BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE
knjige. Fotografija Edwarda i njegove obitelji samo je jedna od mnogih stvari zalijepljenih na mom zidu koje predstavljaju važne točke na našem putovanju: muškarac koji se igra sa psom pred ruševinama svoje kuće u Bosni i Hercegovini; djeca koja se smiju na prašnjavom afričkom igralištu; slijepi čovjek iz Liberije s bijelim štapom za hodanje kućne izrade i predivnim osmijehom na licu; još jedna skupina djece iz Dalmallyja, među njima i moja, koja boje vanjski zid barake; mlada Julie kako vozi naš kamion neposredno nakon što sam je upoznao, sredovječna Julie i ja na susretu s papom Franjom; nedavna slika holivudske zvijezde Gerarda Butlera i mene kako se smijemo noseći kante s vodom na glavi; fotografija veličine putovnice na kojoj je Attila, jedno od prve djece Marijinih obroka u Rumunjskoj koji je umro; čestitka s natpisom: “Hvala iz Teksasa” i oko njega mnoštvo dražesnih, rukom ispisanih poruka tamošnje školske djece; razglednica iz Međugorja; jednostavan drveni križ iz Liberije i fotografija oca Toma na Haitiju kako se pretvara da nekoga udara šakom. Iznad prozora, ispod hrđavog kućišta lampe, visi malo raspelo. Na ostalim zidovima vise veliki zemljovidi – karta svijeta, Indije, Malavija, njujorške podzemne željeznice i nekolicina drugih. Hrpa pisama i bilježnica leži oko mog prijenosnog računala. Tu je ljubazna poruka predsjednika Malavija (u toj zemlji sada hranimo više od 25 % osnovnoškolske populacije) kojom mi zahvaljuje na našem nedavnom susretu i na našem radu. Tu je i poruka nekoga s Haitija tko nas moli da pokrenemo Marijine obroke u nekim tamošnjim školama koje su u očajničkoj potrebi. I još jedna anonimna poruka zbog koje sam se rasplakao kad sam je prvi put pročitao: Dragi Marijini obroci, u prilogu je ček na 55 dolara da bi se pomoglo nahraniti još jedno dijete. To dolazi od čovjeka u staračkom domu koji je u invalidskim kolicima, paralizirana mu je desna strana
12