Tema broja
PAMĆENJE TIJELA
ZAŠTO DJECA NE SMIJU PATITI? Bauer ističe i važnost utjecaja roditeljske skrbi (međuljudski odnosi) na razvoj djece (aktivaciju gena): „Vrlo teške poremećaje imaju djeca koja su zbog socijalne bijede ili nepovoljnih obiteljskih prilika izložena strašnom zapostavljanju, zanemarivanju ili čak zlostavljanju. Tada se, prema najnovijim ispitivanjima, pokažu teška oštećenja u sposobnosti učenja, društvenom ponašanju te promjene na krivulji moždane struje (EEG). Pritom su mnoga ispitivanja potvrdila i dodatne neurobiološke neobičnosti, sve do smanjenog volumena mozga. Osigurati djetetu stalnu, brižnu skrb punu ljubavi stoga nije samo humana i socijalna potreba, nego i pretpostavka nesmetana neurobiološkog razvoja djeteta.“
„Umne aktivnosti, kao i osjećaji i doživljaji u međuljudskim odnosima rezultiraju biološkim promjenama u mozgu o kojima smo, u međuvremenu, ponešto doznali. Da imamo mogućnost jedanput godišnje organizirati putovanje našim mozgom i razgledati ga elektronskim mikroskopom, svaki bismo put naišli na znatno promijenjene „krajolike“. Razlog tome je taj što događaji, doživljaji i životni stilovi upravljaju aktivnostima gena i mijenjaju strukture u mozgu. Sve što naučimo, iskusimo i doživimo vezano je uz međuljudske odnose. Iskustva u međuljudskim odnosima, kao i emocije i iskustva koje donose sa sobom, pohranjuju se u neuronskim mrežama. A ova knjiga opisuje fascinantan fenomen kako neuronske mreže, dok primaju i pohranjuju nove dojmove i iskustva, istodobno mijenjaju svoje fine strukture. Ta povezanost ima veliku zdravstvenu relevantnost. Budući da mozak upravlja brojnim tjelesnim funkcijama, ne bi nas trebale začuditi studije koje znanstveno dokazuju da depresija, primjerice, povećava rizik od srčanih oboljenja i da depresija kod pacijenata koji već pate od neke bolesti srca, drastično povećava rizik od smrtnosti. Iskustva u međuljudskim odnosima duboko utječu na tijelo.“ I istaknuti predstavnici vrhunskih neurobioloških istraživanja u SAD-u, poput Erica Kandela, dobitnika Nobelove nagrade, govore da nova otkrića o povezanosti između duha i mozga zahtijevaju 6 | Vaše zdravlje #85
promjenu načina razmišljanja u medicini. Budući da sve što umno činimo, duševno osjećamo i oblikujemo u odnosima nalazi svoj izraz u tjelesnim strukturama, medicina koja se bavi „tijelom bez duše” nema smisla baš kao ni psihologija koja se bavi „dušom bez tijela”, kao što to običava reći Thure von Uexküll. No, vratimo li se na utjecaj međuljudskih odnosa na aktivaciju gena, uz partnerske odnose posebno je zanimljivo područje odnosa na radnome mjestu. Kako kaže Bauer, međuljudski odnosi na radnome mjestu ostavljaju tragove na duši i tijelu, no nažalost, tema zdravlja na radnome mjestu ne dobiva zasluženu pozornost, iako se i to polako mijenja. Naime, kako ovo pitanje dobiva na važnosti, tako se provode ozbiljna znanstvena ispitivanja koja pokazuju da su međuljudski i organizacijski čimbenici danas „zauzeli“ prvo mjesto kao uzro-
ci bolesti, dok nekadašnji vodeći uzroci bolesti (radni materijali, strojevi, buka itd.) igraju samo sporednu ulogu.
Posebno izdvajamo Burnout syndrome ili sindrom izgaranja nova je bolest na radnome mjestu. On se može prepoznati kroz emocionalnu iscrpljenost, negativnost ili ciničan stav prema nadređenima, kolegama ili klijentima te negativnu procjenu smisla i kvalitete vlastitoga rada. Uzrok je u većini slučajeva vezan uz međuljudske odnose, a posljedice se velikim dijelom očituju u tjelesnim tegobama. Nekoliko je čimbenika koji dodatno mogu opteretiti pojedince i uzrokovati sindrom izgaranja. Na prvome je mjestu, piše Bauer u svojoj knjizi, rad sa zahtjevnim klijentima ili mušterijama: „Od opasne mješavine emocionalne iscrpljenosti, negativnog i ciničnog stava prema drugim osobama i sumnje vezane uz vlastiti rad, karakteristične za sindrom izgaranja, pate osobe koje rade na onim poslovima koji zahtijevaju emocionalnu angažiranost. Ako usprkos krajnjoj angažiranosti, poslodavci smatraju da je izostao vidljiv uspjeh, a ostali (kolege, nadređeni) to nisu kompenzirali svojim priznanjem, dolazi do takozvane „krize gratifikacije“. Takva situacija, najčešće nesvjesno, može zaposlenika dovesti do zaključka da je njegova/njezina poslovna podobnost nedostatna ili da je posao u cjelini besmislen. Pritom zaposlenik u pravilu počinje razvijati negativne osjećaje prema poslodavcu. Kao što pokazuju brojna promatranja s područja biheviorizma (osobito modeli learned helplessness, odnosno „naučene bespomoćnosti“), ništa tako ustrajno ne uništava motivaciju i poticaj na rad kao izostanak pozitivnih povratnih informacija (kao što su vidljivi uspjesi vlastitog rada, pohvale ili priznanja). Stoga visoki stupanj rizika od pojave sindroma izgaranja postoji osobito kod poslova koji se zasnivaju na brizi o osobama kolovoz /rujan 2012.