Issuu on Google+

“Stranice ove knjige doista odsijevaju de Wohlovim otkrićem povijesne javne tajne: nema života koji bi bio čovječniji od nadnaravnoga života sveca, ni romantičnije priče od borbe da se voli samo ono što Bog voli.” – o. George Rutler autor knjige Seven Ages of Man

OPSADA NEBA

“Ovaj roman vješto objedinjuje temeljitu povijesnu naobrazbu sa živim dijalozima te baca svjetlo na veličinu i uzvišenost ženina poslanja u Crkvi. Činjenica da je jedna neobrazovana žena zadobila moć nad papama i političkim događajima poistovjećujući svoju volju s Božjom, rječito govori da prava snaga – tj. nadnaravna snaga – dolazi od radosna prihvaćanja čovjekove ‘ništavnosti’. ” – Alice von Hildebrand autorica knjige Ljubavlju oplemenjeni

Louis de Wohl

Nastavljajući svoj popularni niz romana o duhovnim velikanima, ugledni romanopisac Louis de Wohl svoje iznimne talente posvećuje prikazivanju jedne od najneobičnijih žena svih vremena, svete Katarine Sijenske. Kći poduzetna bojadisara iz četrnaestoga stoljeća iz Siene, Katarina nikada nije zaboravila mistično iskustvo iz svoje rane mladosti; u toj se dobi posvetila Kristu. To je, međutim, potreslo njezinu obitelj kada je, odbivši se udati, ustrajavala na tome da svoj život potpuno posveti Bogu. Njezin je život bio izniman. U tome zbunjujućemu i opasnome razdoblju povijesti papa je živio u Avignonu: Katarina ga je uvjerila da se vrati u Rim. Talijanski gradovi-države ratovahu međusobno: Katarina ih je obuzdala. Bilo je to i vrijeme kuge: Katarina je služila i spašavala živote. Činila je čudesa, primila stigme i okupila oko sebe mnoštvo pobožnih muškaraca i žena. Svetica koja nije htjela pustiti Gospodina Boga na miru doista je opsjedala nebo – i promijenila lice svijeta. Ovaj roman, koji je i živopisna biografija, oživljava Katarinu Sijensku na izniman način. Ona živi na svakoj njegovoj stranici.

140 kn

9 789532 353679

www.verbum.hr

OPSADA NEBA

Roman o sv. Katarini Sijenskoj

ISBN 978-953-235-367-9

VERBUM

Louis de Wohl

VERBUM

VERBUM


Louis de Wohl OPSADA NEBA Roman


Biblioteka:

Stilus

35.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


Louis de Wohl

OPSADA NEBA Roman o sv. Katarini Sijenskoj

VERBUM Split, 2014.


Naslov izvornika: Louis de Wohl, Lay Siege to Heaven: A Novel about St. Catherine of Siena Original edition © Curtis Brown, Ltd., New York © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2014. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Ivan Peroš Redaktura: Katarina Gugić Lektura: Josipa Korljan

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Opsada neba : roman o sv. Katarini Sijenskoj / Louis de Wohl ; <prijevod Ivan Peroš>. - Split : Verbum, 2014. (Biblioteka Stilus ; 35) Prijevod djela: A Novel about St. Catherine of Siena. ISBN 978-953-235-367-9 150709091


“Vidjela sam kako Zaručnica Kristova može dati život: jer, ona u sebi ima takvu životnu silu da je nitko ne može zaustaviti; vidjela sam da ona isijava snagu i svjetlo i da ju nitko ne može lišiti toga; i vidjela sam da se njezin plod nikada ne umanjuje, nego neprestano povećava.” “Što je, dakle, moja narav? Vatra je moja narav.” sveta Katarina Sijenska


Knjiga prva


Poglavlje 1.

Večernja je bila gotova. Iz hladnog polumraka crkve svetoga Dominika na popodnevno je sunce potekla prava mala rijeka vjernika. “Hajde, djevojko,” živahno reče mona Lapa Benincasa, “požuri sada, drži glavu uspravno i spusti pogled, pazi kako se krećeš i ne drži se mlitavo.” Djevojka pored nje bila je vrlo mlada, a uz svoju se krupnu majku doimala čak i mršavijom nego što je bila. Podigavši svoje duge haljine, sišle su niza stepenice na cestu. “Bella”, reče mladić u žutome prsluku i dugim hlačama iste boje, dovoljno glasno da ga se čuje. “Ljepotica.” Osmjehnuo se zadivljeno i položio si ruku na srce. Djevojka stisne usne, a njezina majka uputi mladiću prijekoran pogled. “Roditelje nekih ljudi zaista treba žaliti”, reče. “Kakvo ponašanje!” “To je zbog te užasne stvari koju ste mi stavili na obraze, majko”, promrmljala je djevojka kada ih mladić više nije mogao čuti. Mona Lapa frkne. “U moje se vrijeme to nije radilo, ali danas svi to rade, pa zašto ne bi i ti?” “Bilo kako bilo, mladić se samo malo našalio”, djevojka će sliježući ramenima. “Ja nikada ne ću biti lijepa.” “Vidjela sam ja i ružnijih djevojaka koje su dobile dobre muževe”, odbrusi joj majka. “Malena si, ali i to je bolje nego da si previsoka. Muškarac mrzi kada mora podizati pogled prema djevojci. Dobra večer, messer Nanni...” Krupan čovjek odjeven u smeđi baršun, s veličanstvenom zlatnom ogrlicom oko krupna vrata, poprilično ih je nemarno pozdravio i odgegao se dalje duboko zamišljen. “Ništarija,” reče mona Lapa, “ali koliko je samo bogat; bankarska kuća, svila, nakit – ah, neka dobri Bog bude str9


pljiv s njim kao što je on sa svojim dužnicima. Dvojicu su prošli tjedan zatočili u toranj. Ali, pogledao ti je kosu, Katarina, jesi li primijetila?” “Nisam, majko.” “Drago mi je što sam te natjerala da se sunčaš na krovu. Sunce ti je učinilo dobro kosi.” Morale su se leđima zbiti uza zid kako bi propustile nekoliko teško natovarenih magaraca. “Otac Montucci nekidan je u propovijedi govorio protiv žena kojima ne smeta što im se mozak prži na krovu dok god to znači da će im sunce posvijetliti kosu”, Katarina će s polusmiješkom. “On nema kćeri koje bi morao udati”, kiselo odgovori njezina majka. “Nije mozak ono što djevojku čini poželjnom. A tvoja je kosa lijepa.” Došle su do Campa, ponosa Siene, i sjecišta triju gradskih terza: Terza di Città, San Martina i Camollije. Bio je u obliku široko rastvorene ružičaste lepeze, najveće na svijetu, čija je drška bila gradska vijećnica, također ružičasta te blistava i pozlaćena, s mnogim portalima i skladno zaokruženim prozorima, s dubokim tamnicama ispod i ponositim grudobranima iznad. Međutim, ponos gradske vijećnice bio je toranj Mangia, sa svojom vitkom ružičastom stabljikom koja se rascvjetavala u bijeli cvijet toliko visok da ga se moglo uočiti izdaleka mnogo prije nego što bi sam grad postao vidljiv. Ovo je bilo središte svijeta. Ovdje je šest dana u tjednu bila velika tržnica na kojoj se moglo kupiti meso, piletina i riba, povrće, voće i sir, vino, cvijeće, pa čak i rijetki začini vrijedni svoje težine u zlatu. Tu je također bilo okupljalište za političke sastanke. U gradskoj su se vijećnici smišljali, raspravljali i proglašavali zakoni slobodna grada koji je dugovao sinovsku poslušnost papi (koji je bio daleko u Avignonu) i poštovanje caru (koji je bio daleko u Pragu), ali odanost nikomu. 10


Na Campu se održavao i Palio, velika utrka na Veliku Gospu, kada bi sve contrade, četvrti triju terza, poslale svoje najbrže konjanike da se natječu za veliku zastavu Blažene Djevice. Cijela bi se Siena pritom smjestila na posebno izgrađena sjedišta kako bi gledala utrku, kladeći se i do tisuću zlatnih florina, u atmosferi prepunoj uzvika pobjednika i poraženih. No, sada je Campo bio gotovo prazan. Dva gradska stražara pospano su čavrljala ispred glavnoga ulaza u gradsku vijećnicu dok su dvije žene prolazile ispred njega prema labirintu uskih uličica. “Kamo idemo, majko?” upitala je Katarina. “Ovo nije put kući. Trebale smo – “ “Ajme!” Mona Lapa je nestrpljivo prekine. “Zašto pile uvijek želi znati bolje od kokoši! Požuri se! Poznavala sam Sienu kao svoju kuhinju dvadeset godina prije nego što si se ti rodila.” Ulica kožarâ imala je svoj poseban miris pa je Katarina namrštila nos. “Velika trgovina nadesno pripada obitelji Morini”, ležerno je rekla mona Lapa. “Vrlo cijenjeni ljudi. Tvoj ih otac jako poštuje. Bude li netko pred vratima, lagano se nakloni i osmjehni, čuješ li me?” “Čujem, majko.” Kada su se približile, pred vratima su ugledale dvoje ljudi. Žena u četrdesetim godinama, lijepo odjevena, vesela i bezbrižna držanja, razgovarala je s mladićem koji im je bio okrenut leđima. Bio je odjeven u prsluk od zelene tkanine obrubljen vjeveričjim krznom. “Mona Favolina Morini”, promrmljala je mona Lapa, “i njezin sin jedinac, Sandro. Običavao je dolaziti i igrati se s tvojom braćom kada su bili djeca. Zar ga se ne sjećaš?” “Ne, majko.” Mladić se okrenuo prema njima. Bio je crnook, crnokos i zgodan poput princa. 11


“Dobra večer, mona Favolina”, reče mona Lapa. “Dobra večer, messer Sandro.” Uslijedili su pozdravi i osmijesi, neobično izvještačeni. Kada ju je majka predstavila, Katarina se u posljednji trenutak sjetila također nasmijati. “Oh, kako ljupka djevojka”, reče mona Favolina piskutavim glasom. “Doista ljupka. Malčicu mršava možda...” “Pa ipak je snažna”, brzo doda mona Lapa. “Mnogo se puta uspela uz one stepenice u našoj kući, noseći na leđima teret tkanine dostojan magarca; nije li tako, Katarina?” “Tako je, majko.” Dvije majke počeše izmjenjivati ljubaznosti propisane običajem. “Zar ne ćete ući, mona Lapa?” “Oh, ne, hvala vam, vrlo ste ljubazni, ali...” “Sigurno biste gutljaj vina i komad kolača...” “Ne, stvarno, ne bismo smjele, mona Favolina. Muž vam je dobro, nadam se?” “Izvrsno, hvala vam puno na pitanju. A ser Giacomo je također dobro?” “Uvijek isto, hvala Bogorodici na tome, a i zaposleniji je no ikad...” Sandro Morini ljubazno reče: “Odrasla si.” Katarina odgovori: “Tako to biva s djecom”, pa se oboje nasmiju, iako kratko i obazrivo. “Sada stvarno moramo poći”, reče mona Lapa. “Pozdravite muža, mona Favolina. Zbogom, messer Sandro. Kako divan mladić, mona Favolina! Hajdemo, Katarina, ne smijemo zakasniti.” Duž cijele Ulice kožarâ mona Lapa je šutjela. Tek kada su prošle pokraj malene fontane na njezinu kraju, reče: “Bila si prilično dobra, moja malena.” “Kako to mislite, majko?” Mona Lapa je potapša po ramenu. “Vidjet ćeš, moja djevojko. On je dobar dječak i zgodan je. Ne mogu reći da odobravam krzno na njegovu prsluku, čovjek ne bi trebao oponašati plemiće, to je donedavno bilo kažnjivo, ali danas mla12


di kicoši čine takve stvari, a plemići već dugo nisu ono što su bili, stoga pretpostavljam da to i nije toliko važno. U svakom slučaju, imat će on drugih stvari o kojima će razmišljati jednom kada se vjenčate.” “Majko! Ne mislite valjda... ne želite valjda reći...” “Hajde, djevojko, hodaj i budi tiša; gledaju nas dvije stare babetine.” Katarinini se obrazi zarumenješe pod šminkom. “Našalili ste se, majko, zar ne? Pa ser Sandro me ni u snu ne bi oženio...” “Pusti ti njegove snove”, mirno će njezina majka. “Moriniji su razboriti ljudi, a ne sanjari. A takvi su i Benincase. Ovo je bio prvi posjet i, premda čovjek nikada ne može biti potpuno siguran, tvoj se otac složio sa mnom da bi to bio dobar brak. Već je i razgovarao o tome sa ser Angelom Morinijem. Mona Favolina još se uvijek drži umišljeno; oduvijek je bila sklona tomu, ali i to će biti u redu. A zašto i ne bi? Oboje ste u godinama za to i – “ “Majko, ne mogu vjerovati da mislite ozbiljno. Ja... ja to ne želim...” “Šuti.” Mona Lapa se osvrnu preko ramena. Dvije su starice nestale. Nikoga nije bilo na vidiku, osim nekoliko dječaraca koji su se igrali u blatu. Zastala je. “E, sad me slušaj”, reče. “Nisi se htjela udati za Francesca Naldija i tvoj otac i ja te nismo tjerali na to zato što je bio trideset godina stariji od tebe i što to možda ne bi bilo dobro za tvoju djecu. Nismo ohrabrili ni ser Giovannija Barolu zato što nema ni položaja ni novca; nismo ti ga čak ni spomenuli. Ali sa Sandrom Morinijem je ama baš sve u redu i ja se nadam da će te oženiti, a tomu se nada i tvoj otac. Tako da znaš!” Bio je to onaj ton koji je u obitelji Benincasa razrješavao sve sporove i na putu do kuće više nije izgovorena nijedna riječ. Kuća obitelji Benincasa u Via dei Tintori, Ulici bojadisara, bila je čitav jedan maleni svijet sam za sebe. U prizemlju je ser Giacomo Benincasa imao vlastito malo kraljevstvo u 13


svojoj radionici, sa svoja tri sina, Bartolomeom, Orlandom i Stefanom, te dva pomoćnika i dva naučnika. Ovdje je sve bilo puno bačava, badnjeva i mužara svih veličina, s konopcima za sušenje kojima je bio ispresijecan prilično nizak strop. Visoke i široke stepenice vodile su na gornji kat, u mona Lapino carstvo sa spavaćim sobama i kuhinjom koja je blistala od bakrenih tava i zdjela s poklopcima, s kositrenim loncima, zemljanim posudama i staklenkama naslaganima na trostruke police te s dugim stolom oko kojega su se svi ukućani okupljali za obroke. Bila je to velika kuća, a takva je i trebala biti. Trenutačno je u njoj živjelo samo jedanaest ljudi, ali bilo je vremena kada ih je pod njezinim krovom bilo gotovo dvostruko više. Mona Lapa je u dvadeset godina donijela na svijet dvadeset i četvero djece od kojih je trinaestero preživjelo; neobično mnogo, kako je obiteljski liječnik ser Girolamo Vespetti s pravom izjavio, i to zahvaljujući, odmah nakon njegove vještine, brizi koju im je mona Lapa posvećivala unatoč svojim neprestanim trudnoćama. Međutim, sada su sve preživjele kćeri, osim Katarine, koja je bila najmlađa, i nekolicine sinova, bile udane i živjele u svojim kućama. Mnoge su od njih imale i svoju djecu. S nepunih petnaest godina Katarina je imala već desetak nećaka. U radionici su pomoćnici i naučnici bili zaposleni preslagivanjem hrpa tkanine sjajne morskozelene boje. Ser Giacomo Benincasa ih je nadgledao. Bio je to omanji muškarac prosijede kose i blijede puti čovjeka koji ne provodi dovoljno vremena na svježemu zraku, ali lijepih crta lica za koje bi se prije reklo da pripadaju umjetniku nego obrtniku. “Stanite”, zapovjedi iznenada. “Dajte mi da vidim sljedeću.” I Bartolomeo i Orlando su se ukočili. Otac je sam pripremao točnu nijansu boje za sve važnije narudžbe, ali nekada se znalo dogoditi da nije bio zadovoljan svojim vlastitim radom kada bi ga vidio zgotovljena i u takvim je slučajevima često znao započeti cijeli posao iznova, što je bilo tra14


ćenje danâ i danâ rada, budući da nitko osim njega nije mogao vidjeti razliku. Giacomo Benincasa uzme tkaninu koju mu je pružio naučnik, izbliza ju prouči i protrlja svojim znalačkim prstima. “Baš kako treba biti”, reče, a njegovi se sinovi osmjehnu od olakšanja. Strogo ih pogleda. “Znam ja što vi mislite”, nastavi, vraćajući tkaninu naučniku. “Ali, ovo je za nove livreje Salimbenijevih slugu, a za Salimbenije dobro je samo ono najbolje. Od njih sam dobio svoju prvu veliku narudžbu kada posao nije mogao ići gore nego što je išao. Ne ću im to zaboraviti i ni vama ne ću dopustiti da to zaboravite.” Bartolomeo kimne glavom. “Već ste nam to rekli, oče. Bilo je to točno nakon godine velike – “ “Da, da”, žurno ga prekine Giacomo Benincasa. “Bolje ne spominji tu riječ, sine. Donosi nesreću. Da, upravo su mi tada pomogli i neka ih Bog blagoslovi što su tako velika gospoda. Danas će ti većina ljudi pomoć ponuditi samo onda kada ti nije potrebna. Pritom, dakako, ne mislim na vladine ljude”, doda bacivši pogled na klupu na kojoj su pomoćnici još uvijek presavijali i slagali zelenu tkaninu. Siena je imala vladu pučana; plemstvo je bilo isključeno iz obavljanja ikakvih javnih službi te nije bilo preporučljivo govoriti išta što bi se moglo shvatiti kao kritika upućena moćnicima u gradskoj vijećnici na Campu. U radionicu uđe šesnaestogodišnji mladić bistrih očiju i neukrotive smeđe kose. “Majka i Katarina su se vratile, oče.” “Hvala ti, Stefano. Poći ću vidjeti tvoju majku. Sutra ujutro u devet sati uzet ćeš zaprežna kola i dostaviti tkaninu u palaču Salimbeni. S mojim poniznim pozdravima. Ne čekaj da ti plate; oni uvijek pošalju svojega bilježnika.” “Da, oče.” “Sada možeš pomoći Orlandu smiješati plave za tunike gradskih stražara. Ubrzo ću se vratiti.” Kada su se vrata zatvorila za ser Giacomom, Stefano se okrene Bartolomeu. “Mislim da je bilo uspješno”, šapne. “Što to?” 15


“Prvi posjet. Katarina. Sandro Morini.” “Povjerovat ću u to kada se dogodi”, promrmlja Bartolomeo. On je bio usporen, pedantan mladić, krupan poput svoje majke, ali tih i sklon mračnim mislima. “Moriniji su bahato društvance.” Tri su se brata zbila jedan uz drugoga. Pomoćnici i naučnici ne smiju načuti ovakvo što. “Već je i vrijeme da se djevojka uda”, reče Orlando. “Čini mi se malo potištena. Iako ne znam zašto.” “Djevojke su obično takve u njezinim godinama”, reče Stefano znalački. Bartolomeo se blago osmjehne, a Orlando prasne u smijeh. “Da znaš da je Bartolomeo u pravu”, reče. “Prvi posjet je prvi posjet i ništa više. Moriniji mogu odgovoriti, a opet, možda i ne će. Upravo su zbog toga prvi posjeti tako ležerni – da ne bude uvrjede ako od svega ne bude ništa. A opet, ako išta znam o majci, znam to da ne bi išla ni toliko daleko da nije prethodno dobro pripremila teren.” “Bolje ti počni miješati one plave”, upozori Bartolomeo. “Otac će se ubrzo vratiti. A posao udaje prepusti majci. Ona zna sve o tome. Na kraju krajeva, već je udala pet kćeri.”

16


Sadržaj

KNJIGA PRVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 KNJIGA DRUGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 KNJIGA TREĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 KNJIGA ČETVRTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235 KNJIGA PETA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 313

355


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u svibnju 2014. Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba. Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.


“Stranice ove knjige doista odsijevaju de Wohlovim otkrićem povijesne javne tajne: nema života koji bi bio čovječniji od nadnaravnoga života sveca, ni romantičnije priče od borbe da se voli samo ono što Bog voli.” – o. George Rutler autor knjige Seven Ages of Man

OPSADA NEBA

“Ovaj roman vješto objedinjuje temeljitu povijesnu naobrazbu sa živim dijalozima te baca svjetlo na veličinu i uzvišenost ženina poslanja u Crkvi. Činjenica da je jedna neobrazovana žena zadobila moć nad papama i političkim događajima poistovjećujući svoju volju s Božjom, rječito govori da prava snaga – tj. nadnaravna snaga – dolazi od radosna prihvaćanja čovjekove ‘ništavnosti’. ” – Alice von Hildebrand autorica knjige Ljubavlju oplemenjeni

Louis de Wohl

Nastavljajući svoj popularni niz romana o duhovnim velikanima, ugledni romanopisac Louis de Wohl svoje iznimne talente posvećuje prikazivanju jedne od najneobičnijih žena svih vremena, svete Katarine Sijenske. Kći poduzetna bojadisara iz četrnaestoga stoljeća iz Siene, Katarina nikada nije zaboravila mistično iskustvo iz svoje rane mladosti; u toj se dobi posvetila Kristu. To je, međutim, potreslo njezinu obitelj kada je, odbivši se udati, ustrajavala na tome da svoj život potpuno posveti Bogu. Njezin je život bio izniman. U tome zbunjujućemu i opasnome razdoblju povijesti papa je živio u Avignonu: Katarina ga je uvjerila da se vrati u Rim. Talijanski gradovi-države ratovahu međusobno: Katarina ih je obuzdala. Bilo je to i vrijeme kuge: Katarina je služila i spašavala živote. Činila je čudesa, primila stigme i okupila oko sebe mnoštvo pobožnih muškaraca i žena. Svetica koja nije htjela pustiti Gospodina Boga na miru doista je opsjedala nebo – i promijenila lice svijeta. Ovaj roman, koji je i živopisna biografija, oživljava Katarinu Sijensku na izniman način. Ona živi na svakoj njegovoj stranici.

140 kn

9 789532 353679

www.verbum.hr

OPSADA NEBA

Roman o sv. Katarini Sijenskoj

ISBN 978-953-235-367-9

VERBUM

Louis de Wohl

VERBUM

VERBUM


Opsada neba