Issuu on Google+

KALISTA John Henry Newman

John Henry Newman (1801.−1890.), obraćenik, kardinal i pisac, jedan od najvećih kršćanskih velikana, u ovome briljantnu romanu živopisno i poticajno opisuje život prvih kršćana u Rimskome Carstvu. Radnja se romana odvija sredinom 3. stoljeća u sjevernoafričkoj rimskoj provinciji, u gradu Siki, gdje su kršćani trpjeli velike progone. Neizvjesna sudbina kršćanske zajednice te ljubav lijepe grčke poganke Kaliste i kršćanskoga mladića Agelija isplele su prekrasnu i uzbudljivu pripovijest o važnosti osobnoga svjedočenja i dramatičnosti životnih izbora. Newman tako kroz svoje likove progovara o sumnjama i preispitivanjima o životu, Bogu i ljudima, istodobno naglašavajući snagu obraćenja koje čovjeka mijenja iz temelja i koje osmišljava njegov život.

John Henry Newman

KALISTA Roman o prvim kršćanima

ISBN 978-953-235-286-3

VERBUM 138 kn

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM


John Henry Newman KALISTA Roman


Biblioteka:

Stilus

30.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


John Henry Newman

KALISTA Roman o prvim kršćanima

VERBUM Split, 2012.


Naslov izvornika: John Henry Cardinal Newman, CALLISTA: A TALE OF THE THIRD CENTURY © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2012. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 NEWMAN, John Henry Kalista : roman o prvim kršćanima / John Henry Newman ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Stilus ; 30) Prijevod djela: Callista: a tale of the third century. ISBN 978-953-235-286-3 140630068


“Ljubi Boga svoga; samo njemu ljubav trebaš dati, i za usamljenost nikad srce tvoje ne će znati. U tom se Duhu, Jedinom i Uzvišenom, sastaje sve što silno, sve što važno, sve što ljupko je. Uzalud za sjedinjenjem duša žudi s drugim bićem naše vrste, zalud dva se srca vežu, stvarajući spone čvrste, jer i dalje samotno je ono najskrovitije kod ljudi. Opiranje što se nedokučivim pokazuje naravi srodne još uvijek udaljuje. Smrtniče, onom Svetom podaj ljubav svoju ili nek’ samoća vječno prati dušu tvoju.” Edward De Vere


HENRYJU WILLIAMU WILBERFORCEU Tebi samo, koji me poznaješ toliko dugo i koji me toliko ljubiš, usuđujem se darovati sitnicu poput ove. Ali autora ćeš prepoznati u njegovu djelu i prepoznavanje će ti pružiti zadovoljstvo. J. H. N.


AUTOROVA BILJEŠKA

Jedva je i potrebno reći da je pripovijest koja slijedi, od početka do kraja, obična fikcija. U njoj je malo prave povijesti i jedva išta od nastojanja da se istraže drevna vremena; ipak, ona je od mene tražila više čitanja no što se na prvi pogled čini. U njoj sam se, s katoličkoga stajališta, trudio zamisliti i izraziti osjećaje i međusobne odnose kršćana i pogana u vremenu koje opisujem, a započeo sam je pisati, potaknut s visokoga crkvenog mjesta, u nastojanju da se, koliko je moguće više, približim jednomu drugom, važnijem radu. 13. rujna 1855.

POST SCRIPTUM KASNIJIM IZDANJIMA 8. veljače 1856. – S obzirom na to da je knjiga u tisku, autor je držao da je njegovo ime dospjelo u javnost. To mu je poslužilo kao povod da izjavi kako je najveći dio I., IV. i V. poglavlja, kao i karakter i životni put Jube, skicirao početkom proljeća 1848. Na tome je ostalo sve do konca srpnja prošle godine kada se ponovno latio niti svoje pripovijesti, uspjevši je, kao što se vidi, privesti kraju. Premda nije kadar ukazati na konkretne primjere, autor se pribojava da su mu se, zbog zamjene pomutnjom, u opisu davne prošlosti i nekih novovjekih putovanja, u nekim njegovim manje važnim iskazima mogle potkrasti neke netočnosti s obzirom na vrijeme ili geografiju koje, budući da više nisu anonimne, ukazuju na njihov izvor. 9


2. veljače 1881. – listopad 1888. U prikazu događaja kao što je ovaj, čiji autor već u prvoj rečenici Bilješke izjavljuje da je, od početka pa sve do kraja, riječ o običnoj fikciji, dopustivo je da ovaj ili onaj detalj bude prožet piščevom maštom i obojen njegovim osobnim nazorima i uvjerenjima te da je jedino pravilo koje je dužan poštivati to da se ne ogriješi o priznate povijesne činjenice. Walter Scott se, crtajući svoju kraljicu Elizabetu i svojega Cleverhousea, također koristi pjesničkom slobodom dok autor Romole ne preza čak ni od pripisivanja hipotetičkih motiva i nakana svojemu Savonaroli. I tko bi se, opet, išao prepirati s g. Lockhartom, Škotom, zato što u svojoj zanimljivoj pripovijesti o Valeriju ne spominje papu, biskupe ili žrtvene obrede? Ovim sam se načelom, s obzirom na ono što sam smatrao da smijem, a što ne smijem učiniti, vodio u pisanju ove pripovijesti i, da bi stvari bile jasnije, u Bilješci kasnijih izdanja pridometnuo sam da sam je pisao s “katoličkoga stajališta”; u ranijoj sam Bilješci, pak, vodeći računa o interesu povijesne istine i imajući na umu anakronizam koji sam se usudio unijeti na str. 82, a tiče se vremena u kojemu su živjeli Arnobije i Laktancije, rekao da nisam “dopustio nikakvo miješanje u poznate činjenice bez prethodnoga upozorenja” te da mi, kada sam to rekao, nakana nije bila ulaziti u sporna religijska pitanja niti mi je takvo što uopće padalo na pamet. Pišući ovu pripovijest, nisam je ni na koji način smatrao polemičkom – namijenio sam je posebno katoličkim čitateljima i njihovoj duhovnoj izgradnji. S obzirom na sve ovo, nemalo sam se iznenadio kada su, nešto kasnije, na moj račun počele pristizati optužbe da iznosim neistine jer sam, povodeći se za istaknutim autoritetima, kršćanima sredine trećega stoljeća pripisao nešto što nedvojbeno nalazimo tek u četvrtomu stoljeću, tj. različite oblike pobožnosti, tumačenja i doktrine koje govore o uzvišenu dostojanstvu Blažene Djevice. Da sam kojim slučajem propustio spomenuti sve to, iznevjerio bih se vlasti10


tomu poimanju i razumijevanju prvobitnoga kršćanstva. Kojim se to pouzdanim i neporecivim činjenicama suprotstavljam kada ovako postupam, čak i uz pretpostavku da sam dao oduška svojoj mašti? Istina je, međutim, da takvo što nisam učinio; davno sam, u svojemu Pismu dr. Puseyju (str. 53–76), iznio valjane razloge za ono što vjerujem u ovoj stvari i za ono što sam opisao u Kalisti.

11


Poglavlje I.

SICCA VENERIA

Ni u jednoj provinciji golemoga Rimskog Carstva sredine trećega stoljeća nije Priroda bila zaogrnuta bogatijim i veselijim ruhom od onoga u prokonzulskoj Africi, području kojemu je metropola bila Kartaga, a Sika, možemo slobodno reći, njegovo središte. Potonji grad, sjedište jedne od rimskih kolonija, smjestio se na strmoj i vrletnoj uzvisini koja je uzduž gorskoga lanca vodila prema planinskoj stazi u smjeru sjevera i istoka. U napadnoj oprečnosti s ovim divljim i pustim područjem bio je vidik prema zapadu i jugu, gdje se u nedogled pružala vedra ravnica prekrivena bujnim šumama u kojoj su se izmjenjivale tisuće nijansa boja, završavajući na kraju vrhuncima Atlasa i mutnim i grotesknim konturama numidijskih planina. Neposredna okolica grada bila je posuta vrtovima, vinogradima, žitnim poljima i livadama, ispresijecanim i okruženim ovdje prekrasnim drvoredima ili ostatcima djevičanskih šuma, ondje, pak, mnoštvom lugova što su ih stvorili bogatstvo i raskoš prirode. Ova prostrana zaravan, premda ravničarska u usporedbi s uzvisinama prema sjeveru i planinskim vrhuncima i liticama koje su obrubljivale zapadni i južni nebosklon, otkrivena je zahvaljujući praćenju smjera putovanja svjetla i sjene, a bila je ispresijecana brježuljcima i dolinama, visoravnima i udubinama; vrtovi naranača, voćnjaci, nasadi maslina i palma bili su, kako i doliči, smješteni na obroncima brježuljaka i u njihovu podnožju. Kroz gusto zelenilo, koje se još bujnije širilo od zapada prema sjeveru, mogla su se pogdjegdje zapaziti dva čvrsta nasipa s cestama koje su postojano vodile prema obali Sredozemlja, jedna prema drevnomu takma13


cu Rimu, druga prema Hiponu u Numidiji. Turisti koji su, ako ih je tada bilo, dolazili u ovaj kraj vjerojatno su se žalili na nedostatak vode u prizoru, no tamošnji bi im seljak objasnio da razloga za nezadovoljstvo može imati samo oko te da guste krošnje raslinja i neravno tlo samo skrivaju ono što je majka zemlja štedno namaknula. Rijeka Bagrada koja istječe iz izdanaka Atlasa složila je u dubinama zemlje što je htjela i svojim brzim tokom izbrazdala plodnu i darežljivu zemlju crnicu, a zatim se, protječući na svojemu putu pored Sike, ulijevala u more u blizini Kartage. Bila je to najveća od mnoštva drugih rijeka, uglavnom njezinih pritoka, koji su je činili još dubljom i još većom. Za razliku od većih potoka od kojih su bili prokopani kanali za navodnjavanje, obale potoka koji su izvirali iz šljunka uokolo brježuljaka bile su ozidane velikim kamenim blokovima ili popločane kamenim oblutcima; ondje, pak, gdje nije bilo ni izvora ni rječica, bili su iskopani bunari, neki od njih i do 200 hvati dubine, što je katkada za posljedicu imalo to da su se revni radnici koji su prvi stizali do njega utapali u snažnu mlazu vode koja je iz njih znala šiknuti. I, dok su manje pogodni lokaliteti i nepovoljnija godišnja doba raspolagali takvim bogatstvima, na cijelo su se ovo područje pola godine izlijevale obilne kiše, a obilna ljetna rosa nadoknađivala je noću danak koji je danju uzimalo vrelo afričko sunce. Na ovoj valovitoj površini i u šumama mogle su se na različitim udaljenostima vidjeti vile i zaseoci ovoga ubavog kraja. Bijaše to doba kada je oholost arhitekture u potpunosti udovoljavala svojim hirovima; građevine, kako javne, tako i privatne, palače i hramovi, bježahu daleko od trgovišta i zgrada gradskih općina, neke od njih izgrađene u kamenu ili mramoru, druge – većina njih – od posebne mješavine sipke zemlje, čvrsto nabijene uz pomoć okvira, koje su kasnije proslavile Saracene, primjerke kojih možemo vidjeti i dan-danas, s površinom jednako tvrdom i uglovima jednako oštrim kakvi bijahu u vrijeme kada su 14


dovršeni. Ovdje-ondje, na brježuljcima i strmim vrletima okrunjenim bazilikama i hramovima koji blještahu na suncu, mogli ste vidjeti gradove ove provincije i njezine najbliže okolice, Thibursicumber, Thuggu, Laribus, Siguessu, Sufetulu i mnoge druge; u daljini, pak, na uzdignutoj zaravni ispod Atlasa razabirala se Colonia Scillitana, do pred pedesetak godina čuvena po mučeničkoj smrti Sperata i njegovih drugova kojima, po naredbi prokonzulovoj, bi odrubljena glava jer su odbili zaprisegnuti duhu Rima i njegova cara. Zatekne li se promatrač, ne ću reći u samoj Siki, već četvrtinu milje dalje prema jugoistoku, na brježuljku ili humku na kojemu je stajala ladanjska kuća Agelijeva, u sliku koja će mu se ukazati pred očima ući će i sam grad. Njegov naziv, Sicca Veneria, ukoliko potječe (kao što neki misle) ) od riječi Sukot benot, što znači “šatori kćeri”, o kojima nadahnuti pisac govori kao o mjestu na kojemu su se samarijski pogani klanjali poganskim božanstvima, svjedoči o tome da grad svoj nastanak duguje Feničanima koji su nekoć davno kolonizirali ovaj kraj. Bilo kako bilo, punska božanstva zadržala su svoj utjecaj nad ovim gradom; hramovi tirintskoga Herkula i Saturna u kojima su se jednom godišnje prinašale ljudske žrtve bijahu po svojemu vanjskom izgledu veoma napadni, premda su se, kao i sve druge religijske građevine u tomu kraju, doimali sićušnima u usporedbi s tajanstvenim antičkim svetištem posvećenim putenim obredima sirijske božice Astarte. Javna kupatila i kazalište, kapitol izgrađen po uzoru na onaj u Rimu, gimnazij, dugački trijem sa stupovima, konjanički kip izliven u bronci, sve ove građevine bile su zbite jedna uz drugu iznad uskih i vijugastih gradskih ulica koje su se uspinjale prema vrhu brježuljka. Iz neobičnoga vrela u središtu grada svake je minute šikljalo nekoliko tona vode u minuti, a kao znak zahvalnosti praznovjernih stanovnika vrelo je bilo ograđeno kolonadama koje su govorile da je to sveto mjesto. Sasvim pozadi, prema sjeveru, koji se s mjesta na kojemu smo posljednji put staja15


li nije mogao vidjeti, bio je vrlo strm i kos greben koji je gradu, kada biste ga ugledali iz daljine, sa strane Sredozemnoga mora, davao privid neustrašivosti kakav u srcu Sicilije ima grad Castro Giovanni, drevna Hena. Skrenemo li, međutim, pogled s ovoga predjela, kako s njemu najudaljenijih, tako i najbližih vizura, i pripustimo li, konačno, u vidno polje samo mjesto s kojega smo ga maločas omjeravali pogledom, ugledat ćemo štošta što će nesumnjivo privući našu pozornost i izmamiti naše divljenje. Naći ćemo se usred seoskoga gospodarstva bogata vlasnika koje se sastoji od više polja i vrtova, međusobno odvojenih živicama kaktusa i aloje. U podnožju brježuljka koji se na mjestu najudaljenijemu od Sike koso obrušavao prema jednomu od pritoka bujne i mutne rijeke o kojoj je već bilo govora, golemo dvorište ili vrt, ispresijecan stotinom umjetnih potočića, bio je posvećen uzgoju prekrasne i miomirisne hennah. Gusti šumarak, zasađen palmama, kao da je likovao u osvježenju što je dolazilo od vode, uzdižući, u znak zahvalnosti, svoje grane k nebu. Žetva ječma u poljima koja su ležala nešto poviše na brježuljku bila je završena ili se upravo privodila kraju; jedino što je bilo preostalo od žetve bilo je neprekidno i dosadno cvrčanje cvrčaka te nekoliko primitivnih daščara od trske i rogoza koje su bile ostavljene da se sparuše na suncu, u kojima su se seoski dječaci sklanjali od žarkoga sunca, dok su mjesec ili dva prije toga plašile bezbroj konopljarki, češljugara i drugih ptica koje su se, kao i u drugim zemljama, otimale za žito s čovjekom, njegovim vlasnikom. Na jugozapadnomu obronku smješten je skladan i pomnjivo očišćen vinograd u kojemu maleni kolci već sada bacaju dugačke sjenke prema istoku. U njemu je zaposleno mnoštvo robova sa širokim petasusom* na glavi, svjedočeći o silnoj snazi sunca koje žeže sve pod sobom, opasanih i oskudnim subliga*

Šešir širokog oboda

16


riumom* od pasa do koljena koji ih štite od nesnosne vrućine. Zaposleni su odsijecanjem beskorisnih grančica što su ih potjerali nedavni proljetni pljuskovi i svijanjem onih što obećavaju plod, dovodeći ih u položaj u kojemu će biti zaštićene od povjetarca i od sunca. Sve odiše znamenjem onoga dražesnog i blaženog godišnjeg doba koje su veliki latinski pjesnici opjevali u svojim prekrasnim, no poganskim pjesmama; vrijeme je to kada se, nakon obilnih kiša, hladnih i vlažnih magli, vjetrova što vam prodiru do kosti, zubata sunca tijekom šest dugačkih mjeseci, moćna majka priroda obnavlja i izlijeva bogatstvo svojega najunutarnjijeg bića, darujući život i pružajući užitak svim dijelovima ove nepregledne cjeline; ili, neka nam ovdje bude dopušteno uteći se stihovima suvremenoga barda – “Kad ogoljela zemlja, dosad pusta i gola, ružna, neokićena, potjera nježnu travu što svojom bujnošću posvuda odijeva njezino lice vedrom zelenom bojom; tad svakovrsna zelen, taj iznenadni ukras, raskriva svoje raznovrsne boje i razveseljuje njezina njedra, razmećući se slatkim miomirisom; a tek što procvaše ona, potjera lozu koja se okiti grozdovima, puzi nabrekla tikvica, ustaje zrnat šaš, nepopustljiv u svojim poljima, i skromni grm, i šikara kose od lišća spletena; posljednje se, kao u plesu, uspravlja otmjeno drveće i širi svoje grane ovješene obilnim plodovima ili pokazuju svoj cvijet nalik dragulju; visokim su šumama brežuljci okrunjeni čupercima doline i svaki izvor pristaje uz rubove duž rijeka; zemlja sada nalikuje nebu, dvorcu u kojemu bogovi borave ili razdragano luta i voli progoniti svoje svete sjene.”** Donje rublje koje se sastojalo od pamučne tkanine koja se obmotavala oko prepona ** John Milton, Izgubljeni raj, VII. pjevanje *

17


Iz guštare nasuprot vrletnoj stazi, izdubenoj duboko u zemlji, koja se proteže od gradskih vrata do potočića, do ušiju dopire odlomak stare grčke pjesme tugaljiva tona; iz nje iskoči mladić, nalik pomoćniku upravitelja imanja ili procuratoru seoskoga gospodarstva, i zaputi se prema radnicima koji bijahu zaposleni oko loze. Njegove oči, kosa i crte lica odavali su Europljanina; u njegovu vladanju bijaše nešto od plahosti i uzdržanosti prije negoli neuglađenosti; nosio je priprostu crvenu tuniku s polurukavima koja mu je sezala do koljena i bio je opasan pojasom. Noge i stopala bijahu mu zaštićene čizmama koje su mu dopirale do polovice listova. Obratio se jednomu od robova, a glas mu je bio blag i raspoložen. “Ah, Sansare!” uzviknuo je. “Ne sviđa mi se što s tim granama postupaš drukčije od mene, no teško je pokrenuti starca poput tebe. Ne svezuješ mladice koje nisi odrezao, zar ne vidiš da su sasvim podivljale; polomit će ih prvi vol koji idućega mjeseca uđe u polje.” Govorio je na latinskomu; čovjek kojemu se obratio razumio je što mu govori i odgovorio mu na istomu jeziku, odstupajući, doduše, od pravilna naglaska i sintakse, otprilike onako kako tim jezikom govore crnci iz zapadne Indije. “Ja, ja, gospodaru,” reče, “ja, ja, ali, velika je greška koristiti se plugom. Vile daleko bolje obavljaju taj posao i nema straha za grožđe. Brk vitice sakrijem pod list da ga ne oprži sunce, jedini neprijatelj kog se trebamo bojati.” “Ah! Ali vile ne dižu toliko prašine kao plug i teška stoka koja ga vuče,” odvrati Agelije, “a prašina o kojoj govorim bolje štiti viticu nego sjena što je pravi list.” “Ali te goleme životinje”, spremno dočeka rob, “prave duboke brazde i uništavaju tlo.” “Ne koristi prepirati se sa starim vinogradarom koji je svoju teoriju stvorio prije no što sam se ja rodio”, raspoloženo će Agelije, a zatim prijeđe u drugi vrt. 18


Ovdje su se, pak, pokazivali drugi znakovi sretnoga mjeseca kroz koji je godina sada prolazila. Vrt, ako ga možemo tako nazvati, prostirao se na nekoliko ara; sastojao se zapravo samo od jedne dugačke lijehe zasađene ružama i upravo su tekle pripreme za vađenje njihova ekstrakta po kojemu su različiti dijelovi te zemlje slavni do danas. Ovdje je bila zaposlena druga skupina radnika, a nadgledao ih je, ne požurujući ih, muškarac srednjih godina. Njegov poslovan, ozbiljan i neusiljen nastup odavao je samoga vilicusa, upravitelja imanja. “Stalno si ovdje, dragoviću,” reče, “baš kao da si rob, a ne Rimljanin; ipak, i robovi imaju svoje saturnalije. Uvijek služiš, nikada se ne moliš onome koji je predarežljivi i presveti. Zašto se malko ne odmoriš u gradu?” “T``a zašto bih, gospodine?” upita ga Agelije. “Ne sjećaš li se poslovice staroga Hijempsala o ‘jednoj nozi u papuči, a drugoj u cipeli’. Ništa se ne bi napravilo kako treba kada bih se stalno potucao po gradu. Pretpostavljam da si me unajmio da budem ovdje, ne tamo.” “Ah!” uzvrati on. “Ali to u ovo doba nalažu Carstvo, duh Rima i drevni običaji ove zemlje, a iznad svega velika božica Astarta i njezin blagi i veseli mjesec. ‘Parturit almus ager’, poznat ti je taj stih; ne smiješ biti u neskladu s Prirodom, u protuslovlju i disharmoniji sa svemirom.” Sjena smetenosti, gotovo tjeskobe, prijeđe preko Agelijeva lica. Činilo se kao da želi reći nešto; najposlije reče tek: “Valjda je to pogrješka na pravu stranu kod sluge.” “Poznajem ja vas,” uzvrati Vitrik, “vas koribante, Frigijce, Židove, kako li već sami sebe ne nazivate? Danas ima toliko ekscentričnih religija. Ako si se umorio od života, objesi se smjesta o kućna vrata – a razuman si čovjek. Kako netko kome je glava još uvijek na ramenu može reći da život vrijedi živjeti, ali da u njemu ne vrijedi uživati?” “Čovjek sam mirne ćudi,” odgovori Agelije, “volim selo koje ti smatraš dosadnim i ne marim za grad u kojemu se ljudi samo šepire. Ukusi se razlikuju.” 19


“Grad! Ne moraš ići u Siku,” reče mu upravitelj imanja, “cijela je Sika izvan grada. Prelila se u polja, gajeve, sve do rijeke. Digni oči, božji čovječe, otvori oči i nauživaj se života. Budi strpljiv pod ljupkim dahom ove božice i ona će te ispuniti zanosom.” Vitrik je govorio istinu; slavila se svetkovina božice Astarte. Astarte, glasovitoga božanstva Kartage i o njoj ovisnih gradova, s kojom je Heliogabal nedavno upoznao Rim i koja je u svojim raznovrsnim vidovima bila istodobno Uranija, Junona i Afrodita, već prema tome čiju je ideju utjelovljivala, onu filozofa, državnika ili prostaka; uzvišene i umne kao Uranija, veličanstvene i dominantne kao Junona, zavodljive poput spomenute božice putenosti i neumjerenosti. “Evo nam sina najvaljanijega i najiskrenijega vojnika koji je ikada nosio koplje,” reče Vitrik za sebe, “sve dok mu neki paklenski bog pod kraj života ne zamjeri i njemu i svima njegovima naprti jedno od onih smiješnih praznovjerja kojih je ovdje kao zmijâ. Sam je bio prestar da bi mu takvo što suviše naudilo, ali spomenuto praznovjerje svoju mrzovoljastu ćud pokazuje u ovim mladim izdancima. Kao sluga je dobar, ali ta kuga već mu je zahvatila kosti i istrunut će.” Razmišljanje njegova podređenoga bilo je drukčije: “I sam zrak odiše grijehom danas,” uzviknuo je. “Oh, da barem nisam pronašao ljagu grada u ovim djelima Božjim! Jao! Dražesnu Prirodu, čedo Svemogućega, tjera se da obavi posao đavla i ona ga obavlja bolje negoli grad. O, ti prekrasno drveće, i vi, ljupki cvjetovi, o, sjajno sunce i miomirisni zrače, u kakvu li ste samo sužanjstvu i kako stenjete dok vas ne iskupe iz njega! Robovi ste, ali ne svojevoljno, kao čovjek; ali kako da vas se privede plemenitijoj svrsi? Kako da se okonča ova golema, ova duboko usađena grješka, to breme staro tisuće godina? Vi sami, mili moji, prvi ćete se pretvoriti u ništa. Bilo kako bilo, večeras 20


se ne bih trebao pojavljivati na javnomu mjestu. Ubrzo će se vratiti sa svoje klete, razuzdane gozbe.” Iz šume se s vremena na vrijeme čulo trubljenje rogova i žamor ljudskih glasova za koje se činilo da dolaze od više skupina raštrkanih po njoj; u sve gušćemu sumraku, kroz krošnje drveća vidjele su se svjetiljke koje su žmirkale i pomicale se amo-tamo. Koliba u kojoj je Agelije stanovao nalazila se s druge strane jahaće staze koja je presijecala brežuljak. Da bi stigao do nje, morao je neko vrijeme pješačiti tom stazom. Jedva je i zakoraknuo njome kada se odjednom našao pred skupinom sudionika koji su se vraćali s bučne, bezbožne i vesele zabave. Bili su odjeveni u prazničko ruho, ukoliko su uopće vodili računa o tome što odijevaju, a na čelima i rukama nosili su simbole idolopoklonstva; neki među njima bili su pijani, a društvance je bilo sastavljeno većinom od žena. “Zašto se, kao i mi, nisi klanjao bogovima, mladiću?” upita ga jedna od njih. “Pristala je stasa,” oglasi se druga, “no progone ga furije. Odnekud mi je poznat.” “Božice mi Astarte,” nato će treća, “on je jedan od onih lukavih gnostika! Negdje sam već vidjela ovoga prijana lupeškoga lica. On je jedno od Plutonove štenadi, prvi Kerberov bratić, a ime mu je Hanibal.” Nato svi oni počeše uzvikivati: “Hanibale, Hanibale, među nama je netko tko te poznaje. Pođi s nama, stari,” i ona koja je govorila pojuri prema njemu. Agelije koji je polagano koračao pored njih po neravnu i strmu puteljku poleti prema grebenu i u nekoliko se skokova nađe na njemu. Zatim se u sigurnosti udalji od njih kadli jedna žena poviče: “O, žabe mi krastače, odjednom mi se čini da je i meni poznat; on je vještac; jede malu djecu; zar niste vidjeli da je napravio onaj znak na sebi? To su čini. Takav je znak pravila i moja sestra; ta me je luđakinja pustila da budem jedna od njih. Neprekidno je pravila taj 21


znak” (govoreći to, napravi znak križa). “On je kršćanin, zatucite ga! Pretvorit će nas u životinje.” “Kerbere, ugrizi ga!” poviče druga. “On siše krv”, i, zgrabivši kamen, baci ga prema njemu tako da mu je fijuknuo pored uha dok se gubio iz vidika. Uslijedio je opći žamor ispunjen uzvicima prijezira i mržnje. “Gdje je magarčeva glava? Ugasi svjetiljke, ugasi svjetiljke! Objesite ga! To je razlog što s ostalim poštenim svijetom nije bio dolje u dolini.” Zatim udariše u bogohulničku pjesmu čije se raspoloženje ne usuđujemo ni zamisliti, a kamoli pokušati izraziti ga riječima.

22


Poglavlje II.

KRŠĆANSTVO U SIKI

Bučno društvo ode svojim putem, Agelije pak ode svojim i zaputi se prema svojoj skromnoj i samotnoj kolibi. Bio je stariji od dva sina rimskoga legionara iz Secunde Italice* koji je doselio u Siku, gdje je ostao bez njihove majke i najposlije umro, postavši pod stare dane kršćaninom. Moralna čvrstina pojedinih ispovjedalaca vjere u Kartagi tijekom Severovih progona bijaše glavni razlog njegova obraćenja. Bio je postavljen za jednoga od njihovih stražara i zajedno s pripadnicima građanske vojske, kojoj je u vrijeme prokonzulstva bilo povjereno provođenje zakona, pratio ih je do mjesta njihova mučeništva. Stoga ga, na njegovu sreću, nije dopalo da bude njihov krvnik i tako izvrši dužnost koju, koliko mu god odbojna bila, zacijelo ne bi imao hrabrosti odbiti. Ostao je i dalje poganin, premda se nije mogao otresti dojma što su ga ovi mučenici ostavili na njega. Nakon isteka službe povukao se u mir i stavio se pod zaštitu nekolicine uglednih prijatelja u Siki gdje je njegov brat već ranije zasnovao obitelj. Ondje je uzeo k sebi drugu ženu iz stare numidijske loze, a uzdržavao se obrađujući nevelik komad zemlje koju mu je carska vlast dala doživotno. Ako su kušnje bile neophodne da bi se dobro sjeme, posijano u njegovu srcu, očuvalo na životu, toga artikla nikada nije nedostajalo kod družice njegovih poznih godina. Dok je bila u cvijetu mladosti, bila je još koliko-toliko sposobna obasjati sunčevim svjetlom ili, prije, svjetlošću baklje, neku vojničku pijanku; sada, pak, kada je ubogi Strabon, čovjek imućan u svijetu, kome je bilo stalo jedino do mira, postao žrtvom njezinih lukavština, činilo mu se *

Druga italska legija

23


SADRŽAJ

Autorova bilješka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 I. SICCA VENERIA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

II. KRŠĆANSTVO U SIKI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23

III. AGELIJE U SVOJOJ KUĆICI . . . . . . . . . . . . . . . 32

IV. JUBA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36

V. JUKUND ZA VEČEROM . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43

VI. GOTI I KRŠĆANI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52

VII. PROGON NA POMOLU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62

VIII. NOVI NARAŠTAJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74

IX. JUKUND POSTAVLJA MAMAC . . . . . . . . . . . . 83

X. BOŽANSKA KALISTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98

XI. KALISTINO PROPOVIJEDANJE I NJEGOVE POSLJEDICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107

XII. JEDNA SMRT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117

XIII. I USKRSNUĆE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125

XIV. OBLAČAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136

XV. NAJEZDA SKAKAVACA . . . . . . . . . . . . . . . . . 143

XVI. SVE GORE I GORE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151

XVII. CHRISTIANOS AD LEONES . . . . . . . . . . . . . . 159 XVIII. AGELIJE BJEŽI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166 XIX. PREPIRKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176 306

XX. NAGRADA MU NE ĆE PROMAKNUTI . . . . 186


XXI. ZAPANJUJUĆE GLASINE . . . . . . . . . . . . . . . . 193

XXII. JUKUNDOVO GLEDANJE NA SITUACIJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196 XXIII. GURTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 XXIV. MAJČIN BLAGOSLOV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217

XXV. KALISTA U TAMNICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223

XXVI. ŠTO SVE TO MOŽE ZNAČITI? . . . . . . . . . . . . 228 XXVII. JESAM LI KRŠĆANIN? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 236 XXVIII. MUČAN POSJET . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247 XXIX. OBRAĆENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256 XXX. TORRES VEDRAS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265 XXXI. KRŠTENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275 XXXII. CARSKI NALOG . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 282 XXXIII. VALJANA ISPOVIJEST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 286 XXXIV. MUČENIŠTVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 XXXV. CORPO SANTO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 297 XXXVI. LUX PERPETUA SANCTIS TUIS, DOMINE . . . 301

307


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u svibnju 2012.


KALISTA John Henry Newman

John Henry Newman (1801.−1890.), obraćenik, kardinal i pisac, jedan od najvećih kršćanskih velikana, u ovome briljantnu romanu živopisno i poticajno opisuje život prvih kršćana u Rimskome Carstvu. Radnja se romana odvija sredinom 3. stoljeća u sjevernoafričkoj rimskoj provinciji, u gradu Siki, gdje su kršćani trpjeli velike progone. Neizvjesna sudbina kršćanske zajednice te ljubav lijepe grčke poganke Kaliste i kršćanskoga mladića Agelija isplele su prekrasnu i uzbudljivu pripovijest o važnosti osobnoga svjedočenja i dramatičnosti životnih izbora. Newman tako kroz svoje likove progovara o sumnjama i preispitivanjima o životu, Bogu i ljudima, istodobno naglašavajući snagu obraćenja koje čovjeka mijenja iz temelja i koje osmišljava njegov život.

John Henry Newman

KALISTA Roman o prvim kršćanima

ISBN 978-953-235-286-3

VERBUM 138 kn

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM


Kalista