Issuu on Google+

PRIJEĆI PRAG NADE

IVAN PAVA O I I .

P R I JEĆI P R AG NADE

IVAN PAVAO II.

Cijena: 120 kn

ISBN 953-235-176-7

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM


Ivan Pavao II. PRIJEĆI PRAG NADE


Biblioteka:

Posebna izdanja

45.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


Ivan Pavao II.

PRIJEĆI PRAG NADE Priredio: VITTORIO MESSORI

VERBUM Split, 2009.


Naslov izvornika: Giovanni Paolo II (con Vittorio Messori) VARCARE LA SOGLIA DELLA SPERANZA © 1994 Arnoldo Mondadori Editore SpA © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2009. Izvršna urednica: Ana Lemo, dipl. teolog Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mirjana Obuljen Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 262.13 Iohannes Paulus II, papa IOHANNES Paulus II, papa Prijeći prag nade / Ivan Pavao II. ; uredio Vittorio Messori ; <prijevod Mirjana Obuljen>. - Split : Verbum, 2009. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum ; 45) Prijevod djela: Varcare la soglia della speranza. - Kazala. ISBN 978-953-235-176-7 1. Messori, Vittorio 2. Obuljen, Mirjana 130306031


OVA KNJIGA

Telefonski poziv Kolege – novinare i pisce – koji rade na televiziji, naravno, cijenim. Baš zato im, unatoč čestim pozivima, nikada nisam pokušao krasti zanat. Jer doista, čini mi se da riječi, koje su sirovina našega rada, imaju drukčije značenje i utjecaj prema tome da li se povjere “fizičnosti” tiskovnoga papira ili nematerijalnosti elektroničkih znakova. Kako bilo da bilo, svatko je zarobljenik svoje male povijesti: moja, koliko već vrijedi, jest onoga koji je upoznao samo uredništva novina i izdavačkih kuća, a ne studija s telekamerama, reflektorima, scenografijama. No neka se čitatelj ne brine: ne namjeravam se upustiti u razmatranja koja priliče više skupu teoretičara masovnih medija niti bilo koga želim opterećivati autobiografskim pričama. To što sam rekao dovoljno je da bih objasnio iznenađenje (pomiješano, možda, s ponešto neugode) koje je izazvao telefonski poziv jednoga dana potkraj svibnja 1993. Kao i svakoga jutra, silazeći u svoju radnu sobu, ponavljao sam Ciceronove riječi: Si apud bibliothecam hortulum habes, nihil deerit – Što ti drugo nedostaje ako imaš knjižnicu koja gleda u mali vrt? To je bilo razdoblje posebno naporna rada: tek što sam završio redigiranje jedne knjige, prihvatio sam se konačna oblikovanja druge.

5


IVAN PAVAO II.

U međuvremenu, morao sam obavljati uobičajene novinarske zadatke. Dakle, obveza mi nije nedostajalo. Kao što nije nedostajalo ni zahvalnosti Onome koji mi je omogućavao da ih ispunjavam, dan za danom, u osami tišine radne sobe na jezeru Garda, daleko od važnih ustanova, političkih, kulturnih, pa i vjerskih. Zar nije Jacques Maritain, u kojega se ne može posumnjati, vrlo drag Pavlu VI., šaleći se, ali ne sasvim, preporučio onima koji žele i dalje voljeti, pa i braniti katolicizam, da se umjereno druže s određenim “katoličkim svijetom”? No, toga proljetnog dana, u usamljeno sklonište stigao je iznenadan telefonski poziv. Bio je to generalni direktor RAI-a. Iako je, s obzirom na mnoga odbijanja, poznavao moju nesklonost za televizijske programe, ipak me obavijestio da će mi uskoro stići jedan prijedlog. I ovoga puta, upozoravao me, “ne ćete moći odbiti”. I doista, idućih dana stigli su i drugi “rimski” pozivi. Počela se nazirati pomalo uznemirujuća slika. U listopadu 1993. navršavala se petnaesta obljetnica pontifikata Ivana Pavla II. Za tu je priliku Sveti Otac prihvatio prijedlog RAI-a za televizijski intervju. Bio bi to apsolutno prvi u povijesti papinstva u kojoj se, tijekom tolikih stoljeća, dogodilo svašta. Svašta, ali nikada da bi jedan Petrov nasljednik sjeo pred televizijske kamere i jedan sat odgovarao na pitanja koja su, još k tome, bila prepuštena potpunoj autonomiji novinara. Prikazan najprije na najznačajnijoj talijanskoj televizijskoj postaji, navečer na dan obljetnice, razgovor bi odmah nakon toga prikazale najveće svjetske televizijske mreže. Govorili su mi kako je odlučeno da ja vodim razgovor jer godinama prate moje napise u knjigama i člancima o vjerskim temama, prožete slobodom laika,

6


PRIJEĆI PRAG NADE

ali istodobno i solidarnošću vjernika svjesna da Crkva nije povjerena samo kleru, već svakome krštenu stvorenju, iako svakome na vlastitoj razini i s vlastitom zadaćom. Posebno nije prošla nezapaženo živa rasprava – ali s dobrim pastoralnim ishodom, pozitivnim učinkom na čitavu Crkvu, objavljena na mnogim jezicima – u Razgovoru o vjeri. Tu sam knjigu objavio 1985. I ona je rezultat nekoliko dana razgovora s Papinim najbližim teološkim suradnikom, kardinalom Josephom Ratzingerom, predstojnikom bivšega Svetog oficija, sadašnje Kongregacije za nauk vjere. I taj je razgovor bio “novina” bez presedana za jednu instituciju koja je već prije više stoljeća ušla u legendu (često “crnu”, antiklerikalnu) zbog šutnje i tajnosti koje je ta knjiga prvi put prekinula. No što se tiče 1993., reći ću za sada samo da je faza priprave (vođene tako diskretno da nikakva vijest o tomu nije doprla do ušiju novinara) podrazumijevala i susret s Ivanom Pavlom II. u Castelu Gandolfu. Tu sam, s dužnim poštovanjem, ali i s otvorenošću koja je možda uznemirila neke od nazočnih (ali ne i domaćina očito zahvalna na sinovskoj jednostavnosti), objasnio što me vodilo kod sastavljanja prve sheme pitanja. “Učinite kako želite!” bila je jedina uputa koju sam dobio. Nešto nepredviđeno No ni sam Papa nije uzeo u obzir neumoljiv teret obveza predviđenih za rujan, posljednji rok za snimanje, koji bi dao vremena redatelju i tehničarima da “obrade” materijal prije emitiranja. Sada mi kažu da je Papin radni podsjetnik za taj mjesec ispunjavao 36 gusto ispisanih stranica na računalu.

7


IVAN PAVAO II.

Bile su to raznovrsne i odgovorne obveze: uz putovanja u dvije talijanske biskupije (Arezzo i Asti), bio je tu i prvi posjet jednoga japanskog cara Papi; prvi Papin posjet bivšim sovjetskim teritorijima, Latviji, Litvi i Estoniji (trebalo se barem malo izvježbati na tim teškim jezicima, dužnosti koju je Papi nametalo njegovo pastirsko pregnuće i želja da ga svi narodi svijeta razumiju kada im donosi evanđelje). Dogodilo se da se tim “premijerama” – japanskoj i baltičkoj – nije mogla dodati i treća, televizijska. To više što je Ivan Pavao II. obećao četiri sata snimanja kako bi omogućio redatelju (poznatome i cijenjenom talijanskom sineastu Pupiju Avatiju) da odabere najbolje za televizijski sat. Sve bi se to poslije pretočilo u knjigu i tako upotpunilo pastoralnu i katehetsku nakanu koja je Papu navela da prihvati projekt. Ali tolike obveze koje sam spomenuo spriječile su ga u posljednji trenutak da ga ostvari. Ja sam se pak vratio na jezero da bih, kao i obično, razmislio o temama o kojima sam trebao razgovarati s Papom, ali u miru svoje knjižnice. Nije li Pascal, čiji portret nadzire moj pisaći stol, napisao: “Sve nevolje ljudi proizlaze iz činjenice da ne znaju mirno sjediti u svojoj sobi?” Nisam tražio da budem umiješan u taj projekt i on svakako nije značio “nepriliku”: još bi i to trebalo! No ne krijem da mi je zadao muka. Prije svega, kao vjernik sam se pitao je li doista prikladno da Papa daje intervjue, i k tome još televizijske. Nije li tako postojala opasnost da (unatoč njegovoj velikodušnoj namjeri, to je ipak značilo uključivanje u neumoljiv mehanizam medijskog sustava) izmiješa svoj glas

8


PRIJEĆI PRAG NADE

s kaotičnom bukom svijeta koji sve banalizira i od svega stvara spektakl, koji o svemu prikuplja proturječna mišljenja i neiscrpna naklapanja? Je li prikladno da se vrhovni rimski svećenik prilagođava načinu “ja mislim” u razgovoru s novinarom i odrekne se onoga “mi” u kojemu odjekuje glas tisućljetnoga otajstva Crkve? Bila su to pitanja koja sam postavljao sebi, ali i drugima. Uz ta “načelna” pitanja upozorio sam da je kompetencija koju sam mogao steći za toliko godina rada u vjerskome izvještavanju možda nedostatna da nadoknadi moje neiskustvo s televizijskim medijem. Osobito u jednoj takvoj prilici, svakako najtežoj koju jedan novinar može zamisliti. No i u ovoj su točci bili izneseni razlozi protivni mojima. U svakom slučaju, program “Petnaest godina papinstva na TV” nije se ostvario: bilo je vjerojatno da se, nakon obljetnice pontifikata, ne će više o tome govoriti. Mogao sam, dakle, opet lupati po svojemu pisaćem stroju i slijediti s dužnom pozornošću riječ rimskoga biskupa, ali, kao i do sada, listajući Acta Apostolicae Sedis. Iznenađenje Prošlo je nekoliko mjeseci. I onda, jednoga dana, stigao je drugi telefonski poziv – i ovaj sasvim neočekivan – sada iz Vatikana. Bio je to glasnogovornik Svete Stolice, sposoban i srdačan španjolski psihijatar koji je prešao u novinarstvo, Joaqíun Navarro-Valls, jedan od najvećih pobornika korisnosti intervjua. Navarro-Valls je prenosio poruku koja je (uvjeravao me) ponajprije iznenadila njega samoga. Papa mi poru-

9


IVAN PAVAO II.

čuje: “Iako vam nisam mogao odgovoriti osobno, vaša sam pitanja držao na stolu. Zainteresirala su me i mislim da na njih treba odgovoriti. Razmislio sam i od nekoga vremena koristim ono malo slobodnih trenutaka koje mi ostavljaju brojne obveze i odgovaram vam pismeno. Vi ste mi postavili pitanja i na neki način imate pravo na odgovore. Radim na njima. Poslat ću vam ih. Učinite s njima ono što držite prikladnim.” Ivan Pavao II. je još jedanput potvrdio glas da je “Papa iznenađenja”, što ga prati od njegova izbora protiv svih predviđanja. I tako sam jednoga dana potkraj travnja, ove 1994. u kojoj pišem, primio u svojoj kući doktora Navarra-Vallsa koji je iz torbe izvadio veliku bijelu omotnicu. Unutra se nalazio najavljeni tekst izišao iz ruku samoga Pape. Koji je – kako bi još više naglasio žar s kojim je ispunjavao stranice – podcrtao snažnim zamasima pera mnoga mjesta. Njih će čitatelj naći u kurzivu, prema naznakama Autora. Jednako su sačuvani i razmaci koje je često ostavljao između dva odjeljka. Sam naslov knjige dao je Ivan Pavao II. Napisao ga je osobno na omotu u kojemu je bio tekst, ali istaknuvši da se radi samo o uputi te da se nakladniku ostavlja sloboda promijeniti ga. Ako smo ga ipak ostavili, učinili smo to i zato što smo uočili da taj naslov savršeno izražava “srž“ poruke što je ove stranice kane ponuditi današnjemu čovjeku. To dužno poštovanje spram jednoga teksta u kojemu je svaka riječ važna vodilo me, naravno, i u uređivačkome poslu u kojemu sam se ograničio na prevođenje (u zagradi) latinskih izraza; na ispravljanje interpunkcije, katkada u hitnji; na dopunu imena osoba (na primjer:

10


PRIJEĆI PRAG NADE

Yves Congar, gdje je Papa radi kratkoće napisao samo Congar); na predlaganje nekoga sinonima kada bi se u rečenici pojavila ista riječ; na ispravak nekih – rijetkih – netočnosti u prijevodu s poljskoga izvornika. Sitnice, dakle, koje ni na koji način nisu dirale u sadržaj. Najvažniji posao bio je uvođenje novih pitanja tamo gdje je to tekst zahtijevao. Moja shema pitanja na kojima je Ivan Pavao II. radio s iznenađujućom brižnošću (sama činjenica da je tako ozbiljno shvatio jednoga novinara čini se još jednim dokazom – ako je on uopće bio potreban – njegove skromnosti, njegove velikodušne spremnosti da sasluša nas, obične ljude), ta shema je, dakle, sadržavala dvadeset pitanja. Nijedno mi nitko – i to treba naglasiti – nije sugerirao, a onaj kome su upućena nijedno nije izostavio niti na ikoji način “prilagodio”. No bilo ih je svakako previše, a bila su i preopširna i za duži televizijski razgovor. Odgovarajući napismeno Papa je mogao biti opširniji i sam, tijekom odgovora, naznačiti nove probleme, koji su tada pretpostavljali pitanje ad hoc. Da navedemo samo jedan primjer: mladima, koji u shemi nisu spomenuti, posvetio je – još jedanput potvrđujući svoju osobitu naklonost prema njima – ponajljepše stranice dirljivo prožete njegovim iskustvom mladoga pastira među mladima njegove toliko voljene zemlje. Da bih olakšao čitatelju kojega neke teme zanimaju više od drugih (iako savjetujemo da se ovaj tekst pročita u svojoj cjelovitosti, doista “katolički” i u smislu da, u njemu, tout se tient i sve je uključeno u organskoj perspektivi), na svako od trideset pet pitanja stavio sam kraći naslov koji mu objašnjava sadržaj. Doduše, katkada samo približan s obzirom na dijelove u kojima se Papa, tu i tamo, osvrće na razne teme. To je još jedna

11


IVAN PAVAO II.

potvrda pathosa koji prožima govor ipak očito uklopljen u “sustav” katoličkoga pravovjerja, unatoč vrlo velikodušnoj postsaborskoj “otvorenosti “. Tekst je ispitao i odobrio sam Autor u verziji koja je objavljena na talijanskome dok istodobno izlaze – po uzoru na ovaj – prijevodi na glavnim svjetskim jezicima. Stoga nam je dužnost zajamčiti čitatelju: glas koji se ovdje čuje – u svojoj ljudskosti, ali i u svome autoritetu – jest samo i jedino glas Petrova nasljednika. U tome smislu čini mi se preporučljivo ne govoriti toliko o “intervjuu” s Papom, koliko o “knjizi koju je Papa napisao”, iako joj je povod bio niz pitanja. Bit će kasnija zadaća teologa i egzegeta papinskoga učiteljstva pozabaviti se problemom kamo svrstati tekst koji nema presedana i predstavlja nove perspektive u Crkvi. Što se tiče uređivačkoga rada: neki su mi predlagali velike zahvate s komentarima, primjedbama, tumačenjima, navođenjem enciklika, dokumenata, govora. Ja sam se naprotiv borio za najveću obzirnost, ograničavajući se na ovu uredničku bilješku da bih objasnio kako su tekli događaji (tako “neobični” u svojoj jednostavnosti), ne htijući neprikladnim upadicama oslabiti izvanrednu novinu, iznenađujuću napetost, teološko bogatstvo kojim se odlikuju ove stranice. Stranice koje, siguran sam, govore same za sebe. Kojima je nakana isključivo “vjerska”; koje žele samo potvrditi – u književnoj formi “razgovora” – zalaganje Petrova nasljednika kao učitelja vjere, apostola evanđelja, oca i istodobno univerzalnoga brata. U njemu samo kršćani katolici vide Kristova namjesnika, ali njegovo svjedočanstvo istine, njegovo služenje u milosrđu odnose se na svakoga čovjeka, što pokazuje i sve veći i neos-

12


PRIJEĆI PRAG NADE

poran ugled Svete Stolice na svjetskoj pozornici. Svaki narod koji stekne slobodu ili neovisnost odluči među prvim činima svoje suverenosti – poslati svoga predstavnika u Rim, ad Petri Sedem. I ne samo iz političkih razloga, već gotovo iz potrebe za “duhovnom” legitimnošću, kao “moralni” imperativ. Pitanje vjere Našavši se pred nemalom odgovornošću da, u punoj slobodi, odredim niz pitanja, odmah sam odlučio odbaciti političke, sociološke, pa i “klerikalne” teme tipa “crkvene birokracije”, koje su gotovo jedine takozvane “religiozne” informacije (ili dezinformacije) što kruže u tolikim medijskim sredstvima, i ne samo “laičkim”. Dopustite mi da vam predočim nekoliko radnih bilježaka koje sam uputio onima koji su me uključili u ovaj projekt: “Vrijeme ove doista jedinstvene prilike ne bi se trebalo gubiti na uobičajena pitanja ‘vatikanologa’. Prije, puno prije Vatikana, države – iako malene i neobične – među državama; prije uobičajenih, potrebnih, ali i možda zastranjujućih razgovora o djelovanju crkvene institucije; prije rasprava o spornim moralnim pitanjima; prije svega toga dolazi vjera. Dolaze njezine izvjesnosti i njezine nejasnoće; dolazi kriza koja joj je, čini se, u zasjedi; dolazi sama njezina mogućnost, danas, u kulturama koje smatraju provokacijom, fanatizmom, netolerancijom stajalište da ne postoje samo mišljenja, nego da postoji još i jedna Istina, s velikim slovom. Jednom riječju, preporučljivo je iskoristiti raspoloživost Svetoga Oca da se dotakne problem ‘korijena’, onoga na čemu se sve ostalo temelji, a što je, naprotiv, čini se, ostavljeno po strani, često i u samoj Crkvi, kao da se ne će ili ne može s time suočiti.”

13


IVAN PAVAO II.

U toj sam bilješci nastavio: “Ako dopuštate, objasnio bih to jednom šalom: ne zanima nas ovdje isključivo klerikalni problem – a ‘klerikalan’ je i određeni laicizam – uređenja vatikanskih soba; je li on ‘klasičan’ (konzervativci) ili je ‘suvremen’ (progresisti).” “Ne zanima nas Papa kojega bi mnogi htjeli svesti na predsjednika neke vrste svjetske agencije za etiku ili mir ili okoliš; Papa jamac novoga dogmatizma (gorega od onoga za koji sumnjiče katolike) – koji je politically correct; Papa učitelj konformizama u modi. Želimo, naprotiv, ispitati jesu li još čvrsti temelji vjere na kojima počiva crkvena zgrada, što je važno i legitimno samo ako se još zasniva na izvjesnosti Kristova uskrsnuća. Dakle, već na početku razgovora trebalo bi naglasiti ‘skandaloznu’ zagonetku koju Papa, kao takav, predstavlja: ne, prije svega, velikan među velikanima zemlje, nego jedini čovjek u kojemu drugi ljudi vide izravnu vezu s Bogom, raspoznaju ‘zamjenika’ samoga Isusa Krista, druge osobe Presvetoga Trojstva.” Na kraju sam dodao: “O svećeničkome zvanju za žene, o dušobrižništvu za homoseksualce ili razvedene, o geopolitičkim strategijama Vatikana, o sociopolitičkim izborima vjernika, o ekologiji i prenapučenosti, kao i o mnogim drugim pitanjima može se i treba razgovarati, i to temeljito. Ali tek nakon što se ponovno uspostavi ispravan poredak stvari (danas često okrenut naglavce i u katoličkim krugovima) koji će na prvo mjesto postaviti jednostavno i strašno pitanje: ono u što katolici vjeruju i čega je Papa vrhovni jamac, je li ‘istina’ ili ‘nije istina’? Je li kršćansko Vjerovanje još uvijek prihvatljivo doslovno? Ili ga treba staviti po strani, kao neku vrstu plemenite kulturne tradicije, sociopolitičke orijentacije, škole misli, a ne više kao izvjesnost vjere u perspektivi vječnoga života? Raspravljati – kako se to čini – o moral-

14


PRIJEĆI PRAG NADE

nim pitanjima (od uporabe prezervativa do legalizacije eutanazije), a da se prije toga ne suočimo s temom vjere i njezine istine beskorisno je, čak može zavesti s puta. Ako Isus nije Mesija kojega su najavili proroci, mogu li nam ‘kršćanstvo’ i njegovi etički zahtjevi doista biti važni? Može li nas ozbiljno zanimati mišljenje jednoga Kristova namjesnika ako više ne vjerujemo da je Isus uskrsnuo i da – služeći se prije svega ovim čovjekom u bijelome – vodi svoju Crkvu sve do povratka u slavi?” Moram priznati kako se nisam morao jako truditi da nametnem takvo rješenje. Naprotiv, moj Sugovornik u razgovoru odmah se složio. Tijekom našega susreta u Castelu Gandolfu, uvjeravajući me kako je proučio prvu shemu pitanja koju sam mu poslao, potvrdio mi je da je prihvatio razgovor samo u službi svoje dužnosti apostolskoga nasljednika; samo da bi iskoristio još jednu priliku da ponovno uputi kerygmu, potresnu vijest na kojoj se zasniva čitava vjera: “Isus je Gospodin; samo u njemu je spasenje, danas, jučer i zauvijek.” U toj perspektivi treba gledati i suditi o izboru oblika “intervjua” koji me je u početku zbunio. Ovaj Papa nestrpljiv je u svome apostolskom nemiru; to je pastir kojemu se uobičajeni putovi čine nedovoljnima; koji se služi svim sredstvima da bi ljudima objavio Radosnu vijest; koji – evanđeoski – želi vikati s krovova (danas prepunih televizijskih antena) da ima Nade, da je zasnovana, da se nudi svakome tko je želi prihvatiti. Jednom riječju, i razgovor s novinarom za njega vrijedi samo u smislu Pavla iz Prve poslanice Korinćanima: “Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu” (9,22–23).

15


IVAN PAVAO II.

U tome ozračju nestaje svaka apstrakcija; dogma se pretvara u tijelo, krv, život. Teolog postaje svjedok i pastir. Don Karol, župnik svijeta Iz takve “kerigmatičke” napetosti, iz prve objave, iz “nove evangelizacije”, nastale su stranice koje slijede. Suočavajući se s njima, čitatelj će razumjeti zašto nisam htio dodati svoje nevažne komentare tim već tako značajnim riječima, prožetima strašću. I upravo ta passion de convaincre trebala bi, po Pascalu, biti obilježje svakoga kršćanina; ona je, u svakomu slučaju, duboko obilježila ovoga “slugu Božjih slugu”. Za njega Bog Isusa Krista ne samo da postoji, živi, djeluje; on je prije svega Ljubav, dok je za prosvjetiteljstvo i racionalizam, koji su zarazili čak i određenu teologiju, Bog ravnodušni Veliki Arhitekt koji je, prije svega, Razum. Služeći se i ovim stranicama ovaj čovjek želi da nadasve jedan krik dopre do svakoga pojedinca: “Tko god ti bio, znaj da si voljen! Sjeti se da je evanđelje poziv na radost! Ne zaboravi da imaš Oca i da svaki život, pa i onaj najbeznačajniji za ljude, u njegovim očima ima vječnu i neizmjernu vrijednost!” Stručnjak, teolog, jedan od rijetkih koji su ovaj tekst vidjeli još u rukopisu, rekao mi je: “Ovo je otkrivanje – izravno, bez shema i filtara – vjerskoga i intelektualnog svijeta Ivana Pavla II. I, dosljedno, ključ za čitanje i tumačenje čitave njegove učiteljske službe.” Čak se usudio primijetiti: “Ne samo sadašnji komentatori nego i budući povjesničari morat će se osloniti na ove stranice kako bi razumjeli prvo poljsko papinstvo. Napisane u jedan mah, na način koji bi poneki plašljivac mogao smatrati ‘naglošću’ ili ‘nerazboritošću’, iako ve-

16


PRIJEĆI PRAG NADE

likodušnom, nude nam na izvanredno učinkovit način ne samo um nego i srce čovjeka kojemu dugujemo tolike enciklike, tolika apostolska pisma, tolike govore. To je dakle dokument za danas, ali i za povijest.” Jedan bliski Papin suradnik povjerio mi je kako je svaka homilija, svako tumačenje Evanđelja – na svakoj njegovoj misi – uvijek, od početka do kraja, napisano njegovom rukom. On se ne ograničava na to da napiše nekoliko bilježaka naznačujući tako teme koje treba razviti: piše svaku riječ bez obzira na to radi li se o svečanoj liturgiji za milijun osoba (ili za milijardu tijekom nekih televizijskih prijenosa) ili o euharistiji za nekoliko bliskih prijatelja u njegovoj privatnoj kapelici. To opravdava činjenicom da je biti sredstvo za posvećivanje kruha i vina, za davanje Kristova oprosta grješniku, ali i za tumačenje Božje riječi, prva i neizbježna zadaća svakoga svećenika, koja se ne može prepustiti drugome. Takvima je, čini se, držao i ove odgovore. Ovo je, dakle, na neki način i “propovijed”, “tumačenje Evanđelja” “don Karola, župnika svijeta”. Kažem “i” jer čitatelj ne će pronaći samo to, nego jedinstven spoj: osobno povjeravanje (dirljivi su dijelovi o djetinjstvu i mladenaštvu u rodnoj zemlji), razmišljanja i duhovne poticaje, mističnu meditaciju, dijelove o prošlosti i o budućnosti, teološke i filozofske spekulacije. Sve stranice, dakle, zahtijevaju pozorno čitanje (iza populističkoga tona pozorniji će čitatelj otkriti iznenađujuću dubinu), no neki dijelovi iziskuju poseban trud. Kao “pretpremijerni” čitatelji uvjeravamo vas da se trud isplati. Uloženo vrijeme i pozornost obilno će se vratiti. Između ostaloga, moći će se utvrditi kako najveću otvorenost (trenutci velike hrabrosti, na primjer, vide se na stranicama o ekumenizmu, o eshatologiji, o “posljed-

17


IVAN PAVAO II.

njim stvarima”) prati uvijek i velika vjernost Predaji. I kako ruke pružene prema svakome čovjeku nimalo ne oslabljuju katolički identitet kojega je Ivan Pavao II. itekako svjestan jamac i čuvar pred Kristom “po kojemu se jedino možemo spasiti” (usp. Dj 4,12). Dobro je poznato da je 1982. francuski pisac i novinar André Frossard objavio – izabravši naslov koji je postao gotovo program pontifikata: Ne bojte se! – izvještaj o razgovorima s ovim Papom. Ne želeći ništa oduzeti toj značajnoj i dobro napravljenoj knjizi, treba ipak reći da je to bio tek početak službe Karola Wojtyłe na Petrovu prijestolju. Naprotiv, stranice koje slijede izraz su iskustva petnaestogodišnjega pontifikata, one su znak svega što se dogodilo za to vrijeme (i od velike je važnosti: sjetimo se samo pada marksizma) u njegovu životu, u Crkvi, u svijetu. No nešto se nije promijenilo, naprotiv, čini se da je jače nego ikada (ova knjiga tome je svjedok): to je sposobnost planiranja, gledanja u budućnost, gledanja prema naprijed – u “treće kršćansko tisućljeće” na koje se uvijek vraća – sa žarom i sigurnošću jednoga četrdesetogodišnjaka. Petrova služba Nadajmo se, između ostaloga, da će naposljetku potpuno promijeniti svoje mišljenje oni – i u Crkvi i izvan nje – koji su sumnjičili ovoga “Papu koji je došao izdaleka” za “restauratorske namjere”, za “reakciju na saborske novosti”. Ovdje se, naprotiv, stalno potvrđuje providonosna uloga Drugoga vatikanskog sabora kojemu je (od prvoga do posljednjeg zasjedanja), u sve aktivnijoj i važnijoj ulozi, prisustvovao tada mladi biskup Karol Wojtyła. Za taj izvanredni doživljaj – i za sve što je odatle proi-

18


PRIJEĆI PRAG NADE

zišlo za Crkvu – Ivan Pavao II. ne namjerava se “pokajati”, kako odlučno izjavljuje, iako ne krije probleme i poteškoće koje (kaže da je siguran u to) ne proizlaze iz Drugoga vatikanskog sabora, nego iz njegovih površnih i katkada zloporabnih tumačenja. No neka bude jasno da – u odnosu na potpuno religiozan sadržaj ovih stranica – sheme kao što su “desnica – ljevica” ili “konzervativci – progresisti” još jednom očituju svoju punu neprimjerenost i zastranjenje. “Kršćansko spasenje”, kojemu su posvećene najuzbudljivije stranice, nema nikakve veze s takvim političkim ograničenostima koje su, nažalost, jedino mjerilo brojnih komentatora koji su tako osuđeni – često i ne sluteći – da ništa ne shvate o dubokoj dinamici Crkve. Kavezi uvijek promjenjivih svjetovnih ideologija vrlo su daleko od “apokaliptičkoga” viđenja (u etimološkome smislu Objave, otkrivanja plana Providnosti) koje prožima učiteljsku službu ovoga Pape i nadahnjuje ove stranice. Jedan mi je njegov bliski suradnik rekao: “Kako bi se doista shvatilo tko je Ivan Pavao II., treba ga vidjeti kada moli, osobito u svojoj privatnoj kapelici.” Može li razumjeti ovoga Papu (kao, uostalom, i svakoga papu) onaj koji to isključuje iz svojih analiza, pa bile i prividno mudre? Čitatelj će ustvrditi da često nisam oklijevao preuzeti ulogu “badlja”, pa čak i smjerna “provokatora”. Ta zadaća nije uvijek ni ugodna ni laka. Ipak, vjerujem da je to dužnost svakoga novinara koji se – naravno, poštujući kršćansku vrlinu samoironije, osmijeha pred napašću da se čovjek preozbiljno shvati – mora truditi da obavlja “majeutiku” koja je, kako se zna, “tehnika primalje”.

19


IVAN PAVAO II.

Uostalom, imao sam dojam da je moj Sugovornik očekivao tu “provokaciju”, a ne dvorsko laskanje: to pokazuju živost, jasnoća, spontana iskrenost njegovih odgovora. Katkada sam osjetio nešto što je nalikovalo ljubaznu “prijekoru”, očinskomu “prigovoru”. Zahvalan sam i na tome jer to ne samo što potvrđuje velikodušnu ozbiljnost s kojom su pitanja primljena, nego je i potaknulo Svetoga Oca da mi prizna kako su – iako se on s njima ne može složiti – ta pitanja, ti načini postavljanja problema vlastiti tolikim ljudima našega vremena. Bila je, dakle, dužnost novinara da pokuša biti njihov glasonoša, u ime svojih “poslodavaca”, to jest čitatelja. S osjećajem sličnim onome što ga duhovnici nazivaju “svetom zavišću” (i koji, kao takav, ne mora biti “grijeh”, već blagotvoran poticaj) pred nekim sam odgovorima potpuno shvatio nesrazmjer između nas – malih vjernika opterećenih problemima po našoj osrednjoj mjeri – i ovoga Petrova nasljednika koji – ako se smijem tako izraziti – nema potrebu da “vjeruje”: za njega su sadržaji vjere opipljiva očitost. Dakle, koliko god i on volio Pascala (kojega navodi), ne treba pribjegavati nikakvoj “okladi”, ne mora se uvjeravati utječući se nekakvu “računu vjerojatnosti” o objektivnoj istini Vjerovanja. Da Bog – koji se utjelovio u Isusu Kristu – živi, djeluje, objavljuje svemu svijetu svoju Ljubav, kršćanin Karol Wojtyła na neki način osjeća, dodiruje, iskušava, kao svaki mistik koji je već došao do očitosti. Ono što za nas može predstavljati problem za njega je činjenica koja se može objektivno provjeriti. Kao nekadašnjemu profesoru filozofije nisu mu nepoznate muke ljudskoga uma u potrazi za “dokazima” kršćanske istine (dapače, tome posvećuje brojne stranice), pa ipak stječe se

20


PRIJEĆI PRAG NADE

dojam da su ti argumenti za njega tek jasne potvrde očite stvarnosti. I u tome smislu činilo mi se doista da sam na liniji evanđelja, ispunjavajući Isusove riječi kako nam ih je prenio Matej: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,17–18). Stijena, hrid za koju se možemo uhvatiti u trenutcima kušnje, u onim “olujama sumnje”, u onim “tamnim noćima” koje prijete našoj, tako često kolebljivoj, vjeri; svjedok – koji ne oklijeva – spremni svjedok istine evanđelja, postojanja jednoga Drugog Svijeta u kojemu će svatko dobiti svoje i u kojemu će svatko – ako je to htio – osjetiti vječnu puninu života. To je ono služenje ljudima koje je sam Isus Krist povjerio jednomu čovjeku učinivši ga svojim “Namjesnikom”: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 22,31–32). Tu službu ispunja i sadašnji Petrov nasljednik koji je, nakon gotovo dvadeset stoljeća, još među onima koji su “vidjeli Uskrsnuće” i koji znaju da je “Isus uznesen na nebo” (usp. Dj 2,32). I spreman nam je to zajamčiti svojim životom, riječima, ali još više djelom. Ta čvrsta ruka, pružena da nas ohrabri, ta potvrda – koliko puna poštovanja, toliko strastvena – “sjaja istine” (izraz koji se ovdje javlja više puta), čine mi se najvećim darom što nam ga nude ove stranice.

21


IVAN PAVAO II.

Onome koji ih je prvi čitao pomogle su, ohrabrile su ga i potaknule na veću dosljednost, da pokuša izvući prikladnije zaključke iz pretpostavka vjere o kojoj se možda više teoretizira negoli se provodi u svakodnevici života. Ne sumnjamo da će biti od koristi brojnima i tako ispuniti jedinu nakanu koja je nadahnjivala ovoga neobičnog Sugovornika. Koji je – s bolesničkoga kreveta, gdje se nalazio zbog slomljena kuka – rekao kako je malo svoje patnje prinio i za čitatelje ovih stranica na kojima se možda, uz riječ “nada”, najčešće nalazi riječ “radost”. Hoće li zvučati retorički ako mu kažemo da smo mu i na tome zahvalni? Vittorio Messori

22


PRIJEĆI PRAG NADE

1.

Papa – sablazan i tajna

23


IVAN PAVAO II.

V

aša Svetosti, prvo pitanje odnosi se na korijene. Nalazim se pred čovjekom odjevenim u bijelo, s križem na prsima. Moram ustvrditi kako je taj čovjek, kojega zovu papa (otac na grčkome), sam po sebi tajna, znak protivljenja. Čak provokacija, “sablazan” za ono što mnogi nazivaju zdravim razumom. I doista, pred jednim papom treba se odlučiti. Poglavara Katoličke Crkve vjera označuje kao “namjesnika Isusa Krista”. Smatra se čovjekom koji na zemlji predstavlja Sina Božjega, koji “zastupa” drugu osobu Trojedinoga Boga. To svaki papa tvrdi za sebe. U to vjeruju katolici. Ipak, za brojne je to apsurdno. Za njih papa nije Božji namjesnik. On je, naprotiv, preživjeli svjedok starih mitova i legenda koje današnji čovjek ne može prihvatiti. Dakle, pred Vama treba izabrati, da se poslužimo Pascalovim riječima: Vi ste ili zagonetno živo svjedočanstvo Stvoritelja svemira ili ste glavni lik jedne tisućljetne iluzije. Smijem li Vas upitati: jeste li se ikada pokolebali u svojoj vjeri u takav odnos s Isusom Kristom, i prema tome, s Bogom? Jeste li sebi ikada postavljali pitanja i probleme o istini toga Vjerovanja koje na svakoj misi ponavlja i navješćuje nečuvenu vjeru koje ste Vi najviši jamac?

24


PRIJEĆI PRAG NADE

P

očeo bih s objašnjenjem riječi i pojmova. Vaše je pitanje s jedne strane prožeto živom vjerom, a s druge određenim nemirom. To moram ustanoviti već na početku i, ustanovivši to, moram se ponovno pozvati na riječi koje su odjeknule na početku moje službe na Petrovu prijestolju: “Ne bojte se!” Krist je često upućivao taj poziv ljudima koje je susretao. To je rekao Anđeo Mariji: “Ne boj se” (usp. Lk 1,30). To je rekao i Josipu: “Ne boj se” (usp. Mt 1,20). Krist je tako govorio apostolima, Petru, u raznim prilikama, a posebno nakon svojega uskrsnuća. Govorio je: “Ne bojte se!” Jer osjećao je da se boje. Nisu bili sigurni da je onaj kojega vide isti Krist kojega su poznavali. Strah ih je obuzeo kada je on bio uhićen, još više kada se, uskrsnuo, pojavio pred njima. Riječi koje je izgovarao Isus ponavlja Crkva. I s Crkvom ponavlja ih i Papa. Činio je to od prve homilije na Trgu svetoga Petra: “Ne bojte se!” To nisu prazne riječi. Duboko su ukorijenjene u Evanđelje. To su jednostavno riječi samoga Krista. Čega se ne trebamo bojati? Ne trebamo se bojati istine o sebi samima. Petar je to posebno jasno shvatio jednoga dana i rekao Isusu: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8). Mislim da nije samo Petar bio svjestan te istine. To razumije svaki čovjek. To razumije svaki Petrov nasljednik. To osobito jasno razumije onaj koji vam sada odgovara. Svi smo mi zahvalni Petru za to što je toga dana rekao: “Idi od mene, jer sam grešnik!” Krist mu je odgovorio: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” (Lk 5,10). Ne boj

25


IVAN PAVAO II.

se ljudi! Čovjek je uvijek isti. Sustavi koje on stvara uvijek su nesavršeni, i to su nesavršeniji što je on sigurniji u sebe. Odakle to potječe? Iz čovjekova srca. Naše je srce nemirno. Sam Krist, bolje od bilo koga, poznaje našu tjeskobu: “On zna što je u svakom čovjeku” (usp. Iv 2,25). Stoga se, pred vašim prvim pitanjem, želim pozvati na Kristove riječi i na svoje prve riječi na Trgu svetoga Petra. Dakle, “ne boj se” kada te ljudi zovu Kristovim namjesnikom, kada ti se obraćaju sa Sveti Oče ili Vaša Svetosti ili upotrebljavaju slične izraze koje se čak doimlju suprotne Evanđelju. Jer, doista, sam Isus je rekao: “Nikoga na zemlji ne zovite svojim ocem jer imate samo jednoga Oca, onoga nebeskoga! Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!” (Mt 23,9–10). No takvi izrazi plod su duge tradicije. Uvriježili su se u jeziku i ne treba se ni njih bojati. Svaki put kada nas Krist poziva da se “ne bojimo”, uvijek ima na umu i Boga i čovjeka. Želi reći: Ne bojte se Boga koji je, prema filozofima, apsolutno transcendentan. Ne bojte se Boga, nego ga zazivajte sa mnom: “Oče naš” (Mt 6,9). Ne bojte se reći: Oče! Čak težite tome da budete savršeni kao što je On, jer On jest savršen. Da: “Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5,48). Krist je sakrament, opipljiv, vidljiv znak nevidljivoga Boga. Sakrament podrazumijeva prisutnost. Bog je s nama. Bog, neizmjerno savršen, ne samo da je s čovjekom, nego je i sam postao čovjek u Isusu Kristu. Ne bojte se Boga koji je postao čovjekom! Upravo je to rekao Petar kod Cezareje Filipove: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!” (Mt 16,16). Tako je neizravno ustvrdio: Ti

26


PRIJEĆI PRAG NADE

si Sin Božji koji posta čovjekom. Petar se nije bojao to reći, iako to nisu bile njegove riječi. Bile su to riječi Oca. “Samo Otac poznaje Sina i samo Sin poznaje Oca” (usp. Mt 11,27). “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima!” (Mt 16,17). Petar je izrekao te riječi po Duhu Svetomu. I Crkva ih neprestano izgovara po Duhu Svetomu. Dakle, Petar se nije bojao Boga koji je postao čovjekom. Bojao se, naprotiv, za Sina Božjega kao čovjeka. Nije mogao prihvatiti da On bude bičevan i okrunjen trnjem i na kraju raspet. Petar to nije mogao prihvatiti. Bojao se toga. I zato ga je Krist strogo ukorio. Ipak, nije ga odbacio. Nije odbacio toga čovjeka koji je imao dobru volju i žarko srce. Toga čovjeka koji će u Getsemaniju izvući i mač u obranu svoga Mesije. Isus mu samo reče: “Sotona zaiska da vas – dakle, i tebe – prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam se molio za tebe... Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (usp. Lk 22,31–32). Krist nije odbacio Petra, cijenio je njegovu ispovijest kod Cezareje Filipove i snagom Duha Svetoga poveo ga je kroz svoju muku dalje od samoga zatajenja. Petar je kao čovjek pokazao da nije u stanju slijediti Krista svuda, osobito ne do smrti. No nakon uskrsnuća bio je prvi od apostola koji je, zajedno s Ivanom, došao na grob kako bi ustanovio da Kristova tijela nema. I nakon uskrsnuća Isus je potvrdio Petru njegovu zadaću. Rekao mu je to vrlo rječito: “Pasi jaganjce moje... Pasi ovce moje!” (Iv 21,15–16). No prije ga je pitao ljubi li ga. Petar, koji je zanijekao Isusa, ali ga nikada nije prestao voljeti, mogao je samo odgovoriti: “Ti znaš da te volim” (Iv 21,15). No više nije ponovio: “Bude li trebalo i umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti!” (Mt 26,35).

27


IVAN PAVAO II.

Tu više nije bila riječ samo o Petru i njegovim skromnim ljudskim mogućnostima, to je sada postalo pitanje Duha Svetoga što ga je Krist obećao onome koji će biti njegov namjesnik na zemlji. Doista, na Duhove, Petar je prvi govorio okupljenim Izraelcima i onima koji su stigli s raznih strana, spominjući grijeh onih što su Krista raspeli na križ i potvrđujući istinu o njegovu uskrsnuću. Pozivao je i na obraćenje i na krštenje. Dakle, zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga Krist je mogao vjerovati Petru, mogao se osloniti na njega – na njega i ostale apostole – kao i na Pavla koji je tada još uvijek proganjao kršćane i mrzio ime Isusovo. U tomu povijesnom kontekstu nevažni su izrazi kao što su Vrhovni Svećenik, Vaša Svetost, Sveti Otac. Važno je ono što proizlazi iz smrti i uskrsnuća Kristova. Važno je ono što dolazi iz snage Duha Svetoga. Na tome su polju Petar, a s njime i drugi apostoli, zatim i Pavao nakon obraćenja, postali vjerodostojni svjedoci Kristovi sve do prolijevanja krvi. Naposljetku, Petar ne samo što više nije zatajio Krista, što više nije ponovio svoje zlosretne riječi: “Ne znam toga čovjeka” (Mt 26,72), nego je ustrajao u vjeri do kraja: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!” (Mt 16,16). Tako je postao “stijena”, iako je kao čovjek možda bio tek živi pijesak. Sam Krist je stijena i Krist gradi svoju Crkvu na Petru. Na Petru, Pavlu i apostolima. Crkva je apostolska po Kristu. Ova Crkva ispovijeda: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!” Tako Crkva ispovijeda tijekom stoljeća, zajedno sa svima koji dijele njezinu vjeru. Zajedno sa svima kojima je Otac objavio Sina u Duhu Svetomu, tako kako je njima Sin u Duhu Svetomu objavio Oca (usp. Mt 11,25–27).

28


IVAN PAVAO II.

SADRŽAJ

Ova knjiga (Vittorio Messori) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 1. Papa – sablazan i tajna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 2. Moliti se: kako i zašto? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 3. Molitva Kristova namjesnika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 4. Postoji li uistinu Bog na nebesima? . . . . . . . . . . . . . 47 5. Dokazi: vrijede li još? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 6. Ako Bog postoji, zašto se skriva? . . . . . . . . . . . . . . . 59 7. Isus-Bog: pretjeran zahtjev?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 8. Zovu je “povijest spasenja” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 9. Određenje povijesti spasenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 10. Bog-Ljubav: Zašto onda toliko zla? . . . . . . . . . . . . 85 11. Božanska nemoć? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 12. Tako nas spašava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 13. Zašto toliko religija? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 14. Buddha? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 15. Muhamed? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 16. Sinagoga u Wadowicama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 17. U dvijetisućitu u manjini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 18. Izazov ponovnoga navješćivanja evanđelja . . . . 137 19. Mladi! Doista nada? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 20. Bio jednom komunizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 21. Samo Rim ima pravo?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 22. U potrazi za izgubljenim jedinstvom . . . . . . . . . . 171 23. Zašto podijeljeni? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 24. Crkva na Saboru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 25. Neobično, ali potrebno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 26. Obnovljena vrijednost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 27. Kada “svijet” kaže ne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201

270


28. Vječni život: postoji li još? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29. Vjerovati – čemu to služi? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30. Evanđelje da bi se postalo čovjekom . . . . . . . . . . 31. Obrana svakoga života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32. “Totus tuus” – “Sav tvoj” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33. Žene. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34. “Ne bojte se!” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35. U ozračju Nade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

209 219 227 235 243 249 253 259

Navodi biblijskih tekstova i crkvenih dokumenata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265 Sadržaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 270

271


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u svibnju 2009.


PRIJEĆI PRAG NADE

IVAN PAVA O I I .

P R I JEĆI P R AG NADE

IVAN PAVAO II.

Cijena: 120 kn

ISBN 953-235-176-7

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM


Prijeći prag nade