Issuu on Google+

Joseph Ratzinger

EUROPA Njezini sadašnji i budući temelji

Joseph Ratzinger

Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) u ovoj se knjizi otvoreno suočava s ključnim pitanjima europske sadašnjosti i budućnosti: Kako je nastala Europa i koje su njezine granice? Na čemu se temelji europski identitet? Tko se ima pravo nazivati Europejcem i ući u novu Europu? Na osnovu tih pitanja on ponovno ističe značenje upornog naglašavanja duhovnih korijena Europe kao i moralnog temelja politike Unije. Bez tih preduvjeta, ističe Ratzinger, prevladavaju isključivo gospodarski interesi, pa unutarnja i vanjska politika bivaju prepuštene raznim kaotičnim strujanjima. Najnovija politička događanja u Europskoj uniji pokazuju koliko su Ratzingerove riječi pogodile u srž te ova njegova knjiga u takvim okolnostima dobiva još više na važnosti i aktualnosti.

19

EUROPA

!

VERBUM USKLIČNIK

ISBN 978-953-235-342-6

VERBUM 39 kn

9 789532 353426

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM USKL ČNIK

!


Joseph Ratzinger EUROPA Njezini sadašnji i budući temelji


Biblioteka:

19. Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Josip Krpeljević

Za nakladnika: Miro Radalj


Joseph Ratzinger

EUROPA Njezini sadašnji i budući temelji

VERBUM Split, 2013.


Naslov izvornika: Joseph Ratzinger EUROPA. I suoi fondamenti oggi e domani © EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l., 2004 – Cinisello Balsamo (MI) © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2005. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 261.6(4) RATZINGER, Joseph Europa : njezini sadašnji i budući temelji / Joseph Ratzinger ; <prijevod Josip Krpeljević>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Uskličnik ; 19) Prijevod djela: Europa. ISBN 978-953-235-342-6 I. Europa -- Identitet -- Kršćansko gledište 150416090


Predgovor


Europa kao tema nije izgubila na aktualnosti od vremena objavljivanja moga prvog djela o njoj (Obrat za Europu?, San Paolo, Cinisello 1992.). Ipak, tijekom godina pozornost je sve više usmjeravana na pitanje o općim temeljima političkoga djelovanja. Zbog toga se sada temi Europe može pristupiti samo u kontekstu globalnih izazova našega vremena. Što se mene osobno tiče, tijekom ovoga desetljeća više puta sam pozivan držati predavanja na tu temu. Tako su nastala različita poglavlja koja zajedno čine ovo djelo. Dok prvi tekst nastoji još jedanput razjasniti pitanje što jest, što može i što mora biti Europa, drugi se tekstovi na temelju europske i svjetske situacije sučeljavaju s pitanjem o mjerilima ispravna političkoga djelovanja. Ako se u svemu tome nisu mogla izbjeći preklapanja i ponavljanja, ipak se nadam da će stavljanje pojedinih tvrdnja u novi kontekst otvoriti bolju opću perspektivu. Potpuno sam stoga svjestan koliko su pokušaji izneseni u ovomu djelu nedostatni da se odgovori na velika pitanja sadašnjega trenutka koja se tiču svih nas. Unatoč tome nadam se da ću doprinijeti bistrenju našega pogleda u razlikovanju onoga što pomaže od onoga što šteti izgradnji Europe. Joseph Ratzinger Rim, 23. srpnja, spomendan svete Brigite 7


P R V I

D I O

Ĺ to je Europa?


1. EUROPA. NJEZINI SADAŠNJI I BUDUĆI DUHOVNI TEMELJI1

Europa – što je ona zapravo? To se uvijek iznova izričito pitao kardinal Józef Glemp na jednoj od jezičnih skupina Sinode biskupâ o Europi: gdje počinje Europa, a gdje završava? Zašto, primjerice, Sibir ne pripada Europi, premda i ondje žive Europljani čiji je način mišljenja i življenja u potpunosti europski? Gdje nestaju granice Europe na jugu zajednice narodâ u Rusiji? Gdje prolazi njezina granica Atlantikom? Koji otoci jesu Europa, a koji to nisu, i zašto to nisu? Na tim susretima postaje savršeno jasno da je Europa tek u potpuno drugotnome smislu zemljopisni pojam: Europa nije kontinent koji se potpuno može izreći zemljopisnim pojmovima, naprotiv ona je kulturalni i povijesni pojam.

1. Postanak Europe Ovo se vrlo jasno vidi ako se pokušamo vratiti na početke Europe. Kada se govori o postanku Europe, obično se spominje Herodot (oko 484.–425. pr. Kr.), jamačno prvi koji poznaje Europu kao zemljo11


JOSEPH RATZINGER

pisni pojam, i ovako je definira: “Perzijanci smatraju Aziju i barbarske narode koji u njoj žive kao nešto sebi vlastito, dok Europu i grčki svijet drže zasebnim područjem.”2 Granice same Europe nisu navedene, ali je očito da su zemlje koje čine jezgru današnje Europe ležale potpuno izvan vidokruga drevnoga povjesničara. Doista, stvaranjem grčkih državica i Rimskoga Carstva oblikovao se kontinent koji je postao temelj kasnije Europe, ali s potpuno drukčijim granicama: bila su to područja oko Sredozemlja koja su, zahvaljujući svojim kulturnim vezama, prometnicama i trgovinom te zajedničkome političkom sustavu jedna s drugim tvorila pravi kontinent. Tek je pobjednički prodor islama u sedmome i početkom osmoga stoljeća zacrtao njegovu granicu Sredozemljem prepolovivši, slikovito rečeno, ono što je do tada bilo jedan kontinent u tri kontinenta: Aziju, Afriku i Europu. Na Istoku se antički svijet preobražavao sporije nego na Zapadu. Rimsko Carstvo se s Carigradom kao središtem održalo – premda sve više potisnuto na rub – sve do 15. stoljeća.3 Dok je južni dio Sredozemlja oko 700. godine potpuno ispao iz onoga što je do tada kulturalno bilo kontinent, u isto se vrijeme neprestano sve jače odvija širenje na sjever. Limes (granica) koja je sve do tada bila kontinentalna granica iščezava i otvara se prema novomu povijesnom prostoru, koji sada obuhvaća Galiju, Germaniju i Britaniju kao prave zemlje-jezgre, i proteže se sve više prema Skandinaviji. U tijeku toga premiještanja granicâ svojevrsna teologija povijesti jamčila je idealan kontinuitet s prethodnim sredozemnim 12


EUROPA

kontinentom, zemljopisno mjerenim u različitim pojmovima. U povezanosti s Knjigom proroka Danijela obnovljeno i kršćanskom vjerom preobraženo Rimsko Carstvo držalo se posljednjim i trajnim kraljevstvom svjetske povijesti uopće i zbog toga se zajednica novonastalih narodâ i državâ definirala kao trajan Sacrum Imperium Romanum. Ovaj proces utvrđivanja novoga povijesnog i kulturnog identiteta dovršen je na potpuno svjestan način u vrijeme vladavine Karla Velikoga (oko 747.–814.). Tu se sada u promijenjenu značenju ponovno pojavljuje drevno ime Europe: tom se riječju sada označavalo kraljevstvo Karla Velikoga i njome je nova zajednica državâ ujedno izražavala svijest kontinuiteta i novosti kojom se predstavljala kao prava snaga budućnosti jer se u njoj vidio kontinuitet s dotadašnjom poviješću svijeta koja je u konačnici usidrena u onome što ostaje zauvijek.4 U samorazumijevanju koje se tako oblikovalo ujedno je izražena i svijest konačnosti, kao i svijest jednoga poslanja. Istina je da je pojam Europe ubrzo opet iščezao na svršetku karolinškoga kraljevstva te je ostao sačuvan jedino u govoru izobraženih; u pučkome govoru on se pojavljuje tek početkom modernoga doba – dakako u vezi s opasnošću od Turaka, kao oblik autoidentifikacije – da bi se općenito nametnuo u 18. stoljeću. Neovisno o toj povijesti izraza uspostavljanje franačkoga kraljevstva kao nikada ugašena i sada obnovljena Rimskoga Carstva znači zapravo odlučujući korak prema onome što mi danas mislimo kada govorimo o Europi.5 13


JOSEPH RATZINGER

Dakako da ne možemo zaboraviti da postoji i drugi korijen Europe, one nezapadne. Rimsko Carstvo, kako je već rečeno, zapravo je opstalo u Bizantu unatoč seobi narodâ i prodoru islama. Bizant se držao pravim Rimom; ondje Carstvo zapravo nikada nije nestalo što je bio razlog da se nastavljalo polagati pravo na onu drugu, zapadnu polovicu Carstva. To Istočno Rimsko Carstvo kasnije se proširilo i na sjever, sve do u slavenski svijet, i stvoren je vlastiti svijet, grčko-rimski, koji se razlikuje od latinske Zapadne Europe po drukčijemu jeziku, drukčijemu crkvenom ustrojstvu, drukčijemu pismu i po napuštanju latinskoga jezika kao zajedničkoga jezika koji su svi učili. Svakako, ima dovoljno i ujedinjavajućih elemenata koji od dva svijeta mogu učiniti jedan jedini, zajednički kontinent. Na prvomu mjestu to je zajednička baština Biblije i drevne Crkve koja, uostalom, u oba svijeta upućuje izvan same sebe na mjesto podrijetla koje se sada nalazi izvan Europe, a to je Palestina. Osim toga, to je zajednička ideja Carstva, zajedničko temeljno shvaćanje Crkve, a time onda i zajedničko usvajanje osnovnih pojmova prava i pravnih sredstava. Napokon, spomenuo bih i redovništvo koje je u velikim povijesnim previranjima ostalo bitnim nositeljem ne samo kulturnoga kontinuiteta, već iznad svega temeljnih vjerskih i moralnih vrijednosti, posljednjih usmjerenja čovjeka, i koje je kao predpolitička i nadpolitička snaga postalo nositeljem uvijek potrebnih obnova.6 Između dvije Europe, unatoč njihovoj zajedničkoj crkvenoj baštini, ipak još uvijek postoji duboka 14


EUROPA

razlika na koju je posebice ukazao Endre von Ivánka: u Bizantu su Carstvo i Crkva gotovo poistovijećeni jedno s drugim; car je poglavar i Crkve. On sebe drži Kristovim predstavnikom, a u povezanosti s likom Melkisedeka, koji je bio i kralj i svećenik (Post 14,18), nosi od 6. stoljeća službeni naslov “kralj i svećenik”7. Zbog činjenice da od Konstantina nadalje car više ne boravi u Rimu, u drevnome glavnom gradu Carstva mogla se razvijati samostalnost rimskoga biskupa kao nasljednika Petrova i vrhovnoga pastira Crkve. Tu se već od početka konstantinovskoga razdoblja naučavao dualizam vlasti: car i papa imaju zapravo odvojenu vlast, nijedan ne raspolaže potpunom vlašću. Papa Gelazije I. (492.–496.) izrazio je poimanje Zapada u svome glasovitu pismu caru Anastaziju i još jasnije u svome četvrtom traktatu gdje on pred bizantskom tipologijom Melkisedeka ističe da se jedinstvo vlasti nalazi isključivo u Kristu: “On je naime zbog ljudske slabosti (oholost!) za kasnija vremena odvojio dvije službe da se nitko ne uzoholi” (11. pogl.). U stvarima vječnoga života kršćanski carevi trebaju svećenike (pontifices), a ovi se sa svoje strane u vremenitim stvarima podlažu carskim odredbama. U svjetovnim stvarima svećenici moraju slijediti zakone božanski postavljenoga cara koji se pak u božanskim stvarima mora podložiti svećeniku.8 Time je uvedena odijeljenost i razlikovanje dviju vlasti što je bilo od najveće važnosti za kasniji razvoj Europe i što je, da tako kažemo, postavilo temelje onoga što je vlastito Zapadu. 15


JOSEPH RATZINGER

Budući da je na obje strane među protivnicima takvih razgraničenja uvijek ostao živ poriv za cjelovitošću, čežnja da se vlastita moć nametne drugome, to načelo odijeljenosti postalo je i izvor beskrajnih patnja. Način na koji bi ga trebalo ispravno živjeti te politički i vjerski ostvariti ostaje temeljni problem i za današnju i za buduću Europu.

2. Obrat prema modernome razdoblju Ako na temelju onoga što je do sada rečeno nastanak Karolinškoga Carstva, s jedne strane, te nastavak Rimskoga Carstva u Bizantu i njegove misije među slavenskim narodima, s druge strane, možemo držati istinskim rođenjem kontinenta Europa, početak modernoga doba za obje Europe znači obrat i korjenitu promjenu koja pogađa kako njezinu bît, tako i njezine zemljopisne okvire. Godine 1453. Turci su osvojili Carigrad. Taj događaj O. Hiltbrunner tumači jezgrovito: “posljednji… izobraženi su iselili... u Italiju i prenijeli humanistima renesanse znanje izvornih grčkih tekstova; no Istok se sunovratio u nestanak kulture.”9 Ova tvrdnja zvuči pomalo grubo jer zapravo je i osmanlijsko carstvo imalo svoju kulturu. Istina je, međutim, da je grčko-kršćanska, europska kultura, kultura Bizanta time došla svome kraju. Na taj je način jedno od dva krila Europe izloženo opasnosti da iščezne, no bizantska baština nije nestala. Moskva koja se proglašava trećim Rimom utemeljuje sada vlastiti patrijarhat na temelju ideje drugoga prenošenja carstva (translatio imperii) i predstavlja 16


EUROPA

se kao preobraženi Sacrum Imperium – kao vlastiti oblik Europe koji ipak ostaje sjedinjen sa Zapadom i sve više na nj usmjeren, do te mjere da ju je Petar Veliki pokušao učiniti zapadnom zemljom. Utvrđivanje Urala kao granice vrlo je proizvoljno, u svakom slučaju područje istočno od toga gorja postalo je neka vrsta podstrukture Europe, ni Azija ni Europa, koju bitno oblikuje europski subjekt, a da ni on sâm nema udjela na njezinu subjektivnu značenju, već je objekt koji nije sâm nositelj svoje povijesti. Možda je time definirana bît kolonijalnog stanja. S obzirom na bizantsku, ne zapadnu Europu, na početku modernoga doba možemo govoriti o dvostruku događaju: s jedne strane imamo raspadanje drevnoga Bizanta s njegovim povijesnim kontinuitetom u odnosu na Rimsko Carstvo; s druge pak strane ova druga Europa s Moskvom dobiva novo središte i proširuje svoje granice na Istok da bi konačno u Sibiru podigla neku vrstu kolonijalne predstrukture. Istodobno možemo i na Zapadu utvrditi dvostruk proces iznimna povijesnoga značenja. Velik dio germanskoga svijeta odvaja se od Rima; pojavljuje se nov, prosvijećen oblik kršćanstva tako da sada preko Zapada prelazi crta razdvajanja koja očigledno tvori također kulturalni limes, svojevrsnu granicu između dva načina mišljenja i ophođenja. Dakako, i unutar protestantskoga svijeta postoji lom, ponajprije između luterana i reformiranih kršćana kojima se pridružuju metodisti i prezbiterijanci, dok Anglikanska crkva nastoji ići srednjim putem 17


JOSEPH RATZINGER

između katolika i evangelika; k tome se kasnije pridodaje i razlika između kršćanstva u obliku državne Crkve, koja postaje obilježje Europe, i slobodnih crkava, koje svoje utočište nalaze u Sjevernoj Americi, o čemu će još biti govora. Usmjerimo pozornost ponajprije na drugi događaj koji bitno obilježava stanje modernoga doba onoga što je nekada bila latinska Europa: otkriće Amerike. Širenju Europe na istok, zahvaljujući postupnu proširivanju Rusije prema Aziji, odgovara radikalan izlaz Europe izvan njezinih zemljopisnih granica prema svijetu s onu stranu Oceana, i koji sada dobiva ime Amerika; podjela Europe na latinsko-katoličku i germansko-protestantsku polovicu preobražava se i odražava na taj dio zemlje koji je zaposjela Europa. U prvo vrijeme i Amerika postaje proširena Europa, kolonija, no ona istodobno s previranjima u Europi u vrijeme Francuske revolucije postaje samostalan subjekt: od 19. stoljeća nadalje, premda u dubini oblikovana svojim europskim rađanjem, ona nasuprot Europi ipak postoji kao poseban subjekt. U pokušaju da se povijesno sagleda najdublji identitet Europe promotrili smo sada dva temeljna povijesna preokreta: raspadanje staroga sredozemnog kontinenta koje je prouzročio Sacrum Imperium, smješten više sjeverno, u kojemu se, počevši od karolinškoga doba, Europa oblikuje kao zapadno-latinski svijet; pored toga, nastavak staroga Rima u Bizantu s njegovim protezanjem prema slavenskome svijetu. Kao drugi korak zamijetili smo pad Bizanta i posljedično premještanje Europe i kršćan18


EUROPA

skoga poimanja carstva na sjever i na istok, s jedne strane, i unutarnju podjelu Europe na germansko-protestantski i latinsko-katolički svijet, s druge strane, te osim toga izlazak prema Americi na koju se prenosi ta podijeljenost i koja u konačnici postaje samostalan povijesni subjekt pred Europom. Sada si moramo staviti pred oči treći preokret čiji je završetak vidljiv u Francuskoj revoluciji. Istina je da se Sacrum Imperium kao politička stvarnost već početkom kasnoga srednjeg vijeka doživljavao u raspadanju te je bio sve krhkiji i kao valjano i neprijeporno tumačenje povijesti, no tek sada se taj duhovni okvir razbija i formalno, duhovni, naime, okvir bez kojega se Europa ne bi mogla oblikovati. To je proces od iznimne važnosti kako s političkoga, tako i s idejnoga gledišta. S idejnoga gledišta to znači da se odbacuje sakralno utemeljenje povijesti i postojanja države. Povijest se više ne mjeri na temelju ideje o Bogu koja joj prethodi i koja je oblikuje; država se sada shvaća u čisto svjetovnim pojmovima i utemeljuje na razumnosti i htijenju građana. Prvi put u povijesti nastaje čisto svjetovna država koja napušta i ostavlja postrance božansko jamstvo i božansko utemeljenje političkoga elementa držeći ih dijelom mitološke slike svijeta, a samoga Boga proglašava privatnom stvari koja nije dio javnoga života i općega oblikovanja htijenja. Javni život sada se promatra samo kao stvar razuma koji ne može jasno spoznati Boga. Religija i vjera u Boga pripadaju području osjećaja, a ne području razuma. Bog i njegova volja prestaju imati važnost u javnome životu. 19


SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 PRVI DIO: ŠTO JE EUROPA? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 1. Europa. Njezini sadašnji i budući duhovni temelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 2. Razmišljanja o Europi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 DRUGI DIO: POLITIKA I MORAL . . . . . . . . . . . . . . . 45 Politički nazori i praksa politike. . . . . . . . . . . . . . . 47 Ono što svijet drži na okupu. Moralni i pretpolitički temelji Države . . . . . . . . . . 67 TREĆI DIO: ODGOVORNOST ZA MIR . . . . . . . . . . . 81 1. U potrazi za mirom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 2. Vjera u Trojedinoga Boga i mir u svijetu . . . . 101 3. Odgovornost kršćanâ za mir. . . . . . . . . . . . . . . 109 4. Milost pomirenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121

129


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u listopadu 2013.


Joseph Ratzinger

EUROPA Njezini sadašnji i budući temelji

Joseph Ratzinger

Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) u ovoj se knjizi otvoreno suočava s ključnim pitanjima europske sadašnjosti i budućnosti: Kako je nastala Europa i koje su njezine granice? Na čemu se temelji europski identitet? Tko se ima pravo nazivati Europejcem i ući u novu Europu? Na osnovu tih pitanja on ponovno ističe značenje upornog naglašavanja duhovnih korijena Europe kao i moralnog temelja politike Unije. Bez tih preduvjeta, ističe Ratzinger, prevladavaju isključivo gospodarski interesi, pa unutarnja i vanjska politika bivaju prepuštene raznim kaotičnim strujanjima. Najnovija politička događanja u Europskoj uniji pokazuju koliko su Ratzingerove riječi pogodile u srž te ova njegova knjiga u takvim okolnostima dobiva još više na važnosti i aktualnosti.

19

EUROPA

!

VERBUM USKLIČNIK

ISBN 978-953-235-342-6

VERBUM 39 kn

9 789532 353426

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM USKL ČNIK

!


Europa - džepni uvez