Issuu on Google+

Knjiga 5.

5

JUSTIN

....................................................................................................................... Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor. Justin filozof i mučenik jedan je od najznačajnijih kršćanskih autora 2. st. i najtipičniji predstavnik kršćanske apologetske literature. Svojim apologijama branio je kršćansku vjeru od nepravednih poganskih napada, ukazujući ujedno na njezinu neupitnu vrijednost koja, dok čovjeku nudi božansku spoznaju, ne obezvrjeđuje nikakvu autentičnu ljudsku vrijednost.

......................................................................

CRKVENI OCI

C R K V E N I

O C I

JUSTIN Apologije

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju. Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve. Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba. Ivan Pavao II. ISBN 978-953-235-294-8

VERBUM 89 kn

......................................................................

9 789 532 35 294 8

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM


JUSTIN Apologije


NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

CRKVENI OCI 5.

Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić

Prijevod i bilješke: mr. sc. Branko Jozić

Za nakladnika: Miro Radalj


JUSTIN Apologije

VERBUM Split, 2012.


Naslov izvornika: J. C. T. Otto, Corpus Apologetarum Christianorum saeculi secundi, vol. I. [Opera Iustini indubitata – Apologiae], Ienae, 1847. (grčko-latinsko izdanje) © Copyright Verbum, Split, 2012. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.1 IUSTINUS Martyr, sanctus Apologije / Justin ; <prijevod i bilješke Branko Jozić>. Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Crkveni oci ; 5) Prijevod djela: Corpus Apologetarum Christianorum saeculi secundi, vol. I. <Opera Iustini indubitata - Apologiae>. - Str. 5-14: Uvod u Justinove Apologije / Ivan Bodrožić. - Kazala. ISBN 978-953-235-294-8 I. Apologetika -- Kršćanstvo 140730018


UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

Kršćanski apologet Justin, filozof i mučenik, djelovao je oko polovice 2. st. u Rimu, no poznato je također da je prije toga boravio u Efezu, gdje se obratio na kršćanstvo. O njemu ne znamo previše životopisnih podataka, ali barem neke saznajemo iz njegova pera na početku Apologije gdje se predstavlja naslovljenicima Apologije kao Priskov sin i Bakhejov unuk, iz grada Flavia Neapolis u palestinskoj Siriji (radi se o samarijskome gradu Sihemu u koji se je njegova obitelj nastanila po svoj prilici nakon židovskoga rata 70. godine). Justin je rođen vjerojatno početkom drugoga stoljeća (između 100. i 110.), a obratio se oko 130. (pretpostavlja se u Efezu). Između 148. i 160. boravi u Rimu, gdje je napisao svoja apologetska djela. Osuđen na odsijecanje glave, mučeničku je smrt podnio prije 167. u vrijeme cara Marka Aurelija i rimskoga prefekta Junija Rustika. Justin je, ako ne najstariji kršćanski apologet, onda zacijelo najvažniji. Od njegova bogata književnoga opusa ostala su sačuvana samo tri djela, Razgovor s Trifunom i dvije apologije, ali je i to dovoljno da upoznamo njegovu osobnost i glavne odrednice misli. Dok je u Razgovoru s Trifunom polemizirao sa židovstvom svojega vremena, dotle je 5


UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

u apologijama izvijestio o stanju Crkve u ondašnjemu rimskom društvu. Bilo je to vrijeme progona, kada su kršćani u javnosti bili ocrnjivani i ozloglašavani kao najveći kriminalci te strogo i okrutno kažnjavani zbog vjere i uvjerenja do mjere da su im bila uskraćena osnovna građanska prava. Stajući u obranu nedužnih žrtava, Justin pokazuje odvažnost jer se je tim činom i sam izlagao riziku da bude osuđen i pogubljen, što se nekoliko godina kasnije i dogodilo zbog zavisti kiničkoga filozofa Krescenta. Zato nam tekst apologija otkriva i dušu autora, učena čovjeka i filozofa, koji ne traži samo svoj interes niti se zadovoljava dobrobitima ovoga života koje je mogao uživati u društvu. On je prije svega gorljiv tražitelj istine i borac za ljudska prava. Kao ljubitelj čovjeka, spreman staviti svoj život na kocku kako bi obranio nedužna, upravo onoga malog čovjeka kojemu su bila uskraćena temeljna prava, čiju pravednu molbu nitko nije stigao predstaviti zakonitim vlastima, Justin se neustrašivo bori za istinu i pravdu. Osim toga, pokazuje se čovjekom vjere koji pripada Crkvi, zajednici u kojoj je primio puninu istine i svakoga božanskog dara. Ta mu je zajednica pomogla da otkrije istinu o Bogu i čovjeku jer je čuvala svjedočanstva Božje objave i spomen na Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega i Božju Utjelovljenu Riječ. U okrilju Crkve promatrao je neustrašivu snagu svjedoka za Božju istinu te je i sam smogao kasnije snage poći putem takva svjedočanstva.

6


UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

Vrijeme i mjesto nastanka apologija Justin je, kako se razaznaje iz samih tekstova, napisao svoje apologije u Rimu, u vrijeme cara Antonina Pija, što znači između 138. i 161. Prvu Apologiju upravlja spomenutomu caru, carevim sinovima, od kojih je Marko Aurelije bio zakonit, a Lucije Ver posvojen sin, senatu i narodu rimskomu. Ali ako se uzmu u obzir i neki drugi detalji iz apologija, onda se vjerojatno može pobliže odrediti vrijeme nastanka istih. Takav nam jedan podatak donosi u 46. poglavlju gdje veli da je od Kristova rođenja prošlo 150 godina, što valja uzeti kao približnu brojku koja može imati određenih odstupanja, ali očito ne prevelikih. Drugi detalj koji može pomoći u određivanju kronologije jest spominjanje aleksandrijskoga prefekta Feliksa, kojega se s velikom vjerojatnošću može identificirati s Minucijem Feliksom koji je upravljao Aleksandrijom između 148. i 154. Spajajući ove informacije već se sužava vremenski okvir u koji bi trebalo smjestiti Prvu apologiju tako da se s velikom vjerojatnošću može reći kako je nastala oko 153. godine. Druga je pak apologija nastala nekoliko godina kasnije, vjerojatno između 155. i 160., kada je prefektom Rima bio još Lolije Urbik, za kojega se zna da je tu službu obnašao između 144. i 160. Povod ovoj Apologiji jest osuda na smrt troje kršćana te Justin još jednom intervenira u obranu njihovih prava. Premda se u uvodu ove Apologije ne spominju naslovljenici, ipak je očito da se radi o istim carevima kojima upravlja i Prvu apologiju. 7


UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

I jedna i druga apologija nastale su u Rimu. Za prvu se to da zaključiti iz činjenice da spominje navodni kip Šimuna Čarobnjaka iz Samarije podignut na Tiberinskomu otoku u Rimu (26,2), kao i iz tekstova koji se odnose na krivovjerca Marciona koji je u to vrijeme u Rimu širio svoje krivovjerje (26,5 i 58,1). A da je druga nastala u Rimu, navodi nas sama činjenica da se zauzima za troje rimskih kršćana koje je prefekt Urbik osudio na smrt.

Povod apologijama Povod Justinovim apologijama učestale su smrtne osude kršćana koji su bili kažnjavani tom najokrutnijom kaznom samo zato što su bili kršćani, premda na savjesti nisu imali nikakvo zlodjelo protivno carskim zakonima. Zato će Justin, propitujući društveni kontekst u kojemu nastaju osude, jasno ustvrditi da se sudske presude donose zbog predrasuda o kršćanima, da se udovolji praznovjernoj svjetini i povodeći se za nerazumnim ponašanjem i zlobnim klevetama. Po njemu jedina je krivnja kršćana u tome što se zovu kršćanima te ih se osuđuje zbog kršćanskoga imena dok u biti nema nijednoga nedjela koje bi im se moglo predbaciti. Nikakva im se krivnja nije dokazala niti ih se može optužiti za nepravde bilo koje vrste. Nažalost u društvu su onoga vremena bili prihvatljiviji grješnici i razvratnici nego kršćani koji su bili bezobzirno i lažno optuživani za bezboštvo, nećudoredan život i nepoštivanje carske religije. 8


UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

Pogani su ih optuživali za bezboštvo samo zato što nisu prihvaćali nerazumno štovanje kipova i poganskih božanstava dok su oni štovali jedinoga i pravoga Boga i Stvoritelja, kao i njegova Sina, Riječ (Logos) Božju i Duha. Osim toga, Justin će posvjedočiti kako su kršćani lojalni carskoj vlasti te da se iz činjenice da odbacuju pogansko bogoštovlje ne može zaključiti da su protivnici zakonitih vladalaca. A glede njihova ćudoređa, dovoljno mu je bilo istaknuti kako kršćani vjeruju u vječni život, to jest vječnu Božju nagradu za dobra djela, kao i kaznu za zla, te da ih već samo to nuka da bježe od zla, a priklanjaju se dobru. Kada bi svi ljudi imali takvu svijest, drži on, onda bi izgrađivali društvo svojom krjepošću i ispravnim življenjem.

Struktura apologija Što se tiče Prve apologije, ona se odlikuje jasnom strukturom, pri čemu se uz početak (pogl. 1–3) prepoznaju dva osnovna dijela. U prvomu dijelu (pogl. 4–12) Justin izlaže nepravedne poganske optužbe protiv kršćana te ih pobija kao neutemeljene jednu po jednu. Kako bi naslovljenike spisa uvjerio u ispravnost svojih tvrdnja, poziva ih da i sami bez pristranosti i u duhu prave pobožnosti, kao ljubitelji istine i čuvari pravednosti, prosude na temelju zdrava razuma sve iznesene argumente. U drugomu, opsežnijem, dijelu spisa (pogl. 13– 67) Justin izlaže kršćanski nauk raspoređujući ma9


UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

terijal u tri cjeline. U prvoj cjelini (13–22) najprije govori o kršćanskoj vjeri, artikuliranoj trojstveno jer kršćani štuju najprije Stvoritelje svijeta, potom njegova Sina Isusa Krista i potom proročkoga Duha. Nakon toga iznijet će svjedočanstvo kršćanskoga ćudorednog života koje se temelji na učenju Gospodina Isusa. Posebno ističe vrijednost čistoće i milosrdne ljubavi prema potrebnima s kojima kršćani nesebično dijele sve što posjeduju, a ne zaobilazi ni istaknuti kako kršćani ispunjavaju svoje obveza prema vlastima plaćajući poreze i doprinose. Potom obrazlaže kršćansku vjeru u vječni život, što pretpostavlja istinu o besmrtnosti duše i uskrsnuću tijela, kao i vječnu osudu onih koji budu činili zlo. Naposljetku potvrđuje vjeru u Krista, Božjega prvorođenca, rođena bez tjelesnoga sjedinjenja, koji je raspet, umro, uskrsnuo i uzišao na nebesa. U drugoj cjelini drugoga dijela (pogl. 23–60), služeći se napose starozavjetnim tekstovima, nastoji dokazati da je nauk Krista i proroka stariji od grčkih pisaca. Između kršćanskih učenja i učenja nekih poganskih autora postoji određena sličnost, ali u biti puno je veća razlika koja se očituje u ćudorednu životu i konkretnim djelima. Kršćani žive neporočno, ali ih se svejedno progoni, dok drugi žive grješno i bezbožno (bludnici, pervertiti, dvospolci), no njih se pušta u miru samo zato što štuju razna božanstva različita od pravoga Boga. Potom, u svjetlu starozavjetnih proročanstava, iznosi vjeru u Krista kojega su navijestili proroci nadahnuti proročkim Duhom. Kao zaključak Justin će reći 10


UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

kako su mitske priče nastale demonskim iskrivljivanjem biblijskih proročanstava, kao što i platonska filozofija duguje bitne istine Svetomu pismu. U trećoj će pak cjelini (pogl. 61–67) Justin opisati liturgijski život kršćana, to jest bitne sastavnice crkvenoga života. U tomu smislu opisan je najprije obred krštenja, koje su kršćani nazivali i prosvjetljenjem, da bi kasnije opisao i tijek euharistijskoga susreta, kao i značenje euharistijske hrane za vjernike. Osim toga, posvjedočit će da se kršćani međusobno zovu braćom i da izmjenjuju liturgijski poljubac mira, da prinose darove kruha i vina nad kojima predsjedatelj moli posvetnu molitvu, da se potom euharistijska hrana dijeli prisutnima, a đakoni je nose i onima koji nisu mogli doći. Justin potvrđuje da je euharistijski susret i prigoda milosrđa, to jest mjesto na kojemu se prikupljaju darovi za braću u potrebi. Apologija završava (pogl. 68) pozivom carevima da ne osuđuju na smrt one koji nisu učinili nikakva zla, upozoravajući ih na Božju kaznu kojoj ne će izbjeći ako ne poslušaju njegov apel. Svojemu spisu prilaže potom pismo cara Hadrijana upućeno oko 125. god. prokonzulu Azije Minuciju Fundanu u kojemu mu car daje upute kako se odnositi u slučaju optužaba i prijava protiv kršćana. Druga se apologija smatra dodatkom prvoj jer ne donosi opsežne filozofsko-teološke rasprave kao u prvoj, što znači da ih pretpostavlja već izrečenima. Uglavnom se usredotočuje na događaj koji ga je ponukao da se opet obrati carevima i rimskoj javnosti, to jest osuda troje kršćana koje je pre11


UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

fekt Lolije Urbik osudio na smrt. Nakon toga odgovara na razne poganske objekcije, a napose zašto kršćani ne pribjegavaju samoubojstvu i zašto Bog dopušta progonstva. Po Justinu, kršćanska spremnost na mučeništvo ne može se poistovjetiti sa samoubojstvom koje je uvijek zločin te mu kršćani ne pribjegavaju, a glede progonstava tvrdi da ih potiču demoni protiv kršćana. Odgovara potom onima koji kršćansko učenje o vječnoj vatri (paklenoj!) drže samo neutemeljenim zastrašivanjem da bi onda potvrdio nenadmašnu vrijednost kršćanskoga učenja po punini objave Logosa. Po njemu kršćani neustrašivo svjedoče vrijednosti novoga života jer su spoznali istinsku vrlinu i nisu robovi pohota ovoga svijeta. Zato se ni sam ne stidi priznati kršćaninom, ispovijedajući svoju vjeru u Boga i u njegovu Utjelovljenu Riječ koja je posijala sjemenke razumnosti u sve ljude. Naposljetku apologet traži odobrenje svojega spisa kako bi ga čitalo što više ljudi te kako bi upoznali istinu o kršćanima.

Značenje apologija Justinov je primarni cilj obraniti kršćane od optužaba i nepravednih osuda dokazujući njihovu nedužnost. Premda se ne može reći da je u svojim apologijama uspio na sustavan i stilski dotjeran način izložiti kršćanski nauk, valja reći da je vrlo uvjerljiv jer se osjeća duša gorljiva vjernika koji s puno zanosa iznosi svoja uvjerenja. Nema 12


UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

sumnje da je bio uvjetovan, ali i motiviran, sredinom u kojoj je živio te naslovljenicima svojega spisa jer je s jedne strane morao pisati obazrivo, a s druge uvjerljivo ako je želio da njegovi spisi poluče željen uspjeh. Razumljivo je stoga da poziva careve i javnost na zdravorazumsku prosudbu činjenica umjesto da svoje odluke temelje na klevetama i antikršćanskim mišljenjima uvriježenima u poganskomu društvu. Bilo da se tiče krivice kršćana, bilo da se tiče njihova nauka, Justin sve podlaže kritici zdravoga razuma jer je razum kadar otkriti istinu te procijeniti što je dobro i pravedno. Podastirući različite dokaze, pokazat će im kako su kršćani od razvratna načina života prešli u krjepostan te da time, živeći u skladu s Kristovim zapovijedima, osim što plaćaju poreze i poslušni su zakonitim vlastima, postaju jamstvo budućnosti i dobrobiti carstva. Jedna od ključnih tema je spoznaja i poimanje Boga kojega kršćani ispovijedaju kao jednoga i Stvoritelja svega, za razliku od tradicionalne poganske religije koja je bila službena religija u Rimskome Carstvu. Za Justina je i to najprije pitanje zdrava razuma koji je kadar dokazati da Bog može biti samo jedan, kao što može pokazati ispravnost ćudorednih odredaba koje daje ljudima. Po njemu Bog je nevidljiv i neizreciv, bez imena i bez izvora, Stvoritelj ljudi i cijeloga svemira, sudac koji nagrađuje dobro, a kažnjava zlo. Justin je, nadalje, značajan svjedok vjere Crkve u Krista, Božju Riječ (Logos) koja proizlazi iz Oca, po kojoj je stvoren i uređen svijet. No poslanje Rije13


UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

či ne iscrpljuje se stvaranjem, nego se ono nastavlja trajnim djelovanjem na sve ljude “sijući” u njih sjemenke istine da bi se potom u Kristu utjelovio, želeći poučiti ljude punini istine. Nezaobilazno je potom Justinovo tumačenje Kristova djela spasenja, to jest utjelovljenja u krilu Djevice, muke, smrti i uskrsnuća, ne propuštajući istaknuti vjeru u njegov drugi dolazak koji su prvi kršćani žarko iščekivali. Premda ispovijeda jednoga Boga, Oca i Stvoritelja svega, Justin ipak Božje otajstvo izlaže kao otajstvo Trojice, pri čemu je Duh Sveti na trećemu mjestu. Teologija o Duhu Svetomu, doduše, nije mu izrazito razvijena, ali ipak vidimo da ga razlikuje od Oca i Sina, kao što ga razlikuje i od drugih duhova kao što su anđeli, čime potvrđuje njegovo osobno postojanje. Najčešće ga naziva proročkim Duhom, potvrđujući njegovu ulogu nadahnjivatelja starozavjetnih proroka. Uz ove teme Justin će dotaknuti i mnoge druge značajne teme, među kojima se na poseban način ističe jasna eshatološka svijest prve kršćanske zajednice, to jest vjera u vječni život i uskrsnuće tijela, kao i u drugi Kristov dolazak. Eshatološka uvjerenja i nada života vječnoga bili su kršćanima velik pokretač neporočna života na zemlji, ali i vrelo snage u kušnjama i postojanosti u mukama. Ivan Bodrožić

14


PRVA APOLOGIJA

PRVA APOLOGIJA

Uvod 1, 1. Caru Titu Eliju Hadrijanu Antoninu Piju Augustu Cezaru i Verissimu, njegovu sinu filozofu, te Cezarovu zakonitomu sinu i posvojenomu sinu Antonina Pija Luciju,1 ljubitelju kulture, svetomu senatu i čitavomu rimskom narodu, za ljude iz svakoga roda nepravedno omražene i progonjene, ja, Justin, Priskov sin i Bakhejev unuk, iz grada Flavia Neapolis u palestinskoj Siriji, ja, jedan od njih, sastavio sam ovo izlaganje i smjernu prošnju.

Antonin Pio bio je car od 138. do 161. Justin mu dodaje ime njegova prethodnika Elija Hadrijana, koji ga je posvojio. Verissim je budući car Marko Aurelije (161.– 180.), posvojenik Antonina Pija. Hadrijan ga je prema obiteljskomu imenu Verus nazvao Verissimus (superlativ – najistinskiji, najiskreniji). Lucije Ver je drugi posvojeni sin Antonina Pija. Vladao je s Markom Aurelijem od 161. do 169. godine.

1

15


JUSTIN

Poziv carevima da ga saslušaju 2, 1. Onima koji su uistinu pobožni i filozofi razum nalaže da časte i ljube jedino istinu, a da mišljenja starih, ako su kriva, odbacuju; naime, razum ne samo nalaže da ne slijedimo one koji su propovijedali ili postupali protivno pravednosti, nego ljubitelja istine na svaki način i po cijenu života, pa čak ako mu se i smrću prijeti, obvezuje da se opredijeli za ono što je pravedno, pa da to govori i čini. 2. Uostalom čujete kako vas se posvuda naziva pobožnima, filozofima, čuvarima pravednosti i ljubiteljima kulture: pokazat će se jeste li to uistinu. 3. Dakako, ne obraćamo vam se da vam ovim spisom laskamo niti da steknemo vašu naklonost, nego kako bismo zatražili da brižno, pomno razumski istraživši, stvorite sud, bez predrasuda i bez želje da se svidite praznovjernoj svjetini te presudite, ne povodeći se za nerazumnim ponašanjem ni zlobnim klevetama.3 2

Eusébeia (grč.), pietas (lat.) – poštovanje i osjećaj dužnosti prema bogovima, roditeljima, domovini (čestitost) i filosofía (grč.) mudroljublje dvije su u starini osobito cijenjene vrline; samomu Justinu, kao i jednomu od naslovljenika Apologije, caru Marku Aureliju, tradicija je dodijelila naziv filozof. 3 Osim optužaba za izdaju i uvrjedu veličanstva protiv kršćana kružile su brojne klevete: euharistijsko se 2

16


PRVA APOLOGIJA

4. Mi zapravo držimo da nam nitko ne može nanijeti zlo, osim ako se pokaže da sami činimo zlo ili se nađe da smo opaki: možete nas ubiti, ali zla nam nanijeti ne možete. Poziv da se ispitaju optužbe 3, 1. No da ne bi netko ovo ocijenio kao nerazborit i nepromišljen govor, ispitajmo i istražimo ono za što nas se optužuje pa ako se pokaže da je tako, neka, kako dolikuje, uslijedi kazna; međutim, ako se ništa ne dokaže, ispravan razum ne dopušta da zbog loših glasina nepravdu činite nedužnim osobama, štoviše sebi samima, ako držite da je pravedno pitanja rješavati ne prosudbom, nego vođeni strašću. 2. T``a svatko će zdravorazuman reći da je pošteno i jedino pravedno samo ako su podložnici pozvani pokazati neporočnost svojega života i nauka, a jednako tako kada sa svoje strane vlastodršci presudu izriču ne vođeni nasiljem i ugnjetavanjem, nego milostivošću i mudrošću. Uistinu, na taj način i vlastodršci i podložnici mogu postići dobro.

blagovanje pobrkalo s kanibalizmom, bratska ljubav s incestuoznim orgijama; predbacivalo im se klanjanje magarećoj glavi i slična praznovjerja. 17


JUSTIN

3. Naime, negdje je netko od starih rekao: Ako i vlastodršci i podanici nisu ljubitelji mudrosti (filozofi), gradovi ne mogu biti sretni.4 4. Prema tome, zadaća nam je svima predstaviti naš život i nauk kako ne bismo mi umjesto onih koji naše ne poznaju plaćali kaznu za grijehe što ih zaslijepljeni počiniše drugi; na vama je pak, kako to razum nalaže, da se, saslušavši problem, pokažete dobrim sudcima. 5. T``a kasnije pred Bogom ne ćete imati nikakva opravdanja ako, uvidjevši kako stvari stoje, ne postupite pravedno. Kršćansko ime ne može biti razlog osudi 4, 1. To što se netko zove određenim imenom ne ocjenjuje se ni dobrim ni lošim dok se u obzir ne uzmu djela koja su iza samoga imena; dakle, s obzirom na ime za koje nas optužuju, mi smo najbolji.5 2. No budući da ne smatramo pravednim da, ako se pokažemo zlima, zbog imena tražimo odrješenje, isto tako, ako ni zbog imena ni zbog načina života ništa nismo skrivili, na vama je potruditi se da se nedužne ne osuđu Platon, Država, V, 473 D–E. Grč. hrestótatoi superlativ je od hrestòn (dobar). Justin polazi od etimologije oslanjajući se na brkanje imena Christus i Chrestus (usp. npr. Svetonije, Klaudije, 25, 3).

4 5

18


PREPORUČUJEMO

Niz otačkih spisa, koji suvremenim duhovnim tražiteljima nudi mogućnost da otkriju autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti, u prvom svesku donosi pisma Ignacija Antiohijskog, Poslanicu Filipljanima sv. Polikarpa te Polikarpovo mučeništvo. 135 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Drugi svezak iz neiscrpne riznice duhovnog bogatstva kršćanske literature prvog razdoblja kršćanstva donosi Didaché, Pismo Korinćanima Klementa Rimskoga i Barnabinu poslanicu. 159 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Treći svezak niza Apostolski oci nastavlja s najstarijim tekstovima kršćanstva nakon Novoga zavjeta koji ne prestaju nadahnjivati kršćane svih razdoblja te donosi Pseudo-Klementovu homiliju, Pismo Diognetu i Hermina Pastira. 215 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Justin filozof i mučenik jedan je od najznačajnijih kršćanskih autora 2. st. i najtipičniji predstavnik kršćanske apologetske literature. Njegovo najopsežnije djelo Razgovor s Trifunom najstarija je sačuvana antižidovska apologija. 259 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Recom, Zagreb Tiskano u srpnju 2012.


Knjiga 5.

5

JUSTIN

....................................................................................................................... Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor. Justin filozof i mučenik jedan je od najznačajnijih kršćanskih autora 2. st. i najtipičniji predstavnik kršćanske apologetske literature. Svojim apologijama branio je kršćansku vjeru od nepravednih poganskih napada, ukazujući ujedno na njezinu neupitnu vrijednost koja, dok čovjeku nudi božansku spoznaju, ne obezvrjeđuje nikakvu autentičnu ljudsku vrijednost.

......................................................................

CRKVENI OCI

C R K V E N I

O C I

JUSTIN Apologije

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju. Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve. Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba. Ivan Pavao II. ISBN 978-953-235-294-8

VERBUM 89 kn

......................................................................

9 789 532 35 294 8

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM


Apologije