci pobjeđuju u 80% slučajeva, ali ako mjerite tko oduzima hranu od koga ili tko sjedi na najboljim mjestima, ženke pobjeđuju u 80% slučajeva. Kako bi naglasio složenost moći, de Waal je volio dodati »Nikkie [mužjak] je najviše rangirani čovjekoliki majmun, ali on je u potpunosti ovisan o Yeroenu [mužjak]. Luit [mužjak] pojedinačno je najmoćniji. No, kad se radi o tome tko 618 može maknuti druge u stranu, onda je Mama [ženka] šef.« De Waal je potvrdio dvije stvari koje su antropolozi uočili u ljudskim kulturama: status nije jedina, monolitna značajka koja se mjeri na samo jedan način; a muška dominacija, ako podrazumijeva moć nad ženama u svakoj sferi života, jest mit.

Mreža starih djevojaka Još je jedan čimbenik možda pridonio Twiggynoj moći — njen obiteljski status. Kod nekoliko vrsta primata, poput pavijana, skupine rodbinski povezanih ženki obično se drže zajedno, dok se mužjaci često prebacuju od skupine do skupine. Unutar svake skupine, jedna ženska linija teži dominirati nad drugom, i tako dalje — to je relativno stabilna hijerarhija 619 dinastija, mreža »starih djevojaka«. Stoga mladi potomak iz visoko rangiranog klana ženki često može iluminirati nad zrelom ženkom iz manje prestižne obitelji. Štoviše, potomci često prisvajaju rang svoje majke. Među divljim čimpanzama u Gombeu, gdje ženke nisu organizirane u ženske nasljedne linije nego umjesto toga formiraju klike, potomci vladajuće ženke, Flo, postali su utjecajni u zajednici, dok su potomci njene pokorne vršnjakinje postali podređeni i u odrasloj dobi.

Odnosi među spolovima u drevnom Olduvaiu


Odnosi među spolovima u drevnom Olduvaiu Odnosi moći u tradicionalnim ljudskim kulturama i politika među čimpanzama sugeriraju kako su naši preci mogli živjeti i nadmetati se medu sobom za status u kanjonu Olduvai prije otprilike 2 milijuna godina. Twiggyno prvo sjećanje možda je bio pogled na lelujavu travu dok ju je majka nosila u naručju, na boku. Do trenutka kad joj je bilo tri ili četiri godine, znala je gdje rastu indijski oraščići i kako kopati korijenje. Vjerojatno se igrala kraj pojila dok je njezina majka prikupljala rakove i ljenčarila ispod smokava i dok su odrasli ubirali pupoljke ili slatke plodove. Ako joj je majka bila moćna, poput Big Mame, Twiggy je vjerojatno odmarala na sjenovitim mjestima. Ako je »poseban prijatelj« njene majke bio dobar sakupljač mesa uginulih životinja, ona je večerala jezike i ostale delicije uginulog gnua, A kada je djela skupina stala u red kako bi se napili vode koja curi iz stijene, Twiggy je možda bila ispred svih. Jesu li ti preci putovali u grupama rodbinski povezanih mužjaka ili ženki, nikada nećemo znati. No, svako se jutro desetak do pedesetak članova Twiggyne skupine zasigurno budilo, pilo vodu, olakšalo se i napustilo noćne nastambe kako bi lutah uz jezero, ili po travnjacima. Mužjaci su se redovito odvajali od skupine kako bi izviđali ili skupljali trupla uginulih životinja radi mesa i vraćah se kasnije tijekom dana, dok su grupe ženki odlazile zajedno u sakupljanje hrane. Onda bi se svi smirili u ranim večernjim satima, kako bi podijelili svoju hranu s partnerom (i drugima, ako su se dovoljno najeli) i spavali u gustišu smokvi, na travnatoj stijeni ili u suhom koritu potoka na tlu. Sljedećeg jutra sve bi krenulo iznova. Kako su dani prolazili, Twiggy se vjerojatno navikla na naklone mužjaka i ženki njenoj majci dok su hodale zajedno. Kad je odrasla, vjerojatno se pridružila starijoj sestri, formirala klike s drugim djevojkama, i provodila svoje vrijeme timareći ih, igrajući se lovice i naganjajući dječake. Bez sumnje, Twiggy je znala svoje mjesto u toj društvenoj mreži te se smiješila, klanjala i ljubila ruke i stopala sebi nadređenih. Kad se upuštala u borbe s drugom djecom, majka (ili otac) ju je branila i ona je pobijedila. Koristeći svoju inteligenciju i šarm, Twiggy se sprijateljila s dečkima, a onda ih namamila na dijeljenje komadića mesa. Nakon što je Twiggy ušla u pubertet, sigurno je formirala vezu s »posebnim prijateljem«. Možda je to bio netko iz neke druge skupine koju je susrela kada je njezina družina obavljala svoje godišnje hodočašće tijekom


sušnog razdoblja u logor pokraj plavozelena jezera. Zajedno su se Twiggy i njezin dragi šetali otvorenom ravnicom, dijelili su hranu, dobili dijete. Kada je njihova veza postala nesretna, vjerojatno je čekala da novorođenče ne prestane sisati, a onda uzela svoj štap za kopanje i vreću te se priključila susjednoj družini, ih je orkestrirala njegov odlazak iz grupe. Ekonomska samostalnost omogućila je Twiggy »razvod« od partnera čim se njezino dijete moglo početi igrati s drugom djecom u višedobnoj skupini, gdje će na njega paziti drugi članovi družine. Twiggy je možda bila snažna i u drugim aspektima svakodnevnog života. Ako je dosljedno pamtila gdje može naći med i povrće, drugi su joj se divili. Možda je bila i arbitar, uzimajući kamenje i štapove iz ruke svoga »muža« dok se prijeteći njihao i vikao na suparnika. Nema sumnje da je imala jednu ili dvije prijateljice koje su je uvijek branile u svađi, a ako je Twiggy bila karizmatična i bistra te uživala poštovanje i bila dovoljno mudra da očuva prijateljstva, mogla je čak postati i vođa grupe. Među primatima, zakon džungle nije samo snaga, nego i pamet. Ta je pamet uskoro upregnula vatru i smislila nove alate i oružja, a zatim su, poput rakete, naši preci poletjeli u društveni život nadomak ljudskoj vrsti.


12.

Korak do ljudskog roda Geneza srodstva i tinejdžeri Doista je poželjno imati dobro obiteljsko stablo, no slava pripada našim precima. - PLUTARH, POUKE Vatra. »Otkako su se naši preci spustili s drveća, mora da su bježali prema jezerima i rijekama kada bi vulkani počeli rigati rijeke rastaljenih stijena ili kada bi munje dotakle prerije i plamen se proširio travom. Dok su ostaci požara na ravnicama i dalje tinjali, vjerojatno su odabirali svoj put povratka kroz žar kako bi prikupili zečeve, guštere, pala pčelinja gnijezda, sjemenke, čak i velike sisavce, a zatim proždirali pečenu hranu. Na ulazima u spilje, gdje se izmet sova, šišmiša, sabljozubih mačaka i ostalih spiljskih stanovnika nakupljao u bogatim naslagama, žar je možda treperio danima ili čak tjednima, a drevni su ljudi postupno naučili spavati pored ovog ugljena, čak i održavati gasnući plamen suhim granama sve dok divljač koja prolazi, obećanje dalekih voćaka u cvatu, ili nedostatak vode nije pogurnuo malenu družinu da napusti taj topli, zaštitnički žar. Vatra je bila vjerni pratitelj čovječanstva — neprijatelj kada bjesni, prijatelj kada se smiri, ali kada su naši preci naučili kontrolirati plamen, nositi žar u lubanji pavijana ili zamotan u mesnate listove, vatra je postala njihovo najveće dobro. Vatrom su mogli stvrdnuti drvo i napraviti smrtonosnija koplja. Dimom goruće mahovine mogli su istjerati glodavce iz njihovih jazbina ili potjerati zečeve prema svojim zamkama. Ognjištima su mogli odbiti nečujne noćne predatore od trupala koja su napola pojeli. Dimom su se mogli javiti prijateljima. Gorućim granama mogli su tjerati hijene iz svojih brloga, a zatim useliti u njihove spiljske domove i spavati u blizini plamena. Sada su ozlijeđeni članovi družine, stariji muškarci i žene, trudnice i mala djeca mogli ostati u logoru. Imali su logor. Budući da više nisu ovisili o suncu,


naši preci mogli su rasplamsavati žar i izležavati se u jutarnjim satima, popravljati svoj alat u sumrak i ponovno proživljavati dnevne događaje do kasno u noć. Darwin je napisao da je umijeće paljenja vatre, »osim jezika, vjerojatno 620 čovjekovo najveće [otkriće]« jer kad su naši preci počeli upravljati vatrom, mogli su kuhati meso i povrće, korijenje i gomolje. Kuhanje je dramatično povećalo kalorijsku vrijednost hrane, pružajući znatno veće prehrambene vrijednosti. Kuhanjem hrane dobili su i daleko više metaboličke energije. 621 Djeca su postala zdravija, a životni vijek se produžio. Izuzetno važno: kuhanje iznad plamena omogućilo je evoluciju 622 ljudskog mozga Mozak treba glukozu zbog energije. Mozak ljudi modernog doba potroši oko 20% zalihe tjelesne energije; trebamo tu energiju ili ćemo umrijeti. Kod ljudi, prehrana bogata kalorijama može pružiti ovu energiju — no samo u kombinaciji sa smanjenom utrobom, nužnom za učinkovitost probave. Stoga su antropolog Richard Wrangham i njegovi suradnici zaključili da je kuhana hrana, zajedno s promjenama zubi, čeljusti, želuca i utrobe, našim precima 623 omogućila razvitak većeg mozga i skok prema suvremenosti. Rast mozga dovest će do golemih promjena u ljudskoj seksualnosti, ljubavi i obiteljskom životu.

* Možda nikada nećemo saznati kada je točno čovječanstvo počelo kontrolirati vatru. Antropolozi se ne slažu s tom tvrdnjom. Netko tko je živio oko jezera Turkana u sjevernoj Keniji možda je upalio logorsku vatru prije otprilike 1,5 624 milijuna godina. Upravo sam na tom ognjištu 2010. godine doživjela nešto neobično. Pridružila sam se timu znanstvenika koji su vršili iskapanje u području jezera Turkana, na lokaciji poznatoj kao Koobi Fora. Jednog jutra, iscrpljena vrućinom od 43 stupnja, pronašla sam malu kamenu hrpicu na koju sam se spustila da se malo odmorim — sve dok me naš vođa, antropolog Jack Harris, nije obavijestio da sjedim na vrhu tog drevnog kamina, označenog kamenčićima u svrhu daljnjeg iskapanja. Skočila sam na noge istog trena, no još uvijek se pitam tko je tamo posljednji sjedio. On ili ona možda su jeli kuhano meso, budući da se gen odgovoran za izgradnju naše slabe ljudske čeljusti (sada povezane s kuhanom hranom), čini se, razmnožio među našim


625

precima prije oko 2,5 milijuna godina. Jasniji dokaz logorskih vatri dolazi iz spilje Swartkrans u Južnoj Africi, gdje su antropolozi prikupili 270 pougljenih dijelova kosti drevnih 626 životinja. Te fosilne kosti bile su spaljene na temperaturi između 200° i 800°C. To je u temperaturnom opsegu koji danas stvaraju logorske vatre na kojima se pale grane listopadna drveta Celtis africana. Netko je možda prikupio mrtve grane mnogih stabala Celtis africana koja su eonima prekrivala ovo području i ovdje uživao u vatri prije najmanje 1,5 milijuna godina. Jednom kad su naši preci počeli ložiti logorske vatre, činili su to iznova i iznova. U spilji Swartkrans pronađeno je više od dvadeset odvojenih slojeva vatrom spaljenih krhotina. U Etiopiji i drugim dijelovima Kenije pronađeno je još više dokaza o ognjištima koje je stvorio čovjek. Koji su to »ljudi« grijali ruke, palili kosti i sjedili oko zaštitničkog žara tih ognjišta prije 1,5 milijuna godina? Većina antropologa uvjerena je da se pojavio netko novi, da su ti napredniji Homo erectusi palili tu drevnu vatru. Zašto? Zato što su Homo erectusi bili daleko inteligentniji od bilo kojih od svojih prethodnika: njihov mozak je narastao, bili su na dobrom putu prema ljudskoj vrsti. Ti »ljudi« pojavljuju se u fosilnom zapisu u kanjonu Olduvai u Tanzaniji, na nalazištu Koobi Fora u Keniji, te u dolini rijeke Omo u južnoj Etiopiji prije 1,9 do 1,8 milijuna godina, no indikativna lokacija ranog Homo 627 erectusa je Nariokotome III.

Dječak iz Nariokotome U sušnim sedimentima u blizini zapadne obale jezera Turkana u Keniji, mladić je umro u močvari prije otprilike 1,6 milijuna godina. Robusnost lica i oblik bokova ukazuju na to da je najvjerojatnije bio dječak. Dječak iz Nariokotome, kako ga se naziva, imao je oko dvanaest godina, i bio je nešto niži od 160 cm na dan kada je preminuo. Njegove podlaktice, nadlaktice, kukovi i noge uvelike su nalikovali našima. Prsa su mu bila zaobljenija nego prsa suvremenih ljudi, i imao je jedan lumbalni kralježak više, no da je taj mladić potpuno odjeven prošetao niz vašu ulicu na Noć vještica noseći masku, ne biste ga uopće primijetili. Da je skinuo masku, pobjegli biste. Iako je bio daleko sličniji ljudima nego Twiggy i njeni prijatelji iz roda Homo habilis, njegova gruba, izbočena


čeljust i veliki zubi, krupne arkade iznad očiju, nagnuto, spljošteno čelo, debela lubanja i ispupčeni mišići vrata zapanjili bi čak i kvartovskog policajca. Ipak, dječak je bio prilično pametan. Imao je volumen mozga od gotovo 900 kubičnih centimetara, puno veći od mozga Lucy i njenih prijatelja iz roda Australopithecus afarensis, koji su imali volumen mozga od nekih 450 kubičnih centimetara, te od Twiggy i njenih suvremenika, Homo habilisa, koji su imali prosječan volumen mozga od 612 kubičnih centimetara, a odmah ispod suvremenih muškaraca i žena, čiji je prosječni kapacitet lubanje oko 1350 kubičnih centimetara. Kasnije će se pokazati da lubanje Homo erectusa imaju još veći kranijalni kapacitet, te da dosežu preko 1200 kubičnih centimetara. 628 Zanimljivo je da čimpanze razumiju vatru. One koje žive u zatočeništvu vole pušiti cigarete, i spretne su pri paljenju šibice i gašenju 629 plamena puhanjem. Još upečatljivije, divlje čimpanze u Senegalu spretno promatraju požar koji im se približava, proučavaju ponašanje plamena i 630 smireno se odmiču od njega dok motre njegov smjer kretanja. Stoga je vrlo vjerojatno da su muškarci i žene Homo erectusa, s mnogo većim mozgom od čimpanzina, shvaćali ponašanje vatre, mogli je pokrenuti, razgoriti, te je zapaliti i ugasiti na logorištima u Južnoj Africi, Etiopiji i Keniji prije 1,5 milijuna godina. Sa svojim naprednim »kapama za razmišljanje«, ovi kreativni pojedinci počet će graditi naš suvremeni ljudski društveni i seksualni svijet.

* Ponajprije, Homo erectus je razvio sofisticirane alate. Dok su Twiggy i njeni rođaci izrađivali jednostavne alate — tek vodom izlokani kamen s nekoliko otkrhnutih rubova radi dobivanja oštrine — genijalni Homo erectusi počeli su otkidati fine komadiće od većeg kamenja. Vjerojatno su se malim krhotinama koristili za rezanje, struganje i kopanje. Još su impresivniji njihovi dvostrani alati, uključujući mesarske sjekirice i velike ručne kamene sjekire veličine između 15,5 i 18 centimetara, iz tzv. Acheuléenske kulture, prema francuskom gradu Saint-Acheulu gdje su prvi put otkrivene. Sa zaobljenim krajem drške i pažljivo obrađenim rubovima sječiva kako bi se dobio zaoštren vrh, ti su alati nalikovali velikim bademima, kruškama, ili kamenim suzama.


Kao golf loptice u vodenoj zamci, te ručne sjekire pronađene su razbacane po drevnim potocima i rijekama, na rešetkama prokopa, na rubovima jezera, u močvarama, tresetištima i barama diljem južne i istočne Afrike, kao i duž vodenih tokova u Europi, Indiji i Indoneziji. Dakle, iako su neki od njih morali biti rabljeni za iskopavanje povrća koje je raslo duž obala, već se dugo smatra da su rani Homo erectusi koristili ove masivne učinkovite alate uglavnom u svrhu deranja kože i komadanja trupala na obali, a zatim odvajanja mesa od kostiju, rezanja tetiva i lomljenja kosti radi vađenja koštane srži. Možda je takva bila i sudbina mladunca nilskog konja čiji su ostaci pronađeni u jezeru Turkana, plitkom, blatnom jezeru, nastali prije 1,5 milijuna godina. Acheuléenske sjekire ležale su u blizini, a sedam otisaka 631 stopala Homo erectusa nađeni su utisnuti u obližnjem blatu. Možda je baš taj pojedinac, visok oko 165 centimetara i težak oko 54,5 kilograma tiho ugazio u vodu i ubio životinju koja se valjala u plićaku. Vatra. Sofisticirani alati. Lov na velike životinje. Tijela Homo erectusa također su se dobro prilagodila dugotrajnom trčanju; doista, proporcije 632 njihovih ekstremiteta, mišići stražnjice i tetive imale su suvremeni oblik. Osim toga, ovi su ljudi počeli uspostavljati trajne logore u koje bi se vraćali i 633 u njima boravili danima ili tjednima. Muškarci i žene iz roda Homo erectus počeli su usavršavati osnovne elemente načina života koji je uključivao lov i prikupljanje hrane. Ipak, naš rastući mozak stvorio je komplikaciju koja će ubrzati put prema vama i meni.

Rođen prerano Od ranih 1960-ih, antropolozi zaključuju da je u nekom trenutku evolucije hominina mozak postao tako velik u odnosu na proporcije majčina porođajnog kanala da su žene počele imati poteškoća rađajući svoje potomke velikoga mozga. Sa sve većom glavom, dijete nije moglo izaći. 634 Problem s preuskim tjesnacem poznat je kao opstetrička dilema. Rješenje prirode: roditi potomka u ranijoj (manjoj) fazi razvoja i produljiti rast fetalnog mozga tijekom postporođajnog života. Kao što je Ashley Montagu sažeo problem dojenčeta: »Da se nije rodilo onda kada jest, ne bi se 635 uopće rodilo.«


Uistinu, rađamo se prerano; ljudsko novorođenče je zapravo samo fetus. Svi primati rađaju nezrelo (altricijalno) mladunče, a stupanj altricijalnosti (nezrelosti) povećava se od majmuna preko čovjekolikih majmuna do ljudi. Ljudska djeca rađaju se još nezrelija nego djeca naših najbližih srodnika, što je 636 karakteristika poznata kao sekundarna altricijalnost. Tek šest do devet mjeseci nakon rođenja ljudsko dojenče stječe kemijske reakcije jetre, bubrega, imunološkog sustava i probavnog trakta te motoričke reakcije i razvoj mozga koje ostali primati pokazuju ubrzo nakon rođenja. Znanstvenici procjenjuju da su naši preci počeli rađati vrlo nezrele, nemoćne bebe kada je mozak dostigao kranijalni kapacitet odrasle osobe od 700 kubičnih centimetara — najvjerojatnije među ljudima iz roda Homo 637 erectus, prije više od milijun godina.

* Kakav je samo učinak ta prilagodba imala na obrasce braka, seksa i ljubavi. Prije svega, ti bespomoćni mladunci sigurno su dramatično povećali »reproduktivni teret« žena Homo erectusa, dodatno stimulirajući selekciju moždanih krugova koji kontroliraju zaljubljenost, privrženost i vezivanje u parove. Sada je »posebni prijatelj« — doista, dugoročni stalni partner — 638 postao još važniji za opstanak bespomoćnog djeteta. Antropologinja Wenda Trevathan smatra da su komplikacije pri porodu zbog preuske zdjelice također stimulirale i razvoj prvog ženskog specijaliziranog zanimanja — primaljstvo. 639 U svojoj knjizi Human Birth: An Evolutionary Perspective Trevathan je promatrala ljudski porod s gledišta animalnog biheviorizma. Smatrala je, na primjer, da kada ljudska majka miluje svoje novorođenče, ta gesta proizlazi ne samo iz psihološke potrebe za povezivanjem, nego i iz prakse sisavaca da lizanjem mladunca potaknu disanje i druge tjelesne funkcije. Budući da je ljudska novorođenčad prekrivena kremastom tekućinom poznatom kao sirasti maz, nove majke su vjerojatno razvile naviku tapšanja kako bi utrljale ovaj masni gel koji podmazuje kožu i štiti dojenče od virusa i bakterija. Trevathan je također istaknula da, bez obzira na to jesu li ljevakinje ili dešnjakinje, majke svoju dojenčad drže lijevom rukom, izravno iznad srca, vjerojatno zato što otkucaji srca smiruju dijete. Još važnije za našu priču je to da Trevathan smatra da je do pojave Homo erectusa porođaj već postao toliko kompliciran da su žene trebale pomagača


koji će »uhvatiti« novorođenče. Iz tog razloga se pojavila ljudska tradicija primaljstva. Možda su se ti pomagači također povezali s novorođenčetom, 640 proširujući krug odraslih koji se osjećao odgovornima za dijete. Bake su možda također postale neophodni pomagači — pridonoseći razvoju univerzalne ljudske ženske osobine: menopauze. Poznata kao hipoteza o bakama, ova teorija kaže da su se s evolucijom menopauze, žene srednje dobi mogle odreći rađanja daljnjeg vlastitog pođmlatka, kako bi 641 pomogle podizati djecu svoje djece. Kvaliteta ispred kvantitete. »Ranijim zaustavljanjem« žene su mogle sačuvati svoju snagu, izbjeći reproduktivno nadmetanje s vlastitim kćerima i usredotočiti svoju energiju na pomoć u preživljavanju svojeg već živućeg potomstva. »Nema veće snage na svijetu od volje žene koja je prošla menopauzu«, navodno je rekla Margaret Mead. Žene su nakon menopauze donijele novi polet u vječnoj borbi prenošenja nečijeg DNK u sutrašnjicu. Doći će do još promjena.

Kako su nastali tinejdžeri Naši preci iz roda Homo erectus vjerojatno su dobili još jedan teret — tinejdžera. Prema karakteristikama drevnih zubi i kostiju, čini se da je u nekom trenutku (prije možda 900 000 do 800 000 godina) proces ljudskog 642 sazrijevanja usporio. Ne samo da su žene rađale sve bespomoćnije bebe, nego se i djetinjstvo produžilo. Pozdravimo tinejdžere, još jedno važno obilježje ljudi i još jedno posebno odstupanje od naših srodnika, čovjekolikih majmuna. Čimpanza ulazi u pubertet u dobi od oko deset godina. Djevojke u lovno-sakupljačkim društvima, međutim, često nisu dobivale prvu menstruaciju do dobi od šesnaest ili sedamnaest godina (iako danas u pozapadnjenim društvima prva menstruacija dolazi daleko ranije). Dječaci su također prolazili kroz produljenu adolescenciju. Zapravo, današnji ljudi ne prestaju fizički rasti sve do dobi od oko dvadeset godina. Još značajnije je to da ljudski roditelji nastavljaju pružati hranu i sklonište za svoje tinejdžere. Nakon što majke čimpanze prestanu dojiti svoju mladunčad, oni se sami hrane i grade svoje vlastito obitavalište svake noći. Maloljetna čimpanza i dalje većinu vremena ostaje u blizini svoje majke. No, majka više ne hrani svoj podmladak, niti mu pruža sklonište. Ljudski rod se tako ne ponaša. U dobi od pet godina, dijete jedva da može iskopati neki korijen. Čak ni najsofisticiranije mlado u lovno-


sakupljačkom društvu ne može si pribavljati hranu i preživjeti dok ne bude nekoliko godina starije. Dakle, ljudski roditelji nastavljaju podizati svoje 643 potomstvo još mnogo godina nakon prestanka dojenja. Uz evoluciju našeg sporog procesa ljudskog sazrijevanja, naše djetinjstvo i adolescencija su na kraju postali gotovo dvostruko dulji nego kod čimpanzi i ostalih primata. Zašto se proces ljudskog sazrijevanja tako produljio? Da bi se dobilo na vremenu: vrijeme djetinjstva, u kojem postupno spoznajemo sve složeniji svijet. Dječaci su morali naučiti gdje se vadi kremen i drugo kamenje, kako udariti po kamenu pod preciznim kutom da bi ga oblikovali, i kako uobličiti svoje oružje radi savršenog izbačaja. Dječaci su morali promatrati životinje, saznati koje stvorenje vodi stado, shvatiti kako se vjetrovi i godišnja doba mijenjaju, kao i naučiti koji plijen treba pratiti, kako ga pratiti, kako ga okružiti, kako oboriti svoj plijen, kako razrezati divljač i podijeliti ulov, te kako održavati plamen. Djevojčice su morale naučiti još više toga: gdje rastu grmovi bobica, koje bare izbjegavati, gdje pronaći ptičja jaja, kakvi su životni ciklusi stotina različitih biljaka, gdje se pod zemljom skrivaju male životinje i gdje se reptili sunčaju, te koje su ljekovite trave najbolje za prehlade, upale grla i groznice. Sve to učenje je trajalo, zahtijevalo pokušaje i pogreške, ali i inteligenciju. Možda su mladi morali pamtiti duge priče, poput poučnih igrokaza kojima su ih stariji podučavali o vremenskim prilikama i navikama biljaka i životinja u njihovu okruženju. Jednako je važno da su morali naučiti i nijanse igre parenja. Uz evoluciju tinejdžerskog doba, pojavile su se sve te dodatne godine za eksperimentiranje u udvaranju, seksu i ljubavi — neizostavnim dijelovima života u društvenom svijetu gdje su se muškarci i žene trebali združiti kako bi podijelili svoju hranu i podigli svoju djecu kao tim.

Bratska ljubav Budući da je mozak narastao i da su žene počele rađati bespomoćnu novorođenčad s dugim tinejdžerskim razdobljem, pritisci na roditelje morali su se nagomilati — potičući evoluciju drugog ljudskog obilježja: formalnih ljudskih sustava srodstva. Mnoge životinje, uključujući i sve više vrste primata, imaju tendenciju družiti se s majkom, vrlo su bliski sa svojom braćom i sestrama, i imaju


posebne odnose sa svim ostalim članovima grupe. Neformalni korijeni ljudskog srodstva leže duboko u prošlosti sisavaca. Kad su naši preci počeli razvijati kategorije rođaka, svaki s propisanim vezama i dužnostima, počeli su graditi i društveno ljepilo tradicionalnog ljudskog društvenog života. Evolucija naših ljudskih sustava srodstva jedan je od najstarijih argumenata u antropologiji. Osnovno pitanje u raspravi jest, što je bilo prvo: matrilinearnost (iscrtavati obiteljsko stablo kroz nasljednu liniju majke) ili patrilinearnost (iscrtavati obiteljsko stablo kroz nasljednu liniju oca)? Danas mnogi plemenski narodi, kao i mnogi suvremeni postindustrijski narodi, vuku podrijetlo kroz obje linije, bilateralni sustav srodstva, no takva se srodnička struktura općenito ne nalazi u prirodi. Dakle, naši preci iz roda Homo erectus najvjerojatnije su odrastali s krvnim srodnicima, ili s majčine ili s očeve strane, i drugima koji su se pridružili zajednici. Primitivna matrilinearnost ili patrilinearnost? Životi naših bliskih rođaka ostavili su nam proturječne tragove. Među pavijanima u savani, grupe rodbinski povezanih ženki putuju kao cjelina, dok mužjaci odlaze u druge družine kako sazrijevaju — matrilinearnost u svojoj srži, sustav srodstva koji se temelji na genetskim vezama ženki. Među običnim čimpanzama vrijedi obratno. Rodbinski povezani mužjaci imaju tendenciju ostati zajedno kako bi obranili svoju zajednicu, dok ženke obično napuste grupu u pubertetu kako bi potražile partnere u susjednim skupinama. Ovdje postoji sjeme patrilinearnosti, sustav srodstva utemeljen na muškim krvnim vezama. Jedna izvrsna studija fosila (koji datiraju od prije više od dva milijuna godina) sugerira da su se ženke u svom 644 kretanju širile dalje od mužjaka, možda kako bi se pridružile novim partnerima u nekoj drugoj grupi, što naznačava praiskonsku patrilinearnost. No, u većini današnjih lovno-sakupljačkih društava, i mladi muškarci i mlade žene slobodni su napustiti svoju rodnu skupinu ili ostati u njoj; štoviše, kada se vjenča, par može živjeti s muževom ili sa ženinom rodbinom. Često žive s obje skupine srodnika, prebacujući svoje prebivalište 645 kada se za to odluče. Ipak, neki lovci-sakupljači vuku podrijetlo preko majke, neki se osvrću na liniju svog oca, a neki se smatraju članovima obiju 646 skupina srodnika istovremeno — bilateralni sustav srodstva. Budući da struktura srodstva varira među primatima, uključujući i ljude, nemoguće je informirano nagađati o rodbinskim mrežama ovih ranih družina Homo erectusa. Uz nekoliko iznimaka: gotovo je sigurno da su se svi članovi međusobno poznavali i mogli prepoznati »majku«. Uz evoluciju povezivanja


u parove, u svoj unutarnji krug sigurno su uključili i majčinog »posebnog prijatelja«. Kasnije su u nekom trenutku počeli širiti ovu mrežu i uključivati majčine ili očeve genetske rođake i njihove posebne prijatelje — rodbinu svojih članova obitelji s kojom su povezani samo putem »braka«. Stoga su te biološki nepovezane muškarce i žene počeli pretvarati u članove obitelji. Kada su tako formalizirane društvene mreže poprimile oblik, najvjerojatnije su nastali i pojmovi »klana« i »plemena«. Pretpostavljam da su Dječak iz Nariokotome i njegovi rođaci iz roda Homo erectus odrastali u formaliziranim rodbinskim mrežama. Jednostavno su to morali. Majka i njezin »posebni prijatelj« trebali su dodatnu rodbinu da im pomogne sitnu, nemoćnu dojenčad podići kroz dugo djetinjstvo i tinejdžersku dob. Kakav genijalan obrat: razgranatost krvne i brakom povezane rodbine u formalnoj mreži veza i obveza — vječan, neraskidivi sustav srodstva posvećen njegovanju njihove zajedničke DNK.

* Djevojčica iz roda Homo erectus vjerojatno je očekivala da majčin »posebni prijatelj« s njom podijeli svoje meso, štiti je i tješi kad bi plakala. S njim je imala poseban odnos koji se razvio u vezu »kći-otac«. Vjerojatno je dobila obvezu pomoći u brizi o svojem bratu, obvezu koja će prerasti u dužnosti odnosa »sestra-brat«, a neke od majčinih ili očevih sestara i braće i njihove »posebne prijatelje«, počela je prepoznavati kao tete, tetke, ujake, ujne, strine i stričeve. Uz eskalaciju lova na veliku divljač, pojačanu podjelu rada između spolova i promjenjivost u podizanju nemoćnih beba kroz dugo tinejdžersko doba, naši preci Homo erectus počeli su klasificirati rodbinu u specifične društvene niše — svaka s različitim obvezama, odgovornostima i društvenim ulogama. Štoviše, s pojavom ovih utvrđenih sustava srodstva, naši preci počeli su razvijati svoja prva pravila i tabue u svezi seksa, romantike, privrženosti, te tko se s kime smije »vjenčati« — temeljna obilježja ljudskog reproduktivnog života.

Iz Afrike


Naši preci iz roda Homo erectus počeli su se širiti diljem svijeta. Do zapadne Azije stigli su prije 1,7 milijuna godina, do Indonezije prije najmanje 1,6 647 milijuna godina, a do Kine prije 1,15 milijuna godina Zašto su naši preci napustili Afriku, ne znamo. Možda zato što su to mogli. Prije 1,8 milijuna godina, temperatura na Zemlji još jednom se dramatično spustila. Na sjeveru, u Europi i Aziji, snijeg se gomilao u visoravnima tijekom dugih, hladnih zima, a tijekom prohladnih ljetnih dana i noći otapalo se vrlo malo snijega. Stoljeće za stoljećem, ledeni pokrovi prerastali su u ledenu koru visine gotovo dva kilometra. Tada je gravitacija ove ledene utvrde povukla s planinskih vrhova rezbareći doline, pomičući stijene, obarajući stabla, šireći oštre vremenske uvjete prema jugu. Svaki takav stisak hladnoće trajao je nekoliko tisuća godina. Sa svakim nastupom ledenih vremenskih prilika, sve više i više vode oceana ostajalo je zarobljeno u ledu. Stoga je, s vremenom, razina mora pala za otprilike 122 metra, izlažući pogledu široke kopnene prijevoje — autoceste prema sjeveru. Ne samo da su naši preci sada mogli hodati prema sjeveru; možda su to i morali. Kako su postajali učinkovitiji u lovu, vjerojatno su morali ići sve dalje u potragu za plijenom. Osim toga, s vatrenim bakljama koje su koristili za lov i zaštitu kao i učinkovitim alatima za rasijecanje ulova, mogli su vjerojatno 648 prikupiti više mesa — što je omogućilo opstanak većeg broja djece. Kada se malena družina pojavila u spilji Swartkrans, ondje je već boravila druga skupina ili su pak šumice smokava i lokvice s rakovima već bile obrane prije nego što su oni došli u berbu. Sukobi sa susjedima ili međusobne svađe možda su manje grupe ili cijele zajednice natjerale na iseljavanje iz rodnog kraja. Bez obzira na razloge migracija, naši preci postupno su istraživali nove riječne doline i nove staze koje su ih povele iz Afrike. Neki su slijedili sobove, muflone, bizone, divovske losove i druge goleme zvijeri kroz današnju Gruziju u zapadnoj Aziji; ostali su se širili u sjevernu Kinu; drugi su u malom broju krenuli na jug prema Javi, gdje su njihovi ostaci nađeni duž isparavajuće rijeke Solo; još više ih je ostavilo svoje kosti u današnjem Izraelu. Da se svaka generacija pomicala samo petnaestak kilometara dalje, za manje od 20.000 godina stigli bi do Pekinga. Učinili su upravo to.


Najveće tajno skladište dokaza je na brdu Zmajeva kost (eng. Dragon Bone), bogatom kompleksu spilja koje se protežu duž ovog brda, oko trideset 649 milja od Pekinga, a koje su antropolozima dobro poznate kao Zhoukoudian. Ovdje su kineski lovci na fosile stoljećima prikupljali drevne kosti, blago koje su prodavali lokalnim kemičarima, koji su ove fragmente dalje mljeli u prah kiselog okusa i onda prodavali kao ljekovite napitke. Nakon što je čuo za te ekspedicije, kanadski anatom Davidson Black krenuo je na svoje vlastito hodočašće 1927. godine. Od tada, više od dvanaest dijelova svoda lubanje i fragmenata lica, 147 zuba i mnoge postkranijalne kosti Homo erectusa iskopane su na ovom brdu — zajedno s kostima divljih svinja, slonova, nosoroga, konja i više tisuća 650 kamenih alata. Muškarci i žene roda Homo erectus kampirali su ovdje mnogo puta, prije oko 500.000 godina. Možda su dolazili uglavnom ujesen kada su mamuti i mastodonti, nosorozi, jeleni, i drevni konji polako prolazili ispred njihovih ulaznih vrata prema jugu i toplijem, vlažnijem vremenu.

Homo erectus i ljubav Što možemo pretpostaviti o seksu, ljubavi i životu muškaraca i žena Homo erectusa koji su vrebali nilske konje na jezeru Turkana, grijali ruke oko ognjišta u Južnoj Africi, i ostavili svoje kosti u džunglama Jave i na padinama Zmajeve kosti u Kini ? Ti su muškarci vjerojatno cijenili žene zbog poslova koje su obavljale kao sakupljačice i majke. Njihove supruge i ljubavnice sigurno su poznavale svaki busen stolisnika, svako medonosno stablo, najmanji grm bobica, svako mjesto gdje voda kapa iz stijene i svaki brežuljak, spilju i stazu na više od stotinu milja uokolo, čak i na ravnicama naizgled jednolikima kao Tihi ocean. Većinu jutara, žene su sigurno napuštale logor noseći svoju djecu u kožnim vrećama na leđima. Svako popodne vraćale su se s orasima, bobicama, drvom za ogrjev, a često i informacijama o boravištu stada, voda, neprijatelja, i rođaka. Muškarci su računali na svoje žene kako bi preživjeli. Žene su sigurno poštovale muškarce zbog njihove hrabrosti u lovu, njihovih darova u obliku odrezaka, pečenja i kotleta te zbog zaštite koju im pružaju od neprijatelja. Ženama su kože ubijenih životinja trebale za izradu šalova i pokrivača, lubanje za posude, kosti za alate, a tetive za žice i užad. Sigurno da su se muškarci i žene smiješili i šalili kada bi se vratili noću održati žar vatre i prepričati dnevne događaje. Nema sumnje da su očijukali


dok su sisali kosti i bobice kroz sumaglicu punu dima. Najvjerojatnije bi se i zavukli pod pokrivače jedno pokraj drugoga dok je logorska vatra lagano gasnula, a ponekad su se ljubili i grlili dugo u noć. No, ono što su ti ljudi sanjali, koga su voljeli, ili ono što su mislili kad su tonuli u san, nestalo je sa svjetlom vatre. To nisu bile drevne replike modernih ljudi. Oni nisu naslikali slike medvjeda ili bizona na zidovima pećina. Nema malih koštanih igala koje sugeriraju da su šivali kapute. Nema amajlija koje pokazuju da su obožavali sunce, zvijezde, ili boga. Nisu ostavili grobove. No, bili su gotovo ljudska bića. Imali su velike mozgove. Održavali su plamen. Rađali su vrlo bespomoćne bebe, kao i mi danas. Nezreli tinejdžeri klatili su se uz svoje roditelje i ostale članove družine. Stari i mladi, svi su bili isprepleteni u razrađenoj mreži društveno povezanih srodnika. Ognjište je postalo sinonim za »dom«. Neki od njih pojavit će se u arhaičnim oblicima suvremenih muškaraca i žena. Sada će naš svijet seksa i ljubavi poprimiti svoj potpuno ljudski oblik.


13.

Prvo društvo izobilja »Ta kratka, ali zapovjedna riječ, trebati« Dvije stvari ispunjavaju razum stalno rastućim čuđenjem i strahopoštovanjem, sve češće i intenzivnije privlače misleći um: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni. — IMMANUEL KANT, KRITIKA ČISTOG UMA Ispod mirnih gradova jugozapadne Francuske, Pireneja i sjeverne Španjolske, nemirne drevne bujice isklesale su labirint spilja. U mirnim ponorima duboko ispod zemlje, stalagmiti i stalaktiti služe poput sablasnih bjelokosnih vojnika. Kapljice vode, poput metka odjekuju metalnim zvukom u krajnjoj tišini. Zvuci šišmiša plešu stjenovitim jamama i rupama. Buka još uvijek živih rijeka juri kroz jaruge, lijevke i rupice, a zatim nestaje u tišini na nekom oštrom zavoju. Ono što je priroda izgradila, naši su preci možda ukrasili još prije 40.000 godina, ostavivši za sobom tisuće slika i gravura u spiljama, dokaz da je moderno čovječanstvo prohujalo na zemlji. U divovskim podzemnim kružnim dvoranama u pećini kraj Lascauxa, u blizini Les Eyzies u Francuskoj, netko je naslikao desetke životinja u krdu koje bezglavo bježe. U jednom od udubljenja spilje Les Trois Freres, u Pirenejima, drugi umjetnik uklesao je magičnu zvijer — glava čovjeka, rogovlje jelena, i tijelo i rep konja. U spilji La Juyo, u Španjolskoj, naši preci izrezbarili su monstruoznu kamenu glavu — pola čovjek, pola mačka. U više od trideset spilja, veliki bizoni, sobovi, mamuti, kozorozi, medvjedi i ostale zvijeri iscrtane su u crvenoj ili crnoj boji, njihova krzna i mišići ispunjeni pažljivim potezima koji prate prirodne pukotine i izbočine u stijeni. Gdje pravi likovi ustupaju mjesto magičnima, bezglavi konji, ljudi patkastog lica, medvjedi s glavama vuka, ruke bez prstiju otkinute od tijela, plutajuće ruke i noge, zmijski uzorci te točkice i crtice plešu duž zidova i stropova. Neke od tih slika pojavljuju se u velikim galerijama, a druge su


naslikane u slijepim prolazima tako udaljenima da su profesionalni speleolozi padali u nesvijest od klaustrofobije dok su pokušavali pristupiti tim kriptama.

* U tim tunelima do kojih sunce nije dopiralo, usred pojačanih zvukova i hladnog, ustajalog zraka, događalo se nešto značajno. Nitko nije ovdje živio. Naši preci dolazili su slikati i okupljati se u svrhe zajedništva. Možda su održavali ceremonije kako bi osigurali dobru sezonu lova, kako bi proslavili 651 rođenje sina ili kćeri, kako bi liječili bolesne, ili iz niza drugih razloga. John Pfeiffer, u svojoj klasičnoj knjizi The Creative Explosion, sugerirao je da su tamo možda održavali i složene rituale inicijacije. Pfeiffer je smatrao mogućim da su mladi pristupnici bili ostavljani u izoliranim grobnicama u utrobi zemlje sve dok ih strah, izolacija i monotonija nisu naveli da odbace svoja normalna osjetila i stavili ih u stanje podložnosti nalik transu. Tada su stariji članovi zajednice, koristeći se trikovima i iluzijom, vodili ove začarane mlade kroz vijugave prolaze, govoreći im o važnim tradicijama, povijesti i legendama klana, o akumuliranoj mudrosti toga plemena. Kako bi naglasili neki događaj u razrađenoj priči, ovi čarobnjaci možda su držali svjetiljku ispod slike. Treperava baklja osvijetlila bi ruku, pticu ili ribu, a onda iznenada rasplesanog, žestokog losa ili slobodnog jelena, kako bi se animirala određena poanta u priči. Zatim, nakon svake vijugave šetnje, ti svećenici okupili bi svoje dezorijentirane učenike u velike podzemne dvorane, gdje su mladi ispranog mozga prolazili kroz još više patnje i ponavljanja koja su ove »udžbenike« trajno urezivala u njihove umove. Što su stariji članovi zajednice govorili? Zašto se pojavio ovaj prvi procvat ljudske umjetnosti? Što izljev umjetničkog izražavanja kaže o ljudskoj ljubavi i seksualnosti tijekom toga kreativnog bujanja?

* Pfeiffer je smatrao da su ti ljudi doživljavali »eksploziju informacija«, nastalu uslijed ogromnih promjena u oruđu i širenju društvenih mreža, a budući da dječji otisci stopala prevladavaju u mnogima od tih spilja, pretpostavljao je da su mlade odvodili u te nadrealne labirinte kako bi sudjelovali u ritualima


inicijacije, osmišljenima da im prenesu sve te nove činjenice. I danas je ova strategija uobičajena. Ljudska bića diljem svijeta pohranjuju pojmove i podatke u obliku umjetnosti. Jedan pogled na njemačku svastiku može izazvati cijeli spektar zapamćenih informacija o Hitleru i nacistima, dok križ sadržava ogroman broj činjenica i ideja za kršćane. Još jedan zoran primjer su australski domoroci Aboridžini, koji se svojim mitovima i umjetnošću koriste kao mnemotehnikom (kao i u mnoge druge svrhe). Upravo je inventivnost ovih ljudi bila ono što je Pfeiffera dovelo do teorije o europskoj spiljskoj umjetnosti. Tradicionalni australski Aboridžini živjeli su u najneplodnijoj pustinji na svijetu. Kako bi redovito nalazili vodu, bili su dužni zapamtiti svaki uspon, svaki nagib, svako stablo, stijenu, i rupu u području od nekoliko stotina milja. Tako je svako fizičko obilježje krajolika bilo utkano u raskošne priče o mitskim bićima predaka. Točkice, našvrljani crteži i likovi koje su oslikavali na svojim alatima, zidovima, ali i na sebi samima, često su simbolički prikazivali izvore i stijene gdje su se događala ova ukazanja. Tako su njihovi mitovi, pjesme i umjetnost zapravo bili zemljovid australske divljine. Kad bi jedan od njih zapamtio ludorije bogova, i najmanji detalji pustinje postali su posvećeni tom sjećanju. Kako bi svoju djecu naučili sve te legende, australski Aboridžini stavljali su svoje mlade na mučna iskušenja. Tradicionalno je narod Arunta iz središnje Australije odvodio svoje muške pristupnike u pustinju daleko od doma i obitelji, oduzimao im hranu i odjeću te pjevao, plesao i glumio ove 652 priče o preživljavanju. Tijekom završne večeri rituala, mladi su bili skriveni pod pokrivačima pored razbuktale vatre. Nakon što su pjevanje, tama, izolacija i strah zahvatili mladiće, razrezali bi im penise od vrha do korijena. Užasno iskustvo. Ali ovi dječaci nikada nisu zaboravili scenarij koji su naučili, on ih je zauvijek vodio od jednog izvora vode do drugog. Slike u spiljama ranih europskih naroda, smatrao je Pfeiffer, bile su jednako tome, podsjetnici za epske priče — dio »tečaja preživljavanja« u eri opasne društvene promjene.

* Pfeiffer je imao pravo. Ti su ljudi bili pod pritiskom sve brojnijeg stanovništva. Neprekidne surove vremenske prilike, zbog najnovijeg ledenog doba, bjesnile su na


sjeveru. Zemljište na kojem je London danas, ležalo je ispod milju debele kore leda. Duž onog što je sada Sredozemno more, pružali su se ogromni travnjaci slični današnjem Serengetiju. Ovdje su vunasti mamuti, vunasti nosorozi, sobovi, kozorozi, bizoni, drevni konji i mnogi drugi papkari pasli u krdima. Gurnuti ledenjacima sa sjevera i pustinjama s juga, i naši su se preci počeli okupljati na ovim savanama, na području današnje Francuske i Španjolske. Kako su ljudi postajali sve skučeniji u prostoru, najvjerojatnije su bili prisiljeni stvarati nove društvene mreže i stvarati sve vrste novih tradicija da bi preživjeli. Nije ni čudo da su djecu vodili kroz utrobu zemlje i strašili ih gotovo do smrti kako bi ih osposobili za odraslu dob. Život je postao kudikamo složeniji.

Apstraktno, simboličko razmišljanje Nikada nećemo točno znati što se u to davno vrijeme događalo u utrobi zemlje, no jedna stvar je jasna: čovječanstvo je postalo obogaćeno apstraktnom, simboličkom kulturom. Antropolozi koriste izraz simboličko razmišljanje kako bi naznačili sposobnost proizvoljnog dodjeljivanja apstraktnog koncepta konkretnom svijetu. Klasičan primjer je sveta voda. Jednoj čimpanzi, voda ulivena u mramorni bazen u katedrali je upravo to, voda, dok je za jednog katolika to sasvim druga stvar, sveta voda. Isto tako, crna boja je crna bilo kojoj čimpanzi, dok bi za vas ona mogla značiti smrt ili pak najnoviju modu. S ovakom sposobnošću simboličkog razmišljanja ljudska je vrsta u potpunosti mogla razviti bitne koncepte kao što su moral, savjest i ogromnu riznicu kulturalno kodiranih vjerovanja, obreda, tabua i pravila o seksu, ljubavi i privrženosti. Pojavio se moderni ljudski um.

Misteriozni neandertalci Već se dugo raspravlja jesu li najbliži rođaci tih spiljskih slikara, neandertalci, sudjelovali u simboličkom razmišljanju ili su simbolička razmišljanja 653 oživjela među ovim modernim ljudskim spiljskim umjetnicima. Kako se i


očekivalo, fosilni zapis nudi mješovite tragove. Mnogi vjeruju da su se neandertalci odvojili od naših predaka u razdoblju prije 500.000 do 270.000 godina, iako je čak i to sporno. Drugi ih smatraju rasnom varijantom naše vrste, no svi se slažu da su prije 100.000 godina ti muškarci i žene živjeli u Europi, kao i na Bliskom istoku i u središnjoj Aziji. Neandertalci su bili neobična kombinacija fizičkih osobina. Imali su masivne arkade iznad očiju, čvrste zube i čeljusti te mišićava, zdepasta tijela gustih kostiju, s bačvasto oblikovanim prsnim košem. Da vidite jednog od njih na ulici u Americi danas, definitivno biste ga smatrali grubijanom, no ti ljudi razbarušenih obrva imali su lubanje veće od naših, kao i veće mozgove. Štoviše, njihovi su mozgovi bili organizirani kao vaš i moj. To znamo na temelju proučavanja kontura njihovih lubanja, što se vrlo jednostavno radi pomoću kranijalnih odljeva. To su genijalni izumi. Uzmete nešto lateksa, ulijete ga u lubanju neandertalca, ostavite da se stvrdne i odstranite kvrgavu grudu. Na površini odljeva vide se svi sitni otisci lubanje koje je mozak ostavio onda kada je pritiskao svoju koštanu kacigu. Tako uzorak šavova, utora i pukotina na gumenoj površini pokazuje kako su režnjevi mozga bili organizirani. Ovi 654 odljevi ilustriraju činjenicu da je mozak neandertalca bio građen kao naš. Ovi ljudi su mislili. Također su i govorili. Uvjerljivi dokazi upućuju na to da su se preci neandertalaca i modernih ljudi prije 500.000 godina koristili ljudskim 655 jezikom, no većina antropologa bi se složila da su neandertalski muškarci i žene uveseljavali jedni druge lovačkim pričama i šaptali o svojim ljubavnim vezama na ljudskom jeziku prije 100.000 godina. Zašto? 656 Zato što izvanredno otkriće neandertalske podjezične kosti, malene kosti u obliku slova U koja visi u grlu i pomaže pri govoru, kao i dvije 657 podjezične kosti drevnih srodnika neandertalaca, ukazuje na to da su neandertalci imali dovoljno razvijen vokalni sustav za produkciju govora, kao i mi danas. Građa njihova unutarnjeg uha također sugerira da se razvila 658 659 neka vrsta jezičnog sustava, kao i aspekti spretnosti ruku neandertalaca. Štoviše, neandertalci dijele gen FOXP2 s modernim ljudima, gen povezan s jezičnom sposobnošću. Znanstvenici raspravljaju o tome što jezik zapravo jest, kada i kako se 660 razvijao te o podacima koji podupiru njihova različita mišljenja. Svi vjeruju da su neandertalci, u vrijeme kad su pržili mamutove odreske i lijegali jedni


s drugima u pećinama drevne Francuske, Španjolske, Rusije, Sibira i 661 Hrvatske, govorili nekim oblikom ljudskog jezika. Zapravo je moguće da su razvili krajnje složene jezike jer narodi koji žive u malim, izoliranim 662 skupinama imaju tendenciju govoriti kompleksnim jezicima.

* Jesu li neandertalci u nešto »vjerovali«? Jesu li stvorili koncept duše ili života poslije smrti? Jesu li živjeli u simboličkom svijetu? U nekoliko spilja diljem Europe arheolozi su otkrili nešto što izgleda kao plitki grobovi u kojima su neandertalci možda pokapali svoje mrtve, 663 postavljene u položaje spavanja. Rodbina je možda ostavljala i zagrobne darove jer su neki od kostura bili okruženi kamenim oruđem ili pažljivo odloženim kamenjem, kostima i rogovima životinja. U spilji visoko u brdima sjevernog Iraka, prijatelji i ljubavnici možda su polagali bukete cvijeća na preminulog neandertalskog rođaka prije otprilike 60.000 godina. Oko kostiju su bili razbacani fosilizirani peludi vrtnog sljeza, 664 zumbula, različka, žutog kostriša i drugog autohtonog divljeg cvijeća. Crveni oker, pronađen na nekoliko neandertalskih lokacija, ukazuje da su uređivali i sami sebe, svoj alat i oružje jer ljudi širom svijeta koriste crveni oker za bojanje lica, ruku, tijela i svečane odjeće prije neke svečanosti. Netko je medvjeđe zube obilježio plitkim utorima. Netko drugi je probušio zub lisice, a netko je probio sobovu kost. Serija unakrsnih linija urezanih u stijenu spilje u Gibraltaru ukazuje na to da su neandertalci održavali rituale. Ako su neandertalci vjerovali u zagrobni život, ako su ukrašavali sami sebe i svoj okoliš, ako su urezivali simbole na stijenama spilja kao dio ceremonija: oni su mogli simbolizirati, a ako su stvarali umjetnost, sigurno je da su je i poštovali.

Čemu služi umjetnost? Etnologinja Ellen Dissanayake iznijela je zanimljivu tezu o evoluciji ovog ljudskog poriva za stvaranjem i vrednovanjem različitih umjetnosti. U svojoj knjizi What Is Art For? (Čemu služi umjetnost?) ona dokazuje podrijetlo svih umjetnosti u očitoj ljudskoj potrebi za oblikovanjem, ukrašavanjem, uljepšavanjem, činjenjem stvari i aktivnosti »posebnima«. Oni


koji su događaj ili alat pomoću ukrasa ili ritualnog predstavljanja učinili »posebnim«, zapamtili su tu prigodu. Sjećanje na te rituale bilo je važno za opstanak. Stoga su oni koji su stvarali i cijenili umjetnost nastavili živjeti — omogućivši selekciju smisla za estetiku, biološke predispozicije za štovanje umjetnosti. Postoje neki dokazi da se estetsko uvažavanje razvilo možda i puno prije nego što su neandertalci hodali zemljom jer su prije 250.000 godina dvije osobe u Engleskoj fino oblikovale ručnu sjekiru iz stijene kremena, s fosilnom školjkom uočljivo smještenom u središtu. Ti ljudi mora da su pronašli ove fosile utisnute u stijenu, a zatim oblikovali svoje alate oko školjki i tako ih učinili »posebnima«. Možda su ti pojedinci svoje ručne sjekire oblikovali radi uporabe u posebnim obredima. Otprilike u isto vrijeme, netko je ostavio grumene crvenog, žutog, smeđeg i ružičastog okera u spilji na morskoj litici u Francuskoj. Možda su i ti ljudi počeli sebe i svoje stvari činiti »posebnima«. Zašto umjetnost? Geoffrey Miller bi dodao da su dobri umjetnici također privlačili više ljubavnika i imali više djece te tako omogućili selekciju 665 genetske predispozicije za stvaranje i štovanje umjetnosti. Neandertalci nisu ostavili impresivan opseg estetskog izraza, ali oni su 666 to započeli. Dissanayake (a sada i mnogi drugi) je uvjerena da su neandertalci zaista ritualno sahranjivali svoje mrtve, uljepšavali grobove koristeći oker u ukrasne i simboličke svrhe, te nosili medvjeđe i lisičje zube u simboličke, kao i ukrasne svrhe. Jesu li oni izvorni »stari majstori«? Vjerojatno ne. No, umjetnička predispozicija je postupno postajala dio ljudske prirode, kodirana u našoj DNK. Ovi ljudi su razmišljali apstraktno, simbolički.

* Ovi su ljudi također voljeli, ne samo svoje najbliže, nego i svoje susjede. Revolucionarni novi genetski podaci, koje su prikupili paleogenetičar Svante Paabo i njegovi suradnici, ukazuju na to da su barem neki od tih muškaraca i žena imali spolni odnos s potpuno modernim Europljanima i Azijcima prije 667 otprilike 50.000 godina jer danas mnogi moderni Europljani i Azijci nose 668 nešto neandertalske DNK. Paabo je prvo izvukao DNK iz kostiju triju žena neandertalaca koje su živjele u spilji Vindija u Hrvatskoj prije više od 38.000 godina. Zatim su


DNK neandertalca usporedili s DNK pet ljudi modernog doba: pripadnika naroda San iz južne Afrike, pripadnika plemena Joruba iz zapadne Afrike, 669 čovjeka s Papue Nove Gvineje, Kineza i Francuza. Na čuđenje znanstvenog svijeta, moderni Europljanin, Azijac i Novogvinejac imali su zajedničkih 14% svoje DNK s neandertalcima. Afrikanci nisu imali ništa zajedničko. Dakle, neandertalski muškarci i žene morali su se križati s modernim ljudima nakon što su ovi moderni napustili Afriku, a prije nego se naše pleme proširilo u Europu, Aziju, Australiju i Novu Gvineju.

Neandertalska romansa Možda su ti neandertalci i rani moderni ljudi lijegali jedni s drugima u Europi i prije 50.000 do 30.000 godina — kada su neandertalci u sjevernim podnebljima koegzistirali s modernim ljudima. Na Bliskom istoku, međutim, možda su čak i ranije počeli međusobno spolno općiti. Do prije otprilike 100.000 godina, moderni muškarci i žene živjeli su u spiljama na području današnjeg Izraela. Gurnuti oštrom hladnoćom prema jugu, i neandertalci su počeli ovdje živjeti prije 80.000 godina. Ti različiti narodi lako su se mogli susresti, trgovati jedni s drugima i zaći u grmlje radi popodnevnog seksa. I mnogi su rađali djecu jer, kako Paabo kaže: »U određenom smislu, neandertalci tada nisu posve izumrli; oni 670 nastavljaju živjeti u nekima od nas.« Više o neandertalcima ne znamo — osim da su živjeli u malim, nomadskim družinama, izrađivali sofisticirano kameno oruđe, trgovali diljem Europe, lovili veliku divljač i jeli mnogo mesa. Nekoliko tisuća kosti mamuta, vunastih nosoroga, sobova i bizona iskopano je u podnožju strmih kamenih stijena na čiji bi rub lovci natjerali životinje u bijegu. Ovakav lov, tipa »pad s litice«, obilježio je još jednu inovaciju: taj tip lova bio je 671 organiziran, sustavan i planiran. Neandertalci su nestali prije oko 30.000 godina, kada su ih u zapadnoj Europi apsorbirali ili zamijenili potpuno moderni muškarci i žene — kromanjonci, nazvani tako po mjestu u Francuskoj, gdje su njihove kosti 672 prvotno otkrivene. Ovi muškarci i žene izgledali su baš kao vi i ja.

Prvo društvo izobilja


S pojavom modernih muškaraca i žena, ljudska umjetnost i kulturni život naglo su se razvili. Spiljska umjetnost bila je samo jedna od njihovih inovacija. Dvanaestak ljudi sigurno je tjedan dana slagalo čeljusti devedeset i pet mamuta, jednu na drugu u obliku riblje kosti, kako bi izgradili stranice ovalne kolibe 673 pronađene u Ukrajini, a koja datira prije 15.000 godina. Drugi stanovnici ovoga područja također su slagali duge kosti mamuta kako bi izgradili kolibe ovalnog oblika. Zatim su ovi rani arhitekti prebacili kože preko kostiju ili spojili strukturu blatom i travom kako bi spriječili ulazak zimskog vjetra. Kromanjonci su također gradili kuće od kože i drveta pored plićaka rijeka, gdje bi velika stada dolazila piti, na vrhu padina s vidikom, te na sunčanim poplavnim područjima kroz koja su prolazili migracijski putovi. Obično su ti domovi gledali na jug, kako bi se iskoristila sunčeva toplina. U blizini svojih kuća, kopali bi jame za pohranu, što znači da su se naši rođaci počeli naseljavati, makar i sezonski. Kromanjonci su izmislili nove alate i oružja. Iako su neandertalci imali složena oruđa za izradu kamenog alata (i sigurno je da su šivali kožnu odjeću i obuću), ovi muškarci i žene počeli su izrađivati potrepštine od slonovače, kostiju i rogova, kao i lagane bodljikave harpune, udice, bacače kopalja i minijaturne vrhove projektila — možda rabljene za izradu prvih lukova i strijela. Otisci pletenih niti nađenih na komadiću gline u spilji Lascaux, u Francuskoj, ukazuju na to da su izrađivali i konopce — vjerojatno užad, konce, mreže i strune za ribolov. Budući da se jantar iskopan na Baltiku pojavio u domovima kromanjonaca na ruskim ravnicama i zbog toga što su školjke iz Atlantika pronađene više od stotinu milja daleko u Les Eyzies u Francuskoj, ti su ljudi morali imati uspostavljene mreže razmjene i redovito prelaziti velike udaljenosti radi trgovine dragim kamenjem i kamenim 674 sirovim materijalima. Životom je zavladalo novo, dobro raspoloženje. Kromanjonci su izmislili flautu, zviždaljku i bubanj. Nosili su ogrlice od medvjeđih i lavljih zuba, narukvice i privjeske od kostiju te stotine i stotine perlica od slonove 675 kosti, školjaka i kamena. Koštane igle, jednako male i oštre kao one što se mogu naći u modernom kompletu za šivanje, koristile su se za šivanje kaputa s kapuljačom i košulja s ovratnicima i manšetama, tunika, hlača, čizama i druge odjeće po mjeri. Figurice žena bujnih oblina veličine dlana (poznate kao paleolitičke Venere), kao i životinje isklesane u slonovači, kostima i keramici, pronađene su na lokacijama od Pireneja do Urala. Možda su to bili


simboli plodnosti, pomagala za vraćanje, talismani ili darovi za rođaka, 676 prijatelja ili voljenu osobu. Njihovo društvo bilo je prvo društvo izobilja. Uživali su u glazbi, plesu i pjesmi. Pokapali su svoje mrtve sa zagrobnim darovima. Nosili su kapute od kože lisica, pleli su kosu, nosili nakit i stilizirali svoju odjeću. Koristili su kamene svjetiljke s gorućim uljem kako bi slikali u spiljama i osvjetljavali noć. Sjedili su oko dobro izgrađenih ognjišta, pržili velike komade mesa te razgovarali na posve ljudskom jeziku, a najvjerojatnije su stvorili i mitove, magiju, rituale i bogove. Moguće je da su razvili i društvene slojeve. Tijela dvoje djece pokopane u blizini Moskve naši su kromanjonski preci okitili prstenjem, lančićima za gležnjeve, kopljima, strelicama, bodežima i s oko 10.000 perlica. Ova djeca nisu mogla zaraditi slavu kao moćni lovci ili vođe bilo koje vrste. Jesu li pripadala gornjoj klasi? Možda je najvažnije to da su ovi ljudi živjeli prisno u prvim svjetskim sezonskim selima, a ona su zahtijevala organizaciju. Vjerojatno su razvili moralne kodekse o seksu, braku, preljubu i razvodu. Kakvi su bili ti kodeksi za ljubav?

Zabranjeno voće Sva ljudska društva imaju neku vrstu tabua po pitanju incesta.677 S vremena na vrijeme u povijesti su Egipćani, Iranci, Rimljani i drugi dopuštali incest između brata i sestre u kraljevskim obiteljima, no uz tih nekoliko iznimaka, snošaj između majke i sina, oca i kćeri, te brata i sestre, bio je zabranjen. Budući da je tabu incesta univerzalan za čovječanstvo, vjerojatno je bio na snazi već i u vrijeme kromanjonaca, uglavnom zato što je to bilo praktično. Prije svega, ako je kromanjonka imala snošaj s bratom ili ocem i rodila dijete, grupa je tada dobila nemoćnog novog člana i niti jednog novog odrasloga koji bi pomagao u podizanju novorođenčeta, bilo je daleko ekonomičnije razmnožavati se s nekim izvan obiteljske zajednice i unovačiti tog stranca kao radnu snagu koja će pomoći odgojiti dijete. Incestuozni snošaj također bi izazvao beskrajni obiteljski sukob. Mi ljudi smo ljubomorni i posesivni. Ako bi kromanjonka imala snošaj sa svojim ocem ili kromanjonac sa svojom majkom, to bi prouzročilo ozbiljno kućno rivalstvo — potkopavajući tako odnos između žene i muža i unoseći nemir u


678

obiteljski život. S incestom bi naši preci izgubili i priliku za političke dobitke. Kako stari 679 aksiom kaže: »Bolje je udati se daleko od kuće nego poginuti.« Dakle, ako vaša kći napusti grupu kako bi imala snošaj s muškarcem iz susjedne doline, odnosi s tim ljudima će se poboljšati, oni postaju svojta — rođaci putem braka, umjesto krvi. Ako ona ostane kod kuće i umjesto toga opći s nekim unutar svoje uže obitelji, ona i njezini rođaci nisu uspostavili nikakve nove trgovačke, ratne ili društvene veze. Naposljetku, »razmnožavanje s nesrodnicima« bilo je važno radi izbjegavanja mogućih opasnih fizičkih posljedica snošaja s bliskim krvnim 680 srodnicima. Kromanjonci si nisu mogli priuštiti takvu ekonomsku, društvenu, političku i genetsku štetu. Stoga se čini vjerojatnim da su do vremena kada su naši najraniji pravi srodnici oblačili bunde i stavljali nanizane ogrlice, već postojala pravila koja propisuju da roditelji i braća i sestre ne mogu biti predmet ljubavnih ili seksualnih osvajanja. Zapravo, možda su čak i naslijedili biološku odbojnost prema incestuoznim odnosima — što je predispozicija za snošaj i razmnožavanje izvan uže obitelji.

Biologija izbjegavanja incesta Postoji li genetska tendencija za izbjegavanje seksa s majkom, ocem ili braćom i sestrama? Ovdje se ne radi o novoj ideji. Godine 1891., Edward Westermarck prvi je iznio ovu zamisao, rekavši da djeca razvijaju prirodnu fizičku odbojnost 681 prema onima uz koje odrastaju. Od tog su vremena tu odbojnost potvrdile studije o seksualnosti provedene u Izraelu. Istraživanja su započela kada je Melford Spiro promatrao djecu kako zajedno odrastaju u kibucu, u dijelu određenom za zajednički život, spavanje i kupanje, u kojem je živjela skupina djece iste dobi.682 Dječaci i djevojčice poigravali su se sa spolnošču, ležeći zajedno pod plahtama, istražujući jedno 683 drugoga u igri koju su zvali »klinika « — koja se sastojala od ljubljenja, grljenja i međusobnog diranja genitalija. Do dobi od dvanaest godina, međutim, ta djeca postala su sramežljiva i napeta u društvu jedno drugog. Do dobi od petnaest godina razvili su snažne bratsko-sestrinske veze. Iako ti mladi nisu bili u rodu i mogli su slobodno spolno općiti i


vjenčati se, prema Spirovom saznanju, nitko od njih nije se vjenčao ili spolno općio s nekim drugim članom iste skupine u kibucu. Slijedeći ovo istraživanje u ranim 1970-ima, sociolog Josip Shepher prikupio je podatke o svim poznatim brakovima iz kibuca. Od 2769 vjenčanja, samo trinaest ih je bilo između pripadnika iste grupe vršnjaka. Niti jedan od tih supružnika nije se uključio u zajednički način života u kibucu prije navršenih šest godina života. Shepher smatra da postoji kritično vrijeme u djetinjstvu, u dobi od tri do šest godina, kada ljudi razvijaju prirodnu 684 seksualnu averziju prema onima koje redovito viđaju.

Incest među životinjama Ova fizička odbojnost prema seksu s članovima uže obitelji možda se razvila puno prije nego što su naši preci svirali flaute, koristili lukove i strijele te ukrašavali zidove spilja u Francuskoj i Španjolskoj jer izbjegavanje incesta ima opsežne korelacije i u životinjskoj zajednici. Među sisavcima, pticama, pa čak i insektima, jedinke suprotnog spola koja rastu zajedno također se vole pariti sa strancima. Zapravo, druge vrste razvile su toliko puno načina za izbjegavanje parenja unutar bliskog srodstva, da biolozi misle da ljudski tabu u pogledu incesta potječe od životinjskih 685 predaka. Viši primati, na primjer, prepoznaju svoj rod i adolescenti se rijetko razmnožavaju ili čak pare s bliskim rođacima, osobito s majkom. Ovo su lijepo ilustrirali mladi mužjaci rezus majmuna na otoku Cayo Santiago, istočno od Portorika. Ovdje su mužjaci odrastali pod skrbništvom majke i njezinih bliskih ženskih srodnika. Kako su ovi mladunci sazrijevali, rijetko su seksualno prilazili majci. Umjesto toga, smatrali su majku autoritetom i ramenom za plakanje. Umjesto da joj se udvaraju, postajali su infantilni — penjali su se u njeno naručje, gugutali i privijali se uz nju; neki su čak 686 pokušavali sisati. Muškarci i žene također se povremeno vraćaju u djetinjstvo i postaju prilično djetinjasti u prisustvu svojih roditelja. Parenja brata i sestre te oca i kćeri rijetka su u prirodi i iz drugih razloga. Kod mnogih vrsta spolno sazreli mužjak ili ženka napuštaju društvenu skupinu. Ipak, braća i sestre čimpanze ponekad završe u istoj zajednici. U rezervatu Gombe Stream u Tanzaniji, Jane Goodall vidjela je nekoliko


incestuoznih snošaja. Tijekom ovih seksualnih događaja ili se činilo da se sestra krajnje dosađuje ili su se brat i sestra grubo posvađali. Fifi je, na primjer, vrištala viseći s grane, dok ju je njezin brat Figan prisiljavao na snošaj. Vjerojatno su prije više od četiri milijuna godina, Ardi, Lucy, a zatim Twiggy i ostatak naših ranih homininskih predaka, one s kojima su odrasli smatrali seksualno neprivlačnima. Od svoje su majke ili njenog »posebnog prijatelja« tražili pomoć, a ne seks, dok su dječaci ili djevojčice u pubertetu odlazili u druge zajednice. Incest je bio rijedak. Kada je ljudska vrsta razvila um sposoban prepoznati široku lepezu formalnih srodnika, kao i snagu mozga da stvori, zapamti i slijedi seksualna pravila, ljudi su spremno osjetili ekonomske, socijalne i političke nepogodnosti incesta, a ono što je bilo prirodna tendencija među njihovim precima, postalo je i kulturološkom 687 odlukom. Zasigurno su, u vrijeme kad su kromanjonske žene i muškarci učili legende svojih predaka u jezivim spiljama ispod Pireneja, znali kome su se mogli udvarati i s kim su mogli zasnovati brak, a tko je »zabranjeno voće«. Incest je postao tabu.

* Nema sumnje da su ti ljudi imali i druge zabrane koje su se odnosile na seks. Tabui vezani uz postporođajno razdoblje najrašireniji su i prisutni u oko 688 94% svih tradicionalnih kultura o kojima postoje zabilježeni podaci. Parovi su se uglavnom trebali suzdržavati od seksa otprilike šest mjeseci nakon rođenja djeteta. Ova pravila vjerojatno su nastala kako bi se i majka i otac mogli pobrinuti za bespomoćno novorođenče. Kromanjonci su možda također živjeli s tim ograničenjem. Kromanjonski parovi najvjerojatnije su općili u mraku ili daleko od tuđih očiju. Nigdje u svijetu ljudi ne opće u javnosti. Muškarci su možda izbjegavali vođenje ljubavi prije odlaska u lov. Doista, neki treneri američkog nogometa još uvijek su uvjereni da njihovi igrači igraju bolje ako se suzdrže od seksa prije utakmice. Kromanjonski su ljudi možda pripisivali moć i menstrualnoj krvi, kao što to čine ljudi u velikoj većini tradicionalnih društava. Naši europski preci bili su ogrezli u praznovjerje u vezi s menstruacijom. »U raznim dijelovima Europe«, napisao je Sir James Frazer, veliki istraživač svjetskog folklora, »još


uvijek se vjeruje da će se ako žena koja ima menstruaciju uđe u pivovaru, pivo ukiseliti; ako dotakne pivo, vino, ocat ili mlijeko, ono će se pokvariti; ako izrađuje pekmez, neće se zgusnuti; ako se popne na kobilu, kobila će pobaciti; ako dotakne pupoljke, oni će uvenuti; ako se popne na drvo trešnje, 689 ono će usahnuti.« Do 1950-ih godina Amerikanke su menstruaciju još uvijek nazivale »prokletstvom«, a mnogi su izbjegavali seks kada bi se pojavila.

* Kromanjonski ljudi sigurno su poštovali i kodekse skromnosti u seksu. Čak i u vlažnim džunglama Amazonije žene i muškarci nose odjeću, iako je možda ne biste prepoznali kao takvu. Tradicionalno su žene iz naroda Yanomamo nosile samo tanko uže oko struka, ali ako ste je tražili da skine svoj pojas, pokazala je jednako toliko tjeskobe kao i Amerikanka koju ste tražili da skine svoju odjeću. Muškarac iz naroda Yanomamo nosio je uže oko trbuha i pažljivo umetao kožicu penisa ispod njega, tako da su mu genitalije ugodno prianjale uz trbuh. Kad bi mu penis slučajnio skliznuo ispod užeta, reagirao bi istom neugodom koju tenisač osjeća ako njegov penis izviri iz kratkih hlača. Bilo da se radi o pletenom pojasu u Amazoniji ili dugoj haljini iz vremena viktorijanske Engleske, muškarci i žene odjeći pripisuju simboličnu moć. Bez te tkanine osjećaju se ugroženima i posramljenima. Budući da su naši kromanjonski preci nosili kožne tunike i ogrlice od lavljih zuba, nesumnjivo su imali odjevne kodekse i za svoje genitalije, a većina njih strogo se pridržavala pravila seksualne pristojnosti. Možda je i najvažnije to da su naši neposredni preci zasigurno imali propise o preljubu i razvodu. Lovno-sakupljački i vrtlarski narodi općenito se manje uzrujavaju zbog nevjere od onih u mnogim zapadnim industrijskim društvima. Stoga kazna za preljub u kromanjonskoj zajednici možda nije bila veća od jednog popodneva javnog ismijavanja, blagog udaranja, ili nekoliko žestokih svađa, no sigurno je da su ti preci razvili ograničenja u svezi vjernosti, a i muškarci i žene poznavali su ta pravila. Čak su i najusijanije glave sigurno poštovale osnovne običaje glede razvoda. U malim skupinama, gdje su tračevi vječita razonoda, a izopćenje izjednačeno sa smrću, nitko ne želi riskirati previše otuđenja. Dakle, puno prije nego bi neki kromanjonski muškarac ili žena ljutito odjurili kako bi se pridružili nekoj drugoj družini, on ili ona sigurno su proveli neko vrijeme


zureći preko livada ili u svjetlo vatre, promišljajući kako priopćiti vijest, odlučujući kada je najprikladnije otići i kako sve napustiti prema bontonu.

Podrijetlo riječi »trebati« Pravila, pravila, pravila. Kako su kromanjonci zauzdavali svoje seksualne želje i pridržavali se svih tih ograničenja? Jesu li imali osjećaj morala? Osjećaj za dobro i loše? Savjest? Vjerojatno jesu. »Od svih razlika između čovjeka i nižih životinja«, Darwin je napisao, »osjećaj morala ili savjesti je daleko najvažniji.« Definirao je savjest govoreći: 690 »Njeno značenje sažeto je u toj kratkoj, ali zapovjedničkoj riječi, >trebati<.« Kako se razvila ova izvanredna sposobnost, ljudska savjest? Antropolog Robin Fox zaključio je da su, kako je ljudski društveni život postajao sve složeniji, mladići morali slijediti stroga nova pravila o tome komu se trebaju udvarati, a koga izbjegavati, zbog čega su morali još intenzivnije obuzdavati svoje prirodne seksualne i agresivne porive. »Ishod tog procesa selekcije«, piše Fox, »je stvorenje sposobno osjetiti strahovitu 691 krivnju zbog vlastite seksualnosti.» Fox je također uvjeren da je naša savjest »umetnuta« u mozak. On ovu predispoziciju opisuje kao »sindrom genetski određenih 692 ponašanja koja ljude čine podložnima osjećaju krivnje.« Doista, sada znamo nešto o toj uvjetovanosti mozga. Iz studija o muškarcima i ženama s oštećenjem mozga, utvrđeno je da sposobnost osjećaja krivnje i vaganja etičkih dilema leži u dijelovima mozga odmah iza i iznad 693 nosne kosti, u područjima u kojima donosimo odluke. Ti ljudi raspoznaju dobro od lošeg, oni rasuđuju, no ne osjećaju krivnju ili potrebu slijediti moralne kodekse.

Faze moralnosti Znanstvenici danas vjeruju da je potencijal za moralno rasuđivanje prisutan 694 već u trenutku kada novorođenče izlazi iz maternice. Na primjer, dojenče će početi plakati kada čuje tuđi jecaj. Poznata kao »globalna empatija«, ova poopćena sućut, ovaj »kamen temeljac« moralnosti, kako ga je nazivao


Darwin, prvi je treptaj onoga što će procvjetati u moralni kodeks ovoga djeteta. Zatim, u dobi između jedne i dvije godine starosti, djeca stječu osjećaj »sebe« i »drugih« i počinju izražavati specifičnu brigu o onima koji ih okružuju. Tek prohodala djeca osjećaju sram, a nešto kasnije, krivnju. Ona razumiju pravila dobrog i lošeg. Pokušavaju se pridržavati konvencije, poštujući tajnost, prikrivanje i društvenu prikladnost. Od tih početaka nadalje, ona apsorbiraju moralna pravila svoje kulture i grade svoje osobne 695 stilove odanosti i varanja. Naravno, definicije moralnosti mijenjaju se s dobi, statusom i variraju od 696 jednog pojedinca i jedne kulture do druge. Ono što je čestito ponašanje u Novoj Gvineji, nije nužno čestito u Sjedinjenim Američkim Državama, no znanstvenici danas vjeruju da je čovjek građen tako da može shvatiti koncepte dobra i zla; potom apsorbiramo običaje naše kulture dok odrastamo; zatim svojom savješću pokušavamo izaći na kraj s unutarnjim težnjama i kulturološkim potrebama poštovanja ili zaobilaženja pravila. Dakle, nitko vas ne mora podučiti kako se osjećati krivim. Vaša vas kultura samo podučava zbog čega se trebate osjećati krivim. Filozofi, psiholozi i laici svih orijentacija iznijeli su izvrsne teorije o tome što je zapravo moralnost, kada se razvila, te kako se moralna misao i 697 djelovanje razvijaju tijekom života. Ja bih ovdje ipak ponudila Darwinovu dopunu. Došla sam do zaključka da se moralnost razvija u četiri široke faze tijekom nečijeg života, a svaka ima specifičnu adaptivnu svrhu. Prije svega dolazi dječji moralni kodeks. Bez obzira na njihovu globalnu empatiju, djeca su redovito usmjerena na sebe. Iz Darwinove perspektive, ona bi trebala biti samoživa. Djetetov primarni cilj je preživjeti djetinjstvo — vrijeme kad su posebno osjetljivi na nesreće i bolesti. Drugi je tinejdžerski moral — fokusiran na njihove vršnjake. Tinejdžeri će, na primjer, ukrasti od roditelja kako bi ugodili prijatelju ili mu nešto pružili. Iz Darwinove perspektive, takvo ponašanje je također adaptivno. U našoj lovno-sakupljačkoj prošlosti, tinejdžeri su morali utvrđivati bitne saveze sa svojim prijateljima — pojedincima s kojima bi putovali, lovili i sakupljali tijekom čitavog života. Treći je moralni kodeks roditelja. On je usmjeren na njihovu djecu. Roditelji će vjerojatno čak i ukrasti od prijatelja kako bi nahranili svoju mladunčad — još jedan adaptivni mehanizam — ovaj put kako bi se osigurala budućnost njihove DNK. Posljednja je moralnost starijih muškaraca i žena. Ovi ljudi imaju


tendenciju fokusirati se na budućnost zajednice. Mnogi postaju filantropi, trošeći svoje vrijeme, energiju i resurse na izgradnju boljeg susjedstva, jačeg plemena ili naroda, spašavajući planet ili upuštajući se u neke druge »ciljeve«. Postreproduktivni ljudi imaju tendenciju koncentrirati se (nesvjesno) na izgradnju svijeta u kojem njihov DNK može cvjetati još desetljećima, čak stoljećima, u budućnost.

Razotkrivajuća savjest Potpuno je drugo pitanje kada se razvila ljudska predispozicija za moralno prosuđivanje i ponašanje. Darwin je zamijetio da mnoge životinje pokazuju »socijalne instinkte«, kao što je obrana njihove mladunčadi, tješenje bližnjih i dijeljenje hrane. Primatolog Frans de Waal proširuje tu tvrdnju, kazujući da mnoga stvorenja, od kitova do slonova, pasa, majmuna i čimpanzi, slijede društvena pravila, posjeduju osjećaj pravednosti, sućuti, suradnje i koncept uzajamne 698 pomoći — građevne komponente naše ljudske savjesti. De Waal piše sljedeće: »Pomaganje drugima na vlastiti teret i rizik 699 raširena je pojava u životinjskom svijetu.« Dupini daju podršku ozlijeđenim suputnicima. Ptice krikom upozoravaju kako bi pomogle drugim pticama u bijegu, istovremeno skrećući pozornost na sebe. Šišmiši krvopije pozivaju druge šišmiše da povrate krv i podijele je s njima kada nakon cjelonoćnog neuspješnog lova ostanu gladni. Majmuni troše svoju metaboličku energiju štiteći slijepe mladunče. Slonovi pokapaju svoje mrtve, naslagujući lišće i granje preko trupla. Čimpanze grle prijatelja koji je upravo pretučen i pamte svoje društvene dugove te uzvraćaju podrškom i dobrotom danima, čak i tjednima, nakon što im se pomoglo. Ova bića nisu ljudi — no mnogi su humani. »Sposobnost da se brinemo za druge«, piše de Waal, »temelj je naših 700 moralnih sustava.« Doista, de Waal »moralnu sposobnost« mnogih životinja uspoređuje s »jezičnom sposobnošću« ljudi. On vjeruje da su moralni kodeksi ukorijenjeni u jezgri društvenog života sisavaca.

* Budući da kod životinja nalazimo osobine analogne moralnosti kod ljudi,


Darwin je iznio tezu da su naši preci također imali ove društvene instinkte, da su čovjeku ovi porivi »služili u vrlo ranom razdoblju kao primitivno pravilo za dobro i loše, no kako je čovjek postupno napredovao u intelektualnoj snazi..., tako su i standardi njegove moralnosti sve više i više 701 rasli.« Nije teško zamisliti da je evolucija serijske monogamije i tajnog preljuba pokrenula eskalaciju ovog moralnog uvjetovanja prije možda četiri milijuna godina. Kakve je tek sukobe ova dvostruka reproduktivna strategija morala proizvesti! Povezati se u paru s nekim, i istovremeno činiti preljub, od naših je predaka zahtijevalo odvagivanje čitavog niza posljedica vlastitih postupaka. Korijeni ljudske moralnosti možda su postavljeni u vrijeme kada je Ardi zašla među drveće drevne Etiopije prije 4,4 milijuna godina. Ta predispozicija za moralne reakcije dalje se postupno proširila kada su Lucy, zatim Twiggy, a potom i Dječak iz Nariokotome hodali zemljom. Psiholog Jonathan Haidt smatra da su do vremena kada su prije više od 700.000 godina zajednički lovili veliku divljač, naši preci »prešli Rubikon«, razradivši 702 »rudimentarnu moralnu matricu koja im je pomogla da rade zajedno.« No, svi će se složiti da su već neandertalci (s modernim mozgovima), u vrijeme kada su prije nekih 50.000 godina grijali ruke oko vatre u južnoj Francuskoj, imali konkretne kodekse za dobro i zlo, niz moralnih pravila i osjećaj dužnosti pridržavati se tih grupnih sustava ponašanja. Doista, na nekoliko neandertalskih lokacija pronađeni su ostaci 703 osakaćenih pojedinaca i onih koji su patili od kroničnih bolesti. Netko se brinuo o tim ljudima, unatoč njihovoj nesposobnosti da pridonesu grupi. Kako su se kromanjonci sve više zaplitali u sve šire društvene mreže, stroža moralna pravila vjerojatno su se razvila kako bi se smanjio društveni kaos, zajedno s osjećajima neugodnosti, krivnje, srama, grižnje savjesti, srdžbe i potpuno razvijene moralne crte ili savjesti — osobito savjesti u vezi sa seksom i ljubavi. Kakav izvanredan dodatak ljudskom biološkom repertoaru. Moderne muškarce i žene više nije trebalo opominjati, napadati ili odbaciti zbog njihovih nedjela. Uz procvat savjesti, mogli su, umjesto toga, sami sebe prekoriti. »Društvo najbolje funkcionira kada ljudi žele učiniti ono što moraju učiniti«, rekao je psihoanalitičar Erich Fromm, koji je poznavao moć savjesti kao društvenog ljepila.

*


Kakvi su, dakle, bili kromanjonski muškarci i žene? Bezbrižni divljaci koji slobodno lutaju, spolno opće s kim stignu i napuštaju svoje partnere? Svakako ne. »Srce čovječje napravljeno je tako da se pomire proturječnosti«, rekao je jednom David Hume, škotski filozof iz osamnaestog stoljeća. Čini mi se da su mnogi kromanjonski muškarci ili žene ležali budni u svojoj toploj kožnoj kolibi, vrteći se u postelji, slušajući pucketanje žeravice i disanje svog partnera ili partnerice, i razmišljali bi li se sastali sa svojim tajnim ljubavnikom ili ljubavnicom u osami proplanka sljedeće poslijepodne. Takvi muškarci i žene nisu bili posljednji koji će se boriti s hirovitim strastima ljudskog roda.


14.

Hirovita strast Romantika u davna vremena Ja sam lice obitelji; tijelo odlazi, ja živim dalje, prenoseći osobine i tragove kroz vrijeme do novih vremena, i skačući s mjesta na mjesto preko zaborava. Godinama nasljeđivana osobina koja može u obliku i glasu i oku prezirati ljudski vijek trajanja — to sam ja; ono beskonačno u čovjeku koje se ne obazire na zov smrti. — THOMAS HARDY, »NASLJEDNOST« Uz potok, pored izbočenih stijena, vidjet ćeš male bijele oblutke na stazi koja vodi u grmlje. Slijedi ih. Nedaleko duž životinjskog puta, naići ćeš na vodu koja kapa iz izbočene stijene. Iznad te stijene pruža se pogled na borove. Čekaj tu. Ja ću doći.« Sjedio je i osluškivao, misleći na njezin smijeh, njezine točne upute, ovo tajno mjesto. Dok je razmišljao, rezbario je konja od bjelokosti veličine šake. Poklonit će joj to danas, pomislio je. Koliko se milijuna muškaraca i žena voljelo svih tih godina koje su prethodile vama i meni? Koliko je njihovih snova ispunjeno? Koliko strasti potrošeno? Koliko noći su naši preci molili zvijezde za promjenu sreće ili zahvaljivali bogovima na tišini dok su ležali jedno drugom u zagrljaju? Ponekad hodam kroz dvorane Američkog prirodoslovnog muzeja i razmišljam o velikim ljubavnim pričama koje još uvijek žive u malim bjelokosnim konjima, školjkastim perlama, privjescima


od jantara, te starim alatima i kostima i kamenju koje sada leži u muzejskim sanducima. Kako su naši preci voljeli? Postoji još jedan trag ili indicija koja nam može predočiti prirodu seksa i ljubavi u davnim vremenima — život tradicionalnih naroda širom svijeta danas. Stoga sam izabrala dva naroda o kojima ću pisati, narod !Kung iz pustinje Kalahari u južnoj Africi i narod Mehinaku iz Amazonije, uglavnom zato što su antropolozi Marjorie Shostak i Thomas Gregor tako slikovito 704 opisali tradicionalne stavove o seksu i spolno ponašanje tih naroda. Niti jedna od te dvije kulture ne predstavlja život kakav je bio tada kada su naši kromanjonski preci počeli moralizirati i brinuti se, štovati bogove i pokoravati se, rezbariti figure prsatih žena i crtati na zidovima vlažnih jama duboko ispod tla. No, ta tradicionalna društva imaju zajedničke uzorke seksualnosti. Te su teme, te sličnosti, ti osnovni obrasci zaljubljivanja vidljivi i u ostalim društvima širom kontinenata. Dakle, vjerojatno su se razvili u svitanje moderna čovječanstva — ako ne i mnogo prije.

Seks u pustinji Kalahari Nisina prva seksualna sjećanja su o tome kako je ležala pokraj svojih roditelja u njihovoj malenoj kolibi od granja i daščica, taman dovoljno velikoj da se u nju moglo leći. Ako se Nisa pretvarala da spava, mogla je gledati svoje roditelje kako »obavljaju svoj posao«. Tata bi ovlažio ruku slinom, stavio tu tekućinu na mamine genitalije i kretao se gore i dolje na njoj. Ponekad bi prilikom sakupljanja namirnica majka posjela Nisu ispod stabla i otišla općiti s drugim muškarcem. Jednom je Nisa bila toliko nestrpljiva da je kroz grmlje viknula: »Reći ću tati da se ovaj seksao s tobom!« Nisa je već u ranom djetinjstvu znala da je seks još jedna od stvari koje odrasli čine i da postoje pravila koja se često krše. Nakon što ju je majka prestala dojiti, Nisa je više nije pratila kada bi odlazila sakupljati povrće i druge namirnice. Pripadnici plemena !Kung kažu da djeca hodaju presporo, oni nisu ništa drugo nego smetnja. Umjesto toga, Nisa je ostajala u logoru i igrala se s prijateljima. Međutim, skupina djece bi redovito napuštala krug od pet ili šest koliba kako bi izgradili »selo za igru« nešto dalje u grmlju. Ondje su se igrali lova, sakupljanja, pjevanja, »čaranja«, kuhanja, dijeljenja i »ženidbe«.


»Ženidba« se sastojala od združivanja, dijeljenja svojeg »tobožnjeg ulova« hrane s »tobožnjim supružnikom« i igranja s tim partnerom — seksualno. Dječaci bi uklonili kožne pregače koje su djevojčice nosile, legli na njih, smočili njihove genitalije slinom i bockali naokolo s poluerekcijom, kao da imaju spolni odnos. Isprva Nisa nije entuzijastično sudjelovala u igri, ispričala je antropologinji, ali je voljela gledati. Dječaci i djevojčice također bi se odšuljali u grmlje radi susreta i igranja snošaja sa zabranjenim ljubavnicima. Dječaci bi obično inicirali ovu zabavu, govoreći: »Mi ćemo biti vaši ljubavnici, jer već imamo žene u onim drugim kolibama. Doći ćemo i učiniti ono što ljubavnici čine, a zatim im se vratiti.« »Biti nevjeran« bila je još jedna varijacija iste igre. Opet, dječaci su započinjali, govoreći djevojčicama: »Ljudi nam govore da vam se sviđaju drugi muškarci.« Djevojčice bi to porekle, no dječaci bi inzistirali da su djevojčice očijukale, prijeteći da će ih istući kako ne bi više imale dodatne ljubavnike. Na taj su se način, kako Nisa kaže, »igrali i igrali«. Roditelji nisu odobravali ove seksualne igre, ali nisu ni učinili ništa više doli prekorili svoju djecu i rekli im da se »lijepo igraju«. Kad se radilo o tinejdžerima, samo su okrenuli glavu. Nisina prva tinejdžerska simpatija bio je Tikay. Ona i njezin dečko izgradili su malu kolibu, i svaki se dan igrali seksa i »radili sve osim snošaja.« Međutim, Nisa je napomenula i ovo: »Još uvijek nisam ništa razumjela o seksualnom užitku — samo mi se sviđalo ono što Tikay radi i voljela sam se igrati te igre.« Nisa nije htjela ni dijeliti svog ljubavnika. Postala je žestoko ljubomorna kad je Tikay odlučio »uzeti drugu ženu«, igrajući se jedan dan s Nisom, a drugi dan s drugom djevojkom. Jesu li se naši kromanjonski preci još u djetinjstvu počeli igrati ženidbe i nevjere, a zatim nastavili s ljubavnom zaluđenošću u tinejdžerskim godinama? Vjerojatno. Američka djeca igraju se doktora, izmišljaju sve vrste drugih blago seksualnih zabava i započinju niz dječjih zaljubljivanja. Ove igre i simpatije iz djetinjstva prilično su uobičajene diljem svijeta, a vjerojatno su se pojavile prije mnogo vremena.

* Nisin seksualni život u odrasloj dobi — njenih nekoliko brakova i brojne ljubavne afere — sve to zvuči dobro poznato. U dobi od šesnaest ili sedamnaest godina djevojke iz plemena !Kung »počinju svoj mjesec« ili dobivaju prvu menstruaciju. U tom trenutku, često


ulaze u brak koji roditelji dogovore, iako mnoge udu u brak čak i nešto prije početka puberteta. Roditelji imaju jasne stavove o odgovarajućem partneru. Obično odabiru muškarca nekoliko godina starijeg od svoje kćeri. Budući da dječaci moraju proći kroz mučnu tajnu inicijaciju i ubiti veliku životinju prije nego što postanu prikladni za ženidbu, mladoženje su često čak deset godina starije od svojih mladenki. Roditelji traže dobre lovce i odgovorne muškarce koji su neoženjeni, radije nego oženjene muškarce u potrazi za drugom ženom. Djevojke naizgled ne izražavaju mišljenje o tome za koga se žele udati. Međutim, mladi muškarci kažu da žele mlade, vrijedne, privlačne, ugodne i plodne žene, a kada je Shostak upitala jednog muškarca bi li oženio ženu koja je pametnija od njega, odgovorio je: »Naravno. Ako je oženim, naučit će i mene kako da budem pametan.« Nisa se udala prije puberteta. Njezini roditelji odabrali su starijeg dječaka — no on nije bio odgovoran. Prema običaju, nakon cjenkanja i preliminarne razmjene darova, održana je svadbena svečanost. U sumrak, prijatelji su doveli par do njihove nove bračne kolibe, podignute nedaleko od logora. Prenijeli su Nisu preko praga i polegli je, dok je njezin novi muž sjedio ispred vrata. Zatim je Nisina obitelj i rodbina mladoženje donijela ugljen iz svojih ognjišta, za početak nove vatre ispred ove bračne kolibe, i svi su pjevali i plesali i šalili se do duboko u noć. Sljedeće jutro, prema ceremoniji, mladenku je uljem izmasirala svekrva, a mladoženju punica — uobičajeni dio slavlja. Nisa je imala bizarnu prvu bračnu noć, ali i brak koji je trajao samo nekoliko ljutitih dana. Nisa još nije dobila prvu menstruaciju pa je, u skladu s običajima plemena !Kung, starija žena legla u krevet s Nisom i mladoženjom u njihovoj bračnoj kolibi kako bi ohrabrila spolno nedozrelu mladenku, no Nisina pratilja imala je druge zamisli. Uzela je novog supruga kao svog ljubavnika, sudarajući se s Nisom u seksualnom zanosu. Nisa nije mogla spavati. Kad su dva dana poslije njeni roditelji čuli za zbivanja te noći, razbjesnili su se. Nakon objave da je brak završio, izjurili su iz logora, vodeći Nisu sa sobom.

* U Nisinu drugom braku bilo je drugih problema. Djevičanstvo nije preduvjet za zaruke među pripadnicima naroda !Kung; zapravo, Shostak nije mogla naći riječ za djevičanstvo na njihovu jeziku. Mlade djevojke često nisu


konzumirale svoje brakove tijekom prve bračne noći. Bile su toliko mlađe od svojih muževa da su djelovale ravnodušnima i tako odbile mladoženju. To je bio Nisin stil. Njene grudi tek su se počele razvijati, nije bila spremna voditi ljubav, a njezino odbijanje snošaja bilo je toliko uporno da je, nakon nekoliko mjeseci čekanja, njen drugi muž, Tsaa, postao nestrpljiv i napustio je. Zatim se Nisa zaljubila u Kantlu, oženjenog muškarca. Kantla i njegova supruga ohrabrivali su Nisu da postane dodatna supruga, no ona je to odbila. Pripadnice plemena !Kung ne vole dijeliti muža. Kažu da seksualna ljubomora, suptilno favoriziranje i svađe uvijek prevagnu nad suradnjom i pomoći u kućnim poslovima. Štoviše, sva tri partnera često dijele istu malenu spavaću kolibu, tako da nitko od njih nema nikakve privatnosti. Kao rezultat svih tih pritisaka, samo oko 5% svih muških pripadnika plemena !Kung održava dugotrajne odnose s dvije žene istovremeno. Ostalih 95% beskrajno se zabavlja, pričajući priče o komplikacijama koje nastaju u tim ljubavima utroje. Nisi se svidio njezin treći suprug; na kraju ga je i voljela — i vodila ljubav s njim. Kao što je rekla antropologinji Shostak: »Živjeli smo zajedno, voljela sam ga i on je volio mene. Voljela sam ga onako kako mlada odrasla osoba zna voljeti, samo sam ga voljela. Kad god je nekamo otišao, a ja sam ostala, nedostajao bi mi... predala sam mu se, iznova i iznova.« Ipak, Nisa je ubrzo imala tajne ljubavnike. Kantla, njena tinejdžerska ljubav, bio je prvi od mnogih. Ponekad bi se našla s ljubavnikom izvan sela kad bi njezin muž otišao na putovanje ili u lov, a ponekad ga je primala u svojoj kolibi kada je bila sama kod kuće. Ako je odlazila u posjet rodbini, nalazila je ljubavnike i u drugim naseljima. Ti ljubavni sastanci bili su istovremeno uzbudljivi i opasni, a često su bili i emotivno bolni. Pripadnici plemena !Kung vjeruju da ćete pobaciti dijete ako spavate s ljubavnikom za vrijeme trudnoće. Nisa je nakon jednog susreta s ljubavnikom imala pobačaj. Ipak, imala je više od jednog ljubavnika. Neki od njih izazvali su u njoj mnogo ljubomore, kao i onaj beznadni osjećaj očaja koji ostavljeni ljudi dožive. Nakon što je njen mladi suprug prerano preminuo, Nisa je postala samohrana majka s malom djecom. Dobivala je meso od svog oca i drugih srodnika i činila se odlučnom podići svoju obitelj bez supružnika. Samohrani roditelj nije fenomen jedinstven za zapadnjački obiteljski život. Tada je jedan od Nisinih trojice priležnika, Besa, ustrajao, i ona se udala po četvrti put. Nisa i Besa neprekidno su se svađali, obično zbog seksa. Kao


što je rekla antropologinji Shostak, on je bio »poput mladića, gotovo dijete, koji liježe sa svojom ženom dan za danom. Zar je genitalije ne bole nakon nekog vremena?« »Ti si poput pijetla«, vikala je na Besu, »Noću je jedanput 705 dobro; jedanput je dovoljno; ... a ti bi u jednoj noći ženu ševio do smrti!« Svađe bi zatim eskalirale. Nisa i Besa živjeli su zajedno nekoliko godina, i oboje su imali izvanbračne afere. Jednom je Besa slijedio Nisine tragove. Otišla je prikupiti drva za ogrjev, a njezini su se otisci stopala pridružili otiscima nekog muškarca. Uskoro je Besa našao svoju ženu kako se odmara sa svojim ljubavnikom ispod stabla. Ljubavnici su zadrhtali kad su vidjeli Besino lice. Nakon puno gorkih riječi, bijesni Besa odveo je par natrag u logor, gdje je poglavica naredio batinanje za oboje. Nisa je odbila primiti batine, drsko nudeći da je umjesto toga strijeljaju. Zatim se okrenula i otišla. Njezin partner izdržao je svoju kaznu, četiri teška udarca.

* Evo, dakle, obrazaca ljudske seksualnosti među narodom !Kung, koji su uobičajeni i u zapadnjačkim kulturama: radosti djetinjstva, tinejdžerske simpatije, mladenački eksperimenti, a zatim mreže brakova i preljuba tijekom reproduktivnih godina. Svi ovi uzorci ponašanja vjerojatno su već bili uobičajena praksa u vrijeme kada su naši preci slikali murale s motivima životinja u bezglavom bijegu u mračnim spiljama Francuske i Španjolske. Pleme !Kung ima i sve vrste seksualnih kodeksa, drugi temeljni element igre sparivanja kod ljudi. Za razliku od velike većine tradicionalnih naroda, !Kung nema straha od menstrualne krvi ili drugih tjelesnih tekućina, iako oni vjeruju da se žena mora suzdržati od odlaska u lov tijekom krvarenja. Muškarci i žene također općenito izbjegavaju spolni odnos tijekom vrhunca menstruacije, no supružnici nastavljaju spolno općiti tijekom posljednjih dana menstruacije, ako žele imati dijete. Menstrualna krv, vjeruju, u kombinaciji sa sjemenom daje dijete. Pripadnici plemena !Kung vole seks. »Seks je hrana«, kažu oni. Smatraju da se, ako djevojka odraste ne naučivši uživati u seksu, njezin um neće normalno razviti i ići će uokolo i jesti travu. »Glad za seksom«, uvjereni su, »može te ubiti.« Ipak, žene imaju određene primjedbe glede muških genitalija. Ne sviđa im se preveliki penis jer to boli, ili onaj prepun sperme jer je to neuredno. Stoga, žene međusobno razgovaraju o sadržaju i veličini penisa njihovih


muškaraca. One zahtijevaju orgazme. Ako je muškarac »završio svoj posao«, on mora nastaviti sve dok i ženski posao nije završen. Žene trebaju biti seksualno zadovoljene. Muškarci, naravno, također imaju mišljenje o tome što čini dobar seks. Jedan je sažeo loš spoj na ovaj način: »Ona je toliko široka, poput usta 706 pripadnika Herero naroda. Samo sam se bacakao unutra, ali nisam mogao osjetiti ništa. Ne znam kako je bilo njoj, ali mene danas bole leđa i iscrpljen sam.« Muškarci brinu i o svojoj izvedbi. Kad nisu sposobni postići erekciju, uzimaju pripravke. Pripadnici plemena !Kung vole poljubiti jedni druge u usta, no neće oralno zadovoljiti ženu. »Vagina će opeći usne i jezik muškarca«, objašnjava Nisa. I žene i muškarci povremeno masturbiraju. Svi se također šale na temu seksa. Poneko popodne postaje poprištem dosjetki, igara riječi i nepristojnih šala. Seksualni snovi smatraju se dobrim snovima, a žene beskrajno razgovaraju o svojim ljubavnicima dok s bliskim prijateljicama sakupljaju hranu. Ipak, neka su pravila seksualnog bontona stroga. Muškarci i žene uvijek pokušavaju sakriti svoje ljubavne afere od svojih supružnika. Smatraju da takvi susreti zadiru u intenzivne emocije, osobito — »goruće srce«. Budući da supružnici postanu ljubomorni, mudro je sakriti svoje strasti zbog straha od nasilja kod kuće. Stoga se ljubavnici pokušavaju susretati na sigurnim mjestima — daleko od tuđih očiju i jezika. Kažu da je njihova ljubav prema supružnicima druga stvar. Nakon što žarka seksualna žudnja s početka braka oslabi, muž i žena često postaju dobri prijatelji, gotovo roditelji jedno drugome. Nisin peti suprug igra tu ulogu. Ona kaže: »Svađamo se i volimo jedno drugo, prepiremo se i volimo jedno drugo. To je način na koji živimo.« Nisa se još uvijek šulja u grmlje sa svojom prvom ljubavi, Kantlom, kao i s drugim muškarcima.

* Jesu li naši kromanjonski preci osjećali Nisinu volju za seksom? Jesu li uživali u radostima djetinjstva i tinejdžerskim ljubavima dok su zajedno s roditeljima slijedili sobove preko travnjaka Francuske i Španjolske? Jesu li se vjenčavali nakon jezivih pubertetskih obreda u spiljama duboko ispod zemlje? Jesu li se, poput Nise, razvodili i ponovo vjenčavali kad nešto krene krivo, i jesu li se poneko poslijepodne nalazili s tajnim ljubavnicima na


skrovitim mjestima i zabavljali se s njima? Vjerojatno jesu jer se seksualni afiniteti tradicionalnih ljudi koji žive daleko od sušnih predjela južne Afrike ne razlikuju previše od onih koje upražnjavaju Nisa i njeni prijatelji. Obje kulture mogle bi odražavati svijet seksa i romantike koji se razvio puno prije suvremenog doba.

Ljubav u džungli »Dobra riba dosadi, ali seks je uvijek zabavan«, objasnio je Ketepe, pripadnik plemena Mehinaku koje živi u središnjem Brazilu, u srcu Amazonije, antropologu Thomasu Gregoru. Ketepe je imao ženu, za koju je rekao da je draga. Volio je nju i svoju djecu voditi na duge ribolovne ture, kako bi mogli provesti vrijeme na osami i zajedno. Kada bi pokušao općiti s njom u svojoj ležaljci nakon što bi njegova djeca zaspala, netko u blizini uvijek bi ustao potaknuti utihnulu vatru ili bi izlazio van obaviti nuždu; dom nije privatno, intimno mjesto za seks. Štoviše, Ketepe se rijetko sastajao sa svojom ženom u obiteljskom vrtu kako bi vodili ljubav u popodnevnim satima. Seoski život, kazao je, previše je užurban. Ketepe je ranom zorom ustajao iz svoje ležaljke. Ponekad bi on i njegova supruga otišli do rijeke zajedno se okupati, zaustavljajući se na putu kako bi pročavrljali s drugim parovima, no veći dio dana priključivao bi se ribolovnoj skupini koja je odlazila loviti ubrzo nakon svitanja. Njegova supruga ostajala je kod kuće hraniti djecu i raditi druge, ženske poslove. Do podneva Ketepe bi se vratio, dao ribu supruzi i pridružio se svojim prijateljima u seoskoj »muškoj kući«, koja se nalazila na sredini trga. Muška kuća bila je zabranjena za žene. Niti jedna nije u nju nikada ušla — jer tu su bile smještene svete flaute, skrivene u kutu. Ako bi žena slučajno vidjela ove sakralne predmete, muškarci bi je napali iz zasjede u šumi i silovali je, što je uobičajena praksa u nekoliko amazonskih društava. Muški klub bio je veselo mjesto. Uz zadirkivanje, nepristojne šale i čavrljanje, muškarci su izrađivali košare, popravljali svoje strijele ili ukrašavali svoja tijela bojama u sklopu priprema za »vrijeme hrvanja« sredinom popodneva. Zatim bi, nakon svih naprezanja, stenjanja, prašine i klicanja koje su ti susreti redovito izazivali, pobjednici i poraženi odlazili svojim slamnatim kućama koje okružuju igralište na trgu. Ovdje je Ketepe sjedio oko obiteljske vatre sa suprugom, jeo kruh od manioke s gustom, začinjenom ribljom juhom i igrao se s djecom dok se nisu svi povukli u svoje


ležaljke i utonuli u san. Pripadnici naroda Mehinaku bili su radišni. Žene su radile sedam do devet sati dnevno prerađujući brašno manioke, tkajući ležaljke, predući pamuk, pletući užad, donoseći drva za potpalu i noseći posude s vodom iz obližnjeg potoka. Muškarci su radili kudikamo manje. Ribolov, trgovanje, pomaganje u obiteljskom vrtu te sudjelovanje u brojnim lokalnim ritualima trajalo je samo oko tri i pol sata dnevno — osim tijekom sušnog razdoblja, kada su muškarci naporno radili da bi očistili zemlju za novi nasad manioke. Seljani su se revno uključivali i u drugu dugotrajnu aktivnost — seks. »Seks«, rekli su, »je papar koji daje život i vitalnost.« Ovim je ljudima seks obilato začinio svakodnevni život. Ubrzo nakon što bi dijete iz naroda Mehinaku počelo hodati, pridružilo bi se drugoj djeci koja su se u skupinama igrala na trgu. Kako su se mališani valjali i gurkali na tlu, odrasli bi ih zadirkivali, govoreći: »Gle, gle, moj dječak opći s tvojom kćeri.« Djeca bi ubrzo naučila igru. Kako su odrastala, poput djece iz plemena !Kung, počela bi se upuštati u igru koju su nazivala »ženidba«. Mali dječaci i djevojčice objesili bi ležaljke o stabla izvan sela i dok su djevojčice održavale »izmišljenu vatru« ili se igrale tkanja pamuka, dječaci su skupljali velike listove. Ove »tobožnje ribe« ponosno su predavali svojim suprugama na kuhanje. Nakon što bi par zajedno objedovao, započeli bi još jednu igru, »biti ljubomoran«. Dječak ili djevojčica bi se ušuljali u grmlje, a sumnjičavi »bračni drug« pratio bi ih u stopu. Kada bi on ili ona uhvatili onog drugoga u tobožnjem sastanku s nekim drugim, iznevjereni partner bi se naljutio. S druge strane, starija djeca već su vidjela svoje roditelje kako spolno opće u obiteljskom vrtu, i često bi napuštali svoje nevine igre i zamjenjivali ih za »ozbiljnije« seksualne discipline. Međutim, ako bi roditelji uhvatili svoje mlade kako pokušavaju općiti, nemilosrdno bi im se izrugivali, stoga su djeca rano naučila biti oprezna.

* Bezbrižni dani djetinjeg seksa naglo bi završili oko dobi od jedanaest ili dvanaest godina, kada bi formalna pravila seksualne pristojnosti zahtijevala da dječak ode u osamu na oko tri godine. Njegov otac sagradio bi zid od granja i lišća palminog drveta na jednom kraju obiteljske kuće i objesio ležaljku svog sina iza ove pregrade. Ovdje bi tinejdžer proveo veći dio svog


vremena, uzimajući pripravke koji bi jamčili njegovo odrastanje. Adolescent mora tiho govoriti, pridržavati se nekoliko prehrambenih ograničenja i, iznad svega, izbjegavati bilo kakve seksualne kontakte. Ipak, pred kraj svog boravka počeo bi se iskradati i uokolo ljubakati. Kada bi otac čuo za susrete te vrste, srušio bi pregradu. Dječak je postao muškarac, opremljen za samostalne odlaske u duga ribolovna putovanja, spreman za obrađivanje vrta i brak. Tada su mladi muškarci bili slobodni upuštati se u seksualne avanture, udvaranja koja će postati normalan dio odraslog života. Mladići bi se nalazili 707 sa svojim djevojkama u šumi kako bi spolno općili, no trošili su malo 708 vremena na predigru. Ako bi par pronašao mjesto gdje je široko deblo ležalo uzdužno na du, mogli su voditi ljubav na tom deblu u misionarskom položaju, s muškarcem u gornjem položaju, no udobna debla bila su rijetka, tlo je često bilo blatnjavo, a insekti su ubadali. Stoga su ljubavnici obično sjedili okrenuti jedan prema drugome, ona je bila na njemu, s nogama obavijenim oko njegovih kukova. U drugom uobičajenom položaju, on bi kleknuo i raširio svoje noge, držeći njena bedra, stražnjicu i donji dio leđa iznad tla, dok bi ona podupirala svoj gornji dio tijela ispruženim rukama. Parovi su također voljeli snošaj u jezercima mirne vode — razina do prsa najbolja je za ravnotežu, rekli su. Ako je bilo nedovoljno vremena, ljubavnici su mogli općiti i stojeći, ona obavijajući jednu nogu oko svog dragog, dok je on blago podiže od da. Seks je bio gotov nakon što je muškarac ejakulirao. Iako narod Mehinaku nije imao riječ za ženski orgazam, bili su itekako svjesni da klitoris nabubri tijekom spolnog odnosa i da je središte ženskog užitka. Uspoređivali su ženske genitalije s licem; klitoris je nos koji »njušenjem zamjećuje seksualne partnere.« Jesu li žene redovito doživljavale orgazme, antropolozima još uvijek nije poznato. Ubrzo nakon završetka spolnog čina, ljubavnici bi otišli različitim putovima kući, ali ne bez razmjene malih darova. Riba je bila valuta za seks. Nakon ribarske ekspedicije, muškarac bi se često zaustavio neposredno prije ulaska u selo, odabrao najmasniji ulov, i poslao ga po glasniku svojoj ljubavnici. Dao bi joj ribu i kad bi se sreli, a ljubavnici su redovito davali jedno drugome i druge uspomene, poput namotaja pamuka, košare ili nakita od školjaka. Ova tinejdžerska seksualnost bila je toliko uobičajena da kada bi djevojka ušetala na središnji trg premazana bojom s mladićeva tijela, nitko ne bi ni trepnuo. Pripadnici naroda Mehinaku nisu vidjeli ništa loše u predbračnom seksu u šumi.


No, roditelji bi postali vrlo uznemireni ako bi im neudana kći zatrudnjela. Stoga bi se djevojka udala ubrzo nakon što je izašla iz svog perioda osame, koji bi počeo u vrijeme njene prve menstruacije i trajao godinu dana ili više. To je bio poseban dan. Novi suprug preselio bi svoju ležaljku u supruginu kuću i darovao joj bogati ulov ribe. Ona bi napravila posebno sladak kruh od manioke, a tijekom nekoliko dana prijatelji i rodbina razmijenili bi darove i emocije. Pripadnici naroda Mehinaku smatrali su izražavanje romantične ljubavi glupim i neukusnim, pa se od mladenaca očekivalo da budu rezervirani. Pretjerane misli o voljenoj osobi, vjerovali su, mogle bi privući smrtonosne zmije, jaguare i zlonamjerne duhove. Ipak, mladenci su spavali u istoj velikoj visećoj ležaljci i provodili svoje dane zajedno se kupajući, razgovarajući i vodeći ljubav u šumi izvan naselja. Mladi vjenčani ljudi postajali su i ljubomorni, pogotovo ako bi uhvatili partnera u preljubu. Ovakva očijukanja općenito bi počela ubrzo nakon vjenčanja. Tipično za ovakve ljubavne sastanke bilo je nešto što su u narodu Mehinaku nazivali »aligatorstvo«. Muškarac koji bi ranije uspostavio neku vezu sa ženom, čekao ju je u zasjedi na »aligatorovu mjestu«, u šumi iza njene kuće, uz jednu od staza koje se šire sa seoskog trga, u blizini vrtova ili mjesta za kupanje. Kako bi potencijalna ljubavnica prolazila, njen budući ljubavnik cmoktao bi usnama kako bi je dozvao, a onda joj se ponudio dok se približavala. Ona mu je mogla udovoljiti ili ugovoriti kasniji susret. Muškarci su rekli da su žene »škrte sa svojim genitalijama«, iako se možda ne bismo s tim složili. Tamalu, najpromiskuitetnija žena u selu, imala je četrnaest ljubavnika. U prosjeku su muškarci naroda Mehinaku imali po četiri ljubavnice istovremeno. Ove izvanbračne veze, zabilježio je Gregor, imale su vrijednu društvenu funkciju: seoska kohezija. Narod Mehinaku smatrao je da sjeme čini dijete i da je potrebno puno snošaja kako bi se stvorilo dijete. Kako su muškarci govorili, pravljenje djeteta bio je »kolektivni radni projekt«, nešto poput ribolovne ekspedicije. Tako je svaki ljubavnik bio uvjeren da je ženino dolazeće novorođenče dijelom njegovo. Povremeno, muškarac bi javno 709 priznao dijete ljubavnika kao svoje i pomogao ga podići, no supružnici bi postajali ljubomorni. Stoga se pravi otac djeteta rijetko sam otkrivao. Međutim, ovo vjerovanje o pravljenju djece prešutno je povezivalo muškarce i žene u razrađenu mrežu rodbinskih veza. Vjerojatno su uslijed svih tih prikrivenih seksualnih veza preljubnici rijetko dobivali novčanu kaznu ili batine. U mitovima naroda Mehinaku, preljubnike bi tukli, sakatili ili čak smaknuli, no u stvarnom životu, samo bi


novopečeni mladenci pravili probleme ili napadali supružnika zbog nevjere. Seljaci su se često rugali ljubomornom suprugu, nazivajući ga »vodomarom« jer ove ptice besciljno mašu krilima, piskutaju i prigovaraju. Rijetko koji muškarac bi se odrekao svog dostojanstva i izazvao ovakav prezir. To ne znači da muškarci i žene čiji su supružnici »švrljali« nisu patili; seksualne napetosti često su dovodile do razvoda. Ozbiljnost bračnih nesuglasica najlakše je bilo mjeriti prema tome gdje par spava. Ako su supružnici svoje viseće ležaljke objesili samo nekoliko centimetara jednu od druge, vjerojatno su bili relativno zadovoljni. Ovi parovi bili su skloni razgovarati o događajima dana nakon što su im djeca usnula, čak i spolno općiti u jednoj od visećih ležaljki. Međutim, kad bi njihove svađe eskalirale, objesili bi svoje viseće ležaljke dalje jednu od druge, a ponekad su čak spavali na suprotnim stranama ognjišta. Ako bi se žena razjarila, nerijetko bi uzela mačetu i sasjekla muževu postelju. To bi često potaknulo razvod. Iako su neke neudane žene s malom djecom živjele u selu u vrijeme kada je Gregor bio ondje, velika većina odraslih sklapala je nove brakove. Što se tiče naroda Mehinaku, muškarcima su žene trebale za nošenje drva, izradu hrane od manioke i popravak viseće postelje, kao i za društvo i seks. Poput pripadnika plemena !Kung i mnogih drugih, i pripadnici naroda Mehinaku redovito su prakticirali mješovitu ljudsku reproduktivnu strategiju braka, preljuba, razvoda i ponovne ženidbe. Poput pripadnika plemena !Kung, i Mehinaku su voljeli seks — preokupaciju koja je bila nadasve prisutna u njihovim bezbrojnim vjerovanjima. Riba i manioka, temelj njihove prehrane, imale su seksualne konotacije. Kada su žene žustro ribale gomolj manioke, nešto što su radile veći dio dana, seljani su govorili da spolno opće. Seks je bio potka brojnih svakodnevnih pošalica. Muškarci i žene često su spolno zadirkivali jedni druge. Žene su oslikavale svoja tijela, čupale stidne dlake i nosile trakice provučene kroz stidne usne i stražnjicu kako bi naglasile svoje genitalije. Mitovi naroda Mehinaku, njihove pjesme, njihovi rituali, njihova politika, njihovo odijevanje i njihove dnevne aktivnosti, bile su zasićene seksualnom simbolikom. Ipak, ispod njihove izražene seksualnosti skrivao se pritajeni strah. Gregor je smatrao da se velik broj muškaraca iz plemena Mehinaku pribojavao kastracije. U jednoj studiji o snovima naroda Mehinaku otkrio je da se 35% muškaraca brinulo zbog moguće amputacije ili oštećivanja genitalija, što je puno veći postotak od onoga među američkim muškarcima. Mehinaku su se također bojali impotencije, iz dobrog razloga. U ovom selu


od svega osamdeset i pet stanovnika tračevi se brzo šire pa muškarčeva spolna (ne)moć brzo postaje općepoznata činjenica. Stoga je manja disfunkcija u jutarnjim satima mogla izazvati tjeskobu zbog izvedbe noću. Muškarci su se također užasavali ženske menstrualne krvi. Ova tamna, »smrdljiva« sekrecija, govorili su, »juri« u spremnike vode, riblju juhu, pića od manioke i kruh onoga trenutka kada žena počne krvariti. Ako bi ovaj otrov ušao muškarcu pod kožu, govorili su, pretvorio bi se u strano tijelo koje bi uzrokovalo bol sve dok ga šaman uz pomoć čaranja ne bi uklonio. Zato nije neobično vidjeti nečiju suprugu kako navečer cjelodnevnu količinu brašna manioke baca u džunglu ako je neka žena u kući u kasnim popodnevnim satima dobila menstruaciju. Osim toga, pripadnici plemena Mehinaku vjeruju da seks usporava rast, oslabljuje čovjeka, umanjuje mu sposobnost hrvanja i lovljenja ribe te privlači zle duhove. Čak i razmišljanje o snošaju na putovanju može biti opasno za zdravlje. Nekoliko je muškaraca od straha apstiniralo od seksa ili postalo impotentno, upravo zbog tih uvjerenja. Mnogi su pokušali svesti ljubavne sastanke na umjereniju razinu, dok su neki potpuno odbacili svaki oprez i »sijali svoje sjeme« kad god i gdje god je to bilo moguće. No, svi muškarci plemena Mehinaku, smatra Gregor, imali su problema. Vjerovali su da previše seksa, seks u zabranjeno vrijeme ili seks s partnerom u pogrešnom rodbinskom odnosu može prouzročiti bolest, ozljedu, pa čak i smrt. »Tjeskobna zadovoljstva«, kako je Gregor nazvao njihova udvaranja, mogao bi biti krajnje ublaženi opis seksualnih aktivnosti tih ljudi.

Skica ljudske seksualnosti Jesu li Ketepeovi kratki boravci u šumi pokraj Amazone drugačiji od Nisinih ljubavnih sastanaka s Kantlom na Kalahariju? Zasigurno su naši kromanjonski preci odrastali okruženi seksom, kao djeca se upuštali u seksualne igre, u tinejdžersko doba bili podvrgnuti ritualima koji su najavljivali njihov 710 seksualni status odrasle osobe, a zatim ulazili u labirint brakova i preljuba ispunjen strašću, pravilima i praznovjerjem. Kromanjonska djeca gotovo su se sigurno noću stiskala u kolibama načinjenima od kosti mamuta, na medvjeđim prostirkama, slušajući guranje i teško disanje svojih roditelja. Ujutro bi vidjela kako se njihovi roditelji smiješe jedan drugome. Povremeno bi, nakon što bi njihov otac napustio


logor zbog lova, vidjela da majka nestaje preko livade s muškarcem koji joj se divi i daje joj darove, kao i njihovi vršnjaci u mnogim drugim kulturama, lukavija djeca znala su što njihovi roditelji rade i mogla su odati imena tajnih ljubavnika većine odraslih u njihovoj družini. Vjerojatno to ipak nisu učinila. Do dobi od deset godina, mladi kromanjonci vjerojatno su se i sami 711 počeli upuštati u seks i ljubav. Djevojčice bi možda skliznule u rijeku da se okupaju i igraju »ženidbe« i »ljubomore« s dječacima. Vjerojatno su lutale u grupicama, a do ranog tinejdžerskog doba, neke su se počele ozbiljno 712 zanimati za seks — puno prije puberteta. Nekoliko ih je možda voljelo jednog dječaka, a zatim još jednog, dok su druge osjećale stalnu »dječju ljubav« prema samo jednom. Kao tinejdžeri, provodili su sate ukrašavajući se — kao što to čine adolescenti u mnogim kulturama — pletući kosu, stavljajući na sebe vijence od cvijeća kako bi lijepo mirisali, noseći narukvice i privjeske te ukrašavajući tunike krznom, perjem, perlicama te crvenim i žutim okerom. Tada su paradirali i tako dotjerani pravili se važnima jedni pred drugima u sjaju vatre. Negdje prije puberteta, mladi kromanjonci morali su započeti obrede važne za odraslu dob, koji bi kulminirali u spiljama ispod zemlje. Ovdje su ulazili u duhovni svijet, plesali i pjevali u ceremonijama osmišljenima tako da ih se nauči kako biti hrabar i pametan. Kako su sazrijevale, djevojke su se udavale za starije mladiće koji su već usavršili svoje lovačke vještine. Kad bi sobovi u proljeće započeli svoju godišnju migraciju, »novovjenčani« par i njihovi prijatelji sigurno su palili vatre u gustišu, kojima su ove velike životinje tjerali u bezglavi bijeg u vlastitu smrt u strmim gudurama, a zatim bi ih usmrtili i kući odvukli velike komade mesa. Oko razbuktalog plamena, igrokazom bi prikazali najuzbudljivije trenutke lova. Tada bi neki od njih nestali, kako bi se grlili i priljubljivali jedno uz drugo u mraku. Tijekom ljetnih mjeseci, supruga je vjerojatno štavila kožu medvjeda kojeg je njezin suprug ranije uhvatio u zamku, pržila ribu koju je on ranije ulovio u nabujalim potocima i dolazila kući iz sakupljačkih ekspedicija kako bi mu rekla gdje se hrane konji i gdje pčele stvaraju med. Njezin suprug pokazao bi joj nove lugove pune orašastih plodova i jezerca za ribolov. Zajedno bi prikupili maline i borovnice i zajedno bi ležali na tajnim mjestima tijekom lijenih popodneva. U jesen su možda zajedno odlazili do mjesta gdje su valovi udarali o obalu. Ovdje su kože lisica razmijenili za ljubičaste školjke i zlatno kamenje


te susreli stare prijatelje i rodbinu. Kako je zima počela bjesnjeti, vjerojatno su provodili sate u kući, bušeći perle, rezbareći figurice i pričajući priče. Neki muškarci i žene bili su u braku više puta. Neki su imali dodatne ljubavnike, no svi oni imali su i nade i strahove i voljene osobe jer su u svojim dušama nosili drevnu poslanicu — predložak za ljudsko povezivanje: »Lice obitelji«, kao što ga je Thomas Hardy nazvao, »ono beskonačno u čovjeku, koje se ne obazire na zov smrti.«

* Ono što je uslijedilo stavilo je temeljnu ljudsku prirodu na bolnu kušnju. Prije 10.000 godina najnovije ledeno doba prešlo je u sadašnje interglacijalno otapanje. Tlo se počelo zagrijavati. Ledenjaci koji su na jugu stezali zemlju onoliko koliko se suvremeni London povukao na sjever i nepregledni prostrani travnjaci koji su se protezali diljem Euroazije, od Europe do Južnokineskog mora, pretvorili su se u milje i milje duboke, guste šume. Vunasti mamuti, vunasti nosorozi i mnogi drugi veliki sisavci izumrli su, a zamijenili su ih smeđi jeleni, srne, veprovi i sva ostala suvremena stvorenja koja i danas lutaju europskim šumama. Sada su muškarci i žene bili prisiljeni loviti manju divljač, loviti više ribe, obarati više ptica i prikupljati puno 713 šumskog povrća. Uskoro će se mnogi trajno naseliti, pripitomiti divlje usjeve i ukrotiti divlje zvijeri. Uz to će se pojam braka naših zemljoradničkih predaka izmijeniti s dvije nove ideje: »poštuj svog muža« i »dok nas smrt ne rastavi«.


15.

»Dok nas smrt ne rastavi« Rođenje dvostrukih spolnih standarda Imati i čuvati od ovog dana nadalje, u dobru i zlu, u bogatstvu i siromaštvu, u bolesti i zdravlju, voljeti i cijeniti, 714 dok nas smrt ne rastavi. - KNJIGA TEMELJNIH MOLITVI, 1549 Krc, krc, krc. Divovska vrba zapucketala je, zanjihala se, a onda se s treskom srušila pokraj jezera. Pastrva, smuđ, štuka, klen i som ubrzali su ispod listova lopoča i jurnuli među rogoze koji su razgraničavali jezero i močvaru. Šumski vepar požurio je, ustrašen, dalje od gustiša. Patke, guske i liske podigle su se mašući krilima iz šaša. Dvije vidre su se ukočile, osluškujući u širokolisnom rogozu. Netko novi pojavio se u šumi. Do 3000 godina prije Krista središnja Europa bila je pokrivena ribnjacima, jezerima i potocima, ostacima masivnih ledenjaka koji su se povukli na sjever otprilike 5000 godina prije. Oko ovih glacijalnih tragova nalazile su se duboke, guste šume. Prve breze i borovi proširili su se preko travnjaka. Zatim su se pojavili hrastovi, brijestovi, smreke i jele. Bukve, kesteni, jaseni i javori nadvijali su se nad riječne doline. Gdje su hrastovi širili svoje grane, svjetlost je kupala šumsko tlo. Ovdje su mogli izrastati čičci, koprive i drugo nisko raslinje, pružajući luksuzan smještaj bujnom šumskom životu, no tamo gdje su bukove šume uhvatile korijenje, njihovi debeli listovi ispijali su sunčevu svjetlost, pa su rasti mogli samo paprat, divlji luk, češnjak i trava. Ne čuje se više trubljenje mamuta i mastodonata na jutarnjem zraku. Nestale su otvorene ravnice, njišuće trave, nisko grmlje i ranojutarnje hladnoće. Umjesto toga, svjetlo kolovoza plesalo je iznad kristalnih jezera i


rose na lišću i kori stabala. Osamljena stvorenja poput jelena, divljih svinja, jelena i jazavaca prebirala su šumsko bilje. Srne i smeđi medvjedi provodili su vrijeme duž rubova livada, gdje su rasli grmovi lijeske, maline, jagode i bazge. Divlje mačke vrebale su zečeve u poljima maslačaka. Pojavio se 715 moderni krajolik i sav životinjski svijet koji danas živi u Europi. Ovdje su živjeli i novi ljudi: zemljoradnici. Duž riječnih dolina Njemačke, Austrije, Češke, Slovačke, Poljske, Belgije, Nizozemske i Luksemburga, muškarci i žene počeli su rušiti stabla i obrađivati tlo. Na nekim krčevinama, stajao bi samo jedan farmerski posjed. Drugdje, četiri do deset sklepanih, nedovršenih drvenih zgrada sačinjavalo je maleni zaselak. U malim povrtnjacima odmah do ulaznih vrata, ti prvi europski uzgajivači sadili su grašak, leću, mak i lan. Smještali su pripitomljena goveda, svinje, ovce i koze u stajama naslonjenima na njihove domove. Psi su spavali pod njihovim nogama. Iza kuća prostirala su se polja sa zasađenom pšenicom. Kako su se prvi zemljoradnici u jugozapadnoj Njemačkoj slagali s mjesnim lovcima-sakupljačima, možda nikada nećemo znati, no arheologinja 716 Susan Gregg iznijela je hipotezu na temelju izuzetno vrijednih podataka. Kako bi rekonstruirala svakodnevni život duž tih riječnih obala, odabrala je hipotetsko selo koje se sastoji od šest kućanstava, s trideset i četiri žene, muškaraca i djece. Studiozno proučavajući krajolik, rukotvorine iz toga razdoblja i životne cikluse pšenice, graška, svinja i drugih biljaka i životinja koje su tamo živjele, Gregg je sastavila raspored rada ovih prvih poljoprivrednika, njihove načine kultiviranja da i uzgoja životinja, te procjenu proizvodnje i potrošnje mesa, mlijeka, žitarica i povrća po osobi godišnje. U proračune je uključila točno određenu količinu vremena potrebnu da se zasadi svaki hektar starih sorti pšenice, najprikladniju veličinu za svako polje i povrtnjak te gubitke usjeva zbog puževa, miševa, ptica, kao i zimsku pohranu. U jednadžbu je dodala prinos slame kod svake žetve i količinu pašnjaka, šumskog šipražja i zimskog krmiva potrebnog za održavanje optimalnog broja goveda, ovaca, koza i svinja. Također je uključila i vijek trajanja tih vrsta, broj mladunaca rođenih svake godine, obilje divljih bobica, zelenja i začina, vrijeme provedeno u sječi stabala i mnoge druge čimbenike, kako bi utvrdila najučinkovitiji način na koji su ovi poljoprivrednici mogli živjeti. Njen zaključak: sadili su pšenicu u proljeće i zapošljavali su mjesne sakupljače hrane kako bi im pomogli saditi usjeve.


Prema njezinoj teoriji, poljoprivrednici su najamnicima u zamjenu davali višak mesa — janjad, telad i praščiće koji su uginuli odmah nakon rođenja u rano proljeće, najoskudnije doba godine za nomade. Gregg vjeruje da su u kolovozu, kada je pšenica sazrela, poljoprivrednici ponovo angažirali lokalne lutalice, kako bi im pomogli obaviti žetvu i nositi slamu u trapove za pohranu — ovaj put u zamjenu za mlijeko. Moguće je i da su s njima vršili trampu divljači, posebnih kremena i vulkanskih stijena za izradu sjekira. Što je najvažnije, dobili su informacije — novosti o drugim poljoprivrednicima koje su lutalice prikupljale tijekom svojih putešestvija. Gregg smatra da su lutajući sakupljači zemljoradnike dočekali dobrodošlicom, ne samo zbog mesa, mlijeka i žitarica, nego i zbog kasnije napuštenih polja. Ove krčevine napravile su praznine u gustim šumama, gdje su se novo grmlje, bilje i trava širili i privlačili divlje jelene i šumske svinje. Stoga je oko tih neobrađenih polja lov možda bio posebno dobar. Još važnije, s poljoprivrednim proizvodima pri ruci, lutajući sakupljači mogli su se odreći nekih od svojih napornih, udaljenih ribarskih ekspedicija. I oni su se mogli početi trajno naseljavati. Nema sumnje da svi ovi rani kontakti između poljoprivrednika i lutajućih sakupljača hrane nisu bili tako prijateljski ili simbiotični kao u njenim izvješćima. Sigurno je da su se lovci i zemljoradnici ponekad sukobljavali, no na kraju bi potonji ipak prevladali. Ti doseljenici će iz temelja promijeniti drevne rodne uloge, inicirajući spolne kodekse i stavove koji se odnose na žene i koji su se prenosili kroz stoljeća, sve do danas.

Gentrifikacija Europe Kako i zašto se poljoprivreda ukorijenila u Europi, tema je o kojoj se predano raspravlja, no zapadnjačka poljoprivreda imala je svoje korijene na padinama koje se protežu poput potkove, iz Jordana sjeverno kroz Izrael, Libanon, Siriju i Tursku, a onda na jug preko Iraka i Irana — diljem tzv. Plodnog polumjeseca. Ovdje su, 10.000 godina prije Krista, na krčevinama među pistacijama i stablima maslina, cedrovima, smrekom, hrastovima i borovima, rasle divlje trave, dok su divlja goveda, svinje, ovce i koze pasle tu travu. Naši nomadski preci vjerojatno su tisućljećima posjećivali te livade, kako bi lovili i sakupljali zrnje. Međutim, kako su vruća, suha ljeta postajala još toplija i suša, i kako su se ljudi okupljali oko rijetkih preostalih slatkovodnih jezera, zalihe hrane su se smanjivale, a s vremenom su ti ljudi počeli


spremati prikupljeno zrnje i sijati te divlje žitarice, nastojeći pojačati njihovu žetvu. Najraniji poljoprivrednici možda su živjeli u dolini Jordana. Do 8000 godina prije Krista pojavilo se mnogo više zaselaka i rani seljani Plodnog polumjeseca počeli su sijati divlju pšenicu, raž i ječam, te voditi na ispašu 717 stada ovaca i koza. Postavljeno je ognjište zapadnjačke civilizacije. Poljoprivreda se potom proširila na sjever i zapad, i kako se običaj sadnje žitarica i povrća probijao iz Male Azije u Europu uzduž riječnih obala, obrada zemlje i uzgoj stoke postupno su postali načinom života. Milijunima godina naši preci kretali su se širom drevnog svijeta u stalnoj potrazi za hranom. Sada je nomadstvo postajalo stvar prošlosti. Arheolog Kent Flannery sažeo je to na sljedeći način: »Kamo uopće možete poći s metričkom tonom pšenice?«

Plug Vjerojatno ne postoji niti jedan komad alata u ljudskoj povijesti koji je prouzročio takvu štetu u odnosima između žena i muškaraca, ili potaknuo toliko promjena u ljudskim uzorcima spolnosti i ljubavi, kao što je to plug. Točno vrijeme kada se plug pojavio ostaje nepoznato. Prvi poljoprivrednici rabili su motiku ili štap za kopanje. Negdje oko 6000 godina pr. Kr. netko je osmislio jaružalo, primitivni plug s kamenom oštricom i ručkom poput one na plugu, a 3000 godina pr. Kr., plug je već bio u širokoj uporabi. Kakva je to promjena bila. U kulturama gdje ljudi motikom obrađuju vrt, žene obavljaju veći dio posla. U mnogim od tih društava žene su i relativno moćne. S uvođenjem pluga, koji je zahtijevao mnogo više snage, većina esencijalnog rada na farmi postala je muški posao. Štoviše, žene više nisu mogle odlutati sa zemlje u potrazi za večernjim obrokom. Izgubile su svoje pradavne, poštovane uloge kao nezavisni sakupljači i opskrbljivači. Ubrzo nakon što je plug postao presudnim za zemljoradništvo, dvostruki spolni standard pojavio se među poljoprivrednim narodom. Žene su prosuđene 718 manje vrijednima od muškaraca.

Poštuj muža svoga


Prvi pisani dokaz o ženskoj podređenosti u poljoprivrednim zajednicama dolazi iz pravnih kodeksa drevne Mezopotamije koji datiraju iz oko 1780. godine prije Krista, a u kojima su žene bile opisane kao pokretna imovina, vlasništvo.719 Jedan kodeks navodio je da žena može biti ubijena zbog bluda, dok je njenom mužu bilo dozvoljeno spolno općiti izvan braka, sve dok on ne ugrožava vlasništvo drugog muškarca, ženu svoga susjeda. Brak je prvenstveno bio za rađanje, stoga je pobačaj bio zabranjen,720 a ako žena nije rađala djecu, moglo se od nje razvesti. Postupanje sa ženama kao imovinom koja rađa djecu i podređenim bićima nije bilo jedinstveno samo za ljude na Bliskom istoku. Ta pravila 721 ponašanja pojavila su se među mnogim zemljoradničkim narodima. U agrarnoj Indiji od časne se supruge očekivalo da se baci na goruću pogrebnu lomaču svoga supruga — običaj poznat kao sati. U Kini su se nožni prsti djevojaka iz više klase (svi osim palca) uvijali ispod stopala i čvrsto vezali već u dobi od četiri godine, što je hodanje činilo užasno bolnim i onemogućavalo bijeg iz suprugove kuće. Tijekom zlatnog doba antičke Grčke, djevojke iz više klase udavale su se do dobi od četrnaest godina, čime se osiguravalo da su kreposne sve do prve bračne noći. Među germanskim narodima koji su izvršili invaziju na stari Rim, žene su se mogle kupiti i 722 prodati. »Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu«, 723 naređivao je Novi zavjet. Ovo uvjerenje nije bilo samo kršćansko gledište. U drevnom Sumeru, Babilonu, Asiriji, Egiptu, klasičnoj Grčkoj i Rimu, diljem predindustrijske Europe, u Indiji, Kini, Japanu i poljoprivrednim zajednicama sjeverne Afrike, muškarci su postajali svećenicima, političkim vođama, ratnicima, trgovcima, diplomatima i glavama domaćinstva. Vladar neke žene bio je prvo njezin otac i brat, potom suprug, a na kraju i sin. Kako je grčki povjesničar iz petog stoljeća prije Krista, Ksenofont, kratko sažeo suprugine dužnosti prema njenom suprugu: »Stoga budite vrijedne, čestite i skromne, te pružite svoju neophodnu službu meni, vašoj djeci i 724 vašoj kući, pa će se vaše ime časno cijeniti, čak i nakon vaše smrti.«

* Ne želim implicirati da je dvostruki spolni standard bio jedinstven za zemljoradnike. Među nekim vrtlarima iz Amazonije (koji koriste štap za kopanje umjesto pluga) i nekim stočarskim narodima istočne Afrike, žene su


u velikoj mjeri bile podređene muškarcima u većini područja društvenog života, no kodificirani dvostruki spolni i društveni standard nije bio zajednički svim ljudima koji su uzgajali stoku, koji su uređivali vrt motikom, ili koji su lovili i sakupljali da bi živjeli, dok je svakako prevladavao u 725 društvima s plugom. Također ne želim sugerirati da su sve žene u poljoprivrednim društvima iskusile istu razinu spolnog ograničavanja i društvene inferiornosti. Status žena mijenjao se iz stoljeća u stoljeće. Klasa, dob te ekonomski i društveni status također su utjecali na položaj žena. Hatšepsut je, na primjer, vladala Egiptom tijekom petnaestog stoljeća prije Krista, a ona je samo jedna od nekoliko moćnih egipatskih kraljica. Za razliku od kućanica klasične Grčke zatvorenih u kući, kurtizane su bile obrazovane i vrlo neovisne. Neke urbane, rimske žene više klase iz prvog i drugog stoljeća nove ere, postale su spisateljice, a druge političarke. Tijekom srednjeg vijeka, velik broj redovnica bile su obrazovane, utjecajne osobe u Crkvi, dok su druge imale golem utjecaj na tržištu. U 15. stoljeću neke su islamske žene Osmanskog Carstva bile vlasnice zemljišta i brodova, a poveliki broj renesansnih žena Engleske i Europe bile su načitane kao bilo koji muškarac. Štoviše, čak i ondje gdje se strogo provodio, dvostruki spolni standard muškarcima nije uvijek jamčio neformalnu moć i svakodnevni utjecaj. Kao što svi znamo, najbezličnija žena iz više klase ili prestižnije etničke skupine ponekad može dominirati nad muškarcem iz nižeg društvenog kruga. Starije žene često kontroliraju mlađe muškarce. Mlade, privlačne žene mogu manipulirati kudikamo utjecajnijim muškarcima. Sestre mogu određivati pravila braći, a sigurno je i da žene mogu upravljati muževima. Čak i ondje gdje je dvostruki spolni standard ekstreman, muškarci nikada nisu univerzalno dominirali nad ženama — niti u poljoprivrednoj Americi, niti na malim farmerskim posjedima oko Dunava prije nekoliko tisuća godina. Bez obzira na ove iznimke, nema sumnje da su tijekom naše duge 726 europske poljoprivredne povijesti žene uglavnom bile građani drugog reda. Za razliku od žena u nomadskim sakupljačkim društvima, koje su redovito napuštale logore kako bi radile i kući donosile dragocjenu robu i vrijedne informacije, koje su slobodno putovale u posjet prijateljima i rodbini i upravljale svojim vlastitim ljubavnim životima, zemljoradnička žena zauzela je svoje mjesto u vrtu ili u kući te obavljala svoju dužnost odgajanja djece i služenja muškarcu. S »plužnom« poljoprivredom stigla je i opća ženska podređenost i


pokrenula cijelu lepezu aspekata spolnog i društvenog života zemljoradnika, uključujući i uspon dvostrukog spolnog standarda. Kako su točno plug i život na farmi doveli do promjena u spolnosti 727 zemljoradnika, raspravlja se već barem sto godina. Smatram da su u svemu tome važne uloge odigrali sjedilački način života, potreba za cjeloživotnom monogamijom, uspon staleških društava, osebujno vlasništvo testosterona (uglavnom muški spolni hormon) i eskalacija ratovanja.

Sve prisutnija nejednakost »Svaka je misao pothvat udruživanja«, rekao je jednom pjesnik Robert Frost. Započnimo, dakle, s onim što znamo: Prije svega, velika većina lovno-sakupljačkih naroda jest, i vjerojatno je uvijek bila, relativno egalitarna. Niti jedno postojeće lovno-sakupljačko društvo nema rigidni, kodificirani dvostruki spolni standard. Općenito govoreći, žene su odista imale inferiorniji status u svim tradicionalnim društvima koja su koristila plug za obradu zemlje. Dakle, relativna jednakost među spolovima bila je pravilo u većini (ako ne i svim) drevnim, predzemljoradničkim društvima. Ova ravnoteža moći između spolova pretvorila se u izraženu nejednakost ubrzo nakon što je uporaba pluga uvedena i proširena diljem svijeta.

Trajna monogamija Prikupila sam puno podataka koji govore o tome da se monogamija, ili vezanje u paru, pojavila davno prije pluga — doista, milijunima godina ranije. Monogamija se nije prvi put pojavila sa zemljoradničkim načinom života. Vrlo je vjerojatno, međutim, da je trajna monogamija postala pravilom s pojavom sjedilačkog načina života. S dolaskom plužne poljoprivrede, niti muž, niti žena nisu se mogli razvesti. Postali su vezani za svoju zajedničku nekretninu i jedno za drugo. Sigurno je da je to moglo ugroziti ženin seksualni izražaj i umanjiti joj sposobnost, odnosno mogućnost izlaska iz nesretnog partnerstva. Sljedeći čimbenik koji je morao pridonijeti pogoršavanju položaja žena bila je jednostavna stvarnost: plug je težak i treba ga vući velika životinja, a


to zahtijeva tjelesnu snagu muškaraca. Kao lovci, muževi su dobavljali razne luksuzne poslastice koje život čine uzbudljivim, kao i nešto od svakodnevnih namirnica, no kada su postali zemljoradnici, njihov rad na farmi postao je od ključne važnosti za opstanak. Temeljna uloga žena kao sakupljačica, s druge strane, bila je narušena, jer su se naši preci počeli manje oslanjati na divlje biljke za hranu, a više na domaće usjeve. Nakon što su dugo dobavljale najmanje 50% dnevne potrebe za hranom, žene su sada preuzele sekundarne zadaće plijevljenja, branja plodova i pripreme večernjeg obroka. Taj jedan jedini čimbenik — sve veći muški nadzor nad vitalnim gospodarskim resursima — dovoljan je za objašnjenje propadanja ženske društvene i spolne moći. Svijetom vladaju oni koji drže uzice vreće s novcem.

Veliki muškarci Ostali čimbenici su se dalje pridruživali i pridonijeli propasti žena. Među njima je i podmukli fenomen zemljoradničkih naroda: rang. Mora da su se tisućljećima »veliki muškarci«, kako neki lovci-sakupljači nazivaju svoje vođe, isticali među našim nomadskim precima tijekom lova, traženja hrane i trgovačkih ekspedicija, no za većinu našeg ljudskog naslijeđa formalni rangovi nisu postojali. Nitko nije mogao akumulirati dovoljno robnog viška kako bi stekao viši rang. Nije stoga slučajnost da lovci-sakupljači imaju jaku tradiciju jednakosti i dijeljenja. Međutim, u svrhu organiziranja godišnje žetve, skladištenja žita i stočne hrane, raspodjele viška hrane, nadgledanja trgovine i govorenja u ime zajednice na područnim skupovima, nastali su poglavari. Postoje neki dokazi o rangu u europskim arheološkim nalazima još od prije 15.000 godina; neki grobovi sadržavaju bogatije ukrašenu robu od ostalih. Stoga su seoski vođe vjerojatno stjecali moć s pojavom prvih sezonskih, nepoljoprivrednih zajednica. Osim toga, uz Dunav 3000 godina pr. Kr. jedan dom u zaseoku često je bio veći od ostalih. Sigurno je da je društvena stratifikacija do tada već započela. Širenjem plužne proizvodnje u poljoprivredi i seoskog života, politička organizacija je postajala sve složenija, 728 a hijerarhijska struktura u njoj nesumnjivo sve više izražena. Tako sada imamo sjedilački način života, trajnu monogamiju, ovisnost o plugu, rast muške ekonomske moći te pojavu stratificiranih društava. Ovaj


uspon rangiranih pojedinaca je najvjerojatnije još jedan udarac za žene jer u svakom pojedinom društvu gdje prevladavaju rangovi, muškarci imaju većinu autoritativnih uloga. Zapravo su u 88% od devedeset i tri društva istražena tijekom 1970-ih, svi lokalni i srednje važni politički lideri bili muškarci, a u 84% tih kultura muškarci su bili i na svim ključnim vodećim 729 položajima u obiteljskim skupinama. To nije uvijek bilo zato što su ženama te pozicije bile zabranjene. U mnogima od tih kultura, kao što je SAD, ženama je bilo dopušteno, često ih se čak i poticalo, da traže utjecajne pozicije u vlasti. I danas se veći broj žena u cijelom svijetu doista kandidira za neku dužnost, ali čak i sada žene u Americi i mnogim drugim kulturama ne traže i ne stječu vodeće političke pozicije s redovitošću kojom to muškarci čine — sve do nakon svršetka njihove fertilne dobi. Sigurno postoje kulturološki razlozi za to. Konačno bez stalnih svakodnevnih obveza pri podizanju djece, žene poslije menopauze slobodne su baviti se aktivnostima izvan kuće, no biologija može pridonijeti: s menopauzom razine estrogena opadaju, razotkrivajući tako razine testosterona. Testosteron je izravno povezan s porivom prema višem rangu kod 730 mnogih vrsta, od riba i golubova do majmuna, čimpanzi i ljudi. Na primjer, u jednoj studiji koja je obuhvatila 350 žena, za one koje su u maternici bile izložene visokim razinama testosterona, bilo je manje vjerojatno da će se udati, imale su manje djece, smatrale su karijeru važnijom od obitelji, birale su zanimanja u kojima pretežno dominiraju muškarci i ostvarile radna mjesta višeg statusa. Žene u stručnim, tehničkim i menadžerskim poslovima često imaju višu razinu testosterona nego 731 službenice, kućanice i žene u uslužnim zanimanjima. Priroda nije pedantna. Ne postoji jednostavna korelacija između hormona, agresivnosti i statusa. Na primjer, poslovni ljudi često imaju niže razine muških hormona od manualnih radnika i nezaposlenih muškaraca. Tjelesni testosteron treba biti na određenoj razini kako bi korelirao s visokim 732 rangom, a svakako su uključeni i ostali kemijski sustavi. Čimbenici kao što su vaša društvena zrelost, poznanstva, koliko dugo ste živjeli u zajednici, kako se vladate i niz drugih kulturnih i psiholoških fenomena pridonose stvaranju vašeg ranga. Ipak, mladi muškarci imaju barem sedam puta više testosterona nego mlade žene i, poput mužjaka mnogih drugih vrsta, za muškarce svugdje u 733 svijetu puno je vjerojatnije da će se agresivno nadmetati za rang, žrtvujući svoje vrijeme, zadovoljstvo, zdravlje, sigurnost, ljubav, opuštanje i obiteljski


život kako bi dosegnuli pozicije ranga, autoriteta i moći.

Ratovanje Sjedilački način života, parovi obvezani na ostanak zajedno u domu koji dijele (cjeloživotna monogamija), važnije ekonomske uloge muškaraca kao poljoprivrednika, uspon stratificiranih društava, muški porivi za stjecanje višeg ranga — kakva zapaljiva mješavina. Evo savršene prilike da jedan spol dobije vlast nad drugim. Posljednji u nizu čimbenika zasigurno je imao značajnu ulogu u padu ženske društvene moći: ratovi. Kako su sela cvala, a gustoća stanovnika se povećavala, ljudi su bili dužni braniti svoju imovinu, čak i proširiti svoje posjede kada su to mogli. Ratnici su postali neprocjenjivima za društveni život. Kako je to antropolog Robert Carneiro istaknuo, svugdje u svijetu gdje je borba protiv neprijatelja važna za svakodnevni život, muškarci povećavaju svoju moć nad ženama. Upravo se to i dogodilo. Patrijarhat se širio diljem Euroazije i duboko se ukorijenio.

Izgubljeni raj Naši europski preci trajno su se naselili zbog poljoprivrede. Ulazili su u cjeloživotne odnose parova. Orali su, ratovali i trgovali. Postupno su nova muška radna mjesta orača, trgovaca i ratnika postala ključna za opstanak, dok su ženske presudne uloge sakupljačka potpuno izgubile na važnosti. Tada je, kako su se pojavili rangovi i muškarci se počeli grabiti za te pozicije, ženska formalna moć oslabjela jer sada su poljoprivrednici bili neraskidivo vezani sa svojom zemljom. Kombinacijom nedostatka pokretljivosti, iskrivljenih ekonomskih uloga, trajnom monogamijom, stratificiranim društvima, bujanjem ratovanja i, vrlo vjerojatno, osobitošću testosterona i drugih fizioloških mehanizama, pokrenuti su sustavi patrijarhata viđeni u tradicionalnim agrarnim društvima širom svijeta. S patrijarhatom su žene postale imetak za kojim treba žudjeti, čuvati ga i iskorištavati, što je izrodilo društvene propise poznate pod zajedničkim nazivom dvostruki spolni standard. Ova su se uvjerenja zatim prenosila kroz stoljeća, sve do danas. Vjerovanje da muškarci imaju jači seksualni nagon od


žena, uvjerenje da su muškarci više skloni preljubu, tradicija ženske krijeposti u braku te dugo održavana pretpostavka da su žene često slabe, glupe i ovisne, postali su duboko ukorijenjeni u svijest ljudi. Međutim, od svih društvenih promjena koje je proizveo način života na farmi, najdramatičniji su naši obrasci razvoda.

Dok nas smrt ne rastavi Stope razvoda bile su vrlo niske tijekom većeg dijela naše agrarne prošlosti. U 734 drevnim zemljama Izraela, na primjer, razvod je bio rijetka pojava. Klasični Grci uživali su u gotovo svakom seksualnom eksperimentu, ali su branili seksualne aktivnosti (kao što je dovođenje kurtizane u kuću) koje su prijetile 735 obiteljskoj stabilnosti. Među Grcima iz Homerova doba, razvod je bio dopušten, ali neuobičajen. Razvrgnuće braka bilo je rijetko u ranim danima Rima, kad su većina stanovnika bili poljoprivrednici. Tek kad su gradovi procvali, a neke žene postale bogate i neovisne, stope razvoda izrazito su 736 porasle među urbanim višim klasama. Ranokršćanski oci smatrali su brak nužnim lijekom za blud, njima su neženje i usidjelice, oni u celibatu i djevice u čast Gospodina bili daleko čistiji. Oko teme razvoda bili su podijeljeni. »Što dakle Bog združi, neka 737 čovjek ne rastavlja«, rekao je Isus. Ipak, različiti odlomci iz Biblije šalju proturječne poruke i neki znanstvenici misle da su ranokršćanski muškarci imali i pravno i religijsko pravo na razvod od žene zbog preljuba ili zato što je nevjernica. Bez obzira na to, razvod nikad nije bio uobičajen među 738 zemljoradnicima kršćanima, bilo prije ili poslije pada Rima. Kad su teutonski narodi pregazili rimsko tlo, donijeli su i svoje običaje. Razvod i mnogoženstvo bili su dopušteni među vladajućim klasama predfeudalne Njemačke. Predkršćanski keltski i anglosaksonski narodi također su dopuštali razvod i ponovno vjenčanje. S obzirom na genetske nagrade mnogoženstva za muškarce, ne čudi da su oni s novcem imali nekoliko žena, no ono malo dokaza koliko nam je na raspolaganju, ukazuje na to da je stopa razvoda među europskim seljacima tijekom mračnih stoljeća 739 nakon pada Rima bila niska. U devetom stoljeću, feudalizam se iz svog rodnog mjesta u Francuskoj proširio diljem Europe. Kao što je bio običaj u tom sustavu, feudalci su dodjeljivali zemlju svojim vazalima u zamjenu za odanost i vojnu dužnost.


Svaki vazal potom je svoju zemlju dalje dodijelio zakupcima, u zamjenu za posebne usluge. Teoretski, vazali i zakupci »držali« su ta seoska domaćinstva, umjesto da ih posjeduju. U stvarnosti su vazali i stanari prosljeđivali te zemljišne darovnice i zemlju s koljena na koljeno unutar svojih obitelji. U feudalizmu je, dakle, brak i dalje bio jedini način na koji je većina muškaraca i žena mogla steći zemlju i osigurati je za svoje nasljednike. Europski parovi mogli su dati poništiti brak na temelju preljuba, impotencije, gube, ili krvnog srodstva, što su bogati i s dobrim vezama doista 740 i činili. Supružnik je također mogao ostaviti svoga partnera, ako je pravilno uspostavljen nadležni sud proglasio sudsku rastavu, koja je naređivala partnerima odvojeni život, no ovaj sporazum je sadržavao i ograničenje: niti 741 jednoj strani nije bilo dozvoljeno ponovno se vjenčati. Tko bi se, u tom slučaju, brinuo o robi, zemlji, životinjama i kući? Bez bračnog partnera, zemljoradnik nije mogao sastaviti kraj s krajem. U feudalnoj Europi samo su si bogati mogli priuštiti razvod od supružnika. Dok nas smrt ne rastavi. Ono što je gospodarstvo prethodno propisalo za orače, kršćanski su vođe pretvorili u svetinju. Augustina se općenito smatra najranijim crkvenim vođom koji je gledao na brak kao na sveti sakrament, ali tijekom stoljeća većina se kršćanskih vlasti nije slagala s njim. Razvod je postao nemoguć za članove Rimokatoličke 742 crkve pod bilo kojim okolnostima. Premda je katolički nauk i dalje ostavljao mogućnost za poništenje braka i rastavu, cjeloživotni brak — nužan za život na farmi — postao je obveza koja dolazi izravno od Boga. S razvojem gradova i trgovine u Europi u desetom i jedanaestom stoljeću, žene su ušle u sve vrste zanimanja. U srednjovjekovnom Londonu žene su, tijekom četrnaestog stoljeća, trgovale tekstilom, prodavale namirnice, radile kao brijači i vršile manje operativne zahvate, radile su u predionicama svile, bile su pekarice, pivarice, sluškinje, čipkarice, postolarice, draguljarice, modistice i obrtnice mnogih drugih zanata. Ne iznenađuje da su neke žene, kao Supruga iz Batha, Chaucerova bestidna poduzetnica, imale pet muževa u nizu. Ipak, ona je bila izuzetak. Žena iz toga doba obično je radila zajedno sa svojim bračnim drugom, a bila mu je i društveno podređena. Ženini su poslovni dugovi, naime, bili odgovornost njena muža — žena nije bila 743 »slobodna i zakonita osoba.« Predvidljivo, razvod nije bio uobičajen u srednjovjekovnim europskim gradovima. Ovaj uzorak niske stope razvoda je potrajao. Nakon reformacije crkve brak je za protestante postao građanski ugovor, a ne sakrament. Stoga su,


počevši od sedamnaestog stoljeća, žene u nekatoličkim zemljama mogle 744 dobiti razvod od građanskih vlasti. Zapravo su stope razvoda fluktuirale kroz stoljeća, slijedeći Kristov poziv za trajnom monogamijom. Ondje gdje su vjenčani muškarci i žene mogli napustiti jedni druge, to su i činili, no stope razvoda i dalje su ostale naročito niske u Skandinaviji i na Britanskom otočju, diljem poljoprivrednih zemljišta u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Španjolskoj i Italiji, u Mađarskoj i drugim istočnoeuropskim kulturama, u Rusiji, Japanu, Kini i Indiji, te u muslimanskim zemljoradničkim društvima sjeverne Afrike, sve dok industrijska revolucija nije počela nagrizati život na 745 farmi. Nakon smrti bračne družice (gdje je bilo dopušteno ponovno se vjenčati) zemljoradnik bi uzeo novu mladenku. Udovci koji su posjedovali zemlju često su se ženili samo nekoliko dana nakon što je razdoblje tugovanja završilo. Ponovna udaja udovica široko je obeshrabrivana u predindustrijskim europskim zemljoradničkim kulturama, možda zbog toga što je ugrožavala uzorak nasljeđivanja, no velika većina žena svejedno se ponovno udavala. Stvarnost života na farmi zahtijevala je vezivanje u parove.

* Nisu svi naši zemljoradnički preci vjerovali u Boga. Nisu svi ti muškarci i žene bili sretno vjenčani. Nisu svi bili uzbuđeni zbog ponovnog braka, no velika većina tih ljudi živjela je od sunca i tla. Ovi zemljoradnici bili su vezani za svoju zemlju i jedan za drugoga — zauvijek. Sve dok tvornice nisu izrasle iza staja zemljoradničkog svijeta, muškarci i žene nisu počeli vraćati svoju neovisnost. Sada će se obrasci seksa, ljubavi i braka zanjihati prema naprijed, prema našoj davnoj prošlosti.


16.

Seks budućnosti Spora ljubav i ‘naprijed prema prošlosti’ A na kraju svih naših traganja stići ćemo onamo odakle smo krenuli i to mjesto spoznati po prvi puta. — T. S. ELIOT, ČETIRI KVARTETA »Tako se zbroj stvari stalno obnavlja i svi smrtnici žive dajući i uzimajući. Neke rase rastu, a druge slabe, u kratkom razmaku plemena živih bića se 746 mijenjaju i poput trkača rukom predaju baklju života.« Lukrecije, rimski pjesnik, govorio je o nesalomljivosti ljudske prirode — onih sklonosti koje su se pojavile s našim postankom i mogu se vidjeti kod muškaraca i žena širom svijeta danas. Među njima je i naša ljudska reproduktivna strategija, način na koji se parimo i razmnožavamo. Dan za danom, desetljeće za desetljećem, stoljeće za stoljećem, naši su se preci zaljubljivali i sparivali, neki su varali svoje partnere, neki ih napuštali, neki ponovno nalazili para, a većina ih se smirivala kako su odrastali ili imali više djece — omogućivši selekciju ove složene, fleksibilne, ali i posebne formule ljudskog ljubavnog života. Nije se svatko prilagođavao ovom višedijelnom scenariju sparivanja. Pojedinci su se razlikovali u prošlosti kao što to čine i danas i činit će tisućljećima u budućnosti. Možemo pobijediti svoje predispozicije, no ovi prirodni obrasci prevladavaju diljem svijeta. Koliko god ih gazila, kultura ih ne može izbrisati. Kultura, međutim, može utjecati na učestalost preljuba i razvoda, broj ljudi koji se ponašaju po ovom drevnom zapisu. Zemljoradnički život je, primjerice, polučio trajnu monogamiju za mnoge u našem prilagodljivom plemenu. Kamo smo sada krenuli?

Zaposlene žene


Kao što znate, sve vrste socioloških, psiholoških i demografskih sila 747 pridonose stopi razvoda. »Nomadstvo« je jedna od njih. Mnogi od nas odselili su daleko od kuće. Naši roditelji žive u različitim gradovima, često s novim partnerima. Tako nestaje široka mreža obitelji i potpore zajednice koju parovi trebaju kada su vremena teška, čime se povećava vjerojatnost razvoda. Urbanizam, sekularizam i migracije povezane su s raspadom braka. Oni koji odaberu partnera s različitim navikama, različitim vrijednostima, različitim interesima i različitim aktivnostima u slobodno vrijeme, imaju veću vjerojatnost za razvod. Suvremeni naglasak na individualizmu i samoispunjenju također je pridonosio porastu učestalosti razvoda. Od svih glavnih čimbenika koji pridonose bračnoj nestabilnosti, možda najmoćniji u Americi danas (i diljem svijeta) može se sažeti u dvije riječi: 748 zaposlene žene. Novac znači slobodu, a zaposlene žene ga imaju više od onih koje skrbe o kući. Demografi redovito citiraju tu korelaciju između žena koje rade i visokih stopa razvoda (i ponovnog sklapanja) braka. To ne znači da zaposlene supruge treba kriviti za američke stope razvoda. Iako dvije trećine današnjih zahtjeva za razvod podnose upravo 749 žene, demografi nikada neće znati tko zapravo ostavlja koga, no kada žene rade izvan doma i donose kući temeljne potrepštine, luksuznu robu ili novac, supružnici zahvaćeni nasilnim ili očajnički nesretnim i nezdravim vezama imaju mogućnost napustiti jedni druge. Čine to, jer mogu.

Put prema modernom razvodu Industrijska revolucija pokrenula je trend većeg broja žena na radnom mjestu. Istraživanje ovog jedinstvenog fenomena u SAD-u objašnjava puno 750 toga o pulsu modernog obiteljskog života. Čim su se zaseoci europskih doseljenika raspršili diljem obale Atlantskog oceana, američke žene počele su zarađivati izvan svog doma prodajući svoje viškove sapuna, svoje staklenke ukuhanih malina, svoje mirisne svijeće i domaće pite. Nekoliko usidjelica otvorilo je trgovine za prodaju knjiga ili odjeće iz uvoza. Neke udovice postale su gostioničarke ili zemljišne mešetarke, no velika većina žena radila je na farmi i skrbila o kući. Do 1815. godine su, međutim, tekstilne predionice i druge tvornice počele nicati iza stabala jabuka i kokošinjaca te su neke mlade žene počele


napuštati svoje domove radi zaposlenja u tvornici. Tražile su redovitu plaću i kraće radno vrijeme — vrijeme i novac koje će potrošiti prelistavajući kataloge odjeće koju mogu kupiti. Čak su i udane žene počele kod kuće raditi poslove plaćene po komadu, za dodatni novac. Amerika se okretala industriji. 751 Uskoro je stopa razvoda počela sporadično rasti. Sredinom devetnaestog stoljeća pojavila se jeftina radna snaga — muški useljenici. Ova velika nova radna snaga, bijeg američkih muškaraca s farme u tvornicu, vjerovanje da zaposlene žene snižavaju cijenu muškog rada i uvjerenje da više djece stvara veću poreznu osnovicu, jaču vojsku, veće potrošačko tržište i više osoba u crkvi nedjeljom, populariziralo je izreku 752 »Ženino mjesto je u kući.« Do 1900. godine samo je dvadesetak posto žena sudjelovalo u ukupnom radnom stanovništvu, većinom imigrantice, mlade i neudane žene. Ipak, u usporedbi s prethodnim desetljećima broj zaposlenih udanih žena bio je veći, a stopa razvoda i dalje je bila u porastu. Dvadeseto stoljeće bilo je svjedokom periodičnih eskalacija tih društvenih trendova, koje je pokrenulo industrijsko doba: više zaposlenih 753 žena i više razvoda. Uz jednu iznimku: pojava Amerike kao supersile nakon Drugog svjetskog rata, donijela je razdoblje bračne stabilnosti koje neki smatraju zlatnim dobom. 754 Zapravo su 1950-te bile najneobičnije desetljeće tog stoljeća. Milijuni žena napustili su tržište rada kad su se ratni veterani vratili kući i tražili natrag svoja radna mjesta u industriji. Zajmovi za školarine, jeftina životna osiguranja za vojnike, državna jamstva na hipoteke, porezne olakšice za bračne parove i rastuće gospodarstvo pružali su ekonomske mogućnosti za poslijeratne muževe i njihove obitelji. Ti mladi muškarci i žene odrastali su tijekom Velike depresije, kada je obiteljski život bio posebno turbulentan. Oni su cijenili stabilan dom. Tako su se u 1950-ima Amerikanci skrasili. Adlai Stevenson sažeo je ta vremena 1955. godine, savjetujući diplomantice Smith Collegea da »utječu na 755 muškarca i dječaka« kroz »skromnu ulogu kućanice«. Amerika je prihvatila Stevensonov savjet. Biti kućanica postalo je moderno. Ženski časopisi upozoravali su mladenke o opasnostima miješanja rada s majčinstvom. Psihijatri su opisivali žene s karijerama kao one koje muškarcima »zavide na penisu«. Društveni kritičari proglasili su majčinstvo i brigu o kućanstvu ženinim prirodnim ulogama. Antropolog Ashley Montagu zadao je završni udarac, govoreći: »Niti jedna žena s mužem i malom djecom


ne može istovremeno zadržati posao s punim radnim vremenom i biti dobra 756 domaćica.« Ne iznenađuje da su u 1950-ima muškarci i žene stupali u brak mlađi nego u bilo kojem drugom desetljeću dvadesetoga stoljeća. Prosječna dob za 757 žene bila je 20,2 a za muškarce 22,6 godine starosti. Stopa razvoda ostala je neobično stabilna. Stope ponovne udaje ili ženidbe su pale, a natalitet je porastao do svog vrhunca za dvadeseto stoljeće: dogodio se baby boom. Godina 1957. bila je rekordna prema broju novorođenčadi. Sve šira predgrađa postala su kolijevke.

Uspavane ljepotice »Plješći ručicama, plješći ručicama dok tata ne dođe doma, jer tata ima novac, 758 a mama ga nema.« Ova dječja pjesmica postala je zastarjela u ranim 1960ima, kada su se ponovo uspostavili povijesni trendovi potaknuti industrijskom revolucijom: više zaposlenih žena i više razvoda. Široka primjena novih vrsta kontracepcijskih sredstava, uključujući pilule, kao i 759 nekoliko drugih faktora, odigralo je svoju ulogu, no demografi ukazuju na supruge kao ključni čimbenik u povećanju stope bračne nestabilnosti. Mnoge od tih žena, međutim, nisu bile u potrazi za karijerom. Željele su radna mjesta u uslužnoj industriji, pozicije kojima će dopuniti obiteljske prihode i otplatiti perilicu posuđa, perilicu i sušilicu rublja, automobil i televizor. Njihov je cilj bio dobar život. Američki poslodavci su ih prigrlili. To su bile žene koje govore engleski, žene koje znaju čitati i pisati, žene spremne uzeti poslove sa skraćenim radnim vremenom, bez prilike za napredovanje, bijedne poslove. Antropolog Marvin Harris sažeo je ta vremena rekavši da je s generacijom kineskih doseljenika koji su polako nestajali sa scene »neaktivna bijela američka kućanica za poslodavce u uslužno-informacijskoj djelatnosti bila 760 poput uspavane ljepotice iz poznate bajke.« Već znate što je uslijedilo — izbio je ženski pokret. Što je još važnije za našu priču, Amerika je ponovno krenula svojim modernim smjerom: u 761 razdoblju između 1960. i 1983. godine broj zaposlenih žena se udvostručio. 762 Između 1966. i 1976. godine stopa razvoda također se udvostručila. Godine 763 1981. stopa razvoda dostigla je svoj rekord. Danas se stabilizirala, čak i nešto smanjila, iako se trenutne procjene kreću između stopa od 41% (Divorce-


764

source.com) do gotovo 50%. 765 Ipak, većina Amerikanaca ponovno će se vjenčati. Zanimljivo je da će to učiniti prema poznatom obrascu: većina će ponovno ući u brak između 766 treće i četvrte godine nakon razvoda. Većina će se ponovno vjenčati u dobi između dvadeset pet i četrdeset i četiri godine starosti, u velikoj mjeri 767 tijekom svog reproduktivnog razdoblja. Ti obrasci ostali su stabilni već 768 desetljećima, ako ne i milijunima godina. Mi smo bića koja žive u moru struja koje vuku i rastežu naše obiteljske živote. Drevnoj formuli za serijsku monogamiju i, za neke, tajni preljub, naša kultura daje svoj oblik. Ipak, nakon mnogih stoljeća trajne monogamije među našim zemljoradničkim precima, opet se pojavljuje iskonski ljudski obrazac serijskog sparivanja.

Pogled kroz ogledalo prapovijesti »Ako možete pogledati u sjemenke vremena i reći, koje zrno će rasti, a koje neće, onda mi to recite« napisao je Shakespeare. Predviđanje budućnosti je opasno, no čovjek je građen da misli, osjeća i ponaša se na određeni način. Što naša kompleksna povijest može reći o budućnosti žena, muškaraca, seksa i ljubavi? Prije svega, idemo naprijed u prošlost. Danas većina muškaraca i žena radi, obitelj s dvostrukim prihodom je pravilo. Malo nas još uvijek živi u kući u kojoj smo odrasli. Umjesto toga, imamo nekoliko mjesta koje zovemo dom: kuća naših roditelja, naš ured, naše mjesto stanovanja, a možda i mjesto za odmor. Migriramo među njima. Više ne uzgajamo vlastitu hranu. Lovimo i sakupljamo u dućanima prehrambenih proizvoda i drugim trgovinama. Imamo labavu mrežu prijatelja i rodbine, od kojih mnogi žive daleko. Sve je to povratak našim prapovijesnim korijenima. Čak i to kako i s kim se vjenčavamo predstavlja povratak u našu daleku prošlost. U posljednjih nekoliko tisuća godina, većina zemljoradničkih žena imala je samo tri opcije: biti neobrazovana kućanica, samostanska redovnica ili kurtizana i priležnica. Većina se odlučivala udati. Štoviše, vjenčanje je označavalo spajanje imovine i savez između obitelji. Stoga su brakovi morali biti trajni. Ta potreba je nestala. Na farmi je žena morala biti djevica prve


bračne noći. Djevičanstvo na dan vjenčanja je nestalo. Dogovoreni brakovi bili su uobičajeni u našim zemljoradničkim danima. Takvi brakovi su sada u velikoj mjeri staromodni u većini postindustrijskih društava. Naši zemljoradnički preci imali su dvostruke standarde za preljub. Ovo uvjerenje je nestalo. Slavili su bračne slogane: »Poštuj svoga muža« i »Dok nas smrt ne rastavi«. I oni postaju povijest. Od svih naših obnovljenih bračnih navika, međutim, možda niti jedna nije tako dubinska kao naš trenutni poriv prema sklapanju braka iz ljubavi.

* Otkako je netko izumio plug, naši agrarni preci bili su dužni odabrati »pravu« djevojku ili mladića, s »pravim« rodbinskim vezama, »pravog« etničkog podrijetla i s »pravim« vjerskim uvjerenjima, a djevojčin jedini način napredovanja bio je »udati se u bogatiju obitelj od svoje« — sklonost koju antropolozi nazivaju hipergamijom. Zemljoradnički muškarci i žene očekivali su povlastice već pred oltarom, kao zemljište, stoku i društvene veze. Malo ih se usuđivalo ugroziti svoju egzistenciju i budućnost radi 769 nečega tako hirovitog kao što je ljubavna strast. Danas će se samo 14% američkih samaca vjenčati radi financijske sigurnosti, dok će 86% tražiti »predanog partnera s kojim će dijeliti svoj život«. Više od 90% također želi nekoga tko će ih »cijeniti«, nekoga kome mogu »vjerovati i povjeriti se«, nekoga tko »ih nasmijava« i nekoga tko 770 »nalazi dovoljno vremena« za njih. Suvremeni samci traže srodnu dušu kao 771 »prvo i najvažnije.« Osim toga, više od 54% američkih samaca vjeruje u ljubav na prvi pogled, 56% vjeruje da zakone treba mijenjati kako bi se lakše moglo vjenčati, dok 89% vjeruje da se može ostati u braku s istom osobom zauvijek. Većina njih će se i vjenčati. Uzimam. Uzimam. Uzimam. »Brak«, navodno je rekao Voltaire, »jedina je pustolovina otvorena za kukavice.« Usprkos promjenjivim vremenima, Amerikanci se u nju upuštaju sa zadovoljstvom. Danas se za oko 84% američkih muškaraca i žena očekuje da će se do dobi od četrdeset godina vjenčati s osobom u koju su zaljubljeni, pri čemu žene u brak prvi put stupaju u dobi od dvadeset i šest, a muškarci u dobi od dvadeset sedam 772 godina. Čak i oni koji se ne žele vjenčati, kažu da je njihov primarni razlog 773 taj što »ne smatraju da je brak neophodan da bi dokazao da nekoga voliš.«


Krajnje je zanimljivo da je 2014. godine 33% muškaraca i žena vjerovalo da je prihvatljivo napustiti zadovoljavajući brak ako više nisu strastveno 774 zaljubljeni. U Americi, kao i u većem dijelu postindustrijskog svijeta, ljubav je u punom cvatu. Amerikanci nisu jedini. U studiji koja je obuhvatila trideset sedam društava u svijetu, muškarci i žene rangirali su ljubav ili uzajamnu 775 privlačnost, kao prvi kriterij za odabir bračnog druga. To je odraz davnih vremena. U studiji o 190 povijesnih i postojećih lovno-sakupljačkih 776 društava, 88% prvih brakova obično su bili dogovoreni od strane roditelja ili bliske rodbine, no ti dogovori su redovito bili usputni i brakovi su bili krhki. Osim toga, u tim su kulturama roditelji igrali sporednu ulogu u drugom i trećem braku svoje djece. Ljudi su u brak stupali iz ljubavi. Vraćamo se ovoj starinskoj navici — potrazi za strastvenom romantikom unutar naših partnerstava. Mislim da je to dobra vijest, ali to nije sve.

Samci u Americi Kao što sam već spomenula, glavna sam znanstvena savjetnica na Match.comu. Od 2010. godine, svake godine provodimo nacionalnu studiju »Samci u Americi«. Ne anketiramo populaciju s Match.coma. Umjesto toga, svake godine ispitujemo reprezentativni uzorak od preko 5 000 Amerikanaca, na temelju popisa stanovništva Sjedinjenih Američkih Država. Do sada smo ispitali više od 25.000 muškaraca i žena — što predstavlja najveće nacionalno istraživanje samaca, a rezultati govore mnogo o današnjici — i sutrašnjici. Prije svega, moguće je da će samci predvoditi put do društva s manje predrasuda. U našem istraživanju »Samci u Americi« iz 2014. godine, 75% samaca reklo je da bi ušli u dugotrajnu vezu s osobom drugačijeg etničkog podrijetla, a 73% ih je reklo da bi se vezalo uz osobu druge vjere. (Većina samaca i dalje će se vjenčati s nekim iste rasne i duhovne tradicije, ali stavovi se mijenjaju.) Većina također odobrava istospolne brakove, kao i brakove bez djece i one koji imaju djecu bez vjenčanja. Većinu samaca ne brinu ni partnerovi prošli razvodi, pa čak ni broj njihovih prošlih seksualnih partnera. Ipak, samcima je duboko stalo do predanosti partnera. Ne odobravaju brakove na daljinu, seksualno otvorene veze ili partnere koji spavaju u drugim kućama. Uz to Amerikanci ne odobravaju preljub »iz bilo kojeg


777

razloga« ništa više nego u proteklim desetljećima. Danas, međutim, brak postaje opcionalnim. Na farmi su žene i muškarci trebali supružnika koji će im pomoći obrađivati zemlju. Čak i u lovnosakupljačkim društvima, ljudi vjeruju da je brak obvezan kako bi ih se smatralo potpuno odraslima. Brak, stvaranje formalnog društvenog i reproduktivnog saveza, bio je ključan za svakodnevni život tijekom daleke prošlosti. No sada, oko 67% američkih parova koji zajedno žive kažu da se 778 boje društvenih, pravnih, emocionalnih i ekonomskih posljedica razvoda. Razvod je, reći će u šali, u vodi za piće. Doista, između 43% i 30% američkih brakova će propasti, što sociolog Andrew Cherlin naziva »bračnim 779 vrtuljkom«. Tako sam došla do uvjerenja da današnji samci uvode u modu dugotrajni proces predbračnog udvaranja, ono što ja nazivam spora ljubav. I još nešto, optimistična sam u svezi tog trenda.

Spora ljubav Možda »neobvezni seks« i »prijatelje s povlasticama« smatrate krajnje neodgovornim ponašanjem. Dakako, takvim ponašanjem riskiraju se spolno prenosive infekcije, neželjene trudnoće i/ili emocionalne traume. Unatoč tim stvarnim opasnostima, mnogi muškarci i žene upuštaju se u usputni 780 seks. Pogledajmo, primjerice, neobvezni seks — bez ikakvih obveza i odanosti, seksualni susret između dvoje ljudi koji nisu trenutno u ljubavnoj vezi jedno s drugim. Godine 2014. 58% američkih samaca obuhvaćenih našom studijom upustilo se u seks na jednu noć — 66% muškaraca i 50% žena. Uz to, neobvezni seks nije samo za mlade. Kada su sociolozi Monto i Carey usporedili tjedne neobvezne seksualne avanture otprilike 1800 muškaraca i žena u dvije dobne skupine, oni u svojim četrdesetima imali su 781 više spolnih odnosa s više partnera od onih u dvadesetima. Zapravo su, prema našim istraživanjima, muškarci i žene u svojim šezdesetima imali jednako mnogo prolaznih seksualnih susreta kao i mladi u dvadesetim i tridesetim godinama. No, neobvezni seks nije nešto novo — to je još jedan trend »prema naprijed u prošlost«.


Nisa, koja je, kao što znate, odrasla u lovno-sakupljačkoj zajednici u pustinji Kalahari, imala mnoštvo usputnih spolnih odnosa (kao i nekoliko muževa). Ketepe i njegovi prijatelji koji žive uz Amazonu redovito potiho odlaze u džunglu radi usputnog popodnevnog ljubavnog sastanka. Neandertalci su odlazili na ljubavne sastanke s kromanjonskim muškarcima ili ženama, a kad bi Lucyne kosti mogle govoriti, ova naša drevna rođakinja vjerojatno bi mogla sastaviti impresivan popis svojih »prijatelja« prije tri milijuna godina. Čak i na farmi sigurno su muškarci i žene povremeno klisnuli iza staje radi usputnog seksa — strogog tabua za žene. Danas taj tabu neobveznog seksa nestaje. Neobvezni seks ponovo postaje uobičajena praksa — pretpostavljam, zato što današnji samci žele znati svaki detalj o potencijalnom partneru prije nego što se obvežu, kroz sporu ljubav. To može biti posljedica prilagodbe ponašanja u doba kad mnogi od nas imaju previše svog vlasništva, što razvod čini potencijalno razornim, a većina nas zna kako se zaštititi od trudnoće i bolesti.

Neobvezni seks... radi ljubavi? Samci se možda čak i nadaju da će usputni seks potaknuti romansu i dovesti do predane veze. Kažem to zato što kada su biolog Justin Garda i antropolog Chris Reiber sveučilišne studente upitali za razlog njihovog nedavnog neobveznog seksa, 51% ih je reklo da su se nadali da će tako pokrenuti tradicionalnu 782 romantičnu vezu. Psiholozi Meston i Buss potvrđuju ovaj nalaz. Američki sveučilišni studenti koje su ispitali dali su 237 razloga za neobvezni seks. Među prvih pet bili su: »Privukla me je ta osoba« i »Htio sam pokazati svoje 783 osjećaje toj osobi.« Mnogi tako i uspijevaju osvojiti novog partnera jer priroda je postavila zamku. Bilo kakva stimulacija genitalija potiče aktivnost dopamina, što vas potencijalno može gurnuti preko praga zaljubljivanja. Također, tijekom orgazma, razine oksitocina i vazopresina — neurokemijskih supstanci koje 784 povezujemo s osjećajima privrženosti — naglo rastu. Stoga, osim ako ste bili toliko pijani da se ne možete sjetiti događaja, usputni seks može izazvati osjećaj zaljubljenosti i/ili privrženosti ovakvom seksualnom partneru. Sudionici našeg ispitivanja »Samci u Americi« iz 2012. godine nisu bili iznimka. Na pitanje: »Jeste li se ikada upustili u seks na jednu noć koji se pretvorio u dugoročno, predano partnerstvo«, 33%


ispitanih odgovorilo je potvrdno. Sa samo jednom noći usputnog seksa, bez obzira na rizik koji postoji, možda osvojite najveću životnu nagradu — predanog partnera. Pa ipak, danas se neobvezni seks vrlo rijetko brzo pretvori u predanost. Umjesto toga, vlada oprez: spora ljubav.

Predanost bez dubine Možda nema većeg dokaza ovog opreza od trenutne prakse prijatelja s povlasticama. U tom seksualnom dogovoru, parovi imaju intimne odnose kad im to odgovara, ali se ne pojavljuju u javnosti kao par. Ti aranžmani su popularni. Godine 2013. 58% muškaraca i 50% žena u našoj studiji »Samci u Americi« reklo je da su imali takav odnos, uključujući i svaku treću osobu u sedamdesetim godinama. Prijatelji s povlasticama nisu nikakva novost. Sve vrste bića stvaraju trajne seksualne odnose lišene dugoročnih obveza. Među običnim čimpanzama, mužjaci daju ženkama meso u zamjenu za seks — tako se stvaraju seksualne veze bez predanosti, koje mogu trajati godinama. Ipak, sadašnja popularnost prijatelja s povlasticama svoju svrhu najvjerojatnije duguje dvadeset prvom stoljeću: o potencijalnom partneru želimo saznati što više prije nego što s njim ili njom uđemo u formalnu obvezu, brak, a možda i postanemo žrtva razvoda: spora ljubav.

* Doista, mnogo toga saznate među plahtama. Možete zorno vidjeti, čuti, okusiti, osjetiti i pomirisati svog partnera. U studiji koja je obuhvatila više od 1000 muškaraca i žena, više od 50% izvijestilo ih je da je prvi poljubac bio 785 »poljubac smrti«, koji je odmah okončao potencijalnu povezanost, no ako prijeđete ovu prijelomnu točku i druge ključne prepreke koje prethode snošaju, tijekom seksa možete prikupiti mnoštvo podataka o osobi, uključujući njihovo zdravlje, strpljenje i sposobnost promjene vlastitog stila kako bi udovoljili vašim potrebama. Osim toga, baš kao i neobvezni seks, odnos prijatelja s povlasticama može dovesti do ljubavi i privrženosti. Kada smo 2012. godine sudionike naše studije »Samci u Americi« pitali jesu li ikada doživjeli da se njihov


odnos prijatelja s povlasticama pretvori u dugoročno partnerstvo, 44% ispitanika odgovorilo je potvrdno. Majka Priroda ima svoje planove za povezivanje parova i nastavak vrste — bez obzira na naš oprez. Pretpostavljam da će ovaj oblik predanosti bez dubine (eng. commitment-lite) postati sve popularniji u svijetu u kojem su brakovi često krhki i razvod uzima maha — to je još jedna faza spore ljubavi.

»Pokusni brakovi« U svom slavnom članku objavljenom u časopisu Redbook iz srpnja 1966. antropologinja Margaret Mead predložila je da bi Amerikanci trebali skovati 786 naizgled nekonvencionalni plan povezivanja u parove: brak »u dva koraka.« Mead je sugerirala da mladi par bez neposrednih planova za reprodukciju prvo treba sklopiti »brak pojedinaca«, pravnu vezu koja isključuje rađanje djece, ne podrazumijeva doživotnu odanost i nema nikakvih ekonomskih posljedica ako se par raziđe. Zatim, kada se par odluči razmnožavati, Mead je preporučila ulazak u »roditeljski brak«, pravni odnos koji potvrđuje dugoročnu vezu i ima formalne odredbe za djecu u slučaju razvoda roditelja. Zajednički život, verzija prvog koraka od dva spomenuta, naglo se proširio 1970-ih godina. Danas je ono što je nekad bilo skandalozno postalo rutinom. Godine 2012., 58% američkih samaca reklo je da su živjeli s jednim do pet partnera izvan braka. Ipak, 64% Amerikanaca vjeruje da su ovakve životne okolnosti korak 787 prema formalnom vjenčanju — još jedan slogan iz naše prapovijesne prošlosti. Među lovno-sakupljačkim narodima na zajednički život često se gleda kao na »probni brak«.

* Danas, međutim, oprez vlada čak i nakon što su se partneri pristali vjenčati: 36% samaca želi predbračni ugovor. Pretpostavljam da će takvi ugovori uskoro postati normom zato što su naši preci imali prirodne predbračne ugovore. U lovno-sakupljačkim društvima, dijete se rađalo u određenom klanu. Njegove ili njezine životne okolnosti nisu bile otvorene za pregovore pri razvodu. Muškarčevi lukovi i strijele bili su njegovo vlasništvo, a ženin štap za kopanje, šalovi i košare


pripadali su njoj. Supružnici su se vjerojatno ogorčeno svađali prije rastanka, no ničiji imetak nije bio za dijeljenje. Predbračni ugovori su naša baština, a bit će i naša budućnost.

* Seks na jednu noć, neobvezni seks, prijatelji s povlasticama, zajednički život, predbračni ugovori: ovi dogovorni odnosi ukazuju na oprez koji prevladava u našem modernom svijetu. Tijekom posljednjih 10.000 godina, brak je bio 788 početak partnerstva; danas je on njegova završnica. I ove duge faze spore ljubavi prije preuzimanja obaveza mogu biti isplative. Prije svega, čini se da je većina Amerikanaca u sretnoj vezi, bilo da se radi o prvom, drugom ili trećem braku. Godine 2012. u suradnji s portalom Match.com anketirala sam 1095 oženjenih američkih muškaraca i žena (naravno, ne na ovoj internetskoj stranici za traženje partnera). Među našim brojnim pitanjima bilo je i ovo: »Znajući ono što sada znate o svom bračnom drugu, biste li se ponovno vjenčali za istu osobu?« Znatnih 81% ispitanika reklo je: »Da.« Štoviše, 76% muškaraca i 73% žena izjavilo je da su još uvijek »jako zaljubljeni«. Jedino na čemu su zavidjeli samcima bilo je to što »imaju svoj vlastiti nezavisni raspored«. U drugoj aktualnoj studiji bračne sreće, znanstvenici su telefonski kontaktirali 166 žena i 149 muškaraca u pedesetim godinama, koji su u braku 789 ili žive s dugotrajnim partnerom. Zapanjujućih 86% izjavilo je da su »vrlo intenzivno zaljubljeni«, »intenzivno zaljubljeni« ili »vrlo zaljubljeni«. Opsjednutost prve zaljubljenosti je oslabila, ali, kao što su autori zaključili, »intenzitet, angažman i seksualni interes« je ostao. Zanimljivo je da razina prihoda, visina obrazovanja i dužina odnosa nisu imali nikakvog značajnog utjecaja na njihovu ljubavnu strast, a muškarci su, u jednakom broju kao i žene, bili »vrlo zaljubljeni«. Ovi sretno vjenčani američki muškarci i žene očito nisu neuobičajena pojava. Istraživanje iz 2013. godine provedeno na uzorku od više od 12.000 odraslih osoba u petnaest zemalja utvrdilo je da je 78% vjenčanih muškaraca i 790 žena »sretno« — vjerojatno zato što, zbog duge predobvezujuće faze sadašnjih partnerstava, mnoge nesretne veze završe prije nego partneri uđu u brak. Naišli smo čak i na neke od ključnih sastojaka ovog bračnog blaženstva


— podatke koji partnerima mogu pomoći prevladati povremena neslaganja i dugoročno održavati svoju vezu.

Pozitivne iluzije Već stoljećima psiholozi, svećenici, obitelj i prijatelji nude savjete o tome kako održati sretnu vezu. Naše istraživanje dopunjava ovu kolekciju podacima o moždanoj aktivnosti. Kao što je objašnjeno u drugom poglavlju, moji suradnici i ja stavili smo sedamnaest muškaraca i žena u pedesetim i šezdesetim godinama u uređaj za skeniranje mozga. U prosjeku su ti ispitanici bili u braku dvadeset i jednu godinu, i svi su tvrdili da su i dalje ludo zaljubljeni u svoje bračne drugove. Svakome od sudionika dali smo i upitnik o bračnom zadovoljstvu, niz upita koje smo Bianca Acevedo, glavna autorica studije, i ja podijelile tijekom jutra skeniranja. Zanimljivo je da su oni koji su imali visok broj bodova u tom upitniku o »bračnom zadovoljstvu«, također pokazali više aktivnosti u područjima mozga povezanima s empatijom i kontrolom vlastitih emocija. Moje kolege u Kini naišle su na još više detalja koji se mogu pripisati prirodnoj formuli sretne veze. Psihologinja Mona Xu i njezine kolege koristile su se mojom izvornom metodologijom prilikom prikupljanja podataka od sedamnaest mladih kineskih muškaraca i žena koji su bili svježe i strastveno zaljubljeni. Kineski ispitanici odgovorili su baš kao i naši Amerikanci: isti osnovni dijelovi mozga povezani sa zaljubljenošću aktivirali su se kada su pogledali u lica voljenih osoba. Još zanimljivije je to da se Xu vratila u Kinu gotovo četiri godine poslije kako bi vidjela je li bilo koji od ovih sudionika još uvijek zaljubljen u istog partnera. Osam ih je bilo, a kad su Xu i njene kolege usporedili njihove snimke mozga sa snimkama onih koji su prekinuli vezu, našli su razliku: muškarci i žene koji su još uvijek bili zaljubljeni pokazali su određenu aktivnost u području mozga povezanog s mogućnošću obustave negativne prosudbe i precjenjivanja partnera, onog što psiholozi nazivaju »pozitivne 791 iluzije«. Kao što stara izreka kaže: »naglašavaj pozitivno, eliminiraj negativno«. Empatija, kontroliranje vlastitih emocija, pozitivne iluzije: počinjemo stvarati moždane puteve za dugoročno ljubavno blaženstvo.


Budući da znanstvenici dolaze do sve više saznanja o zaljubljenom mozgu, a i sve više loših veza završava tijekom dugog udvaranja prije preuzimanja obaveza, sve je vjerojatnije da će se s napretkom dvadeset i prvog stoljeća pojaviti više sretnih partnerstava. Ipak, ni to nije ništa novo. Budući da muškarci i žene nisu bili ekonomski »prišiveni« jedno za drugo tijekom daleke povijesti, a loše veze mogu završiti, vjerojatno je da su naši preci proveli većinu svojih godina u sretnim partnerstvima. I na ovaj način se krećemo naprijed u prošlost.

»Važni podaci« o ljubavi Kako internet mijenja ljubav i brak? Možda je najznačajnije širenje internetskih servisa za upoznavanje partnera. Ove usluge su jeftine, lake za navigaciju i sigurne — sve dok god slijedite neka očita pravila gdje se upoznati i kako se ponašati. One su i učinkovite. Godine 2014. otprilike 36% samaca posljednju je osobu s kojom su otišli na prvi »spoj« upoznalo putem interneta, dok ih je samo 25% to učinilo preko prijatelja, 8% na poslu, a 6% u baru, klubu ili na društvenom događaju. Osim toga, 37% veza sada počinje online, kao i 20% brakova. Znanstvenici cjepidlače oko ovih usluga, no ja mislim da ih ne razumiju. Usluge internetskog upoznavanja nisu usluge izlaženja, već su to usluge predstavljanja. Internetski algoritmi mogu ukloniti očito neprimjerene kandidate i na taj način pomoći vam da poljubite manje žaba. Ipak, jedini pravi algoritam za procjenu potencijalnog partnera je naš vlastiti mozak, a osnovna fiziologija ljudskog mozga nije se promijenila više od 200.000 godina. Stoga, kada upoznate potencijalnog partnera, vaš drevni um kreće u akciju i vi se udvarate prema njegovim prapovijesnim pravilima. Pametni telefoni i stranice društvenih medija ne mogu iskorijeniti taj proces. 792 Međutim, internet mijenja način kako se udvaramo. Prije svega, takva komunikacija je sada kratka i »u realnom vremenu«. SMS poruke i elektronička pošta za dogovaranje datuma susreta najvažniji su primjeri, a u ovo doba vremenskih ograničenja, to je očiti oblik prilagodbe ponašanja.

Doba transparentnosti


Čudnovati obrat modernog doba je naša želja za privatnošću u sprezi s našim porivom da se za nas zna i čuje. Muškarci i žene iz lovno-sakupljačkih društava nisu se borili s ovakvim suprotnostima. Svi su znali gotovo sve o svima ostalima. Njihovo doba bilo je pravo doba transparentnosti, a privatnost je bila rijetka. Osim toga, u dalekoj prošlosti tračevi su imali svrhu lokalnih novina, a bili su i taktika postavljanja pravila i izgona prekršitelja. Ovo je nasljeđe, pretpostavljam, korijenski uzrok našeg izvanrednog impulsa dijeljenja vlastitih života s nekim i šaputanja o drugima. Sve to bilo je u redu prije milijun godina, no danas to na internetu može biti smrtonosno. Uzmite za primjer poruke seksualnog sadržaja. Oko 33% današnjih američkih samaca poslalo je svoju seksi fotografiju potencijalnom partneru putem interneta, dok je 49% njih primilo seksi fotografiju. Štoviše, 25% onih koji su primili takvu fotografiju, podijelili su je dalje s jednim ili više 793 prijatelja Danas se ove eksplicitne fotografije mogu u tren oka razaslati širom svijeta. Stoga, kako bih vidjela shvaćaju li uopće ljudi moguće posljedice poruka seksualnog sadržaja, pitala sam sudionike naših studija »Samci u Americi« vjeruju li da bi slanje seksi fotografija moglo ugroziti njihove živote. Doista, 75% ispitanika smatra da poruke seksualnog sadržaja mogu ugroziti njihov ugled, a više od 60% vjeruje da mogu ugroziti njihovu karijeru, prijateljstva i samopoštovanje. Samci su, svejedno, ipak nastavili slati ovakve seksi fotografije. Muškarci i žene su očito spremni riskirati osobnu i profesionalnu katastrofu kako bi slijedili iskonske ljudske ciljeve: romantiku i vezanost. Uvijek su bili i uvijek će biti.

Istraživanje o osobi s kojom želimo izaći na spoj... kao nekada Mnoge druge novonastale navike internetskog upoznavanja potječu iz naše daleke prošlosti. Između ostalog, danas 38% muškaraca i 53% žena traže novu osobu za susret na Facebooku, a 32% samaca koristiti Google. Naši su preci također tražili potencijalne partnere. U prijašnjim vremenima, međutim, samci su imali rodbinu i prijatelje koji su to jednostavno činili za njih. Zajednice su bile zatvorene, glas bi se proširio i


svi su znali nekoga tko bi mogao saznati nešto o bilo kome drugome. Danas samci sami obavljaju ovo istraživanje. U narednim ćemo godinama doživjeti još više ovakvog internetskog istraživanja jer imamo premalo vremena i metaboličke energije za druženje i razmnožavanje. Pogrešni počeci nisu prihvatljivi. Doživjet ćemo i nove tabue. Među njima je tajenje SMS poruka i telefonskih poziva. Danas više od 53% samaca ne bi razmotrilo izlaženje s nekim tko je preoprezan i zatvoren glede svojeg dopisivanja. Transparentnost postaje važna i ide u korak s uvjerenjem da je duboka, topla veza srž života te u korak s našom drevnom prošlosti. Također mogu sa zadovoljstvom izvijestiti da otprilike 60% samaca danas vjeruje da je nepristojno »prečesto« slati SMS dok su na večeri s 794 nekim. Možda će naš »kaubojski« stav prema korištenju mobitela sve više slabiti i biti zamijenjen intimnim duhovitim pričicama u kojima su naši lovno-sakupljački preci uživali dok su šaptali jedno drugom tijekom večeranja odreska i salate prije milijun godina.

Seksi žene Mislim da smo s ovim morem promjena »naprijed prema prošlosti« i našim novim trendom spore ljubavi konačno došli do zaključka da su žene jednako seksualna bića kao i muškarci. U jednoj studiji koja je donijela brojna zanimljiva saznanja, kada se muškarce i žene pitalo o njihovom seksualnom životu, muškarci su priznali da su imali daleko više seksualnih partnera nego žene. Međutim, kada se oba spola prikopčalo na detektor laži, ispostavilo se da su žene imale jednako 795 toliko seksualnih partnera. Ovo nije novost. Iako je to poznato malo kome drugome osim antropologa, muškarci i žene u sedamdeset i dva od devedeset i tri tradicionalna društva tvrdili su da oba spola pokazuju približno jednak 796 seksualni nagon. Jak ženski seksualni nagon odražava ponašanje u životinjskom carstvu. Sve ženke sisavaca se tjeraju, a kada uđu u estrus, one aktivno traže mužjake — ponašanje koje vodi prema snošaju i začeću ili proceptivnost ženki. Divlja ženka čimpanze u estrusu će, primjerice, došetati do mužjaka, isturiti stražnjicu prema njegovu nosu i povući ga za stopala u snošaj. Kad on završi, ona se pari s gotovo svakim mužjakom u zajednici, osim svojih


sinova. U laboratorijskom okruženju, zatočene ženke čimpanze inicirale su i do 85% svih parenja. Zatočeni muški orangutani imaju tendenciju zaspati nakon koitusa, ali na vrhuncu estrusa ženka će dosađivati mužjaku, kako bi ostao budan za drugi krug, a ako već niste vidjeli agresivnu seksualnost ženki čovjekolikih majmuna, sigurno ste primijetili ponašanje ženki pasa. Morate zaključati vrata ako želite da vaša kuja koja se tjera ostane neoplođena. Ova ženska spolna upornost ima biološkog smisla. Kao što je Darwin istaknuo, oni koji traže seks i razmnožavaju se, preživljavaju.

* 797

Ipak, žene nešto drugačije izražavaju svoju seksualnost. Muškarci češće razmišljaju o seksu i dosljednije su motivirani za 798 iniciranje i sudjelovanje u seksu, no ženska seksualnost je intenzivnija. Žene imaju više kontrakcija po orgazmu i za žene je daleko vjerojatnije da će doživjeti orgazam nekoliko puta u jednom spolnom odnosu. Žene također imaju tendenciju ugraditi seks u širi kontekst. Fina večera, svijeće, senzualne, zavodljive riječi, cvijeće i meke plahte: sve ovo je za većinu žena dio iskustva. Žene su seksualno fleksibilnije i reagiraju na znakove u svom okruženju. Muškarci, s druge strane, imaju tendenciju više 799 se usredotočiti na orgazam. Žene više izražavaju biseksualnost, a muškarci su češće ili gay ili heteroseksualni. Dok muškarci češće nastoje postići partneričino zadovoljstvo u krevetu, žene će vjerojatnije pokušati zadovoljiti 800 sebe same. Stari Grci pričali su priču o Zeusu i Heri u kojoj raspravljaju o tome koji spol više uživa tijekom snošaja. Zeus je smatrao da su to žene, a Hera je vjerovala da su to muškarci. Stoga su to pitali Tirezija, muškarca koji je na nekoliko godina pretvoren u ženu, kao kaznu za to što je zmije prekinuo za vrijeme spolnog odnosa. On je odgovorio, rekavši: »Od deset dijelova 801 muškarac uživa u samo jednom, dok žena uživa u svih deset u svom srcu.« Tirezije je bio u krivu. Aktualne studije sugeriraju da i žene i muškarci, 802 u prosjeku, imaju potpuno isti stupanj seksualne reakcije i zadovoljstva.

* Ženski stavovi o seksu ipak se razlikuju od muških. Žene su čuvari jajašca, moraju donijeti plod do termina porođaja i provode više vremena brinući se


za podmladak. Kao rezultat toga, žene su izbirljivi spol. One su daleko manje sklone pristati na seks na prvom spoju i rjeđe se upuštaju u seks na jednu 803 noć. Žene su također više sklone diskriminaciji potencijalnih partnera. Vidljivo je to i u našim studijama »Samci u Americi«. Žene su znatno češće od muškaraca željele partnera koji zarađuje barem jednako kao one i koji ima sličnu razinu obrazovanja, pripada istoj političkoj stranci i dijeli njihovu etničku i vjersku pripadnost. Žene su također, češće od muškaraca, željele vlastiti bankovni račun, redovite noćne provode s prijateljicama, svoj vlastiti »osobni prostor« i partnera koji će pomoći u odgoju djece i kućanskim 804 obvezama. Današnje žene vjeruju da mogu imati uspješnu karijeru i sretnu vezu, a muškarci to odobravaju. U istraživanju iz 2011. godine, više od 45% muškaraca iz svih etničkih grupa odgovorilo je da ih ne privlači žena koja »ne brine o svojoj karijeri«. U narednim desetljećima, trebali bismo vidjeti moćnije žene u uredu i izražajnije žene u spavaćoj sobi jer kada imaju neovisni prihod, žive u urbanom okruženju, imaju pristup kontracepciji i pobačaju, zdrave su i obrazovane, žene izražavaju svoj prirodni libido. Novi prapovijesni muškarac Znanstvenici i laici proveli su posljednjih pedeset godina odbacujući mitove o ženama. Vrijeme je da se odbaci i predaja o muškarcima. Ja ću početi s prijedlogom da ćemo, s vremenom, shvatiti da su muškarci jednako romantični kao žene. Prije svega, u našem istraživanju provedenom skeniranjem mozga (pomoću fMRI) mladih sretnih ljubavnika, muškarci su pokazali isto toliko aktivnosti u živčanim putovima koje povezujemo sa zaljubljenošću, kao i žene. Osim toga, nisu svi muškarci »igrači«. Kada je Match.com anketirao samce o njihovom pristupu izlascima, samo 3% ih je odgovorilo: »Samo 805 želim upoznati puno ljudi«, a na internetskoj stranici OKCupid, samo 6% 806 muškaraca reklo je da su »izričito u potrazi za seksom.« Zapravo je 2014. godine više muškaraca nego žena aktivno tražilo vezu. Štoviše, 87% muškaraca bilo je spremno obvezati se ženi koja je bila »znatno« bolje obrazovana, »znatno« više intelektualna i koja je zarađivala »znatno« više novca, a 39% muškaraca bi čak izlazilo s ženom deset ili više godina starijom od njih samih. 807 Muškarci se također zaljubljuju brže i češće nego žene. Muškarci više žele poljubiti novu partnericu u javnosti, prije predstavljaju novu ljubav


prijateljima i obitelji te prije žele živjeti zajedno. Muškarci više vode intimne razgovore sa svojim partnericama jer žene svoje intimne razgovore vode s 808 prijateljicama. Muškarci jednako toliko pate od samoće i kada ih se pita 809 zašto se žele vjenčati, jednako je vjerojatno da će reći »iz ljubavi«. Osim toga, jednako je vjerojatno da će muškarci vjerovati da mogu zauvijek ostati u braku s istom osobom (89%). Nakon prekida je za muškarce 2,5 puta veća 810 vjerojatnost da će se ubiti. Jača od romantike, međutim, jest muškarčeva želja da se obveže odgovarajućoj reproduktivnoj partnerici — što se ilustrira muškim izvanrednim odgovorom na specifično pitanje koje godišnje postavljamo američkim samcima: »Biste li se dugotrajno obvezali nekome tko ima sve što tražite, ali u koga niste zaljubljeni?« U našoj studiji »Samci u Americi« iz 2014. godine, 36% muškaraca (u odnosu na 29% žena), reklo je »donekle da«, dok su muškarci u svojim dvadesetim i tridesetim godinama (vrhunac reproduktivne dobi), u jednakom postotku kao i stariji muškarci i žene, bili u stanju odreći se romantične strasti u zamjenu za odgovarajuće dugoročno partnerstvo. Zašto bi se mladi muškarac odrekao ljubavne strasti u korist dugotrajnog partnerstva? To je zov divljine, pretpostavljam. Bob je dobar primjer. Bob je s Julijom živio tri godine. Julia je bila lijepa, obrazovana, sretna, sportski nastrojena, ostvarila je karijeru, bila je popularna među svojim prijateljima i obitelji i ludo zaljubljena u Boba. Ona se hitno željela udati za njega, no Bob se potajno zaljubio u konobaricu koja je bila slabo obrazovana, bez planova za karijeru i s naglaskom koji bi prenerazio njegove roditelje. Vjenčao se s Julijom. Godinama kasnije, rekao mi je da je donio pravu odluku. Julia je bila izuzetno korisna za njegovo poslovanje i, kako je rekao, »ona je sjajna majka našem djetetu«. Kada je naišla »ona gotovo prava« žena, Bobov nesvjesni poriv za prenošenjem vlastitog DNK dobio je primat nad strašću prema manje odgovarajućoj partnerici.

* Očinstvo je ljudska osobina — razvilo se prije više od četiri milijuna godina. Zapravo je prema jednom drugom istraživanju Match.coma, koje je obuhvatilo 1500 američkih oženjenih muškaraca, 68% njih izjavilo da su se


sa svojim djetetom jednako brzo povezali kao i majka. Osim toga ih je 48% izjavilo da su podjednako prali rublje. Njih 46% opralo je jednako mnogo posuđa, 34% ih je pripremilo jednak broj obiteljskih obroka, a 43% ih je provelo jednako puno vremena s krpom za pranje poda i usisavačem u ruci. Ovi muškarci također su obavljali rad po dvorištu, vodili brigu o automobilu i obavljali popravke u kućanstvu. Otprilike njih 59% vjeruje da su bolji roditelji nego što su to bili njihovi očevi. Rekli su da su njihovi vlastiti očevi bili bolji u pružanju financijske potpore, no oni su proveli više vremena skrbeći se za svoju djecu i njihovo obrazovanje. Na pitanje što muškarci žele 811 da žene znaju o njima, jedan od prva tri odgovora bio je da su »suosjećajni«. Sociologinja Arlie Hochschild je 1989. godine napisala vrlo popularnu knjigu The Second Shift (Druga smjena) o naporima zaposlenih žena, koje su uz to obavljale veliku većinu posla oko djece, kao i kućanske poslove. Hoće li se i muškarci početi boriti s drugom smjenom? Otprilike 48% ovih očeva odgovorilo je da su počeli osjećati veći stres s dolaskom očinstva. Događat će se i više od toga. Kako se ženske poslovne uloge šire, šire se i muške roditeljske uloge. Muškarci ponovno stječu svoje roditeljske uloge koje su bili preuzeli prije više milijuna godina.

Naše vrijeme: seniorska ljubav Mogli bismo doći i do zaključka da starije osobe nisu tako stare kao što izgledaju. U ispitivanjima provedenim u suradnji s Match.comom, više od 50% 812 osoba starijih od šezdeset godina doživjelo je seks na jednu noć. Seniori su doživljavali orgazam u 91-100% slučajeva, a ljudi preko šezdeset također su bili najsretniji, najmanje zabrinuti, najmanje usamljeni, a i najmanje očajni 813 za pronalaženjem ljubavi. Kada ih se pitalo: »Biste li se dugotrajno obvezali nekome tko ima sve što tražite, ali u koga niste zaljubljeni?«, za muškarce i žene u šezdesetim godinama bilo je najmanje vjerojatno da će reći da. Potraga za romantikom nikada ne umire. Većina starijih ljudi uz to nije bila voljna dugoročno se obvezati nekome koga oni nisu smatrali seksualno privlačnim, čak i ako je ta osoba 814 imala sve ostalo što su tražili od partnera. Seniori su bili jednako netolerantni kao i mlađi ljudi prema potencijalnom partneru koji previše priča, gleda previše televizije ili tko je lijen, tvrdoglav ili neduhovit.


Stariji ljudi su, štoviše, bili daleko manje zainteresirani za brak od muškaraca i žena bilo koje druge dobne skupine. Oko 80% ispitanika ne bi se 815 uselilo kod svoje djece radi preuzimanja dnevnih uloga djeda ili bake. Umjesto toga, otprilike 62% američkih udovica i udovaca izabralo je živjeti 816 samo — možda u potrazi za ljubavlju. Our Time, internetska stranica za upoznavanje koja trenutno pruža usluge muškarcima i ženama u dobi preko pedeset godina, treća je najveća plaćena stranica za upoznavanje u Americi, s milijunima posjetitelja svake godine. U budućnosti će se još više starijih osoba upustiti u novu vožnju na bračnom vrtuljku, baš kao što su to najvjerojatnije činili i prije milijun godina.

Istospolna ljubav U svom bezvremenskom epu Ilijadi, Homer naziva ljubav »Čarolijom koja će izludjeti i najzdravijeg čovjeka«. Ovaj sustav shvaćanja živi duboko u ljudskom mozgu. Homoseksualni muškarci i žene nisu nikakva iznimka. Područja mozga povezana s intenzivnom ljubavnom strasti jednako su 817 aktivna kod homoseksualaca kao i kod heteroseksualaca. Podaci iz naše studije »Samci u Americi« jasno pokazuju da su homoseksualci jednako skloni vjerovati u ljubav na prvi pogled i zaljubljuju se jednako često. Jednako tako, smatraju seks s poznatim partnerom »krajnje intimnim«818 i jednako često se odlučuju na dugotrajnu odanost partneru.819 Otprilike 41% homoseksualaca i 43% homoseksualki želi se vjenčati, a 95% vjenčanih homoseksualaca i 87% vjenčanih homoseksualki ponovno bi se vjenčalo sa svojim trenutnim bračnim drugom. Gotovo svatko osjeća čaroliju romantike. Stoga pretpostavljam da ćemo uvidjeti koliko su ovi muškarci i žene slični heteroseksualcima.

Soliranje Ovaj je bračni vrtuljak ipak pridonio razvoju jednog temeljito modernog 820 društvenog fenomena: veliki broj samaca živi u jednočlanom domaćinstvu. Danas gotovo 50% odraslih Amerikanaca su samci, a 27% američkih 821 kućanstava ima samo jednog člana, za razliku od 9% iz 1950. godine. Još


više samaca živi u jednočlanom domaćinstvu u Japanu, francuskoj, 822 Njemačkoj, Švedskoj i nekoliko drugih država. To je novost. Čak ni 1900. godine, kada su 46% svih Amerikanaca starijih od petnaest godina bili samci, nisu živjeli sami. U gradu, na farmi, u svim lovno-sakupljačkim, ratarskim i stočarskim društvima, tijekom cijele ljudske povijesti većina je mladih samaca, samohranih roditelja i samohranih udovica i udovaca živjelo s rođacima. Emile Durkheim našao je trag tog »kulta pojedinca«, kako je on to nazvao, još u danima kada su naši agrarni preci napustili svoje seoske 823 korijene kako bi živjeli u velikim gradovima. Mnoge još uvijek brine da je taj »individualizam« doveo do naše fragmentiranosti i otuđenja. Ne slažem se. Danas jedan Amerikanac, u prosjeku, šalje oko 15.000 emailova svake godine. Mnogi se povezuju s dodatnim tisućama kroz svoje osobne blogove, poruke na Twitteru, kućne video-uratke i društvene mreže. Članovi Facebooka imaju, u prosjeku, više od tri stotine »prijatelja«, a na bilo kojem javnom mjestu, ljudi neumorno razgovaraju i tipkaju po svojim mobitelima, što upućuje na postojanje ogromnih mreža povezanosti. Mi smo hiperpovezani, uronjeni u svjetsku mrežu ogromnih i 824 raznovrsnih društvenih mreža. Daleko od toga da su isključeni: muškarci, žene i djeca upravo se stalno uključuju. Čak ni to nije ništa novo jer su naši preci također bili hiperpovezani. Prije nekoliko godina imala sam priliku kratko putovati s lovcimasakupljačima iz plemena Hadza u Tanzaniji, postavivši svoj mali šator u blizini njihovih travnatih koliba noću i slijedivši ih po danu. Jedno jutro pridružila sam se skupini od četrnaest žena koje su se uputile kroz travu sakupljati bobice. Stalno su se zadirkivale. U logoru su se muškarci i žene opuštali u odvojenim grupama, na domet uha jedni drugima, gdje su oba spola nastavila stalno govoriti. Tradicionalno su se svi također susretali tijekom suhe sezone na trajnim izvorima, gdje su se muškarci i žene družili s oko pet stotina drugih prijatelja i rodbinom. Ljudski nagon za uspostavom i održavanjem rodbinskih, društvenih i poslovnih odnosa je prirodan. Danas se samo sve više povezujemo pomoću tehnologije. Tako se, zapravo, potiče stvaranje novog obiteljskog oblika: udruga. Udruge se sastoje od nepovezanih prijatelja koji redovito razgovaraju, okupljaju se za manje blagdane, kao što su rođendani, i pomažu jedni drugima kad je netko bolestan — mreža bliskih ljudi utemeljena na druženju umjesto na krvnoj vezi. I »soliranje«, kako ga sociolog Eric Klinenberg naziva, vjerojatno će


većem broju muškaraca i žena omogućiti pronalazak prave ljubavi, osim ako ne podlegnu suptilnom, možda zlokobnom, novom fenomenu: antidepresivima.

Otupljivanje svijeta? Ništa u mozgu ne radi samostalno. Dok jedan kemijski sustav povećava svoju aktivnost, ostali se prilagođavaju na bezbroj različitih načina. Dobro je poznato da lijekovi koji pobuđuju sustav serotonina u mozgu imaju tendenciju potisnuti strujanje dopamina — strujanje povezano s osjećajima 825 intenzivne zaljubljenosti. Stoga je moja pretpostavka da kada antidepresiv ugrožava aktivnost tih dopaminskih putova, on također može ugroziti osjećaj intenzivne ljubavne strasti. U te lijekove spadaju Prozac, Zoloft, Paxil (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina ili SSRI) te njihovi potomci, Celexa i Lexapro. Treba provesti još mnogo znanstvenog rada kako bi se moja pretpostavka potkrijepila. Ja to svakako pozdravljam jer otkad smo psihijatar Andy Thomson i ja napisali članak o mogućoj povezanosti antidepresiva i 826 smanjenja ljubavne želje, primila sam bezbroj e-mailova od nepoznatih ljudi na ovu temu. Jedna od njih napisala je da je izlazila sa svojim dečkom osam mjeseci prije početka uzimanja Paxila te da je šest tjedana kasnije izgubila osjećaj ljubavi prema njemu. Drugi je napisao da je Lexapro uništio njegov brak, onemogućivši njegovoj ženi osjećaje ljubavi. Sljedeća je napisala da ju je njezin dečko naglo ostavio četiri tjedna nakon što je počeo uzimati Celexu, rekavši da je izgubio onu iskru. Sljedeći je napisao da je ubrzo nakon što je počela uzimati Effexor, njegova supruga postala hladna i daleka prema njemu, gotovo bez ikakvih vidljivih emocija. Jedna živahna poslanica došla je od žene koja je rekla da je ubrzo nakon početka uzimanja jednog od SSRIlijekova, njen suprug ostao potpuno bez emocija, te da su je tablete podsjetile na film Invazija tjelokradica. Važno je imati na umu da neki ljudi trebaju te antidepresive kako bi se ujutro ustali iz kreveta. Jedna žena je napisala da nije osjetila nikakvu romantičnu strast već više od deset godina, ali da je, iako su tablete osakatile njezin ljubavni život, njena prijašnja depresija bila toliko izražena da gotovo uopće nije mogla živjeti. Druga osoba koristila je antidepresive kako bi zatomila zaluđenost kolegicom u uredu, što mu je omogućilo da ostane sa


svojom obitelji i bude dobar otac. Svijet bez ljubavi? Nitko dosad nije obavio sustavna istraživanja odnosa između antidepresiva koji pobuđuju serotonin i sustava mozga odgovornih za zaljubljenost i privrženost, no više desetaka studija ukazuju na to da ti lijekovi obuzdavaju opsesivno razmišljanje i otupljuju emocije — središnja obilježja romantične strasti. Oni mogu utjecati i na sustav privrženosti u 827 mozgu. Danas se u Americi godišnje izdaje više od 150 milijuna recepata za ove lijekove. Njihove generičke verzije sada su dostupne u zemljama širom svijeta. Ovi lijekovi mogu spasiti živote i brakove. Psihijatar Joseph Glenmullen s Medicinskog fakulteta na Sveučilištu Harvard procjenjuje da je 75% svih pacijenata kojima su propisani antidepresivi, uglavnom SSRI vrste, 828 »nepotrebno na ovim lijekovima«. Cjepivo protiv ljubavi ? Možda.

Ljubavni napitak br. 9 Može li kemija potaknuti ljubav? Ljudska vrsta izmišlja ljubavne napitke stoljećima, najvjerojatnije tisućljećima. Nekoliko mojih kolega uvjereno je da ćemo na kraju biti u mogućnosti ponuditi sofisticirane lijekove za generiranje romantičnih, 829 ljubavnih osjećaja. Među njima je i neuroznanstvenik Larry Young, koji je u časopisu Nature nedavno napisao: »Nedavni napredak biologije stvaranja parova znači da neće puno vremena proći prije nego nam neki beskrupulozni 830 udvarač ne bude mogao ubaciti farmaceutski ljubavni napitak u piće.« Pretpostavljam ipak da su Young i ostali previdjeli glavnu komponentu zaljubljivanja: našu ljubavnu mentalnu mapu. Možda se sjećate da smo govorili o tome da dok odrastate, svjesno (i nesvjesno) sastavljate popis osobina koje tražite kod partnera. S vremenom i iskustvom se ta vizija idealnog partnera kristalizira. Lijekovi ne mogu promijeniti te uspomene, ta iskustva, taj mentalni predložak. Takvo je iskustvo doživio jedan američki student diplomskog studija psihologije na konferenciji u Pekingu. Bio je ludo zaljubljen u drugu studenticu diplomskog studija koja nije bila zaljubljena u njega. Pozvao ju je na vožnju rikšom. Znao je da novost i opasnost mogu potaknuti sustav


dopamina, koji potencijalno gura preko praga zaljubljivanja. Nadao se da će joj se to dogoditi. Krenuli su, jureći kroz prometne ulice, izbjegavajući autobuse, ručna kolica, bicikle i pješake dok je vozač ludo okretao pedale. Ona je vrištala od veselja i privijala se uz njega. Srce mu je udaralo s nadom. Ipak, kada su stigli do hotela, poskočila je sa sjedala, digla ruke u zrak i uzviknula: »Nije li to bilo divno! I nije li taj vozač rikše bio zgodan!« Mijenjanje moždane kemije može promijeniti vaše temeljne osjećaje, no ne može ih usmjeriti. Odabirom partnera upravljaju složene interakcije između naših bezbrojnih iskustava i naše biologije. Ukratko, ako vam netko dogovori spoj s Hitlerom ili nekim drugim čudovištem, nikakav »ubačeni farmaceutski ljubavni napitak« neće vas natjerati da ih volite.

Seks budućnosti »O, ljubav je nepoštena stvar«, napisao je pjesnik William Butler Yeats. Ponudila sam mišljenje da su prije 4,4 milijuna godina naši preci razvili dvostruku reproduktivnu strategiju: serijsku monogamiju i tajni preljub. Stoga pretpostavljam da će najveći problem dvadeset prvog stoljeća u vezama biti kako svatko od nas barata ovim proturječnim apetitima: našim drevnim nagonom za zaljubljivanjem i građenjem partnerstva te našim nagonima za traženjem autonomije i novih mogućnosti. Puno se toga, naravno, promijenilo. Došli smo do toga da ljubav vidimo kao srž našeg društvenog života. Mnogi sada sporo ulaze u vezu, produljujući one faze ljubavi u kojima još ne preuzimamo nikakve obaveze. Uz knjige i časopise samopomoći, blogove, TV i radioemisije, te terapeute svih vrsta, napornije radimo na našim vezama nego bilo kada tijekom povijesti i prapovijesti. Nadalje, jednakopravni brakovi — vjenčanja ravnopravnih — postali su norma i više je brakova sretno jer se loši brakovi sada mogu raskinuti. Mnogi od nas imaju dugu srednju dob, kao i pristup novim tehnologijama — od internetskih upoznavanja do Viagre — kako bismo pronašli, vodili i zadržali ljubav koju želimo. Možda je najvažnije to da, iako je brak postao stvar izbora, ljubav to nije. Ardi je voljela. Lucy je voljela. Twiggy je voljela. Homo erectusi su voljeli. Neandertalski narodi su voljeli. Vi i ja volimo. Svugdje u svijetu ljudi se zaljubljuju i povezuju jedni s drugima. Žene i muškarci su kao dva stopala — trebamo jedni druge kako bismo išli naprijed, a ako preživimo kao vrsta, naši će se potomci zaljubljivati i stvarati povezanost u paru i za milijun godina.


Je li obitelj ugrožena vrsta? Apsolutno ne. Kako je to antropolog Paul Bohannan sažeo: »Obitelj je najprilagodljivija od svih ljudskih institucija, mijenja se sa svakim društvenim zahtjevom. Obitelj ne puca u oluji kao drvo hrasta ili bora, nego se savija na vjetru poput stabla bambusa u istočnjačkim pričama i ponovo se 831 ispravlja.« Stoga ću zaključiti ovako: bilo kakvo predviđanje o budućim odnosima mora uzeti u obzir najvažniju odrednicu budućnosti, a to je neugasivi, prilagodljivi i iskonski ljudski nagon za ljubavlju.


PRILOG A

Skala zaljubljenosti Ovo je upitnik o »zaljubljenosti«: o osjećajima strastvene ljubavi, opijenosti ili snažne privlačnosti koju osjećamo prema nekome. Ako trenutno niste zaljubljeni, ali ste u prošlosti prema nekome osjećali strastvenu ljubav, molim vas da odgovorite imajući tu osobu na umu. 1. Ne mogu spavati jer stalno mislim na____________. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 2. Kada mi netko ispriča nešto smiješno, želim to podijeliti s_________ . 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 3. __________ ima nekih mana, ali mi one zapravo ne smetaju. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 4. Nikada nije dobro ne biti u kontaktu s ___________ nekoliko dana. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 5. __________ ima osebujan glas. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 6. Kada veza s __________ zapadne u poteškoće jednostavno se više trudim popraviti stvari.


1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 7. Za ___________ nastojim izgledati najbolje što mogu. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 8. Kada sam s ____________ , nikad ne mislim na bivše ljubavi. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 9. Srce mi brže kuca kad čujem ____________ -in/-ov glas na telefonu. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 10. Volim sve u vezi s __________. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 11. Sretan/-na sam kada je ___________ sretan/-a i tužan sam kada je ona/on tužan/-na. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 12. Osjećaji prema __________ potpuno su me zaokupili. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 13. Kada razgovaram s ___________ često se bojim da ću nešto krivo reći. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem


14. Posljednja osoba na koju mislim svaki dan prije nego što zaspim je ____________. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 15. Seks nije najvažniji dio moje veze s __________.

1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 16. Uzrujam se kad se prema ___________ ne odnose pošteno. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 17. Imam više energije kada sam s ___________.

1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 18. Stvarno mi je krivo kada __________ ima loš dan. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 19. Ako __________ nije slobodan/-na, ne idem na spojeve s drugim muškarcima/ženama. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 20. ____________ je središte mog života. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 21. Nastojim protumačiti ___________ ove/-ine postupke, tražeći znakove njegovih/njezinih osjećaja prema meni. 1

2

3

4

5

6

7


1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 22. Moje osjećaje prema ____________ nikada ne zasjene strastveni ljubavni osjećaji prema nekoj drugoj osobi. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 23. Nikada neću zaboraviti naš prvi poljubac. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 24. Kada sam na nastavi/na poslu, misli mi lete __________. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 25. Seks nikada nije bio ono najbolje u ljubavi. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 26. Nikada ne odustajem od ljubavi prema __________ , čak i kada stvari idu loše. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 27. Često se pitam osjeća li ___________ jednako veliku strast prema meni kao ja prema njemu/njoj. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 28. Ponekad tražim alternativna značenja _________ ovih/-inih riječi i gesta. 1

2

3

4

5

6

7


1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 29. Ponekad se osjećam zbunjeno, sramežljivo i sputano kada sam u blizini _________.

1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 30. Duboko se nadam da privlačim ___________ isto kao što on/ona privlači mene. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 31. Manje jedem kada sam zaljubljen/-a. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 32. Kada sam siguran/-na da ___________ osjeća strast prema meni osjećam se lagano poput pera. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 33. Dobri odnosi s _________ važniji su mi od dobrih odnosa s mojom obitelji. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 34. Moja sanjarenja uklučuju vođenje ljubavi/ seksualni kontakt. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 35. Nikada se ne osjećam potpuno siguran/-na u sebe kada sam s __________. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem


38. Odnos s najbližim prijateljima manje mi je važan od odnosa s __________. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 39. __________ ima poseban miris koji bih svugdje prepoznao/-la. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 40. Čuvam čestitke i pisma koje mi šalje ____________. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 41. __________ovo/-ino ponašanje uvijek utječe na moju emocionalnu dobrobit. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 42. Seksualna vjernost vrlo je važna kada ste zaljubljeni. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 43. Kada je_uspješan/-na, sretan/-na sam zbog njega/nje. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 44. Zaljubljenost mi otežava koncentrirati se na posao/učenje. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 45. Kada razmišljam o __________, osjećam uzbuđenje, a ne smirenost i spokoj.


1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 46. Pamtim sitnice koje ____________ govori i čini. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 47. Volim imati fleksibilan raspored tako da se uvijek mogu naći s ___________ ako je slobodan/-na. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 48. Nitko nema takve kao __________. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 49. Zaljubiti se u __________ zapravo nije bio izbor; jednostavno se dogodilo. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 50. Znati da me _________ voli, važnije mi je nego seks s mojim partnerom. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 51. Strast koju osjećam prema __________ može prevladati sve prepreke. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem 52. Volim se prisjećati trenutaka provedenih s ___________. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem


53. Upadam u razdoblja očajanja kada pomislim da me __________ možda ne voli. 1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem s ___________

54. Satima zamišljam romantične epizode

1 2 3 4 5 6 7 Izrazito se ne slažem Izrazito se slažem

REZULTAT: Što više bodova skupite, to ste jače zaljubljeni (378 je najveći mogući rezultat). Upitnik se može pronaći i u knjizi Zašto volimo (2005) kao i na web stranici www.theanatomyoflove.com) NAPOMENA: Proveli smo dva eksperimenta metodom skeniranja mozga kako bismo potvrdili rezultate upitnika (neobjavljeni podaci). Započeli smo tako što smo upitnik dali dvjema skupinama ispitanika: sedamnaest sudionika koji su se upravo ludo zaljubili i četrnaest sudionika koji su još uvijek zaljubljeni u svoje dugogodišnje partnere. U oba eksperimenta, kod onih koji su skupili velik broj bodova na skali zaljubljenosti, zabilježena je specifična aktivnost u mozgu, što upućuje na zaključak da ti muškarci i žene imaju »pozitivne iluzije« — sposobnost zanemarivanja onog što im se ne sviđa na njihovu partneru kako bi se usredotočili na ono čemu se dive.


PRILOG B

UPITNIK OSOBNOSTI Zaokružite odgovor pokraj svakog pitanja: IN = izrazito se ne slažem-, N = ne slažem se; S = slažem se; IS = izrazito se slažem Nakon što odgovorite na sve četiri skupine pitanja, pogledajte upute za izračun rezultata na kraju testa. SKALA br. 1 1. Nepredvidive situacije me uzbuđuju i vesele. IN N S IS 2. Sve radim impulzivno i bez predumišljaja. IN N S IS

3. Dosadno mi je kada moram raditi iste, poznate stvari. IN N S IS 4. Spektar zanimanja mi je vrlo velik. IN N S IS

5. Veći sam optimist od većine ljudi. IN N S IS 6. Kreativniji sam od većine ljudi. IN N S IS 7. Uvijek sam u potrazi za novim iskustvima. IN N S IS

8. Uvijek radim nove stvari. IN N S IS 9. Veći sam entuzijast od većine ljudi. IN N S IS

10. Voljan sam riskirati kako bih mogao raditi ono što želim. IN N S IS 11. Postajem nemiran ako neko vrijeme moram ostati kod kuće. IN N S IS 12. Moji prijatelji rekli bi da sam vrlo znatiželjan. IN N S IS 13. Imam više energije od većine ljudi. IN N S IS 14. Kad ne radim, volim imati slobodu raditi što god mi se čini zabavnim. IN N S IS UKUPNO _________ SKALA br. 2


1. Smatram da dosljedne rutine život čine urednim i opuštenim. IN N S IS 2. Svaku opciju pažljivo razmotrim (i više puta, ako treba) prije izrade plana. IN N S IS 3. Ljudi bi trebali postupati u skladu s uvriježenim normama dobrog ponašanja. IN N S IS 4. Volim planirati daleko unaprijed. IN N S IS 5. Općenito smatram da je važno slijediti pravila. IN N S IS 6. Briga o imovini mi je veliki prioritet. IN N S IS 7. Moji prijatelji i obitelj rekli bi da zastupam tradicionalne vrijednosti. IN N S IS 8. U obavljanju svojih dužnosti obično sam izrazito pedantan i temeljit. IN N S IS 9. Oprezan sam, ali ne i plašljiv. IN N S IS 10. Ljudi bi se trebali ponašati na moralno ispravan način. IN N S IS 11. Važno je poštovati autoritete. IN N S IS 12. Radije bih imao odane nego zanimljive prijatelje. IN N S IS 13. Davno ustanovljene običaje treba poštovati i očuvati. IN N S IS 14. Do izvršenja zadatka volim doći radeći pravocrtno i bez odstupanja. IN N S IS UKUPNO _________ SKALA br. 3 1. S lakoćom razumijem kako funkcioniraju složeni strojevi. IN N S IS 2. Uživam u razgovorima natjecateljske, raspravljačke prirode. IN N S IS 3. Zanimaju me pravila i obrasci koji upravljaju sustavima. IN N S IS 4. Više od većine ljudi razmišljam na analitički i logički način. IN N S IS 5. Podrobno i redovito pratim intelektualne teme. IN N S IS


6. Mogu riješiti probleme, a da ne dopustim da me emocije ometaju pri tome. IN N S IS 7. Volim odgonetavati kako što funkcionira. IN N S IS 8. Odlučan sam i nepokolebljiv. IN N S IS 9. Debatiranje je dobar način da svoju inteligenciju usporedim s drugima. IN N S IS 10. Nije mi teško odabrati, čak i kada se nekoliko mogućnosti isprva čini jednako dobrima. IN N S IS 11. Kada kupujem novi uređaj ili stroj (poput fotoaparata, računala ili automobila), želim znati sve njegove tehničke karakteristike. IN N S IS 12. Izbjegavam nijanse i govorim točno ono što mislim. IN N S IS 13. Smatram da je važno biti izravan. IN N S IS 14. Prilikom donošenja odluke volim se držati činjenica i ne dopustiti da me ponesu osjećaji drugih ljudi. IN N S IS UKUPNO _________ SKALA br. 4 1. Volim znati najdublje potrebe i osjećaje svojih prijatelja. IN N S IS 2. Izrazito cijenim duboku emocionalnu povezanost u svojim vezama. I N N S IS 3. Bez obzira na logiku, prilikom donošenja važnih odluka uglavnom slušam svoje srce. IN N S IS 4. Često sam sebe uhvatim u sanjarenju. IN N S IS 5. Lako se predomišljam. IN N S IS 6. Nakon što pogledam emotivan film, često sam još satima poslije ganut njime. IN N S IS 7. Zorno zamišljam kako mi se događaju i divne i užasne stvari. IN N S IS 8. Vrlo sam osjetljiv na osjećaje i potrebe drugih ljudi. IN N S IS 9. Tijekom dana se često izgubim u mislima. IN N S IS 10. Dublje proživljavam emocije od većine drugih ljudi. IN N S IS


11. Imam bujnu maštu. IN N S IS 12. Kada se probudim iz nekog živopisnog sna, treba mi nekoliko sekundi da se vratim u stvarnost. IN N S IS 13. Dok čitam, volim kada pisac skrene s teme kako bi rekao nešto lijepo ili značajno. IN N S IS 14. Vrlo sam empatičan. IN N S IS UKUPNO _________ REZULTAT: Da biste saznali kakav ste rezultat ostvarili na testu, dodajte si 0 bodova za svaki odgovor »izrazito se ne slažem« 1 bod za svaki odgovor »ne slažem se« 2 boda za svaki odgovor »slažem se« 3 boda za svaki odgovor »izrazito se slažem.« Potom zbrojite bodove na svakoj od četiri skale; nemojte zbrajati sve bodove na svim skalama. Skala br. 1 pokazuje u kojoj mjeri izražavate osobine povezane s dopaminskim sustavom (Istraživač; znatiželjan i kreativan). Skala br. 2 pokazuje u kojoj mjeri izražavate osobine povezane sa serotoninskim sustavom (Graditelj: oprezan i poštuje društvene norme) Skala br. 3 pokazuje u kojoj mjeri izražavate osobine povezane s testosteronskim sustavom (Direktor: analitičan i odlučan). Skala br. 4 pokazuje u kojoj mjeri izražavate osobine povezane sa sustavom estrogena/oksitocina (Pregovarač: prosocijalan i empatičan). NAPOMENA: Svi smo mi različite kombinacije ovih četiriju kategorija osobina, ali neke osobine izražavamo više nego druge. Nije neuobičajeno postići isti broj bodova u dvije (ponekad i tri) kategorije osobnosti. To se događa kada imate jednak broj osobina u dva ili više od ova četiri sustava u mozgu. Također, obratite pozornost na one sustave u mozgu čije značajke ne izražavate, jer je jednako važno znati tko ste, kao i tko niste. Detaljniji opis ovih dimenzija osobnosti potražite u mojoj knjizi Zašto on? Zašto ona? (2009).


PRILOG C Dijagram trendova razvoda braka

Slika 1: TRENDOVI RAZVODA BRAKA U FINSKOJ, 1950.-1987.


Slike A-E pokazuju trendove razvoda braka u Finskoj u pet različitih godina, prema podacima objavljenim u demografskim godišnjacima Ujedinjenih naroda. Godine 1981., većina se razvoda dogodila tijekom četvrte godine braka. Podaci o razvodima braka koji su se dogodili između 10. i 14. te između 15. i 19. godine braka uzeti su u prosjeku jer su ih neobrađeni podaci stavili u istu kategoriju. Razvodi koji su se dogodili nakon 20 i više godina braka označeni su kao skupina 20-40 godina i prikazani kao prosječna vrijednost. U stvarnosti se broj razvoda konstantno smanjuje što je par duže u braku. Kao što možemo vidjeti na ovim histogramima, najveći broj razvoda u Finskoj događa se nakon tri do četiri godine braka i taj se obrazac nije bitno mijenjao unatoč stalnom povećanju stope razvoda tijekom ovih desetljeća. Slika 2: BRAČNA KRIZA NAKON TRI DO ČETIRI GODINE: NAJVEĆI BROJ RAZVODA BRAKOVA, 62 ZEMLJE, SVE RASPOLOŽIVE GODINE, 1947-89 (188 SLUČAJEVA)

Slika 2. Prikazani su trendovi razvoda braka u 62 države, regije i etničke skupine određenih godina u razdoblju između 1947. i 1989. (188 slučajeva). Potom je najveći broj razvoda (modus) za svaki od ovih histograma označen kao odsječak na glavnom grafikonu. Finska 1981., primjerice, prikazana je kao jedan odsječak u stupcu broj 4. Ljudi u različitim društvima pretežno se


razvode između druge i četvrte godine braka, a najveći broj razvoda događa se tijekom četvrte godine.

Slika 3: TREND RAZVODA BRAKA U EGIPTU 1978. GODINE

Slika 3. U Egiptu se 1978., kao i u gotovo svim drugim muslimanskim državama za koje UN raspolaže podacima između 1947. i 2012. godine, najveći broj razvoda dogodio u prvoj godini braka, a što je par duže u braku, to je veća vjerojatnost da će ostati zajedno. Objašnjenje ove varijacije dano je u 5. poglavlju knjige.


Slika 4: TREND RAZVODA BRAKA U SAD-u 1986. GODINE

Slika 4: Trend razvoda braka u SAD-u 1986. preuzet je iz službenih statističkih izvješća Vital Statistics of the United States. Podaci o razvodima između 25. i 29. godine braka, između 30. i 34. godine braka te u kategoriji nakon 35 godina uzeti su kao prosjek jer su ih neobrađeni podaci stavili u istu kategoriju. Većina razvoda dogodila se između druge i treće godine braka — kao i svih drugih godina u razdoblju od 1960. do 1989. koje sam proučila. Objašnjenje za tu konstantu ponuđeno je u 5. poglavlju.


Slika 5: NAJVEĆI BROJ RAZVODA PO DRŽAVAMA U RAZDOBLJU 2003.-2012.; 85 SLUČAJEVA

Slika 5. Kriza nakon tri do četiri godine: najveći broj razvoda, 79 država, sve godine za koje su podaci bili raspoloživi, od 2003. do 2012. (85 slučajeva). Analizirani su trendovi razvoda u 79 država za sve godine za koje su podaci bili raspoloživi u razdoblju od 2003. do 2012. (85 slučajeva). Potom je najveći broj razvoda (modus) za svaki od ovih histograma označen kao odsječak na glavnom grafikonu. Podaci o najvećem broju razvoda (modusi) gotovo da se nisu promijenili u odnosu na podatke prikupljene u prethodnim desetljećima. Ljudi koji žive u različitim društvima i dalje se najčešće razvode tijekom treće i četvrte godine braka, bez obzira na enormne društvene promjene uslijed sve veće uporabe interneta i društvenih mreža na globalnoj razini.


ZAHVALE Hvala Hillary DelPrete na izvrsno provedenom istraživanju za ovu knjigu. Hvala Johnu Gurcheu na impresivnom likovnom prikazu para naših predaka. Zahvaljujem Mandy Ginsberg, Amy Canaday i svima ostalima na web-portalu Match.com na ustupljenim podacima o samcima u Americi, te Justinu Garciji na tome što mi je ovaj materijal pomogao podijeliti s akademskom i širom javnošću. Zahvaljujem Amy Cherry iz izdavačke kuće W. W. Norton, koja mi je ponudila da pripremim ovo prerađeno izdanje, Allegri Huston na uređivanju teksta, Remy Cawley i svim zaposlenicima izdavačke kuće na trudu uloženom u ovu knjigu, kao i Amandi Urban, mojoj agentici, na savjetima. Hvala Lucy Brown na suradnji na brojnim intelektualnim projektima i ustrajnom radu na našoj internetskoj stranici (TheAnatomyOfLove.com), na kojoj su istaknute neke od ideja obrađenih u ovoj knjizi. Hvala Lee Silver na složenim matematičkim analizama podataka o osobnosti. Hvala mom prijatelju Fletcheru Hodgesu na mudrosti i ohrabrenju; mojim prijateljima u obrazovnoj agenciji Royce Carlton i organizatorima TED konferencija što su mi omogućili javno predstavljanje nekih ideja; hvala Daveu Labnou na tome što je zajedno sa mnom radio na primjeni ovih podataka o osobnosti na poslovno savjetovanje; zahvaljujem Gerryju Ohrstromu, Thomasu Campbellu Jacksonu, Elizabeth Eiss i Dyanu Daleyu na tome što su omogućili da ove ideje dopru do šire poslovne i liječničke zajednice. Hvala Christianu Freiu na dokumentarnom filmu Sleepless in New York, u kojem su istaknute neke ideje iz ove knjige. Zahvaljujem Lorni, Audrey i svim ostalim članovima moje obitelji i prijateljima na strpljenju i dobrom humoru tijekom ove odiseje. Naposljetku, hvala Rayu Carrollu, mom preminulom prijatelju, za sve što je učinio za prvu verziju Anatomije ljubavi.


LITERATURA Abi-Rached, L., M. J. Jobin, S. Kulkaini, et al. 2011. The Shaping of Modern Human Immune Systems by Mukiregional Admixture with Archaic Humans. Science 334: 89. Abrams, A. 1973. Medieval women and trade. U: Women: From the Greeks to the French Revolution, ed. S. G. Bell. Stanford: Stanford Univ. Press. Abu-Lughod, L. 1986. Veiled sentiments: Honor and poetry in a Bedouin society. Berkeley: Univ. of California Press. —. 1987. Bedouin blues. Natural History, July, 24-34. Acevedo, B., and A. Aron. 2009. Does a long-term relationship kill romantic love? Review of General Psychology 13(1): 59-65. Acevedo, B., A. Aron, H. Fisher, L. Brown. 2011. Neural correlates of longterm intense romantic love. Social Cognitive and Affective Neuroscience doi: 10.1093/scan/nsq092. — 2012a. Neural correlates of marital satisfaction and well-being: Reward, empathy, and affect. Clinical Neuropsychiatry, 9 (1): 20-31. — 2012b. Neural correlates of long-term intense romantic love. Social Cognitive and Affective Neuroscience 7:145-59. Ackerman, C. 1963. Affiliations: Structural determinants of differential divorce rates. American Journal of Sociology 69:13-20. Ackerman, D. 1990. The natural history of the senses. New York: Random House. Ackerman, S. 1989. European history gets even older. Science 246:28-29. Adams, D. B., A. R. Gold, and A. D. Burt. 1978. Rise in female-initiated sexual activity at ovulation and its suppression by oral contraceptives. New England Journal of Medicine 299:1145-50. Adams, V. 1980. Getting at the heart of jealous love. Psychology Today, May, 38-48. Aharon, I., N. Etcoff, D. Ariely, et al. 2001. Beautiful Faces have Variable Reward Value: fMRI and Behavioral Evidence. Neuron 32:537-551. Aiello, L. C., and P. Wheeler. 1995. The expensive tissue hypothesis: the brain and digestive system in human and primate evolution. Current Anthropology 36:199-221. Ainsworth, M. D. S., M. C. Blehar, E. Waters, and S. Wall. 1978. Patterns of


Attachment: A psychological study of the strange situation. Hillsdale, NJ: Erlbaum. Alcock, J. 1987. Ardent adaptationism. Natural History, April, 4. Alemseged, Z., F. Spoor, W. H. Kimbel, et al. 2006. A juvenile early hominin skeleton from Dikika, Ethiopia. Nature 443:296-310. Alexander, M. G., and T. D. Fisher. 2003. Truth and consequences: using the bogus pipeline to examine sex difference in self-reported sexuality. Journal of Sex Research 40(l):27-35. Alexander, R. D. 1974. The evolution of social behavior. Annual Review of Ecology and Systematics 5:325-83. —. 1987. The biology of moral systems. New York: Aldine de Gruyter. —. 1990. How did humans evolve? Museum of Zoology, University of Michigan, Special Publication no. 1. Alexander, R. D., and K. M. Noonan. 1979. Concealment of ovulation, parental care and human social evolution. In Evolutionary Biology and Human Social Behavior, ed. N. A. Chagnon and W. Irons. North Scituate, MA: Duxbury Press. Alford, R. R„ and R. Friedland. 1985. Powers of theory: Capitalism, the state, and democracy. New York: Cambridge Univ. Press. Allen, E. S., and D. H. Baucom. 2001. Patterns of infidelity. Poster presented at the annual meeting of the Association for Advancement of Behavior Therapy, Philadelphia, PA, November. Allen, E. S„ G. K. Rhoades, S. M. Stanley, et al. 2008. Premarital precursors of marital infidelity. Family Process 47: 243-59. Allen, L. L., P. S. Bridges, D. L. Evon, et al. 1982. Demography and human origins. American Anthropologist 84:888-96. Allen, M. 1981. Individual copulatory preference and the »Strange female effect« in a captive group-living male chimpanzee (Pan troglodytes). Primates 22:221-36. Altschuler, M. 1971. Cayapa personality and sexual motivation. U: Human Sexual Behavior, ed. D. S. Marshall and R. C. Suggs. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall. Amato, P. R., and C. Dorius. 2010. Fathers, children, and divorce. U: The role oj the father in child development. 5th edition ed. M. E. Lamb, 177-200. New York: John Wiley & Sons. Ambrose, S. H. 1986. Comment on: H. T. Bunn and E. M. Kroll, Systematic butchery by Plio/Pleistocene hominids at Olduvai Gorge, Tanzania. Current


Anthropology 27:431-53. Andersson, M. 1994. Sexual selection. Princeton, NJ: Princeton Univ. Press. Andrews, P. 1981. Species diversity and diet in monkeys and apes during the Miocene. U: Aspects of human evolution, ed. C. B. Stringer. London: Taylor and Francis. Andrews, P., and J. E. Cronin. 1982. The relationships of Sivapithecus and Ramapithecus and the evolution of the orangutan. Nature 297:541-46. Andrews, P., and J. A. H. Van Couvering. 1975. Palaeoenvironments in the East African Miocene. U: Approaches to primate paleobiology, ed. F. S. Szalay. Basel: S. Karger. Andrews, P. W., J. A. Thomson Jr., A. Amstadter, and M. C. Neale. 2012. Primum non nocere: an evolutionary analysis of whether antidepressants do more harm than good. Frontiers in Evolutionary Psychology 3:117. Angier, N. 1990. Mating for life? Itâ&#x20AC;&#x2122;s not for the birds or the bees. New York Times, August 21. Apicella, C. L., D. R. Feinberg, and F. W. Marlow. 2007. Voice pitch predicts reproductive success in male hunter-gatherers. Biology Letters 3:682-84. Apostolou, M. 2007. Sexual selection under parental choice: The role of parents in the evolution of human mating. Evolution and Human Behavior 28(6): 403-9. Arensburg, B., A. M. Tillier, B. Vandermeersch, et al. 1989. A middle paleolithic human hyoid bone. Nature 338:758-60. Aron, A., E. Aron, and C. C. Norman. 2001. Self-expansion model of motivation and cognition in close relationships and beyond. U: Blackwell handbook of social psychology: Interpersonal processes, ed. G. J. O. Fletcher and M. Clark, 478-501. Malden, MA: Blackwell. Aron, A., H. E. Fisher, D. J. Mashek, et al. 2005. Reward, Motivation and Emotion Systems Associated with Early-Stage Intense Romantic Love: An fMRI study. Journal of Neurophysiology 94:327-37. Aron, E. and A. Aron. 1996. Love and expansion of the self: The state of the model. Personal Relationships 3:45-58. Atwater, L. 1987. College students extramarital involvement. Sexuality Today, Nov. 30,2. Avery, C. S. 1989. How do you build intimacy in an age of divorce? Psychology Today, May, 27-31. Axelrod, D. I., and P. H. Raven. 1977. Late Cretaceous and tertiary vegetation


history in Africa. U: Biogeography and ecology of southern Africa, ed. M. J. A. Werger. The Hague: Junk. Badrian, A., and N. Badrian. 1984. Social organization of Pan paniscus in the Lomako Forest, Zaire. U: The pygmy chimpanzee, ed. R. L. Susman. New York: Plenum Press. Badrian, N., and R. K. Malenky. 1984. Feeding ecology of Pan paniscus in the Lomako Forest, Zaire. U: The pygmy chimpanzee, ed. R. L. Susman. New York: Plenum Press. Bailey, J. M., and R. C. Pillard. 1991. A genetic study of male sexual orientation. Archives of General Psychiatry 48(12): 1089-96. Bailey, N. W., and M. Zuk. 2009. Same sex sexual behavior and evolution. Trends in Ecology and Evolution 24(8): 439-46. Baker, R. 1996. Sperm wars: the science of sex. New York: Basic Books. Baker, R. R. and M. A. Beilis. 1995. Human sperm competition. London: Chapman and Hall. Balsdon, J. P. V. D. 1973. Roman women: Their history and habits. U: Women: From the Greeks to the French Revolution, ed. S. G. Bell. Stanford, CA: Stanford Univ. Press. Barash, D. P. 1977. Sociology and behavior. New York: Elsevier. Bardis, P. 1963. Main features of the ancient Roman family. Social Science 38 (Oct.): 225-40. Barnes, J. 1967. The frequency of divorce. U: The craft of social anthropology, ed. A. L. Epstein. London: Tavistock. Baron-Cohen S. 2003a. The essential difference: Men, women and the extreme male brain. London: Allen Lane. â&#x20AC;&#x201D;. 2003b. The extreme male brain theory of autism. Trends in Cognitive Sciences 6: 248-54. Baron-Cohen, S., R. C. Knickmeyer, and M. K. Belmonte. 2005. Sex differences in the brain: Implications of explaining autism. Science 310: 81923. Barraza, J., and P. J. Zak. 2009. Empathy toward strangers triggers oxytocin release and subsequent generosity. Annuals of the New York Academy of Sciences 1167:182-89. Barrett, N. 1987. Women and the economy. U: The American woman, 198788, ed. Sara E. Rix. New York: W. W. Norton.


Barringer, F. 1989a. U.S. birth level nears 4 million mark. New York Times, Oct. 31. —. 1989b. Divorce data stir doubt on trial marriage. New York Times, June 9. —. 1991. Changes in U.S. households: Single parents amid solitude. New York Times, June 7. Bartels, A., and S. Zeki. 2000. The neural basis of romantic love. NeuroReport 11:3829-34. —. 2004. The neural correlates of maternal and romantic love. Neuroimage 21: 1155-66. Bateman, A. J. 1948. Intra-sexual selection in drosophila. Heredity 2:349-68. Baumeister, R. F. 2000. Gender differences in erotic plasticity: The female sex drive as socially flexible and responsive. Psychological Bulletin 126:34774. Baumeister, R. F., K. R. Catanese, and K. D. Vohs. 2001. Is there a gender difference in strength of sex drive? Theoretical views, conceptual distinctions, and a review of relevant evidence. Personality and Social Psychology Reviews 5:242-73. Baumeister, R. F., S. R. Wotman, and A. M. Stillwell. 1993. Unrequited love: On heartbreak, anger, guilt, scriptlessness and humiliation. Journal of Personality and Social Psychology 64:377-94. Beals, R. L. 1946. Cheran: A Sierra Tarascan village. Smithsonian Institution, Institute of Social Anthropology, Publication no. 2. Washington, DC: Government Printing Office. Beardsley, R. K., J. W. Hall, and R. E. Ward. 1959. Village Japan. Chicago: Univ. of Chicago Press. Behrensmeyer, K. 1984. Taphonomy and the fossil record. American Scientist 72:558-66. Behrensmeyer, K., and A. P. Hill. 1980. Fossils in the making. Chicago: Univ. of Chicago Press. Belkin, L. 1989. Bars to equality of sexes seen as eroding, slowly. New York Times, Aug. 20. Bell, A. P., and S. Weinberg. 1978. Homosexualities: A study of diversity among men and women. New York: Simon and Schuster. Bell, D. 1980. Desert politics: Choices in the »marriage market«. U: Women and Colonization, ed. Mona Etienne and Eleanor Leacock. New York: Praeger.


Bell, J. 1995. Notions of love and romance among the Taita of Kenya. U: Romantic Passion: A universal experience? ed. W. Jankowiak. New York: Columbia Univ. Press. Bell, S. G., ed. 1973. Women: From the Greeks to the French Revolution. Stanford, CA: Stanford Univ. Press. Benbow, C. P., and J. C. Stanley. 1980. Sex differences in mathematical ability: Fact or artifact. Science 210:1234-36. —. 1983. Sex differences in mathematical reasoning ability: More facts. Science 222:1029-31. Benderly, B. L. 1987. The myth of two minds: What gender means and doesn’t mean. New York: Doubleday. —. 1989. Don’t believe everything you read: A case study of how the politics of sex differences research turned a small finding into a major media flap. Psychology Today, Nov., 63-66. Benshoof, L., and R. Thornhill. 1979. The evolution of monogamy and concealed ovulation in humans .Journal of Social and Biological Structures 2:95-106. Berger, J. 1986. Wild horses of the Great Basin: Social competition and population size. Chicago: Univ. of Chicago Press. Berggren, W. A., and C. D. Hollister. 1977. Plate tectonics and paleocirculation— Commotion in the ocean. Tectonophysics 38:11-48. Bernard, J. 1964. The adjustment of married mates. U: Handbook of marriage and the family, ed. H. I. Christensen. Chicago: Rand McNally. Berndt, C. H. 1981. Interpretations and »facts« in aboriginal Australia. U: Woman the gatherer, ed. F. Dahlberg. New Haven: Yale Univ. Press. Bernor, R. L. 1985. Neogene palaeoclimatic events and continental mammalian response: Is there global synchroneity? South African Journal of Science 81:261. Berremann, G. 1962. Pahari polyandry: A comparison. American Anthropologist 64:60-75. Bertram, B. C. R. 1975. Social factors influencing reproduction in wild lions. Journal of Zoology 177:463-82. Bester-Meredith, J. K., L. J. Young, and C. A. Marler. 1999. Species differences in paternal behavior and aggression in Peromyscus and their associations with vasopressin immunoreactivity and receptors. Hormones and Behavior 36: 25-38, 212-21. Betzig, L. L. 1982. Despotism and differential reproduction: A cross-cultural


correlation of conflict asymmetry, hierarchy and degree of polygyny. Ethology and Sociobiology 3:209-21. —. 1986. Despotism and differential reproduction: A Darwinian view of history. Hawthorne, NY: Aldine. —. 1989. Causes of conjugal dissolution: A cross-cultural study. Current Anthropology 30:654-76. Betzig, L., A. Harrigan, and P. Turke. 1989. Childcare on Ifaluk. Zeitschrijt fur Ethnologie 114:161 -77. Bieber, I., H. J. Dain, P. R. Dince, et al. 1962. Homosexuality: A psychoanalytic study of male homosexuals. New York: Basic Books. Binford, L. R. 1981. Bones: Ancient men and modem myths. New York: Academic Press. —. 1985. Human ancestors: Changing views of their behavior. Journal of Anthropological Archaeology 4:292-327. —. 1987. The hunting hypothesis: Archaeological methods and the past. Yearbook of Physical Anthropology 30:1-9. Birdsell, J. B. 1968. Some predictions for the Pleistocene based on equilibrium systems among recent hunter-gatherers. U: Man the Hunter, ed. R. B. Lee and I. DeVore. New York: Aldine. —. 1979. Ecological influences on Australian aboriginal social organization. U: Primate ecology and human origins, ed. I. S. Bernstein and E. O. Smith. New York: Garland STPM Press. Birkhead, T., and A. P. Moller. 1998. Sperm competition and sexual selection. New York: Academic Press. Bischof, N. 1975a. A systems approach toward the functional connections of attachment and fear. Child Development 46:801-17. —. 1975b. Comparative ethology of incest avoidance. U: Biosocial anthropology, ed. R. Fox. London: Malaby Press. Blake, J. 1989a. Family size and achievement. Berkeley: Univ. of California Press. —. 1989b. Number of siblings and educational attainment. Science 245:3236. Blumenschine, R. J. 1986. Early hominid scavenging opportunities: Implications for carcass availability in the Serengeti and Ngorongoro ecosystems. British Archaeological Reports International Series, no. 283. Oxford: BAR. —. 1987. Characteristics of an early hominid scavenging niche. Current


Anthropology 28:383-407. —. 1989. A landscape taphonomic model of the scale of prehistoric scavenging opportunities .Journal of Human Evolution 18:345-71. Blunder, M. A., and R. Byrne. 1991. The ecological genetics of domestication and the origins of agriculture. Current Anthropology 32:23-54. Blumstein, P., and P. Schwartz. 1983. American couples: Money, work, sex. New York: William Morrow. Blurton-Jones, N. G. 1984. A selfish origin for human sharing: Tolerated theft. Ethology and Sociobiology 5:1-3. Boesch, C., and A. Boesch. 1984. Mental map in wild chimpanzees: An analysis of hammer transports for nut cracking. Primates 25:160-70. Bohannan, P. 1985. All the happy families: Exploring the varieties of family life. New York: McGraw-Hill. Bonnefille, R. 1985. Evolution of the continental vegetation: The palaeobotanical record from East Africa. South African Journal of Science 81:267-70. Borgerhoff Mulder, M. 1990. Kipsigis womens preferences for wealthy men: Evidence for female choice in mammals ? Behavioral Ecology and Sociobiology 27:255-64. Botwin, C. 1988. Men who can’t be faithful. New York: Warner Books. Bower, B. 1984. Fossil find may be earliest known hominid. Science News 125:230. —. 1985. A mosaic ape takes shape. Science News 127:26-27. —. 1986. The math gap: Puzzling sex differences. Science News 130:357. —. 1988a. Ancient human ancestors got all fired up. Science News 134:372. —. 1988b. Retooled ancestors. Science News 133:344-45. —. 1989. Conflict enters early European farm life. Science News 136:165. —. 1990. Average attractions: Psychologists break down the essence of physical beauty. Science News 137:298-99. —. 1991. Darwins minds. Science News 140:232-34. Bowlby, J. 1969. Attachment and loss. Vol. 1, Attachment. New York: Basic Books. —. 1973. Attachment and loss. Vol. 2, Separation. New York: Basic Books. Brain, C. K. 1981. The hunters or the hunted? An introduction to African


cave taphonomy. Chicago: Univ. of Chicago Press. Brain, C. K., and A. Sillen. 1988. Evidence from the Swartkrans cave for the earliest use of fire. Nature, 336:464-66. Bramble, D. M„ and D. E. Lieberman. 2004. Endurance running and the evolution of Homo. Nature 432:345-52. Brand, R. J., C. M. Markey, A. Mills, and S. D. Hodges. 2007. Sex differences in selfreported infidelity and its correlates. Sex Roles, 57:101-9. Brandwein, N., J. MacNeice, and P. Spiers. 1982. The group house handbook: How to live with others (and love it). Reston, VA: Acropolis. Bray, O. E„ J. J. Kennedy, and J. L. Guarino. 1975. Fertility of eggs produced on territories of vasectomized red-winged blackbirds. Wilson Bulletin 87:187-95. Briggs, J. L. 1970. Never in anger: Portrait of an Eskimo family. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Brink, A. S. 1957. The spontaneous fire-controlling reactions of two chimpanzee smoking addicts. South African Journal of Science 53:241-47. Brod, H. 1987. Who benefits from male involvement in wife’s pregnancy? Marriage and Divorce Today 12 (46): 3. Bromage, T. G. 1987. The biological and chronological maturation of early ho-minids. Journal of Human Evolution 16:257-72. Brown, E. 1987. The hidden meaning: An analysis of different types of affairs. Marriage and Divorce Today 12 (44): 1. Brown, F„ J. Harris, R. Leakey et al. 1985. Early Homo erectus skeleton from West Lake Turkana, Kenya. Nature 316:788-92. Brown, L. L„ B. P. Acevedo, and H. E. Fisher. 2013. Neural correlates of four broad temperament dimensions: Testing predictions for a novel construct of personality. PLoS One 8(11): e78734. Brown, P. 1988. The Body and Society: Men, women and sexual renunciation in early Christianity. New York: Columbia Univ. Press. Bullough, V. L. 1976. Sexual variance in society and history. Chicago: Univ. of Chicago Press. Bullough, V. L., and B. Bullough. 1987. Women and prostitution: A social history. Buffalo, NY: Prometheus. Bunn, H. T., and E. M. Kroll. 1986. Systematic butchery by Plio/Pleistocene hominids at Olduvai Gorge, Tanzania. Current Anthropology 27:431-53. Burch, E. S„ Jr., and T. C. Correll. 1972. Alliance and conflict: Interregional relations in north Alaska. U: Alliance in Eskimo society, ed. L. Guemple.


Seattle: Univ. of Washington Press. Burgess, E. W., and L. S. Cottrell. 1939. Predicting success and failure in marriage. New York: Prentice-Hall. Burleson, M. H., and W. R. Trevathan. 1990. Non-ovulatory sexual activity: Possible physiological effects on womens lifetime reproductive success. Paper presented at the annual meeting of the Human Behavior and Evolution Society, Los Angeles. Burley, N. 1979. The evolution of concealed ovulation. American Naturalist 114:835-58. Burns, G. 1990. The 21st Century Family. Newsweek Special Edition, Winter/ Spring, 10. Burton, F. D. 1971. Sexual climax in female Macaca mulatta. U: Proceedings of the Third International Congress of Primatology, Zurich 1970, 3:180-91. Basel: Karger. Buss, D. M. 1989. Sex differences in human mate preferences: Evolutionary hypotheses tested in 37 cultures. Behavioral and Brain Sciences 12:1-49. —.1994. The Evolution of Desire: Strategies of human mating. New York: Basic Books. —. 2000. The dangerous passion: Why jealousy is as necessary as love and sex. New York: Free Press. Bygott, J. D. 1974. Agonistic behavior and dominance in wild chimpanzees. PhD thesis, Univ. of Cambridge. —. 1979. Agonistic behavior, dominance and social structure in wild chimpanzees of the Gombe National Park. U: The Great Apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/Cummings. Byrne, G. 1989. Overhaul urged for math teaching. Science 243:597. Cacioppe, S., F. Bianchi-Demicheli, C. Frum, J. G. Pfaus, and J. W. Lewis. 2012. The common neural bases between sexual desire and love: a multilevel kernel density fMRI analysis./. S. Med. 9(4): 1048-54. Callaway, E. 2011. Ancient DNK reveals secrets of human history: Modern humans may have picked up key genes from extinct relatives. Nature 476:136-37. Campbell, B., ed. 1972. Sexual selection and the Descent of man, 1871-1971. Chicago: Aldine. Camperio-Ciani, A., and E. Pellizzari. 2012. Fecundity of paternal and maternal non-parental female relatives of homosexual and heterosexual men. PLoS One 7(12): e51088. doi:10.1371/journal.pone.0051088.


Camperio-Ciani, A., F. Corna, and C. Capiluppi. 2004. Evidence for maternally inherited factors favouring male homosexuality and promoting female fecundity. Royal Society: Biological Sciences 271, no. 1554 (Nov. 7, 2004): 2217-21. Cant, J. G. H. 1981. Hypothesis for the evolution of human breasts and buttocks. American Naturalist 117:199-204. Capcllanus, A. 1959- The art of courtly love. Trans. J. Parry. New York: Ungar. Carcopino, J. 1973. The emancipation of the Roman matron. In Women: From the Greeks to the French Revolution, ed. S. G. Bell. Stanford: Stanford Univ. Press. Carmichael, M. S., R. Humbert, J. Dixen, et al. 1987. Plasma oxytocin increases in the human sexual response. Journal of Clinical Endocrinology and Metabolism 64(1): 27-31. Carneiro, R. L. 1958. Extra-marital sex freedom among the Kuikuru Indians of Mato Grosso. Revista do Museu Paulista (S.o Paulo) 10:135-42. —. 1981. The chiefdom: Precursor of the state. U: The Transition to Statehood in the New World, ed. G. D. Jones and R. R. Kautz. New York: Cambridge Univ. Press. —. 1987. Cross-currents in the theory of state formation. American Ethnologist 14:756-70. —. 1991. The nature of the chiefdom as revealed by evidence from the Cauca Valley of Colombia. U: Profiles in cultural evolution, ed. A. T. Rambo and K. Gillogly. Anthropology Papers, Museum of Anthropology, University of Michigan, no. 85: 167-90. Carretero, M., J. M. Bermudez de Castro, and E. Carbonell. 2004. Auditory capacities in Middle Pleistocene humans from the Sierra de Atapuerca in Spain. Proceedings of the National Academy of Sciences 101 (27): 9976-81. —. 1998. Neuroendocrine perspectives on social attachment and love. Psychoneuroendocrinology 23: 779-818. Carter, C. S. 1992. Oxytocin and sexual behavior. Neuroscience and Biobehavioral Reviews 1(16): 131-44. Cavallo, J. A. 1990. Cat in the human cradle. Natural History, Feb., 53-60. Cavallo, J. A., and R. Blumenschine. 1989. Tree stored leopard kills: Expanding the hominid scavenging nich e. Journal of Human Evolution 18:393-99. Cetron, M., and O. Davies. 1989. American renaissance: Our life at the turn


of the 21st century. New York: St. Martins Press. Chagnon, N. 1982. Sociodemographic attributes of nepotism in tribal populations: Man the rule breaker. U: Current Problems in Sociobiology, ed. B. Bertram. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press. Chance, M. R. A. 1962. Social behavior and primate evolution. U: Culture and the evolution of man, ed. M. F. A. Montagu. New York: Oxford Univ. Press. Chance, N. A. 1966. The Eskimo of North Alaska. New York: Holt, Rinehart and Winston. Chase, P. G., and H. L. Dibble. 1987. Middle Paleolithic symbolism: A review of current evidence and interpretations. Journal of Anthropological Archaeology 6:263-96. Cherlin, A. J. 1978. Women’s changing roles at home and on the job. Proceedings of a conference on the national longitudinal surveys of mature women in cooperation with the employment and training administration. Department of Labor Special Report, no. 26. —. 1981. Marriage, divorce, remarriage. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. —. 1987. Women and the family. U: The American woman, 1987-88, ed. S. E. Rix. New York: Norton. —. 2009. The marriage go-round: The state of marriage and the family in America today. New York: Knopf. Chesters, K. I. M. 1957. The Miocene flora of Rusinga Island, Lake Victoria, Kenya. Palaeontographica 101B:30-67. Chin, P. 1978. The family. Trans. S. Shapiro. Peking: Foreign Languages Press. Chivers, D. J. 1978. Sexual behavior of the wild siamang. U: Recent advances in primatology. Vol. 1, Behavior, ed. D. J. Chivers and J. Herbert. New York: Academic Press. Chute, M. 1949. Shakespeare of London. New York: E. P. Dutton. Ciochon, R. L., and J. G. Fleagle. 1987. Part V: Ramapithecus and human origins. U: Primate evolution and human origins, ed. R. L. Ciochon and J. G. Fleagle. New York: Aldine de Gruyter. Clark, G. 1980. Mesolithic prelude. Edinburgh: Edinburgh Univ. Press. Cohen, M. N. 1977. The Food crisis in prehistory: Overpopulation and the origins of agriculture. New Haven: Yale Univ. Press. —. 1980. Speculations on the evolution of density measurement and


population regulation in Homo sapiens. U: Biosocial mechanisms of population regulation, ed. M. N. Cohen, R. S. Malpass, and H. G. Klein. New Haven: Yale Univ. Press. —. 1989. Health and the rise of civilization. New Haven: Yale Univ. Press. Cohen, R. 1971. Dominance and defiance: A study of marital instability in an Islamic African society. Washington, DC: American Anthropological Association. Cohen, Y. A. 1964. The transition from childhood to adolescence: Crosscultural studies of initiation ceremonies, legal systems, and incest taboos. Chicago: Aldine. Collier, J. F. 1988. Marriage and inequality in classless societies. Stanford, CA: Stanford Univ. Press. Conkey, M. W. 1983. On the origins of Paleolithic art: A review and some critical thoughts. U: The Mousterian legacy, ed. E. Trinkaus. Oxford: British Archaeological Reports. —. 1984. To find ourselves: Art and social geography of prehistoric hunter gatherers. U: Past and present in hunter gatherer societies, ed. C. Schrire. New York: Academic Press. Conoway, C. H., and C. B. Koford. 1964. Estrous cycles and mating behavior in a free-ranging band of rhesus monkeys. Journal of Mammalogy 45:577-88. Conroy, G. E., M. W. Vannier, and P. V. Tobias. 1990. Endocranial features of Australopithecus africanus revealed by 2 and 3-D computed tomography. Science 247:838-41. Constantine, L. L., andj. N. Constantine. 1973. Group marriage: A study of contemporary multilateral marriage. New York: Macmillan. Coolidge, H. J. 1933. Pan paniscus, pygmy chimpanzee from south of the Congo River. American Journal of Physical Anthropology 18:1-59. Coontz, S. 2005. Marriage: A history. New York: Viking. Cooper, J. C., S. Dunne, T. Furey, and J. P. O’Doherty. 2012. Dorsomedial prefrontal cortex mediates rapid evaluations predicting the outcome of romantic interactions. Journal of Neuroscience 32(45): 15647-56. Copeland S. R., M. Sponheimer, D. J. de Ruiter, et al. 2011. Strontium isotope evidence for landscape use by early hominins. Nature 474:76-78. Corruccini, R. S., R. L. Ciochon, and H. M. McHenry. 1976. The postcranium of Miocene hominoids: Were Dryopithecines merely »dental apes«? Primates 17:205-23. Corruccini, R. S., and H. M. McHenry. 1979. Morphological affinities of Pan


paniscus. Science 204:1341-42. Cowan, A. L. 1989. Women’s gains on the job: Not without a heavy toll. New York Times, Aug. 2. Cronin, J. E. 1983. Apes, humans and molecular clocks: A reappraisal. U: New Interpretations of Ape and Human Ancestry, ed. R. L. Ciochon and R. S. Corruccini. New York: Plenum Press. Crook, J. H., and S. J. Crook. 1988. Tibetan polyandry: Problems of adaptation and fitness. U: Human Reproductive Behaviour, ed. L. Betzig, M. B. Mulder, and P. Turke. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press. Cutler, W. B., G. Preti, A. Krieger, et al. 1986. Human axillary secretions influence women’s menstrual cycles: The role of donor extract from men. Hormones and Behavior 20: 463-73. Dahlberg, F., ed. 1981. Woman the gatherer. New Haven: Yale Univ. Press. Daly, M. 1978. The cost of mating. American Naturalist 112:771-74. Daly, M., and M. Wilson, 1978. Sex, evolution, and behavior: Adaptations for reproduction. North Scituate, MA: Duxbury Press. —. 1983. Sex, evolution, and behavior. Boston: Willard Grant Press. —. 1988. Homicide. New York: Aldine de Gruyter. Damasio, H., T. Grabowski, R. Frank, et al. 1994. The Return of Phineas Gage: Clues about the brain from the skull of a famous patient. Science, New Series, 264 (5162): 1102-5. Damon, W. 1988. The moral child: Nurturing childrens natural moral growth. New York: Free Press. Daniels, D. 1983. The evolution of concealed ovulation and self-deception. Ethology and Sociobiology 4:69-87. Darwin, C. 1859. The Origin of Species. New York: Modern Library. —. 1871. The descent of man and selection in relation to sex. New York: Modern Library. —. [1872] 1965. The expression of the emotions in man and animals. Chicago: Univ. of Chicago Press. —. 1911. Letter to Asa Gray, 3 April 1860. U: The life and letters of Charles Darwin, ed. F. Darwin, Vol. 2, 90-91. New York and London: D. Appleton. Davidson, R. J. 1994. Complexities in the search for emotion-specific physiology. U: The nature of emotion: Fundamental questions, ed. P. Ekman and R. J. Davidson. New York: Oxford Univ. Press.


Davis, D. E. 1964. The physiological analysis of aggressive behavior. U: Social behavior and organization among vertebrates, ed. W. Etkin. Chicago: Univ. of Chicago Press. Davis, E. 1971. The first sex. Harmondsworth, UK: Penguin. Dawkins, R. 1976. The Selfish Gene. Oxford: Oxford Univ. Press. De Castro, J. M. B., M. Martinon-Torres, L. Prado, et al. 2010. New immature hominin fossil from European Lower Pleistocene shows the earliest evidence of a modern human dental development pattern. Proceedings of the National Academy of Sciences 107: 11739-44. De Castro, J. M. B., A. Rosas, E. Carbonell, et al. 1999. A modern human pattern of dental development in lower pleistocene hominids from Atapuerca-TD6 (Spain). Proceedings of the National Academy of Sciences 96: 4210-13. Dediu, D., and S. C. Levinson. 2013. On the antiquity of language: the reinterpretation of Neanderthal linguistic capacities and its consequences. Frontiers in Psychology 4 (397): 1-16. Degler, C. N. 1991. In search of human nature: The decline and revival of Darwinism in American social thought. New York: Oxford Univ. Press. de Lacoste-Utamsing, C., and R. L. Holloway. 1982. Sexual dimorphism in the human corpus callosum. Science 216:1431-32. Delgado, M. R., L. E. Nystrom, C. Fissel, et al. 2000. Tracking the hemodynamic responses to reward and punishment in the striatum. Journal of Neurophysiology 84: 3072-77. Delson, E., ed. 1985. Ancestors: The hard evidence. New York: Alan R. Liss. De Rougemont, D. 1983. Love in the Western world. New York: Schocken. d’Errico, F., C. Henshilwood, G. Lawson, et al. 2003. Archaeological evidence for the emergence of language, symbolism, and music—an alternative multidisciplinary perspective. Journal of World Prehistory 17: 1-70. d Errico, F., M. Vanhaeren, C. Henshilwood, et al. 2009. From the origin of language to the diversification of languages: What can archaeology and palaeoanthropology say? U: Becoming eloquent: Advances in the emergence of language, human cognition, and modem cultures, ed. F. d’Errico & J.-M. Hombert, 13-68. Amsterdam: John Benjamins. De Vos, G. J. 1983. Social behavior of black grouse: An observational and experimental field study. Ardea 71:1-103. De Waal, F. 1982. Chimpanzee politics: Power and sex among apes. New York: Harper and Row.


—. 1987. Tension regulation and nonreproductive functions of sex in captive bo-nobos (Pan paniscus). National Geographic Research 3:318-35. —. 1989. Peacemaking among primates. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. —. 1996. Good natured: The origins of right and wrong in humans and other animals. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Diamond, L. M. 2008. Sexual fluidity. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Diamond, M. 1980. The biosocial evolution of human sexuality. Reply to precis of The evolution of human sexuality, by Donald Symons. Behavioral and Brain Sciences 3:171-214. Diana, L. n.d. Extra-marital sex in Italy: A family responsibility. Social Science Program, Virginia Commonwealth Univ. Diana, M. 2013. The addicted brain. Frontiers in Psychiatry 4:40. Dickemann, M. 1979. The ecology of mating systems in hypergynous dowry societies. Social Science Information 18:63-95. Dionne, E. J. 1989. Struggle for work and family fueling womens movement. New York Times, Aug. 22. Dissanayake, E. 1988. What is art for? Seattle: Univ. of Washington Press. Dixson, A. F. 1999. Primate sexuality. New York: Oxford Univ. Press. —. 2009. Sexual selection and the origins of human mating systems. New York: Oxford Univ. Press. Dobs, A. S., A. M. Matsumoto, C. Wang, and M. S. Kipnes. 2004. Short-term pharmacokinetic comparison of a novel testosterone buccal system and a testosterone gel in testosterone deficient men. Current Medical Research and Opinion 5:729-38. Domes, G., M. Heinrichs, A. Michel, et al. 2007. Oxytocin improves »mindreading« in humans. Biological Psychiatry 61: 731-33. Donaldson, F. 1971. Emotion as an accessory vital system. Perspectives in Biology and Medicine 15:46-71. Dougherty, E. G. 1955. Comparative evolution and the origin of sexuality. Systematic Zoology 4:145-69. Douglas, C. 1987. The beat goes on. Psychology Today, Nov., 37-42. Dozier, R. W. 2002. Why we hate: Understanding, curbing, and eliminating hate in ourselves and our world. New York: Contemporary Books. Draper, P. 1985. Two views of sex differences in socialization. U: Malefemale differences: A bio-cultural perspective, ed. R. L. Hall, et al. New York:


Praeger. Dupaquier, J., E. Hélin, P. Laslett, et al. 1981. Marriage and remarriage in populations of the past. New York: Academic Press. Durden-Smith, J., and D. Desimone. 1983. Sex and the brain. New York: Arbor House. Dychtwald, K., and J. Flower. 1989. Age wave: The challenges and opportunities of an aging America. Los Angeles: Jeremy P. Tarcher. Earp, B. D., A. Snadberg and J. Savulescu. Forthcoming. The medicalization of love. Cambridge Quarterly of Health Care Ethics. East, R. 1939. Akiga’s story: The Tiv tribe as seen by one of its members. London: Oxford Univ. Press. Easterlin, R. A. 1980. Birth andfortune: The impact of numbers on personal welfare. New York: Basic Books. Eberhard, W. G. 1985. Sexual selection and animal genitalia. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. —. 1987. Runaway sexual selection. Natural History, Dec., 4-8. —. 1990. Animal genitalia and female choice. American Scientist 87:134-41. Eibl-Eibesfeldt, I. 1970. Ethology: The biology of behavior. New York: Holt, Rinehart and Winston. —. 1989. Human ethology. New York: Aldine de Gruyter. Eisenberger, N. L, M. D. Lieberman, and K. D. Williams. 2003. Does rejection hurt? An FMRI study of social exclusion. Science 302:290-92. Ekman, P. 1980. The face of man. New York: Garland STPM Press. —. 1985. Telling lies: Clues to deceit in the marketplace, politics, and marriage. New York: W. W. Norton. Ekman, P. E., R. Sorenson, and W. V. Friesen. 1969. Pan-cultural elements in facial displays of emotion. Science 164:86-88. Elkin, A. P. 1939. Introduction to Aboriginal woman: Sacred and profane, by P. M. Kaberry. London: Routledge and Kegan Paul. Elliott, R., J. L. Newman, O. A. Longe, and J. F. W. Deakin. 2003. Differential response patterns in the striatum and orbitofrontal cortex to financial reward in humans: A parametric functional magnetic resonance imaging study. Journal of Neuroscience 23(1): 303-7. Ellis, B., and D. Symons. 1990. Sex differences in sexual fantasy: An evolutionary psychological approach. Paper presented at the annual meeting of the Human Behavior and Evolution Society, Los Angeles.


Ellison, P. 2001. On fertile ground. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Ember, M., and C. R. Ember. 1979. Male-female bonding: A cross-species study of mammals and birds. Behavior Science Research 14:37-56. Emlen, S. T., and L. W. Oring. 1977. Ecology, sexual selection and the evolution of mating systems. Science 197:215-23. Engels, F. [1884] 1954. Origin of the family, private property, and. the state. Trans. Ernest Untermann. Moscow: Foreign Languages Publishing House. Epstein, C. 1988. Deceptive Distinctions: Sex, gender and the social order. New York: Russell Sage. Espenshade, T. J. 1985. Marriage trends in America: Estimates, implications, and underlying causes. Population and Development Review 11 (2): 193245. Etienne, M., and E. Leacock, eds. 1980. Women and colonization: Anthropological perspectives. New York: Praeger. Evans, M. S. 1987. Women in twentieth-century America: An overview. U: The American Woman: 1987-88, ed. S. E. Rix. New York: W. W. Norton. Eveleth, P. B. 1986. Timing of menarche: Secular trend and population differences. U: School-age pregnancy and parenthood: Biosocial dimensions, ed. J. B. Lancaster and B. A. Hamburg. New York: Aldine de Gruyter. Fabre-Nys, C. 1997. Male faces and odors evoke differential patterns of neurochemical release in the mediobasal hypothalamus of the ewe during estrus: an insight into sexual motivation. European Journal of Neuroscience 9:1666-77. â&#x20AC;&#x201D;. 1998. Steroid control of monoamines in relation to sexual behavior. Reviews of Reproduction 3(1): 31-41. Farah, M. 1984. Marriage and sexuality in Islam: A translation of al-Ghdzali Book on the Etiquette of Marriage from the Ihya. Salt Lake City: Univ. of Utah Press. Fedigan, L. M. 1982. Primate paradigms: Sex roles and social bonds. Montreal: Eden Press. Fehrenbacker, G. 1988. Moose courts cows, and disaster. Standard-Times (New Bedford, MA), Jan. 23. Feinman, S., and G. W. Gill. 1978. Sex differences in physical attractiveness preferences. Journal of Social Psychology 105:43-52. Feld, A., ed. 1990. How to stay married in the 90s. Brideâ&#x20AC;&#x2122;s, Dec., 126. Fennema, E. 1990. Justice, equity and mathematics education. U: Mathematics and gender, ed. E. Fennema and G. C. Leder. New York:


Teachers College Press. Fennema, E. and G. C. Leder, eds. 1990. Mathematics and gender. New York: Teachers College Press. Field, T. M., R. Woodson, R. Greenberg, et al. 1982. Discrimination and imitation of facial expressions by neonates. Science 218:179-81. Finkel, E. J., P. W. Eastwick, B. R. Karney, et al. 2012. Online Dating: A critical analysis from the perspective of psychological science. Psychological Science in the Public Interest. 13: 3-66. Finn, M. V., and B. S. Low. 1986. Resource distribution, social competition and mating patterns in human societies. U: Ecological Aspects of Social Evolution, ed. D. I. Rubenstein and R. W. Wrangham. Princeton: Princeton Univ. Press. Fisher, H. E. 1975. The loss of estrous periodicity in hominid evolution. PhD diss., Univ. of Colorado, Boulder. —. 1982. The sex contract: The evolution of human behavior. New York: William Morrow. —. 1987. The four-year itch. Natural History, Oct., 22-33. —. 1989. Evolution of human serial pairbonding. American Journal of Physical Anthropology 78:331-54. —. 1991. Monogamy, adultery and divorce in cross-species perspective. U: Man and Beast Revisited, ed. M. H. Robinson and L. Tiger. Washington, DC: Smithsonian Institution Press. —. 1992. Anatomy of love: The natural history of monogamy, adultery, and divorce. New York: Norton. —. 1998. Lust, attraction, and attachment in mammalian reproduction. Human Nature, 9(1): 23-52. —. 1999. The first sex: The natural talents of women and how they are changing the world. New York: Random House. —. 2004. Why we love: The nature and chemistry of romantic love. New York: Henry Holt. —. 2006. The drive to love: The neural mechanism for mate choice. U: The Psychology of Love, 2nd edition, ed. J. R. Sternberg and M. L. Barnes. New Haven: Yale Univ. Press. —. 2009. Why him? Why her? New York: Henry Holt. —. 2012. We have chemistry! The role of four primary temperament dimensions in mate choice and partner compatibility. The Psychotherapist 52 (Autumn 2012): 8-9.


—. 2014. The Tyranny of love: Love addiction—an anthropologists view. U: Behavioral addictions: Criteria, evidence and treatment. K. P. Rosenberg and L. C. Feder, eds. 237-60. New York: Elsevier. —. 2015. Slow love: How casual sex may be improving Americas marriages. Nautilus, March 5. —. In preparation. Human divorce patterns: An update. Fisher, H. E., A. Aron, and L. L. Brown. 2005. Romantic love: An fMRI study of a neural mechanism for mate choice. Journal of Comparative Neurology 493:58-62. —. 2006. Romantic love: A mammalian brain system for mate choice. U: »The Neurobiology of Social Recognition, Attraction and Bonding, ed. Keith Kendrick, Philosophical Transactions of the Royal Society: Biological Sciences 361:2173-86. Fisher, H. E., A. Aron, D. Mashek, H. Li, G. Strong, and L. L. Brown. 2002. The neural mechanisms of mate choice: A hypothesis. Neuroendocrinology Letters Suppl 4, 23:92-97. Fisher, H. E., A. Aron, D. Mashek, et al. 2003. Early stage intense romantic love activates cortical-basal-ganglia reward/motivation, emotion and attention systems: an fMRI study of a dynamic network that varies with relationship length, passion intensity and gender. Poster presented at the Annual Meeting of the Society For Neuroscience, New Orleans, November 11. Fisher, H. E., and J. A. Thomson, Jr. 2007. Lust, romance, attachment: Do the side-effects of serotonin-enhancing antidepressants jeopardize romantic love, marriage and fertility? U: Evolutionary Cognitive Neuroscience, ed. S. M. Platek, J. P. Keenan, and T. K. Shakelford, 245-83. Cambridge, MA: MIT Press. Fisher, FI. E., L. L. Brown, A. Aron, et al. 2010. Reward, addiction, and emotion regulation systems associated with rejection in love. J. Neurophysiology 104:51-60. Fisher, H. E., H. D. Island, J. Rich, D. Marchalik, and L. L. Brown. 2015- Four broad temperament dimensions: Description, convergent validation correlations, and comparison with the Big Five. Frontiers in Psychology: Personality and Social Psychology 6:1098. Fisher, H. E., J. Rich, H. D. Island, and D. Marchalik. 2010. The second to fourth digit ratio: A measure of two hormonally-based temperament dimensions. Journal of Personality and individual differences 49 (7):773-77.


Fishman, S. M., and D. V. Sheehan. 1985. Anxiety and panic: Their cause and treatment. Psychology Today, April, 26-32. Flinn, M. V., and B. S. Low. 1986. Resource distribution, social competition and mating patterns in human societies. U: Ecological aspects of social evolution, ed. D. I. Rubenstein and R. W. Wrangham. Princeton: Princeton Univ. Press. Foley, R. A., and P. C. Lee. 1989. Finite social space, evolutionary pathways, and reconstructing hominid behavior. Science 243:901-6. Ford, C. S., and F. A. Beach. 1951. Patterns of sexual behavior. New York: Harper and Brothers. Forsyth, A. 1985. Good scents and bad. Natural Flistory, Nov., 25-32. Fortune, R. 1963. Sorcerers ofDobu. New York: Dutton. Fossey, D. 1979. Development of the mountain gorilla (Gorilla gorilla beringei): The first thirty-six months. U: The great apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/Cummings. —. 1983. Gorillas in the mist. Boston: Houghton Mifflin. Foucault, M. 1985. The History of sexuality. Vol. 2, The use of pleasure. Trans. R. Hurley. New York: Pantheon. Fouts, D. 1983. Louis tries his hand at surgery. Friends of Washoe 3(4). Fox, R. 1972. Alliance and constraint: Sexual selection in the evolution of human kinship systems. U: Sexual selection and the descent of man, ed. B. Campbell. Chicago: Aldine. —. 1980. The Red lamp of incest. New York: E. P. Dutton. Fraley, R. C., and P. R. Shaver. 2000. Adult romantic attachment: Theoretical developments, emerging controversies, and unanswered questions. Review of General Psychology 4:132-54. Frank, R. 1985. Choosing the right pond: Human behavior and the quest for status. New York: Oxford Univ. Press. Frascella, J„ M. N. Potenza, L. L. Brown, and A. R. Childress. 2010. Shared brain vulnerabilities open the way for nonsubstance addictions: Carving addiction at a new joint? Annals of the New York Academy of Sciences, 1187:294-315. Frayer, D. W., and M. H. Wolpoff. 1985. Sexual Dimorphism. Annual Review of Anthropology 14:429-73. Frayser, S. 1985. Varieties of sexual experience: An anthropological perspective on human sexuality. New Piaven: HRAF Press. Frazer, J. G. [1922] 1963. The golden bough. New York: Macmillan.


Freud, S. 1918. Totem and taboo. Trans. A. A. Brill. New York: Moffat, Yard. Friedl, E. 1975. Women and men-. An anthropologist’s view. New York: Holt, Rinehart and Winston. Frisch, R. E. 1978. Population, food intake and fertility. Science 199:22-30. —. 1984. Body fat, puberty, and fertility. Biological Reviews 59:161-88. Frisch, R. E., and R. Revelle. 1970. Height and weight at menarche and a hypothesis of critical weights and adolescent events. Science 169:397-99. Fuller, C. J. 1976. The Nayars today. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press. Furstenberg, F. F., Jr. 1981. Remarriage and intergenerational relations. U: Aging: Stability and changes in the family, ed. R. W. Fogel et al. New York: Academic Press. Furstenberg, F. F., Jr., and G. B. Spanier. 1984. Recycling the family: Remarriage after divorce. Beverly Hills, CA: Sage Publications. Gage, R. L. 1979. Fox family. New York: Weatherhill/Heibonsha. Galdikas, B. M. F. 1979. Orangutan adaptation at Tanjung Putting Reserve: Mating and ecology. U: The Great Apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/Cummings. —. 1989. Body weight and reproduction. Science 246:432. —. 1995. Reflections of Eden: My years with Orangutans of Borneo. Boston: Little Brown. 144-45. Galdikas, B. M. F„ and J. W. Wood. 1990. Birth spacing patterns in humans and apes. American Journal of Physical Anthropology 83:185-91. Gallup, G. G. 1982. Permanent breast enlargement in human females: A socio-hiological analysis. Journal of Human Evolution 11:597-601. Gangestad, S. W., and R. Thornhill. 1997. The evolutionary psychology of extrapair sex: the role of fluctuating asymmetry. Evolution and Human Behavior 18(2): 69-88. Gangestad, S. W., R. Thornhill, and R. A. Yeo. 1994. Facial attractiveness, developmental stability, and fluctuating asymmetry. Ethology and Sociobiology 15:73-85. Garcia, J. R., and H. E. Fisher. 2015. Why we hook up: Searching for sex or looking for love. U: Gender, sex, and politics: In the streets and between the sheets in the 21st century, ed. S. Tarrant. New York: Routledge. Garcia, J. R., J. MacKillop, E. L. Aller, et al. 2010. Associations between the dopamine D4 receptor gene variation with both infidelity and sexual promiscuity. PLoS ONE 5:el4162.


Garcia, J. R., and C. Reiber. 2008. Hook-up behavior: A biopsychosocial perspective. Journal of Social, Evolutionary and Cultural Psychology 2(4): 192-208. Garcia, J. R., C. Reiber, S. G. Massey, and A. M. Merriwether. 2012. Sexual hookup culture: A review. Review of General Psychology 16:161-76. Gargett, R. H. 1989. Grave shortcomings: The evidence for Neanderthal burial. Current Anthropology 30:157-90. Garver-Apgar, C. E., S. W. Gangestad, R. Thornhill, et al. 2006. »Major histocompatibility complex alleles, sexual responsivity, and unfaithfulness in romantic couples.« Psychological Science 17 (10): 830-35. Gaulin, S. J., and J. Boster. 1985. Cross-cultural differences in sexual dimorphism: Is there any variance to be explained? Ethology and Sociobiology 6:219-25. Gaulin, S. J., and R. W. FitzGerald. 1989. Sexual selection for spatial-learning ability. Animal Behavior 37:322-31. Gaulin, S. J., and M. J. Konner. 1977. On the natural diet of primates, including humans. U: Nutrition and the brain. Vol. 1, ed. R. and J. Wurtman. New York: Raven Press. Gehlback, F. R. 1986. Odd couples of suburbia. Natural History, July, 56-66. Geschwind, N. 1974. The anatomical basis of hemispheric differentiation. U: Hemispheric function of the human brain, ed. S. J. Dimond and J. G. Beaumont. New York: John Wiley. Geschwind, N. G., and A. M. Galaburda. 1985. Cerebral lateralization. Biological mechanisms, associations and pathology: A hypothesis and a program for research. Archives of Neurology 42: 428-59. Gibbons, A. 1990a. Our chimp cousins get that much closer. Science 250:376. —. 1990b. Paleontology by bulldozer. Science 247:1407-9. —. 1991. First hominid finds from Ethiopia in a decade. Science 251:1428. —. 2010. Close encounters of a prehistoric kind. Science 328:680-84. —. 2011. Who were the Denisovans? Science 333:1084-87. Gibbs, H. L., P. J. Weatherhead, P. T. Boag, et al. 1990. Realized reproductive success of polygynous redwinged blackbirds revealed by DNA markers. Science 250:1394-97. Gibson, K. R. 1981. Comparative neuroontogeny, its implications for the development of human intelligence. U: Infancy and epistemology, ed. G. Butter-worth. Brighton, UK: Harvester Press. Gies, R, and J. Gies. 1978. Women in the Middle Ages. New York: Barnes


and Noble. Giese, J. 1990. A communal type of life, and dinners for everyone. New York Times, Sept. 27. Gilligan, C. 1982a. U: a different voice. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. —. 1982b. Why should a woman be more like a man? Psychology Today, June, 70-71. Gilligan, C., and G. Wiggins. 1988. The origins of morality in early childhood relationships. U: Mapping the moral domain, ed. C. Gilligan, et al. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Gingrich, B., Y. Liu, C. Cascio, et al. 2000. D2 receptors in the nucleus accum-bens are important for social attachment in female prairie voles (Microtus ochrogaster). Behavioral Neuroscience 114(1): 173-83. Givens, D. B. 1983. Love signals: How to attract a mate. New York: Crown. —. 1986. The big and the small: Toward a paleontology of gesture. Sign Language Studies 51:145-70. Gladkih, M. I., N. L. Kornieta, and O. SofFer. 1984. Mammoth-bone dwellings on the Russian plain. Scientific American 251 (5): 164-75. Glass, S., and T. Wright. 1985. Sex differences in type of extramarital involvement and marital dissatisfaction. Sex Roles 12:1101-20. —. 1992. Justifications for extramarital relationships: The association between attitudes, behaviors, and gender. Journal of Sex Research 29.'361-87. Glenn, N., and M. Supancic. 1984. The social and demographic correlates of divorce and separation in the United States: An update and reconsideration. Journal of Marriage and the Family 46:563-75. Glick, P. C. 1975. Some recent changes in American families. Current Population Reports, Social Studies Series P-23, no. 52. Washington, DC: U.S. Bureau of the Census. Goldberg, S. 1973. The inevitability of patriarchy. New York: William Morrow. Goldin, C. 1990. Understanding the gender gap: An economic history of American women. New York: Oxford Univ. Press. —. 1991. A conversation with Claudia Goldin. Harvard Gazette, Feb. 1, 5-6. Goldizen, A. W. 1987. Tamarins and marmosets: Communal care of offspring. U: Primate Societies, ed. B. B. Smuts et al. Chicago: Univ. of Chicago Press. Goldstein, B. 1976. Human sexuality. New York: McGraw-Hill.


Goldstein, M. C. 1976. Fraternal polyandry and fertility in a high Himalayan village in N. W. Nepal. Human Ecology 4 (3): 223-33. —. 1987. When brothers share a wife. Natural History, March, 39-49. Goleman, D. 1981. The 7,000 faces of Dr. Ekman. Psychology Today, Feb., 43-49. —. 1986. Two views of marriage explored: His and hers. New York Times, April 1. —. 1989. Subde but intriguing differences found in the brain anatomy of men and women. New York Times, April 11. Golombok, S., and F. Tasker. 1996. Do parents influence the sexual orientation of their children. Developmental Psychology 32 (1): 3-11. Goodale, J. C. 1971. Tiwi wives: A study of the women of Melville Island, North Australia. Seattle: Univ. of Washington Press. Goodall, J. 1968. The behavior of free-ranging chimpanzees in the Gombe Stream Reserve. Animal Behavior Monographs 1:161-311. —. 1970. Tool-using in primates and other vertebrates. Advanced Studies of Behavior 3:195-249. —. 1977. Watching, watching, watching. New York Times, Sept. 15. —. 1986. The chimpanzees of Gombe: Patterns of behavior. Cambridge, MA: Belknap Press/Harvard Univ. Press. —. 1988. In the shadow of man. Rev. ed. Boston: Houghton Mifflin. Goodall, J., A. Bandora, E. Bergmann, et al. 1979. Intercommunity interactions in the chimpanzee population of the Gombe National Park. U: The great apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/ Cummings. Goodenough, W. H. 1970. Description and comparison in cultural anthropology. Chicago: Aldine. Goody, J. 1969. Inheritance, property, and marriage in Africa and Eurasia. Sociology 3:55-76. —. 1983. The Development of the family and marriage in Europe. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press. Gordon, A. D. 2006. Scaling of size and dimorphism in primates II: Macroevolution. International Journal of Primatology 27: 63-105. Gorer, G. 1938. Himalayan village: An account of the Lepchas of Sikkim. London: Michael Joseph. Gough, E. K. 1968. The Nayars and the definition of marriage. U: Marriage,


family, and residence, ed. P. Bohannan and J. Middleton. Garden City, NY: Natural History Press. Gould, J. L. 1982. Ethology: The mechanisms and evolution of behavior. New York: W. W. Norton. Gould, J. L., and C. G. Gould. 1989. The ecology of attraction: Sexual selection. New York: W. H. Freeman. Gould, S. J. 1977. Ontogeny and phytogeny. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. —. 1981. The mismeasure of man. New York: W. W. Norton. —. 1987a. Freudian slip. Natural History, Feb., 14-19. —. 1987b. Steven Jay Gould replies to John Alcocks »Ardent Adaptationism«. Natural History, April, 4. Gove, C. M. 1989. Wife lending: Sexual pathways to transcendence in Eskimo culture. U: Enlightened Sexuality, ed. G. Feuerstein. Freedom, CA: Crossing Press. Graham, C. A., and W. C. McGrew. 1980. Menstrual synchrony in female undergraduates living on a coeducational campus. Psychoneuroendocrinology 5:245-52. Gray, J. P., and L. D. Wolfe. 1983. Human female sexual cycles and the concealment of ovulation problem. Journal of Social and Biological Structures 6:345-52. Gray, P. B., and J. R. Garcia. 2013. Evolution and human sexual behavior. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Greeley, A. 1994. Marital infidelity. Society 31: 9-13. Green, R. E., J. Krause, A. Briggs, et al. 2010. A draft sequence of the Neanderthal genome. Science 328: 710-26. Greenfield, L. O. 1980. A late-divergence hypothesis. American Journal of Physical Anthropology 52:351-66. —. 1983. Toward the resolution of discrepancies between phenetic and paleontological data bearing on the question of human origins. U: New Interpretations of Ape and Human Ancestry, ed. R. L. Ciochon and R. S. Corruccini. New York: Plenum Press. Gregersen, E. 1982. Sexual practices: The story of human sexuality. London: Mitchell Beazley. Gregg, S. A. 1988. Foragers and farmers: Population interaction and agricultural expansion in prehistoric Europe. Chicago: Univ. of Chicago Press.


Gregor, T. 1985. Anxious pleasures: The sexual lives of an Amazonian people. Chicago: Univ. of Chicago Press. Griffin, D. R. 1984. Animal thinking. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Griffin-Shelley, E. 1991. Sex and love: Addiction, treatment and recovery. West-port, CT: Praeger. Grine, F. E. 1989. Evolutionary history of the robust Australopithecines. New York: Aldine de Gruyter. Gubernick, D. J. Forthcoming. Biparental care and male-female relations in mammals. U: Infanticide and Parental Care, ed. S. Parmigiana and F. S. vom Saal. London: Harwood Academic. Guttentag, M., and P. F. Secord. 1983. Too many women? The sex ratio question. Beverly Hills, CA: Sage Publications. Hagen, E. H. 2011. Evolutionary theories of depression: A critical review. Canadian Journal of Psychiatry 56:716-26. Haidt, J. 2012. The righteous mind: Why good people are divided by politics and religion. New York: Pantheon. Hall, E. T. 1959. The silent language. New York: Doubleday. —. 1966. The hidden dimension. New York: Anchor. —. 1976. Beyond Culture. New York: Doubleday/Anchor. Hall, J. A. 1984. Nonverbal sex differences. Baltimore: Johns Hopkins Univ. Press. —. 1978. Decoding wordless messages. Human Nature, May, 68-75. Hall, J. A., R. Rosenthal, D. Archer, et al. 1977. The profile of nonverbal sensitivity. U: Advances in Psychological Assessment. Vol. 4, ed. P. McReynolds. San Francisco: Jossey-Bass. Hall, R. L. 1982. Sexual dimorphism in Homo Sapiens: A question of size. New York: Praeger. Hall, T. 1987. Infidelity and women: Shifting patterns. New York Times, June 1. Halpern, H. M. 1982. How to break your addiction to a person. New York: McGraw-Hill. Hamer, D. H., S. Hu, V. L. Magnuson, et al. 1993. A Linkage between DNA markers on the X chromosome and male sexual orientation. Science 261: 321-27. Hames, R. B. 1988. The allocation of parental care among the Ye’kwana. U: Human reproductive behavior: A Darwinian perspective, ed. L. Betzig, M.


Borgerhoff Mulder, and P. Turke. New York: Cambridge Univ. Press. Hamilton, W. D. 1964. The genetical evolution of social behaviour: I. and II. Journal of Theoretical Biology 7:1-52. —. 1980. Sex versus non-sex versus parasite. Oikos 35:282-90. Hamilton, W. D., P. A. Henderson, and N. A. Moran. 1981. Fluctuation of environment and coevolved antagonist polymorphism as factors in the maintenance of sex. U: Natural Selection and Social Behavior, ed. R. D. Alexander and D. W. Tinkle. New York: Chiron Press. Hamilton, W. D., and M. Zuk. 1982. Heritable true fitness and bright birds: A role for parasites? Science 218:384-87. Hammock, E. A., and L. J. Young. 2002. Variation in the vasopressin Via receptor promoter and expression: Implications for inter- and intraspecfic variation in social behaviour. European Journal of Neuroscience 16:399-402. Harcourt, A. H. 1979a. Social relationships between adult male and female mountain gorillas in the wild. Animal Behavior 27:325-42. —. 1979b. The social relations and group structure of wild mountain gorillas. U: The Great Apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/Cummings. Harris, H. 1995. Rethinking Heterosexual Relationships in Polynesia: A Case Study of Mangaia, Cook Island. U: Romantic Passion: A Universal Experience? ed. W. Jankowiak. New York: Columbia Univ. Press. Harris, John M. Rutgers University. Personal communication. Harris, M. 1977. Why men dominate women. New York Times Magazine, Nov. 13,46, 115-23. —. 1981. America now: The anthropology of a changing culture. New York: Simon and Schuster. Harrison, R. J. 1969. Reproduction and reproductive organs. U: The biology of marine mammals, ed. H. T. Andersen. New York: Academic Press. Harrison, T. 2010. Apes among the tangled branches of human origins. Science 327:532-533. Hart, C. W. M., and A. R. Pilling. 1960. The Tiwi of North Australia. New York: Holt, Rinehart and Winston. Harwood, D. M. 1985. Late Neogene climate fluctuations in the southern high-latitudes: Implications of a warm Pliocene and deglaciated Antarctic continent. South African Journal of Science 81:239-41. Hassan, F. 1980. The growth and regulation of human population in prehistoric times. U: Biosocial Mechanism of Population Regulation, ed. M.


N. Cohen et al. New Haven: Yale Univ. Press. Hatfield, E. 1988. Passionate and companionate love. U: The Psychology of Love, ed. R. J. Sternberg and M. L. Barnes, 191. New Haven: Yale Univ. Press. Hatfield, E., and R. Rapson. 1987. Passionate love/sexual desire: Can the same paradigm explain both? Archives of Sexual Behavior 16:259-78. —. 1996. Love and sex: Cross-cultural perspectives. Needham Heights, MA: Allyn and Bacon. Hatfield, E. and S. Sprecher. 1986. Measuring passionate love in intimate relationships. Journal of Adolescence 9:383-410. Hausfater, G., and S. B. Hrdy. 1984. Infanticide: Comparative and evolutionary perspectives. New York: Aldine. Hawkes, K., K. Hill, and J. F. O’Connell. 1982. Why hunters gather: Optimal foraging and the Ache of eastern Paraguay. American Ethnologist 9:379-98. Hawkes, K., J. F. O’Connell, N. G. Blurton Jones, et al. 1998. Grandmothering, menopause, and the evolution of human life histories. Proceedings of the National Academy of Sciences 95 (3): 1336-39. Hay, R. L., and M. D. Leakey. 1982. The fossil footprints of Laetoli. Scientific American, Feb., 50-57. Hazan, C., and L. M. Diamond. 2000. »The place of attachment in human mating.« Review of General Psychology 4:186-204. Hazan, C., and P. R. Shaver. 1987. Romantic love conceptualized as an attachment process .Journal of Personality and Social Psychology 52:511-24. Heider, K. G. 1976. Dani sexuality: A low energy system. Man 11:188-201. Henley, N. 1977. Body politics: Power, sex and nonverbal communication. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall. Henrich, J., R. Boyd, and P. J. Richerson. 2012. The puzzle of monogamous marriage. Philosophical Transactions of the Royal Society, B: Biological Sciences, 367ff. Henry, D. J. 1985. The little foxes. Natural History, Jan., 46-56. Henry, J. 1941 .Jungle people. New York: J. J. Augustine. Hess, E. H. 1975. The tell-tale eye. New York: Van Nostrand Reinhold. Hewlett, B. S. 1991. Demography and childcare in preindustrial societies. Journal of Anthropological Research 47:1-37. —. ed. 1992. Father child relations. New York: Aldine de Gruyter. Hiatt, L. R. 1989. On cuckoldrv. Journal of Social and Biological Structures


12:53-72. Hill, K. R., R. S. Walter, M. Bozicevic, et al. 2011. Co-residence patterns in hunter-gatherer societies show unique human social structure. Science 331:1286-89. Hite, S. 1981. The Hite report on male sexuality. New York: Ballantine. Hochschild, A., with A. Machung. 1989. The second shift. New York: Viking. Holloway, R. L. 1985. The poor brain of Homo sapiens neanderthalensis: See what you please... U: Ancestors: The hard evidence, ed. E. Delson. New York: Alan R. Liss. Hopson, J. L. 1979. Scent signals: The silent language of sex. New York: William Morrow. —. 1980. Scent: Our hot-blooded sense. Science Digest Special, Summer, 5253, 110. Howell, 1. M. 1987. Early farming in northwestern Europe. Scientific American 257:118-24, 126. Howell, N. 1979. Demography of the Dobe !Kung. New York: Academic Press. Hrdy, S. B. 1981. The woman that never evolved. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. —. 1983. Heat loss. Science 83, Aug., 73-78. —. 1986. Empathy, polyandry, and the myth of the coy female. U: Feminist approaches to science, ed. R. Bleier. New York: Pergamon Press. Hughes, S. M., F. Dispenza, and G. G. Gallup. 2004. Ratings of voice attractiveness predict sexual behavior and body configuration. Evolution and Human Behavior 25:295-304. Hughes, S. M., M. A. Harrison, and G. G. Gallup. 2007. Sex differences in romantic kissing among college students: An evolutionary perspective. Evolutionary Psychology 5 (3): 617-31. Human Genome Project. 2014. Hunt, M. M. 1959. The natural history of love. New York: Alfred A. Knopf. —. 1974. Sexual behavior in the 1970s. Chicago: Playboy Press. Hunter, M. S., C. Nitschke, and L. Hogan. 1981. A scale to measure love addiction. Psychological Reports 48:582. Ingalhalikar, M., A. Smith, D. Parker, et al. 2014. Sex differences in the


structural connectome of the human brain. Proceedings of the National Academy of Sciences 111 (2):823-28. Ingmanson, Ellen, antropologinja, osobna komunikacija. Ipsos anketa. 2014. Isaac, B. L., and W. E. Feinberg. 1982. Marital form and infant survival among the Mende of rural upper Bambara chiefdom, Sierra Leone. Human Biology 54:627-34. James, S. R. 1989. Hominid use of fire in the Lower and Middle Pleistocene: A review of the evidence. Current Anthropology 30:1-26. Jankowiak, W. R. 1992. Sex, death and hierarchy in a Chinese city: An anthropological account. New York: Columbia Univ. Press. Jankowiak, W. R., and E. F. Fischer. 1992. A cross-cultural perspective on romantic love. Ethnology 31 (2): 149-55. Jankowiak, W. R., and M. D. Hardgrave. 2007. Individual and societal responses to sexual betrayal: A view from around the world. Electronic Journal of Human Sexuality 10. Jankowiak, W. Râ&#x20AC;&#x17E; S. L. Volsche and J. R. Garcia. 2015. In press. Is the romantic/sexual kiss a near human universal? American Anthropologist 117 (3): 535-39. Jarman, M. V. 1979. Impala social behavior: Territory, hierarchy, mating and use of space. Fortschritte Verhaltensforschung 21:1-92. Jenni, D. A. 1974. Evolution of polyandry in birds. American Zoology 14:129-44. Jespersen, O. [1922] 1950. Language: Its nature, development and origin. London: George Allen and Unwin. Jia, L., and H. Weiwen. 1990. The story of Peking Man: From archaeology to mystery. New York: Oxford Univ. Press. Johanson, D. C., ed. 1982. Pliocene hominid fossils from Hadar, Ethiopia. American Journal of Physical Anthropology 57:373-402. Johanson, D. C., and M. Edey. 1981. Lucy: The beginnings of humankind. New York: Simon and Schuster. Johanson, D. C., and J. Shreeve. 1989. Lucyâ&#x20AC;&#x2122;s child: The discovery of a human ancestor. New York: William Morrow. Johanson, D. C., and T. D. White. 1979. A systematic assessment of early African hominids. Science 203:321-30. Johansson, S. 2013. The talking Neanderthals: What do fossils, genetics, and archeology say? Biolinguistics 7:35-74.


Johnson, A. W., and T. Earle. 1987. The evolution of human societies: From foraging group to agrarian state. Stanford, CA: Stanford Univ. Press. Johnson, L. L. 1989. The Neanderthals and population as prime mover. Current Anthropology 30:534-35. Johnson, R. A. 1983. We: Understanding the psychology of romantic love. San Francisco: Harper and Row. Johnson, S. C. 1981. Bonobos: Generalized hominid prototypes or specialized insular dwarfs? Current Anthropology 22:363-75. Jones, E., and K. Hill. 1993. Criteria of facial attractiveness in five populations. Human Nature 4:271-96. Jorgensen, W. 1980. Western Indians. San Francisco: W. H. Freeman. Jost, A. 1972. A new look at the mechanisms controlling sex differentiation in mammals. Johns Hopkins Medical Journal 130:38-53. Jungers, W. 1988. Relative joint size and hominoid locomotor adaptations. Journal of Human Evolution 17:247. Kaberry, P. M. 1939. Aboriginal woman: Sacred and profane. London: Routledge and Kegan Paul. Kagan, J., and S. Lamb, eds. 1987. The emergence of morality in young children. Chicago: Univ. of Chicago Press. Kagan, J., J. S. Reznick, and N. Snidman. 1988. Biological Bases of Childhood Shyness. Science 240:167-71. Kano, T. 1979. A pilot study on the ecology of pygmy chimpanzees, Pan paniscus. U: The great apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/Cummings. â&#x20AC;&#x201D;. 1980. Social behavior of wild pygmy chimpanzees (Pan paniscus) of Wamba: A preliminary report. Journal of Human Evolution 9:243-60. Kano, T., and M. Mulavwa. 1984. Feeding ecology of the pygmy chimpanzees (Pan paniscus) of Wamba. U: The pygmy chimpanzee, ed. R. L. Susman. New York: Plenum Press. Kantrowitz, B., and P. Wingert. 1990. Step by step. Newsweek Special Edition, Winter/Spring, 24-34. Kapit, W., R. I. Macey, and E. Meisami. 2000. The physiology coloring book. New York: Addison Wesley Longman. Kay, R. F. 1981. The nut-crackers: A new theory of the adaptations of the Rama-pithecinae. American Journal of Physical Anthropology 55:141-51. Kelly, R. 1995. The foraging spectrum. Washington, DC: Smithsonian Press.


Kimura, D. 1983. Sex differences in cerebral organization for speech and praxic functions. Canadian Journal of Psychology 37:19-35. â&#x20AC;&#x201D;. 1989. How sex hormones boost or cut intellectual ability. Psychology Today, Nov., 63-66. Kinsey, A. C., W. B. Pomeroy, and C. E. Martin. 1948. Sexual behavior in the human male. Philadelphia: W. B. Saunders. Kinsey, A. C., W. B. Pomeroy, C. E. Martin, and P. H. Gebhard. 1953. Sexual behavior in the human female. Philadelphia: W. B. Saunders. Kinzey, W. G. 1987. Monogamous primates: A primate model for human mating systems. U: The Evolution ofEIuman Behavior, ed. W. G. Kinzey. Albany: State Univ. of New York Press. Kirkendall, L. A., and A. E. Gravatt. 1984. Marriage and family: Styles and forms. U: Marriage and the family in the year 2000, ed. L. A. Kirkendall and A. E. Gravatt. Buffalo, NY: Prometheus. Kleiman, D. G. 1977. Monogamy in mammals. Quarterly Review of Biology 52:39-69. Kleiman, D. G., and J. F. Eisenberg. 1973. Comparisons of child and felid social systems from an evolutionary perspective. Animal Behavior 21:637-59. Kleiman, D. G., and J. R. Malcolm. 1981. The evolution of male parental investment in mammals. U: Parental care in mammals, ed. D. J. Gubernick and P. H. Klopfer. New York: Plenum Press. Klein, L. 1980. Contending with colonization: Tlingit men and women in change. U: Woman and colonization, ed. M. Etienne and E. Leacock. New York: Praeger. Klein, Laura. Pacific University. Personal communication. Klein, R. G. 1999. The human career: Human biological and cultural origins, 2. izdanje. Chicago: Univ. of Chicago Press. Klinenberg, E. 2012. Going solo: The extraordinary rise and surprising appeal of living alone. New York: Penguin. Knickmeyer, R., S. Baron-Cohen, P. Raggatt, et al. 2006. Fetal testosterone and empathy. Hormones and Behavior 49: 282-92. Kohlberg, L. 1969. Stage and sequence: The cognitive-developmental approach to socialization. U: Handbook of socialization theory and research, ed. D. A. Goslin. Chicago: Rand McNally. Kohler, W. 1925. The mentality of apes. London: Routledge and Kegan Paul. Reprint, New York: Liveright, 1976. Konner, M. J. 1982. The tangled wing: Biological constraints on the human


spirit. New York: Harper and Row. â&#x20AC;&#x201D;. 1988. Is orgasm essential? Sciences, March-April, 4-7. Konner, M. J. 2015. Women after all: Sex, evolution and the end of male supremacy. New York: W. W. Norton. Konner, M. J., and C. Worthman. 1980. Nursing frequency, gonadal function, and birth spacing among !Kung hunter-gatherers. Science 207:78891. Koob, G. E, and N. D. Volkow. 2010. Neurocircuitry of addiction. Neuropsychopharmacology 35:217-38. Kramer, K. L., and R. D. Greaves. 2011. Postmarital residence and bilateral kin associations among hunter-gatherers: PumĂŠ foragers living in the best of both worlds. Hum Nat 22:41-63. Kreider, R. 2006. Remarriage in the United States. Poster presented at the annual meeting of the American Sociological Association, Montreal, August 10-14. Krier, B. A. 1988. Why so many singles? Los Angeles Times, June 26. Kristof, N. D. 1991. Love, the starry-eyed kind, casts spell on China. New York Times, March 6. Kruuk, H. 1972. The spotted hyena: A study of predation and social behavior. Chicago: Univ. of Chicago Press. Kummer, H. 1968. Social organization of Hamadryas baboons. Chicago: Univ. of Chicago Press. Kuroda, S. 1984. Interaction over food among pygmy chimpanzees. U: The pygmy chimpanzee, ed. R. L. Susman. New York: Plenum Press. Lacey, W. K. 1973. Women in democratic Athens. U: Women: From the Greeks to the French Revolution, ed. S. G. Bell. Stanford, CA: Stanford Univ. Press. Lack, D. 1968. Ecological adaptations for breeding in birds. London: Methuen. Laitman, J. T. 1984. The anatomy of human speech. Natural History, Aug., 20-27. Laitman, J. T., R. C. Heimbuch, and E. S. Crelin. 1979. The basicranium of fossils hominids as an indicator of their upper respiratory system. American Journal of Physical Anthropology 51:15-34. Lampe, P. E., ed. 1987. Adultery in the United States: Close encounters of the sixth (or seventh) kind. Buffalo: Prometheus. Lancaster, J. B. 1979. Sex and gender in evolutionary perspective. U: Human


sexuality, ed. M. Katchadourian. Berkeley: Univ. of California Press. —. 1986. Human adolescence and reproduction: An evolutionary perspective. U: School-age pregnancy and parenthood, ed. J. B. Lancaster and B. A. Hamburg. New York: Aldine de Gruyter. —. 1992. Parental investment and the evolution of the juvenile phase of the human life course. U: The Origins of Humanness, ed. A. Brooks. Washington, DC: Smithsonian Institution Press. Lancaster, J. B., and C. S. Lancaster. 1983. Parental investment: The hominid adaptation. U: How humans adapt: A biocultural odyssey, ed. D. J. Ortner. Washington, DC: Smithsonian Institution Press. Langlois, J. H„ L. A. Roggman, R. J. Casey, et al. 1987. Infant preferences for attractive faces: Rudiments of a stereotype. Developmental Psychology 23:363-69. Latimer, B. M„ T. D. White, W. H. Kimbel, et al. 1981. The pygmy chimpanzee is not a living missing link in human evolution. Journal of Human Evolution 10:475-88. Laumann, E. O., J. H. Gagnon, R. T. Michael, and S. Michaels. 1994. The social organization of sexuality: Sexual practices in the United States. Chicago: Univ. of Chicago Press. Lawrence, R. J. 1989. The poisoning of eros: Sexual values in conflict. New York: Augustine Moore Press. Lawson, A. 1988. Adultery: An analysis of love and betrayal. New York: Basic Books. Leacock, E. B. 1980. Montagnais women and the Jesuit program for colonization. U: Women and colonization, ed. M. Etienne and E. Leacock. New York: Praeger. —. 1981. Myths of male dominance. New York: Monthly Review Press. —. ed. 1972. The origins of the family, private property and the state, by Frederick Engels with an introduction by Eleanor Burke Leacock. New York: International Publishers. Leakey, M. D. 1971. Olduvai Gorge. Vol. 3. London: Cambridge Univ. Press. Leakey, M. D., and R. L. Hay. 1979. Pliocene footprints in the Laetolil beds at Laetoli, northern Tanzania. Nature 278:317-23. Leakey, M. D., R. L. Hay, G. H. Curtis, et al. 1976. Fossil hominids from the Laetolil Beds. Nature 262:460-66. Lebel, S., E. Trinkaus, M. Faure, et al. 2001. Comparative morphology and paleo-biology of Middle Pleistocene human remains from the Bau del


lAubesier, Vaucluse, France. Proceedings of the National Academy of Sciences 98, 11097-102. LeBoeuf, B. J. 1974. Male-male competition and reproductive success in elephant seals. American Zoologist 14:163-76. Le Clercq, C. 1910. New relation of Gaspesia, ed. W. F. Ganong. Toronto: Champlain Society. Leder, G. C. 1990. Gender differences in mathematics: An overview. U: Mathematics and gender, ed. E. Fennema and G. C. Leder. New York: Teachers College Press. Lee, R. B. 1968. What hunters do for a living, or, How to make out on scarce resources. U: Man the hunter, ed. R. B. Lee and 1. DeVore. New York: Aldine. —. 1980. Lactation, ovulation, infanticide, and women’s work: A study of hun-tergatherer population regulation. U: Biosocial mechanisms of population regulation, ed. M. N. Cohen et al. New Haven: Yale Univ. Press. Lehrman, N. S. 1962. Some origins of contemporary sexual standards .Journal of Religion and Health 1:362-86. —. 1963. Moses, monotheism and marital fidelity. Journal of Religion and Health 3:70-89. Leroi-Gourhan, A. 1975. The flowers found with Shanidar IV: A Neanderthal burial in Iraq. Science 190:562-64. LeVay, S. 1991. A difference in hypothalamic structure between heterosexual and homosexual men. Science 253:1034-37. Levinger, G. 1968. Marital cohesiveness and dissolution: An integrative review. U: Selected studies in marriage and the family, ed. R. R. Winch and L. L. Goodman. 3rd ed. New York: Holt, Rinehart and Winston. Lévi-Strauss, C. 1985. The view from afar. New York: Basic Books. Levitan, S. A., R. S. Belous, and F. Gallo. 1988. What’s happening to the American family? Baltimore: Johns Hopkins Univ. Press. Lewin, R. 1982. How did humans evolve big brains? Science 216:840-41. —. 1983a. Fossil Lucy grows younger, again. Science 219:43-44. —. 1983b. Is the orangutan a living fossil? Science 222:1222-23. —. 1985. Surprise findings in the Taung child’s face. Science 228:42-44. —. 1987a. Africa: Cradle of modern humans. Science 237:1292-95. —. 1987b. Four legs bad, two legs good. Science 235:969-71. —. 1988a. A revolution of ideas in agricultural origins. Science 240:984-86.


—. 1988b. Conflict over DNA clock results. Science 241:1598-1600. —. 1988c. DNA clock conflict continues. Science 241:1756-59. —. 1988d. Subdeties of mating competition. Science 242:668. —. 1989. Species questions in modern human origins. Science 243:1666-67. Lewis, H. T. 1989. Reply to Hominid use of fire in the Lower and Middle Pleistocene: A review of the evidence, by S. R. James. Current Anthropology 30:1-26. Lewis, R. A., and G. B. Spanier. 1979. Theorizing about the quality and stability of marriage. U: Contemporary theories about the family, ed. W. Burr, R. Hill, F. Nye, and I. Reiss. New York: Free Press. Lewis, T., F. Amini, and R. Lannon. 2000. A general theory of love. New York: Random House. Lieberman, P. 1984. The biology and evolution of language. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Liebowitz, M. R. 1983. The chemistry of love. Boston: Little, Brown. Lim, M. M., A. Z. Murphy, and L. J. Young. 2004. Ventral striatopallidal oxytocin and vasopressin Via receptors in the monogamous prairie vole (Microtus ochrogaster). Journal of Comparative Neurology 468: 555-70. Lim, M. M., and L. J. Young. 2004. »Vasopressin-dependent neural circuits underlying pair bond formation in the monogamous prairie vole.« Neuroscience, 125: 35-45. Lindburg, D. G. 1982. Primate obstetrics: The biology of birth. American Journal of Primatology, Supplement 1:193-99. Lloyd, E. A. 2005. The case of the female orgasm. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Lloyd, H. G. 1980. The red fox. London: Batsford. Lloyd, P. 1968. Divorce among the Yoruba. American Anthropologist 70:6781. London, K. A., and B. Foley Wilson. 1988. D-i-v-o-r-c-e. American Demographics, Oct., 22-26. Lovejoy, C. O. 1981. The origin of man. Science 211:341-50. —. 2009. Re-examining human origins in light of Ardipithecus ramidus and the paleobiology of early hominins. Science 326:74-8, 85-93. —. 2010. An enlarged postcranial sample confirms Australopithecus afarensis dimorphism was similar to modern humans. Philosophical Transactions of the Royal Society B, 365: 3355-63.


Low, B. S. 1979. Sexual selection and human ornamentation. U: Evolutionary biology and human social behavior, ed. N. A. Chagnon and W. Irons. North Scituate, MA:Duxbury Press. Low, B. S., R. D. Alexander, and K. M. Noonan. 1987. Human hips, breasts and buttocks: Is fat deceptive? Ethology and Sociobiology 8 (4): 249-58. Lucretius. 1965. On the nature of the universe. New York: Frederick Ungar. Lupyan, G., and R. Dale. 2010. Language structure is partly determined by social structure. PLoS ONE 5 (1): e8559. doi:10.1371/journal.pone.0008559. Maccoby, E. E., and C. N. Jacklin. 1974. The psychology of sex differences. Stanford, CA: Stanford Univ. Press. MacDonald, G., and M. R. Leary. 2005. Why does social exclusion hurt? The relationship between social and physical pain. Psychological Bulletin 131(2): 202-23. Mace, D., and V. Mace. 1959. Marriage: East and West. Garden City, NY: Doubleday/ Dolphin. MacKinnon, J. 1979. Reproductive behavior in wild orangutan populations. U: The great apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/Cummings. MacLean, P. D. 1973. A triune concept of the brain and behaviour. Toronto: Toronto Univ. Press. Maglio, V. J. 1978. Patterns of faunal evolution. U: Evolution of African mammals, ed. V. J. Maglio and H. B. S. Cooke. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Mah, K., and Y. M. Binik. 2002. Do all orgasms feel alike? Evaluating a twodimensional model of the orgasm experience across gender and sexual context. Journal of Sex Research 39: 104-13. Malinowski, B. 1965. Sex and repression in savage society. New York: World. Manning, J. T. 2002. Digit ratio: A pointer to fertility, behavior, and health. New Brunswick, NJ: Rutgers Univ. Press. Manning, J. T., S. Baron-Cohen, S. Wheelwright, and G. Sanders. 2001. The 2nd to 4th digit ratio and autism. Developmental Medicine and Child Neurology 43: 160-64. Manning, J. T. and D. Scutt. 1996. Symmetry and ovulation in women. Human Reproduction 11:2477-80. Manning J. Tâ&#x20AC;&#x17E; D. Scutt, G. H. Whitehouse, et al. 1996. Asymmetry and menstrual cycle in women. Ethology and Sociobiology 17:129-43.


Mansperger, M. C. 1990. The precultural human mating system.Journal of Human Evolution 5:245-59. Marazziti, D„ H. S. Akiskal, A. Rossi and G. B. Cassano. 1999. Alteration of the platelet serotonin transporter in romantic love. Psychological Medicine 29:741-45. Marks, J. 1989. The hominin clad. Science 246:1645. Marlowe, E 1998. The nobility hypothesis: The human breast as an honest signal of residual reproductive value. Human Nature 9:263-71. —. 2000. Paternal investment and the human mating system. Behavioural Processes 51: 45-61. —. 2004. Marital residence among foragers. Current Anthropology 45:27784. —. 2005. Hunter-gatherers and human evolution. Evolutionary Anthropology 14:54-67. —. 2010. The Hadza: Hunter-gatherers of Tanzania. Berkeley: Univ. of California Press. Marriage and Divorce Today. 1987. The hidden meaning: An analysis of different types of affairs. June 1, 1-2. -. 1986. May 12, 1. Martin, M. K., and B. Voorhies. 1975. Female of the species. New York: Columbia Univ. Press. Martin, R. D. 1982. Human brain evolution in an ecological context. 52nd James Arthur Lecture on the Evolution of the Human Brain, American Museum of Natural History, New York. Martinez, I., J. L. Arsuaga, R. Quam, et al. 2008. Human hyoid bones from the Middle Pleistocene site of the Sima de los Huesos (Sierra de Atapuerca, Spain). Journal of Human Evolution 54: 118-24. Mascia-Lees, F. E., J. H. Relethford, and T. Sorger. 1986. Evolutionary perspectives on permanent breast enlargement in human females. American Anthropologist 88:423-29. Maxwell, M. 1984. Human evolution: A philosophical anthropology. New York: Columbia Univ. Press. Maynard Smith, J. 1978. The evolution of sex. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press. Mazur, A., Susman, E. J., and S. Edelbrock. 1997. Sex differences in testosterone response to a video game contest. Evolution and Human Behavior 18(5): 317-26.


McClintock, M. K. 1971. Menstrual synchrony and suppression. Nature 229:244-45. McCorriston, J., and F. Hole. 1991. The ecology of seasonal stress and the origins of agriculture in the Near East. American Anthropologist 93:46-69. McCullough, D. 2001. John Adams. New York: Simon and Schuster. McGinnis, P. R. 1979. Sexual behavior in free-living chimpanzees: Consort relationships. U: The great apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/Cummings. McGrew, W. C. 1974. Tool use by wild chimpanzees in feeding upon driver ants. Journal of Human Evolution 3:501-8. —. 1979. Evolutionary implications of sex dilferences in chimpanzee predation and tool use. U: The great apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/Cummings. —. 1981. The female chimpanzee as a human evolutionary prototype. U: Woman the gatherer, ed. F. Dahlberg. New Haven: Yale Univ. Press. McGuinness, D. 1976. Perceptual and cognitive differences between the sexes. U: Explorations in Sex Differences, ed. B. Lloyd and J. Archer. New York: Academic Press. —. 1979. How schools discriminate against boys. Human Nature, Feb., 8288. —. 1985. Sensory biases in cognitive development. U: Male-female differences: A bio-cultural perspective, ed. R. L. Hall, et al. New York: Praeger. McGuinness, D., and K. H. Pribram. 1979. The origin of sensory bias in the development of gender differences in perception and cognition. U: Cognitive growth and development, ed. M. Bortner. New York: Brunner/Mazel. McGuire, M., M. Raleigh, and G. Brammer. 1982. Sociopharmacology. Annual Review of Pharmacology and Toxicology 22:643-61. McHenry, H. M. 1986. The first bipeds. Journal of Human Evolution 15:177. McHenry, H. M., and C. J. O’Brien. 1986. Comment on H. T. Bunn and E. M. Kroll, Systematic butchery by Plio/Pleistocene hominids at Olduvai Gorge, Tanzania. Current Anthropology 27:431-53. McMillan, V. 1984. Dragonfly monopoly. Natural History, July, 33-38. McWhirter, N., and R. McWhirter. 1975. Guinness book of world records. New York: Sterling. Mead, M. 1935. Sex and temperament in three primitive societies. New York: William Morrow.


—. 1949. Male and female. New York: William Morrow. —. 1966. Marriage in two steps. Redbook, July, 47-49, 84, 86. Mealey, L. 1985. The relationship between social status and biological success: A case study of the Mormon religious hierarchy. Ethology and Sociobiology 6:249-57. Mearns, J. 1991. Coping with a breakup: Negative mood regulation expectancies and depression following the end of a romantic relationship. Journal of Personality and Social Psychology 60:327-34. Meggitt, M. J. 1962. Desert people: A study of the Walbiri aborigines of central Australia. Chicago: Univ. of Chicago Press. Melis, M., S. Spiga, and M. Diana. 2005. The dopamine hypothesis of drug addiction: hypodopaminergic state. International Review of Neurobiology. 63:101-54. Mellars, P. 1989. Major issues in the emergence of modern humans. Current Anthropology 30:349-85. Mellen, S. L. W. 1981. The evolution of love. San Francisco: W. H. Freeman. Mellody, P., A. W. Miller, and J. K. Miller. 1992. Facing love addiction. New York: FlarperCollins. Meloy, J. R., ed. 1998. The psychology of stalking: Clinical and forensic perspectives. San Diego, CA: Academic Press. Meloy, J. R., B. Davis, and J. Lovette. 2001. Risk factors for violence among stalkers. journal of Threat Assessment 1:1-16. Meloy, J. R., and H. E. Fisher. 2005. Some thoughts on the neurobiology of stalking. Journal of Forensic Sciences 50(6): 1472-80. Meston, C. M., and D. M. Buss. 2007. Why women have sex: Understanding sexual motivations from adventure to revenge (and everything in between). New York: Henry Holt. Meston, C. M., and P. F. Frohlic. 2000. »The Neurobiology of Sexual Function.« Archives of General Psychiatry 57:1012-30. Michod, R. E. 1989. What’s love got to do with it? The Sciences, May-June, 22-28. Michod, R. E., and B. R. Levin, eds. 1987. The evolution of sex: An examination of current ideas. Sunderland, MA: Sinauer. Miller, A. J., S. Sassler, and D. Kusi-Appouh. 2011. The specter of divorce: Views from working- and middle-class cohabitors. Family Relations 60:60216.


Miller, G. F. 2000. The mating mind: How sexual choice shaped the evolution of human nature. New York: Doubleday. Miller, J. A. 1983. Masculine/feminine behavior: New views. Science News 124:326. Mitterauer, M., and R. Sieder. 1982. The European family: Patriarchy to partnership from the Middle Ages to the present. Chicago: Univ. of Chicago Press. Miyamoto, M. M., J. L. Slightom, and M. Goodman. 1987. Phylogenetic relations of humans and African apes from DNA sequences in the J/y]-globin region. Science 238:369-72. Mock, D. W., and M. Fujioka. 1990. Monogamy and long-term pair bonding in vertebrates. Trends in Ecology and Evolution 5 (2): 39-43. Moir, A., and D. Jessel. 1989. Brain sex: The real differences between men and women. London: Michael Joseph. Moller, A. P. 1988. Ejaculate quality, testes size and sperm competition in prima tes .Journal of Human Evolution 17:479. Money, J. 1980. Love and love sickness: The science of sex, gender difference, and pair-bonding. Baltimore: Johns Hopkins Univ. Press. —. 1986. Lovemaps: Clinical concepts of sexual/erotic health and pathology, paraphilia, and gender transposition in childhood, adolescence and maturity. New York: Irvington. Money, J., and A. A. Ehrhardt. 1972. Man and woman, boy and girl: The differentiation and dimorphism of gender identity from conception to maturity. Baltimore: Johns Hopkins Univ. Press. Montagu, A. 1937. Coming into being among the Australian aborigines. London: Routledge. —. 1961.Neonatal and infant immaturity in man. Journal of the American Medical Association 178:56-57. —. 1971. Touching: The human significance of the skin. New York: Columbia Univ. Press. —. 1981. Growing young. New York: McGraw-Hill. Montejo, A. L., G. Llorca, J. A. Izquierdo, and F. Rico-Vallademoros. 2001. Incidence of sexual dysfunction associated with antidepressant agents: A prospective multicenter study of 1022 outpatients .Journal of Clinical Psychiatry 62 (3): 1020. Monto, M., and A. Carey. 2013. A New Standard of Sexual Behavior? Are Claims Associated with the »Hookup Culture« supported by Nationally


Representative Data? Paper presented at the American Sociological Association 108th Annual Meeting, Aug. 13. Morais, R. C. 2004. Prozac Nation: Is the party over? Forbes, Sept. 6, 119-24. Morgan, L. H. 1877. Ancient society. New York: World. Morris, D. 1967. The naked ape. New York: McGraw-Hill. —. 1971. Intimate behavior. New York: Bantam. Morrison, P. 1987. Review of Dark caves, bright visions: Life in Ice Age Europe by Randall White. Scientific American 256 (3): 26-27. Morton, Eugene. Dept, of Ornithology, Smithsonian Institution. Osobna komunikacija. Moss, C. 1988. Elephant memories: Thirteen years in the life of an elephantfamily. New York: William Morrow. Murdock, G. P. 1949. Social structure. New York: Free Press. —. 1965. Family stability in non-European culture. U: Culture and society, ed. G. P. Murdock. Pittsburgh: Univ. of Pittsburgh Press. —. 1967. Ethnographic Atlas. Pittsburgh: Univ. of Pittsburgh Press. Murdock, G. R, and D. R. White. 1969. Standard cross-cultural sample. Ethnology 8:329-69. Nadel, S. F. 1942. A black Byzantium: The kingdom ofNupe in Nigeria. London: Oxford Univ. Press. Nadler, R. D. 1975. Sexual cyclicity in captive lowland gorillas. Science 189:813-14. —. 1988. Sexual aggression in the great apes. U: Human sexual aggression, ed. R. A. Prentky and V. L. Quinsey. Annals of the New York Academy of Sciences 528:154-61. Najib, A., J. P. Lorberbaum, S. Kose, et al. 2004. Regional brain activity in women grieving a romantic relationship breakup. American Journal of Psychiatry 161(12): 2245-56. Nemeroff, C. B. 1998. The neurobiology of depression. Scientific American 278:42-49. Nimuendaju, C. 1946. The eastern Timbira. Trans. R. H. Lowie. Univ. of California Publications in American Archaeology and Ethnology, vol. 41. Berkeley: Univ. of California Press. Nishida, T. 1979. The social structure of chimpanzees of the Mahali Mountains. U: The great apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/ Cummings.


Nissen, H. J. 1988. The early history of the ancient Near East, 9000-2000 B.C. Chicago: Univ. of Chicago Press. Nolen-Hoeksema, S., J. Larson, and C. Grayson. 1999. Explaining the gender difference in depressive symptoms. Journal of Personality and Social Psychology 77:1061-72. Oakley, K. P. 1956. Fire as a Paleolithic tool and weapon. Proceedings of the Prehistoric Society 21:36-48. O’Brien, E. M. 1984. What was the acheulean hand ax? Natural History, July, 20-4. Okonjo, K. 1976. The dual-sex political system in operation: Igbo women and community politics in Midwestern Nigeria. U: Women in Africa: Studies in social and economic change, ed. N. J. Hafkin and E. G. Bay. Stanford, CA: Stanford Univ. Press. O’Leary, K. D„ B. P. Acevedo, A. Aron, et al. 2011. Is long-term love more than a rare phenomenon?: If so,what are its correlates? Social Psychological and Personality Science, 3(2):24l-49. Ophir, A. G., J. O. Wolff, and S. M. Phelps. 2008. Variation in the neural VlaR predicts sexual fidelity and space use among male prairie voles in seminatural settings. Proceedings of the National Academy of Sciences 105:124954. Orians, G. H. 1969. On the evolution of mating systems in birds and mammals. American Naturalist 103:589-603. Ortigue, S., F. Bianchi-Demichelli, S. T. Grafton, et al. 2007. The neural basis of love as a subliminal prime: An event-related functional magnetic resonance imaging study. Journal of Cognitive Neuroscience 19:1218-30. Ortner, S. B„ and H. Whitehead. 1981. Introduction: Accounting for sexual meanings. U: Sexual meanings, ed. S. B. Ortner and H. Whitehead. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press. Orzeck, T., and E. Lung. 2005. Big-five personality differences of cheaters and non-cheaters. Current Psychology 24: 274-86. Otten, C. M. 1985. Genetic effects on male and female development and on the seks ratio. U: Male-female differences: A bio-cultural perspective, ed. R. H. Hall et al. New York: Praeger. Pagels, E. 1988. Adam, Eve and the Serpent. New York: Vintage. Palombit, R. A., R. M. Seyfarth, and D. L. Cheney. 1997. The adaptive value of »friendships« to female baboons: Experimental and observational evidence. Animal Behavior 54:599-614.


Panksepp, J. 1998. Affective neuroscience: The foundations of human and animal emotions. New York: Oxford Univ. Press. â&#x20AC;&#x201D;. 2003. Neuroscience: Feeling the pain of social loss. Science 302:237-9. Parker, G. A., R. R. Baker, and V. G. F. Smith. 1972. The origin and evolution of gamete dimorphism and the male-female phenomenon. Journal of Theoretical Biology 36:529-53. Pavelka, M. S., and L. M. Fedigan. 1991. Menopause: A comparative life history perspective. Yearbook of Physical Anthropology 34:13-38. Peck, J. R., and M. W. Feldman. 1988. Kin selection and the evolution of monogamy. Science 240:1672-74. Pedersen, C. A., J. D. Caldwell, G. F. Jirikowsk, and T. R. Insel, eds. 1992. Oxytocin in maternal, sexual and social behaviors. New York: New York Academy of Sciences. Peele, S. 1975. Love and addiction. New York: Taplinger. People. 1986. Unfaithfully yours: Adultery in America. Aug. 18, 85-95. Perper, T. 1985. Sex signals: The biology of love. Philadelphia: ISI Press. Pew Research Center: Social and Demographic Trends. 2010. The decline of marriage and rise of new families. Nov. 18 http://pewsocialtrends. org/2010/11/18. â&#x20AC;&#x201D;. 2013. Love and Marriage. Feb. 13. http://pewsocialtrends.Org/2013/2/13. Pfaff, D. W., and H. E. Fisher. 2012. Generalized brain arousal mechanisms and other biological, environmental and psychological mechanisms that contribute to libido. U: From the couch to the lab: Trends in Neuropsychoanalysis, ed. A. Fotopoulou et al. 65-84. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press. Pfeiffer, J. E. 1982. The creative explosion: An inquiry into the origins of art and religion. New York: Harper and Row. Phillips, R. 1988. Putting asunder: A history of divorce in Western society. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press. Pilbeam, D. 1985. Patterns of hominoid evolution. U: Ancestors: The hard evidence, ed. E. Delson. New York: Alan R. Liss. Pinker, S. 2014. The village effect. New York: Spiegel and Grau. Pitkow, L. J., C. A. Sharer, X. Ren, et al. 2001. Facilitation of affiliation and pair-bond formation by vasopressin receptor gene transfer into the ventral forebrain of a monogamous vole. Journal of Neuroscience 21:7392-96. Pittman, F. 1989. Private lies: Infidelity and the betrayal of intimacy. New York: W. W. Norton. Plavcan, J. M. 2012. Sexual size dimorphism, canine dimorphism and male-


male competition in primates. Where do humans fit in? Human Nature 23:45-67. Plooij, F. X. 1978. Tool-use during chimpanzees bushpig hunt. Carnivore 1:103-6. Posner, R. A. 1992. Sex and reason. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Potts, R. 1984. Home bases and early hominids. American Scientist 72:33847. —. 1988. Early hominid activities at Olduvai. New York: Aldine de Gruyter. —. 1991. Untying the knot: Evolution of early human behavior. U: Man and beast revisited, ed. M. H. Robinson and L. Tiger. Washington, DC: Smithsonian Institution Press. Power, E. 1973. The position of women. U: Women: From the Greeks to the French Revolution, ed. S. G. Bell. Stanford, CA: Stanford Univ. Press. Preti, G., W. B. Cutler, C. R. Garcia, et al. 1986. Human axillary secretions influence women’s menstrual cycles: The role of donor extract of females. Hormones and Behavior 20:474-82. Price, D., and J. A. Brown, eds. 1985. Prehistoric hunter-gatherers: The emergence of cultural complexity. New York: Academic Press. Pruetz, J. D. and T. C. LaDuke. 2010. Brief communication: reaction to fire by savanna chimpanzees (Pan troglodytes verus) at Fongoli, Senegal: conceptualization of »Fire Behavior« and the case for a chimpanzee model. American Journal of Physical Anthropology 141:646-50. Pusey, A. E. 1979. Intercommunity transfer of chimpanzees in Gombe National Park. U: The great apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/Cummings. —. 1980. Inbreeding avoidance in chimpanzees. Animal Behavior 28:543-52. Quadagno, D. M., H. E. Shubeita, J. Deck, and D. Francoeur. 1981. Influence of malsocial contacts, exercise and all-female living conditions on the menstrual cycle. Psychoneuroendocrinology 6:239-44. Queen, S. A., and R. W. Habenstein. 1974. The family in various cultures. Philadelphia: J. B. Lippincott. Quinlan, R„ and M. Quinlan. 2008. Human lactation, pair-bonds and alloparents: A cross-cultural analysis. Human Nature 19:87-102. Radcliffe-Brown, A. R. 1922. The Andaman Islanders. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press. Raleigh, M., M. T. McGuire, G. L. Brammer, et al. Forthcoming. Serotonergic-mechanisms promote dominance acquisition in adult male


vervet monkeys. Brain Research. Rancourt-Laferriere, D. 1983. Four adaptive aspects of the female orgasm. Journal of Social and Biological Structures 6:319-33. Rawson, B., ed. 1986. The family in ancient Rome: New perspectives. Ithaca, NY: Cornell Univ. Press. Rebhun, L. A. 1995. Language of love in northeast Brazil. U: Romantic Passion: A Universal Experience? ed. W. Jankowiak, 252. New York: Columbia Univ. Press. Reich, D., R. E. Green, M. Kircher, et al. 2010. Genetic history of an archaic hominin group from Denisova Cave in Siberia. Nature 468: 1053-60. Reichard, G. S. 1950. Navaho Religion. New York: Bollingen Foundation. Reik, T. 1964. The need to be loved. New York: Bantam. Reiter, R. R. 1975. Introduction to Toward an anthropology of women, ed. R. R. Reiter. New York: Monthly Review Press. â&#x20AC;&#x201D;, ed. 1975. Toward an Anthropology of Women. New York: Monthly Review Press. Reno, P. L., R. S. Meindl, M. A. McCollum, and C. O. Lovejoy. 2003. Sexual dimorphism in Australopithecus afarensis was similar to that of modern humans. Proceedings of the National Academy of Sciences USA 100: 940409. Repenning, C. A., and O. Fejfar. 1982. Evidence for early date of Ubeidiya, Israel, hominid site. Nature 299:344-47. Retallack, G. J., D. P. Dugas, and E. A. Bestland. 1990. Fossil soils and grasses of the Middle Miocene East African grassland. Science 247:1325. Reynaud, M., L. Karila, L. Blecha, and A. Benyamina. 2010. Is love passion an addictive disorder? American Journal of Drug and Alcohol Abuse 36(5): 26167. Roberts, L. 1988. Zeroing in on the sex switch. Science 239:21-23. Rodman, P. S. 1988. Orangutans. Institute of Human Origins Newsletter 6 (1): 5. Rogers, S. C. 1975. Female forms of power and the myth of male dominance: A model of female/male interaction in peasant society. American Ethnologist 2:727-56. Rohrlich-Leavitt, R., B. Sykes, and E. Weatherford. 1975. Aboriginal woman: Male and female, anthropological perspectives. U: Toward an anthropology of women, ed. R. R. Reiter. New York: Monthly Review Press. Rosaldo, M. Z. 1974. Woman, culture, and society: A theoretical overview.


U: Woman, culture, and society, ed. M. Z. Rosaldo and L. Lamphere. Stanford: Stanford Univ. Press. Rosaldo, M. Z., and L. Lamphere, eds. 1974. Women, Culture, and Society. Stanford, CA: Stanford Univ. Press. Rose, M., and R. M. Kreider. 2006. Remarriage in the United States. Poster presented at the annual meeting of the American Sociological Association, Montreal, Aug. 10-14, by the U.S. Bureau of the Census. Rose, M. D. 1983. Miocene hominoid postcranial morphology: monkey-like, apelike, neither, or both? U: New interpretations of ape and human ancestry, ed. R. L. Ciochon and R. S. Corruccini. New York: Plenum Press. Rose, R. M., I. S. Bernstein, T. P. Gordon, and S. F. Cadin. 1974. Androgens and aggression: A review and recent findings in primates. U: Primate aggression, territoriality, and xenophobia, ed. R. L. Holloway. New York: Academic Press. Rose, R. M., J. W. Holaday, and I. S. Bernstein. 1971. Plasma testosterone, dominance rank and aggressive behavior in male rhesus monkeys. Nature 231:366-68. Rosenberg, L. Pâ&#x20AC;&#x17E; and S. Park. 2002. Verbal and spatial functions across the menstrual cycle in healthy young women. Psychoneuroendocrinology 27: 835-41. Rosenblum, A. 1976. The natural birth control book. Philadelphia: Aquarian Research Foundation. Rosenthal, N. E. 2002. The emotional revolution: How the new science of feelings can transform your life. New York: Citadel Press. Rossi, A. 1984. Gender and parenthood. American Sociological Review 49:119. Rowell, T. E. 1972. Female reproductive cycles and social behavior in primates. U: Advances in the study of behavior. Vol. 4, ed. D. S. Lehrman et al. New York: Academic Press. Rudder, C. 2014. Dataclysm: Who we are when we think no oneâ&#x20AC;&#x2122;s looking. New York: Crown. Rue, L. L. 1969. The world of the red fox. Philadelphia: J. B. Lippincott. Ruse, M. 1988. Homosexuality: A philosophical inquiry. Oxford: Basil Blackwell. Russell, M. J. 1976. Human olfactory communication. Nature 260:520-22. Russett, C. E. 1989. Sexual science: The Victorian construction of womanhood. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press.


Rutberg, A. T. 1983. The evolution of monogamy in primates .Journal of Theoretical Biology 104:93-112. Ryan, A. S., and D. C. Johanson. 1989. Anterior dental microwear in Australopithecus afarensis: Comparisons with human and nonhuman primates. Journal of Human Evolution 18:235-68. Ryder, N. B. 1974. The family in developed countries. Scientific American, March, 123-32. Sabelli, H. C. 1991. Rapid treatment of depression with selegilinephenylalanine combination. Letter to the editor.Journal of Clinical Psychiatry 52:3. Sabelli, H. C., L. Carlson-Sabelli, and J. I. Javaid. 1990. The thermodynamics of bipolarity: A bifurcation model of bipolar illness and bipolar character and its psychotherapeutic applications. Psychiatry 53:346-68. Sacks, K. 1971. Comparative notes on the position of women. Paper delivered at the annual meeting of the American Anthropological Association, Washington, DC. —. 1979. Sisters and wives: The past and future of sexual equality. Urbana: Univ. of Illinois Press. Sade, D. S. 1968. Inhibition of son-mother mating among free-ranging rhesus monkeys. Science and Psychoanalysis 12:18-37. Sahlins, M. 1972. Stone Age economics. New York: Aldine. Sanday, P. R. 1974. Female status in the public domain. U: Woman, culture, and society, ed. M. Z. Rosaldo and L. Lamphere. Stanford, CA: Stanford Univ. Press. —. 1981. Female power and male dominance: On the origins of sexual inequality. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press. Sanders, A. R., E. R. Martin, G. W. Beecham, et al. 2015. Genome-wide scan demonstrates significant linkage for male sexual orientation. Psychological Medicine 45 (7): 1379-88. Sapolsky, R. M. 1983. Endocrine aspects of social instability in the olive baboon. American Journal of Primatology 5:365-76. Sarich, V. M., and J. E. Cronin. 1976. Molecular systematics of the primates. U: Molecular anthropology, ed. M. Goodman and R. E. Tashian. New York: Plenum Press. Sarich, V. M., and A. C. Wilson. 1967a. Immunological time scale for hominid evolution. Science 158:1200-3. —. 1967b. Rates of albumin evolution in primates. Proceedings of the


National Academy of Sciences 58:142-48. Savage-Rumbaugh, E. S., and B. J. Wilkerson. 1978. Socio-sexual behavior in Pan paniscus and Pan troglodytes: A comparative study. Journal of Human Evolution 7:327-44. Schaef, A. W. 1989. Escape from intimacy: The pseudo-relationship addictions. San Francisco: Harper and Row. Schaller, G. B. 1972. The Serengeti lion: A study of predator-prey relations. Chicago: Univ. of Chicago Press. Schaller, G. B., and G. R. Lowther. 1969. The relevance of carnivore behavior to the study of early hominids. Southwestern Journal of Anthropology 25:307-41. Schlegel, A. 1972. Male dominance and female autonomy: Domestic authority in matrilineal societies. New Haven: HRAF Press. Schmitt, D. P. 2004a. The big five related to risky sexual behavior across 10 world regions: Differential personality associations of sexual promiscuity and relationship infidelity. European Journal of Personality 18:301-19. â&#x20AC;&#x201D;. 2004b. Patterns and universals of mate poaching across 53 nations: The effects of sex, culture and personality on romantically attracting another persons partner. Journal of Personality and Social Psychology 86:560-84. Schmitt, D. P., and D. M. Buss. 2001. Human mate poaching: Tactics and temptations for infiltrating existing mateships. Journal of Personality and Social Psychology 80: 894-917. Schneider, H. K. 1971. Romantic love among the Turn. U: Human sexual behavior, ed. D. S. Marshall and R. C. Suggs. Englewood Cliffs, NJ: PrenticeHall. Schrire, C., ed. 1984. Past and present in hunter-gatherer societies. New York: Academic Press. Schultz, W. 2000. Multiple Reward Signals in the Brain. Nature Reviews. Neuroscience 1 (Dec. 2000): 199-207. Sefcek, J. A., B. H. Brumbach, G. Vasquez, and G. F. Miller. 2006. The evolutionary psychology of human mate choice: How ecology, genes, fertility, and fashion influence mating behavior. U: Handbook of the evolution of human sexuality, ed. M. Knauth, 125-82. Philadelphia: Haworth Press. Seligman, J. 1990. Variations on a theme. Newsweek Special Edition, Winter/ Spring, 38-46. Service, E. R. 1978. The Arunta of Australia. U: Profiles in ethnology, ed. E.


R. Service. 3rd ed. New York: Harper and Row. Sexuality Today. 1988. Approaching the male of the species. March 7, 5. Shackelford, T. K., Besser, A., and A.T. Goetz. 2008. Personality, marital satisfaction, and probability of marital infidelity. Individual Differences Research 6 (1): 13-25. Shepher, J. 1971. Mate selection among second generation kibbutz adolescents and adults: Incest avoidance and negative imprinting. Archives of Sexual Behavior 1:293-307. —. 1983. Incest—A biosocial view. New York: Academic Press. Sherfey, M. J. 1972. The nature and evolution of female sexuality. New York: Vintage. Sherman, J. 1978. Sex-related cognitive differences: An essay on theory and evidence. Springfield, IL: Charles C. Thomas. Shipman, P. 1984. Scavenger Hunt. Natural History, April, 20-27. —. 1986. Scavenging or hunting in early hominids: Theoretical framework and test. American Anthropologist 88:27-43. —. 1987. Studies of hominid-faunal interaction at Olduvai Gorge. Journal of Human Evolution 15:691-706. Shorey, H. H. 1976. Animal communication by pheromones. New York: Academic Press. Short, R. V. 1976. The evolution of human reproduction. Proceedings of the Royal Society B, 195:3-24. —. 1977. Sexual selection and descent of man. U: Reproduction and evolution, ed. J. H. Calaby and C. Tyndale-Biscoe. Canberra: Australian Academy of Science. —. 1984. Breast-feeding. Scientific American, April, 35-41. Shostak, M. 1981. Nisa: The life and words of a IKung woman. New York: Random House. Sibley, C., and J. Ahlquist. 1984. The phylogeny of hominoid primates, as indicated by DNA-DNA hybridization. Journal of Molecular Evolution 20:211. Silverman, I., and M. Beals. 1990. Sex differences in spatial abilities: Evolutionary theory and data. Paper delivered at the annual meeting of the Human Behavior and Evolution Society, Los Angeles. Silverstein, C. 1981. Man to man: Gay couples in America. New York: William Morrow.


Simons, E. L. 1985. Origins and characteristics of the first hominoids. U: Ancestors: The hard evidence, ed. E. Delson. New York: Alan R. Liss. —. 1989. Human origins. Science 245:1343-50. Simpson-Hebert, M., and S. L. Huffman. 1981. The contraceptive effect of breastfeeding. U: Breastfeeding, ed. E. C. Baer and B. Winikoff. Special Issue of Studies in Family Planning 12 (4): 125-33. Sinclair, A. R. E., M. D. Leakey, and M. Norton-Griffiths. 1986. Migration and hominid bipedalism. Nature 324:307. Singh, D. 1993. Adaptive significance of waist-to-hip ratio and female physical attractiveness. Journal of Personality and Social Psychology 65:293307. —. 2002. Female mate value at a glance: Relationship of waist-to-hip ratio to health, fecundity and attractiveness. Neuroendocrinology Letters Suppl. 4, 23:81-91. Singles in America. 2010, 2011, 2012, 2013, 2014. Attitudes and Behaviors of Singles in America collected annually between 2010-14, using a representative sample based on the U.S. Census (Total 25,000+ singles). Data courtesy of Match.com and Helen Fisher. Slocum, S. 1975. Woman the gatherer: Male bias in anthropology. U: Toward an anthropology of women, ed. R. R. Reiter. New York: Monthly Review Press. Small, M. F. 1988. Female primate sexual behavior and conception: Are there really sperm to spare? Current Anthropology 29:81-100. Smith, B. H. 1986. Dental development in Australopithecus and early Homo. Nature 323:327. Smith, R. L. 1984. Human sperm competition. U: Sperm competition and the evolution of mating systems, ed. R. L. Smith. New York: Academic Press. Smuts, Barbara B. 1985. Sex and friendship in baboons. New York: Aldine de Gruyter. —. 1987. What are friends for? Natural History, Feb., 36-44. —. 1992. Male-infant relationships in nonhuman primates: Parental investment or mating effort? U: Father-child relations, ed. B. Hewlett. New York: Aldine de Gruyter. Solar, C., M. Nunez, R. Gutierrez, et al. 2003. Facial attractiveness in men provides clues to semen quality. Evolution and Human Behavior 24:199-207. Solecki, R. S. 1971. Shanidar: The first flower people. New York: Knopf. —. 1989. On the evidence for Neanderthal burial. Current Anthropology


30:324. Solway, J. S., and R. B. Lee. 1990. Foragers, genuine or spurious? Current Anthropology 31:109-46. Sostek, A. J., and R. J. Wyatt. 1981. The chemistry of crankiness. Psychology Today, Oct., 120. Spencer, R. F. 1959. The North Alaskan Eskimo: A study in ecology and society. Washington, DC: Smithsonian Institution Press. Spiro, M. E. 1958. Children of the kibbutz. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Springer, S. P., and G. Deutsch. 1985. Left brain, right brain. Rev. ed. San Francisco: W. H. Freeman. Steele, J., and N. Uomini. 2009. Can the archaeology of manual specialization tell us anything about language evolution? A survey of the state of play. Cambridge Archaeological Journal 19: 97-110. Stendhal. [1822] 1975. Love. Trans. G. Sale and S. Sale. Harmondsworth, UK: Penguin. Stephens, W N. 1963. The family in cross-cultural perspective. New York: Holt, Rinehart and Winston. Stoehr, T., ed. 1979. Free love in America: A documentary history. New York: AMS Press. Stone, L. 1990. Road to divorce: England, 1530-1987. New York: Oxford Univ. Press. Strassman, B. I. 1981. Sexual selection, parental care, and concealed ovulation in humans. Ethology and Sociobiology 2:31-40. Straus, L. G. 1989. On early hominid use of fire. Current Anthropology 30:488-89. Stringer, C. Bâ&#x20AC;&#x17E; and P. Andrews. 1988. Genetic and fossil evidence for the origin of modern humans. Science 239:1263-68. Strum, S. 1990. Almost human: A journey into the world of baboons. New York: W. W. Norton. Suggs, R. C., and D. S. Marshall. 1971. Anthropological perspectives on human sexual behavior. U: Human sexual behavior, ed. D. S. Marshall and R. C. Suggs. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall. Susman, R. L. 1984. The locomotor behavior of Pan paniscus in the Lomako Forest. U: The pygmy chimpanzee, ed. R. L. Susman. New York: Plenum Press. â&#x20AC;&#x201D;. 1989- New hominid fossils from the Swartkrans formation excavations


(1979-1986): Postcranial specimens. American Journal of Physical Anthropology 79:451-74. —. 1990. Evidence for tool behavior in the earliest hominids. Paper delivered at the Anthropology Section of the New York Academy of Sciences, Nov. 19. Susman, R. L„ J. T. Stern, Jr., and W. L. Jungers. 1985. Locomotor adaptations in the Hadar hominids. U: Ancestors: The hard evidence, ed. E. Delson. New York: Alan R. Liss. Swami, V., and A. W. Furnham. 2008. The psychology of human attraction. New York: Routledge. Symons, D. 1979. The evolution of human sexuality. New York: Oxford Univ. Press. —. 1982. Another woman that never existed. Quarterly Review of Biology 57:297-300. Symons, D., and B. Ellis. 1989. Human male-female differences in sexual desire. U: The sociobiology of sexual and reproductive strategies, ed. A. E. Rasa, C. Vogel, and E. Voland. New York: Chapman and Hall. Tafoya, M. A., and B. H. Spitzberg. 2007. The dark side of infidelity: Its nature, prevalence, and communicative functions. U: The dark side of interpersonal communication. 2nd edition, ed. B. H. Spitzberg and W. R. Cupach, 201-42. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates. Tanner, N. M. 1981. On becoming human. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press. Tanner, N. M., and A. L. Zihlman. 1976. Women in evolution. Part I: Innovation and selection in human origins. Signs: Journal of Women in Culture and Society 1:585-608. Tavris, C., and S. Sadd. 1977. The Redbook report on female sexuality. New York: Delacorte. Taylor, S. E., L. C. Klein, B. P. Lewis, T. L. Gruenewald, R. A. R. Gurung, and J. A. Updegraff. 2000. Biobehavioral responses to stress in females: Tend-andbefriend, not fight-or-flight. Psychological Review 107:751-53. Teleki, G. 1973a. The predatory behavior of wild chimpanzees. Lewisburg, PA: Bucknell Univ. Press. —. 1973b. The omnivorous chimpanzee. Scientific American, Jan., 3-12. Tennov, D. 1979. Love and limerence: The experience of being in love. New York: Stein and Day. Textor, R. B. 1967. A cross-cultural summary. New Haven: HRAF Press.


Thomas, E. M. 1993. The hidden life of dogs. New York: Houghton Mifflin. Thomas, H. 1985. The Early and Middle Miocene land connection of the Afro-Arabian plate and Asia: A major event for hominoid dispersal? U: Ancestors: The hard evidence, ed. E. Delson. New York: Alan R. Liss. Thompson, A. P. 1983. Extramarital sex: A review of the research literature. Journal of Sex Research 19:1 -22. Thompson-Handler, N., R. K. Malenky, and N. Badrian. 1984. Sexual behavior of Pan paniscus under natural conditions in the Lomako Forest, Equateur, Zaire. U: The pygmy chimpanzee, ed. R. L. Susman. New York: Plenum Press. Thornhill, R., and J. Alcock. 1983. The evolution of insect mating systems. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Thornhill, R., and S. W. Gangestad. 1993. Human facial beauty. Human Nature 4 (3): 237-69. Thornhill, R„ S. W. Gangestad, and R. Comer. 1995. Human female orgasm and mate fluctuating asymmetry. Animal Behavior 50:1601-15. Tiger, L. 1992. The pursuit of pleasure. Boston: Little, Brown. Tobias, P. V. 1991. Olduvai Gorge. Vol. 4, The skulls, endocasts and teeth of Homo habilis. New York: Cambridge Univ. Press. Toiler, A. 1980. The third wave. New York: William Morrow. Torrence, R., ed. 1989. Time, energy and stone tools. New York: Cambridge Univ. Press. Townsend, J. M. 1998. What women want, what men want. New York: Oxford Univ. Press. Trevathan, W. R. 1987. Human birth: An evolutionary perspective. New York: Aldine de Gruyter. Trinkaus, E., and P. Shipman. 1993. The Neandertals. London: Pimlico. Trivers, R. L. 1972. Parental investment and sexual selection. U: Sexual selection and the descent of man, 1871-1971, ed. B. Campbell. Chicago: Aldine. —. 1985. Social evolution. Menlo Park, CA: Benjamin/Cummings. Tsapelas, I., H. E. Fisher, and A. Aron. 2010. Infidelity: who, when, why. U: The dark side of close relationships, Vol. 2, ed. W. R. Cupach and B. H. Spitzberg, 175-96. New York: Routledge. Tucker, D. M„ P. Luu, and D. Derryberry. 2005. Love hurts: The evolution of empathic concern through the encephalization of nociceptive capacity. Development and Psychopathology 17:699-713.


Tunnell, G. G. 1990. Systematic scavenging: Minimal energy expenditure at Ola-re Orok in the Serengeti ecosystem. U: Problem solving in taphonomy, ed. S. Solomon, I. Davidson, and D. Watson. Santa Lucia, Australia: Univ. of Queensland Press. Turke, P. W. 1984. Effects of ovulatory concealment and synchrony on protohominid mating systems and parental roles. Ethology and Sociobiology 5:33-44. Turnbull, C. M. 1981. Mbuti womanhood. U: Woman the gatherer, ed. F. Dahl-berg. New Haven: Yale Univ. Press. Turin, C. E. G. 1979. Mating patterns and reproductive strategies in a community of wild chimpanzees (Pan troglodytes schweinfurthii). Behavioral Ecology and Sociobiology 6:39-48. Turin, C. E. G., and R. McGinnis. 1981. Chimpanzee reproduction in the wild. U: Reproductive biology of the great apes, ed. C. E. Graham. New York: Academic Press. Tuttle, R. H. 1990. The pitted pattern of Laetoli feet. Natural History, March, 61-64. Tylor, E. B. 1889. On a method of investigating the development of institutions: Applied to laws of marriage and descent. Journal of the Royal Anthropological Institute 18:245-69. Udry, J. R., and N. M. Morris. 1977. The distribution of events in the human menstrual cycle. Journal of Reproductive Fertility 51:419-25. United Nations Statistical Office, Department of Economic and Social Affairs. 1955. Divorce rates per 1000 married couples, 1935-53. Demographic Yearbook: 1954. Chart 35. New York: United Nations. —. 1958. Technical Notes. Demographic Yearbook: 1954. New York: United Nations. —. 1984. Demographic Yearbook: 1982. New York: United Nations. —. 2012a. Demographic Yearbook: 2012. New York: United Nations. —. 2012b. Fertility and family planning section, Table: The World Marriage Data. New York: United Nations. U.S. Bureau of the Census. 1986. Statistical Abstract of the United States. 1985, Chart 124. Washington DC. Van Allen, J. 1976. »Aba Riots« or Igbo Womens War? Ideology, stratification, and the invisibility of women. U: Women in Africa, ed. N. J. Hafkin and E. G. Bay. Stanford, CA: Stanford Univ. Press. Van Couvering, J. A., and J. A. H. Van Couvering. 1975. African isolation


and the Tethys seaway. U: Proceedings of the VI Congress of the Regional Committee on Mediterranean Neogene Stratigraphy. Bratislava: Slovak Academy of Science. Van Couvering, J. A. H. 1980. Community evolution and succession in East Africa during the Late Cenozoic. U: Bones in the making, ed. A. Hill and K. Berensmeyer. Chicago: Univ. of Chicago Press. van den Berghe, P. L. 1979. Human family systems: An evolutionary view. West-port, CT: Greenwood Press. Vandiver, P., O. Soffer, B. Klima, and J. Svoboda. 1989. The origins of ceramic technology at Dolni Vestonice, Czechoslovakia. Science 246:1002-8. Van Gulik, R. 1974. Sexual life in Ancient China: A preliminary survey of Chinese sex and society from ca. 1500 BC until 1644 AD. Leiden: E. J. Brill. Van Hooff, J. A. R. A. M. 1971. Aspects of the social behavior and communication in human and higher non-human primates. Rotterdam: Bronder-Offset. Van Steenberger, H., S. J. E. Langeslag, G. P. H. Band, and B. Hommel. 2013. Reduced cognitive control in passionate lovers, doi 10.1007/sll031-0139380-3. Van Valen, L. 1973. A new evolutionary law. Evolutionary Theory 1:1-30. Veit, P. G. 1982. Gorilla society. Natural History, March, 48-58. Velle, W. 1982. Sex, hormones and behavior in animals and man. Perspectives in Biology and Medicine 25:295-315. Verner, J., and M. F. Willson. 1966. The influence of habitats on mating systems of North American passerine birds. Ecology 47:143-47. Villmoare, B., W. H. Kimbel, C. Seyoum, et al. 2015. Early Homo at 2.8 Ma from Ledi-Geraru, Afar, Ethiopia. Science 347 (6228): 1352-55. Vital Statistics of the United States, 1960. 1964. Vol. 3. Table 4-7. Washington, DC: National Center for Health Statistics. —, 1970. 1974. Vol. 3. Table 2-4. Rockville, MD: National Center for Health Statistics. —, 1977. 1981. Vol. 3. Table 2-17. Hyattsville, MD: National Center for Health Statistics. —, 1979. 1984. Vol. 3. Table 2-22. Hyattsville, MD: National Center for Health Statistics. —, 1981. 1985. Vol. 3. Table 2-13. Hyattsville, MD: National Center for Health Statistics. —, 1983. 1987. Vol. 3. Table 2-10. Hyattsville, MD: National Center for


Health Statistics. —, 1986. 1990. Vol. 3. Table 2-29. Hyattsville, MD: National Center for Health Statistics. Vrba, E. S. 1985. African Bovidae: Evolutionary events since the Miocene. South African Journal of Science 81:263-66. Wagner, J., ed. 1982. Sex roles in contemporary American communes. Bloomington: Indiana Univ. Press. Walum, H„ L. Westberg, S. Henningsson, et al. 2008. Genetic variation in the vasopressin receptor la gene (AVPR1A) associates with pair-bonding behavior in humans. Proceedings of the National Academy of Sciences 105 (37): 14153-56. Wang, Z. X., C. F. Ferris, and G. J. De Vries. 1994. The role of septal vasopressin innervation in paternal behavior in prairie voles (Microtus ochrogaster). Proceedings of the National Academy of Sciences 91, no. 1: 400-4. Wang, Z„ D. Toloczko, L. J. Young, et al. 1997. Vasopressin in the forebrain of common marmosets (Calithrix jacchus): Studies with in situ hybridization, immunocytochemistry and receptor autoradiography. Brain Research 768:147-56. Washburn, S. L., and C. S. Lancaster, 1968. The evolution of hunting. U: Man the hunter, ed. R. B. Lee and I. DeVore. New York: Aldine. Washburn, S. L., and R. Moore. 1974. Ape into man: A study of human evolution. Boston: Little, Brown. Watanabe, H. 1985. Why did man stand up?: An ethnoarchaeological model for hominization. Tokyo: Univ. of Tokyo Press. Watson, P. J. and P. W. Andrews. 2002. Toward a revised evolutionary adapta-tionist analysis of depression: The social navigation hypothesis. Journal of Affective Disorders 72:1-14. Watson, J. C., R. C. Payne, A. T. Chamberlain, et al. 2008. The energetic costs of load-carrying and the evolution of bipedalism. Journal of Human Evolution 54:675-83. Wedekind, C., T. Seebeck, F. Bettens, et al. 1995. MHC-dependent mate preferences in humans. Proceedings of the Royal Society of London, 260:245-9. Weiner, A. B. 1976. Women of value, men of renown: New perspective in Trobriand exchange. Austin: Univ. of Texas Press. Weisman, S. R. 1988. Broken marriage and brawl test a cohesive cast. New


York Times, Feb. 21. Weiss, R. 1987. How dare we? Scientists seek the sources of risk-taking behavior. Science News 132:57-59. —. 1988. Womens skills linked to estrogen levels. Science News 134:341. Weiss, R. S. 1975. Marital separation. New York: Basic Books. Werner, D. 1984. Paid sex specialists among the Mekranoti. Journal of Anthropological Research 40:394-405. Westermarck, E. 1922. The history of human marriage. 5th ed. New York: Allerton. —. 1934. Recent theories of exogamy. Sociological Review 26:22-44. Westneat, D. F., P. W. Sherman, and M. L. Morton. 1990. The ecology and evolution of extra-pair copulations in birds. U: Current ornithology. Vol. 7, ed. D. M. Power. New York: Plenum Press. White, J. M. 1987. Premarital cohabitation and marital stability in Canada. Journal of Marriage and the Family 49:641-47. White, R. 1986. Dark caves, bright visions: Life in Ice Age Europe. New York: American Museum of Natural History. —. 1989a. Visual thinking in the Ice Age. Scientific American, July, 92-99. —. 1989b. Production complexity and standardization in Early Aurignacian bead and pendant manufacture: Evolutionary implications. U: The human revolution, ed. P. Mellars and C. B. Stringer. Vol. 1. Edinburgh: Edinburgh Univ. Press. White, T. D. 1977. New fossil hominids from Laetoli, Tanzania. American Journal of Physical Anthropology 46:197-229. —. 1980. Additional fossil hominids from Laetoli, Tanzania: 1976-1979 specimens. American Journal of Physical Anthropology 53:487-504. —. 1985. The hominids of Hadar and Laetoli: An element-by-element comparison of the dental samples. U: Ancestors: The hard evidence, ed. E. Delson. New York: Alan R. Liss. White, T. D., B. Asfaw, Y. Beyene, et al. 2009. Ardipithecus ramidus and the paleobiology of early hominids. Science 326 (5949): 64, 75-86. Whiting, B. B. 1965. Sex identity conflict and physical violence: A comparative study. American Anthropologist 67:123-40. Whiting, B. B., and J. W. M. Whiting. 1975. Children in six cultures. Cambridge, MA: Harvard Univ. Press. Whitten, R. G. 1982. Hominid promiscuity and the sexual life of proto-


savages: Did Australopithecus swing? Current Anthropology 23:99-101. Whyte, M. K. 1978. The status of women in preindustrial societies. Princeton: Princeton Univ. Press. —. 1990. Dating, mating, and marriage. New York: Aidine de Gruyter. Wickler, W. 1976. The ethological analysis of attachment. Berlin: Verlag Paul Parey. Wiederman, M. W. 1997. Extramarital sex: Prevalence and correlates in a national survey. Journal of Sex Research, 34: 167-74. Williams, G. C. 1975. Sex and evolution. Princeton: Princeton Univ. Press. Wilmsen, E. N. 1989. Land filled with flies: A political economy of the Kalahari. Chicago: Univ. of Chicago Press. Wilmsen, E. N., and J. R. Denbow. 1990. Paradigmatic history of Sanspeaking peoples and current attempts at revision. Current Anthropology 31:489-524. Wilson, E. O. 1975. Sociobiology: The new synthesis. Cambridge, MA: Belknap Press/Harvard Univ. Press. Wilson, H. C. 1988. Male axillary secretions influence women’s menstrual cycles: A critique. Hormones and Behavior 22:266-71. Wilson, M., and M. Daly. 1991. The man who mistook his wife for a chattel. U: The adapted mind: Evolutionary psychology and the generation of culture, ed. J. H. Barkow, L. Cosmides, and J. Tooby. New York: Oxford Univ. Press. Wittenberger, J. F„ and R. L. Tilson. 1980. The evolution of monogamy: Hypotheses and evidence. Annual Review of Ecology and Systematics 11:197-232. Wlodarski, R. 2014. What’s in a kiss? The effect of romantic kissing on mate desirability. Evolutionary Psychology 12 (1): 178-99. Wlodarski, R., and R. I. M. Dunbar. 2013. Examining the possible functions of kissing in romantic relationships. Archives of Sexual Behavior 42(8): 1415-23. Wolfe, L. 1981. Women and sex in the 80s: The Cosmo report. New York: Arbor House. Wolpoff, M. H. 1980. Paleo-anthropology. New York: Alfred A. Knopf. —. 1982. Ramapithecus and hominid origins. Current Anthropology 23:50122. —. 1984. Evolution of Homo erectus: The question of stasis. Paleobiology 10: 389-406.


—. 1989. Multiregional evolution: The fossil alternative to Eden. U: The human revolution, ed. P. Mellars and C. B. Stringer. Vol. 1. Edinburgh: Edinburgh Univ. Press. Wolpoff, M. H., J. N. Spuhler, F. H. Smith, et al. 1988. Modern human origins. Science 241:772-74. Wood, B. M., and F. W. Marlowe. 2011. Dynamics of post-marital residence among the Hadza: A kin investment model. Human Nature 22:128-38. Woodburn, J. 1968. An introduction to Hadza ecology. U: Man the hunter, ed. R. B. Lee and I. DeVore. New York: Aldine. Wrangham, R. W. 1977. Feeding behavior of chimpanzees in Gombe National Park, Tanzania. U: Primate ecology, ed. T. H. Clutton-Brock. London: Academic Press. —. 1979a. On the evolution of ape social systems. Social Science Information 18:335-68. —. 1979b. Sex differences in chimpanzee dispersion. U: The great apes, ed. D. A. Hamburg and E. R. McCown. Menlo Park, CA: Benjamin/Cummings. —. 2009. Catching fire: How cooking made us human. New York: Basic Books. WuDunn, S. 1991. Romance, a novel idea, rocks marriages in China. New York Times, April 17. Xu, X., A. Aron, L. L. Brown, et al. 2011. Reward and motivation systems: A brain mapping study of early-stage intense romantic love in Chinese participants. Human Brain Mapping 32(2): 249-57. Yerkes, R. M., and J. H. Elder. 1936. Oestrus, receptivity and mating in the chimpanzee. Comparative Psychology Monographs 13:1-39. Young, L. J. 1999. Oxytocin and vasopressin receptors and species-typical social behaviors. Journal of Hortnones and Behavior 36:212-21. —. 2009. Love: Neuroscience reveals all. Nature 457:148. Young, L. J., Z. Wang, and T. R. Insel. 1998. Neuroendocrine bases of monogamy. Trends in Neuroscience 21:71-5. Young, L. J., J. T. Winslow, R. Nilsen, and T. R. Insel. 1997. Species differences in Via receptor gene expression in monogamous and nonmonogamous voles: Behavioral consequences. Behavioral Neuroscience 111:599-605. Zak, P. J. 2008. The neurobiology of trust. Scientific American 298 (6): 8895. —. 2012. The moral molecule: The source of love and prosperity. New York:


Dutton. Zak, P. J., R. Kurzban and W. T. Matzner. 2005. The neurobiology of trust. Annals of the New York Academy of Sciences 1032:224-27. Zak, P. J., A. A. Stanton, and S. Sahmadi. 2007. Oxytocin increases generosity in humans. PLoS ONE 2:54-71. Zeki, S., and J. P. Romaya. 2010. The brain reaction to viewing faces of opposite -and same-sex romantic partners. PLoS ONE 5(12): el5802. doi:10.1371. Zentner, M. R. 2005. Ideal mate personality concepts and compatibility in close relationships: A longitudinal analysis. Journal of Personality and Social Psychology 89 (2): 242-56. Zietsch, B. P., and P. Santtila. 2013. No direct relationship between human female orgasm rate and number of offspring. Animal Behavior 89:253-55. Zihlman, A. L. 1979. Pygmy chimpanzee morphology and the interpretation of early hominids. South African Journal of Science 75:165-68. â&#x20AC;&#x201D;. 1981. Women as shapers of the human adaptation. U: Woman the gatherer, ed. F. Dahlberg. New Haven: Yale Univ. Press. Zihlman, A. L., J. E. Cronin, D. L. Cramer, and V. M. Sarich. 1987. Pygmy chimpanzee as a possible prototype for the common ancestor of humans, chimpanzees and gorillas. U: Interpretations of ape and human ancestry, ed. R. L. Ciochon and R. S. Corruccini. New York: Plenum Press. Zihlman, A. L., and N. Tanner. 1978. Gathering and hominid adaptation. U: Female hierarchies, ed. L. Tiger and H. Fowler. Chicago: Beresford Book Service. Zilhao, J. 2010. Neanderthals are us: Genes and culture. Radical Anthropology 2010 (4): 5-15. Zimen, E., ed. 1980. The redfox: Symposium on behavior and ecology. The Hague: Junk. Zuckerman, M. 1971. Dimensions of sensation seeking .Journal of Consulting and Clinical Psychology 36:45-52. Zuckerman, M., M. S. Buchsbaum, and D. L. Murphy. 1980. Sensation seeking and its biological correlates. Psychological Bulletin 88:187-214. Zuckerman, M., J. A. Hall, S. W. DeFrank, and R. Rosenthal. 1976. Encoding and decoding of spontaneous and posed facial expressions. Journal of Personality and Social Psychology 34:966-77. Zuckerman, Sir S. 1932. The social life of monkeys and apes. London: Butler and Turner.


BILJEŠKE Detaljne informacije o svim izvorima mogu se pronaći u popisu stručne literature. [←1]

PROLOG: ŽIVJELA LJUBAV! Svi podaci koji se odnose na istraživanje »Samci u Americi« vlasništvo su internetskog portala Match.com i do danas još nisu objavljeni. U ovoj su knjizi predstavljeni uz suglasnost portala Match.com i mene, Helen Fisher, glavne znanstvene savjetnice. I. POGLAVLJE: IGRICE KOJE IGRAMO [←2]

Riječ etologija dolazi od grčke riječi ethos, što znači »način« ili »ponašanje«. Etologija je općenito promatranje i analiza ponašanja životinja u prirodnom okruženju. Temelji se na pretpostavci da su karakteristični obrasci ponašanja neke vrste evoluirali na isti način na koji se razvijaju i fizičke osobine, tj. selekcijom. Temelje etologije kao znanosti postavio je Darwin svojim proučavanjem motoričkih uzoraka, kao što je režanje i druge geste lica kod različitih životinjskih vrsta (vidi Darwin [1872] 1965). [←3]

Za više informacija o sličnostima u govoru tijela i izrazima lica između različitih vrsta v. Givens 1986, 1983; Goodall 1986; Darwin [1872] 1965. [←4]

Eibl-Eibesfeldt 1989. [←5]

De Waal 1987. [←6]

Smuts 1985., 1987.


[←7]

Ekman 1985. [←8]

Darwin [1872] 1965. [←9]

Ekman et al. 1969; Ekman 1980, 1985; Goleman 1981. Kartografija lica: koristeći se tekstovima o anatomiji, kamerom i ogledalom, psiholog Paul Ekman i njegovi suradnici naučili su stegnuti nekoliko pojedinačnih mišića lica po želji. Kada nisu bili sigurni kojim se mišićima koriste, umetnuli su posebne ožičene igle u određene mišiće kako bi izolirali aktivnost svakog od njih. Ekman kaže da je ljudski »široki osmijeh« jedan od najjednostavnijih izraza lica. Za to su potrebna samo tri mišića: »zatezač kuta usana«, »jami-čar«, i »podizač obraza«. Za devedeset i šest najvažnijih varijacija gnjevnih izraza potrebno je nekoliko stotina različitih kombinacija mišića, ovisno o intenzitetu izraza. V. Ekman 1985. [←10]

Field et al. 1982; Trevathan 1987. [←11]

Givens 1983; Perper 1985. [←12]

Ljudski prostor: Ljudi svoj prostor dijele na četiri različita tipa. Za Amerikance je »intimni prostor« najčešće krug od pola metra oko glave. U taj prostor puštate samo najbliskije osobe i kućne ljubimce, bez obzira na koliko dugo. »Osobni prostor« je šezdeset do sto dvadeset centimetara oko vašeg tijela; ovamo smiju ući samo prijatelji. »Društveni prostor«, krug od otprilike sto dvadeset do dvjesto četrdeset centimetara oko sebe koristite za interakciju s drugim ljudima na poslu ili društvenim okupljanjima. »Javni prostor« je sve dalje od dva i pol do tri metra od vas. Različita društva na različite načine mjere prostor oko tijela, ali sva imaju kodeks kojim se definira koliko se blizu smije prići. V. Hali 1966. [←13]

Hughes et al., 2004.


[←14]

Apicella et al. 2007. [←15]

Razgovorna taktika udvaranja: Kada počnu razgovarati, dvoje ljudi traže zajedničke interese i pokušavaju uspostaviti kompatibilnost. Možda će neslaganjem testirati jedno drugo, a potom promatrati kako se onaj drugi nosi s tom poteškoćom. Cilj je uspostaviti povjerenje. Netko od njih dvoje može otkriti neku svoju slabost i umotati je u pozitivnu sliku o sebi. Na samom početku zajedničkog izlaženja, netko može zatražiti manju uslugu — još jedan test. Od velike važnosti za takve interakcije su tri suptilno skrivene značajke. Ljudi nastoje ostaviti »dobar dojam«; traže pozornost onog drugog i pribjegavaju tepanju i dugim oblicima djetinjastog ponašanja. Sve to vrijeme nastoje potencijalnog partnera uvjeriti da imaju cijeli niz dobrih osobina, uključujući stabilnost, samokontrolu, inteligenciju, dobrotu, brižnost, stručnost, pouzdanost, hrabrost, humor i, najvažnije od svega, dostupnost. Vidi Eibl-Eibesfeldt 1989. [←16]

Dodir: Naše pretke su kao malu djecu majke stalno nosile na rukama i spavali su na majčinim grudima, tako da su ljudska bića »dizajnirana« za život ispunjen dodirima kožom o kožu s drugima. U nekim kulturama djecu neprestano nose tako da nikada ne pužu, a njihovo prvo samostalno istraživanje okoline počinje kada pokušaju hodati. Stoga prirodno volimo dodirivati druge i da drugi dodiruju nas, osim ako nas nisu drugačije učili. Vidi Hali 1959., Montagu 1971., Henley 1977. [←17]

Givens 1983. [←18]

Eibl-Eibesfeldt 1989. [←19]

Hall 1976. [←20]

Douglas 1987.


[←21]

Jednom godišnje, od 2010. do 2014., provodila sam ispitivanje medu samci ma na nacionalnoj razini, u suradnji s internetskim servisom za pronalaženje partnera Match.com. Zajedno smo osmislili upitnik s otprilike 150 pitanja i anketirali više od 5000 samaca — muškaraca i žena. Ne uzimamo uzorak članova Match.coma; umjesto toga, prikupljamo podatke na nacionalnom reprezentativnom uzorku koji se temelji na popisu stanovništva SAD-a. Crnci, bijelci, ljudi južnoameričkog, španjolskog i azijskog podrijetla, homoseksualci i heteroseksualni; ljudi u dobi od 21 do 70 i više godina; stanovnici seoskih, prigradskih i gradskih područja, muškarci i žene iz svih regija SAD-a: sve smo ih anketirali. Nitko od tih 25.000 slobodnih muškaraca i žena nije bio zaručen, živio s partnerom ili bio u ozbiljnoj vezi. Sudionicima prvo postavimo nekoliko općih pitanja: vjerska pripadnost, članstvo u nekoj političkoj stranci, seksualna orijentacija, gdje žive, prihod kućanstva, status zaposlenja, zanimanje i razina obrazovanja, pa čak i koliko sati spavaju noću. Potom prelazimo na bitne stvari. Što morate »dobiti« s partnerom? Jeste li ikada doživjeli ljubav na prvi pogled? (Više od trećine jest.) Jeste li se ikada zaljubili u nekoga koga isprva niste smatrali privlačnim? (35% kaže »da«.) Biste li hodali s demokratom? A s republikancem? Tko treba platiti večeru? O čemu lažete dok se udvarate ? Koliko često doživljavate orgazam s poznatim partnerom? (Republikanci dožive više orgazama tijekom spolnog odnosa, ali rjeđe to rade!) Jeste li ikada zamišljali zajedničku budućnost još na prvom spoju? (56% muškaraca i 48% žena jest.) Koliko znam, to je najobuhvatniji znanstveni pregled samaca u Americi ili bilo gdje u svijetu. [←22]

Hranjenje partnera: Moguće je da hranjenje partnera imitira majčino hranjenje djeteta, čime se kod muškarca aktiviraju osjećaji brižnosti i zaštite, a kod žene prihvaćanje nalik na dječje, čime se pojačava proces stvaranja veze. Vidi Eibl-Eibesfeldt 1989. [←23]

Goodall 1986; Teleki 1973a. [←24]

Ford i Beach 1951.


[←25]

Ibid. [←26]

Jespersen [1922] 1950. 2. POGLAVLJE: ZAŠTO ON? ZAŠTO ONA? [←27]

Liebowitz 1983; Fisher 1998; 2004; Hatfield 1988; Hatfield i Sprecher 1986; Harris 1995; Tennov 1979. [←28] [←29]

Tennov 1979. [←30]

Van Steenberger et al. 2013. [←31] Eng .frustration attraction.

[←32]

Fisher 2004. [←33]

Stendhal [1822] 1975. [←34] Eng. mate guarding.

[←35]

Buss 2000. [←36]

Tennov 1979. [←37]

Fisher 2004, 2006, Prilog A.


[←38]

Hatfield i Rapson 1987. [←39]

Ackerman 1990; Russell 1976; Hopson 1979. [←40]

Pojam feromon, skovan 1959., može se primijeniti na bilo koju kemijsku supstancu koju neko živo biće izlučuje kao znak da želi izazvati određenu, spontanu reakciju drugih bića. Premda živa bića feromone emitiraju kao repelente i u druge svrhe, ovim se pojmom općenito opisuju mirisi kao sredstva za privlačenje seksualnih partnera. Vidi Shorey 1976. [←41]

Hopson 1979. [←42]

Gregersen 1982. [←43]

Fisher 1998; 2004. [←44]

Eibl-Eibesfeldt 1989. [←45]

Givens 1983. [←46]

Fisher 2004; Zentner 2005. [←47]

Feinman i Gill 1978. [←48]

Bower 1990. [←49]

Ford i Beach 1951; Frayser 1985. [←50]


Buss 1989. [←51]

Shepher 1971; Spiro 1958. [←52]

Fisher 2004. [←53]

Tennov 1979. [←54]

Vidi Pfaffi Fisher 2012. [←55] Eng. self-expansion

[←56]

Aron i Aron 1996. [←57]

Fisher 2009; vidi Pfaff i Fisher 2012. [←58]

Fisher 2009, 2010; L. L. Brown et al. 2013. [←59]

L. L. Brown et al. 2013. U ovoj je studiji test osobnosti (Fisher Temperament Inventory ili FTI) primijenjen na sudionicima dva ispitivanja metodom skeniranja mozga (fMRI). Velik broj bodova ostvaren u kategoriji osobnosti »znatiželjan/energičan« varirao je zajedno s aktivacijom u dijelu mozga gdje se nalazi crna tvar (substantia nigra), što odgovara pretpostavci da ova kategorija osobnosti odražava aktivnost u dopaminskom sustavu. Velik broj bodova ostvaren u kategoriji osobnosti »oprezan/poštuje društvene norme« korelirao je s aktivacijom u ventrolateralnom prefrontalnom korteksu u dijelu mozga koji povezujemo s poštovanjem društvenih normi, osobinom koju kontrolira sustav serotonina. Velik broj bodova ostvaren u kategoriji osobnosti »analitičan/odlučan i nepokolebljiv« varirao je zajedno s aktivacijom u dijelovima moždane kore ispod zatiljne i tjemene kosti


koje povezujemo s oštrinom vida i matematičkim načinom razmišljanja, osobinama koje kontrolira testosteron; testosteron također utječe na arhitekturu mozga u tim predjelima. Velik broj bodova ostvaren u kategoriji osobnosti »prosocijalan/ empatičan« korelira s aktivnošću u inferiornim frontalnim vijugama, pred njem otoku i romboidnim vijugama, dijelovima koje povezujemo sa zrcalnim neuronima i empatijom, osobinom koju kontrolira sustav estrogena/oksito dna i gdje estrogen utječe na arhitekturu mozga. Ovakvi nalazi, koji su se ponavljali u dva istraživanja, ukazuju na to da FTI mjeri utjecaj četiri široka živčana sustava te da bi ove kategorije osobnosti/karaktera i živčani sustavi mogli sačinjavati temeljne mehanizme strukture osobnosti i imati veliku ulogu u nastajanju osjećaja romantične privlačnosti i formiranju partnerske veze. [←60]

Fisher, 2009; Fisher, Rich, Island, et al. 2010; Fisher 2012. [←61]

Fisher 1999. [←62]

U sklopu nedavne studije istraživači su skenirali mozak muškaraca i žena (metodom fMRI) dok su promatrali slike nepoznatih potencijalnih partnera, osoba koje će uskoro upoznati na jednom speed datingu. Na temelju dijelova mozga koji su se pri tome aktivirali vidjelo se da ovi muškarci i žene fotografije brzo prosuđuju prema dva kriterija: fizička privlačnost i uočena osobnost, posebno dopadljivost (Cooper et al. 2012). [←63]

Capellanus 1959. [←64]

Jankowiak 1992. [←65]

Ibid. [←66]

Jankowiak i Fischer 1992.


[←67]

Postoje mnogi oblici homoseksualnosti. Neki ljudi eksperimentiraju u studentskim domovima, drugi u zatvorima; muški useljenici početkom 20. stoljeća prakticirali su istospolni seks dok nisu doveli svoje supruge iz domovine u Ameriku. Međutim, čini se da su kod homoseksualnih osoba koje su još u djetinjstvu ili ranoj tinejdžerskoj dobi znale da ih privlače osobe istog spola bili uključeni i genetski čimbenici. Homoseksualni geni? Postoje dokazi da homoseksualni muškarci imaju malo drugačiju strukturu u jednom dijelu hipotalamusa (LeVay 1991). Nadalje, genetičar Dean Hamer i njegovi suradnici objavili su 1993. da su pronašli gen (ili gene) na kromosomu X koji bi mogao biti ključan za seksualnu orijentaciju muškaraca (Hamer et al. 1993). Novi podaci o 400 homoseksualne braće također upućuje na to da se radi o tim genima na kromosomu X (Sanders et al. 2015). Štoviše, homoseksualnost se pojavljuje otprilike u istim omjerima u društvima koja je dopuštaju i u tradicionalno homofobnim društvima (Posner 1992); homoseksualnost se pojavljuje i kao nasljedna obiteljska crta (Hamer et al. 1993). Danas, međutim, neki znanstvenici smatraju daje »homoseksualni gen« zapravo nakupina »gena zaslužnih za ljubav prema muškarcima«. U skladu s tom postavkom, muškarci koji nose te gene vole druge muškarce, dok se žene koje naslijede ovu skupinu gena zaljubljuju i upuštaju u seks ranije od drugih žena; osim toga, te žene obično imaju više djece jer su hiperseksualne. Zapravo, žene koje su u srodstvu s homoseksualnim muškarcima imaju 1,3% više djece od onih žena koje su u srodstvu samo s heteroseksualnim muškarcima (Camperio-Ciani et al. 2004; Camperio-Ciani i Pellizzari 2012). I'e su žene u prednosti u reproduktivnom smislu, što objašnjava zašto su »homoseksualni geni« tijekom evolucije možda bili favorizirani. Možda postoje i »geni ljubavi prema ženama«, ali za to još nema dokaza. Možda su muškarci, naslijedivši taj paket DNK, također počeli ranije stupati u spolne odnose i imati više djece, dok su se žene s tom kombinacijom DNK zaljubljivale u druge žene. Stoga je moguće da su »lezbijske« gene prenosili Aiperseksualni muškarci. Život u maternici također ima ulogu u pojavi homoseksualnosti, i to uslijed djelovanja hormona na mozak u razvoju. Tijekom prvog tromjesečja trudnoće, androgene i estrogene skupine hormona počinju oblikovati muške i ženske spolne organe, kao i mozak fetusa. Promjene u toj hormonalnoj »kupki« mogu promijeniti i spolnu orijentaciju osobe


u kasnijem životu. Stres i redoslijed rođenja također mogu imati ulogu u seksualnosti muškaraca. Ako je majka u trudnoći bila pod velikim stresom ili je prije toga već rodila nekoliko dječaka, veće su šanse da će njezin muški fetus biti homoseksualan kada odraste. U stvari, sa svakim starijim bratom kojeg dječak ima, šanse da će postati gay povećavaju se za jednu trećinu. Prema jednoj teoriji, majčino tijelo stvara imunološku reakciju na bjelančevine koje utječu na razvoj muškog mozga u maternici. O lezbijkama je manje toga poznato, ali se zna da će, ako ženski embrij bude izložen visokim razinama fetalnog testosterona, djevojčica imati veće šanse postati lezbijka. Neki znanstvenici i laici još uvijek vjeruju da homoseksualni muškarci gotovo redovito potječu iz obitelji u kojima je otac bio često odsutan, hladan ili suzdržan, u kojima je majka bila dominantna ili je djecu gušila pretjeranom brigom, ili su svi ostali članovi kućanstva bile žene. Međutim, jedna klasična studija pokazala je da je obiteljski život homoseksualnih i heteroseksualnih osoba u osnovi isti (Bell i Weinberger 1978). Čak ni djeca odrasla u lezbijskoj obitelji vjerojatno neće postati homoseksualna kada odrastu (Golombok i Tasker 1996). O homoseksualnosti se puno pisalo; pretežno se radilo o istraživanjima kako je i zašto nastala. Po mom mišljenju, najkraći mogući odgovor kod ljudi je izravnim odabirom. U našem upitniku »Samci u Americi«, pitali smo homoseksualne osobe jesu li ikada imali iskustva u seksu s osobom suprotnog spola: 34% homoseksualnih muškaraca i 47% homoseksualnih žena odgovorilo je potvrdno. Nadalje, u SAD-u danas 37% homoseksualnih, biseksualnih i transseksualnih osoba ima dijete, a oko 60% te djece su njihovi biološki potomci. U proteklim tisućljećima homoseksualne osobe vjerojatno su imale i više djece jer ih je vrlo malo u većini društava javno priznalo svoju spolnu orijentaciju. Umjesto toga su sklapali brakove i imali djecu. Reći ću još da je homoseksualnost učestala pojava u prirodi. Neki miševi su gay. Ženke domaće mačke koje žive odvojeno od mužjaka ponašaju se po obrascu homoseksualnog uzbuđenja. Ženke divljeg galeba ponekad tvore lezbijski par. Mužjaci gorile međusobno se druže i spolno stimuliraju. Ženke pigmejskih čimpanzi redovito se upuštaju u lezbijsku interakciju. Neki muž jaci vinske mušice koji u ljetno jutro lete oko zdjele s voćem u vašoj kuhinji su gay (Bailey i Zuk, 2009.). Homoseksualnost je zabilježena kod više od 60 vrsta; u stvari, toliko je


česta kod drugih životinja da se ljudska homoseksualnost ističe ne svojom dominacijom nego po tome koliko je rijetka. [←68]

Zeki i Romaja 2010. [←69]

Jankowiak i Fischer 1992; Fisher 1998; Hatfield i Rapson 1996. [←70]

Fisher 2004. [←71]

Givens 1983. [←72]

Fehrenbacker 1988. [←73]

Fisher2004. [←74]

Fisher et al. 2002; Fisher 2004; Fisher et al. 2006. [←75]

Darwin 1871, 745. [←76]

Thomas 1993, 46. [←77]

Galdikas 1995, 144-45. [←78]

Fisher et al. 2005; Aron et al. 2005. [←79]

Fisher 1998. [←80]

Fisher 1998, 2004.


[←81] Eng. ventral tegmental area (VTA)

[←82]

Fisher 2005; Aron 2005. [←83]

Grupna aktivacija dogodila se u nekoliko dijelova sustava za nagrađivanje u mozgu, uključujući ventralno tegmentalno područje (VTA) i repatu jezgru (Fisher et al. 2003; Fisher et al. 2005; Aron et al. 2005), dijelove koji reguliraju užitak, opće uzbuđenje, fokusiranu pozornost i motivaciju za osvajanje nagrada, prvenstveno posredstvom aktivnosti u dopaminskom sustavu (Schultz 2000; Delgado et al. 2000; Elliot et al. 2003), kao i na otoku (insula), dijelu mozga koji povezujemo s tjeskobom. Nadalje, analizom glavne komponente kod ovih 17 muškaraca i žena pronašli smo dokaz o aktivnosti u nukleusu akumbensu (neobjavljeni podaci). Ti dijelovi sustava za nagrađivanje izravno su povezani s ovisnošću u mnogim studijama o zlouporabi droge (vidi Fisher 2014). [←84]

Xu et al. 2011. [←85] Fisher 1998.

[←86] Engl. nucleus accumbens – »naslonjena jezgra«

[←87] Gringrich et al. 2000.

[←88]

Fabre-Nys 1998. [←89]

Fisher 1998, 2004. [←90]

Acevedo et al. 2011. [←91]


Fisher i Thomson 2007. [←92]

Marazziti et al. 1999. [←93]

SIA 2012 (neobjavljeni podaci) [←94]

Liebowitz 1983, 200; Bowlby 1969. [←95]

Acevedo et al. 2011. [←96]

O’Leary et al. 2011. 3. POGLAVLJE: JE LI MONOGAMIJA PRIRODNA?

[←97]

Daly 1978. [←98]

Van valen 1973. [←99]

Hamilton 1980; Hamilton et al. 1981. [←100]

Dougherty 1955. [←101]

Parker et al. 1972. [←102]

Podrijetlo dva spola: Postoji nekoliko teorija o tome zašto su se razvila dva spola. Neke primitivne plavo-zelene alge imaju dva oblika razmnožavanja, označena kao + i — jer se spol nijednog od njih ne može razaznati. Jedna teorija kaže da su te alge razvile dva oblika


razmnožavanja kako bi izbjeglo parenje u srodstvu (vidi Daly i Wilson 1983). Teorija »genetskog popravka« kaže da nove kombinacije spolnim razmnožavanjem mogu popraviti mutacijsko oštećenje DNK koje je nastalo tijekom prethodne razdiobe stanica (vidi Michod 1989). Druga teorija poznata je kao hipoteza o parazitizmu. Spolovi su nastali na isti način na koji današnji virusi parazitiraju stanice domaćina: virus ugradi svoj vlastiti DNK u stanicu domaćina; potom, kada se stanica domaćina reproducira, stvara se i replika DNK virusa. Tako su preteče mužjaka zapravo bile sićušne gamete koje su poput parazita zaposjele veće ženske gamete. Za pregled prednosti nespolnog i spolnog načina razmnožavanja, više informacija o »trošku« spolnog razmnožavanja i teorijama o podrijetlu spolnog razmnožavanja, vidi Daly i Wilson 1983; Gray i Garcia 2013. [←103] Eng. kin selection

[←104]

Hamilton 1964. [←105] Eng. inclusive fitnes

[←106]

»Inkluzivna sposobnost opstanka« i altruizam: Teoriju inkluzivne sposobnosti opstanka (eng. inclusive fitness) prvi put je osmislio Darwin (1859.) uočivši da prirodna selekcija može djelovati na razini obitelji umjesto na razini pojedinca. Ponovno ju je 1930-ih godina razmatrao britanski genetičar J. B. S. Haldane. Međutim, teoriju je 1964. formalno izložio britanski populacijski genetičar William D. Hamilton kako bi njome objasnio evoluciju altruizma: ako se neki naš davni predak žrtvovao kako bi spasio život svom bratu koji se utapa, time je zapravo spasio pola svog vlastitog DNK, a time i svoju nesebičnu narav. Stoga se sposobnost opstanka mjeri brojem vlastitih gena i gena srodnika koji prežive. Hamiltonova koncepcija inkluzivne sposobnosti opstanka objašnjava i mnoge druge oblike društvenog ponašanja: životinje brane zajednički teritorij; životinje dijele resurse i surađuju jedna s drugom; pomažući svojim rođacima, ljudi unapređuju svoj DNK (vidi Wilson 1975). Danas su inkluzivna sposobnost opstanka i srodna ideja odabira unutar iste


vrste standardna osnova kojom se objašnjavaju neki obrasci ponašanja životinja. Vidi: Barish 1977; Hamilton 1964; Gray i Garcia 2013. [←107] Eng. mating games

[←108]

Reproduktivne strategije: Prilagodba pojmova nije potpuna; dva oblika monogamije — monoginija i monandrija — ne primjenjuju se za opis bračnih sustava. Stoga su zasebne reproduktivne taktike muškaraca i žena u velikoj mjeri zanemarene. Na primjer, rečeno nam je da je narod Afikpo Ibo koji živi u istočnoj Nigeriji »poliginijski« pa stoga neki muškarci imaju više žena. Međutim, pripadnice naroda Afikpo Ibo udaju se samo za jednog muškarca, a to je monoandrija. Stoga su ovdje istovremeno prisutna dva obrasca braka — poliginija i monoandrija — ovisno o tome opisujete li muškarce ili žene. Kada sociolozi neko društvo opisuju kao poliginijsko, zanemaruju reproduktivnu taktiku žena. [←109]

Vidi Trivers 1985; Mock i Fujioka 1990; Westneat et al. 1990; Hiatt 1989. [←110]

Bray et al. 1975. [←111]

Gibbs et al. 1990. [←112]

Mock i Fujioka 1990; Wittenberger i Tilson 1980 [←113]

Mock i Fujioka 1990; Wittenberger i Tilson 1980 [←114]

Birkhead i Moller 1998. [←115]

Laumann et al. 1994; Tafoya i Spitzberg 2007.


[←116]

Alien i Baucom 2006. [←117]

Buss 2000. [←118]

Schmitt i Buss 2001. [←119]

Definicija braka: Mnogi antropolozi ponudili su definiciju braka. Verzija Suzanne Frayser uistinu je dobra: »Brak je odnos u kojem društvo odobrava i potiče spolne odnose i rađanje djece« (Frayser 1985, 248). Antropolog Ward Goodenough definira tri osnovne komponente braka: pravna dimenzija, prioritet pristupa seksu i podobnost za reprodukciju (Goodenough 1970, 12). [←120]

Ured za statistiku Ujedinjenih naroda 2012. [←121]

Cherlin 2009. [←122]

Ured za statistiku Ujedinjenih naroda 2012. [←123]

Murdock 1967; van den Berghe 1979; Betzig 1986. [←124]

Betzig 1982, 1986. [←125]

Brakovi i uloga žena u narodu Tiwi: Pripadnice ove etničke skupine nisu bile pijuni u bračnim ratovima muškaraca. Upravo suprotno, imale su ključnu ulogu u bračnim pregovorima. Svaki zet morao je podmirivati potrebe žene koja će roditi njegovu nevjestu, a punica je mogla raskinuti taj ugovor ako su njegovi pokloni i usluge bili oskudni. Stoga su žene u narodu Tiwi imale snažnu poziciju moći u bračnom sustavu, ali i u drugim aspektima društva. Vidi Goodale 1971; Berndt 1981.


[←126]

Verner i Wilson 1966; Orians 1969; Borgerhoff Mulder 1990. [←127]

Poliginija i žene: Žene koje žive pod istim krovom s drugim »suženama« općenito su manje plodne od onih koje žive u monogamnim brakovima (Daly i Wilson 1978). Međutim, među ženama koje žive s poliginim muževima, prva žena često ima više djece od mlađih žena, vjerojatno zbog toga što manje naporno radi i ima bolji pristup hrani (Isaac i Feinberg 1982). Poliginija također uzrokuje češću pojavu zlostavljanja, zanemarivanja i ubojstava unutar kućanstva; konflikt sužena endemska je pojava u poliginim obiteljima (Henrich et ai. 2012). [←128]

Bohannan 1985; Mealey 1985. [←129]

Oblici poliginije: Mužjaci u životinjskoj zajednici okupljaju »hareme« na barem četiri načina; svaki od njih ima svoju paralelu kod ljudi (Flinn i Low 1986). Poliginija se često pojavljuje kod životinjskih vrsta kada se hrana, skrovišta ili gnjezdilišta nalaze na sporadičnim lokacijama. Ženke se na tim mjestima obično okupljaju radi hranjenja ili razmnožavanja, a ako neki mužjak uspije postati jedini »vlasnik« jedne od tih bogatih oaza, može si pribaviti harem tako što će jednostavno otjerati druge mužjake i čekati da ženke stignu. Ta se taktika u stručnoj literaturi na engleskom jeziku naziva resource-defense polygyny (Emlen i Oring 1977), odnosno »poliginija i obrana resursa«. U narodu Kipsigis u Keniji, žene se u skladu s tradicijom odlučuju udati za poligine muškarce s većim imanjem, odnosno više nekretnina (Borgerhoff Mulder 1990). Mužjaci nekih životinjskih vrsta okupljaju skupinu ženki i potom silom sprječavaju druge mužjake da im se udvaraju; to se naziva femaledefense polygyny, odnosno »poliginija i obrana ženki«. Ako bi pripadnik australskog naroda Tiwi posumnjao da ga mlada žena vara, ponekad bi je istukao ili bi se potužio djevojčinoj obitelji. Ako mladić pobjegne s udanom vršnjakinjom i odbije se pokajati, bijesan muž može ubiti kradljivca (Goodale 1971). Takvo ponašanje podsjeća na poliginiju i čuvanje ženki viđeno kod drugih vrsta (Flinn i Low 1986).


Postoji još jedna strategija koja se naziva male-dominance polygyny ili »poliginija zbog dominacije mužjaka«. Mužjaci jarebice manevriraju unutar skupine (tzv. lek) i nastoje osvojiti manji teritorij ili »stanicu za parenje« unutar leka (vidi Poglavlje 1), na kojem ih ženke u prolazu lako mogu uočiti. Ženke potom šetaju između njih i biraju na kojoj će se od tih stanica smjestiti i pariti. Stariji, snažniji mužjaci obično privuku većinu ženki koje prolaze kraj njih (De Vos 1983). Među pripadnicima plemena !Kung San koje živi u pustinji Kalahari na jugu Afrike, neki su muškarci karizmatični, snažni i zdravi i povremeno osvoje dvije žene, ne zbog resursa, nego zbog svoje osobnosti (Shostak 1981). Orangutani, losovi i bumbari neprestano traže raspoložene ženke, pare se i odlaze dalje; to se naziva search poligyny ili »potražna poliginija«. Varijacija ovog oblika harema tipična je za vozače kamiona, trgovačke putnike, poslovne ljude koji često putuju u inozemstvo i mornare koji imaju »ženu s svakoj luci«. Vidi Flinn i Low 1986; Dickemann 1979. [←130]

Frayser 1985; van den Berghe 1979; Murdock i White 1969. [←131]

Marlowe 2000; Sefcek et al. 2006. [←132]

Murdock 1949, 27-8. [←133]

Daly i Wilson 1983. [←134]

Murdock 1967; van den Berghe 1979. [←135]

Klein 1980. [←136]

Alexander 1974; Finn i Low 1986; Goldizen 1987; Jenni 1974. [←137]


Lancaster i Lancaster 1983. [←138]

Bračni običaji naroda Nayar: Ovaj narod, koji živi u regiji Kerala na Malabarskoj obali u Indiji, poznaje oblik braka koji prkosi klasifikaciji. Ovi ljudi žive u obiteljskim zajednicama koje čine majka, braća i sestre. Glava obitelji je muškarac. Ženino prvo vjenčanje i brak kratka je ceremonija; nakon tog rituala, ne mora se družiti, pa čak ni spavati sa svojim mužem. Može imati i druge ljubavnike, ako to želi. Muž i ljubavnici predvečer joj dolaze u posjetu i zovu ih »gostujućim muževima«. Žene mogu imati od tri do dvanaest ljubavnika. Brak završava kada muž svojoj ženi prestane davati poklone na godišnjim svečanostima. Važno je da jedan ili više muškaraca iz odgovarajuće društvene skupine prizna očinstvo kada žena ostane trudna, premda biološki otac često samo promatra hoće li se kasnije u životu dogoditi incest — ako zna da je dijete njegovo. Za narod Nayar, brak ne pruža ništa drugo do legitimitet za rođenu djecu. Vidi Gough 1968; Fuller 1976. [←139]

Zajednice »slobodne ljubavi«: Studije šest američkih komuna ukazuju na to da njihovi članovi zapravo ne prakticiraju »slobodnu ljubav«; umjesto toga, pravila o održavanju intimnih odnosa prilično su kruta, a seksualne i društvene uloge hijerarhijski strogo strukturirane. Vidi Wagner 1982; Stoehr 1979; Constantine i Constantine 1973. [←140]

Vidi van den Berghe 1979. [←141]

Bohannan 1985. [←142]

Poliginija i poliandrija su sekundarne reproduktivne strategije ljudi: Budući da poliginija mužjacima (i muškarcima) pruža određene genetičke prednosti, a da poliandrija ženama osigurava dodatne resurse, neki antropolozi tvrde da te reproduktivne strategije predstavljaju primarnu reproduktivnu taktiku ljudske vrste, da muškarci i žene trpe monogamiju samo zato što muškarci ne mogu osigurati dovoljno resursa za osnivanje harema, a da je žene podnose samo zato što ne mogu više


muškaraca potaknuti na to da im osiguraju potrebne resurse. Takvu tvrdnju podupiru obilni dokazi o postojanju poliginije među moćnim i bogatim muškarcima (Betzig 1986). Međutim, varijanta reproduktivne strategije koja podrazumijeva monogamiju u kombinaciji s preljubom osigurava slične reproduktivne prednosti; mužjaci imaju priliku oploditi više partnerica, a ženke mogu iskoristiti više resursa. Mnogi ljudi prakticiraju monogamiju i preljub. Stoga mislim da je primarna reproduktivna strategija Homo sapiensa serijska monogamija u kombinaciji s potajnim preljubom, dok su poliginija i poliandrija sekundarne reproduktivne strategije. [←143]

Whyte 1978, 74; Frayser 1985, 269. [←144]

Mace i Mace 1959. 4. POGLAVLJE: ZAŠTO VARAMO? [←145] Prijevod: dr. Milun Bogdanovič, W. Shakcspearc, Otelo, 3. čin, 3. prizor, Izdanje: Tipex, Zagreb, 2000.

[←146]

Diana n.d. [←147]

Carneiro 1958 [←148]

Tsapelas et al. 2010. Svjetski obrasci preljubništva: Od 139 društava obuhvaćenim studijom tijekom 1940-ih godina, 39% je muškarcima i ženama dopuštalo izvanbračne afere ili tijekom određenih blagdana ili svečanosti ili s određenom svojtom, kao što je ženina sestra ili mužev brat ili pod drugim određenim okolnostima. Izvanbračni odnosi bili su vrlo uobičajeni u 17 od preostalih 85 kultura, a prijestupnici su rijetko kažnjavani (vidi Ford i Beach 1951). U drugoj studiji, provedenoj tijekom 1940-ih godina, antropolog George Murdock proučio je 148 društava, prošlih, ali i tada aktualnih, i otkrio da je u 120 društava preljub bio zabranjen, 5 je dopuštalo preljub, a 19 je to dopuštalo pod


određenim uvjetima, dok 4 društva seks izvan braka nisu odobravala, ali ni strogo zabranjivala (Murdock 1949). U svim je slučajevima Murdock preljub mjerio kao seksualnu aktivnost s ljudima u daljnjem ili nikakvom srodstvu. Ta je razlika bitna. Podupirao je zaključke Forda i Beacha (1951) da znatna većina društava dopušta izvanbračne odnose s osobama s kojima su preljubnici u daljnjoj rodbinskoj vezi. Suzanne Frayser (1985) kasnije je potvrdila rasprostranjeni tabu protiv preljuba s nesrodnim pojedincima: ustanovila je da 74% od 58 različitih kultura zabranjuje preljub ili ženama ili i jednom i drugom spolu. Napominje da su kazne za preljub različite. U 83% od 48 društava, oba partnera dobivaju kaznu za preljub; u 40% njih muškarci i žene dobivaju istu pokoru; u 31% tih društava kazna za muškarca teže je nego kazna za njegovu ljubavnicu. Nijedno društvo nije toleriralo ženine »izlete sa strane« i istovremeno kažnjavalo muškarce. Znatno veći broj kultura postavlja zabrane ženama, ali ne i muškarcima. U društva koja su postavila vrlo malo zabrana protiv izvanbračnih veza bilo koje vrste, s učestalim izvanbračnim seksualnim aktivnostima oba spola, ubrajaju se etničke skupine Dieri iz Australije, Gilyak iz sjeveroistočne Azije, indijansko pleme Hidatsa iz Sjeverne Dakote, skupina Lesu na otoku Nova Irska, pleme Masai iz istočne Afrike, skupina Toda u Indiji, Kaingang u Brazilu i stanovnici otoka Yápese u Tihom oceanu (Ford i Beach 1951). Stephens (1963) navodi da su čak i u onim kulturama u kojima se preljub oprašta, i muškarci i žene patili od ljubomore. U 72% od 56 društava obuhvaćenih studijom tijekom 1970-ih godina, ženski preljub bio je umjerena do česta pojava (van den Berghe 1979). [←149]

Schneider 1971. [←150]

Gove 1989. [←151]

Westermarck 1922. [←152]

People 1986. [←153]

Glass i Wright 1992.


[←154]

Bullough 1976. [←155]

Ibid. [←156]

Lampe 1987; Bullough 1976. [←157]

Bullough 1976. [←158]

Song of Solomon 3:16 [←159]

Lawrence 1989; Foucault 1985. [←160]

Bullough 1976. [←161]

Podrijetlo seksualnih pojmova: U četvrtom stoljeću preljub je u Rimskom Carstvu bio toliko česta pojava da su vlasti počele kažnjavati prijestupnike. Prihod od tih novčanih kazni bio je očito tako velik da je država tim novcem sagradila hram Veneri (Bardis 1963). Pojmovi kao što su cunnilingus, fellatio, masturbacija i prostitutka potječu iz drevnog rimskog narječja. (Bullough 1976). [←162]

Bullough 1976; Lawrence 1989. [←163]

Vidi Bullough 1976; Lawrence 1989; Brown 1988; Pagels 1988. [←164]

Bullough 1976, 192. [←165]

Lampe 1987, 26; Lawrence 1989, 125; Pagels 1988. [←166]


Burns 1990. [←167]

Lawrence 1989, 169. [←168]

Kinsey et al. 1948; Kinsey et al. 1953. [←169]

Hunt 1974, 263. [←170]

Blumstein i Schwartz 1983. [←171]

Laumann et al. 1994. [←172]

Greeley 1994; Laumann et al. 1994; Tafoya i Spitzberg 2007. [←173]

Gangestad i Thornhill 1997. [←174]

Schmitt i Buss 2001. [←175]

Schmitt 2004. [←176]

Vidi Tsapelas et al. 2010 [←177]

E. S. Allen et al. 2008. [←178]

Aron et al. 2001. [←179]

Fraley i Shaver 2000; Hazan i Diamond 2000. [←180]


Schmitt 2004. [←181]

Shackelford et al. 2008. [←182]

Orzeck i Lung 2005. [←183]

Schmitt 2004. [←184]

Tsapelas et al. 2010. [←185]

Lim et al. 2004; Lim i Young 2004; Carter 1992. [←186]

Hammock i Young 2002. [←187]

Ophir et al. 2008. [←188]

Walum et al. 2008. [←189]

Garcia, J. R., J. Mackillop, E. L. Ailer et al. 2010. [←190]

Wedekind et al. 1995. [←191]

Garver-Apgar et al. 2006. [←192]

Ibid [←193]

Fisher 1998. [←194]


Fisher 2004. [←195]

Ibid. [←196]

Vidi Bateman 1948; Trivers 1972; Symons 1979. [←197]

Shostak 1981, 271. [←198]

Fisher 1992; Buss 2000. [←199]

Hrdy 1981, 1986. [←200]

Mnogi američki laici i akademici čvrsto se drže pretpostavke da muškarci varaju više od žena, a u znanosti vrijedi jedan stari aksiom koji kaže da ćete ono što tražite najvjerojatnije i naći. Upravo se to možda i dogodilo u znanstvenim istraživanjima preljuba. U jednoj studiji o preljubima, provedenoj na klasičan način, znanstvenici su pitali 415 studenata na koledžu bi li spavali s nepoznatom osobom suprotnog spola koja također studira. Ispitanicima je rečeno da u tom zamišljenom scenariju ne bi bilo nikakvih rizika od trudnoće, razotkrivanja i bolesti. Rezultati su bili onakvi kakve očekujete. Muškarci su dosljedno bili skloniji odgovoru »da«, čime se potvrđuje stalno prisutno uvjerenje da su muškarci više zainteresirani za raznolikost u seksu od žena (Symons i Ellis 1989). Ipak, tu postoji »kvaka«. Ova studija uzima u obzir primarni genetski motiv muškog preljubništva (oplođivanje mladih žena), ali ne i primarni Darwinov motiv za ženski preljub — pribavljanje resursa. Što bi se dogodilo da su istraživači istim muškim ispitanicima postavili drugačije pitanje: »Biste Ii se upustili u avanturu za jednu noć sa ženom iz obližnjeg staračkog doma?« Sumnjam da bi studenti izrazili takav entuzijazam za ovakvu vrstu seksualne raznolikosti. Što bi se dogodilo da su znanstvenici upitali studentice: »Biste li se upustili u avanturu za jednu noć s filmskom zvijezdom ako bi vam dao i potpuno novi Porsche ili platio školarinu za koledž?« Gotovo sve bi rekle »da«. Prema evolucijskoj logici, žene će spavati s brojnim muškacima u


zamjenu za robu i usluge. Sve dok znanstvenici ne uzmu u obzir temeljne genetske motive oba spola, nikada nećemo znati koji je spol više zainteresiran za raznolikost u seksu. [←201]

Ford i Beach 1951, 118. [←202]

Gregor 1985. [←203]

Reichard 1950. [←204]

Bullough i Bullough 1987. [←205]

Niumendaju 1946. [←206]

Beals 1946. [←207]

Nadel 1942. [←208]

Wiederman 1997; Brand et al. 2007. [←209]

Lampe 1987, 199. 5. POGLAVLJE: FORMULA ZA RAZVOD [←210]

Abu-Lughod 1987, 24. [←211]

Abu-Lughod 1986. [←212]


Farah 1984. [←213]

Ibid. [←214]

Ibid, 26 [←215]

Ibid, 20 [←216]

Murdock 1965. [←217]

Weisman 1988. [←218]

Muško/žensko pravo na razvod braka: U 30 od 40 tradicionalističkih društava koje je George Peter Murdock proučavao 1950., muškarci i žene imali su jednaka prava na pokretanje razvoda braka; u 10% ovih zajednica žene su po tom pitanju imale veće privilegije. Zaključio je da je razvod braka jednako dostupan i muškarcima i ženama (Murdock 1965). Whyte je to potvrdio u svom istraživanju koje je obuhvatilo 93 društva, zaključivši: »Jednaka prava u vezi s razvodom braka nalazimo prema najraširenijem obrascu.« (Whyte 1978). Suzanne Frayser ustvrdila je da 38% od 45 društava koje je proučavala i mužu i ženi dopušta da zatraži razvod braka; jedan ili oba partnera suočili su se s poteškoćama prilikom ishođenja razvoda braka u 62% tih društava. U mnogim otočnim zajednicama na Tihom oceanu i muškarci i žene lako mogu dobiti razvod braka. U mediteranskim zemljama ženama je teže dobiti razvod, ali u mnogim afričkim društvima muškarci su ti koji teško dobivaju razvod braka. Vidi Frayser 1985. [←219]

Murdock 1965, 319. [←220]

Betzig 1989.


[←221]

Brak kao reproduktivna strategija: Murdock (1949) je ustvrdio da su ekonomska suradnja i podjela rada između spolova primarni razlozi za brak budući da se seks i reprodukcija lako mogu ostvariti i izvan braka. Međutim, u 40 konzervativnih društava koje je proučavao 1950. uočio je da su reproduktivna pitanja bila glavni razlozi za razvod braka (Murdock 1965). Studija koju je provela Frayserova potvrđuje važnu ulogu reprodukcije u razvodu braka — a samim tim i u braku. Na uzorku od 56 kultura, muškarci su se razvodili od svojih žena prvenstveno zbog reproduktivnih problema, potom zbog neslaganja, a na trećem je mjestu bio ženin preljub. Na uzorku od 48 društava, žene su svoje muževe najčešće napuštale zbog neslaganja naravi, potom zbog neispunjavanja ekonomskih i kućanskih obaveza, dok je treći najčešći razlog bilo fizičko nasilje. Vidi Frayser 1985. [←222]

Novi brak: Istraživanjem provedenim na 37 tradicionalističkih naroda utvrđeno je da se novo sklapanje braka dopušta u 78% tih društava; u društvima u kojima je bilo teže sklopiti novi brak (u 22% njih), ženama je općenito bilo teže ponovno se udati nego muškarcima ponovno se oženiti (Frayser 1985). Ponovno sklapanje braka događalo se i u predindustrijskim zapadnoeuropskim društvima, ali je tome redovito prethodila smrt jednog od supružnika, budući da rimokatolička crkva nije dopuštala razvod braka. Neki su zapadnoeuropski narodi ponovnu udaju udovica smatrali neetičnom. To se uvjerenje najvjerojatnije temeljilo na složenim procesima prijenosa imovine i mehanizmima nasljeđivanja koji bi mogli biti ugroženi u slučaju da se udovica ponovno uda (Dupaquier et al. 1981). Unatoč tome što tijekom proteklih stoljeća europsko seljaštvo udovicama (a ponekad i udovcima) nije odobravalo sklapanje novog braka, novi brakovi bili su česta i rasprostranjena pojava (Dupaquier et al. 1981; Goody 1983). Preudaja udovica nije bila nimalo jednostavna u predindustrijskoj Indiji, Kini i Japanu, kao i u drugim narodima koji su se pretežno bavili poljoprivredom (Dupaquier et al. 1981; Goody 1983, 40). U svakom slučaju, u svim društvima za koje su podaci bili dostupni, najčešće su se ponovno udavale žene u reproduktivnoj dobi. Vidi Dupaquier et al. 1981; Furstenberg i Spanier 1984; također vidi 16. poglavlje ove knjige. [←223]


Kreider 2006. [←224]

Howell 1979; Shostak 1981. [←225]

Howell 1979. [←226]

Samostalnost žena i visoke stope razvoda braka: U društva s visokim stupnjem autonomije žena i visokim stopama razvoda braka ubrajaju se etničke skupine Semang na Malajskom poluotoku (Sanday 1981; Murdock 1965; Textor 1967), nekoliko karipskih etničkih zajednica (Flinn i Low 1986), narod Dobu, koji živi na otoku nedaleko istočne obale Nove Gvineje (Fortune 1963); zambijska skupina Ngoni iz okoline grada Fort Jameson (danas Chipatta), narodi Yao i Lozi u južnoj Africi (Barnes 1967), Turu u Tanzaniji (Schneider 1971), Samoanci u Oceaniji (Textor 1967), Gururumba u Novoj Gvineji (Friedl 1975), stanovnici otoka Trobriand u Papui Novoj Gvineji (Weiner 1976), domoroci otoka Mangaia u Polineziji (Suggs i Marshall 1971), Tlingiti na jugu Aljaske (Laura Klein, osobna komunikacija), narod Kaingang u južnom Brazilu, indijanska plemena Crow u Montani i Irokezi u državi New York (Murdock 1965). [←227]

Lloyd 1968, 79. [←228]

Friedl 1975. [←229]

Van der Berghe 1979. [←230]

Le Clercq 1910, 262 [←231]

Dupaquier et al. 1981. [←232]

Mar 10:11-12; Lawrence 1986, 63.


[←233]

Fisher 1987, 1989. [←234]

Cherlin 2009. [←235]

Cherlin 1981; Levitan et al. 1988; Glick 1975; Espenshade 1985; Whyte 1990. [←236]

Sve veća autonomija žena u Rimskom Carstvu: Povjesničari se ne slažu oko toga što je dovelo do veće emancipacije i samopoštovanja žena u drevnom Rimu, kao ni kada se to točno dogodilo. Neki upiru u Hanibalov poraz 202. pr. Kr., a drugi u pobjedu nad Makedoncima 168. pr. Kr., dok treći to povezuju s razaranjem Kartage 146. pr. Kr. Međutim, kao posljedicu niza povijesnih događaja, Rimljani su u stoljećima prije pojave Isusa Krista doži vjeli porast blagostanja te prateći porast ekonomske, političke i društvene moći žena, kao i veći broj razvoda braka. Vidi Balsdon 1973; Carcopino 1973; Rawson 1986; Hunt 1959. [←237]

Burgess i Cottrell 1939; Ackerman 1963; Lewis i Spanier 1979; Bohannan 1985; London i Wilson 1988. [←238]

Whyte 1990, 201. [←239]

Guttentag i Secord 1983. [←240]

Fisher 1989. [←241]

Podaci o razvodima braka u Dosjeu o ljudskim odnosima: Podaci o razvodima braka u različitim kulturama mogu se pronaći u Dosjeu o ljudskim odnosima (eng. Human Relations Area File). Ovaj dosje, poznat pod skraćenim nazivom HRAF, pokrenuo je 1950-ih George


Peter Murdock, koji je prikupljao antropološke opise specifičnih kultura i potom sve te knjige i članke indeksirao. Do danas je katalogizirano više od 850 različitih kultura. Podaci o razvodu u ovom dosjeu, međutim, predstavljaju više problema. Kao što je Charles Ackerman (1963) naglasio: »Etnografi su uglavnom navodili da je razvod braka u nekom društvu ‘rijedak’, ‘uobičajen’, ‘učestao’, itd. Rijetki su svoju ocjenu obrazložili stvarnim postotkom učestalosti razvoda.« Ackerman također navodi da podaci HRAF-a ne omogućuju usporedbu stopa razvoda između različitih društava; ne možemo ocijeniti je li »niska« stopa razvoda u jednom društvu ekvivalentna »niskoj« stopi razvoda braka u drugom. Osim toga, istraživač ne zna je li »niska« stopa razvoda braka jedne zajednice reprezentativna za stope razvoda braka u susjednim selima ili u istoj zajednici u nekim drugim desetljećima. Nedostaju sinkroni i diakroni podaci o razvodima. Nadalje, različiti etnografi iz iste kulture izvještavaju o različitoj učestalosti razvoda, a podaci u nekim unosima ne slažu se s izvještajima drugih sociologa u drugim knjigama i člancima (Textor 1967). Naposljetku, vrlo mali broj etnografa tabelarno prikazuje trajanje braka koji završava razvodom, dob u kojoj se bračni partneri razvode, broj djece prilikom razvoda i ostale podatke koji bi se mogli koristiti za usporedbu sa zapadnjačkim narodima. [←242]

Ackerman 1963; Murdock 1965; Friedl 1975. [←243]

Cohen 1971. [←244]

Avery 1989, 31. [←245]

Barnes 1967; Murdock 1965; Textor 1967; Friedl 1975. [←246]

Fisher 1989, 1991, United Nations Statistical Office 2012. [←247]

Kriza nakon sedam godina: Američka ideja o krizi nakon sedam godina braka ili veze potječe od demografske uporabe medijana radi izračuna trajanja braka. Medijan je broj skupa brojeva; 50% slučajeva


pojavljuje se prije medijana, a 50% nakon medijana. U SAD-u je između 1960. i 1982. srednja vrijednost trajanja braka koji je završio razvodom varirala od 7,2 do 6,5 godina; tako je 50% svih brakova završilo otprilike nakon sedam godina (Američki ured za statistiku 1986., Tablica 124). Ja, pak, želim utvrditi što većina ljudi radi, zanima me kada su razvodi najučestaliji ili njihov modus. Prema uzorku Ujedinjenih naroda za razdoblje od 1947. do 1989. u prosjeku se 48% svih razvoda brakova dogodi u roku od sedam godina nakon vjenčanja — na medijan — ali najviše ih se dogodi unutar tri do četiri godine (Fisher 1989). [←248]

Chute 1949. [←249]

Ured za statistiku Ujedinjenih naroda 2012. [←250]

Bullough 1976, 217. [←251]

Fisher 1989. [←252]

Vital Statistics oj the United States 1981. [←253]

lbid. 1964, 1974, 1984, 1985, 1987, 1990. [←254]

Cherlin 1981. [←255]

Proceduralna pitanja koja iskrivljuju UN-ove podatke: Vrijeme od podnošenja zahtjeva za razvod do donošenja sudskog rješenja razlikuje se od države do države i tako iskrivljuje podatke o razvodima. Još neke tehnikalije pridonose iskrivljavanju podataka: neke zemlje u to uključuju i poništenja braka, čime se skraćuje njegovo trajanje, neki uračunavaju i vrijeme razdvojenosti prije donošenja rješenja, što produžava trajanje braka; u nekim zemljama obuhvaćaju i određene razloge za razvod, kao što je »razdvojeni život u trajanju od dvije godine«, čime se produžava postupak razvoda; neke zemlje svoje


statističke podatke temelje na »zahtjevima za razvod braka« umjesto na konačnim sudskim rješenjima i tako dalje. Proceduralni problemi kao što je preopterećenost sudova i ročišta koja se održavaju krajem kalendarske godine također iskrivljuju podatke. Srećom, poništenja i razdvojeni život relativno su rijetki slučajevi. Zbog nepreciznosti podataka o zakonskom trajanju braka, radije bih istraživala koliko dugo traju veze između dvoje ljudi — mjereno od trenutka kada su počeli izlaziti zajedno i ponašati se kao par do trenutka kada su odlučili prekinuti vezu. Na žalost, ti podaci nisu raspoloživi. [←256]

Johnson 1983, 1 [←257]

Klinenberg 2012; Kreider 2006. [←258]

Cherlin 2012, 88. [←259]

Klinenberg 2012, 88. [←260]

Rizik od razvoda prema broju maloljetne/izdržavane djece — važan problem: Da bismo utvrdili rizik od razvoda uz bilo koji specifični broj djece u obitelji, potrebni su nam podaci kojih nema u statističkim godišnjacima UN-a. Primjerice, da bi se utvrdio rizik od razvoda uz jedno maloljetno dijete, potrebno je broj razvedenih parova s jednim djetetom usporediti s brojem parova s jednim djetetom koji ostaju zajedno. Nisam uspjela pro naći primjerene korelirajuće podatke iz popisa stanovništva kako bih mogla utvrditi rizik od razvoda prema broju maloljetne djece, za bilo koju godinu u nekoj stranoj zemlji niti za bilo koju godinu unutar SAD-a. Stoga gore navedeni podaci o razvodu braka s maloljetnom djecom upućuju na to da prisutnost ovakvog »problema« stabilizira brak — ali to ne dokazuju. [←261]

Kreider 2006. [←262]


Odnos između ovih profila razvoda braka: Budući da podaci iz demografskih godišnjaka UN-a o trajanju braka koji završava razvodom, o dobi u kojoj se ljudi razvode, kao i o razvodima s maloljetnom djecom nisu dostupni u multivarijabilnom obliku, oni mogu prikazati odnos između ova tri brakorazvodna profila. Najveći broj razvoda među parovima s jednim djetetom ili bez djece, primjerice, može biti nustvorevina najvećeg broja razvoda tijekom i oko četvrte godine braka. [←263]

Dorius 2010. [←264]

Chagnon 1982. [←265]

Barnes 1967. [←266]

Betzig 1989. [←267]

Beardsley et al. 1959. [←268]

Radcliffe-Brown 1922. [←269]

East 1939. [←270]

Globalni obrazac skrbništva nad djecom i podjele imovine nakon razvoda braka: najčešće prepreke za razvod braka proizlaze iz odluka o skrbništvu nad djecom te raspodjeli imovine i drugih resursa. Istraživanjem provedenom u 41 društvenoj zajednici došlo se do saznanja da 44% društava skrbništvo nad djecom dodjeljuje na temelju okolnosti koje su prethodile razvodu ili prema dobi i željama djeteta. U 22% od 41 društva obuhvaćenih istraživanjem, skrbništvo nad djecom dodjeljuje se mužu, a u 20% ženi. Okolnosti razvoda predstavljaju temelj za raspodjelu imovine u 41% od 39 društava. U 29% od 39 društava ekonomski resursi dijele se između supružnika na jednake dijelove; u 23% žena pretrpi veći financijski gubitak, dok muž i njegovi


rođaci dožive veću ekonomsku štetu u 15% društava (Frayser 1985). [←271]

Henry 1941. [←272]

Cohen 1971, 135. [←273]

Howell 1979. 6. POGLAVLJE: »KAD PLEMENIT' DIVLJAK ŠUMOM HODIO JE« [←274]

Flora i fauna spomenuta u ovom i u narednim poglavljima knjige pripadaju drevnim vrstama i rodovima koje su izumrle. [←275]

2. Chesters 1957; Andrews i Van Couvering 1975; Bonnefille 1985; Van Couvering 1980. [←276]

Corruccini et al. 1976; Rose 1983. [←277]

Andrews 1981. [←278]

Smuts 1985, 16. [←279]

Nadler 1988. [←280]

Goodall 1986; Fossey 1983; Galdikas 1979. [←281]

Tutin i McGinnis 1981; Fossey 1979; Veit 1982; Galdikas 1979. [←282]


Spolno ponašanje pigmi ili mini čimpanze: Spolni život mini čimpanze, poznate i pod nazivom bonobo, prilično se razlikuje od spolnog života drugih čovjekolikih majmuna. Često se upuštaju u homoseksualne odnose i premda su homoseksualne aktivnosti najčešće tijekom estrusa, ti se kontakti događaju i tijekom drugih dijelova menstrualnog ciklusa (de Waal 1987; Thompson-Handler et al. 1984). Heteroseksualne aktivnosti bonoba odvijaju se i tijekom većeg dijela menstrualnog ciklusa (ibid.), a ženke se ponovno počinju pariti godinu dana nakon poroda (Badrian i Badrian 1984). Budući da ove mini čimpanze pokazuju ekstremno aktivno spolno ponašanje u odnosu na druge primate i da biokemijski podaci upućuju na to da su pigmejske čimpanze nastale prije otprilike dva milijuna godina (Zihlman et al. 1987), mislim da one ne mogu biti model koji bi na odgovarajući način prikazivao život među predhominidima prije 21 milijun godina. [←283]

Hrdy 1981; Goodall 1986; de Waal 1982. [←284]

Conoway i Koford 1964; Goodall 1986; Rowell 1972; Harcourt 1979; Veit 1982; Fossey 1983; Goodall 1986; MacKinnon 1979. [←285]

Fossey 1983. [←286]

Veit 1982; Fossey 1983; de Waal 1982, 1987. [←287]

Pojava silovanja kod drugih vrsta: U sklopu nekoliko testova slobodnog pristupa (eng. free-access test, FAT), jedna je ženka obične čimpanze, gorile ili orangutana smještena s jednim mužjakom iste vrste u zajednički kavez; svaka je životinja imala trajni pristup onoj drugoj. U nekim slučajevima su mužjaci sve tri vrste dominirali nad ženkama i prisilili ih na kopulaciju — bez obzira na ženkin spolni status ili preferencije (Nadler 1988). Najučestaliji i najizraženiji primjeri silovateljskog ponašanja zamijećeni su kod mužjaka orangutana. Silovanja su se događala svaki dan dok je par bio smješten u istom kavezu, bez obzira na ženkin ciklus tjeranja ili njezino zanimanje za seks. Za drugi su test postavljena vrata koja su dijelila kavez na dvije


polovice, a bila su tako dizajnirana da je ženka mogla slobodno prolaziti kroz njih i pridružiti se mužjaku, ali mužjak nije mogao slobodno prolaziti i pridružiti se ženki. Pod takvim uvjetima, ženke sve tri vrste kopulaciju su tražile samo tijekom ograničenog razdoblja, odnosno tijekom estrusa u sredini menstrualnog ciklusa (ibid.). Kada su ženke mogle kontrolirati parenje, seks se događao izrazito periodično (ibid.). Silovanje se događa i među čovjekolikim majmunima koji se slobodno kreću. U dva primjera prisilne kopulacije među čimpanzama (Tutin i McGinnis 1981), mužjak je ženku zarobio u zamku na drvetu i prisilio je na snošaj. Nekoliko je puta zamijećeno da mužjak gorile prema ženki upućuje prilično agresivne geste tijekom udvaranja, ali kopulacija ni u jednom slučaju nije bila prisilna (Harcourt 1979). Silovanje je možda jedna od primarnih reproduktivnih strategija mladih odraslih orangutana. Dominantni, stariji odrasli mužjaci uspostavljaju partnerstvo sa ženkom tijekom njezina estrusa i ne prisiljavaju je na kopulaciju (Galdikas 1979). Međutim, mlađi, još nepotpuno zreli mužjaci često prilaze ženki i pokušavaju se na silu pariti s njom (MacKinnon 1979). Takvo se ponašanje danas smatra »stabilnom alternativnom strategijom« reprodukcije među orangutanima (Rodman 1988). Silovanje je zamijećeno i kod drugih vrsta kao što su patke, galebovi, čaplje, albatrosi i bregunice (vrsta lastavica). Kod monogamnh bregunica koje se naseljavaju i gnijezde u kolonijama, primjerice, mužjak koji se pari s jednom ženkom pokušat će srušiti drugu ženku, koja također ima partnera, i natjerati je na parenje (vidi Daly i Wilson 1983). [←288]

Van Couvering 1980. [←289]

Berggren i Hollister 1977. [←290]

Van Couvering i Van Couvering 1975; Berggren i Hollister 1977; Thomas 1985. [←291]

Axelrod i Raven 1977. [←292]


Andrews i Van Couvering 1975, 65. [←293]

Van Couvering 1980; Axelrod i Raven 1977. [←294]

Andrews i Van Couvering 1975. [←295]

Savana je »suha travnata vegetacija sa 10% do 40% pokrova od drveća« (Retallack et al. 1990). [←296]

Andrews i Van Couvering 1975; Van Couvering 1980; Retallack et al. 1990. [←297]

Andrews i Van Couvering 1975; Van Couvering 1980; Axelrod i Raven 1977; Maglio 1978; Bernor 1985; Vrba 1985. [←298]

Klein 2009. [←299]

Wolpoff 1982; Ciochon i Fleagle 1987. Prikupljanje podataka o odstupanju ljudske vrste: Podaci prikupljeni iz DNK i drugih biokemijskih, anatomskih i genetičkih analiza razlika između ljudi i afričkih čovjekolikih majmuna upućuju na donekle različite podatke o odstupanju od linije razvoja ljudske vrste. Procjene se kreću od 10 do 4 milijuna godina unatrag. Vidi Sarich i Wilson 1967a, 1967b; Cronin 1983; Sibley i Ahlquist 1984; Andrews i Cronin 1982. Podaci sada upućuju na to da su ljudi najbliži srodnici čimpanzi, a da su se gorile u svom razvoju odvojile nešto ranije (Miyamoto et al. 1987) te da su se ljudi od svojih temeljnih predaka počeli odvajati prije 8 do 5 milijuna godina (Klein 2009). [←300]

Veit 1982. [←301]

Nadler 1975.


[←302]

Veit 1982. [←303]

Fossey 1983. [←304] Eng. primal horde

[←305]

Darwin 1871; Freud 1918; Engels [1884] 1954. [←306]

Lucretius 1965, 162-3. [←307]

Klein 2009. [←308]

Kano 1979; Kano i Mulavwa 1984. [←309]

Kano 1979; Badrian i Malenky 1984. [←310]

De Waal 1987; Thompson-Handler et al. 1984; Kano i Mulavwa 1984. [←311]

Kuroda 1984; de Waal 1987; Savage-Rumbaugh i Wilkerson 1978. [←312]

De Waal 1987. [←313]

Ibid. [←314]

Kano 1980. [←315]


Snošaj licem u lice u prirodi: Neke životinje povremeno kopuliraju licem u lice, uključujući gorile (Nadler 1975), orangutane (Galdikas 1979), sijamange — vrstu gibona (Olivers 1978) te kitove i pliskavice. (Harrison 1969). [←316]

Coolidge 1933; Zihlman et al. 1987; Zihlman 1979; Susman 1984. [←317]

Ellen Ingmanson, antropologinja, osobna komunikacija. [←318]

McGinnis 1979; Goodall 1986. [←319]

Tutin 1979; McGinnis 1979; McGrew 1981; Goodall 1986. [←320]

McGrew 1981; Goodall 1986; de Waal 1982; McGinnis 1979. [←321]

McGinnis 1979; Tutin 1979; Goodall 1986; McGrew 1981. [←322]

Pusey 1980. [←323]

McGinnis 1979; Tutin 1979; Goodall 1986. [←324]

Tutin i McGinnis 1981. [←325]

Bygott 1979; Goodall et al. 1979; Wrangham 1979b; Goodall 1986. [←326]

Goodall et al. 1979. [←327]

Bygott 1974, 1979; Goodall et al. 1979; Goodall 1986. [←328]


Teleki 1973a, 1973b; Goodall 1986. [←329]

Teleki 1973a; McGrew 1981. [←330]

Plooij 1978. [←331]

Goodall 1968, 1970, 1986; McGrew 1981. [←332]

De Waal 1989. [←333]

McGrew 1979, 1981; vidi još i Boesch i Boesch 1984. [←334]

Goodall 1970, 1986; McGrew 1974, 1981. [←335]

Goodall 1986. [←336]

Fouts 1983. [←337]

Moss 1988. [←338]

64. Tanner 1981; McGrew 1981; Fisher 1982; Mansperger 1990; Foley i Lee 1989. [←339]

65. Klein 2009. [←340] Engleski: Awash; afarski: Veajot

[←341]

White et al. 2009.


[←342]

Ibid.; Plavcan 2012, 51. [←343]

Vidi Poglavlje 7, n. 6. [←344]

Harrison 2010 7. POGLAVLJE: IZVAN RAJA [←345]

Hay i Leakey 1982. [←346]

Leakey i Hay 1979; Hay i Leakey 1982. [←347]

Leakey et al. 1976; White 1977, 1980. [←348]

Johanson i Edey 1981; Johnston 1982; Lewin 1983a. [←349]

Johanson i White 1979; vidi Johanson 1982; Susman et al. 1985; Jungers 1988; McHenry 1986; Klein 2009. [←350]

Plavcan 2012. Velika razlika u tjelesnoj veličini između mužjaka i ženki neke vrste, poznata pod nazivom spolni dimorfizam, tradicionalno se primjenjuje kao indikator načina parenja neke vrste. Kod vrsta koje se vežu u cjeloživotne parove mužjaci i ženke obično su slične tjelesne veličine, dok su kod vrsta u kojima mužjaci formiraju hareme, ženke obično znatno manje od mužjaka — posljedica nadmetanja među mužjacima. Lucy i njezini prijatelji najvjerojatnije su se znatno razlikovali po veličini tijela (Plavcan 2012), što neke akademike upućuje na zaključak da strategija sparivanja tada još nije bila razvijena. Reno et al. (2003, 2010) i Nelson et al. (2011) ne slažu se s time i tvrde da je spolni dimorfizam kod A. afarensis bio manje izražen te da je najvjerojatnije bio kao i kod današnjih ljudi. Neki su


znanstvenici, pak, osporili te analize (vidi Plavcan 2012). Smatram da je A. afarensis kao strategiju parenja razvio serijsku monogamiju: parovi privremeno ostaju zajedno dok ne othrane jedno dijete i tijekom života se serijski vežu u nove parove i odgajaju novo potomstvo; nadalje, ti privremeni parovi kretali su se unutar većih skupina s više mužjaka i ženki, baš kao što lovačko-sakupljački parovi rade danas. Serijska monogamija unutar velike skupine s više mužjaka i više ženki mogla je izazvati ozbiljnu konkurenciju među mužjacima koji se međusobno bore za naklonost ženki, čime se poticao razvoj izraženijeg spolnog dimorfizma. Moj argument podupire i činjenica da ostaci kostura i zubi Ardipithecus ramidis (koji je živio više od milijun godina prije A. afarensisa) ne dokazuju veliku razliku u veličini tijela između mužjaka i ženki (White et al. 2009), što upućuje na to da se već tada razvio neki oblik monogamije. Osim toga, Gordon (2006), White et al. (2009) i Lovejoy (2009) tvrde da je spolni dimorfizam uočen kod kasnijih vrsta, uključujući A. afarensis, rezultat smanjenja veličine ženki u odnosu na ranije oblike, i to ne zbog muškog nadmetanja za njihovu naklonost nego iz nekih drugih razloga. Ti podaci podupiru moju hipotezu da se serijska monogamija među hominidima pojavila prije A. afarensis. Ipak, još nešto treba uzeti u obzir. Kod Lucy i njezinih rođaka iz roda A. afarensis zamijećen je smanjeni dimorfizam očnjaka, što se tradicionalno smatra pokazateljem vezivanja u parove kod mnogih vrsta. Ipak, Dixson (2009) smatra da su se zbog intenzivnog razvoja bipedalizma, odnosno hodanja na dvije noge kod A. afarensis, naši muški preci mogli jedan protiv drugoga boriti šakama ili oružjem, što ga navodi na zaključak da smanjeni očnjaci kod ove vrste nisu pokazatelj vezivanja u parove. Ako su se bipedalizam i serijsko uparivanje (u kombinaciji s odgajanjem djece) razvili davno prije pojave A. afarensis, mužjaci se vjerojatno još nisu mogli učinkovito služiti oružjem i istovremeno hodati na dvije noge, ubrzo nakon što su naši prvi preci počeli uspravno hodati prije najmanje 4.4 milijuna godina. U takvom je scenariju smanjeni dimorfizam očnjaka (White et al. 2009) mogao biti pokazatelj serijske monogamije (Lovejoy 2009). Možda je najvažnija konstatacija za ovu temu ona koju je dao Plavcan (2012, 45): »Uzroci spolnog dimorfizma kod ljudi nisu sa sigurnošću poznati i mogli bi obuhvatiti nekoliko mehanizama koji se


međusobno ne isključuju, kao što je nadmetanje za partnere i resurse te ženski odabir.« Primjerice, sakupljanje ostataka životinjskog plijena i lov (kao i serijska monogamija) mogli su biti razlog selekcije krupnih mužjaka, dok je Lucyno malo tijelo moglo biti kompenzacija za potrebe rađanja i podizanja djece. Ženke sisavaca trebaju dodatne kalorije zbog trudnoće i dojenja; moraju jesti za dvoje i potom dojiti dijete, tako da što je Lucy bila manja, to joj je trebalo manje hrane. Mnogi ekološki čimbenici osim strategije parenja koji mogu utjecati na dimorfizam veličine tijela i očnjaka između spolova (vidi Frayer i WblpofF 1985; Mock i Fujioka 1990; Plavcan 2012) upućuju na to da spolni dimorfizam veličine tijela i očnjaka nisu dobri pokazatelji ranih reproduktivnih strategija hominida. [←351]

Alemseged et al. 2006. [←352]

Van Couvering 1980; Vrba 1985; Axelrod i Raven 1977; Bernor 1985. [←353]

Binford 1981, 1985; Blumenschine 1986, 1987, 1989; Shipman 1986; Potts 1988; Sinclair et al. 1986; Lewin 1987b. [←354]

Tunnell 1990; Schaller i Lowther 1969; Blumenschine 1986. [←355]

Sakupljanje ostataka plijena među ostalim primatima (ne čovjekolikim): Goodall je nekoliko puta pisala o tome kako čimpanze u rezervatu Gombe u Tanzaniji sakupljaju ostatke plijena drugih grabežljivaca. U većini slučajeva, čimpanza se vraćala pojesti ostavljeno meso životinje koju je skupina čimpanzi ubila dan ranije. Jednom je prilikom čimpanza ukrala nogu mrtvog majmuna dok ju je Goodall fotografirala. Čimpanze iz Gombea ignorirale su svježe meso mlade antilope i kokoši biserke, ali su čimpanze na obližnjoj istraživačkoj lokaciji u planinama Mahale u četiri navrata skupljale ostatke trupa manjih vrsta antilopa (Goodall 1986). Pavijani koji žive u savani tako đer skupljaju ostatke plijena (Strum 1990; Cavallo i Blumenschine 1989).


[←356]

Cavallo 1990; Cavallo i Blumenschine 1989. [←357]

13. McHenry 1986; Ryan i Johanson 1989. [←358]

14. Wrangham 2009. [←359]

Darwin 1871, 434. [←360]

16. Watson et al. 2008. [←361]

Očinstvo u različitim vrstama: Mužjaci mnogih vrsta pokazuju roditeljsko ponašanje, premda većinom nisu monogamni. Mužjaci se na dva načina brinu o potomstvu: (a) izravno, tj. hrane, nose, čuvaju, timare mladunče, spavaju ili se igraju s njima i (b) neizravno, tj. brane resurse, nabavljaju hranu i grade skrovišta za mladunče, pomažu trudnim ženkama ili ženkama koje doje, označavaju i/ili održavaju teritorij, brane granice teritorija, tjeraju uljeze i/ili glasnim vikanjem tjeraju konkurentne mužjake (Kleiman i Malcolm 1981; vidi još i Hewlett 1992). [←362]

Wittenberger i Tilson 1980; Kleiman 1977; Orians 1969; Lack 1968; Mock i Fujioka 1990. [←363]

Monogamija iz perspektive različitih vrsta: Kombinacija različitih okolnosti zajedno dovodi do monogamije, a istraživači su ponudili različita objašnjenja za razvoj monogamije kod različitih živih bića. Na mene je posebice utjecao rad Devre Kleiman — posebice njezina rasprava o tome da se monogamija javlja »kad god je za podizanje mladunaca potrebno više od jednog pojedinca (ženke)« (Kleiman 1977, 51). To isto su drugim riječima rekli Ember i Ember (1979): »Heteroseksualna partnerstva razvijaju se kada majka ne može istovremeno hraniti sebe i brinuti se za mladunčad. Trajanje takve veze


ovisi o tome koliko dugo je mladuncima potrebna roditeljska briga.« Smatram da je ovaj čimbenik bio ključan za razvoj monogamije kod homi-nida. Za rasprave o monogamiji kod ptica i sisavaca vidi Kleiman 1977; Wittenberger i Tilson 1980; Lack 1968; Orians 1969; Rurberg 1983; Peck i Feldman 1988; Mock i Fujioka 1990. [←364]

Potrkušci: Mladunčad koja na svijet dolazi relativno dobro razvijena i može se samostalno kretati, za razliku od onih relativno slabo razvijenih, naziva se potrkušcima. Konji su dobar primjer: ždrijebe može vidjeti i hodati već par sati nakon rođenja. [←365]

Trivers 1972; Emlen i Oring 1977. [←366]

Henry 1985; Lloyd 1980; Zimen 1980; Gage 1979; Rue 1969. [←367]

Orians 1969; Mock i Fujioka 1990. [←368]

Eugene Morton, Odsjek za ornitologiju, Institut Smithsonian, osobna komunikacija. [←369]

Hewlett 1991; Kelly 1995; Marlowe 2010; Cohen 1980; Hassan 1980; Lee 1980; Short 1976, 1984; Könner i Worthman 1980; SimpsonHebert i Huffman 1981; Lancaster i Lancaster 1983; Frisch 1978. [←370]

Birdsell 1979. [←371]

Galdikas i Wood 1990. [←372]

Raymond Harnes, Odsjek za antropologiju, Sveučilište Nebraska, osobna komunikacija. [←373]


Briggs 1970. [←374]

Gorer 1938. [←375]

Heider 1976. [←376]

Lancaster i Lancaster 1983; Marlowe 2005; Quinlan i Quinlan 2008; Dediu i Levinson 2013; Gray i Garcia 2013; Hewlett 1991; Kelly 1995; Marlowe 2010. Četverogodišnji ciklus rađanja kod ljudi — moderne varijacije, podrijetlo čovjekolikih majmuna: Život u moderno doba promijenio je ovaj opći ciklus rađanja od tri do četiri godine. Čak i žene koje kontinuirano doje djecu u Indiji, Bangladešu, SAD-u i Škotskoj počinju ovulirati pet do osamnaest mjeseci nakon rođenja djeteta (Simpson-Hebert i Huffman 1981; Short 1984) pa razmak između dva poroda danas može biti puno kraći — dvije godine ili čak i manje. To se tradicionalno objašnjava hipotezom »kritične debljine«. Rose Frisch i njezini suradnici iznijeli su 1970-ih godina hipotezu da žena treba skupiti odgovarajuće zalihe tjelesne masnoće da bi se ovulacija pokrenula (Frisch i Revelle 1970; Frisch 1978, 1989). Iako neki akademici ne prihvaćaju tu hipotezu (vidi Gray i Garcia 2013), većina smatra da moderan, izrazito kaloričan način prehrane, premalo kretanja te ograničena učestalost i trajanje dojenja mogu pokrenuti ovulaciju i dovesti do trudnoće nekoliko mjeseci nakon rođenja djeteta. Međutim, kada su naši preci morali hodati kilometrima daleko da bi nabavili hranu, kada su jeli voće i krto meso, a žene kontinuirano dojile, djeca su se vjerojatno rađala u razmaku od tri do četiri godine (Lancaster i Lancaster 1983). rjodaci o razmacima između dva poroda kod čovjekolikih majmuna potvrđuju dugovječnost ovog reproduktivnog obrasca. Kod čimpanzi i gorila mladunčad se uglavnom rađa svake četiri do pet godina, dok su intervali rođenja mladunaca kod orangutana češće nešto duži — oko osam godina (L. L. Allen et al. 1982; Galdikas i Wood 1990). [←377]

Adaptivni

razlozi

ponovne

»ženidbe«

mužjaka:

Mužjaci


čovjekolikih majmuna obično se radije pare sa starijim, zrelijim ženkama nego sa ženkama adolescentske dobi — vjerojatno zbog toga što ženke koje su već rađale imaju dobre reproduktivne rezultate. Postavlja se pitanje: zašto su onda naši muški hominidni preci nastojali oformiti parove s mladim umjesto sa zrelijim žen(k)ama? Odgovor, mislim, leži u ekologiji monogamije. Kod monogam-nih vrsta, mužjak ulaže vrijeme i energiju u odgajanje svojih potomaka. Stoga su značajke mladosti — kao što su svježa jajašca, gipko tijelo, otpornija osob nost i duga reproduktivna budućnost — mužjaku možda važnije od prošlih reproduktivnih rezultata ženke. [←378]

Adaptivni razlozi ponovne »udaje« ženke: Psiholog David Buss iznio je argument prema kojem žena, kada jednom rodi dijete, gubi na svojoj reproduktivnoj vrijednosti jer je manje privlačna najboljim mužjacima. Stoga je žena, kako je postajala starija, svaku sljedeću vezu imala s muškarcima manje reproduktivne vrijednosti. Serijska monogamija, dakle, nije bila adaptivna strategija ženki naših predaka. Taj je argument logičan, ali ipak treba uzeti u obzir nekoliko praktičnih varijabli: (a) Veličina skupine i (ne)učestalost kontakta s drugim skupinama možda su nekoj ženki umanjile mogućnosti osvajanja najboljeg mogućeg mužjaka već u prvom pokušaju pa u drugom dobiva priliku da se »uda« za nekog boljeg, (b) Reproduktivna vrijednost ženkina prvog partnera može dramatično opasti uslijed ozljede; stoga, iako njezin drugi partner možda nije tako visokog ranga, njegova bi reproduk tivna vrijednost mogla biti veća nego od onog prvog, (c) Mladi je mužjak vjerojatno bio snažan i brz, ali nedovoljno iskusan u lovu i zaštiti, dok je stariji mužjak nesumnjivo bio iskusniji u lovu, sakupljanju plijena i odgajanju potomstva (ali i »ekonomski« opterećen prethodnim ženama i djecom). Reproduktivna vrijednost mužjaka stoga je u velikoj mjeri varirala u ovisnosti o drugim čimbenicima, a ne o dobi. (d) Reproduktivna vrijednost ženke mogla je rasti s godinama ako je bila uspješna skrbnica, a ujedno ostala plodna i tako prilikom sljedećih sparivanja privukla veći broj visoko Tangiranih mužjaka. Pretpostavljam da je reproduktivna vrijednost svakog mužjaka i ženke rasla ili opadala uslijed nekoliko različitih varijabli; promjenjivost okoliša pridodala je još nekoliko varijabli. Stoga je fleksibilna oportunistička serijska monogamija kao reproduktivna strategija ženkama nudila najbolje mogućnosti prilagodbe.


[←379]

Bertram 1975; Schaller 1972; Hausfater i Hrdy 1984. [←380]

Daly i Wilson 1988. [←381]

Tylor 1889, 267-8. [←382]

Friedl 1975. [←383]

Laura Betzig, Program evolucije i ljudskog ponašanja, Sveučilište Michigan, osobna komunikacija. [←384]

Tanner 1981; McGrew 1981; Fisher 1982; Foley i Lee 1989; Mansperger 1990. [←385]

Strum 1990; Smuts 1985, 1992. [←386]

Palombit et al. 1997. [←387]

Veličina ranih hominidnih skupina: Birdsell (1968) je iznio tezu da su rane skupine hominida bile sačinjene od oko 25 pojedinaca, od čega su polovica bili odrasli. Mislim da ovaj standardni model realistično procjenjuje prve društvene skupine hominida. (Vidi još i Foley i Lee 1989.) 8. POGLAVLJE: TIRANIJA LJUBAVI [←388]

Hatfield 1988, 191. [←389]

Bell 1995, 158.


[←390]

Rebhun 1995, 252. [←391]

McCullough 2001. [←392]

Shostak 1981, 268. [←393]

Bowlby 1969, 1973. [←394]

Ainsworth et al. 1978. [←395]

Fraley i Shaver 2000; Panksepp 2003; Tucker et al. 2005; MacDonald i Leary 2005; Eisenberger et al. 2003. [←396]

Hazan i Diamond 2000; Hazan i Shaver 1987. [←397]

Lim et al. 2004; Carter 1992; Lim i Young 2004. [←398]

Wang et al. 1994. [←399]

Pitkow et al. 2001; Lim i Young 2004; Lim et al. 2004; vidi Young 1999. Genetičke studije dodatno upućuju na to da privrženošću kod sisavaca upravlja DNK. Promiskuitetni bjelonogi miševi (Peromyscus leucopus) i rezus majmuni ne oformljuju parove niti izražavaju privrženost određenom partneru; mužjaci ovih vrsta ne pokazuju istu raspodjelu V1a (vazopresinskih) receptora u ventralnom palidumu, kao što se to može vidjeti kod prerijskih voluharica koje žive u parovima (Bester-Meredith et al. 1999; Wang et al. 1997; Young 1999; Young et al. 1997). Kada su znanstvenici (Pitkow et al. 2001; Lim i Young 2004; Lim et al. 2004) varijantu gena u vazopresinskom sustavu koji kontrolira sparivanje kod mužjaka prerijske voluharice transgenetski uveli u ventralni palidum mužjaka poljske voluharice, asocijalne i


promiskuitetne vrste, vazopresinski receptori su regulirani, odnosno podignuti na višu razinu. Ti su se mužjaci također počeli fiksirati na određenu ženku i pariti se isključivo s njom, čak i kada su druge ženke bile dostupne (Lim et al. 2004). Kada je taj gen usađen nemonogamnim miševima, te su životinje također počele pokazivati privrženost (Young et al. 1999). [←400]

Walum et al. 2008. [←401]

Pedersen et al. 1992. [←402]

Lim et al. 2004; Carter 1992; Lim i Young 2004; Zak et al. 2005; Zak 2012; Young et al. 1998; Young 1999. [←403]

16. Young et al. 1998; Carmichael et al. 1987; Zak 2008. [←404]

17. Jankowiak i Hardgrave 2007; Meloy i Fisher 2005. [←405]

18. Meloy 1998; Meloy i Fisher 2005; Buss 2000. [←406]

19. Symons 1979. [←407]

Buss 2000. [←408]

Rancourt-Laferriere 1983. [←409]

Barash 1977. [←410]

Young et al. 1998.


[←411]

Peele 1975; Halpern 1982; Tennov 1979; Hunter et al. 1981; Mellody et al. 1992; Griffin-Shelley 1991; Schaef 1989. [←412]

Fisher 2004, 2014. [←413]

Mnogi stručnjaci ovisnost definiraju kao patološki, problematičan poremećaj (Reynaud et al. 2010). Budući da je zaljubljenost u većini slučajeva pozitivan doživljaj (tj. nije štetna), istraživači je uglavnom nisu voljni službeno klasificirati kao ovisnost. Međutim, u smislu obrazaca ponašanja i mehanizama u mozgu, zaljubljenost je jednako stvarna kao i svaka druga ovisnost. Premda zaljubljenost nije štetna sama po sebi, karakterizira je intenzivna žudnja i tjeskoba, što zaljubljenu osobu može navesti na to da povjeruje, kaže i učini opasne i neprimjerene stvari. Štoviše, svi oblici zloporabe droga, uključujući alkohol, opioide, kokain, amfetamine, kanabis i duhan (kao i ovisnost o hrani, kockanju i seksu) aktiviraju neke od istih onih moždanih putova koji se aktiviraju kod sretno zaljubljenih muškaraca i žena, kao i kod onih koji su doživjeli odbijanje u ljubavi. Za razliku od svih ostalih ovisnosti, koje pogađaju samo određeni postotak stanovništva, neki oblici zaljubljenosti vjerojatno će se dogoditi gotovo svakom ljudskom biću tijekom njegova života. Ti podaci upućuju na to da zaljubljenost treba tretirati kao ovisnost, bez obzira na to što u dijagnostičkom smislu nije službeno klasificirana kao ovisnost (vidi Fisher 2013). [←414]

L. L. Brown, u: Frascella et al. 2010, 295. [←415]

Fisher 1998, 2004. [←416]

Fisher, Brown, Aron, et al. 2010. [←417]

Hatfield i Sprecher 1986. [←418]


Fisher, Brown, Aron, et al. 2010. [←419]

Diana 2013; Koob i Volkow 2010; Melis et al. 2005; Frascella et al. 2010. [←420]

Baumeister et al. 1993. [←421]

T. Lewis et al. 2000; Fisher 2004. [←422] Eng. frustration -attraction; malo slobodniji prijevod ovog pojma mogao bi biti »sklonost frustraciji« ili čak »uživanje u frustraciji« (nap. prev).

[←423]

Fisher 2004, 16; Fisher 2014. [←424]

Schultz 2000. [←425]

Kapit et al. 2000. [←426] Eng. frustration-agression.

[←427]

Meloy 2001, 1998. [←428]

Panksepp 1998. [←429]

Ibid.; Dozier 2002. [←430]

Fisher 2004; Meloy i Fisher 2005; Fisher 2014. [←431]


T. Lewis et al. 2000; Fisher 2004. [←432]

Panksepp 1998. [←433]

Vidi Meloy 1998; Meloy i Fisher 2005. [←434]

T. Lewis et al. 2000. [←435]

Najib et al. 2004; Panksepp 1998. [←436]

Panksepp 1998; T. Lewis et al. 2000; Fisher 2004, 2014. [←437]

Mearns 1991. [←438]

Rosenthal 2000; Nemeroff 1998. [←439]

Schultz 2000. [←440]

Panksepp 1998. [←441]

Panksepp 1998; Kapit et al. 2000. [←442]

Vidi Leary 2001. [←443]

Hagen 2011. [←444]

Watson i Andrews 2002. [←445]


Fisher 2004, 2014. [←446]

Weiss 1975. [←447]

Privrženost kod životinja: Štenci, maleni majmuni, pilići i zamorci plaču kada im se majka udalji — čak i ako im je toplo, udobno i siti su. Otkucaji srca im se ubrzaju, krvni tlak raste, a tjelesna temperatura se povećava kada »tjeskoba zbog odvojenosti« preraste u paniku. Kada im se ubrizga endorfm ili neki drugi prirodni opijati (heroin je jedan od njih), mladunci se smire. Bezbroj dijelova mozga, živčanih putova i neurokemijskih supstanci zajedno djeluju i stvaraju ugodne i neugodne osjećaje ljubavi. [←448]

Meloy et al. 2001. [←449]

Hatfield i Rapson 1996. [←450]

Mearns 1991; Nolen-Hoeksema et al. 1999. [←451]

Hatfield i Rapson 1996. [←452]

Davidson 1994; Panksepp 1998. [←453]

Donaldson 1971. [←454]

Mellen 1981; Donaldson 1971. [←455]

Walum et al. 2008. [←456]

Fisher 2004; Fisher et al. 2006.


[←457]

Fisher 2004. [←458]

Fisher et al. 2002; Fisher 2004; Fisher et al. 2006. 9. POGLAVLJE: OPREMLJENI ZA ZAVOĐENJE [←459]

Darwin 1859, 1871. [←460]

F. Darwin 1911. [←461]

Darwin 1871. Prirodna selekcija nasuprot spolnom odabiru. U smislu prijenosa gena, nema razlike između prirodne selekcije i spolnog odabira. Razlika je u vrsti selekcije i rezultatima prilagodbe. Spolni odabir definira se kao selekcija značajki kojima je specifična svrha povećati uspjeh u privlačenju i pridobivanju partnera. To rezultira evolucijom osobina korisnih za seks i reprodukciju umjesto prilagodbom okolišu. Prema Darwinu, uobičajeno razlikujemo dvije vrste spolnog odabira: (a) intraspolni odabir je selekcija osobina koje omogućavaju nadmetanje s pripadnicima istog spola za naklonost partnera/-ica suprotnog spola; (b) interspolni odabir je selekcija značajki koje nekoga čine privlačnim suprotnom spolu. Vidi Darwin 1871; Campbell 1972; Gould i Gould 1989. [←462]

Gray i Garcia 2013. [←463]

Smith 1984; Eberhard 1985, 1990. [←464]

Daly i Wilson 1983. [←465]

Smith 1984.


[←466]

Dixson 1999. [←467]

Short 1977; Möller 1988; Lewin 1988d. [←468]

Možda je tek 1% spermija sposobno oploditi jajašce; ostale nazivamo blokatorima ili kamikazama. Ovi se spermiji dijele u dvije skupine: Spermiji tipa A sprječavaju ulazak tuđe sperme u vaginu nakon njih. Spermiji tipa B napadaju stranu spermu koja je ušla prije njih (Baker, 1996). Zanimljiva je Bakerova konstatacija (1996) da muški ejakulat sadrži tri puta više spermija ako je muškarac duže vremensko razdoblje bio udaljen od svoje partnerice, dok muškarci koji su jednako dugo bili u blizini svojih partnerica, ali su apstinirali od seksa, ne pokazuju povećanje količine sperme. Njegov je zaklju čak da se ovaj mehanizam mogao razviti kao biološka taktika za poništavanje učinka eventualnog preljuba partnerice u njegovu odsustvu. [←469]

Dixson 2009. [←470]

Gray i Garda 2013, 183. [←471]

Darwin 1871; Bateman 1948; Trivers 1972. [←472]

Morris 1967. [←473]

Gallup 1982; Marlowe 1998. [←474]

Lancaster 1986. [←475]

Low et al. 1987. [←476]


Mascia-Lees et al. 1986. [←477]

Darwin 1871, 907. [←478]

Ibid., 881. [←479]

Alexander 1990. [←480]

Singh 1993. [←481]

Singh 2002. [←482]

Singh 1993, 2002; Swami i Furnhan 2008. [←483]

Hughes et al. 2004. [←484]

Gangestad i Thornhill 1997. [←485]

Langlois et al. 1987. [←486]

Gangestad et al. 1994; Jones i Hill 1993. [←487]

Hamilton i Zuk 1982; Thornhill i Gangestad 1993. [←488]

Gangestad i Thornhill 1997. [←489]

Aharon et al. 2001. [←490]


Buss 1994. [←491]

Gangestad i Thornhill 1997. [←492]

Thornhill et al. 1995. [←493]

Gangestad i Thornhill 1998. [←494]

Thornhill et al. 1995. [←495]

Solar et al. 2003. [←496]

Manning i Scutt 1996. [←497]

Manning et al. 1996. [←498]

Jankowiak et al. 2015. [←499]

Gray i Garcia 2013. [←500]

Dobs et al. 2004. [←501]

Hughes et al. 2007. [←502]

Wlodarski i Dunbar 2013, 2014. [←503]

Hughes et al. 2007. [←504]


Ford i Beach 1951. [←505]

Neotenija: Ashley Montagu (1981) iznosi hipotezu da su se vaginalni kanal nagnut prema dolje kod žena, i snošaj licem u lice razvili kao nuspojava neotenije. Neotenija, odnosno produljenje karakteristika tipičnih za malu djecu do odrasle dobi, nadasve je zanimljiva pojava. Ljudi imaju nekoliko »mladolikih« osobina, uključujući glatku kožu i blage crte lica, tzv. »baby face«, zaobljene lubanje, zaigranost, znatiželju te druge emocionalne i fizičke osobine koje ostali primati (ne-ljudi) pokazuju u ranoj, ali ih gube u zreloj dobi. Vagina nagnuta prema dolje prisutna je u ženskim embrijima svih sisavaca, ali se nakon rođenja vaginalni kanal rotira i proteže se paralelno s kralježnicom. Žene taj embrionski položaj vagine zadržavaju do starosti. [←506]

Lloyd 2005. [←507]

Zietsch i Santtila 2013. [←508]

Lloyd 2005. [←509]

Symons 1979. [←510]

Orgazam kao sredstvo stimuliranja fiziološkog osjećaja privrženosti: oksitocin, peptid koji izlučuje hipofiza, izlučuje se za vrijeme orgazma i služi za stvaranje osjećaja užitka, seksualnog zadovoljstva i privrženosti. [←511]

Baker i Bellis 1995. [←512]

Ibid. [←513]

Smith 1984; Alcock 1987.


[←514]

Dixson 1998. [←515]

Burton 1971; de Waal 1982; Whitten 1982; Lancaster 1979; Hrdy 1981; Savage-Rumbaugh i Wilkerson 1978. [←516]

Spolni odnosi izvan estrusa kod drugih životinja: Ženke bonobo čimpanzi svakodnevno se upuštaju u seks s drugim ženkama. Heteroseksualne kopulacije također se događaju tijekom većeg dijela menstrualnog ciklusa, premda ne tijekom cijelog (Thompson-Handler, Malenky i Badrian 1984). Ženke dupina redovito masturbiraju i kopuliraju, bez ikakvih naznaka periodičnosti (Diamond 1980). Ženke nekoliko vrsta pokazuju raspoloženje za seks i izvan estrusa u sredini ciklusa, primjerice tijekom nemira u skupini, u zatočeništvu ili tijekom trudnoće. Mogli bismo navesti mnoge iznimke, ali općenito, velika većina heteroseksualnih interakcija ženki primata događa se za vrijeme estrusa. Vidi Fedigan 1982; Lancaster 1979; Hrdy 1981. [←517]

Kinsey et al. 1953; Ford i Beach 1951; Wolfe 1981. [←518]

Ford i Beach 1951. [←519]

Menopauza: Složen, programiran prestanak ovulacije, ili menopauza, koji se javlja kod svih sredovječnih žena, ne pojavljuje se kod drugih primata niti sisavaca, premda slonovi, oceanski dupini i neki primati pokazuju neke znakove menopauze u poodmakloj dobi (Alexander 1990; Pavelka i Fedigan 1991). Neki znanstvenici danas smatraju da se menopauza kod žena našili predaka razvila kao strategija prilagodbe, radi pružanja podrške postojećem potomstvu i drugim genetskim srodnicima, umjesto da same rađaju novu djecu u čiji bi odgoj trebalo uložiti puno truda dok djeca odrastaju, a om stare. Stoga je majka koja je ušla u menopauzu mogla postati baka i dadi lja. Tu teoriju danas nazivamo hipotezom o bakama (Hawkes et al. 1998). Menopauza bi mogla biti i rezultat produženog životnog vijeka ljudi, t/.v. pleiotropskog efekta (Pavelka i Fedigan 1991). Osim toga, izrazito visok


libido žena u menopauzi omogućava im da očuvaju svoju vezu s partnerom (kao i stečene političko-društvene veze), a k tome još mogu nastaviti pribavljati dodatne resurse iz tajnih ljubavnih afera. Vidi Alexander 1990; Dawkins 1976; Pavelka i Fedigan 1991. [←520]

Strassman 1981; Alexander i Noonan 1979; Turke 1984; Fisher 1975, 1982; Lovejoy 1981; Burley 1979; Small 1988; Gray i Wolfe 1983; Benshoof i Thornhill 1979; Daniels 1983; Burleson i Trevathan 1990; Hrdy 1983. [←521]

Fisher 1975, 1982. [←522]

Rosenblum 1976. [←523]

Prirodni vrhunac spolnog nagona žena: Studije upućuju na to da je spolna aktivnost žena najintenzivnija u sredini ciklusa (Hrdy 1981). Udane žene, s obzirom na razna kontracepcijska sredstva koja im stoje na raspolaganju, počinju češće inicirati seks tijekom ovulacije, pod raznim okolnostima; takvo je ponašanje donekle potisnuto pojavom oralnih kontracepcijskih sredstava (Adams et al. 1978). Ipak, na uzorku američkih žena ustanovljeno je da spolne odnose najčešće imaju odmah nakon završetka menstruacije (Udry i Morris 1977). Druge studije ukazuju na to da američke supruge (kao i žene u drugim kulturama) najintenzivnije seksualno uzbuđenje dožive neposredno prije ili poslije menstruacije (Ford i Beach 1951; Kinsey et al. 1953). Ti su me podaci naveli na zaključak da žene imaju dva prirodna vrhunca spolnog nagona: jedan za vrijeme ovulacije, a drugi neposredno prije ili za vrijeme menstruacije. Vrhunac tijekom ovulacije vjerojatno je ostatak estrusa. Vrhunac tijekom menstruacije mogao se razviti zajedno s uspravnim hodom; krv se prije menstruacije prirodno skuplja u području zdjelice, a hod na dvije noge može u to vrijeme pojačati napetost i pritisak na tkivo spolnog organa. [←524]

Daniels 1983.


[←525] Naslov izvornika: The Mating Mind

[←526]

Miller 2000. [←527]

Ibid., 3, 29. [←528]

Ibid., 7. 10. POGLAVLJE: MUŠKARAC I ŽENA SU KAO DVA STOPALA: JEDNO BEZ DRUGOG NE MOGU NAPRIJED

[←529]

Gould 1981; Russett 1989. [←530]

Mead 1935, 280. [←531]

Kulturološki determinizam: Nagli zaokret prema »kulturološkom determinizmu« 1920-ih i 1930-ih godina nije se usredotočio samo na razlike između spolova već je dijelom bio i reakcija intelektualaca na eugenički pokret tog vremena (eugenika je znanost koja se bavi poboljšanjem ljudskih gena, nap. prev.) i naglašavao sličnosti i zajedničke osobine rasa i etničkih skupina. [←532]

Vidi Gray i Garcia 2013. [←533]

Maccoby i Jacklin 1974; McGuinness 1976, 1979, 1985; vidi Fisher 1999. [←534]

Benderly 1987.


[←535]

Sherman 1978. [←536]

McGuinness 1985, 89. [←537] The International Association for the Evaluation of Educational Achievement

[←538]

Rosenberg 2002. [←539]

Kimura 1989; Weiss 1988. [←540]

Baron-Cohen et al. 2005. [←541]

Benderly 1987, 1989. [←542]

Fennema i Leder 1990. [←543]

Maccoby i Jacklin 1974; McGuinness 1979; Fennema i Leder 1990; vidi Fisher 1999. [←544]

Benbow i Stanley 1980, 1983. [←545]

Leder 1990; Benderly 1987. [←546]

Manning 2002; Manning et al. 2001; Geschwind 1985; vidi Fisher 1999. [←547]

Kimura 1989.


[←548]

L. L. Brown et al. 2013; Fisher, Island, Rich, et al. 2015; Fisher, Rich, Island, et al., 2010. [←549]

Silverman i Beals 1990. [←550]

Fennema i Leder 1990; Sherman 1978; Benderly 1987; Bower 1986. [←551]

Vidi Fisher 1999; Fisher, Rich, Island, et al. 2010; L. L. Brown et al. 2013; Fisher, Island, Rich, et al. 2015. [←552]

Darwin 1871. [←553]

McGuinness 1979; McGuinness i Pribram 1979; Flail 1978; Hall et al. 1977; Zuckerman et al. 1976; Hall 1984. [←554]

Ingalhalikar et al. 2014. [←555]

Kimura 1983; McGuinness 1985. [←556]

Geschwind 1974; Springer i Deutsch 1985. [←557]

Baron-Cohen 2003. [←558]

Domes et al. 2007. [←559]

Fisher 1999. [←560]

Vidi Fisher 1999; Baron-Cohen 2003a; Baron-Cohen et al. 2005.


[←561]

Vidi Fisher 1999. [←562]

Vidi Fisher 1999, 2009. [←563]

Kimura 1989. [←564]

McGuinness 1979, 1985; McGuinness i Pribram 1979. [←565]

Whiting i Whiting 1975. [←566]

Konner 1982, 2015. [←567]

Miller 1983. [←568]

Rossi 1984; Frayser 1985; Konner 2015. [←569]

McGuinness 1979, 1985; McGuinness i Pribram 1979. [←570]

Knickmeyer et al. 2006. [←571]

Often 1985; Moir i Jessel 1989; Money i Ehrhardt 1972. [←572]

Taylor 2000. [←573]

Knickmeyer et al. 2006. [←574]

Carter 1998; Zak et al. 2007; Barraza i Zak 2009; Domes et al. 2007; Fisher, Island, Rich, et al. 2015; L. L. Brown et al. 2013.


[←575]

L. L. Brown et al. 2013. [←576]

McGrew 1981. [←577]

McGuinness 1979. [←578]

Leakey 1971. [←579]

Behrensmeyer i Hill 1980; Brain 1981. [←580]

Bunn i Kroll 1986. [←581]

52. Cavallo 1990; Cavallo i Blumenschine 1989. [←582]

53. Potts 1984, 1988. [←583]

Zihlman 1981. [←584]

Lewin 1987b; McHenry 1986. [←585]

Brod 1987; Goleman 1986. [←586]

Gilligan 1982a. [←587] Johnnyjcvo dijete.

[←588]

Johanson i Shreeve 1989. Noviji podaci upućuju na to da se rod


Homo mogao pojaviti još prije 2,8 do 2,5 milijuna godina, što dokazuje novi fosil, poznat pod nazivom čeljust Ledi (dio lijeve čeljusti i pet zuba) pronađen u Etiopiji (DiMaggio et al. 2015). Ta je individua mogla biti jedan od predaka Homo habilisa. [←589]

Tobias 1991. [←590] Eng. riječ za »pas«.

[←591] Eng. God — Bog.

[←592]

Tko je izrađivao alat i rasijecao meso u kanjonu Olduvai? Premda noviji podaci upućuju na to da su robusni australopiteci znali izraditi i koristiti alate te da su imali nabreklinu u Brocinu području u mozgu, drugi nizovi podataka upućuju na to da su pripadnici roda Homo habilis izradili i pohranili ta oruđa te osmislili sustav spremišta u svrhu rasijecanja mesa u kanjonu Olduvai prije dva milijuna godina, (a) Smanjeni kutnjaci i predkutnjaci Homo habilisa upućuju na to da su ti ljudi uglavnom jeli meso (McHenry i O’Brien 1986). (b) Povećani kapacitet lubanje ove vrste možda je čak zahtijevao konzumaciju hrane bogate energijom, kao što je meso (Ambrose 1986). (c) Kosti Homo habilisa leže u specifičnim uzorcima dosljednim onima u kojima su pronađeni kameni alati u Olduvaiu, a obrasci u kanjonu Olduvai u skladu su s uzorcima fosilnih ostataka i alata pronađenih na lokaciji Koobi Fora. (d) Nekoliko anatomskih detalja ovih fosiliziranih kostiju upućuje na to da je Homo habilis u izravnoj razvojnoj liniji prema današnjem čovjeku.

11. POGLAVLJE: ŽENE, MUŠKARCI I MOĆ [←593]

Van Allen 1976. [←594]


Ibid. [←595]

Van Allen 1976; Okonjo 1976. [←596]

Rasprave o općoj muškoj dominaciji: Antropolozi su iznijeli nekoliko mogućih razloga dominacije muškaraca nad ženama. Neki upiru u biologiju: muškarci su prirodno snažniji i agresivniji, stoga su uvijek bili dominantniji od žena (Sacks 1979). Neki nude psihološko objašnjenje: muškarci dominiraju ženama kako bi odbacili snažne žene u svojim životima (Whiting 1965). Drugi pak kažu da se univerzalno prisutna dominacija muškaraca temelji na reproduktivnim funkcijama žena. Budući da žene rađaju djecu, više se vežu s prirodnim nego s kulturološkim svijetom (Ortner i Whitehead 1981) ili s privatnim umjesto javnim sektorom (Rosaldo 1974). Antropološke rasprave o sveopćoj dominaciji muškaraca i teorije o tome zašto su odnosi između spolova različiti u različitim kulturama, potražite u sljedećoj literaturi: Dahlberg 1981; Reiter 1975; Etienne i Leacock 1980; Leacock 1981; Friedl 1975; Harris 1977; Sanday 1981; Sacks 1979; Ortner i Whitehead 1981; Rosaldo i Lamphiere 1974; Collier 1988; Konner 2015. [←597]

Elkin 1939; Hart i Pilling I960; Rohrlich-Leavitt et al. 1975; Berndt 1981. [←598]

Montagu 1937, 23. [←599]

Kaberry 1939; Goodale 1971; Berndt 1981; Bell 1980. [←600]

Reiter 1975; Slocum 1975. [←601]

Whyte 1978. [←602]

Tradicionalna društva u kojima žene imaju moć: Pigmeji u Kongu, pleme Navajo na američkom jugozapadu, Irokezi u saveznoj državi New


York, Tlingiti na jugu Aljaske, pleme Algonkian na američkom sjeveroistoku, stanovnici Balija, narod Semang u tropskim šumama Malajskog poluotoka, stanovnici Polinezije, dijelova Anda, Afrike, jugoistočne Azije i Kariba, stanovnici otoka Trobriand u Tihom oceanu i mnoga druga društva u kojima su žene tradicio nalno imale znatnu gospodarsku i društvenu moć. Vidi Sanday 1981; Etienne i Leacock 1980; Dahlberg 1981; Reiter 1975; Sacks 1979; Weiner 1976. [←603]

Leacock 1980, 28. [←604]

Sanday 1981, 135. [←605]

Vrste moći: Moć se u tradicionalističkim društvima pojavljuje u nekoliko oblika. Sociolog Robert Alford moć dijeli na tri kategorije: (a) sposobnost utjecaja ili nagovora; (b) autoritet ili formalno institucionalizirana vladavina; (c) ono što sociolozi ponekad nazivaju hegemonijom, što je gotovo identično jednom od značenja riječi kultura jer se odnosi na neosporno prihvaćene običaje neke kulture kojima se vlast ili moć daje jednom spolu ili pojedincu, a ne nekom drugom (Alford i Friedland 1985). [←606]

Friedl 1975; Sacks 1971; Sanday 1974; Whyte 1978. [←607]

Friedl 1975. [←608]

Shostak 1981, 243. [←609]

Rogers 1975. [←610]

Dosje o ljudskim odnosima (HRAF): Mnogi antropolozi ovaj dokument smatraju vrlo neujednačenim i punim nedostataka jer su podatke o svakoj kulturi prikupljali i unosili različiti etnografi. Svaki od njih postavljao je različita pitanja na različite načine, bilježio vlastita


zapažanja pod različitim okolnostima i iz vlastite subjektivne perspektive. Whyte i njegovi suradnici potom su filtrirali podatke i tako još više smanjili mogućnost da su točni. Njegovom se analizom ovdje koristim jer ne želim previdjeti dostupan izvor podataka i zato što mi iskustvo s etnografskom literaturom govori da Whyteovi zaključci o ovoj temi predstavljaju neke opće istine koje vrijede u svim kulturama. [←611]

Whyte 1978. [←612]

Sanday 1981. [←613]

De Waal 1982, 1989. [←614]

Fisher 1999. [←615]

Mazur 1997. [←616]

Baron-Cohen 2003. [←617]

De Waal 1996. [←618]

De Waal 1982, 187. [←619]

Hrdy 1981; Fedigan 1982. 12. POGLAVLJE: KORAK DO LJUDSKE VRSTE

[←620]

Wrangham 2009, 10. [←621]


Wrangham 2009. [←622]

Ibid [←623]

Ibid., 109; Aiello i Wheeler 1995. [←624]

John M. Harris, Sveučilište Rutgers, osobna komunikacija. [←625]

Wrangham 2009, 42. [←626]

Brain i Sillen 1988. [←627]

Klein 1999. [←628]

9. Pruetz i LaDuke 2010. [←629]

10. Brink 1957. [←630]

11. Pruetz i LaDuke 2009. [←631]

12. Behrensmeyer 1984. [←632]

13. Bramble i Lieberman 2004. [←633]

14. Gibbons 1990b. [←634]

15. Montagu 1961; Gould 1977; Fisher 1975, 1982; Trevathan 1987.


[←635]

16. Montagu 1961, 156. [←636]

Sekundarna altricijalnost ljudi: Ljudska novorođenčad nije podjednako altricijalna, odnosno nerazvijena i nesamostalna; dapače, imaju cijeli mozaik različitih značajki, od kojih su neke više, a neke manje altricijalne (Gibson 1981). Znanstvenici danas raspravljaju o tome je li »sekundarna altricijalnost« nekili nconatalnih osobina nastala uslijed te cefalopelvične disproporcije (nesrazmjera između glave novorođenčeta i zdjelice rodilje, nap. prev.) (Lindburg 1982). Ja se koristim standardnim objašnjenjem da sekundarna altricijalnost jest posljedica cefalopelvične disproporcije. Vidi Montagu 1961; Gould 1977; Bromage 1987; Trevathan 1987. [←637]

Klein 1999. [←638]

19. Fisher 1975, 1982. [←639] Ljudski porođaj: evolucijska perspektiva

[←640]

20. Trevathan 1987. [←641]

21. Hawkes et al. 1998. [←642]

22. De Castro et al. 1999; De Castro et al. 2010; vidi Dediu i Levinson 2013. [←643]

23. Lancaster i Lancaster 1983. [←644]

24. Copeland et al. 2011. [←645]


25. Wood i Marlowe 2011. [←646]

26. Kramer i Greaves 2011. [←647]

27. Wrangham 2009, 98. [←648]

28. Wrangham 2009. [←649]

29. Jia i Weiwen 1990. [←650]

30. Klein 1999. 13. POGLAVLJE: PRVO DRUŠTVO IZOBILJA [←651]

Conkey 1984. [←652]

Service 1978; Pfeiffer 1982. [←653]

Gargett 1989; Chase i Dibble 1987; vidi Dediu i Levinson 2013. [←654]

Holloway 1985. [←655]

Dediu i Levinson 2013. [←656]

Arensburg et al. 1989. [←657]

Martinez et al. 2008. [←658]


Ibid. [←659]

Steele i Uomini 2009. [←660]

Vidi Dediu i Levinson 2013; Johansson 2013. [←661]

Vidi Dediu i Levinson 2013; Johansson 2013. [←662]

Lupyan i Dale 2010; Dediu i Levinson 2013. [←663]

Klein 2009. [←664]

Leroi-Gourhan 1975; Solecki 1971, 1989. [←665]

Miller 2001. [←666]

Gargett 1989; Chase i Dibble 1987; Trinkaus i Shipman 1993; d’Errico et al. 2003; d’Errico et al. 2009; Zilhäo 2010; vidi Johansson 2013; Dedic i Levinson 2013. [←667]

Gibbons 2010; Green et al. 2010. [←668]

Green et al. 2010. [←669]

Među genima po kojima se neandertalci razlikuju od ljudi modernog doba neki su koji kontroliraju metabolizam, pigmentaciju kože, zacjcljivanje rana, razvoj kostiju, kao i neki koje povezujemo s kognitivnim sposobnostima. Međutim, znanstvenici još uvijek ne znaju što te genetičke varijacije između tih i današnjih ljudi zapravo znače, niti čak utječu li na ljudski način razmišljanja i ponašanje (Gibbons


2010). Zanimljiva je činjenica da su današnji ljudi naslijedili neke gene imunološkog sustava (eng. human leukocyte antigen, ili HLA-sustav) od neandertalaca i njihovih srodnika denisovaca. Ti aleli tijelu pomažu prepoznati strane mikrobe napadače pa znanstvenici sada vjeruju da je prijenos tih gena na modernog čovjeka »u znatnoj mjeri oblikovao imunološki sustav današnjih ljudi« (Abi-Rached 2011, 89) i našim je gotovo potpuno razvijenim precima vjerojatno pomogao preživjeti u predjelima Europe i Azije gdje su ih vrebali nepoznati patogeni organizmi koji su ih mogli ubiti. Neandertalske i denisovske varijante ovih HLA-gena nalazimo kod današnjih stanovnika Europe i Azije. U stvari, Peter Parham s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Stanford zaključuje da »Europljani mogu 50% varijanti jedne klase HLA-gena zahvaliti međusobnom križanju, Azijci 70-80%, a stanovnici Papue Nove Gvineje do 95%«(Callaway 2011, 137). [←670]

Gibbons 2010, 680. [←671]

Mellars 1989. [←672]

Procjenjuje se da su se denisovci odcijepili od neandertalaca prije 400.000 godina. Genetski dokaz njihova postojanja su dva kutnjaka i dječja kost prsta, pronađeni u spilji Denisova u Altajskom kraju u Rusiji (Reich et al. 2010). Na istoj lokaciji pronađena je elegantna narukvica izrađena od kamena i nekoliko komada kamenog alata (Gibbons 2011). Denisovci su očito imali spolne odnose s pripadnicima roda Homo sapiens sapiens, jer je denisovski DNK danas može naći među stanovnicima Papue Nove Gvineje, australskim domorocima i skupinama ljudi u jugoistočnoj Aziji. Spilja Denisova bila je udobna šupljina s tri prostorije i prirodnim odvodom za dim pa je privlačila i druge posjetitelje. Među njima su bili neandertalci koji su pristigli iz Europe i Srednjeg istoka te Homo sapiensi. Svi su u tom dijelu Sibira prije 30.000 do 50.000 godina lovili medvjede, risove i veprove. Međutim, ova tri tipa ljudi nisu bili prvi doseljenici. Ovaj je planinski predio bio popularan i među ranijim pripadnicima roda Homo erectus koji su postavljali logore na Altajskoj gori prije 800.000 godina. Napustili su je kada je hladnoća postala nepodnošljiva, ali su se prije


300.000 godina vratili. Spilja se od tada stalno koristi. [←673]

Gladkih et al. 1984. [←674]

White 1986; Mellars 1989. [←675]

White 1989a, 1989b. [←676]

Rana keramika — ritualne svrhe? Arheološki ostaci iz istočne Europe upućuju na to da su ti predmeti bili korišteni u ceremonijama. Na nižim obroncima Devinske gore, u današnjoj češkoj pokrajini Moravskoj, naši su preci prije 26.000 godina izgradili svoje domove s pogledom na stjecište dviju rijeka. Osamdeset metara iznad sela, na stjenovitom obronku, napravili su kružnu udubinu, s kupolnim natkrovom s dvije strane — jednu od nekoliko peći za sušenje pronađenih na ovom području. Unutra je bilo na tisuće razbijenih fragmenata tvrdih, trajnih keramičkih figura načinjenih od mamutove masti pomiješane s koštanim pepelom, praporom i malo gline. Na tim je lokacijama u Moravskoj pronađena samo jedna skulptura koja je ostala cijela, figura koja predstavlja vuka veličine ljudske šake. Ili su naši preci bili užasno loši keramičari, ili su namjerno razbijali svoja umjetnička djela radi proricanja sudbine ili u neke druge ritualne svrhe (Vandiver et al. 1989). [←677]

27. Fox 1972, 1980; Bischof 1975b; Frayser 1985. [←678]

Cohen 1964; Fox 1980; Malinowski 1965. [←679]

29. Tylor 1889. [←680]

Parenje bliskih srodnika: Često je potrebno križanje ekstremno bliskih srodnika nekoliko generacija za redom da bi došlo do selekcije


štetnih gena i pojave teških bolesti u obiteljskoj liniji. U stvari, određena mjera križanja bliskih srodnika potrebna je kako bi se naglasile pozitivne osobine; uzgajivači pasa pare bliske srodnike kako bi postigli stabilnu narav ili izdržljivost životinja. Za dobro genetičko zdravlje neke vrste potrebno je dovoljno križanja među srodnicima da bi se fiksirale pozitivne osobine i dovoljno križanja s nesrodnicima da bi se potisnuli štetni, recesivni geni. Premda je incest (spolni odnosi s članovima najuže obitelji) općenito zabranjen, brakovi između srodnika u drugom koljenu u mnogim su društvima obavezni ili se preferiraju (Bischof 1975; Daly i Wilson 1983). [←681]

Westermarck 1934. [←682]

32. Spiro 1958. [←683] Kod nas djeca često kažu da se »igraju doktora« (nap. prev).

[←684]

Shepher 1971, 1983. [←685]

Bischof 1975b; de Waal 1989. [←686]

Sade 1968; Bischof 1975b. [←687]

Bischof 1975b; de Waal 1989; Daly i Wilson 1983. [←688]

Frayser 1985, 182. [←689]

Frazer [1922] 1963, 702. [←690]

Darwin 1871, 47.


[←691]

Fox 1972, 292. [←692]

Ibid, 287. [←693]

Damasio et al. 1994. [←694]

Damon 1988; Kohlberg 1969. [←695]

Kohlberg 1969; Gilligan i Wiggins 1988; Damon 1988; Kagan i Lamb 1987. [←696]

Vidi Haidt 2012. [←697]

Vidi ibid. [←698]

De Waal, 1996. [←699]

Ibid., 12. [←700]

Ibid., 88. [←701]

Darwin 1871, 493. [←702]

Haidt 2012, 209. [←703]

Trinkaus i Shipman 1993, Lebel et al. 2001. 14. POGLAVLJE: HIROVITA STRAST


[←704]

Shostak 1981; Gregor 1985. [←705]

Shostak 1981, 226. [←706]

Herero su stočarski narodi koji su se naselili u području Dobe !Kung sredinom 1920-ih. [←707]

Skroviti seks: Ljudi u cijelom svijetu za intimne odnose nastoje osigurati privatnost i osamu. Čimpanze, pavijani i ostali primati povremeno partnera ili partnericu odvedu iza grma i ondje se pare, ali primati to uobičajeno rade pred očima ostalih članova zajednice. Ljudski nagon za intimnim, neprekinutim, skrovitim seksom vjerojatno je još jedna od osobina nastala u afričkoj ravnici kada su se naši davni preci počeli sparivati prije više milijuna godina. [←708]

Predigra: Pripadnici naroda Ponape i stanovnici otoka Trobriand na Tihom oceanu provode sate u predigri, dok se u narodu Lepcha u indijskoj saveznoj državi Sikkim gotovo nimalo ne maze prije samog snošaja. Dužina i intenzitet predigre varira od društva do društva. U pregledu studija o predigri provedenih u cijelom svijetu Goldstein (1976a) navodi oblike predkoitalnog kontakta poredanih po rasprostranjenosti, od najučestalijih prema onima manje učestalima. Najvažnije je maženje po cijelom tijelu; nagonski se grlimo, tapšamo i gladimo prije nego što počnemo voditi ljubav. »Običan poljubac«, kontakt usta na usta, bio je sljedeći na popisu, premda noviji podaci upućuju na to da ljubljenje nije onako rasprostranjeno kao što se nekad mislilo (Ford i Beach 1951; Jankowiak et al. u tisku, 2015). Slijedi maženje ženinih grudi, diranje ženskih intimnih dijelova tijela, oralna stimulacija dojki, milovanje muških genitalija, fellatio, cunnilingus, anilingus, i, na posljednjem mjestu, stimulacija nanošenjem boli (B. Goldstein 1976). I druge vrste upuštaju se u predigru. Ptice se kucaju kljunovima. Psi se ližu. Kitovi jedni druge glade perajama. Većina ptica i sisavaca maze se prije kopulacije. [←709]


Kuvada: U nekoliko društava u svijetu postoji institucija koja se naziva kuvada, prema francuskoj riječi couver, »ležati na jajima ili izleći se«. Ovaj običaj nalaže da otac imitira ponašanje svoje žene za vrijeme trudnoće i poroda. U nekim kulturama muškarac mora glumiti da osjeća fizičku bol porođaja; u drugima je dovoljno da se jednostavno pridržava određenih ograničenja u prehrani. Primjerice, u narodu Mehinaku muškarac se mora samo odreći nekih namirnica. Ponekad će se otac djeteta pridržavati pravila kuvade iako nije suprug rodilje, ali češće će se dogoditi da se odrekne tradicije da ne bi otkrio vezu s majkom novorođenčeta. [←710]

Rituali na ulasku u pubertet: U većini kultura ulazak u pubertet označava se ceremonijama za dječake i djevojčice, pa je stoga vjerojatno da su se i u vrijeme naših predaka oba spola morala podvrgnuti ritualima prije vjenčanja. S obzirom na to da su dogovoreni prvi brakovi česta pojava u svijetu, vjerojatno su i među našim precima roditelji redovito birali prvog supružnika svog adolescentnog djeteta. Vidi Frayser 1985. [←711]

Predbračni seks: U većini kultura na otocima u Tihom oceanu, kao i u mnogim dijelovima subsaharske Afrike i Euroazije, predbračni seks se tradicionalno tolerira. U mnogim zemljama Sredozemlja predbračni seks tradicionalno je bio strogo zabranjen. U 82% od 61 zabilježene kulture, ista ograničenja (ili nepostojanje zabrana) primjenjivala su se na oba spola jednako; u tim društvima nije bilo dvostrukih mjerila što se tiče predbračnog seksa. U onim kulturama gdje su postojala dvostruka mjerila, mladić je ponekad bio strožije kažnjen od svoje djevojke; mnoge od tih društvenih zajednica nalazile su se u subsaharskoj Africi (Frayser 1985, 205). [←712]

Dob prilikom prve mjesečnice: Danas je srednja dob prilikom prve mjesečnicc za bijele djevojčice u Americi 12,8 godina, a za crne 12,5. Rani ulazak u pubertet česta je pojava u suvremenoj europskoj populaciji. Dob prilikom prve mjesečnice u američkim i europskim kulturama postupno se smanjivala tijekom posljednjih 150 godina. Godine 1840. prosječna dob prilikom prve mjesečnice bila je 16,5—17,5 kod nekoliko europskih naroda. To ne znači da se prva mjesečnica


progresivno pojavljivala sve ranije tijekom cijele evolucije ljudi. Kod drevnih Grka i Rimljana, djevojčice su prvu mjesečnicu dobivale sa 13 ili 14 godina (Eveleth 1986). Kao što se sjećate, djevojčice koje žive u lovačko-sakupljačkim narodima prvu mjesečnicu dobiju u dobi između 16 i 17 godina, što upućuje na to da se kod pradavnih stanovnika prva mjesečnica pojavljivala u kasnoj tinejdžerskoj dobi (Lancaster i Lancaster 1983). [←713]

Clark 1980; Cohen 1989. 15. POGLAVLJE: »DOK NAS SMRT NE RASTAVI« [←714] Ovo je tekst koji se izgovara na vjenčanjima u anglikanskoj crkvi i djelomično se razlikuje od riječi privole koje se izgovaraju prilikom vjenčanja u katoličkoj crkvi: »Obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga« (nap. prev.).

[←715]

Gregg 1988. [←716]

Ibid. [←717]

Nissen 1988; Clark 1980; Lewin 1988a; McCorriston i Hole 1991; Blumler i Byrne 1991. [←718]

4. Whyte 1978. [←719]

Bullough 1976, 53. [←720]

Pobačaj nije oduvijek bio nezakonit u povijesti zapadnog svijeta. Drevni Grci, primjerice, vjerovali su u male obitelji i odobravali pobačaj. Zakoni o pobačaju dramatično su se mijenjali tijekom povijesti Zapada, ovisno o različitim društvenim okolnostima.


[←721]

Whyte 1978. [←722]

Lacey 1973; Gies i Gies 1978; Lampe 1987. [←723]

Colossians 3:18. [←724]

Hum 1959, 22. [←725]

Whyte 1978. [←726]

Podređenost žene u poljoprivrednim društvima: Studija 93 predindustrijska društva pokazuje da su žene u seljačkim ratarskim zajednicama imale manji autoritet u kućanstvu, manje ritualne solidarnosti s drugim ženama i manju kontrolu nad imovinom nego žene u vrtlarskim i lovačko-sakupljačkim kulturama. Rad žena manje se cijenio, a njihov je život manje vrijedio (Whyte 1978). [←727]

Leacock 1972; Edene i Leacock 1980. [←728]

Evolucija poglavara: Johnson i Earle (1987) tvrde da su europske političke organizacije koje obično predvode stalno prisutni »veliki muškarci« ili poglavari, proizašle iz razdoblja gornjeg paleolitika prije 35.000 do 12.000 godina zbog opsežnog lova i obrane teritorija u gusto naseljenim dijelovima Europe, ali su poglavari postali uobičajena pojava u Europi tek s razvojem poljoprivrede. [←729]

Whyte 1978, 169. [←730]

Vidi Fisher 1999.


[←731]

Vidi ibid. [←732]

Vidi ibid. [←733]

Ibid. [←734]

Goody 1983, 211; Queen i Habenstein 1974. [←735]

Bullough 1976; Lacey 1973. [←736]

Hunt 1959, 63; Carcopino 1973, 60; Phillips 1988. [←737]

Matthew 19:3-9. [←738]

Phillips 1988. [←739]

Gies i Gies 1978; Bell 1973; Bullough 1978; Hunt 1959; Phillips 1988. [←740]

Gies i Gies 1978, 33. [←741]

Queen i Habenstein 1974, 265. [←742]

Gies i Gies 1978, 18; Dupaquier et al. 1981. [←743]

Bell 1973; Power 1973; Abrams 1973 [←744]

Phillips 1988.


[←745]

Goody 1983, 211; Dupaquier et al. 1981; Phillips 1988; Stone 1990. 16. POGLAVLJE: SEKS BUDUĆNOSTI [←746]

Lucretius 1965. [←747]

Stopa razvoda braka: Stopu razvoda braka znatno je teže izračunati nego što se to općenito misli. Godišnji broj razvedenih pojedinaca na 1000 osoba u braku nije u izravnoj korelaciji s time kolike su vam šanse da ćete se tijekom života razvesti. Da bi izračunali stopu razvoda braka, demografi primjenjuju »pristup tablice života«. Ispituju životno iskustvo odraslih ljudi s razvodom braka u nekoliko uzastopnih dobnih skupina i utvrđuju sve čimbenike koji su pridonijeli učestalosti razvoda među pripadnicima tih dobnih skupina. Potom ocjenjuju trenutni utjecaj svih tih čimbenika, predviđaju nove čimbenike koji bi mogli pridonijeti razvodu i prikupljaju sve te podatke kako bi mogli procijeniti koliko će se ljudi razvesti ove godine i u nadolazećim desetljećima (Cherlin 1981, 25). [←748]

Cherlin 1981, 53; Levitan et al. 1988, 32, 99; Glick 1975, 8; Espenshade 1985; Cherlin 2009. [←749]

Klinenberg 2012. [←750]

Vidi Cherlin 2009; Coontz 2005. [←751]

Cherlin 2009. [←752]

Harris 1981; Levitan et al. 1988; Coontz 2005. [←753]

Evans 1987; Harris 1981; Cherlin 1981; Levitan et al. 1988; Cherlin


2009. [←754]

Cherlin 2009. [←755]

Cherlin 1981, 35. [←756]

Harris 1981. [←757]

Glick 1975; Levitan et al. 1988. [←758] Clap hands, clap hands until Daddy comes home, because Daddy’s got money and Mommy’s got none.

[←759]

Kontrola rađanja i razvod braka: Neki znanstvenici tvrde da su kontracepcijske pilule i unutarmaterični umeci (tzv. spirale) te kirurška sterilizacija imale značajnu ulogu u smanjenju broja porođaja 1960-ih godina i u narednim desetljećima. Međutim, natalitet je bio daleko niži u vrijeme Velike depresije, kada su parovi zbog ekonomske krize željeli odgoditi osnivanje obitelji, a ovih modernih kontracepcijskih sredstava nije bilo (Cherlin 1981, 57). Natalitet je također pao početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, prije nego što su kontracepcijske metode postale naširoko dostupne (Harris 1981). Stoga sociolog Andrew Cherlin (1981) zaključuje da ovi oblici kontracepcije nisu bili najvažnije sile koje su 1960-ih godina pokrenule trendove kasnijeg sklapanja braka, manjeg broja djece i više razvoda brakova. Zapravo, natalitet je počeo opadati prije stotinjak godina, davno prije tehnoloških promjena u metodama kontracepcije (Goldin 1990). Ovi novi oblici kontrole rađanja možda su, međutim, na neki drugi način utjecali na demografske trendove. Koristeći se ovim sredstvima, većina neudanih žena može izbjeći trudnoću pa se tako manji broj djevojaka udaje u vrlo ranoj dobi — čime se vjerojatno povećava dobni prosjek za sklapanje prvog braka, a žene se mogu ranije uključiti na tržište rada. [←760]


Harris 1981, 93. [←761]

Evans 1987. [←762]

Cherlin 1981; Klinenberg 2012. [←763]

Cherlin 1981; Klinenberg 2012; Levitan et al. 1988. [←764]

Cherlin 2009. Premda je stopa razvoda braka u SAD-u dosegla vrhunai krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, od tada je u opadanju medu fakul tetski obrazovanim parovima; dvije trećine rili brakova danas će vjerojatno ostati u stabilnom dugoročnom braku zbog nekoliko razloga. Među ostalim, ovi muškarci i žene u brak obično stupaju kasnije; supružnici dijele kućne poslove i oboje rade izvan kuće kako bi stvorili stabilnu ekonomsku cjelinu. Budući da su mnogi parovi živjeli zajedno prije braka, nesretne se veze obično raskinu prije vjenčanja. S obzirom na to da većina ljudi primjenjuje kontracepcijska sredstva, prisilni brakovi su sve rjeđi. Ipak, stopa razvoda među slabije obrazovanim parovima i dalje će vjerojatno ostati visoka, a stopa razvoda općenito će i dalje biti znatno veća u svim društveno-ekonomskim klasama nego tijekom naše poljoprivredničke prošlosti. [←765]

Cherlin 2009. [←766]

Kreider 2006. [←767]

Ibid. [←768]

Levitan et al. 1988; London i Foley Wilson 1988; Glick 1975; Cherlin 1981; Furstenberg i Spanier 1984. [←769]

Coontz 2005.


[←770]

»Samci u Americi«: 2010, 2011, 2012, 2013, 2014. [←771]

Cherlin 2009, 139. [←772]

Ibid., 16; Pew Research Center, veljača 2013. [←773]

»Samci u Americi« 2013. [←774]

Ibid. 2014. [←775]

Buss 1994. [←776]

Apostolou 2007. [←777]

Cherlin 2009, 26. [←778]

Sassler i Kusi-Appouh 2011. [←779]

Cherlin 2009. [←780]

Garda et al. 2012; Garcia i Fisher 2015. [←781]

35. Monto i Carey 2013. [←782]

Garcia i Reiber 2008. [←783]

Meston i Buss 2007.


[←784]

Carmichael et al. 1987; Zak 2008, 2012; Young et al. 1998. [←785]

Hughes et al. 2007. [←786]

Mead 1966; Kirkendall i Gravatt 1984. [←787]

Pew Research Center, 2008. [←788]

Cherlin 2009. [←789]

O’Leary et al. 2011. [←790]

Ipsos 2014. [←791]

Zentner 2005. [←792]

Vidi Rudder 2013. [←793]

»Samci u Americi« 2014. [←794]

Ibid. 2013. [←795]

Alexander i Fisher 2003. [←796]

Whyte 1978. [←797]

Vidi Fisher 1999; Baumeister 2000; Diamond 2008.


[←798]

Meston i Buss 2007; Baumeister et al. 2001. [←799]

Gray i Garcia 2013. [←800]

»Samci u Americi« 2013. [←801]

Gray i Garcia 2013, 203. [←802]

Mah i Binik 2002. [←803]

»Samci u Americi« 2014. [←804]

Ibid. 2014, 2012. [←805]

Ibid. 2011. [←806]

Rudder 2014, 180. [←807]

»Samci u Americi« 2011, 2012, 2013, 2014. [←808]

Klinenberg 2012, 100. [←809]

Pew Research Center 2013. [←810]

Hatfield i Rapson 1996. [←811]

»Samci u Americi« 2014.


[←812]

Ibid. 2011. [←813]

Ibid. 2012. [←814]

Ibid. 2011. [←815]

Klinenberg 2012, 162. [←816]

Klinenberg 2012. [←817]

Zeki i Romaya 2010. [←818]

»Samci u Americi« 2011. [←819]

Ibid. 2010, 2011, 2012, 2013, 2014. [←820]

Klinenberg 2012; Cherlin 2009 [←821]

Klinenberg 2012. [←822] Ibid.

[←823]

Ibid. [←824]

Ibid. [←825]

Meston i Frohlic 2000. [←826]


Fisher i Thomson 2007. [←827]

Antidepresivi mogu utjecati i na osjećaje duboke privrženosti partneru, zbog svog negativnog učinka na spolni nagon. Čak i neki noviji pojačivači serotonina, kao što su Effexor i Cymbalta (koji stimuliraju norepinefrinski sustav, kao i serotonin), mogu ometati spolnu želju, uzbuđenje, izvedbu i orgazam. Izvješća upućuju na to da je 73% pacijenata koji uzimaju antideprcsivc koji pojačavaju serotonin pretrpjelo jednu ili više navedenih nuspojava (Montejo et al. 2001). Te nuspojave mogu imati ozbiljne posljedice. Muškarci i žene s orgazmom doživljavaju navalu oksitocina i vazopresina, kemijskih supstanci koje proizvode osjećaje povjerenja i privrženosti. Ako nema seksa, nema ni orgazma, a time ni navale ovih sretnih supstanci. Žene ne postižu orgazam sa svakim snošajem, a ja se ubrajam u one koji vjeruju da je ova prevrtljiva ženska reakcija zapravo mehanizam prilagodbe pomoću kojeg žena razlikuje strpljivog, empatičnog gospodina Pravog od egocentričnog gospodina Pogrešnog. Ti lijekovi mogu ugroziti ženinu sposobnost odabira odgovarajućeg partnera. Naposljetku, kada doživi orgazam, muškarac u vaginalni kanal ispušta sjemenu tekućinu koja sadrži dopamin, norepinefrin, oksitocin, vazopresin i druge supstance, koje ženu mogu gurnuti preko praga i navesti je da se zaljubi ili osjeti duboku privrženost prema svom partneru. Bez orgazma nema skrivenih nagovarača niti nove prijateljice ili djevojke. S obzirom na to da ovi lijekovi mijenjaju način udvaranja i sparivanja neke osobe, mogu utjecati i na njihovu genetsku budućnost. [←828]

Morais 2004, 120. [←829]

Earp et al. [←830]

Young 2009, 148. [←831]

Bohannan 1985.