Page 1


ZVIJEZDA BABILONA Barbara Wood


Naslov izvornika Barbara Wood STAR OF BABYLON

Copyright © 2005 by Barbara Wood Copyright za Hrvatsku © Naklada Uliks, 2008

Sva su prava pridržana. Nijedan dio ove knjige nije dopušteno umnažati i prenositi na bilo koji način bez prethodnog pismenog odobrenja nositelja prava.

Nakladnik NAKLADA ULIKS Čavalsko 17 51000 Rijeka Tel: 051/ 648068 051/ 648069

Za nakladnika Silvano Frančišković

Urednik Miro Božić

Prijevod Nevenka Fabijanić

Dizajn naslovne strane Naklada Uliks, Rijeka

Priprema za tisak i tisak mtg-topgraf d.o.o. Velika Gorica, rujan 2008.

ISBN 978-953-7306-29-8

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 111221054.


Barbara Wood

ZVIJEZDA BABILONA S engleskog prevela Nevenka Fabijanić

Rijeka, 2008.


Prolog

ALEKSANDRIJA, EGIPAT, 332. G. PRIJE KRISTA U TAMI TAJNOG prolaza, svećenica se nije usudila zaustaviti, iako su joj noge vrištale od boli. Iza nje je dolazila smrt – ne samo po nju, nego po sve njih. Morala je upozoriti ostale. Knjižnica je gorjela. Spotaknula se, ogrebla golo rame o hrapav zid i zamalo pala. Ali ostala je stajati. Zatim je potrčala, dok su joj pluća vapila za kisikom. Čak je i ovdje na sigurnoj udaljenosti osjećala vrućinu, udisala je dim velikog požara. Hoće li stići na vrijeme? Dok je Philos brisao topla ulja sa svoje kože, pitao se kojom je srećom privukao najljepše biće na svijetu. Artemisia se, naravno, ne bi složila, prigovarajući da joj je lice previše okruglo, a nos velik. Ali Visokom svećeniku Philosu ona je bila poput Mjeseca, bio je začaran od samog pogleda na nju. Upravo su vodili ljubav i sada se opuštala u privatnoj kupelji punoj eteričnih ulja. Kasnije će se odvojeno vratiti u Knjižnicu, svatko svojoj svetoj dužnosti, ne otkrivajući nikome svoju zabranjenu ljubav. 5


Barbara Wood

Pogledala ga je obavijena parom eteričnih ulja i vode. Kada joj je dolazio u krevet, Philos bi uvijek skidao periku. Poput svih svećenika, imao je obrijanu glavu. To mu je davalo orlovski izgled, ponajviše zbog jakog nosa koji je obožavala. Bio je najzgodniji muškarac na svijetu. I bio je njezin. Kada bi se barem smjeli vjenčati. Ali morali su se posvetiti svojim dužnostima u Knjižnici i njezinoj tajnoj misiji, koje su im određene prije samog rođenja. Zakleli su se na nevinost još u dječjoj dobi. Bila je to olako izgovorena zakletva, jer što dijete zna o fizičkoj ljubavi? Kada bi se saznalo za njihovu ljubavnu vezu, bili bi izbačeni iz svećeničkog reda, obitelji bi ih se odrekle i protjerali bi ih u pustinju. Philos se iznenada okrenuo. Čuo je vrata. Netko dolazi! I ona je čula. – Sakrij se! – reče. Bilo je prekasno. Na otvorenim vratima stajala je svećenica iz Knjižnice, toge poderane na ramenu. Na licu joj se ocrtavao strah. Nije uočila Visokog svećenika Philosa u Artemisinim odajama. – Knjižnica gori! Osjetili su dim i odmaknuvši zastore pogledali van u noć, ugledali su zlatan sjaj koji se izdizao iznad Knjižnice. Na brzinu su se odjenuli i potrčali van. Prestravilo ih je ono što su ugledali. Prekrasni stupovi, lukovi i kupole, sve je bilo u plamenu. Ulice su bile prepune ljudi koji su istrčavali ili utrčavali u goreće zgrade, iznoseći stolice, stolove, knjige, stavljajući ih na hrpu i paleći ih. Mahnita je gomila uzimala sve što joj se našlo pod rukom, pljačkajući Knjižnicu, uzimajući ćupove vina, sveta ulja i zlatne svjetiljke. – Moramo ih zaustaviti! – povikala je Artemisia, ali ju je Philos zadržao, vidjevši da gomila izvodi svećenike i svećenice, te im sa tijela trga odjeću, netom prije nego ih bace u vatru. – Moramo spasiti što se spasiti da – rekao je Philos i uzevši je za ruku potrčao prema luci, gdje već šesto godina s morske 6


Zvijezda Babilona

strane Knjižnicu štite ogromni zidovi. Pronašli su tajni prolaz i ušli u zadimljeni tunel gdje su sreli ostale svećenike i svećenice koji su sa sobom nosili sve što su uspjeli spasiti od gomile. – Prema doku – naredio im je Philos. – Ponesite što možete, ali prvenstveno spasite sebe. Philos i Artemisia su krenuli prema najtajnijim odajama Knjižnice, Sanctum Sanctorum, gdje su se čuvale najsvetije knjige. Koristeći svoje toge, ubrzano su skupljali svitke, osjećajući toplinu kroz zidove i udišući dim. Pridružili su se braći i sestrama koji su trčali prema luci, svaki sa svojom vrijednom relikvijom koju su uspjeli spasiti. No, presrela ih je gomila, licima obasjanim žudnjom za krvlju i smrću. – Pogani! – povikali su. – Đavolje leglo! Svećenici su se probili, no nekolicina je uhvaćena. Svjetina se nadvila nad njima i štapovima ih udarala po glavama. Philos je shvatio da oboje neće uspjeti pobjeći – ali jedno od njih bi moglo, ako im uspiju odvratiti pažnju. – Idi! – povikao je, gurajući joj svitke u već prepune ruke. – Ponesi i ove. Otrčat ću tamo. Slijedit će me. – Ne idem bez tebe! – Suze su joj klizile niz obraze. – Draga, knjige imaju veću vrijednost od mog bijednog života. Bit ćemo opet zajedno u Svjetlosti. Potrčala je, osvrnuvši se samo jednom i ugledavši gomilu koja ga je zgrabila i podigla iznad svojih glava. Vriskovi nisu dolazili od Philosa, nego od uzbuđenih kršćana koji su ga nosili na lomaču i bacili u plamen. Posljednje Philosove riječi, prije nego ga je progutala vatra, bile su: “Nemoj da zaborave zakletvu, ljubavi! Nemoj da zaborave!” Knjižnica je postojala šesto godina, izgrađena je u vrijeme kada je Aleksandriju osnovao sam Aleksandar Veliki. Šesto godina predstavljala je središte učenja i mudrosti, prosvjećenosti i 7


Barbara Wood

misli. Bila je riznica knjiga, pisama i riječi sakupljenih sa svih strana svijeta. Izgorjela je do temelja, kao i sve što je u njoj čuvano – papirusi, pergamenti, svici, muškarci i žene – pretvoreni su u pepeo koji će svijetom raznositi vjetar. Na brodovima su se preživjeli međusobno naguravali, čvrsto držeći blago s kojim su bježali. Pogledali su posljednji put zlaćeni sjaj noćnog neba, a zatim okrenuli leđa svojem domu i voljenima, podigli jedra i otišli s plimom.

8


PRVI DIO


1

CANDICE ARMSTRONG SE spremala učiniti drugu najveću pogrešku u svom životu, kada ju je prekinulo lagano kucanje na vratima. Isprva ga nije čula. Pacifička je oluja tutnjala planinama Malibua prijetivši nestankom struje prije nego dovrši e-mail koji je ljutito pisala na računalu – bila je to očajnička molba koju mora poslati prije nego se to dogodi. I prije nego je napusti hrabrost. Svjetiljke su zatreperile, tiho je opsovala i tada je čula kucanje na vratima, koje je sada bilo glasnije i upornije. Pogledala je na sat. Ponoć. Tko bi mogao biti u ovo doba? Pogledala je Huffy, veliku, pretjerano uhranjenu perzijsku mačku, koja je s njom dijelila sobu i koja nije voljela da je netko budi. Mačka je i dalje spavala. Candice je slušala. Možda je sve to samo umislila, uz glasne zvukove grmljavine, vjetra i nevremena. Kuc-kuc! Pogledala je kroz špijunku. Pred vratima je stajao muškarac s kojeg se slijevala kiša. Nije mu vidjela lice, jer je bilo sakriveno

11


Barbara Wood

sjenom širokog oboda šešira. Poput starinskog šešira iz četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Nosio je kišni kaput. – Da? – upitala je. – Doktorica Armstrong? Doktorica Candice Armstrong? – Čuo se autoritativan glas. – Jesam. Izvukao je značku. Policija Los Angelesa. Nešto je rekao – vjerojatno svoje ime – ali ga je prigušila grmljavina. – Smijem li ući? – upitao je gotovo vičući. – Radi se o profesoru Mastersu. Trepnula je. – Profesoru Mastersu? – Lagano je odškrinula vrata, kako bi ga bolje vidjela. Stranac je bio visok i mokar. Ali to je sve što je mogla reći. – Jeste li znali da vam telefon ne radi? Širom je otvorila vrata. – To se događa kod svakog nevremena praćenog kišom. Uđite, policajče. Što je s profesorom? – Detektiv – ispravio ju je i ušao, imao je široka ramena koja su bila natopljena kišom. Candice je zatvorila vrata. – Teško vas je naći – dodao je. Kao da se vozio po ovom nevremenu samo da bi joj to rekao. To ju je podsjetilo na nešto što je Paul, posljednji muškarac s kojim je bila u vezi, rekao kada su raskinuli – i to iz razloga što se nije željela preseliti s njim u Phoenix i brinuti se za kuću dok on gradi odvjetničku karijeru – “Ovo nije dom, Candice. Ovo je skrovište.” Je li bio u pravu? Od čega se skrivala? Njezina joj je najbolja prijateljica predbacivala što je pustila Paula. Bio je dobar ulov, govorila je, kao da se radi o pastrvi. Ali Candice nije željela uloviti muškarca. Sigurno ne onoga koji joj je rekao: “Karijera ti ide nizbrdo, pa će ti dobro doći da se udaš za mene.” Druženje, ljubav, to je ono čemu teži. Ali su je iznevjerili. Onoga trenutka kada bi muškarac u njezinom životu shvatio da nije u središtu njezine pozornosti, već da joj je posao na prvom mjestu, nije se dugo zadržavao. Tako da ih se odrekla. 12


Zvijezda Babilona

Stoga se trudila ne zuriti previše u ovog visokog stranca skrivenih očiju. Mogao bi biti zgodan, ali je nabio šešir. – Što je s profesorom? Je li dobro? Je li ozlijeđen? Očima je prelazio po skromno uređenoj kući, kao da popisuje egipatske kipove, orijentalne tepihe, kožne ležajeve, palme u vazama, slike i postere koji prikazuju Nil i piramide. – Doživio je nesreću, dr. Armstrong. Vrlo je kritično i tražio je vas. – Zašto mene? – Nije se čula s njim više od godinu dana. – Ne bih znao. Telefon vam ne radi, pa sam vas došao osobno obavijestiti. – Njegov ton. Zar prezire što je poslan ovamo? Zgrabivši ključeve od auta i gaseći svjetlo, Candice se zadržala na ulaznim vratima pogledavši prema ekranu računala i e-mailu koji je čekao da pritisne tipku Pošalji. Očajnički posljednji pokušaj da spasi karijeru, objašnjavajući svoju stranu priče onoga što se dogodilo u skandaloznom događaju kod grobnice faraona Tetefa. Kasnije će ga poslati. Zaustavila se na kiši i pogledala prema prednjem desnom kotaču automobila. Guma je bila potpuno prazna. Nije bilo vremena da je zamijeni. – Ja ću vas povesti. – rekao je detektiv. Ponuda preko volje. Šutio je za vrijeme vožnje do bolnice koja se nalazila u Santa Monici, udaljenoj dvadesetak kilometara od njezine kuće. Nije skinuo šešir, ali mu je Candice sada mogla mnogo jasnije vidjeti lice. Pretpostavila je da ima oko trideset i pet godina, imao je duboke bore u kutovima usana i velik, lijepo oblikovan nos. Njegov profil ju je podsjećao na faraona Tutmozisa Trećeg. Autocesta Pacific Coast izgledala je poput vizije iz luđačkog sna. Voda se slijevala niz sve četiri trake, s okolnih brežuljaka je klizilo blato, a na nebu se s vremena na vrijeme pojavila munja. Candice nije uspjela vidjeti zapjenjene valove koji su se razbijali na obali, niti ono malo prometa koji se vukao ispred njih. 13


Barbara Wood

Misli su joj bile na profesoru Mastersu. Kada su se posljednji put vidjeli? Na zajedničkom ručku, prije godinu dana, nakon završene suradnje na Projektu Salomon. Bili su prijatelji i radili su zajedno. Pa ipak, zašto bi tražio nju? Nagnula se prema naprijed, tjerajući auto da ide brže. Detektiv je bacio pogled na svoj putnicu, provjeravajući je. Bila je napeta. Glavom su joj se motale misli. Šutjela je. Nije navikao na ovakvu situaciju. Očajnički ponoćni put u bolnicu gdje leži prijatelj. To je trenutak koji uvijek uzrokuje nervozno brbljanje. Milijun pitanja. Cigarete. Ali ne kod Armstrongove. Gledajući ispred sebe, očiju na cesti koju niti ne vidi, usredotočena na ono što joj se motalo po glavi. I tada iznenada – Jerihon! Detektiv je skrenuo pogled s ceste. – Što? – U Jerihonu sam prvi put surađivala s profesorom Mastersom. Trepnuo je. Razgovarala je sama sa sobom, sa svojim mislima. Nije očekivao ovakav glas. Posjedovao je dubinu, istovremeno je zvučao sigurno i zrelo, bio je okusa koji ga je podsjetio na sladoled preliven vrućom čokoladom. – Što se dogodilo profesoru? – upitala je. – Prometna nesreća? – Pao je sa stepeništa. Zurila je u njega. Profesor Masters je pao sa stepeništa? – Mogao je poginuti – rekla je, prisjećajući se da njezin bivši mentor sigurno ima oko sedamdeset godina. – U kritičnom je stanju. Ponovno se čula grmljavina i munja je rasparala nebom. Ponoć je zračila nadrealnim doživljajem. Nemojte umrijeti, profesore. Sišli su s autoceste i penjali se cestom prema vrhu strme obale. Trenutak kasnije spuštali su se Whilshire Boulevardom, gdje 14


Zvijezda Babilona

se ravno ispred njih, kroz vjetrobranske brisače, vidio osvijetljen natpis HITNA SLUŽBA. Policajac je usporio i parkirao. Candice je očekivala da će je dovesti i zatim otići, ali je parkirao u zoni za hitne slučajeve i otpratio je kroz dvostruka vrata do dizala, gdje je pritisnuo broj četiri. Blještava je svjetlost otkrila linije u kutovima njegovih očiju i uvojak tamnoplave kose na potiljku, skrivene ispod šešira koji još uvijek nije skinuo. Također je zamijetila, pomalo iznenađeno, da ispod kaputa ima sako, bijelu košulju i tamnocrvenu svilenu kravatu. Pozvali su ga dok je bio na zabavi? Očekivala je mnogo zabrinutih prijatelja i rodbine ispred jedinice intenzivne njege, ali nije bilo nikoga. Osim muškarca koji je pio vodu iz malene fontane, hodnik je bio prazan. A u sobi se nitko nije nervozno šetao oko profesorovog kreveta. – Zar nitko nije obaviješten? – pitala je kada se predstavila na recepciji. – Samo vi – rekla je medicinska sestra i pokazala Candice prema jednom od pregrađenih prostora koji su bili postavljeni polukružno od središnjeg dijela monitora. Kada je ugledala svog starog mentora kako leži na bijelim plahtama, iz očiju joj potekoše suze – zavoji oko njegove krhke glave, infuzija na ruci, cjevčice sa kisikom u nosu, zvuk uređaja za kontrolu otkucaja srca. Bio je grozne boje. Izgledao je jako staro. Pogledala je u ruke koje su bile prošarane i prepune masnica na mjestima uboda igle, kada joj je u glavi bljesnula slika, sjećanje na lijepo oblikovane ruke koje su radile sa starim papirusom koji se rasipavao u tisuće finih komadića. Profesor je provodio sate spajajući dijelove, a ponekad mu je trebalo i tjedan dana za spajanje dva komadića. Sjetila ga se kako drži pincetu i slaže jedan požutjeli dio do drugoga, a svaki na sebi ima crne črčkarije. – Pogledaj, Candice – pokazao bi. – Sjećaš se alefbeta. Gledaj. – Profesor je mislio na dvadeset i dva slova starog hebrejskog 15


Barbara Wood

alefbeta, koji se razlikovao od današnjeg alfabeta. Cijeli svoj život posvetio je otkrivanju razvoja najranijih piktografa u prepoznatljiv sustav slova, te je mogao čitati starohebrejski kao da se radi o izdanju dnevnih novina. Primila ga je za ruku, moleći da se oporave kako bi mogle rekonstruirati još fragmenata papirusa. Otvorio je oči. Na trenutak je bio zbunjen, a zatim ju je prepoznao. – Candice, došla si... – Tiho, profesore. Čuvajte snagu. Da, ovdje sam. Oči su mu se pomicale sa jedne strane na drugu, usporilo mu se disanje. Osjetila je kako ju je čvršće uhvatio za ruku. – Candice... Pomozi mi... – Nagnula se bliže da ga bolje čuje. Detektiv se smjestio pored kolica s medicinskom opremom, odakle je nesmetano mogao promatrati profesora i posjetiteljicu. Medicinska sestra je neuspješno pokušavala nazvati Candice, i tako se otkrilo da joj telefon ne radi. Ako je i imala mobitel, broj se nije nalazio u imeniku. No, onako zbunjen i uzbuđen, starac je zahtijevao da je netko dovede. Bio je sve uznemireniji i uzbunio je bolničko osoblje, prije nego se ponovo onesvijestio. Liječnici su govorili: “Udarac u glavu, moguće unutarnje krvarenje. Prvo ga moramo stabilizirati...”, te su pomislili da ga je možda ozlijedila Candice Armstrong. Adresu su pronašli u profesorovom novčaniku. Živjela je u planinama Malibua. Budući da se radilo o hitnom slučaju, detektiv se dobrovoljno javio da je osobno dovede. Promatrao je kako se nježno nagnula bliže pacijenta. Imala je oko trideset i pet godina, bila je u smeđim hlačama i svilenoj bluzi žućkaste boje, nosila je ružičasti broš s kamejom na vratu, nježan zlatni sat – vrlo ženstven, pomislio je policajac, te nije ničim odavala da dane provodi u blatu i ruševinama. Dugu je smeđu kosu skupila kopčom s keltskim ukrasom, ali su joj neki uvojci kliznuli niz lice. Pomislio je da je lijepa na određeni način, ali tko je on da sudi. 16


Zvijezda Babilona

Njezin glas, on je bio jedinstven. Kao da su joj glasnice pokapane medom. Candice se još više približila profesoru koji je teško govorio, nesvjesna policajčevog promatranja. – Moja kuća – šaputao je. – Idi, Candice. Hitno. Prije... prije... – U redu je, profesore. Bit ćete dobro. Ne brinite. Ponovno se uznemirio. – Pandora. Moja kuća. – Pandora? Je li to vaša mačka? Pas? Da je nahranim? Profesore, dopustite mi da nazovem nekoga. Člana obitelji. Nekoga sa sveučilišta. Kimao je glavom lijevo – desno. – Ne. Samo ti. Idi. – Zatvorio je oči. – Zvijezda Babilona... – šaputao je. – Što? Nije otvarao oči. – Profesore Masters? Uspio je izgovoriti još dvije riječi. – Pandora. Ključ... – Zatim se ponovo onesvijestio. Dok su detektiv i Candice napuštali odjel intenzivne njege, srce ju je zaboljelo. Profesor je djelovao tako sitno i ranjivo. Prije sedam godina, kada su bili zajedno u Izraelu, bio je ogroman. Candice je kod dizala izvadila svoj mobitel. – Nadam se da ću uspjeti pozvati taksi u ovo doba noći – promrmljala je dok je upisivala broj. – Ja ću vas odvesti kući. – Ne idem kući. Moram do profesorove kuće. Mislim da želi da mu nahranim kućnog ljubimca. – Ja ću vas povesti. Bila je to još jedna ponuda preko volje. Ali ju je prihvatila. Potrčali su parkiralištem, a kiša je i dalje silno padala. – Bluebell Lane u Westwoodu – rekla je kad su sjeli u auto. – Ne znam broj, ali ću prepoznati kuću. 17


Barbara Wood

Bila je to otmjena četvrt zapadnog dijela Los Angelesa. Dok su prilazili velikoj kući sagrađenoj u engleskom stilu, koja je bila uvučena i okružena uredno održavanom živicom, grmovima ruža i pokošenom travom, vidjeli su da je u potpunom mraku. Candice je iskočila iz auta i potrčala na kišu. Kada ju je policajac sustigao na verandi, ona je pretraživala vaze s cvijećem, čak je pogledala i ispod otirača. – Spominjao je ključ. Ali ga ne mogu pronaći. Ključa nije bilo, ali su ulazna vrata bila otključana. Kada su ušli, Candice je počela zazivati – Mic, mic, mic. Pandora? Pandy? Slušala je hoće li čuti mijaukanje, no sve što je čula bio je zvuk grmljavine. Ušla je dublje u kuću, zavirivala u mračne prostorije, zurila kroz dovratnike i dozivala – Pandora, Pandy! Mic, mic. – Sjećanja su počela navirati, svi oni dani koje je provela na Projektu Salomon, miris duhana iz profesorove lule, njegov duboki blagi glas dok je značajno govorio o starim stvarima. Molila se da se oporavi. Prema riječima medicinske sestre, u trenutku njegova pada u kući se nalazila jedino domaćica. Hvala Bogu, inače... Stojeći u okruglom predvorju i razmišljajući koliko bi još trebala pretraživati kuću, iznenadilo ju je mrmljanje. Kada je uvidjela da detektiv nije više iza nje, otišla je do podnožja stepeništa i pogledala gore. Ugledala ga je na vrhu, u sjeni. Na njezino iznenađenje, vidjela je da razgovara na mobitel. Nije mogla razumjeti što govori, ali je smatrala čudnim što je otišao gore. Što je tražio? Hodajući prema otvorenim vratima, privukla ju je slika koja je visjela iznad kamina. Naslikana u klasičnom stilu Davida ili Ingresa, prikazivala je Pandoru, koja je prema grčkoj mitologiji prva žena na Zemlji. Bila je visoka i vitka, u lepršavoj haljini, 18


Zvijezda Babilona

žalosnog i čeznutljivog pogleda, rukom pokazujući na kutijicu koju joj je upravo dao Zeus. Podigavši se na prste, gurnula je sliku u stranu. Ali iza nje nije bilo nikakav ključ, niti skriveni sef u kojem bi se mogao nalaziti. Kad je izravnala sliku, napravila je nekoliko koraka unazad i razmislila. Ovo mora biti Pandora o kojoj je profesor govorio. Zatim je Candice uočila ispruženu Pandorinu ruku. Iako je pokazivala prema poklonu koji joj je Zeus upravo dao, kutiji koja je sadržavala svo zlo ovoga svijeta, blijedi je prst također pokazivao izvan okvira slike, ukazujući na izrezbarenu drvenu kutiju koja se nalazila na mramornom stoliću. Candice ju je prepoznala kao ovlaživač cigara i sjetila se da ju je profesor običavao držati u svojoj radnoj sobi. Činilo se da nije na svome mjestu. Podigla je poklopac. Oči joj se raširiše. U kutiji nisu bile cigare, nego stara knjiga. Iza sebe je čula policajčeve korake, izvadila je knjigu i pružila mu je. – Mislim da je na ovo mislio. – Pokazala je prema slici. – Pandora mi je pokazala. Ništa nije odgovorio, nego je i dalje stajao u sjeni, dok su munje sijevale i nakratko osvjetljavale prostoriju ispunjenu antiknim predmetima i blagom. Rekla je – Je li u redu ako je ponesem sa sobom? Ujutro ću je odnijeti profesoru. Mogu potpisati da se nalazi kod mene. – Vjerujem vam – odgovorio je. Na trijemu, dok su zaključavali ulazna vrata i zurili u kišu, Candice je upitala – Zašto ste bili na vrhu stepeništa? Nešto ste pronašli? Nije pomaknuo pogled, i dalje je samo zurio u oluju. – Provjeravao sam tepih da vidim gdje se spotaknuo. – Učinilo mi se da ste telefonom razgovarali s nekim. 19


Barbara Wood

– Sa suprugom od domaćice. Ona je zvala hitnu. Želio sam s njom razgovarati, ali je popila lijekove za smirenje. Candice ga je značajno pogledala. Čeljust mu je bila grčevito stisnuta, a u glasu se čula čudna napetost. Zatim joj je na um pala zastrašujuća misao. – Profesorova nesreća nije slučajna, zar ne? Zato je za ovaj slučaj zadužen detektiv? – Nije mi dodijeljen slučaj. I bio je nesretan slučaj. – Zašto je onda policajac došao po mene? Konačno ju je pogledao svojim dubokim očima. – Mislio sam da ćete shvatiti. John Masters je moj otac.

20


Zvijezda Babilona  

Jedne olujne noći arheologinju Candice Armstrong poziva njezin stari profesor John Masters, koji je na samrti, i moli je, buncajući i spomin...

Zvijezda Babilona  

Jedne olujne noći arheologinju Candice Armstrong poziva njezin stari profesor John Masters, koji je na samrti, i moli je, buncajući i spomin...

Advertisement