Page 1

................................................................

C R K V E N I

O C I

IVAN ZLATOUSTI Brak

....................................................... VERBUM


IVAN ZLATOUSTI Brak


NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

CRKVENI OCI 12.

Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić

Prijevod i bilješke: Ante Franić, prof.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj


IVAN ZLATOUSTI Brak

VERBUM Split, 2017.


Naslov izvornika: Patrologiae Graecae tomus LI, col. 225–242; col. 207–218; LXI, col. 151–160; LXII, col. 135–150; LXII, col. 379–392, accurante J.-P. Migne, Parisii, 1862. © Copyright Verbum, Split, 2017. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 2-45 IOHANNES Chrysostomus, sanctus Brak / Ivan Zlatousti ; <prijevod i bilješke Ante Franić>. - Split : Verbum, 2017. - (Biblioteka Crkveni oci ; 12) Prijevod djela: Patrologiae Graecae, t. 51. - Izv. oblik autorovog imena: Iohannes Chrysostomus. - Bibliografija. - Kazala. ISBN 978-953-235-454-6 I. Brak -- Vjersko gledište 160824045


SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU Pregršt misli kao uvod

Brak – najdublje otajstvo ljudskoga života U tekstovima Ivana Zlatoustoga koje imamo u rukama sadržan je njegov nauk (corpus doctrinae) o kršćanskome braku, sa snažnim poticajima na dubok vjerski život, i opet krjepost čistoće, ali i sve krjeposti koje rese zajednički obiteljski i širi društveni život. Zanimljiv je i raspored građe. Najprije iznosi pouku kakvom se ženom treba oženiti, a kakvom ne. Govor je o ozbiljnu promišljanju, razboritosti i mudrosti prije izbora i konačne odluke. Prema sv. Pavlu, “zbog bludnosti” neka svaki ima svoju ženu. Izgleda da su stare kršćanske zajednice u toj točki bile daleko ozbiljnije i vjernije negoli danas i zamisliti možemo, danas u doba olaka napuštanja svojega bračnog druga, kada se i sam kontrakt – sklapanje braka – uzima na laku ruku, nedovoljnom spremom i kao stanovito vrlo opako poigravanje s ljudskom spolnošću tako da mladi imaju dojam, a i praksu, da svaki postaje svoj autonomni gospodar, bez ograničenja i odgovornosti bilo kome, najmanje Bogu, u kojega postojanje velik dio današnjega svijeta jedva da još vjeruje. 5


SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

Nadalje Zlatousti tumači snažno i duboko teološko značenje braka i zajedničkoga života muža i žene, prema Pavlovim poslanicama Prvoj Korinćanima i Efežanima. Time bi taj corpus dobio svoju zaokruženu i jasnu cjelinu kao što rijetko imamo u staroj otačkoj književnosti. Istina, neki naglasci – vlastiti onome vremenu – nisu adekvatni produbljenoj teologiji braka i ženidbe Prvoga i Drugoga vatikanskog koncila i velikih svetih papa: Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Važno je ipak naglasiti da je nauk Zlatoustoga i u tomu području ne samo pastoralno vrlo razvijen nego i teološko-dogmatski, uzevši u obzir “razvoj dogme” – istinit, točan i privlačan. Zlatousti inzistira na dobru odabiru bračne družice. Odbacuje interes, želju za bogatstvom, dobru zaradu, glasovito ime. Pa i to, ako ti se iznevjeri, oprosti joj, zna reći. Ako se oženiš tvrdoglavom, promijeni je svojom blagošću i dobrotom, “kao što je Krist preobrazio Crkvu”. Brak služi tome da izbjegnemo bludništvo, a umirimo požudu, da zajedno živimo u čistoći (često se vraća na govor o čistoći u normalnomu braku), da se svidimo Bogu živeći zadovoljno s vlastitom ženom. Ovdje razvija divan primjer kako sluga Abrahamov ide u daleku njegovu očinsku zemlju potražiti djevojku za Izaka, sina Abrahamova. I nađe je kod zdenca – Rebeku, kćer Betuelovu, o kojoj kaže Pismo: “Djevojka je bila krasna, koju muškarac nije dirnuo.” Ona mu dade piti iz zdenca i ponudi se da uslužno napoji njegove deve. Shvatio je sluga da je to ta djevojka koja će biti žena Izaku – njegovu mladomu gospodaru. I bi tako. Zlatousti, nakon sržnosti teme o kojoj govori, nikada ne izostavlja primjenu 6


SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

za čitatelja. Tako i ovdje, kada je Bog uz nas, “makar predstojeći posao bio najzahtjevniji od svih, sve postaje lako i ugodno. Nemojmo stoga ništa ni raditi ni govoriti prije negoli prizovemo Boga i zamolimo ga da pritekne u pomoć svakomu djelu naših ruku, kao što je učinio i ovaj sluga”. Zlatousti se ponovno vraća na vrlo važnu temu preuzeto iz Pavlove misli: “Dobro je čovjeku ne dotaći ženu. Ipak, zbog bludnosti, neka svaki ima svoju ženu, i svaka ima svoga muža” (1 Kor 7,1–2). “Ta nije brak zla stvar, zlo su preljub i bludništvo. Brak je, naime, veličanstven lijek protiv bludništva.” Prije ovih riječi Zlatousti snažno govori o bludnim mislima i riječima, o prizorima u kazalištu i prljavim slikama. I, dakako, Isusovoj nazočnosti na svadbi u Kani i njegovu prvomu čudu na istoj svadbi pretvorivši vodu u vino za svadbenike. Dakle, Isus nije osudio svadbu, ženidbu, nego pokazao da je to volja njegova Oca i zato njegova. Jer Isus ne čini ništa što nije htio i odobrio Otac. “Došao sam da činim, ne svoju nego Očevu volju.” Kako bismo se sjetili da nekoć nije bio običaj činiti nepristojne stvari, “prizovi si u pamet kako je Izak oženio Rebeku ili Jakov Rahelu. Sveto pismo čuva spomen na ta vjenčanja i način na koji su zaručnice uvedene u domove tih zaručnika i ne spominje ništa sramotno”. Još na više strana knjige Zlatousti piše o različitim i mnogim grijesima koji se sramotno i kao ostentativno, a svakako teško sablažnjivo čine u braku, bilo da ih čini žena, bilo da ih čini muž. Iako je brak Božja ustanova, zato svet po sebi, nije svet način na koji se on u mnogim parovima ostvaruje. To je plodno područje 7


SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

na kome đavao ubire svoje paklene plodove i uništava sreću supružnika za ovaj život i za vječnost. Slijede dvije Pavlove homilije na Prvu poslanicu Korinćanima i Poslanicu Efežanima. U ovim nagovorima Pavao je puno blaži i bliži, ne više rezak i toliko čvrst u borbi protiv bludnih i drugih grijeha. Ne kao da popušta i nekako “gladi” ono što je već rekao, nego kao pastir stada, otac i brat vjernika i svakoga čovjeka kome želi prenijeti duboku teološku misao, nastoji ući u misterij braka, koliko je to dano nama ljudima, a da ništa ne skrije od jakosti Božje riječi. On prenosi vjerno Božju objavu, ne tek svoju teološku misao, kako bi neki htjeli. Svakako, i Prva Korinćanima i Pismo Pavlovo Efežanima ulaze u tajnu kršćanske ženidbe najdublje i najljepše od svih novozavjetnih spisa. U toj Poslanici Korinćanima sve što govori o ženidbi, o zajedničkomu sporazumu i dogovoru, s obzirom na njihov intimni život, nikada jedno protiv drugoga; sve je i opet ukorijenjeno u krjeposti bračne čistoće bez čega “nije moguće vidjeti Boga”. Iako je ontološko i vjersko osobno dostojanstvo žene i muža jednako, ipak je muž glava ženi, a ona je njegova pomoćnica. S druge strane, iako o njoj najviše ovise normalnost obitelji, vedrina i radost članova, ipak je on taj kojemu se ona ne smije uskraćivati, osim po zajedničkomu dogovoru. “Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina” (Heb 12,14). Na taj ćemo način biti “dostojni vidjeti ga, bilo da živimo u djevičanstvu, bilo u prvomu braku, bilo u drugomu, nastojmo oko takva mira, da se nađemo u kraljevstvu nebeskomu, 8


SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

po milosti i čovjekoljublju Gospodina našega Isusa Krista”. U homiliji na Poslanicu Efežanima Zlatousti počinje glavnim i bitnim Pavlovim tekstom: “Žene, budite podložne svojim muževima, jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve; on, Spasitelj tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu” (Ef 5,22–24). U nakani Stvoritelja “prvotni oblik ženidbe” koji teolozi, s papom Ivanom Pavlom II. imenuju “sacramentum primordiale”; taj Stvoriteljev dar prvim ljudima sa zadatkom: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite (Post 1,28)”, označuje u Kristovoj krvi obnovljenu novozavjetnu kršćansku ženidbu. Ona je ukorijenjena u Kristovoj otajstvenoj zaručničkoj ljubavi (= Krist Zaručnik + Crkva Zaručnica) koja ih sakramentalno definitivno i zauvijek veže. Krist ne može ostaviti svoju Zaručnicu Crkvu, ne može se od nje rastaviti. Stoga je apsurdna rastava među katoličkim supruzima koji su vezani sakramentom ženidbe. Tu otkupiteljsku novost uzdignutu u Kristovoj ljubavi na sakrament ženidbe da poprimi prvotni sjaj Očeve zamisli, dakako, Stari zavjet nije mogao poznavati ni Mojsije sa svojim dopuštenjem otpustiti ženu. Tako je sakrament kršćanske ženidbe uzor, model, paradigma, u kojemu je bio stvoren onaj “primordijalni sakrament” Stvoriteljev na početku. Tu smo u velikomu otajstvu vjere (= mysterium magnum), prema Pavlovoj definiciji: Ef 5,31–32. U tomu bitnom objavljenom biblijsko-teološkom predanom nam nauku Zlatousti je vrlo precizan. U stvari sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje koje uvodi u Božji narod 9


SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

svakoga vjernika/vjernicu već je svadbeno otajstvo. Može se reći da je to gozba (Ef 5,26–27) koja prethodi svadbenoj gozbi, hoćemo reći euharistiji. Kršćanska ženidba postaje pak učinkovit znak, sakrament saveza Krista s Crkvom. Budući da označuje i podjeljuje milost toga saveza, ženidba među kršćanima pravi je sakrament Novoga zavjeta. O tome će jasno govoriti, mnogo stoljeća nakon Zlatoustoga, Tridentski sabor (DS 1800), a kasnije i Katekizam Katoličke Crkve br. 1717, što će potvrditi i Zakonik crkvenoga prava, kan. 1055 par. 2: Stoga među krštenima ne može biti valjana ženidbenog ugovora, koji ujedno ne bi bio sakrament, iz čega se smjesta vidi da ženidbeni ugovor sklopljen samo pred civilnom vlašću nije “valjan ženidbeni ugovor” za članove Katoličke Crkve jer nije sakrament niti to može postati. Značenje sakramenta ženidbe za konkretan svakodnevni život jednoga vjernika katolika golemo je. Krist Gospodin, naime, u svojoj krvi na križu, tomu realnom znaku apsolutne ljubavi prema grješnomu čovjeku, čitava sebe i definitivno zauvijek predaje za cijelu Crkvu, kao i za svakoga vjernika pojedinačno. Isus s Crkvom isto tako definitivno sklapa svoju osobnu vječnu i nerazrješivu ženidbu. U toj Kristovoj vječnoj jednoj i nerazrješivoj djevičansko-božanskoj ženidbi Krista s Crkvom u jednomu njegovu mističnomu tijelu, kome je on Glava, a mi njegovi udovi, ili još jasnije: u tomu realnom znaku te nerazrješivosti – a to je Kristova krv sve do probadanja njegova Srca – u tomu, dakle, realnom znaku jedinstva i plodnosti utemeljen je sakrament ženidbe. Ne zaboravimo da svi pape, od blaženoga Pavla VI. naovamo, s njim zajedno po10


SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

navljaju i tumače iz njegove enciklike Humanae vitae osobito brojeve: 12, 14, 15, tj. Božju istinu usađenu u prirodu čovjeka, o neraskidivoj vezi dviju dimenzija bračnoga čina: sjedinjenja i rađanja. Sakrament ženidbe je, po Božjoj volji, utemeljen u tomu jedinstvu, uronjen i usađen u isto jedinstvo – sve do samoga korijena toga jedinstva, tj. do Kristove krvi u kojoj je to djevičansko-božansko jedinstvo sklopljeno. Time je sakrament kršćanskoga braka dobio vrlo ozbiljan zadatak: da Kristovo jedinstvo (= jednotu s Crkvom), u kojemu je uronjen, svjedoči Crkvi i svijetu odražavajući ga i svjedočeći ga kao svoj istinit realan znak. Dakle, “veliko Otajstvo”, prema Pavlu, jest djevičansko-božansko sjedinjenje Krista s Crkvom u “jednomu tijelu”. To isto “veliko Otajstvo” u kršćansko-katoličkomu braku jest tjelesno-duhovno sjedinjenje jednoga muža s jednom ženom “u jednom tijelu”, da supružnici u sakramentu kršćanske ženidbe izraze apsolutno jedinstvo Krsta s Crkvom u tajni jedne i plodne nerazrješive ljubavi. U taj sklop dolazi i pitanje primanja sv. pričesti. U braku euharistija je potvrda i pečat bračne veze muža i žene, izlijevanje milosti njihovoj vjernosti i učvršćenje njihove hrabrosti da Bog (= Otac, Sin i Duh), sjedinjujući svoju ljubav s njihovom, bude sve u svemu u njihovoj ljubavi, vjernosti, požrtvovnosti i hrabrosti prenošenja života na potomstvo, što nije i ne može biti u samo civilnomu braku. A crkveno vjenčanima pa rastavljenima, koji zatim sklope civilni brak, sveta pričest nikada ne može biti potvrda i pečat njihove zakonite veze, jer to nije. Štoviše, primanje sv. pričesti ovakvih parova svetogrđe je i teška uvrjeda Krista 11


SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

Gospodina i uvrjeda zajednice Crkve. Sveta je pričest potvrda sakramentalne veze muža i žene – realnoga znaka jedinstva (Krist + Crkva). A gdje je to u civilnoj vezi crkveno vjenčanih pa rastavljenih koji sada žive s drugim rastavljenim osobama? Sakrament kršćanskoga braka, dakle, ne ističe samo moralne pobude (= gajiti bračnu čistoću, rađati i odgajati djecu, ili negativno: ne kontracepcija, spirala, umjetna oplodnja, rastava pa nezakonit brak; daleko od apsurda homoseksualnih brakova, sve do u nebo vapijućega zločina ubijanja nerođenih, ili čak rođenih, a neželjenih), nego, naprotiv, dublju otajstvenu istinu koju vjernici imaju pravo čuti, a svećenici dužnost uvijek sve istinitije i dublje obrazlagati, a to je otajstvo sakramenta braka. Radi se o jednomu od najdubljih otajstava ljudskoga života. A to je, vidjeli smo, u tome što kršćanska ženidba kao sakrament ima svoj najdublji korijen u samu srcu Otajstva (= Krist + Crkva), još preciznije: u istoj onoj točki u kojoj se po Kristovoj krvi ostvaruje jedinstvo (= jednost) Krista s Crkvom pa stoga poprima i navješćuje svoje posve posebno i jedinstveno kršćansko-katoličko sakramentalno značenje Iz svega je jasno da katoličkoga braka nema bez sakramenta. Nakon svega rečenoga postaje očito koliko je nauk Ivana Zlatoustoga i danas aktualan te može poslužiti kršćanima u braku, ali i pastirima koji poučavaju o istomu otajstvu svoje vjernike da se što bolje osposobe za autentične sadržaje kojima je Bog obdario bračni život. dr. sc. Ivan Fuček, SJ, umirovljeni profesor Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu 12


UVOD

UVOD

Brak Polazeći od istine o čovjeku, kako nam je predana objavom, možemo reći da Crkva oduvijek na zajednicu muškarca i žene gleda kao na povlašteno mjesto suradnje s Bogom, stvoriteljem i otkupiteljem čitava ljudskoga roda.1 Još od prvih dana stvaranja čovjek u srcu nosi utisnutu čežnju za zajedništvom i osjeća se nepotpunim ukoliko je sam. Promatrajući cjelokupnu povijest čovječanstva nalazimo točnom Aristotelovu tvrdnju: “Ὁ ἄνθρωπος πολιτικὸν ζῶον ἐστίν.”2 Čovjek se organizira, povezuje i udružuje, potvrđujući preko raznih vidova zajedničarstva (obitelj, rod, pleme, narod, politička stranka, društvene mreže) tu čežnju za sudjelovanjem u društvenomu životu. Prvotni nacrt Božje sreće za čovjeka i slika zajedništva s Bogom jest 1

2

KKC 2207: “Obitelj je izvorna stanica društvenog života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom.” U prijevodu: “Čovjek je društveno biće.” 13


SADRŽAJ

SADRŽAJ

Sveti Ivan Zlatousti – Homilije i govori o braku (dr. sc. Ivan Fuček, SJ) . . . . . . . . .5 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 Pohvalnica Maksimu ili kakvom se ženom treba oženiti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 “Zbog bludnosti neka svaki ima svoju ženu”. . .66 XIX. homilija na Prvu poslanicu Korinćanima . .87 XX. homilija na Poslanicu Efežanima. . . . . . . . .110 XII. homilija na Poslanicu Kološanima . . . . . . .142 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .171 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .175 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . .176

179


PREPORUČUJEMO

Ivan Zlatousti nije samo vrstan govornik i čovjek pera, nego oduševljen svjedok evanđeoskih vrijednosti i krjeposti. U tomu duhu posvjedočit će u ovim tekstovima o ljepoti kršćanskoga života življena u čistoći i ljubavi koje su nadahnute životom utjelovljenoga Sina Božjega. Isto tako, progovara o uvijek aktualnim pitanjima kršćanskoga odgoja u obitelji , a njegovi savjeti roditeljima, napisani koncem 4. st., i danas mogu biti korisni svima koji žele čuti i primijeniti Božju poruku u životu vlastite obitelji.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO Antiohijski biskup Teofil u ovomu djelu daje svojemu prijatelju Autoliku, za razliku od poganskih uvjerenja, svjedočanstvo kršćanske vjere u jednoga i pravoga Boga, ukazuje na uzvišenije poimanje čovjeka i smislenije tumačenje povijesti.

Živeći u Aleksandriji, jednoj od metropola staroga svijeta, kršćanski filozof i učitelj Klement koncem 2. stoljeća susreće se s nedoumicama i upitima imućnih vjernika koje straši i odbija od vjere Isusov radikalni govor o vrijednosti siromaštva i pogubnosti bogatstva. Stoga im tumači smisao Isusovih riječi polazeći od evanđeoskoga odlomka o bogatomu mladiću.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO Tacijan, Justinov učenik i sam apologet, do te je mjere naglašavao izvornost kršćanstva da ga nije smatrao pomirljivim ni s jednim elementom helenističke kulture, pa čak ni sa znanošću i filozofijom.

Atenagora i Aristid, koji djeluju u Ateni, svjedoci su kako je kršćanstvo u 2. st. bilo sposobno odgovoriti na izazove poganskoga društva, ne samo na području religioznosti, nego i na planu filozofije.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Justin, filozof i mučenik, jedan je od najznačajnijih kršćanskih autora 2. st. i najtipičniji predstavnik kršćanske apologetike koji je svojim apologijama branio kršćansku vjeru od nepravednih poganskih napada. Njegovo najopsežnije djelo Razgovor s Trifunom najstarija je sačuvana antižidovska apologija, a osim polemičke vrijednosti ovaj spis odražava i Justinovu svijest i ispovijest.

www.verbum.hr


Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u siječnju 2017.


CRKVENI OCI

Knjiga 12.

.............................................................................................. Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor. Ovi tekstovi otkrivaju dušu gorljiva pastira Ivana Zlatoustoga koji svojim vjernicima na vrlo zoran i konkretan način predočava otajstvo kršćanskoga braka – trudeći se zaštititi ih od svih devijacija koje su postojale nekada kao i danas – po čemu onda imaju trajnu duhovnu vrijednost.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju. Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve. Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba. Ivan Pavao II.

ISBN 978-953-235-454-6

VERBUM 95 kn

www.verbum.hr

Ivan Zlatousti - BRAK  

Ovi tekstovi otkrivaju dušu gorljiva pastira Ivana Zlatoustoga koji svojim vjernicima na vrlo zoran i konkretan način predočava otajstvo krš...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you