Issuu on Google+

“Prava mjera intelektualnoga i praktičnoga, bez sterilnosti i teologiziranja... Knjiga iz koje zrači mudrost!” Catholic.com

Cijena: 110 kn

ISBN 978-953-235-198-9

www.verbum.hr

Kršćanstvo nije iluzija

...................................................................

“Kršćanska knjiga stoljeća!” Christianity Today

C. S. Lewis

Najpopularniji i najomiljeniji uvod u kršćansku vjeru ikada napisan svakako je knjiga Mere Christianity, koju sada imate priliku čitati u Verbumovu hrvatskome izdanju naslovljenu Kršćanstvo nije iluzija. Ovo djelo, koje već desetljećima ne silazi s top ljestvica čitanosti i koje je do sada prodano u milijunima primjeraka diljem svijeta, najpoznatiji je uradak obraćenika C. S. Lewisa, jednoga od vodećih kršćanskih pisaca i mislilaca našega doba, koji je našoj publici poznat po knjigama Pisma starijega đavla mlađem i Kronike iz Narnije. U ovoj briljantnoj knjizi Lewis jednostavno “objašnjava i brani vjerovanje koje je zajedničko gotovo svim kršćanima svih vremena”. Nadilazeći tako granice koje dijele razne kršćanske denominacije, C. S. Lewis nalazi zajednički temelj na kojemu svi koji imaju kršćansku vjeru mogu zajedno stajati, dokazujući da “u središtu svake zajednice postoji nešto ili Netko tko unatoč svim razlikama u vjerovanju i temperamentu, unatoč sjećanju na uzajamne progone, govori istim glasom”. Stoga je ovo knjiga o onome što je bitno i zajedničko svim kršćanima.

C. S. Lewis

Kršćanstvo nije iluzija

Vodič kroz osnove vjere

VERBUM


C. S. Lewis KRŠĆANSTVO NIJE ILUZIJA


Biblioteka:

Posebna izdanja

48.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


C. S. Lewis

KRŠĆANSTVO NIJE ILUZIJA Vodič kroz osnove vjere

VERBUM Split, 2009.


Naslov izvornika: C. S. Lewis, MERE CHRISTIANITY Copyright © C. S. Lewis Pte Ltd 1942, 1943, 1944 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2009. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mladen Jovanović Redaktura prijevoda: Ljiljana Jurinović, prof. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 261.6 LEWIS, Clive Staples Kršćanstvo nije iluzija : vodič kroz osnove vjere / C. S. Lewis ; <prijevod Mladen Jovanović>. - Split : Verbum, 2009. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 48) Prijevod djela: Mere christianity. ISBN 978-953-235-198-9 I. Kršćanstvo -- Studija 130427003


PREDGOVOR

PREDGOVOR

Sadržaj je ove knjige bio prvo objavljen na radiju, a potom je tiskan u tri zasebne cjeline pod naslovom: Radijski govori (1942.), Kršćansko ponašanje (1943.) i S onu stranu osobnosti (1944.). U tiskanu sam izdanju dodao nešto onome što sam govorio preko radija, no tekst je uglavnom ostao isti. Po mojemu mišljenju, “govor” na radiju trebao bi biti u što većoj mjeri nalik pravomu govoru, nikako pak ne bi smio biti glasno čitan esej. Stoga sam se u svojim govorima služio svim kraticama i kolokvijalizmima koje u govoru redovito koristim. U tiskanoj verziji napravio sam isto. Gdje god sam u govorima naglasio riječ koja mi se činila važnom, u tiskanomu je izdanju ta riječ tiskana kurzivom. Sada mi se čini da je to bilo pogrješno – neuspio hibrid između govornoga umijeća i umijeća pisanja. Govornik treba u svrhu naglašavanja koristiti varijacije u govoru zato što se taj medij po svojoj naravi tome ne protivi. Pisac, međutim, ne bi trebao za to koristiti kurziv, nego mora imati poseban način isticanja ključnih riječi i njega koristiti. U ovomu sam izdanju proširio kratice, a većinu kurziva zamijenio preinakom rečenica. Nadam se da time nisam naškodio “popularnu” i “neusiljenu” tonu koji sam kanio sačuvati od početka do kraja. Mjestimice sam također nešto dodao i izostavio i to ondje gdje mi se činilo da temu razumijem bolje nego prije deset godina ili ondje gdje su čitatelji izvornoga sadržaja pogrješno shvatili tekst. Trebalo bi ovdje upozoriti čitatelja da mu ja ne nudim pomoć u odabiranju bilo koje kršćanske “denominacije”. Od mene ne ćete saznati trebate li postati angli-

5


KRŠĆANSTVO NIJE ILUZIJA

kanac, metodist, prezbiterijanac ili pak rimokatolik. Taj je propust posve namjeran (čak sam u ovomu nizu poredao denominacije po abecednome redu). Nema nikakve tajne oko moga crkvenog položaja. Ja sam posve običan laik koji pripada Anglikanskoj crkvi, u njoj nisam ni posebno “nisko” ni posebno “visoko”, ni bilo što drugo posebno. Međutim, u ovoj knjizi nikoga ne želim pridobiti za skupinu kojoj pripadam. Još otkako sam postao kršćanin, mislim da je najbolje, a možda i jedino što mogu učiniti za bližnje koji ne vjeruju, obraniti i objasniti ono vjerovanje koje je zajedničko gotovo svim kršćanima svih vremena. Na takav me stav upućivalo više razloga. U prvomu redu, pitanja koja razdjeljuju kršćane često uključuju pojedinosti o kojima raspravlja visoka teologija, pa čak i crkvena povijest – time bi se trebali baviti samo stručnjaci – i nitko drugi. Ja se u tim vodama ne snalazim dovoljno i prije bi pomoć trebala meni no što bih ja mogao drugima pomoći. Drugo, mislim da moramo priznati kako rasprava o takvim pojedinostima uopće nema za cilj nekoga izvan Crkve dovesti u kršćansko stado. Sve dotle dok o tome pišemo i razgovaramo, prije ćemo ga odvratiti od ulaska u bilo koju kršćansku zajednicu negoli ga privući u svoju. O našim razmimoilaženjima ne bi nikako trebalo raspravljati, osim ako su nazočni oni koji su već povjerovali da postoji jedan Bog i da je Isus Krist njegov jedini Sin. Konačno, činilo mi se da se takvim spornim pitanjima već bavi puno više, i to talentiranijih, autora nego što ih se bavi obranom onoga što Baxter naziva “elementarno” kršćanstvo. Kako je takav pristup kod ranijih pisaca bio vrlo rijedak, osjećao sam izrazitu sklonost upravo prema njemu pa sam se zdušno prihvatio posla. Jedino su to bili moji motivi i bio bih vrlo sretan kada se iz moje šutnje o nekim prijepornim točkama ne bi izvlačili ishitreni zaključci.

6


PREDGOVOR

Primjerice, ta šutnja ne mora značiti da sam neopredijeljen. Ponekad jesam. Među kršćanima postoje i takve sporne točke na koje nemam odgovora. Ima takvih pitanja na koja možda nikada ne ću moći odgovoriti: kada bih, čak i u jednomu boljem svijetu, postavio takva pitanja, možda bih dobio odgovor kakav je tada dobio jedan čovjek: “Što se to tebe tiče? Slijedi mene.” Ima i drugih pitanja na koja sam konačno i za svagda našao odgovor, pa ipak o njima ne govorim. Nisam, naime, želio razložiti ono što bih nazvao “svojom religijom”, već objasniti “elementarno” kršćanstvo koje jest ono što jest i koje je bilo ono što je bilo davno prije nego što sam se rodio i bez obzira na to sviđa li mi se ono ili ne. Neki izvlače neopravdane zaključke iz činjenice što o Blaženoj Djevici Mariji ne govorim ništa osim što prihvaćam da je Krista rodila Djevica. Zar nije posve jasan razlog zašto tako postupam? Kada bih rekao nešto više, to bi me odmah odvuklo u krajnje prijeporna područja. Ni jedna prijeporna točka među kršćanima ne zaslužuje toliko pažnje kao ova. Rimokatoličko vjerovanje o ovome nije povezano samo s neobičnim žarom koji nalazimo kod svakoga iskrena vjernika, već (a to je posve prirodno) i s osobitom, rekao bih, viteškom čašću koja se javlja u čovjeku kada je na kocki čast njegove majke ili ljubljene dragane. Stoga je vrlo vjerojatno da ćete jednomu rimokatoliku izgledati kao nitkov i heretik ako se u tome pitanju ne slažete s njim. Nasuprot tome, suprotna protestantska vjerovanja o tome predmetu povlače sa sobom osjećaje koji se nalaze u temeljima monoteističke religije. Radikalnim se protestantima čini da je time ugrožena razlika između Stvoritelja i stvorenja (koliko god ono bilo sveto) i da se ponovno rađa politeizam. Stoga je posve razumljivo da ćete im, ukoliko se ne suglasite s njima, biti još gore od heretika – idolopoklonik ili poganin. Ako ijedna tema može upropastiti knjigu o

7


KRŠĆANSTVO NIJE ILUZIJA

“elementarnome” kršćanstvu – ako bi bilo koja tema bila beskorisna onima koji još ne vjeruju da je Djevičin sin Bog – onda je to zacijelo ova. Neobično što iz moje šutnje o nekim prijepornim točkama ne možete zaključiti držim li ih važnima ili ne. Ovo je, naime, jedna od tih prijepornih točaka. Kršćani se, između ostaloga, ne slažu oko jednoga, a to je važnost njihova neslaganja. Kada se dva kršćanina različitih denominacija počnu prepirati, ne će proći dugo i jedan će upitati drugoga je li to i to “uistinu važno” dok će drugi: “Važno? Moj Bože, pa to je od temeljne važnosti.” Ovo sam rekao kako bih razjasnio kakvu sam knjigu zapravo želio napisati; ni najmanje nisam želio sakriti ili izbjeći odgovornost za svoja vjerovanja. Ona nisu tajna, to sam već rekao. “Napisana su u molitveniku”, kazao bi moj ujak Toby. Postojala je opasnost da pod takvo zajedničko kršćanstvo nehotice podmetnem ono što je karakteristično za Anglikansku crkvu ili (još gore) za mene osobno. To sam pokušao izbjeći time što sam izvorni rukopis druge knjige poslao četvorici svećenika i zamolio ih da na nju daju kritički osvrt: anglikancu, metodistu, prezbiterijancu i rimokatoličkome svećeniku. Metodist je primijetio da nisam dovoljno pisao o vjeri dočim je rimokatolički svećenik rekao da sam otišao predaleko što nisam dao dovoljno važnosti razlici teorija u tumačenju opravdanja. Inače smo se sva petorica u drugome složili. Ostale knjige nisam dao na takav način “stručno pregledati” jer razlike koje bi se pritom javile ne bi bile razlike među denominacijama, nego među pojedincima ili filozofskim školama. Koliko mogu procijeniti, kako iz osvrta napisanih o knjizi, tako i iz brojnih pisama koja sam primio, unatoč nekim nedostatcima, knjiga je uspjela prikazati ono za-

8


PREDGOVOR

jedničko, središnje, “elementarno” kršćanstvo. Time bi mogla biti od određene koristi pri uklanjanju prigovora da će nam, uklonimo li prijeporne točke, ostati tek nejasan i beskrvan najviši zajednički čimbenik. Taj najviši zajednički čimbenik nije samo pozitivan, već i prodoran, odijeljen od svih nekršćanskih vjerovanja ponorom s kojim se ne mogu usporediti ni najgore podjele unutar kršćanstva. Ako ovom knjigom nisam izravno pomogao ponovnomu ujedinjenju Crkava, možda sam uspio razložiti zašto bismo se trebali sjediniti. Sigurno je da sam od uvjerenih članova drugih zajednica doživio vrlo malo onoga čuvenog odium theologicum. U većoj sam mjeri nailazio na neprijateljstvo od onih koji se nalaze na granici, bilo unutar Anglikanske crkve, bilo izvan nje – dakle kod onih koji zapravo ne spadaju ni u jednu zajednicu. To me tješi. U svojemu središtu, tamo gdje prebivaju njezina najvjernija djeca, upravo je ondje svaka zajednica najbliža drugim zajednicama, ako već ne po nauku , a ono u duhu. A to nam pak govori da u središtu svake zajednice postoji nešto ili Netko tko unatoč svim razlikama u vjerovanju i temperamentu, unatoč sjećanju na uzajamne progone, govori istim glasom. Toliko o mojemu izbjegavanju da govorim o nauku. U trećoj knjizi, koja govori o moralu, također sam prešutio neke pojedinosti, no ovoga puta razlog je bio drukčiji. Sve otkako sam u Prvome svjetskom ratu služio u pješadiji, ne sviđaju mi se ljudi koji u sigurnosti i udobnosti pozadine bodre one u prvim redovima. Zato ne volim puno govoriti o onim napastima kojima nisam osobno izložen. Pretpostavljam da nitko nije napastovan baš od svakoga grijeha. Slučajno nisam opsjednut kockarskim strastima, ali bez sumnje to plaćam time što nemam neki dobar poriv po kojemu su te strasti neumjerenost ili izopačenost. Stoga se ne držim mjerodavnim davati savjete o tome kakvo je kockanje dopu-

9


KRŠĆANSTVO NIJE ILUZIJA

šteno, a kakvo nije (ako uopće postoji dopušteno kockanje), jer ne tvrdim da znam čak ni to. Također nisam ništa rekao o kontroli rađanja. Ja nisam žena, nisam čak ni oženjen, a nisam ni svećenik. Jednako tako držim da, što se tiče bolova, opasnosti i troškova kojih sam osobno pošteđen, ne mogu zauzeti čvrst stav; nemam svećeničku službu koja bi me na to obvezivala. Mogli bi mi se uputiti daleko opravdaniji prigovori, a dobio sam ih zbog toga što naziv kršćanin upotrebljavam za onoga koji prihvaća opće nauke kršćanstva. Ljudi me pitaju: “Tko si ti da određuješ tko jest, a tko nije kršćanin?” Ili: “Zar ne mogu stotine ljudi koji ne vjeruju u te nauke biti daleko bolji kršćani, puno bliže Kristovu duhu od onih koji u te nauke vjeruju?” Ovakav je prigovor u određenomu smislu vrlo ispravan, vrlo dobrohotan, vrlo duhovan i vrlo osjetljiv. On je po svemu dobronamjeran, ali nije koristan. Jednostavno ne možemo, bez pogubnih posljedica, rabiti jezik onako kako bi to naši kritičari htjeli. Pokušat ću vam to objasniti na primjeru jedne druge riječi, daleko manje važne od riječi kršćanin. Riječ gentleman je izvorno značila nešto prepoznatljivo, ona je označavala čovjeka koji je posjedovao grb i nešto zemlje. Kada bi takva čovjeka nazvali “gentleman”, to nije bio nikakav kompliment, već se time ustvrdila jedna činjenica. Ako bi za nekoga rekli da nije “gentleman”, to nije bila uvrjeda, već obična informacija. Nije bilo proturječno kazati da je John lažac i gentleman, isto kao što danas nema proturječja u tvrdnji da je James budala i magistar znanosti. Tada je netko primijetio – posve ispravno, dobronamjerno, duhovno i osjetljivo – ali nekorisno: “Ah, zar kod gentlemana nije najvažnije ponašanje? Što će mu grb i zemlja ako se ne zna ponašati? Zar nije pravi gentleman samo onaj koji se ponaša onako kako bi se gentleman trebao ponašati? Zar ni-

10


PREDGOVOR

je onda Edward puno istinskiji gentleman od Johna?” Takvo je razmišljanje u osnovi bilo dobro. Naravno, bolje je biti častan, učtiv, hrabar negoli imati grb i zemlju. Međutim, to nije isto. Štoviše, to nije ono s čime će se svatko složiti. Nazvati nekoga “gentlemanom” u ovomu novom, profinjenu smislu, ne znači dati o njemu informaciju, već je to način da ga pohvalimo, a reći da čovjek nije “gentleman” znači uvrijediti ga. Kada neka riječ prestane biti opisni izraz, kada postane sredstvo kojim nekoga ocjenjujemo, tada ona više ne izražava činjenicu, već samo odnos govornika prema danomu objektu (kada netko za jelo kaže da je dobro, to znači da mu se ono sviđa). Čim je riječ gentleman lišena svoga starog, običnog, objektivnog značenja, ona znači samo da nam se čovjek kojega smo tako označili sviđa. Prema tome, danas je riječ gentleman potpuno neupotrebljiva. Već smo i prije imali dovoljno izraza koji označuju pohvalu tako da nije bilo potrebno rabiti još i taj. S druge strane, ako neki povjesničar želi taj izraz upotrijebiti u njegovu izvornomu značenju, ne može to učiniti bez dodatnoga objašnjenja jer on više ne odgovara svojoj svrsi. Kada bi ljudi počeli pridavati duhovno značenje, kada bi počeli pročišćavati ili, kako se često kaže, “produbljivati” smisao riječi kršćanin, onda bi taj izraz isto tako vrlo brzo postao neupotrebljiv. U prvomu redu, sami ga kršćani ne bismo više mogli primijeniti ni na koga. Nije na nama da prosuđujemo tko jest, a tko nije blizak Kristovu duhu u najdubljemu značenju te riječi. Ne možemo prozreti ljudsko srce, ne možemo suditi – nama je to čak i zabranjeno. Od nas bi bilo odviše drsko tvrditi tko je u ovomu pročišćenu smislu kršćanin, a tko nije. Očito da je riječ koju ne možemo primijeniti beskorisna. Što se tiče nevjernika, oni će, bez dvojbe, tu riječ koristiti u njezinu pročišćenu značenju. Kada je budu izgovarali, njome će izricati samo pohvalu. Kada nekoga budu naziva-

11


KRŠĆANSTVO NIJE ILUZIJA

li kršćaninom, to će značiti da misle kako je to dobar čovjek. Međutim, taj način upotrebe ove riječi ne će doprinijeti bogaćenju jezika budući da već postoji riječ dobar. Stoga će riječ kršćanin biti potpuno neprikladna svrsi kojoj je mogla služiti. Ne smijemo, dakle, odstupiti od izvornoga, očitog značenja. Naziv kršćani najprije se spominje u Antiohiji (Dj 11,26) gdje su tako nazvali “učenike”, one koji su prihvatili apostolsko naučavanje. Nema ni najmanjega znaka da bi se taj naziv ograničavao samo na one kojima je to naučavanje koristilo onoliko koliko im je trebalo koristiti. Nema dvojbe da je taj pojam zahvaćao i one koji su na neki pročišćen, produhovljen, unutarnji način bili “puno bliži Kristovu duhu” od onih učenika koji nisu u tolikoj mjeri ispunili očekivanja. Tu se ne radi ni o kakvoj teologiji, ni o kakvu moralu. Radi se samo o takvoj uporabi riječi da svi razumijemo o čemu se govori. Kada čovjek koji prihvaća kršćanski nauk ne živi u skladu s njim, bit će jasnije ako kažemo da je on loš kršćanin, nego da nije uopće kršćanin. Nadam se da nijedan čitatelj ne će pomisliti da je “elementarno” kršćanstvo ponuđeno ovdje kao alternativa vjerovanjima postojećih vjerskih zajednica – kao da bi mogli prije prihvatiti “elementarno” kršćanstvo nego kongregacijsku, pravoslavnu ili bilo koju drugu crkvu. Ono je više nalik predvorju iz kojega se može ući u više soba. Ako mi pođe za rukom nekoga dovesti u to predvorje, uspjet ću u svojoj nakani. No ognjište, hrana i stolci nalaze se u sobama. U predvorju se čeka, iz njega se može pokušati ući na više vratiju, no u njemu se ne živi. Zbog toga je i najgora soba (bez obzira koja) bolja od predvorja. Istina je da se nekima može učiniti da već dugo čekaju u predvorju, dočim drugi gotovo odmah znadu na koja vrata trebaju pokucati. Ne znam odakle potječe ta razlika, no siguran sam da Bog niko-

12


PREDGOVOR

ga ne će ostaviti da čeka ukoliko ne vidi da je to za njegovo dobro. Kada konačno uđete u svoju sobu, uvidjet ćete da vam je dugo čekanje na neki način koristilo i da je možda zato bilo i potrebno. Međutim, to vrijeme morate držati samo čekanjem, a ne logorovanjem. Morate i dalje moliti za svjetlo i, naravno, čak i u predvorju morate nastojati pridržavati se pravila koja vrijede za cijelu kuću. Prije svega, morate se stalno pitati koja su vrata prava, a ne čija vam se boja ili oblik više sviđaju. Jednostavno rečeno, nikada se ne smijete zapitati: “Sviđa li mi se takva vrsta službe Božje?”, već: “Jesu li ovi nauci istiniti: ima li tu svetosti? Upućuje li me moja savjest na njih? Zbog čega se ne usuđujem pokucati na ova vrata: zbog moje oholosti, posebnih sklonosti ili zato što mi se ne sviđa ovaj vratar?” Kada dođete do svoje sobe, budite ljubazni prema onima koji su izabrali druga vrata, kao i prema onima koji još uvijek čekaju u predvorju. Ako su pogriješili, još su im više potrebne vaše molitve. Ako su to vaši neprijatelji, tada vam je zapovjeđeno da molite za njih. To je jedno od onih pravila koja vrijede za cijelu kuću.

13


Knjiga prva

Dobro i zlo kao ključ za razumijevanje svijeta


ZAKON LJUDSKE NARAVI

1. ZAKON LJUDSKE NARAVI

Zacijelo je svatko od nas čuo kako se ljudi svađaju. Ponekad nam se to pričinja smiješnim, ponekad neugodnim, no bez obzira na to, vjerujem da možemo naučiti nešto važno iz onoga što se u svađi izgovori. A govore se ovakve stvari: “Kako bi bilo kada bi se prema tebi netko tako ponio?” “To je moje mjesto, ja sam prvi došao!” “Pusti ga, nije ti se ničim zamjerio!” “Zašto bi ti bio prvi?!” “Daj mi pola naranče, ja sam tebi dao pola svoje!” “Hajde, obećao si!” Svakoga dana čujem ovakve riječi, kako od obrazovanih ljudi, tako i od neukih, kako od djece, tako i od odraslih. Ono što je zanimljivo u vezi s takvim primjedbama jest to da osoba koja ih izgovara ne tvrdi samo da joj se ne sviđa ponašanje druge osobe, već se poziva na neko mjerilo ponašanja koje bi trebala poznavati druga strana. Osoba koja je u takvoj svađi napadnuta vrlo rijetko odgovara: “Dovraga i to tvoje mjerilo!” Gotovo se uvijek trudi dokazati kako njezino ponašanje nije protivno tome mjerilu ili ako prizna da jest, tada uvijek ima neko posebno opravdanje. Pronalazi se neki poseban razlog, u nekomu posebnom slučaju, zbog kojega onaj tko prvi zauzme mjesto mora to mjesto prepustiti drugome ili se izgovara da su prilike bile posve drukčije kada su prvi put dijelili naranču ili se dogodilo nešto neočekivano zbog čega, eto, mora pogaziti obećanje. Čini se, zapravo, da obje strane imaju na umu neku vrstu zakona ili pravila poštene igre ili pristojna ponašanja ili morala, nazovite to kako hoćete, oko kojega su se doista složili. Oni

17


KRŠĆANSTVO NIJE ILUZIJA

su se stvarno složili. Da nije tako, bili bi se možda potukli poput životinja, a ne svađali u ljudskome značenju te riječi. Svađati se znači pokušati dokazati drugoj strani da nije u pravu. A to ne bi imalo nikakva smisla ukoliko ne postoji neki zajednički pojam o tome što je ispravno, a što pogrješno; isto kao nogometašu predbacivati kako je načinio prekršaj, a da se prije nismo dogovorili o nogometnim pravilima. Ovaj zakon ili pravilo o dobru i zlu nekada se nazivao zakon prirode. Danas, kada rabimo pojam “zakoni prirode”, obično mislimo na zakon sile teže, nasljednost osobina ili na fizikalno-kemijske zakone. Međutim, stari mislioci, nazvavši zakon o dobru i zlu “zakonom prirode”, mislili su, ustvari, na zakon ljudske naravi. Pritom su se vodili mišlju da isto kao što svim tijelima vlada zakon sile teže, a organizmima biološki zakoni, i stvorenje zvano čovjek ima svoj zakon, no s velikom razlikom što tijelo ne može odabrati hoće li se podčiniti zakonu sile teže ili ne će dok čovjek može odlučiti hoće li poštivati zakon ljudske naravi ili će ga prekršiti. Možemo to i drukčije kazati. Svaki je čovjek u jednomu trenutku svojega života podložan nekolicini zakona, no ima samo jedan koji je slobodan odbaciti. Njegovo je tijelo podložno sili teži kojoj ne može izbjeći: ako ostane bez potpornja u zraku, past će na zemlju onako kako pada kamen. Njegov je organizam podložan različitim biološkim zakonima kojima se ne može oduprijeti, kao ni životinje. To znači da ne može prekršiti one zakone koje dijeli s drugim bićima, ali može prekršiti onaj koji je svojstven njegovoj ljudskoj naravi, zakon koji ne dijeli ni sa životinjama, ni s biljkama, ni s neživim tvarima. Jedino taj zakon može prekršiti svojom voljom. Ovaj je zakon nazvan zakonom naravi jer su ljudi držali da ga svaki čovjek već po samoj svojoj naravi poznaje pa ga nitko ne treba o njemu poučavati. Narav-

18


ZAKON LJUDSKE NARAVI

no, to ne znači da nema pojedinaca koji nisu svjesni postojanja toga zakona u sebi, isto kao što ima takvih koji ne raspoznaju boje ili nemaju sluha. Uzimajući, međutim, ljudsku vrstu kao cjelinu, zamisao o doličnu ponašanju bila je više nego očita. Meni se to mišljenje čini posve pravilnim. Kada ne bi bilo tako, onda bi sve što je rečeno, npr. o ratovima, bilo besmisleno. Kakva bi smisla imalo kazati da je neprijatelj bio u krivu ukoliko dobro nije stvarnost koju su nacisti u svome srcu poznavali isto kao i mi, samo se toga dobra nisu pridržavali? Da nisu imali pojma o onome što mi podrazumijevamo pod dobrim, ne bismo ih smjeli osuđivati zbog njihovih zločina ništa više no što bismo ih mogli optužiti zbog boje njihove kose. Znam da će netko primijetili da je zamisao o zakonu naravi ili o općepriznatu ispravnu ponašanju smiješna, budući da različite civilizacije drukčije shvaćaju pojam zakona naravi, jednako kao što se taj pojam mijenjao tijekom stoljeća. To, međutim, nije istina. Razlike između moralnih mjerila kod različitih civilizacija i povijesnih razdoblja postoje, no uvijek je među njima bilo više sličnosti nego razlika. Ako proučimo moralno učenje, recimo, starih Egipćana, Babilonaca, Hindusa, Kineza, Grka i Rimljana, sigurno ćemo zamijetiti veliku međusobnu povezanost, kao i sličnost između njihova i našega moralnog učenja. Neke sam dokaze za to naveo u dodatku svoje knjige Ukinuće čovjeka, a za sada bih se zadovoljio uputom čitatelju da pokuša predočiti sebi što bi to značio potpuno različit moral. Navedite mi barem jednu zemlju u kojoj se poštivalo dezerterstvo ili izdajstvo prijatelja. Možete tražiti takvu zemlju ili društvo koliko god hoćete, ali je ne ćete pronaći, jednako kao ni zemlju u kojoj su dva i dva pet. Ljudi se razlikuju samo po tome prema kome se trebaju pokazati nesebičnim – da li jedino prema svojoj obitelji, svojim sunarodnjacima ili pak

19


KRŠĆANSTVO NIJE ILUZIJA

prema svim ljudima. No, svatko se slaže u tome da ne valja sebe stavljati na prvo mjesto. Nitko se nikada nije divio sebičnosti. Ljudi se razlikuju u mišljenju smije li se imati jednu ili četiri žene, no svi se slažu da muškarac ne smije posjedovati baš svaku ženu koju želi. Međutim, najznačajnije je sljedeće. Kad god susretnete čovjeka koji kaže da ne vjeruje u stvarnost dobra i zla, isti će se čovjek tomu vratiti trenutak kasnije. Pretpostavimo da pogazi obećanje koje vam je dao i kaže da ne vjeruje u stvarnost dobra i zla. Ukoliko vi pogazite svoje obećanje, isti će vam čovjek kazati: “To nije pravedno.” Pretpostavimo da neki narod objavi kako međunarodni ugovori nemaju nikakve važnosti, a netom poslije toga sve će pokvariti izjavom da određeni ugovor koji žele poništiti nije bio pravičan. Međutim, ako ugovori nemaju nikakve važnosti i ukoliko ne postoji dobro i zlo, drugim riječima, ako nema zakona naravi, kakva je razlika između pravičnih i nepravičnih ugovora? Nisu li se oni time razotkrili i pokazali da, bez obzira na to što izjavljuju, poznaju zakon naravi kao i svi ostali? Čini se, dakle, da moramo vjerovati u istinsko dobro i u istinsko zlo. Dogodi se da ljudi pogriješe prilikom prosuđivanja dobra i zla, kao što pogriješe u računanju. Međutim, to nije samo stvar ukusa i mišljenja kao što to nije ni tablica množenja. E pa, ako smo se u tome složili, prijeđimo na sljedeću točku. Nitko se od nas istinski ne pridržava zakona naravi. Ako među vama ima takvih koji ga se ipak pridržavaju, neka prime moju ispriku. Takvima je bolje da čitaju nešto drugo jer ih se ne će ticati ovo što ovdje govorim. A sada se obratimo ostalima, običnim ljudskim bićima. Nadam se da me ne ćete krivo shvatiti, ja vam ne želim držati prodiku, a Bog mi je svjedok da se ne pravim boljim od drugih. Samo pokušavam upozoriti na jednu činjenicu – na to da se danas, ove godine, ovoga mjese-

20


ZAKON LJUDSKE NARAVI

ca, nismo ponašali onako kako bismo željeli da se drugi ponašaju prema nama. Zacijelo imamo tisuću i jednu ispriku za to. Neki dan ste bili nepravedni prema djeci zato što ste bili preumorni. A što se tiče onoga sumnjivog poslića s novcem na koji ste već gotovo zaboravili, i to je bilo posve normalno, zar ne? A uslugu koju ste obećali napraviti starom dobrom kolegi, a niste, hm, da ste znali da ćete biti toliko zaposleni, nikada mu to ne biste obećali. A što se tiče ponašanja prema vašoj ženi (ili mužu) ili prema sestri (ili bratu), da samo znam kako oni mogu iznervirati čovjeka, nikada vam se ne bih čudio – uostalom, tko sam ja da vam postavljam takva pitanja? I ja sam isti kao i vi. Hoću reći, ni ja se ne uspijevam uvijek pridržavati zakona naravi i kada mi netko zbog toga prigovori, iz mojih usta počnu vrcati isprike. U ovomu trenutku nije bitno jesu li te isprike dobre. Bitno je da one predstavljaju još jedan dokaz kako duboko vjerujemo u zakon naravi, sviđalo nam se to ili ne. Ako ne vjerujemo u ispravno ponašanje, zašto se tako žurno ispričavamo zbog svoje nepristojnosti? Činjenica je da toliko vjerujemo u ispravne postupke, taj nas zakon toliko pritiska da jednostavno ne možemo podnijeti pomisao da ga se ne pridržavamo te stoga odgovornost prebacujemo na drugoga. Primjećujete li da sve isprike nalazimo jedino zato da opravdamo svoje nedostojno ponašanje? Svoje loše raspoloženje pripisujemo zamoru, zabrinutosti ili gladi. Međutim, uvijek držimo da smo sami zaslužni za svoje dobro raspoloženje. Eto, samo sam ovo dvoje želio kazati. Prvo, svi ljudi na svijetu misle kako je potrebno da se na posve određen način ponašaju, i drugo, da se nitko od nas tako ne ponaša. Poznat im je zakon naravi, no unatoč tome, ne pridržavaju ga se. Ove dvije činjenice predstavljaju temelj jasna razmišljanja o nama i o svijetu u kojemu živimo.

21


KRŠĆANSTVO NIJE ILUZIJA

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 KNJIGA PRVA: DOBRO I ZLO KAO KLJUČ ZA RAZUMIJEVANJE SVIJETA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 1. Zakon ljudske naravi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 2. Neki prigovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 3. Stvarnost zakona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 4. Što se nalazi u pozadini zakona?. . . . . . . . . . . 33 5. Razlog naše nelagode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 KNJIGA DRUGA: ŠTO KRŠĆANI VJERUJU? . . . . . . 45 1. Suprotne predodžbe o Bogu. . . . . . . . . . . . . . . 47 2. Invazija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 3. Zapanjujuća mogućnost izbora . . . . . . . . . . . . 57 4. Savršeni pokajnik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 5. Praktičan zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 KNJIGA TREĆA: KRŠĆANSKO PONAŠANJE . . . . . 75 1. Tri područja morala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 2. Stožerne krjeposti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 3. Društveni moral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 4. Moral i psihoanaliza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 5. Spolni moral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 6. Kršćanski brak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 7. Opraštanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 8. Veliki grijeh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 9. Milosrdna ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 10. Nada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 11. Vjera (1) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 12. Vjera (2) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143

214


SADRŽAJ

KNJIGA ČETVRTA: S ONU STRANU OSOBNOSTI ILI: PRVI KORACI U NAUKU O TROJSTVU . . . . . 149 1. Stvaranje i rađanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 2. Troosobni Bog. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 3. Vrijeme i iznad vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 4. Dobra “zaraza”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168 5. Tvrdokorni olovni vojnici . . . . . . . . . . . . . . . . 173 6. Dvije bilješke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 7. Pretvarajmo se… . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 8. Je li kršćanstvo teško ili lako?. . . . . . . . . . . . . 187 9. Proračunavanje troškova . . . . . . . . . . . . . . . . 192 10. Dobri ljudi ili novi čovjek . . . . . . . . . . . . . . . . 197 11. Novi čovjek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206

215


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u studenome 2009.


“Prava mjera intelektualnoga i praktičnoga, bez sterilnosti i teologiziranja... Knjiga iz koje zrači mudrost!” Catholic.com

Cijena: 110 kn

ISBN 978-953-235-198-9

www.verbum.hr

Kršćanstvo nije iluzija

...................................................................

“Kršćanska knjiga stoljeća!” Christianity Today

C. S. Lewis

Najpopularniji i najomiljeniji uvod u kršćansku vjeru ikada napisan svakako je knjiga Mere Christianity, koju sada imate priliku čitati u Verbumovu hrvatskome izdanju naslovljenu Kršćanstvo nije iluzija. Ovo djelo, koje već desetljećima ne silazi s top ljestvica čitanosti i koje je do sada prodano u milijunima primjeraka diljem svijeta, najpoznatiji je uradak obraćenika C. S. Lewisa, jednoga od vodećih kršćanskih pisaca i mislilaca našega doba, koji je našoj publici poznat po knjigama Pisma starijega đavla mlađem i Kronike iz Narnije. U ovoj briljantnoj knjizi Lewis jednostavno “objašnjava i brani vjerovanje koje je zajedničko gotovo svim kršćanima svih vremena”. Nadilazeći tako granice koje dijele razne kršćanske denominacije, C. S. Lewis nalazi zajednički temelj na kojemu svi koji imaju kršćansku vjeru mogu zajedno stajati, dokazujući da “u središtu svake zajednice postoji nešto ili Netko tko unatoč svim razlikama u vjerovanju i temperamentu, unatoč sjećanju na uzajamne progone, govori istim glasom”. Stoga je ovo knjiga o onome što je bitno i zajedničko svim kršćanima.

C. S. Lewis

Kršćanstvo nije iluzija

Vodič kroz osnove vjere

VERBUM


Kršćanstvo nije iluzija