Issuu on Google+

Karol Wojtyła

LJUBAV I ODGOVORNOST

Karol Wojtyła

Karol Wojtyła (Ivan Pavao II.) u ovomu djelu na temu ljudske ljubavi i spolnosti argumentirano i otvoreno progovara o spolnomu nagonu, metafizici ljubavi, užitku, čistoći, stidu, požudi, suzdržljivosti, braku i drugim pitanjima vezanim uz spolnu dimenziju osobnosti. Uvjeren da pojedinačne znanosti mogu pružiti vrijedne informacije o nekim vidovima odnosa među spolovima, ali da se potpuno razumijevanje ljubavi može postići jedino proučavanjem ljudske osobe u njezinoj cjelovitosti, Wojtyła svoja promišljanja temelji na kršćanskoj antropologiji i personalističkoj etici, kao i na fiziološkim i psihološkim spoznajama. Zahvaljujući takvu cjelovitu pristupu on u ovoj knjizi daje sveobuhvatan pogled na ljudsku ljubav, uzimajući pritom u obzir i neposredna iskustva mnogih ljudi čiji je život izbliza pratio kao dušobrižnik i prijatelj. Ova već desetljećima vrlo čitana i na mnoge jezike prevođena knjiga nesumnjivo je jedno od temeljnih autorskih djela Karola Wojtyłe te se drži osnovom za razumijevanje njegova papinskoga nauka o ljubavi i spolnosti, poznata kao teologija tijela Ivana Pavla II.

22

LJUBAV I ODGOVORNOST

!

VERBUM USKLIČNIK

ISBN 978-953-235-368-6

VERBUM 79 kn

9 789532 353686

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM USKL ČNIK

!


Karol Wojtyła LJUBAV I ODGOVORNOST


Biblioteka:

22. Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


Karol Wojtyła

LJUBAV I ODGOVORNOST

VERBUM Split, 2014.


Naslov izvornika: Miłość i odpowiedzialność, Lublin 1986., IV. izdanje. © Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2009. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: dr. sc. Vlado Vladić Stručna redaktura: dr. sc. Borislav Dadić Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Slika na naslovnoj stranici: Pietro Perugino, Udaja Blažene Djevice Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 241.513 WOJTYLA, Karol Ljubav i odgovornost / Karol Wojtyla ; <prijevod Vlado Vladić>. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Uskličnik ; 22) Prijevod djela: Milošć i odpowiedzialnošć. ISBN 978-953-235-368-6 150711031


Uvod


Postoji mišljenje da se o temi braka mogu izjašnjavati samo oni koji u njemu žive, a o temi ljubavi između žene i muškarca samo one osobe koje tu ljubav doživljavaju. Takvo shvaćanje podrazumijeva osobno i neposredno iskustvo kao osnovu za izjašnjavanje u tomu području pa stoga, dakle, duhovne osobe i osobe koje žive u celibatu ne bi imale što kazati o stvarima braka i ljubavi. No, unatoč tomu, one često govore i često pišu o tim temama. Nedostatak vlastitoga, osobnoga iskustva pritom za njih nije smetnja, budući da posjeduju vrlo bogato posredno iskustvo, koje proizlazi iz njihova dušobrižničkoga rada. U dušobrižničkomu radu oni se, naime, često, u različitim trenutcima i situacijama susreću upravo s takvom vrstom problema; iz toga nastaje druga vrsta iskustva koje je, nesumnjivo, u većoj mjeri posredovano i »strano«, ali koje je, istodobno, kudikamo obuhvatnije. Upravo mnoštvo činjenica iz toga područja to više pobuđuje na opću refleksiju i na traganje za sintezom. Na taj je način nastala i ova knjiga. Ona nije izlaganje doktrine, ona je ponajprije plod neposustala sučeljavanja doktrine sa životom (što je upravo temelj dušobrižničkoga rada). U području spolnoga morala doktrina – nauk Crkve – temelji se na Evanđelju, na evanđeoskim iskazima o toj temi koji su, doduše, sažeti, no istodobno dostatni. Netko bi se mogao začuditi da se oslanjanjem o tako malobrojne rečenice može izgraditi tako dovršen sustav. No, one najočitije pogađaju u same neuralgične točke problema, u vezne točke koje odlučuju o sveukupnim moralnim norma-

7


KAROL WOJTYŁA

ma i načelima. Dostatno je imati na raspolaganju sljedećih nekoliko tekstova: Mt 5,27.28; Mt 19,1–13; Mk 10,1–12; Lk 20,27–35; Iv 8,1–11; 1 Kor 7 (u cijelosti); Ef 5,22–33, da bi se postigao jasan uvid u temu. U ovoj knjizi (koja nipošto nije egzegetska studija) vezujemo se na tih nekoliko najvažnijih rečenica. Ako je pak samo sastavljanje norma katoličke etike jednostavno, kada je u pitanju moralnost »spolnosti«, onda se, ipak, na svakomu koraku javlja potreba njihova obrazlaganja. Jer te norme u mnogim slučajevima nailaze na protivljenje, možda više u praksi negoli u teoriji, ali dušobrižnik, koji se prije svega susreće s praksom, mora tragati za takvim obrazlaganjima. Njegova je zadaća, naime, ne samo zapovijedati i zabranjivati, nego i obrazlagati, tumačiti, objašnjavati. U načelu, ova je knjiga rođena iz potrebe za stvaranjem norma katoličke spolne etike koje bi u najvećoj mogućoj mjeri bile konačne, koje bi apelirale na elementarne i neosporne moralne istine i na temeljne vrijednosti i dobra. Takvo dobro je osoba, a moralna istina koja je najtješnje povezana upravo sa svijetom osoba sadržana je u »zapovijedi ljubavi« – jer ljubav je dobro vlastito svijetu osoba. Stoga je shvaćanje spolne moralnosti najtemeljitije onda kada se zbiva po načelu »ljubavi i odgovornosti«: otuda i naslov knjizi. Takvo shvaćanje zahtijeva niz analiza. Ova knjiga je, uza sve svoje sintetičko usmjerenje, snažno analitička. Predmetom analize je, dakle, najprije osoba u relaciji prema spolnomu nagonu, potom ljubav kakva se na njegovu tlu rađa između žene i muškarca, a onda redom krjepost čistoće kao neizbježan sučimbenik te ljubavi i, naposljetku, problem braka i poziva. Svi su ti problemi predmetom analize, a ne opisa – jer riječ je upravo o iznošenju na vidjelo obrazloženja kojima razlog svojega postojanja duguju pravila i norme katoličke »spolne« etike. Knjiga je u cijelosti filozofskoga karaktera – jer etika jest (a jedino i može biti) dio filozofije.

8


LJUBAV I ODGOVORNOST

Posjeduje li ona praktično značenje? Je li »životna«? U svojim nakanama u najvećoj mjeri ona to jest, premda nigdje ne nastoji dati gotove recepte ili propise za postupanje u svakoj prigodi. Nije kazuistička, nastoji više oko stvaranja cjelovite vizije problema negoli oko potanjih rješenja – jer ona su na neki način smještena u toj viziji. Naslov knjige to najbolje izražava: kada je riječ o odnosima koji se događaju među osobama različitoga spola, kada govorimo o »spolnoj etici«, tada mislimo upravo na »ljubav i odgovornost«. Pojam ljubavi ovdje je glavni pojam, njemu posvećujemo najviše analiza – na neki način sve analize koje se nalaze u ovoj knjizi. Naime, postoji problem, osobito na tlu kršćanske etike rođene iz Evanđelja, koji se može odrediti kao »uvođenje ljubavi u ljubav«. Riječ »ljubav« u prvomu slučaju označava ono što je sadržaj najveće zapovijedi dok u drugomu slučaju znači sve ono što se oblikuje između žene i muškarca na podlozi spolnoga nagona. Idući u suprotnome smjeru, moglo bi se kazati da postoji problem svođenja te druge ljubavi na prvu, odnosno onu o kojoj govori Evanđelje. Problem ostaje otvoren. Priručnici za etiku i moralno bogoslovlje shvaćaju te dvije ljubavi ponešto odvojeno: o prvoj govore u traktatu o bogoslovnim krjepostima, među kojima je ljubav najveća krjepost; o drugoj, međutim, govore ponajprije u okviru traktata o kardinalnoj krjeposti suzdržljivosti, s kojom se povezuje spolna čistoća. U ljudskoj svijesti stoga može nastati stanoviti hiatus, nekakav osjećaj nesvedivosti druge ljubavi na prvu, te u svakomu slučaju odsutnost svijesti o putovima kojima se to može ostvariti. Istodobno, pak, promatranje života (a osobito dušobrižničko iskustvo) svjedoči o golemoj potrebi da se upoznaju ti putovi. Čini se da moralni nauk Evanđelja stvara izrazitu inspiraciju u tomu smislu. Evanđelje čitaju i vjernici i oni koji ne vjeruju. Prvi u zapovijedi ljubavi otkrivaju glavnu poveznicu natprirodnoga poretka, no i prvi i drugi kadri su

9


KAROL WOJTYŁA

u njoj otkriti afirmaciju velikoga ljudskog dobra koje može i treba postati dioništvo osoba. U ovoj knjizi radije stavljamo naglasak na to drugo. Često se drži da je problematika »spolnosti« eo ipso iznad svega problematika »tijela«. Odatle tendencija da se glas na tomu području dadne isključivo fiziologiji i medicini dok se psihologija stavlja u drugi plan. Drži se, također, da će te znanosti same iz sebe iznjedriti etičke norme. Ova knjiga problem spolnosti shvaća na posve drukčiji način. Spolna je etika domena osobe. Ništa se u njoj ne može shvatiti ako nije prisutno razumijevanje osobe, njezina bića, djelovanja i opunomoćenja. Osobni je poredak jedina ravan vlastita za sva razmatranja u području spolne etike. Fiziologija ili medicina mogu samo upotpuniti ta razmatranja. Same od sebe one ne stvaraju potpunu podlogu za razumijevanje ljubavi i odgovornosti, a upravo je o tome riječ u uzajamnu odnosu osoba različitoga spola. Stoga sveukupnost razmatranja, koja će biti sadržana u ovoj knjizi, posjeduje personalistički karakter. Fiziologijske i medicinske potankosti naći će svoje mjesto u bilješkama.* Ovom prigodom zahvaljujem osobama koje su mi olakšale sastavljanje tih potankosti, kao i upotpunjavanje i pregled određenih bibliografskih podataka.

* Autor ih je uveo – unatoč tome nagovještaju – u glavni tekst služeći se zagradama. Osim toga, »neke zamjedbe na temu odnosa seksologije i etike« u nacrtu su donesene u petome poglavlju ovoga izdanja kao »upotpunjujući pogled«.

10


P R V O

P O G L A V L J E

Osoba i nagon


LJUBAV I ODGOVORNOST

ANALIZA RIJEČI »UŽIVATI«

1. Osoba kao subjekt i objekt djelovanja Svijet u kojemu živimo sastoji se od mnoštva objekata. Izraz »objekt« označava u tomu slučaju manje-više isto ono što i »biće«. Nije to pravo značenje toga izraza: »objekt« zapravo označava ono što se nalazi u odnosu prema nekomu »subjektu«. Subjekt je također biće, koje na neki način postoji i djeluje. Može se, dakle, kazati da se svijet u kojemu živimo sastoji od mnoštva subjekata. O subjektima bi čak trebalo govoriti prije negoli o objektima. Ako je ovdje taj poredak izokrenut, onda je to u svrhu da se već od prvih riječi u ovoj knjizi naglasak stavi na objektivizam, a zajedno s njime i na realizam. Jer kada počinjemo od subjekta, a osobito od onoga subjekta koji je čovjek, tada se lako sa svim ostalim što se nalazi izvan subjekta, dakle s cijelim svijetom objekata, postupa na način subjekta, tj. subjektivno, odnosno utoliko ukoliko taj svijet dolazi do svijesti subjekta, u njoj živi i u nju se usađuje. Treba, dakle, od početka biti načisto s time da je svaki subjekt istodobno i objektivno biće, da je objektivno nešto ili netko.1 Čovjek je objektivno »netko« i po tomu se izdvaja među ostalim bićima vidljivoga svijeta, koja su u objektivnomu smislu uvijek samo »nešto«. To jednostavno, elementarno razlučivanje skriva u sebi duboku provaliju koja dijeli svijet osoba od svijeta stvari. Objektivni svijet u koji spadamo sastoji se od osoba i stvari. Kao stvar navikli smo držati ono što je ne samo lišeno razuma, nego je, povrh toga, lišeno i života; stvar je zapravo mr-

13


KAROL WOJTYŁA

tav predmet. Kolebamo se životinju, pa čak i biljku nazvati stvari. Pa ipak, nitko s uvjerenjem ne govori o životinji kao osobi. Govori se, međutim, o životinjama kao individuama, pri čemu se životinja drži jednostavno za jedinku određene životinjske vrste. I takvo nam je određenje dostatno. Nije, međutim, dostatno izražavati se o čovjeku kao individui vrste nazvane Homo sapiens. Izraz »osoba« skovan je u svrhu isticanja da se čovjek ne može bez ostatka svesti na ono što je sadržano u pojmu »jedinka vrste«, nego u sebi ima nešto više, nekakvu osobitu puninu i savršenost postojanja, za čije se isticanje nužno mora rabiti riječ »osoba«. Najbliži i najvlastitiji razlog za to sastoji se u činjenici da čovjek posjeduje razum, da je razumno biće, što se ne može tvrditi ni o jednomu drugom biću vidljivoga svijeta jer ni kod jednoga ne susrećemo tragove pojmovnoga mišljenja. Odatle je također pošla poznata Boetijeva definicija da je osoba isto što i jedinka razumske naravi (individua substantia rationalis naturae). To je ono čime se »osoba« ističe u cijelomu svijetu objektivnih bića, to odlučuje o njezinoj posebnosti. Činjenica da je osoba jedinka razumske naravi – odnosno jedinka u čiju narav spada razum – razumijeva i da je ona istodobno jedino biće vlastite vrste među bićima cijeloga svijeta koje je subjekt, posve različit od subjekata kakvi su životinje – bića koja su pod vidikom svojega tjelesnog ustroja razmjerno najsličnija čovjeku – osobito neke od njih. Izražavajući se donekle slikovito, treba kazati da se osoba kao subjekt razlikuje čak i od najsavršenijih životinja svojom nutrinom te samosvojnim životom koji se u njoj koncentrira, dakle nutarnjim životom. Kod životinja se o njemu ne može govoriti, ma koliko se unutar njihova organizma događali slični bio-fiziološki procesi kao i kod čovjeka, koji su povezani s ustrojem – manje ili više sličnim čovjekovu. Na podlozi toga ustroja razvija se u njima – opet manje ili više – bogat osjetilni život čije funkcije daleko prekoračuju

14


LJUBAV I ODGOVORNOST

elementarni, vegetativni život biljaka, a katkada podsjećaju, prerastajući u iluziju, na tipične funkcije ljudskoga života: spoznaju i žudnju ili, rabeći nešto širi naziv za tu drugu funkciju, težnju. Spoznaja i žudnja kod čovjeka poprimaju duhovni karakter i stoga utječu na uobličenje istinskoga nutarnjeg života, što kod životinja nije slučaj. Nutarnji je život duhovni život. On se koncentrira oko istine i dobra. U njega spada cijelo mnoštvo problema od kojih su dva, čini se, središnja: »Što je posljednji uzrok svega?« te »Kako biti dobar i doći u posjed punine dobra?« Prvi od tih središnjih problema čovjekova nutarnjega života angažira u većoj mjeri spoznaju, drugi pak žudnju ili, radije, težnju. Obje su te funkcije, uostalom, nešto više od samih funkcija, one su prije naravne orijentacije cijeloga čovjeka-bića. Znakovito je da – upravo posredstvom svoje nutrine i svojega nutarnjeg života – čovjek ne samo da postaje osobom, nego istodobno kroza nj u najvećoj mjeri prodire u objektivni svijet, u »izvanjski« svijet, i nalazi se u njemu na sebi vlastit i znakovit način. Osoba je takvo objektivno biće koje kao određeni subjekt uspostavlja najtješnji doticaj s cijelim (izvanjskim) svijetom, a korjenito je u nj uglavljen upravo preko svoje nutrine i nutarnjega života. Treba dodati da osoba na taj način uspostavlja doticaj ne samo s vidljivim svijetom, nego i s nevidljivim, prije svega s Bogom. I to je još jedan simptom posebnosti osobe u vidljivomu svijetu. Doticaj osobe s objektivnim svijetom, sa stvarnošću, nije samo »prirodan«, fizički, kako je to slučaj kod svih drugih prirodnih tvorevina, ni samo osjetilan, kao kod životinja. Ljudska osoba kao izrazito određeni subjekt uspostavlja doticaj s ostalim bićima upravo preko svoje nutrine, a sav fizički doticaj, koji joj također pripada (jer posjeduje tijelo te, u određenomu smislu, »jest tijelo«), kao i osjetilni doticaj, slično kao kod životinja, ne predstavljaju za nju karakteristične putove povezanosti sa svijetom. Povezanost ljudske

15


KAROL WOJTYŁA

osobe sa svijetom otpočinje doduše na fizičkoj i osjetilnoj podlozi, ali se na način vlastit čovjeku oblikuje tek u sferi nutarnjega života. Ovdje se također ocrtava trenutak znakovit za osobu: čovjek ne samo da preuzima sadržaje koji dopiru do njega iz izvanjskoga svijeta i na njih reagira na spontan ili čak posve mehanički način, nego se u svojemu svekoliku odnosu prema tomu svijetu, prema stvarnosti, trudi istaknuti sebe, svoje »ja«: mora tako postupati jer to zahtijeva narav njegova bića. Čovjek u temelju posjeduje drukčiju narav nego životinje. U njoj je sadržana moć samoodređenja zasnovana na refleksiji koja se očituje u tome što čovjek u djelovanju bira ono što želi učiniti.2 Ta se moć naziva slobodnom voljom. Zahvaljujući tomu što čovjek – osoba – posjeduje slobodnu volju, on je i gospodar sama sebe, o čemu govori latinska izreka da je osoba sui iuris. U tijesnoj je povezanosti s tom karakterističnom crtom osobe i druga za nju znakovita vlastitost. Filozofi su to izražavali latinskom tvrdnjom da je osoba alteri incommunicabilis – nepriopćiva, neotuđiva (nedodirljiva). Pritom nije riječ o tome da se istakne kako je osoba uvijek određeno, jedinstveno i neponovljivo biće, jer to se može tvrditi i o svakomu drugom biću: o životinji, biljci ili kamenu. Ta nepriopćivost i neotuđivost (nedodirljivost) osobe najtješnje je povezana s njezinom nutrinom, sa samoodređenjem i slobodnom voljom. Nitko drugi ne može za mene htjeti. Nitko ne može postaviti svoj čin volje namjesto moga. Događa se da netko s vremena na vrijeme žarko želi da ja hoću ono što on hoće. Tada se najbolje ističe ta neprekoračiva granica između njega i mene, granica o kojoj odlučuje upravo slobodna volja. Ja mogu ne htjeti ono što on hoće da ja hoću – i upravo u tome sam incommunicabilis. Jesam i trebam biti samostalan u onome što činim. Na toj se pretpostavci temelji sveukupan zajednički život ljudi; na nju se svodi istina o odgoju i o kulturi.

16


LJUBAV I ODGOVORNOST

Čovjek doista nije samo subjekt djelovanja, nego katkada postaje i njegovim objektom. Pri svakomu se koraku događaju takvi čini koji za svoj objekt imaju drugoga čovjeka. U okvirima teme ove knjige, a to je spolna moralnost, bit će neprestance riječi upravo o takvim činima. U druženju osoba različitoga spola, a osobito u zajedničkomu spolnom životu, žena je neprestance objektom određena djelovanja muškarca, a muškarac je objektom djelovanja žene. Stoga je na početku trebalo barem ukratko posvijestiti činjenicu tko je onaj tko djeluje, tj. subjekt djelovanja, a tko onaj prema kojemu je djelovanje usmjereno, tj. objekt djelovanja. Poznato je već da su – kako subjekt, tako i objekt djelovanja – osobe. Treba sada dobro razmotriti načela po kojima se mora ravnati djelovanje čovjeka kada je njegovim objektom druga ljudska osoba.3

2. Prvo značenje riječi »uživati« Upravo je u tu svrhu potrebno temeljito analizirati riječ »uživati«. Ona označava određeni objektivni oblik djelovanja. Uživati je isto što i poslužiti se određenim predmetom djelovanja kao sredstvom za postizanje svrhe prema kojoj teži subjekt koji djeluje. Svrha je djelovanja uvijek ono u odnosu na koje djelujemo. Svrha također sugerira postojanje sredstava (sredstvima nazivamo one predmete na koje se usredotočuje naše djelovanje s obzirom na svrhu koju namjeravamo postići). Sredstvo je, dakle, po naravi stvari podređeno svrsi; a istodobno je u određenu stupnju i podređeno onomu tko djeluje. Ne može ni biti drukčije budući da se onaj tko djeluje služi sredstvom za svoju svrhu; sam izraz sugerira podređen i nekako »službujući« odnos sredstva u odnosu na subjekt koji djeluje: sredstvo služi svrsi i subjektu.

17


KAROL WOJTYŁA

Čini se, dakle, nesumnjivim da raznovrsne stvari, bića koja su samo individue, odnosno jedinke svoje vrste, mogu i trebaju biti u takvu, podređenu odnosu prema čovjeku-osobi. Čovjek se u svojoj raznovrsnoj djelatnosti služi cijelim stvorenim svijetom, iskorištava njegove zalihe za one svrhe koje sam sebi postavlja, jer ih samo on razumije. Ta vrsta odnošenja čovjeka prema mrtvoj prirodi, čija bogatstva tako puno znače za gospodarski život, ili prema živoj prirodi, čiju energiju i vrijednosti čovjek prisvaja sebi, u načelu ne budi nikakvu sumnju. Od razumnoga se bića zahtijeva jedino da ne uništava i ne rasipa naravna dobra te da ih koristi u onoj mjeri koja njemu samomu ne će otežati osobni razvoj, a ljudskim će društvima osigurati pravedno i suglasno supostojanje. Osobito kada je riječ o odnosu prema životinjama, bićima koja su obdarena osjetilnošću, koja su osjetljiva na bol, od čovjeka se traži da raspolaganje njima nikada ne bude povezano s fizičkom patnjom ili mučenjem.4 Sva su ta načela jednostavna i svakomu normalnu čovjeku lako razumljiva. Problem počinje onda kada je riječ o odnošenju prema drugomu čovjeku, prema drugoj ljudskoj osobi. Je li dopušteno postupati s osobom kao sa sredstvom za svrhu i koristiti je na taj način? Problem postavljan u tomu pitanju vrlo je široka dosega i rasprostire se na mnoga područja ljudskoga života i suživota. Uzmimo na primjer slučajeve kakvi su organizacija rada u nekoj tvornici ili odnos zapovjednika prema vojniku u vojsci ili makar odnos roditelja prema djetetu u obitelji. Ne služi li se poslodavac djelatnikom, dakle ljudskom osobom, kako bi postigao one svrhe koje je sam izabrao? Ne služi li se zapovjednik podčinjenim vojnicima radi provođenja određenih vojnih svrha koje su katkada samo njemu poznate? Ne postupaju li roditelji s djecom, donekle, kao sa sredstvima za svrhu u odgajanju, koji jedino oni razumiju, dok djeca sama ne razumiju tu svrhu niti prema njoj svjesno teže? Pa ipak, i

18


LJUBAV I ODGOVORNOST

djelatnik i vojnik odrasli su ljudi i punovrijedne osobe, a ni djetetu – čak još nerođenu – ne može se zanijekati osobnost u najobjektivnijemu ontološkom značenju, premda je istina da mnoge oznake koje su presudne za osobnost u psihološkomu i etičkom značenju dijete treba tek postupno steći. Isti se problem pojavljuje kada se udubimo u analizu sveukupnoga uzajamnoga odnosa između žene i muškarca, koji je potka svih razmatranja u području spolne etike.5 Taj ćemo problem otkrivati u različitim slojevima naše analize. Ne predstavlja li žena za muškarca, u zajedničkomu spolnom životu, neku vrstu sredstva koje služi postizanju njegovih raznovrsnih svrha, upravo onih čije ostvarenje on traži u zajedničkomu spolnom životu? Nije li, slično tome, muškarac za ženu sredstvo koje joj služi za postizanje njezinih vlastitih svrha? Prestanimo, za sada, s postavljanjem pitanja u kojima je sadržan vrlo bitan etički problem, i to ne ponajprije psihološki, koliko upravo etički.6 Jer osoba za drugu osobu ne bi trebala biti samo sredstvo za svrhu.7 To je isključeno s obzirom na samu narav osobe, s obzirom na to što svaka osoba jest. U njezinoj nutrini mi otkrivamo njezin dvostruki karakter, kao subjekta koji misli i koji je sposoban za samoodređenje. Prema tome, svaka je osoba po svojoj naravi sposobna da sama određuje svoje svrhe. Kada netko drugi s njom postupa isključivo kao sa sredstvom za svrhu, tada je izvršeno nasilje nad osobom u onome što spada na njezinu bit, a istodobno predstavlja njezinu naravnu opunomoćenost. Jasna je stvar da od osobe treba zahtijevati da te svrhe budu istinski dobre jer je težnja prema zlim svrhama protivna razumskoj naravi osobe.8 Time se tumači i smisao odgoja, kako odgajanja djece, tako i općenito uzajamna odgajanja ljudi; riječ je o traganju za istinskim svrhama, odnosno istinskim dobrima kao svrhama djelovanja, kao i o pronalaženju i pokazivanju putova za njihovo ostvarenje.

19


KAROL WOJTYŁA

U toj odgojnoj djelatnosti, međutim, osobito kada je riječ o odgoju male djece, nikada nije dopušteno postupati s osobom kao sa sredstvom za svrhu. To načelo ima najopćenitiji doseg; nitko se ne može služiti osobom kao sredstvom za svrhu: nijedan čovjek, čak ni Bog-Stvoritelj.9 Upravo od strane Boga to je posve isključeno jer On je, samim time što je osobi dao razumsku i slobodnu narav, odlučio da će ona sama sebi određivati svrhe djelovanja, a ne služiti kao oruđe tuđim svrhama. Ako, dakle, Bog namjerava čovjeka usmjeriti prema nekim svrhama, onda mu prije svega daje te svrhe spoznati tako da ih čovjek može učiniti svojima te samostalno prema njima težiti. U tome se, među ostalim, sastoji najdublja logika objave: Bog daje čovjeku da spozna nadnaravnu svrhu, ali odluka o težnji prema toj svrsi, njezin izbor, prepuštena je čovjekovoj slobodi. Iz istoga razloga Bog ne spašava čovjeka protiv njegove volje. Ta elementarna istina – da osoba ne može biti sredstvo djelovanja, za razliku od svih ostalih predmeta djelovanja koji nisu osobe – pokazatelj je naravnoga moralnog poretka. Zahvaljujući njoj, taj poredak poprima personalističke vlastitosti: poredak naravi, u okviru koje se nalaze i osobna bića, mora posjedovati takve vlastitosti. Možda ne će biti suvišno ako se na ovome mjestu doda kako je koncem XVIII. st. Immanuel Kant formulirao to elementarno načelo moralnoga poretka u sljedećemu imperativu: »Postupaj tako da osoba nikada ne bude sredstvo tvojega djelovanja nego uvijek svrha.« U svjetlu prethodnih izvoda to načelo ne bi trebalo biti formulirano onako kako je u Kanta, nego prije na sljedeći način: »Koliko god je puta u tvojemu postupanju osoba predmetom tvojega djelovanja, uvijek se sjeti da s njom ne možeš postupati samo kao sa sredstvom za svrhu, kao s oruđem, nego računaj s time da ona sama ima ili bi trebala imati svoju svrhu.« To se načelo, tako formulirano, nalazi u korijenima svekolike ispravno pojmljene slobode čovjeka, a osobito slobode savjesti.10

20


LJUBAV I ODGOVORNOST

3. Ljubav kao protivnost »uživanju« Cjelokupno prethodno razmatranje na temu prvoga značenja riječi »uživati« dalo je samo negativno rješenje problema ispravna odnosa prema osobi; ne može ona biti ni isključivo ni prije svega predmetom uživanja stoga što se uloga slijepoga oruđa ili sredstva za svrhu koju namjerava postići neki drugi subjekt protivi njezinoj naravi. Kada, nadalje, tragamo za pozitivnim rješenjem toga problema, tada se – ali nekako samo na prvi pogled – ljubav ocrtava kao jedina izrazita protivnost korištenju osobe u ulozi sredstva za svrhu ili oruđa vlastita djelovanja. Jer poznato je da se može težiti prema tome da druga osoba hoće isto ono dobro koje hoću i ja. Jasno je kako tu moju svrhu ona mora upoznati i priznati kao dobro, mora ga učiniti svojom svrhom. Tada se između mene i te osobe rađa osobita povezanost: povezanost zajedničkoga dobra i zajedničke svrhe koja nas veže. Ta osobita veza ne ograničava se samo na to da zajedno težimo prema zajedničkomu dobru, nego ujedinjuje »iznutra« osobe koje djeluju: na taj način ona čini bitnu jezgru svake ljubavi. U svakomu slučaju, nijedna ljubav među osobama ne može se ni zamisliti bez određenoga zajedničkog dobra koje ih povezuje.11 Upravo to dobro istodobno je i svrha koju obje izabiru. Kada različite osobe svjesno i zajedno izabiru svrhu, onda su one na istoj ravni te je time isključeno da će jedna od njih sebi podređivati drugu. Obje su, međutim (premda je moguće da i više od dviju osoba bude povezano zajedničkom svrhom) nekako ravnomjerno i istovrsno podređene onomu dobru koje predstavlja zajedničku svrhu. Kada promatramo čovjeka, zamjećujemo kod njega elementarnu potrebu za dobrom, naravni poriv i težnju prema njemu; no to još uvijek ne svjedoči o njegovoj sposobnosti da ljubi. Kod životinja zamjećujemo očitovanja instinkta koja idu u analognomu smjeru. Ali sam instinkt još ne odlučuje o sposobnosti ljubljenja. U

21


Section 0

SADRŽAJ

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Prvo poglavlje: OSOBA I NAGON. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 ANALIZA RIJEČI »UŽIVATI« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Osoba kao subjekt i objekt djelovanja . . . . . . . . . . . 2. Prvo značenje riječi »uživati« . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Ljubav kao protivnost »uživanja« . . . . . . . . . . . . . . 4. Drugo značenje riječi »uživati«. . . . . . . . . . . . . . . . . 5. Kritika utilitarizma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6. Zapovijed ljubavi i personalistička norma . . . . . . .

13 13 17 21 24 28 33

INTERPRETACIJA SPOLNOGA NAGONA . . . . . . . . . . 7. Instinkt ili nagon? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8. Spolni nagon kao vlastitost jedinke . . . . . . . . . . . . . 9. Spolni nagon i postojanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10. Religijska interpretacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11. Rigoristička interpretacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12. »Libidistička« interpretacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13. Završne zamjedbe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

39 39 41 45 48 52 56 61

Drugo poglavlje: OSOBA I LJUBAV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 METAFIZIČKA ANALIZA LJUBAVI . . . . . . . . . . . . . . . . 67 1. Riječ »ljubav«. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 2. Ljubav kao »naklonost«. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68

333


3. Ljubav kao »požuda«. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Ljubav kao »dobrohotnost« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. Problem uzajamnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6. Od simpatije do prijateljstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7. Zaručnička ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

75 77 79 84 91

PSIHOLOŠKA ANALIZA LJUBAVI . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 8. Dojam i ganuće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 9. Analiza osjetilnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 10. Osjećajnost i osjećajna ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . 106 11. Problem integracije ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 ETIČKA ANALIZA LJUBAVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12. Doživljaj i krjepost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13. Afirmacija vrijednosti osobe . . . . . . . . . . . . . . . . . 14. Pripadnost osobe osobi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15. Izbor i odgovornost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16. Zauzetost slobode. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17. Problem odgoja ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

116 116 118 122 127 133 137

Treće poglavlje: OSOBA I ČISTOĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 REHABILITACIJA ČISTOĆE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Čistoća i ressentiment . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Požudnost tijela. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Subjektivizam i egoizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Struktura grijeha. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. Puni smisao čistoće. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

141 141 145 152 158 167

METAFIZIKA STIDA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6. Fenomen spolnoga stida i njegova interpretacija . . 7. Zakon apsorpcije stida kroz ljubav . . . . . . . . . . . . 8. Problem bestidnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

174 174 182 188

334


PROBLEMATIKA SUZDRŽLJIVOSTI . . . . . . . . . . . . . . . 196 9. Svladavanje i objektivizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196 10. Nježnost i osjetilnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203 Četvrto poglavlje: PRAVEDNOST PREMA STVORITELJU . . . . . . . . . . . 213 BRAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Monogamija i nerazrješivost. . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Vrijednost institucije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Plodnost i roditeljstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Periodična suzdržljivost. Metoda i interpretacija . .

215 215 220 230 243

POZIV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. Pojam »pravednost prema Stvoritelju« . . . . . . . . . 6. Djevičanstvo i nevinost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7. Problem poziva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8. Očinstvo i materinstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

252 252 256 263 267

Peto poglavlje: SEKSOLOGIJA I ETIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Uvodne zamjedbe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Spolnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Spolni nagon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Problem braka i zajedničkoga života. . . . . . . . . . . 5. Problem svjesnoga materinstva . . . . . . . . . . . . . . . 6. Spolna psihopatologija i etika. . . . . . . . . . . . . . . . .

271 273 275 276 278 287 294

Popratna riječ poljskih priređivača (i bilješke) . . . . . . . . 299 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 304 Objašnjenje nekih filozofskih pojmova . . . . . . . . . . . . . . 329

335


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u travnju 2014.


Karol Wojtyła

LJUBAV I ODGOVORNOST

Karol Wojtyła

Karol Wojtyła (Ivan Pavao II.) u ovomu djelu na temu ljudske ljubavi i spolnosti argumentirano i otvoreno progovara o spolnomu nagonu, metafizici ljubavi, užitku, čistoći, stidu, požudi, suzdržljivosti, braku i drugim pitanjima vezanim uz spolnu dimenziju osobnosti. Uvjeren da pojedinačne znanosti mogu pružiti vrijedne informacije o nekim vidovima odnosa među spolovima, ali da se potpuno razumijevanje ljubavi može postići jedino proučavanjem ljudske osobe u njezinoj cjelovitosti, Wojtyła svoja promišljanja temelji na kršćanskoj antropologiji i personalističkoj etici, kao i na fiziološkim i psihološkim spoznajama. Zahvaljujući takvu cjelovitu pristupu on u ovoj knjizi daje sveobuhvatan pogled na ljudsku ljubav, uzimajući pritom u obzir i neposredna iskustva mnogih ljudi čiji je život izbliza pratio kao dušobrižnik i prijatelj. Ova već desetljećima vrlo čitana i na mnoge jezike prevođena knjiga nesumnjivo je jedno od temeljnih autorskih djela Karola Wojtyłe te se drži osnovom za razumijevanje njegova papinskoga nauka o ljubavi i spolnosti, poznata kao teologija tijela Ivana Pavla II.

22

LJUBAV I ODGOVORNOST

!

VERBUM USKLIČNIK

ISBN 978-953-235-368-6

VERBUM 79 kn

9 789532 353686

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM USKL ČNIK

!


Ljubav i odgovornost - džepni uvez