Njujorška luda

Ulazite u prostoriju u kojoj gospođa za radnim stolom pita kako se zovete. Sjedaš. Div stoji na nogama, njegova smeđa čekinjasta kosa dodiruje strop.

Div objašnjava. Žena se doimlje zabrinutom, ili uzrujanom, teško je reći. Ne razumiješ što govore.

Nešto kasnije div te uvodi u blještavu prostoriju punu ljudi u kojoj se sve sjaji: svi oni čekaju, netko ima slomljenu nogu, nekome krvari ruka, netko junački kašlje.

Svi zure u diva. Tebe nitko ne vidi.

Liječnik ti pregledava tijelo. Golotinja. Osjećaj stida.

Igle izvlače ljubičastocrvenu tekućinu u epruvete. Termometar. Kompresa. Stetoskop. „Stetoskop“, kažeš glasno, nikomu određenom.

Liječnik ti govori, no ti ne umiješ kazati ništa drugo.

Dvojica krupnih mišićavih crnaca s prijateljskim os­ mijesima na licu poliježu te na nekakvu kliznu ladicu.

Dok ti remenjem čvrsto sapinju tijelo, jedan od njih veli: „Ne brini se, prijane, ne će boljeti. Pokušaj biti miran. Ne miči se, molim te, jer ćemo morati sve iznova.“ Ubacuju te u otvoreno ždrijelo naprave koja bruji i zuji. Trudiš se biti potpuno miran, nadajući se da ćeš kroz taj tunel proći u drugi svijet. Ali krevet odskliže opet van, a ti nisi umaknuo. Odvezuju remenje, pomažu ti da se osoviš na noge, izvode te iz prostorije da vidiš diva koji te čeka u drugoj prostoriji. „Nije bolestan“, govori liječnik divu. „Nikakvih tragova droge ili alkohola. Nikakvih rana, nema povreda glave. Malo hipotermičan, ali tjelesna temperatura uredno raste. Neishranjen. Najbolje bi bilo prebaciti ga na psihijatrijski odjel, no ne možemo ga primiti bez osobnih dokumenata i zdravstvenoga osiguranja. Možete ga odvesti na odjel za osobe bez stalnoga mjesta boravka, u 13