Issuu on Google+

Ova knjiga kao nijedna do sada omogućava čitatelju da upozna papu Franju izbliza – njegov život, njegove težnje i njegova promišljanja o najvažnijim duhovnim i općeljudskim temama. U srdačnu nizu razgovora s novinarima Sergiom Rubinom i Francescom Ambrogetti papa Franjo – tada još kardinal Jorge Bergoglio – iznosi svoju iskrenu ispovijest. Jednostavnim i nadahnutim riječima pripovijeda o obitelji, djetinjstvu, prvome zaposlenju i teškoj upali pluća koja je ugrozila njegovo zdravlje, ali u isto vrijeme iznijela na vidjelo prve znakove njegova svećeničkoga zvanja. Prisjeća se vremena provedenoga u sjemeništu, iskustva kao profesora psihologije i književnosti, dramatična vremena diktature u Argentini, teška i gorljiva pastoralnoga rada koji je papa Ivan Pavao II. prepoznao imenovavši ga kardinalom. No ono što ponajviše izranja iz ove knjige jest blaga i jednostavna osobnost novoga Pape koju otkriva otvoreno progovarajući o svojim pogrješkama i slabostima, duhovnomu životu i molitvenomu iskustvu, filmovima i knjigama koje su mu drage, glazbi koju sluša, slikarima čija djela cijeni… Svoju misao ocrtava s jasnoćom, ne kolebajući se izravno progovoriti i o mnogim aktualnim temama kao što su spolni moral, celibat, skandali u Crkvi, opasnost politiziranja, međureligijski dijalog, značenje siromaštva itd. Papine riječi sadržane u ovoj knjizi poticaj su istinskoj obnovi pojedinca, Crkve i društva, a bliske su svim ljudima budući da upućuju na ono što je svima zajedničko – kako svojemu životu podariti smisao, voljeti i biti voljen te pronaći sreću.

Razgovor Francesce Ambrogetti i Sergia Rubina s Jorgeom Bergogliom

Sergio Rubin argentinski je novinar i pisac, stručnjak za vjerske teme u dnevniku Clarín. Papa Franjo je, obraćajući mu se na jednomu od razgovora s medijskim djelatnicima, kazao: “Vjerujem da me vi, Sergio, poznajte bolje od svih drugih...” Francesca Ambrogetti novinarka je talijanske novinske agencije Anse, a surađuje s mnogobrojnim međunarodnim medijima među kojima je i Vatikanski radio.

ISBN 978-953-235-331-0

VERBUM 120 kn

9 789532 353310

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM


PAPA FRANJO O ŽIVOTU I VJERI


Biblioteka:

Posebna izdanja

79.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prevela sa ĹĄpanjolskoga: Maja TanÄ?ik

Za nakladnika: Miro Radalj


PAPA FRANJO O ŽIVOTU I VJERI Razgovor Sergia Rubina i Francesce Ambrogetti s Jorgeom Bergogliom

VERBUM Split, 2013.


Naslov izvornika: EL PAPA FRANCISCO: CONVERSACIONES CON JORGE BERGOGLIO (prethodno naslovljen EL JESUITA) Sergio Rubin – Francesca Ambrogetti 1st edition © Sergio Rubin – Francesca Ambrogetti, 2010 © Ediciones B Argentina S.A., 2010 In the Vergara imprint Av. Paseo Colón 221, piso 6 – Ciudad Autónoma de Buenos Aires, Argentina www.edicionesb.com.ar Published by arrangement with Ediciones B, S.A. (España). www.edicionesb.es Croatian translation by arrangement with Graal Agency through International Editors’ Co Agency, Barcelona. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2013. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 262.13 Franciscus, papa RUBIN, Sergio Papa Franjo o životu i vjeri / razgovor Sergia Rubina i Francesce Ambrogetti s Jorgeom Bergogliom ; <prijevod Maja Tančik>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 79) Prijevod djela: El papa Francisco : conversaciones con Jorge Bergoglio. ISBN 978-953-235-331-0 1. Ambrogetti, Francesca 2. Franciscus, papa I. Vjera -- Teološko gledište 150326089


PREDGOVOR

PREDGOVOR

Nikada dosad u ovih dvije tisuće godina, koliko je meni poznato, nije jedan rabin pisao predgovor knjizi misli katoličkog svećenika. Prigoda je tim značajnija jer je riječ o nadbiskupu Buenos Airesa, argentinskom primasu i kardinalu kojega je u kardinalski zbor uvrstio Ivan Pavao II. Rečenicu kojom započinju ova promišljanja, ali s obrnutim redoslijedom imena i pripadajućih naslova, izrekao sam i prilikom predstavljanja knjige svojih misli, 2006. godine, za koju je predgovor napisao kardinal Bergoglio. Nije ovdje riječ o uzvraćanju komplimenata, nego o iskrenom i istinitom svjedočanstvu o snažno proživljenom dijalogu dvojice prijatelja za koje je potraga za Bogom i duhovnom dimenzijom što počiva u svakomu čovjeku bila i jest stalna i svakodnevna briga. Međureligijski dijalog, tema koja je zadobila osobitu važnost nakon Drugoga vatikanskog sabora, obično započinje fazom “razgovora ugodnih”, da bi zatim prešla na fazu dijaloga koji se zna približiti “teškim temama”. S Bergogliom nije bilo faza. Približavanje je počelo razmjenom ljutih pošalica o nogometnim momčadima za koje navijamo, da bismo odmah prešli na otvoreni dijalog koji je odisao iskrenošću i poštovanjem. Svaki je onome drugom iznosio osobno viđenje brojnih tema koje zajedno čine život. Nije bilo kalkulacija ni eufemizama, samo jasnih 5


PAPA FRANJO O ŽIVOTU I VJERI

i izravnih mišljenja. Otvorili smo jedan drugomu srce, baš onako kako Midraš definira pravo prijateljstvo (Sifrei Devarim, Piska 305). Mogli smo se u nečemu i ne slagati, ali uvijek smo se trudili razumjeti najdublje osjećaje i misli onoga drugog. I zbog svega onoga što izvire iz vrednota koje dijelimo, vrednota koje imaju uporište u našim proročkim tekstovima, postoji zajednička obveza koja se uspjela manifestirati u brojnim akcijama. Bez obzira na tumačenja i kritike koje bi drugi mogli uputiti, mi koračamo zajedno, sa svojom istinom, sa zajedničkim uvjerenjem da se začarani krugovi koji unižavaju ljudski život mogu prekinuti. S vjerom da se tijek povijesti može i mora promijeniti, da biblijska vizija otkupljenoga svijeta kakav su iščekivali proroci nije pusta utopija, nego dokučiva, moguća stvarnost. I da su za njezino ostvarenje potrebni samo ljudi predani tomu cilju. Ova knjiga donosi svjedočanstvo o Bergogliovu životu i radije bih joj dao naziv “Pastir” nego “Isusovac”1; svjedočanstvo koje ostavlja svima onima s kojima je dijelio svoj životni put, a osobito svojemu vjerničkom stadu. U njemu će čitatelj često nailaziti na izraze kao što su: “griješio sam... prevario sam se... sve su to bile moje pogrješke... vrijeme i život su me poučili.” Čak i kada je riječ o teškim temama koje se tiču argentinske stvarnosti, ponaša1

6

Knjiga koju čitatelj ima u rukama nastala je tijekom niza razgovora njezinih autora s tadašnjim kardinalom Buenos Airesa Bergogliom, a objavljena je u Argentini 2010. godine pod naslovom Isusovac: Razgovori s kardinalom Jorgeom Bergogliom, SJ. Stoga se papa Franjo u njoj oslovljava kao “kardinal Bergoglio”. (Sve bilješke sastavila je prevoditeljica, osim ako nije drukčije naznačeno.)


PREDGOVOR

nja Crkve u onim mračnim vremenima i njegovih vlastitih postupaka, čitatelj će zamijetiti da se pripovijeda s poniznošću i silnom željom da se shvati i potpomogne bližnjega, osobito onoga koji trpi. Naći će se i onih koji se ne će složiti s njegovim prosudbama, ali mimo svake moguće kritike svi će se složiti da svakoj svojoj temi pristupa s najvišim stupnjem poniznosti i suosjećanja. Bergogliova opsesija, koja se kao lajtmotiv provlači kroz cijelu knjigu, može se opisati riječima: susret i jedinstvo. Ovu drugu valja shvatiti kao stanje sklada među ljudima, u kojemu svatko u svojoj posebnosti doprinosi materijalnom i duhovnom boljitku bližnjega, potaknut osjećajem ljubavi. U skladu s biblijskim tekstom Bergoglio središte svojega promišljanja vidi u riječi “ljubav” koja nas, između ostaloga, upućuje na retke: “Ljubi Gospodina, Boga svoga” (Pnz 6,5), “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19,18), “Ljubi stranca kao sebe samoga” (Lev 19,34). Za rabina Akivu2 (Berešit Raba, izd. iz Vilniusa, Paraša 24) te su riječi sukus svih učenja Tore, a u tom ih smislu ponavlja i Isus, prema tekstovima evanđeljâ (Mt 22,34–40, Lk 10,25– 28). To je riječ koja opisuje najuzvišeniji od svih ljudskih osjećaja i Bergogliu služi kao vrelo nadahnuća dok provodi svoja djela i uobličava svoje poruke. Čitatelj će u ovoj knjizi pronaći kardinalovo viđenje problema s kojima se trenutačno suočava Katolička Crkva, viđenje u kojemu jasno, kritičkim jezikom 2

Rabin Akiva (Akiba, oko 50.–132.) bio je jedan od najistaknutijih židovskih učenjaka (tanaita) i prvih tvoraca Mišne (tumačenja Tore).

7


PAPA FRANJO O ŽIVOTU I VJERI

i bez sustezanja, nabraja njezine nedostatke. Jednako tako naći će i njegov poziv na povratak vrednotama u našoj sredini, isti onaj koji ga je, između ostaloga, doveo u neugodan položaj pred nekim tijelima državne vlasti koja ga nije znala povezati s porukama društveno-političke kritike što su ih u svoje doba izricali proroci. Učitelj vjere, po biblijskomu viđenju svijeta, mora uputiti kritiku svim članovima društva u kojemu propovijeda, s propovjedaonice duha, udaljene od svih partikularnih interesa. Nedostatci društva koje je zamijetio u svojemu susretu s Bogom ne smiju ostati zapreteni u njegovoj duši, kako je rekao prorok: “Gospod Bog govori: tko da ne prorokuje?” (Am 3,8). Kada sam bio dijete, moj otac, poljski imigrant, vodio je brata i mene u obilazak povijesnih znamenitosti. Na izlasku iz stare gradske vijećnice u Buenos Airesu pokazao nam je reljef koji se nalazi na pročelju katedrale. Rekao nam je da taj prizor prikazuje Josipa kako susreće svoju braću. Ja sam se dotad već naslušao o nedaćama koje su zbog antisemitizma pretrpjeli moji preci u Poljskoj pa me ta slika, na pročelju katoličke crkve, preplavila silnom nadom. Doći će dan, pomislio sam, kad ćemo shvatiti da su svi ljudi braća. Ovu knjigu i mnoga njezina svjedočanstva stoga vidim kao prilog toj nadi koju bratski dijelimo otprije mnogo godina, nadi koja obogaćuje našu duhovnost i zacijelo nas približava Onome koji je svakome čovjeku udahnuo dah života. Buenos Aires, 23. prosinca 2009. rabin Abraham Skorka 8


UVOD

UVOD

Kada je Joseph Ratzinger izabran za nasljednika Ivana Pavla II., akreditirani novinari sastali su se kako bi pokušali rekonstruirati tijek konklave, znajući da će ta zadaća biti i više nego teška, na granici nemogućega. Tri prisege što ih je položilo 117 kardinala izbornika prisegnuvši da će, pod prijetnjom ekskomunikacije, čuvati tajnu događanja u Sikstinskoj kapeli, činile su im se kao nepremostiv zid. Unatoč tomu, jedan od najbolje obaviještenih vatikanista Andrea Tornielli, iz talijanskoga dnevnika Il Giornale, napisao je u članku objavljenom dan nakon svečane objave o izboru novog prvosvećenika – a što je istodobno otkrio i dnevnik Clarín – da je isusovac Jorge Mario Bergoglio ostvario izvanredan rezultat. Tornielli – novinar koji je od samog početka u svojim člancima donosio najviše detalja – ustvrdio je da je Bergoglio u drugom od tri glasovanja dobio 40 glasova, što je bio uspjeh bez presedana među latinoameričkim kardinalima, smjestivši se odmah iza Ratzingera, najuspješnijega, koji će postati Benedikt XVI. Kako je prolazilo vrijeme, i drugi obaviješteni promatrači iznijeli su slične tvrdnje. Među njima je bio i Vittorio Messori (novinar i najprevođeniji katolički pisac posljednjih nekoliko desetljeća, autor glasovite knjige Prijeći prag nade, dugog razgovora s Ivanom Pavlom II., te još jedne slične, Razgo9


PAPA FRANJO O ŽIVOTU I VJERI

vor o vjeri, s tadašnjim kardinalom Ratzingerom), koji je napomenuo: “Točno je da je konklava obavijena najstrožom tajnovitošću, ali uvijek se nešto dozna. Svi se slažu da su tijekom prvih glasovanja ove konklave kardinali Ratzinger i Bergoglio praktički bili izjednačeni.” Napomenuvši da on nije vatikanist, nego proučavatelj kršćanskih tema te stoga ne raspolaže konkretnim informacijama, Messori se opet pozvao na “pouzdane izvore” i izjavio da je Bergoglio zamolio kolege da svoje glasove preusmjere Ratzingeru, najčvršćem, gotovo jedinom mogućem kandidatu. “Cijenilo se to što je bio ‘teološki um’ Ivana Pavla II., onaj koji će najbolje ostvariti kontinuitet”, zaključio je. Neki promatrači drže da su Bergogliovi izgledi znatno porasli otkako se pročulo da se jedan drugi isusovac, istaknuti predstavnik progresivnoga krila, talijanski kardinal Carlo Maria Martini, povukao s liste kandidata iz zdravstvenih razloga. Unatoč tomu, ne treba zaboraviti da je Martini oduvijek bio odviše progresivan za konzervativne krugove, većinski zastupljene u kardinalskom zboru, a da bi ga izglasali. Također je već koncem 2002. godine ugledni vatikanist Sandro Magister u utjecajnom talijanskom tjedniku L’Espresso napisao da bi Bergoglio, kada bi se toga trena održala konklava, “pomeo konkurenciju” i bio izabran za papu. “Plah, povučen, od malo riječi, ne bi prstom maknuo za samoreklamu, ali upravo se to smatra jednom od njegovih velikih vrlina”, napisao je o argentinskome kardinalu. I poentirao: “Njegova jednostavnost i skromnost, skupa sa snažnom 10


UVOD

duhovnom dimenzijom, osobine su koje ga sve više uzdižu do statusa papabile.” Magisterova prognoza pokazala se točnom. Vatikanisti kažu – Tornielli među prvima – da je nakon drugog glasovanja Bergoglio bio konsterniran zbog rastućeg broja osvojenih glasova. I da je u tome trenutku odlučio uzmaknuti i zamoliti da se njegovi glasovi preusmjere Ratzingeru – koji je od početka imao više glasova – zbog svega što je ovaj predstavljao, i kako bi spriječio da njegova kandidatura blokira izbor i prouzroči produljenje konklave, što bi nepovoljno utjecalo na sliku Crkve. Dulje trajanje konklave moglo bi se u očima svijeta koji je željno čekao odluku protumačiti kao pokazatelj razjedinjenosti kardinala. I doista, visoki dužnosnici Svete Stolice u predizbornim danima prognozirali su da bi se, ne bude li Ratzinger brzo izabran, glasovanje moglo oduljiti unedogled dok neki drugi kardinal ne osvoji potrebne dvije trećine glasova. Stoga je razumljivo ako Bergoglio doista nije htio preuzeti na sebe takvu odgovornost. U svakom slučaju, mnogi analitičari tvrde da je u svemu odigrao značajnu ulogu. Kako, dakle, objasniti “fenomen Bergoglio”? Valjalo bi se, najprije, vratiti na početak ovoga stoljeća, jer lik i djelo argentinskoga kardinala nisu bili osobito poznati među crkvenim dostojanstvenicima s pet kontinenata sve dok negdje 2001. godine stjecajem okolnosti nije dospio u žižu njihove pozornosti. Točnije rečeno, bilo je to u danima nakon 11. rujna. Tadašnji njujorški nadbiskup kardinal Edward Egan u tom je trenu bio u Vatikanu, gdje je sudjelovao na si11


PAPA FRANJO O ŽIVOTU I VJERI

nodi biskupa iz cijeloga svijeta, no morao je otputovati natrag u svoj grad kako bi pribivao obredu u čast žrtvama stravičnog napada na tornjeve Blizance, mjesec dana kasnije. Na mjestu generalnog relatora, jednoj od ključnih pozicija, zamijenio ga je kardinal Bergoglio, koji je svojim nastupom ostavio sjajan dojam. Svi promatrači slažu se u tvrdnji da je od toga trena počeo njegov međunarodni uspon. Ubrzo zatim dobio je najviše glasova među 252 sinodska oca iz 118 zemalja za sudjelovanje u postsinodalnome vijeću kao predstavnik američkoga kontinenta. Bergogliov ugled bit će potvrđen dvije godine nakon konklave, u prigodi Pete opće konferencije latinoameričkih i karipskih biskupa održane u brazilskome gradu Aparecida. Ondje je velikom većinom glasova izabran za predsjednika strateškog vijeća za redakturu završnog dokumenta, što je iznimno velika odgovornost znamo li da su na sličnim konferencijama, primjerice onima održanima 1969. u kolumbijskome Medellínu i 1979. u meksičkoj Puebli, nastale deklaracije od iznimne važnosti za katoličanstvo cijeloga kontinenta. Nije to bilo jedino priznanje što ga je Bergoglio dobio na tome susretu: onoga dana kad je na njemu bio red da služi misu, njegova propovijed nagrađena je snažnim pljeskom. Nijedan drugi svećenik nije dobio pljesak na misi, nijedanput tijekom trotjedne konferencije. Svjedoci tvrde da su mnogi sudionici u stankama hrlili razgovarati s argentinskim kardinalom, čak bi se s njime i fotografirali, kao da je riječ o nekom slavnom glumcu ili vrhunskom športašu. 12


UVOD

Usprkos svemu tome, svatko onaj tko je vidio Bergoglia zna da nije riječ o glamuroznoj pojavi, onakvoj kakve vole televizijske kamere. Nije ni govornik od formata i histrionskih nadarenosti, nego nenametljiva stila, ali sadržajno dubok. Usto, prije nego što je 1992. u 55. godini imenovan za pomoćnog biskupa Buenos Airesa, u Crkvi je bio potpuni autsajder, a nipošto svećenik koji se penjao na crkvenoj ljestvici i gradio karijeru. U to doba bio je duhovnik i ispovjednik u rezidenciji Družbe Isusove u Córdobi, kamo je bio poslan prije gotovo dvije godine. Tada ga je ondašnji nadbiskup Buenos Airesa kardinal Antonio Quarracino, privučen njegovim osobinama, odabrao za jednoga od svojih prvih suradnika (jednoga od pomoćnih biskupa). Godinu dana poslije imenovao ga je za prvoga među najbližima, svoga generalnog vikara. Kad mu se zdravlje počelo pogoršavati, preporučio ga je za svoga nasljednika (Papa ga je imenovao nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva). Kad je Quarracino 1998. umro, Bergoglio je postao prvi isusovac na čelu kurije u Buenos Airesu. Bergoglio je već tada imao velik utjecaj na gradsko svećenstvo, poglavito na njegove najmlađe članove. Sviđali su im se njegova srdačnost i pristupačnost, jednostavnost i mudri savjeti. To se nije promijenilo ni kada je preuzeo službu nadbiskupa primasa, kardinalsku stolicu. Uveo je izravnu telefonsku liniju kako bi ga svećenici mogli nazvati u svako doba kada bi imali bilo kakav problem. I dalje je znao prenoćiti u nekoj župi, pomažući bolesnom svećeniku, u slučaju potrebe. Nasta13


PAPA FRANJO O ŽIVOTU I VJERI

vio je putovati autobusom ili podzemnom željeznicom, odrekavši se automobila s vozačem. Odbio je stanovati u otmjenoj nadbiskupskoj palači u Olivosu, blizu predsjedničke rezidencije, i ostao živjeti u skromnom stanu u buenosaireškoj kuriji. I dalje se sam javljao na telefon, primao svakoga gosta i svojeručno upisivao posjete i obveze u obični džepni rokovnik. Uporno je izbjegavao društvene događaje i radije nosio obično crno odijelo s kolarom nego kardinalsku reverendu. Što se tiče njegove skromnosti, kada je 2001. objavljeno da će postati kardinal, priča se, nije želio kupovati nove odore, nego je prekrojio one koje su pripadale njegovu prethodniku. I, kažu, čim je čuo da su se neki vjernici nakanili na putovanje u Rim, kako bi ga pozdravili na ceremoniji gdje će od Ivana Pavla II. primiti znakove kardinalske službe, najljepše ih je zamolio da to ne čine, nego da novac koji su namijenili za put daju siromašnima. Govore, također, kako je prilikom jednoga od svojih čestih obilazaka sirotinjskih četvrti u Buenos Airesu, dok je razgovarao sa stotinama ljudi u župi Gospe od Caacupé u sirotinjskom naselju Barracas, ustao neki zidar i ganut rekao: “Ponosim se vama jer kad sam dolazio ovamo autobusom s kolegama, vidio sam vas kako sjedite odzada, kao da ste naš; rekao sam ljudima, ali nisu mi vjerovali.” Time je Bergoglio zauvijek osvojio mjesto u srcima tih ubogih i napaćenih ljudi. “Čini nam se kao da je jedan od nas”, objasnili su. Mnogi se sjećaju i njegova onodobnog apela da se zaustavi gušenje građanskih prosvjeda na trgu Plaza de Mayo koji su izbili u prosincu 2001. Ugle14


UVOD

davši sa svoga prozora u sjedištu nadbiskupije kako policija nasrće na neku ženu, uzeo je telefon i nazvao ministra unutarnjih poslova, ali javio mu se pomoćnik ministra, pa mu je rekao kako treba razlikovati aktiviste koji izazivaju nerede od običnih štediša koji samo traže da im banke isplate njihov novac. U to se doba Bergoglio uspinjao na nacionalnoj crkvenoj ljestvici, da bi 2004. bio izabran za predsjednika Biskupske konferencije (i reizabran 2007.) kao zagovornik umjerene struje, udaljene od vlasti i izrazito socijalno angažirane, koja je već neko vrijeme imala većinu u tradicionalno konzervativnoj argentinskoj Crkvi. Ta struja oduvijek je bila osobito kritična prema neoliberalizmu devedesetih i receptima MMF-a, protiveći se otplati vanjskog duga na štetu onih koji imaju najmanje. U Bergogliovim izjavama koje su prethodile slomu s početka stoljeća lako je uočiti njegovu zabrinutost za konačni rasplet sve gore i gore situacije u zemlji. Njegove poruke na misama zahvalnicama 25. svibnja3 – koje je pretvorio u svojevrsnu građansku propovjedaonicu velikog odjeka – bile su i odveć znakovite. Tako je, primjerice, 2000. godine, kad je Fernando De la Rúa4 bio na vlasti tek nešto više od 3

25. svibnja je u Argentini nacionalni blagdan jer je toga dana 1810. završila tzv. svibanjska revolucija u kojoj je svrgnut španjolski potkralj i postavljena je prva nacionalna vlada. Toga dana u Argentini se služi misa za domovinu (Te Deum). 4 Fernando de la Rúa (r. 1937.) bio je argentinski predsjednik od 1999. do 2001., a svrgnut je tijekom prosvjeda u

15


PAPA FRANJO O ŽIVOTU I VJERI

pet mjeseci, izjavio: “Katkada se pitam ne koračamo li zbilja, u nekim aspektima života unutar našega društva, nalik na tužnu povorku, i silom nastojimo navaliti grobni kamen na svoju potragu kao da hodamo ususret neumitnu usudu, osuđeni na nemogućnost, i zadovoljavamo se sitnim tlapnjama lišenim svake nade. Moramo ponizno priznati da je sustav zapao u prostor nepronične sjene, sjene nepovjerenja, i da neka obećanja i proglasi podsjećaju na pogrebnu povorku: svi tješe rodbinu, ali nitko ne diže mrtvaca.” Kad je najgora kriza prošla, na misi za domovinu 2003., pred Néstorom Kirchnerom5, koji je pred nekoliko sati bio stupio na mjesto predsjednika, pozvao je sve da “podmetnu leđa za domovinu” kako bi osvjetlali obraz zemlji. No njegova propovijed na misi zahvalnici održanoj iduće godine polučit će najdramatičnije političke posljedice. Među mnogim drugim idejama Bergoglio je istaknuo da su Argentinci “odviše spremni na netrpeljivost”, osudio “one koji se osjećaju toliko uključenima da isključuju druge, toliko vidovitima da su uistinu oslijepjeli”, i opomenuo da je “oponašati mržnju i nasilje tiranina i ubojice najbolji put da prosincu 2001., koji su počeli zbog njegove odluke da se 1. prosinca 2001., zbog goleme financijske krize, zamrznu bankovni računi građana. Optuživan je zbog nasilnog gušenja demonstracija. 5 Néstor Kirchner Ostoic (1950.–2010.) bio je predsjednik Argentine 2003.–2007. Naslijedila ga je supruga Cristina Fernández de Kirchner, koja vlada i danas. Oba njihova mandata bila su praćena kontroverzama.

16


UVOD

postanemo njegovi nasljednici”. Sutradan je njegov tadašnji glasnogovornik, svećenik Guillermo Marcó, pojasnio da su nadbiskupove riječi bile upućene cijelome društvu, kako Vladi, tako i samoj Crkvi, a, uostalom, “koga svrbi, nek se češe”. No to je Kirchnera silno naljutilo pa je odlučio da više ne će nazočiti Bergogliovim misama. I povukao potez bez presedana u 200 godina argentinske povijesti: misu za domovinu premjestio je u glavne gradove pokrajina. Osim jednog slučajnog susreta – na komemoraciji za redovnike palotince koji su pali kao žrtve posljednje diktature – Kirchner i Bergoglio nikada se više nisu susreli licem u lice. Sa svoje strane kardinal je bio meta – osobito u vrijeme konklave gdje je slovio za jednoga od glavnih papinskih kandidata – stalne medijske hajke koja ga je optuživala da je dvojicu svećenika iz svoga reda koji su radili u jednoj od sirotinjskih četvrti praktički “izručio” mornaričkoj komandi tijekom posljednje vojne diktature, dok je bio isusovački provincijal u Argentini. Autor optužbe tvrdio je da je Bergoglio, dok je obnašao tu dužnost, pokušavao ukloniti i sve progresističke članove Družbe Isusove. Drugi promatrači drže da je istina posve suprotna: da je svojim djelovanjem spasio život dvojici svećenika, te uspio izbjeći ekstremnu krizu u svojoj redovničkoj zajednici, nastalu kao plod snažne ideologizacije toga doba. “Bili su to teški trenutci za Družbu Isusovu, ali da joj on nije bio na čelu, teškoće bi bile još veće”, posvjedočio je jednom prilikom prečasni Ángel Centeno, u dva navrata ministar za bogoštovlje. 17


PAPA FRANJO O ŽIVOTU I VJERI

Za mnoge čelnike koji ga posjećuju Bergoglio je čovjek od silnog osobnog dojma, koji plijeni načinom ophođenja i zadivljuje svojim stavovima. Za obični puk koji je iz bilo kojeg razloga došao s njime u doticaj on je jednostavna, topla osoba, prepuna obzirnih gesta, i velikih i malih. Za nemali broj onih koji su blisko upoznati s njegovim vjerskim shvaćanjima on je svećenik koji se zalaže da Crkva iziđe ususret ljudima s porukom suosjećanja i entuzijazma; Božji čovjek obdaren oštrom intuicijom koja ga je navela da iz Njemačke donese sliku Djevice Marije koja razrješuje čvorove6, čije će čašćenje u Buenos Airesu postati istinski fenomen pučke pobožnosti; te naposljetku pastir koji poštuje pravovjernost nauka i crkvenu disciplinu, ali je također upućen u moderno i istodobno duboko duhovno shvaćanje kako biti Crkvom i živjeti evanđelje u današnjem društvu prepunom problema i izazova. Ali tko je zapravo taj potomak talijanskih useljenika, rođen 1936. u Buenos Airesu, koji je završio za kemijskog tehničara i u dobi od 21 godine odlučio prigrliti duhovni poziv? Tko je taj isusovac koji se zaredio s 33 godine, postao profesorom književnosti i psihologije, diplomirao teologiju i filozofi6

Papa Franjo iz crkve sv. Petra na Perlachu u Augsburgu osamdesetih je godina donio razglednicu sa slikom iz 1700. g. koja prikazuje Gospu kako razvezuje čvorove ljudskih problema (Maria Knoterlöserin, ili španj. María Desatanudos). Prema razglednici je načinjena slika, postavljena u crkvu San José del Talar 1996., te je odonda obilaze tisuće štovatelja, a slavi se 8. prosinca. Zaštitnica je braka i zamršenih situacija.

18


UVOD

ju i naučio nekoliko jezika? Tko je taj redovnik koji je predavao u kolegiju Bezgrješnog Začeća u Santa Feu (1964.–1965.), između svoje 36. i 43. godine bio mlađahni provincijal Argentinske pokrajine Družbe Isusove (1973.–1979.) te zatim rektor kolegija i Filozofsko-teološkoga fakulteta Máximo u San Miguelu (1980.–1986.)? Tko je taj svećenik koji je služio kao ispovjednik u kolegiju Salvador u Buenos Airesu (1986.–1990.), s prekidom od šest mjeseci tijekom prve godine koje je proveo u Njemačkoj, gdje je dovršio disertaciju o slavnome katoličkom teologu i filozofu Romanu Guardiniju, gorljivom pokretaču crkvene obnove koja će svoj konačni oblik poprimiti na Drugom vatikanskom saboru? Tko je taj nastavnik koji je na svoja predavanja dovodio Jorgea Luisa Borgesa i tjerao ga da čita priče njegovih učenika? Tko je taj pastir uvjeren da Crkvu “upraviteljicu vjere” valja pretvoriti u Crkvu “prenositeljicu i olakšavateljicu vjere”? Tko je taj svećenik koji je, od skromne službe u isusovačkoj rezidenciji u Córdobi, u samo nekoliko godina postao nadbiskup Buenos Airesa, argentinski kardinal primas i predsjednik Argentinske biskupske konferencije? Tko je, naposljetku, taj Argentinac koji je živio kao monah, pa zamalo postao papa? Unatoč izreci koja kaže da nije lako znati što misli isusovac – i poštujući stanovitu auru enigme koja ga prati – ova knjiga pokušava odgovoriti na sva ta pitanja poglavito kroz niz razgovora što smo ih tijekom više od dvije godine vodili s kardinalom Bergogliom u sjedištu buenosaireške nadbiskupije. 19


PAPA FRANJO O ŽIVOTU I VJERI

Nije ga bilo lako privoljeti. “Novinarski intervjui nisu mi jača strana”, uvijek kaže. Štoviše, na prvom susretu pristao je tek na tumačenje svojih propovijedi i poruka. Kad je, na kraju, ipak popustio, nije postavljao uvjete, iako se i dalje pomalo opirao našim pokušajima da kroz razgovor o njemu samome prikažemo njegovu ljudsku stranu i duhovnu dimenziju. I svi naši susreti bez iznimke su završavali tako što bi naš kardinal izrazio svoju sumnju u korist svega izrečenog: “Mislite da će vam ovo što sam rekao ičemu moći poslužiti?” Nismo imali namjeru do kraja iscrpsti teme koje smo mu podastrli. Tek pobliže dočarati promišljanja jednoga tankoćutnog, a opet čvrstog i oštrog uma čovjeka koji je postao jedna od ključnih figura Crkve u svijetu. Njegovi odgovori govore o zemlji koju potresaju stalne krize, Crkvi suočenoj s mnogim izazovima i društvu koje žudi, počesto i nesvjesno, utažiti žeđ za onostranim. O muškarcima i ženama koji žele svome životu podariti smisao, voljeti i biti voljeni i pronaći sreću. Ti su odgovori, ukratko, poziv da se zamislimo, zagledani u nebeske visine. Francesca Ambrogetti Sergio Rubin

20


BAKA ROSA U KAPUTU S OVRATNIKOM OD LISICE

Prvo poglavlje

BAKA ROSA U KAPUTU S OVRATNIKOM OD LISICE

Toga siječanjskog jutra 1929., kad se obitelj Bergoglio iskrcala u buenosaireškoj luci, vladala je velika žega. Njihov dolazak nije prošao nezamijećeno. Na čelu skupine stupala je elegantna dama zaogrnuta kaputom s ovratnikom od lisice, kaputom silno otmjenim, ali potpuno neprikladnim za jaru i omaru argentinskog ljeta. No njegova vlasnica nije ga odjenula iz pukog ekscentričnog hira: u podstavi kaputa Rosa Bergoglio nosila je utržak od prodaje dobara koje je obitelj posjedovala u Italiji, a s kojim su nakanili u Argentini započeti novi život. Prodaja se bijaše odužila puno više od predviđenoga, no ta im je okolnost, po svemu sudeći, na kraju spasila glavu. Bergogliovi, naime, bijahu kupili karte za puno raniji datum i trebali su isploviti iz Genove na palubi zlosretne Principesse Mafalde, na njezinu posljednjem putovanju, kad joj se zbog teške havarije probio trup pa je potonula sjeverno od Brazila, odnijevši sa sobom stotine života7. Naposljetku su se ukrcali na brod imenom Giulio Cesare. 7

Kraljevna Mafalda, prozvana “talijanskim Titanicom”, potonula je 25. listopada 1927., a utopilo se preko 300 putnika.

21


PAPA FRANJO O ŽIVOTU I VJERI

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Prvo poglavlje BAKA ROSA U KAPUTU S OVRATNIKOM OD LISICE . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Drugo poglavlje “BILO BI DOBRO DA NAĐEŠ POSAO...” . . . . . . 29 Treće poglavlje “TI NASLJEDUJEŠ ISUSA” . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Četvrto poglavlje PROLJEĆE VJERE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Peto poglavlje ODGAJATI POMOĆU SUKOBA . . . . . . . . . . . . . . 53 Šesto poglavlje “MISLIO SAM DA SAM TARZAN” . . . . . . . . . . . 65 Sedmo poglavlje IZAZOV JE IZIĆI USUSRET LJUDIMA . . . . . . . . 71 Osmo poglavlje OPASNOST OD OBEZVRJEĐIVANJA VJERSKE PORUKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Deveto poglavlje SUMRAK SAVJESTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 198


SADRŽAJ

Deseto poglavlje ZEMLJA KOJA NIKAKO DA KRENE . . . . . . . . 101 Jedanaesto poglavlje IZGRADITI KULTURU SUSRETA . . . . . . . . . . . 107 Dvanaesto poglavlje “A VOLIM I TANGO” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Trinaesto poglavlje TEGOBAN JE PUT DO DOMOVINSKOG BRATSTVA . . . . . . . . . . . . . . . 133 Četrnaesto poglavlje CRNA NOĆ NAD ZEMLJOM ARGENTINOM . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 Petnaesto poglavlje RAZLOZI ZA VJERU U BUDUĆNOST . . . . . . . 163 Dodatak PROMIŠLJANJE UZ ČITANJE POEME MARTÍN FIERRO . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171

199


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u listopadu 2013.


Ova knjiga kao nijedna do sada omogućava čitatelju da upozna papu Franju izbliza – njegov život, njegove težnje i njegova promišljanja o najvažnijim duhovnim i općeljudskim temama. U srdačnu nizu razgovora s novinarima Sergiom Rubinom i Francescom Ambrogetti papa Franjo – tada još kardinal Jorge Bergoglio – iznosi svoju iskrenu ispovijest. Jednostavnim i nadahnutim riječima pripovijeda o obitelji, djetinjstvu, prvome zaposlenju i teškoj upali pluća koja je ugrozila njegovo zdravlje, ali u isto vrijeme iznijela na vidjelo prve znakove njegova svećeničkoga zvanja. Prisjeća se vremena provedenoga u sjemeništu, iskustva kao profesora psihologije i književnosti, dramatična vremena diktature u Argentini, teška i gorljiva pastoralnoga rada koji je papa Ivan Pavao II. prepoznao imenovavši ga kardinalom. No ono što ponajviše izranja iz ove knjige jest blaga i jednostavna osobnost novoga Pape koju otkriva otvoreno progovarajući o svojim pogrješkama i slabostima, duhovnomu životu i molitvenomu iskustvu, filmovima i knjigama koje su mu drage, glazbi koju sluša, slikarima čija djela cijeni… Svoju misao ocrtava s jasnoćom, ne kolebajući se izravno progovoriti i o mnogim aktualnim temama kao što su spolni moral, celibat, skandali u Crkvi, opasnost politiziranja, međureligijski dijalog, značenje siromaštva itd. Papine riječi sadržane u ovoj knjizi poticaj su istinskoj obnovi pojedinca, Crkve i društva, a bliske su svim ljudima budući da upućuju na ono što je svima zajedničko – kako svojemu životu podariti smisao, voljeti i biti voljen te pronaći sreću.

Razgovor Francesce Ambrogetti i Sergia Rubina s Jorgeom Bergogliom

Sergio Rubin argentinski je novinar i pisac, stručnjak za vjerske teme u dnevniku Clarín. Papa Franjo je, obraćajući mu se na jednomu od razgovora s medijskim djelatnicima, kazao: “Vjerujem da me vi, Sergio, poznajte bolje od svih drugih...” Francesca Ambrogetti novinarka je talijanske novinske agencije Anse, a surađuje s mnogobrojnim međunarodnim medijima među kojima je i Vatikanski radio.

ISBN 978-953-235-331-0

VERBUM 120 kn

9 789532 353310

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM


Papa Franjo o životu i vjeri