Page 1

VODIČ

KROZ TRANZICIJSKU PRAVDU

U BOSNI I HERCEGOVINI

ANEKS


KONSULTACIJE O TRANZICIJSKOJ PRAVDI Fojnica, 4. – 6. JUNI 2008. ”SUOČITI SE S PROŠLOŠĆU, OTVORITI VRATA BUDUĆNOSTI” IZVJEŠTAJ

2


UVODNE NAPOMENE Tim Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP) na projektu Podrška državnim kapacitetima u procesu tranzicijske pravde u BiH (projekat tranzicijske pravde), u saradnji s Ministarstvom pravde i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH, te relevantnim akterima iz civilnog društva1, u periodu od 4. – 6. juna 2008. godine organizovao je u Fojnici konsultacije na kojima je učestvovalo preko 100 predstavnika civilnog društva i institucija vlasti. Učesnici su diskutujući u jednoj tolerantnoj atmosferi postiglu visoki stepen konsenzusa gotovo o svim temama, kao i o preporukama do kojih su dolazili, slobodno izražavajući svoj stav kako bi proces suočavanja sa prošlošću u BiH trebao da izgleda. Jedna od preporuka sa konsultacija u pravcu definisanja državne strategije tranzicijske pravde, a koju bi sačinjavale, kako su to učesnici konsultacija istakli, strategija dokumentiranja ratnih zločina i strategija reparacija kompatibilna je planovima istaknutim u državnoj Strategiji za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini koju je Vijeće ministara usvojilo u junu 2008. godine. Naime, Strategija za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini predviđa osnivanje radnih tijela u pravcu definisanja nekoliko podstrategija među kojima su državna Strategija za rad na predmetima ratnih zločina u BiH2, sudski mehanizam i Strategija za tranzicijske pravde u BiH, a koja bi uključivala vansudske mehanizme. To pokazuje da učesnici konsultacija i institucije vlasti koji su radili na pripremanju ove državne strategije prepoznaju iste potrebe, a što doprinosi uvjerenju UNDP-a i njegovih partnera na projektu da neke od preporuka konsultacija mogu da budu od pomoći u pravcu definisanja buduće državne strategije tranzicijske pravde. Sveobuhvatnim pristupom problemu tranzicijske pravde, definisanim vansudskim i sudskim mehanizmima, kako je to istaknuto tokom konsultacija, omogućilo bi se da proces bude uspješan, kako bi svi građani BiH dobili potpun osjećaj pravde.

Pod terminom “civilno društvo” u kontekstu ovog izveštaja podrazumevaju se sve one organizacije, formalne i neformalne grupe i pojedinci koji se bave aktivnostima u pravcu promocije mehanizama tranzicijske pravde, (krivična pravda, kazivanje istine, reparacije i institucionlane reforme) tj. sve one grupe građana koje se tradicionalno smatraju zainteresovanim za ovaj proces. To su prije svega NVO za ljudska prava, vjerske grupe, udruženja nestalih i poginulih civilnih i vojnih žrtava rata, udruženja logoraša, udruženja veterana, povratnici, strukovna udruženja novinara, udruženja mladih, predstavnici akademske i pravne zajednice, umjetnici, kao i drugi pojedinci koji pronalaze svoj interes za bavljenje pitanjem tranzicijske pravde. S druge strane, za čitav proces mogu biti zainteresovane i one organizacije civilnog društva koje direktno ne sprovode aktivnosti u ovoj oblasti, kao što su sportski klubovi, sindikati, udruženja pčelara, udruženja ribolovaca i tako dalje. I takve organizacije se u jednom trenutku mogu javiti kao zainteresovane, jer su upravo njihovi članovi potencijalni svedoci, civilne ili vojne žrtve rata ili veterani. Međutim, u kontekstu ovog izveštaja termin „civilno društvo“ ne odnosi se na ovu vrstu organizacija.

1

Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina usvojena je od strane Vijeća ministara 29.12.2008. godine.

2

3


REZIME Ove konsultacije po mnogo čemu su jedinstveni događaj u BiH: 1. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine, pa do danas, nikada nisu organizovane konsultacije između predstavnika organizacija civilnog društva i institucija vlasti, kako bi otvoreno i ravnopravno razgovarali o problemima koje se odnose na oblast tranzicijske pravde. Opšte je uvjerenje da je upravo nedostatak konsultacija, kao i, generalno, komunikacije između institucija i predstavnika civilnog društva glavni uzročnik neuspjeha mnogih inicijativa, kao, na primjer, inicijativa za uspostavljanje tijela za istraživanja činjenica o zločinima u prošlosti i nepovjerenja građana BiH prema ovakvim aktivnostima. 2. Primjer konsultacija u Fojnici pokazao je da je moguće prevazići jaz između organizacija civilnog društva i institucija i uspostaviti partnerski odnos, te da je zajedničkim naporima moguće doći do zajedničkih i reprezentativnih preporuka na koji način je potrebno sprovoditi proces tranzicijske pravde u BiH. 3. Nikada u BiH nisu održane konsultacije gde bi se u potpunosti čulo šta to žele udruženja žrtava i same žrtve. 4. Na kraju, po prvi put su zajedno na jednom ovakvom događaju sjedili pripadnici svih etničkih zajednica3, gdje su u jednoj tolerantnoj atmosferi, poštujući druge, učesnici ukazivali na probleme koji su, kako se vidjelo u samom toku konsultacija, istovrsni, bez obzira na etničku pripadnost.4 Izbor i priprema učesnika za konsultacije. Na početku realizovanja projekta UNDP je u saradnji sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice i Ministarstvom pravde BiH izabrao koordinatore 13 fokusnih grupa, tačnije svih onih grupa koje imaju znanje, interes i uticaj u pravcu realizovanja aktivnosti u oblasti tranzicijske pravde. To su bile sljedeće grupe: udruženja žrtava, udruženja žena, udruženja mladih, NVO, udruženja veterana, akademska zajednica, pravna zajednica, umjetnici, povratnici, novinari, vjerske zajednice, nezavisni eksperti iz raznih oblasti od značaja za tranzicijsku pravdu, poput istoričara, sociologa, politiologa, psihologa i slično i, na kraju, institucije vlasti (državne, entitetske i kantonalne). Koordinatori fokusnih grupa predlagali su sastav svojih grupa, a njihovo članstvo potvrdila su ministarstva putem Savjetodavnog i Upravnog odbora projekta. Izbor članova određivala su tri osnovna kriterija: 1) znanje o tranzicijskoj pravdi i iskustvo u sprovođenju aktivnosti u ovoj oblasti, 2) ravnomjerna etnička zastupljenost, 3) ravnomjerna zastupljenost oba pola. Za članove fokusnih grupa UNDP je zajedno sa svojim partnerima iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, Ministarstva pravde BiH, Savjetodavnim odborom projekta i koordinatorima 13 fokusnih grupa u maju 2008. godine organizovao edukaciju o tranzicijskoj pravdi koju je sprovodio Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu (ICTJ). Cilj ove aktivnosti je želja svih partnera u realizaciji projekta da na što bolji način pripremi članove fokusnih grupa za konsultacije u Fojnici, tako što bi im preko ICTJ pružili više informacija o mehanizmima tranzicijske pravde i drugim nacionalnim kontekstima gdje su se ovakve aktivnosti sprovodile. Na ovom treningu učestvovalo je preko 130 članova 13 fokusnih grupa, među kojima su bili i predstavnici institucija BiH, entiteta i kantona, predstavnici pravosuđa i međunarodne zajednice. Tim na projektu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, Ministarstva pravde BiH i UNDP-a, u saradnji sa pojedinim članovima Savjetodavnog odbora projekta i drugim stručnjacima u oblasti tranzicijske pravde, pripremio je materijal za konsultacije u kojem je sadržan presjek najvažnijih aktivnosti u ovoj oblasti, od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas, a koje su realizovale zvanične institucije svih nivoa vlasti, te organizacije i pojedinci iz civilnog društva. Prezentiranjem ovog materijala UNDP je učesnicima konsultacija željeo da da okvir razvoja tranzicijske pravde u BiH, te njime identificira koje su aktivnosti sprovedene, koji su bili izazovi u realizaciji tih aktivnosti, te gdje se i dalje nalaze problemi, kako bi inicirao razmišljanje učesnika u pravcu definisanja preporuka. Ovdje se prvenstveno misli na najugroženije i najpogođenije građane BiH kao što su povratnici i žrtve.

3

Otkrivanja sudbine nestalih, utvrđivanje činjenica o počinjenim zločinima, nedostatak pravde, priznanje žrtve, neodrživost povratka (besperspektivnost, slaba infrastruktura, strah za sigurnost) i slično.

4

4


Također, prije svake diskusije o temama5 organizovane su plenarne sesije tokom kojih su stručnjaci iz raznih oblasti, kao i predstavnici civilnog društva, održali kratka predavanja o aktivnostima koje se odnose na određeni mehanizam tranzicijske pravde. Plenarne sesije također su imale za svrhu pripreme učesnika da diskutuju o predviđenim temama. Teme za diskusiju. Za svaki od četiri mehanizma tranzicijske pravde (krivična pravda, kazivanje istine, reparacije i institucionalne reforme) pripremljene su po četiri teme za diskusiju (ukupno 16 tema). U okviru mehanizama krivična pravda, kazivanje istine i reparacije, po jedna tema odnosila se na aktivnosti civilnog društva, prvenstveno NVO.6 Razlog iniciranja takvih diskusija je upravo sistematska aktivnost ovih organizacija u procesu tranzicijske pravde od samog početka rata, kao i njihova najneposrednija saradnja sa žrtvama. Na primjer, NVO su sprovodile i trenutno sprovode pionirske aktivnosti u pravcu dokumentiranja ratnih zločina i u pružanju psihološke podrške prvenstveno ženama žrtvama rata, kao i veteranima. Iniciranjem diskusije o aktivnostima organizacija civilnog društva partneri na projektu pokušali su da otvore prostor za komunikaciju između ovih organizacija i vladinih institucija o važnosti njihovih projekata, kako bi se definisale reprezentativne preporuke i izgradio partnerski odnos između institucija vlasti i organizacija civilnog društva. U okviru mehanizma pravda i odgovornost teme su bile:  Značaj sporazuma o priznanju krivnje u procesuiranju ratnih zločin  Jačanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa u BiH u procesuiranju ratnih zločina  Kapaciteti sudova i tužilaštava za procesuiranje ratnih zločina u BiH i  Uloga civilnog društva u procesuiranju ratnih zločina. U okviru mehanizma kazivanje istine teme su bile:  Značaj dokumentiranja ratnih zločina i utvrđivanja istine o odgovornosti u prošlosti  Mehanizmi utvrđivanja istine  Uloga memorijala u kazivanju istine i

5

 Proces facilitacije. 24 facilitatora izabrano je da neposredno vodi proces konsultacija. Glavni kriteriji izbora bili su iskustvo u facilitaciji, kao i dovoljno znanje u oblasti tranzicijske pravde. Tri eksperta facilitacije, uz superviziju eksperta UNDP vodili su trening putem kojeg su izabrani kandidati pripremljeni da vode proces konsultacija u ovoj specifičnoj oblasti. Radi bolje pripreme, facilitatori su učestvovali na treningu o mehanizmima tranzicijske pravde koji je vodio ICTJ.  Prilikom finalnog koncipiranja procesa koji bi omogučio ravnopravnu zastupljenost članova fokus grupa u svim diskusionim grupama pristupilo se „mješanju“ članova fokusnih grupa tako što bi svaki učesnik odabrao temu i diskusionu grupu u kojoj bi učestvovao. Na ovaj način željela se postići razmjena mišljenja između samih učesnika, kako bi se određena tema pokrila iz više uglova.  Facilitatori su dobili instrukcije da svi učesnici dobiju podjednako vreme za izkazivanje svojih stavova i da iniciraju aktivnost svih, kako bi se omogućilo da svi učesnici diskusione grupe imaju osjećaj vlasništva nad usvojenim preporukama. Također, facilitatori su strukturisali svoj rad u diskusionim grupama tako što su proces podjelili u dva djela. Prvi dio diskusije odnosio se na sadašnje stanje, kako učesnici vide kontekst u kojem se aktivnosti u okviru određene teme realizuju u praksi. Nakon utvrđivanja sadašnjeg stanja/konteksta, facilitatori su prelazili na sljedeći segment u procesu, a to je iniciranje diskusija u pravcu definisanja preporuka, tj. šta učesnici smatraju da je potrebno uraditi kako bi se riješili izazovi koji su istaknuti u prvom djelu diskusije.  Nakon završenog procesa diskusije po grupama, definisane preporuke u pojedinačnim grupama javno bi se prezentirale i verifikovale na plenarnoj sesiji, gdje su ostali učesnici konsultacija mogli da komentarišu preporuke ili da daju nove prijedloge.

Vidjeti Teme za diskusiju u okviru Rezimea. To ne znači da organizacije civilnog društva nemaju aktivnosti u oblasti institucionalnih reformi. Međutim, zbog širine ove oblasti, mnogo neriješenih pitanja, problema u funkcionisanju institucija i slično, izabrane su teme koje su direktno povezane s aktivnostima državnih, entitetskih i kantonalnih institucija.

6

5


 Uloga civilnog društva u utvrđivanju i kazivanju istine. U okviru mehanizma reparacije teme su bile  Određivanje pojma žrtve i povrede,  Strategija reparacija – materijalne i nematerijalne reparacije,  Rekonstrukcija i održivi povratak i  Uloga NVO u rehabilitaciji i resocijalizaciji. U okviru mehanizma institucionalne reforme teme su bile:  Potreba za vettingom u BiH,  Uloga Izbornog zakona u procesu tranzicijske pravde,  Izvršenje odluka Doma za ljudska prava, Komisije za ljudska prava i Ustavnog suda BiH i  Reforma obrazovanja u procesu tranzicijske pravde. Sve ove teme definisane su tokom konsultacija koje je tim UNDP na projektu imao sa svojim partnerima iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i Ministarstva pravde BiH, članovima Savjetodavnog odbora, koordinatorima 13 fokusnih grupa i ostalim važnim akterima u oblasti tranzicijske pravde. Sa jedne strane, teme su postavljene dovoljno široko da se može napraviti veza sa temama unutar drugih mehanizama, dok su se sa druge strane partneri trudili da teme budu dovoljne precizne da bi u jednom ograničenom vremenskom periodu mogle da se definišu jasne preporuke povodom tih tema. Učesnicima diskusionih grupa povodom većine ovih tema UNDP je podijelio dokument sa pojašnjenjima vezanim za tačke o kojim se diskutuje. Međutim, zbog kontroverznosti i širine nekih od tema, partneri u projektu nisu željeli da odrede pravac diskusije, već su učesnicima omogućili da sami odrede tok diskusija. To su bile teme Jačanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa u BiH u procesuiranju ratnih zločina u okviru mehanizma krivična pravda, Značaj dokumentiranja ratnih zločina i utvrđivanja istine o odgovornosti u prošlosti u okviru mehanizma kazivanja istine i Reforma obrazovanja u procesu tranzicijske pravde u okviru mehanizma institucionalnih reformi. U slučaju teme Uloga izbornog zakona u procesu tranzicijske pravde, u okviru mehanizma institucionalne reforme, učesnici su svojevoljno promjenili tok predviđene diskusije, ne zanemarujući pritom važnost perspektive koju su predočili partneri u projektu. Planirano je da se ovaj problem pokrije kroz perspektivu procesa vettinga7. Međutim, s obzirom da su u diskusiji o ovoj temi uglavnom učestvovali povratnici, oni su ovu temu pokrili iz ugla povratka i etničkog čišćenja. Sa druge strane, dotaknuta je i tema nemogućnosti pripadnika etničkih zajednica svrstanih u kategoriju „ostali“ da biraju i da budu biranu u sve institucije BiH, tačnije u Dom naroda kao i u Predsjedništvo BiH.

Više informacija o vettingu pronaći u okviru teme Potreba za „vettingom“/ lustracijom u BiH.

7

6


Preporuke.8 Rad diskusionih grupa obilježila su emotivna sučeljavanja mišljenja učesnika konsultacija, međutim, i pored toga, glavna karakteristika konsultacija je postizanje konsenzusa oko gotovo svih preporuka. Preporuke su verifikovane na plenarnim sesijama nakon održanih konsultacija po grupama, gdje su ostali učesnici konsultacija mogli da iskažu svoje mišljenje o njima, da ih negiraju ili da predlože nove. Ono šta se može istaći kao najveća vrijednost je da su diskutanti, razgovarajući o različitim temama, prepoznavali iste preporuke. Na taj način još jednom je potvrđeno da su sve teme i mehanizmi međusobno povezani i da se prožimaju, te da je problemu tranzicijske pravde potrebno prići na sveobuhvatan način, kako bi se obezbjedila uspješnost procesa. Učesnici su istakli da je proces suočavanja sa prošlošću politiziran i da je to kontekst u kojem se aktivnosti u oblasti tranzicijske pravde realizuju. Istaknuta je potreba za podizanjem kapaciteta institucija na svim nivoima vlasti, kao i potreba za osnivanjem novih9, te za donošenjem koordinirajućih krovnih strategija10 i zakonodavstva11 na državnom nivou, a sa kojim bi bili usklađeni zakoni na nižim nivoima vlasti. Vrlo je značajno napomenuti da bi sve ove izmjene trebale da se reflektuju i na sam Ustav BiH, a koji bi potvrđivao sve ove promjene. Jedna od ključnih preporuka koja prožima sve teme i sve druge preporuke je utvrđivanje činjenica o zločinima koji su počinjeni tokom oružanog sukoba u BiH. Upravo je ta preporuka, kako su učesnici istakli, osnova bez koje je nemoguće depolitizirati proces. Saglasnost oko pristupa Diskutanti su, razgovarajući o različitim temama, isticali iste komentare kao razumijevanje konteksta, te prepoznavali iste preporuke da bi se okarakterisani problemi riješili. Konkretno, u okviru mehanizma krivična pravda, to je bio slučaj sa dvije teme, Jačanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa u BiH u procesuiranju ratnih zločina i Kapaciteti sudova i tužilaštava za procesuiranje ratnih zločina u BiH, dvije teme u okviru mehanizma kazivanje istine, Značaj dokumentiranja ratnih zločina i utvrđivanja istine o odgovornosti u prošlosti i Mehanizmi utvrđivanja istine i dvije teme u okviru mehanizma reparacija, Određivanje pojma žrtve i povrede i Strategija reparacija – materijalne i nematerijalne reparacije.12 Također, učesnici više diskusionih grupa, diskutujući o temama u okviru različitih mehanizama tranzicijske pravde isticali su nezadovoljstvo rezultatima vettinga. Upravo je to razloga, kako je istaknuto, zašto mnoge aktivnosti nisu bile uspješne. Ovaj problem konkretno se provlačio kroz teme Jačanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa u BiH u procesuiranju ratnih zločina u okviru mehanizma krivične pravde, Rekonstrukcija i održivi povratak u okviru mehanizma reparacija, kao i u temama Potreba za vettingom u BiH, Uloga Izbornog zakona u procesu tranzicijske pravde, i Reforma obrazovanja u procesu tranzicijske pravde u okviru mehanizma institucionalne reforme, gdje ovaj problem prirodno i pripada. Učesnici diskusije o svim ovim temama insistirali su na identičnim preporukama koje se odnose na ovaj problem. Prvenstveno je isticana potreba za boljom koordinacijom između institucija koje se trenutno bave vetting aktivnostima, kao što su aktivnosti Agencije za državnu službu, Centralne izborne komsije, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) ili SIPA-e i bližom saradnjom ovih institucija sa sudovima i tužilaštvima u BiH i regionu, te MKSJ. Također, preporuke su se odnosile i na donošenje Zakona o vettingu. Značaj civilnog društva Uloga civilnog društva provlačila se kroz sve teme, prvenstveno u pravcu informisanja javnost o aktivnostima u oblasti tranzicijske pravde i kreiranja stava javnog mnijenja. Također, pripremljene su i tri teme, po jedna u mehanizmima krivčna pravda i odgovornost, kazivanje istine i reparacije koje su se direktno odnosile na ulogu civilnog društva u procesu tranzicijske pravde: Uloga civilnog društva u procesuiranju ratnih zločina, Uloga civilnog društva u utvrđivanju i kazivanju istine i Uloga NVO u rehabilitaciji i resocijalizaciji.13

8

U glavnom tekstu, nakon prikaza sadašnjeg stanja, tj. konteksta, daju se preporuke u narativnom smislu povodom određenih tema. U poglavlju VI tj. Aneksu izvještaja mogu se naći sve preporuke bez navedenog konteksta. Osnivanje Agencije ili Ministarstva za obrazovanje na državnom nivou.

9

10 11

Strategija tranzicijske pravde čiji bi djelovi bili strategije dokumentiranja ratnih zločina i strategija reparacija.

Zakon o formiranju tijela za utvrđivanje činjenica, Zakon o reparacijama, Zakon o vettingu, Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći; izmjene Izbornog zakona, izmjene entitetskih zakona o civilnim i vojnim žrtvama rata itd. O ovim temama u glavnom dijelu teksta posebno je dat kontekst (o svakoj temi) dok su preporuke objedinjene.

12 13

7

I u slučaju ovih tema, zbog istovrsnih komentara u pravcu karakterizacije sadašnjeg stanja, UNDP je izdvojio ove teme, strukturisao novo poglavlje (poglavlje V) u okviru kojeg je dao generalni uvod o generalnom kontekstu u kojem se realizuju aktivnosti civilnog društva, a koji je zasnovan na stavovima učesnika, onda je o svakoj posebnoj temi dao poseban kontekst, dok su preporuke objedinjene.


Učesnici su tokom diskusija bili vrlo kritični prema ulozi medija i vjerskih lidera u procesu tranzicijske pravde. Isticano je da su neki mediji pristrasni i neprofesionalni u izvještavanju i da novinari nemaju dovoljno znanja o mehanizmima tranzicijske pravde i kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.14 S tim u vezi učesnici raznih diskusionih grupa predlagali su podizanje kapaciteta medija putem organizovanja edukacija o mehanizmima tranzicijske pravde, kao i ustanovljavanje medija kojima bi ova tema bila profesionalna orijentacija. Što se tiče uloge vjerskih lidera, učesnici su naglasili da su neki od njih javno isticali neslaganje s procesom suočavanja s prošlošću i da moraju biti mnogo aktivniji u procesu, pošto imaju veliki autoritet u svojim zajednicama.15 Učesnici su istakli vrijednost dokumentacije do koje su NVO došle tokom realizovanja svojih programskih aktivnosti, a koja može biti od pomoći u pravcu istraga ratnih zločina, utvrđivanja istine o događajima u prošlosti, kao i u pravcu ispitivanja javnog djelovanja predstavnika institucija (vetting). Također, naglašen je značaj NVO u pravcu pružanja psihološke podrške, rehabilitacije i resocijalizacije civilnih i vojnih žrtava rata, kao i veterana. Naročito je istaknuta važnost za generalnom saradnjom između institucija i pojedinaca te organizacija iz civilnog društva u pravcu stvaranja ambijenta u kojem bi se javno govorilo o ratnim zločinima i o aktivnostima unutar mehanizama tranzicijske pravde, kako bi se stvorila platforma gdje bi žrtve otvoreno govorile o svom stradanju. S druge strane postignuta je saglasnost da je neophodno formiranje koalicije organizacija i pojedinaca iz civilnog društva, a što bi omogućilo uspješnije kontrolisanje rada institucija, čime bi se NVO nametnule kao partneri institucijama. Još uvijek otvorena pitanja U pogledu teme Reforma obrazovanja u procesu tranzicijske pravde koja je smještena u okviru mehanizma institucionalne reforme učesnici nisu uspjeli da se saglase oko svih predloženih preporuka. Naime, postignut je opšti konsenzus oko nekih tema, dok su se oko drugih saglasile samo neke od diskusionih grupa. Treća grupa preporuka su one koje su predlagali pojedini učesnici, ali sa kojima se drugi nisu saglasili. Konkretno, učesnici nisu mogli da uspostave konsenzus oko nastave vjeronauke.16 Inače, ovo je jedina tema, od 16, gdje učesnici nisu uspjeli postići konsenzus oko svih preporuka. Učesnici diskusione grupe na temu Jačanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa u BiH u procesuiranju ratnih zločina, u okviru mehanizma krivične pravde, nisu bili sigurni oko nekih predloženih preporuka, te da li bi trebalo insistirati na njima. To se prvenstveno odnosilo na preporuku uspostavljanja Vrhovnog suda BiH. *** Preporuke do kojih se došlo na nacionalnim konsultacijama između organizacija i pojedinaca iz civilnog društva i predstavnika institucija vlasti su vlasništvo učesnika konsultacija i one su rezultat njihovih individualnih stavova tj. rezultat rada diskusionih grupa. Partneri na projektu su se prilikom sastavljanja izveštaja koristili terminologijom koju su koristili učesnici konsultacija. Oni nisu ulazili u analizu kako učesnici razumiju kontekst u kojem se odvijaju aktivnosti u oblasti tranzicijske pravde, da li su im poznate sve aktivnosti koje institucije vlasti ili organizacije civilnog društva realizuju, niti su interpretirali usvojene preporuke. Predstavu sadašnjeg stanja/konteksta i preporuke, partneri na projektu ostavili su onakvima kako su ih učesnici vidjeli, ostavljajući slobodu čitaocima da sami daju svoju ocjenu. Također, iako su učesnici postigli konsenzus oko većine preporuka, a preporuke su zatim bivale verifikovane na plenarnim sesijama nakom završenog procesa diskusija unutar diskusionih grupa, partneri smatraju da postizanje konsenzusa, iako vrlo važna činjenica koja upućuje na otvorenost i spremnost za komunikaciju između pripadnika različitih etničkih zajednica u BiH, te na komunikaciju između organizacija civilnog društva i institucija, ne može biti argument kojim bi se proces označio uspješnim ili neuspješnim. Najvažniji argument je upravo činjenica da je proces konsultacija pokrenut, da su u njega uključeni svi relevantni akteri na istoj osnovi, da je otvoren prostor za partnerstvo i za saradnju između civilnog društva i institucija i da su učesnici na konsultacijama bili spremni da u tolerantnoj atmosferi razgovoraju o vrlo osjetljivim temama. Učesnici su se jedino pozitivno izjašnjavali o obučenosti i profesionalizmu agencije BIRN.

14

Vidjeti preporuku broj 66.

15

16

8

Potrebno je naglasiti da su učesnici u diskusijama povodom ove teme istakli da je potrebno mnogo više vremena posvetiti problematici obrazovanja u procesu tranzicijske pravde. Takođe, s obzirom da je predviđeno vrijeme za ovu diskusiju uglavnom potrošeno u traženju konsenzusa povodom preporuka, mnoge teme koje su obilježene kao karakteristika konteksta u kojem bi se proces reforme obrazovanja događao, nisu dobile svoj odgovor u preporukama. Konkretno, isticano je da je jedan od najvećih problema koje određuje izgled školskih programa neverifikovane činjenice o počinjenim zločinima tokom oružanog sukoba devedesetih. Logično bi bilo pretpostaviti da će jedna od preporuka upućivati na potrebu da se utvrde činjenice o ratu od 1992. do 1995. godine. Međutim, to se nije dogodilo, vjerovatno zbog nedostatka vremena. Iz tog razloga, konkretno za ovu temu, organizator je definisao određene preporuke koje logično proizilaze iz diskusije, a koje učesnici nisu prepoznali.


1 KRIVIČNA PRAVDA 1.1 TEMA: Značaj sporazuma o priznanju krivnje u procesuiranju ratnih zločina SADAŠNJE STANJE Primjena sporazuma u Haškom tribunalu. Žrtve i javnost u BiH generalno su upoznate sa postojanjem sporazuma o priznanju krivnje i to prvenstveno kroz aktivnosti Haškog tribunala, gdje je ovaj institut primjenjen u nekim slučajevima.17 Međutim, učesnici ističu da žrtve i javnost nisu zadovoljne presudama koje su uslijedile. Dosuđene presude nisu imale karakter kazne zbog počinjenog krivičnog djela i one nisu bile dovoljno stroge da bi imale funkciju odvraćanja od mogućeg počinjenja zločina u budućnosti (retributivna pravda). S druge strane, ponašanje osuđenih nije nedvosmisleno pokazivalo da se oni kaju zbog počinjenog djela i da prihvataju odgovornost, niti je njihovo ponašanje nakon donošenja presude pokazivalo njihovu spremnost da učestvuju u aktivnostima koje bi pomogle uspostavljanju povjerenja i pomirenja među ljudima (restorativna pravda). Uvjerenje je da su te kazne poprimile karakter amnestiranja i da su optuženici pristajali na potpisivanje sporazuma jedino zbog ličnog interesa da bi kraće ostali u zatvoru, zbog čega žrtve i javnost smatraju, kako to tvrde učesnici, da pravda nije zadovoljena. Nepoznavanje primjene sporazuma. Učesnici diskusije su istakli da u BiH generalno postoje mnoge kontroverze oko samog instituta: javnost nije upoznata sa suštinom sporazuma, odnosno s njegovim prednostima i ograničenjima. Također, stav učesnika je da i sami tužioci i advokati optuženih koji bi o sporazumu trebali pregovarati, te sudije koje odlučuju hoće li sporazum biti prihvaćen ili ne, generalno nisu u potpunosti upoznati s praksom njegove primjene. Istaknuto je da to može biti jedan od razloga za dosadašnju nedovoljnu primjenu ovog instituta. Konačno, ni sami novinari koji informiraju javnost o radu pravosudnih institucija nemaju dovoljno informacija i znanja o sporazumu. Slična je situacija sa službama za odnose sa javnošću Suda i Tužilaštva BiH. Sve ovo utječe, kako naglašavaju učesnici, na mogućnost manipulacije i pogrešne percepcije o sporazumu. Zakonsko uređivanje. Tokom konsultacija više puta je istaknuto da je potrebno primjenjivati ovaj institut, ali je rečeno da je član 231 Zakona o krivičnom postupku BiH (ZKP) koji propisuje primjenu sporazuma nepotpun, jer ne utvrđuje kontrolni mehanizam koji obezbjeđuje da će se dogovoreno ispuniti. Također, ovim članom ZKP nije predviđena obaveza optuženog da svjedoči u drugim postupcima. Na kraju, naglašeno je da krivično zakonodavstvo BiH ne propisuje mehanizme kojima bi se osiguralo ispunjenje sporazuma. Javnost nije uključena u proces pregovaranja oko zaključivanja sporazuma. Učesnici ističu nezadovoljstvo različitih grupa unutar civilnog društva, poput udruženja žrtava i nevladinih organizacija (NVO) koje zastupaju žrtve ili provode programe za promoviranje mehanizama tranzicijske pravde, što nisu uključene u proces pregovaranja oko sklapanja sporazuma. Općenito, kao negativno je istaknuto da je javnost isključena iz procesa donošenja odluke o primjeni sporazuma, javnost ne zna čime se „trguje“ i kakva je posljedica te „trgovine“. Iako sporazum doprinosi efikasnosti suda, bržem dostizanju pravde i utvrđivanju istine o činjenicama koje su predmet optužnice, učesnici ističu da jedan dio javnosti smatra da sporazum, kako je definisan u ZKP, ima ozbiljne manjkavosti i da se isključivanjem javnosti iz pregovaranja stvara barijera za uspostavljanje istine i pravde. Sporazum o priznanju krivnje primjenjem je, na primjer, u slučajevima Plavšić, Erdemović, Deronjić, Nikolić, Obrenović, Banović i drugim slučajevima. Ovaj institut, u svojoj suštini, zadovoljava dvije komponente pravde, retributivnu i restorativnu. Svrha retributivne pravde je kažnjavanje zbog počinjenog krivičnog djela i odvraćanje od počinjenja zločina u budućnosti. Restorativna pravda se, najšire, sastoji iz sljedeća tri elementa čijim bi se ispunjavanjem restorativni segment instituta sporazuma o priznanju krivnje smatrao validnim: 1) osuđenik u potpunosti razumije i prihvata posljedice svojih djela i osjeća odgovornost; 2) osuđenik nedvosmisleno pokazuje spremnost da se ispravi šteta koja je počinjena i 3) osuđenik u potpunosti prihvata kaznu.

17

9


PREPORUKE Definirati kriterije za primjenu sporazuma i aktere. Učesnici konsultacija su se složili da je potrebno što prije definirati kriterije za određivanje u kojim slučajevima će se ovaj institut primjenjivati: da li će kriterij biti zaprijećena kazna, ili će kriterij biti krivično djelo (ili će biti usvojen neki drugi kriterij), a na osnovu čega će se procijeniti da li će se sporazum primjeniti ili ne. Također, potrebno je uspostaviti principe i ciljeve pregovaranja, čime će biti otvorena mogućnost za utvrđivanje šireg činjeničnog stanja (čak i činjenica o nekim drugim lokacijama zločina, otkrivanje masovnih grobnica i slično), a ne samo za utvrđivanje činjeničnog stanja navedenog u optužnici. Učesnici su istakli da bi se na ovaj način otvorila mogućnost za generalno zadovoljenje potrebe za pravdom i istinom. Naročito je naglašeno da sporazum treba da predviđa obavezu optuženog s kojim se sporazum zaključuje da svjedoči u drugim postupcima, kao i da je potrebno da se formuliraju precizni mehanizmi koji će osigurati punu primjenu dogovorenog, kako bi se zadovoljio interes za pravdom. Učesnici su istakli da je potrebno utvrditi kaznenu politiku u pogledu zaključivanja sporazuma o priznanju krivnje, kao i za nepoštivanje sporazuma. Konačno, naglašeno je da u proces definiranja kriterija u kojim će se slučajevima sporazum primjenjivati, kao i u proces uspostavljanja principa pregovaranja i formiranja mehanizama za osiguranje primjene sporazuma, pored tužilaštva i optuženih treba uključiti udruženja žrtava i zainteresirane organizacije civilnog društva.18 Učesnici su posebno naglasili da je u pregovaranje o potpisivanju sporazuma o priznanju krivnje povodom konkretnog zločina tj. svih zločina koji su se dogodili na određenoj teritoriji, potrebno uključiti one porodice koje su direktno pogođene zločinom, tj. ona udruženja žrtava koja svojim aktivnostima pokrivaju određenu teritoriju na kojoj su se određeni zločini dogodili. Educirati tužioce, advokate, sudije i javnost. Između ostalog, istaknuto je da je potrebno organizirati edukacije tužilaca i advokata optuženih koji će voditi pregovore, sudija koji će procjenjivati je li sporazum prihvatljiv ili ne, kao i stručnih saradnika koji se bave slučajevima ratnih zločina, pošto je ovaj institut relativno nov u pravosuđu BiH. Učesnici su se složili da je potrebno organizirati široku edukaciju bosanskohercegovačkog društva o sporazumu o priznanju krivnje. Istaknuto je da je potrebno profesionalizovati rad službi za odnose s javnošću sudova i tužilaštava, prvenstveno putem edukacije njenih službenika o sporazumu o priznanju krivnje, kao i novinara koji prate suđenja za ratne zločine.19 S tim u vezi naglašeno je da je potrebno formirati mrežu NVO za podršku Tužilaštvu BiH.20

1.2 TEMA: Jačanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa u BiH u procesuiranju ratnih zločina SADAŠNJE STANJE Rad sudova i tužilaštva je, prema viđenju učesnika, netransparentan. Predstavnici službe za odnose s javnošću ovih institucija javnosti daju informacije o slučajevima koji se procesuiraju, ali, kako tvrde učesnici, to rade na neodgovarajući način: službe navode koja se krivična djela stavljaju optuženima na teret, ali ne navode činjenice o počinjenim zločinima. Službe za odnose s javnošću uglavnom nisu osnovane u kantonalnim i okružnim sudovima i tužilaštvima. Izvještavanje medija o radu sudova i tužilaštava. Novinari koji prate rad sudova nemaju dobru saradnju sa odeljenjima sudova i tužilaštava za odnose s javnošću, zbog čega ne mogu na pravi način informirati javnost. Naročito je istaknuto da su mediji generalno vrlo kritični prema radu sudova i tužilaštava: prema njima, sudovi su spori i neefikasni; dosuđene kazne ne odgovaraju počinjenim zločinima; optužnicama nisu obuhvaćeni svi zločini koji su počinjeni na određenom mjes18

19

Ovdje se prvenstveno misli na one organizacije koje zastupaju žrtve i podržavaju rad sudova i tužilaštava u procesuiranju slučajeva ratnih zločina.

Više informacija pronaći u dijelu izveštaju o temama Jačanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa u BiH u procesuiranju ratnih zločina, Uloga civilnog društva u procesuiranju ratnih zločina, Kapaciteti sudova i tužilaštava za procesuiranje ratnih zločina u BiH.

20

Više informacija pronaći u dijelu izveštaja o temama Jačanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa u BiH u procesuiranju ratnih zločina, Uloga civilnog društva u procesuiranju ratnih zločina, Kapaciteti sudova i tužilaštava za procesuiranje ratnih zločina u BiH.

10


tu, niti su obuhvaćeni svi počinioci, dok krivična djela koja se optuženima stavljaju na teret nisu adekvatna počinjenom zločinu; sudovi i tužilaštva su pod velikim političkim pritiskom, prvenstveno kantonalni i okružni sudovi itd. Također, istaknuto je da novinari koji prate suđenja za ratne zločine, osim agencije BIRN koja je između ostalog specijalizovana za praćenje ovakvih suđenja, nisu dovoljno educirani o mehanizmima tranzicijske pravde, kršenjima međunarodnog humanitarnog prava, i sudskoj praksi da bi uopće mogli profesionalno informirati javnost o ovom specifičnom problemu. Učesnici su isticali da je jezik koji novinari koriste nejasan, a da su informacije koje daju o određenom suđenju pogrešne. Različiti mediji različito informiraju javnost o istom slučaju, što u javnosti stvara konfuziju. Naročito je naglašeno da su mediji pod velikim uticajem političkih stranaka i da su izvještavanja medija nacionalno pristrasna. Uloga civilnog društva u informiranju javnosti. Kao što je bio slučaj sa diskusijom o sporazumu o priznanju krivnje, učesnici su naglasili važnost organizacija i pojedinaca iz civilnog društva u pravcu informiranja javnosti u vezi sa radom pravosudnih organa, ali da kapaciteti ovih organizacija i pojedinaca nisu iskorišteni. U skladu sa ovom tvrdnjom istaknuto je da mreža NVO za podršku Suda BiH nije funkcionalna, a da slična mreža NVO za podršku radu Tužilaštva BiH nije ni formirana. Kako javnost vidi rad pravosudnih institucija i institucija za izvršenje krivičnih sankcija. Učesnici ističu da javnost u BiH generalno smatra da dosuđene kazne nisu adekvatne počinjenom zločinu, da nemaju retributivni karakter, da nemaju svrhu odvraćanja od počinjenja krivičnog dijela u budućnosti i, što je najvažnije, kazne ne postižu osjećaj pravde kod žrtava. Također, javnost nije zadovoljna što se za istovrsna krivična dijela pred kantonalnim i okružnim sudovima i Posebnim odjelom Suda BiH za ratne zločine dosuđuju različite kazne. Iako je krivično zakonodavstvo u BiH usklađeno, kantonalni i okružni sudovi, te Poseban odjel Suda BiH za ratne zločine i Sud Distrikta Brčko primjenjuju posebno krivično zakonodavstvo.21 Posebna krivična zakondavstva utječu na primjenjivanje različite kaznene politike. Istaknuto je da javnost vjeruje da su tužilaštva i sudovi, prvenstveno kantonalni i okružni, pristrasni u kreiranju optužnica tj. u dosuđivanju kazni. Sa tim u vezi naglašeno je nezadovoljstvo javnosti rezultatima vettinga u pravosudnim institucijama. Također, javnost ima svoju percepciju kako postupak treba izgledati i koje bi kazne bile adekvatne. U BiH ne postoje adekvatni zatvori sagrađeni u skladu s Evropskom konvencijom o izvršenju krivičnih sankcija, tako da je istaknuto da i u budućnosti postoji realna mogućnost za bijeg osuđenih ratnih zločinaca iz zatvora. Sudska praksa. U BiH ne postoji jedinstvena sudska praksa: kantonalni i okružni sudovi i Sud BiH donose različite pravne zaključke o istim pravnim problemima.

PREPORUKE Generalne preporuke. Učesnici konsultacija složili su se da je od najveće važnosti da se sve pravosudne institucije koje se bave procesuiranjem ratnih zločina finasijski, tehnički i stručno osposobe za istragu i vođenje ovakvih slučajeva. Pažnju treba obratiti prije svega na jačanje kapaciteta kantonalnih i okružnih sudova i tužilaštva.22 Također, istaknuto je da Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) u skladu sa Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom Vijeću BiH treba da nastavi dosljedno, sistematski i nepristrasno kontrolisati rad sudija i tužilaca, kako bi se dobilo odgovorno i profesionalno pravosuđe.23

Problem predstavlja činjenica da se u Federaciji BiH i RS primjenjuje KZ SFRJ iz 1977. godine kao materijalni propis, dok se u Sudu BiH primenjuje KZ BiH koji je usvojen 2003. godine. Prvi razlog primjene KZ SFRJ u entitetima je princip krivičnog prava da se primjenjuje onaj zakon koji je važio u trenutku počinjenja krivičnog djela i koji je blaži po počinioca. Prema zakonodavstvu SFRJ, propisana je kazna zatvora od 5 do 15 godina, odnosno 20 godina ili smrtna kazna, za krivična djela ratnog zločina. Kako je smrtna kazna ukinuta praktički potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, maksimalna kazna u entitetima je 15 godina, odnosno 20 godina zatvora, koja predstavlja alternativu za smrtnu kaznu, u skladu sa zakonodavstvom SFRJ. Sud BiH procesuira ratne zločine na osnovu zakonodavstva na nivou BiH koji je usklađen s međunarodnim standardima, s argumentacijom da je primjena zakona usvojenog 2003. godine na događaje koji su se dogodili 1992. godine prihvatljiva i dozvoljena s aspekta interesa pravde i međunarodnih konvencija koji kodificiraju međunarodno običajno pravo. Zaprijećene kazne zatvora u skladu s ovim zakonodavstvom za djela ratnih zločina kreću se od 10 do 45 godina.

21

Detaljnije informacije o ovome pronaći u dijelu izvještaja koji se odnosi na temu Kapaciteti sudova i tužilaštava za procesuiranje ratnih zločina u BiH. Pitanje kapaciteta značajno je za obje teme, tako da se i same preporuke preklapaju.

22

Detaljnije informacije o ovome pronaći u dijelu izvještaja koji se odnosi na temu Potreba za vettingom u BiH.

23

11


Usklađivanje krivičnog zakonodavstva i jedinstvena sudska praksa. Istaknuta je potreba za dodatnim usklađivanjem krivičnog zakonodavstva u BiH kako bi se došlo do usaglašavanja kaznene politike i dosuđivale iste kazne za ista krivična djela u slučajevima ratnih zločina koji se vode pred kantonalnim i okružnim sudovima, pred sudom Brčko Distrikta i Posebnim odjelom Suda BiH za ratne zločine. Također, učesnici su insistirali na potrebi ujednačavanja sudske prakse u BiH. Sa tim u vezi istaknuto je da bi ovu problematiku trebao uređivati Vrhovni sud koji nije formiran na nivou BiH. Ipak, iako su učesnici u diskusiji povodom ove teme postigli konsenzus oko potrebe uspostavljanja Vrhovnog suda BiH, nisu insistirali da to bude preporuka, jer smatraju da je to tema oko koje prvenstveno treba da se postigne saglasnost političkih elita. Iz tog razloga predloženo je, također kao moguća preporuka, da se problem ujednačavanja sudske prakse, kao prelazni korak, delegira Ustavnom sudu BiH. Službe za odnose s javnošću sudova i tužilaštava. Službe za odnose s javnošću sudova i tužilaštava trebaju se uspostaviti u svim kantonalnim i okružnim sudovima i tužilaštvima kako bi se zadovoljio interes javnosti za informiranje o suđenjima za ratne zločine. Istaknuto je da ova odjeljenja Suda BiH moraju biti transparentnija i profesionalnija i u svojim obračanjima jezik trebaju prilagoditi potrebama javnosti, te staviti akcenat na činjenice zbog kojih je pokrenuta optužnica, a krivično djelo koje sa stavlja na teret optuženom objasne u kontekstu počinjenog djela. Također, ove sekcije Suda i Tužilaštva BiH trebaju ostvariti mnogu bolju saradnju s medijima kako bi i mediji sa svoje strane bolje informirali javnost o sudskim procesima. Mediji. Potrebno je organizirati edukaciju novinara koji izvještavaju sa suđenja za ratne zločine o mehanizmima tranzicijske pravde, kao i o međunarodnom humanitarnom pravu, kako bi na profesionalniji način izvještavali javnost. Učesnici su naročito istakli da novinari u svom radu trebaju poštivati etički kodeks novinarstva, a udruženja novinara trebaju informirati javnost o tome koji se novinari i mediji oglušuju o kodeks i iznose nacionalno/politički pristrasne i neprofesionalne komentare. Također, s tim u vezi, učesnici insistiraju da se u potpunosti primjenjuje zakonodavstvo koje zabranjuje širenje vjerske i nacionalne mržnje. Nevladine organizacije (NVO). NVO koje se nalaze u mreži za podršku Sudu BiH trebaju intenzivirati svoj rad kako bi uspješnije informirali javnost o aktivnostima suda i to prvenstveno žrtve i lokalne zajednice iz kojih dolaze. Mediji se također trebaju otvoriti prema NVO kako bi NVO imale veću mogućnost iznošenja svojih stavova i promovirali potrebe za suočavanjem s prošlošću. Također, učesnici su se složili da je potrebno osnovati mrežu podrške NVO Tužilaštvu BiH.

1.3 TEMA: Kapaciteti sudova i tužilaštava za procesuiranje ratnih zločina u BiH SADAŠNJE STANJE Kapaciteti sudova i tužilaštava. Učesnici diskusije istakli su da kantonalni i okružni sudovi i tužilaštva generalno nemaju finansijske, tehničke i stručne resurse za procesuiranje slučajeva ratnih zločina na zadovoljavajući način.24 U kantonalnim i okružnim sudovima i tužilaštvima ne postoje stručna odjeljenja koja bi se isključivo bavila pitanjem ratnih zločina. Također je istaknuto da u kantonalnim i okružnim sudovima ne postoje adekvatne sudnice, niti su ove institucije u mogućnosti ispuniti odredbe zakona koji propisuju postupke za zaštitu svjedoka, kao što je poseban ulaz za svjedoke, distorzija glasa svjedoka, svjedočenje putem video-linka, fizička zaštita, relokacija i slično. Na kraju, na ovim nivoima uglavnom ne postoje ni odjeljenja za podršku svjedocima. Učesnici su istakli da je opće uvjerenje da kantonalni i okružni sudovi i tužilaštva nisu spremni da procesuiraju pripadnike svoje etničke zajednice, te da aktivnosti u pravcu procesuiranja obavljaju u skladu s političkim pritiscima. Optužnice koje podižu kantonalna i okružna tužilaštva imaju manjakovosti, kako tvrde učesnici: optužnicama nisu obuhvaćene sve činjenice zločina, kao ni svi mogući počinioci; optuženima se ne stavljaju na teret adekvatna krivična djela, već 24

Sud i Tužilaštvo BiH susreću slične probleme, ali ne u toj mjeri kao kantonalni i okružni sudovi i tužilaštva. Prvenstveni problem Suda i Tužilaštva BiH je nedovoljan broj sudija tj. tužioca.

12


mnogo blaža, a koja nisu u skladu s činjeničnim opisom u optužnici. Na kraju, učesnici smatraju da kantonalni i okružni sudovi optuženima iz svoje zajednice dosuđuju vrlo blage kazne, dok se optuženima iz druge zajednice dosuđuju znatno veće kazne za ista krivična djela. U smisli procesuiranja ratnih zločina, učesnici su istakli profesionalnost u radu Posebnog odjeljenja Suda i Tužilaštva BiH za procesuiranje slučajeva ratnih zločina. Službe za odnose s javnošću uglavnom ne postoje u kantonalnim i okružnim sudovima i tužilaštvima, ali postoje u Sudu i Tužilaštvu BiH. Javnost generalno smatra da ove službe nemaju dovoljno stručnih kapaciteta za obavljanje ovog posla: javnosti se prezentiraju suhoparne informacije o krivičnim djelima, dok se u izvještajima ovih službi ne nalaze činjenice o određenom zločinu i o tome koje činjenice određuju krivično djelo koje se stavlja optuženom na teret. U okviru Suda BiH postoji odjeljenje koje se bavi pružanjem psihološke podrške svjedocima. Učesnici su istakli da je to vrlo profesionalno odjeljenje u kojem su zaposleni stručnjaci, ali njihov broj je nedovoljan da bi se proces podrške odvijao na sveobuhvatan način. Proces podrške bi podrazumijevao rad sa svjedocima prije suđenja, za vrijeme suđenja i nakon suđenja. Iako je formirana mreža NVO za podršku Sudu BiH, ona ne funkcioniše te ni NVO koje se bave psihološkom podrškom i koje su u ovoj mreži nisu aktivno uključene u aktivnosti suda.25 Istaknuto je da je potrebno najmanje tri do šest mjeseci da bi se jedan svjedok pripremio za svjedočenje, kako bi se osigurala konzistentnost njegovog svjedočenja i kako bi se pripremio za moguću retraumatizaciju, jer će tokom svjedočenja ponovo prolaziti kroz doživljenu traumu. Na kraju, istaknuto je da je potrebno pratiti svjedoka tri mjeseca nakon svjedočenja, upravo zbog retraumatizacije doživljene tokom suđenja. Kapaciteti odjeljenja Suda BiH nedovoljni su da bi se toliko vremena posvetilo svakom pojedinačnom svjedoku: podrška svjedoku daje se neposredno prije suđenja, tokom suđenja, i neposredno nakon svjedočenja. Odnos između istražnih organa i tužilaštava. Na kraju, ni na nivou entiteta, ni na nivou kantona ne postoje specijalizirani policijski organi koji bi se specifično bavili istraživanjem slučajeva ratnih zločina. Učesnici smatraju da sami policijaci nisu u potpunosti osposobljeni da vode istrage ovih specifičnih slučajeva, niti da uzimaju izjave od žrtava (na primjer, od žrtava silovanja). Također nema dovoljno koordinacije između policijskih organa i tužilaštava po pitanju rasvjetljavanja slučajeva ratnih zločina na svim nivoima.

PREPORUKE Preporuke koje se odnose na podizanje kapaciteta sudova i tužilaštava. Učesnici konsultacija saglasili su se da je potrebno osnovati regionalna odjeljenja Suda i Tužilaštva BiH u kantonalnim i u okružnim sudovima i tužilaštvima koji će se baviti isključivo procesuiranjem slučajeva ratnih zločina. Razlog je u obezbjeđivanju dovoljno finansijskih sredstava u pravcu jačanja tehničkih i stručnih kapaciteta ovih institucija, a koje trenutno kantonalni i okružni sudovi i tužilaštva ne mogu obezbijediti. U svim kantonalnim i okružnim sudovima potrebno je izgraditi adekvatne sudnice, kako bi se stvorili uslovi za poštivanje svih odredbi zakona o zaštiti svjedoka (poseban ulaz za svjedoke, mogućnost svjedočenja video-linkom, distorzija glasa, fizička zaštita, relokacija i slično). U ovim institucijama potrebno je otvoriti kancelarije u kojima će raditi sudije i tužioci koji će se isključivo baviti slučajevima ratnih zločina, kao i njihovi stručni saradnici, a što doprinosi povjerenju javnosti u ove institucije. Učesnici su istakli da sudije i tužioci i njihovi saradnici na ovim nivoima, kao i advokati optuženih, trebaju proći kroz edukaciju u oblasti kršenja međunarodnog humanitarnog prava, sudske prakse međunarodnih sudova koji su procesuirali ovakve slučajeve (MKSJ, ICTR, internacionalizirani sudovi u Sijera Leoneu, Istočnom Timoru, Kambodži, Kosovu), u oblasti primjene sporazuma o priznanju krivnje i drugo. Na kraju, u kantonalnim i okružnim sudovima potrebno je osnovati službu za pružanje psihološke podrške svjedocima. Svi sudovi i tužilaštva trebaju uspostaviti službu za odnose s javnoću koja će profesionalno i za javnost razumljivim jezikom izvještavati o suđenjima za ratne zločine, o činjenicama iz optužnice, krivičnim djelima koja se stavljaju na teret optuženom, te o činjeničnoj osnovi za kvalificiranje određenog zločina kao određenog krivičnog djela. S tim u vezi profesionalizirat će se rad službi za odnose s javnošću Suda i Tužilaštva BiH.

25

Više informacija o ovome pronaći u dijelu izvještaja o temama Jačanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa u BiH u procesuiranju ratnih zločina i Uloga civilnog društva u procesuiranju ratnih zločina.

13


Učesnici su istakli da je u pravcu davanja psihološke podrške žrtvama-svjedocima i svjedocima vrlo važno da u punom kapacitetu proradi mreža NVO za podršku Sudu BiH, kako bi se obezbjedila konzistentnost svjedočenja, uspješnost sudskog procesa i spriječila retraumatizacija svjedoka.26 Preporuke koje se odnose na saradnju između istražnih organa i tužilaštava. Također je potrebno na nivou entiteta i kantona osnovati specijalne policijske službe koje će se baviti specifično istragama slučajeva ratnih zločina. Policajci iz ovih službi trebaju proći kroz specijaliziranu obuku i edukaciju o iskustvima drugih policija i stručnjaka koji su se bavili policijskim istragama u vezi sa ratnim zločinima. Na kraju, sve ove službe trebaju proći kroz specifičnu obuku za rad sa žrtvama (na primjer sa silovanim ženama) i svjedocima, budući da su žrtve ratnih zločina specifične žrtve i ne sreću se tokom obavljanja svakodnevnih policijskih dužnosti. Osnivanjem specijaliziranih odjeljenja za ratne zločine u kantonalnim i okružnim tužilaštvima omogućava se uspostavljanje tješnjih odnosa između ovih službi i specijaliziranih službi MUP-a na nivou kantona i entiteta. Da bi se povezao rad ovih institucija potrebno je definirati mehanizme saradnje, s obzirom da do sada odnos između policije i tužilaštava nije bio dovoljno funkcionalan.

2 KAZIVANJE ISTINE 2.1 TEMA: Značaj dokumentiranja ratnih zločina i utvrđivanja istine o odgovornosti u prošlosti SADAŠNJE STANJE Kontekst. U BiH ne postoji državna strategija za dokumentiranje ratnih zločina. Dokumentiranjem se bave uglavnom organizacije civilnog društva. Nepotpuni podaci koji su poznati javnosti, još uvijek neriješeno pitanje oko 13.000 nestalih, te nepostojanje zvaničnog broja stradalih tokom oružanih sukoba u BiH otvaraju prostor, kako to tvrde učesnici, za različitu vrstu manipulacija, prvenstveno brojem žrtava. Manipulaciju omogućava i protok vremena tokom kojeg je izgubljen ili uništen dio dokumentacije o zločinima; neki svjedoci i žrtve napustili su BiH ili su preminuli, a oni koji su još uvijek u BiH su zastrašeni i ne žele govoriti o onome što su doživjeli. Uloga političkih stranaka. Učesnici konsultacija ističu da je proces dokumentiranja politiziran i da postoje najmanje tri interpretacije istine, u skladu s interesima konstitutivnih naroda. Također je naglašeno da političke stranke sa svoje strane utječu na dalje produbljivanje razlika među etničkim zajednicama. Stranke imaju ovakav pristup, jer, kako to tvrde učesnici, postoji mogućnost da u svojim redovima i dalje imaju ljude koji su odgovorni za kršenja ljudskih prava, a protiv kojih bi trebalo pokrenuti ili krivične istrage, ili lustracioni proces. Za neke kažu da su pozicionirani u institucijama entiteta, kantona i BiH. Upravo iz tog razloga, kako to tvrde učesnici, većina političkih opcija u BiH su dio problema, a ne dio pronalaženja rješenja. Uloga žrtava. Uloga žrtava je minimizirana i one nisu prepoznatljive u društvu, dok su, sa druge strane, kako to vide učesnici, žrtve veoma podložne za manipuliranje. Osim u nekim ograničenim slučajevima, žrtve uglavnom nisu uključene u aktivnosti i projekte u pravcu dokumentiranja ratnih zločina. U krajnjem slučaju žrtve se uključuju u sam proces kao izvor informacija o zločinima, dok se one same ne konsultiraju oko njihovih potreba u pravcu dokumentiranja ratnih zločina. Naročito je istaknuto da nije uspostavljen ni javni ambijent u kojem bi se potpuno slobodno govorilo o ratnim zločinima i u kojem bi se stvorila platforma za žrtve da slobodno govore o svom stradanju u prošlosti. Na kraju, istaknuto je da same žrtve nemaju hrabrost otvoreno govoriti i iz sigurnosnih razloga, obzirom da su ljudi odgovorni za njihovo stradanje i dalje na slobodi. Naročito se za bezbjednost brinu one žrtve koje su se vratile u svoje kuće i nastavile živjeti pored osoba odgovornih za kršenje njihovih ljudskih prava. U takvom ambijentu žrtve i ako bi bile pozvane da javno govore o svom stradanju, ne bi bile u mogućnosti na taj poziv odgovoriti iz sigurnosnih razloga. Više informacije o ovome pronaći u dijelu izvještaja koji se odnosi na temu Uloga NVO u rehabilitaciji i resocijalizaciji.

26

14


Uloga veterana. Učesnici smatraju da se zanemaruje uloga veterana u procesu dokumentiranja i da bosanskohercegovačko društvo nije prepoznalo interes javnog svjedočenja veterana o njihovoj ulozi tokom oružanih sukoba, da iz svog ugla govore o događajima iz prošlosti. Tu se prvenstveno misli na one veterane koji žele i koji su spremni suočiti se s počinjenim zločinima i koji se osjećaju odgovornim zbog počinjenih zločina, jer su bili pripadnici vojske i jedinica koje su počinile zločine.

Preporuke u sklopu teme 2.2

2.2 TEMA: Mehanizmi utvrđivanja istine SADAŠNJE STANJE Politizaranje procesa. Javnost u BiH generalno je nepovjerljiva prema svim inicijativama za utvrđivanje istine, i zvaničnim i nezvaničnim, zbog politizacije procesa, kako to ističu učesnici. Sve zvanične inicijative za uspostavljanje tijela za istraživanje činjenica o oružanom sukobu u BiH su propale, osim Komisije za Srebrenicu. Međutim, nalazi ovog tijela nisu izvršili presudan uticaj na građane BiH, prvenstveno, kako je istaknuto, zbog utjecaja političkih elita. Trenutno u BiH postoje jedna zvanična inicijative za istraživanje činjenica koju je pokrenuo parlament BiH i odnosi se na istraživanje zločina o Sarajevu (Komisija za Sarajevo), međutim, javnost nije upoznata s aktivnostima ovog tijela. Također, učesnici ističu primjer ove komisije kao primjera politiziranja procesa utvrđivanja istine. Učesnici smatraju da političke stranke svojim stavovima stvaraju ambijent koji je prepreka pokretanju javnog dijaloga o mogućnosti uspostavljanja nekog modela za utvrđivanje činjenica, u korist svih naroda u BiH. S tim u vezi, naročito je istaknut problem sa kojima se suočava Institut za nestale osobe. NVO. U BiH se dokumentiranjem ratnih zločina prvenstveno bave NVO, primjenjujući različite metode istraživanja. Općenito, većina ovih NVO bavi se dokumentiranjem kršenja prava određene grupe stanovništva u smislu statusa, roda i etničke pripadnosti. Također, jedan broj organizacija prikuplja podatke o počinjenim zločinima primjenjujući metodu usmene istorije i na taj način pokušavaju da stvore kulturu sjećanja.27 Istaknuto je da ove organizacije generalno nemaju dovoljno stručnih kapaciteta da same sprovedu proces dokumentiranja ratnih zločina i da na osnovu činjenica interpretiraju istinu. Aktivnosti dokumentiranja koje su sprovodile NVO bile su uglavnom pojedinačni projekti koji, osim u nekoliko slučajeva, uglavnom nisu bili prepoznati u široj javnosti. Dokumentacija korisna za dokumentiranje nije sistematizovana i uglavnom nije dostupna javnosti. Tužilaštva i sudovi koji procesuiraju slučajeve ratnih zločina, MKSJ, ili Institut za nestale osobe posjeduju brojnu dokumentaciju o kršenjima ljudskih prava i zločinima počinjenim tokom oružanog sukoba u BiH. Osim toga, tokom obavljanja svojih programskih aktivnosti, organizacije i pojedinci iz civilnog društva u BiH su također prikupile značajnu količinu dokumentacije. Međutim, ta dokumentacija nije sistematizirana, ne nalazi se na jednom mjestu, već je u posjedu tih institucija. Inače, dokumentacija ovih pravosudnih institucija, Instituta za nestale osobe i organizacija civilnog društva uglavnom nije ili je nedovljno dostupna javnosti.

PREPORUKE za teme:

Značaj dokumentiranja ratnih zločina i utvrđivanja istine o odgovornosti u prošlosti i Mehanizmi utvrđivanja istine Strategija dokumentiranja ratnih zločina.28 Potrebno je osnovati radnu grupu koja će se baviti definiranjem državne strategije za dokumentiranje ratnih zločina. Usvajanjem ove strategije učesnici vjeruju da će se stvoriti ambijent u kojem će se otvoreno govoriti o zločinima iz prošlosti i koji će doprinijeti depolitiziranju procesa utvrđivanja činjenica. 27

Više informacija o aktivnostima civilnog društva u pravcu dokumentiranja ratnih zločina mogu se naći u okviru dijela izvještaja Uloga civilnog društva u procesuiranju i dokumentiranju ratnih zločina i Uloga civilnog društva u utvrđivanju i kazivanju istine.

28

Sve strategije koje su kao preporuke definisali učesnici konsultacija, a to su strategija dokumentiranja ratnih zločina i strategija reparacija, trebalo da postanu sastavni dio strategije tranzicijske pravde u BiH, a koja je poreporučena u segmentu koji se odnosi na aktivnsoti civilnog društva. Te strategije, tj. generalna strategija tranzicijske pravde propisivaće vansudske mehanizme i dopunjavaće već postojeći mehanizam suđenja za ratne zločine, a koji je dodatno preciziran Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina koja će uskoro biti usvojena.

15


Radnu grupu činit će institucije države, entiteta i kantona, kao i pojedinci i predstavnici organizacija civilnog društva koji se bave aktivnostima u oblasti tranzicijske pravde, te udruženja žrtava. Stvaranjem ovog ambijenta omogućit će se, između ostalog i nesmetani rad Instituta za nestale osobe, što je, po učesnicima jedna od najvećih potreba. Strategija dokumentiranja ratnih zločina propisala bi i definirala sljedeće elemente: 1) metodologiju istraživanja, 2) upotrebu stručnih termina iz rječnika međunarodnog humanitarnog prava i terminologiju sudskih presuda u procesima koji su se vodili pred kantonalnim i okružnim sudovima u BiH, sudovima u regionu i MKSJ, kao i 3) usvajanje zakona koji će propisati osnivanje tijela za istraživanje ratnih zločina na državnom nivou. Također, strategija treba da predvidi 4) prikupljanje sve relevantne dokumentacije koja može biti od pomoći u rasvijetljavanju onoga što se dogodilo u prošlosti. To bi bila dokumentacija sudova i tužilaštva u BiH, dokumentacija MKSJ, Instituta za nestale osobe, ali i dokumentacija organizacija civilnog društva. Sva ova dokumentacija mora biti objedinjena i verificirana. Strategija treba da predvidi 5) osnivanje jedinstvenog arhiva u kojem bi se našla i bila arhivistički obrađena dokumentacija pomenutih institucija, a koja je prepoznata kao relevantna za utvrđivanje činjenica, kao i dokumentacija do koje će se doći tokom istraživanja. U sklopu arhiva nalazila bi se i 6) pretraživa baza podataka. Na kraju, strategija treba da predvidi 7) arhivističku obradu dokumentacije, kao i njenu digitalizaciju, kako bi se dokumentacija zaštitila. Nakon digitalizacije, dokumentacija će biti unijeta u bazu podataka. Sva dokumentacija koja se bude nalazila u arhivu ili u bazi podataka biće dostupna javnosti. Inače, ovaj arhiv radio bi u sklopu tijela za utvrđivanje istine. Zakon o formiranju tijela za utvrđivanje činjenica. Jedan od najvažnijih segmenata strategije je preporuka za usvajanje zakona o formiranju tijela za utvrđivanje istine na državnom nivou. Ovo tijelo, kako učesnici ističu, trebalo bi da bude nezavisno i apolitično, a finansiralo bi ga Vijeće ministara. U procesu konsultacija oko pravljenja zakona također će zajednički učestvovati predstavnici relevantnih institucija, političkih stranaka, NVO koje se bave aktivnostima u oblasti tranzicijske pravde, udruženja žrtava i drugi zainteresirani predstavnici civilnog društva. Zakonom bi bili propisani kriteriji za izbor članova ovog tijela i kriteriji na osnovu kojih bi se utvrdili elementi kao što su metodologija istraživanja, vremenski okvir za istraživanje, mandat tijela, odnos s pravosudnim institucijama i drugo. Učesnici smatraju da bi u ovom tijelu trebali raditi ljudi visokih moralnih vrijednosti, koji su priznati u svojim zajednicama i dokazani u svojim osnovnim djelatnostima, nepristrasni i na koje se ne može vršiti politički uticaj. Također, članovi tijela trebali bi biti nezavisni u finansijskom pogledu i imali bi prihode u svojim osnovnim djelatnostima, dok se rad u ovo istražnom tijelu ne bi honorarisao.

2.3 TEMA: Uloga memorijala u kazivanju istine SADAŠNJE STANJE U BiH ne postoji plan podizanja memorijala. Učesnici su istakli da su, generalno, memorijali koji su već sagrađeni ili se trenutno grade u BiH, podignuti ili se podižu neselektivno i ishitreno, bez utvrđivanja detaljnih činjenica o tome šta se desilo na određenom mjestu ili u određenoj regiji. Ti spomenici uglavnom su posvećeni žrtvama ili zaslužnim građanima (herojima) jedne etničke zajednice. Tokom diskusija istaknuto je da je, općenito, podizanje spomenika u BiH političko pitanje i da spomenici većim dijelom nose jasnu političku poruku o tome ko je žrtva, a ko počinilac; ko je agresor, a ko branilac. Na ovaj način, smatraju učesnici, produbljuje se jaz između naroda u BiH. Također, istaknuto je da se nerijetko podizanjem spomenika nastoji negirati, umanjivati ili relativizirati ono što se zaista dogodilo na određenom mjestu. Tako se na mjestima gdje su ubijani ili mučeni pripadnici jednog naroda postavljaju spomenici u slavu žrtava ili čak poginulih vojnika drugog naroda, a koji su, zapravo, učestvovali u počinjenju zločina na tom mjestu. Također, u zajednicama se glorificiraju i mitologiziraju određeni „heroji“ u čiju se čast podižu spomenici, a koje pripadnici drugih naroda uglavnom određuju kao počinioce. Učesnici smatraju da se na ovaj način vrijeđaju žrtve i ponovo im se oduzima dostojanstvo. 16


Općenito, u svim zajednicama uglavnom se podižu spomenici u čast vojnicima kako bi im se otvoreno izrazilo priznanje za učešće u „odbrambenom ratu“, dok je podizanje spomenika žrtvama stavljeno u drugi plan. Na kraju je istaknuto da u BiH gotovo da nema spomenika koji na univerzalan način tretiraju žrtvu.

PREPORUKE Učesnici su se saglasili da je osnovni standard/kriterij za podizanje memorijala utvrđivanje činjenica o određenom događaju ili utvrđivanje činjenica o aktivnosti osobe ili osoba u čiju se čast podižu spomenici. Poruka spomenika treba da bude „istina, pravda i odgovornost“. Glavni moto izgradnje spomenika je „žrtva je na prvom mjestu“, bez obzira na nacionalnu pripadnost, a s ciljem vraćanja dostojanstva žrtvama. Također, učesnici su istakli da je potrebno napraviti listu spomenika koji su do sada podignuti, kako bi se se izvršila procjena da li je poštovan kriterij istine o događaju ili o ulozi pojedinca ili pojedinaca, da li je poruka spomenika „istina pravda i odgovornost“ ili spomenik ima ulogu u širenju vjerske i nacionalne mržnje; da li spomenik ima ulogu u pravcu negiranja zločina tj. da li vrijeđa žrtve. Ukoliko spomenik za cilj ima negiranje zločina, širenje vjerske i nacionalne mržnje ili vrijeđa žrtve, učesnici su saglasni da se izvrši uklanjanje takvih spomenika. Svi ovi standardi bit će propisani Zakonom o memorijalima koji će se usvojiti na državnom nivou.

3 REPARACIJE 3.1 TEMA: Određivanje pojma žrtve i povrede SADAŠNJE STANJE Zakonska regulativa i druga prava. U BiH ne postoji jedinstven Zakon o reparacijama. Oba entiteta, Federacija BiH i RS posebnim zakonima o civilnim i vojnim žrtvama rata i drugim zakonima reguliraju ovu oblast. Entitetski zakoni ne daju sistemska rješenja reparacija za reguliranje položaja vojnih i civilnih žrtava rata, već je dominantan metod plaćanje kompenzacija za načinjenu štetu. Također, učesnici ističu da su entiteti ovim zakonima predvidjeli širi korpus prava za vojne žrtve rata nego za civilne žrtve rata.29 Suština ovih razlika je u priznanju učešća veterana i ratnih i vojnih invalida (RVI) u „odbrambenom ratu“, dok je osnova za naknade za civilne žrtve rata odgovornost države za štetu nanesenu njenim građanima, kao i činjenica da je država propustila omogućiti im bezbijedan život. Zakoni predviđaju različit stepen invaliditeta za dobijanje statusa vojne i civilne žrtve rata. Mjerilo za procjenu stepena invaliditeta za obje grupe stanovništva je oštećenje organizma izazvano psihofizičkim uzrocima. Međutim, nijedan zakon ne propisuje post-traumatski stresni poremećaj (PTSP) kao uzrok oštećenja. Da bi osoba postala vojna žrtva rata potrebno je da ima 20% invaliditeta 30, dok je za dobijanje statusa civilne žrtve rata potrebno da osoba ima 60% invaliditeta.31 Općenito, učesnici smatraju da postoji veliki broj korisnika prava koja proističu iz ovih zakona. Federacija BiH suočava se s problemom nepoznavanja tačnog broj korisnika, dok u RS i na nivou kantona postoji baza podataka o korisnicima. Na evidentiranje tačnog broja korisnika utječe nepostojanje zvaničnog broja ubijenih i nestalih na području BiH. Više informacija o ovome u okviru teme Strategija reparacija – materijalne i nematerijalne reparacije.

29 30

20% invaliditeta u RS priznaje se samo osobama koje su ranjene ratnim materijalom, dok je minimalan procenat invaliditeta za osobe kod kojih je oštećenje nastupilo usljed bolesti 40%, kako bi dobile status vojne žrtve rata. Zakon Federacije BiH ne pravi ovu razliku, već je za dobijanje statusa vojne žrtve propisano 20% invaliditeta.

Procjena fizičkog oštećenja od 60% je usvojen svjetski standard. Općenito, osobe kod kojih je procenat invaliditeta ispod 60% potpuno su radno sposobne.

31

17


Status logoraša. U zakonima o civilnim žrtvama rata RS i Federacije BiH zatočenici u logorima vode se kao civilne žrtve rata. Međutim, ova udruženja, ističu učesnici, prije svega ona iz RS, konstantno traže da se usvoji posebno zakonodavstvo koje bi reguliralo njihov položaj. Savez logoraša BiH, čiji su članovi uglavnom Bošnjaci, tužili su RS za naknadu štete, dok je Savez logoraša RS tužilo Federaciju BiH. I jedno i drugo udruženje u tužbenom zahtjevu traže odštetu, međutim, učesnici smatraju da je glavni razlog za pokretanje ovih tužbi želja tužioca da ih eniteti u kojima su bili zarobljeni priznaju kao žrtve, tačnije da do javnosti dođe informacija da su oni, logoraši, bili žrtve. Status osoba koje su tokom rata imale radnu obavezu. Također, učesnici ističu vrlo značajan problem s kojim se suočavaju oba entiteta, a to je reguliranje statusa osoba koje su tokom rata imale radnu obavezu i koje su tokom obavljanja poslova iz svoje nadležnosti bivali ranjavani, ginuli ili nestajali. Te osobe se ne mogu nazivati vojnicima, jer nisu nosile oružje, ali ni civilima, jer su imale radnu obavezu na osnovu naredbi iz vojnih komandi (da poprave instalacije u kasarnama, telefonske stubove za potrebe vojske i slično). Učesnici ističu da se u RS konkretno njihov položaj rješava tako što će dobijati davanja u rangu invalidnina propisanih za vojne žrtve rata, ali ne i status vojne žrtve rata. Civilne i vojne žrtve rata ne poznaju svoja prava. Ono šta je karatkeristično i za RS i za Federaciju BiH je da žrtve generalno ne poznaju svoja prava koja propisuju zakoni o vojnim i civilnim žrtvama rata, ne znaju koja im je dokumentacija potrebna da bi dobili status civilne ili vojne žrtve rata, kojoj se instituciji trebaju obratiti da bi ostvarili pravo na socijalno davanje po pitanju ubijenog ili nestalog člana porodice, koja institucija procjenjuje invaliditet i drugo. Učesnici smatraju da ni NVO, koje su realiziranjem svojih programskih aktivnosti u pravcu pružanja psihološke pomoći i rehabilitacije u neposrednom kontaktu sa žrtvama, nemaju informacije o zakonskoj regulativi. Ne postoje ni mediji koji su stručni u praćenju ove oblasti. Mediji generalno ne informiraju javnost o pravima vojnih i civilnih žrtava rata, osim u slučaju senzacionalističkih vijesti. U boljem su položaju i mnogo su organiziranija specifična udruženja kao što su udruženja žrtava, veterana, ratnih i vojnih invalida, logoraša i druga koja su, iako formalno nevladina, u bliskom kontaktu s institucijama. Učesnici ističu da su ova udruženja vrlo bliska političkim strankama i institucijama, čak i da ih stranke i institucije kontrolišu. Na kraju, potrebno je istaći da su se učesnici složili da nema mnogo akademskih istraživanja koja se bave ovom oblašću tranzicijske pravde.

Preporuke u sklopu teme 3.2

3.2 TEMA: Strategija reparacija - materijalne i nematerijalne reparacije SADAŠNJE STANJE Ograničeno shvatanje reparacija u BiH. Učesnici diskusije istakli su da je u BiH shvatanje reparacija ograničeno i da se svodi na isplate individualnih mjesečnih naknada ili obeštećenja na osnovu entitetskih zakona o civilnim i vojnim žrtvama rata. Kao što je već naglašeno, u BiH ne postoji zakon o reparacijama na državnom nivou. 2006. godine, Generalna skupština UN usvojila je rezoluciju Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Ovom rezolucijom propisuje se pet oblika reparacija kao sveobuhvatnog programa reparacija. To su: restitucija, kompenzacija, rehabilitacija, razni oblici zadovoljenja (javna izvinjenja, komemoracije, utvrđivanje činjenica, kazivanje istine itd.), i garancija neponavljanja. Učesnici naglašavaju da u BiH nijedan zakon, kao ni sam Dejtonski sporazum (tačnije ANEKS VII koji propisuje kompenzacije zbog štete koja je nastala tokom oružanog sukoba u BiH), ne propisuje nijedan od ovih oblika reparacija. Općenito, u BiH ne postoji percepcija da reparacije mogu biti materijalne i nematerijalne32 i da je suština reparacija u resocijalizaciji korisnika putem primjene svih reparacijskih oblika. 32

Što se tiče nematerijalnih/simboličnih reparacija, do sada je bilo pojedinačnih slučajeva izvinjenja žrtvama kao što je izvinjenje predsjednika Srbije Borisa Tadića povodom desetogodišnjice genocida u Srebrenici 2005. godine tj. izvinjenje predsjednika Republike Srpske, Dragana Čavića, nakon objavljivanja rezultata Komisije za Srebrenicu Vlade Republike Srpske.

18


Kao što je istaknuto, obeštećenja koja propisuju entitetski zakoni o civilnim i vojnim žrtvama rata isplaćuju se po osnovi različitog stepena psihofizičkog oštećenja organizma. Zakoni oba entiteta propisuju različit stepen invaliditeta za dobijanje statusa vojne, odnosno civilne žrtve rata, dok nijedan od zakona ne propisuje PTSP kao uzrok za psihofizičko oštećenje organizma.33 Za isti procenat invaliditeta civilne žrtve rata dobijaju manje iznose u odnosu na vojne žrtve rata. Inače, invalidnine su generalno više u Federaciju BiH, nego u RS. Također, vojnim žrtvama rata je dostupan širi korpus drugih prava koja nisu određena ovim zakonima, kao što je stambeno zbrinjavanje ili zapošljavanje. Općenito, i u Federaciji BiH i u RS veliki je broj korisnika prava propisanih ovim zakonima, dok socijalna davanja prevazilaze standard Svjetske banke prema kojem se najviše 20% procenata budžeta može izdvajati za socijalna davanja. Također, učesnici ističu da entiteti nisu ispoštovali preporuke Svjetske banke da se ne propisuju prava koja se ne mogu ispoštovati. Međutim, zbog velike snage boračke populacije u oba entiteta i generalnog stava javnosti prema njima, vlade su, prema shvatanju učesnika, propisivale ova prava, tako da oba entiteta imaju veliki unutrašnji dug prema veteranima. Preporuke komiteta OHCHR.34 Komiteti OHCHR izdali su 2006. godine preporuke da bi trebalo izjednačiti davanja za vojne i civilne žrtve rata, da bi trebalo izjednačiti uslove za sticanje invalideta, kao i da je potrebno donijeti zakon na državnom nivou na osnovu kojeg bi se usaglasili entitetski zakoni koji bi i dalje imali teret plaćanja kompenzacija. Kolektivne reparacije. Učesnici naročito ističu da entiteti nisu bili u mogućnosti, a u nekim slučajevima se pretpostavlja da nisu bili ni voljni, pristupiti kolektivnim reparacijama na sistematski način kroz razvoj zajednica u smislu izgradnje infrastrukture, zapošljavanja, rekonstrukcije kuća, aktivnostima vezanim za održiv povratak i ANEKS VII Dejtonskog sporazuma.35 Također, entitetski budžeti ni danas nisu stabilni u mjeri u kojoj bi, u terminima kompenzacije, mogli pristupiti kolektivnim reparacijama tako što bi određenoj kategoriji stanovništva, kao što su logoraši, mogli odjednom isplatiti određenu sumu novca, a što bi ih dalje oslobodilo od plaćanja mjesečnih naknada. Učesnici ističu da je jedan od načina kolektivnih reparacija izgradnja memorijala. Primjer je izgradnja Memorijalnog centra Potočari: Dom za ljudska prava u slučajevima tužbe Bošnjaka Srebreničana protiv RS nije dosudio da RS isplati tužitelje, već da o svom trošku izgradi spomenik i da izvjesnu sumu novca uplati u fond Memorijalnog centra, a što bi bila kompenzacija za neisplaćivanje individualnih odšteta. Tužbe za naknadu štete. Jedan manji broj žrtava pokušao je ostvariti svoja prava pokrećući tužbe za naknadu nematerijalne štete. Razlog pokretanja malog broja tužbi je činjenica da žrtve ne znaju da imaju pravo da tuže i ne znaju koga: entitete ili državu. Također, žrtve ne znaju da mogu pokrenuti postupak za naknadu nematerijalne štete protiv onih, protiv kojih je donesena pravosnažna presuda u krivičnom postupku, a zbog toga što su kršili njihova ljudska prava. Na kraju, Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći BiH još uvijek nije usvojen,36 tako da i one žrtve koje znaju da imaju pravo podizati tužbe za naknadu štete, ne pokreću parnice, jer same moraju platiti advokata i plaćati sudske troškove, a žrtve su uglavnom osobe nižeg imovnog stanja. U svakom slučaju, ovakvi postupci traju dugo i njihov ishod je neizvjestan. Osim toga, učesnici primjećuju da u nekim slučajevima u kojima je donesena drugostepena presuda, a prema kojoj su entiteti obavezni isplatiti naknadu, enititeti još uvijek nisu ispunili svoju obavezu. Jedan broj porodica nestalih podnosio je žalbe Domu i Komisiji za ljudska prava i Ustavnom sudu. Ove institucije donosile su odluke koje su u sebi sadržavale obavezu entiteta da isplate naknade i provedu brzu i efikasnu istragu kako bi se rasvjetlila sudbina nestalog ili nestalih. Učesnici su istakli da, što se tiče isplaćivanja naknada, entitetske vlasti su ispunile obavezu, međutim nijedan entitet nije ispunio drugi dio odluke, čime je prekršen Zakon o nestalima, kao i odluke Doma i Komisije za ljudska prava i Ustavnog suda.37 Iz tog razloga su neki predmeti završili pred Evropskim sudom za ljudska prava, kao u slučaju Avde Palića. 33

Više informacija u temi Određivanje pojma žrtve i povrede.

34 35

Ured Visokog komesara za ljudska prava.

Više informacija u temi Rekonstrukcija i održivi povratak. Nacrt ovog zakona je prošao skupštinsku proceduru tzv. „prvo čitanje”.

36

Više o ovome u temi Izvršenje odluka Doma za ljudska prava, Komisije za ljudska prava i Ustavnog suda.

37

19


Savez logoraša BiH tužili su RS, a Savez logorša RS tužilo je Federaciju BiH za naknadu nematerijalne štete. I jedno i drugo udruženje u tužbenom zahtjevu traži odštetu i priznanje da su žrtve. Sa svoje strane Ustavni sud BiH u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava donio je odluku da naknada za dan proveden u logoru bude 100 KM. Međutim, niži sudovi nemaju ujednačene standarde i dosuđuju naknade od slučaja do slučaja.

PREPORUKE za teme:

Određivanje pojma žrtve i povrede i Strategija reparacija – materijalne i nematerijalne reparacije Strategija reparacija.38 Potrebno je osnovati radnu grupu koja će se baviti definiranjem državne strategije za reparacije. Radnu grupu će činiti predstavnici političkih stranaka, institucija, pojedinci i predstavnici organizacija civilnog društva koji se bave aktivnostima u oblasti tranzicijske pravde, i udruženja žrtava. Učesnici su istakli da za reparacije treba propisivati pet osnovnih oblika reparacija u skladu s rezolucijom Generalne skupštine UN o reparacijama: restitucija, kompenzacija, rehabilitacija, razni oblici zadovoljenja (javna izvinjenja, komemoracije, utvrđivanje činjenica, kazivanje istine itd.), i garancija neponavljanja. Strategija treba da promoviše resocijalizaciju kao suštinu reparacija, a koja će se provesti putem svih oblika reparacija. Također, strategija treba da istakne potrebu za podržavanjem projekata koji se realizuju u pravcu održivog povratka.39 Na kraju, učesnici smatraju da strategija treba propisati donošenje jedinstvenog krovnog zakona o reparacijama na nivou BiH, a koji bi regulirao čitavu ovu oblast. S ovim zakonom bili bi usklađeni i ostali zakoni na entitetskom i kantonalnom nivou. Zakon o reparacijama. Jedan od najvažnijih segmenata strategije je preporuka za usvajanje Zakona o reparacijama na nivou BiH. U procesu konsultacija oko pravljenja zakona također će zajednički učestvovati predstavnici relevantnih institucija, političkih stranaka, NVO koje se bave aktivnostima u oblasti tranzicijske pravde, udruženja žrtava i drugi zainteresirani predstavnici civilnog društva. Zakon će, kao osnovne elemente, propisivati 1) okvir za utvrđivanje materijalnog i nematerijalnog obeštećenja/ zadovoljenja žrtava, 2) šta je povreda i ko se, na osnovu povrede, može smatrati žrtvom. Po učesnicima, zakon treba 3) izbrisati razlike u pravima vojnih i civilnih žrtava rata i 4) različit procenat invaliditeta za dobijanje statusa vojne, odnosno civilne žrtve rata, kako je to naglašeno zaključcima komiteta OHCHR. Također, učesnici smatraju da je potrebno propisati da je i 5) PTSP uzročnik psihofizičkog oštećenja organizma, čime bi počela da se poštuju prava onih koji su do sada bili isključeni iz mogućnosti da se koriste pravima propisanim entitetskim zakonima o civilnim i vojnim žrtvama rata. Zakonom će biti predviđeno 6) formiranje centralne baze podataka u koju će biti pohranjene sve informacije o korisnicima i čime će se utvrditi tačan broj korisnika. Na osnovu ovog zakona bio bi 7) uspostavljen jedinstven fond iz kojeg bi se upućivala sredstva korisnika na ime naknade. Sredstva na osnovu kojih će se isplaćivati naknade dolazit će i iz predpristupnih fondova EU, kao i iz drugih raspoloživih državnih fondova. Saradnja institucija i organizacija civilnog društva. NVO i mediji u saradnji s institucijama trebaju promovirati kampanju o reparacijama koja sadrži informacije o tome da reparacija ne znači samo naknade, već i nematerijalne oblike reparacija. Putem ove kampanje treba educirati javnost da je suština reparacija resocijalizacija korisnika. Vlada zajedno sa medijima i NVO treba da organizuje kampanju u pravcu informiranja javnosti o pravima koja su propisana zakonima na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou i šta građani mogu uraditi da bi zadovoljili svoja prava. Kroz saradnju s organizacijama civilnog društva, institucije BiH razvit će programe za psihološku pomoć žrtvama.40

38 39

Pogledati fusnotu broj 11.

Više informacija o ovome u okviru teme Rekonstrukcija i održivi povratak.

40

Više informacija o ovome u temama Uloga NVO u rehabilitaciji i resocijalizaciji.

20


Tužbe za naknadu štete. Tokom medijskih kampanja naročito je potrebno naglasiti pravo žrtve za podizanje tužbe protiv institucija kantona, entiteta i BiH za naknadu nematerijalne štete. Također, potrebno je žrtvama pružiti informacije da imaju pravo pokrenuti postupak za naknadu nematerijalne štete protiv onih pojedinaca, protiv kojih je donesena pravosnažna presuda u krivičnom postupku, a zbog toga što su kršili njihova ljudska prava. U slučajevima u kojima bi sud presudio da počinilac41 lično treba platiti naknadu, a nije u mogućnosti, naknada se treba isplatiti iz fonda koji će biti osnovan zakonom. U vezi sa pokretanjem parničnih postupaka, učesnici su istakli kao neophodnost da se u što hitnijem roku usvoji Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći na nivou BiH. Ispunjavanje odluka u sudova. Učesnici su naročito istakli da je potrebno ukinuti sve prepreke ka ispunjavanju presuda za naknadu štete koje su donijeli redovni sudovi. Na kraju, treba obezbijediti dodatne mehanizme kako bi se ispunile odluke Doma i Komisije za ljudska prava i Ustavnog suda BiH u potpunosti, prvenstveno oni dijelovi odluka koji se odnose na sprovođenje brze i nepristrasne istrage u pravcu otkrivanja sudbine nestalih.42 Memorijal za sve žrtve rata. Također, učesnici smatraju da je potrebno izgraditi jedinstven spomenik svim žrtvama rata kao vrsta kolektivne reparacije u simboličnom smislu, a koji bi bio neka vrsta vodenog parka ili parka prirode u kojem bi se gajile rijetke ptice, biljke i slično, sa teritorije BiH.

3.3 TEMA: Rekonstrukcija i održivi povratak SADAŠNJE STANJE Problemi povratka. Aneks VII Dejtonskog sporazuma predviđa povrat i rekonstrukciju imovine, naknadu štete raseljenim licima i povratak. Do sada je uvijek prioritet bio humanitarni aspekt povratka, fizički povratak i obnova „životnog prostora“, dok je malo toga urađeno na implementaciji održivog povratka putem realizacije infrastrukturnih projekata (izgradnja vodovoda, škola i slično), razvoja lokalnih zajednica, kao i kroz zapošljavanje povratnika (sve se to generalno može podvesti pod izraz „razvoj lokalnih zajednica“), kako to primjećuju učesnici. Glavni razlog je nedostatak sredstava. Učesnici su istakli da su od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas utrošena velika sredstva u proces povratka, međutim događalo se da se ta sredstva koriste nenamjenski. Da bi se uvele procedure i kontrole u pravcu trošenja sredstava, kao i da bi se podržao proces održivog povratka, UNDP je od 2004. godine počeo da sprovodi projekat SUTRA zajedno sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH. Učesnici vjeruju da se, generalno, budžetska sredstva entiteta i kantona, a donekle i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, troše u skladu s političkim interesima stranaka koje upravljaju institucijama: na nivou entiteta i kantona institucije prvenstveno ulažu u povratak većinskog stanovništva, dok, sa svoje strane, dodatno vrše pritisak na Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice na koji način ono treba trošiti svoja budžetska sredstva. Na nivou države BiH postoji nezavisna Komisija za izbjegla i raseljena lica čiji je zadatak da izradi planove obnove i raspoređivanje sredstava po općinama. Međutim, kako učesnici ističu, umjesto da kriterij za raspodjelu sredstava bude humanitarni princip koji nalaže da svaka osoba treba imati krov nad glavom, sredstva se raspoređuju prema etničkom principu: na primjer, u određenu općinu uložit će se određena sredstva, od kojih će na obnovu kuća Srba (i održiv povratak) biti utrošen jedan procenat sredstava, na potrebe Bošnjaka drugi procenat, na potrebe Hrvata treći procenat sredstava i tako dalje. Problemi održivog povratka i naknade štete. U toku je revizija implementacije Aneksa VII. Jedan od razloga revizije je što povratak nije bio propraćen održivim povratkom, ali i da bi se realizovala odredba Aneksa koja se odnosi na naknadu štete. S naknadom štete povezano je pitanje onih raseljenih koji se ne žele vratiti, čije kuće nisu obnovljene, ili To su građanske parnice koje bi žrtve podizale nakon krivičnih postupaka u kojima je pravosnažno utvrđena odgovornost pojedinaca za počinjene zločina.

41

Više informacije o ovome u okviru teme Izvršenje odluka Doma za ljudska prava, Komisije za ljudska prava i Ustavnog suda.

42

21


onih koji su sami iz svojih sredstava obnovili kuću. Istaknuto je da je mogući razlog zašto se raseljeni nisu vratili osjećaj nesigurnosti, pošto postoji mogućnost da su počinioci zločina još uvijek na slobodi. Ovaj problem nesigurnosti naročito je vidljiv u slučaju silovanih žena. Također, na sam povratak utječe i način na koji će lokalna vlast prihvatiti povratnike, jer se ponegdje, kako tvrde učesnici, očituje različit odnos lokalne administracije prema većinskom stanovništvu u odnosu na povratnike. Međutim, jedan od glavnih aspekata otežanog povratka je i nedostatak perspektive. Također, na održivost povratka utječu i obrazovni programi u školama koje će djeca povratnika pohađati.43 U svakom slučaju, kako su istakli učesnici, humanitarni aspekt povratka još uvek nije realizovan (aktivnost da svi ljudi imaju krov nad glavom), tako da se pretpostavlja da će pitanje naknade štete biti aktuelno u sljedećem periodu.

PREPORUKE Učesnici ističu da je na svim nivoima vlasti potrebno propisati jasne procedure i kriterije za trošenja sredstava u pravcu rekonstrukcije kuća i stanova, kao i u pravcu podržavanja održivog povratka: prioritet su oni koji nemaju krov nad glavom i koji su nezaposleni. U pogledu fizičkog i održivog povratka ne smiju se primjenjivati etnički kriteriji. Učesnici su se saglasili da je potrebno preći s humanitarnog pristupa povratku koji se realizira kroz obnovu kuća i fizički povratak, na održiv povratak. Faktori koji utječu na održivost projekta su pokretanje infrastrukturnih projekata (izgradnja vodovoda, škola i slično), razvoj zajednica, zapošljavanje i drugo. Da bi se svi ovi faktori ispunili važno je pronaći sredstva. Učesnici smatraju da je potrebno osnovati banku (fond) koja bi razvila program stimulirajućih kredita isključivo namijenjenih za povratničku populaciju kako bi oni sami mogli pokrenuti privatnu poslovnu inicijativu. Na održivost povratka utječu obrazovni programi u školama koje će djeca povratnika pohađati i iz tog razloga učesnici su istakli potrebu za reformom obrazovanja.44 Učesnici diskusije istakli su da sredstva za naknadu štete po osnovu Aneksa VII ne postoje i da bi insistiranje na naplati vodilo zaduživanju, što bi opteretilo buduće generacije da vraćaju te kredite. Također, istaknuto je da je zaduživanje po ovom osnovu potencijalni izvor novih problema i podjela u BiH. Naknadu štete je potrebne izvršiti, ali ona nije prioritet.

Više informacija o ovome u okviru teme Reforma obrazovanja u procesu tranzicijske pravde.

43

44

Više informacija o ovome u okviru teme Reforma obrazovanja u procesu tranzicijske pravde.

22


4 INSTITUCIONALNE REFORME 4.1 TEMA: Potreba za vettingom u BiH45 SADAŠNJE STANJE Osnova za pokretanje procesa provjere javnog djelovanja predstavnika institucija. U BiH ne postoji Zakon o vettingu koji bi propisivao mehanizme za ispitivanje individualne odgovornosti predstavnika institucija u periodu kada su se dešavala sistematska kršenja ljudskih prava (ali za koje ne postoje osnova za pokretanje krivične istrage). Sproveden vetting u BiH i sve odredbe zakona koji pominju vetting ili utvrđuju mjere koje se mogu povezati sa ovim procesom bio je zasnovana na Aneksu IV Dejtonskog sporazuma, odnosno Ustav BiH. Ovaj Aneks predviđa uzak osnov za provođenje vettinga, a to je kršenje međunarodnog humanitarnog prava: nijedna osoba koja je osuđena u predmetu ratnih zločina ili protiv koje je podignuta optužnica da je počinila ratni zločin, a izvan je ruke pravde, ne može se kandidirati za javnu funkciju. Javnost u BiH nema dovoljno informacija o procesu vettinga. Javnost generalno nije ni obaviještena o suštini vettinga, o tome koji je njen značaj, koji vetting mehanizmi postoje u BiH, koji mehanizmi su primjenjivani u drugim društvenim kontekstima i koji od njih bi se mogli primijeniti u kontekstu BiH. Odnost javnosti u BiH prema sprovedenom procesu vettinga. Iako učesnici smatraju da je generalno učinjen veliki korak u pravcu sprovođenja aktivnosti s ciljem vettinga, prvenstveno u policiji i pravosudnim institucijama, istaknuto je da bosanskohercegovačka javnost generalno nije zadovoljna sprovedenim procesom. Ovo nezadovoljstvo prouzrokovano je činjenicom da su, na primjer, neki policajci nakon sprovedene provjere dobili certifikate za rad, ali da su nakon toga optuženi i osuđeni zato što su počinili ratne zločine (slučaj Šimšić). Učesnici naročito ističu da je javnost nezadovoljna zato što se vetting proces odvijao potpuno izvan očiju javnosti. Također, učesnici ističu da su u slučaju procesa certificiranja pripadnika policije prekršena ljudska prava, pošto neki od decertificiranih nisu dobili obrazloženje zbog čega nisu dobili dozvolu za rad ili im je onemogućeno da se žale na donijetu odluku. Zbog toga su se neki od njih žalili Evropskom sudu za ljudska prava i UN. Posljedica toga je dolazak nezavisnog izvjestioca UN za ljudska prava koji je javno insistirao da se neki od policijaca koji su izgubili certifikat vrate na posao, jer je u njihovom slučaju prekršena Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava. Među učesnicima pokrenuto je i pitanje decertificiranja predstavnika pravosuđa, prvenstveno onih koji su izgubili mogućnost da budu tužioci i sudije zato što su koristili/uzurpirali tuđu imovinu tokom oružanog sukoba. Neki od diskutanata istakli su da je kriterij korištenja/uzurpacije kontroverzan, da bi samo na osnovu njega nekadašnje sudije i tužioci u potpunosti izgubili mogućnost za kandidovanje na sudske i tužilačke pozicije, pošto se to korištenje/uzurpacija dogodila prije više od deset godina. Učesnici su istakli da u tom periodu, za mnoga, čak i krivična djela, nastupa zastara. Također, istaknuto je da nezadovoljstvo javnosti povodom rezultata vettinga leži i u činjenici da, konkretno, kandidati na izbornim listima ili, recimo, budući ministri Vijeća ministara sami popunjavaju formular o podobnosti za tu javnu funkciju, u kojem se jedno od pitanja odnosi na njihovo javno djelovanje tokom rata. Učesnici ističu da javnost nije sigurna da će kandidati staviti tačne informacije, niti je informirana o mehanizmu provjere ovih informacija, te o tome da li se informacije uistinu i provjeravaju. 45

Javnost u BiH nije upoznata s razlikom u značenju termina „vetting“ i lustracija. „Vetting“ se odnosi na ispitivanje individualne odgovornosti/ uloge javnih službenika i onih koji će se zapošljavati u javnim institucijama u budućnosti, u periodu kada su sistematski kršena ljudska prava i počinjeni ratni zločini, a protiv kojih ne postoji osnova za pokretanje krivične istrage. Međutim, ti službenici i mogući budući službenici, na primjer, snose odgovornost pošto su svojim javnim djelovanjem na različite načine podržavali kršenje tih prava. S druge strane, lustracija se odnosi na utvrđivanje kolektivne odgovornosti pripadnika, na primjer, jedne političke stranke, službenika institucija i slično. To je proces koji se zasniva na ubjeđenju da su svi pripadnici jedne političke stranke tj. svi službenici institucija, odgovorni za kršenje ljudskih prava koje su sprovodili pripadnici određene političke stranke, tj. određene institucije. Najpoznatiji primjer gdje je izvršen proces lustracije, a koji je regulisan Zakonom o lustraciji je primjer Češke. Ovaj zakon Međunarodna organizacija rada okarakterisala je kao problematičan sa stanovišta poštovanja ljudskih prava. Suštinski, u BiH, kao i u svim državama bivše Jugoslavije gdje je ispitivana odgovornost službenika javnih ustanova i onih koji su se zapošljavali u institucijama, izvršen je proces „vettinga“. Međutim, u državama nastalim nakon raspada SFRJ, i u BiH, zbog nepostojanja adekvatnog prevoda termina „vetting“, odomaćen je termin „lustracija“, iako lustracija nigdje nije sprovedena. Oba procesa sastoje se iz tri osnovne faze: faza registracije, faza procjene aplikacija i faza davanja certifikata onima za koje se pokaže da su dostojni raditi u javnim ustanovama. Cilj i vettinga i lustracije je transformisanje javnih institucija i vraćanje povjerenja građana u njih: javne ustanove od represivnih postaju institucijama od integriteta koje služe građanima.

23


Učesnici su istakli da ni u medijima nije izvršen vetting i da neki mediji i dalje neprofesionalno i etnički pristrasno informiraju javnost o temama značajnim za oblast tranzicijske pravde, kao i o drugim temama. Nedostatak volje za sprovođenje procesa vettinga. Opći je zaključak učesnika da u BiH ne postoji dovoljna politička volja za sprovođenje procesa vettinga na ozbiljan način. Smatra se da se u nekim političkim strankama, kao i u institucijama nalaze osobe protiv kojih bi trebalo provesti ovaj proces. Istaknuto je da se upravo takve osobe protive uspostavljanju efikasnog mehanizma za provođenja procesa “vettinga“. Na kraju, istaknuto je da je vrlo negativan uticaj vjerskih vođa na vetting, jer su se u javnosti pojavljivale informacije da su upravo vjerski lideri javno podržavali osobe protiv kojih postoji optužnica za ratne zločine, protiv kojih je sproveden postupak za ratne zločine i koji su osuđeni (ili oslobođeni) te, na kraju, one za koje dio javnosti misli da su počinioci zločina. Mehanizmi za sprovođenje vettinga. Učesnici ističu da u BiH postoji mali broj mehanizama koji se dotiču ove oblasti. Svi ovi mehanizmi za osnovu imaju uzak standard koji je propisan Aneksom IV Dejtonskog sporazuma. Ti mehanizmi su 1) zakoni, kao što je slučaj na primjer sa Izbornim zakonom, tačnije njegovim članovima 1.6 i 1.7, 2) institucije poput Centralne izborne komisije, Agencije za državnu službu BiH, SIPA, VSTV ili OHR koje imaju mandat za sprovođenje vettinga u pravcu provjere osoba koji žele da se kandiduju za javne funkcije u državnoj upravi, bezbjednosnim organima, te u onim institucijama, kao što su parlament ili vlada, gdje se pozicije osvajaju na osnovu broja osvojenih glasova na demokratskim izborima. Učesnici su također istakli da iako OHR ima ovlaštenja da konstantno provodi vetting, visoki predstavnik generalno se rijetko odlučuje na ovu mjeru. Oprečna mišljenja o periodu koji treba da bude obuhvaćen vettingom. Također, kad god se javno govori o temi vettinga čuju se oprečna mišljenja o tome koji period neki novi vetting proces treba obuhvatiti: je li to samo period oružanog sukoba, ili je potrebno taj period proširiti i na vrijeme komunizma, kada je BiH bila deo SFRJ, a kada su također kršena ljudska prava.46 Učesnici su istakli da jedan dio javnosti smatra da se insistiranjem na proširenju vettinga na period kada je BiH bila u SFRJ želi „razvodniti“ stvarni problem, a to je ispitivanje odgovornosti javnih službenika tokom oružanog sukoba devedesetih godina.

PREPORUKE Informirati javnost o vettingu. Učesnici su istakli da je potrebno organizirati široke kampanje o vettingu kako bi se javnost informirala o ovom procesu i, nakon toga, pokrenuti javne debate. Također, tokom tih kampanja potrebno je javnosti objasniti razliku između termina vetting i „lustracija“ kako se javnost ne bi dodatno zbunjivala. Usvajanje Zakona o vettingu. Učesnici su istakli potrebu za donošenjem Zakona o ispitivanju individualne odgovornosti javnih službenika (Zakon o vettingu). U konsultacije oko izrade zakona, pored predstavnika relevantnih institucija i političkih stranaka, potrebno je uključiti i predstavnike civilnog društva. Zakon treba propisati: 1) osnov za ispitivanje individualne odgovornosti javnih službenika (vetting) i taj osnov treba biti širi od osnova koji je postavio Aneks IV. Osnov treba da se proširi općenito na kršenja ljudskih prava; 2) osnivanje tijela koji će sprovoditi proces ispitivanja javnog djelovanja predstavnika institucija; 3) pripadnici kojih institucija treba da potpadnu pod kontrolu tijela koje će biti osnovano ovim zakonom; 4) zakonom će biti propisan datum/godina od kada će proces provjere javnog djelovanja predstavnika institucija započeti; 5) metode koordinacije između institucija koje se trenutno bave vettingom; 6) zakon će, također, propisati koja dokumentacija će se koristiti da bi se sprovelo ispitivanje odgovornosti javnih službenika. Učesnici su se složili da je važno koristiti dokumentaciju sudova i tužilaštava u BiH i u regionu, dokumentaciju MKSJ, ali i dokumentaciju NVO koje su sprovodile aktivnosti dokumentiranja ratnih zločina i kršenja ljudskih prava iz prošlosti; 7) zakon će predvidjeti da čitav proces bude transparentan, da će se odvijati uz puno poštivanje ljudskih prava i 8) propisaće mehanizme kojim će se osigurati poštovanje svih odredbi zakona. 46

Međutim, ne postoji ni konsenzus o tome od koje godine, u periodu kada je BiH bila dio SFRJ, je potrebno započeti s procesom vettinga.

24


Učesnici smatraju da ovaj zakon ne bi trebalo da se odnosi na ispitivanje odgovornosti službenika onih institucija gdje već postoje efikasni mehanizmi kontrole. Jedan od tih mehanizama je VSTV koji u skladu sa svojim mandatom ispituje javno djelovanje sudija i tužioca, kako bi se utvrdila njihova podobnost za obavljanje sudske tj. tužilačke funkcije. Uključivanje organizacija civilnog društva u proces. Da bi se vetting uspješno sproveo, neophodno je u čitav proces uključiti organizacije civilnog društva i lokalnu samoupravu koje imaju mogućnost neposrednog uvida u to jesu li pojedinici koji su izgubili dozvolu za rad u javnim institucijama postavljeni na neke od pozicija u lokalnoj administraciji i lokalnim institucijama, kao i političkim strankama ili medijima. Osnivanje tijela za ispitivanje odgovornosti unutar institucija. U svim institucijama, uključujući političke stranke i medije, potrebno je formirati mehanizme/komisije koje će vršiti vetting „unutar sebe“, s ciljem da se formira odgovorna i profesionalna institucija. Obezbjediti potpuno funkcionisanje svih postojećih vetting mehanizama. Učesnici su se saglasili da je potrebno dosljedno primjenjivati zakone koji u sebi sadrže vetting odredbe. Također, odredbe tih zakona (na primjer članovi 1.6 i 1.7 Izbornog zakona)47 trebaju biti usaglašene s osnovom za ispitivanje odgovornosti javnih službenika u skladu sa Zakonom o vettingu. Učesnici su istakli da je od velike važnosti uspostaviti kordinaciju između institucija koje sprovode vetting procedure, kao što su Agencija za državnu službu, Centralna izborna komsija, VSTV ili SIPA. Na kraju, istaknuta je potreba za uspostavljanje neposredne saradnje između ovih institucija, sudova i tužilaštva u BiH i regionu, kao i sa MKSJ.

4.2 TEMA:

Uloga Izbornog zakona u procesu tranzicijske pravde

SADAŠNJE STANJE Veza između povratka i popisa stanovništva. U BiH još uvijek nije završen proces povratka. Učesnici ističu da su razlozi za to višestruki: nedovoljan razvoj zajednica, loša infrastruktura, bezperspektivnost, strah, vjerovanje da su neki počinioci zločina još uvijek na slobodi, neizvršen vetting, sumnja da lokalne administracije imaju različit odnos prema većinskom stanovništvu nego prema povratnicima i drugo.48 Nezavršen proces povratka u ranija mjesta prebivališta utječe na sastav općinskih vijeća kao i na cjelokupnu etničku sliku u tim mjestima: trenutan sastav općinskih vijeća kao i etnička slika u tim općinama ne odgovara podacima iz posljednjeg popisa u BiH koji je obavljen 1991. godine. Popis stanovništva vrši se svakih 10 godina. Međutim, popis nije obavljen 2001. godine, jer se nisu stekli uslovi za njegovo sprovođenje. Trenutno, jedan od zahtjeva za približavanje BiH EU je upravo popis stanovništva. Prema predviđanjima Zavoda za statistiku koje su istakli učesnici, potrebno je oko četiri godine da bi se pripremio popis stanovništva. Pri47

Član 1.6 Nijedna osoba koja je na izdržavanju kazne izrečene od Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšu Jugoslaviji, i nijedna osoba koja je pod optužnicom Suda, a koja se nije povinovala naredbi da se pojavi pred Sudom, ne može se registrirati da glasa, niti može biti kandidat(pojam kandidat u smislu ovog zakona odnosi se na osobe oba spola), niti imati bilo koju imenovanu, izbornu ni drugu javnu funkciju na teritoriji Bosne i Hercegovine. Sve dok neka politička stranka ili koalicija ima na funkciji ili položaju u političkoj stranci osobu iz prethodnog stava, smatrat će se da ne ispunjava uvjete za sudjelovanje na izborima. Član 1.7 Nijedna osoba koja je na izdržavanju kazne koju je izrekao sud Bosne i Hercegovine, sud Republike Srpske ili sud Federacije Bosne i Hercegovine i sud Distrikta Brčko ili koja se nije povinovala naredbi da se pojavi pred sudom Bosne i Hercegovine, sudom Republike Srpske ili sudom Federacije Bosne i Hercegovine i sudom Distrikta Brčko zbog ozbiljnih povreda humanitarnog prava, a Međunarodni sud za ratne zločine u bivšu Jugoslaviju razmatrao je njen dosje prije hapšenja i utvrdio da zadovoljava međunarodne pravne standarde, ne može se registrirati da glasa, niti može biti kandidat, niti imati bilo koju imenovanu, izbornu ni drugu javnu funkciju na teritoriji Bosne i Hercegovine. Referenca http://www.aeobih.com.ba/documents/election%20law%20-%20bos%20language.pdf

48

Više o ovome u temi Rekonstrukcija i održivi povratak.

25


preme za popis koji bi trebao biti održan 2011. godine započete su 2007. godine, međutim sa pripremama se stalo. Učesnici navode kao razlog usporavanja procesa priprema stavove nekih političkih stranaka u BiH da se popis ne može izvršiti dok god se proces povratka ne okonča. Ove stranke smatraju da se samo povratkom mogu poništiti neke od posljedica rata: sprovođenje popisa bez završenog procesa povratka je ozakonjivanje entičkog čišćenja. Kompletiranje Centralnog biračkog spiska i pitanje raseljenih. U procesu pripreme lokalnih izbora koji su raspisani za 5.10.2008. godine, ažuriran je Centralni birački spisak. Procedurama je predviđeno da se osobe sa statusom raseljnih lica trebaju izjasniti da li će glasati u mjestima u kojima su imali prebivalište 1991. godine, ili će glasati u mjestima trenutnog boravišta. Rok za izjašnjavanje bio je 22.07.2008. godine. Ukoliko se osoba sa statusom raseljenog lica ne prijavi gdje želi glasati do tog datuma, bit će upisana u Centralni birački spisak za općinu u kojoj je bila upisana za izbore 2006. godine. Ukoliko 2006. godine osoba nije bila upisana u Centralni birački spisak, automatski će biti raspoređena u birački spisak u općini prebivališta 1991. godine. Što se tiče osoba koje trenutno žive u inostranstvu ili su u statusu izbjeglice, one se također do 22.07.2008. trebaju prijaviti u konzularnim predstavništvima BiH kako bi bile upisane u Centralni birački spisak za glasanje izvan BiH. Ove osobe mogu glasati poštom ili u konzularnim predstavništvima BiH. Učesnici su naročito istakli da je uvođenjem sistema CIPS 2001. godine između ostalog postignuto i uvođenje reda u proceduru glasanja. Problem „ostalih“. Ono što i dalje predstavlja problem je da pripadnici zajednica koji spadaju u grupu „ostali“ i dalje nemaju pravo da biraju i da budu birani za sve institucije u BiH: osobe iz ove kategorije ne mogu biti birani u Dom naroda BiH i u Predsjedništvo BiH, već je to pravo obezbjeđeno samo za konstitutivne narode, Srbe, Hrvate i Bošnjake. Ova diksriminatorna odredba propisana je Ustavom BiH i kao takva je prenesena u Izborni zakon. Ta činjenica potakla je komitete OHCHR za ljudska prava i za eliminiranje rasne diskriminacije da pruže preporuke: 1) da se počne s pregovorima o ustavnim promjenama na transparentan način, te 2) da u te pregovore budu uključeni svi politički činioci, s ciljem usvajanja izbornog sistema koji jamči jednako pravo svim građanima BiH, bez obzira na nacionalnost, da biraju i budu birani. Centralna izborna komisija. Svi kandidati za javne funkcije trebaju popuniti fomular o svojoj podobnosti za kandidaturu. Jedno od pitanja na koje moraju dati odgovor je njihova uloga tokom oružanog sukoba u BiH, kao i pitanje vezano za sukob interesa. Ovaj formular podnosi se na provjeru Centralnoj izbornoj komisiji. Međutim, učesnici ističu da se ovaj proces odvija potpuno izvan očiju javnosti, tako da javnost generalno vjeruje da odluke po pitanju podobnosti za kandidaturu Centralna izborna komisija donosi u skladu s političkim dogovorom, a ne u skladu sa zakonom.

PREPORUKE Generalne preporuke koje se odnose na povratak. Učesnici su istakli da je potrebno da sve institucije na svim nivoima vlasti rade na fizičkom i održivom povratku svih raseljenih kako bi se izbrisale posljedice etničkog čišćenja.49 U toku diskusije o trenutnom stanju u BiH po pitanju uloge Izbornog zakona u procesu tranzicijske pravde, učesnici su ponovili sve one razloge koji onemogućavaju povratak, a koji su istaknuti u diskusiji o temi Rekonstrukcija i održiv povratak. S tim u vezi učesnici diskusije ponovili su preporuke koje su bile definisane tokom diskusija o temama u okviru drugih mehanizama tranzicijske pravde. Na primjer, učesnici su istakli da je potrebno na svim nivoima vlasti izvršiti vetting i donijeti odgovarajući zakon.50 Također, s obzirom na strah i uvjerenje jednog dijela povratnika da se počinioci ratnih zločina i dalje nalaze na slobodi, potrebno je utvrditi istinu o događajima iz prošlosti.51 Na kraju, potrebno je intenzivirati istragu ratnih zločina putem osnaživanja kapaciteta istražnih organa i pravosuđa i s tim u vezi uključiti NVO u proces dokumentiranja kršenja ljudskih prava i podrške procesuiranju slučajeva ratnih zločina.52 Više o ovome u temi Rekonstrukcija i održivi povratak.

49

Više informacija o ovome u temi Potreba za „vettingom“/lustracijom u BiH.

50 51

Više informacija o ovome u svim temama mehanizama Dokumentiranje ratnih zločina.

52

Više informacija o ovome u svim temama mehanizama Dokumentiranje ratnih zločina i Krivična pravda.

26


Preporuke koje se odnose na Centralnu izbornu komisiju. Naročito je istaknuto da je potrebno u potpunosti obezbjediti uslove da Centralna izborna komisija bude nezavisna u svom radu od političkih dogovora. Također, učesnici traže da procedura koju Centralna izborna komisija provodi u pravcu procjene i provjere podobnosti određenog kandidata koji se nalazi na izbornoj listi stranaka treba biti transparentna. Preporuke koje se odnose na Ustav BiH i Izborni zakon. Na kraju, učesnici su posebno naglasili da je potrebno izmijeniti diskriminatornu odredbu Ustava BiH koja onemogućava pripadnicima zajednica koje se svrstavaju u kategoriju „ostali“ da biraju i da budu birani u Dom naroda i u Predsjedništvo BiH, u skladu s preporukama komiteta OHCHR. Ustav BiH treba svim građanima BiH garantirati jednaka prava, bez obzira na njihovu nacionalnost. U skladu s ovim izmjenama bit će izmijenjen i Izborni zakon.

4.3 TEMA: Izvršenje odluka Doma za ljudska prava, Komisije za ljudska prava i Ustavnog suda BiH SADAŠNJE STANJE Neizvršavanje odluka Doma i Komisije za ljudska prava i Ustavnog suda. Aneksom VI Dejtonskog sporazuma formiran je Ustavni sud BiH pri kojem je osnovana Komisija za ljudska prava, a koju su sačinjavali Dom za ljudska prava i Ombudsman. Dom za ljudska prava prestao je postojati krajem 2003. godine i sve žalbe koje su do tada stigle preuzela je na odlučivanje Komisija za ljudska prava. Komisija za ljudska prava prestala je postojati 2006. godine. Od početka 2004. godine intenzivirano je podnošenje apelacija za kršenja ljudskih prava Ustavnom sudu BiH. Mandat Doma za ljudska prava bio je raspravljanje i donošenje odluka po predstavkama građana u vezi sa kršenjem ljudskih prava. Gotovo sve apelacije koje su podnošene ovoj instituciji odnosile su se na rasvjetljavanje sudbine nestalih lica. Odluke na osnovu tih apelacija sadržavale su 1) element kompenzacija, da određeni entitet ili BiH isplati srodnicima nestalih naknadu štete, i 2) zahtjev za provođenje brze i efikasne istrage kako bi se rasvijetlila sudbina nestalih. Međutim, učesnici ističu da su ove odluke samo djelimično ispunjene: generalno su isplaćivane naknade, dok se po odlukama o brzoj, nepristrasnoj istrazi, i rasvijetljavanju sudbina nestalih i otkrivanju odgovornih gotovo ništa nije učinilo. Jedan od izuzetaka je osnivanje Komisije za Srebrenicu (iako, ističu učesnici, Komisiju za Srebrenicu nije osnovala Vlada RS poštujući odluke Ustavnog suda, već poštujući nalog visokog predstavnika). Upravo zbog neizvršenja odluka Doma za ljudska prava i Ustavnog suda neki od predmeta su završili pred Evropskim sudom za ljudska prava. Učesnici prvenstveno navode primer slučaja Avdo Palić. Sporost u rješavanju slučajeva i nedostatak mehanizama za obezbjeđivanja ispunjavanja odluka. Kao što je istaknuto, Ustavni sud je od početka 2004. godine počeo primati apelacije po osnovu kršenja ljudskih prava, a nakon gašenja Komisije za ljudska prava 2006. godine preuzeo je sve neriješene slučajeve ove komisije. Pred Ustavnim sudom BiH trenutno se nalazi veliki broj slučajeva, pa je proces donošenja odluka, kako smatraju učesnici, veoma spor, čime se ponovo krše ljudska prava aplikanata. Međutim, učesnici ističu da se odluke Ustavnog suda BiH također ne izvršavaju u cijelosti i nijednim propisom nije predviđena odgovornost ličnosti ili institucije za provođenje ovih odluka.53 Jedini mehanizam za sprovođenje odluka Ustavnog suda BiH nalazi se u KZ BiH. Prema KZ, neizvršavanje odluke Ustavnog suda je krivično djelo. Ustavni sud u slučaju neizvršenja odluke donosi rješenje koje prosljeđuje Tužilaštvu BiH na postupanje. Ovo rješenje u skladu s ZKP BiH može se smatrati krivičnom prijavom na osnovu koje tužilaštvo treba sprovesti istragu. Ipak, ovaj mehanizam se do sada nije pokazao dovoljno efikasnim. Ustavni sud trpi pritiske i donosi nedovoljno jasne odluke. Neke od apelacija koje su podnijete Ustavnom sudu BiH odbačene su kao neosnovane. Međutim, učesnici ističu da apelanti sumnjaju da se žalbe odbacuju zbog utjecaja politike na rad Ustavnog suda. Kao argument za ovu tvrdnju navode da su sesije Ustavnog suda na kojima se diskutuju o ovim apelacijama zatvorene za javnost. Učesnici su generalno istakli da odluke Ustavnog suda nisu dovoljno jasne. Konkretno, odgovornost za provođenje odluka Ustavnog suda Federacije BiH je na premijeru federalne vlade, a u Republici Srpskoj odgovornost za sprovođenje odluka Ustavnog suda RS je na Vladi RS.

53

27


Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći. Na kraju, učesnici su istakli da bi mnoge žrtve htjele podnijeti apelaciju zbog kršenja ljudskih prava, ali nisu u stanju to uraditi, jer nemaju sredstava za plaćanje advokata, a Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći nivou BiH još uvjek nije usvojen.54

PREPORUKE Osnovati posebno odjeljenje Ustavnog suda BiH za rješavanje apelacija. Da bi se efikasnije rješavale apelacije, učesnici smatraju da je potrebno otvoriti poseban odjel unutar Ustavnog suda BiH koji bi rješavao samo žalbe po pitanju kršenja ljudskih prava i ratnih zločina. Osnovati fondove za isplatu naknada za duševnu bol. Zbog neisplaćivanja naknada za duševnu bol porodicama koja je prouzrokovana ubistvom ili nestankom njihovih najmilijih, učesnici su se saglasili da je potrebno osnovati fondove na svim nivoima vlasti kako bi se naknade štete isplatile, u zavisnosti od toga koja je institucija tužena. S tim u vezi, budžeti na svim nivoima vlasti treba da predvide sredstva za ove fondove. Preporuke koje se odnose na mehanizam koji će obezbijediti poštivanje odluka Ustavnog suda BiH. Učesnici ističu da postojeći mehanizam propisan KZ koji treba obezbijediti poštivanje odluka Ustavnog suda BiH u ovom trenutku nije funkcionalan. Potrebno je propisati ko je odgovoran, pojedinac ili institucija, za izvršavanje odluka Ustavnog suda BiH, kao što je to slučaj sa obezbjeđivanjem poštivanja odluka Ustavnog suda RS i Ustavnog suda Federacije BiH. Učesnici smatraju da mehanizam kažnjavanja za neizvršenje odluke treba biti precizan i strog. Preporuke koja se odnosi na zakon o besplatnoj pravno pomoći. Potrebno je što prije usvojiti Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći BiH i obezbjediti sve uslove da se ovaj zakon primjenjuje u praksi.

4.4 Tema: Reforma obrazovanja u procesu tranzicijske pravde55 SADAŠNJE STANJE Obrazovanje je jedan od centralnih elemenata razvoja zajednice i stub društva. U BiH ne postoji jedinstven obrazovni program. Učesnici ističu da svaki od konstitutivnih naroda ima svoj pristup kreiranju obrazovnih programa i čitav proces obrazovanja je, kako je istaknuto, pod velikim uticajem politike. Učesnici, također, vjeruju da će svaku reformu obrazovanja pratiti ovaj uticaj. Obrazovni programi se prvenstveno razlikuju u predmetima koji pokrivaju oblast istorije, geografije, maternjeg jezika, i istoriju umjetnosti (likovna i muzička kultura). Svaki od programa za ove određene predmete pripremljeni su, kako tumače učesnici, u skladu s nacionalnim viđenjem društvenih procesa koji su ovim predmetima pokriveni. Istaknuto je da je naročito za kontekst BiH važno na koji način je predstavljena istorija Drugog svjetskog rata, kao i novija istorija koja se odnosi na period devedesetih. Svi konstitutivni narodi imaju svoje tumačenje ovih istorijskih perioda. To se naročito odnosi na zločine počinjene tokom oružanog sukoba od 1992. – 1995. Ove interpretacije nastaju, kako to učesnici smatraju, jer još uvijek nije izvršeno dokumentovanje ratnih zločina i nije utvrđen zvaničan poimeničan popis žrtava, kako bi istina bila verifikovana na državnom nivou. Različito viđenje društvenih procesa i novije istorije u skladu sa nacionalnim pristupom utiče na razjedinjenost sistema obrazovanja u BiH i formiranje zajedničkog obrazovnog programa. Također, generalan je stav da se u obrazovanje ulažu mala sredstva, tehnički uslovi za rad su loši (stare školske zgrade i učila), a učesnici vjeruju da dio obrazovnog kadra nije dovoljno stručan i prenosi znanje na staromodan način putem ex cathedra predavanja, bez primjene novih obrazovnih metoda putem interaktivne nastave. Pored toga što su obavezni Nacrt ovog zakona je prošao skupštinsku proceduru, tzv. „prvo čitanje”.

54 55

Karakteristika ove grupe je nepostignuta saglasnost oko elemenata i preporuka. To se prvenstveno odnosi na sljedeće teme: jedinstveni obrazovni program, jedistveni udžbenici i vjeronauka. O ovoj temi diskutovale su tri diskusione grupe. U odjeljku Preporuke biće naglašeno koliko se grupa saglasilo oko elemenata i preporuka.

28


da implementiraju obrazovni program, učitelji svojim interpretacijama, po tumačenju učesnika, produbljuju etničku podjeljenost. To je naročito vidljivo u povratničkim mjestima. Značajan problem s tim u vezi je proces vettinga koji nikada nije ni planiran, ni započet u obrazovnim institucijama. Ipak, učesnici ističu da postoje primjeri gde se u jednoj školskoj zgradi, pod jednim krovom nalaze dvije škole, a u kojima se nastava odvija po različitim programima. Iako različiti programi generalno utiču na segregaciju učenika, u nekim od ovih škola dešavaju se pozitivni pomaci, prvenstvenu u širenju komunikacije između kolega nastavnika i učenika. Problem vjeronauke. Vjeronauka i njeno mjesto u obrazovnom sistemu je nedovoljno definisano.56

PREPORUKE Da bi se uopšte pristupilo reformi obrazovanja,57 od ključnog interesa je utvrditi činjenice o ratnim zločinima koji su počinjeni od 1992. – 1995. godine u BiH, kako bi se spriječile etničke interpretacije istine.58 Nakon utvrđivanja činjenica o zločinima koji su počinjeni tokom oružanog sukoba u BiH učesnici su istakli potrebu za formiranjem Agencija za obrazovanje ili Ministarstvo za obrazovanje na nivou BiH koja bi koordinisala rad na reformi obrazovanja. Da bi se uopšte pokrenuo rad ove agencije, kao i da bi reforma obrazovanja bila održiva, potrebno je ustanoviti poseban fond. Iz ovog fonda bi se obezbjeđivala sredstva za edukaciju učitelja o novim metodama predavanja, s jedne strane, i za edukaciju učitelja u pravcu poštovanja etničkih, vjerskih i svih drugih različitosti, s druge.59 Učesnici smatraju da u školama treba da bude zaposlen veći broj pedagoga i psihologa upravo zbog istaknute potrebe da se organizuje jedan predmet koji bi pokrivao oblast poštivanja ljudskih prava, demokratije i riješavanja konflikta, ali i zbog činjenice da je određeni broj djece traumatiziran, bilo zbog uticaja rata, bilo zbog uticaja traumatiziranih roditelja ili, općenito, zbog okruženja u kojem žive traumatizirani ljudi.60 Tek nakon utvrđivanja činjenica o počinjenim zločinima u prošlosti neki učesnici smatraju da treba pristupiti izradi jedinstvenih udžbenika, prvenstveno u oblasti istorije, geografije i maternjeg jezika, a koji bi bili u skladu s utvrđenim činjenicama. Rad na ovoj aktivnosti sprovodila bi Agencija za obrazovanje ili Ministarstvo za obrazovanje. Kao prelazna faza do utvrđivanja zajedničkih programa i udžbenika potrebno je da se sadašnji udžbenici oslobode informacija koje vrijeđaju pripadnike drugih etničkih zajednice, kao i onih informacija koje raspiruju vjersku i nacionalnu mržnju.61 U proces reforme obrazovanja potrebno uključiti NVO. Dio učesnika je istakao da je u vezi s radom na reformi obrazovanja, u čitav proces potrebno uključiti NVO koje imaju ekspertizu u pravcu kreiranja obrazovnih programa i koji imaju znanje o primjerima dobre prakse iz sličnih multinacionalnih konteksta. S tim u vezi država treba da bude otvorena za prihvatanje preporuka NVO na koji način se školski programi mogu izmjeniti i da prihvati da neki edukativni programi NVO budu sastavni dio školskih programa. 62 Izvršiti vetting u školama. Potrebno je sprovesti proces vettinga u školama i to onih učitelja koji svojim stavovima šire vjersku i nacionalnu mržnju. Potrebno je ustanoviti pravilnik za nastavnike na osnovu kojeg će se propisivati kazne ili zabranjivati rad onim nastavnicima koji vrše ovakve aktivnosti.63

56

Učesnici se nisu mogli složiti da li kao slika sadašnjeg stanja vjeronauka ima pozitivan ili negativan uticaj.

Reforma obrazovanja zahvata više oblasti. Međutim, ovaj problem je u ovom izvještaju pokriven isključivo iz perspektive tranzicijske pravde.

57

Logična preporuka koja slijedi na osnovu prikaza sadašnjeg stanja. Ovu preporuku učesnici nisu prepoznali.

58 59

Preporuke u ovom paragrafu usvojene su konsenzusom sve tri grupe.

60

Preporuka usvojena konsenzusom sve tri grupe.

Preporuka jedne grupe.

61

Preporuka jedne grupe.

62 63

Logična preporuka koja slijedi na osnovu prikaza sadašnjeg stanja. Ovu preporuku učesnici nisu prepoznali.

29


Vjeronauka. Što se tiče preporuka koje se odnose na vjerski odgoj, učesnici niti u jednoj grupi nisu uspjeli da postignu konsenzus. Iznošena su oprečna mišljenja u pravcu potrebe postojanja ovakve nastave, kako ona treba da se odvija, da li je uopšte škola mjesto gdje vjerska praksa treba da bude vidljiva, ili vjeru treba ograničiti na vjerske objekte, da li ova nastava treba da bude obavezna ili fakultativna i slična pitanja. Preporuke su bile najrazličitije: da vjerska nastava treba da postoji u školama i to kao 1. obavezan predmet, 2. fakultativan predmet, ili 3. da u potpunosti bude ukinuta zbog negativnog uticaja vjere na mlade.

Što se tiče mjesta odvijanja, nastava vjeronauke treba da se odvija 1. u školama (bilo kao fakultativan ili obavezan predmet), 2. u vjerskim objektima (vjera je privatna stvar i tko hoće da dobija znanje o vjeri treba da ide u vjerske objekte).

Ukoliko je potrebno da vjera uopšte bude prisutna u nastavi, dio učesnika je predložio da to predavanje bude strukturisano kao kultura religije, ili istorija religije. Kroz tu nastavu pokrivaće se sve religije. Predavači o ovom predmetu (kultura ili istorija religije) ne moraju biti isključivo teolozi, već i naučnici drugih profila, kao što su sociolozi, psiholozi, filozofi, etnolozi, teolozi itd. Ovakva vrsta predmeta može biti od značaja zbog strukture BiH kao multinacionalne države, kao i da bi se razvila pozitivna percepcija o različitosti kod učenika. Također, ukoliko vjeronauka na bilo koji način treba da bude uključena u školski program, jedan broj učesnika diskusije preporučio je da ova nastava bude pod strogom kontrolom. Preporuka nekih diskutanata, naročito onih koji su bili protiv organizovanja vjeronauke u školama, je da, također, treba organizovati predmete kojima će se razvijati ideje širenja građanske svijesti i građanskog društva, zaštite ljudskih prava, demokratije, prevencije i rješavanja konflikta uz poštovanje ljudskih prava, tolerancije itd. Generalno je zaključeno da je potrebno poštovati prava onih koji žele da njihova djeca pohađaju nastave vjeronauke, ali je također potrebno poštovati pravo na „ne-vjeru“. Na kraju je istaknuto da pitanju potrebe opstajanja vjeronauke u školama treba posvetiti više vremena.

30


5 ULOGA CIVILNOG DRUŠTVA U PROCESU TRANZICIJSKE PRAVDE UVOD Opći ambijent u kojem se realiziraju projekti NVO na polju tranzicijske pravde, kako to vide učesnici konsultacija, je nepovjerenje između aktera političkih procesa u BiH i NVO i nedovoljna saradnja između samih NVO. Problemi u funkcionisanju civilnog društva u BiH. Civilno društvo u BiH generalno je slabo razvijeno. NVO posmatraju istovrsne organizacije više kao konkurente, nego kao partnere. Upravo zato izostaje sistematski pritisak na institucije države, entiteta i kantona u pravcu promoviranja aktivnosti u oblasti tranzicijske pravde. S druge strane, vladine institucije, kako to ističu učesnici, generalno nisu voljne da sarađuju s NVO, dok ni NVO nisu pokazivale veliku spremnost za saradnjom s institucijama svih nivoa vlasti. Međunarodne organizacije u BiH sa svoje strane, zbog svojih unutrašnjih procedura ili bliske saradnje s vladinim institucijama nisu uvijek spremne podržati realiziranje projekata NVO u pravcu promoviranja mehanizama tranzicijske pravde. Gotovo sve NVO koje realiziraju projekte u oblasti tranzicijske pravde uglavnom su koncentrirane u većim gradskim centrima i svojim aktivnostima ne pokrivaju cijelu teritoriju BiH. Nejednaka geografska rasprostranjenost ovakvih organizacija onemogućava da se čuje glas žrtava iz područja koja nisu pokrivena mrežom NVO. Iz tog razloga lokalne zajednice, kao ni dio žrtava nemaju mogućnost dobijanja više direktnih informacija o radu sudova i tužilaštava koja procesuiraju slučajeve ratnih zločina, kao i o drugim aktivnostima u polju tranzicijske pravde. Ukoliko se posmatra po entitetima, ovakvih organizacija ima više u Federaciji BiH nego u Republici Srpskoj (RS). Generalno, NVO aktivnosti u ovoj oblasti ne sprovode strateški, kao programsko opredjeljenje organizacije, već većina organizacija realizira kratkoročne projekte i bave se samo određenim grupama stanovništva u smislu statusa, roda i etničke pripadnosti. Mali je broj organizacija koje sprovode aktivnosti u oblasti tranzicijske pravde kao strateško programsko opredjeljenje organizacije. Većina organizacija imaju probleme u nabavljanju finansijskih sredstava za sprovođenje svojih programskih aktivnosti, što direktno utječe na nemogućnost razvijanja njihovih tehničkih i stručnih kapaciteta. Ovo su problemi s kojima se susreću gotovo sve organizacije koje se bave aktivnostima u oblasti tranzicijske pravde. NVO se uglavnom prilagođavaju programskim ciljevima donatora, što dodatno utječe na nedovoljnu i nesistematsku aktivnost organizacija i na održivost projekata. Donatori su uglavnom strane fondacije koje generalno ne prepoznaju da ovakve aktivnosti zahtijevaju višegodišnju ili višedecenijsku podršku i posvećenost. Iako su NVO tokom godina obrazovale stručni kadar za obavljanje određenih specifičnih djelatnosti, prvenstveno zbog onemogućenog finansiranja i napredovanja NVO gube stručne kadrove koje su godinama obrazovale. Pionirska djelatnost NVO. Ipak, NVO funkcionišu kao neka vrsta medijatora u svojim lokalnim zajednicama. Svi učesnici su istakli da su NVO jedan od najvećih resursa informacija koje se odnose na kršenje ljudskih prava i na ratne zločine. NVO poseduju dokumentaciju koju su prikupili istraživanjem, koja može biti koristna u pravcu utvrđivanja činjenica o počinjenim zločinima i u pravcu borbe protiv negiranja zločina. U toj dokumentaciji mogu se naći i imena počinilica ili te informacije mogu pomoći istražnim organima i tužilaštvu u pravcu otkrivanja počinilica, kao i institucijama koje s bave procesom ispitivanja javnog djelovanja službenika institucija u pravcu sprovođenja procesa vettinga. Također, NVO ohrabruju žrtve-svjedoke i svjedoke da svjedoče i na taj način obezbjeđuju podršku radu sudova i tužilaštava u BiH, regionu i MKSJ, iako javnost i žrtve generalno izražavaju sumnju u profesionalnost ovih institucija i dugo čekaju na pravdu. Na kraju, NVO su jedine skrenule pažnju javnosti u BiH na problem roda u oblasti tranzicijske pravde, upravo zbog velikog broja silovanih žena čijom rehabilitacijom se one bave od samog početka oružanog sukoba 1992. godine. Također, ove organizacije skrenule su pažnju javnosti na problem post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP) o kojem medicinski radnici u BiH nemaju mnogo informacija i ne postoje institucije koje bi se specifično bavile ovim problemom. 31


Mediji. Učesnici su istakli da mediji trpe političke pritiske i da mnogi medijski izveštaji nisu profesionalni, već politički/ etnički pristrasni. Mediji sporadično izvještavaju o aktivnostima u oblasti tranzicijske pravde. Oni uglavnom ne objavljuju pozitivne primjere, tačnije primjere saradnje između pripadnika različitih etničkih grupa koji su pomogali jedni drugima tokom rata, ili primjere saradnje između udruženje žrtava iz različitih zajednica, već su to uglavnom negativni primjeri, prikazani na senzacionalistički način. Istaknuto je da je izuzetak od ovog generalnog stava agencija BIRN koja je, između ostalog, specijalizovana za praćenje i izvještavanje sa suđenja za ratne zločine i profesionalna u svojim izvještavanjima. Rečeno je da su neki mediji zatvoreni za aktivnosti NVO. Na kraju, novinari nisu dovoljno educirani u pravcu mehanizama tranzicijske pravde i o međunarodnom humanitarnom pravu, kako bi se mogli baviti istraživačkim novinarstvom u ovom polju. I u ovom segmentu naglašeno je da je izuzetak agencija BIRN.

Sve preporuke vezane za ove teme su sadržane na kraju

5.1 TEMA: Uloga civilnog društva u procesuiranju ratnih zločina SADAŠNJE STANJE Uloga NVO. U BiH samo mali broj organizacija civilnog društva koriste sve svoje kapacitete i rezultate da bi podržale pravosudne institucije u BiH i u regionu, kao i MKSJ u pravcu procesuiranja slučajeva ratnih zločina. Generalno, NVO podržavaju rad pravosudnih organa tako što im dostavljaju dokumentaciju (izjave svjedoka i žrtava o ratnim zločinima i drugo), ohrabruju svjedoke i svjedoke-žrtve da svjedoče pred ovim institucijama, pružaju pravnopsihološku pomoć žrtvama i tako dalje. Ovakva vrsta saradnje prvenstveno se odnosi na tužilaštva. Također, predstavnici organizacija civilnog društva i sami su bili svjedoci pred sudovima u BiH i pred Haškim tribunalom. Inače, ohrabrivanje svjedoka je jedna od najznačajnijih aktivnosti NVO naročito zbog činjenice da se zakoni koji propisuju zaštitu svjedoka sprovode samo u slučaju Suda BiH, dok kantonalni i okružni sudovi nisu u mogućnosti sprovoditi odredbe ovih zakona iz tehničkih razloga.64 NVO informiraju javnost o istragama, podignutim optužnicama i činjenicama koje su u njima pomenute, kao i o toku suđenja za ratne zločine koja se vode pred sudovima u BiH, u Haškom tribunalu i u regionu. Mnoge NVO su u mreži za podršku Suda BiH. Cilj ove mreže je da NVO u svojim sredinama promoviraju rad suda, međutim, mreža za podršku nije funkcionalna. Inače, ovakva mreža NVO ne postoji u odnosu na Tužilaštvo BiH, već organizacije civilnog društva sarađuju s tužilaštvom u skladu sa svojom programskom orijentacijom, na način kako je to već istaknuto. Generalno je mali broj organizacija koje su uspostavile ovakav odnos s tužilaštvom. Mediji. Kao uzrok ispolitiziranosti medija, neprofesionalnosti novinara i nedovoljne saradnje sa službama Suda i Tužilaštva BiH za odnose sa javnošću dešava se da javnost o jednom suđenju od različitih medija dobija potpuno različite informacije.

Tehničke nemogućnosti kantonalnih i okružnih sudova u pravcu zaštite svjedoka, poštivanja zakona i pravde konkretnije su pomenute u temama Jačanje povjerenja javnosti u rad BiH pravosuđa u procesuiranju ratnih zločina i Kapaciteti sudova i tužilaštava za procesuiranje ratnih zločina u BiH.

64

32


5.2 TEMA: Uloga civilnog društva u utvrđivanju i kazivanju istine SADAŠNJE STANJE Izazovi u radu organizacija civilnog društva u oblasti dokumentiranjem ratnih zločina. U BiH se mali broj NVO bavi dokumentiranjem ratnih zločina. Općenito, većina organizacija koje sprovode ove aktivnosti prvenstveno dokumentiraju kršenja prava određene grupe stanovništva u smislu statusa, roda i etničke pripadnosti. Na primjer, lokalne organizacije žrtava vrše dokumentiranje o ubijenim i nestalim osobama u određenoj općini i usmjerene su na svoju etničku zajednicu. Mali je broj organizacija koje se utvrđivanjem činjenica bave na sveobuhvatan način, pokrivajući putem dokumentiranja ratnih zločina sve grupe stanovništva, koje koriste svoju dokumentaciju da bi kazivale istinu o zločinima iz prošlosti, podržavale rad pravosudnih institucija u pravcu procesuiranja ratnih zločina i primjenjivale aktivnosti čuvanja dokumentacije kao načina čuvanja istine od zaborava. Jedino sveobuhvatno istraživanje čiji je rezultat poimeničan popis ubijenih i nestalih kao direktnih žrtava rata izvršio je Istraživačko dokumentacioni centar (IDC).65 Organizacije koje se bave dokumentiranjem ratnih zločina i kršenjem ljudskih prava u prošlosti primjenjuju različita pravila i procedure vezano za dokumentiranje i arhviranje činjenica o počinjenim zločinima. Jedan broj organizacija prikuplja podatke o počinjenim zločinima primjenjujući metodu usmene istorije. Ovim putem organizacije bilježe izjave očevidaca i porodica žrtava o stradanju njihovih komšija i najmilijih, ali također i pozitivne priče, o tome kako je komšija iz jedne etničke grupe pomogao komšiji iz druge. Primjenom ove metode NVO pokušavaju stvoriti kulturu sjećanja. Osim toga, učesnici su istakli da druge zajednice iz civilnog društva kao što su akademska ili vjerska zajednica ne pokazuju dovoljno interesovanje za pitanje tranzicijske pravde. Čak je istaknuto da javnost u BiH generalno vjeruje da vjerski lideri ne podržavaju proces suočavanja s prošlošću.66 Rečeno je da su aktivnosti NVO na dokumentiranju i prezentiranju činjenica o zločinima općenito neprepoznatljive za široku javnost u BiH. Razlog za to je najčešće negativan odnos političkih elita prema NVO, te činjenica da NVO nisu prihvaćene kao partner-institucije. Osim toga, mediji su uglavnom zatvoreni za aktivnosti NVO i pod uticajem su političkih stranaka, pa sve činjenice do kojih su NVO došle putem istraživanja ne dolaze do šire javnosti ili se netačno interpretiraju. Na taj način otvara se prostor za manipulaciju. Sve istaknuto utječe na to da je još uvek teško stvoriti ambijent u kojem će se javno govoriti o zločinima iz prošlosti. To onemogućuje žrtve da se osjećaju slobodno i da javno govore o svom stradanju. Pozitivni aspekti rada NVO. Međutim, učesnici su istakli da su NVO jedine organizacije koje su uspjele probiti entitetske barijere i postati prepoznatljive u društvu kao organizacije koje se bore protiv negiranja zločina prezentiranjem činjenica do kojih su došle istraživanjem. One su svakako jedine organizacije koje su i tokom oružanog sukoba i nakon njega uspjele probiti granice i povezivati etničke zajednice u BiH. Učesnici smatraju da bez NVO, proces dokumentiranja ne bi ni postojao, jer su sve zvanične inicijative za uspostavljanje tijela za utvrđivanje činjenica o događajima iz prošlosti ili propale, ili funkcioniraju s problemima. Jedan od primjera institucija koje imaju problem s funkcioniranjem je Institut za nestale osobe. NVO se generalno smatraju disidentima u svojim sredinama, jer ruše predstavu o „herojima“ naroda i javno iznose činjenice o njihovoj ulozi tokom oružanih sukoba. Na ovaj način NVO se bore protiv negiranja zločina.

65

Zaključak Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) je da je tokom oružanog sukoba u BiH ubijeno i nestalo oko 97.000 ljudi.

66

Učesnici su naročito istakli da se neki vjerski lideri u svojim javnim istupima koriste riječima kojima, kako javnost smatra, negiraju zločin, tj. kojima pružaju podršku optuženicima za ratne zločine ili onima za koje dio javnosti vjeruje da su počinili zločine.

33


5.3 TEMA: Uloga NVO u rehabilitaciji i resocijalizaciji SADAŠNJE STANJE Izazovi u radu organizacija civilnog društva u oblasti pružanja psihološke podrške. Manja mjesta i izolirane cjeline u hroničnom su nedostatku stručnih kadrova za sprovođenje aktivnosti pružanja psihološke pomoći. U manjim sredinama ne postoje ni centri za mentalno zdravlje, kao ni NVO koje sprovode aktivnosti rehabilitacije i resocijalizacije. Pozitivni aspekti rada organizacija civilnog društva. NVO su praktično jedini inicijatori aktivnosti rehabilitacije i resocijalizacije žrtava. One su počele realizovati ovakve projekte od samog početka rata, s prvenstvenim fokusom na žene žrtve rata. Do sada su zaposleni u ovim organizacijama prošli veliki broj stručnih obuka, dok su organizacije razvijale svoje specifične programe. Što se tiče zvaničnih inicijativa, gotovo da ne postoji niti jedna institucija u BiH koja se specifično bavi žrtvama ratnih zločina. Učesnici konsultacija ističu da ni država, ni entiteti, ni kantoni nisu izrazili spremnost da prihvate programe ovih organizacija i da ih same počnu primjenjivati, niti su pozvale ove organizacije da se u ime države bave podrškom žrtava. Na kraju, država, entiteti i kantoni nisu ni priznali kurseve kroz koje su prošli zaposleni u NVO, a institucije ne organiziraju treninge na ovom polju. NVO ima zasluge zašto se u BiH sve više govori o PTSP. Ovaj stresni poremećaj uglavnom se, i to pogrešno, povezuje sa veteranima. Učesnici smatraju da NVO imaju stručnija znanja o ovom stresnom poremećaju nego zvanične zdravstvene institucije, upravo zbog edukacija kroz koje su prošli. Učesnici ističu da u BiH generalno ne postoji nijedna zvanična ustanova koja bi se specifično bavila podrškom oboljelima od ovog stresnog poremećaja, mada pojedine ustanove, kao zdravstveni centri u Tuzli i Zenici, razvijaju stručni kadar u pravcu liječenja oboljelih od PTSP. Također je istaknuto da u primarnom zdravstvu gotovo da nema ikakvog znanja o post-traumatskom sindromu. To je jedan od razloga zašto PTSP nije prepoznat kao uzrok oštećenja organizma u entitetskim zakonima o zaštiti civilnih i vojnih žrtava rata.67 Problem oko produbljivanja znanja o PTSP stvara društvena stigma, jer osobe koje osjećaju da imaju problem oklijevaju da se jave u psihijatrijske ustanove iz straha da će biti proglašeni „nervno rastrojenim“. NVO koje se bave psihološkom pomoći žrtvama osjetljive su na pitanje roda u čitavom procesu tranzicijske pravde. Generalno, problem roda u kontekstu sukoba u BiH nije specifično prepoznat. Učesnici ističu da je iz rata izašao veliki broj traumatiziranih žena koje su ili bile silovane, ili su traumatizirane zbog ubistva njihovih najbližih ili iz drugih razloga. Ove žene ne govore otvoreno o svojim traumama. Naročito se to odnosi na silovane žene. Razlog za šutnju je i društvena stigma i patrijarhalno vaspitanje: žene se plaše da će ih porodice odbaciti, jer su, na primjer, silovane. Naročito je tokom diskusije istaknuto da čak one žene koje imaju snagu javno govoriti o svom stradanju to ne rade iz razloga bezbjednosti, jer se sumnja da su počnioci koji su prouzrokovali njihovu traumu (silovatelji, ubice i drugi) još uvijek na slobodi. Na dodatnu trumatizaciju utječe činjenica da mnogi traumatizirani i dalje žive u kolektivnim centrima među traumatiziranim ljudima, kao i neriješeno pitanje održivog povratka.68 Gotovo isključivo NVO pružaju psihološku pomoć ljudima u ovim centrima. Mreža NVO za podršku Suda BiH nije funkcionalna. U toj mreži nalaze se i NVO koje pružaju psihološku pomoć žrtvama i njihovi stručni kapaciteti nisu iskorišteni. Iako je služba suda za psihološku pomoć Suda BiH profesionalna, ova služba nema dovoljno kapaciteta da bi pružila adekvatnu pomoć žrtvama-svjedocima i svjedocima koji bi prilikom svjedočenja bili izloženi ponovnoj traumatizaciji. Nedovoljna posvjećenost žrtvama-svjedocima i svjedocima utiče na konzistentnost svjedočenja. Na kraju je istaknuto da neke vjerske zajednice, prvenstveno katolička zajednica u svojim prostorijama, putem grupnih sesija, sprovode programe psihološke podrške civilnim i vojnim žrtvama rata.69 Učesnici smatraju da su vjerske zajednice, zbog autoriteta kojeg uživaju u zajednici, vrlo važni mehanizmi u pružanju psihološke podrške ugroženom stanovništvu, ali da nisu dovoljno angažovane. Više o ovome u temama Određivanje pojma žrtve i povrede i Strategija reparacija – materijalne i nematerijalne reparacije.

67

68

Više informacija o ovome u temi Rekonstrukcija i održivi povratak.

U Sarajevu je, u crkvi Kruh svetog Ante, otvoren trauma centar. Podršku za ovakve aktivnosti vjerskih zajednica pruža organizacija Caritas.

69

34


PREPORUKE za teme

Uloga civilnog društva u procesuiranju ratnih zločina, Uloga civilnog društva u utvrđivanju i kazivanju istine i Uloga NVO u rehabilitaciji i resocijalizaciji

Generalne preporuke Potrebno je usvojiti strategiju tranzicijske pravde BiH čiji će sastavni dijelovi biti strategija dokumentiranja ratnih zločina i strategija reparacija. Strategija tranzicijske pravde BiH naglasit će važnost rada organizacija i pojedinaca iz civilnog društva na polju tranzicijske pravde, kao i da su ove organizacije i pojedinci nezaobilazan partner u tom procesu. Generalne preporuke nevladinim organizacijama. Učesnici konsultacija su se saglasili da je bitno evidentirati sve organizacije i pojedince koji se bave aktivnostima u oblasti tranzicijske pravde (podrška suđenja za ratne zločine, dokumentiranje ratnih zločina, pružanje psihološke podrške žrtvama i veteranima itd.), nakon čega bi se formirao nukleus organizacija oko kojeg bi se okupljale druge organizacije i pojedinci u koaliciju. Ova koalicija će se dogovoriti oko osnovnih principa djelovanja, kao i o zajedničkoj metodologiji rada. Općenito, formiranje koalicije NVO doprinosi većem pritisku na institucije BiH, entiteta i kantona, na tužilaštva i sudove koje se bave procesuiranjem ratnih zločina i utiče na stvaranju ambijenta, kako bi se senzibilizirala javnost o problemima i potrebama žrtava i na aktivnije učešće udruženja žrtava i samih žrtava u čitavom procesu. Također, stvaranjem koalicije organizacija otvara se mogućnost pronalaženja sredstava za realizovanje projekata NVO, čime će se ojačati kapacitet NVO u tehničkom i u stručnom smislu. Zaposleni u NVO trebaju proći edukaciju o tranzicijskoj pravdi, o istraživanju ratnih zločina, pristupu žrtvama, praćenju suđenja za ratne zločine, međunarodnom humanitarnom pravu i slično, čime će se rad NVO učiniti profesionalnijim. Povećan stepen profesionalnosti dodatno će doprinijeti pronalaženju sredstava za pokretanje kratkoročnih i dugoročnih projekata. Generalne preporuke drugim organizacijama iz civilnog društva. Vjerske grupe i vjerski lideri koji imaju ogroman autoritet u javnosti treba da preuzmu mnogo veću ulogu u procesu suočavanja s prošlošću. Također, potrebno je veće učešće akademske zajednice u pravcu istraživanja i pisanja akademskih tekstova na temu tranzicijske pravde. Generalne preporuke institucijama. Vlada BiH, kao i vlade eniteta i kantona, trebaju prepoznati važnost teme tranzicijske pravde i potencijal NVO kao organizacija kojima javnost vjeruje i koje su u stanju prevazići etničke podjele i oko sebe okupiti udruženja žrtava. U tom smislu vlada treba podržati aktivnosti NVO u oblasti tranzicijske pravde i podržati stvaranje koalicije organizacija i pojedinaca iz civilnog društva, kao i da sa koalicijom napravi partnerski odnos. Uspostavljanjem partnerskog odnosa između institucija i koalicije civilnog društva, kao i podrškom medija za rad NVO stvara se potreban društveni ambijent u kojem će se pokretati debate na kojima će se otvoreno govoriti o procesu suočavanja s prošlošću, ratnim zločinima, suđenjima za ratne zločine i drugo. Institucije i NVO trebaju formirati tim za saradnju, kao i mehanizme saradnje. Na ovaj način uspostavit će se mogućnost za materijalnu podršku NVO od strane države. Potrebno je da istražni organi, pravosudne institucije, kao i institucije koje u svom mandatu sprovode ispitivanje uloge javnih službenika, u periodu za koji se vjeruje da su intenzivno kršena ljudska prava i u periodu kada su činjeni ratni zločini (1992-1995) koriste dokumentaciju do koje su došle NVO putem istraživanja ili realizacijom svojih programskih aktivnosti u oblasti tranzicijske pravde.70 Generalne preporuke koje se odnose na medije. Potrebno je izvršiti dodatnu edukaciju novinara o pitanjima tranzicijske pravde, o međunarodnom humanitarnom pravu, o pristupu pripadnicima ugroženih grupa, kao što su žrtve, kao i o kodeksu novinarske struke, kako bi se mogli na profesionalan način baviti istraživačkim novinarstvom. 70

To je period koji će biti propisan Zakonom o vettingu. Pogledati i temu Potreba za vettingom u BiH.

35


Mediji trebaju općenito biti otvoreniji ka temama tranzicijske pravde. Također, mediji trebaju biti okrenuti prema pozitivnim primjerima, na primjer da su komšije pomagali jedni drugima u toku rata, da informiraju javnost o primjerima saradnje između NVO iz različitih entiteta, ili o saradnji između udruženja žrtava koje dolaze iz različitih etničkih zajednica, umjesto da, kao što je to bio slučaj do sada, daju prostor prvenstveno negativnim senzacionalističkim primjerima, prije svega iz komercijalnih razloga. Mediji trebaju biti otvoreniji prema NVO i koaliciji NVO. Ovaj pristup omogućit će da javnost shvati značaj ovih organizacija, te koje su to aktivnosti NVO i koji je njihov doprinos u pravcu uspostavljanja mehanizama tranzicijske pravde. Na ovaj način biće omogućeno otvaranje društvenog dijaloga o ratnim zločinima i omogućiti žrtvama da javno govore o svojoj sudbini. Mediji treba da podržavaju inicijative u oblasti tranzicijske pravde i da objektivno informiraju o njima. Također, potrebno je da se neki od medija profiliraju kao mediji koji su više profesionalno zainteresirani za problem tranzicijske pravde, čiji će novinari biti profesionalci u ovoj oblasti i čiji će izvještaji biti relevantni za javnost. Tu se prvenstveno misli na državne medije.

Preporuke povodom određenih tema 1. TEMA: Uloga civilnog društva u procesuiranju ratnih zločina Potrebno je da istražni organi i tužilaštva koriste dokumentaciju koje su prikupile organizacije koje se bave dokumentovanjem ratnih zločina i kršenjem ljudskih prava u prošlosti, kao i onih drugih organizacija koje su do određenih podataka došle realizovanjem svojih programskih aktivnosti, kako bi se pokrenule nove istrage ili unaprijedile već postojeće optužnice. Mreža NVO za podršku Sudu BiH treba da bude funkcionalna. Također, potrebno je uspostaviti mrežu organizacija za podršku Tužilaštva BiH koja trenutno ne postoji. Ove organizacije doprinosit će radu Suda i Tužilaštva ne samo kroz širenje informacija o radu ovih institucija kako je prvobitno zamišljenjo, već i kroz pružanje dokumentacije o ratnim zločinima, kroz svjedočenje predstavnika NVO, ili kroz podršku drugim svjedocima i svjedocima-žrtvama da svjedoče pred pravosudnim institucijama u BiH. S tim u vezi, Sud i Tužilaštvo BiH treba da budu otvorenije za saradnju sa NVO. 2. TEMA: Uloga civilnog društva u utvrđivanju i kazivanju istine Institucije, političke stranke, organizacije i pojedinici iz civilnog društva, kao i udruženja žrtava radit će zajednički na formuliranju strategije za suočavanje s prošlošću i u pravcu formiranja državnog tijela za utvrđivanje činjenica.71 Potrebno je osnovati koaliciju pojedinaca i organizacija civilnog društva koje se bave dokumentiranjem ratnih zločina. Buduće članice koalicije treba da se saglase oko jedinstvene metodologije istraživanja, kao i oko metodologije zaštite dokumentacije (arhiviranje i digitalizacija). Osnivanjem koalicije i sprovođenjem aktivnosti stvoriće se platforma za žrtve da javno govore o svom stradanju. Učesnici su istakli da je u procesu dokumentiranja ratnih zločina naročito važno uključivanje vjerskih vođa, s obzirom na njihov autoritet u zajednicama. S tim u vezi potrebno je pronaći predstavnike vjerskih grupa koji su spremni podržati ovakve aktivnosti, s obzirom na konzervativnu ulogu vjerskih pokreta i, kako je već istaknuto, na njihovu nedovoljnu podršku procesu suočavanja s prošlošću.72

Više informacija o ovome u izvještajima o temama Značaj dokumentiranja ratnih zločina i utvrđivanje istine o odgovornosti i prošlosti i Mehanizmi utvrđivanja istine.

71

72

Videti fusnotu broj 66.

36


3. TEMA: Uloga NVO u rehabilitaciji i resocijalizaciji U strategiji o reparacijama koja treba da bude usvojena na nivou BiH73 učesnici smatraju da je potrebno naglasiti važnost organizacija civilnog društva i pojedinaca u procesu realizacije projekata psihološke podrške, rehabilitaciji i resocijalizaciji. Također, potrebno je formirati koaliciju ovih organizacija, s utvrđenim metodama djelovanja i programskom strategijom. Učesnici ističu da institucije BiH, entiteta i kantona trebaju prihvatiti programe NVO u pravcu rehabilitacije i resocijalizacije kao svoje programe, jer su do sada ove organizacije stekle veliko iskustvo u radu s traumatiziranim osobama kod kojih je poremećaj nastupio usred oružanog sukoba. Tu se prvenstveno misli na traumatizirane žene kao i na oboljele od PTSP. Institucije trebaju preuzimati stručni kadar koji je svoju ekspertizu dobio putem rada u NVO na projektima rehabilitacije i koji je dobio široko znanje o ovoj specifičnoj vrsti traume prolaskom kroz razne stručne treninge. Razlog naročite pažnje na aktivnosti ovih organizacija je specifičnost problema kojim se bave i društvene stigme koja je otežavajući faktor u otkrivanju traumatiziranih osoba i u njihovom liječenju. S obzirom na činjenicu da zdravstveni centri širom BiH nemaju kapacitet da se bave ovim specifičnim formama traume potrebno je educirati zaposlene u ovim institucijama, naročito u pravcu liječenja oboljelih od PTSP. Educiranjem kadra stiče se mogućnost osnivanja trauma centara širom BiH i u mjestima u kojima do sada nisu postojali. Ove institucije trebaju uspostaviti blisku saradnju s lokalnim NVO koje se bave pružanjem psihološke pomoći žrtvama. Tamo gdje nije moguće osnovati ove centre, lokalne NVO mogu imati ulogu trauma centara. Učesnici su naročito istakli da je potrebno da mreža NVO za podršku suda treba da bude funkcionalna i da NVO koje se bave pružanjem psihološke pomoći trebale igrati ulogu produžene ruke odjeljenja sudova za podršku svjedocima, s obzirom na nedovoljne kapacitete ove službe. Na kraju, istaknuta je potreba da sve vjerske zajednice budu uključene u proces pružanja psihološke podrške žrtvama zbog njihovog velikog utjecaja i autoriteta. Iz tog razloga pretpostavlja se da bi ove institucije imale velikog uspjeha u pravcu liječenja traume.

Više informacija o ovome u okviru teme Strategija reparacija – materijalne i nematerijalne reparacije.

73

37


6 PREPORUKE Krivična pravda TEMA: Značaj sporazuma o priznanju krivnje u procesuiranju ratnih zločina  Potrebno je definirati kriterije na osnovu kojih će se određivati u kojim slučajevima će se institut primjenjivati;  Potrebno je uspostaviti principe i ciljeve pregovaranja (potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja iz optužnice; utvrđivanje činjeničnog stanja na drugim lokacijama; otkrivanje masovnih grobnica i drugo);  Potrebno je uvesti obavezu da optuženi, s kojim se zaključuje sporazum, svjedoči u drugim postupcima;  Potrebno je definisati mehanizme koji osiguravaju primjenu dogovorenog, u interesu pravde;  Utvrditi kaznenu politiku vezanu za sporazum, kao i za nepoštivanje sporazuma;  Udruženja žrtava i organizacije civilnog društva treba da budu akteri u procesu definiranja kriterija i principa za sklapanje sporazuma, kao i mehanizama za njegovu punu primjenu;  U pregovaranje o potpisivanju sporazuma o priznanju krivnje povodom konkretnog zločina tj. svih zločina koji su se dogodili na određenoj teritoriji, potrebno je uključiti one porodice koje su direktno pogođene zločinom, tj. ona udruženja žrtava koja svojim aktivnostima pokrivaju određenu teritoriju na kojoj su se određeni zločini dogodili;  Obezbijediti dodatnu edukaciju za sudije, tužioce i stručne saradnike po pitanju sporazuma o priznanju krivnje;  Organizovati edukaciju bosanskohercegovačkog društva o suštini sporazuma o priznanju krivnje: zz profesionalizovati odjeljenja za odnose sa javnošću Suda i Tužilaštva BiH i obezbjediti edukaciju za njihove predstavnike; zz educirati novinare koji prate suđenja za ratne zločine o suštini sporazuma; zz formirati mrežu NVO za podršku Tužilaštvu BiH.

TEMA: Jačanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa u BiH u procesuiranju ratnih zločina  Potrebno obezbjediti sredstva za jačanje tehničkog i stručnog kapaciteta pravosudnih institucija;  VSTV treba da nastavi dosljedno, sistematski i nepristrasno da kontroliše rad sudija i tužioca, u skladu sa Zakonom o VSTV;  Dodatno uskladiti krivično zakonodavstvo u BiH kako bi se došlo do ujednačavanja kaznene politike;  Potrebno je uspostaviti jedinstvenu sudsku praksu u BiH;  Opciona preporuka u vezi sa uspostavljanjem jedinstvene sudske prakse: Osnovati Vrhovni sud BiH;  Opciona preporuka u vezi sa uspostavljanjem jedinstvene sudske prakse: Do osnivanja Vrhovnog suda BiH, Ustavni sud BiH treba se baviti usklađivanjem sudske prakse; 38


 Osnovati odjeljenja za odnose s javnošću u svim kantonalnim i okružnim sudovima i tužilaštvima;  Odjeljenja za odnose s javnošću sudova i tužilaštava trebaju informirati javnost profesionalnije, na način kako će to javnosti biti razumljivo i uspostaviti bolju saradnju s medijima;  Obezbijediti edukaciju novinara koji se primarno bave praćenjem rada sudova i tužilaštava koji procesuiraju slučajeve ratnih zločina;  Udruženja novinara treba konstantno da informiraju javnost koji mediji krše kodeks novinarskog zanata;  Obezbijediti primjenu zakonodavstva koje se odnosi na krivično dijelo širenja vjerske i nacionalne mržnje;  Potrebno je da mreža NVO za podršku rada Suda BiH bude funkcionalnija;  Potrebno je osnovati mrežu NVO za podršku Tužilaštvu BiH;  Mediji treba da budu otvoreniji prema NVO.

TEMA: Kapaciteti sudova i tužilaštava za procesuiranje ratnih zločina u BiH  Osnovati regionalna odjeljenja Suda i Tužilaštva BiH za ratne zločine u kantonalnim i okružnim sudovima i tužilaštvima, kao i njihove stručne službe;  Obezbijediti edukaciju sudija, tužilaca i njihovih stručnih saradnika na nivou kantonalnih i regionalnih tužilaštava;  Osnovati službe za pružanje podrške žrtvama i svjedocima u kantonalnim i okružnim sudovima;  Obezbijediti uslove za poštivanje zakona o zaštiti svjedoka u kantonalnim i okružnim sudovima;  Izgraditi adekvatne sudnice u kantonalnim i okružnim sudovima;  Osnovati odjeljenja za odnose s javnošću u kantonalnim i okružnim sudovima i tužilaštvima;  Profesionalizirat rad službi za odnose s javnošću Suda i Tužilaštva BiH;  Službe za odnose sa javnošću trebaju koristiti jasan i razumljiv jezik za informiranje javnosti;  U pravcu davanja psihološke podrške žrtvama-svjedocima i svjedocima vrlo važno da u punom kapacitetu profunkcioniše mreža NVO za podršku Sudu BiH;  Osnovati policijske jedinice za istraživanje ratnih zločina na entitetskim i kantonalnim nivoima;  Obaviti specijalnu obuku policijaca iz ovih službi za rad sa žrtvama i svjedocima;  Uspostaviti mehanizme za poboljšanje saradnje između istražnih organa i tužilaštava na svim nivoima;

39


KAZIVANJE ISTINE TEME: Značaj dokumentiranja ratnih zločina i utvrđivanja istine o odgovornosti u prošlosti i Mehanizmi utvrđivanja istine Strategija dokumentiranja ratnih zločina  Formirati radnu grupu za izradu strategije za dokumentiranje ratnih zločina. Strategija za dokumentiranje ratnih zločina biće deo šire strategije tranzicijske pravde BiH;  U radnoj grupi treba da budu zastupljeni predstavnici relevantnih institucija, političkih stranaka, NVO i udruženja žrtava.  Radna grupa će donijeti strategiju koja će, između ostalog, propisivati sljedeće elemente: zz metodologiju dokumentiranja; zz upotrebu terminologije iz međunarodnog humanitarnog prava i presuda sudova iz BiH, regiona i MKSJ; zz prikupljanje i verifikaciju cjelokupne relevantne dokumentacije koja će pomoći u procesu utvrđivanja činjenica (dokumentacija tužilaštava i sudova u BiH i regionu, MKSJ, Instituta za nestale, organizacija civilnog društva i druga); zz formiranje arhiva u sklopu kojeg će biti osnovana baze podataka, u koju će biti pohranjena sva relevantna dokumentacija. Baza podataka biće pretraživa i dostupna javnosti; zz arhivističku obradu dokumentacije i njenu digitalizaciju zz potrebu za usvajanjem zakona o formiranju tijela za utvrđivanje činjenica o zločinima na državnom nivou. zz Arhiv treba da bude u sklopu tijela za utvrđivanje činjenica o zločinima.

Zakon o formiranju tijela za utvrđivanje činjenica  U proces konsultacija oko izrade zakona pored predstavnika relevantnih institucija i političkih stranaka treba da se uključe predstavnici NVO, udruženja žrtava i ostale zainteresirane grupe i pojedinci.  Zakon, između ostalog, treba da propiše: zz osnivanje tijela za utvrđivanje činjenica koje je nezavisno i apolitično i kojeg će finansirati Vijeće ministara; zz kriterije odabira članova tijela; zz metodologiju rada tijela, vremenski okvir rada, mandat itd.; zz osnivanje arhiva i pretražive baze podataka u okviru arhiva. Arhiv će biti deo tijela za utvrđivanje činjenica.

40


TEMA: Uloga memorijala u kazivanju istine  Utvrđivanje činjenica o događaju i ulozi pojedinca ili pojedinaca u čiju čast se diže spomenik treba da bude uslov za izgradnju memorijala;  „Istina, pravda i odgovornost“ treba da budu poruka memorijala;  Moto podizanja spomenika treba da bude „žrtve su na prvom mjestu“, bez obzira na etničku pripadnost“;  Verificirati postojeće spomenike u skladu s usvojenim standardima;  Ukloniti memorijale koji vrijeđaju žrtve, negiraju zločin i šire vjersku i nacionalnu mržnju;  Ovi standardi za podizanje memorijala bit će utvrđeni Zakonom o memorijalima koji će biti usvojen na državnom nivou.

REPARACIJE TEME: Određivanje pojma žrtve i povrede i Strategija reparacija - materijalne i nematerijalne reparacije  Formirati radnu grupu za izradu strategije reparacija na nivou BiH. Strategija reparacija biće deo šire strategije tranzicijske pravde BiH;  U radnoj grupi treba da budu zastupljeni predstavnici relevantnih institucija, političkih stranaka, NVO i udruženja žrtava;  Radna grupa donijet će strategiju koja treba sadržavati oblike reparacija koji su pomenuti u Rezoluciji Generalne skupštine UN: restitucija, kompenzacija, rehabilitacija, razni oblici zadovoljenja (javna izvinjenja, komemoracije, utvrđivanje činjenica, kazivanje istine itd.), i garancija neponavljanja;  Strategija će promovirati resocijalizaciju kao suštinu reparacija;  Strategija će pružiti podršku projektima koji se realizuju u pravcu održivog povratka;  Strategija će propisivati donošenje jedinstvenog krovnog Zakona o reparacijama na nivou BiH sa kojim će biti usaglašeni zakoni na nivou entiteta i kantona;  Odredbe zakona o reparacijama na nivou BiH bit će u skladu s preporukama OHCHR;  Zakon o reparacijama: zz treba da postavi okvir za utvrđivanje materijalnog i nematerijalnog obeštećenja/zadovoljenja žrtava; zz treba da utvrdi šta je povreda i ko je žrtva; zz treba da propiše ista prava za vojne i civilne žrtve rata; zz treba da propiše da se isti stepen invaliditeta određuje za dobijanje statusa civilne, odnosno vojne žrtve rata; zz treba da propiše da je PTSP uzročnik oštećenja organizma; zz treba da predvidi uspostavljanje centralne baze podataka s informacijama o korisnicima; zz treba da uspostavi fond iz kojeg se naknade isplaćuju (preporuka državnim institucijama da programe naknade nominira predpristupnim i drugim državi raspoloživim fondovima). 41


 NVO i mediji zajedno s institucijama trebaju educirati javnost o suštini reparacija putem pokretanja javnih debata: suština reparacija je resocijalizacija;  NVO i mediji zajedno sa institucijama treba da organizuju kampanje kako bi educirale javnost o njihovim pravima i šta treba da urade da bi zadovoljili svoja prava;  Kroz saradnju s organizacijama civilnog društva, institucije BiH razvit će programe za psihološku pomoć žrtvama;  Educirati korisnike o mogućnosti podizanja tužbi za naknadu nematerijalne štete protiv države, entiteta i kantona;  Educirati korisnike o mogućnosti podizanja tužbi za naknadu nematerijalne štete protiv počinilaca koji su pravosnažno osuđeni u krivičnim postupcima;  Potrebno je što hitnije usvojiti Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći na nivou BiH;  Ukinuti sve prepreke ka ispunjavanju presuda za naknadu štete koje su donijeli redovni sudovi;  Usvojiti mehanizme kako bi se osiguralo da se presude Doma i Komisije za ljudska prava i Ustavnog suda u potpunosti izvrše.  Potrebno izgraditi jedinstven spomenik svim žrtvama rata, a koji bi bio vodeni park ili park prirode u kojem bi se gajile rijetke ptice, biljke i slično, sa teritorije BiH

TEMA: Rekonstrukcija i održivi povratak  Propisati jasne procedure i kriterije za trošenje stredstava u pravcu fizičkog i održivog povratka;  Prioritet za obnovu i zapošljavanje imaju oni koji nemaju krov nad glavom i koji su nezaposleni;  Ne smije se primjenjivati etnički kriterij u pravcu realiziranja fizičkog i održivog povratka;  Potrebno je prenijeti fokus s humanitarnog pristupa (obnova i fizički povratak) na održiv povratak;  Potrebno je osnovati banku/fond koja bi davala povoljne kredite povratnicima za pokretanje privatnih poslovnih inicijativa;  Potrebno je izvršiti reformu obrazovanja;  Potrebno je isplatiti naknade štete, ali one nisu prioritet, jer nedostaju sredstva: ne treba se zaduživati.

42


INSTITUCIONALNE REFORME TEMA: Potreba za vettingom u BiH  Informirati javnost o značaju vettinga putem širokih kampanja;  Pokrenuti javne debate o vettingu;  Potrebno javnosti objasniti razliku između termina vetting i termina „lustracija“;  Donijeti Zakon o ispitivanju individualne odgovornosti javnih službenika (Zakon o vettingu);  U konsultacijama oko izrade zakona, pored predstavnika relevantnih institucija i političkih stranaka, potrebno je uključiti i predstavnike civilnog društva;  Zakon, između ostalog, treba propisati: zz osnov za ispitivanje individualne odgovornosti javnih službenika (osnov treba da bude širi od osnova koji propisuje Aneks IV); zz osnivanje tijela koji će sprovoditi proces ispitivanja javnog djelovanja predstavnika institucija; zz institucije (predstavnike institucija) koje će ovo tijelo kontrolisati; zz vremenski okvir koji treba biti pokriven vettingom; zz metode koordinacije između institucija koje se bave vettingom; zz dokumentaciju koja će biti korištena (dokumentacija pravosudnih institucija u BiH i regionu, MKSJ, kao i dokumentacija NVO koje se bave dokumentovanjem ratnih zločina); zz procedure sprovođenja vettinga (procedure treba da budu transparentne uz puno poštivanje ljudskih prava); zz mehanizme koji će osigurati da će se sve odredbe zakona ispoštovati;  Zakon se neće primjenjivati na one institucije koje već imaju efikasne mehanizme kontrole (primjer VSTV);  U konsultacijama oko izrade zakona, pored predstavnika relevantnih institucija i političkih stranaka, potrebno je uključiti i predstavnike civilnog društva;  U proces provođenja zakona treba uključiti organizacije civilnog društva i lokalnu samoupravu;  U svim javnim institucijama, kao i političkim strankama i medijima formirati komisije koji će ispitivati odgovornosti „svojih“ službenika;  Potrebno dosljedno primjenjivati odredbe onih zakona koji propisuju vetting mjere;  Usvojiti izmjene i dopune tih zakona u skladu s Zakonom o vettingu (po pitanju osnova);  Uspostaviti kordinaciju između institucija koje sprovode vetting procedure, kao što su Agencija za državnu službu, Centralna izborna komsija, VSTV ili SIPA.  Potrebno je uspostaviti neposrednu saradnju između ovih institucija (Agencija za državnu službu, Centralna izborna komsija, VSTV i SIPA), sudova i tužilaštva u BiH i regionu, kao i sa MKSJ. 43


TEMA: Uloga Izbornog zakona u procesu tranzicijske pravde  Sve institucije na svim nivoima vlasti trebaju raditi na povratku svih raseljenih;  Potrebno izvršiti utvrđivanje činjenica o događajima iz prošlosti;  Potrebno usvojiti Zakon o vettingu i sprovesti proces na svim nivoima vlasti;  Potrebno je ojačati kapacitet pravosudnih institucija koje procesuiraju slučajeve ratnih zločina;  Potrebno je uključiti NVO u proces dokumentiranja ratnih zločina i u proces podrške procesuiranja slučajeva ratnih zločina;  Potrebno stvoriti sve uslove da Centralna izborna komisija bude nezavisna u svom radu;  Potrebno je da proces provjere podobnosti kandidata s izbornih lista stranaka koji provodi Centralna izborna komisija bude transparentan;  Izmijeniti Ustav BiH i Izborni zakon: sva lica u BiH trebaju imati jednaka prava da biraju i da budu birana u sve institucije BiH.

TEMA: Izvršenje odluka Doma za ljudska prava, Komisije za ljudska prava i Ustavnog suda BiH  Potrebno je osnovati poseban odjel u okviru Ustavnog suda BiH koji bi rješavao samo žalbe po pitanju kršenja ljudskih prava i ratnih zločina;  Potrebno osnovati fondove na svim nivoima vlasti da bi se osiguralo isplaćivanje naknade štete, po osnovu odluka Ustavnog suda BiH, u zavisnosti koja je institucija tužena;  Budžeti na svim nivoima vlasti treba da predvide sredstva za ove fondove;  Precizirati koji pojedinac ili koja institucija snosi odgovornost za provođenje odluka Ustavnog suda BiH;  Pooštriti i precizirati mehanizam kažnjavanja za neprovođenje odluka Ustavnog suda.  Usvojiti Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći na nivou BiH.  Obezbjediti sve uslove da se odredbe ovog zakona, kada bude usvojen, u potpunosti ispunjavaju.

44


TEMA: Reforma obrazovanja u procesu tranzicijske pravde Preporuke kao rezultat rada u sve tri grupe  Formirati Agenciju za obrazovanje ili Ministarstvo za obrazovanje na nivou BiH;  Osnovati specijalan fond za obrazovanje na nivou države. Sredstva iz ovog fonda koristiće se za edukaciju nastavnog kadra;  U školama treba da bude zaposlen veći broj pedagoga i psihologa zbog potrebe organizovanja predmeta koji bi pokrivao oblast poštivanja ljudskih prava, demokratije i riješavanja konflikta, ali i zbog činjenice da je odrijeđeni broj djece traumatiziran bilo zbog uticaja rata, uticaja traumatiziranih roditelja ili, općenito, zbog okruženja u kojem žive traumatizirani ljudi. Preporuke kao rezultat rada u pojedinim grupama  Uključiti NVO u proces edukacije nastavnog kadra.  Država treba da bude otvorena za prihvatanje preporuke NVO na koji način se školski programi mogu izmjeniti i da prihvati da neki edukativni programi NVO budu sastavni dio školskog programa.  Izvršiti reformu Ustava BiH: propisati da obrazovanje na nivou BiH bude jedinstveno.  Iz sadašnjih udžbenika potrebno izbaciti sadržaje koji vrijeđaju druge etničke zajednice u BiH i raspiruju vjersku i nacionalnu mržnju. Vjeronauka74  Vjerska nastava treba da bude 1) obavezan predmet, 2) fakultativan predmet, ili 3) da u potpunosti bude ukinuta;  Vjerska nastava treba da se odvija 1) u školama (bilo kao fakultativan ili obavezan predmet), 2) u vjerskim objektima;  Vjerska nastava treba da dobije formu kulture ili istorije religije;  Nastava vjeronauke treba da bude pod strogom kontrolom.  Potreban predmet kojim će se propagirati poštovanje ljudskih prava, građanska svijest, tolerancija, demokratija itd;  Poštovati pravo na vjeru, ali i na „ne-vjeru“.  Diskusiji o potrebi nastave vjeronauke posvetiti više vremena. Preporuke u skladu sa sadašnjim stanjem, ali koje učesnici nisu istakli  Utvrditi činjenice o oružanom sukobu u BiH tokom devedesetih godina;  Provesti proces vettinga u obrazovnim ustanovama;  Potrebno je ustanoviti pravilnik za nastavnike na osnovu kojeg će se propisivati kazne ili zabranjivati rad onim nastavnicima koji vrše ovakve aktivnosti. Ovo je spisak svih preporuka koje su učesnici pomenuli, ali oko njih nije postignut konsenzus.

74

45


Uloga civilnog društva u procesu tranzicijske pravde Generalne preporuke  Potrebno je usvojiti strategiju tranzicijske pravde BiH čiji će sastavni delovi biti strategija dokumentiranja ratnih zločina i strategija reparacija i koja će naglasiti važnost rada organizacija i pojedinaca iz civilnog društva na polju tranzicijske pravde, kao i da su ove organizacije i pojedinci nezaobilazan partner u tom procesu;75  Evidentirati NVO koji se bave aktivnostima u oblasti tranzicijske pravde;  Formirati nukleus civilnog društva oko kojeg bi se vršilo umrežavanje ostalih organizacija i pojedinaca iz civilnog društva. Ova koalicija će se dogovoriti oko osnovnih principa djelovanja, kao i o zajedničkoj metodologiji rada;  Dodatno educirati zaposlene u NVO o mehanizmima tranzicijske pravde, ili, preciznije o istaživanju ratnih zločina, pristupu žrtvama, praćenju suđenja za ratne zločine, međunarodnom humanitarnom pravu i slično, čime će se rad NVO učiniti profesionalnijim;  Vjerske grupe i vjerski lideri, kao i akademska zajednica treba da preuzmu mnogo veću ulogu u procesu suočavanja sa prošlošću;  Potrebno je izvršiti dodatnu edukaciju novinara o pitanjima tranzicijske pravde, međunarodnom humanitarnom pravu, o pristupu i intervjuiranju pripadnika ugruženih grupa poput žrtvama, kao i o kodeksu novinarske struke;  Mediji trebaju općenito biti otvoreniji ka temama tranzicijske pravde i da više prostora daju pozitivnim primjerima, a ne senzacionalizmu;  Mediji trebaju biti otvoreniji prema aktivnostima NVO i budućoj koaliciji NVO;  Potrebno je da postoje mediji koji će biti profesionalno educirani i zainteresovani za teme tranzicijske pravde. Tu se prvenstveno misli na državne medije;  Institucije države, entiteta i kantona trebaju prepoznati važnost tranzicijske pravde i ulogu NVO u njoj: institucije trebaju podržati rad NVO i koalicije civilnog društva;  Institucije države, entiteta i kantona i NVO trebaju formirati tim za saradnju, kao i mehanizme saradnje;  Institucije države, entiteta i kantona trebaju stvoriti ambijent u kojem će se otvoreno govoriti o oružanom sukobu i zločinima u BiH;  Institucije države, entiteta i kantona koje sprovode aktivnosti u oblasti tranzicijske pravde treba da koriste dokumentaciju NVO (istražni organi, sudovi, tužilaštva, institucije koje sprovode aktivnosti vettinga itd).

Videti fusnotu broj 11.

75

46


Preporuke koje se odnose na pojedinačne teme TEMA: Uloga civilnog društva u procesuiranju ratnih zločina  Potrebno je da istražni organi i tužilaštva uzmu u obzir dokumentaciju do koje su organizacije civilnog društva došle istraživanjem ili realizovanjem svojih programskih aktivnosti;  Sud i Tužilaštvo BiH treba da budu mnogo otvoreniji za saradnju sa NVO;  Potrebno je da mreža NVO za podršku Sudu BiH bude funkcionalna;  Potrebno je formirati mrežu NVO za podršku Tužilaštvu BiH na istim osnovama kako je to urađeno u slučaju Suda BiH;

TEMA: Uloga civilnog društva u utvrđivanju i kazivanju istine  Institucije, organizacije civilnog društva i udruženja žrtava trebaju započeti zajednički rad na formuliranju državne strategije za suočavanje s prošlošću i u pravcu formiranja državnog tiela za utvrđivanje činjenica;  Potrebno je formirati koaliciju organizacija civilnog društva i pojedinaca koji se bave dokumentiranjem ratnih zločina. Članice koalicije treba prvenstveno da se dogovore oko metodologije dokumentiranja i zaštite dokumentacije;  Potrebno uključivanje vjerskih vođa u proces dokumentiranja ratnih zločina;

TEMA: Uloga NVO u rehabilitaciji i resocijalizaciji  Strategija reparacija BiH treba da naglasi važnost organizacija civilnog društva i pojedinaca u pravcu rehabilitacije i resocijalizacije;  Potrebno je formirati koaliciju organizacija i pojedinaca koje se bave psihološkom podrškom žrtvama. Koalicija treba utvrdi metode djelovanja i programsku strategiju;  Institucije države, entiteta i kantona trebaju priznati programe NVO za rehabilitaciju i resocijaizaciju kao svoje zvanične programe;  Institucije trebaju zapošljavati one stručnjake koji su znanje stekli realizirajući projekte ovog tipa u NVO i koji su prošlo specifične programe za pružanje pravne pomoći žrtvama ratne traume, dok su radili u NVO;  Potrebno organizirati edukaciju zaposlenih u zdravstvenim institucijama o PTSP, kao i o pristupu ženama žrtvama rata;  Formirati trauma centre širom BiH;  Lokalne NVO koje se bave liječenjem traume trebaju biti prihvaćene kao partner trauma centara ili im omogućiti da funkcionišu kao zvanični trauma centri;  Potrebno je stvoriti sve uslove da bi mreža NVO za podršku rada Suda BiH u potpunosti profunkcionisala (vezano za obezbeđivanje psihološke podrške žrtvama-svjedocima i svjedocima). NVO koje imaju ekspertizu u pružanju psihološke podrške žrtvama ratne traume treba da budu produžena ruka ovog odjeljenja Suda BiH;  Vjerske institucije trebaju biti aktivnije u pravcu liječenja ratne traume. 47


KONSULTACIJE O TRANZICIJSKOJ PRAVDI Fojnica, 4. – 6. juni, 2008.

LISTA UČESNIKA FOKUSNA GRUPA: Akademska zajednica/Historičari Prezime

Ime

Organizacija

Bečirević

Edina

Fakultet kriminalističkih nauka

Borić

Nedžla

Pravni fakultet, Sarajevo

Čengić N.

Nejra

Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije

Halilović

Haris

Fakultet kriminalističkih nauka

Hodović

Senad

Muzej Visoko

Izmirlija

Midhat

Pravni fakultet, Sarajevo

Kožar

Azem

Filozofski fakultet u Tuzli

Milak

Enes

Muzej Jajce

Omerović

Enis

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerzitet u Sarajevu

Popović

Sabina

Asocijacija za rehabilitaciju žrtava torture

Rizvanović

Edin

Pravni fakulteta Džemala Bijedića u Mostar

Sadiković

Lada

Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo

Salčić Dizdarević

Dubravka

Asocijacija za rehabilitaciju žrtava torture

Tokača

Mirsad

Koordinator

FOKUSNA GRUPA: Organizacije civilnog društva Prezime

Ime

Organizacija

Čančar

Vesna

Nove nade

Filipović

Snježana

Istraživačko dokumentacioni centar

Jahic

Eldar

Istraživačko dokumentacioni centar

Gagić

Valentina

Udruženje „Sara“

Garić

Sonja

Centar za građansku suradnju

Ilić

Todor

OAZA

Kalfić

Josipa Valentina

Altruist Mostar

Praštalo

Predrag

Evropski pokret u Bosni i Hercegovini

Todorović

Branko

Koordinator

Trifunović

Aleksandar

Novinar

Tursinović

Miralem

ORC Tuzla

Živanović

Lidija

Helsinški parlament građana Banja Luka

48


FOKUSNA GRUPA: Novinari/Umjetnici Prezime

Ime

Organizacija

Ahmetašević

Nidžara

BIRN

Antić

Irena

Radio FBiH

Druško Karup

Dženana

BH Dani

Huković - Hodžić

Mirela

BH Radio 1

Ignjatić

Draško

TV RS

Mihaljević

Željka

Studio N Livno

Rokvić

Dragan

Artists

Rudić

Borka

Koordinator

Dušanić

Svetlana

Glas Srpske

FOKUSNA GRUPA: Pravna zajednica/predstavnici vlasti Prezime

Ime

Organizacija

Čevra

Irisa

Tužilaštvo BiH

Taraba

Ivanka

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice

Čerkez

Katica

PSFBiH, Predstavnički dom

Dojčinović

Neda

Međunarodni komitet crvenog križa

Džuderija

Saliha

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice

Garaplija

Lejla

VSTV

Hot

Neira

Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice FBiH

Huskić

Adem

Zastupnički dom PSBiH

Ibrišimović

Esma

Općina Tuzla

Jukić

Velimir

Zastupnički dom PSBiH

Jusufović

Munib

PSFBiH, Predstavnički dom

Kalabić

Drago

Koordinator

Murtezić

Arben

VSTV

Pjanić

Jasmina

Koordinator

Radošević

Duško

Ministarstvo pravde RS

Ramić

Edin

Vijeće naroda RS

Šain

Danica

Vrhovni sud FBiH

Spaić

Jovan

Sekretarijat RS za saradnju s MKSJ

Trnavci

Genc

Pravni fakultet Bihać

Vrabac

Mirela

Općina Tuzla

Vukušić

Iva

Odjel za analitiku i istraživanje, Tužilaštvo BiH

Grubešić

Niko

Ministarstvo pravde BiH

49


FOKUSNA GRUPA: Vjerske zajednice Prezime

Ime

Organizacija

Brkić

Marko Antonio

Kovačević

Emir

Međureligijsko vijeće

Marković

Ivo

Interreligijska služba Oči u oči

Mustafić

Ifet

Ured Reis-ul-uleme

Tauber

Elijas

Koordinator

Zovkić

Mato

generalni vikar Nadbiskupije

Majdandžić

Mirko

Franjevački samostan

FOKUSNA GRUPA: Povratnici Prezime

Ime

Organizacija

Banjanović

Fadil

Koordinator

Čorbo

Salem

UG Povratak i održiv obnov

Ćektavica

Muriz

Zukić

Mirhunisa

Krstić

Milena

Kujan

Ibrahim

Marčeta

Mile

Sakić

Zlata

Savez izbjeglica i raseljenih lica

FOKUSNA GRUPA: Veterani Prezime

Ime

Organizacija

Divijak

Jovan

Obrazovanje gradi BiH

Džambić

Zerin

Udruženje boraca liječenih od PTSP-a “Stećak”

Horozović

Nedžad

Centar za nenasilnu ackciju

Karić

Munir

Predsjednik skupštine boraca Armije BiH

Mišanović

Narcis

Udruženje demobilisanih boraca Općine Novo Sarajevo

FOKUSNA GRUPA: ŽRTVE Prezime

Ime

Organizacija

Hotić

Kada

Udruženje Pokret “Majke enklave Srebrenica i Žepa”

Jurišić

Marko

Koordinator

Karabašić

Seida

Udruženje Prijedorčanki „Izvor“

Mitrović

Smilja

Udruženje porodica nestalih boraca i civila Semberije i Majevice

Tahirović

Murat

Savez logoraša BiH

50


FOKUSNA GRUPA: udruženja žena Prezime

Ime

Organizacija

Andrić

Duška

Koordinatorica

Bešić

Maria Theresa

Žene ženama

Dugandžić

Danijela

CURE

Erak

Alma

Udruženje žena MOST

Hasanbegović

Azra

Udruženje “ŽENA BIH” Mostar

Ilić

Nedeljka

OAZA

Matoničkin

Mira

Žena s Une

Pečenković

Hatiđa

Žena s Una

Petković

Aleksandra

Gender Centar RS

Savičić

Saša

Gender Centar RS

Sendić

Meliha

Centar za pravnu pomoć ženama Zenica

Tešić

Stanojka

Forum žena Bratunac

Vuković

Ana

Gender Centar FBiH

FOKUSNA GRUPA: Omladinska udruženja Prezime

Ime

Organizacija

Bubalo

Goran

Koordinator

Demirović

Dalida

Centri Civilnih inicijativa

Filipović

Dejan

Inicijativa mladih za ljudska prava

Glavaš

Čedomir

Omladinska organizacija Odisej

Madacki

Saša

Centar za ljudska prava Uni. u Sarajevu

Mičić

Milijana

Helsinški komitet za ljudska prava RS

Sejfija

Lahira

IPAK

Sejranić

Emir

Omladinski resursni centar

Snegar

Gjoko

CORNO

Šavija Valha

Nebojša

NDC

51


FACILITATORI Ime

Prezime

Fokusna grupa

Eni

Kurtović

Novinari/Umjetnici

Božana

Puljić

Novinari/Umjetnici

Branko

Vekić

Akademska zajednica/Historičari

Nađa

Vujošević

Akademska zajednica/Historičari

Enisa

Maksumić

Akademska zajednica/Historičari

Varja

Nikolić

Akademska zajednica/Historičari

Salih

Rasavac

Žene

Amela

Suljić

Žene

Jelena

Kuzmanović

Omladina

Almisa

Behramović

Omladina

Mirna

Dabić

Organizacije civilnog društva

Melisa

Gazdić

Organizacije civilnog društva

Slavica

Drasković

Vjerske zajednice

Nefiza

Dautović

Vjerske zajednice

Damir

Marjanović

Vjerske zajednice

Dušan

Šehovac

Pravna zajednica/predstavnici vlasti

Belma

Deljkić

Pravna zajednica/predstavnici vlasti

Sanja

Kuljanin

Veterani

Zlatko

Sarić

Veterani

Abdulah

Fetahović

Veterani

Nela

Radovanac

Žrtve

Suad

Behmen

Žrtve

Snježana

Ivandić

Povratnici

Nazif

Borovina

Povratnici

52


53

ANEKS KONSULTACIJE O TRANZICIJSKOJ PRAVDI IZVJEŠTAJ  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you