Page 1

118 kn

www.verbum.hr

MOJE OPSJEDNUCE KAKO SAM SE OSLOBODIO 27 LEGIJA DEMONA

FRANCESCO VAIASUSO

VERBUM

i PAOLO RODARI

MOJE

Svjedocanstva

OPSJEDNUĆE Biblioteka

VERBUM

i PAOLO RODARI

ISBN 978-953-235-476-8

FRANCESCO VAIASUSO

Gabriele Amorth

Biblioteka

“Đavao može dobiti bitku, ali rat nikada.”

Svjedocanstva

Sve do 31. godine svojega života Francesco Vaiasuso nije ni slutio da je opsjednut; sve do susreta s ocem Matteom La Gruom, po čijoj se molitvi pokazalo da njegovo tijelo muči sam Sotona i k tome dvadeset i sedam legija demona koji su mu od najranije dobi mučili tijelo, razum i dušu. Od toga trenutka započela je svakodnevna bitka za oslobođenje od zlih duhova koji su neopazice učinili njegov život nepodnošljivim, uništavajući malo-pomalo njega, njegov brak i sve njegove odnose. Tek nakon dugih godina molitve egzorcizma otkrit će se i zašto: uzrok njegovu opsjednuću leži u događaju koji se zbio još dok je bio mali dječak. Ovo potresno svjedočanstvo donosi osobnu ispovijest čovjeka koji je sam bio opsjednut i koji je, nakon duge i teške bitke, doživio potpuno oslobođenje. Njegov je oblik opsjednuća doista bio izniman: cijelo je vrijeme bio lucidan, svjestan onoga što se događa, nemoćan promatrač dok su mu zlodusi mučili tijelo i dušu. Ova knjiga, koja će potresti sve čitatelje neovisno o njihovu svjetonazoru, predstavlja izravan i neposredan uvid u zastrašujući fenomen đavolskoga opsjednuća. Ona je autentična ispovijest i iznimno snažno svjedočanstvo čovjeka koji iz vlastitoga iskustva poručuje: “Zlodusi postoje .“ Ali ova je knjiga i mnogo više od toga – ona poručuje da Bog ima konačnu riječ, da je on uistinu Spasitelj, brižni Otac koji nas ljubi, koji nikada od nas ne odustaje i koji nas nikada ne pušta iz svojih ruku, pa makar mi vjerovali da smo beskrajno daleko od njega. Ona nas također uči kako da se borimo protiv zla koje je na različite načine prisutno u životima svakoga od nas.

KAKO SAM SE OSLOBODIO 27 LEGIJA DEMONA

VERBUM


Francesco Vaiasuso i Paolo Rodari MOJE OPSJEDNUĆE


Biblioteka:

Svjedocanstva 5.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj


FRANCESCO VAIASUSO i PAOLO RODARI

MOJE

OPSJEDNUĆE Kako sam se oslobodio 27 legija demona

VERBUM Split, 2015.


Naslov izvornika: Francesco Vaiasuso i Paolo Rodari, La mia possessione. Come mi sono liberato da 27 legioni di demoni © 2012 Edizioni Piemme Spa, Milano, Italia www.edizpiemme.it © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2015. Izvršna urednica: Katarina Gugić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mladen Parlov Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 264-66 VAIASUSO, Francesco Moje opsjednuće : kako sam se oslobodio 27 legija demona / Francesco Vaiasuso i Paolo Rodari ; <prijevod Mladen Parlov>. Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Svjedočanstva ; 5) Prijevod djela: La mia possessione. ISBN 978-953-235-476-8 1. Rodari, Paolo I. Egzorcizam -- Studija 160216083


Danieli, mojoj ženi

Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljačâ ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Poslanica Efežanima 6,10–13


PRIJE DESET GODINA

PRIJE DESET GODINA

Život mi se promijenio u trideset i prvoj godini, 29. prosinca 2002., kada je veliko otkriće stubokom promijenilo moj način razmišljanja. Vozili smo se iz Alcama, grada u kojemu živim, u pravcu Palerma; na mjestu vozača bila je moja žena Daniela, a uz nju moja mama. Za putovanje je bio “kriv” brat Ferro, isusovac s kojim sam se neko vrijeme družio i koji je inzistirao: “Francesco,” rekao mi je, “vrijeme je da pođeš u Palermo, u crkvu u Noceu u kojoj je otac Matteo La Grua. Samo ti on može pomoći.” Šezdeset kilometara koji su nas dijelili od našega cilja nisu bili laki. Bio sam uznemiren. Teško sam disao i govorio bez kraja i konca. Nadugo i naširoko vodio sam monologe koje je bilo teško razumjeti. Na sve sam načine nastojao ogorčiti one koji su se nalazili u autu sa mnom. Dakako, nisam išao u Palermo protiv svoje volje, ali istodobno sam se bojao i htio sam se vratiti natrag. Nešto me je uznemiravalo. Okretao sam se čas desno, čas lijevo, ali dobro znam da se to nešto nalazilo na točno određenu mjestu: unutar mene. Moja je žena motrila cestu i nastojala je ne slušati me: mora pod svaku cijenu stići na odredište. Nakon manje od jednoga sata auto se zaustavio na trgu u Noceu u Palermu, antičkomu središtu moderniziranoga grada. Na trgu se nalazio ograđeni Gospin kip okružen pekarnicama, ribarnicama, vozilima hitne

7


MOJE OPSJEDNUĆE

pomoći i sumornim zgradama. Stigli smo. Crkva je posvećena Presvetomu Srcu Isusovu – za sve stanovnike Palerma crkva je jednostavno “Noce” – sa svojom skromnom fasadom, sakristijom i dvoranom za susrete. Nikada nisam ragovarao s ocem La Gruom. Istina, sudjelovao sam na nekim njegovim liturgijskim slavljima, ali mu nikada ni jednu riječ nisam izravno uputio. O njemu sam znao samo da je fratar, franjevac konventualac, već ostario, te da je jedina služba koju nastavlja obnašati ona zbog koje je postao glasovit čak i izvan Sicilije i Italije – služba egzorcista. Ispred crkve čekao nas je brat Ferro. Vidio sam ga izdaleka. Njegovo me je lice uznemiravalo i smetalo mi. Što hoće od mene? Izišao sam iz auta, a iz mojih su usta, bez ikakve mogućnosti kontrole, počele izlaziti riječi straha i užasa. “Što ću ovdje? Uđite vi, ja ne ulazim!” Brat Ferro me je uzeo pod ruku. Odbio sam njegovu pomoć i rekao mu: “Nije valjda da idemo susresti nekoga tko izgovara molitve koje i ti govoriš?” Daniela je bila odlučna: moram ući. Ni ona nije znala što me očekuje, no znala je da se mora uzdati u brata Ferra; naš je odnos postajao sve teži, a problem nije bio u njoj nego u meni. Bila je spremna na sve, spremna ići do kraja kako bih iznova postao Francesco, čovjek za kojega se udala prije samo dvije godine, željna ljubavi i sreće. Ušli smo u veliku dvoranu. Govorio sam bez prestanka. Zbijao šale. Moje su riječi postajale sve nerazumljiviji monolozi. Izgledao sam poput luđaka koji živi sam u svojemu svijetu.

8


PRIJE DESET GODINA

U dvorani se nalazio svećenik iz te župe u invalidskim kolicima. Obraćao se skupini ljudi. Tek što sam ga ugledao, osjetio sam kako u meni raste duboka mržnja. Bilo je to nešto što nisam uspio suzdržati, obuzdati. Bio je to snažan osjećaj, rijeka koja nastoji izići iz mojega tijela kako bi odnijela toga čovjeka u crnom. Gadio mi se on, gadilo mi se ono što predstavlja, a nadasve njegov dugačak redovnički habit. “Pogledaj se kakav si”, vikao sam prema njemu, ali nije reagirao. Nastavio je bez komentara. Očito je naviknuo vidjeti u župi osobe poput mene koje dolaze kako bi se susrele s ocem La Gruom. Na zidu ispred mene visjelo je raspelo. Počeo sam se prestrašeno povlačiti natrag. Što mi se to događa? Nisam uspijevao kontrolirati situaciju; doista, osjećao sam kako me obuzima vatra. “Gorim, gorim!” vikao sam dok se oko mene oblikovao krug svjetla koji me je zarobljavao. Nisam mogao izići. Bio sam zatvoren unutra i gorio sam, silno sam patio. Što mi se to događa? Što sam se više približavao ocu La Grui, bio sam smeteniji. Vatra mi je proždirala tijelo. No u jednomu sam trenutku, ne znam objasniti kako, uspio izići iz kruga svjetla. Gledao sam brata Ferra i govorio mu: “Uspio sam. Oslobodio sam se.” Na trenutak sam se osjećao bolje. No uznemirenost se ponovno vratila. Nije mi bilo teško vidjeti koje je podrijetlo toga nemira: izaziva ga susret s ocem La Gruom. Ili bolje: susret s ocem La Gruom budi nešto što živi unutar mene. U meni je postojala neka prisutnost i nisam mogao učiniti ništa da je otjeram. Ja sam tražio susret s ocem Matteom, ali sada se to

9


MOJE OPSJEDNUĆE

što živi unutar mene povlačilo, bojalo se i nastojalo me odvući odatle. Brat Ferro mi je pokazivao put držeći me pod ruku. Vrata između dvorane i sakristije bila su otvorena. Tamo smo morali ući. Tamo nas je čekao stari egzorcist. Imao je osamdeset i osam godina. Sjedio je usred sakristije. Bio je malen, sićušan, na glavi je nosio okruglu lanenu kapicu da se ne prehladi. Gledao je u mene i dao mi znak da sjednem na stolicu udaljenu metar od njega. Osjećao sam da sam došao k sebi. Mogao sam govoriti i izraziti se. Shvatio sam da u autu i malo prije u dvorani nisam govorio ja. Nešto drugo me je uznemirilo. Bio je to netko ili nešto unutar mene. Netko ili nešto čega sada više nema. Otišli su. Ili su se jednostavno sakrili. Brat Ferro je stao pored mene. Uz njega su pomoćnici oca La Grue: dva veoma snažna muškarca i tri žene. Moja mama i Daniela držale su se malo po strani. Daniela se činila prestrašenom. Nije znala što mi se to točno događa. Nije znala što me čeka. I za nju će taj dan biti snažna prekretnica. Otac La Grua je preuzeo inicijativu. Počeo je razgovarati sa mnom. Ispitivao me o mojoj prošlosti. Postavljao mi je jasna pitanja koja su me zbunjivala. “Jesi li ikada sudjelovao u ezoterijskim obredima?” “Jesi li sudjelovao u sotonističkim obredima?” “Jesi li čitao knjige o magiji?” “Jesi li uživao droge?” Potom pitanja koja se tiču seksa: “Jesi li ikada odlazio prostitutkama? Jesi li sudjelovao u orgijama?” Na svako sam pitanje odgovorio s velikom iskrenošću: “Ne, nisam.”

10


PRIJE DESET GODINA

Otac La Grua nije bio zadovoljan. Bio je uvjeren da postoji nešto mračno u mojoj prošlosti, nešto iz čega je poteklo sve zlo koje me muči, ali nije uspijevao dokučiti što bi to bilo. Nastojao sam mu objasniti da osjećam zlokobnu prisutnost u sebi. Stoga sam, rekao sam mu, i došao k njemu. Prestao mi je postavljati pitanja. Shvatio je da su moji odgovori iskreni i zato je počeo moliti nada mnom. Blagoslovio me je i počeo moliti. U tomu se trenutku nešto pokrenulo. Onaj ili oni koji su bili unutar mene počinju izlaziti van. Napadaju. Dok je otac Matteo molio, nešto je zaposjelo moj glas i vikalo: “Što želiš od mene, Matte’*? Lakrdijašu! Što hoćeš od mene?” Nisam mogao učiniti ništa da ga ušutkam, iako sam u potpunosti bio svjestan i duhom prisutan, nemoćan dok netko u meni govori služeći se mojim ustima. Otac La Grua iznova mi je postavio pitanja i točno u trenutku kada je prestao govoriti uspio sam iznova preuzeti vlast nad svojim glasom i odgovoriti mu. Odgovarao sam, ali onaj koji je bio u meni, tek što sam završio, odmah je preuzeo inicijativu i iznova stao vrijeđati staroga egzorcista. “Ti si klevetnik, Matte’! Odlazi, kopile jedno! Odlazi ili ću te ubiti!” Čudan je to osjećaj. Ne govorim uvijek ja: nekada sam ja, a ponekad nisam ja. Odcijepljen sam od sebe sama, a istodobno sam svjestan te odijeljenosti. Cijelo je moje biće trpjelo velike muke. Neprestano sam se osjećao kao otrgnut od sebe, od svojega tijela i svojega uma, razderan u svojoj nutrini, a trpljenje koje * Tal. luđače, nap. prev.

11


MOJE OPSJEDNUĆE

sam osjećao nije samo duhovno nego i tjelesno. Boli koje zbog toga trajnog “unutra-van” mora trpjeti moj um strašne su, neusporedive, neopisive. Uvijek sam mislio da, ako postoji pakao, onaj tko se u njemu nalazi mora trpjeti upravo takve patnje, patnje od kojih bi svatko pobjegao glavom bez obzira. Ako trebam opisati što sam trpio svaki put kada mi je otac La Grua postavio pitanje, odgovaram ovako: na svaki njegov upit javljalo se veoma bolno probadanje unutar mojega uma. Radilo se o nasilnu trganju koje mi je omogućilo da za trenutak preuzmem svoje moći i iskreno mu odgovorim. Potom se sve opet vraćalo u ruke onoga koji je bio u meni, sve do sljedećega pitanja u kojemu sam, poslije još jednoga nasilna trganja, iznova vraćen sebi samome. Zašto mogu odgovoriti? Kako je moguće da sam bio tako jak da sam mogao nadvladati snage koje me opsjedaju? Razlog je jednostavan: nisam ja taj koji je jak. To je otac La Grua koji posjeduje nužan autoritet kako bi napravio prodor u mojemu rastrganu i opustošenu umu. Što je otac više molio, to je više mržnja bjesnila u meni: “Ubit ću te, kopile! Ubit ću te! Mrzim te!” vikao sam snažnim glasom. No dobro sam znao da nisam ja bio taj koji to izvikuje. Netko je unutar mene vikao, urlao i nadasve mrzio. Bila je to duboka mržnja, neljudska, koncentracija zla nemjerljiva ljudskim mjerilima. Bitka je u punu zamahu: otac La Grua protiv onoga ili onih koji me opsjedaju. Ali i ja sam se, kao kakav nezvani treći sudionik, borio, moj se um neprestano opirao onome tko me opsjeda.

12


PRIJE DESET GODINA

Pitanje oca La Grue zabadalo se u mene poput oštrice, prodiralo mi u živo meso: “Sotono,” pitao je, “jesi li sam ili su drugi s tobom?” Ovoga puta ostarjeli egzorcist pitanje nije upravio meni, nego onome unutar mene. Iz mojih je usta umah izišao odgovor, izgovoren bez moje volje: “Sâm sam.” Otac La Grua iskusan je egzorcist. Ne vjeruje mu. Podiže glas. “Pitam te u ime Isusovo da mi kažeš istinu: jesi li sam ili su drugi s tobom?” Odgovor koji dajem nevjerojatan je, ali je odgovor onoga koji je u meni i koji ne može ne odgovoriti pred autoritetom oca La Grue: “Dobro, Matte’, reći ću ti.” Nad sakristijom se slegla teška, mračna tišina, sve dok nisu odzvonile riječi koje su zapanjile sve prisutne: “Nisam sam”, odgovorio je, “ima nas dvadeset i sedam legija.” Otac Matteo polagano je kimao glavom i rekao: “Istina je.” Potom je ustao i objašnjavao bratu Ferru kako je ogorčen “dijagnozom”. A ja sam shvatio kako je to što je upravo izvršio nada mnom bio egzorcizam. Odmah sam shvatio protiv koga sam se prisiljen boriti. No, istodobno, osjećao sam kao da je otac Matteo u mene položio nešto novo, kao da je stavio svoje biljege, svoje znakove koji me, usprkos tako tešku i duboku opsjednuću, više ne će napustiti. Manifestacija Sotone drastično je promijenila perspektivu kojom sam gledao na svoj život, na svoju prošlost, ali i budućnost. Dvadeset deveti prosinac 2002. bio je dan poput svih drugih u Palermu, no za mene je to bio osobit dan. To je dan u kojemu je, poslije tolikih neshvaćenih i nerazumljivih patnja, franjevac konventu-

13


MOJE OPSJEDNUĆE

alac i egzorcist otac Matteo La Grua uspio učiniti da đavao razotkrije onu istinu koju sam sve do toga časa samo izdaleka slutio: dvadeset i sedam legija demona, odnosno dvadeset i sedam četa velike vojske zla, čiji je vođa sâm Sotona, opsjeli su moje tijelo, okupirali su ga, prožimali ga protiv moje volje, svodeći moj život na ništa drugo doli pakao. Nije se radilo o samo jednomu duhu. Prije je riječ o vojsci, o legijama zloduha koje je sam Sotona utisnuo u mene. “Sine moj,” rekao mi je otac La Grua grleći me, “ja sam starac i nemam toliko snage. Neka ti pomogne fra Benigno. Potrebno je puno molitava.”

14


PRIJE TRIDESET I SEDAM GODINA

PRIJE TRIDESET I SEDAM GODINA

Kolovoz je 1975. U Chicagu, najvećemu gradu Illinoisa i trećemu po stanovništvu u SAD-u poslije New Yorka i Los Angelesa, sunčan je dan. U jednomu dijelu velike kuće u predgrađu, tipične američke kuće s velikim vrtom i drvenim trijemom, žive Caterina i njezin muž Antonio, a u drugomu dijelu kuće Caterinini roditelji. Oni su naši obiteljski prijatelji koji su sa Sicilije, iz Alcama, prije nekoga vremena došli u SAD u potrazi za srećom i blagostanjem. Caterina je vedro i energično ušla u stan svojih roditelja i pitala za mene i moju mamu. Stigli smo u Chicago prije nekoliko dana; pozvali su nas kako bi nam uzvratili uslugu: upravo je moja mama prije nekoliko godina u SAD poslala Antonijevu sliku predlažući ga za Caterinina mogućega muža. Caterina je pogledala sliku i instinktivno rekla “da”. Malo poslije Antonio je doputovao u Chicago i predstavio joj se. Svidjeli su se jedno drugome tako da je bilo posve prirodno malo kasnije proslaviti i zaruke. Šezdesetih godina na Siciliji su se još uvijek dogovarali brakovi. Žene, nažalost, nisu uživale potpunu slobodu. Bilo je to posve normalno, što je većina naroda prihvaćala bez ikakvih poteškoća. I nisu sve te ženidbe bile sinonim za neuspjeh. Štoviše, djevojke kojima su roditelji ili prijatelji nalazili “pravoga momka” za udaju ponekad su otkrivale da su dobro izabrale, da su rekle

15


MOJE OPSJEDNUĆE

“da” onome koji je najbolje odgovarao njihovim vlastitim željama i očekivanjima. Moja se mama često čula s Caterininim roditeljima koji su pred dugo vremena napustili Siciliju. Antonio je također bio obiteljski prijatelj. Tražio je ženu, kao što je Caterina tražila muža. I tako je moja mama učinila ono što je u srcu smatrala ispravnim i dopuštenim. Vruće je u Chicagu. Cesta pred kućom, tipična američka cesta, veoma široka i ukrašena brojnim drvoredima stabala, posve je pusta. Caterina ulazi u kuću s torbicom o ramenu. Pita za nas, a mi brzo izlazimo iz sobe i pozdravljamo je. “Zdravo, Francesco, želiš li ići sa mnom u trgovački centar? Moram nešto kupiti i ako želiš, povest ću te sa sobom. Jesi li ikada vidio velike trgovačke centre?” Imam samo četiri godine. Uopće ne znam što su to trgovački centri. Na Siciliji ih u to vrijeme nije ni bilo. No uzbuđuje me ideja da ću izići iz kuće u šetnju. Pogledam mamu koja odmah daje svoj pristanak. “Dobro, Francesco, pođi i ti”, kaže mi. “No budi dobar, ja te ovdje čekam.” Nikada nisam vidio tako veliki grad. Nisam mogao ni zamisliti da mogu postojati tako veliki i moćni neboderi. Sunce obasjava ulicu i čini se kako je sve još ljepše. Čudno, ne sjećam se ničega što se dogodilo od trenutka kada sam izišao van. Samo znam da sam se natrag vratio držeći u ruci crveno-žuti kamiončić koji mi je darovala Caterina; kamiončić koji ću nositi sa sobom u zrakoplovu na povratku u Palermo i koji ću, oduševljen, u zračnoj luci pokazati ocu. Moja se majka sjeća da Caterina, za razliku od mene, nije u ruci držala ništa. Čudno, zar ne? Bili smo vani oko četiri sata s nakanom da Caterina obavi kupnju,

16


PRIJE TRIDESET I SEDAM GODINA

a ipak nije ništa donijela osim male torbice o ramenu u kojoj je vjerojatno držala novčanik i ključeve od kuće. U tomu trenutku nitko nije obratio pozornost na taj detalj. Pa ipak, ispostavilo se da je upravo taj detalj bio od ključne važnosti. Tek će godinama poslije sve postati jasno. Tek će puno vremena poslije istina o tomu poslijepodnevu izbiti na vidjelo. U ona četiri sata Caterina i ja nismo otišli ni u kakav trgovački centar. Caterina je kamiončić vjerojatno već prije bila kupila. Otišli smo na sasvim drugu stranu. Čini se nemogućim, a ipak je tako: ono što se dogodilo u tih nekoliko sati, u tomu vremenskom razdoblju koje je razmjerno kratko u usporedbi s cijelim životnim vijekom, uvjetovat će čitav moj život od tada do susreta s ocem Matteom La Gruom, kao i moj život poslije toga susreta.

17


MOJE OPSJEDNUĆE

1. PRVE BOLESTI I ČUDNA ODBOJNOST PREMA SVETOME

Rođen sam 19. listopada 1971. u Alcamu, a rodio sam se nakon osam mjeseci trudnoće, kao drugi od dvojice braće. Neposredno poslije poroda prenijeli su me na intenzivni odjel u bolnici u Palermu gdje su me smjestili u inkubator. Težio sam samo 1 kg i 400 g, premalo da bih ostao na životu bez prikladne njege. Prvi su dani bili teški. Neprestano sam gubio na težini tako da su i liječnici izgubili nadu da ću preživjeti. Rekli su mojoj mami i tati: “Ne će preživjeti.” Spasio me obiteljski liječnik. Došao je u bolnicu i predložio lijek protiv dizenterije. Osam do deset dana poslije dobio sam na težini, bilo mi je bolje, spašen sam. Malo poslije otpušten sam iz bolnice i posve se zdrav vratio kući, u Alcamo. Sve do četvrte godine rastao sam zdrav i sretan. Moj je otac bio trgovački predstavnik važna mjesnoga poduzeća. Moja je mama držala trgovinu okvirima i posao joj je išao tako dobro da je ubrzo “prisilila” mojega oca da ostavi svoj posao kako bi i on tu radio puno radno vrijeme. Sve je išlo naprijed punim jedrima sve dok dva mjeseca prije četvrtoga rođendana nisam s mamom otputovao u SAD. Tijekom toga mjeseca provedena u Chi-

18


PRVE BOLESTI I ČUDNA ODBOJNOST PREMA SVETOME

cagu dogodilo se nešto što je negativno utjecalo na sav moj daljnji život. Doista, kada sam se vratio na Siciliju koncem rujna, sve se promijenilo. Dvadesetak dana nakon povratka usred noći doživio sam prvu tešku i žestoku respiratornu krizu. Nedostajalo mi je zraka, mahnito sam disao, činilo mi se da ću umrijeti. Morali su me odvesti na hitnu pomoć gdje su mi infuzijom dali bentelan. Poslije nekoliko dana nesigurnosti postavili su dijagnozu: akutna bronhijalna astma. Još se sjećam naziva “bronhijalna astma”, bolesti koja će me pratiti dugi niz godina. Nakon te prve hospitalizacije slijedile su i brojne druge. Nažalost, morao sam se često vraćati u bolnicu jer su se respiratorne krize bez prestanka smjenjivale jedna za drugom. Svakodnevni život nije više bio kao prije, iako se naizgled malo toga promijenilo. Stalno sam bio umoran, slab, osjećao sam i trajnu bol u listovima koja mi nije dala mira. Liječnik je govorio da je riječ o problemu s cirkulacijom i zato mi je propisivao vrećice kalcija. Potom je slijedila snažna upala uha koja se godinama javljala na mahove. Moje se opće zdravstveno stanje nije poboljšavalo. Štoviše, postajalo je sve lošije. Brzo sam rastao, no mučile su me razne bolesti, trajno me prateći u mojemu rastu. Ubrzo su se osim astme pojavili i problemi sa zubima. Desni su mi se povlačile tako da su se vidjeli korijeni zuba. Odveli su me k zubaru koji je nakon pregleda pitao moju mamu: “Možda dječak žvače previše žvakaćih guma? Zubi su mu uništeni.” “Ne”, odgovorila je mama. “Zapravo, uopće ih ne žvače. Ponekad mu kupim paketić, ali uvijek odbija

19


MOJE OPSJEDNUĆE

uzeti. Mislim da mu se žvakaće gume uopće ne sviđaju.” U dobi od sedam godina počele su prve alergijske reakcije na koži. Površina mojega tijela neobjašnjivo se prekriva velikim modricama. Obiteljski mi liječnik propisuje snažan antibiotik koji mi, tek što ga uzmem, malo ublažuje stanje. No to nije drugo nego privremena mjera. Modrice nikada posve ne nestaju. Svrbež je ponekad nepodnošljiva toliko da na pojedinim mjestima češanjem često napravim krvave rane. Godinama sam prisiljen barem dvaput tjedno odlaziti obiteljskomu liječniku bilo zbog astme, bilo zbog alergije. Moje dane ubrzo počinje pratiti i tjeskoba. Riječ je o trajnu osjećaju uznemirenosti koji me ne napušta ni dok jedem. Premješta se između trbuha i prsiju i ne da mi mira. Teško probavljam hranu. Ako popijem malo vina, odmah me muče neugodne žgaravice. Moja je mama zabrinuta jer se boji da će to utjecati na moj uspjeh u školi. Međutim, u školi, kako u osnovnoj, tako i u srednjoj, bez ikakvih problema svi prihvaćaju moju situaciju. Vremenom se učim prilično dobro nositi s astmom. Krize su svakodnevne, pojavljuju se čak svaka četiri sata. No uspijevam se nositi s njima, ponekad pijući vodu, a ponekad uz pomoć kortizona i drugih lijekova. Moji su prijatelji u školi svjesni mojih poteškoća. Svi znaju za moj problem, između ostaloga i zato što ga je teško sakriti. Moje je disanje uvijek glasno, osobito dok izdišem. Javlja se oštar i isprekidan zvuk, sličan onome kada slamkom pokušavate usrkati vodu iz već prazne čaše.

20


PRVE BOLESTI I ČUDNA ODBOJNOST PREMA SVETOME

I noći postaju nemirne. Spavam po nekoliko sati, ali se ne uspijevam odmoriti. San je bez snova. U neko doba počinje se događati nešto čudno, što se ponavlja tijekom više noći. Svako se jutro budim potpuno otkriven. Jednoga dana mama nastoji tome doskočiti gurajući krevet do zida i sprema me u krevet podvlačeći pokrivače pod madrac. “Jesi li dobro?” pita me prije odlaska iz sobe. “Osjećam se pomalo skučen, svezan, ali dobro sam”, odgovaram joj. No sljedećega jutra pokrivači su odletjeli na podnožje kreveta, kao da sam se te noći htio još snažnije osloboditi (u stvari nisam mogao ništa učiniti da se to ne dogodi). Neobjašnjivo. U školi ne ide baš dobro. Često sam umoran, iscrpljen. Osobito osjećam nemogućnost da nešto zapamtim. Navečer ponavljam gradivo od dana, a onaj tko me sluša kaže: “Bravo, bez sumnje ćeš dobiti pozitivnu ocjenu.” Međutim, sutradan ujutro ničega se više ne sjećam. Potpuna praznina. Kada me prozovu za ispitivanje, ne znam uopće o čemu govore. Nešto što sam nekoliko sati prije savršeno znao sada mi je potpuno nepoznato. Bilo mi je kao da se o tome govori prvi put. Ponekad sam pokušavao upotrijebiti strategiju: ponavljao bih gradivo rano ujutro, oko šest i pol. Ali već oko devet moj bi mozak poništio svaku informaciju. Ne može se ništa učiniti: ne sjećam se apsolutno ničega. Poslije srednje škole upisao sam se na tehničko-trgovački institut. Prva je godina išla jako loše, ali nisam pao. Moji me kolege pokušavaju obraniti pred profesorima koji me ispituju i daju mi niske ocjene, često ne više od dva.

21


MOJE OPSJEDNUĆE

“Profesore, prije pet minuta pred nama je savršeno ponavljao gradivo”, govore mu. “Vjerujem vam”, odgovara. “Ali ja mu ne mogu dati nego dva, zbog poštovanja prema drugima.” Na kraju godine, premda s puno napora, uspio sam proći. No na drugoj se godini stvari pogoršavaju. Nisam imao dovoljno koncentracije. Pamćenje gradiva postajalo je sve teži pothvat tako da sam svojevoljno odlučio napustiti studij. Za mene je to bilo oslobađanje od tereta koji je postao pretežak. Odmah počinjem raditi u maminoj trgovini. Nije to ništa strašno. Odmalena sam smatrao da studij nije za mene. Moj je brat Carlo, naprotiv, uvijek bio izvrstan u svim predmetima. Ja ne, ali to nisam doživljavao kao problem. Roditelji su mi puno pomagali. Nikada mi nisu prigovarali zbog mojega slaba uspjeha u školi. “Ne brini se”, mama mi je uvijek govorila . “Studij jest važan, ali ti ćeš svejedno napraviti velike stvari.” S petnaest godina dogodilo mi se nešto čudno, nešto što će se početi često ponavljati, kao i ono neobjašnjivo zbacivanje pokrivača iz noći u noć. Jednoga sam se jutra probudio s donjim dijelom pidžame povučenim sve do gležnjeva, a s gornjim dijelom povučenim gore tako da me gotovo guši. Potpuno gol, primijetio sam da sam imao obilan izljev sperme. Razgovarao sam o tome s liječnikom jer se to ponavljalo, a i zato što je izljev uistinu bio obilan. On je sve pokušavao okrenuti na šalu: “Francesco,” pitao me, “jesi li možda našao djevojku?” Odgovorio sam da nisam. Dakako, poljubio sam poneku djevojku, ali ništa više od toga. Liječnik više nije ispitivao, a od tada noći za mene postaju teške. Morao sam se i dalje boriti s astmom, alergijom, pokriva-

22


DODATAK 2.

SADRŽAJ

Prije deset godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Prije trideset i sedam godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 1. Prve bolesti i čudna odbojnost prema svetome . . . 18 2. Izvan protokola: Ivan Pavao II. . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 3. Nešto zlokobno skriva se u meni . . . . . . . . . . . . . . . 57 4. Rekli su mi istinu: “Francesco, riječ je o đavolskome opsjednuću” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86 5. “Ja sam Asmodej. Tu sam kako bih razorio vaš brak” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 6. Postajem agresivan za vrijeme transa . . . . . . . . . 122 7. Đavolskih pet dana i četiri noći . . . . . . . . . . . . . . . 143 8. Nebesa se rastvaraju – stiže Padre Pio . . . . . . . . . 157 9. Čisti strah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184 10. Zloduh prijevare i izvor svega . . . . . . . . . . . . . . 205 11. Tri egzorcizma oca Rufusa Pereire . . . . . . . . . . . 214 12. Posljednji đavlov otpor u danima prividna mira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 224 13. Viđenja i jedna ekstaza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243 14. Svjetlo u tami noći: “Francesco, oslobođen si” . . 251 Post scriptum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267 DODATCI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269 Dodatak 1. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271 Dodatak 2. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279

283


PREPORUČUJEMO

Imati sve, a biti prazan i bez smisla: to je bilo iskustvo mlade Jennifer koja je u svojemu ateističkom svjetonazoru i lagodnu životu došla do ruba očaja te se konačno morala suočiti s pitanjem od kojega je oduvijek bježala: koji je smisao života? Ovo je dirljiva, iskrena i ujedno humoristična ispovijest žene koja je odlučila pronaći smisao života i otkrila da ponekad, ako želimo uistinu biti sretni, moramo sve izgubiti. 312 str. Meki uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Istinita i potresna životna priča o obraćenju na kršćanstvo Josepha Fadellea. On riskira i žrtvuje sve – obitelj, prijatelje, bogato nasljedstvo i dom, čak i vlastiti život kako bi slijedio Krista. U dramatičnu i vrlo osobnu pripovjedačkome stilu Fadelle otkriva svoj mukotrpni put do vjere i strašan progon koji trpe kršćani u mnogim dijelovima svijeta. 239 str. Meki uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Bio je jedna od glavnih “faca” u londonskome podzemlju. Jakne su mu bile skrojene tako da u njih može sakriti mačetu i bokser. Poslovi s drogom učinili su ga bogatim: imao je luksuzan penthouse, športska auta i lijepe žene. Jednoga je dana gotovo ubio čovjeka ispred noćnoga kluba i potom se dogodilo nešto izvanredno što ga je nepovratno promijenilo. Ovo je nadahnjujuća priča o životnom putovanju Johna Pridmorea, koji je iz pakla droge i kriminala pronašao put do Boga. 272. str. Meki uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Joseph Pearce bio je fanatični skinhead koji je sudjelovao u neredima i sukobima te promicao rasističku ideologiju. Tijekom odsluženja kazne u zatvoru, prazan, sam i bez ičega započeo je svoju životnu preobrazbu, što je rezultiralo napuštanjem ekstremizma i obraćenjem na katoličanstvo. U ovoj iskrenoj i uzbudljivoj ispovjednoj knjizi Pearce na živopisan način opisuje svoje duhovno putovanje od radikalne mržnje i ateističke rasističke ideologije k razumskoj i produhovljenoj kršćanskoj ljubavi. 224 str. Meki uvez.

www.verbum.hr


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2015.


118 kn

www.verbum.hr

MOJE OPSJEDNUCE KAKO SAM SE OSLOBODIO 27 LEGIJA DEMONA

FRANCESCO VAIASUSO

VERBUM

i PAOLO RODARI

MOJE

Svjedocanstva

OPSJEDNUĆE Biblioteka

VERBUM

i PAOLO RODARI

ISBN 978-953-235-476-8

FRANCESCO VAIASUSO

Gabriele Amorth

Biblioteka

“Đavao može dobiti bitku, ali rat nikada.”

Svjedocanstva

Sve do 31. godine svojega života Francesco Vaiasuso nije ni slutio da je opsjednut; sve do susreta s ocem Matteom La Gruom, po čijoj se molitvi pokazalo da njegovo tijelo muči sam Sotona i k tome dvadeset i sedam legija demona koji su mu od najranije dobi mučili tijelo, razum i dušu. Od toga trenutka započela je svakodnevna bitka za oslobođenje od zlih duhova koji su neopazice učinili njegov život nepodnošljivim, uništavajući malo-pomalo njega, njegov brak i sve njegove odnose. Tek nakon dugih godina molitve egzorcizma otkrit će se i zašto: uzrok njegovu opsjednuću leži u događaju koji se zbio još dok je bio mali dječak. Ovo potresno svjedočanstvo donosi osobnu ispovijest čovjeka koji je sam bio opsjednut i koji je, nakon duge i teške bitke, doživio potpuno oslobođenje. Njegov je oblik opsjednuća doista bio izniman: cijelo je vrijeme bio lucidan, svjestan onoga što se događa, nemoćan promatrač dok su mu zlodusi mučili tijelo i dušu. Ova knjiga, koja će potresti sve čitatelje neovisno o njihovu svjetonazoru, predstavlja izravan i neposredan uvid u zastrašujući fenomen đavolskoga opsjednuća. Ona je autentična ispovijest i iznimno snažno svjedočanstvo čovjeka koji iz vlastitoga iskustva poručuje: “Zlodusi postoje .“ Ali ova je knjiga i mnogo više od toga – ona poručuje da Bog ima konačnu riječ, da je on uistinu Spasitelj, brižni Otac koji nas ljubi, koji nikada od nas ne odustaje i koji nas nikada ne pušta iz svojih ruku, pa makar mi vjerovali da smo beskrajno daleko od njega. Ona nas također uči kako da se borimo protiv zla koje je na različite načine prisutno u životima svakoga od nas.

KAKO SAM SE OSLOBODIO 27 LEGIJA DEMONA

VERBUM

Moje opsjednuće  

Ovo potresno svjedočanstvo donosi osobnu ispovijest čovjeka koji je sam bio opsjednut i koji je, nakon duge i teške bitke, doživio potpuno o...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you