Njujorška luda

Postoje naslage i naslage postojanja. Mnoge su od njih vidljive, premda su spljoštene u jednu jedinu ravninu. Nevidljive su naslage prisutne, ali nerazumljive. Moguće ih je vidjeti u kratkim bljeskovima, kao nagovještaje, razasute poput zalutalih pahulja. Broj naslaga nemoguće je izračunati. Među njima postoji određen odnos, no kako on funkcionira, i zašto funkcionira, nemoguće je odgonetnuti. Postojiš kao element cijele ove pojave i možeš opaziti njezine dijelove – i ti si dio svega toga, naravno. Da bi vidio i shvatio nevidljivo, moraš mirno čekati.

Ne smiješ ga prestrašiti jer ćeš ga tako otjerati.

Oh! Je li to točno? Možeš li uplašiti pojavu? Itekako.

Jelen se uplaši i pobjegne u zaštitu luga. Riba šmugne u duboki šaš. Um se skrije u duboki san. Strah je možda prijeko potreban dio cjeline jer čuva nepovredivost stvorenja. A ipak, kada se čovjek probudi u hladnoj sobi i ne zna gdje se nalazi, ili zašto je tu gdje jest, može stajati i mahati rukama i ispuštati glasove i tako djelovati na beskonačno kretanje svega oko sebe. Dok sjediš dršćući na rubu postelje, znaš da to ne bi smio činiti. Ako čekaš da se nevidljiva pojava ukaže, najbolje je ne stvarati zbrku.

Najbolje je ne uznemiravati naslage. Ali sada ti je veoma hladno i tvoje tijelo ne može čekati. Osjećaš potrebu da ustaneš i da se, vukući noge, zaputiš prema prozoru, gazeći prašinu i dižući oblačiće – a što je to drugo nego uznemiravanje!

Kamen si, ispušten u šumsko jezerce, kada snijeg prekriva zemlju, a isprugane breze su usnuli stražari, poredani u krug oko jezerca. Voda se još nije zaledila. Nekoliko požutjelih listova drži se za grane, na gnijezdima izloženim hladnoći nakupile su se malene hrpice snijega, a s grana postarijega stabla bez lišća visi nekoliko smežura6