Issuu on Google+


Friedrich Oberkofler ANTIKRIST Mit o oproštaju od đavla


Biblioteka:

Posebna izdanja

70.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


Friedrich Oberkofler

ANTIKRIST

Mit o oproštaju od đavla

VERBUM Split, 2012.


Naslov izvornika: Friedrich Oberkofler, ANTICHRIST – der Mythos des Abschieds vom Teufel © Copyright 2009 by MM Verlag, Aachen © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2012. Izvršna urednica: Lidija Piskač, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: dr. fra Ivan Ivanda Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 235.2 OBERKOFLER, Friedrich Antikrist : mit o oproštaju od đavla / Friedrich Oberkofler ; <prijevod Ivan Ivanda>. - Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 70) Prijevod djela: Antichrist : der Mythos des Abschieds vom Teufel. ISBN 978-953-235-287-0 140711038


ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

jeta pripada području mita. U heliocentričnoj slici svijeta moderne prirodne znanosti teologija se oslobodila Kristova ponovnoga dolaska.1 Protiv toga stoji ovo: ove istine vjere izričito su utemeljene u Svetomu pismu i u tradiciji vjere Crkve. Ne može se prijeći preko njih ili ih ukloniti tumačeći ih kao mit. Teolog Herbert Haag je svojim djelom Oproštaj od đavla, na tobože “znanstveno”-teološki način, samo još pojačao nijekanje pakla i Sotone nekih teologa i drugih “prosvijećenih” članova Crkve. Može biti da se ljudi rastaju od đavla. Nažalost, đavao se nije rastao od nas. Sve veći broj fenomena nasilja i zla u našemu vremenu potvrđuje ovu činjenicu i bez biblijskoga mjerila prosuđivanja. Za razliku od prešućivanja ili nijekanja “teologije posljednjih stvari” u osnovnim kršćanskim vjeroispovijestima (iznimka je pravoslavlje), eshatologija je za neke nove evangeličke skupine, posebice za sekte, još uvijek privlačno sredstvo njihove popularnosti. A sotonizam, kult vještica, magija i astrologija usred našega prosvijećenog društva ponovno doživljavaju buđenje koje ulijeva strah. Biti Crkve pripadaju “bdjeti u noći” i očekivanje “dana Kristova” te njezino hodočašćenje ususret Gospodinovu ponovnomu dolasku. Kriza identiteta, odnosno slabost Crkve, posebno njezina pastorala, u nas je uzrokovana i time što je uvelike oslabio luk napetosti uzajamna djelovanja njezina zalaganja u svijetu i njezina očekivanja Kristova ponovnoga dolaska. Način na koji Crkva shvaća svoju zadaću u svijetu često je jednostrano ograničen na vremenito “dobro” ljudi. Nasuprot tomu, gotovo se i ne spominje zapovjeđeno eshatološko usmjerenje njezina mišljenja i djelovanja. U “pastoralu” koji je usredotočen na ovostranost i na čovjeka te i ne zaslužuje to ime, nema mjesta za eshatološko dušobrižništvo i čovjekovu odgovornost, koja je bitno povezana s Bogom. Zbog toga nastaje opasnost da se izgubi teološka i pastoralna ravnoteža odnosa sa sadaš-

6


PREDGOVOR

njošću i očekivanja vremena svršetka, koja život Crkve čini plodnim i životnim. Ovomu je zanemarivanju istine vjere o Kristovu dolasku na svršetku vremena Joseph Ratzinger još 1973. suprotstavio autentično učenje tvrdeći: “Apokaliptičko doba u kojemu živimo misli je kršćanstva ponovno snažnije usmjerilo na eshatološku poruku Novoga zavjeta... Novi zavjet nije u prvomu redu izvješće o prošlom, nego knjiga nade, a religija koja je naviješta jest religija nade, koja gleda naprijed, prema budućemu, prema svršetku koji je pravi početak.”2

Pastoralni cilj Stoga nakana govora o ovoj temi nije prvenstveno izlaganje o “Antikristu” i njegovu nalogodavcu, Sotoni, pogotovo ne na senzacijski način, već je nakana dušobrižnička: – podsjetiti na istinu vjere o Kristovu ponovnomu dolasku – razmotriti Sotonu i “demone” kao protubožanske moći – označiti Antikrista kao “protiv svoje volje” svjedoka Gospodinova ponovnoga dolaska – naznačiti i protumačiti sjene i prethodnike Antikrista u povijesti i sadašnjosti – i iz toga izvesti pastoralnu nakanu: oživjeti nadu u Krista i budnost za njegov ponovni dolazak. Razmišljanja u ovoj knjizi posebice se ravnaju spisom Antikrist3 Johna Henryja Newmana i knjižicom Antikrist4 Reinharda Raffalta. Newman je poznati i veliki engleski teolog 19. stoljeća koji je iz Anglikanske crkve prešao na katolicizam, postao svećenik i kardinal. Već je u mladosti bio oduševljeni i uvjereni kršćanin. Evanđelje je ljubio iznad svega. U njemu je upoznao istinu o Bogu i čovjeku. U evan-

7


ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

đelju je tražio pravu Isusovu Crkvu i po njemu je prosuđivao stanje svojega vremena. U ondašnjoj je državi i političkim nastojanjima prepoznao bojnu liniju neprijateljskih sila koje su se borile protiv Boga i kršćanstva. Ovo je protivljenje tumačio kao sjene i preteče Antikrista s kraja vremena, o komu izvješćuje Sveto pismo. U ovakvu načinu promatranja Newman nije bio osamljen: u 19. stoljeću Antikrist je bio omiljena tema u teologiji i književnosti; u vremenima političkih i društvenih preokreta, religioznih kriza i novih usmjerenja, kakvo je bilo 19. stoljeće, bilo je veliko opće zanimanje za religiju, za pitanja smisla svijeta i za granična pitanja ljudske egzistencije: Englez Robert Hugh Benson u svojemu je poznatom romanu Gospodar svijeta (1907.) opisao Antikrista kao samozvana spasitelja čovječanstva, kao mironosca i osnivača nove civilne religije čovječanstva, usmjerene protiv Boga. Podsjetimo i na djelo ruskoga pisca i filozofa Vladimira Solovjeva Tri razgovora ili priča o Antikristu (1890.) i na privrženost ruskoga sveca Serafima iz Sarova (1759.–1833.) temi “Antikrista” u njegovu naviještanju. Na Nietzscheovu je pisaćemu stolu, nakon njegova duhovnoga sloma, pronađen spis Antikrist: veličanje Antikrista u krajnje polemičnu tonu usmjerenu protiv kršćanstva. U tomu se spisu Antikrist pojavljuje kao samozvani “nadčovjek” koji se bori protiv Krista. J. H. Newman je 1845. za temu svojih adventskih propovijedi uzeo teološka promišljanja o Antikristu. U svojim obrazlaganjima nipošto ne pokazuje ambicije za tzv. milenarizam, tj. očekivanje skora Kristova dolaska nakon tisuću godina. Ne posuđuje ništa ni od kršćanskih sekta koje zastupaju skori Kristov dolazak. Njegovi su izvori Sveto pismo i crkveni oci. S ovom eshatološkom temom povezuje hitnu pastoralnu brigu: pred očima ima Crkvu svojega vremena. Drži da je njezina bit određena eshatologijom. Doziva joj u pamet istinu vjere o Kristovu ponovnomu dolasku

8


PREDGOVOR

i upozorava je na njegove predznake: Antikrista i sjene u današnjemu vremenu koje mu prethode. Crkva se na svojemu hodočasničkom prolasku kroz vrijeme ovoga svijeta prema Božjemu kraljevstvu može održati i preživjeti samo u nadi u Kristovu paruziju. S obzirom na svoje vrijeme – a to vrijedi i danas – Newman tvrdi da su proročanstva zapisana u Svetomu pismu zaboravljena ili su postala “stvar polemike” bibličara i “pripadnika određenih skupina”.5 Temu “Antikrista” Newman obrađuje polazeći od autentičnih izvora Biblije i crkvenih otaca: Augustina, Hipolita, Ivana Zlatoustoga, Efrema Sirca, Grgura Velikoga. Svi su se oni intenzivno bavili ovom istinom vjere. Newman stoga slijedi spise “starih otaca” Crkve jer su oni “bolje poučeni”. Osim toga, oni su bliže apostolskomu vremenu i mogu crpsti iz svježih izvora objave o kraju svijeta i Antikristu.6 Zbog toga on, posve u smislu crkvenih otaca, važne biblijske tekstove o temi “Antikrista” ne obrađuje prema povijesno-kritičkim mjerilima, nego prema modelu tumačenja alegorije (slikovit govor, iza čijega se smisla riječi krije Božja objava) s parenetsko-pastoralnim ciljem, kakav je svojstven i crkvenim ocima. Izvodi koji slijede obrađuju: – istinu vjere o Kristovu ponovnomu dolasku – fenomen “Sotone” ili “đavla” i njegova djelovanja – identitet Antikrista – vrijeme njegova dolaska – njegovu izopačenu religiju nijekanja Boga i stavljanja sebe sama na njegovo mjesto – opći otpad od vjere – Antikristov grad, tj. središte njegove moći – progonstvo Crkve i spasenje onih koji su ostali vjerni – moći koje zaustavljaju dolazak Antikrista – sjene i preteče Antikrista u povijesti i sadašnjosti

9


ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

– pastoralne posljedice za eshatološki usmjereno kršćanstvo. No najprije slijedi kratak prikaz istine vjere u Kristov dolazak na kraju vremena. Jer njegov je dolazak – iako kao pozadina – odnosni okvir teme “Antikrista” i središnja poruka ovih izvoda. Antikrist, doduše, nastupa kao Isusov protivnik, ali je on u konačnici samo svjedok “protiv svoje volje” Kristova ponovnoga dolaska. U Antikristu sâm Sotona pokušava posljednji put pokrenuti pobunu protiv Boga te u svoje protivljenje želi uvući čitavo čovječanstvo. No Krist će ga pobijediti i uništiti svojom moći koja je na djelu od njegova uskrsnuća i po njegovu uskrsnuću.

Istina vjere o Kristovu ponovnomu dolasku Nedjelju za nedjeljom liturgija nas kršćane podsjeća na istinu vjere o Gospodinovu dolasku na kraju vremena: kristološki himan “Slava Bogu na visini”, Vjerovanje, usklik zajednice nakon pretvorbe: “Tvoj slavni dolazak iščekujemo”, kao i molitva o miru nakon Očenaša: “Iščekujući blaženu nadu, dolazak Spasitelja našega Isusa Krista.” “Gospodinov ponovni dolazak radi suda” zajedničko je blago vjere židovstva i kršćanstva. S tom razlikom što se u shvaćanju Staroga zavjeta Jahve pojavljuje radi suda dok će u Novome zavjetu Krist ponovno doći kao sudac. Ovo se uvjerenje temelji na biblijskoj slici svijeta, tj. na slici koju je Bog objavio i prema kojoj je Bog stvorio svijet i sav život. Bog će odrediti kraj vremenu svijeta, podvući bilancu (“suditi”, tj. “po pravdi suditi”) i uspostaviti nebesko kraljevstvo. Model protivan židovsko-kršćanskoj slici svijeta jest sekularni, odnosno ateistički pogled na svijet. Za nj vrijedi: svijet je slučajan razvoj koji se odvija u vječnomu kružnom tijeku nastajanja i nestajanja. Mi živimo u ovoj napetosti nadmetanja raznih ideja.

10


PREDGOVOR

Crkva je spomen Boga u svijetu. Ona također stalno podsjeća na Kristov ponovni dolazak na svršetku svijeta. Time svijetu stavlja pred oči smisao i cilj njegove egzistencije: Isusa Krista, “koji će doći suditi žive i mrtve”. Ova je istina izvor nade za Crkvu i svijet na koju mislimo kada molimo: “Dođi kraljevstvo tvoje.” Ova je nada osoba i ima ime: Isus Krist. Spisi Novoga zavjeta, napose Otkrivenje, upućuju na Krista, nadu svijeta. Ovaj zadnji spis Novoga zavjeta predstavlja Krista kao Gospodara svršetka vremena, koji dokončava povijest svijeta, dovršava povijest spasenja i uvodi u Božje kraljevstvo: On je vjerni svjedok, prvorođenac, vladar nad kraljevima zemlje (Otk 1,6). On je Alfa (Stvoritelj) i Omega (Dovršitelj i Sudac): onaj koji jest, koji bijaše i koji će doći (Otk 1,8). On ima ključeve smrti i pakla (moć nad njima). Ovu nadu Crkva slavi svake nedjelje i “posve mirno čeka Krista”.7 Ona zna za Kristovu tvrdnju: “Kada vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji” (Mt 10,23). Ona podsjeća svijet da je Bog raspetomu Isusu predao svu moć: “Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom” (Mk 13,26). Dok Isus uzlazi na nebo, anđeli navješćuju njegov ponovni dolazak: “Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo” (Dj 1,11).

Trostruki Kristov dolazak Za njegov se ponovni dolazak na kraju vremena pripravlja i anticipira njegovim sakramentalnim dolaskom kao Božje riječi i u sakramentima, odnosno po samoj hodočasničkoj Crkvi, čija je on Glava. Ne bi se smjelo previdjeti da posebice II. vatikanski sabor u mnogim svojim konstitucijama i dekretima usmjera-

11


ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

va pozornost na ovu trostruku anticipaciju njegova ponovnoga dolaska. Saborski su oci, upravo zbog svoje spremnosti da se otvore svijetu, bili svjesni pred kim su odgovorni i kojemu su cilju usmjereni. To bi trebalo navesti na razmišljanje one koji se pozivaju na “duh” Sabora i njegovu pravu nakanu drukčije tumače u smislu duha vremena. Konstitucija II. vatikanskog sabora o liturgiji posebno ističe euharistiju: “U zemaljskoj liturgiji predokusom imamo udjela u onoj nebeskoj, (...) kamo kao putnici težimo, (...) iščekujemo Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista, dok se ne pojavi on sâm, život naš, te se i mi s njime pojavimo u slavi” (Sacrosanctum Concilium 8). Po svećeničkoj se službi stalno prinosi Kristova žrtva u euharistiji dok sam Gospodin ne dođe. Ova će žrtva biti dovršena “u slavnome dolasku istoga Gospodina, kad on bude predao Kraljevstvo Bogu i Ocu” (Dekret o službi i životu prezbitera Presbyterorum Ordinis 2). Krist, Vječna Očeva Riječ, kod svojega će se ponovnoga dolaska pokazati kao Dobri Pastir koji će izreći “zadnju riječ” istine u ljubavi. Ova je riječ već sada anticipirana u naviještanju riječi za hodočasničku Crkvu i za svijet. Time srca ljudi trebaju biti pripravljena na dolazak Utjelovljene Božje Riječi, Isusa, na svršetku vremena (Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum 4). Sam Božji narod treba udružiti snage svih vjernika kako bi “posvuda proširio kraljevstvo Krista, gospodara koji pogledom obuhvaća vjekove, te utro puteve njegovu dolasku” (Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes 1). Sabor označava samu Crkvu kao predznak i glasnicu Krista koji ponovno dolazi. Kao hodočasnički Božji narod ona je na putu k njemu. Kao tijelo Kristovo ona je već sada povezana s “Gospodinom slave” koji dolazi: “No dok Crkva na toj zemlji putuje daleko od Gospodina, smatra sebe prognanicom, ...dok se ona sa svojim Zaručnikom ne pojavi u slavi” (Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium 6).

12


PREDGOVOR

Posebice u progonstvu Crkva daje svjedočanstvo o svojoj nadi u Gospodinov eshatološki dolazak: “Crkva žurno ide naprijed hodajući između progonâ svijeta i utjehâ Božjih, navješćujući križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11,26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošću i ljubavlju svladala unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu” (LG 8). Crkva će na svršetku vremena svijeta zadobiti potpuno Kristovo obličje “kad se bude pojavio Krist, život naš” (LG 9). Sedmo poglavlje Konstitucije o Crkvi predstavlja konačno-vremensko obilježje hodočasničke putujuće Crkve i njezino jedinstvo s nebeskom Crkvom (LG 51). Dakle, u liku ove Crkve već je sada prisutan kraj vremenâ i Kristov dolazak usred svijeta: “Jaki u vjeri čekamo blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista (usp. Tit 2,13); on (...) će doći da se proslavi u svojim svetima i prodiči u svima koji su uzvjerovali” (LG 48). Kristov ponovni dolazak Božje je posljednje i dovršujuće djelo spasenja u njegovu stvorenju i očitovanje da Bog ima zadnju riječ nad svojim svijetom: “Vjera u Kristov ponovni dolazak (...) je sigurnost da će svijet (...) biti dovršen, ali ne umom koji planira, nego nerazrušivom ljubavlju koja je pobijedila u uskrslome Kristu... Vjera u Kristov ponovni dolazak je vjera da na koncu istina sudi i ljubav pobjeđuje, dakako samo u transcendiranju dosadašnje povijesti.”8

Predznaci Kozmički događaj dovršenja svijeta ponovnim Isusovim dolaskom ima svoje “dobre predznake” u povijesti. To su tzv. “znakovi vremena” kojima Bog nagoviješta Kristov dolazak i ljudima priziva u pamet: takvi bi znakovi danas

13


ANTIKRIST – MIT O OPRO��TAJU OD ĐAVLA

mogli biti novi crkveni pokreti obnove, osjetljivost za vjeru kod mnogih mladih ljudi, brzo širenje kršćanstva kod mladih naroda Afrike i Azije, uvažavanje i poštivanje pape širom svijeta, zalaganje mnogih ljudi i organizacija za pravednost i mir u svijetu. To su samo neki primjeri. U dobre se predznake ubraja i protivljenja vjeri i Crkvi u svijetu. Ova su protivljenja utemeljena u samome Kristu. On je “znak osporavan” (Lk 2,34). Zbog toga su Crkva i svi koji su se odlučili za Krista suočeni s reakcijama neprijateljstva i prijezira od svijeta. Iza toga stoji moć Sotone: on se bori protiv Krista, niječe njegov božanski identitet, njegovo uskrsnuće i ponovni dolazak. Zbog toga progoni Crkvu. Zavodi ljude da se protive Kristu i Crkvi, da niječu njezinu božansko-ljudsku egzistenciju i poslanje. Time želi uništiti Božje djelo spasenja. Antikrist je Sotonin istomišljenik. On provodi ovu borbu za vlast, borbu usmjerenu protiv Krista i Crkve.

14


ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

Perzijska religija Zaratustre dualistički je obilježena: ona kaže da su u početku postojala dva duha, blizanci Ahriman i Ahura Mazda. Ahriman označava zlo, Ahura Mazda dobro u svijetu i u čovjeku. Ljudi moraju birati između toga dvoga. Nakon smrti o tomu se održava sud. Oni koji su izabrali dobro dolaze na “mjesto hvalospjeva”, a drugi na “najgore mjesto”. Postoje demoni, zli duhovi, koji ljude zavode na zlo i u svijet “ubacuju” nevolje i katastrofe. U islamu je “Iblis” čovjekov protivnik, “Šejtan” (Sotona), koji je Božje stvorenje, ali se odvratio od Boga iz oholosti. Zbog toga je bačen u pakao. Dobiva vremenski rok do dana uskrsnuća. U tome mu je vremenskomu razdoblju dopušteno zavoditi ljude i odvraćati ih od ispravna puta podložnosti Alahu. Ljudi se moraju odlučiti za Alaha ili za Šejtana. Tko slijedi Šejtana, na koncu će zajedno s njime biti bačen u pakao. Šejtan nije Alahov protuigrač, nego njegovo sredstvo kojim iskušava ljude. Opasan je. Zbog toga ga za hodočašća u Meku hodočasnici simbolički kamenuju. Satan je hebrejska riječ i znači “optužitelj” na Božjemu sudu (usp. Br 22,22; 1 Sam 29,4; 1 Kr 5,18; Ps 109,6). U Knjizi o Jobu Sotona je anđeo iz Božjega vijeća. On kao “Božji državni tužitelj” ima zadaću da brani Božje pravo i zahtjeve. Židovski je Sotona apersonalan i često istovjetan s anđelom kojemu Bog daje naloge i koji je pod Božjom kontrolom. Židovstvo ne poznaje dualizam dobra i zla. Sve je utemeljeno u Bogu. Ali dobro i zlo su na djelu u ovomu svijetu. U proročkoj i apokaliptičkoj teologiji Staroga zavjeta slika se Sotone približava liku koji je zadobio obilježja u kasnijemu kršćanstvu. Na to upućuje jedno mjesto iz Judine poslanice, gdje se cilja na đavla kao neprijatelja anđela, kojega Bog mora držati u šahu: “Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: ‘Spriječio te Gospodin!’” (Jd 9).

16


SOTONA – ANTIKRISTOV “POKROVITELJ”

2. “Sotona” u sporu današnjih mišljenja U tradiciji kršćanstva Sotonu se, đavla, označava kao osobno, duhovno biće, kao anđela koji je htio biti kao Bog i podigao se protiv njega. Zbog toga je s neba bačen u pakao. Od tada iskušava svijet i čovjeka. Đavao je “otac laži” i uzročnik svakoga zla i patnje u svijetu. Od prosvjetiteljstva naovamo Sotona uživa u sudbonosnoj promjeni paradigme: duhovno biće đavao, nekadašnji Božji anđeo, pridijeljen je mitologiji. Zlo u svijetu i u čovjeku tumači se kao čisto ljudski fenomen, kao psihološki, psihopatski, društveni ili kulturalni fenomen. Kritika Biblije, posebice Bultmannova “demitologizacija” Biblije, Sotonu je pretumačila u neosobnu šifru zla u ruhu mita. Mnogi su zadovoljni ovom horizontalističko-racionalnom zamisli. Zbog toga se ta tema prešućuje i u propovijedanju. “Vjeru u đavla” psihoanaliza uglavnom tumači kao oblik neuroze ljudi obilježenih kršćanstvom. Herbert Haag u svojoj knjizi Oproštaj od đavla tumači Sotonu kao sinonim za grijeh. Onima koji đavla smatraju stvarnim predbacuje da se vraćaju ranožidovskoj slici svijeta. Po Josephu Ratzingeru, ovoj se tezi potkrala kapitalna pogrješka: Sotona ranožidovske slike svijeta nema ništa zajedničkoga sa zbiljom Sotone u kršćanstvu. Haag brka sliku svijeta s biblijskom tvrdnjom vjere1: “Haag se rastaje od đavla ne kao egzeget, kao tumačitelj Pisma, nego kao suvremenik koji postojanje đavla smatra nečim što se ne može zastupati. Dakle, autoritet kojim on iznosi svoju prosudbu jest autoritet svjetonazora njegova vremena, a ne autoritet tumačitelja Biblije.”2 Tko “Sotonu” odbacuje kao simbol tumačenja zla u prevladanoj slici svijeta, previđa njegovo moćno djelovanje u stvarnomu svijetu. Osim toga, podmeće Isusu da je na temelju svoje slike svijeta nasjeo mitu. Isus, međutim, smatra svojim

17


ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

glavnim poslanjem da, pored navješćivanja Božjega kraljevstva, “izgoni demone” i ljude oslobađa Sotonine moći. U suvremenomu se teološkom promišljanju i navješćivanju gotovo više i ne spominje biblijsko-kršćansko poimanje figure “Sotone”, iako je potreba za takvim tumačenjem velika i neophodna s obzirom na mnoge, strašne i često neprotumačive fenomene zla. To potkrjepljuje Ratzinger: “Tko kao kršćanin vidi ponore moderne egzistencije, djelotvornu moć sedmerih demona (...) zna da egzorcistička zadaća vjernika danas ponovno počinje zadobivati onu nužnost koja joj je pripadala na početku kršćanstva. Zna da je na ovomu području dužan učiniti svijetu tu uslugu i da zanemaruje svoju zadaću kada pomaže demonima da se zavlače u onu anonimnost koja je njihov najdraži element.”3 Teolog Leo Scheffczyk tumači današnje potiskivanje istine o Sotoni, maniju antropocentrizma i isključivanje svake transcendencije: danas se rado – i u Crkvi – proturječi činjenici da je čovjek odgovoran pred Bogom, da se mora odlučiti za ili protiv Boga te da mora preuzeti odgovornost za posljedice svojih odluka. Zbog toga se prototip emancipacije protiv Boga, Sotonu, odgurava u carstvo mita ili mu se niječe karakter osobe. Tada postoje još samo “strukture zla”, rascjep bitka ili neka vrsta nove gnoze kao dualizma dobra i zla.4 Protuslovno je da istodobno s prešućivanjem teme “Sotone” u Crkvi u sekularnomu svijetu vjera u đavla oživljava u mnogim, a često opasnim i mračnim oblicima. Sotona i zlo popularni su u medijima i u glazbi. Tako se na jednoj internetskoj stranici poziva: “Susretni se sa Sotonom na kraju interneta i govori s njim, ako se usuđuješ.”5 U filmovima i u književnosti tema “Sotone-đavla” nalazi širok prostor i velik odaziv. Zabrinjavajući razvoj danas se ocrtava u novomu zamahu sotonizma. Sotonizam je religiozni oblik vjerovanja u Sotonu i njegova kvazibožanskoga štovanja. U tomu se poka-

18


SOTONA – ANTIKRISTOV “POKROVITELJ”

zuje mračno naličje nijekanja ili izrugivanja Boga. Oblici sotonizma su crna magija, prizivanje mrtvaca ili duhova, sotonske mise kao demonsko izobličavanje svete mise. Sotonizam je vrlo opasan. Nanosi ljudima psihičku štetu.6 Crkva se čvrsto drži tradicionalnoga nauka o Sotoni. Jasne tvrdnje nalazimo u Katekizmu Katoličke Crkve iz 1993. (br. 391–392; 395; 397–398). Pape Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. govore o toj temi. Pavao VI. ističe: “Tko poriče postojanje ove stvarnosti, stavlja se izvan biblijskoga i crkvenoga nauka.” Temu “Sotone” nalazimo i u tekstovima II. vatikanskog sabora (AG 3,9; GS 22; LG 17). R. Schnackenburg pojašnjava: “Naše su predodžbe đavla često primitivne, duhovna zbilja koja djeluje protivno Bogu ozbiljna je i strašna.”7

3. Nauk Crkve Učenje Crkve o Sotoni nije dogma, ali je u skladu s uvjerenjem Crkve u okviru njezina kanonskoga tumačenja istina vjere. U sažetu obliku nauk sadrži sljedeće: Đavao i demoni izvorno su pripadali anđelima. Anđeli su čista duhovna bića, koja je Bog stvorio, obdarena razumom i slobodnom voljom. Dio anđela pod vodstvom Lucifera (Svjetlonoše) htio je biti jednak Bogu. Uskratili su mu poslušnost. Zbog toga im je Bog za kaznu oduzeo njihovo nebesko dostojanstvo i prognao ih u pakao, stanje vječne muke udaljenosti od Boga koju su sami izabrali. Ondje žive u mržnji, beznađu, besmislu i muci. Lucifer, sada zvan “Sotona”, predstavlja osobnu protubožansku moć koja je, zajedno s demonima, neprestano okrenuta huljenju i izrugivanju Boga, narušavanju reda stvaranja i zavođenju ljudi. Kada čovjek dopusti da ga ta moć zavede na grijeh, tj. na samodopadnu autonomiju protiv Boga, posljedica je toga nasilje, zbrka, patnja, bijeda i mržnja.

19


ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

3.1. “Sotona” u Novomu zavjetu Tema “Sotone” izrazito se pojavljuje u Novomu zavjetu. Pritom se starozavjetno ime “Sotona” koristi u značenju “optužitelja”. No najčešći je naziv “đavao”. Ovaj pojam potječe od grčke riječi diábolos i znači: onaj tko razbacuje, razdvaja, izokreće činjenice, smućuje. Iz svih tekstova proizlazi slika Sotone kakva je predstavljena u gornjemu sažetku.

3.2. Pred-egzistencija Sotone kao anđela Za prijašnju egzistenciju Sotone kao anđela “Lucifera” u anđeoskomu Božjem svijetu znaju stare tradicije u mitskoj tami religija, na koje se oslanja biblijska tradicija. Izričita biblijska mjesta o tomu ne postoje, nego samo naznake u apokaliptici kasnoga židovstva i u Novome zavjetu. U retcima knjige Otkrivenja 9,1–2 vidjelac izvješćuje: “I vidjeh: zvijezda je s neba na zemlju pala i dani su joj ključi zjala Bezdanova. Ona otvori zjalo Bezdanovo.” Nazivanje Sotone “zvijezdom” poziva se na Iz 14,9–21. To je pjesma rugalica upućena babilonskomu kralju koji uništava Izrael i koji je razorio Jeruzalem. Zbog toga mu Bog sudi: “Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? (...) U svome si srcu govorio: uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. (...) A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije.” Ovaj se tekst u kršćanskoj tradiciji povezuje sa Sotonom. U jednome pismu pape Leona I. Velikog biskupu Turibiju iz Astorge (21. srpnja 447.) stoji: “Bog je stvorio supstancu svih duhovnih i materijalnih bića. Ne postoji ‘narav zla’. Sama su stvorenja zlouporabila dobro na zlo.”8 Sinoda u Bragi (Portugal) 561. osuđuje krivovjerje dualizma prema kojemu u svijetu postoje dva principa: dobro (Bog) i zlo (Sotona). Ovo krivovjerje zastupaju manihejci, priscilijanci i kasnije albigenzi. Sinoda objašnjava da je đavao izvorno bio Božji anđeo.9 Četvrti lateranski sabor

20


SADRŽAJ

5. Pobuna masa protiv Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 5.1. Plansko zavođenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 5.2. Ateizam stvara izvanredno stanje . . . . . . . . . . . . . . . 52 5.3. Preziranje Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 6. Posljednje i najveće progonstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 6.1. Sotonina konačna bitka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 6.2. Faze progonstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 6.3. Ustrajnost malobrojnih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 6.4. Trag progonstva u povijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 6.5. Spasenje “izabranih” koji su ostali vjerni . . . . . . . . . 66 6.6. Dvojica svjedoka: Henoh i Ilija . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 7. Antikristov grad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 7.1. Antički Rim kao sjena Babilona . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 7.2. Digresija: Rim kao Antikristov grad i Antikristovo papinstvo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 7.3. Antikristov grad danas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 8. Moći koje odlažu Antikristov dolazak . . . . . . . . . . . . . 76 III. Sjena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 1. Sjene i preteče Antikrista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 2. Božji neprijatelji i poricatelji Krista – preteče Antikrista . . 82 3. Pripremanje puta Antikristu danas . . . . . . . . . . . . . . . 87 3.1. Sekularizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 3.2. “Civilna religija” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 3.3. Država kao instancija nadzora s “božanskim” ovlaštenjem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 3.4. Nasilje i teror . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 4. Antikrist u Crkvi? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 4.1. Crkva: tijelo Kristovo ili Duhovni servis d.o.o.? . . . 107 4.2. “Vukovi u stadu” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 4.3. Odani “duhu vremena” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 4.4. Otpad od Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 4.5. Zamjenske religije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 5. Progonstvo danas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 5.1. Kršćanofobija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116

142


SADRŽAJ

5.2. Isključivanje Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 IV. Uvidi iz nauka o Antikristu . . . . . . . . . . . . . 121 1. Bdjeti i očekivati Kristov ponovni dolazak . . . . . . . . 121 2. Budnost kao nasljedovanje Isusa . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 2.1. Crkva – Božji spomen u svijetu . . . . . . . . . . . . . . . . 126 2.2. Budnost kroz sakramentalni život . . . . . . . . . . . . . . 127 2.3. Marija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 3. Krist – naša nada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 BILJEŠKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132

143


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u lipnju 2012.



Antikrist