Issuu on Google+

Alexandre Havard direktor je European Center for Leadership Development, čiji je najpoznatiji liderski program Krjeposno vodstvo, po kojemu se osobna i poslovna izvrsnost temelji na klasičnim vrlinama. Vodio je seminare na temu liderstva u zemljama diljem svijeta za poslovne ljude, odgojitelje, javne dužnosnike i studente menadžmenta. Diplomirao je pravo na jednomu od najprestižnijih francuskih pravnih fakulteta i radio je kao odvjetnik u nekoliko europskih zemalja. ISBN 978-953-235-346-4

VERBUM 120 kn

9 789 532 35 346 4

www.verbum.hr

VERBUM

ISTINSKO VODSTVO

Alexandre Havard

Alexandre Havard

Vodstvo nije pridržano samo rukovoditeljima korporacija i ustanova, nego je to način življenja koji može živjeti svatko bez obzira na profesiju i životni poziv. U vodstvu nije riječ o statusu ili položaju ili o bivanju na vrhu. Svatko tko želi upravljati sobom i svojim životom, pozvan je na vodstvo. To je, dakle, poziv upućen svima koji žele ostvariti osobno ispunjenje i živjeti skladnost cjelovitosti ljudskoga života. No vođom se ne rađa, vođom se postaje. Postoji mnoštvo knjiga o osobnoj izvrsnosti, liderstvu, učinkovitosti vođe itd. Međutim, malo ih je koje govore o tome što je bit vodstva i koji su temelji na kojima se gradi osobna izvrsnost i izrasta istinski vođa. Polazeći od primjera nekih od najvećih suvremenih političara, intelektualaca i duhovnih vođa, autor Alexandre Havard pokazuje kako “biti vođa” manje znači upravljati državom, izdići se na sam vrh neke profesije ili zapovijedati vojskom u bitki, nego se prvenstveno radi o karakteru. A karakter se ne izgrađuje pomoću etičkih norma, nego stjecanjem naravnih i nadnaravnih vrlina što su ih iznjedrile antička i judeo-kršćanska tradicija. Ova knjiga stoga objašnjava svaku od ljudskih vrlina koje su najvažnije u izgradnji vođe – velikodušnost, poniznost, razboritost, hrabrost, samokontrola i pravednost – pokazujući kako prakticiranje ovih vrlina dovodi do osobne preobrazbe i životnoga samoispunjenja. Pozornost se posvećuje i nadnaravnim kršćanskim krjepostima – vjeri, nadi i ljubavi – bez kojih nijedno učenje o vodstvu ne može biti potpuno. Svojom koncepcijom i sadržajem knjiga Istinsko vodstvo nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga poslanja, bivajući tako vrlo koristan vodič prema osobnoj izvrsnosti.

ISTINSKO VODSTVO PUT OSOBNE IZVRSNOSTI

VERBUM


Alexandre Havard ISTINSKO VODSTVO


Biblioteka:

Posebna izdanja

81.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


Alexandre Havard

ISTINSKO VODSTVO Put osobne izvrsnosti

VERBUM Split, 2013.


Naslov izvornika: Virtuous Leadership. An Agenda for Personal Excellence © 2007 Alexandre Havard © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2013. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 248.12 930.85(100):929 HAVARD, Alexandre Istinsko vodstvo : put osobne izvrsnosti / Alexandre Havard ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2013. (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 81) Prijevod djela: Virtuous leadership : an agenda for personal excellence. - Kazalo. ISBN 978-953-235-346-4 I. Vrline -- Kršćanska etika II. Znamenite ličnosti -- Povijest 150416015


Mojim djedovima i bakama, Madeleinei i Artchilu, Nini i Pavelu


ZAHVALE

ZAHVALE

Sudbina mi je namijenila sreću da se rodim u obitelji i da me podižu ljudi koji su posjedovali iznimne vrline. Riječi koje sam upravo izgovorio mogu zvučati sladunjavo ljudima suvremenoga senzibiliteta, no one su istinite. Odnose se na članove obitelji u kojoj sam rođen, započevši s mojim divnim roditeljima, ali i s njihovim roditeljima – useljenicima u Francusku iz Sovjetskoga Saveza. Bili su to ljudi koji su imali srce, koji su svoj život proživjeli u velikodušnosti, poniznosti, razboritosti i hrabrosti, koji su vladali sobom i imali osjećaj za pravdu, jednako prirodan kao što je prirodno disanje. Knjiga što je čitatelj drži u rukama pokazuje koliko su oni utjecali na mene, no jednako tako i koliko su na mene utjecali pojedini svjetski vođe iz mojih gimnazijskih i sveučilišnih dana, a koji su me oduševili svojim moralnim primjerom. Među njima se posebno ističe Aleksandar Solženjicin, iako bih mogao navesti i neke druge, poput Ivana Pavla II. Odrástao sam u revolucionarnome Parizu krajem 60-ih i početkom 70-ih. Podrška Crvenoj revoluciji osjećala se posvuda, jednako među obrazovanima i među poluobrazovanima. Razmažena djeca otmjenih pariških arrondisementa znala su što žele – komunizam. Većina je njih odbacivala Brežnjevljevo korumpirano i mlitavo uređenje u korist strogih mjera maoističkoga maksimalizma. Željeli su ili sve ili ništa. Njihovo oduševljenje komunizmom nadmašivalo je jedino njihovo potpuno nepoznavanje života iza Željezne i Bambusove zavjese. Usred ove stvarnosti Solženjicinov Arhipelag Gulag odjeknuo je poput praska groma. Ova je knjiga pokazala svu nje7


ZAHVALE

zinu moralnu preuzetnost, da ne kažem ispraznost, i otplavila je kao što plima otplavljuje pješčane kule. Sposobnost ovoga ruskog pisca da posvjedoči istinu, njegova zadivljujuća hrabrost kojom se suprotstavio zlu i njegova privrženost kršćanskim moralnim načelima – tako okrjepljujuće protivnima prevladavajućemu duhu vremena – pokazali su da je on puno mlađi, relevantniji i prilagođeniji potrebama vremena od studenata na barikadama koji nisu imali pojma o pojmu. Budući naraštaji, kako u Rusiji, tako i u inozemstvu, zauvijek će ga smatrati uzorom liderstva zasnovana na vrlini. Drugi čovjek koji je silno nadahnuo moj život – po mojemu mišljenju najveći od svih – bio je španjolski svećenik i katolički svetac Josemaría Escrivá, osnivač Opusa Dei. On me je naučio da je poznata Kristova zapovijed – “budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5,48) – upućena meni i svakomu njegovu sljedbeniku u svakomu vremenu; da ona znači živjeti u skladu s ljudskim i božanskim vrlinama; da je osobna izvrsnost na koju Krist poziva svakoga čovjeka ostvariva te da je čak i ja mogu ostvariti u svojemu životu. Sveti Josemaría cijeli je svoj život posvetio nastojanju da njegova djeca ostvare ovaj plemeniti cilj. Njegovo učenje, njegov primjer i njegov duh prožimaju ovu knjigu od početka do kraja. Ovom bih prilikom želio zahvaliti mojim dragim roditeljima na njihovoj nesebičnoj ljubavi i potpori. Oni su umnogome i na mnoštvo načina, velikih i malih, doprinijeli nastanku ove knjige. Cijeli niz mojih prijatelja i kolega pomogao mi je profesionalnim savjetom i suradnjom i na tome im od srca zahvaljujem. Među njima su Radoslaw Koszewski, Michael O’Brien, Oskari Juurikkala, Mark Hamann, Josemaría Camean, Lembit Peterson, Varro Vooglaid, Sardor Nasyrov i Rodrigo Preciado. 8


ZAHVALE

Želim nadasve zahvaliti Anthonyju Salviji čiji je doprinos ovoj knjizi u svakome pogledu bio tako temeljit da ga praktički čini njezinim suautorom. Beskrajno sam mu zahvalan. Posljednja, no ne i najmanje važna osoba kojoj želim zahvaliti jest njezin izdavač, John Powers, i to zbog povjerenja što ga je prema njoj gajio od početka, kao i Kevinu Layju koji je prvi (sebi svojstvenom pronicavošću) pročitao rukopis. Zahvaljujem i Siobhan Hardy koja se potrudila opremiti korice na način koji nam daje za pravo da ga nazovemo posljednjom riječi u grafičkoj otmjenosti. Suvišno je isticati da odgovornost za moguće pogrješke i/ili nedostatke pada isključivo na moja leđa.

9


Ne lepršaj poput peradi kada se možeš vinuti poput orla. Josemaría Escrivá, Put, 7


AUTOROV PREDGOVOR

AUTOROV PREDGOVOR

Kad god razmišljam o uzvišenosti ljudskoga srca, koja je sine qua non liderstva, a ujedno i tema ove knjige, sjetim se jednoga koliko lijepa toliko i neočekivana događaja koji se zbio sasvim slučajno. Taj se događaj zbio tijekom mojega putovanja autobusom iz Sankt Peterburga u Helsinki jednoga hladnog zimskog jutra godine 1992., nedugo nakon pada komunizma. Bilo je to vrijeme nagla pada proizvodnje, vrtoglave inflacije i porasta nezaposlenosti koji su se naglo širili cijelim nekadašnjim Sovjetskim Savezom. Stariji Rusi iznenada su se našli u silnim teškoćama jer je inflacija iz dana u dan obezvrjeđivala njihove već tada male mirovine. Mnogi su od njih bili prisiljeni skupljati boce iz kanta za smeće koje su zatim prodavali za reciklažu. Jedino su tako mogli preživjeti. Dok je autobus što nas je vozio prema Finskoj jurio kroz Rusiju, nevjerojatno me se dojmila oprečnost između netaknutoga zimskog krajolika što je brzo promicao pored mojega prozora i moralno nenadahnjujućega ozračja u autobusu. Putnik koji je sjedio ispred mene bio je mrtav-pijan. Činilo se da je u dubokoj besvijesti. Putnik koji je sjedio meni s desna zavukao je ruku u džep i izvukao iz njega zgužvanu kutiju cigareta. Zabavljao me pričajući mi o svojemu propalom vikendu koji je proveo u pijančevanju, ljuteći se neprekidno na sebe što ne uspijeva pripaliti cigaretu. Na njegovo veliko olakšanje autobus se zaustavio na odmorištu ispred željezničkoga kolodvora u Vyborgu, zadnjemu ruskom gradu prije granice s Finskom. Sunčeva je svjetlost blještala na snijegu koji je tek pao, a ja sam se dobro umotao u kaput i odlučio malo razgledati područje oko kolodvora. 11


AUTOROV PREDGOVOR

Ubrzo sam nabasao na stariju gospođu koja je prekapala po velikoj hrpi smeća, nadajući se da će pronaći nešto što bi joj moglo koristiti ili što bi mogla unovčiti. Posegnuo sam u džep i izvadio nekoliko preostalih rubalja: “Babuška, uzmite ovo, molim vas.” Pogledala me je ravno u oči i nasmiješila mi se ozarenim smiješkom: primijetio sam da je mlađa nego što je izgledala. Plašeći se da ne zakasnim na autobus, požurio sam natrag prema kolodvoru. U trenutku kada sam ulazio u autobus, čuo sam glas iza leđa. Okrenuo sam se. Bila je to ona stara gospođa koja se gegala prema meni što je brže mogla, a na licu joj je bio širok osmijeh. U ispruženoj je ruci držala buket cvijeća. Uzeo sam ga. Otišla je bez riječi. Prešli smo granicu i ostavili moju ljubljenu Rusiju iza se­ be. Zavalio sam se u sjedalo, zatvorio oči i pokušao je zamisliti kako kupuje cvijeće novcem koji joj je očajnički trebao, a da pri tome nikako nije mogla biti sigurna da će me naći. Divio sam se njezinoj nesebičnosti, velikodušnosti njezina srca. Obuzela me radost, život mi se odjednom učinio prekrasnim i poželio sam se preobratiti, očistiti svoje srce, biti bolji. Nije nimalo neobično da vas blizak susret s dobrotom natjera da poletite, kao da su vam izrasla krila. U ovoj knjizi, kao i tijekom seminara na kojima govorim o liderstvu zasnovanu na vrlini što ih organiziram za slušatelje različitih kultura, jezika i religija, svojim slušateljima nastojim pružiti ponešto od onoga što je ona stara gospođa iz Vyborga dala meni. Nikakvo se zadovoljstvo ne može mjeriti sa zadovoljstvom koje osjećam kada primijetim da se u srcima mojih čitatelja, studenata i pohađatelja programa začme nova želja za rastom u svakodnevnome savjesnu prakticiranju klasičnih ljudskih vrlina. Nakon što shvate da biti lider znači služiti ili, ako vam je draže, da biti lider znači očitovati vrlinu u svakodnevnome životu, osjećam da njihove duše uzlijeću, baš kao da su im izrasla krila. 12


BITI VOĐA ZNAČI IMATI KARAKTER

Uvod

BITI VOĐA ZNAČI IMATI KARAKTER

Mi ljudi najčešće površno zamišljamo liderstvo. Kada čujemo ovu riječ, obično pomišljamo na državne poglavare koji nacije pokreću na akciju, na industrijske magnate koji na tržište iznose proizvode za koje očekujemo da će promijeniti naš život, na generale koji odlazeći u bitku hrabro koračaju pred svojim vojnicima. Liderstvo nam se čini mješavinom ambicije, karizme, lukavosti, vještine, posjedovanja novca te dara koji se pokazuje u tome da je čovjek u pravo vrijeme na pravomu mjestu. Sve su to talenti, sposobnosti i sredstva što ih vođe koriste u stjecanju prednosti, ali ni jedno od njih ne tvori bit liderstva. Biti vođa znači imati karakter. Ne, biti vođa jest karakter. Ima onih koji misle da se čovjek rađa kao vođa – da su neki ljudi posebno nadareni za položaj vođe dok drugi nisu, da je položaj vođe u prvomu redu nešto što je vezano uz temperament kombiniran s iskustvom. Ne može svatko biti Roosevelt, ili de Gaulle, ili Churchill, misle oni. Ništa nije dalje od istine. Liderstvo nije rezervirano za elitu. Na liderstvo su pozvani mnogi, ne samo neki. Državni poglavari i učitelji, industrijski magnati i kućanice, vojni zapovjednici i zdravstveni radnici – svi su oni u položaju vođe. Ljudi od njih očekuju da učine pravu stvar, da budu muškarci i žene s karakterom i vrlinom te da ih u njihovim postupcima s onima koji su im povjereni vodi velikodušna vizija. A kada u tome ne uspiju, razočaranju nema kraja. 13


BITI VOĐA ZNAČI IMATI KARAKTER

Skandali u poslovnome svijetu, tako učestali u naše vrijeme, redovito su uzrokom sve učestalijih zahtjeva za većom kontrolom vlade nad gospodarskim životom, za reformama u korporativnome upravljanju i preispitivanjem etičkih kodeksa. Sve to stoji, ali sve ove stvari ne pogađaju ono što je bitno. Počinitelji nepravda u gospodarstvu redovito znaju da čine nepravdu. A ipak je čine. Posrijedi je nedostatak karaktera. Dr. Martin Luther King sanjao je o Americi u kojoj čovjek ne će biti ocjenjivan “po boji kože, već po tome kakav je njegov karakter”. Što to znači kada kažemo “karakter”? Karakter je vrlina ili, još točnije, cijeli niz klasičnih ljudskih vrlina – nadasve vrlina velikodušnosti, poniznosti, razboritosti, hrabrosti, vladanja sobom i pravednosti – a sve te vrline tema su ove knjige. Moja je tvrdnja da vođe odlikuje težnja za rastom u vrlini, pri čemu je ova težnja jednako prirodna kao što je prirodno njihovo disanje, inače oni nisu vođe. Život je za njih težnja za osobnom izvrsnošću. Liderstvo zasnovano na vrlini pridržano je za ljude koji u životu teže uzvišenim ciljevima. Ima li uzvišenijega cilja od želje za osobnom izvrsnošću? U ovoj ćemo knjizi pokušati definirati svaku pojedinu od klasičnih ljudskih vrlina bitnih za položaj vođe (Dio 1. i 2.), odgovoriti na pitanje kako vođa raste u vrlini (Dio 3.), pokazati na koji način vrline dovode do samoispunjenja (Dio 4.) i promišljati o uzvišenosti nadnaravnih vrlina vjere, nade i ljubavi te o njihovu utjecaju na položaj vođe (Dio 5.). Knjiga Istinsko vodstvo: Put osobne izvrsnosti proizišla je iz programa identična naziva namijenjena osobama na rukovodećim položajima, kojemu sam na čelu, te iz pitanja što mi ga sudionici ovoga programa redovito postavljaju, a ono glasi: “Sve to što vi govorite o vrlini je u redu, ali ja 14


BITI VOĐA ZNAČI IMATI KARAKTER

sam do grla u poslu, a osim toga, imam svu silu obiteljskih obveza. Kako mogu u praksi postići ‘osobnu izvrsnost’ o kojoj govorite?” Odgovor na ovo pitanje čitatelj će naći u zadnjemu poglavlju knjige koje glasi “Kako do pobjede?”. U njemu ćete pronaći prokušanu metodologiju za postizanje osobne izvrsnosti, prilagođenu potrebama zauzetih ljudi, profesionalaca u svojemu poslu. Prije no što detaljno razmotrimo svaku od ljudskih vrlina što ih vođa koji to želi biti mora posjedovati, pokušajmo se snaći u svemu ovome, razmislivši o nekim općim zapažanjima koja se odnose na karakter, vrlinu i temperament. *** “Liderstvo se iskazuje u karakteru”,1 uvjerava nas Peter Drucker, najistaknutiji teoretičar vještine upravljanja našega doba. Njegov kolega u struci Warren Bennis prisnažuje: “Liderstvo je metafora za usredotočenost, sukladnost i ravnotežu u čovjekovu životu.”2 Usredotočenost, sukladnost i ravnoteža ne nastaju sami od sebe. Do njih dolazimo vlastitim naporima. Već samim nastojanjem da do njih dođemo pokazujemo da smo vođe. Liderstvo, prema tome, ne možemo svesti na temperament jer nam je temperament dala priroda. Netko je, primjerice, po temperamentu flegmatičan ili nagao, ali ne zato što je sam tako izabrao, nego zato što mu je taj njegov temperament dala priroda. Liderstvo je isključivo stvar karaktera. Međutim, karakter je nešto što nam priroda nije nametnula. Nismo neodvojivi od našega karaktera. Karakter je nešto što možemo oblikovati, formirati i jačati i kada to či15


BITI VOĐA ZNAČI IMATI KARAKTER

nimo, bivamo, kako bi Bennis rekao, usredotočeni, usklađeni i u našemu životu vlada ravnoteža. Karakter jačamo stalnim prakticiranjem zdravih moralnih navika koje nazivamo etičkim ili ljudskim vrlinama. Na taj način karakter ostavlja neizbrisiv trag na našemu temperamentu i on tada prestaje dominirati našom osobnošću. Posjedovanje vrlina svojstvo je uma, volje i srca koje nam ulijeva čvrstoću karaktera i daje postojanost našoj osobnosti. Postižemo ih učestalim ponavljanjem. Četiri glavne ljudske vrline po Platonu jesu: razboritost, pravednost, hrabrost i vladanje sobom. To su tzv. kardinalne ili stožerne krjeposti, pri čemu ova riječ ima korijen u latinskoj riječi cardo, što znači “šarka” ili “stožer”. O ovim vrlinama ovise sve druge ljudske vrline. Svaka od sporednih vrlina određena je stožernim krjepostima i ovisi o njima. U Knjizi Mudrosti čitamo: “Ona [mudrost] poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti, od kojih u životu nema ništa korisnije ljudima.”3 Činjenica da Stari zavjet govori o četirima stožernim krjepostima pokazuje da su Židovi cijenili mudrost starih Grka. Dužni smo spomenuti još dvije vrline – velikodušnost i poniznost. Obje su temeljne, iako ih tradicija ne drži stožernim krjepostima. Stari su Grci smatrali da poniznost ovisi o stožernoj krjeposti umjerenosti, a velikodušnost o stožernoj krjeposti hrabrosti. Vrline su dinamičke sile – obratite pažnju na to da latinski korijen virtus znači “snaga” ili “moć”. Svaka, ako se trajno vrši, progresivno povećava čovjekovu sposobnost djelovanja. Evo koje sve sposobnosti povećava svaka od ovih šest vrlina: • Razboritost: povećava našu sposobnost donošenja is­ pravnih odluka. 16


BITI VOĐA ZNAČI IMATI KARAKTER

• Hrabrost: povećava našu sposobnost da se pridržavamo naših odluka i da se opremo pritiscima svih vrsta. • Vladanje sobom: povećava našu sposobnost da strasti podredimo duhu i izvršenju misije koju imamo. • Pravednost: povećava našu sposobnost da dadnemo svakome ono što mu pripada. • Velikodušnost: povećava našu sposobnost da težimo uzvišenim stvarima, da potičemo sebe i druge. • Poniznost: povećava našu sposobnost prevladavanja vlastite sebičnosti i trajnoga služenja drugima. Vrline ne zamjenjuju stručnu kompetenciju, već su u svojemu temelju njezin neodvojiv dio. Mogu biti diplomirani psiholog i raditi kao savjetnik, no ako mi nedostaje razboritosti, teško ću moći dati valjan savjet svojim klijentima. Možda imam diplomu stručnjaka za upravljanje velikim poduzećima i zaposlen sam na odgovornoj dužnosti u velikoj tvrtki. Vrlo dobro, ali ako mi nedostaje hrabrosti, moja je sposobnost upravljanja onima koji mi se suprotstavljaju vrlo upitna. Mogu imati diplomu teološkoga fakulteta i obavljati službu pastora, ali ako nisam velikodušan, ne ću se razvijati kao osoba i vjernik i to će se negativno odraziti i na stado koje mi je povjereno. Stručna kompetencija podrazumijeva nešto više od pukoga posjedovanja tehničkoga ili akademskoga znanja. Ona uključuje sposobnost korištenja znanja na ispravan i koristan način. Vođe određuju njihova velikodušnost i poniznost. Oni uvijek imaju san, koji redovito pretvaraju u viziju i misiju. Upravo velikodušnost – težnja duha prema velikim ciljevima – daje ovo uzvišeno stanje duha. Međutim, liderstvo se ne sastoji samo od “velikih zamisli”. Vođa je uvijek sluga – sluga ljudima koji pripadaju njegovu profesionalnome, obiteljskom i društvenom okružju, 17


BITI VOĐA ZNAČI IMATI KARAKTER

svojim zemljacima, dapače cijelomu čovječanstvu. A bit služenja je u poniznosti. Vođe koji prakticiraju poniznost poštuju urođeno dostojanstvo drugih ljudi, napose sudionika u zajedničkoj misiji. Kod vođe velikodušnost i poniznost idu ruku pod ruku. Velikodušnost potiče plemenite težnje; poniznost ih usmjerava prema služenju drugima. Kod vođe karizma je rezultat uzvišenosti vizije (velikodušnost) i privrženosti služenju (poniznost). Velikodušnost i poniznost vrline su srca par excellence, a vođama koji ih posjeduju daju crtu karizmatičnosti. Karizmu ne smijemo brkati s darom za poticanjem mnoštva na akciju. “Vođe” koji posjeduju ovaj dvojbeni talent mogu proizvesti kratkotrajno oduševljenje, no rijetko kada izazivaju povjerenje, a u konačnici samo izrugivanje i prijezir. Tipičan primjer takva vođe jest Mussolini. Liderstvo nije demagogija. Ono se očituje u postojanoj izvrsnosti, čak i onda kada vođa ne posjeduje magnetsku privlačnost. Velikodušnost je danas izložena golemim pritiscima. Sablasna mješavina individualizma i kolektivizma, koju primjećujemo u suvremenome društvu, začetnikom je generacija i generacija malih, samoživih ljudi koji idu isključivo za osobnim interesom. Poniznost je također vidjela bolje dane. Suvremena kultura ovu divnu vrlinu – shvaćenu kao služenje – drži nečim gotovo vrijednim prijezira. Donedavno je riječ služenje bila jedna od najuzvišenijih riječi u našemu vokabularu; sada se s ovim pojmom susrećemo gotovo isključivo u komercijalnomu značenju. Kada govorimo o služenju, mislimo na poslovne usluge, na usluge koje se plaćaju, na sektor uslužnih, tj. neproizvodnih djelatnosti i sl. Usluge doživljavamo kao nešto što možemo kupiti. Ako su velikodušnost i poniznost – stupovi liderstva – prvenstveno vrline srca, stožerne krjeposti razboritosti, pravednosti, hrabrosti i vladanja sobom – temeljne vrline 18


BITI VOĐA ZNAČI IMATI KARAKTER

liderstva – odnose se u prvome redu na um i volju. Pri tome je najvažnija razboritost, vrlina specifična za donositelje odluka jer da bih mogao učinkovito voditi druge, moram imati sposobnost donošenja ispravnih odluka. Vrlina ulijeva ljudima povjerenje i tako otvara prostor liderstvu. U ovoj stvari poniznost i razboritost od životne su važnosti. Povjerenje, naime, počinje u trenutku kada ljudi kojima sam okružen znaju da sam im spreman služiti, što je poniznost, a gubi se kada otkriju da ne umijem donositi ispravne odluke, što znači da ne posjedujem vrlinu razboritosti. Zamijenim li poniznost komunikacijskim tehnikama, ne ću uspjeti kao vođa. Kao što Stephen Covey ističe: “Ako se raznovrsnim strategijama i taktikama koristim tako da druge natjeram da rade ono što želim, da rade bolje, da budu motivirani, da im se sviđam i da se oni sviđaju drugima – dočim je moj karakter manjkav, uprljan dvoličnošću i neiskrenošću – tada, gledajući na duži rok, ne mogu biti uspješan.”4 Vođe nikada ne pribjegavaju manipulaciji. Jednako tako, oni se u svojemu položaju vođe ne koriste onim što su stari Latini nazivali potestas – moć – koja je svojstvena njihovu položaju. Umjesto toga, oni postaju vođe zahvaljujući svojemu auctoritas, autoritetu koji je rezultat njihova karaktera. Oni kojima nedostaje istinski autoritet i koji podliježu iskušenju očitovanja čiste moći samo su nominalno vođe. Oni su zapravo ne-vođe. Posrijedi je začarani krug: slab autoritet dovodi do zloporabe moći, a ona uzrokuje daljnje slabljenje autoriteta... i put prema autentičnu položaju vođe zatvoren je. S obzirom na to da je vrlina navika koju stječemo vježbanjem, kažem da se vođa ne rađa, već se vođa postaje vježbanjem. Ne može svatko postati predsjednik ili premijer, dobiti Nobelovu nagradu za književnost ili igrati napadača za New York Yankeese. Ali svatko može rasti u vrlini. Svatko je sposoban postati vođa. 19


BITI VOĐA ZNAČI IMATI KARAKTER

Vođe odbacuju utilitarni pristup vrlini. Vrlina nije nešto što oni njeguju samo zato da bi postali bolji u poslu kojim se bave, iako je dobro željeti takvo što. Oni njeguje vrlinu prije svega zato da bi postali bolji ljudi. Aretē, grčka riječ za vrlinu, znači prije svega izvrsnost bivanja, ne toliko izvrsnost činjenja.

20


DIO I.

VELIČINA I SLUŽENJE Vođu definiraju velikodušnost i poniznost. Velikodušnost je težnja duha za uzvišenošću. Velikodušan je onaj tko teži uzvišenosti i spreman je udovoljiti zahtjevima što ih uzvišenost stavlja preda nj. Korijen je velikodušnosti u čvrstoj uvjerenosti u najviše sposobnosti ljudske naravi. Poniznost je trajno življenje sa sviješću o svojemu metafizičkom stanju i o svojim sposobnostima i slabostima. Također, ona se očituje u navici služenja obitelji i prijateljima, kolegama i klijentima, društvu u cjelini, dapače čitavu čovječanstvu. Poniznost u vođama potiče težnju za bezuvjetnim služenjem.


VELIKODUŠNOST

Poglavlje 1.

VELIKODUŠNOST Težnja prema uzvišenosti

Liderstvo je uzdizanje čovjekove vizije prema višim vidicima, uzdizanje čovjekovih sposobnosti na višu razinu, izgradnja čovjekove osobnosti na način koji mu omogućuje nadilaženje svojih normalnih ograničenja. Peter Drucker Vođa je velikodušan, uzvišenih nazora i svjestan da je sposoban postići veličinu. On sanja o postizanju najvišega stupnja profesionalnog postignuća i osobne izvrsnosti. Prema klasičnoj definiciji, velikodušnost je extensio animi ad magna – težnja duha uzvišenosti. Latinska riječ magnanimitas potječe od grčke riječi megalopsychía. Njezina je suprotnost micropsychía, koja znači malodušnost, uskogrudnost. Uskogrudan čovjek nije sposoban čak ni predočiti samome sebi što je uzvišenost. Njemu je strano poimanje o uzvišenoj svrsi života. Ivanov, glavni lik u istoimenoj Čehovljevoj drami, savjetuje svojega prijatelja i kaže mu ono što bi svatko tko sanja o tome da bude velikodušan trebao ignorirati: “Vi ste, dragi prijatelju, završili studij tek prošle godine, još ste mladi i bodri, a meni je trideset i pet. Ja vam imam pravo savjetovati... Ne ženite se ovako i onako (ocijenite više nego jednu s popisa), pa izaberite jednu od običnih, beznačajnih, bez jarkih boja, bez suvišnih zvukova… I uopće, cijeli život gradite prema šabloni. Ukoliko je pozadina sivija i monotonija, utoliko bolje… To je ugodnije, poštenije i korisnije po zdravlje.”1 23


VELIČINA I SLUŽENJE

Vođa je velikodušan po svojim snovima, vizijama i svijesti o vlastitoj misiji; po svojoj sposobnosti da se nada, da vjeruje drugima i da bude smion; po oduševljenju kojim prihvaća svaki napor potreban da svoje djelo privede uspješnu kraju; po svojoj sklonosti da se koristi sredstvima razmjernim postavljenim ciljevima; po svojoj sposobnosti da potakne sebe i one kojima je okružen. Razmislite samo o izvanrednim ljudima koji su utemeljili Europsku uniju – o Robertu Schumanu, Jeanu Monnetu, Konradu Adenaueru i Alcideu de Gasperiju. Oni su shvatili da je ključ za prevladavanje stoljećâ podjela, sukoba i pogubnih ratova u integraciji – u stapanju nacionalnih interesa – prije negoli u pukoj suradnji. Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, smatrao je francusko-njemačko prijateljstvo temeljnim uvjetom europske integracije. Time je pokazao svoju velikodušnost jer je, dospjevši u Gestapoov zatvor u Francuskoj koju su okupirali nacisti, imao dobre razloge da ne vjeruje Nijemcima. Dapače, većina je Francuza još dugo poslije rata u Njemačkoj vidjela smrtnoga neprijatelja i potencijalnoga agresora. Schuman je bio sposoban nadići naslijeđe europske nemirne prošlosti u ime zajedničkoga dobra – dobra Europe kao cjeline te Francuske i Njemačke posebno. Kao što je njemački kancelar Konrad Adenauer primijetio: “Snažna i smiona inicijativa Roberta Schumana bila je čin izvanredna značenja... Zahvaljujući svojoj razboritosti i vrijednostima u koje je vjerovao, udario je temelje pomirenju među našim dvjema zemljama i izgradnji jedinstvene i snažne Europe.”2 Dean Acheson, američki državni tajnik, u svojim je memoarima napisao: “Schuman je imao viziju ujedinjene Europe u vrijeme kada je bilo teško imati bilo kakvu viziju u Francuskoj.”3 Europski je parlament 1960. jednoglasno proglasio Schumana “ocem Europe”, počasnim naslovom na koji nitko drugi nema pravo. 24


VELIKODUŠNOST

Ronald Reagan je, poput Roberta Schumana, imao viziju koja se kosila s glavnim političkim tijekovima njegova vremena, napose u njegovu pristupu komunizmu. Reagan nije bio sklon promatrati komunizam kao stalno obilježje političkoga krajolika kojemu se Zapad mora silom prilika prilagoditi, već je odlučio utrti put njegovu odlasku s povijesne pozornice. Učinio je to svojom vanjskom i obrambenom politikom, ali i govoreći istinu o prirodi sovjetskoga režima. Sastavljačica Reaganovih govora Peggy Noonan primjećuje: “On [Reagan] je vjerovao da je istina jedini temelj na kojemu se može izgraditi nešto snažno, dobro i trajno – jer je trajna jedino istina. Laž je kratka vijeka. Držao je da je u politici njegova vremena, i u svijetu općenito, bilo previše laži, da su one trajale predugo te da se ništa ne može usporediti s njihovom razornom snagom. Stoga je cijelu svoju političku karijeru posvetio suprotstavljanju toj razornosti, a to je činio tako što je govorio istinu, širio je i neprekidno je ponavljao.”4 Kada je Reagan Sovjetski Savez nazvao “žarištem zla u suvremenome svijetu” i iznio mišljenje da će biti uskoro odbačen na “zgarište povijesti”, sve što je činio bilo je da je govorio istinu kakvom ju je vidio. Posjedujući hrabrost nadahnutu uvjerenjima, djelovao je na način za koji je vjerovao da će donijeti rezultate korisne za svoju zemlju, ali jednako tako, treba i to primijetiti, i za ruski narod koji je toliko propatio pod komunizmom. Pri kraju svojega drugog predsjedničkog mandata i nakon osmogodišnjega službovanja kao američki predsjednik Reagan je otišao u Berlin i gospodina Gorbačova pozvao da “sruši taj zid”. Berlinski je zid ubrzo pao, a komunizam je odbačen na zgarište povijesti. Slično tome, Lech Walesa, poljski električar koji je utemeljio radnički sindikat Solidarnost, na poseban je način pridonio pozitivnim političkim promjenama u Poljskoj i 25


SADRŽAJ

SADRŽAJ

Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Autorov predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Uvod BITI VOĐA ZNAČI IMATI KARAKTER . . . . . . . . . . . . 13 Dio I. VELIČINA I SLUŽENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 1. VELIKODUŠNOST: TEŽNJA PREMA UZVIŠENOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 2. PONIZNOST: TEŽNJA ZA SLUŽENJEM DRUGIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 3. JEDNOSTAVNO RECITE NE . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 Dio II. PRAKTIČNA MUDROST I SNAGA VOLJE . . . . . . . . . . 73 1. RAZBORITOST: SPOSOBNOST DONOŠENJA ISPRAVNIH ODLUKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 2. HRABROST: IZDRŽATI DO KRAJA . . . . . . . . . . . . 90 3. VLADANJE SOBOM: VLADANJE SRCEM I UMOM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 4. PRAVEDNOST: ZAJEDNIŠTVO I KOMUNIKACIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Dio III. VOĐA SE NE RAĐA, VOĐA SE POSTAJE VJEŽBANJEM . . . . . . . . . . . . . . . . 125 1. ARETOLOGIJA: ZNANOST O VRLINAMA . . . . 127 2. ONO SMO ŠTO OBIČNO RADIMO . . . . . . . . . . . 129 198


SADRŽAJ

3. VRLINE SU U MEĐUSOBNU JEDINSTVU . . . . . 135 4. VOĐE UMA, VOLJE I SRCA . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Dio IV. LIDERSTVO I SAMOISPUNJENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 1. MORALNI PROFIL VOĐE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 2. VRLINA I SAMOISPUNJENJE . . . . . . . . . . . . . . . . 151 3. ZAMKE ETIKE ZASNOVANE NA PRAVILIMA . . . 154 Dio V. PREMA POBJEDI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 1. UTJECAJ KRŠĆANSKOGA ŽIVOTA . . . . . . . . . . 163 2. KAKO DO POBJEDE? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 Epilog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195

199


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2013.


Alexandre Havard direktor je European Center for Leadership Development, čiji je najpoznatiji liderski program Krjeposno vodstvo, po kojemu se osobna i poslovna izvrsnost temelji na klasičnim vrlinama. Vodio je seminare na temu liderstva u zemljama diljem svijeta za poslovne ljude, odgojitelje, javne dužnosnike i studente menadžmenta. Diplomirao je pravo na jednomu od najprestižnijih francuskih pravnih fakulteta i radio je kao odvjetnik u nekoliko europskih zemalja. ISBN 978-953-235-346-4

VERBUM 120 kn

9 789 532 35 346 4

www.verbum.hr

VERBUM

ISTINSKO VODSTVO

Alexandre Havard

Alexandre Havard

Vodstvo nije pridržano samo rukovoditeljima korporacija i ustanova, nego je to način življenja koji može živjeti svatko bez obzira na profesiju i životni poziv. U vodstvu nije riječ o statusu ili položaju ili o bivanju na vrhu. Svatko tko želi upravljati sobom i svojim životom, pozvan je na vodstvo. To je, dakle, poziv upućen svima koji žele ostvariti osobno ispunjenje i živjeti skladnost cjelovitosti ljudskoga života. No vođom se ne rađa, vođom se postaje. Postoji mnoštvo knjiga o osobnoj izvrsnosti, liderstvu, učinkovitosti vođe itd. Međutim, malo ih je koje govore o tome što je bit vodstva i koji su temelji na kojima se gradi osobna izvrsnost i izrasta istinski vođa. Polazeći od primjera nekih od najvećih suvremenih političara, intelektualaca i duhovnih vođa, autor Alexandre Havard pokazuje kako “biti vođa” manje znači upravljati državom, izdići se na sam vrh neke profesije ili zapovijedati vojskom u bitki, nego se prvenstveno radi o karakteru. A karakter se ne izgrađuje pomoću etičkih norma, nego stjecanjem naravnih i nadnaravnih vrlina što su ih iznjedrile antička i judeo-kršćanska tradicija. Ova knjiga stoga objašnjava svaku od ljudskih vrlina koje su najvažnije u izgradnji vođe – velikodušnost, poniznost, razboritost, hrabrost, samokontrola i pravednost – pokazujući kako prakticiranje ovih vrlina dovodi do osobne preobrazbe i životnoga samoispunjenja. Pozornost se posvećuje i nadnaravnim kršćanskim krjepostima – vjeri, nadi i ljubavi – bez kojih nijedno učenje o vodstvu ne može biti potpuno. Svojom koncepcijom i sadržajem knjiga Istinsko vodstvo nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga poslanja, bivajući tako vrlo koristan vodič prema osobnoj izvrsnosti.

ISTINSKO VODSTVO PUT OSOBNE IZVRSNOSTI

VERBUM


Istinsko vodstvo