Page 1

Besplatni primjerak

novine za arhitekturu, graditeljstvo, dizajn i umjetnost N36/2013


SADRŽAJ

4

arhitektura / Stambeno-poslovna zgrada „Relja“ u Zadru / Maroje Mrduljaš Igor Pedišić, AB Forum

08 012

rohbau / Kuća u kući / Maroje Mrduljaš Bogdan Budimirov

arhitektura intervju / Herman Bollé je arhitekt srednje-europskog značenja / Alen Žunić intervju s Draganom Damjanovićem

017

021 026 032 036

Zelena gradnja / Objava za medije smjernice za održive zgrade u EU

graditeljstvo / O žbuci / Berislav Medić

dizajn / Povijesna logika modernizma / Fedja Vukić

tri izložbe - jedan povod: Le Corbusier, Marcel Breuer, Julio le Parc

art gallery / Između čekića i nakovnja / Branko Franceschi projekt Bijenale suvremene umjetnosti ARK D-0 underground

lektira / Lektira arhitekture, graditeljstva i dizajna / Alen Žunić

Ciam na lenti vremena, Povijest suvremenoga hrvatskog urbanizma, Ukratko - Harvard!, Vodič kroz građevinske konstrukcije

impressum

PROJEKT, br. 36 / 2013. izdavač: UPI-2M PLUS d.o.o., Medulićeva 20, Zagreb | za izdavača: Tomislav Dolenec glavni urednik: Vladimir Mattioni | urednici: Berislav Medić, Maroje Mrduljaš, Feđa Vukić izvršni urednik: Alen Žunić | suradnici: Branko Franceschi, Bojan Krištofić, Ivana Pejić, Alen Žunić

dizajn i prijelom: Ivona Franić | lektura: Mirjana Ostoja | naslovnica: Julio le Parc tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o. kontakti: projekt@upi2mbooks.hr, +385 1 4921 389, www.upi2mbooks.hr PROJEKT su besplatne novine za arhitekturu, graditeljstvo, dizajn i umjetnost. Ukoliko ne primate novine PROJEKT, pošaljite nam svoje podatke putem www.upi2mbooks.hr (na linku PROJEKT ispunite zahtjev) ili nas kontaktirajte na + 385 1 4921 389 i sljedeći broj novina stiže na Vašu adresu.

003


ARHITEKTURA

ARHITEKTURA

Stambeno-poslovna zgrada « Relja» u Zadru autor: suradnici: projekt: realizacija: površina: sadržaj:

Igor Pedišić , AB forum Marijana Mivac, Goran Vodička, Ante Bljaić, Simona Gregorović 2005.-2006. 2008. 11 000 m2 neto 75 stanova 100 gpm u podzemnoj garaži 1200 m2 poslovnog prostora

fotografije:

Damir Fabijanić, Igor Pedišić

Projekt stambeno-poslovnog bloka, nastao na papiru 2005., a realiziran 2008. godine, nije izuzetak iz opće urbanističko-arhitektonske situacije u Zadru i Hrvatskoj. Vlasništvo nad građevinskim parcelama u dobroj je mjeri odredilo ovaj mikrourbanizam. Urbana komasacija nije u praksi zaživjela pa odgovornost integralnoga urbanističkog planiranja iz doba socijalizma i ovih današnjih urbanističkih uradaka nemaju jednaku težinu. Poluotvoreni blok nastao je spajanjem parcela dvojice vlasnika tako da je dio cjeline izgrađen, dok drugi dio čeka bolja vremena. Iz ovoga razloga četverokatni, niži dio, kojim „postament“ osmerokatnice dobiva konačnu dimenziju, još uvijek nije izbio na raskrižje ulica Zrinsko-Frankopanske i Ljudevita Posavskog. Upravo taj dio svojim zaobljenjem na uglu koketira s dijagonalno pozicioniranom, izrazito urbanom i inteligentno projektiranom kućom socijalnih stanova nepoznatoga talijanskog autora, izgrađenom 1937. godine. Cijelom svojom dužinom kuća nižim dijelom tangira dominantnu pješačku komunikaciju autobusni kolodvor – centar grada i na dvjema etažama udomljava poslovne prostore. Peterokatni dio zgrade uvlači se okomito na spomenutu transverzalu i sa susjednom zgradom tvori uvučeni džep, mjesto raznolikih aktivnosti, pa i mjesto odmora, predaha u kretanju prema centru. Džep je kombinacija trga i pješačke ulice koja dalje vodi prema planiranom parku i još dalje prema litoralnom pojasu grada, plaži Kolovare. Osmerokatni dio zgrade predstavlja intuitivan otpor urbanističkim regulama. Mjestimična iskakanja iz monotonije jednolično visokih kuća loših proporcija dinamiziraju doživljaj grada, omogućavaju kvalitetnije vizure i ujedno ostavljaju više slobodnog prostora na parceli. Ako je grad kolažiran tlocrtno, zašto se taj kolaž ne bi mogao čitati i u trećoj dimenziji. Vertikala se čita kao reper, mjesto prepoznavanja i znak na kolnom i pješačkom ulasku u centar grada, a usput je protuteža mastodontu poliklinike koja je rudiment urbanističke nepromišljenosti iz 80-ih godina. Uostalom, zašto makar pogledom ne stići do mora? Projekt: Na fizionomiju projekta sigurno utječu i investicijski zahtjevi. No, da li je urbana gustoća i dispozicija koja uvodi otvoreno unutarnje dvorište referenca prema mediteranskim, pa i specifično zadarskim urbanim uzorcima? Kompleks je oblikovan u duhu suvremenoga arhitektonskog izraza, a elemente poput „francuskih prozora“ nalazimo i u razmjerno velikim blokovima Božidara Rašice na poluotoku. Možemo li govoriti o specifičnoj modernoj tradiciji arhitekture u Zadru i njenu kontinuitetu?

nas još moguće gajiti aspiracije prema „krpanju“ urbane strukture kopnenog dijela Zadra ili je kolažna struktura realnost pa treba istraživati modele suočavanja s takvom situacijom? Očekujete li daljnje urbano zgušnjavanje prema postojećem modelu zasebnih „insula“ upisanih u „organski“ nastalu strukturu?

Projekt: U slijedu urbanih širenja Zadra jasno se čita morfologija povijesnih sljedova: rimska centurijacija, srednjovjekovno zgušnjavanje matrice, 19. stoljeće novo arhitektonsko mjerilo, poslijeratna izgradnja izvan poluotoka poštuje modernističke principe i postavlja novu matricu koja je zarotirana u odnosu na antičku. Uslijedio je intenzivan i slabo reguliran urbani rast, naročito tijekom 1970-ih, kojim suburubana morfologija raste između „čvrstih“ struktura. Situacija se dodatno usložnjava dislokacijom industrije i vojske iz grada nakon 1991. Je li da-

004

Igor Pedišić: Organska struktura grada je deminutiv za bespravni urbanizam nastao bespravnom gradnjom koja svoj začetak ima u doba socijalizma, a nastavlja se i tijekom tranzicije. U socijalizmu se toleriralo novopridošloj radnoj snazi da sama riješi svoj stambeni problem. I u tranziciji bespravna gradnja u ratnom i poratnom neredu prolazi bez sankcija. Uz razdjevičenja nedirnutih predjela, kao što su Musapstan ili Žmirići na rubovima, u budućnosti je jedino preostala mogućnost punjenja sačuvanih insula u izgrađenom tkivu grada, napuštenih prostora vojarni i prostora devastirane industrije. Dakle, ne postoji mogućnost smišljenog i kontinuiranog širenja grada, preostaje nam samo kolažiranje mape. Istovremeno, vlasnički je urbanizam u Zadru, isto kao i u cijeloj Hrvatskoj, postao tranzicijska realnost - sve je upregnuto u servisiranje propulzivnog kapitala. Urbanisti samo manje ili više udovoljavaju željama investitora, pretaču ih u prostorne planove koje na koncu usvaja politika. Zakonska regulativa, koja nikako ne pogađa srž problema, nije uspjela mnogo napraviti u suzbijanju urbanističke stihije. To je uspjela kriza, svjetska ili naša svejedno, koja je došla kao time out do sljedećeg procvata nekretninske produkcije. Danas bi Zadar morao biti izuzetno zahvalan negdašnjoj koncepciji garnizonskoga grada. Zahvaljujući tome, grad je došao u posjed izuzetnih slobodnih prostora i na njima može planirati razne javne sadržaje. Projekt: Četvrt Relja je programski i morfološki ekstremno heterogeno područje Zadra koje već desetljećima prolazi postupnu transformaciju. Šira urbana situacija izuzetno je složena, okuplja programe visokog intenziteta, a budućnost važnih prostornih elemenata ujedno je i nepoznanica. U takvom kontekstu blok praktički kreira vlastiti mikrourbanizam na skučenoj parceli. Koje su bile intencije prilikom artikulacije bloka i koju ste kvalitetu nastojali stvoriti? Na koji se način artikulacija kuća odnosi prema nutrini bloka, a kako prema rubovima?

Igor Pedišić: Stambeno-poslovni blok nastao je u četvrti Relja, prostoru koji je u ne tako davnim urbanističkim promišljanjima trebao udomiti novi gradski centar. No zbog lošeg planiranja i nekonzistentnosti u provedbi planiranoga od toga su ostale samo krhotine. Relja je gradska četvrt na transverzali centar - autobusni i željeznički kolodvor, kvart koji udomljava hipertrofiranu polikliniku i trgovački centar, kvart koji se naslanja na hotele Kolovare i kompleks bolnice. Željeznički je kolodvor odumro, a trgovački centar je na infuziji jer se sva iluzija javnoga prostora unutar trgovačkog centra preselila u novi, veći i „ljepši“ shoping-centar na periferiji. Najpotentniji dio Relje jesu ravnice - danas prazan, a nekoć vojni prostor, smješten neposredno uz moćnu renesansnu utvrdu Forte.

Igor Pedišić: Ma koliko bila nemoralna ponuda investitora, arhitekt treba zadržati svoj dignitet i omogućiti investitoru da oplodi svoj kapital, ali emanirajući pristojnost prema neposrednom okruženju. Stambena zgrada treba omogućiti kvalitetno življenje. Arhitekt projektira funkciju, a zidovi, vrata i prozori samo su nuždan alat za realizaciju. Danas se mediteranski način života na otvorenom, pa i u dvorištu ili ulici, napušta. Rođen u Zadru, već kao dijete u koncentričnim sam krugovima osvajao misterij zvan grad. Odrastanje na ulici bilo je normalno i djelovalo je pozitivno na moj integritet. Danas to više nije moguće. „Suvremeni arhitektonski izraz“ ove zgrade proizašao je iz jasno materijalizirane funkcije stanovanja. Funkcija se mijenja ovisno o mikro-

005


ARHITEKTURA

okruženju i orijentaciji svakog dijela zgrade, iz čega proizlazi raznolikost loggia kao značajnog elementa stanovanja. Perforirane škure daju dovoljnu sjenu i zaštitu od sunca, ali ne sprječavaju prodor maestrala. Duboke sjene išarane tankim crtama svjetla dodatan su ugođaj boravljenju na otvorenom iza zatvorenih škura. Postoji kontinuitet moderniteta u arhitekturi Zadra još od 30-ih godina prošlog stoljeća. Najljepši primjeri iz početka nastajanja moderne u Zadru jesu nekoliko stambenih i javnih zgrada nastalih u doba talijanske vlasti u Zadru. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, popunjavajući kaverne nastale bombardiranjem poluotoka, niz moderne arhitekture počinje Albini 1954. godine svojom kućom uz kazalište, da bi se poslije uključili uglavnom nezadarski arhitekti - Milić, Rašica, Šegvić, Dragomanović, Vitić, dok je od lokalnih arhitekata u obnovi Zadra visoke standarde postavio arhitekt Josip Budak. Istovremeno, Zadar je srušio Požgajeve svlačionice na Boriku koje su u svjetskim razmjerima promovirale Zadar, srušio je i autobusni kolodvor Aleksandra Dragomanovića, a devastirani su i hoteli Zdravka Bregovca na Boriku. Usprkos svemu, u Zadru postoji određeni arhitektonski naboj koji često izrodi dobru arhitekturu.

006


ROHBAU

ROHBAU

u cijelosti realizirane prema Bogdanovoj zamisli, ali je način građenja upisan u tijelo zgrade. Modularna koordinacija je posljedica tektoničke kulture, usvajanja promjena u građenju i priznavanja integriteta građevnim elementima i tehnologijama. Još i više, modul je alat kartezijanskog duha, potrebe da se prostor definira matematički. Mjera se odnosi na tumačenje kako zgrada radi: na organizaciju tlocrta u odnosu prema realnim potrebama i načinima korištenja. „Kao Strižićev đak naučio sam da su stambeni tlocrti već gotovi, usavršeni tokom generacija, samo treba odabrati odgovarajući i prilagoditi ga okolnostima.“ Tako je i u prefabriciranim zgradama iz 1960-ih Budimirov odbacio funkcionalističko pravilo dimenzioniranja prostora prema namjenama i sve su sobe dobile jednake formate zbog neizvjesnosti korištenja. U vlastitoj obi-

Kuća u kući Autor: Bogdan Budimirov Suradnici: Damir Petrić (glavni projektant), Lucijan Koržinek (statičar) Tekst: Maroje Mrduljaš Fotografije: Damir Gamulin (1, 3), Mladen Škreblin (4), Hrvoje Njirić (2, 5)

teljskoj kući Budimirov primjenjuje krajnje jednostavan raspored: servisni blok u sredini, dvije sobe sa strane, konzolna terasa na koju se spaja teren te dugačak „ganjak“ s ormarima koji povezuje prostore. Jednostavna dispozicija je prilagođena specifičnim potrebama kroz jednostavne odluke: kraj “ganjka” skroman je prostor za rad, konzolna terasa je mjesto izravnog kontakta s tlom, ali i granica iz-

Kada pionir prefabrikacije u Hrvatskoj - jedan od autora nekoliko pionirskih stambenih naselja u Jugoslaviji i neosporni autoritet za temu tehnološki utemeljenog i racionalnog pristupa građenju - sebi gradi obiteljsku kuću, to nije malen događaj. Puno je inteligentnih projekata Bogdana Budimirova ostalo na papiru, a i projekt za vlastitu obiteljsku kuću dugo je bio „na čekanju“. Projektirati za sebe i svoju obitelj specifičan je proces, a u slučaju Budimirova čak postoji i klasičan odnos projektant-investitor u kojem arhitekt iznosi ideje, dok ih naručitelj komentira i korigira. U slučaju kuće Budimirov, Bogdan je, dakako, arhitekt, a investitor njegova supruga. Kako projekt traje već godinama, prošao je više iteracija jer se i potrebe Budimirovih mijenjaju. Primjerice, otpala je radionica, a Bogdan s puno humora ističe kako kuća u eksterijeru i interijeru nema nijednu barijeru zbog zrele dobi njegove supruge i njega. Tek je velika parcela na obroncima Perjavice ostala ista, ako se izuzme širi kontekst u kojem također niču urbane vile i obiteljske kuće bez pravila, mjere i logike. Kuća Budimirovih je primjer upravo suprotnog pristupa: pravilo, mjera i logika definiraju projekt. Pravilo proizlazi iz modularne koordinacije koja je za Bogdana podloga za svaki projekt, od mikromjerila obrtnički građene obiteljske kuće do makromjerila masovnoga tehnološkog građenja Velesajma. „Prefabrikacija je oduvijek postojala, i opeka je prefabrikat sa svojim zakonitostima, ali ju treba logično normirati, uračunati fuge u njenu dimenziju.“ Vidljive fuge oplate na dobro izvedenim betonima nisu

008

009


ROHBAU

među arhitekture i prirode. Parcela je velika i mogla je podnijeti znatno veći program, no Bogdanu količina bruto-kvadrata kuće i komercijalni parametri ne znači ništa: okolni šumarak bez ikakva „parkovnog dizajna“ postat će dio svakodnevnog života. Logika se odnosi na impostaciju kuće u odnosu prema svijetu koji ju okružuje: prema osunčanju i pogledu, prema topografiji, ali i prema načinima ophođenja s energijom koja je konstitutivni dio kuće. Logika je i definirala koncept: kuća u kući, presjek u kojem betonski okvir u presjeku obujmljuje životni prostor „suhe gradnje“ interpoliran u njega, zaštićuje ga. Frontalna strana u potpunosti otvara prema jugu i pogledu, a uvučena je od vanjskoga gabarita pa tako nastaje prijelazni međuprostor između interijera i eksterijera. Ljeti vanjske rolete između čeličnih stupova štite od sunca, a zimi upad niskih zraka grije unutarnji prostor. Prostori između unutarnje životne čahure i vanjskog okvira zapunjeni su izolacijskim materijalom. Kuća je niskoenergetska, ali ne zbog sofisticirane tehnologije, nego zbog prostornog koncepta i logike građenja. U rohbau-fazi proporcije prostora i skladnost tektoničke strukture, usprkos razmjerno malom mjerilu, odaju gotovo klasičan dojam: postament, stražnji zid, strop, pravilan ritam čeličnih stupova. Marka betona je 400 s aditivima za nepropusnost pa nema potrebe za hidroizolacijama i svim komplikacijama koje ona donosi. Jednostavni volumen ne odaje stambenu namjenu, nema „izmučenosti“ tlocrta i komponiranja otvora, a nema ni egzaltiranosti „minimalizma“. Konciznost koncepta i tehnička domišljenost projekta vrlo su uvjerljivi i očito proizlaze iz jasnoga, samouvjerenog, a istovremeno nepretencioznog stava koji afirmira moderne racionalne vrijednosti. To je arhitektura svedena na bitno koja koristi performanse raspoloživih tehničkih sredstava. No, ne nedostaje ni emotivnih zamisli pa će kuća nositi i tragove prošlosti: kamin, klizne stijene i dio namještaja iz 1930-ih potječu iz stana Budimirovih u Novakovoj ulici, te će se tako povezati dvije lokalne tradicije koje dijele zajedničku etiku - manualnog obrtništva i modernoga sistemskog mišljenja.

010


INTERVJU

INTERVJU

HERMANN BOLLÉ JE ARHITEKT SREDNJOEUROPSKOGA ZNAČENJA Intervju s dr. sc. Draganom Damjanovićem, autorom knjige Arhitekt Hermann Bollé, Leykam international d.o.o., MUO, Zagreb, 2013., 28/21 cm, 680 str., tvrdi uvez, hrvatski (580 kn) Razgovarao: Alen Žunić ________________________________________________________________________ ________________________________________________________________________ ______________________________ Dragan Damjanović rođen je 1978. u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je povijest umjetnosti, povijest i arhivistiku; diplomirao je 2002., magistrirao 2005. i doktorirao 2007. Od 2003. znanstveni je novak (asistent, potom viši asistent) na Odsjeku za povijest umjetnosti FF, 2009. postaje docent za umjetnost 19. st.,a od 2012. predstojnik je Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije. Područje njegova istraživačkog interesa jest hrvatska arhitektura historicizma, secesije i rane moderne u srednjoeuropskom kontekstu. Objavio je više od 150 znanstvenih i stručnih radova (članaka, simpozijskih priopćenja, poglavlja u knjigama i zbornicima), a uz ostalo autor je i šest monografija. Dobitnik je godišnje Državne nagrade za znanost 2005.godine. ________________________________________________________________________ ________________________________________________________________________ ______________________________

onodobnoj Hrvatskoj temu su mi učinili dodatno atraktivnom, a veličina opusa bila mi je zapravo privlačan izazov. Da zaključim, atraktivnost teme i značenje njegovih radova bili su mi glavni poticaj u pisanju knjige.

Projekt: Što je bio poticaj za nastanak ove knjige, zašto baš Hermann Bollé? Damjanović: Značenje Hermanna Bolléa kao arhitekta uvidio sam radeći na doktoratu, odnosno poslije na knjizi o đakovačkoj katedrali te na raznim člancima o Isi Kršnjavome, s kojim je Bollé bio vrlo blisko povezan u prvim desetljećima života i rada u Hrvatskoj. Uočio sam kako postoji mnogo neistraženih segmenata njegova života i rada te da se radi o jednom od doista najvažnijih naših arhitekata kraja 19. i početka 20. stoljeća, čiji je utjecaj na hrvatsku arhitekturu i umjetnički obrt bio enorman. Riječ je, osim toga, o jednom od rijetkih naših arhitekata koji ima stanovito srednjoeuropsko značenje. Isprepletenost Bolléove profesionalne biografije s političkim zbivanjima u

012

Projekt: Je li Vam bila dostupna sva Bolléova projektna ostavština, s obzirom na to da je u struci desetljećima kružila fama da je ‘tema zauzeta’, a ključna dokumentacija posuđena? Damjanović: Bolleova projektna dokumentacija nije cjelovito sačuvana, odnosno bar ju ja nisam mogao u cijelosti pronaći, no veći se dio čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Dakle, nije bio posuđen, barem ne u posljednjih desetak godina koliko se ja bavim istraživanjima. Ako je prije građa i bila posuđena, o čemu sam i ja čuo priče, u međuvremenu je vraćena u spomenuti arhiv. Ne može se isključiti mogućnost da se, međutim, pri toj eventualnoj posudbi zagubio dio projekata (poput koloriranog projekta za vilu Weiss ili projekta za krov zagrebačke katedrale, koji su publicirani u ranijim tekstovima o Bolléu i zagrebačkoj katedrali, a koje nisam mogao pronaći dok sam radio na knjizi). Nedostaju, doduše, i projekti za brojne, dijelom i važne građevine, poput projekata za Brodsku imovnu općinu u Vinkovcima ili crkvu u Franjindolu kod Zemuna, no oni nisu, čini se, nikada ni bili pohranjeni u Nadbiskupijskom arhivu, budući da se ne spominju u inventaru iz 1950-ih, kada je preuzeta i popisana Bolléova ostavština. Što se središnjega dijela pitanja tiče, držim da ne bi trebale postojati zauzete teme. Mi jesmo mala zemlja i „velikih“ tema s polja povijesti arhitekture doista nema bezbroj (iako ih ima dosta), no ne može se

nikoga zapriječiti u obradi bilo koje problematike. Jedina „zauzeta“ tema jest objavljena tema. Projekt: Jeste li uspjeli terenski obići sve Bolléove realizacije, budući da su rasute na velikom prostoru - od današnje Vojvodine, diljem Hrvatske sve do Trsata? Damjanović: Jesam. Obišao sam sve realizirane građevine koje su sačuvane, iako nisam imao priliku napraviti kvalitetne fotografije baš svih ostvarenja jer me nije svugdje poslužilo vrijeme. Moram priznati da su mi terenska istraživanja bila ujedno i najugodniji segment rada na ovoj knjizi. Stekao sam brojna poznanstva i proputovao veći dio kontinentalne Hrvatske i južne Vojvodine. Projekt: Vaše je istraživanje rezultiralo brojnim novim atribucijama i dopunama Bolléova opusa. Koliko realizacija, a koliko neizvedenih projekata (ako je to uopće moguće reći) sadrži konačni ‘katalog’ njegovih djela? Damjanović: Ukupno sam detektirao oko 150 većih projekata, među koje su ubrojena i neka važnija djela umjetničkog obrta (poput tzv. Pariške sobe ili Hrvatske sobe na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900.). Točan broj realizacija bilo je nemoguće ustanoviti upravo zbog necjelovito sačuvane projektne dokumentacije. Nerealiziranih projekata i projekata za koje se nije moglo ustanoviti na koju se građevinu odnose ima također izuzetno mnogo, ali može se reći da 14 većih projekata nije uspio realizirati: crkve u Ravnoj Gori, Rudama, Desiniću i Sarajevu te restauratorske zahvate u Trsatu, Krušedolu, Lepoglavi, Bjelovaru, Moravču, Lepavini, Novom Sadu, Novoj Gradiški, Plaškom i Hopovu. Upravo zbog veličine opusa nisam pristupio izradi kataloga, već sam se na kraju odlučio za kratku kronologiju u kojoj su popisana njegova glavna ostvarenja jer bi katalog zauzeo previše mjesta, a sva se djela ionako spominju u tekstu. Projekt: Je li to po brojnosti djela najveći autorski opus u hrvatskom historicizmu ili je ‘format’ još neistraženoga biroa ‘Hönigsberga i Deutscha’ potencijalno veći? Damjanović: Mislim da je Bolléov opus, ako se u nj uključe djela s polja umjetničkog obrta, veći od opusa Hönigsberga i Deutscha, iako ne isključujem mogućnost da je taj biro bio i nešto plodniji, ako se promatraju samo arhitektonske realizacije te, istodobno, ako se promatra u cijelosti djelovanje HiD biroa, dakle time i djela arhitekata koji su bili zaposleni kod Hönigsberga i Deutscha, a koja oni sami nisu projektirali, poput radova tada mladih projektanata Bastla i Goldscheidera. Radi se o arhitektonskom birou kojeg je jedna od specijalizacija bila stambena arhitektura pa im se i pružila prilika realizirati daleko veći broj projekata, osobito u Zagrebu, u odnosu na Bolléa koji je projektirao malo stambenih zgrada. Projekt: Postoje li čitljive razvojne faze u Bolléovu djelovanju? Naizgled, njegova je arhitektura tijekom gotovo pet desetljeća ista – čista i akademički konzervativna, bez očekivanoga secesijskog ili ranomodernog ekskursa, iako je djelovao čak do sredine 20-ih godina prošlog stoljeća? Damjanović: Postoje. Prva bi se faza mogla ocijeniti kao formativna

– riječ je o razdoblju dok se školovao i radio u atelijerima drugih arhitekata, Heinricha Wiethasea i Friedricha Schmidta u Kölnu odnosno Beču. Druga faza, nakon 1879. i preseljenja u Hrvatsku do posljednjih godina 19. stoljeća, najvažniji je njegov period života i rada. Razdoblje je to kada se osamostaljuje i najintenzivnije projektira, doba kada je učestalo i radikalni zastupnik takozvanog visokoga historicizma, kada se i pri restauracijama spomenika i pri novogradnjama zalaže za jedinstvo i čistoću stila, za ugledanje na najvažnije uzore iz povijesti stilova u kojima se radi, odnosno za njihove „klasične“ vrhunce. Treća faza, zadnja, obilježila je posljednja desetljeća projektiranja, dakle period od kraja 19. stoljeća do sredine 1920-ih. Razdoblje je to kada Bollé sve češće počinje odstupati od postulata jedinstva i čistoće stila, kada uključuje i elemente secesije u svoje stvaralaštvo te motive iz kasnih faza stilova u kojima je i prije radio (naprimjer, kasne gotike, kako pokazuje nerealizirani projekt za iločku franjevačku crkvu). Utjecaj secesije u njegovu se opusu, dakle, ipak osjeća u tome razdoblju, osobito na polju umjetničkog obrta te pri projektiranju nadgrobnih spomenika. Protomoderna gotovo uopće na njega nije utjecala, vjerojatno zato što je već bio prestar da bi reagirao na tendencije koje su bile preavangardne i za mlađe arhitekte. Projekt: Bollé je projektirao u gotovo svim stilskim manifestacijama historicizma, u neo- romanici, gotici, renesansi, baroku, bizantizmu... U kojemu se likovnom vokabularu najbolje snalazio, postoje li kod njega otkloni i preferencije? Damjanović: Mislim da se najbolje snalazio u neorenesansi i neogotici. Koji mu je od ta dva stila bio draži, bilo je nemoguće ustanoviti. U neobizantu je očito izuzetno volio projektirati – pojedini neobizantski projekti najekstravagantniji su mu radovi (naprimjer, nerealizirani projekti za novu pravoslavnu crkvu u Zagrebu iz 1898. – 1899.). Međutim, ovaj stil u osnovi nikada nije tako dobro poznavao kao renesansu ili gotiku. Mislim, nadalje, da je jedan od najzanimljivijih fenomena njegova opusa i pokušaj stvaranja posebnoga hrvatskoga nacionalnog stila u graditeljstvu, koji je definirao zapravo Iso Kršnjavi, a dalje razvijao Bollé. Projekt: Zanimljivo da je Bollé kao doseljeni protestant-luteran realizirao brojne restauracije ili novogradnje katoličkih, a poslije i pravoslavnih crkava. To znači da mu konfesionalna pripadnost nije bila formalna zapreka u poslu. No, utvrdili ste da je nakon nekoliko godina ipak konvertirao na katoličanstvo. Zašto? Damjanović: Mislim da se radilo o konverziji motiviranoj ponajprije poslovnim razlozima. U zemlji u kojoj su protestanti bili zanemariva manjina i u kojoj je Katolička crkva bila jedan od glavnih investitora u graditeljske pothvate, zasigurno je lakše posao mogao dobiti jedan katolik negoli protestant. Po sjećanju obitelji, religija nije igrala veliku ulogu u Bolléovu životu. Projekt: To je i doba intenzivne izgradnje sinagoga, ali Bollé se u toj izazovnoj zadaći nije okušao. Kako to tumačite? Damjanović: To je doista čudno, i ja sam se često pitao kako to da nije dobio priliku raditi nijednu sinagogu, to prije što je bio blizak s pojedinim uglednim članovima Židovske zajednice u Zagrebu, poput

013


INTERVJU

INTERVJU

utjecaja, međutim, ostavio na stvaralaštvo Stjepana Podhorskog. Projekt: Vezano za prethodno pitanje, MUO je kao sunakladnik vaše knjige cijelom projektu dodao još jednu dimenziju. Najavljena je, naime, velika izložba Bolléova opusa. Kada ju možemo očekivati? Damjanović: Tijekom sljedeće godine. Još se uvijek dogovara najpovoljniji termin izložbe, no vjerujem da će se raditi ili o proljeću ili o jeseni 2014. Izložba treba prikazati sve najvažnije segmente Bolleova života i rada.

obitelji Weiss, i što je projektirao arkade i paviljone u židovskom dijelu groblja na Mirogoju. Na Mirogoju je, doduše, projektirao neku vrstu posebne mrtvačnice za Židove, koja nije realizirana, ali nijednu sinagogu u pravom smislu te riječi. Odgovor vjerojatno leži u činjenici da su Židovi primarno angažirali židovske arhitekte na projektiranju sinagoga, a možda i nisu htjeli (ili Bollé nije htio) angažirati arhitekta koji se specijalizirao za sakralne građevine svih tada najvažnijih kršćanskih zajednica koje su postojale u Hrvatskoj. Projekt: Mirogojske arkade kao svojevrsna životna parabola povezuju ukupno Bolléovo djelovanje u Hrvatskoj – započete 1878. kao prva njegova samostalna realizacija, dovršene su 1929. posthumno - izvedbom kapele Krista Kralja nakon 51 godine gradnje kompleksa! Opće je mišljenje da je to najkvalitetnije Bolléovo djelo. Dijelite li i vi nakon temeljitog istraživanja takvo valorizacijsko stajalište? Damjanović: Gledan u cjelini, Mirogoj je bez ikakve sumnje najkvalitetnija Bolleova realizacija i uopće zagrebačkog historicizma. Mirogoj smješta Zagreb na kartu povijesti europskog historicizma. Nijedno drugo srednjoeuropsko groblje nema tako monumentalan arhitektonski okvir. Riječ je nadalje o jednoj od rijetkih Bolléovih realizacija uz koju se ne vežu nikakve kontroverze i koja je još od kraja 19. stoljeća prepoznata kao vrhunsko ostvarenje hrvatske arhitekture. Na osnovi istraživanja koja sam nastavio provoditi pokazalo se da su arkade na Mirogoju građene i duže nego što sam naveo u knjizi, sve do 1930-ih. Projekt: Bollé je osim vrsnom arhitekturom Zagreb zadužio i iznimnim kulturnim gestama jer je uz pomoć Kršnjavoga osnovao Muzej za umjetnost i obrt te Obrtnu školu, iz koje se s vremenom razvila i arhitektonska i umjetnička edukacija na zagrebačkom Sveučilištu. Tko su najpoznatiji učenici te prve Bolléove škole? Damjanović: Bollé je zapravo odgojio gotovo cijelu prvu generaciju arhitekata hrvatske moderne. Ne smije se zanemariti, naime, ni utjecaj na arhitekte koji su radili u njegovoj radionici, a nisu se školovali na Obrtnoj školi, poput Martina Pilara i osobito Viktora Kovačića. Od arhitekata na kojih je formiranje jako utjecao treba spomenuti nadalje i Vjekoslava Bastla, a posredno i Rudolfa Lubynskog. Najviše je

014

Projekt: Monografija o Hermannu Bolléu vaša je šesta knjiga u proteklih nekoliko godina. Koje ste teme obradili u prethodnim djelima? Damjanović: Navest ću naslove iz kojih je spektar tema posve razvidan. Dakle, to su knjige: ‘Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom. Povijest episkopalnog kompleksa’ (2005.), ‘Vukovarski arhitekt Fran Funtak’ – izvorno moj magisterij (2009.), ‘Đakovačka katedrala’ – monografija temeljena na mojemu doktoratu (2009.), ‘Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i sakralna baština župe Molve’ (2010.), ‘Bečka Akademija likovnih umjetnosti i hrvatska arhitektura historicizma. Hrvatski učenici Friedricha von Schmidta’ (2011.), te knjiga koja je predmet ovoga intervjua – ‘Arhitekt Hermann Bollé’ (2013.). Riječ je, dakle, o građevinama koje su nastale te arhitektima koji su djelovali od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, a to je razdoblje koje predstavlja središte mojega znanstvenoga interesa. Projekt: Kada se pojavio vaš interes za historicizam, kod nas donedavno gotovo nevrjednovan sloj baštine? Čime je bio iniciran? Damjanović: Prvotni interes za historicizam, ali i secesiju, razvio sam još tijekom srednjoškolskog obrazovanja zahvaljujući izvrsnoj profesorici likovne umjetnosti na našičkoj gimnaziji Silviji Lučevnjak, koja je govorila o tim stilskim razdobljima bez ikakvih predrasuda što su se, zapravo, još uvijek održale u struci i često se mogu čuti čak i od profesora na našim fakultetima. Interes je rastao na studiju povijesti umjetnosti. Na drugoj sam se godini, dijelom na poticaj koji sam dobio na izbornom kolegiju o dubrovačkim ljetnikovcima (!) koji je držala prof. Nada Grujić, upustio u prva istraživanja, doduše jedne kasnosecesijske (ili čak art-deco) građevine, da bih se potom posvetio istraživanju sakralne arhitekture Đakovačko-srijemske biskupije u doba biskupa Strossmayera. Profesor Zvonko Maković prepoznao je kvalitetu teksta koji je pritom nastao i, zahvaljujući njemu, đakovačka je katedrala odabrana kao tema mojega doktorskog rada. Jedno istraživanje vuklo me je prema drugome i arhitektura 19. stoljeća vrlo je brzo postala i moj životni poziv i hobi. Na kraju moram dodati da mi je interes za historicizam dodatno bio potaknut zbog općenitoga interesa za 19. stoljeće, koji sam stekao studirajući povijest na predavanjima profesorice Iskre Iveljić. Projekt: Koja biste tri ponajbolja djela hrvatskoga historicizma odabrali za antologiju europske arhitekture 19. stoljeća? Damjanović: Mirogoj te đakovačku i zagrebačku katedralu. Projekt: Koja je za vas osobno ključna, ponajbolje napisana ili najvažnija arhitektonska knjiga hrvatskih autora? Damjanović: Po meni, hrvatska autorica kojoj nema premca po infor-

miranosti, preciznosti te stilu pisanja, koja doduše nije, strogo gledano, samo povjesničarka arhitekture već i neka vrsta kulturne povjesničarke - jest Olga Maruševski. Njezina monografija Iso Kršnjavi kao graditelj (prvo izdanje objavljeno 1986.) poslužila mi je kao polazište za bezbroj tekstova i mislim da je među djelima o hrvatskom historicizmu još uvijek nenadmašena u kvaliteti. Projekt: Koji su strani povjesničari arhitekture ponajviše utjecali na vas? Damjanović: Na prvome mjestu Renate Wagner Rieger koja je svojim knjigama o povijesti bečke arhitekture u 19. stoljeću postavila okvir od kojeg polaze gotovo svi povjesničari umjetnosti na području srednje Europe. Izuzetno su mi korisni i kvalitetni i tekstovi Barryja Bergdolla, Michaela J. Lewisa, Davida Watkina te Józsefa Sise. Projekt: Naslijedili ste katedru profesora Zvonka Makovića (prethodno Vere Horvat-Pintarić). Je li to za mladog nastavnika prednost ili opterećenje? Što ste najvažnije naučili od Makovića ? Damjanović: Profesor Maković bio mi je mentor kojega bi svaki doktorant mogao poželjeti. Savršeno je uravnoteživao potrebu za mentoriranjem i potrebu za slobodom, koje ima svaki doktorant odnosno

asistent. Poticao me je u realizaciji mojih istraživanja i projekata, otvorio mi je bezbroj vrata, preko projekata koje je vodio financirao je sva moja istraživanja i omogućio odlazak na terenska snimanja te znanstvene skupove u zemlji i inozemstvu. Od profesora sam na prvome mjestu naučio da rezultata nema bez uporna rada. Postavljanje za voditelja katedre u mojim godinama, moram priznati, doživljavam kao veliku čast pa stoga i nastojim taj posao odraditi što je bolje moguće. Administrativni poslovi i inače u posljednjih nekoliko godina postaju nevjerojatno brojni na Fakultetu i Sveučilištu, tako da doista predstavljaju stanovito opterećenje. Međutim, ako se racionalno strukturira vrijeme tijekom radnoga tjedna, pa i radnoga dana, sve se stigne obaviti. Projekt: Koji su danas glavni problemi vaše struke – povijesti umjetnosti? Damjanović: Mislim da je glavni problem što je država prestala, uslijed krize, zapošljavati nove kadrove na fakultetima, institutima i drugim ustanovama. Cijeli niz izuzetno talentiranih mladih magistara povijesti umjetnosti tako već godinama ne dobiva priliku zaposliti se u struci i s vremenom će se vjerojatno posvetiti posve drugim poslovima. Ostale teškoće povijest umjetnosti dijeli, po meni, s ostalim humanističkim znanostima. Naime, kako bi se opravdalo državno financiranje projekata i plaća istraživača/nastavnika, sve se češće traži da se raznim tijelima objašnjava svrhovitost postojanja cijele struke. Traži se, nadalje, uklapanje u strategije razvoja, pa donekle i tržišno poslovanje, čime se troši vrijeme koje bi se moglo posvetiti istraživanjima. Projekt: Imate li planova za kakav budući projekt, radite li na novoj knjizi? Damjanović: Trenutno mi je u realizaciji vodič odnosno arhitektonski atlas grada Zagreba, treći (ili čak četvrti) u nizu zagrebačkih vodiča u posljednjih nekoliko godina, koji bi trebao izaći za nekoliko mjeseci u izdanju AGM-a. Nastojim publicirati što je više moguće u inozemstvu i time ne samo popularizirati domaću arhitektonsku baštinu već i učiniti ju prisutnom u svjetskoj povijesti umjetnosti.

015


ZELENA GRADNJA

zgrade, koristeći se performansama prikupljenih putem ključnih indikatora iz donesenog EU okvira

OBJAVA ZA MEDIJE Europska regionalna mreža savjeta za zelenu gradnju (članica WGBC-a) uputila Europskoj komisiji smjernice za održive zgrade u EU Hrvatski savjet za zelenu gradnju donosi informacije o pozivu ERN-a (Europe Regional Network) za transformaciju građevinskog tržišta prema održivosti

Obzirom na da je fokus konzultacija pri Europskoj komisiji vezan uz očuvanje energetskih resursa, Europska mreža savjeta za zelenu gradnju odgovorno ističe da svoje smjernice temelji na ključnim ekonomskim Iisocijalnim zahtjevima tržišta, te dodatno procjenjuje da sve inicijative koje se odnose samo na efikasno korištenje resursa potencijalno sadrže rizik neuspjeha u odnosu na očekivanja već spomenutog tržišta. “Kao što je istaknuto u izvješću WorldGBC’s ‘The Business Case for Green Buildings’, postoji više ekonomskih razloga za odabiranje puta prema većem broju održivih zgrada”, rekla je predsjednica Task Policy radne skupine pri ERN-u, Joanne Wheeler. “Poznato nam je da je velik broj građevina ispod svake razine neophodnih performansi za zaštitu okoliša. Stoga s velikom sigurnošću ističemo važnost gradnje zdravih i poticajnih prostora koji će povećavati produktivnost te dodatno korisnicima zgrada omogućiti izvrsnu kvalitetu zraka u prostoru, više dnevnog svjetla i kvalitetnu zvučnu i toplinsku izolaciju. Jasno je da globalne inicijative ne smiju biti usmjerene samo na energetsku efikasnost, već i na druge faktore koju utječu na kvalitetu zgrada ukoliko želimo preusmjeriti tržište nekretnina prema održivosti. Kompletan tekst smjernica dostupan je ovdje. Za dodatna pitanja Europe Regional Network stoji na raspolaganju.

O Europskoj mreži savjeta za zelenu gradnju (Europe Regional Network) (Listopad, 2013) Europska regionalna mreža savjeta za zelenu gradnju koja djeluje pri World Green Building Council organizaciji (www.worldgbc.org) uputila je Europskoj komisiji smjernice za održive zgrade u EU, naglašavajući zahtjev svojih europskih članica usmjeren ka neophodnoj i hitnoj transformaciji građevinskog tržišta prema održivosti (responded to the European Commission’s consultation on EU sustainable buildings policy). Aktualna konzultantska grupa formirana pri Europskoj komisiji vezano uz efikasno korištenje resursa radi prema programu ‘Roadmap to a Resource Efficient Europe’, pri čemu ciljano provodi mjere preusmjeravanja europskog građevinskog sektora s područja energetske učinkovitosti, prema još zahtjevnijim mjerama očuvanja svih prirodnih resursa te korištenje politike “life cycle” do 2020. “Trenutne inicijative Europske komisije predstavljaju veliki izazov cjelokupnom građevinskom sektoru u Europi”, izjavio je James Drinkwatter, senior policy konzultant pri Europskoj regionalnoj mreži savjeta za zelenu gradnju. “Pouzdano znamo iz ovogodišnjih izvješća poput ‘Global Green Building Trends’ da je tržište održive gradnje postalo globalno važan faktor i da raste izuzetnom brzinom. S intencijom osiguranja ispravne dugoročne politike i pojedinačnih nacionalnih aktivnosti u sektoru nekretnina koje će osigurati razvoj ovog tržišta u smjeru održivosti u cijeloj EU ujedno se omogućava europskim tvrtkama da ostanu konkurentne na globalnom tržištu zelene gradnje”, dodao je Drinkwatter.

016

Ključne preporuke ERN smjernica prema Europskoj komisiji su: • Deklaracije proizvoda o zaštiti okoliša bazirane na EN15804 potencijalno se mogu provesti kao “obvezujuće” u EU putem ‘phasein’ pristupa • EU okvir o zajedničkim indikatorima i metodologiji izračuna life-cycle performansi održivih zgrada treba se utvrditi u skladu s mjerom CEN/TC 350 te ostalim relevantnim inicijativama • Adekvatne regionalne informativne kampanje, ciljane kako prema industrijskom i stručnom sektoru, tako i prema stručnoj javnosti, trebaju uključivati izvješća o novim indikatorima EU građevinskog sektora, s ciljem evidentiranja i educiranja o benefitima koje donosi primjena zelenih principa u graditeljstvu • Obvezujući EU Green Public Procurement (GPP) kriteriji koji se baziraju na dogovornom EU okviru, trebaju biti javno objavljeni uz omogućavanje javnom sektoru da bude istinski lider u provođenju smjernica održive gradnje u EU • Period prikupljanja informacija, “benchmarking” i intenziviranje aktivnosti kroz financijske i fiskalne mjere bit će neophodni za daljnje prepoznavanje vrijednosti zahtjevnijih performansi u zgradarstvu temeljenih na principima zelene gradnje • Dugoročno, Europska komisija treba donijeti studiju o predstavljaju baznih EU certifikacijskih metoda za rezidencijalne

Savjeti za zelenu gradnju se neprofitne organizacije, bazirane na članstvu s kojima zajedno radi na promicanju zelenih principa gradnje i transformaciji tržišta prema primjeni principa zelene gradnje, te na ponašanje zajednice i ljudi usmjereno ka održivosti. Svjetski savjet za zelenu gradnju (World Green Building Council) okuplja u 98 zemalja nacionalne savjete za zelenu gradnju čime čini najveću internacionalnu organizaciju koja utječe na globalno tržište zelene gradnje. Europska regionalna mreža savjeta sastoji se od 30 nacionalnih savjeta za zelenu gradnju pri čemu surađuje s vise od 3.500 kompanija članica savjeta diljem Europe, a koje predstavljaju odgovorne dionike građevinske industrije. Najveća uloga i doprinos nacionalnih Savjeta za zelenu gradnju jest unositi nove vrijednosti u građevinski i industrijski sektor, promovirajući suvremenija rješenja za održivu gradnju, što savjeti upravo i čine kroz svoje iznimno veliko članstvo diljem svijeta. U okviru WGBC-a, više od 50.000 ljudi u više od 25.000 kompanija i institucija svakodnevno radi na implementaciji principa zelene gradnje u svijetu. Hrvatski savjet za zelenu gradnju član je Svjetskog savjeta za zelenu gradnju od 2009. godine, te je uključen u rad Europske regionalne mreže savjeta za zelenu gradnju. U Hrvatskoj sa ukupno 100 članova djeluje kao neprofitna organizacija koja globalne smjernice zelene gradnje provodi u nacionalnim hrvatskim okvirima uz značajnu suradnju i potporu regionalnim savjetima za zelenu gradnju (www. gbccroatia.org)

S vama od A-Z Info 0800 5000 | www.allianz.hr


GRADITELJSTVO

O žbuci piše: Berislav Medić

Drago Galić, stambena zgrada na Svačićevom trgu u Zagrebu Nedavno je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu održana izložba „O žbuci“. Sasvim općeniti naziv izložbe ne govori previše o njenu stvarnom sadržaju kojim autori, Hartmut Göhler i Pinar Gönül s ETH –a u Zurichu, žele podsjetiti na oblikovne mogućnosti ovoga prastarog i u biti izuzetno jednostavnoga građevnog materijala. Osnovne sastavne dijelove žbuke - pijesak, vodu i vapno - moguće je naći posvuda pa je razumljiva i njena sveprisutnost, već stoljećima, u gotovo svakom kutku našega planeta. Bez obzira što je postupak miješanja sastojaka isti (ili gotovo vrlo sličan), a omjeri se sastojaka ne razlikuju previše, svaka je gotova žbuka različita: njen izgled ovisi o vrsti pijeska i tehnici nanošenja pa svaka nosi „potpis“ izvođača (kada se ne radi o strojnom žbukanju). Posljednjih su desetljeća konkurencija novih materijala i postupni nestanak tradicionalnih obrtničkih vještina uzrokovali da se danas arhitekti (i investitori) vrlo rijetko odlučuju ožbukati pročelje ičega većeg

od obiteljske kuće, a pritom još rjeđe koriste tehnike i strukture koje odstupaju od onih nekoliko uobičajenih, ponuđenih od strane velikih proizvođača žbuka (i fasada). Većina projektantskih razmišljanja svodi se na izbor boje žbukane fasade, a to je i razumljivo s obzirom na to da arhitekti tijekom studija vrlo malo uče o žbuci, njenim oblikovnim mogućnostima i osobito tehnikama nanošenja žbuke pa im nedostaje specifičnoga stručnog znanja. Kako je broj izvođača s navedenim znanjima svakim danom sve manji, samo će se rijetki upustiti u avanturu žbukanja „neprovjerenim“ postupcima, izlažući se riziku loše izvedbe, većih troškova, a time i nezadovoljstvu investitora. Nekoliko čimbenika utječe na izgled žbukane površine, ali on u najvećoj mjeri ovisi o tehnici žbukanja. Struktura nabačene žbukane površine ovisi o tehnici nabacivanja zidarskom žlicom. Prskane žbuke nekada su se nanosile „ježom“, a danas se nanose strojno. Prskanjem finozrnatoga (veličine zrna između 1,5 i 4 mm) rijetkog morta nastaje

019


GRADITELJSTVO

GRADITELJSTVO

ujednačena zrnata struktura površine. Zaribane žbuke izvode se zaribavanjem svježe nanesenog morta drvenom ili plastičnom gladilicom, uz umjeren pritisak, kružnim pokretima. Ovisno o velični zrna morta moguće je izvesti potpuno zaribane žbuke ili žbuke s utorima. Zaglađena žbuka fino strukturirane površine (veličina zrna između 0,5 i 2,5 mm) zaglađuje se soboslikarskom lopaticom, pri čemu potezi lopaticom ostaju vidljivi. Glatka (zaglađena) rustikalna žbuka od vapnenog morta dobiva se premazivanjem vapnenim mlijekom „al fresco“ (na mokro). Na površini isprane žbuke vidljiva su zrnca agregata. Površina se ispire nakon dva do četiri sata spužvom ili četkom, kojima se preko ožbukane površine prelazi kružnim pokretima. Isprane žbuke izvode se isključivo cementnim ili vapneno-cementnim mortom. Struktura grebanih žbuka po-

stiže se grebanjem kružnim pokretima, najčešće daščicom s čavlima. Uz normalne vremenske uvjete grebanje se može izvesti dan nakon nanošenja žbuke. Izvlačenjem svježe nanesenog morta nazubljenom lopaticom ili drvenim češljem mogu se dobiti različite strukture češljanih žbuka. Četkanje rijetke završne žbuke finog zrna moguće je izvesti i metlom od šiblja. Tradicionalni zid od opeke ožbukan je žbukom s mineralnim vezivom: vapnom, gipsom ili cementom. Posljednih desetljeća zidovi su većinom toplinski izolirani izvana pa se žbuka nanosi na sloj toplinske izolacije. U tu se svrhu proizvode gotove smjese tankoslojnih organskih žbuka s vezivom od umjetne smole. Za odabir ispravne vrste žbuke nije odlučujuće vezivo, već zahtjevi koji se postavljaju na svojstva premaza žbukom. Sintetički obogaćene žbuke debljine svega 5 do 10 milimetara, prikladne su za većinu područja primjene, ali je mogućnost mehaničke obrade površine takvih tankoslojnih sustava vrlo ograničena. Mineralna žbuka, osim što je „obradiva“, ujedno je difuzijski otvorena pa omogućava dobro širenje vodene pare. Ožbukana fasada „diše“ i stvara ugodnu mikroklimu. Dok je u slučaju organske žbuke moguća pojava algi i gljivica uslijed kondenzacije, kod hidroaktivne mineralne žbuke kondenzat može prodrijeti u površinu dovoljno debelog sloja žbuke, ali će ispariti pri padu vlažnosti zraka. Mineralni sustav s go-

zaglađena žbuka

020

grebana žbuka

isprana žbuka

prskana žbuka

češljana žbuka

zaribana žbuka

nabačena žbuka

dinama dobiva patinu i postaje tvrđi (mineralni se premaz silificira s podlogom) te su troškovi održavanja minimalni. Svaka žbuka ima karakterističnu vlastitu boju koja ovisi o vezivu, agregatu i eventualnim dodatcima. Kod mineralnih žbuka ona se kreće od bijele, preko oker do smećkasto-sive boje. Žbuke se mogu obojiti dodavanjem pigmenata ili premazivanjem. Oštećenja na žbukama u boji manje su vidljiva negoli na premazima. Premaz jamči homogeniju boju površine, a premazane se fasade mogu popravljati uz manji trošak. Prema tipu veziva premaze općenito dijelimo u dvije kategorije: - Mineralni premazi koje karakterizira mat površina, visoka paropropusnost, niska termoplastičnost, stvaranje krutog i krtog filma te kredanje (površinska razgradnja filma). Zaštitni se sloj stvara kemijskim reakcijama s podlogom i/ili ugljičnim dioksidom iz zraka. Međutim, da bi se postigla bolja stabilnost i poboljšala primjenska svojstva, danas gotovo svaki tip mineralnih boja zastupljenih na tržištu ima određenu količinu organskog veziva (disperzije). U ovu skupinu boja pripadaju silikatne boje i vapnene boje. Zahvaljujući mikroporoznoj strukturi, disperzijske silikatne boje dopuštaju slobodan prolaz vodenoj pari. Nedostatak ovih boja jest, s druge strane, visoka vodoupojnost. Posljedica upijanja velikih količina vode u podlogu najčešće je kristalizacija soli na površini premaza. Zbog toga se kod primjene silikatnih boja preporučuje hidrofobiranje kao preventiva od djelovanja udarne kiše, naročito na sjevernoj strani fasade. - Premazi na bazi umjetnih smola koji čine danas najzastupljeniju skupinu premaza. Oni se otvrdnjavaju fizikalnim sušenjem, tj. isparavanjem vode ili otapala, pri čemu se stvara više ili manje zatvoren film. Standardne fasadne boje na bazi organskog veziva imaju elastičniji film, jače izraženu termoplastičnost; mogu imati svilenkasti sjaj do dubokog mata i manje izraženu paropropusnost u usporedbi s mineralnim bojama. Disperzijske boje, tj. boje na bazi organskog veziva, dopuštaju vrlo širok izbor ne samo zemljanih već i živih nijansa. Kada se radi o zidu s toplinskom izolacijom izvana, tamniji će premazi izolaciju izložiti višim temperaturama i povećanim termičkim naprezanjima koja mogu, na površini žbuke, dovesti do stvaranja pukotina i šteta uslijed prodora vlage. Silikonski premazi po svojim svojstvima predstavljaju sredinu između mineralnih boja i boja na bazi umjetnih smola. Naime, silikonske boje imaju krt i porozan film poput mineralnih boja. S druge strane, mehanizam formiranja filma najvećim je dijelom fizikalno sušenje, mada je zastupljena i kemijska reakcija s kvarcom iz podloge. Silikonske boje ujedinjavanju idealna

svojstva fasadne boje: visoku paropropusnost i nisku vodoupojnost. Osim toga, silikonske boje imaju izvanredno svojstvo trajne vodoodbojnosti koja se ne gubi starenjem i kredanjem premaza. Odlikuje ih i minimalno naginjanje prljanju zahvaljujući vodoodbojnoj površini, s koje se prljavština i prašina vrlo lako ispiru kišom. Ovo je svojstvo veoma bitno u zagađenim gradskim sredinama gdje se fasade vrlo brzo prljaju. Bavljenje povijesnim žbukama važno je sa stajališta očuvanja graditeljske baštine. Nebrojena ožbukana zidna platna ugrožena su nedostatnim održavanjem i/ili nestručnim popravcima, čime je ugroženo i znanje i metode pohranjene u njima. Istraživanja povijesnih receptura i načina izvedbe dobar su temelj i za revalorizaciju žbuke kao oblikovnoga arhitektonskog elementa. Jedna od zapreka na tome putu svakako je i činjenica da mnogi današnji arhitekti žbuku doživljavaju kao nepotreban ukras, dekoraciju koja skriva i koja je u suprotnosti sa stajalištem da arhitektura treba biti iskrena, da treba doći „iznutra“, iz strukture. Moderni arhitekt rjeđe radi s klasičnim arhitektonskim elementima, a time je i prostor za korištenje žbuke sužen. Ona prisiljava na bavljenje klasičnim elementima, njoj je uvijek potrebna okapnica ili prozor uvučen u odnosu na fasadu. S druge strane, činjenica da kod ožbukanoga pročelja u prvome planu nije materijal, već arhitektonski element(i), i još se usudite pomisliti da žbuka nije nužno u vezi sa zidanom građom, kao što to čini Christoph Elsener (B.E.R.G. Architekten)...ili kada autori izložbe, Hartmut Göhler i Pinar Gönül, kažu da žbuka manje govori o sebi, a puno više o pročelju, kao kod mode gdje jednostavna tkanina traži savršen kroj - možda još ponekog arhitekta potakne na avanturu (žbukanja).

Njirić plus arhitekti, Dječji vrtić Medo Brundo 021


GRADITELJSTVO

GRADITELJSTVO Školske dvorane

Sportski objekti

Multifunkcionalnost

Atletske staze- otporno na sprinterice s čavlima

Vanjski tereni Pulastic Court 50

Monolitni elastični sportski podovi Odabir odgovarajućeg sportskog poda jedan je od najvažnijih aspekata projektiranja sportskih objekata. Na kraju, igrališta su glavni razlog izgradnje objekta i osnova svih planiranih aktivnosti. Grupacija Sika preko svoje tvrtke kćeri Descol pod brandom Pulastic® sa zadovoljstvom nudi 45 godina iskustva u segmentu sportskih podova. 10 glavnih kriterija koje investitori pri odabiru sportskih podova trebaju uzeti u obzir su; sigurnost, udobnost, sportska funkcionalnost, životni vijek, atestna dokumentacija, ekološka održivost, izgled, reference, tehnička podrška i na kraju financijski aspekt. Osim kod nas dobro poznatih klasičnih drvenih sportskih podova i prefabriciranih sportskih obloga na bazi PVC-a, gume ili linoleuma na svjetskom tržištu su prisutni i bešavni lijevani poliuretanski podovi postavljeni na podlogu od reciklirane gume. Upravo taj segment pokriva sportski pod Pulastic®. Osnovne karakteristike i prednosti Pulastic® sportskih podova: • Monolitnost, neupojnost • Ravna površina • Međunarodni standardi prema EN 14904- DIN 18032 • Ekstremno trajan • Optimalan sportski komfor • Zaštita od ozljeda • Izuzetna elastičnost • Dobra protuklizna svojstva • Dobro odbijanje lopte • Matirana površina • Košarka, odbojka, rukomet, Badminton- internationalni certifikati

Nepostojanje fuga tj. monolitnost površine daju mu svojevrsnu prednost u odnosu na prefabricirane podove koji se vare. Upravo ti varovi ili spojevi u većini su slučajeva problematična točka na sistemu PVC, gumenih ili linoleum prefabrikata. Varovi vremenom uslijed isparavanja plastifikatora postaju kruti i smanjuje im se volumen. Dolazi do pukotina i odvajanja obloge od podloge u koje može ući voda i druge nečistoće, te stvoriti plijesan, gljivice i druga bakteriološka onečišćenja. To može dati podu neatraktivan izgled. Visoka točkasta elastičnost, niža klasa gorivosti, vodoneupojnost čine osnovnu razliku od drvenih sportskih podova. Sistem Pulastic® sportskog poda se sastoji od

022

• Niska klasa gorivosti Bfl- s1 – Cfl- S2 • Test čistoće zraka u prostoru (niska emisija) • Jednostavna postava linija (kompatibilni materijal s nosi vim slojem) • Multifunkcionalna upotreba • Optimalan sportski komfor • Otpornost na habanje • Izuzetna postojanost boje • Moguća isoka opterećenja • Optimalna absorpcija zvuka • Širok izbor modernih boja • Vodorazrjedivi lakovi Eco • Lako održavanje • Jednostavni popravci • Reciklirana guma različitih debljina dobivena mrvljenjem automobilskih i avionskih guma zalijepljena za podlogu (beton, asfalt, drvo…) • Brtveni i nosivi sloj na bazi poliruetana na bazi prirodnih biljnih ulja (ekološki aspekt) • Zaštitni lakovi i premazi za ocrtavanje linija i loga

Ovisno o tipu sporta koji se bazično prakticira u sportskom objektu može se napraviti maksimalno prilagođen Teretane sustav poda koji ovisi o izboru debljine i čvrstoće gumene podloge, različitoj elastičnosti nosivih poliuretanskih slojeva sa ili bez podnog grijanja i mogućnosti kombinacija s elastičnom drvenom potkonstrukcijom što nije neophodno.

Vijek Pulastic® poda je od 15- 25 godina nakon čega se može jednostavno obnoviti novim slojem, bez vađenja starog poda. Postoje referentni objekti kojima se ovim načinom produžio vijek na više od 40, te su još uvijek u punoj upotrebi. Naši stručnjaci kao pioniri u razvoju novih materijala za sportske podove sudjelovali su i u odborima Europske komisije za standardizacije CEN pri kreiranju Europskog standarda za višenamjenske sportske podove prikazanih u normi EN14904.

Iskustvo s preko 25 miliona položenih sportskih podova diljem svijeta daje nam veliku vjerojatnost da postoji objekt sličan Vašem. Dali se radi o novom objektu, objektima starim 5 ili 25 godina, ti nam referentni objekti daju sigurnost u odabir adekvatnog poda obzirom na namjenu prostora npr. dvorane u osnovnim školama, javnim višenamjenskim objektima, gimnazijama, fakultetima ili u profesionalnim sportskim halama ili stadionima, vojnim objektima, fitness klubovima, teretanama, atletskim, teniskim i različitim drugim objektima gdje se odžavaju sportske aktivnosti. Ako Vam naši standardni sistemi podova ne nude adekvatno rješenje koje trebate, i dalje ste na pravoj adresi jer možemo zadovoljiti i Vaše specifične potrebe u dogovoru s našim tehničkim osobljem.

023


DIZAJN

DIZAJN

POVIJESNA LOGIKA MODERNIZMA Tekst i fotografije: Feđa Vukić

TRI IZLOŽBE - JEDAN POVOD: L Italia di Le Corbusier, Maxxi museo, Rim, 18 . listopada 2012. – 17. veljače 2013.; Marcel Breuer - retrospektiva, Cité de l’architecture et du patrimoine, Pariz, 20. veljače –17. srpnja 2013.; Julio le Parc - retrospektiva, Palais Tokyo, Pariz, 27. veljače - 13. svibnja 2013. Tri izložbe u dva grada koje se, neočekivano, povezuju u novu interpretativnu opciju za tumačenje naslijeđa kulture industrijske modernizacije.

Prije tek nešto više od trideset godina Marshall Berman je objavio opsežnu studiju All That is Solid Melts Into the Air: The Experience of Modernity koja je vrlo brzo postala temeljnim izvorom za intelektualnu avanturu interpretacije kulture povijesnog modernizma. Ovaj je termin ovdje tako postavljen iz jednostavnog razloga što

je danas, s velikom dozom sigurnosti, moguće uspostaviti historiografsku relaciju prema tome segmentu novije povijesti, osobito u domeni vizualne kulture i arhitekture. Te su discipline simptomatski svjedočile temeljnim odrednicama mijena kulture koje su se, naposljetku, na kvalitativnoj razini ekspresno upisivale u opće naslijeđe

2.Javni prostor ispred zgrade muzeja Maxxi

modernističke umjetnosti, i to u čitavom rasponu - od prostornih i urbanističkih zamisli do stvaranja novih kreativnih praksi likovnog stvaranja. Berman je tvrdio da nije moguće dvaput stati u istu modernost, pa već i sama činjenica govorenja i pisanja o tom fenomenu

pridonijela, još otkako je Jean Clair krajem sedamdesetih prošlog stoljeća pokazao kako i vrlo suptilne ili čak skrivene tipološke komparacije kulture pojedinih gradova u procesu modernizacije (tematika koja se dotad uglavnom smatrala teorijsko-znanstvenom ezoterijom) mogu u formatu izložbe biti kulturni događaji masovnog tipa.

uspostavlja drukčiju razinu odnosa prema materiji. Muzealizacija naslijeđa povijesnog modernizma tomu je itekako

1.Pogled na glavno pročelje muzeja Maxxi 024

A kako je riječ o materiji i tematici koja je još živa, bilo da traju istraživanja ili čak još djeluju autori, tako muzejska spektakularizacija

3. i 4.Postav izložbe L’Italia di Le Corbusier

025


DIZAJN

DIZAJN

modernizma i danas ima važnost u kreiranju “optike” za interpretaciju. A u tom ukupnom spektaklu arhitektura muzeja ima itekakvu važnost, još upravo od Beauburga pa danas do Maxxi muzeja u Rimu. Na toj osnovi, posljednjih nekoliko mjeseci povezale su se u optici ovoga teksta tri izložbe u dva europska grada, od kojih se jedna netom okončala, a jedna još traje. Izložba “Le Corbusierova Italija” u rimskom Maxxi muzeju pokazuje značenje i ulogu koju Italija ima za Le Corbusierovo umjetničko formiranje i arhitektonsku misao, dokumentirajući promjene u stajalištima i interesima kroz koje slikar, arhitekt i kipar ispituje talijanske kulturu, od njegovih najranijih godina, kroz četiri uzastopna putovanja kojima je pokušao razumjeti fizionomiju velikih umjetničkih kultura - od kasne antike do renesanse - a zatim građevinski duh rimske civilizacije. Ta je etapa Corbusierova formiranja još i danas nešto manje znana od one slične istočne balkanske komponente, no već tridesetih godina pretočila se u brojne njegove pokušaje predstavljanja planerskih i arhitektonskih ideja Mussolinijevoj administraciji, i to za oblikovanje planskih novih naselja. Te inicijative nikada nisu rezultirale konkretnim aktivnostima jer je ista ta administracija vlastitim snagama (nakon 1935. i konkretnim društvenim programom samodostatnosti - L Autarchia) stvarala nove gradove, od Sabaudije do Raše i Labina. Corbusier se, međutim, pokušavao povezati i s gospodarskim sektorom - idejama za Olivetti i Fiat, pa to izložba sve dokumentira. No on tada, a ni nakon Drugoga svjetskog rata, nije realizirao ništa u Italiji, zemlji čija ga je kultura toliko fascinirala i čiji su slikari “metafizičari” (Carra, Morandi, Severini) toliko utjecali na njegovu slikarsku estetiku. Čak ni kada se, ovjenčan međunarodnom karizmom, vratio: u Bergamo u povodu Sedmog kongresa CIAM-a 1949. ili kao gost milanskog trijenala na konferenciji De Divina et Humana Proportione 1951., ili u Firencu, gdje je 1963. priređena prva velika izložba njegova rada. S tako struktiriranim podatcima, prvi put složenim za interpretaciju prema ovakvim kriterijima, postaje nešto jasniji utjecaj klasične kulture na povijesni modernizam, pa čak i na reformatore Corbusierova profila. Činjenica da je izložba postavljena upravo u Rimu u Maxxi

muzeju, zgradi vrlo posebne arhitekture i prostornih rješenja, kao i osebujnog odnosa prema urbanoj okolini, daje ovoj izložbi poseban smisao. Istovremeno u Parizu, u jednom posve tradicionalnom prostoru, traje retrospektiva Marcela Breuera, učenika i poslije nastavnika na školi Bauhaus. Na samom početku Dessau faze Breuer je sa samo 23 godine “izumio” cjevasti čelični namještaj, za ono vrijeme revolucionaran prijedlog koji se i danas smatra njegovim temeljnim prinosom povijesti dizajna. Ta je ideja reprezentativna za cijelu jednu epohu modernističkih nastojanja k invenciji i inovaciji, a posebno je postala gotovo amblem inkluzivne didaktičlke ideologije škole Bauhaus, na kojoj se vjerovalo u integralni pristup odgoju i obrazovanju te u integrativni potencijal arhitektonskog i dizajnskog projekta. Ovaj dio Breuerova opusa itekako je dobro dokumentiran pariškom izložbom, ali on nudi jedan nov - upravo integriran - pogled na autora kojega se manje poznaje i kao arhitekta.

Julio Le Parc je učinio gotovo sve da izbjegne službene krugove suvremene umjetnosti, ali ipak - evo ga sada u poznim godinama, još aktivnog, u formatu vrlo službene institucionalne retrospektive. Le Parc je vrlo radikalno i precizno označio tendenciju umjetnosti šezdesetih k eksperimentu, socijalnom angažmanu i destrukciji tradicionalnog mehanizma javnoga komercijaliziranja umjetnosti. Kako ponašanjem tako i djelom, na formalnoj razini, a slijedeći zasade povijesne avangarde - Le Parc je poput mnogih članova Novih tendencija vjerovao da je umjetnost sam život i da ju ne treba ograničavati institucionalnim okvirima. Stoga je i njegovo djelo, u različitim formatima i tehnikama, obilježeno nekonvencionalnim

eksperimentima, istraživanjima i inovacijama u području osjetilnog doživljaja umjetničkog djela. Kako je u njegovo djelo gotovo uvijek uključen moment svjetlosti i pokreta, formalna struktura izložena pogledu kritički analizira samu sebe, dovodi do pitanja o smislu i trajnosti tradicionalne institucije umjetničke proizvodnje. Le Parcovo djelo, sagledano danas, vodi prema novom shvaćanju povijesne avangarde, sagledane iz perspektive nakon Drugoga svjetskog rata, u kontekstu modernizma koji propituje, čak i sam sebe. A svijet institucionalizirane umjetnosti i njena predstavljanja postoji i danas, koliko god povremeno nekonvencionalan. Pa su tako

Breuerova arhitektonska karijera, kao i drugih avangardnih emigranata u Sjedinjene Američke Države (prije svega Gropiusa i Miesa), krenula je s one strane Atlantika četrdesetih godina, osobito nakon rata. Njegov njujorški studio bio je najaktivniji u projektiranju obiteljskih kuća, a od ranih pedesetih projektira i nekoliko prestižnih velikih zgrada poput sjedišta UNESCO-a u Parizu (1952.-1958., s Nervijem i Zehrfussom) ili Whitney Museum of American Art u New Yorku (1964. - 1966.). Breuerova retrospektiva u Parizu značajna je jer koncepcijom i postavom nudi ukupan pogled na djelovanje jednog autora koji je, vrlo jasno, sustavno mislio na nekoliko razina istovremeno, upravo na tragu Rogersove ideologije “od žlice do grada”. Ali, prije svega povezivanjem dvaju aspekata: zgrade i stolca, izgrađene i proizvedene strukture, skloništa za čovjeka i predmeta za komfor tijela. Izložba inventivno, muzeološki vrlo pedantno, komparira arhitektonske projekte i zamisli u domeni produkt dizajna, koje Breuer kontinuirano stvara cijeli svoj kreativni vijek, a to se izvrsno dokumentira originalima, nacrtima, sekundarnom dokumentacijom i izvrsnim maketama zgrada. Pouka ove retrospektive jest da je svakako moguće interpretativno razmišljati u pojedinim dionicama nečijeg opusa, ali je spoznajna kvaliteta povijesnog modernizma, gledanog iz današnje perspektive, upravo u sveobuhvatnosti ili barem u takvoj ambiciji. A u pariškom Palais Tokyo upravo je završila velika retrospektiva: Julio Le Parc - aktivist argentinskog podrijetla, danas u kasnim osamdesetim godinama života, s francuskom adresom boravka, veteran alternativnog i eksperimentalno-istraživačkog pristupa umjetnosti, član grupe G.R.A.V., Novih tendencija, inicijator umjetničkog bojkota Bijenala u Sao Paolu 1969., član internacionalne brigade antifašističkih slikara, inicijator mnogih prosvjednih akcija protiv opresivnih latinoameričkih režima, umjetnik koji je odbio retrospektivu u Musee d’ art moderne de la Ville de Paris 1972. ... 5.,6.,7. Postav retrospektive Marcela Breuera u Parizu

026

027


DIZAJN

organizatori izložbe u Maxxiju Fondation Le Corbuseir i Vitra Design Museum, i to u zgradi koja je u četvrti Flaminio kao projekt inicirana

još 1998. i kompletirana nakon deset godina, tijekom kojih se izmijenilo šest talijanskih vlada. A na sjeveru Rima od 2002. djeluje muzej Macro koji je vrlo brzo nakon utemeljenja u golemom kompleksu bivših klaonica na Testacciu pokrenuo Macro Future, kolaborativnu socijalnu platformu u kojoj je izlaganje likovnih djela tek jedan od segmenata duboko povezanog djelovanja, unutar kojeg postoji i Centar alternativne ekonomije. Maxxi je jedan od posljednjih muzeja protagonista modernosti (ne u formalnom, nego u socijalnom smislu modernizacije uloge muzeja), a Macro prvi muzej novoga svijeta koji upravo nastaje - muzej kao socijalna platforma kolaboracije u nesigurnom svijetu na rubu ekonomske i ekološke kataklizme, a za koji je povijesna logika modernizma itekako poučna - kako u estetičkom, tako i u etičkom smislu.

8. Retrospektiva Julia Le Parca u Parizu

9. Enterijer muzeja Maxxi

10. Macro Future, Grad alternativne ekonomije

028

12.Instalacija Big Bamboo, Mike i Doug Starn, Macro Future, Rim, prosinac 2012.

ZAGREB Medulićeva 20 SPLIT Kružićeva 5 www.upi2mbooks.hr


ART GALLERY

ART GALLERY

IZMEĐU ČEKIĆA I NAKOVNJA Projekt Bijenale suvremene umjetnosti ARK D-0 UNDERGROUND, Konjic, Bosna i Hercegovina 2. izdanje: 26.4. – 26.9.2013. piše: Branko Franceschi

Alfredo Pirri, Koraci, 2013

Razmišljajući o kurentnim trendovima na međunarodnoj sceni vizualnih umjetnosti koje obilježava rastuća uloga patrona, kolekcionara, tržišta umjetnina, sajmova i galerista u formiranju hijerarhije vrijednosti suvremenekurentne umjetničke produkcije, nemoguće je ne zapitati se što se događa s javnim kulturnim institucijama i nekoć nezamjenjivim karizmatičnim kustosima koji su ne tako davno taj posao neprikosnoveno obavljali. Odgovor je zabrinjavajući. Glede institucija europsko se upravljanje muzejima u kontekstu globalne recesije sve više ugleda na naizgled spasonosanni američki model Upravnih odbora sastavljenih od donatora i kolekcionara. Iako se time javni proračunbudžet donekle rasterećuje, druga strana anglosaksonske pragmatičnosti u ime op-

030

ARK D-0, ulaz, lijevo rad Miroslawa Balke, u dubini Ibre Hasanovića

stanka institucije pretpostavlja poseban pristup bogatim patronima , pa se programske strategije institucija, osnovanih radi promicanja kulture na demokratskoj osnovi svepristupačnosti i javnog interesa, sve više okreću udovoljavanju privatnih agendi i interesa. Intelektualci, umjetnici i kustosi, podjednako, unutarra ovakvog diskursa gube dostojanstvenu auru nezavisnosti i sve više postaju puki činovnici u artikuliranju potreba, ukusa i stavova institucionalnih patrona i sponzora. Srednji vijek - , drugi put. Unutar obzora tranzicijskog egzistiranja na marginama svjetskih trendova, ne funkcionira ni stari, niti novi model. Situacija je ovdje ekstremna. U susjednoj nam Bosni i Hercegovini, zbog zahvaljujući

nedostatkau političke volje i pameti kod onih koji bi ihje trebali imati, javne institucije tavore i vegetiraju. Naposljetku, kad uvjeti poslovanja potonu preduboko ispod civilizacijskog minimuma, kao što je bio slučaj sarajevskoga Zemaljskog muzeja, javne institucije se gase se odlukom kustosa i uprave u grču autodestruktivnoga performativnog čina. Srećom, osim sklonosti deklarativnom činu koji ne fascinira, niti doseže one kojima je upućen, čar margine jest i u njenoj inventivnosti, sposobnosti da se iz nemogućega stvori nešto novo i drugačije. Iz takvoga su mentalnog sklopa profesionalni i životni partneri Sandra i Edo Hozić, profilirani kroz rad u kulturnoj administraciji i suradnji na projektu Ars Aevi, a suočeni sa dramatičnim kopnjenjem javnog prostora za kultu-

ru, na otpadu nefunkcionalnih koncepata bijenalnih izložbi i muzejskih institucija osmislili su sasvim drugačiji pristup rješenju kvadrature kruga javne kulture u uvjetima društvene entropije. Fizički okvir njihove zamisli notorna je Atomska ratna komanda D-0, slavna kao Titov nuklearni bunker, skrivena u geografskom središtu Jugoslavije, u brdima tek nekolikopar kilometara odiza Konjica. Bunker građen od 1953. do 1979. godine površine je 6.500 m², koja se razvijaj do 250 m u dubinu brda. Investicija teška tadašnjih 4.600.000.000 $, svojom racionalnom dispozicijom spartanski uređenog prostora, opremljenog najsuvremenijom tehnologijom svoga vremena, sama po sebi predstavlja kulturnu činjenicu u kojoj se memento epohe Hladnog rata i njegovih

031


ART GALLERY

ART GALLERY Daniel Garcia Andujar,, Universitas stečci - Gymnazium, 2013

paranoja isprepleiće s autokratskim elitizmom upravnog ustrojstva socijalističke Jugoslavije i inženjerskim pothvatom koji svojom funkcionalnom besprijekornošću dan- danas podjednako zadivljuje stručnjake i laike. ARK je danas pod upravom Oružanih snaga BIH, o njoj požrtvovno skrbi mala grupa vojnika, ali za nju nema mjesta u sklopu suvremene ratne doktrine i strukture vojnih snaga koje se u suženom proračunubudžetu pripremaju za pristup NATO -usavezu. U sve očitiju perspektivu zatvaranja ove potencijalne atrakcije, zahvaljujući inicijativi Sandre i Ede Hozića, 2011. godine uključila se suvremena umjetnost. Osnovni koncept je jednostavan. Prostorno i kontekstualno specifični umjetnički radovi oživitjet će sumorno prazne hodnike, spavaonice, kancelarije i servisne odjele ARK-a, čuvajući pritompri tom autentičnost izvornog objekta, a sudjelovanje umjetnika ponajprijeprvenstveno iz regije, a potom i cijelog svijeta, naglasit će njegovo univerzalnoi značenjeaj. Nekoć brižno čuvana tajna bit će time će biti globalno razotkrivena, a bunker otvoren javnosti i medijima te tako spašen od zaborava i postupnog propadanja. Pragmatična struktura projekta određena je formom bijenalne internacionalne multimedijalne izložbe, a državno i međunarodno financiranje projekta potpomognuto je zemljama partnerima koje imenuju kustose svake edicije projekta. Izložba je tek polazište koncepta, koji u konačnici ARK treba preobraziti u hibridnu muzejsku instituciju sazdanu od vojnog muzeja i muzeja suvremene umjetnosti. Ove dvije institucije, decentralizirane u odnosu na političko i kulturno središte zemlje, zasebno zacijelo ne bi opstale, ali oslonjene jedna na drugu Autopsia, Traut itzt die Einsamkeit, 2013

032

Edo Murtic, Cadaveri, 1995_2013

u privlačenju pozornosti često sukobljenih interesa i svjetonazora, ocrtavaju jednu sasvim drugačiju kulturnu strategiju zasnovanu na suživotu suprotnosti, koja je po sebi dobrodošao model za matičnu državu. Kompleksnost koncepta i njegovaog konteksta pred kustose i pozvane umjetnike postavlja težakški zadatak promišljanja složenoga kulturnog, političkog i socijalnog okruženja. Na rezultatima i odjecima njihovaog posla počiva sudbina institucije u nastajanju i očuvanje jednoga specifičnoga povijesnog naslijeđa koje će spojem dviaju kulturoloških atrakcija dati snažan doprinos zamahu nove turističke ekonomije kantona, dosaddo sada zasnovane isključivo na ljepoti prirodnog okruženja. NaU dva dosadašnja izdanja Bijenala sudjelovalo je više odpreko osamdeset umjetnika iz cijelog svijeta, a po njihovoj volji više je od 80 % radova ostalo je trajno izloženo kao zametak fundusa muzejske institucije u osnivanju. Vraćajući se na početak teksta, svi sudionici projekta, njegovi organizatori, kustosi i umjetnici, svojim su osobnim ulozima iskazali visoko razumijevanje važnosti muzejske institucije u procesu izgradnje osjetljivog tkiva civilnoga društva i njegovaog prosperiteta. Umjetnici ne samo što svojim radom udah-

njuju život ispražnjenoj arhitekturi bunkera, oni ga trajno otkrivaju javnosti, reinterpretiraju ga kroz prizmu njegove civilizacijske uvjetovanosti i time postaju dioničari novoga muzeja, istinski vlasnici njegove najvažnije, kulturološke dimenzije. U Konjicu, od svih mjesta na svijetu, poredak stvari vraća se svojoj prirodnoj hijerarhiji. Više o projektu i sudionicima možete saznati na www.bijenale.hr

Stealth.unlimited, D-0 to DO, 2013

033


LEKTIRA

Lektira arhitekture, graditeljstva i dizajna VODIČ KROZ GRAĐEVINSKE KONSTRUKCIJE

POVIJEST SUVREMENOGA HRVATSKOG URBANIZMA

UKRATKO - HARVARD!

Peter Cheret (Ed.), Handbuch und Planungshilfe. Baukonstruktion, DOM Publishers, 2010., 339 str., tvrdi uvez, njemački (620 kn)

Marijan Hržić, Maja Furlan Zimmermann (ur.), Širenje horizonta. Hrvatski urbanizam 1991-2011 / Expanding The Horizon. Croatian Urbanism 1991-2011, UHA, Oris, 2012., 551. str., tvrdi uvez, hrvatski/ engleski (450 kn)

Mohsen Mostafavi, Peter Christensen (Ed.), Instigations: Engaging Arhictecture, Landscape and the City. GSD 075, Harvard University GSD, Lars Müller Publishers, 2012., 560 str., meki uvez, engleski (450 kn)

‘Sezona urbanizma’, manifestacija inicirana od strane Udruženja hrvatskih arhitekata, počela je ambiciozno - podijeljena u tri dijela trebala je obuhvatiti znanstvenu i stručnu konferenciju, ali i izložbu urbanističkih planova i projekata nastalih u posljednjih dvadeset godina. Nažalost, izlaganje nije održano,ali je impresivan katalog radova uspio nadoknaditi svaki nedostatak i uspješno okončati cjelokupni projekt ‘Sezone’. Opsežna publikacija, u koju je morao biti uložen neopisiv trud nevelikoga uredničkog tima predvođenog neumornim Marijanom Hržićem i Majom Furlan Zimmermann, postala je sintezni pregled prostornog planiranja i projektiranja prostora za razdoblje od početka razornoga Domovinskog rata do krizne 2011. godine. Već na prvi pogled likovno zanimljiva (atraktivnog i inovativnog dizajna korica), knjiga svoju vrijednost oslikava i sadržajem u unutrašnjosti, budući da tako skupljeni radovi prvi put omogućavaju međusobnu usporedbu i valorizaciju, a na čitatelju je da procijeni kvalitetu recentne, dvadesetogodišnje prakse. Radovi su klasificirani u pojedina poglavlja koja odmah i nazivom pojašnjavaju o kojoj se kategoriji radi: ambijenti i uspomene, izazov transformacije, topografija budućnosti... Iako se naziva samo ‘prilogom’, na kraju knjige uloženi CD s ukupno 563 autorska rada, prikupljena putem javnog poziva, prava je, iscrpna biblioteka podataka objedinjenih na jednome mjestu i komprimiranih na malen praktični medij. Vrijednost mu se očituje upravo u tome što sadrži brojne grafičke materijale, ali i opise/obrazloženja projekata pisane od strane samih autora svakoga pojedinog rada. Iako inicijalno priređena kao popratna publikacija, knjiga je više nego očito nadišla razinu puke popratne katalogizacije i postala, uz opsežan uvodni tekst Marijana Hržića, prava povijesna knjiga suvremenoga hrvatskog urbanizma. Bavimo se Camillom Sitteom, proučavamo Mumforda, vrijeme je da upoznamo i lokalno stanje urbanističkih projekata i uz njih vezane prakse.

Mohsen Mostafavi, dekan harvardske Graduate School of Design, ostvario je - osim velikog truda uloženog u kvalitetu nastave dovođenjem brojnih svjetskih arhitekata i teoretičara - posebno zamjetan doprinos na polju izdavačke djelatnosti Fakulteta. Uz redovite godišnjake, znane pod nazivom Platform, započeta je i serija monumentalnih publikacija nedavnim objavljivanjem knjige Ecological Urbanism. Njezina tema bila je prvotno osmišljena 2009. kao izložba i konferencija na Harvardu, s ciljem okupljanja vrhunskih stručnjaka (arhitekata praktikanata, teoretičara, ekonomista, političara i znanstvenika) na jednome mjestu, žarištu svjetske studentske inteligencije – Harvardu. Sada je uslijedilo izdanje vezano ni više ni manje nego uza samu povijest arhitektonske škole, točnije Harvard University GSD. Iako je arhitektura i prije postojala u sklopu toga prestižnog sveučilišta, GSD studij osnovan je 1936., a od tada mu je misija posvećenost društvenom angažmanu kroz izvrsnost u projektiranju i pedagoški rad s najbriljantnijim arhitektonskim mladim umovima. Knjiga obilježava 75 godina postojanja GSD-a, a upravo su godišnjice prilika za promišljanje kako prošlog tako i trenutnog ili budućeg djelovanja (naslovno instigations = poticanje). Uvodni dio monografije počinje lentom razdoblja koja paralelno iznosi najvažnije događaje za svaku godinu (počevši od 1930-ih do danas) na lokalnoj razini Škole, nacionalnoj u Americi i globalnoj svjetskoj sceni. U nastavku se kroz brojna poglavlja opisuju pojedine godine koje su obilježile Harvard GSD i postavile ga na put kojim i danas kroči – Giedionova harvardska predavanja poslije pretvorena u ‘bibliju moderne arhitekture’ Prostor, vrijeme i arhitektura; Eisenmanove projektantske vježbe iz 80-ih; a na jednoj od duplerica spominje se i recentna publikacija Project Zagreb. Pregled nevjerojatno bogate povijesti koja osim vrhunskih studenata oduvijek dovodi i etablirane arhitekte praktičare i teoretičare – može li biti zanimljivije od listanja stranica ispisanih najvažnijim događanjima na najboljoj arhitektonskoj školi na svijetu?

Alen Žunić

Alen Žunić

Ambiciozne nakladničke projekte berlinskoga DOM Publishersa postalo je doista zanimljivo pratiti. Izdavali su priručnike za pojedine arhitektonske tipove (hotele, bolnice, stambene zgrade, kazališta...), vodiče gradova (Tokio, Pjongjang, Helsinki...), a i niz publikacija općega karaktera Architectural Renderings, Architecture and Space, Architectural Drawings... Na prvi pogled teme su trivijalne i čini se kao da su obrađene već mnogo puta, no upravo je nevjerojatna činjenica da se radi o tipu knjiga (priručnicima i vodičima) koje zaista trebamo, ali njih – NEMA! Kada je Cheretov Baukonstruktion prvi put objavljen 2006., predstavljao je svojevrstan ‘vodič za gradnju’ i bio je namijenjen studentima Sveučilišta u Stuttgartu, a otada je više puta proširivan i noveliran. Prilagođen i izdan kao ‘prava’ publikacija, postaje vrijedan priručnik i široj strukovnoj publici, budući da se fokusira na osnove vezane za materijale i njihovo korištenje te općenito građevne elemente arhitektonskog objekta (a o tome arhitekti često znaju premalo). Struktura knjige sustavno je podijeljena na poglavlja o zidanim konstrukcijama, drvu i betonu, a posljednja cjelina obrađuje parcijalno, kroz manja potpoglavlja, sastavne dijelove zgrade – temeljenje, prozore, vrata, stubišta, krovove i tehnike pokrivanja/zatvaranja kuće u cjelinu. Iako njemački jezik, na kojem je knjiga publicirana, može izazvati stanovitu teškoću u ‘engleskom svijetu’ današnjice, slike i nacrti govore tisuću riječi, tako da razumijevanje zapravo nije nikakav problem. Raspon grafičkih priloga doista je impresivan - od izvadaka iz izvedbenih projekata za građevinare praktičare, do malih pojednostavljenih aksonometrija i fotomaterijala s prikazima načina izvedbe konstrukcija za studente arhitekture koji su tek na početku puta stjecanja znanja. Ukratko, knjiga je jednostavno, razumljivo i grafički decentno (c/b) prezentirani priručnik, pojednostavljeni Neufert, ali s orijentacijom isključivo ka konstruktorskom aspektu arhitekture. Kako u uvodu navodi urednik, gdje pojašnjava potrebitost izdanja ovoga tipa – svaki je arhitektonski problem ujedno i konstruktorski (i obrnuto) pa je važno svaki projekt razvijati ne zapostavljajući nijedan od dijelova struke. Alen Žunić

034


Projekt 36  

Projekt su besplatne novine namijenjene svim pojedincima i pravnim osobama (poduzeća, fakulteti, škole, razne ustanove i institucije) poveza...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you