tu svijet pohranjen, nebivljiv i snebivljiv istovremence. Kao nesuđenika tijelo, ženikovo, što počiva u muklu kiparisovu hladu. Obnoć se iz plutanja otrgne i vrgne nebesnim visinama da poleti u lunarnim kočijama. Ofelijo, ko, tvom će nerođenstvu, naći vječna mira. Hira kletoj sudbi, što presječe niti tvoje ljubavstvene, kao kosa glavu smuka grmožurskog; pa sad brodiš, nesretnica, nad maglama jezernim, do naših ovih slijepih ura, tugaljiva i prezrena. Neprežaljeni su tvoji jadi, kad pripekne zvizdan, i bog se iz ovog svijeta povlači sa sjetom, nalik tvojoj. U rubašku boje karbita, u ćutljivi kam što će oživjeti tek sretna ruka klesareva, u ozvjezdan dendrit, što kost je i časlovac tvoga blagoslova i vapor duha nesmirivog, poput ribojata, prpošnog, skadarskog, kad se trgne, u prporu, bježeći od vesla čamdžijinog što odvozi u smiraj i na usnule oči meće obole vječnom tvome bolu.
Koristeći frazeologizme i idiome u kojima se odražavaju predstave nosilaca ove osobene kulture, jedinice koje obrazuju leksičko-semantičku paradigmu, pjesnik iskazuje umjeće reprodukovanja makrokoncepta jednog svijeta sa svim njegovim mikrokonceptima, časti, morala, čojstva, herojstva, slobode nepokornog duha – te tako stvara (po definiciji ruske konceptualne lingvistike) jedinicu kolektivnog znanja sa svim kolektivno nesvjesnim arhetipovima (po Jungovoj teoriji), tj. modelima koji stvaraju pomenutu obrazovnu paradigmu, u koju se iznova, po principu čitave lepeze asocijativnih veza, predstave upisuju u kodove filogenetskog pamćenja:
498