Page 1

MICHAEL D. O’BRIEN

PUTOVANJE NA

ALPHU CENTAURI

VERBUM


Michael D. O’Brien PUTOVANJE NA ALPHU CENTAURI Roman


Biblioteka:

Stilus

44.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj


Michael D. O’Brien

PUTOVANJE NA ALPHU CENTAURI Roman

VERBUM Split, 2016.


Naslov izvornika: Michael D. O’Brien, Voyage to Alpha Centauri © Copyright: Ignatius Press, San Francisco, 2013. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016. Izvršna urednica: Katarina Gugić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 821.111(71)-31=163.42 O’BRIEN, Michael David Putovanje na Alphu Centauri : roman / Michael D. <David> O’Brien ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Stilus ; 44) Prijevod djela: Voyage to Alpha Centauri. ISBN 978-953-235-524-6 160720029


Neil Ruiz de Hoyos

PUTOVANJE

Uredili Phillip R. Cowan i Hui F. Zheng

ABBEY PRESS


Naslov: Putovanje Autor: Ruiz de Hoyos, Neil, 2029.–2122., Z–god. Uredili: Cowan, Phillip, R. i Zheng, Hui F. Jedan svezak, 788 str., standardni jezik Prijevod rukopisa NRdH–1, –93, –94, –211, izvorno napisanih na engleskomu jeziku. Pridodani dokumenti: izvorno na ruskomu; mss AY–1, –2; odlomci na kineskomu jeziku ms. XAL–1, i na engleskomu jeziku ms. TSE–1; Zbirka rukopisa Središnje knjižnice u Queenslandu. Prijevod: Yusupov, Anselm P.; Zheng, Hui F.; Oldield, Maria T. Izdavač: Abbey Press; broj izdanja: AP 259–14. Datum izdavanja: 8. rujna 259., RP–god. Arhiv Commonwealtha, kataloški broj 21, 803.


PUTOVANJE Istinit, iskren i nepatvoren prikaz još jednoga golemog skoka za čovječanstvo, pomiješan s osobnim uspomenama, razdraženostima i nesuvislostima Neila Ruiza de Hoyosa pisan njegovom rukom (za pouku sebi i za njegovu vlastitu zabavu)


Dom je mjesto odakle krećemo. Kako bivamo stariji, svijet nam postaje sve nepoznatiji, karakteristične značajke umrlih i živih sve kompliciranije. Ne duboko proživljen trenutak, izdvojen, kome ne prethodi ništa i nakon kojega ničeg nema, već doživotno izgaranje, u svakom trenutku, i životni vijek ne samo jednoga čovjeka, već drevnoga kamenja koje nije moguće odgonetnuti. T. S. Eliot, East Coker, Četiri kvarteta


5. listopada 2097. Za tjedan dana napuštam ovo utočište – svoj dom, svoju osamu, svoju utjehu. Gotovo sam završio s pakiranjem, iako me i dalje progoni osjećaj nestvarnosti onoga što će se dogoditi. Unatoč tome, srce mi se iznenada muklo uzlupa od uzbuđenja. Katkada sam, opet, ispunjen strahovima i žaljenjem, a glava mi je puna rastrzanih misli. Pomalo sam zbunjen svime i jednostavno ne znam što bih sa sobom. Jutros sam besposleno lunjao kolibom i staklenikom, dodirujući drage predmete, zadržavajući se dugo u njihovoj blizini, zamislivši se nad tirkiznom kockom na stolu, tek propupalim kaktusima i raspojasanošću procvalih uresnica u dvorištu koje nikada nisam pokosio. Zaokupljen, poput drevnoga sveca, mislima o smrtnosti, pogladio sam konjsku lubanju u predsoblju. Sjetio sam se onoga dana – bilo je to prije mnogo godina – kada sam pronašao konjski kostur u guduri, visoko gore u planinama. Kosti su bile izbijeljene, skočni zglob prelomljen, ostatci nepotkovanih kopita dokaz da je posrijedi bio divlji mustang – samotnjak. Lubanju sam ponio sa sobom kući, da mi pravi društvo. “Zbogom, kompa”, rekao sam mu i izišao na verandu pred kućom. Sjevši na stubište zurio sam preko krošanja borova prema plavkastoj izmaglici što se dizala iz doline. Hvatao me je san, unatoč šalici jake ilegalne kave koju sam pijuckao. Zatvorio sam oči i nakon praznine, duge više od šezdeset godina, u sjećanje mi se vratilo vrijeme kada sam imao osam godina: U praskozorje srpanjskoga dana za koji se činilo da će biti veoma sparan probudio sam se u uređenomu kampu na periferiji gradića Las Cruces u Novomu Meksiku. Iz razloga koji ni11


sam mogao objasniti ni sebi ni roditeljima koji su spavali u susjednoj sobi, ni psu koji je zijevao u dnu moje postelje, ni mačkama koje su tražeći ostatke hrane mijaukale iza kuhinjskih vrata, znao sam da je to dan za koji sam se pripremao cijele prethodne godine, još od svoje prve pričesti kada sam, kao što je majka običavala reći, dosegao razumnu dob. Pogladio sam psa i navukao kratke hlače i vuneni prsluk preko majice s kratkim rukavima jer je noćna studen i dalje vladala na zemlji. Obuvši sandale spustio sam se na koljena uz postelju i izvukao kartonsku kutiju na kojoj sam crvenom kredom napisao: Vlasništvo Neila Benigna Ruiza de Hoyosa. U njoj je bilo sve što mi je bilo potrebno: nešto od pribora kupio sam na buvljaku; nešto sam izradio od odbačenih limenki, vijaka i žice; bio je tu i najljepši predmet koji su odbacili bogati, a pronašao sam ga na smetlištu: stakleno zvonce. Poput svih ručnih stolnih zvonaca u kutiji proizvodilo je jedinstven, speciičan zvuk, pa sam se, zbog potrebe mojih roditelja za snom i zbog moje misije, suzdržao od cilikanja. Noseći kutiju s najvećom pomnjom otvorio sam vrata svoje sobice, ušao u kuhinju i tiho odškrinuo vrata kroz koja se izlazilo u dvorište. Pas je pokušao poći za mnom, ali ja sam ga odgurnuo nogom. “Stani, Rusty, stani!” prošaptao sam. “Idem sam.” Zatvorio sam za sobom vrata, slušajući pseći cvilež, i krenuo prema mirnu labirintu prikolica i dalje, u smjeru visokih planina. Moja zadaća nije bila stići do planina jer su, iako su se izdizale nad gradom, bile odveć daleko. Moje odredište bilo je pustinja. Mjesto na koje sam morao prispjeti prepoznat ću kada ga pronađem, bio sam siguran u to, a uz to mi se činilo da ono ne može biti predaleko od moje kuće, iako bi, razumije se, bilo bolje da je dovoljno daleko kako ljudi u taborištu gdje je moja obitelj živjela među stotinama drugih, ne odveć različitih od moje, ne bi čuli zvukove koje sam kanio proizvoditi. Dok sam koračao kroz grmlje pelina i aloje, preplašena ptica trkačica usplahireno je zakriještala i pobjegla, a samo nekoliko koraka dalje malena čegrtuša otpuzala je sa staze uplašivši me. Zatim je ispod kamena koji sam prevrnuo nogom izjurio dugorepi gušter, dodirnuvši mi repom gležanj dok je iščezavao 12


u prašini. Iza njega, s moje desne strane, kroz žbunje je protrčalo lisičje mladunče. Nedugo zatim zastao sam na rubu isušene vododerine i spustio kutiju na zemlju. Stajao sam ondje zadihan dok nisam povratio dah, promatrajući cijelo vrijeme mijenjanje boja na nebu i vrhove planina koji su postupno gubili rumenilo i pretvarali se u zlato. Nekoliko sam časaka oklijevao, svjestan važnosti onoga što sam se spremao učiniti, premda nisam nimalo dvojio o razlozima zbog kojih mi je to bilo važno. Odigao sam poklopac kutije i iz nje izvadio, jedno za drugim, sva zvonca, poredavši ih jedno do drugoga na šljunku. Zatim sam, otresavši prašinu s ruku, uzimao jedno po jedno i lagano tresao njime. Jutarnji je zrak bio sve topliji, no ipak dovoljno hladan da je zvuk svakoga zvonca oštro odjekivao, odbijajući se o stijene. Staro mjedeno školsko zvonce zvečalo je muklo, klang-klang. Sićušno obojeno zvonce iz Indije tiho je cilikalo. Dva zvonca koja sam sâm izradio, jedno od njih, aluminijsko, u obliku čunja, s orahom na konopčiću, oglašavalo se klonk-klonk, a drugo, u obliku šalice, načinjeno od konzerve, s vijkom na komadu žice, bing-bang. Bio sam vrlo zadovoljan njima, ali morao sam priznati da njihova zvonjava nije tako milozvučna kao ostalih zvona. I, napokon, stakleno zvonce. Bilo je izrađeno u obliku obična ručnoga stolnog zvonca, s izrezbarenim ukrasima u kristalu, otkrhnuto i napuklo, ali ipak veoma lijepo. Posegnuo sam za njim i protresao njime. Staklena kuglica u njemu se zanjihala i proizvela vrlo visok ton: ding-ding-ding. Protresao sam ga opet. Nastavio sam tresti njime, proizvodeći ujednačene zvukove, noge mi same zatoptaše u ritmu cilika, a iz grla mi se izvi pjesma. Bijaše to najprije pjevušenje, zatim cvrkutanje, bez riječi, bez značenja, nalik kapanju vode, poput vode što teče vododerinom u proljeće. Sada sam plesao skačući gore-dolje i posvuda unaokolo, tresući sve snažnije zvoncem, podižući noge, zabacivši glavu, pjevušeći, hukajući, smijući se. Plesao sam u krugovima, zatim pravocrtno, mijenjao obrazac naprijed-natrag i ponovno plesao ukrug i, podižući pogled sve više prema nebu, zatvorio oči. Pjevajući, neprekidno pjevajući, osluškivao sam huk gudure kojom je protjecala umilna, hitra voda, uživao u mirisu procvaloga kak13


tusa koji je natapao zrak miomirisom, osjećao lak dodir vrhova ptičjih krila na licu, na golim rukama i nogama. Nisam znao zašto to činim, nisam zastao i razmislio o tome. Osjećao sam se tako ugodno, tako sretno, i to mi je bilo dovoljno. I s rukama, podignutim visoko u zrak, plesao sam i plesao sve dok nad planinama na istočnomu nebosklonu nije granulo sunce, a zemlja se prelila zlatom.

* Zatim je jedno drugo sjećanje izbilo na površinu, iz vremena kada mi je bilo četrnaest godina: jednoga listopadskog subotnjeg popodneva koračao sam tiho kroz šipražje s 22-kalibarkom u ruci, vrebajući divlje zečeve. Proteklih sat vremena više sam puta zastajao i pravio zaokret za 180 stupnjeva i svaki put kada bih to učinio, ugledao bih svojega psa koji je išao za mnom. “Idi kući, Rusty”, dobacio bih mu zapovjedničkim tonom. Rusty bi se tada okrenuo i odšepesao u smjeru kuće svojim artritičnim hodom da bi nakon samo stotinu metara ponovno odnekud iskrsnuo. Nemoćan, no osjećajući neku vrstu naklonosti prema psećoj odanosti, krenuo bih prema njemu. Rusty bi smjesta sjeo na stražnje noge i isplazio jezik dahćući. Pogladio bih ga po glavi i pokušao mu objasniti. “Prestar si za ovo. Pogledaj se, prava si ruina. Neprekidno praviš buku – zečevi te čuju na kilometar udaljenosti.” Rusty bi na to odgovorio dahtanjem, slinjenjem i širokim psećim osmijehom. “Čuj, moraš smjesta kući. Ako želiš gulaš za večeru, gubi se. A sada bježi.” Rusty bi tada navukao tužan izraz na lice, teško uzdahnuo, osovio se na sve četiri i odšepesao u smjeru kuće. Desetak minuta kasnije eto ga opet. Odlučio sam ne obazirati se na njega i pouzdati se u sreću. Puhnuo je povjetarac, a ja sam hodao niz vjetar pa situacija nije bila tako beznadna. Nedugo zatim došao sam do mjesta koje mi se činilo odnekud poznato: sjetio sam se da je to ona suha vododerina u koju sam silazio dok sam još 14


bio dijete. Nasmiješio sam se i odmahnuo glavom. Na samu rubu vododerine, točno na tomu mjestu, plesao sam, pjevao i tresao svojim zvoncima – hvala nebesima što me nitko nije vidio. Spustio sam se postrance niz nasip do korita i krenuo prema sjeveru. Na sjenovitim mjestima bilo je zmija, znao sam to, ali bila je jesen i nisam bio previše zabrinut. Upucao sam ih na desetke tijekom svih tih godina, kao i moj otac, i uhvatio ih stotine na ljepljivu dasku koju sam postavljao na mjesto kojim gmižu, ispod povijuša. S vremena na vrijeme izlazio sam iz korita jer bih čuo šuštanje u grmovima na vrhu nasipa, s puškom na gotovs, očiju žmirkavih na blještavu sunčevu svjetlu. Ali ondje nije bilo ničega. Vratio bih se ponovno dolje u korito i nastavio koračati. Vododerina je nalikovala širokoj cesti kroz surovu pustinju, autocesti zapravo. Bilo je zanimljivo promatrati sve to zaobljeno kamenje, razmišljati o tome da je ono jednom godišnje pod vodom, nakon kiša. Činilo vam se da gledate kroz teleskop ili mikroskop, da vidite nešto što je obično skriveno oku. Kao da gledate ljude, na neki način. Mogli ste uvijek vidjeti njihova lica, ali niste mogli znati što se krije iza njih. Razmišljao sam osobito o djevojci koja je zajedno sa mnom pohađala srednju školu, lijepoj, plahoj i dražesnoj. Volio bih da sam mogao razgovarati s njom. Volio bih da sam je mogao pozvati na ples idućega mjeseca, na moj prvi, možda i njezin prvi ples. Pitao sam se, međutim, bi li bilo išta od toga jer sam iduće godine, kada je to bilo zakonski moguće, bio naumio napustiti školu. Bilo mi je potrebno zaposlenje. U gradu je postojala tvornica specijalnih kartonskih kutija za uzgajivače voća, plaća je bila minimalna, no bolje i to nego ništa. Mogao sam, isto tako, raditi sezonski posao, u polju, ali takve su poslove obično dobivali meksički doseljenici, spremni raditi budzašto, daleko ispod minimalne nadnice. Morao sam proširiti prikolicu, trebao mi je samo pregradak od šperploče i imao bih još jednu sobu. Volio sam svoj dom, ali moja je spavaća soba bila posve malena, kao za dijete; krevet je bio toliko kratak da sam glavom i stopalima dodirivao zidove, a strop tako nizak da bih svaki put udario glavom o njega kada bih ustajao. Uz to, trebalo je promijeniti pumpu u bunaru. Moj 15


otac nije bio sretne ruke u nalaženju posla u Santa Feu. Majka nije zarađivala dovoljno u kavani. Uvijek je bila zabrinuta, zbog sitnica i zbog krupnih stvari. “Benigno,” zazvala me dok sam izlazio iz dvorišta, zaputivši se u smjeru pustinje, “čuvaj se zmija.” “Sve će biti u redu, mamacita”, uzvratio sam. “Učinio sam ovo milijun puta do sada. Prestani se već jednom brinuti o svemu.” “U pravu si, znam. Pa ipak...” Pa ipak. I ne pamtim koliko sam puta čuo te njezine riječi. Pa ipak, Benigno, svijet je opasno mjesto. Iako je u njezinim žilama bilo ponešto škotske krvi – njezin djed, imenom Neil, bio je Škot – uvijek me je zvala mojim drugim imenom jer je ono značilo “prijateljski” i “ljubazan”. Moji prijatelji u školi, podrijetlom Hispanci, govorili su mi da mi to ime pristaje, iako su smatrali da bi Štrklja ili Štula bilo jednako dobro. Udarali su me po ruci, nemilosrdno me zadirkivali, a zatim bi me odveli svojoj kući, tj. u svoju prikolicu, gdje bi me njihova majka poslužila meksičkim jelom, najboljim na svijetu. Bili su to dobri momci. Neki od njih sličili su pomalo Španjolcima, ali većina ih je bila pola-pola, s indijanskom krvi. Nazivao sam ih Aztecima. Sa mnom su se ophodili prijateljski i ljubazno, no ne dao Bog da ih naljutite. Bili su slični meni po tome što su imali smeđu put i crne oči, izuzme li se moja potpuno šašava gusta plava kosa koja je bila uvijek nakostriješena i koju ste mogli potkratiti samo kosom za sijeno. Mamá je znala što govori kada je govorila o zmijama. Tenisice na mojim nogama raspadale su se i odnedavno sam počeo rasti toliko brzo da mi se ispod manšeta na trapericama vidjelo pet centimetara gležnja. Razlog više da pronađem posao. Nekoliko trenutaka kasnije zaokrenuo sam iza jednoga zavoja u vododerini i, i ne primijetivši je, nagazio na čegrtušu sklupčanu na glatkoj stijeni. Odskočila je i ugizla me za nogu malo iznad gležnja. Posrnuo sam postrance i pao na kamenje, a puška se uz štropot otkotrljala nekoliko metara dalje. Dograbio sam je i sumanuto opalio u smjeru zmije, ali ona je bila već nestala u pukotini među stijenama. Razgledavši nogu primijetio sam da se oteklina oko mjesta ugriza brzo širi. Izvadio sam nož iz pribora za divljinu pri16


vezanoga za pojas, stisnuo zube i dvaput zarezao u meso. Nije bilo načina da isišem otrov pa sam objema rukama stisnuo ranu i istisnuo ga koliko sam više mogao. Rana je krvarila, no otrovni zubi očito su zahvatili preduboko jer je oteklina sada bila veća i činilo mi se da mi netko pali nogu letlampom. Podvezao sam nogu remenom ispod koljena i gušeći krik zarezao još jednom, ovoga puta dublje. Iz noge je potekla krv, a ja sam pokušao ustati i odšepesati kući što brže mogu moleći se da ne stignem prekasno. Bilo je uzaludno. Osjetio sam vrtoglavicu i sve je bilo obavijeno koronom svjetla. Učinio sam nekoliko koraka, a zatim sam se srušio. Glava mi je pucala i nisam mogao otvoriti oči jer je sunčeva svjetlost bila samo još jedna vrsta vatre. Iznenada, nešto vlažno i toplo umivalo mi je lice. Odgurnuo sam to nešto, ali ono se opet vratilo, zajedno s cviležom. “Rusty”, graknuo sam, uplašen hrapavošću svojega glasa. “Rusty, dovedi mamacitu.”

* U godini koja je uslijedila nakon ovoga događaja, u bolnici i kasnije u mojemu domu u kampu za prikolice, posjećivao me je jedan moj srednjoškolski nastavnik. Donosio mi je knjige. Uglavnom su to bile knjige iz područja znanosti: prirodopis, astronomija, nešto izike i nešto matematike, stvari za koje je mislio da će mi pomoći u školovanju koje se ponešto oduljilo. Nikada nisam bio dobar učenik, a sada se činilo da ću, što se obrazovanja tiče, postati jedan od bezbrojnih nesretnih slučajeva. No kako osim buljenja u strop i primanja obilnih izraza pseće privrženosti nisam imao što raditi, knjige su mi počele malopomalo privlačiti pažnju i moja je želja za učenjem postajala sve veća. Počeo sam čitati o stvarima koje su posve slučajno privukle moju pozornost, no kako je vrijeme odmicalo, molio sam ga da mi ih donese još. Isprva sam morao naprezati mozak do krajnjih granica, ali onda me to zgrabilo i počeo sam ih naprosto gutati. Pet godina kasnije upisao sam se na koledž u Santa Feu u Novomu Meksiku, izabravši iziku kao glavni predmet studija. 17


BROD Uđoh u maleni čamac koji načinih od drveta i suza. Odvezoh se u njem’ do istinskoga horizonta onkraj vrata mojih strahova. Xue Ao-li, Pekinške pjesni

19


13. listopada 2097. Zemaljska baza, Afrika Probudio sam se iz sna o sjećanjima. Pri tome ne želim reći da sam se probudio sjećajući se sna, iako je i to točno. Sâm san bio je o sjećanju: o činu prisjećanja i njegovoj tajnovitosti. Zaspao sam negdje posve blizu sredini Atlantskoga oceana i nisam otvorio oči sve dok kapetan našega aviona Tesla s trideset putnika nije obznanio da se upravo spremamo prijeći zapadnu obalu Afrike. Nekoliko trenutaka jasno sam se sjećao pojedinosti iz sna: ležim u krevetu u malenu čamcu. Vrlo sam slab, stariji nego što sam sada. Na stolici pored kreveta sjedi starija žena. Iz istočne Indije je, odjevena u tirkizni sari. Njezino lice – prelijepo lice s očima punim mudrosti, ali kao u djeteta – zrači velikom ljubavlju. Osjećam veliku ljubav prema njoj, iako ne znam tko je. Ili sam je možda u snu dugo volio. U snu sam, izgleda, znao. Kada sam se probudio, ovo čuvstvo ljubavi tiho je gorjelo u meni. Bilo je to prilično prirodno čuvstvo, ugodna iluzija koju je, pretpostavljam, stvorila moja kronična usamljenost. Je li to bila ona djevojka koju sam upoznao u Santa Feu, pola stoljeća ranije, koja je u međuvremenu ostarjela? Je li san bio čežnja za nečim što je moglo biti? Vjerojatno jest. Pa ipak, na neki neobičan način, kako to u snovima obično biva, činilo se tako zbiljskim – nekoliko časaka činilo se stvarnijim od objektivne stvarnosti letjelice koja me je nosila u ovoj prvoj fazi mojega putovanja. Osjetio sam i neko urgiranje u njemu, kao da me je poticao: spominji se. I spominji se da si se sjećao. Iako pojedinosti već pomalo blijede, bilježim to ovdje kako ne bih zaboravio. Ljubav. Kako napisati ovu riječ i istodobno ne otvoriti Pandorinu kutiju punu varavih slika i pogrješnih tumačenja? Da sam joj 21


obraćao imalo pažnje tijekom života, moje najveće postignuće ne bi postalo stvarnost. Ne bih putovao onamo kamo sada putujem. Više od godinu dana divio sam se fotograijama Kosmosa i neprekidno čitao izvještaje koji su nam pristizali, uobičajene dokumente srednje povjerljivosti, slane svemu znanstvenomu osoblju, tek toliko da budemo informirani. Tijekom proteklih šest mjeseci organizirani su regionalni sastanci kojima su morali obvezno pribivati svi koji su se nadali da će sudjelovati u ekspediciji, bilo kao neophodno osoblje, bilo tek simbolično. Moja nazočnost u ekspediciji bila je simbolična. Nije zaboravljeno da je moj teorijski rad ugrađen u same temelje projekta, no on, jednako tako, nije bio ni precijenjen. Cijela vojska svemirskih tehnologa, inženjera, stručnjaka za mlazni pogon, astronoma, konstruktora, i tako dalje i tome slično, uzela je matematičke formule i pretvorila ih u živući san. Ja sam svoj cilj postigao i sada mi je samo zahvaljujući vladinu sociopolitičkomu programu – to jest publicitetu i predodžbi što ju je svaka od država članica, sudionica u ovomu pothvatu, imala o sebi – omogućeno sudjelovanje u ovako kasnoj fazi projekta. Na taj sam način, pokoravajući se uputama uprave, odletio u dogovoreno vrijeme iz Amerike prema velikoj sjevernoj pustinji u Africi i nakon prilično dugačka, trosatnoga leta počeli smo se spuštati na provizorni aerodrom za koji sam pretpostavljao da je bazna postaja našega broda. Postaji smo pristupili iz smjera zapada, a kako je ona bila smještena u nekakvoj uleknini između brježuljaka, nisam imao priliku vidjeti sâm Kosmos za koji sam mislio da se nalazi nešto podalje, u pustinji. Gledan iz zraka, administrativni kompleks doimao se malenim gradićem s jednokatnim bijelim zdanjima koja su se horizontalno protezala dolinom. Nije bio ucrtan ni na jedan meni poznat zemljovid, unatoč prilično brojnim stanovnicima – bilo ih je više od deset tisuća – i u tomu trenutku nije bilo moguće vidjeti ni jednoga od njih, jer su se vjerojatno skrivali u hladu, sklonivši se pred jarkim suncem. Pilot je ugasio mlazne motore i prebacio letjelicu na pogon za lebdenje nad asfaltnom prevlakom, a zatim se počeo vertikalno spuštati. Nakon što smo dodirnuli pistu, Tesla je odrulao do ruba piste i ušao u podzemni hangar. Bila je to prostrana betonska šupljina, najveće zdanje koje sam u živo22


tu vidio. U njoj je bilo parkirano na stotine mlaznih letjelica i po mnogočemu je nalikovala golemu parkiralištu u nekomu kozmopolitskom ambijentu. Hodnik za iskrcaj prislonjen je uz vrata koja su se začas otvorila omogućivši meni i mojim suputnicima nesmetan izlaz. Na kraju hodnika svakoga od nas dočekao je službeni pratilac, jedan po osobi. Moj je pratilac bila vrlo sposobna mlada žena s identiikacijskom iskaznicom na prsnomu dijelu uniforme, osmijehom na licu i napamet naučenim tekstom, iako je moje ime, položaj i titule izgovarala zadivljujućom lakoćom, kao da se poznajemo već dugo. Povela me je hodnikom čiji je strop bio osvijetljen svjetlom iz meni nepoznata izvora, u koji je neprestano doticao osvježavajuć, hladan zrak. Moje kaubojske čizme odjekivale su nepravilno po podu od blistava bijeloga mramora dok su njezine potpetice, nalik malenim bodežima, skladno zveckale pored mene, a ona uljudno čavrljala sa mnom. Stigavši do glavne recepcije izručen sam strogoj sigurnosnoj provjeri i prošao kroz nju bez većih problema. Obrve službenika malko su se podigle kada su ugledali pribor za preživljavanje prikačen o moj remen, u kome su se nalazili nožić na rasklapanje i druge sitnice. Objasnio sam im da je to medicinska naprava za pedikiranje oštećenih stopala. Nakon kraćega oklijevanja mahnuli su mi da prođem kroz skener. Imao sam sreće. Pomogao je, dakako, i moj položaj, a vjerujem i bijedno pretjerano šepanje kojim sam se za ovu priliku poslužio. Letjelica kojom sam doputovao nije bila jedina koja je toga dana trebala stići i znao sam da će na Kosmosu biti stotine specijalista, ne računajući uslužno osoblje. Sudeći po dimenzijama što sam ih pročitao u informativnomu paketiću procijenio sam da brod može primiti tisuću ljudi. Međutim, da bi se tako velik broj ljudi mogao prehranjivati punih devetnaest godina, bez pomoći dopunskih izvora, bit će nesumnjivo potrebna stanovita ograničenja. Mi Amerikanci, zajedno s povećom skupinom Korejaca i Britanaca, koji su upravo pristigli, otpraćeni smo do platforme, a zatim smo strpani u cijev za brzi prijevoz. Svatko je zauzeo svoje mjesto u plišanomu sjedalu, zureći kroz prozore u prazne bijele zidove, a kada su se vrata uz piskav zvuk zatvorila, po23


jurili smo kroz utrobu brježuljaka. Pet minuta kasnije uređaj je prestao s radom i mi smo se našli na platformi koja se doimala predvorjem otmjena hotela. Bio je to doista hotel, premda s vrlo probranim gostima. Kao i sve druge zgrade koje sam dotada vidio, hotel je imao samo jedan kat iznad zemlje. Ubrzo ću otkriti da ih je još osam, pod zemljom. Ovo zdanje razlikovalo se od ostalih po tome što je cijelom jednom stranom bilo otvoreno prirodnomu svjetlu jer je bilo podignuto na padini brježuljka okrenutoga sjeveru, skrivenoga suncu. U mojoj sobi osjećao se miris neodređena istočnjačkoga parfema, boje mekanoga tepiha govorile su o istančanu ukusu onoga tko ih je birao, a namještaj je bio skromna dizajna, ali raskošno tapeciran. Krevet se doimao poput nečega na što ne biste trebali leći jer više nikada ne biste poželjeli ustati iz njega. Uokvirene umjetničke slike prikazivale su kozmičke teme: fotograije galaksije što ih je snimila svemirska letjelica Hubble 8, nova svemirska postaja na Marsu, a bio je tu i jedan neobično maštovit prikaz zviježđa Alpha Centauri. Potonja slika navodno je bilo djelo ljudske ruke, no ja bih prije rekao da ju je izradio stroj. Kada sam odgrnuo zavjesu da vidim što je iza nje, prvi put sam vidio brod. Ležao je u pustinji, na navozu, na udaljenosti od oko kilometar i pol. Bio je golemih dimenzija i izgledao je prekrasno. Isprva sam ga samo promatrao, vrteći glavom, zadivljen. Točnije rečeno, osupnut. Fotograije i graički prikazi koje sam viđao ranije nisu uspijevali dočarati njegovu trodimenzionalnost – čak ni moj kućni hologramski ekran nije uspijevao prenijeti u potpunosti dojam solidnosti i čvrstoće kojima je brod zračio. Čak ni slike u medijima nisu mogle dočarati ljupkost njegove jajolike forme, slične jednomu od onih prekrasnih bijelih kamenova što ih ljudi nalaze na plažama u različitim dijelovima svijeta koje, kada ih nađete, ne želite ispustiti iz ruke, već ih ponesete kući. Neizostavno. Ljepota zrači potpunošću, ravnotežom, skladom. Brod je bio savršen izraz svega ovoga. Uz to, bio je apoteoza moći koja se skrivala u njemu. Za tjedan dana ta će moć biti puštena s lanca.

24


SADRŽAJ

PUTOVANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 Brod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19 Planet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273 Povratak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .523 OTKRIĆE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .625 AUTOROVA BILJEŠKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .690


PREPORUČUJEMO

Michael D. O’Brien, poznati suvremeni katolički pisac, u bestseleru Posljednja vremena i nastavku s podnaslovom Ilija u Jeruzalemu daje biblijski utemeljenu viziju apokalipse i opisuje stanje svijeta i Katoličke Crkve na kraju vremena. Prvi dio: 592 str. Meki uvez. Drugi dio: 304 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Radnja trećega romana iz niza “Djeca posljednjih vremena” odvija se u budućnosti na prostoru Sjeverne Amerike i opisuje narod čiji se sustav vlasti mijenja iz demokratskog u totalitarni, noseći sa sobom obilježja propagande i dezinformacija u preuzimanju potpune kontrole nad privatnim životom građana. 295 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

U Sjevernoj Americi se počinju rađati obrisi prikrivena totalitarizma u kojemu su na udaru osobna prava i vjerske slobode. Niz tajanstvenih zbivanja praćenih medijskim manipulacijama ima za cilj uvesti nered te stvoriti uvjete za uvođenje diktature u kojoj će demokracija biti samo privid. 808 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Soijinu kuću mnogi kritičari drže remek-djelom i ponajboljim ostvarenjem Michaela D. O’Briena. U priči prepunoj ljudske topline i jednostavnosti autor otkriva dubine ljudske duše i progovara o smislu ljudskog života i žrtve, o ljubavi i vjerskom identitetu te o važnosti malih odluka koje mijenjaju tijek povijesti. 471 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2016.


2097. je godina. Svjetska nadvlada kontrolira cijeli planet. Sve je pod stalnim nadzorom. Posvuda su nametnute mjere depopulacije. Pod prividom demokracije guše se ljudska prava i ukida svaki oblik slobode. Nema više nijedne religije. Čovječanstvo je izgradilo svemirski brod Kosmos koji može putovati polovicom brzine svjetlosti i koji veliku skupinu najvrsnijih znanstvenika odvodi duboko u svemir da istraže novo područje. Bit će potrebno devet godina da stignu do planeta Alpha Centauri A-7. Koje ih sve poteškoće čekaju na putovanju i što će tamo naći kada stignu? Glavni junak ovoga romana, fizičar nobelovac Neil Ruiz de Hoyos, jedan je od znanstvenika čija su otkrića omogućila izgradnju svemirskoga broda, a ukrcao se na Kosmos kako bi umakao naizgled benignoj totalitarnoj nadvladi koja na Zemlji kontrolira gotovo sve aspekte života. On je mušičavi i cinični skeptik meka srca koji duboko u sebi čuva sjećanja na brojne stare tragedije, ljubavi i mržnje. Iznenađenja koja ga čekaju na ovomu putovanju, kao i na njegovu cilju, srušit će sve njegove pretpostavke i uputiti ga prema novome horizontu. U svojemu desetom romanu Michael D. O’Brien, hrvatskim čitateljima već poznat po brojnim uspješnicama kao što su Posljednja vremena, Otok svijeta, Očeva pripovijest itd., vodi nas na putovanje bez premca, svemirsku odiseju prožetu brojnim poteškoćama, propitivanjima i istraživanjima ljudske naravi i smisla života. Jer za čim čovjek traga u beskonačnome svemiru? Samo za većim znanjem? Ili tu ima još nečega? “Genijalan roman prožet trajnom mudrošću – Putovanje na Alphu Centauri pravi je dragulj pripovjedačkoga umijeća i mašte prožet dubokom humanošću, bogat detaljima i upravo zastrašujuće vjerodostojan. Ova knjiga pripovijeda o razdoblju koje bi uskoro moglo postati naša stvarnost...” Corban Addison, autor A Walk Across the Sun ISBN 978-953-235-524-6

VERBUM 185 kn

www.verbum.hr

Putovanje na Alphu Centauri  

U svojemu desetom romanu Michael D. O’Brien, hrvatskim čitateljima već poznat po brojnim uspješnicama kao što su "Posljednja vremena", "Otok...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you