Page 1

Projekat finansira Evropska unija

zajedno za djecu

"Ova publikacija je ura|ena uz pomo} Evropske unije. Sadržaj ove publikacije je isklju~iva odgovornost Udruženja “Društvo ujedinjenih gra|anskih akcija” i ni u kom slu~aju ne predstavlja stanovišta Evropske unije".


Projekat finansira Evropska unija

zajedno za djecu

"Ova publikacija je ura|ena uz pomo} Evropske unije. Sadržaj ove publikacije je isklju~iva odgovornost Udruženja “Društvo ujedinjenih gra|anskih akcija” i ni u kom slu~aju ne predstavlja stanovišta Evropske unije".


SNAGA PARTNERSTVA Izdavač:

Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“ Patriotske lige 33/ Petra Tiješića 10 71 000 Sarajevo dugabih@bih.net.ba, www.dugabih.com.ba

UNICEF Bosna i Hercegovina

Zmaja od Bosne b.b. 71 000 Sarajevo sarajevo@unicef.org, www.unicef.org/bih Autorice tekstova: Svjetlana Hadžidamjanović Beba Šarkinović Selma Džemidžić-Kristijansen Recenzent: Doc. dr. Lejla Kafedžić Lektura: Edina Dmitrović Korektura i redaktura: Sanja Matković i Marina Nezirović Dizajn i štampa: Jordan Studio, Sarajevo juni/lipanj 2013. godine SNAGA PARTNERSTVA

2


SADRŽAJ Predgovor 5

Moja priča – Svjetlana Hadžidamjanović

5

Naša priča – Beba Šarkinović i Selma Džemidžić-Kristijansen 32 Uvod 33 Saradnja škole i porodice 53 Partnerstvo porodice i škole 61 Istraživački rad Instrumenti korišteni u istraživanju 69 Recenzija 77 Literatura 79

3

31

SNAGA PARTNERSTVA


SNAGA PARTNERSTVA

4


Predgovor Knjiga „Snaga partnerstva“ je dio projektnih aktivnosti UNICEF-a i Udruženja „DUGA“ koje su realizirane u okviru programa „Jačanje sistema socijalne zaštite i inkluzije djece u BiH“ i projekta „Osnaživanje osnovnih škola na putu ka inkluziji“. Pisana je u namjeri da zabilježi osobna pedagoška iskustva roditelja i nastavnica i doprinese podizanju svijesti o značaju stvaranja partnerskih veza u cilju kvalitetnijeg odgojno-obrazovnog rada. Odgojno-obrazovni rad je složen proces koji zahtijeva aktivno sudjelovanje porodice i škole i usklađenost veza i odnosa roditelja i nastavnika koje koriste svima, posebno djeci. Ta slojevitost odnosa otvara put ka građenju partnerstva u kojem roditelji postaju samosvjesniji i sigurniji u svoje roditeljske i odgajateljske kompetencije, a nastavnici otvoreniji za nove odnose i spoznaje o potrebama i interesima svakog djeteta. Kontinuirana uzajamna podrška i razumijevanje doprinose stvaranju osjećaja osobnog i profesionalnog zadovoljstva i potiču raznolikost ideja i aktivnosti koje podižu kvalitetu odgojno-obrazovnog rada. Porodično, školsko i društveno okruženje se međusobno povezuju stvarajući uvjete za rast i razvoj sretnog i zadovoljnog djeteta. Knjiga je rezultat pedagoškog rada, iskustva i promišljanja autorica temeljenih na savremenim pedagoškim saznanjima. Na dinamičan i autentičan način, autorice pokazuju da je škola aktivna i otvorena zajednica i ukazuju na probleme i poteškoće u odgojno-obrazovnom radu. Naglašavaju potrebu za razvojem specifičnih odgajateljskih vještina kako bi se stvorila čvrsta mreža podrške oko djeteta. Također, podcrtavaju važnost zadovoljstva djeteta činjenicom da su njegovi/njezini roditelji/staratelji aktivno uključeni u život školske zajednice i ističu značaj razvijanja osjećaja vlastite vrijednosti i samopoštovanja kod djece. Zahvaljujemo se autoricama što su podijelile sa nama osobna iskustava i primjere u građenju partnerstva u svojim školama i zajednicama. Vjerujemo da će njihove ideje i inicijative inspirirati druge i doprinijeti razvoju pedagoške svijesti i uvjerenja. Provjerena sredstva i metode pružaju smjernice za pedagoško djelovanje roditelja i nastavnika.

Anka Izetbegović Udruženje „DUGA“

Florence Bauer UNICEF

5

SNAGA PARTNERSTVA


Posebnu zahvalnost dugujem svojim dragim roditeljima i bratu, Udruženju „DUGA“ i našoj jedinoj Teta Vaski (gđi Vasiliji Veljković) na neizmjernoj podršci svih ovih godina, bez koje ne bismo uspjele na našem životnom putu.

Zahvalna mama Lana

SNAGA PARTNERSTVA

6


TEXT

Text

7

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

 Otkud baš ja da pišem priču? Kada sam zamoljena da pišem o svojim iskustvima u odgoju i obrazovanju svoje ćerke, sada već osamnaestogodišnje djevojke, učenice trećeg razreda četvorogodišnje srednje škole, osjetila sam strah. Pitala sam se: „Da li ja to mogu, koliko ću se toga sjetiti, koliko sam kompetentna za tako ozbiljan zadatak?“ A onda sam osjetila ushićenje i nevjerovatnu želju da sva svoja iskustva, znanja, vještine ali i gorčinu koju osjećam kao odgovoran roditelj koji nikada ništa nije prepuštao slučaju, prenesem na papir ili, bolje rečeno, „istresem“ iz sebe i podijelim sa onima koji će u dijelovima ovog teksta možda prepoznati sebe i svoj život, pomognem im i prenesem poruku: „Nema veće snage od snage roditeljstva. Ta snaga ruši barijere, nemoguće čini mogućim... jer samo ste VI, dragi roditelji, tvorci života, sreće i uspjeha vaše djece. Samo vaše srce može da osjeti otkucaje srca, želje, misli, strahove i nade bića za čiji život ste vi odgovorni. Svi drugi trebaju da vam pomognu, uključe se sa stručnog, profesionalnog, ljudskog, moralnog ili kakvog god hoćete drugog aspekta. Ali bez vas, sve je polovično, blijedo, prozirno i nepotpuno.... Vi možete promijeniti svijet... Za vašu ljubav ne postoje pravila, zakoni, procedure.... Vi ste Ti koji odlučuju, i ne dozvolite sebi luksuz da budete izvan sistema i stojite po strani. Vaše dijete je jedinstveno i ono zaslužuje najbolje... bez vas, to je nemoguće“... Ja ovu priču ne mogu pisati sa aspekta struke i nauke koja izučava tako važnu, složenu i neprikosnovenu oblast kao što je odgoj i obrazovanje naše djece. Prepuštam te dijelove stručnjacima, ljudima iz prakse, kojima se zahvaljujem na podršci i nastojanju da naš obrazovni sistem učine kvalitetnijim i boljim. Ja svoju priču mogu pisati samo srcem. Pišem kao majka, roditelj, u nadi da ću kroz svoja iskustva doprinijeti boljem obrazovanju i cjelokupnom životu svih nas i naše djece. Jer kada škola postane naš drugi dom, kada radimo timski i u dogovoru, kada jedni druge osluškujemo i „čujemo“, tada savršena koordinacija struke i nauke, iskustva i znanja naših učitelja/ nastavnika i roditeljstva može da ima samo jedan rezultat: Zadovoljno i sretno dijete koje izrasta u uspješnog i dobrog čovjeka ... Zar nam nije svima to konačan cilj?

 Odakle početi? Uvijek se vraćam na te bijele, hladne zidove, od prije nekih dvanaest godina... Sjedimo u čekaonici i čekamo na red kod ambulantnog psihologa. Nama treba samo potvrda da moja ćerka može od septembra da krene u prvi razred osnovne škole. Neko to shvata kao normalno, nešto što se podrazumijeva, ne pridaje značaj tome... Ali ja osjećam strah... Srce mi jako lupa, dlanovi su hladni... Pogledam u kćerkicu koja se nervozno meškolji po stolici. Znam da ima veliku dioptriju i da ponekad malo teže izgovara neke riječi ali to ne bi trebala biti smetnja s obzirom da od svoje treće godne ide u vrtić. Svaki dan sam sarađivala sa njenom odgajateljicom, zajedno smo realizirale brojne aktivnosti, a i na vrijeme sam je uključila u logopedski tretman. Ipak, strah me... Kroz glavu mi prolazi hiljadu pitanja: „Kako će se moja djevojčica snaći na testiranju? Šta ako se zbuni? Šta ako ne bude razumjela to što je pitaju, što joj se ponekad dešava? Šta ako se uplaši?“ A onda se tješim činjenicom da sam ja tu. Pa valjda će psiholog dozvoliti da ostanem u ordinaciji? Valjda će mi dozvoliti da se uključim ako baš nešto zapne? Uostalom, u tašni imam mišljenje odgajateljica iz vrtića i logopeda koji prate moju ćerku već punih pet godina. Svi kažu da može da krene u prvi razred sa svojim vršnjacima. U tom momentu čujem kako neko proziva naše ime i prezime. Ulazimo u ordinaciju. Bijeli, hladni zidovi... zeleni, gumirani pod... jedan sto i na sredini stola mašina za kucanje... Doduše, tamo negdje (sa strane) stoji neka, poprilično neugledna igračka ... Stežem ćerku za ruku koja već počinje da se otima, plaši se da će dobiti injekciju. Uh, taj njen strah od doktora... prisutan je od kada je, sa pet godina, operisala oba oka zbog progresivnog rasta dioptrije. Sada je sve OK, sa naočalama vidi malo više od 30%, ali uključena je u razne vrste vježbi i stimulacija i očekuje se napredak. Kroz glavu mi prolazi sav njen razvoj... očekujem pitanja na koja mogu da odgovorim... SNAGA PARTNERSTVA

8


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Na žalost, pitanja za mene skoro da i nema. Nisam se ni snašla, a već sam zamoljena da izađem ispred ordinacije. Doktorica kaže da praktikuju testiranja bez prisustva roditelja. Unatraške izlazim u čekaonicu. Stojim ispred vrata i prisluškujem, ali teško da šta čujem... Poslije nekih petnaestak minuta (za mene, to je trajalo kao petnaest godina), zamoljena sam da uđem. Vidim ćerku kao nestrpljivo dira papire po stolu, pokušavam da se nasmiješim i ublažim neprijatnu situaciju i nervozu koja se već osjeća u vazduhu. Očekujem papir - ulaznicu u školu... napokon, poslije nekih pet minuta lupanja po mašini, psihologica mi vrlo krako i jasno saopštava rečenicu : „Na žalost, gospođo, Vaša ćerka ne može krenuti u redovnu osnovnu školu.“ Prekinula sam je, jer nisam željela da čujem ništa dalje... „Ali zar ne bi mogla bar pokušati... znate, Zavod za slijepu i slabovidu djecu je jako daleko od naše kuće, ja radim... a nema ko da je vodi svaki dan tako daleko u školu ... “ govorila sam. Psihologica je nastavila istim tonom: „Ovdje se ne radi o Zavodu za slijepu i slabovidu djecu, nego o mnogo složenijim problemima, tako da... ona nikako ne može da ide u bilo koju vrstu redovne osnovne škole ... Znate, morate misliti na svoje dijete... za nju je ipak bolje da krene u posebnu vrstu škole, tamo će imati svu stručnu pomoć...“ Razrogačila sam oči. Preneražena, uvrijeđena, bijesna... Nisam joj dozvolila da nastavi. Očekivala sam da će tražiti dodatne informacije prije nego presudi mome djetetu. Zgrabila sam papir iz njene ruke, zgužvala ga i strpala ga u tašnu... Uhvatila sam ćerku za ruku i istrčala iz ambulante... Plačući naglas, hodala sam ulicama i vukla dijete za ruku. Predosjećala sam loše... ali da me niko ništa neće pitati... To je bilo previše... Za nepunih petnaest minuta, iza zatvorenih vrata, kroz nekakav test koji moje dijete nije ni razumjelo, trebala je da bude određena ŽIVOTNA SUDBINA MOJE ĆERKE. Tako je otpočela moja borba... Životna borba... Roditeljska borba... Moja poruka je: Kod testiranja djece pri upisu u prvi razred osnovne škole • aktivno uključiti roditelja prilikom procjene sposobnosti i zrelosti djeteta za upis u prvi razred osnovne škole. Roditelj može dati veoma korisne ulazne informacije i podatke koje treba uvažiti i ponašati se u skladu sa istim; • prije kontakta sa djetetom obaviti konsultativni razgovor sa roditeljem; • razraditi upitnik za roditelje kroz koji treba prikupiti sve relevantne informacije; • zašto testiranje? Mislim da je bolja zajednička aktivnost, igra, u prirodnom ambijentu, uz obavezno uključivanje roditelja, a vrijeme i metodologiju aktivnosti maksimalno prilagoditi mogućnostima i interesu djeteta; • za djecu koja su uključena u predškolski odgoj tražiti pisane ulazne informacije o zapažanjima i napretku djeteta u vrtiću, koje mogu biti veoma korisne učitelju/učiteljici.

 Lutanje roditelja – kome se obratiti? Nakon što sam se, bar prividno, oporavila od prvog šoka, potpuno izgubljena i uspaničena, samoinicijativno sam zatražila uputnicu za testiranje ćerke kod kliničkog psihologa. Nisam znala kome da se obratim za pomoć, trebao mi je savjet, ali gdje ga zatražiti? Mislim da je to veliki problem. Roditelji su nerijetko potpuno izgubljeni, pokušaju nešto, naiđu na zid i odustaju... Nerijetko bježe od suočavanja sa problemom, idu linijom manjeg otpora, pomire se sa sudbinom i tješe sebe da je tako najbolje. Informisanost roditelja generalno je loša, savjetovališta su često pretrpana ili uopšte ne rade svoj posao, većina roditelja i ne zna kome da se obrati za savjet... Mnogi roditelji koji su spremni za saradnju lutaju i, na žalost, zbog nedostatka informacija često odustaju, ostaju neiskorišteni... Na veliku sreću, sasvim slučajno, bila sam jedna od onih koji su pokucali na pravu adresu. Već na prvom razgovoru sa kliničkim psihologom osjetila sam značajnu razliku. Imala sam „tu čast“ da se nešto pitam. Zvuči ironično ta riječ „tu čast“, ali na žalost, bar u mome slučaju, to je bila surova istina. Zamislite u kakvo sam stanje bila dovedena, kada sam bila zahvalna da neko od mene kao majke traži ulazne informacije o mome djetetu?! Jedva sam dočekala da počnem sa pričom, od rođenja, preko dijagnosticirane visoke dioptrije sa nepunih šest mjeseci, do kašnjenja 9

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

u prohodavanju, preko vrtića i svega što smo tamo zajednički postigli, logopedskih tretmana... Tek nakon toga, počela je diskretna, nenametljiva i strpljiva opservacija moje ćerke. Ne u trajanju od petnaest minuta iza zatvorenih vrata, nego punih mjesec dana... Sat, maksimalno dva dnevno... u skladu sa djevojčicinim strpljenjem i pažnjom. U sasvim drugačijim uslovima i uz sasvim drugačiji pristup. Topao osmijeh, soba puna kockica, igračaka, didaktičkih pomagala, na šarenim itisonima... I naravno, cijelo vrijeme sam bila prisutna, čak i uključena u aktivnosti... Svi pokazatelji su bili mnogo bolji, ali još uvijek ne u potpunosti. Počela sam sâma da uviđam u čemu moja djevojčica pomalo kasni, šta je to na čemu treba još poraditi, čemu treba dati poseban značaj. Upijala sam svaki njen pokret, komunikaciju sa mladom psihologicom, izgovorenu riječ, odgovor na „zadatak“. Pokušavala sam napraviti poređenje između nje i njenih vršnjaka i polako počela sama da uviđam činjenice na kojima je još trebalo poraditi... Nakon mjesec dana opservacije, zajedno smo konstatovali da je za moju ćerku najbolje da se upis u školu prolongira za jednu godinu. U međuvremenu, preporučeno mi je da, pored logopeda, uključimo i defektološki tretman. Na moju veliku sreću, otkriveno mi je i Udruženje „DUGA“ u kojem sam mogla potražiti pomoć stručnog tima... Naravno, već sutra sam ih trčeći potražila... Nisam dozvoljavala da izgubimo niti jedan dan. Za moju ćerku je bila važna svaka minuta - bar mi se tako činilo. Tek tada je počela borba, bespoštedna i nemilosrdna. U strahu da nećemo uspjeti, postajem hiperprotektivan i „nedokazan“ roditelj. Uplašena da nešto ne krene kako ne treba, sjedila sam zajedno sa ćerkom na svim tretmanima, upadala u riječ, odgovarala na postavljena pitanja umjesto nje... Ukratko rečeno – iz mog ponašanja bilo je jasno da sam previše uplašena, skoro istraumirana... Na svu sreću, moja djevojčica i ja smo dospjele u ruke vrsnog stručnjaka – naše teta Vaske, defektologa. Naravno, sjajna teta Vaska je odlično znala kako izaći na kraj sa majkom poput mene. Kada to gledam iz današnje perspektive, shvatam da se ona, doduše vrlo diskretno, tada bavila više sa mnom nego sa mojom ćerkom. Korak po korak, dan po dan, svojim znanjem, stručnošću i umijećem, pretvarala me u roditelja spremnog za saradnju. Učila sam i upijala svaki metod njenog rada, a zatim nastavljala i isto repetirala u radu kod kuće. Ni to nije bilo lako balansirati. Od silnog straha da nećemo uspjeti, pokušavala sam da strpam u malu dječiju glavicu i što treba i što ne treba. Na svu sreću, naša nova porodica, naše Udruženje „DUGA“, pratilo je i koordiniralo moje ponašanje. Počeli su da me uključuju u razne edukacije, radionice za roditelje, okrugle stolove na kojima sam razmjenjivala mišljenje sa ostalim roditeljima, stručnjacima, prosvjetnim radnicima... Učila sam, upijala... i sve više otvoreno razgovarala o svojim strahovima i nedoumicama. Shvatila sam da nisam sama i to je za mene bilo najveće bogatstvo: podrška koja mi je toliko trebala... Nakon godinu dana upornog rada, došao je dan ponovnog testiranja za upis u prvi razred. I naravno, rezultat je bio tu. Psiholozi su potvrdili da moja cura zna i previše: došlo je vrijeme za upis u prvi razred redovne osnovne škole. Mala digresija... godinu dana unazad: Čini mi se da je neko prije godinu dana rekao da moja ćerka nema šanse da krene u redovnu osnovnu školu?! Šta bi bilo danas sa mojom djevojkom da sam poslušala? Šta bi se desilo da nisam zatražila pomoć šireg kruga stručnjaka? Šta bi bilo da nije bilo drugog psihologa (kojeg sam sasvim slučajno sama pronašla), našeg Udruženja „DUGA“ (za koje sam sasvim slučajno saznala) i naše sjajne tete Vaske? Ne postavljam ova pitanja slučajno. Pitam se kako roditelj može biti partner ako ne zna put i način? Kako roditelj može postati partner ako mu nije omogućena edukacija? Koliko se mediji danas bave promovisanjem udruženja, savjetovališta i centara u kojima roditelji mogu potražiti pomoć, razmijeniti mišljenja, komunicirati sa stručnjacima i, na kraju krajeva, međusobno podijeliti svoje probleme i iskustva? Koliko takvih mjesta u našem okruženju uopšte postoji i koliko dobro rade svoj posao ili su samo tu forme radi? Dozvolite da primijetim, a imam puno pravo da kažem poslije svega što sam prošla, da se sve svodi na slučajnost, na „nametanje“ od strane roditelja... ili na puku sreću... humanost... Zar sve gore pobrojano, uz malo truda, ne bi trebalo da bude sistemski riješeno, tj. da se podrazumijeva?

SNAGA PARTNERSTVA

10


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

 Polazak u školu – prvi razred Dobro poznata, velika zgrada sa velikim, svijetlim prozorima i žutom fasadom u kojoj sam provela najljepše dane svoga djetinjstva. Veliko dvorište prepuno djece i puno majki koje su dopratile svoje prvačiće. Kako da ne poznam svoju osnovnu školu – u njoj sam nekada bila jedna od najboljih učenica. Ali kako je moguće da mi se toga dana, kada sam prema njoj krenula čvrsto stežući ruku svoje ćerke učinila tako strašnom i nepoznatom. Trudim se da se opustim i oslobodim straha i nesigurnosti. Naravno, već sam sa svojom tetom Vaskom bila na razgovoru kod direktora i školske psihologice. Upoznala sam ih sa svim pojedinostima po pitanju moje djevojčice, ukazala na svoju bezrezervnu spremnost na podršku i saradnju. Tu je i teta Vaska, koja je pružila ruku za svaku vrstu podrške učiteljici i školi u cjelini. Iako je sve bilo spremno za prvi školski dan, ja sam i dalje u strašnom grču i strahu. Ni danas mi nije jasno otkuda tolika nesigurnost i strah? U prvom kontaktu sa učiteljicom, shvatila sam da je moja ćerka u dobrim rukama. Iskusna, profesionalna i nadasve izvrstan stručnjak i pedagog, naša draga učiteljica već pri prvom susretu mi je dala do znanja da jedva čeka roditelja spremnog na saradnju. U početku ništa nisam prepuštala slučaju. Svaki dan sam lično odvodila i dovodila ćerku iz škole. Iako sam zaposlena, to nisam prepuštala nikome drugom (čak ni svojim roditeljima sa kojima živimo). Nije to bilo zato što im ne vjerujem, nego iz prostog razloga što sam htjela direktnu komunikaciju sa učiteljicom svaki dan. Prije početka nastave, da podijelim sa njom svoja mišljenja o radu sa ćerkom kod kuće. Po okončanju nastave, da podijelim sa njom njene utiske i mišljenje o kćerkinim aktivnostima u školi tokom tog radnog dana. I tako svaki dan... Ova vrsta direktne, obostrane komunkacije (učiteljica - roditelj), pokazala se kao izuzetno uspješna. Učiteljica mi je ukazivala na detalje na koje moram više obratiti pažnju, davala mi savjete i upute kako i šta da sa ćerkom radim kod kuće, a ja sam od učiteljice dobijala odgovore na brojna pitanja koja su mi se vrzmala po glavi. Ponekad sam je bukvalno „bombardovala“ pitanjima: • Da li kod kuće radim i pratim školsko gradivo dobro i na pravi način? • Zašto su nekada sveske moje ćerke, kada se vrati iz škole, potpuno prazne? • Kako da objasnim praktično neke dijelove gradiva kod kuće? • Kako se moje dijete snalazi u komunikaciji sa drugom djecom, kako se druže, šta rade za vrijeme odmora..? • Zašto ste joj promijenili druga u klupi, taman što se na njega navikla? • Zašto odjednom danas sjedi u zadnjoj klupi, ona mora biti u prvoj da bolje vidi? • Da li i koliko aktivno moje dijete prati nastavu? • Kakva je struktura i razmišljanje ostalih roditelja u odjeljenju? Jednostavno, bila sam poprilično zahtjevan i nestrpljiv roditelj. Ali uvijek sam dobijala odgovor na svako pitanje, i to je dobro. Odgovori su bili različiti (nakada su mi se svidjeli, nekada ne), ali svaki odgovor je imao itekakvog smisla (naravno, trebalo je vremena da to shvatim). Evo jednog od odgovora kojega se i danas sjećam: „Vaša ćerka danas ni slova nije napisala, nisam je ni tjerala, niti mora da piše uvijek. Ja u prvom polugodištu prvog razreda radim na nečemu što je mnogo važnije od pisanja i školskog gradiva. Radim na socijalizaciji u ovom razredu, mijenjam im raspored sjedenja svaki dan u krug. Želim da se osjete, da se zbliže, da postanu tim i pravi drugovi... valja njima zajedno živjeti i disati u jednom razredu punih osam godina... Ovo je važnije od bilo koje lekcije i školskog gradiva... “ Čak sam ponekad tražila (ne često) da prisustvujem pojedinim časovima. I to mi je bilo dopušteno. Sjedila sam u zadnjoj klupi i posmatrala kako se odvija čas, kako se moja ćerka snalazi... Sve su to za mene bile korisne informacije, koje sam nastojala da prikupim na raznorazne načine. Ponekad sam sâma sebi zvučala previše„navalentno“, da ne kažem dosadno. Činjenica je da sam u mnogo čemu 11

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

pretjerivala i u početku se čak i nametala. Ali sve se to vremenom pokazalo kao dobro... Polako sam postajala aktivan partner u svim dešavanjima u školi. Moram priznati da su me u početku osoblje škole, nastavnici, učitelji, čak i ostali roditelji pomalo čudno posmatrali. Mislili su valjda da imam previše vremena, da sam preambiciozna, da ko zna šta hoću... . Činilo mi se čak da neki od školskih uposlenika možda čak svemu pristupaju sa rezervom i nepovjerenjem. Odudarala sam od ostalih roditelja i, po mišljenju mnogih, pokazivala neuobičajeno veliki interes za praćenje svega što se dešava u školi. Imala sam osjećaj da se potajno boje prevelikog približavanja roditelja školi, kao da su bili naviknuti na stereotipno ponašanje roditelja, te da su svako odstupanje od uobičajnog izbjegavali očekujući problem. Ali ja sam znala svoj konačan cilj... Uključiti se... ...Ako me već ne zovete sami ili se ustručavate jer niste navikli da roditelj želi da se uključi, eto mene... radi moga djeteta!

 Podrška stručnog tima i saradnja sa školom Kao što sam već napisala, još prije polaska u prvi razred, školi je ponuđena saradnja od strane stručnog tima Udruženja „DUGA“ o kojem sam već pisala, prvenstveno našeg defektologa, sjajne tete Vaske, koja se stavila na raspolaganje školi za svaku vrstu stručne podrške i konsultacija. Iako je bilo sve manje vremena (moj posao, kćerkine značajno pojačane obaveze koje nameće školsko gradivo) nastavili smo sa redovnim tretmanima u Udruženju „DUGA“. Trebala mi je stručna pomoć u sve većoj i većoj mjeri kada je u pitanju rad kod kuće, savladavanje i usvajanje školskog gradiva. Tako se polako počeo zatvarati fantastični trougao (škola – roditelj – stručni tim) u središtu kojeg se nalazilo dijete i rezultat nije mogao izostati. Naravno, za sve je bilo potrebno neizmjerno mnogo rada, upornosti, odricanja, posrtanja, padanja i ponovnog podizanja. Vjerovala sam u uspjeh. Naučila sam i svoju ćerku da vjeruje, da se ne predaje i to nam je i danas najjače oružje. Naravno, bilo je trenutaka kada sam gubila nadu, osjećala se bespomoćno... Dešavalo se da savršeno dobro uradimo pripreme za test, a onda se nešto desi i pokaže se sasvim suprotan efekat. Valjda usljed prevelike želje... Ali nikada nisam dozvolila da moja ćerka primijeti umor, nedoumicu ili zabrinutost na mome licu... Svi su smjeli biti nesigurni ali mama ne!!! Ponavljala sam kao papagaj (ne znam sada da li sam to ponavljala radi moje djevojčice ili sam na taj način bodrila samu sebe): • „Ti si mamina pametna glavica! To nije ništa teško, to je obična igra. Ti to možeš!“ • „Super si to uradila, ponosna sam na tebe“ • „Ma hajde, sad će tvoji drugovi da uče od tebe. Vidiš, sad im ti to možeš lijepo objasniti“. Jednostavno rečeno... gradila sam ćerkino samopouzdanje, a ujedno vraćala i svoje. Zar ima nešto važnije od toga... To je postalo naš najveći pokretački mehanizam. Životno nezaustavljiv...

 Učenje kod kuće i prve nagrade Teta Vaska je redovno komunicirala sa učiteljicom i pegagogom škole. Saradnja sa školom polako se pretvarala u sastavni dio našeg života. Zajednički smo planirali najbolje metode rada i izrade domaćih zadataka, pratili gradivo, realizaciju nastavnog plana i programa. Naravno, moj svakodnevni susret sa učiteljicom i dalje traje... Učeći ili, bolje rečeno, upijajući metode i način rada od stručnjaka, uz roditeljsko srce i sposobnost da osjetim „puls“ svoga djeteta, polako sam se oblikovala u odličnog (skoro pa savršenog) instruktora kod kuće:

SNAGA PARTNERSTVA

12


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

• • •

I male smo tačno predviđen prostor za rad, prozračan i svijetao, sa lijepim radnim stolom i stolicom koju je moja ćerka sama izbrala. Trudila sam se da naša soba bude uvijek vesela i živa, da se u njoj osjećamo slobodno i neobavezujuće, te da imamo dovoljno materijala, igračaka, sredstava koje sam koristila kako bih najteže gradivo pretvorila u igru. D ekoracije na zidovima redovno su pratile školsko gradivo (od šarenog rasporeda časova na vratima, dnevnih planova rada i igara koje smo zajednički osmišljavale i bojile flomasterima, preko raznovrsnih panoa, naljepnica, poruka ispisanih krupnim slovima, brojeva i odgovarajućih slika ispod njih...). Uređivale smo ih zajednički: moj đak prvak i ja... Na vratima naše sobe napisana je prva poruka sa smješkom: „Ovdje živimo mama i ja. U ovoj sobi je sve dozvoljeno!“

Predmet „Poznavanje prirode“. Ako su se u školi učila godišnja doba (primjera radi, proljeće) zajednički smo pripremale pano na koji smo lijepile fotografije vjesnika proljeća ili smo ih crtale i bojile. Išle smo u duge šetnje gdje smo u prirodi mogle sve to da vidimo, dodirnemo, pomirišemo i osjetimo. Sakupljale smo biljke, presovale ih i uređivale naš „porodični herbar“. Sadile smo cvijeće u našem dvorištu, posmatrale kako raste od sjemenke do prekrasnog cvijeta, kako na njega dolaze pčele i leptirovi... Njegovale smo sjemenku graha na prozoru, utopljavale je u pamuk i čekale da proklija... A tek matematika... sjajna učiteljica i teta Vaska u savršenom skladu su koordinirale uglavnom prevelike zahtjeve školskog gradiva, od prvih brojeva do složenih jednačina... Naravno, sve sam to podupirala kod kuće, snalazeći se kroz raznorazne ideje... od brojeva zajednički napravljenih od plastelina, preko zajedničkog pravljenja kolača koje smo nosile u školu a u koje se stavlja 5 jaja, 8 kašika brašna... računale koliko nam novca nedostaje da kupimo 2 čipsa, jednu čokoladu... Tako smo počele, a danas smo na faktorijelima i binomnom lancu u srednjoj školi!!! Nerijetko sam znala raditi uporedo sa ćerkom i nekom od njenih drugarica. Dozvoljavala sam kćerki da pozove prijateljice da zajednički rade zadaću, štaviše, to sam koristila za „uporedni“ rad. Moja ćerka je na taj način sa više volje i kvalitetnije usvajala gradivo, trudila se da zajedno sa mnom objasni svojim prijateljima pojedine zadatke i svi su zajedno razvijali osjećaj za timski rad i korisna druženja. 13

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

N ije bilo lako naučiti lijepo pisati, pogotovo sa tako velikom dioptrijom. Bila sam svjesna da su odštampane linije na sveskama gotovo nevidljive za moju djevojčicu. U dogovoru sa učiteljicom sam ih podebljavala, a za pisanje smo koristile jače i deblje olovke. Počele smo sa ogromnim slovima ispisanim u raznim bojama preko čitavog hamera, a na kraju smo se svele na krasopis po tačno označnim linijama u svesci, uz skoro savršeno pisanje na diktat oba pisma: i latinice i ćirilice. Zamislite koliko je tu truda uloženo... Na kraju prvog razreda moja djevojčica je pisala po diktatu, u liniji, bez greške, sa perfektno razrađenom motorikom i osjećajem za analizu i sintezu riječi iako vidi 70% manje od druge djece. Stigle su i prve pjesmice, pročitane priče i lektire ispisane u radnoj svesci. Svaku smo zajedno čitale, nakada smo znale napraviti i dramsku predstavu na temu pročitane priče u našoj sobi. Kombinovale smo kostime od komada garderobe iz naših ormara: bilo je tu i vuka i lisice, princeza i vještica... Imale smo i publiku: moje roditelje, ujku, komšije, djecu iz komšiluka... Tek poslije toga smo razgovarale o osobinama likova, temi, ideji i sve to pisale u radnu svesku uz ilustraciju crtežom u jakim bojama... I onda se desilo pravo čudo. Nećete vjerovati, dragi moji, ali u drugom razredu osnovne škole naša vrijedna učenica dobija Prvu nagradu za lektiru na gradskom takmičenju i treću nagradu na općinskom takmičenju!!!! Učiteljica je ponosna, učenici su ponosni, škola je ponosna... Na manifestaciju povodom dodjela nagrada dolazi čitav razred, direktor, učiteljica... A meni je srce ogromno, astronomsko, raste, raste... U jednom trenutku, vidim Ministra obrazovanja kako čestita mojoj curi, i čujem nju kako se sva važna obraća publici i svojim drugovima, učiteljici, svima... Govori u mikrofon bez zamuckivanja, bez zbunjenosti i svi je slušaju... Tresu joj se kikice na glavi dok na pozornici aplaudira u isto vrijeme sa publikom, publika je ustala, a drugarice joj predaju cvijeće. Ja stojim širom razrogačenih očiju i ne mogu sebi da dođem... Nije se nimalo zbunila, uplašila... govori jasno i glasno da je svi čuju, bez treme, bez greške... To je samopouzdanje, dragi moji, na kojem smo toliko radili... postavili smo čvrste temelje, sve dalje je nadgradnja...

 Učim, educiram se, otkrivam nova znanja o roditeljstvu, uključena sam u razne projekte Kako to da danas, sa nevjerovatnom lakoćom, sipam svoja iskustva na ovaj papir? I riječi same naviru... Materijala čak i previše... Tek sada shvatam da ništa ne dolazi slučajno, sâmo od sebe. Pokrenuti taj savršeni mehanizam isprepletenosti roditelja i škole, obrazovanja i porodice, znači educirati se, imati pristup informacijama, poznavati svoja prava, ali i dužnosti, obaveze, odgovornosti. Edukacija roditelja, dragi moji čitaoci, to sam već u više navrata spomenula, ali ta tema traži posebnu pažnju. Sastavni i najisplativiji dio ovog velikog i meni najvažnijeg životnog projekta bila je postepena, nenametljiva edukacija, u koju sam preko našeg Udruženja „DUGA“ (koje, ne slučajno, često spominjem) polako počela bivati uključena. Pored snažnog i jakog majčinskog srca, volje i želje, kroz postepenu edukaciju dolazi prosvijećenost, znanje, jačanje samopouzdanja... Čitam, upijam, osluškujem sistem, posmatram, pravim poređenja... Educirati se - šta je to značilo za mene kao roditelja? • Novi izazovi i nova snaga (moram poznavati sistem da bih mogla ravnopravno učestvovati i odlučivati!), • Pratiti obrazovni sistem i obrazovanje svoga djeteta, biti ravnopravan partner škole, • Izgraditi sebe kao majku u potpunosti, • Biti siguran u sebe, znati se nositi sa svakom situacijom, • Postati sigurna potpora i stub oslonac za svoje dijete (nema problema za koji ne možemo naći rješenje, samo je potrebno znanje i dobra volja), SNAGA PARTNERSTVA

14


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

• • •

Postati kvalitetan partner školskom timu, Biti partner drugim roditeljima i pretvoriti se u roditelja „lidera“, Postati konstruktivan dio organa odlučivanja u školi (školski odbor i sl.)

Na koji način? • Dobro upoznati školu, pravila škole, interna akta škole; • U početku možda neće svaki roditelj biti pozvan na saradnju (trebat će se nametnuti); • Upoznati se sa nastavnim planovima i programima; • Aktivno se uključiti u rad nevladinog sektora i udruženja koja okupljaju roditelje; • Izdvojiti vrijeme i uključiti se u okrugle stolove, radionice za roditelje, stručna predavanja; • Doći do literature, čitati i analizirati; • Proučiti aktuelne zakonske propise u državi i okruženju, praviti poređenja i prijedloge; • Razmjenjivati iskustva, osluškivati školu i druge roditelje; • Sarađivati sa stručnjacima, stručnim timom škole i šire. Pored individualnog rada stručnjaka, u koji sam direktno bila uključena, saradnje sa učiteljicom i školskim timom, počela sam polako da postajem aktivan učesnik okruglih stolova i radionica za roditelje. Susrećem se sa oprečnim mišljenjima roditelja, prosvjetnih radnika, predstavnika institucija koji kreiraju naš obrazovni sistem... Vidim dobru volju mnogih škola da se nešto mijenja, da se stvari poprave... ali nedostaje puno toga i sve se na kraju svede na priču i poruke upućene onima koji odlučuju o svemu, a koji šute... Nedostaje sistem i sistemska rješenja... Na poziv našeg Udruženja „DUGA“ i OSCE-a, odjednom sam se našla u ulozi roditelja - moderatora brojnih okruglih stolova širom BiH na temu „Iskustva u odgoju i obrazovanju djeteta u inkluzivnoj nastavi“. Pričala sam svoju životnu priču u mnogim školama širom BiH, diskutovala i razmjenjivala mišljenja. Napokon sam imala priliku da kažem bar jedan dio svoje priče, da osjetim atmosferu u školama, da čujem šta misle ostali roditelji, prosvjetni radnici, stručnjaci... Vidim da u učionicama nerijetko rade vrsni stručnjaci ali sistemskih rješenja ni na vidiku... Sve je prepušteno slučaju, dobroj ili lošoj volji pojedinaca. Neki se plaše promjena, neki su isfrustrirani, mnogi nisu podstaknuti na saradnju... Jedan od okruglih stolova organizirali smo i u osnovnoj školi koju pohađa moja ćerka. Bio je to poseban i za mene najteži, ali istovremeno najznačajniji projekat... Kao roditelj, u ulozi moderatora okruglog stola, po prvi put sam se zvanično predstavila kompletnom nastavničkom vijeću škole, pričala o svojim iskustvima, očekivanjima, mogućim problemima i načinu na koji ja, kao roditelj, vidim i doživljavam školu, predstavila svoje ideje, očekivanja, zahtjeve i spremnost za saradnju... Prosto rečeno: „Otvorila sam se prema nastavnicima i osoblju škole, uputila im poziv na saradnju... “ Vremenom se pokazalo da je taj poziv jako puno značio... Neki nastavnici su me već poznavali, dok su se oni koji me nisu do tada sreli, uglavnom čudili. Bili su iznenađeni kao da nikada nisu sreli roditelja koji želi ili, bolje rečeno, insistira na saradnji. Na kraju izlaganja, ipak sam osjetila dobro poznati i očekivani željeni signal, impuls, pozitivne vibracije koje sam toliko priželjkivala, a koje su upućivale na mogućnost dobre saradnje sa predmetnim nastavnicima koji će pratiti moju ćerku u višim razredima. Ne može se riječima opisati koliko mi je značila stisnuta ruka od strane svakog nastavnika po završetku moga izlaganja... prilazili su mi jedan po jedan, pružali toplu ruku saradnje... Otvorila sam put za ulazak u peti razred... Danas sam svjesna da biti kvalitetan roditelj znači, prije svega, izgrađen roditelj, educiran roditelj, zadovoljan i sretan roditelj, bez strahova i frustracija, sa dovoljno slobodnog vremena za sebe i svoju porodicu. 15

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Samo takav roditelj može biti dobar i kvalitetan saradnik svakoj školi. Trebat će još mnogo vremena i truda da zajednički izgradimo takav sistem.

 Prelazak u peti razred - predmetna nastava i individualizirani programi Još u četvrtom razredu osnovne škole, zajedno sa učiteljicom sam otpočela sa ozbiljnim pripremama za prelazak u peti razred. Znala sam da moju ćerku čeka više predmetnih nastavnika i da će biti daleko teže koordinirati između tolikog broja predmeta i različitih nastavnika. Moram priznati da se opet aktivirao onaj poznati osjećaj nesigurnosti i straha: • kako će se moja ćerka snaći? • da li ćemo uspjeti pratiti teže zahtjeve gradiva u višim razredima? • da li će svaki nastavnik imati razumijevanja i pronaći adekvatan pristup? • kako se približiti nastavnicima, upoznati ih, sarađivati sa njima? Postojao je samo jedan, jedini i, kasnije se pokazalo, potpuno ispravan način. Neće vam biti teško da pogodite... Taj način je bio: preuzeti stvari u svoje ruke!!!! Pošto sam već mnoge od nastavnika lično upoznala, i predstavila im se (na okruglom stolu, o čemu sam već pisala), odlučila sam tokom ljetnog raspusta, zajedno sa učiteljicom i našom dragom teta Vaskom, pristupiti izradi individualiziranih pristupa po svim predmetima, za svakog nastavnika pojedinačno. Naš plan je bio: • obaviti inicijalni razgovor sa razrednicom (prvi razgovor je obavila učiteljica, zatim teta Vaska koja je prisustvovala prvom Nastavničkom vijeću, a tek poslije ja, kao roditelj), • detaljno informisati svakog nastavnika o učenici (direktnim putem na prvoj sjednici Nastavničkog vijeća i pisanim informacijama za svakog nastavnika ponaosob), • ukazati na metode rada koje su se u dosadašnjem radu pokazale kao najučinkovitije, • dati preporuke i smjernice za daljnji rad u cilju postizanja najboljih rezultata, • ponuditi stručnu pomoć svakom nastavniku, ukoliko zatreba. Naravno, prethodno sam obavila razgovor sa pedagogicom škole, koja me u tome podržala. Dobila sam nastavne planove i programe za svaki predmet pojedinačno i, zajedno sa teta Vaskom i učiteljicom, krenula u akciju. Vrlo ozbiljno, timski, zajednički smo razradile smjernice za svakog nastavnika pojedinačno: • proučile smo nastavni plan i program za svaki predmet ; • proučile smo udžbenike koji će se koristiti; • dale smo opšte smjernice i preporuke za rad, koje su se bazirale ne na redukciji gradiva ili izostavljanju nastavnih cjelina, već na primjeni adekvatnih metoda u radu (npr. kod matematike nam je bio cilj da učenica prihvati i zavoli predmet, da se ne frustrira teškim zadacima, nego da usvoji osnovna i potrebna znanja iz svake oblasti); • u skladu sa predviđenim nastavnim planom i programom i ponuđenim sadržajem udžbenika, detaljno smo razrađivale oblast po oblast, analizirale zadatke, davale primjere zadataka primjerenih sposobnostima učenice, uz preporuku da svaki nastavnik, u skladu sa postignutim rezultatima tokom savladavanja i usvajanja gradiva, samostalno povećava ili umanjuje zahtjeve.

SNAGA PARTNERSTVA

16


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Teta Vaska i učiteljica, na bazi stručnog aspekta i iskustva, a ja kao majka, na bazi roditeljskog osjećaja i intuicije, činile smo savršen tim. Rezultat je bio nevjerovatan! Reakcije nastavnika: • bili su pozitivno iznenađeni, bolje rečeno, oduševljeni; • sa zadovoljstvom su prihvatili ponuđene preporuke i smjernice, koje su im značajno pomagale u radu; • dobivala sam poruke od njih (putem kćerkine sveske ili pisama), u kojima su stajale riječi pohvale za moju ćerku, riječi motivacije za daljnji rad... Reakcije moje ćerke: • brzo se uklopila u predmetnu nastavu, • prihvatila je svaki predmet i bila je oduševljena svojim novim nastavnicima, • jedva je čekala da ide u školu, radovala se nastavi, • dobijala je sve više volje za rad, • postajala je sve samostalnija i sigurnija. Reakcije ostalih roditelja odjeljenja: • cijenili su moj angažman kao primjer; • počeli su da me zovu na telefon i da traže savjet, ako su imali problem sa nekim predmetom ili nastavnikom; • ponekad sam kod kuće organizirala grupni rad (za moju ćerku i neke njene drugove), počela sam da pomažem i drugoj djeci. Moja ćerka se tome jako radovala, nerijetko je i ona pomagala svojim drugovima, a ostali roditelji su to izuzetno cijenili. POLAKO SE SVE SLAGALO NA SVOJE MESTO. FORMIRAO SE SAVRŠENI KRUG SARADNJE: ZADOVOLJAN RODITELJ, ZADOVOLJAN I USPJEŠAN ŠKOLSKI TIM I SREĆNO DIJETE... Sa istim načinom izrade individualiziranih programa nastavile smo sve do osmog razreda. Imale smo pune ruke posla, ali nije mi bilo teško. Zajedno sa našom teta Vaskom, svake godine sam analizirala stranicu po stranicu udžbenika iz matematike, fizike, hemije... Pisale smo upute za rad, kategorisale zadatke po težini, trudile se da napravimo najbolje smjernice za nastavnike i uspijevale smo u tome. Osjećala sam „puls svoje ćerke“, uz stručnu pomoć teta Vaske, odlično sam predviđala skoro svaku moguću situaciju... Školski tim je odgovarao pozitivnim signalima. Slali su mi pisma i naša saradnja se produbljivala... Radili smo timski i postizali zajedničke rezultate! Najveći rezultat je bio ubrzan napredak moje ćerke... Upijala je znanje i postajala sve samostalnija. Počela se isticati među najboljim učenicima u razredu. Često nas je sviju znala iznenaditi. Odrastala je u pametnu, sigurnu i samouvjerenu djevojku.

Nema veće nagrade i većeg bogatstva!!!

17

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Pismo jedne od nastavnica

SNAGA PARTNERSTVA

18


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Pismo nastavnicima – na kraju VIII razreda

19

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Od samog polaska moje ćerke u prvi razred osnovne škole posmatrala sam ostale roditelje u odjeljenju i pokušavala da uspostavim kontakt sa njima. Dok smo zajednički čekale djecu ispred škole uključivala sam se u razgovor sa majkama. Prilagođavala sam se različitim temama razgovora (koje me, moram priznati, ponekad nisu previše ni interesovale), ali ja sam tačno znala šta želim. Željela sam da uspostavim komunikaciju, da osjetim kako druge majke doživljavaju školu, koliko rade sa svojom djecom, šta rade i na koji način. Nije mi trebalo mnogo vremena da dođem do zaključka da je većina roditelja radila sa djecom kod kuće. Većina njih je imala i pomagače (muža, drugo starije dijete...), ali rad kod kuće bio je neizostavan. Međutim, iako je učiteljica pokazivala interes za saradnju, majke uglavnom nisu postavljale dodatna pitanja o kojima su međusobno neformalno razgovarale u dvorištu škole: kako da rade sa djecom kod kuće, na koji način da im pomognu u rješavanju zadataka? Ne znam kako bih to tumačila osim kao ustručavanje da se nešto pita ? Uglavnom, roditelji su se teško otvarali prema školi. Njihovo uključivanje započinjalo je većinom sa zakašnjenjem, tek kada nastupi dublji problem. Na koji način sam komunicirala sa ostalim roditeljima: • u početku, čekajući djecu ispred škole - mi majke pričale smo o svemu i svačemu, pa i o onome što nas tišti i ponekad opterećuje (preveliki zahtjevi, teške domaće zadaće, nejasni udžbenici...); • na informacijama i roditeljskim sastancima – pri čemu je učiteljica uvijek nastojala da izdvoji vrijeme za međusobnu komunikaciju roditelja i davala priliku roditeljima da iznose svoja mišljenja, pitanja i sl.; • razmijenila sam telefonske brojeve sa ostalim roditeljima, kako bismo se po potrebi čuli (ubrzo sam došla u situaciju da me neke majke, čak i djeca, zovu telefonom kada ne znaju kako riješiti neki domaći zadatak, a i ja sam njih zvala ako moja ćerka nije nešto vidjela prepisati sa table ili ako nije dobro zapamtila domaću zadaću); • često sam znala inicirati zajedničke šetnje nas roditelja sa djecom, vožnju biciklom, izlete... Ovakva neformalna druženja su se pokazala kao veoma korisna. Uz opušteno druženje, pričali smo o svemu i svačemu, često najviše o školi. Poslije smo naše prijedloge zajednički iznosili na roditeljskim sastancima; • nekada smo se dogovarali (u dogovoru sa učiteljicom) o zajedničkoj pripremi dekoracija za razred, školske priredbe... Zajednički smo osmišljavale i šile kostime za djecu za nastup dramske sekcije...

 Aktivnosti u Vijeću roditelja Vrlo brzo sam počela da pratim stavove, reakcije, uključivanje roditelja ne samo na nivou odjeljenja moje ćerke, nego i šire, na nivou škole u cjelini. Generalno, bilo je vrlo malo roditelja koji su uopšte željeli da se uključe. Neki nisu bili zainteresovani, neki su govorili da nemaju vremena jer imaju previše svojih poslovnih obaveza. Ima i onih kojima su ručak i popodnevna serija važniji od škole. Ima ih sa isključivim stavom da škola treba da radi svoj posao, i da to nije njihov problem. Najtužnije je što sam u strukturama Vijeća roditelja uglavnom prepoznavala „podobno izabrane“ roditelje koji samo klimaju glavama, skoro da uopšte nemaju inicijativa niti vlastitih ideja... To je zaista poražavajuće, ali istinito - Vijeća roditelja u nekim školama koja postoje samo „pro- forme“ radi. U njima sjede probrani roditelji, šute i klimaju glavama, slušaju izvještaje pročitane od strane direktora i pedagoga, i niko nema ništa da kaže, da doda ili oduzme... Dižu ruke, glasaju, usvajaju, i jedva čekaju da se sastanak završi, da idu kućama?! Izvinjavam se, možda sam malo previše oštra, ali poslije punih dvanaest godina obrazovanja svoga djeteta i svega što sam prošla, dozvoljavam sebi... Ne znam da li ćete mi vi dozvoliti, dragi moji čitaoci, ali činjenica je da su u mnogim školama roditelji samo pasivni posmatrači. Nema sistema koji će ih pokrenuti. Ne pokazuje im se pravi put, ali se ni sami roditelji ne trude dovoljno da ga sami otkriju? Možda griješim? Ne znam... SNAGA PARTNERSTVA

20


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Naravno, ima i drugačijih, pozitivnih primjera ali sigurna sam da se i u tim primjerima morao pojaviti bar jedan ili grupa roditelja lidera koji su pokrenuli ostale. Zar to ne bi trebalo za sviju da se podrazumjeva, pitam se? Već u trećem razredu osnovne škole postala sam član Vijeća roditelja kćerkine osnovne škole. U sedmom razredu već sam bila član Udruženja Vijeća roditelja osnovnih škola na području KS. Danas sam predsjednik Vijeća roditelja srednje škole koju pohađa moja ćerka. Ovakva kakva jesam (poprilično drugačija), sigurna sam da nisam baš uvijek dobro došla u gore opisanom sistemu. Ali kada vas škola prihvati, ne kao opoziciju, nego kao kvalitetnog partnera, i kad se vi potrudite da to uistinu postanete, te kada prepoznate svoje mogućnosti i odgovornosti u Vijeću roditelja, tek tada se mogu očekivati rezultati i pomaci nabolje. Ja sam od samog početka uvijek imala stav kojeg se i danas držim, svidjelo se to nekome ili ne: „Neću sjediti na sastancima pro forme radi. Ili ćemo se aktivno uključiti kao partneri škole ili neću tračiti svoje i tuđe dragocjeno vrijeme...“ To se već vidjelo na prvim sastancima Vijeća roditelja kojima sam prisustvovala. Tražila sam dodatna pojašnjenja, odgovore na pitanja, davala određene prijedloge: • kako da se uključimo i organizujemo zajedničku akciju uređivanja školskog dvorišta, • kako da pomognemo kvalitetnim projektima, formiramo timove roditelja za izradu projekata, iskoristimo roditelje stručnjake u pojedinim oblastima, • kako da se uključimo u saradnju sa nevladinim sektorom koji značajno podržava kvalitetne projekte delegirane od strane roditelja, • kako da organiziramo radionice za roditelje, stručna predavanja, grupne roditeljske sastanke, • kome da se obratimo u rješavanju finansijskih problema škole, • kako da učestvujemo u organizaciji školskih svečanosti i školskih takmičenja, • zašto su ocjene djece iz pojedinih predmeta ekstremno niske, kako to možemo zajednički poboljšati, • kako animirati roditelje koji ne dolaze na informacije i roditeljske sastanke, kako ih privući prema školi? Moram priznati da sam u početku sama sebi ličila na „crnu ovcu“. Rukovodstvo škole, koje nije bilo naviknuto na roditelja koji se nameće za saradnju, pitalo se, vrlo skeptično i oprezno, koje su mi namjere, kao da su imali strah od promjena. Ostali roditelji su me gledali sa čuđenjem, poneki su se uključivali u diskusiju, a neki su čak i negodovali jer se produžuje sastanak, procedura glasanja i zadržavamo ih. Ali da bi se neke stvari primijenile i krenule nabolje treba biti svjestan da put nije lak. Nekada se mi, roditelji, sami moramo nametnuti. Nevjerovatno, ali vrlo brzo su počeli i ostali roditelji u mojoj školi da se bude. Sastanci Vijeća roditelja postajali su sve konstruktivniji, a saradnja roditelja i škole polako se pretvarala u partnerski odnos na zadovoljstvo svih nas, a najviše naše djece. Ono što mi je posebno drago primijetiti je ushićenost i sreća naše djece kada su osjetili našu uključenost u školske aktivnosti. Nije bilo lako, trebalo je vremena i truda, ali ja sam imala samo jedan motiv: osmijeh i sreću na licu svoje ćerke, ponos u njenim očima i taj čudni osjećaj kako joj je srce ogromno kada me sretne na školskom hodniku kako razgovaram sa njenim nastavnicima/ profesorima, pedagogicom, direktorom. Sva ushićena mi je donosila pozivnice za sastanak Vijeća roditelja, uredno i vrlo ozbiljno me podsjećala na datum i termin. To je bio, između ostalog, njen zadatak, koji je na moje čuđenje izvršavala izuzetno odgovorno. Ako sam bila na poslu, nazvala bi me na telefon da me podsjeti na datum i vrijeme sastanka Vijeća roditelja, da ne zaboravim. Bilo joj je jako važno o čemu razgovaramo na sastancima (naravno, o svemu sam joj „podnosila konačan izvještaj“). Čak joj je bilo važno kako izgledam, kako ću se obući, kakva će mi biti frizura taj dan. Danas, u funkciji predsjednika Vijeća roditelja srednje škole koju pohađa moja ćerka, mogu da istaknem neke od bitnih stvari koje sam uočila kada sam tek postala član Vijeća roditelja.

21

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Na samom početku (već u prvom razredu) sam identificirala slabosti organizacije i rada VR na nivou škole: • sastajali su se svega jedan do dva puta u toku godine; • na sastancima su se samo prezentirali obavezni izvještaji o učenju i vladanju, bez ili sa vrlo malo diskusije od strane roditelja; • većinu poslova Vijeća roditelja administrativno je vodila Uprava škole (pozivnice, organizacija sjednica, zapisnici i sl.); • roditelji su bili uglavnom nezainteresirani, vrlo malo su diskutovali; • nije bilo skoro nikakvih inicijativa niti pitanja od strane roditelja, svi su bili saglasni sa svim; • slab odziv roditelja na ionako rijetke sastanke. Čim sam preuzela funkciju predsjedavajuće VR, odmah sam se, u dogovoru sa direktorom, potrudila da neke stvari promijenim na bolje: • s obzirom na to da dotadašnje VR nije imalo jasne smjernice niti okvir svoga rada i djelovanja, prvo smo sačinili jasan Poslovnik o radu Vijeća roditelja. Poslovnik je sadržavao jasan okvir djelovanja i rada VR, sa jasno preciziranim smjernicama rada i djelovanja, pravima, obavezama, odgovornostima VR, razrađenim načinom glasanja i odlučivanja, metodologijom rada, načinom promovisanja rada Vijeća, načinima komunikacije VR i škole i sl. Poslovnik smo dostavili Upravi škole i istakli na oglasnoj ploči škole, kako bi se ostali roditelji upoznali sa njim i načinom delegiranja svojih ideja i sugestija prema Vijeću; • Vijeću roditelja sam ponudila Program rada sa okvirnom tematikom predstojećih sjednica i raznim prijedlozima unapređenja saradnje roditelja i škole (organizacije zajedničkih aktivnosti roditelja i škole, radionice za roditelje, zajednički projekti, i sl). Program smo dostavili direktoru škole i Nastavničkom vijeću. • odmah sam prikupila sve telefonske brojeve i e-mail adrese članova VR, radi međusobnog uvezivanja i što bolje komunikacije; • sjednice VR se održavaju svaki mjesec i odziv roditelja je uglavnom dobar; • za svaku sjednicu pripremam pozivnice sa jasno utvrđenim dnevnim redom. Pozivnice dostavljam školi na daljnju distribuciju roditeljima. Osim toga, pored pozivnica, škola roditelje pozove na sastanak i usmeno (putem telefona); • na sjednice VR često pozivamo predstavnike škole, npr. pedagoško – psihološku službu i sl. (ovisno o problematici o kojoj raspravljamo); • na sastancima se roditelji aktivno uključuju u diskusiju, prisutna su različita mišljenja, daju se raznovrsni prijedlozi, inovacije i ideje... također se trudimo da zajednički uočimo i rješavamo probleme; • svaki Zapisnik sa sastanka VR sa zaključcima i prijedlozima dostavljamo uredno direktoru škole, ali i stavljamo na oglasnu ploču škole radi informisanja svih roditelja, od kojih očekujemo povratne informacije; • sa direktorom škole se redovno sastajem, prenosim prijedloge VR, a sa istim se trudim upoznati i Školski odbor na sjednicama u koje sam također uključena kao predstavnik VR; • u sklopu web stranice škole, odvojen je poseban dio na kojem se objavljuju informacije o aktivnostima Vijeća roditelja. Trudim se da sve značajnije informacije dostavljamo blagovremeno; • dogovaramo se o najboljim modelima prenošenja informacija u bazu tj. prema ostalim roditeljima, putem roditeljskih sastanaka na nivou odjeljenja gdje uključujemo Komisije formirane ispred VR. Samim tim, odmah sam uočila pozitivne reakcije koje su se očitovale u sljedećem: • roditelji su počeli da se aktivnije uključuju u diskusije, daju prijedloge, sugestije; • odziv sastancima VR je postajao sve bolji i bolji. Sastanci su postali „življi“ i konstruktivniji; • škola je prepoznala pozitivan ton Vijeća roditelja, objeručke prihvatila saradnju. Počeli smo zajednički da rješavamo mnoge probleme. Na nivou škole su se počele organizirati brojne aktivnosti u koje su se aktivno počeli uključivati roditelji: Otvorena vrata škole, takmičenja, izložbe i sl.

SNAGA PARTNERSTVA

22


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Mogla bih na ovu temu, dragi moji roditelji, pisati bez kraja... Konačna mi je namjera da prenesem poruku da je naše uključivanje i saradnja sa školom veoma važno za našu djecu. Mi smo njima uzor, veoma važan segment njihovog predstavljanja školi, jednim dijelom njihova „lična karta“. Oni to očekuju i to im daje snagu i gradi samopouzdanje.

 Rođendanske zabave Zamislite rođendanske zabave na kojima igra i pleše čitav razred, učenici, profesori pa čak, u posljednje vrijeme, i direktor škole? Pozvani su svi (čitav razred), bez izuzetka!!!! Tako moja ćerka slavi rođendane, od drugog razreda osnovne škole do danas! Nije lako, priznajem... Najteže je bilo objasniti našim ostalim ukućanima (oni zaslužuju poseban orden za hrabrost i strpljenje) kada se oglasi zvono na vratima, a tamo ispred vrata otegao se red drugara (u redu po dvoje), njih oko dvadeset pet. Došla djeca na dugo očekivanu žurku! Svi ušminkani, posebno svečano obučeni za ovu priliku. Djevojčice upravo izašle iz frizerskih salona, dječaci sa leptir mašnama, čak i kravatama. A na čelu kolone predsjednik razreda sa velikim buketom cvijeća i poklonom... Vrata otvara slavljenica (moja cura), zajapurenih obraza od ushićenja i sreće, grli se sa drugovima, gotovo da zaplače... Ovo je njen dugoočekivani i veliki dan!!! Svi smo tu radi nje! Kako i ne bi bili svi tako ushićeni, kad su me još od početka školske godine (tačnije, tri mjeseca prije rođendana) počeli prozivati telefonom i pitati : „Teta L., hoće li se organizovati rođendanska zabava? Treba da se pripremimo i dogovorimo! Mi ćemo postaviti muziku i razglas. Predsjednik će biti zadužen za red. Imamo i mikrofon za karaoke šou... ako Vi dozvolite... ?“ Rođendane svoje ćerke iskoristila sam za kvalitetna, zajednička okupljanja djece iz odjeljenja (ponekad i nekoliko roditelja koji su mi pomagali). Pretvorilo se to u njihovu godišnju zajedničku žurku, koju su svi sa nestrpljenjem čekali. Uvijek smo pravili jednu zbirnu pozivnicu za čitav razred, koja se čitala na odjeljenjskoj zajednici a zatim je bila okačena na oglasni pano u razredu, najmanje sedam dana prije rođendana. Izgledala je otprilike ovako:

„Dragi moji drugovi, Zmajevi II 2, draga Učiteljice, Čast mi je i zadovoljstvo pozvati vas na našu zajedničku rođendansku žurku u subotu ______ sa početkom u 14.00h. Uredno izvijestite roditelje da vas nema kući najmanje do 23.00. Nek’ se ne sekiraju, na sigurnom ste. Ukoliko ne mogu doći po Vas, imat ćete osiguranu sigurnu pratnju ili prevoz do kuće. Za sva dodatna pitanja roditelja - zadužena je moja mama, tel.____________ Očekujem vas sve na broju !!!! Od srca Vaša.......

23

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

• • • • • • •

Svjetlana Hadžidamjanović

Švedski sto u uglu sobe, sa raznobojnim papirnim stolnjacima, a na stolovima poredani sendviči, grickalice, sitni kolači, sokovi... Program zabave je obavezno bio unaprijed osmišljen i dogovoren: muzika, ples, tombola, kviz znanja, nagrade, karaoke šou i sl... Pri tome smo unaprijed svakome podijelili zaduženja i tačno se znao red: ko sipa sokove, ko pušta muziku, ko vodi tombolu i mini kviz, ko dijeli nagrade. Djeca su bila savršen, uhodan tim. Sve su radili timski i organizovano. Često su se i ostali roditelji uključivali u pripremu ove zabave. Neke majke su spremale kolače, druge slana peciva i sl... To je bila jedinstvena prilika da se družimo i zajednički organizujemo lijepo druženje naše djece. Rođendanima je obavezno prisustvovala naša učiteljica. Ona je bila posebno svečano dočekan gost. Djeca su joj se radovala, i pri njenom dolasku svi su aplaudirali i pljeskali. Na kraju zabave, djeca su vrijedno pospremala prostor (sakupljali su papirne tanjure i čaše u velike kese, istresali stolnjake, vraćali stvari na svoje mjesto...). Moja uloga je bila da organizujem dobru pripremu, najavim slavlje komšiluku zbog glasnije muzike, koordiniram zabavom i uživam u sreći svoje ćerke i njenih drugova!!!! Zar ima nešto ljepše od toga???

Danas, kada smo u srednjoj školi, situacija nije mnogo drugačija. Opet je tu zajednička pozivnica i naravno, čitav razred... Ali ovaj put, u saradnji sa školom, imamo naše zajedničko slavlje u školskom prostoru (kino sali škole). Organizaciju rođendana dogovaram sa razrednicom, koja zajedno sa učenicima koordinira većinu aktivnosti: • Učenici se, naravno, raduju i jedva čekaju feštu... Sami dekorišu prostor sale, regulišu muziku i ozvučenje, postavljaju stolove. • Rođendanima često prisustvuju i profesori, direktor škole je svaki put vrlo rado viđen gost... Moja ćerka je zaista bogata! Rođendanske torte joj pravi njena raja, oko nje su njeni najdraži drugovi, pjevaju naglas rođendanske pjesme, zajednički gase svjećice, bez razlike da li su veliki ili mali... Dišu kao jedno biće, savršen su tim... Oni su tu za čitav život. Nosit će uspomene na svoje đačke dane, sjećat će se rođendanskih zabava...

SNAGA PARTNERSTVA

24


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Priznat ćete, ko to od nas nije potajno želio? Lijep osjećaj, neponovljiv... . Potrebno je samo malo volje i želje, i spoj roditelja i škole!!!!

25

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

 Škola u prirodi i ekskurzija Evo još jedne prilike da se družimo sa školom. Škola u prirodi organizirana je u četvrtom razredu osnovne škole. Djeca su išla na more. Bojala sam se odvojiti od ćerke, ali učiteljica je insistirala na tome. Zajednički smo osmislile upitnik za roditelje, kroz koji je svaki roditelj imao priliku da skrene pažnju na specifičnosti svoga djeteta (da li dijete zna da pliva, da li se budi noću, da li je alergično na neke lijekove ili neku vrstu hrane... ) Mi roditelji smo aktivno učestvovali na način da smo: • osmislili spisak osnovnih stvari koje svako dijete treba ponijeti i podijelili ga svakom roditelju; • osmislili upitnik koji smo pojedinačno popunjavali, sa osnovnim informacijama o svome djetetu i brojevima telefona; • pomogli učiteljici u pripremi, kopiranju i štampanju radnih listova, diploma i pohvala za djecu tokom boravka u školi u prirodi; • dogovorili sa učiteljicom osmišljen plan zabave tokom škole u prirodi (zabavne igre, nagrade za najbolje plivače, plesače, sportiste... ); • zajednički smo pripremili i upakovali poklone iznenađenja i nagrade za djecu, koje će učiteljica podijeliti našoj djeci tokom ljetovanja; • dogovorili smo sa učiteljicom termine kada je možemo kontaktirati telefonom, pripremili joj spisak sa našim kontakt telefonima; • organizovali smo zajednički fond (džeparac - kasicu) u koji smo prikupili novac za zabavu naše djece tokom boravka u školi u prirodi i predali ga učiteljici (za svu djecu iz jedne kasice).

SNAGA PARTNERSTVA

26


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Sve je bilo dobro, dok autobus nije skrenuo iza okuke... tek tada sam vidjela kako nisam jedina koja „guta knedle“ dok se prvi put razdvaja od svoga djeteta. Stajale smo poluukočene, poprilično smiješne i mahale, mahale... mada se autobus sa djecom već odavno izgubio iz vida. Šmrcale smo, smijale se i plakale. Milion pitanja u majčinskim glavama: kako će se snaći noću, hoće li dobro jesti, šta će biti ako izgori na suncu, ako se prehladi, hoće li presvući mokar šorc??? Zar nisu sve majke iste??? Naravno, jedna mama nije izdržala. Već sutra popodne sam izmislila razlog da odem sa prijateljima na kraći odmor - produženi vikend... Bila sam u susjednom, malom dalmatinskom mjestu. Nisam htjela da se pojavljujem na oči učiteljici (ljutila bi se, sigurno). Ali meni je bilo lakše da sam blizu. Ako šta zatreba, ne daj bože! Naravno, ništa nije trebalo... Moja ćerka se odlično snalazila i ja joj opšte nisam bila potrebna. Čak sam joj bila ponekad i dosadna sa svojim pozivima na telefon... Ekskurzija Četiri godine kasnije, potpuno drugačija slika. Moja djevojka sama vuče kofer i ulazi u autobus. Čeka je njena raja... Djeca pjevaju i sretna su. Pozdravljam se sa nastavnicima i ne brinem ni o čemu.. Rasterećena sam i sretna... Zašto da se brinem, dobra su to djeca, sve ih odlično poznajem... Paze jedni na druge, čuvaju se i vole... To je mala zajednica i velika porodica, koju smo zajedno izgradili - mi roditelji i škola zajedno sa nama!!! A počelo je sa zajedničkim rođendanima, osluškivanjem priča majki u dvorištu škole, sjećate li se? Sekcije, vannastavne aktivnosti, priredbe u školi i izvan škole Trudila sam se (trčeći, na pauzi između posla) da stignem na gotovo sve školske priredbe, posebno na one u kojima je učestvovala moja ćerka... I čim uletim u salu, zajapurena i crvena, primjećivala sam znatiželjne oči moje djevojčice koja je sjedila u publici sa svojim drugovima, učiteljicom, nastavnicima i okretala se da vidi da li sam stigla. Na pauzi između svečanosti mi je za ruku dovodila jednog po jednog nastavnika. Bila joj je čast upoznati me s njima. Bilo joj je jako važno da me predstavi... „Ovo je moja mama... upoznajte se sa njom... .. !!!!“ Često je pojedine nastavnike poistovjećivala sa mnom. Znala je reći: „Mama, dobili smo novu nastavnicu iz hemije. Ima boju kose i frizuru istu kao i ti... Liči na tebe!!!! „ Nastojala sam uključiti ćerku u različite oblike vannastavnih aktivnosti. Cilj je bio jedan: razvijati samopouzdanje.

27

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Agencija Nova Mas - manekeni!!!

Pokazivali smo drugoj djeci kako se hoda po modnim pistama, pozira ispred kamera... Nastupali smo i pokazivali modele na značajnim manifestacijama kao što su Baščaršijske noći, Kids festival!!! Već sa 13 godina, moja cura je sigurno hodala po pistama i nosila modele!!! Nastupala je bez straha i treme, potpuno sigurna u sebe, i uvijek je imala čaroban osmijeh. Dramska sekcija - predstava „Pinokio“ Kao roditelji, pomagali smo učiteljici u pripremi za takmičenje sa dramskom sekcijom. Šili smo kostime, birali materijale, osmišljavali detalje predstave zajedno sa učiteljicom... Na kraju je osvojena nagrada a zasluženo drugo mjesto je bila i naša nagrada!!! Osjećali smo se kao učesnici u svemu, što i jesmo bili...

SNAGA PARTNERSTVA

28


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Matura - Dočekale smo i taj veličanstveni dan... Zaokružila se jedna cjelina našeg puta...

 Kako se upisati u srednju školu? Već u sedmom razredu osnovne škole, osjećala sam unutrašnji nemir pri pomisli na upis u srednju školu. Razmišljala sam o svemu i pokušavala sve da uklopim: • da odaberemo adekvatnu školu po pitanju profesionalne orijentacije moje ćerke; • da škola ne bude previše udaljena od kuće, ali ni od mog radnog mjesta radi bolje kontrole; • kako najbolje da se pripremimo za prijemni ispit; • na koji način da buduće profesore i stručne službe u budućoj srednjoj školi upoznam i prenesem im ulazne informacije. Činilo mi se da ponovo krećemo ispočetka i ponovo se javio dobro poznati strah. Znala sam da se ništa neće riješiti „samo po sebi“ i da, po ko zna koji put, moram preuzeti stvari u svoje ruke. Pošto sam već duže vrijeme „osluškivala“ želje i sklonosti svoje ćerke, o čemu smo često i razgovarale, odabrale smo smjer koji je bio najprikladniji njenim željama i interesovanjima. Naravno, u vezi sa navedenim sam konsultovala i našu dragu teta Vasku i stručnu pedagošku službu osnovne škole. 29

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

Pripreme za prijemni ispit Izbor smjera u budućoj srednjoj školi zahtijevao je posebne pripreme iz hemije, radi čega sam procijenila da su mojoj kćerci potrebni dodatni instruktivni časovi. Nije tome bio razlog samo prijemni ispit, nego dobro utvrđivanje znanja iz predmeta koji je bio temelj za buduće srednjoškolsko obrazovanje. Naravno, bila sam jedna od rijetkih mama koja je prisustvovala instrukcijama zajedno sa svojim djetetom... Pitat ćete se, kako to? Jednostavno sam shvatila da za dva školska časa instruktor može samo da objasni složenije pojmove i zadatke... Za potpun uspjeh, neminovan je bio rad kod kuće... A da bih mogla da kontrolišem i usmjeravam kćerkine pripreme za prijemni ispit, morala sam dobro poznavati materiju koju priprema. I tako smo moja cura i ja zajednički krenule u pripremu prijemnog ispita. Moja uloga je bila u koordiniranju i usmjeravanju, a njena u utvrđivanju znanja iz datih predmeta. To znanje je ponijela sa sobom u srednju školu i danas joj mnogo znači... Ispitivanje „pulsa“ srednje škole i volje za saradnju Osim što sam se uključila u instruktivnu nastavu, odlučila sam da zajedno sa našom defektologicom, sjajnom teta Vaskom, obavim konsultativni razgovor sa stručnom pedagoškom službom i direkoricom škole u koju sam željela upisati svoju ćerku. Nažalost, u ovom slučaju, moj iskren nastup i pružena ruka za saradnju naišli su na najveći mogući stepen diskriminacije i kršenja ljudskih prava, koji je, u današnje vrijeme, teško i zamisliti da postoji... Zapravo, direktorica srednje škole (ne bih imenovala koje škole, jer ne želim da se ova priča pretvori u napad na bilo koga) je, već prilikom našeg drugog razgovora, otvoreno izjavila (a da prethodno nije niti upoznala, niti vidjela moju ćerku): „Šta Vi mislite, gospođo, kako će drugi roditelji i druga djeca u našoj školi reagovati, što sa njima u razred ide jedno takvo dijete??!!!“ Mogla sam ovaj dio priče da izostavim, dragi moji čitaoci, čak se i sada dvoumim da li da ga ostavim ili ne. Ali ipak, mislim da je dobro ukazati da nekada nije dobro biti ni previše savjestan i odgovoran roditelj. Moja ćerka je jednostavno mogla samo da pristupi prijemnom ispitu (bez ikakvog prethodnog razgovora sa direktoricom i pedagogom škole) i ja bih, vjerovatno, bila pošteđena ovakvih, slobodno mogu reći, „traumatičnih“ situacija. No, mislila sam da ipak treba porazgovarati, ukazati, „oslušnuti“ puls škole i spremnost na saradnju. Čak je i teta Vaska obavila razgovor sa pedagogicom iste škole, koja joj je (ma ne možete ni zamisliti da je to moguće) poslala poruku putem mobitela (a da se pri tome nije udostojila ni nazvati), u kojoj joj je saopštila da se mojoj kćerci ne može pružiti prilika čak ni da izađe na prijemni ispit, te da joj preporučuju upis u Zavod za slijepu i slabovidu djecu... Da cijela priča dobije vrhunac: „To je sve za dobro moje ćerke“, zaključili su svoje izlaganje veliki znalci i profesionalci, dragi moji čitaoci, jedne od boljih (na glasu, čak u skupini onih tzv. „elitnih“) srednjih škola u glavnom gradu naše lijepe BiH, mome rodnom gradu, gradu koji bi trebao da posluži kao primjer i centar mnogima... Ne bih više pisala o ovome, osim što ću postaviti logično pitanje: „Šta da je na mom mjestu bio roditelj koji se miri sa sudbinom i odustaje???“ Nastavak priče možete pretpostaviti. Opet sam (kao i prije devet godina, kada smo izašle sa prvog testiranja kod psihologa), glasno plačući, čak otprilike istim putem, došla kući. I opet dobro poznata priča: ruši se svijet jedne majke, pitam se gdje je pravda i profesionalizam, zar treba da poslije toliko truda, rada i rezultata koje smo postigli ovo da dočekamo... Vremena nije bilo mnogo... približavao se upisni rok u svim srednjim školama. U međuvremenu sam objasnila kćerki (poprilično nevješto, ali eto, nekako sam uspjela) da izbor srednje škole u koju smo željele da se upiše nije bio dobar i da treba da ide na prijemni ispit iz istih predmeta ali u drugu školu i na potpuno drugi smjer. Znala sam da ovaj put ne smijem pogriješiti, čak sam razmišljala da uopšte ne obavljam nikakav razgovor sa školskim timom prije prijemnog ispita. Ali to je bilo nemoguće, ja to jednostavno nisam željela prepustiti slučaju. Htjela sam da znam i da oslušnem:

SNAGA PARTNERSTVA

30


MOJA PRIČA

Svjetlana Hadžidamjanović

• U kakvu sredinu ulazi moje dijete? • Koliko će se osjećati sretnom i prihvaćenom i da li će imati podršku? • Da li je to škola sa kojom ću moći sarađivati? Iako sam doživjela prethodno „poražavajuće“ iskustvo, stisnula sam zube i zajedno sa teta Vaskom otišla na konsultativni razgovor. Ispričala sam priču svoje ćerke, pokazala njenu đačku knjižicu sa odličnim i vrlo dobrim uspjehom, pokazala preporuke i pisma nastavnika iz osnovne škole... Dobro sam zapamtila nasmiješeno lice pedagogice, koja mi se obratila sa sasvim logičnim (ali meni, poslije prethodnog poražavajućeg iskustva, nevjerovatnim pitanjem): „Draga mama, a zašto ste Vi uopšte došli da pitate da li Vaša ćerka može pristupiti prijemnom ispitu? Naravno da može, i ne samo da može, nego će nam biti zadovoljstvo da dobijemo jedno takvo dijete i takvog roditelja!“ Zar je trebalo nešto više, dragi moji čitaoci... Put za moju ćerku bio je otvoren... I znala sam da će se u svojoj novoj srednjoj školi prijatno osjećati i da će zavoljeti svoju buduću profesiju... sve mi je rečeno tom jednom, ulaznom rečenicom od strane pedagogice. Nisam pogriješila u osjećaju. Danas, kada moja ćerka sva sretna i zadovoljna “juri“ kroz treći razred, vidim da sam uradila ispravnu stvar. „Oslušnula“ sam kolektiv škole i spremnost na saradnju prije nego što sam donijela odluku. To mi je (pored buduće profesionalne orijentacije) bio presudan faktor u izboru škole u kojoj će moja ćerka provesti četiri najljepše godine svoje mladosti, tj. svoje srednjoškolsko obrazovanje.

 Saradnja sa profesorima i stručnim timom srednje škole Na samom početku prvog razreda, u dogovoru sa pedagogicom škole i razrednicom, pripremila sam zajedno sa teta Vaskom osnovne informacije o svojoj kćerci, kao budućoj učenici škole. Kratko i jasano, svaki profesor je dobio osnovne pismene upute o metodama rada koje su se tokom osmogodišnjeg obrazovanja moje ćerke pokazale kao najefikasnije, sa osnovnim ulaznim informacijama o njenom dosadašnjem obrazovanju i postignutim rezultatima. Izgledalo je to kao kratka „lična karta“ moje djevojke, koja je sadržavala sve bitne elemente i veoma korisne podatke koje bi svaka srednja škola trebala da ima prilikom upoznavanja svojih novoupisanih učenika: od porodičnog i socijalnog statusa, dosadašnjih rezultatata u radu, predmeta za koje pokazuje najveći interes, mogućih poteškoća i preporuka za prevazilaženje istih, do kontakt telefona mene kao majke i stručnog tima koji prati obrazovanje moje ćerke. Reakcije profesora i kolektiva škole bile su uistinu pozitivne. U početku su bili jako iznenanađeni (jer očigledno nisu navikli na roditelja koji nastupa na ovakav način). Vremenom se stvorio savršen tim roditelja i škole. U prvom razredu srednje škole nastavila sam intenzivan rad sa ćerkom kod kuće i pomagala joj u savladavanju, sada već značajno ozbiljnijeg gradiva. Razrednicu sam mogla kontaktirati kad god poželim i to mi je značajno pomoglo. Kad god sam imala bilo kakvu dilemu, slobodno sam mogla da pitam ili da zakažem direktne konsultacije sa pojedinim profesorima. U drugom razredu, moja cura je već bila značajno samostalnija... A danas ona uči sama dok ja završavam svoje obaveze i napokon imam više vremena za sebe. Ja sam tu samo da koordiniram njen rad...

 Aktivnosti u Školskom odboru Kao član Vijeća roditelja, delegirana sam za predstavnika roditelja u Školskom odboru srednje škole koju pohađa moja ćerka. Svoju ulogu u Školskom odboru doživljavam kao veoma značajnu priliku da: • Upravi škole ukažem na problematiku sa kojom se susreću roditelji, 31

SNAGA PARTNERSTVA


MOJA PRIČA

• • • • •

Svjetlana Hadžidamjanović

da učestvujem u donošenju značajnih odluka koje se tiču obrazovanja naše djece, da Upravi škole prenesem poruke i prijedloge delegirane od strane roditelja, da zajednički sa Upravom škole učestvujem u rješavanju zajedničkih pitanja u interesu naše djece, da Vijeće roditelja redovno izvještavam o pitanjima koja su razmatrana na sjednicama Školskog odbora, a koja se tiču obrazovanja naše djece i značajnijim odlukama u ovom smislu, da kao predstavnik Vijeća roditelja pokušam uticati na što bolju i konstruktivniju saradnju između roditelja i škole u interesu naše djece.

 Gdje smo danas? Danas smo u trećem razredu, sa skoro odličnim uspjehom. Moja cura jedva čeka kada će u školu. Pomaže svojim drugovima u svemu, prihvaćena je i voljena, otvorena i komunikativna. Obožava svoje profesore, oni su joj uzor i veoma je odgovorna i disciplinovana. Svoje radne obaveze izvršava uredno i skoro potpuno samostalno. Pomažem joj najviše koordinacijom i rasporedom gradiva za učenje i nekada, eventualno, kontrolom naučenog. Odlično se snalazi u veoma složenim, stručnim predmetima, samostalna je u pismenom i usmenom odgovoru, rješava veoma zahtjevne testove i redovno polaže završne testove na kraju godine. Povremeno ide na treninge uz ples, duže vožnje biciklom, plivanje... Samostalno odlazi na praksu i odlično je izvršava. I što je najvažnije: zadovoljna je, sretna, sigurna u sebe i voli svoju buduću profesiju... .. Meni više ništa ne treba. Dovoljan je njen široki osmijeh iz kojeg zrači sreća i samopouzdanje... Zadovoljna sam, srećna i ponosna majka...

SNAGA PARTNERSTVA

32


TEXT

Text

33

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

UVOD Priručnik je nastao u želji da prezentiramo dio praktičnog rada učitelja i pedagoga osnovne škole sa inovativnim idejama i načinima uključivanja roditelja u saradnju i partnerstvo sa školom. Ovaj priručnik sadrži konkretne primjere i ideje koje su autorice primjenjivale u dugogodišnjem radu, ali i iskustva koja su sticale učestvovanjem u različitim vidovima edukacija. Namijenjen je školskom nastavnom osoblju i svim profesionalcima zaduženim za pružanje podrške porodicama naših učenika, kao i roditeljima, a sve u cilju izgradnje dobrih partnerskih odnosa škole i porodice. Želja nam je motivisati i osnažiti sve one praktičare koji svakodnevno ulažu izuzetno veliki trud i često se nalaze pred velikim izazovima kao učitelji, pedagozi, ali i roditelji, i da podijele svoja iskustva, koja su neizmjerno dragocjena, sa svima nama koji radimo u odgojno – obrazovnom procesu.

Veoma smo zahvalne: - COI „Step by Step“, Sarajevo - Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“, Sarajevo - MDI Kanada, „Građenje mostova“, Univerzitet u Sarajevu, Pedagoška akademija, Sarajevo, - UG „Život sa Down Syndromom“, Sarajevo - Norveški Univerzitet u Oslu - Univerzitet u Sarajevu, Filozofski fakultet, Sarajevo - Prosvjetno pedagoški zavod, Sarajevo - Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS - JU OŠ „Džemaludin Čaušević“, Sarajevo - Save the Children UK „Indeks Inkluzivnosti“ - UNICEF - Educaid-Regione Emilia Romagna, Italia - Deutsche Gesellschaft fur Internationale Zusammenarbeit (GIZ) GmbH - Institut za međunarodnu saradnju Njemačkog saveza visokih narodnih škola “dvv” international)

SNAGA PARTNERSTVA

34


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Ako u odgoju djeteta roditelji žele postići što veći rezultat, ako žele stvoriti „genija“ ili „čudo“ od djeteta, najbolje što mogu uraditi je da djetetu omogućavaju da samo stiče odgovarajuća iskustva uz njihov nadzor i podsticanje. (Pašalić-Kreso, 2000).

I

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Bronfenbrener, u svojim ekološkim krugovima u kojima se razvija dijete, pored porodice, na prvo mjesto stavlja školu. Jedno od najbitnijih pitanja pedagoške prakse i teorije jeste pitanje partnerstva škole i porodice. Da bi se dosegao kvalitet partnerstva neophodno je razviti dobre saradničke odnose. Međutim, iako je pitanje saradnje roditelja i škole aktuelna tema, još uvijek postoje velika neslaganja i nejasnoće kod praktičara koliko i na koji način podsticati saradnju. Poziv na saradnju upućen roditeljima od strane nastavnog osoblja ne bi trebao biti samo deklarativno, već i praktično otvaranje vrata svojih učionica, kabineta, zbornice... Veoma je važno da školsko osoblje prođe različite oblike stručnog usavršavanja u svom profesionalnom razvoju kako bi odgovorilo zahtjevima partnerskog odnosa sa roditeljima. Od velikog je značaja da nastavnici i roditelji razvijaju unutar razreda svoj model saradnje koji će se zasnivati na ravnopravnosti i iskrenosti, s namjerom da se pruži podrška svakom djetetu, roditelju i nastavniku. Ako na samom početku stvorimo klimu dobrodošlice, počnemo da razmišljamo da smo svi podjednako važna karika u odrastanju naše djece i da samo timskim radom možemo postići kvalitet, ostvarićemo postavljene ciljeve koji se odnose na učenje i pravilno odrastanje djece. Neophodno je da svaki učitelj, kako bi razvio razredni model saradnje s roditeljima, procijeni potrebe svoje razredne zajednice. Mislimo, prvenstveno, na potrebe svake porodice iz koje učenik dolazi: običaje, kulturne, vjerske, socijalne i obrazovne navike. Učitelj praktičar, u duhu profesionalne etike, već od prvih kontakata sa roditeljima treba prikupljati informacije o navedenim potrebama kako bi od samog početka stvarao važnu bazu podataka na osnovu koje će izgraditi razvojni, tj. razredni plan saradnje. Posebne aktivnosti zahtijevaju socijalno isključeni roditelji u društvu, odnosno porodice socijalno najosjetljivijih i najugroženijih kategorija, naročito romskih. Potrebno je osmisliti aktivnosti povezivanja škole sa ovim porodicama, a potom i sa lokalnom zajednicom i različitim udruženjima (npr. Udruženjima djece sa preprekama i poteškoćama u razvoju, Udruženjima Roma...). U izgradnji odnosa saradnje ove grupe roditelja i škole, jedan od najvažnijih faktora je ukazivanje poštovanja i jačanja međusobnog povjerenja. Neke porodice, obično one nižeg socioekonomskog statusa, su ozbiljno suočene sa težinom svakodnevnog života. Mnoge od njih nemaju ni dovoljno znanja, ni mogućnosti da bi se bavili školskim životom svoje djece. Takvim roditeljima je neophodno pružati adekvatnu ljudsku i profesionalnu podršku, kako bi se uspostavila dobra saradnja na temeljima međusobnog povjerenja i poštovanja. Programi edukacije roditelja i nastavnika su jako važni i neizbježni kako bi se putem njih uticalo na međusobno usaglašavanje svijesti, stavova, pedagoške kulture i prakse, kako jednih tako i drugih. Da bismo ostvarili uspješnu saradnju sa roditeljima, potrebno je pokazati dobru volju cijelog školskog tima. Susretali smo se sa roditeljima koji nisu imali priliku da se edukuju, nedovoljno su upoznati sa radom škole i načinima kako uče djeca. Primijetili smo da se to odražava na učeničko odrastanje i prilagođavanje učenika u školi. Dodatni izazov predstavljaju roditelji koji nemaju dovoljno razvijene pedagoške kompetencije i vještine da pomognu svojoj djeci u savladavanju školskih obaveza. Stoga je zadatak školskog osoblja, prvenstveno direktora škola, pedagoga i nastavnog osoblja, da prošire znanja roditelja o pravima i obavezama vezanim za školovanje njihove djece, uspostavljanjem povjerenja i postizanjem uspješne komunikacije. Ove 35

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

aktivnosti se mogu provesti putem roditeljskih sastanaka ili putem edukativnih tematskih radionica, kao i podjelom informativnih materijala i stručne literature koja će biti, prije svega, dostupna roditeljima kao instruktivni materijal (brošure, pisma, informativni kutak za roditelje i sl.). Saradnja sa školom zahtijeva kontinuirano i uspješno uspostavljanje ličnih kontakata učitelja sa roditeljima kako bi razvili iskren odnos zasnovan na razumijevanju, poštovanju, pomaganju i ravnopravnom donošenju odluka. Trebamo se postaviti u ulogu profesionalca i pri tome koristi teorijska saznanja i mnogobrojno praktičnih primjera koji će pomoći roditelju i učitelju u pronalaženju zajedničkih načina što kvalitetnijeg odgojnog djelovanja. Ovakvim vidom saradnje, roditelji postaju ažurniji, trude se da budu od pomoći, jer shvataju da je škola zapravo djetetov drugi dom. Kao što su individualni kontakti nezaobilazni u radu sa roditeljima, tako su i roditeljski sastanci od izuzetne važnosti kako za roditelje tako i za razredne učitelje. Tu se postavljaju temelji izgradnje partnerstva škole i porodice.

 Kako što uspješnije organizirati roditeljski sastanak? Izazovi s kojima se često susreću i učitelji i roditelji najčešće su vezane za organizaciju roditeljskih sastanaka, nedovoljno međusobnog razumIjevanja i uvažavanja, neredovne dolaske roditelja, monotono vođenje roditeljskih sastanaka. Šta je potrebno uraditi da bi roditeljski sastanci i drugi vidovi saradnje bili što kvalitetniji? Koliko često su nastavnici i roditelji osjetili uznemirenost, strah, tremu, razočarenje i nezadovoljstvo, prije i nakon roditeljskog sastanka? Nameće se pitanje koliko se kao razrednici odgovorno i dobro pripremamo za roditeljske sastanke? Kad bi svi bili motivisani, mislimo na razredne učitelje i roditelje, da svojim idejama i zajedničkim dogovorima učestvuju u pripremi roditeljskih sastanaka, vjerovatno bi se i jedni i drugi puno bolje osjećali, sastanci bi bili konstruktivniji, a povećao bi se i broj prisutnih roditelja, posebno u višim razredima. Na početku saradnje, često kod roditelja primjećujemo nezainteresovanost i nedovoljnu uključenost u aktivnosti, ali i negodovanje. Takve reakcije roditelja ne bi trebale obeshrabriti učitelja. Naprotiv, učitelju ovakve reakcije roditelja trebaju biti izazov u pronalaženju novih načina komunikacije i vještina kojima će podstaknuti roditelje na učestvovanje u zajedničkim aktivnostima. Važno je poštovati i razumjeti poteškoće s kojima se susreću roditelji prilikom dolaska na roditeljske sastanke. Dešava se ponekad da nemaju gdje ostaviti mlađe dijete, možda im termin roditeljskog sastanka ne odgovara zbog radnog vremena ili su spriječeni drugim obavezama. Veoma je važno da planiramo roditeljske sastanke zajedno s roditeljima kako bismo zajednički dogovorili odgovarajuće vrijeme. Ponekad je potrebno pružiti razumijevanje i zbrinuti mlađe dijete ili učenika dok roditelj boravi na roditeljskom sastanku. U ovu svrhu dobro dođe prostorija ili učionica gdje može da boravi grupa djece. Uvijek neko od učenika iz razredne zajednice može preuzeti ulogu koordinatora aktivnosti ukoliko se učenici ranije pripreme za takav rad. Dolazak roditelja u školu Da znaju roditelji koliko djeci znači njihova posjeta školi i kako oni tada postaju jači. Zaboravili bi na obaveze Redovno dolazili i govorili bi „Zajedno smo jači“.

Dragi roditelji, ne zaboravite: Kada dođete na čas, Tada im poticaj date A to će mališani zauvijek da pamte. Tad će dobiti krila.

SNAGA PARTNERSTVA

Jer kada jedna majka vidi crtež svoga đaka on ponosno tada govori svima da je njegova mama dio razrednog tima. Eldar Kunić, učenik VII r.

36


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Roditelji dolaze sa različitim stavovima i iskustvom o školi, učitelju i potrebi svog uključivanja u razrednu zajednicu. S obzirom na dotadašnja iskustva s roditeljskih i informativnih sastanka, bilo da su pozitivna ili negativna, roditelji različito reaguju. Navodimo neke od utisaka roditelja sa prvih roditeljskih sastanaka:

Individualni sastanci su uspješniji jer sam opušteniji, ne zamaram se kojekakvim pričama i slušam o svom djetetu. Iskreniji sam i manje spreman na svađu.

Razrednica priča, ne postavlja pitanja i ne traži odgovore. Nema dvosmjerne komunikacije. Veoma dosadan roditeljski sastanak, tako da sa suprugom stalno vodim rat ko će prisustvovati.

Na sastancima je prisutno meškoljenje, napetost, lupkanje prstima i osjeti se dosada u zraku. Uglavnom svi čekaju da što prije izađu sa sastanka, pa čak i razrednica. Imam osjećaj da je njoj najgore.

Sviđa mi se dobrodošlica, iznenađenje koje uvijek učiteljica pripremi na početku sastanka. Naučim jako puno o odgoju.

Volim radionice, jer u grupi mogu komentarisati, aktivniji sam, opušteniji i brže mi vrijeme prođe. Često izgubimo predstavu o vremenu.

Učitelj vrlo sigurno i zanimljivo vodi sastanak, teme su zanimljive i dobro odabrane, pa nije dosadno.

Kad je sve dobro organizirano, dobre komunikacijske vještine razrednice, onda mi je lijepo slušati.

Mlađoj kćerki nisam išao na roditeljske zbog kritikovanja razrednice, ništa joj nije bilo dobro. Sad redovno idem, jer imam povjerenja u razrednika, pun je humora, razumijevanja, nikada ne govori pred svim roditeljima o ocjenama mog djeteta.

37

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Savjeti za učitelje

Pripremiti poticajno okruženje, stolove, plakate, poruke djece, osvježenje Na početku prvog razreda zamoliti roditelje da napišu svoja očekivanja vezana za uspjeh njihove djece, škole i razrednice.

Sjedenje u grupama, pri tom treba voditi računa da roditelji radi boljeg upoznavanja svaki put sjede pored drugog roditelja (u tu svrhu mogu poslužiti različiti načini grupisanja: na osnovu boje kose, očiju, broja djece, mjeseca rođenja,muzike koju vole, najdražeg godišnjeg doba i sl.)

Izbjegavati sjedenje u redovima. Postaviti stolice u krug ili u više grupa, ali tako da svi mogu uspostaviti kontakt očima i slobodno komunicirati.

Potruditi se da približimo ideju roditeljima i objasnimo važnost njihovog angažmana za uspjeh djeteta.

U početku ne insistirati na pojedinačnim odgovorima, već naći predstavnika grupe, kako bi se vremenom roditelji oslobodili i željeli da učestvuju u razgovoru.

Nastavnik treba voditi roditeljski sastanak nenametljivo, bez prevelikog eksponiranja.

Šema 1. Savjeti za razredne učitelje i neki od načina kako mogu da pospješe roditeljske sastanke

Zanimljivim i brižljivo odabranim aktivnostima na roditeljskim sastancima razvijamo saradničko povjerenje i uzajamno poštovanje. Kada se radi sa grupom roditelja, veoma je važno podsticati sve članove da aktivno učestvuju. Moramo pomoći roditeljima da se osjećaju ugodno dok razmjenjuju svoje ideje, pitanja, prijedloge i sve ono što ih zanima... Ako jedni druge pažljivo slušamo, u svakom od nas se razvija osjećaj povjerenja.

Slika 1. Radionica za roditelje „Priča o mom imenu“ SNAGA PARTNERSTVA

Slika 2. Roditeljski sastanak na početku prvog razreda

38


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Tražeći najbolja rješenja u uspostavljanju međusobne komunikacije i načine osnaživanja roditelja za javno iznošenje ličnih stavova - primijenjene su sljedeće aktivnosti: 1.) Poželjno bi bilo da roditeljski sastanak započnemo nekom od aktivnosti za opuštanje kako bi podstakli roditelje da slobodno i otvoreno komuniciraju, da se bolje upoznaju, da daju prijedloge, sugestije i učestvuju u razgovoru. U aktivnosti „Kad sam išao/išla u školu” roditelje retrospektivno podstičemo na razmišljanja o svojim iskustvima u školovanju, odnosu i angažmanu njihovih roditelja prema školi.

Kad sam išao/la u školu: 1. Igrali smo se sljedećih igara: 2. Pjevali pjesme: 3. Koji vam je nastavnik ostao u sjećanju i zašto? 4. Navedite primjere iz svog školovanja koji vam se nisu dopadali. 5. Mojim roditeljima je bio važan uspjeh (nimalo-malo-jako) 6. Kako su roditelji reagovali na slabiju ocjenu? 7. Šta sam cijenio/la kod svojih nastavnika, a šta nisam voljela/io? Tabela 1. „Kad sam išao/išla u školu” - razmijena iskustva, stavova i uvjerenja roditelja

2.) Sa roditeljima možemo uraditi aktivnosti koje će pomoći da se bolje međusobno upoznaju i otpočnu proces izgradnje povjerenja i poštovanja. Izdvajamo aktivnost „Priča o mom imenu” gdje će svaki roditelj ispričati priču o svom imenu. Priča o mom imenu - rad u paru Partneru objasniti šta znači Vaše ime, ko Vam ga je dao, da li ste zadovoljni svojim imenom i da li biste ga promijenili? Slijedi postupak, odnosno pravila konstruktivističkog slušanja: • Jedna osoba govori - dok je druga osoba sluša. •  Slušalac ne smije govoriti, ali mora pokazivati aktivno interesovanje neverbalnom komunikacijom za ono što druga osoba govori. Dajte partneru svoju punu pažnju, oslobađajući um od sopstvenih misli. Budite osjetljivi prema partnerovim potrebama. 39

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

• • •

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

T išina je u redu. Kada govorite i treba Vam vrijeme da razmislite, biće tišina. Slušalac će ostati tih, čekaće i neće pokazati bilo kakvo nestrpljenje. Nakon dogovorenog znaka uloge se mijenjaju. Osoba koja je slušala preuzima ulogu govornika a govornik postaje slušalac. Svaka će osoba govoriti po tri minuta.

3.) Porodični „štit“ Ovom aktivnošću podstičemo roditelje da se prisjete važnih trenutaka u svojoj porodici, da otvoreno i slobodno govore o svojim željama, postignućima, izazovima, međusobnim odnosima i stavovima kako bismo ostvarili povjerenje i slobodu komunikacije u grupi. Navodimo neke od primjera iz naše prakse. Poželjno je da uz roditelje istovremeno i učitelj piše ili crta svoju životnu porodičnu lentu. Na papiru nacrtati „štit” sa šest praznih polja koje će roditelji popuniti crtežima ili riječima: • Moj najveći uspjeh • Najsretniji trenutak u ovoj godini • Najveći uspjeh u obitelji/porodici • Moj najveći uspjeh na poslovnom planu • Ponosan sam kao roditelj na..., • Moj životni moto ... 4.) Razredna kutija/škrinjica Ovom aktivnošću jačamo međusobnu komunikaciju i indirektnim putem razvijamo naviku da roditelji, kada osjete potrebu, ukažu, zapaze, daju savjete, kritike i sugestije a još uvijek nisu dovoljno osnaženi za direktnu komunikaciju. Postoje dvije različite kutije/ škrinjice. Prva je za savjete, kritike, pohvale i pomoć, a druga je namijenjena za roditelje i u njoj se nalaze pisma učenika. 4.1. Kutija savjeta/kritika/pohvala/pomoći/ideja Na početku školovanja u prvom razredu roditelje uputiti na korištenje razredne škrinjice i objasniti važnost njenog postojanja. Roditelji imaju mogućnost izbora da li žele svoje pismo potpisati ili pohraniti u škrinjicu anonimno. Ilustrujemo neke od primjera: • Šta mi se dopalo na roditeljskom sastanku, a šta ne? • U toku ovog mjeseca pozitivno je bilo... • Ono što mi se nije dopalo.... • Ja kao roditelj mogu promijeniti u školi, zajednici, porodici... • Potrebna mi je pomoć u ..... (finansijska, edukativna, briga za djecu po pitanju odlaska-dolaska u školu). 4.2. Kutija za roditelje sa pismima učenika U periodu između informativnih i roditeljskih sastanaka, učenici pišu pisma roditeljima o svemu što žele poručiti, ukazati, pohvaliti, poboljšati, a do sada nisu imali priliku to reći. Nekada ćemo učenicima u periodu od 7-10 dana pružiti priliku da odlažu svoja pisma u kutiju na određenu pojavu ili temu, a nekad će sami učenici predlagati o čemu će pisati roditeljima. Pisma su dobrodošla kada roditelji gostuju u učionici, kada su sa nama na izletu, kada proslavljamo rođendan, roditelji kao predavači i slično... tada djeca osjete potrebu da roditeljima pišu svoje utiske i zahvalnice za njihovo angažovanje. To javno čitamo na roditeljskim sastancima. SNAGA PARTNERSTVA

40


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Ilustrujemo par primjera pisama učenika za roditelje:

Jako mi je važno da moji roditelji redovno dolaze u školu Kada meni dođu roditelji u školu ja sam sretan. Onda moja mama zna kako učim i kakve su mi ocjene, kako se ponašam, kakav sam prema drugovima i oni prema meni. Zato sam sretan. Drago mi je što se moja mama zanima i brine o meni. Volim što mi mama redovno dolazi u školu. Ona tako zna šta se dešava u školi i može da mi pomogne da budem bolji. Učenik III razreda Š.Z.

Zašto volim da vidim roditelje kod učiteljice? Volim kada mi u školu dođe mama ili babo i tada se osjećam ponosno. Volim da mi je tu mama kada me učiteljica hvali. Ne bojim se šta će o meni reći učiteljica, jer znam da uvijek lijepo razgovaraju, i da svi brinu o meni, mom uspjehu i ponašanju. Oni mi pomažu da budem još bolja u školi. Učenica III razreda, M.D.

 2. Stvaranje dobrih odnosa između učitelja i porodice Kao i roditelji, i učitelj prolazi kroz faze navikavanja na roditelje nove generacije učenika i pri tom može imati nelagodu ili strah od prihvatanja. Na početku upoznavanja s roditeljima, kako bismo otklonili tremu kod roditelja ali i kod nas (učitelja), u organizaciji roditeljskih sastanaka mogu nam poslužiti, osim gore navedenih, i sljedeće aktivnosti: • priča razrednika/ice o svom prvom roditeljskom sastanku (učitelj priča o ranijim iskustvima, zanimljivim anegdotama, prikazuje video snimak ili slajdove, fotografije, portfolije i sl...), • prikazivanje video poruka učenika roditeljima snimljenih na časovima s učiteljem (u cilju razvijanja stimulativnog okruženja, opuštenije atmosfere, veće povezanosti učenici-roditelji- učitelji), • uključivanje učenika u planiranje, pripremanje i realizaciju roditeljskih sastanaka sa učiteljem (svojim prisustvom doprinose uspješnijoj realizaciji roditeljskog sastanka, nekad će učenici realizirati određenu aktivnost na početku, nekad na kraju roditeljskog sastanka...). 41

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Učitelj tokom godina prikuplja različite materijale rada sa učenicima i roditeljima u obliku pisama, fotografija, video snimaka, zapisa i sl., koje će iskoristiti u radu sa novim generacijama učenika i njihovih roditelja. Primjer pisama roditelja koji su učestvovali u aktivnostima u radu razredne zajednice kao i njihova lična zapažanja: Nakon nekoliko sati provedenih u razredu moje ćerke, bila sam impresionirana načinom razmišljanja, učenja i ophođenja učenika unutar razreda. Posmatrala sam svoje dijete kako se snalazi u različitim aktivnostima, kako razgovara i aktivno učestvuje u realizaciji časa. Bilo mi je zanimljivo posmatrati djecu koja su željela govoriti i pričati o onom što uče i rade bez imalo ustručavanja i bojazni. Veoma su motivirani, pogotovo kada rade u grupi. Zahvalna sam što sam imala priliku ne samo da boravim u učionici, već da budem aktivni učesnik odgojno-obrazovnog procesa. H. S., roditelj Želja mi je bila da produbim saradnju i naučim više. Učiteljica je rado prihvatila moje prijedloge. U II razredu bila je planirana i realizovana posjeta Pionirskoj dolini. Tada sam se uvjerila kolika je odgovornost učiteljice, pa sam nastojala zajedno s drugim roditeljima da budem od pomoći. U III razredu organizovana je Škola u prirodi u mjestu Šabići, u trajanju od četiri dana. Učiteljica je dozvolila da prvi dan budem prisutna i pomognem djeci. Pomagala sam oko smještaja djece. Sve mi je bilo interesantno i novo. Da bi se roditelji odazvali različitim inicijativama, radionicama ili drugim aktivnostima, potrebno je da budu pismeno obaviješteni... Pisma koja informišu roditelje o raznovrsnim aktivnostima učenika u toku određenog vremenskog perioda imaju za cilj da motivišu roditelje da se aktivno uključe i daju doprinos svojim prijedlozima. Učitelj najavljuje temu za naredni roditeljski sastanak koja će biti realizirana, odnosno poziva roditelje da se uključe u realizaciju određenih aktivnosti, a u cilju realizacije najavljene teme. Vidjeti primjer pisama za roditelje: Radmila Rangelov-Jusović, (2007) str. 95 „Od saradnje ka partnerstvu - Kako izgraditi partnerske odnose između vrtića, škole i porodice“, Primjeri pisama učitelja:

Poštovani roditelji,

Poštovani roditelji/staratelji,

Prvo polugodište školske 2007/08. godine je vrlo uspješno završeno. U prethodnom periodu ostvarili smo izuzetno dobru saradnju a kroz radionice i na roditeljskim sastancima upoznali se bolje i naučili mnogo toga o sebi, a i o djeci. Na ovoj radionici saznat ćemo više na koji način djeca razmišljaju o sebi, o roditeljima, kako vas oni vide i doživljavaju. Djeca žele da vam upute poruke lično. Pozivamo vas da dođete na radionicu koja će se održati u srijedu, 13.2.2008.godine u 17:00h, u našoj učionici. Molim vas da po vašem djetetu pošaljete pismeni odgovor da li ste saglasni da nakon nastave i učenici budu prisutni u radionici.

Veoma ćemo biti sretni ukoliko odvojite svoje vrijeme za zajedničko druženje u našoj učionici, u četvrtak 13.11.2011. godine u 17 časova. Potrudili smo se da dio onog što smo naučili u prvom tromjesečju podijelimo s vama, koji ste dio nas i koji nas vjerno pratite i podržavate. Svi članovi porodice su dobrodošli. U očekivanju vašeg prisustva veliki pozdrav od učenika i učiteljice II-2

Korisno je znati... Praksa je pokazala da je veoma važno saznati, na početku samog školovanja, šta naši roditelji očekuju konkretno od škole, od učitelja ili od svog djeteta. Na ovaj način dolazimo do nama veoma važnih podataka u cilju usaglašavanja školskih i roditeljskih očekivanja, a potom i našeg djelovanja u odgojno-obrazovnom segmentu rada. Roditelji su dali zanimljive odgovore na pitanje: „Šta očekujem da će učitelj i vršnjaci moći ponuditi mome djetetu?” SNAGA PARTNERSTVA

42


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Da nauči poštovati autoritet i pravila škole.

Da zna reći što misli, može komunicirati sa svima.

Da u razredu nema svađe, da se djeca ne zovu ružnim imenima.

Da zavoli školu, da dobije volju da uči i sazna o novim sadržajima.

Šta očekujete da će učitelj i vršnjaci moći ponuditi vašem djetetu?

Da je moje dijete sigurno, da ne plače kada kreće u školu, da voli učiteljicu i drugare.

Da nije opterećen gradivom i pisanjem zadaća.

Toplu, prijatnu atmosferu i okruženje bez ruganja i ismijavanja. Da zna dijeliti.

Da slobodno odgovara i nema strah od ocjene.

Šema 2. Očekivanja roditelja vezana za učitelja i vršnjake u razredu

Koje osobine bi trebao da posjeduje učitelj njihovog djeteta?- roditelji su rekli sljedeće:

Bude pravedan, ljubazan, i empatičan

Bude spreman na saradnju

Autoritet gradi kroz dugogodišnji rad Bude ukorak sa vremenom, prati pedagoška postignuća

Prihvata različitosti

Svaki učitelj bi trebao da: Njeguje otvorenu i izravnu komunikaciju Poštuje dječija osjećanja i osjećanja roditelja

Ima dosljedno ponašanje

Bude profesionalan Ima dobre kriterije za ocjenjivanje

Šema 3. Kakav bi trebao biti učitelj iz ugla roditelja

43

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Takođe, potrebno je da i svaki učitelj iskaže svoja očekivanja vezana za saradnju s roditeljima. Na ovaj način će se izbjeći nesporazumi sa roditeljima, pa i mogući početnički konflikti oko jasno nedefinisanih i neusklađenih očekivanja postignuća učenika. Od svojih roditelja očekujem (ističemo neke od univerzalnih primjera): • redovno informisanje i zainteresovanost za rad u školi, • iskrenu i otvorenu komunikaciju, • uključenost u različite aktivnosti, • podjednaku uključenost oba roditelja, • pomoć u izradi domaće zadaće, • ravnopravno učestvovanje i dogovaranje u planiranju aktivnosti u razrednoj zajednici. Iz navedenih primjera očekivanja koje postavlja učitelj roditeljima, javit će se potreba za detaljnijom razradom svake od navedenih aktivnosti. To možemo postići samo konkretnim, ciljanim planiranjem zadataka u saradnji sa roditeljima. Roditelji su prvi i najmoćniji učitelji svoje djece. Neki autori (Suzić, 2005) navode da se kod nas roditelji vrlo malo bave školskim uspjehom svoje djece. Najčešće se roditeljska briga svodi na opominjanje djeteta ili moralisanje, što u pravilu daje suprotne efekte. Očevi se prevashodno, po patrijarhalnom modelu, ne bave vaspitanjem djece, to prepuštaju majkama. Majke su, s druge strane, opterećene višestrukim obavezama i nemaju dovoljno vremena za rad s djetetom, a često je u pitanju više djece. Rezultat tog odnosa je prepuštenost djeteta samom sebi, televiziji, video igricama ili ulici. Drugi razlog za manjkavost pomoći je neupućenost roditelja u školski program i metode učenja i podučavanja. S druge strane, studije pokazuju da učenici kojima roditelji pomažu u učenju ne samo da postižu bolje rezultate, nego imaju i bolje samopouzdanje i uspješniji su u životu. Ti roditelji omogućuju djeci da provedu oko dvadeset sati svake sedmice izvan škole u konstruktivnim aktivnostima učenja, često uz njihovu podršku vođenja i učestvovanja. Ove aktivnosti mogu uključiti domaći rad, bavljenje muzikom, čitanje, pisanje, posjetu muzejima i sl. Navodimo primjer aktivnosti uključivanja roditelja u pružanje pomoći djetetu u učenju i izradi zadaće. Kako bi uputili roditelje na važnost njihovog angažmana prilikom izrade domaćih zadataka, potrebno je da učitelj objasni važnost zajedničkog rada roditelja i djeteta, pogotovo u nižim razredima. Naravno, roditelji i učitelj trebali bi da se dogovore: o načinu izrade domaćih zadataka, njihovom obimu, da li će biti svaki dan zadaće ili ciljano, u zavisnosti od teme koja se realizuje, koliko oni kao roditelji treba da učestvuju u izradi zadaće, na koji način pratimo i procjenjujemo da li su domaće zadaće od koristi učenicima ili ne, način prezentiranja rada roditelja i djeteta (projektna nastava, izrada panoa, prikupljanje artefakata... i sl.) Učitelj, nakon provedenih anketa sa učenicima, može provesti i par anketa sa roditeljima kako bi procijenio u kojoj su mjeri i na koji način roditelji uključeni prilikom izrade zadaća. Ponuđena pitanja mogu poslužiti kao dobra samorefleksija roditeljima: • Koliko često i kako kontrolirate domaće radove djeteta/učenika? • Da li ste upoznati s programom odgojnog rada u školi? • Da li na roditeljskim sastancima ili u ličnim kontaktima s učiteljima postavljate pitanje o tome kako možete najbolje pomoći svom djetetu u radu? • Da li ste upoznati o svim aktivnostima Vašeg djeteta tokom sedmice i pratite li ih? • Kakvo je Vaše mišljenje o tome da je škola dužna djecu svemu poučavati i učiti, te se i brinuti o njihovom ukupnom odgoju? • U kojoj mjeri ste zadovoljni rezultatima odgojnog rada: Vaše porodice______________________ Škole___________________________ SNAGA PARTNERSTVA

44


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Dobra organizacija slobodnog vremena doprinosi uspješnijem učenju. Važno je roditelje podsticati da sa djecom funkcionalno planiraju slobodno vrijeme. „Ukoliko roditelji posjeduju pedagošku kulturu i imaju pravilnu orijentaciju u vaspitanju svoje djece, oni tada daju značajan doprinos i razvijanju radnih navika, formiranju pravilnog odnosa i prema radu, na razvoj mišljenja tj. na njihov umni razvitak“ (Pašalić-Kreso i sar., 2003).

 Refleksija na rad učitelja i učenika Kada učitelj osjeti potrebu da provjeri i procijeni kvalitet rada u bilo kojem segmentu odgojno-obrazovnog procesa to može uraditi kroz autorefleksiju vlastitog rada ali i kroz povratnu i iskrenu procjenu roditelja. Primjer... Molim Vas da iskreno odgovorite na postavljena pitanja kako bih što objektivnije procijenila/o svoj rad i uz Vašu pomoć unaprijedila/o nastavni proces. Napominjem da je anketni listić anoniman. U proteklom periodu pozitivno je bilo u • procesu učenja/podučavanja • praćenja i pro/ocjenjivanja ostvarenim kontaktima s roditeljima

U proteklom periodu nije bilo dobro…

Tabela 2. Autorefleksija učitelja ili refleksija roditelja na njegov rad

Učitelji bi trebali izraditi slične anketne listiće za roditelje i za učenike iz kojih će na veoma brz način saznati trenutne stavove po određenim pitanjima (stavove o vannastavnim aktivnostima, komunikaciji, školi u prirodi, angažmanu roditelja, razrednoj klimi...). Na ovaj način učitelj procjenjuje svoj rad iz ugla roditelja i učenika, a i učenici procjenjuju uključenost svojih roditelja u život razredne zajednice. Samorefleksija roditelja Tokom svaka dva mjeseca, roditelji mogu popuniti upitnik na osnovu kojeg će izvršiti samorefleksiju svog angažmana u školi, odnosno razrednoj zajednici. Na ovaj način pomažemo roditeljima da procijene svoj rad i stepen vlastitog angažmana kako bi unaprijedili saradnju i svoje roditeljske kompentencije. U protekla dva mjeseca uradio sam sljedeće: • Pomogao sam u realizaciji vannastavnih aktivnosti... • U radu mi je teško bilo... • Kroz moje uključivanje u aktivnosti naučio/la sam... • Bio/la sam uspješan/na u... Refleksija i samorefleksija svih aktera u razrednoj zajednici doprinosi ličnom i zajedničkom preispitivanju odgovornosti ka uspješnijoj djelotvornosti odgojno-obrazovnog rada. Samim tim, doprinosimo lakšem rješavanju problema i načinima preventivnog djelovanja.

45

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Prijedlozi: Šta ja kao roditelj mogu promijeniti u školi, zajednici, porodici? Dnevnik zajedničkih aktivnosti Zajednica roditelja koji uče (ideja došla od Profesionalna zajednica koja uči) • Druženje roditelja van škole i razmjena ideja vezanih za odgoj i obrazovanje djece • Podrška učenicima i roditeljima koji imaju poteškoća • Međusobno educiranje, razmjena literature, web stranica,savjeta • Pomoć učiteljici u stvaranju podsticajnog okruženja u školi • Odabir tema za roditeljski sastanak Roditelji sa svojom djecom vode dnevnik u koji bilježe važna dešavanja iz razreda i škole. Uvijek treba ostaviti izbor roditelju da li želi da se uključi u neku aktivnost, ne treba insistirati na uključivanju ako roditelj iz nekog razloga to ne želi. Nekada je dovoljno da bude nekoliko zainteresovanih roditelja, a nakon prezentacije na roditeljskom sastanku koju će održati djeca i roditelji koji su vođenjem dnevnika sticali različita iskustva koja su bila za sve od višestruke koristi (druženje sa svojim djetetom, jačanje komunikacije roditelj-dijete, neka djeca ne vole da pričaju o školi a ovo je odličan način da ih podstaknemo, bogaćenje vokabulara kod djece, jačanje i produbljivanje partnerskog odnosa roditelja sa školom, djeca postaju otvorenija, budimo interes za učenjem) motivisat ćemo i druge roditelje da se uključe.

 Zajedničko rješavanje problema Na ovaj način pospješujemo komunikaciju između roditelja, djece i učitelja, a donošenjem konkretnog razvojnog plana razredne zajednice mogu se izbjeći i riješiti postojeći problemi. U cilju što kvalitetnijeg rješavanja nastalih poteškoća formiramo grupe eksperata koje će činiti djeca, roditelji i učitelj. Svaka grupa eksperata bira neku od oblasti koje mogu biti ili su uzrok poteškoća: • disciplina na časovima, • komunikacija u razredu, • učenje i postignuti uspjeh, • radne navike, • neredovan dolazak u školu, • teški socioekonomski - životni uvjeti... Shvatili smo koliko je djelotvorno istovremeno organizirati sastanak sa roditeljima i djecom kako bismo reflektirali neke od ideja, objasnili svoje stavove, razriješili neke nesuglasice i usmjerili zajedničke snage u rješavanje istih. Jako je važno da se uspostavi dvosmjerna komunikacija na relaciji roditelj-dijete, a učitelj bi trebao da sve te informacije procesuira na najbolji način.

 Uloga razredne zajednice Važno je da roditelji, uz razrednog učitelja, pružaju podršku i verbalizuju je usmenim porukama. Dolje je naveden primjer poruka koje su učenici izjavili da bi željeli čuti od svojih roditelja. Često roditelji nisu svjesni važnosti potrebe zapažanja rada i postignuća svog djeteta, pa izostave javnu pohvalu smatrajući da se to podrazumijeva. SNAGA PARTNERSTVA

46


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE Super! Ti to možeš! Moram da te poljubim.

Kako dobro razmišljaš! Srce moje!

Ponosim se tobom! Kako lijepo pišeš!

Zvijezdo moja!

Ti si moja sreća!

Učenici bi od roditelja željeli čuti:

Mnogo mi značiš!

Sretni smo što te imamo! Kako lijepo govoriš! Slušao bih te cijeli dan.

Divna si! Pametnice moja!

Šema 3. Roditelji su zainteresovani i stalo im je do dječijeg mišljenja

Zajednički rad na projektima u kojima roditelji i djeca istražuju određene teme, utiče na jačanje intelektualnih sposobnosti i socioemocionalnih kompetencija djece. Bronfenbrenner (1990) tvrdi da je svakom djetetu potrebno imati nekog ko je “lud za njim”, osobu koja je postojano “zaljubljena u njega” i čije će srce zakucati malo brže kad se ono prvi put nasmiješi, načini prve korake, izgovori prve riječi. Socijalno kompetentna, samostalna djeca najčešće potiču iz porodica u kojima se miješaju toplina i nadzor i vlada ravnoteža između bliskosti i rezerviranosti.

 Važnost izlaganja učeničkih radova Često se dešava da pojedini roditelji nisu dovoljno zainteresovani i upoznati sa svakodnevnim aktivnostima svog djeteta u razrednoj zajednici. Neki roditelji su više orijentisani na uspjeh i postignuće svog djeteta, a manje pokazuju interes za postignuća cijelog razreda. Zato je uloga učitelja presudna u promovisanju i njegovanju komunikacije djeteta i roditelja o temama iz života i rada razredne zajednice (šta se u toku dana/sedmice dešavalo u školi, o čemu su crtali/pisali, šta je njega/nju oduševilo ili rastužilo u školi, ko mu je najbolji prijatelj/prijateljica, šta je novo naučio/la, ko je bio gost u učionici i sl...). U tu svrhu uređujemo razredne panoe, pišemo pisma, poruke, fotografišemo razredne aktivnosti, bilježimo šta su drugi rekli o nama (posjeta studenata, pedagoga, roditelja, drugih posjetilaca razredu...).

47

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Kad porastem biću...

Slika 3. Pano „Kad porastem biću...“

Bitno je da djeca svoje osjećaje, aktivnosti, razmišljanja i potrebe dokumentuju na različite načine (pisanjem, crtanjem, slikanjem, fotografijama). Te izložbe trebaju biti kontinuirane, jer na taj način veza roditelja i škole se produbljuje. Na ovaj način roditelji prate aktivnosti djece i učitelja, postaju bliži školi. Savjet učitelja: Voditi računa kada izlažemo panoe, bilo da su to fotografije, literarni ili likovni radovi, da sva djeca budu na neki način zastupljena, vidno istaknuta, jer to mnogo znači svakom roditelju ali i djetetu. Često na ovaj vid poruka možemo očekivati različite reakcije roditelja (često zavisi od raspoloženja roditelja, umora, stresa, prethodnih događaja na poslu, iskustva sa prethodnim djetetom i sl...). Neki su roditelji oduševljeni, reaguju pozitivno, ali možemo se susresti Majka je zamolila da razgovaramo nakon nastave. Bila je uzrujana, brzo je govorila, gestikulirala rukama, a onda je rekla da je veoma razočarana, jer njene djevojčice nema na fotografijama na izloženom panou u holu, da uvijek jedni te isti učenici nastupaju u ritmici, da su priveligovani, da je otac na roditeljskom sastanku razmišljao da ustane i ode, jer je na prezentaciji vidio druge više puta od njegove djevojčice. Bez obzira što je djevojčica nastupala kao balerina i manekenka, roditelji su bili nezadovoljni i nesretni. sa neočekivanom reakcijom kao što je sljedeća: U ovakvim trenucima, jako je važno saslušati sagovornika bez prekidanja i emocionalno razumjeti reakcije roditelja. Na ovaj način šaljemo poruku roditelju da nam je stalo do njegovog mišljenja. Način na koji ćemo reagovati u tom trenutku najvjerovatnije će biti presudan u daljoj saradnji s roditeljem tog djeteta. Ukažimo da nam je zajednički cilj da svako dijete ima ili da će imati priliku da se iskaže u budućnosti i da nije cilj da svi uvijek nastupaju. Potrebno je objasniti roditeljima da grupa učenika predstavlja razred i da je to zajednički uspjeh cijelog razreda. Kada se izgradi povjerenje između roditelja i razredne zajednice, kada budemo težili ka zajedničkom cilju, tada ćemo prevazići slične reakcije kao gore navedenu. SNAGA PARTNERSTVA

48


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

 Razredni album Zajedničko pravljenje razrednog albuma ima za cilj uspostavljanje interakcije sa drugim porodicama, i učiteljem kako bi razvijali pripadnost razrednoj zajednici i školi. Kroz ovu aktivnost roditelji sagledavaju rad razredne zajednice, učitelja, njihovog djeteta i njih samih. Svi prisutni se dogovaraju kako bi trebao razredni album da izgleda, šta da sadrži, kako ćemo ga i kada popunjavati. Svakih petnaest dana, izvlačenjem imena roditelja i djece određujemo uređivački par. Ovom aktivnošću jačamo zajedništvo, razvijamo kooperativnost i odgovornost jednih prema drugima. Razredni album dizajniramo izdvajajući važne događaje iz života djeteta u školi tako što motivišemo roditelje i podstičemo ih da kontinuirano prate rad i socioemocionalni razvoj svog djeteta. Potrebno je da roditelji razgovaraju o važnim događajima sa djetetom, podstiču djecu da govore o svojim osjećanjima i o tome kako doživljavaju školu. Navodimo neke teme iz života i rada škole o kojima djeca rado govore, pišu, crtaju, a i nama odraslim su veoma interesantne, jer tako uočavamo dobre i „loše“ strane odgojno- obrazovnog procesa, te nam mogu poslužiti kao dobar korektor u analiziranju našeg rada: • • • • • • • • •

Moj prvi dan u školi, Moj prvi nastup - fotografija, Kako sam se osjećao/la, šta mi to znači, Moje dijete prvi put je sa drugovima iz razreda proslavilo rođendan, Moje dijete odlazi u Školu u prirodi /strahovi, očekivanja, rastanak, dolazak, Odlazak u pozorište, Podjela knjižica, Prva ocjena…, Šta ću biti kad porastem (dječiji crtež).

Ljubav je svima potrebna - kako smo u toku sedmice jedni drugima pokazali da se poštujemo i volimo.

Slika 4. Kroz raznovrsne aktivnosti jačamo međusobno uvažavanje

49

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

 Zahvalnice roditeljima Veoma je važno pokazati roditeljima da cijenimo njihovo uključivanje i da nam je njihov angažman jako potreban. Razredna zajednica odlučuje kojem roditelju i na koji način upućujemo zahvalnicu. Moguće je zahvaliti se roditeljima na više načina: • na roditeljskom sastanku, • pozivom roditelja u razrednu zajednicu, • na Vijeću roditelja, • na organizovanim svečanostima kao što je Dan škole. Roditelji su rekli da im je jako prijatno i drago kada vide zahvalnicu naslovljenu na njihovo ime, pogotovo kada je ilustrovana i napisana od strane učenika, a javno je izložena u holu škole, ispred razreda, u kutku za roditelje i sl.

Slika 5. Zahvalnica za roditelje

 Timski rad Roditelji i djeca uče slova kroz igru Jedan od načina kako motivisati djecu za rad jeste, zasigurno, igra i timski rad s roditeljima ili vršnjacima. Ove aktivnosti su se pokazale jako dobrim, jer su roditelji imali priliku da razmjenjuju iskustva, donose napravljene slikovnice koje su nastajale kroz priče djece i roditelja o svakodnevnim životnim situacijama iz njihovog okruženja. Zapravo, podsticali smo djecu da pričaju, opisuju, maštaju, a roditelji su ispod crteža pisali štampanim slovima rečenice koje bi djeca izgovorila. Oblikovanje slova od tijesta, kartona, žice, plastelina bile su svakodnevne aktivnosti kako na redovnim časovima, tako i na radionicama ali i kod kuće. Potom su ih djeca i roditelji prezentirali u razrednom okruženju. Imali smo izložbeni postor i štrik na koji su mogli ponosno da izvjese slova, crteže, priče, slikovnice, rječnike, poruke. Vrijedne mame su heklale, plele, šile slova koja bi oživjela u rukama djece dok glume. Djeca bi tada pričala priču o svakom slovu, o svom imenu, porodici i o tome šta su zanimljivo radili prethodnih dana. Stvaranjem slikovnog rječnika, pisanjem riječi koje su oni odabrali, razvijala se mašta i kod djece i kod roditelja. Na radionicama smo podsticali roditelje da čitaju djeci odabrane knjige, da zajedno s njima biraju slikovnice, ilustruju i stvaraju nove. Slika 6. Priprema za polazak u školu SNAGA PARTNERSTVA

50


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Slika 7. Podrška roditelja

Postavljanjem pitanja, majka je podsticala dijete da crta o sadržaju priče, a pri tom vodila računa da demonstrira kako pravilno da drži olovku. Timski rad roditelja pomaže da pronađu najbolji način podučavanja. Kako bi djeca zavoljela knjigu i dobila želju da samostalno čitaju, odgovornu i važnu ulogu u tome imaju roditelji. Oni motivišu djecu svojim odnosom prema knjizi, načinom odabira knjige, prezentiranjem knjige, načinom na koji postavljaju pitanja vezana za pročitane priče, boravkom u školskoj ili razrednoj biblioteci. Ubrzo su i sami roditelji počeli donositi knjige, slikovnice, i davati svoje preporuke za čitanje drugima. Slika 8. Poziv roditeljima, učenicima i nastavnicima

51

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

 Komunikacija i okruženje Da bi učitelj otpočeo, osnažio i unapređivao saradnju sa roditeljima, potrebno je da proširi osobno znanje iz oblasti rada sa odraslima i da radi na razvijanju komunikacijskih vještina. Verbalna komunikacija ne bi trebala da bude jedino sredstvo razmjenjivanja poruka.1 Neverbalna komunikacija umnogome doprinosi da naše poruke budu dobro shvaćene. Poput svih vještina, i socijalne se poboljšavaju svakodnevnom praksom. Ponuđeno predavanje „Vještina komunikacije” iz prakse pedagoga škole može poslužiti kao početni materijal o osnovnim principima komunikacije učitelja sa roditeljima i drugim osobama. Vještina komuniciranja „Čovjek je po svojoj suštini biće komunikacije-sa drugim ljudima , sa okruženjem...Stoga čovjek komunicira i kada to ne želi i kada povremeno govori, čovjek uvijek nešto saopštava.Uspješna komunikacija se ostvaruje ukoliko je svjesna, ciljana i usklađena sa emocionalnim nivoom.To znači da komunikacija ne predstavlja samo prenošenje ili razmjenu informacija već ideja , osjećanja, stavova, uvjerenja.“Najvažnije u komunikaciji je da čujete neizgovoreno!2 Peter Drucker Posebno je značajno razlikovanje sadržinskog (direktnog)i emocionalnog (indirektnog)nivoa komunikacije i dominacija drugog nad prvim.Ukoliko se na emocionalnom (često nesvjesnom nivou) ne pošalje pozitivna ili bar neutralna poruka, komunikacija na informativnom sadržinskom nivou može biti gotovo nemoguća, ili što je često slučaj, informacija biva potpuno pogrešno shvaćena i interpretirana. Veoma su rijetki slučajevi da se komunikacija uspješno odvija bez ovog emocionalnog, intintuitivnog nivoa.3 Konstruktivno savjetovanje i podrška Komunicirati,raditi u grupi sa više članova tima ili grupe nije uvijek lagan zadatak. Pomagati sagovorniku u međusobnom razumijevanju, zahtijeva pružanje emocionalne podrške i ohrabrivanje. Pokazati prihvatanje,pomagati sugovorniku da ostane u kontaktu sa svojim emocionalnim osjećanjima, da ih prepozna i iskaže su dio aktivnog i konstruktivnog komuniciranja. Dobra atmosfera u grupi doprinosi našoj autorefleksiji, a ujedno pruža podršku sugovorniku. Aktivnosti preporučene u u samoprocjeni: • Da li je taj neko spreman da baš u tom trenutku komunicira? • Da li smo spremni da odnos sa tom osobom održimo, kako bismo poslije te komunikacije toj osobi pružili dugoročniju podršku? • Da li smo sigurni da naša komunikacija ne potiče od našeg ličnog problema i njegove projekcije na druge? • Može li se desiti da osoba s kojom komuniciramo zahtijeva više emocionalne podrške nego što dobija u tom trenutku. Navodimo primjere „ubica razgovora“ koje mogu prekinuti svaki vid komunikacije sa sagovornicima: • Narediti, komandovati, dirigovati • Upozoravati ili prijetiti • Pridikovati, „popovati“, držati predavanja, moralisati, nametati rješenja • Nuditi logičke argumente i „suhe“ činjenice • Ismijavati, blamirati • Rugati se, biti ironičan, ciničan • Staviti „u fioku“, etiketirati, kategorisati Preporučujemo poglavlje o komunikaciji iz priručnika Radmile Rangelov-Jusović (2007) „Od saradnje ka partnerstvu- kako izgraditi partnerske odnose između vrtića, škole i porodice“, str.77 Peter Druker-poglavlje „Značaj, priroda i elementi komunikacije“iz Andragoškog priručnika za nastavnike GIZ i DVV str.30 3 „Značaj, priroda i elementi komunikacije“iz Andragoškog priručnika za nastavnike GIZ i DVV str.31 1 2

SNAGA PARTNERSTVA

52


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

• • • • • • • •

Umanjiti značaj, povlačiti se, odvraćati, minimizirati, pokvariti Osuđivati, zamjerati, kritikovati Interpretirati, analizirati, dijagnostikovati Pretjerano hvaliti, usaglasiti se Davanje stereotipa, zlatnih pravila, opštih mjesta Pretjerano tješiti, saosjećati Govoriti o sebi, promijeniti temu Ispitivati, saslušavati4

Model koji definiše konstruktivno davanje povratne informacije ili kritike i koji smanjuje odbrambeno ponašanje osoba koje kritikujemo ima 4 koraka: • Kada ti.... (opišite, ne procjenjujte ponašanje) • Osjećam, mislim, vidim... čini mi se... (opišite uticaj ponašanja na sebe, druge) • Bilo bi dobro... (opišite željenu promjenu) • Zato što... (definišite zašto to mislite) Šta podrazumijevamo pod otvorenom komunikacijom? Prije svega, otvorenost srca učitelja prema djeci i roditeljima, spremnost da sasluša, prepozna njihove potrebe, preispita svoje stavove i sposobnost da prihvati drugačije. Učitelj kao profesionalac treba da dâ jasna očekivanja vezana za uspjeh djece, šta očekuje od roditelja, na koji način mogu i oni uticati na uspjeh svoje djece. Učitelji imaju na raspolaganju veliki broj stilova koje mogu koristiti u komunikaciji sa roditeljima. Potrebno je da, u govoru sa roditeljima, učitelj ispoljava: prijateljsko držanje, da otvoreno izražava oduševljenje, pokazuje taktičnost, ohrabruje sagovornika, bude prijateljski raspoložen. U svakom trenutku treba pokazati da je sabran i bez nervoze, tako da sagovornik primijeti da ga se sluša s pažnjom, i pri tome treba koristiti neverbalnu komunikaciju. Napomena: Važno je uvijek nakon razgovora sa roditeljima kratko zabilježiti najbitnije (datum, ime roditelja, cilj razgovora, okolnosti pod kojima se vodio razgovor, zajednički dogovor i preporuka učitelja...). Poruka sa „Ja“ • Kada ti/Vi ____________________________ (opišite određeno ponašanje) • Ja se osjećam ___________________________ (iskažite svoja osjećanja: drago Vam je, uplašeni ste...) • Zato što ________________________________________________ (iskažite potrebu koja je povezana sa tim osjećajem ili neku misao u vezi sa tim) • Ono što bih ja želio-la _______________________________________ (opišite određeno ponašanje koje bi udovoljilo datoj potrebi) 4

Preuzeto iz priručnika “Naknadno sticanje osnovnog obrazovanja-Andragoški priručnik” str.37, autori prof.dr.Šefika Alibabić, doc.dr.Katarina Popović, Emir Avdagić M.A.Sarajevo 2012.

53

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

SARADNJA ŠKOLE I PORODICE

Podsticajno okruženje Ukoliko pripremimo podsticajno okruženje u kojem će se svaki roditelj opustiti i doživjeti dobrodošlicu, dajemo mu priliku da stvori pozitivnu sliku: o školi, učitelju, roditeljima iz razreda. Pozitivne poruke učitelja i škole su jako važne svakom članu porodice, jer će od prvog susreta u mnogome zavisiti koliko će porodica željeti da postane dio školske zajednice. Ne trebamo zanemariti činjenicu da većina roditelja veoma emotivno doživljava polazak djeteta u školu, a učitelji, ponekad zaokupljeni velikim brojem obaveza, zaborave na to. • U radu s roditeljima važno ih je podsticati da učestvuju u aktivnostima i uspostave komunikaciju i interakciju sa svim prisutnima. Roditelji trebaju da osjete dobrodošlicu i prijateljsku atmosferu. Dok razmjenjuju svoje ideje i pitanja, izlažu svoje prijedloge, daju sugestije, potrebno ih je stalno ohrabrivati. Potrebno je da vježbamo da slušamo jedni druge. Informativni kutak za roditelje To je prostor koji sadrži sve informacije o aktivnim dešavanjima u školi, kao što su informacije o priredbama i aktivnostima oko obilježavanja značajnih datuma i događaja. Na oglasnoj ploči u kutku za roditelje trebalo bi da stoje termini za individualne konsultacije sa nastavnicima, termini održavanja školskih sekcija, kao i sve aktuelne informacije o dešavanjima u školi, tj. o životu i radu škole uopće. Poželjno je da u roditeljskom kutku stoji kutija za anonimne prijedloge, sugestije ili komentare roditelja o bilo kojem segmentu rada u školi. U kutku za roditelje prikazuje se i rezultat učešća roditelja u određenim aktivnostima u školi ili vanškolskim Slika 9. Kutak za roditelje Slika 10. Informacije, poruke treba da su vidljive posjetama zajedno sa razredom svog djeteta i nastavnikom. Na taj način iskazujemo poštovanje roditeljima na njihovoj angažovanosti i pomoći oko organizacije i realizacije određene aktivnosti. Obično su to fotografije provedenih aktivnosti i kratki izvještaj. Pohvalno je da se javno, imenom i prezimenom, u informativnom kutku zahvalimo roditeljima za učešće u aktivnostima. Njihovo učestvovanje je dobar primjer i podsticaj i drugim roditeljima da se pridruže zajedničkim aktivnostima. Važno je periodično objavljivati teme radionica u cilju edukacije roditelja, kao i datum prijavljivanja i datume realizacije radionice. Određena predavanja od strane gostujućih predavača iz relevantnih institucija također je potrebno oglašavati u informativnom kutku. Obaveza škole je da kreira Razvojne školske planove kako bi unaprijedila određenu oblast rada škole, a posebno uključenost roditelja, odnosno razvijanje partnerskih odnosa. Osnovni cilj plana nije povećanje obima rada, nego poboljšanje kvaliteta postojeće saradnje između roditelja i škole, u cilju unapređenja odgoja i obrazovanja učenika. Isti je potrebno prezentirati svim roditeljima putem različitih načina informisanja. „Možemo pokazati smjer, ali putnik je taj koji mora doći na cilj svojim vlastitim snagam“ (Ginott). SNAGA PARTNERSTVA

54


NAŠA PRIČA

PARTNERSTVO PORODICE I ŠKOLE

II

PARTNERSTVO PORODICE I ŠKOLE

Autori koji su pisali o vrijednostima i prednostima partnerstva škole i porodice zasnivaju svoje stavove na brojnim istraživanjima (Epsttein, 1994, 1995, 1996; Loucks 1992, Warner 1991) koja potvrđuju da se šanse djeteta za uspjeh u školi povećavaju ukoliko škola i porodica djeluju zajedno. Učitelj, nakon određenog vremenskog perioda, uočava nivo uspješnosti saradničkog odnosa sa roditeljima i donosi procjenu o uvođenju elemenata partnerstva. Naša iskustva nam pokazuju da ne možemo precizirati vremenski okvir (pola godine, jedna školska godina) za početak izgradnje partnerstva, već da to zavisi od kvaliteta provedenih aktivnosti i lične sposobnosti učitelja, njegove predanosti, upornosti, kreativnosti u postavljanju temelja izgradnji partnerskih odnosa. Svjesni smo da je izgradnja partnerstva proces i da ne može da se ostvari preko noći. Nema jednostavnih i lako primjenjivih recepata, jer uključivanje roditelja je izazov koji zahtijeva veliki angažman učitelja, razumijevanje školskog menadžmenta kao i spremnost roditelja da daju svoj doprinos. Ukoliko shvatimo kolika je važnost primjera praktičara za jačanje sopstvenih kompetencija u segmentu partnerstva sa roditeljima, onda ćemo se truditi da jedan od načina edukacije bude i razmjena ideja među kolegama, jer samo zajedničkim snagama možemo pomoći jedni drugima da odgovorimo izazovima na najkvalitetniji način.

 Primjeri dobrih partnerskih aktivnosti Nakon kvalitetno uspostavljene saradnje sa roditeljima, stvoreni su uslovi za ravnopravan odnos i uključenost učitelja i roditelja u pripremu, organizaciju i neposrednu realizaciju različitih vidova aktivnosti. Dobar roditelj - partner doprinijet će uspješnoj realizaciji bilo koje aktivnosti za potrebe razredne i školske zajednice, ukoliko mu je omogućeno postepeno sazrijevanje kroz etape saradnje.

u fotografisanje dešavanja u razredu i školi kao podrška u pravljenju didaktičkog materijala, panoa

u nastupe na priredbama i gostovanjima

kao asistenti, realizatori, voditelji u nastavi i radu

Roditelji su bili uključeni

kao pomoćnici u organizaciji i realizaciji izleta

u pripremu raznih manifestacija

u školu u prirodi, izlete, takmičenja u donatorsku pomoć-uređenje učionice, škole

u posjetu muzejima, pozorištu, kinu

Šema 4. Od saradnje do partnerstva

55

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

PARTNERSTVO PORODICE I ŠKOLE

Uvezivanjem timova roditelja u razrednoj zajednici unapređujemo partnerske odnose među roditeljima u svojoj, ali i sa roditeljima drugih razrednih zajednica. Timovi roditelja Važno je da se timovi roditelja formiraju prema afinitetima roditelja, interesovanjima i njihovom slobodnom vremenu. Navodimo neke od mogućih timova za podršku učenicima i učitelju u realizaciji odgojno-obrazovnog programa. To mogu biti timovi za: • • • • • • • • • • •

sportske aktivnosti: fudbal, košarku, atletiku, odbojku, plivanje..., čitanje i pisanje: odlasci u biblioteku, na sajmove knjiga, čitanje u razredu, pisanje, prisustvovanje poetskim druženjima i književnim susretima..., ples i glumu: izrada kostima, scenskih rekvizita, uređenje scene, pripremanje scensko–dramskih materijala, izrada scenarija, zdravu ishranu (u 15 dana osmisliti jednu od ovih aktivnosti: voćni dan, dan šetnje i boravka u prirodi, ekološki kutak naše razredne zajednice, Dan nepušača, Dan planete Zemlje, Dan voda...), izlete, ekskurzije, Školu u prirodi i sl., posjete muzejima, pozorištu, galerijama, logističku podršku, izradu didaktičkih materijala, pletenje i šivanje, kuhanje, fotografisanje i pravljenje razrednog panoa (roditelj je fotografisao, a ostali su pomagali u pravljenju panoa).

Da bi funkcionisali timovi roditelja, aktivnosti moraju biti brižljivo isplanirane, sa konkretnim i jasnim ciljevima, sa preciziranim trajanjem, odlaskom i dolaskom i mjestom realizacije, ukupnim brojem djece učesnika, imenima roditelja - voditelja aktivnosti i sa njihovim telefonskim brojevima. Potrebno je napraviti veliki format plana aktivnosti i izložiti ga na vidno mjesto, npr. u kutku za roditelje, na školskoj web stranici, u razrednoj zajednici. To će poslužiti kao podsjetnik za roditelje i nastavnika. Svakom roditelju na početku mjeseca dostaviti plan aktivnosti koji sadrži: vrstu aktivnosti, vrijeme, mjesto i ciljeve realizacije uz njihov partnerski angažman. Edukacija kroz rad u radionicama Važnost radionica je od neprocjenjivog značaja u izgradnji partnerstva između škole i porodice. Radionice edukuju, zbližavaju i omogućavaju da se drugačije doživljava škola, kao institucija koja ne samo obrazuje već i odgaja učenike za potrebe odrastanja današnjeg društva. U duhu partnerstva, proces edukacije roditelja poprima ugodnu komunikaciju u kojoj je kreiran srdačan ambijent za sve. U fazi kada zajednički donosimo odluke o načinu, vrstama, sadržajima edukacija na kojima će roditelji i nastavno osoblje ravnopravno participirati, partnerstvo dobija na jačini, a samim tim smo srdačniji, otvoreniji u prezentiranju svoje ideje, kritike ili pohvale. Teme biramo zajednički, po potrebi i o aktuelnim dešavanjima u razredu ili školi. Putem ovih radionica treba dati smjernice o odgoju djece, ali bez pretjerivanja i kritikovanja. Roditelji osjećaju da u svakom trenutku pripadaju razrednoj zajednici i školi. Primjer radionice u kojoj učestvuju učenici, roditelji i učitelj kao ravnopravni partner. Materijal koji smo prilagodili potrebama razreda uzeli smo iz Priručnika „Građenje mostova”.

SNAGA PARTNERSTVA

56


NAŠA PRIČA

PARTNERSTVO PORODICE I ŠKOLE

Poštovani roditelji/staratelji, U narednih 20 minuta zapišite sve osobine svoga djeteta: fizičke, emocionalne, intelektualne i socijalne. Napišite ih kao da pišete pismo nekome ko vaše dijete nikada nije vidio niti upoznao. Pitanja za roditelje: • Opišite kako izgleda: da li je zadovoljno svojim izgledom, šta voli kod sebe, a šta ne voli? • Koji mu je omiljeni hobi, kakvu muziku sluša, koje knjige voli, koje filmove, ko su mu omiljeni glumci? • Kakav uspjeh postiže u školi, koje predmete najviše voli, a koje najmanje? • Koliko je odgovoran/a u izvršavanju radnih obaveza? • Ko su prijatelji vašeg djeteta, kako se ponaša prema vršnjacima, zovu li ga često, dolaze li kod njega ili on odlazi njima? • Šta vaše dijete voli jesti, a šta ne voli? • U čemu je najbolji/a? • Šta radi kada je sam/a kod kuće? • Šta vaše dijete može razveseliti, razljutiti, ožalostiti? Na koji način postiže ono što želi? • Po čemu je slično vama, a po čemu se razlikuje? Poštovani roditelji/staratelji, U narednih 20 minuta zapišite sve osobine svoga djeteta: fizičke, emocionalne, intelektualne i socijalne. Napišite ih kao da pišete pismo nekome ko vaše dijete nikada nije vidio niti upoznao.

Zajednička realizacija projektnih aktivnosti na zadane teme Svaki učitelj trebao bi da poznaje dobro nastavni plan i program za određeni razred kako bi za tekuću školsku godinu uspješno isplanirao nastavne sadržaje i nastavne teme iz različitih oblasti. Slične nastavne sadržaje međupredmetnom korelacijom integriše u tzv. projektne aktivnosti, koje na ovaj način pružaju mogućnost za njihovu realizaciju u partnerstvu sa roditeljima. Tematskim planiranjem i integrisanjem sadržaja nastavnog plana i programa omogućava se produbljivanje i obogaćivanje znanja i vještina učenika po principima koncentričnih krugova. Učitelj dobija podršku i pomoć od roditelja partnera u svim etapama realizacije nastavnih sadržaja putem projektnih aktivnosti. Nudimo neke tematske oblasti, odnosno oblasti koje se mogu veoma uspješno realizirati kroz sve nastavne predmete, ali uz pomoć roditelja partnera i u vannastavnim aktivnostima (radionice, publikacije, studijske posjete, tribine, istraživanja i sl.). Voćni dan - zdrava ishrana Angažman roditelja u ovoj aktivnosti ogleda se u odabiru načina promovisanja zdrave ishrane i upućivanju djece kako da počnu brinuti o svom i zdravlju drugih. Tim roditelja koji se prijavio za ovu oblast razrađuje plan aktivnosti u određenom vremenskom periodu. Aktivnosti mogu biti vezane za: pisanje literarnih sastava i poezije, likovno izražavanje, posjetu zdravstvenih radnika, organizaciju Voćnog dana - pripremanje voćnih napitaka, užine, promovisanje zdrave ishrane kroz mini projekat u kojem će djeca i tim roditelja istraživati o ovoj temi kako bi je prezentirali ostalim roditeljima.

57

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

PARTNERSTVO PORODICE I ŠKOLE

Matematički kutak Roditelji koji imaju afinitet za matematiku, a u partnerstvu sa učiteljem i djecom, osmišljavaju zbirku zadataka. Zbirka zadataka treba da na maštovit način uvede učenike nižih razreda u pojam broja, upotrebu računskih operacija: sabiranje, oduzimanje, množenje i dijeljenje, a da primjere pronalaze iz sopstvenog okruženja. Npr. mamina kuhinja, bašta, poslovi u kući, kačenje veša, slaganje veša, suđa, namirnice, alat, higijenska sredstva, kupovina. Tekstualne zadatke iz života (posjeta trgovinama - kupovina, plaćanje, kusur, vožnja-km, udaljenost, kuhanje-recepti… Učenici osmišljavaju zadatke s roditeljima kod kuće, u različitim okruženjima i životnim situacijama. Važno je kontinuirano i neposredno evidentiranje i ilustrovanje, u određenom trenutku. Roditelji i djeca prezentiraju u toku mjeseca svoje zadatke, opisujući postupak i način kako su matematički zadaci nastajali. Nakon izvjesnog vremena, kada prikupimo dovoljno pisanog materijala, pristupamo (roditelji, djeca i učitelj) štampanju razredne matematičke zbirke. Osim zadataka, roditelji učestvuju u izradi didaktičkog materijala za matematički kutak: štapići, nastavni listići, geometrijska tijela...

Ideje roditelja Učitelji znaju ali znaju i majka i tata šta je to dobro za đaka prvaka.

Roditelji treba da su prisutni da bi idejama svojim pomogli da njihovo dijete pravilno slobodno vrijeme ispuni.

Oni trebaju svoje ideje u školi pokazati tako će djeca zavoljeti plesati, glumiti ili knjigu čitati. Svako će svoj stil izgraditi Pa će neko postati sportista, šahista, ili naučnik znani. Eldar Kunić, učenik VII r.

Saobraćaj Roditelji različitih zanimanja: policajac, vozač tramvaja, vozač trolejbusa, dispečer, mašinovođa, revizor itd. su dobro došli kao gosti u učionici, jer pružaju izuzetno puno informacija, praktičnih primjera s ciljem pripreme učenika za aktivnosti vezane uz saobraćaj.

Slika 11. Uz pomoć roditelja policajca-djeca praktično uče o saobraćaju SNAGA PARTNERSTVA

58


NAŠA PRIČA

PARTNERSTVO PORODICE I ŠKOLE

Životna sredina - Zajednica živih bića U sklopu ove teme, roditelji - partneri i učenici sa učiteljem mogu realizirati sljedeće aktivnosti: • Pravljenje kućica za ptice, • Aleja roditelja i djece (svaka razredna zajednica osmisli kreativno rješenje svoje parcele u školskom dvorištu ili u razredu). Timovi roditelja kroz niz aktivnosti (sadnja, zalijevanje, okopavanje biljaka) u aleji ili razredu, podučavaju učenike kako da brinu i čuvaju biljnu zajednicu. Na ovaj način učenici se uče odgovornosti, kooperativnosti, a i budi im se interes za ekologiju. U realizaciji ove teme angažovati roditelje veterinare, ekologe, roditelje uposlenike KP Rad i JK Park...

Slika 12. Uz podršku roditelja učenici proučavaju rast biljaka

Roditelji će biti ti koji će rado svoja iskustva podijeliti s drugima, koji će svojim modelom motivisati druge roditelje za čuvanje i zaštitu životne sredine i podizanje ekološke svijesti... Djeca uživaju da vide roditelje u školskom okruženju, ponosna su što su dio njihove razredne zajednice, i tako jačaju svoje povjerenje i osjećaj sigurnosti. Na ovaj način jačamo dječije samopouzdanje. Svaki roditelj koji u kontinuitetu posjećuje razred svog djeteta dobija realnu sliku o svom djetetu u školskom okruženju. Motivišemo ih da razmišljaju o strategijama podučavanja, idejama kako unaprijediti pojedine aspekte nastave. Moja okolina - izrada maketa, posjete muzejima, izleti, sjemena, razredni vrt, zemlja, rad u školskoj bašti, akvarij... Pomoć roditelja je jako važna i ima višestruk cilj, kako u pogledu djece tako i učitelja. Roditelj na času Moje okoline postavlja i objašnjava rad akvarija, priča kako se brinuti o ribicama. Potrebno je da roditelji prate na kojim aktivnostima dijete istrajava, šta ga najviše okupira. Ako dijete rado crta možemo ga uputiti u školu primijenjenih umjetnosti, u školu za modnog kreatora ili školu likovnih umjetnosti. Prisustvo roditelja se pokazalo veoma opravdanim, jer uočavaju kako djece uče, kako se njihovo dijete snalazi, uključuje, i koliko se u njima budi interes za učenje. Jačanje kooperativnosti među roditeljima dovodi do jačanja i poboljšanja razredne kohezije. Ne “ja”, nego “mi”, usvajanje grupnih ciljeva, lojalnost prema razredniku i drugim roditeljima. Snaga grupe pomaže jačanju i usmjeravanju drugih roditelja. Kada učitelj radi sa roditeljima ravnopravno, dogovarajući se, daje i djeci primjer kako treba da međusobno sarađuju. Rad u vrtu - dječakov djed je pokazao učenicima kako treba krečiti stabla, sjeći stare grane, okopati ruže... Učenici tada postavljaju pitanja, motivisani su da još više istražuju o toj temi. Na ovaj način nastavnik može raditi individualizirano s pojedinom djecom, a roditelji počinju razumjeti i cijeniti rad učitelja. Slika 12. Djed učenika u ulozi volontera

59

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

PARTNERSTVO PORODICE I ŠKOLE

Proslava Osmog marta U dogovoru sa očevima, djeca su napravila iznenađenje za mame, tete, nane/bake. Zajedno smo proslavili Osmi mart - Dan žena, 2012. godine. Njegovanjem dolaska svih članova porodice, postižemo ravnopravnije uključivanje oba roditelja, brišemo dosadašnje navike da mame u najvećem broju dolaze na informativne i roditeljske sastanke. Očevi su prihvatili ideju učiteljice da zajedno sa djecom iznenade mame, pripreme prigodan program i kupe ruže i kolače. Slika 13. Simbolični pokloni roditelje ne ostavljaju ravnodušne

Rođendanske zabave Napraviti grafikon sa datumima rođendana učenika. Dogovor sa roditeljima na koji način da obilježimo taj svečani dan. Koje su obaveze učitelja, roditelja, učenika iz razreda i slavljenika. Trebamo dogovoriti na koji način počastiti djecu, učiti djecu da su pažnja i lijepa riječ dovoljni da nekog usrećimo.

Slika14. Zajedničko proslavljanje rođendana

Roditelji i slavljenik imaju počasno mjesto, jer trebaju zadovoljiti dječiju znatiželju. Obično djeca pitaju roditelje: Kakva sam bio/la beba? Da li sam spavao/la noću? Kad sam prohodao/la? Koja mi je bila prva riječ? Šta sam volio jesti? Koje ste mi uspavanke pjevali? Šta moje ime znači? Ko mi je dao ime?

 Roditeljske knjižice Roditelji su na kraju godine dobili Roditeljske knjižice u kojima je svaki učenik svojim roditeljima napisao opisno ostvareni uspjeh i brojčano ocijenio njihov trud i zalaganje. Ovim knjižicama htjeli smo: • podstaknuti i motivisati roditelje da budu dio naše školske zajednice, • da budu aktivni tokom cijele školske godine , • da svojim učešćem pomognu u realizaciji nastavnih i vannastavnih aktivnosti. Knjižice su uručene svečano, uz prigodan program koji su pripremili učenici i učiteljica. Slika 15. Naslovna stranica roditeljske knjižice SNAGA PARTNERSTVA

60


NAŠA PRIČA

PARTNERSTVO PORODICE I ŠKOLE

Djeca su različito dizajnirala roditeljske knjižice, s puno ljubavi i mašte. Roditelji su bili iznenađeni dodjelom knjižice i svojim uspjehom postignutim u toku drugog razreda.

 Vijeće roditelja Zakoni u BiH podržavaju učešće roditelja u školama. Vijeća roditelja postoje u svakoj školi u BiH. Njihov zadatak je da povežu školu i širu zajednicu. Oni treba da ohrabruju učešće roditelja u radu škole i na projektima koji razvijaju kvalitet nastave u školi. Članovi Vijeća zastupaju roditelje u Školskom odboru. Po Zakonu, roditelji mogu učestvovati u donošenju odluka o školi i nastavi ka najboljim interesima djeteta. Član 28. Okvirnog Zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH: “Pravo i obaveza roditelja je redovno informiranje, konsultiranje i praćenje obrazovnog napretka svoje djece, kao i pravo da prate i vrednuju rad direktora, nastavnika i drugog školskog osoblja, te kvalitet rada škole u cjelini. Roditelji imaju pravo i obavezu, u interesu svoje djece i putem svojih predstavnika u školskim organima i tijelima i putem svojih asocijacija, na svim nivoima odlučivanja, učestvovati u odlučivanju o pitanjima od značaja za rad škole i funkcionisanje obrazovnog sistema uopće.”

Slika14. Zajedničko proslavljanje rođendana

61

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

PARTNERSTVO PORODICE I ŠKOLE

Prioriteti Vijeća roditelja: • Unaprijediti komunikaciju sa roditeljima, • Uključiti roditelje u kreiranje politike škole, • Educirati roditelje iz pojedinih oblasti, • Povećati uključivanje roditelja u sve aktivnosti škole, • Uključiti roditelje u istraživačke procese u cilju sagledavanja, analiziranja, evaluiranja našeg rada. Unapređenje kvaliteta rada škole u partnerstvu sa roditeljima Da bi školska zajednica kontinuirano i kvalitetno unapređivala svoj rad, evaluirala uspješnost realizacije predviđenih zadataka i ciljeva po izdvojenim školskim prioritetima u partnerstvu sa Vijećem roditelja, neizostavano je kreirati dobar Razvojni plan škole: Karakteristike djelotvornog Razvojnog plana: • Napisati osnovne crtice o školi (predstavljanje škole) • Struktura učenika od I-IX razreda i struktura uposlenika / nastavnog osoblja • Definisati područje koje će predstavljati cilj unapređenja za tekuću školsku godinu • SWOT analiza rada škole po tom pitanju (jake strane organizacije, slabe strane organizacije, mogućnosti, opasnosti) • Šta očekujemo po pitanju definisanog prioriteta? • Koja su prioritetna područja koja treba unaprijediti? • Koje ciljeve želimo postići? • Koje metode i aktivnosti želimo postići? (šta ćemo poduzeti kako bi ostvarili ciljeve, koji je najbrži, najbolji i najefikasniji način?) • Koji su neophodni resursi (finansijski, organizacioni, ljudski)? • U kojem vremenskom okviru? • Nadležne osobe i odgovorne grupe za provođenje aktivnosti • Šta su pokazatelji/indikatori ostvarenih ciljeva? • Definisati zajedničke partnere u realizaciji Roditelji su rekli: “I u budućnosti želimo još veća i kreativnija volonterska druženja roditelja i nastavnog kadra”. ”Kao roditelj, smatram da najbolje poznajem svoje dijete i pravilno ga odgajam, ali u školskim radionicama sam naučila šta znači biti roditelj - partner škole u današnjem vremenu i koliko zajedno možemo biti djelotvorniji.”

SNAGA PARTNERSTVA

62


III

NAŠA PRIČA

ISTRAŽIVAČKI RAD

ISTRAŽIVAČKI RAD

Ovaj dio priručnika obuhvata rezultate istraživanja provedenog u jednoj od osnovnih škola u kojoj smo istražili mišljenja roditelja, učitelja i učenika o tome kako od saradnje izgraditi partnerske odnose između učitelja i roditelja. Istraživanje je urađeno prema potrebama škole, namjenski, ali s elementima akcionog istraživanja. Proizašlo je iz stavova roditelja o potrebi izgradnje saradničkih, odnosno partnerskih odnosa sa školom. Iz ugla roditelja i nastavnog osoblja smo željeli procijeniti trenutnu situaciju prakse, tj. nivo partnerstva izgrađenog sa roditeljima jedne osnovne škole. Razvijena su pitanja poluotvorenog tipa po kojim je vođen intervju sa reprezentativnim uzorkom roditelja škole. Ova procjena je rađena kroz perspektivu roditelja kao aktivnih učesnika života i rada razredne zajednice, odnosno škole. S naučnog stanovišta, ovo je emic perspektiva koja predstavlja pogled na pojavu koja je predmet istraživanja iz ugla učesnika/ispitanika (Creswell, 1998; Gall, Gall i Borg, 2003). Ukupno je intervjuisano 5 roditelja, 3 majke i 2 oca: 1 roditelj iz Vijeća roditelja, 1 roditelj iz romske populacije, 1 roditelj učenika s individualiziranim pristupom u nastavi, 1 roditelj učenika koji je došao iz drugog grada, 1 roditelj iz tzv. „uobičajene“ populacije porodica. U cilju da se istraže iskustva roditelja u partnerstvu, primijenjen je kvalitativni pristup istraživanju baziran na intervjuima. Glavna karakteristika kvalitativnih istraživanja jeste apliciranje pisanih riječi i slobodnih formi izraza. To šta roditelji mogu reći o svojim personalnim iskustvima u razvijanju partnerstva je esencijalno za razumijevanje njihovog participiranja od samih početaka saradnje i pružanja podrške razrednoj zajednici. Intervju je sačinjen od 6 pitanja, koja obuhvataju proces aktivnosti u izgradnji saradnje do partnerstva koja su prilagođena u neposrednom razgovoru sa roditeljima. Obrazac za razgovor sadrži i šest pitanja namijenjenih razgovoru sa nastavnim osobljem. Predstavljamo pitanja za roditelje i nastavnike koja su korištena u razgovoru: Upitnik za roditelje

Upitnik za nastavnike

1. U koje aktivnosti ste bili uključeni na poziv učitelja ili škole?

1. Š ta mislite da škola dobija aktivnim uključivanjem roditelja?

2. Š ta za Vas znači aktivno učestvovati u životu i radu škole?

2. Na koji način su roditelji uključeni u aktivan život škole?

3. Koje vrste edukacija organizovanih u školi su Vama posebno koristile?

3.  Po Vašem mišljenju, šta je najvažnije u razvijanju partnerstva sa školom?

4. Po Vašem mišljenju, šta je najvažnije u razvijanju partnerstva sa školom?

4. Šta je po Vama partnerstvo/biti partner sa roditeljem?

5. Koje ideje i sugestije mogu doprinijeti poboljšanju partnerstva škole i roditelja, a u cilju kvalitetnijeg odgoja i obrazovanja?

5. Koje ideje još niste, a planirate realizirati u cilju poboljšanja partnerskih odnosa sa roditeljima a u cilju kvalitetnijeg odgoja i obrazovanja?

63

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

ISTRAŽIVAČKI RAD

Interpretacija i analiza podataka Obrada podataka prikupljenih od roditelja i nastavnog osoblja, pored transkripcije zapisa vođenog intervjua, obuhvatila je i sistematsko sređivanje dobijenih rezultata kategorisanih u glavne podtematske odjeljke kojima pripadaju pitanja vođenog intervjua. Prema tome, u daljem tekstu ističemo sljedeće što su roditelji naglasili, a istraživači smatrali korisnim da se prezentira:

 Roditelj – aktivni učesnik u radu škole Roditelji su naglasili koliko im mnogo znači da mogu biti od koristi razrednoj zajednici i učitelju. Ukazali su na važnost razvijanja i jačanja podjednake i ravnopravne uključenosti svakog roditelja. U zajedničkom učestvovanju roditelja u nekim od aktivnosti važna im je solidarnost, sloga, kako reče jedan roditelj: „Da svi dišemo jednom dušom”. Naglasili su da obostrano pružanje podrške roditelja učitelju i učitelja roditelju, doprinosi jačanju povjerenja i poboljšanju komunikacije. Roditeljima je važno da su informisani i uključeni u rješavanje svakog vida poteškoća kod svog djeteta, ali i u sve trenutne poteškoće/ probleme učenika razredne zajednice. „Važno nam je da o svemu otvoreno razgovaramo, da nemamo tajni, da zajednički dolazimo do rješenja.” Roditelji su rekli da je teško odgajati djecu u današnje vrijeme, da nema recepata koji važe za sve, već da zajedničkom razmjenom sopstvenih iskustava pomažu jedni drugima i učitelju u pronalaženju najadekvatnijih pristupa. Naglasili su da najčešće poteškoće imaju prilikom adaptacije jednih na druge u prvom razredu, ali i na samo poimanje uloge škole, učitelja i nove uloge roditelja koja se razlikuje od one u vrijeme njihovog školovanja. Roditelji shvataju važnost sopstvenog učenja u svim oblastima odgoja i obrazovanja u današnje vrijeme, a s ciljem podrške djeci. Za roditelje je važno da učitelj poštuje osobenost njihove ličnosti, njihovog porodičnog miljea, da je fleksibilan i da koristi jednostavan, razumljiv jezik u svakodnevnoj komunikaciji. „Da bi mi, roditelji, bili aktivno uključeni u neke od aktivnosti koje predlaže učitelj, potrebno nas je ohrabriti, motivisati isto kao i djecu. Često mi, roditelji, imamo tremu od učitelja, ali i od učenika, jer nismo sigurni koliko ćemo uspješno realizovati zadanu aktivnost i da li ćemo ispuniti očekivanja.” Istraživači su zaključili, nakon intervjua s roditeljima, da je ovo jedna od glavnih prepreka u uključivanju roditelja u saradničke aktivnosti u školi. Roditelji su odabrali aktivnosti kojima se rado odazivaju i učestvuju, jer im predstavljaju lično zadovoljstvo ali i zadovoljstvo učenika tokom realizacije: • proslavljanje rođendana u razrednoj zajednici, • pričanje priča, posebno o svom djetetu, od datuma rođenja do danas, • asistiranje učitelju u likovnoj radionici, • u sportskim aktivnostima, • na izletima. Vrijedna pažnje je i aktivnost organizacije humanitarnih akcija na koje su se roditelji rado odazivali i davali inicijative u skladu s potrebama razreda, odnosno škole, a posebno su roditelji naglasili humanitarne aktivnosti namijenjene za socijalno najosjetljivije porodice. Roditelji su ukazali da je za ove kategorije, kao krajnje korisnike humanitarnih akcija, nužno i potrebno kontinuirano organiziranje istih. Istakli su zadovoljstvo nakon uspješno provedenih sličnih razrednih ili školskih akcija. Zajedničko proslavljanje praznika i rođendana je ocijenjeno najzabavnijim događajima u kojima su zajedno učestvovali roditelji i djeca. Veoma pozitivno su ocijenjene razredne izložbe s fotografijama o provedenim aktivnostima i roditelja i djece. Roditelji su rekli da su ponosni kada vide istaknute fotografije njih i djece u različitim aktivnostima i da ih motiviše da se i dalje nastave uključivati u ovakve i slične aktivnosti. SNAGA PARTNERSTVA

64


NAŠA PRIČA

ISTRAŽIVAČKI RAD

Ovakve aktivnosti povezuju roditelje razredne zajednice da se druže i van škole. Neki od njih su rekli: „Živimo u istoj ulici, a nismo se poznavali, pa ni čak ni pozdravljali. Sada razmjenjujemo znanja i iskustva, ne samo vezana za školu nego i privatno.”

 Roditelji u programima edukacije U razgovoru sa roditeljima zaključili smo da roditelji prihvataju i trebaju različite vidove edukacije, naročito iz oblasti inkluzije i koncepcije devetogodišnjeg školovanja. Uočeno je da roditelji, bez obzira da li su već imali iskustva u školovanju djeteta ili ne, imaju potrebu da pohađaju edukacije i učestvuju u radionicama kako bi ojačali svoje roditeljske kompetencije. Roditelji su istakli da su se rado odazivali različitim oblicima edukacije koje je učitelj, nekad sam, a nekad zajedno sa djecom, pripremao za njih. Tematske radionice su roditeljima mnogo pomogle da se bolje upoznaju jedni s drugima i da pričaju o mnogim svarima o kojima nisu kod kuće ni razmišljali. Edukativne radionice o prevenciji nasilja, o stereotipima, predrasudama, kao i mnoge aktuelne teme, npr. zdrava ishrana, slobodno vrijeme učenika, korištenje interneta, video igrice i mnoge druge su itekako uticale na promjenu njihovog mišljenja, načina ophođenja, shvatanja uloge interneta za njihovo dijete, a prvenstveno na proširivanje znanja iz tih tema kako bi pomogli i pratili današnje uticaje u odgoju svoje djece. Naglasili su važnost organizovanih tribina na kojima je obrađen niz tema, a na koje su pozvani zahvaljujući školi i Savjetovalištu za porodicu. Iskazali su potrebu da se za njih organizuje više takvih predavanja. Roditelji se rado sjećaju različitih predavanja i edukacija kroz školske projekte, ciljano za majke učenika npr.„Prevencija raka dojke”,„Majka kao model i uzor odgajanja”, ali i programa opismenjavanja majki iz romske populacije u saradnji s Međunarodnom organizacijom UNICEF. Kontinuirano informisanje roditelja iz odgojno-obrazovne oblasti, bez obzira na tematiku, smatraju kao dio edukacije koji im pomaže da sagledaju partnerstvo sa školom iz različitih uglova, ali i dobijaju nova saznanja o svojoj ulozi roditelja. Roditelji su iskazali veliko zadovoljstvo što im je u školi dostupan roditeljski kutak sa oglasnim pločama, brošurama, školskom internet stranicom. Kroz popunjavanje određenih anketnih listova, upitnika, a u svrhu unapređenja i djelotvornijeg odgojno-obrazovnog rada u školama, roditelji su mišljenja da se na taj način educiraju. Na ovaj način su u toku s aktuelnim dešavanjima i tako dolaze do inovativnih ideja. Roditelji su istakli da rado prihvataju poziv učitelja za pomoć u realizaciji časova. Ispitani roditelji su bili prisutni na oglednim časovima i jako im se dopalo što su imali priliku da prisustvuju jednom drugačije osmišljenom satu. Osjetili su se ravnopravnim u razmjeni mišljenja sa prisutnim gostima (direktor, nastavnici, pedagog, roditelji). Nakon prisustvovanja jednom od časova mama je rekla: „Tek sad razumijem i osjećam kompleksnog i odgovornost ali i ljepotu rada učitelja. Učitelj me je oduševio načinom komuniciranja sa svakim, ali baš sa svakim učenikom na drugačiji način. U moje vrijeme nisam imala priliku da radim u grupi i mislila sam da samo pojedini učenici dolaze do izražaja, i to uglavnom odlični.” Članovi Vijeća roditelja su podržali dosadašnju praksu njihove edukacije o aktuelnim temama i prezentiranjem provedenih istraživanja u školi s preporukama za bolji rad. Istakli su potrebu da svaka razredna zajednica iz koje dolazi roditelj - član Vijeća prođe ove vidove edukacije s tim što bi edukatori bili i roditelji i učitelj. Naglašena je potreba roditelja za kontinuiranim praćenjem inovativnih pristupa odgojno -obrazovnom procesu, kao što su rekli: „Željeli bismo mnogo više saznati o školovanju i u drugim zemljama”. Neki od njih su naglasili važnost prikupljanja materijala o odgoju i obrazovanju (pisani članci iz novina, stručna literatura, video zapisi, internet forumi roditelja...) . „Mi roditelji možemo se jako puno osnažiti kroz samoedukaciju, a razmjenom stečenog znanja i iskustva pomažemo jedni drugima.”

65

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

ISTRAŽIVAČKI RAD

 Roditelj - partner škole Na upit šta je najvažnije roditeljima za dobre partnerske odnose sa učiteljem, jasno su istakli da su to: iskrenost, povjerenje, uvažavanje, otvorenost, fleksibilnost, empatičnost, naročito razumijevanje njihovih životnih prilika, dostupnost, profesionalizam. Po mišljenju roditelja, partnerstvo podrazumijeva iskrenu i otvorenu komunikaciju, spremnost jednih i drugih da saslušaju pozitivne kritike, ali u određenim momentima da saslušaju i one manje pozitivne. U partnerstvu roditelji doživljavaju i kritiku dobronamjerno: „Kad na odmjeren način učitelj ukaže na moje slabosti kao roditelja, a kojih često nisam svjesna, zahvalna sam mu jer spoznajem da je to dobronamjerno, a ne atak na moju ličnost.” Uključenošću roditelja u Vijeće roditelja i pružanjem mogućnosti da zastupaju interese svoje razredne zajednice jačaju se partnerski odnosi. Roditelji su rekli da preko svog predstavnika u Vijeću roditelja primjećuju da utiču na određene promjene u školi. Učestvovanjem u organizaciji i prisustvovanjem na terenskoj nastavi, izletima, ekskurzijama, školi u prirodi, roditelji su se osjećali kao ravnopravni učesnici školskih događanja. Poseban dojam na roditelje je ostavio višednevni boravak u Školi u prirodi. „Tek u ovakvim prilikama možemo da uočimo izazove rada učitelja, ali i u potpunosti da upoznamo ličnost učenika”. Roditelji ističu da je za dobar partnerski odnos ipak najvažnija ličnost učitelja, njegov stav, organiziranost, volja, umijeće da roditelje svojih učenika usmjeri, tretira i podržava kao partnere. Za roditelje socijalno osjetljivog statusa iskreni, ljudski razgovor sa učiteljem uz bosansku kafu mnogo znači u ublažavanju teškoća svakodnevnog života. „Znam da mi učitelj ne može riješiti stambeno pitanje, zdravstveno osiguranje, ali mi ispuni dušu i rastereti me crnih misli”. Roditeljima je naročito važno da su uključeni u život škole i prije nego što njihovo dijete zvanično pođe u prvi razred na način da su pozvani da zajedno sa budućim prvačićima prisustvuju određenim aktivnostima kao što je: Dan škole, školski susreti prijateljstva i druge kulturno- zabavne ili sportske aktivnosti. Sve ovo, kako roditelji ističu, doprinosi da roditelj kontinuirano prati praksu i kulturu škole, a samim tim pomaže djetetu da bude sigurnije u sebe, ojača samopouzdanje, bude uspješnije i otvorenije u komunikaciji.

 Inovacije, ideje i sugestije za budući kvalitetniji rad škole Roditelji smatraju, kako je procjena učeničkih postignuća i ocjenjivanje najteži segment, da dosadašnja otvorena komunikacija u ocjenjivanju i procjenjivanju nije dovoljna već je potrebno da i roditelji budu educirani kako bi razumijeli ovo važno područje rada. Kako bi razumjeli objektivnu procjenu nastavnika, smatraju da im je neophodno dodatno znanje o kriterijima i načinima praćenja i ocjenjivanja učenika. Roditelji su istakli da je jako važno da što češće zajednički razgovaraju i procjenjuju šta je to što su dobro uradili, a šta je to što trebaju dalje poboljšavati u svom radu. Slažu se da nekada imaju potrebu za anonimnim dopisivanjem bilo da dostavljaju prijedloge, kritike ili pohvale, posebno oni roditelji koji nisu dosegli nivo partnerstva. Publikovanje većeg broja brošura za roditelje na određene teme će poslužiti kao dobar vodič i pomoć roditeljima da se nose sa izazovima odgoja u današnjem društvu. Bilo bi jako dobro emitovati TV emisije koje bi učenici, nastavnici i roditelji snimali za potrebe svih u osnovnoj školi. Podjednako je važno da i očevi i majke budu uključeni u sve aktivnosti, a ne da samo majke većinom budu aktivne u razrednoj zajednici. Ostali članovi porodice su potrebni učitelju kao partneri uz prethodno osmišljene načine njihovog uključivanja. Roditelji su naglasili da bi bilo dobro i na kraju školske godine proglasiti najbolju roditeljsku zajednicu prema unaprijed osmišljenim kriterijima. To bi mogao biti budući podsticaj za uključivanje i drugih roditelja. Istakli su da nagrada može biti simbolična, u vidu organizacije izleta za roditelje i razrednu zajednicu, te dodjele diploma za uspješno partnerstvo i roditeljstvo. Roditelji bi voljeli vidjeti i susretati se sa roditeljima drugih razrednih zajednica kroz različite aktivnosti, a čak su naglasili i sportsku aktivnost„Školska olimpijada roditeljstva”– ili takmičenje u pjevanju, plesu, recitovanju stihova, kreativnih ideja... Roditelji su predložili i večernja poetska druženja, nadmetanja u kulinarstvu „Naša tradicionalna jela...” SNAGA PARTNERSTVA

66


NAŠA PRIČA

ISTRAŽIVAČKI RAD

U pogledu uspješnog provođenja inkluzivnog obrazovanja, roditelji su istakli da je potrebno da škola i porodica djeteta s posebnom potrebom uspostave prve kontakte i saradnju prije upisa djeteta u prvi razred. Naglašavaju da bi jedna godina prije polaska u školu omogućila odličnu prilagodbu djeteta na budućeg učitelja, a brižljivo isplaniranim ciljanim aktivnostima olakšala bi prve dane školovanja učenika s posebnom potrebom u redovnoj nastavi. O uspješnom provođenju inkluzivnog obrazovanja nastavno osoblje je reklo: 1.) Aktivno učešće roditelja u školi Ispitano nastavno osoblje je istaklo da učitelj, a samim tim i škola, aktivnim angažovanjem roditelja dobija veliku pomoć i podršku u radu s učenicima i to prvenstveno u odgoju naše djece. Više stilova i pristupa u komunikaciji jednih sa drugima, a koje roditelji razredne zajednice donose sa sobom, doprinose boljem upoznavanju i uvažavanju različitosti. Nastavnici su naglasili: „Kako je svako od nas različit, važno je da imamo prilagođen i različit pristup prema roditeljima kako bismo uspostavili dobru saradnju, jer ne možemo na isti način razgovarati sa svim roditeljima”. Učitelji su zapazili da roditelji doživljavaju djecu u školi na jedan način, a kod kuće na drugi. Ispitanici su istakli da se često javljuju nesuglasice u roditeljskoj percepciji o mogućnostima djece u učenju i različitim oblicima, modelima ponašanja u školskom okruženju u odnosu na kuću. Naglasili su da prisustvo roditelja na časovima i učešće u školskim aktivnostima itekako doprinosi usaglašavanju mišljenja, postupaka svih odraslih u odgoju i obrazovanju kako bi se izbjegle eventualne nesuglasice. „Na taj način dobijamo svi. Kroz upoznavanje jednih sa drugima najviše dobijaju djeca. Primjećujem da su presretni i ponosni dok su im roditelji u razredu.” U razgovoru sa učiteljima saznali smo da svaki novi susret sa roditeljima prvog razreda donosi nove izazove. Učitelji kažu da moraju osmisliti i planirati dobre i raznovrsne strategije kako da na najuspješnije načine uključe sve roditelje u saradničke aktivnosti, a naročito roditelje koji smatraju da je škola mjesto u kojem se djeca obrazuju, a porodica ima odgojnu ulogu. Učitelji smatraju da je na samom počeku uključivanja roditelja prioritetno pomoći roditelju da razumije i doživi saradnju i važnost svoga učešća. Učitelji smatraju da je pri uspostavljanju saradnje s roditeljima bitna kućna posjeta, po mogućnosti porodice svakog učenika razredne zajednice. Učitelji su istakli višestruku korist od posjete porodicama njihovih učenika, za razumijevanje običaja, kulturnih i radnih navika kao i uvjeta njihovog života. „Kad sam imala priliku da posjetim porodicu svoje učenice, tek tada sam shvatila potrebe i pojedine postupke učenice u razredu, a to mi je pomoglo da osvijestim svoje predrasude i stereotipe.” Učitelji smatraju da saradnja pomaže u boljem razumijevanju zajedničke odgovornosti u pružanju podrške i pomoći socijalno najosjetljivijim porodicama, te su jako ponosni na veliki broj organizovanih i provedenih humanitarnih akcija. Navedene su neke od njih: prikupljanje prehrambenih i higijenskih proizvoda, odjeće i obuće, pružanje pomoći oko kupovine određenih lijekova, oko finansiranja izleta, organizacije ekskurzija i škole u prirodi, kupovine školskih časopisa ili posjeta određenim institucijama kao što su muzeji, pozorište i sl. Učiteljima je važno da svakog roditelja informišu o svim aktivnostima i događajima u razrednoj zajednici i u školi, a da bi to postigli koriste, u zavisnosti od roditelja, usmeni ili pisani način komunikacije. Kako kažu, često koriste neformalne razgovore koji su opušteniji i pristupačniji roditeljima pripadnicima manjinske grupe. Posebno vode računa o terminima za sastanke s obzirom na radno vrijeme roditelja i često pružaju priliku roditeljima da izaberu vrijeme i način informisanja. „Smatram da je potrebno da roditelji imaju kontakt telefon učitelja i da uz određeni dogovor i termine u toku dana mogu ostvariti kontakte. Ovaj način komunikacije je važan za roditelje koji su npr. odsutni tokom radne sedmice van grada radnim angažmanom ili drugim razlozima.”

67

SNAGA PARTNERSTVA


NAŠA PRIČA

ISTRAŽIVAČKI RAD

2.) Partnerstvo roditelja i škole U razgovoru sa učiteljima, saznali smo da se implementacija partnerstva sa roditeljima razlikuje od jedne razredne zajednice do druge. Učitelji se slažu da kvalitet partnerskih odnosa zavisi od prethodno dobro uspostavljenih saradničkih odnosa, ali i od volje i sposobnosti samih učitelja. Smatraju da je potrebna podrška i razumijevanje stručne službe i direktora škole. Učitelji, zbog svojih duboko ukorijenjenih stavova, često nailaze na određene poteškoće i prepreke u partnerstvu s roditeljima jer nisu sami shvatili vrijednost i važnost partnerstva. Svi ispitanici su se složili da od ličnosti učitelja, njegovih ličnih partnerskih kompetencija zavisi i nivo uspostavljenih partnerskih odnosa sa kolegama i roditeljima. „Nažalost, još uvijek među kolegama nema iskrene i otvorene komunikacije, često prebacujemo da su kod drugih roditelji bolji, spremniji za partnerstvo, školovaniji, a i često mislimo da su neki od nas učitelja privilegovani i da odabiraju djecu i roditelje.” Roditelji su rado viđeni od strane nastavnog osoblja i prisutni u procesu nastave. Učitelji im dodjeljuju često različite uloge. Ponekad su samo opservatori nastavnog procesa, ponekad asistenti učitelju, a često i gosti predavači za određenu temu. Efekti učestvovanja roditelja u nastavi su ogromni, a posebno za učenika tog roditelja, istakli su ispitanici. Mnogi su održali tematske radionice iz različitih zanimanja kao sto su ljekari, vatrogasci, kuhari, bibliotekari itd... Ispitanici su naglasili da je kontinuiran, blagovremen i dostupan, bilo kojim putem, razgovor roditelja i učitelja najvažniji u partnerstvu. Kao partneri, učitelji smatraju da trebaju zajednički sa roditeljima da odabiraju teme i dogovaraju se o načinu realizacije. „Nailazila sam na situacije da stručno ne mogu odgovoriti potrebama roditelja, ali saslušam, suosjećam, razumijem kao čovjek i predložim stručnjaka određenog profila.” Prema izjavama nastavnog osoblja otvorenost, povjerenje, međusobna povezanost i tolerantnost su veoma važni u uspostavljanju partnerstva sa roditeljima. Učitelj je često, uz pomoć školskog pedagoga, u ulozi medijatora između porodice i drugih subjekata koji mogu pomoći porodici da prevaziđe trenutne poteškoće različite prirode. Učitelj kojem je omiljena partnerska aktivnost „Roditelji pripovjedači” istakao je da postiže mnogo u razumijevanju i izgradnji moralnih životnih vrijednosti kod svojih učenika. „Veoma sam sretna kao učiteljica kada dobijam podršku od strane mojih roditelja, kada se uključuju u realizaciju priredbi, raznovrsnih aktivnosti van škole, kada zajednički donosimo odluke, jer tada mi je sve ljepše i lakše uraditi. Bez obzira na to što ovakav način rada iziskuje puno više mog angažovanja, slobodnog vremena, nekada i nerazumijavanja od strane mojih kolega koji često kažu da im namećem nove standarde u radu s roditeljima, doživljam ipak ispunjenost i ličnu satisfakciju u svom radu.” 3.) Ideje, inovacije s ciljem unapređenja odgoja i obrazovanja Za nastavno osoblje, partnerstvo predstavlja razvijanje jedne velike porodice koju čine članovi razredne porodice koji se međusobno pomažu, brinu jedni o drugima, posjećuju, proslavljaju zajedničke važne događaje, ne samo u školi već i izvan nje. Za partnerstvo je važno da se povežu i bolje upoznaju živeći zajedno npr. na ljetovanju, zimovanju, gdje će nekoliko dana istinski živjeti život velike porodice. Pisanje i zapisivanje je važno za razredne učitelje, pa stoga pisati razredne priče na različite teme i objaviti kao „Naša knjiga” treba biti potreba i obaveza svake razredne zajednice. „Kao razredna učiteljica, pripremam za svako dijete na kraju petog razreda „Kofer sjećanja na naše početke školovanja”. Mislim da kao član porodice ostajem zauvijek u porodici svakog mog učenika, a taj paket će imati sadržaj koji će evocirati naš zajednički život od pet godina”. Učitelji su istakli da je praksa pokazala kako je jako korisno da svi roditelji jedne razredne zajednice asistiraju u razredu bar jedanput. Uz dobar plan aktivnosti i pripremu roditelja na radnom sastanku za ulogu asistenta u učionici olakšava se prvi razred i učenicima i učitelju. Dan roditelja, odnosno roditeljstva bi trebalo i zakonski ozvaničiti i usaglasiti u svim školama sa osnovama zajedničkog programa realizacije istog, kažu učitelji. Možda bi, prema njihovom mišljenju, trebalo razviti jedan protokol saradnje škole i roditelja SNAGA PARTNERSTVA

68


NAŠA PRIČA

ISTRAŽIVAČKI RAD

kojim će se partnerstvo nastaviti kada saradnja dosegne svoj maksimum. Važnost roditelja - partnera škole je neprocjenjiva i tome je potrebno dati više značaja ali i medijskog prostora, istaknuli su naši ispitanici. Učitelji su posebno naglasili pojavu poteškoća koje postoje sa partnerstvom roditelja u višim razredima, kada učenici završe peti razred i dobiju nove nastavnike i razrednog starješinu. Neophodno je, prema njihovom mišljenju, provesti ozbiljno istraživanje u predmetnoj nastavi i analizirati stvarne uzroke opadanja interesovanja roditelja za partnerske aktivnosti u višim razredima nego što je bilo u nižim razredima osnovne škole. Da bi jedna škola dostigla određeni stepen kvaliteta odgoja i obrazovanja, a za koji se može reći i da je kvalitet partnerstva sa roditeljima, potrebno je analizirati i ispitati mišljenja i stavove samih aktera u kontekstu škole, istakli su ispitanici. Mišljenja su da ključ uspjeha i kvaliteta u partnerstvu sa roditeljima leži u samom nastavniku, dobro educiranom, osviještenom i senzibiliziranom na partnerstvo, čiji stavovi su pozitivni, inovativni, a ne kruti, rigidni i tradicionalni. Posebno je potrebno uticati na razbijanje predrasuda i stereotipija kod roditelja prema marginaliziranim grupacijama učenika i njihovih porodicama, naglasili su ispitanici. Često se na putu našeg partnerstva sa roditeljima služimo različitim anketama koje imaju za cilj prikupiti podatke o stavovima roditelja prema životu i radu u školi, ali i samom procesu partnerstva. Ilustrujemo neke primjere anketa koje smo primjenjivali u našoj praksi.

69

SNAGA PARTNERSTVA


INSTRUMENTI

KORIŠTENI U ISTRAŽIVANJU

ANKETA 1 UPITNIK ZA RODITELJE

Molim Vas da na skali od 1-5 označite odgovor! 1. Kada ulazite u školu na zakazani roditeljski sastanak ili neki drugi vid razgovora, posjete, doživljavate školu kao: 5____4___3___2____1____ Prijatnu ------------ Neprijatnu Relaksirajuću ------ Napetu Veselu ------------- Tužnu Blagu -------------- Strogu Otvorenu ---------- Zatvorenu Toplu -------------- Hladnu Vedru ------------- Mračnu 2. Učitelja Vašeg djeteta doživljavate kao osobu koja je: 5____4_____3_____2_____1____ Otvorena ----------- Zatvorena Kooperativna ------ Nekooperativna Prijatna ------------ Neprijatna Nepristrasna ------- Pristrasna Stručna ------------ Nestručna Kreativna ---------- Nekreativna Ljubazna ---------- Neljubazna 3. Šta mislite kako se Vaše dijete osjeća u školi: 5 ______4_______3_____2______1____ Sretno -------------- Nesretno Zadovoljno --------- Nezadovoljno Samopouzdano---- Bez samopouzdanja Otvoreno ----------- Povučeno Prihvaćeno --------- Neprihvaćeno Samostalno -------- Nesamostalno Zainteresovano ---- Nezainteresovano 4. Koliko je promijenjen odnos škole i porodice od vremena kada ste se Vi školovali i, ukoliko želite, ukratko obrazložite odabrani odgovor: a) sasvim b) djelimično c) nemam uvid d) malo e) nimalo 5. Prostor za Vaše ideje i sugestije za kvalitetniji odnos porodice i škole: ___________________________________________________________________ SNAGA PARTNERSTVA

72


INSTRUMENTI

KORIŠTENI U ISTRAŽIVANJU

ANKETA 2 ŠKOLA I RODITELJI - PARTNERI Dragi roditelji, u cilju kvalitetnije saradnje između Vas i škole, razvijanja naših partnerskih odnosa, želja nam je da dobijemo i Vaše mišljenje! Molimo vas da odgovorite na dolje navedena pitanja zaokruživanjem jedne od ponuđenih tvrdnji. Hvala! 1. Kako se osjećate kada ulazite u školu? a) vrlo prijatno b) prijatno c) neprijatno d) vrlo neprijatno 2. Kakav je Vaš stav prema uključenosti roditelja u rad škole? Smatram da se mogu uključiti u određene školske aktivnosti: a) nikad b) ponekad c) često d) uvijek 3. Smatram da bih mogao/mogla preuzeti ulogu partnera/partnerice u radu škole: a) nikad b) ponekad c) rijetko d) često e) uvijek 4. Kao roditelj - partner/partnerica svojim idejama, prijedlozima, sugestijama, volontiranjem kao asistent/asistentica, mogu doprinijeti da se poboljša nastavni proces, rad u školi: a) nikad b) ponekad c) rijetko d) često e) uvijek 5. Kao roditelj mogu pomoći svom djetetu u učenju i izradi domaće zadaće: a) nikad b) ponekad c) rijetko d) često e) uvijek 73

SNAGA PARTNERSTVA


INSTRUMENTI

KORIŠTENI U ISTRAŽIVANJU

6. Da bi moje dijete ostvarilo bolji uspjeh u školi (u učenju i disciplini), potrebno je da ja kao roditelj: a) razgovaram sa djetetom o školskim zadacima: nikad ponekad često uvijek b) čitam lekciju naglas sa djetetom: nikad ponekad često uvijek c) pratim školske aktivnosti u koje je uključeno moje dijete i tako mu dajem podršku: nikad ponekad često uvijek d) u koliko pitam, od nastavnika dobijem više objašnjenja o izradi domaće zadaće, učenju (usvajanju znanja i razvijanju vještina), očekivanjima koja imaju od moga djeteta: nikad ponekad često uvijek e) s nastavnikom i svojim djetetom pravim plan i program rada sa postavljenim ciljevima djetetovog postignuća: nikad ponekad često uvijek f) p ismenim ili telefonskim putem komuniciram o izvršavanju ili neizvršavanju školskih obaveza, uspjehu u napredovanju djeteta, djetetovim potrebama i interesovanjima: nikad ponekad često uvijek g) zadovoljavam potrebe djeteta za znanjem, razumijevanjem, istraživanjem, potrebe za uvažavanjem, ljubavlju i pripadanjem, potrebu za sigurnošću... nikad ponekad često uvijek

SNAGA PARTNERSTVA

74


INSTRUMENTI

KORIŠTENI U ISTRAŽIVANJU

h) učestvujem u radionicama, kursevima i dr. oblicima obrazovanja roditelja o različitim temama: nikad ponekad često uvijek i) a ko sam zainteresovan/a, dobijem više informacija o načinima uključivanja roditelja (volontiranju) i rasporedu aktivnosti u školi: nikad ponekad često uvijek j) izgradim sa nastavnicima odnos pun uzajamnog poštovanja, uvažavanja, povjerenja jer nam se interesi susreću na istoj liniji, na liniji interesa samog djeteta: nikad ponekad često uvijek

75

SNAGA PARTNERSTVA


INSTRUMENTI

KORIŠTENI U ISTRAŽIVANJU

ANKETA 3 Za samorefleksiju nastavnog osoblja na putu razvijanja partnerstva sa roditeljima predlažemo sljedeći set pitanja koja mogu poslužiti kao primjer samoprovjere i daljeg unapređenja svakog od nas u ovom segmentu našeg rada: 1. Moj dosadašnji najveći uspjeh u radu sa roditeljima bio je….. 2. Za takav uspjeh mogu najviše zahvaliti (nečemu ili nekome )… 3. Ove rezultate sam pokušao/la na sljedeći način podijeliti sa… 4. Moj dosadašnji nedovoljan uspjeh u radu sa roditeljima je… 5. Nedovoljan uspjeh je najvećim dijelom uzrokovan…

Na osnovu dobijenih rezultata našeg istraživanja u školi, a po gore navedenom setu pitanja, zaključili smo da u nižim razredima roditelji rado posjećuju razred svog djeteta i uključuju se u različite volonterske aktivnosti, učestvuju u radu škole i rado se odazivaju na različite edukacijske programe (predavanja, radionice, tribine...) kao predavači ali i kao učesnici. Kao razlog svog uključivanja navode dobre komunikacijske vještine učitelja, prijateljski i otvoren odnos, profesionalizam i podršku menadžmenta i stručne službe škole. Na osnovu samorefleksije predmetnih nastavnika, zaključilo se da partnerstvo sa roditeljima u nižim razredima izgrađeno iz razreda u razred, kada učenici pređu u predmetnu nastavu polako stagnira, odnosno interesovanje roditelja i njihova uključenost opada. Rezultati su pokazali da postojanje nedovoljnog broja sati koji je potreban razrednom starješini da provede sa svojim odjeljenjem u predmetnoj nastavi može biti jedan od uzroka (ne)uspostavljanja dobre partnerske veze kako sa učenicima tako i sa njihovim roditeljima. Nedovoljna saradnja razrednog starješine sa učiteljem, kao i svim predmetnim nastavnicima, ograničava upostavljanje partnerstva na većem nivou. Ispitanici su se složili da je za uspješno partnerstvo potreban angažman svih predmetnih nastavnika, a ne da je odgovoran, da je inicijator, motivator i organizator, samo razredni starješina.

SNAGA PARTNERSTVA

76


RECENZIJA Doc. dr. Lejla Kafedžić Odsjek za pedagogiju Filozofski fakultet u Sarajevu Univerzitet u Sarajevu

Rukopis priručnika pod naslovom: Priručnik sa primjerima iz prakse o razvijanju partnerstva roditelja i škole, dvije autorice, Bebe Šarkinović i Selme Džemidžić-Kristijansen, čine sljedeći dijelovi: Uvod I Saradnja škole i porodice II Partnerstvo porodice i škole III Istraživački rad Literatura Iz Uvoda saznajemo da je Priručnik rezultat partnerskog rada praktičara iz osnovne škole, učiteljice i pedagoginje. Autorice upućuju čitatelje na praktične primjere i iskustva u radu pri procesu izgradnje partnerstva obitelji i škole. U prvom poglavlju Priručnika pod naslovom SARADNJA ŠKOLE I PORODICE autorice kombiniraju teorijski pristup, praktične primjere, vlastito iskustvo u radu, ali nude i osvrte i radove roditelja i učenika u različitim realiziranim aktivnostima. Unutar ovog poglavlja autorice pišu o važnosti komunikacije i okruženja pri organizaciji aktivnosti sa roditeljima. Čitatelji mogu pročitati o: vještini komuniciranja, konstruktivnom savjetovanju, otvorenoj komunikaciji, „ja“ porukama. Osim toga, čitatelji mogu vidjeti primjere koji pokazuju kako se može razvijati roditeljski kutak, kako organizirati timski rad pri početnom čitanju i pisanju, kako pomoći roditeljima i učenicima pri organizaciji vremena, neke vježbe za upoznavanje roditelja, itd. Posebno su dojmljive pjesme koje govore o temama koje su obrađene u ovom poglavlju, kao što su: roditeljski sastanak, izgradnja povjerenja i slično, a napisao ih je učenik VII razreda. Ovo poglavlje obiluje fotografijama, crtežima, tabelama, koji ilustriraju rezultate rada u radionicama i proizvodima proizišlim iz njih. U poglavlju: PARTNERSTVO PORODICE I ŠKOLE autorice kratko uvode u važnost razvijanja i podizanja saradnje na viši nivo, a to je partnerstvo porodice i škole. Unutar ovog poglavlja pišu o: razvijanju timova roditelja, edukaciji roditelja kroz radionice, o roditeljima kao partnerima u pripremi pojedinih nastavnih tema (zdravlje, saobraćaj, životna sredina), proslavljanju rođendana, o školi u prirodi, roditeljskim knjižicama, itd. U poglavlju III je predstavljen ISTRAŽIVAČKI RAD. Ovaj dio sadrži rezultate istraživanja o mišljenju roditelja, nastavnika i učenika, o procesu razvijanja partnerskih odnosa. Rezultati dobiveni ovim istraživanjem, iako je uzorak mali i ograničen na jednu školu, mogu biti ilustracija i smjernica za profesionalce iz drugih škola kako razvijati partnerske odnose između obitelji i škole, odnosno uvidjeti moguće prepreke na tom putu i efekte koje ovaj vid rada može imati za nastavnike, roditelje i učenike.

77

SNAGA PARTNERSTVA


Kao recenzent Priručnika upućujem iskrene čestitke autoricama na odabiru teme, odličnom poslu koje su uradile u procesu razvijanja partnerstva između škole i obitelji i propitivanja teorije u praksi. Poseban značaj Priručnika jeste upravo u tome što su autorice, kroz akciono istraživanje i mijenjanje prakse u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi, pokazale da „teorija nije jedno, a praksa drugo“, već su propitale i dokazale da teorija proizilazi iz prakse, odnosno da teorija jeste praksa „samo“ je treba staviti u praksu. Iskrene čestitke i zahvala autoricama na tome. Iza ovog procesa stoji, naravno, mnogo vremena, energije, truda, rada i kreativnih ideja. No, i činjenica da svi mogu, hoće i žele kada im se pruži prilika. Priručnik je potkrijepljen proizvodima nastalim tokom razvijanja partnerstva obitelji i škole, tj. pismima, anketama, pjesmama, fotografijama i slično, što ga čini još privlačnijim za čitanje. Kroz mnoštvo primjera i provjerenih aktivnosti u praksi, Priručnik će biti pravo blago za sve profesionalce koji rade s djecom, a posebno za nastavnike i pedagoge, ali i roditelje. Neizostavno je naglasiti da će biti i odlično štivo za studente nastavničkih fakulteta. Potrebe za ovakvom vrstom priručnika u našoj praksi (i teoriji) su velike.

Doc.dr. Lejla Kafedžić

Sarajevo, 14.05.2013.

SNAGA PARTNERSTVA

78


LITERATURA 1. Bečić, E. (2005), Naučite ih kako da uče, Sabah-Print, Sarajevo. 2. Berger, H.E. (2000), Parents as Partners in Education–Families and Schools Working Together, Upper Saddle River, New Jersey. 3. Booth, T. i Ainscow, M. (2008), Indeks inkluzivnosti, Save the Children, UK, Zenica. 4. Džemidžić, S. (2007), Saradnja među učenicima“, Magistarska teza, Univerzitet u Oslu. 5. Džemidžić, S. (2009), Saradnjom do vršnjačke podrške, članak u priručniku: „Sretna porodica sretno dijete - Doprinos razvoju kompetencija za rad sa djecom s posebnim potrebama i njihovu školsku i socijalnu inkluziju, urednica Mr. sc. Vesna Varunek, Sarajevo. 6. Epstein, J. (1996), Six Types of Including Parents in ECE, Center for Educational Reseach and Innovation, OECD. 7. Ginott, H. (2005), Između roditelja i djeteta: Svjetski klasik koji je revolucionirao komunikaciju između roditelja i djeteta, Ostvarenje, Zagreb. 8. Gall i sar., (2003), Educational Research, University of Oregon. 9. Hening, R.(2001), Helping Children and Families with Special Needs Resource Oriented Approach. In B.H. Johnson, & M. D. Skjørten (eds.), Education - Special Needs Education. An Introduction (pp.65- 130). Oslo: Unipub. 10. Hubijar, Z. (2001), Program „Građenje mostova“, Priručnik za nastavnike, „DES“, Sarajevo. 11. Jones, J. i Ignelzi, S. (2000), Partnerstvo škole i porodice, Priručnik za obuku studenata i edukatora, Centar za obrazovne inicijative Step by Step, Sarajevo. 12. Jull, J. (1995), Razgovori s porodicama – perspektive i procesi. 13. Katz, L. i McClelian, D. (1999), Poticanje razvoja dječije socijalne kompetencije, Educa, Zagreb. 14. Ljubetić, M. (2001), Važno je znati kako živjeti – Rano otkrivanje poremećaja u ponašanju predškolske djece, Alinea, Zagreb. 15. Milić, S. (2004), Kooperativno učenje, Grafozeta, Podgorica. 16. Miler, B. (2001), Kako ostvariti uspješan kontakt sa nastavnicima, priručnik za nastavnike, ABC Fabulas.

79

SNAGA PARTNERSTVA


17. Mustać, V. i Vicić, M. (1996), Rad s učenicima s teškoćama u razvoju u osnovnoj školi, Školska knjiga, Zagreb. 18. Pašalić-Kreso, A. (2000), Rano učenje ili učenje u funkciji uvećanja kapaciteta mozga, Centar za obuku i obrazovne inicijative „Step by step“ Sarajevo. 19. Pašalić-Kreso, A. (2003), Edukativni program na implementaciji Programa „Građenje mostova“, Obučavanje za rad sa porodicama učenika, „DES“, Sarajevo. 20. Pašalić-Kreso, A. (2004), Koordinate obiteljskog odgoja, Jež, Sarajevo. 21. Pehar, L. (1998), Djeca sa posebnim potrebama, Okrugli stol - Zbornik radova, Bravo Public Team, Sarajevo. 22. Polovina, N. (2007), Saradnja škole i porodice, Institut za pedagoška istraživanja, Beograd. 23. Rangelov-Jusović, R. (2007), Od saradnje ka partnerstvu, COI Step by Step, Sarajevo 24. Smajkić, S. (2001), Program „Građenje mostova“, Priručnik za roditelje, „DES“, Sarajevo. 25. Smajkić, S. (1996), Saradnja osnovne škole sa porodicom i pomoć roditeljima u ostvarivanju njihove pedagoške funkcije, Univerzitet u Sarajevu, Pedagoška akademija, Sarajevo. 26. Stevanović, M. (2000), Obiteljska pedagogija, Varaždinske Toplice 27. Suzić, N. (2005), Pedagogija za XXI vijek, TT-centar, Banjaluka. 28. Šarkinović, B. (2007), Efikasnost kooperativnog učenja u nižim razredima, Diplomski rad, Univetzitet u Sarajevu, Pedagoška akademija, Sarajevo. 29. Šarkinović, B. (2009), Uloga i važnost emocija u prihvatanju i razumijevanju različitosti kod djece, članak u priručniku: „Sretna porodica spretno dijete - Doprinos razvoju kompetencija za rad s djecom s posebnim potrebama i njihovu školsku i socijalnu inkluziju, urednica Mr. sc. Vesna Varunek, Sarajevo.

SNAGA PARTNERSTVA

80


Projekat finansira Evropska unija

zajedno za djecu

"Ova publikacija je ura|ena uz pomo} Evropske unije. Sadržaj ove publikacije je isklju~iva odgovornost Udruženja “Društvo ujedinjenih gra|anskih akcija” i ni u kom slu~aju ne predstavlja stanovišta Evropske unije".

Snaga partnerstva  

Knjiga „Snaga partnerstva“ je dio projektnih aktivnosti UNICEF-a i Udruženja „DUGA“ koje su realizirane u okviru programa kojeg finansira Ev...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you