Page 1


Pod krinkom no}i


Naslov izvornika Linda Howard COVER OF NIGHT Copyright © 2006 by Linda Howington Copyright za Hrvatsku © Naklada Uliks, 2008.

Sva su prava pridržana. Nijedan dio ove knjige nije dopušteno umnažati i prenositi na bilo koji način bez prethodnog pismenog odobrenja nositelja prava.

Nakladnik NAKLADA ULIKS Čavalsko 17 51000 Rijeka Tel: 051/ 648068 051/ 648069 Za nakladnika Silvano Frančišković Urednik Miro Božić Prijevod Katarina Travašić Lektura Meri Farac Jemrić Priprema za tisak i dizajn naslovne strane Naklada Uliks, Rijeka Tisak mtg-topgraf, Velika Gorica, travanj 2008. ISBN 978-953-7306-22-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 111119059


LINDA HOWARD

Pod krinkom no}i S engleskog prevela Katarina Travašić

Rijeka, 2008.


1

GOST KOJI JE ODSJEO U SOBI BROJ TRI PANSIONA NIGHTINGALE, KOJU JE CATE Nightingale osobno smatrala He-Man sobom jer je jednostavno odisala muževnošću, zastao je na pragu blagovaonice, a zatim se, gotovo istoga trena, vratio natrag. Većina gostiju koja je uživala u Cateinoj jutarnjoj ponudi nije ni primijetila muškarčevu kratku pojavu; oni koji jesu vjerojatno nisu ništa mislili o njegovu naglom odlasku. Ovdje, u Trail Stopu, Idaho, ljudi su gledali svoja posla pa ako jedan od njezinih gostiju i nije bio raspoložen za društvo tijekom jela, to im se činilo sasvim u redu. I Cate ga je primijetila jer je unosila pladanj narezane šunke iz kuhinje, a kuhinjska su vrata bila točno nasuprot otvorenim vratima hodnika. U sebi je ‘zapisala’ da prvom prilikom mora otići na kat i pitati ga – zvao se Layton, Jeffrey Layton – želi li da mu donese pladanj s doručkom. Neki gosti jednostavno nisu voljeli jesti s nepoznatima. Nošenje pladnja na kat nije bilo neuobičajeno. Pansion Nightingale otvoren je prije gotovo tri godine. Dio posla vezan uz noćenje često je išao loše, ali dio vezan uz doručak je jednostavno cvao. Otvaranje blagovaonice za doručak javnosti bila je sretna slučajnost. Umjesto jednoga velikog stola za kojim bi svi sjedili zajedno – uz pretpostavku da je svih pet soba zauze-

5


Linda Howard

to u isto vrijeme, što se nikada nije dogodilo – postavila je pet manjih stolova od kojih je svaki bio za četiri osobe, pa su gosti mogli jesti u privatnosti ako su željeli. Ljudi iz male sredine brzo su shvatili da pansion nudi dobru klopu i prije nego je shvatila što se događa, počeli su je ispitivati je li u redu da ujutro dođu na kavu i, možda, na jedan od njezinih kolača od borovnica. Kao pridošlica, željela se uklopiti pa je, jer je imala dodatnih stolaca, rekla ‘da’, premda je u sebi gunđala zbog dodatnog troška. Također, kada su željeli platiti, nije imala pojma koliko bi im naplatila jer je cijena doručka bila uračunata u noćenje. Sve ju je to navelo da ispiše jelovnik s cijenama i objesi ga na trijem uz postrana vrata jer su mještani uglavnom ulazili kroza nj umjesto da obilaze i ulaze na prednja vrata velike kuće. Za mjesec dana u blagovaonicu je ugurala i šesti stol pa je imala ukupno dvadeset četiri mjesta. Ponekad ni to nije bilo dovoljno, pogotovo ako je imala goste na noćenju. Nije bilo neobično vidjeti muškarce kako se oslanjaju na zid te ispijaju kavu i žvaču kolače, ako bi sva mjesta bila zauzeta. Danas je, međutim, bio Dan čajnih kolačića. Jednom tjedno pekla je čajne kolačiće umjesto kolača. U početku su mještani, uglavnom drvosječe i farmeri, ispod oka gledali na ‘profinjene kolačiće’, no brzo su postali omiljeni. Pokušala je s različitim aromama, ali vanilija je bila najveća miljenica jer se dobro slagala sa svakim džemom koji bi gost odabrao. Cate je spustila pladanj sa šunkom na sredinu stola, točno između Conrada Moona i njegova sina, kako je nijedan od njih ne bi optužio da joj je miljenik. Jednom je napravila tu grešku – stavila je pladanj bliže Conradu, i otada se njih dvojica natječu koga Cate više voli. Gordon, mlađi Moon, vjerojatno se šali, ali zbog Conrada se osjećala nelagodno jer je mislila da Conrad traži treću suprugu i misli kako bi ona bila savršena za tu ulogu. No ona je 6


Pod krinkom no}i

imala drukčije mišljenje i dobro je pazila da ga više nikada, pa makar i slučajno, ne ohrabri stavljajući pladanj bliže njemu. “Izgleda dobro”, mrmljao je Gordon kao što je činio svakoga dana potežući vilicu kako bi zahvatio krišku. “I bolje od toga”, dodao je Conrad jer nije mogao dopustiti da Gordon bude bolji u dijeljenju komplimenata. “Hvala”, rekla je Cate i požurila dalje ne dajući Conradu priliku dodati još nešto. Conrad je bio dobar čovjek, ali star otprilike kao njezin otac i ne bi ga izabrala čak i da nije prezauzeta da razmišlja o izlaženju s nekim. Dok je prolazila pokraj aparata za kavu, automatski je provjerila razinu kave u loncima te se zaustavila kako bi pristavila novi lonac. Blagovaonica je još uvijek bila puna, a ljudi su se jutros zadržavali dulje nego inače. Joshua Creed, vodič lovaca, bio je tu s jednim od svojih klijenata – ljudi su se uvijek motali u blizini kada je g. Creed bio tu samo da bi razgovarali s njime. Imao je auru vođe, autoritet na koji su ljudi reagirali. Čula je da je umirovljeni vojnik i mogla je povjerovati u to – iz njega kao da su zračile naredbe, i to od njegova oštra pogleda sve do četvrtaste čeljusti i ramena. Nije dolazio često, ali kada bi došao, uglavnom bi bio u središtu pozornosti. Njegov klijent, zgodan tamnokos muškarac za kojega je procijenila da je u kasnim tridesetim godinama, bio je baš vrsta autsajdera kakvu je najmanje voljela. Očito je bio dobrostojeći, zato što si je mogao priuštiti Joshuu Creeda, i premda je bio odjeven u traperice i čizme kao i većina ljudi u prostoriji, suptilnim i manje suptilnim znakovima potrudio se da svi shvate kako je on Netko Jako Važan. Kao prvo, zavrnuo je rukave košulje i neprestano mahao uskim, dijamantima optočenim satom na lijevom zapešću. Bio je i mrvicu preglasan, mrvicu previše srčan i neprestano je spominjao svoja iskustva u lovu na divljač po Africi. Čak je svima dao 7


Linda Howard

i lekciju iz geografije objasnivši gdje se nalazi Nairobi. Cate se uspjela suzdržati da ne zakoluta očima kada je objašnjavao da je pridjev lokalan sinonim za neuk. To je možda sinonim za čudan ali ne za neuk. Potrudio se objasniti i da uglavnom lovi divlje životinje kako bi ih fotografirao. Premda emocionalno Cate to odobrava, zdrav joj je razum šaputao da je on to tvrdio samo da bi se opravdao ako ništa ne ubije. Iznenadila bi se otkrije li da je on fotograf. Dok je žurila prema kuhinji, zapitala se kada je točno na pridošlice počela gledati kao na “autsajdere.” Crta koja je razdvajala njezin život prije od njezina života sad bila je toliko oštra da se ponekad osjećala kao da nije ista osoba. Nije bilo postupne promjene, nije bilo vremena za analiziranje i proces kojim bi se postupno razvila u ženu koja je sada. Umjesto toga dogodili su joj se neočekivanim prekidi, nagle promjene. Razdoblje između Derekove smrti i njezine odluke da se preseli u Idaho bio je strma, uska dolina u koju sunce nikada nije stizalo. A kada su ona i dječaci stigli ovdje, bila je toliko zaposlena oko pokretanja pansiona i smještanja da nije imala vremena brinuti se o tome da je i sama autsajderica. I prije no što je shvatila, bila je dio male sredine i više nego što je ikada bila dio Seattlea, jer je Seattle bio kao i svaki velik grad, pun stranaca koji su živjeli unutar svojih osobnih svjetova. Ovdje je, doslovno, svakoga znala. Baš kada je došla do kuhinjskih vrata, kroza nj je provirila glava Sherry Bishop. Vidjevši da se Cate približava, osjetila je veliko olakšanje. “U čemu je problem?” pitala je Cate žurno prolazeći kroz vrata. Prvo je pogledala za kuhinjski stol gdje su njezini četverogodišnji blizanci Tucker i Tanner zaposleno grabili svoje žitne pahuljice; dječaci su sjedili na svojim mjestima baš kako ih je i ostavila. Brbljali su i hihotali se kao i inače; u njihovu je svijetu sve bilo u redu. Zapravo, Tucker je brbljao, a Tanner je slušao. Zabrinjavalo ju je 8


Pod krinkom no}i

što Tanner tako malo pričao, ali njihov se pedijatar nije činio uzrujanim. “On je dobro”, rekao je dr. Hardy. “Ne mora govoriti jer Tucker govori za obojicu. Govorit će kada bude imao što reći.” Budući da je Tanner u svakom drugom pogledu bio normalan, uključujući i razumijevanje, morala je pretpostaviti da je pedijatar u pravu, ali ipak se brinula. Nije si mogla pomoći – bila je majka. “Pukla je cijev ispod sudopera”, očajno je rekla Sherry. “Zatvorila sam ventil, ali brzo će nam trebati vode. Posuđe se skuplja.” “O, ne.” Osim nedostatka vode za kuhanje i pranje, radilo se i o još jednom problemu, možda čak i većem: njezina majka, Sheila Wells, bila je na putu iz Seattlea i dolazila je u posjet na tjedan dana, a trebala je stići poslijepodne. Budući da joj majka nije bila sretna što su ona i blizanci uopće otišli iz Seattlea, Cate je mogla samo zamisliti njezine komentare o tome kako je ovo mjesto daleko i nema uvjeta za suvremen život, posebno ako ne bude vode u kući. Uvijek je bilo nešto; činilo se da ovu staru kuću neprestano treba održavati i popravljati, ali pretpostavljala je da je to normalno sa starim kućama. Ipak, njezine su financije bile toliko rastegnute da bi joj dobro došao jedan tjedan bez kvarova. Možda će to biti sljedeći tjedan, pomislila je uzdahnuvši. Podignula je slušalicu telefona u kuhinji i napamet okrenula broj Earlove željezarije. Javio se sam Walter Earl nakon prve zvonjave, kao i inače. “Željezarija.” I nije trebalo ništa drugo reći jer je u gradu postojala samo jedna željezarija i samo se on javljao na telefon. “Waltere, ovdje Cate. Znaš li gdje gospodin Harris danas radi? Imam hitan slučaj s cijevima.” “Gopodin Hajis!” uzviknuo je Tucker kada je čuo ime mjesnog majstora. Uzbuđen, lupao je žlicom po stolu i Cate si je zabila prst u uho da čuje što joj Walter govori. Dječaci su je očarano promatrali drhteći od očekivanja. Mjesni majstor bio im je jedan 9


Linda Howard

od omiljenih ljudi jer su bili očarani njegovim alatom, a njemu nije smetalo ako bi se dječaci igrali ključevima i čekićima. Calvin Harris nije imao telefon, ali imao je naviku navratiti u željezariju svako jutro kako bi nabavio sve što mu treba za posao. Zato je Walter uglavnom znao gdje ga se može naći. Kada se tek doselila ovdje, Cate se začudila kako netko u današnje vrijeme nema telefon, no s vremenom se naviknula i nije više razmišljala o tome. Gospodin Harris nije želio imati telefon, pa ga nije imao. Velika stvar. Sredina je bila mala pa nije bilo teško doći do njega. “Cal je upravo ovdje”, rekao je Walter. “Poslat ću ga.” “Hvala”, rekla je Cate. Bilo joj je drago što ga neće morati loviti. “Možeš li ga pitati kada bi mogao doći?” Čula je mumlanje dok je Walter prenosio pitanje, a potom je čula tiše, neodređeno mumljanje koje je prepoznala kao glas gospodina Harrisa. “Rekao je da će doći za nekoliko minuta”, jasno je začula Walterov glas. Nakon što ga je pozdravila i poklopila slušalicu, uzdahnula je od olakšanja. Uz malo sreće, radit će se o nekom manjem problemu i uskoro će opet imati vodu uz najmanji mogući udar na financijsko stanje. Gospodin Harris trebao joj je toliko često da je počela razmišljati kako bi joj bilo bolje da mu ponudi besplatan smještaj u zamjenu za popravke. Živio je u prostorijama iznad trgovine; premda su bile veće od njezinih spavaćih soba, morao ih je plaćati. Mogla bi mu ponuditi i obroke. Izgubila bi jednu sobu za iznajmljivanje, ali pansion ionako nikada nije bio sasvim popunjen. Sprječavala ju je samo činjenica što bi netko neprestano bio u kući s njome i blizancima. Kako je danju bila zaposlena, željela je noći ostaviti samo za njih. Ipak, gospodin Harris bio je sramežljiv i mogla ga je lako zamisliti kako mrmlja nešto poslije večere i nestaje u svojoj sobi do 10


Pod krinkom no}i

sljedećeg jutra. Ali što ako ne bude takav? Što ako bi dječaci željeli biti s njim umjesto s njom? Osjećala se jadno jer o tomu razmišlja, ali što ako bi to htjeli? Ona je bila središte njihovih mladih života i nije znala bi li se toga već sada mogla odreći. Jednom će morati, ali imali su samo četiri godine i bili su sve što joj je ostalo od Dereka. “Pa?” upitala ju je Sherry podignutih obrva, očekujući dobru ili lošu vijest. “Odmah dolazi.” “Onda si ga uhvatila prije drugog posla”, rekla je Sherry s olakšanjem, jednako kao i Cate. Cate je pogledala dječake koji su sjedili i gledali je držeći žlice u rukama. “Vas dvojica trebate pojesti doručak ili nećete moći gledati gospodina Harrisa”, rekla je ozbiljno. To baš i nije bila istina zato što će gospodin Harris biti s njima u kuhinji, ali imali su četiri godine; što su oni znali. “Požujit ćemo”, rekao je Tucker i obojica su nastavila jesti još brže. “Požurit”, rekla je Cate naglašavajući r. “Požuriti”, poslušno je ponovio Tucker. Mogao je reći r kada je želio, ali kada je bio ometan – što je bilo često – vratio bi se u fazu bebastoga govora. Govorio je tako puno; činilo se kao da nema vremena pravilno izgovarati riječi. “Dolazi gopodin Hajis”, rekao je Tanneru, kao da ovaj to nije znao. “Igrat ću se bušijicom.” “Bušilicom”, ispravila ga je Cate. “I nećeš. Možeš ga gledati, ali pusti mu alat na miru.” Njegove su se plave oči napunile suzama i donja mu je usnica zadrhtala. “Gopodin Hajis nam daje da se igjamo s njima.” “Ali samo kada ima vremena. Danas će se žuriti jer ide na drugi posao kada ovdje završi.” Kad je tek otvorila pansion, trudila se da ne gnjave majstora dok radi, i činilo joj se da će to biti lako jer su tada bili jedno11


Linda Howard

godišnjaci, no pokazali su da mogu vješto trčati. Čim bi okrenula leđa, obojica bi krenula prema njemu kao magneti prema željezu. Bili su poput malih majmuna – zavirivali su mu u kutiju s alatom, bježali sa svime što su mogli uzeti. Iskušavali su njegovo strpljenje, baš kao i njezino, no nikada se nije potužio. Njegova šutnja nije ju bila iznenadila; on je rijetko govorio i točka. Premda su dječaci sada bili stariji, još uvijek su bili očarani alatom. Jedina je razlika bila u tome što su sada inzistirali na “pomaganju.” “Ne smetaju mi”, promrmljao bi gospodin Harris svaki put kada bi ih uhvatila i spuštao glavu dok bi mu obrazi rumenjeli. Bio je silno sramežljiv, rijetko ju je gledao u oči, a govorio bi samo kada bi morao. Pa, razgovarao je s dječacima. Možda mu je bilo lakše s njima jer su tako mali. Čula bi njegov glas pomiješan s dječjim visokim glasovima i činilo bi joj se da su udubljeni u prave razgovore. Bacila je pogled kroz kuhinjska vrata i vidjela da tri mušterije stoje u redu za plaćanje. “Odmah se vraćam”, rekla je i izašla naplatiti. Nije željela staviti blagajnu u blagovaonicu, ali zbog dolaska mušterija samo na doručak, jednostavno je morala, te je stavila malu blagajnu kod izlaznih vrata. Dvije mušterije bile su Joshua Creed i njegov klijent, što je značilo da će se blagovaonica isprazniti sada kada gospodin Creed ode. “Cate”, rekao je gospodin Creed naginjući glavu prema njoj. Bio je visok i širokih ramena, tamna mu je kosa bila prosijeda na sljepoočnicama, a na licu su mu se vidjeli tragovi vremena. Smeđe su mu oči bile uske, a pogledom je jednostavno rezao; izgledao je kao da bi mogao prožvakati čavle i ispljunuti metke, ali uvijek je bio ljubazan i pun poštovanja kada bi razgovarao s njome. “Ovi tvoji kolačići postaju sve bolji i bolji. Imao bih dvjesto kila kada bih ovdje jeo svaki dan.” 12


Pod krinkom no}i

“Sumnjam, ali hvala.” Okrenuo se i upoznao je sa svojim klijentom. “Cate, ovo je Randall Wellingham. Randalle, ova ljupka dama je Cate Nightingale, vlasnica pansiona Nightingalea i najbolja kuharica u ovim krajevima.” O prvom bi se komplimentu moglo raspravljati, a drugi je bio čista laž jer je Milly, supruga Waltera Earla, bila jedna od onih rođenih kuharica koje su rijetko mjerile sastojke, ali koje su kuhale poput anđela. Ipak, poslu nisu mogle naškoditi takve hvale gospodina Creeda. “Ne mogu tome proturječiti”, rekao je gospodin Wellington na svoj, malo preglasan način pružajući joj ruku dok je pogledom brzo prelazio niz njezino tijelo i vrativši se na lice, pokazao je da nije zadivljen niti njome niti njezinim kuhanjem. Cate se natjerala da se rukuje s njime. Stisak mu je bio prečvrst, koža preglatka. To nije bio čovjek koji je obavljao puno fizičkih poslova, što bi samo po sebi bilo u redu kada ne bi svisoka gledao na takve ljude. Samo je gospodin Creed bio pošteđen toga, ali, ipak, samo bi netko slijep i glup na njega gledao s podcjenjivanjem. “Ostajete li dugo?” pitala je samo iz pristojnosti. “Samo jedan tjedan. Samo toliko mogu izostati iz ureda. Svaki put kada odem, sve ode k vragu”, rekao je uz smijeh. Nije to komentirala. Pomislila je da ima vlastiti biznis s obzirom na bogatstvo kojim se hvalio, ali nije joj bilo dovoljno stalo da se raspituje o tome. Gospodin Creed je kimnuo, stavio crni šešir na glavu i dvojica su muškaraca otišla i pustila sljedeću mušteriju na blagajnu. Još su dvije osobe stale u red. Kada je uzela njihov novac i dopunila svima koji su željeli šalice s kavom, Conrad i Gordon su završili pa se vratila na blagajnu i odbila Conradove teške komplimente i Gordonovo zabavljanje. Činilo se da je njemu smiješno što mu se otac zagrijao za nju. 13


Linda Howard

Cate nije vidjela ništa smiješno u tome što je Conrad zastao nakon što je njegov sin izašao na trijem. Stao je i progutao tako snažno da mu je Adamova jabučica poskočila. “Gospođo Cate, želio bih vas pitati – ovaj … primate li večeras posjetitelje?” Staromodan ju je način i šarmirao i uzbunio. Sviđao joj se način na koji je to obavio, ali užasnula se što ju je uopće pitao. Cate je i sama gutnula, a zatim hrabro zakoračila jer je smatrala da bi ga mijenjanje teme samo ohrabrilo. “Ne, ne primam. Večer provodim sa svojim dječacima. Toliko sam zaposlena danju da je večer jedino vrijeme koje imam za njih i mislim da ne bi bilo u redu oduzeti im to.” Ipak je pokušao ponovo. “Nemojte mi reći da ćete odustati od najboljih godina života.” “Ne odustajem od njih”, rekla je odlučno. “Živim ih na način koji je po mome mišljenju najbolji za mene i moju djecu.” “Ali ja bih mogao umrijeti čekajući da oni odrastu!” Evo točke gledišta koja sigurno privlači. Pogledala ga je s nevjericom, a zatim kimnula. “Da, mogli biste. Ipak moram propustiti mogućnost. Sigurna sam da razumijete.” “Baš i ne”, promrmljao je, “ali mislim da odbijanje mogu prihvatiti kao i svaki drugi muškarac.” Sherry je provirila kroz kuhinjska vrata. “Cal je ovdje”, rekla je. Conradov pogled prešao je na nju. “Gđice Sherry”, rekao je. “Primate li vi možda posjetitelje?” Ostavljajući Sherry da se nosi s njime kako zna, Cate je prošla pokraj nje u kuhinju. Gospodin Harris već je bio na koljenima s glavom zabijenom u ormarić ispod sudopera, a dječaci su bili zaposleni vađenjem alata iz njegove teške kutije. “Tuckeru! Tanneru!” Stavila je ruke na bokove i uputila im svoj najbolji ‘majčinski’ pogled. “Vratite taj alat natrag u kutiju. 14


Pod krinkom no}i

Što sam vam rekla o gnjavljenju gospodina Harrisa ovaj put? Rekla sam vam da možete gledati, ali da ne dirate alat. Obojica otiđite u svoju sobu, odmah.” “Ali, mama”, počeo je Tucker, uvijek spreman započeti svađu kako bi obranio ono u čemu bi bio uhvaćen. Tanner je samo zakoračio unatrag, još uvijek držeći ključ, i čekajući hoće li Tucker uspjeti ili ne. Mogla je osjetiti kako situacija počinje izmicati kontroli, a majčinski su joj instinkti govorili da su bili na rubu čiste pobune. To se događalo tu i tamo kada bi prešli granice kako bi vidjeli do kuda mogu ići. Nikada ne pokazuj slabost. To je bio jedini savjet njezine majke za suprotstavljanje nasilnicima, divljim životinjama i neposlušnim četverogodišnjacima. “Ne”, rekla je Cate odlučno i pokazala na kutiju s alatom. “Alat u kutiju. Sada.” Negodujući, Tucker je bacio odvijač u kutiju. Cate je osjetila kako joj stražnji zubi škripe – znao je da se stvari ne bacaju, pogotovo ne tuđe. Brzo je prišla kutiji za alat, uhvatila ga za ruku i pljusnula po stražnjici. “Mladiću, znaš da se stvari ne smiju bacati. Prvo ćeš reći da ti je žao, a potom ćeš otići u svoju sobu i sjediti na ‘zločestom’ stolcu petnaest minuta.” Tucker je istoga trena počeo urlati, a suze su mu se kotrljale niz obraze, ali Cate je samo povisila ton i pokazala prema Tanneru. “Ti. Ključ u kutiju.” Namrštio se pun pobune, ali je samo uzdahnuo i pomno spustio ključ u kutiju s alatom. “Dooobrooo”, rekao je očajnim tonom zbog kojeg se morala ugristi za usnicu da se ne bi nasmijala. Na težak je način naučila da ovoj dvojici ne smije popustiti ni za centimetar jer bi je u suprotnom pregazili. “Ti moraš deset minuta sjediti u zločestom stolcu nakon što Tucker ustane. I ti si bio neposlušan. A sada obojica pokupite ostali alat i stavite ga u kutiju. Polako.” Tannerova je donja usnica bila napućena i nalikovao je na mali olujni oblak, dok je Tucker još uvijek plakao. No, na njezino 15


Linda Howard

veliko olakšanje, počeli su skupljati alat. Cate se okrenula i vidjela da je gospodin Harris izvukao glavu i upravo htio nešto reći, sigurno obraniti male odmetnike. Podignula je prst prema njemu. “Niti jednu riječ”, rekla je strogo. Pocrvenio je i promrmljao: “Ne, gospođo”, te je ponovo zabio glavu pod sudoper. Kada je alat ponovo završio u kutiji, premda ne uredan kao što je došao, Cate je rekla Tuckeru: “Što bi trebao reći gospodinu Harrisu?” “Žajo mi je”, rekao je jecajući. Nos mu je curio. Gospodin Harris mudro je držao glavu pod sudoperom. “Sve je u…” počeo je, a zatim prekinuo. Činilo se da se na trenutak sledio, a potom je rekao: “Trebali biste slušati svoju majku, dečki.” Cate je uzela ubrus i obrisala Tuckeru nos. “Puši”, uputila ga je držeći mu ubrus na nosu, a on je to i učinio, energično, baš kao što je radio i sve drugo. “Sada obojica otiđite u sobu. Tuckeru, sjedni u zločesti stolac. Tanneru, ti se možeš tiho igrati dok je Tucker u stolcu, ali nemoj pričati s njime. Doći ću gore i reći vam kada ćete se zamijeniti.” Pognutih glava, dječaci su se odvukli po stubama kao da ih tamo čeka nezamislivo grozna sudbina. Cate je pogledala na sat kako bi provjerila u koliko će sati Tucker biti oslobođen kazne. Sherry se vratila u kuhinju i suosjećajno gledala Cate, ali i pomalo zabavno. “Hoće li Tucker stvarno sjediti na stolcu dok dođeš gore?” “Sada hoće. Prije je dobivao produžetke na zločestom stolcu pa sada shvaća kako to ide. Tanner je bio još tvrdoglaviji.” I to je bilo preblago rečeno, pomislila je, prisjećajući se truda kojeg je morala uložiti kako bi je poslušao. Tanner nije puno pričao, ali bio je oličenje tvrdoglavosti. Obojica su bila jako aktivna, snažne volje 16


Pod krinkom no}i

i apsolutno briljantna kada se radilo o pronalasku novih načina za uvaliti se u nevolje – i što je još gore, za uvaliti se u opasnost. Nekoć ju je užasavala i sama pomisao na pljuskanje po guzi, a kamoli na malo jače lupanje. Ali, prije nego su napunili dvije godine, promijenila je svoje mišljenje o odgajanju djece. Još uvijek ih nikada nije stvarno istukla po guzi, ali više nije bila uvjerena da će se ta dvojica provući kroz djetinjstvo bez toga. Od te pomisli želudac bi joj se zgrčio, ali morala ih je odgajati sama, morala ih je disciplinirati sama i morala ih je štititi od opasnosti, istodobno ih oblikujući u odgovorna ljudska bića. Ako si dopusti da previše razmišlja o tome, u dugim godinama, koje su još ispred nje, utopit će se u panici. Derek nije bio tu. Morala je to obaviti sama. Gospodin Harris pomno je izvirio i pogledao ju, kao da provjerava je li sada sigurno i može li govoriti. Odlučivši da jest, pročistio je grlo. “Ovaj … puštanje nije nikakav problem; samo je spoj bio labav.” Krv mu se penjala u obraze dok je govorio pa je naglo skrenuo pogled prema ključu koji je držao u ruci. Uzdahnula je od olakšanja i otišla prema vratima. “Hvala Bogu. Čekajte da odem po torbicu da vam platim.” “Ovo je besplatno”, promrmljao je. “Samo sam je stegnuo.” Iznenađeno je stala. “Ali vaše vrijeme vrijedi nešto.” “Nije trajalo ni minutu.” “Odvjetnik bi tu minutu masno naplatio”, primijetila je Sherry zabavljajući se. Gospodin Harris promrmljao je nešto sebi u bradu, pa ga Cate nije čula, ali Sherry očito jest jer se nacerila. Cate se pitala što je to tako smiješno, ali nije imala vremena istjerati to do kraja. “Dajte bar da vam donesem šalicu kave, na račun kuće.” Rekao je nešto što je zvučalo kao “hvala”, premda je moglo biti i “ne treba.” Pretpostavljajući da se radilo o ovome prvome, otišla je u blagovaonicu i ulila kavu u veliku čašu za van, a zatim 17


Linda Howard

stavila poklopac na nju. Još su dvojica muškaraca došla platiti; jednog je poznavala, drugog nije, ali to nije bilo neobično tijekom sezone lova. Uzela je njihov novac, pogledala ostatak mušterija, s kojima je sve očito bilo kako treba, i odnijela kavu u kuhinju. Gospodin Harris je sada čučao i vraćao red u svojoj kutiji s alatom. Cate je pocrvenjela od krivnje. “Žao mi je. Rekla sam im da ne diraju alat, ali…” Jednim je ramenom slegnula od frustracije, a zatim mu pružila kavu. “Nema štete”, rekao je dok je uzimao kavu i ovijao svoje hrapave, masne prste oko plastike. Pognuo je glavu. “Sviđa mi se njihovo društvo.” “I njima vaše”, rekla je. “Idem ih gore provjeriti. Hvala još jednom, gospodine Harrise.” “Još nije prošlo petnaest minuta”, rekla je Sherry pogledavši na sat. Cate se nasmiješila. “Znam. Ali oni ne znaju gledati na sat, pa što onda znači nekoliko minuta? Hoćeš li nekoliko minuta paziti na blagajnu? U blagovaonici je sve mirno, nikome ne nedostaje kave pa nema posla dok netko ne ode.” “U redu”, rekla je Sherry pa je Cate napustila kuhinju i krenula uz dugo, strmo stubište. Dvije prednje sobe bile su za nju i dječake dok je najbolji pogled ostavila za goste koji plaćaju. I stubište i hodnik bili su prekriveni sagom pa su njezini koraci bili gotovo nečujni. Vrata njihove sobe bila su otvorena, ali im nije čula glasove. Nasmiješila se – to je bilo dobro. Zastavši na pragu, promatrala ih je nekoliko trenutaka. Tucker je sjedio na zločestom stolcu spuštene glave i napućene donje usne prebirući si po prstima. Tanner je sjedio na podu i gurao autić uz kosinu koju je napravio naslonivši si slikovnicu na nogu, proizvodeći pri tome zvukove motora ispod glasa. 18


Pod krinkom no}i

Srce joj se stisnulo dok su je preplavile uspomene. Za svoj prvi rođendan, samo nekoliko mjeseci nakon Derekove smrti, dobili su brdo igračaka. Nikada im nije oponašala zvukove motora; tek su počinjali hodati i imali su mekane igračke, plišane životinje ili edukativne igračke kojima se služila kako bi ih naučila riječi ili im poboljšala koordinaciju. Bili su premali kada je Derek umro da bi se igrali s njime i autićima, a znala je i da se njezin otac nikada nije s njima igrao autićima. Njezin brat, koji se mogao igrati s njima, živio je u Sacramentu i vidjela ga je samo jednom nakon Derekove smrti. Iako im nitko nije oponašao zvukove motora, obojica su zgrabila po jedan nov, velik, jarko obojen, plastičan autić i gurala ga naprijed-natrag proizvodeći zvukove poput “brrrrrrrr, brrrrruuuum” – čak su pogodili i mijenjanje brzina. Buljila je u njih potpuno zapanjena, prvi put uistinu shvaćajući da je velik dio njihove osobnosti predodređen i da će im moći fino oblikovati temeljne instinkte, ali da nema moć kojom bi potpuno oblikovala njihovu psihu. Bili su to što jesu i voljela je svaki njihov centimetar, svaku njihovu molekulu. “Vrijeme je da se zamijenite”, rekla je i Tucker je skočio sa zločestog stolca s olakšanjem. Tanner je ispustio autić i spustio glavu što je više mogao – bio je slika i prilika jada. Teškom se mukom uspravio i hodao kao da su mu nevidljivi utezi svezani za noge. Kretao se tako polako da joj se činilo da će prije navršiti sedam godina nego doći do stolca. Napokon je stigao i spustio se na stolac poput vreće. “Deset minuta”, rekla je, ponovo se boreći protiv smijeha. Očito je mislio da je proklet; svojim je držanjem gotovo vikao da nema nikakve nade da će biti pušten sa zločestog stolca prije smrti. “Bio sam dobar”, rekao je Tucker naslanjajući joj se na noge. “Uopće nisam pričao.” “To je bilo jako hrabro od tebe”, rekla je Cate prolazeći prstima kroz njegovu tamnu kosu. “Podnio si kaznu kao pravi muškarac.” 19


Linda Howard

Pogledao ju je svojim plavim očima. “Jesam?” “Jesi. Jako sam ponosna.” Ramena su mu se izravnala i značajno je pogledao Tannera koji je pokazivao da će svakoga trena puknuti. “Jesam li hjabliji od Tanneja?” “Hrabriji”, ispravila ga je Cate. “Hrrrabrrriji.” “Jako dobro. Tanner.” “Tannerrr”, ponovio je rastežući glas r. “Pazi i daj si vremena, sve lijepo kaži. Baš si mi drag.” Začuđeno je nagnuo glavu. “‘Ko je vrag?” “Tuckeru!” Zapanjeno je stala otvorenih usta. “Gdje si čuo tu riječ?” Sada se još više čudio. “Ti si je rekla, mamice. Rekla si mi vrag.” “Drag, ne vrag!” “Aha.” Namrštio se. “Drag. Što je to?” “Nije važno.” Možda je to bila samo slučajnost; možda uopće nije čuo riječ vrag. Uostalom, abeceda se sastoji od samo trideset slova, pa kako je onda neobično da neka pomiješa? Možda će potpuno zaboraviti što je rekao ako ona samo prijeđe preko toga. Da, baš! Upit će je kada bude sam, a onda će to izlanuti kada bude siguran da će je najviše osramotiti – vjerojatno pred njezinom majkom. “Sjedni i igraj se dok je Tanner na zločestom stolcu”, uputila ga je tapkajući po ramenu. “Vratit ću se za deset minuta.” “Osam”, rekao je Tanner oživivši dovoljno da joj uputi značajan pogled. Provjerila je svoj sat; kvragu sve, bilo je još točno osam minuta do kraja njegove kazne. Već je sjedio dvije minute. Da, ponekad su je djeca stvarno plašila. Znali su brojiti do dvadeset, ali još ih nije počela upoznavati s oduzimanjem, a osim toga, njihov se koncept vremena svodio na “odmah sada” ili “za 20


Pod krinkom no}i

jako, jako puno vremena.” Negdje usput, dok je promatrao umjesto da je govorio, Tanner je pokupio neke matematičke vještine. Možda će joj dogodine ispunjavati poreznu prijavu, pomislila je zabavljajući se. Kada se okrenula, pogled joj je pao na broj tri jasno vidljiv na vratima s druge strane hodnika. Gospodin Layton! Uz problem s vodom i neposlušnost blizanaca potpuno je zaboravila da mu treba donijeti pladanj s doručkom. Brzo je otišla do vrata sobe broj tri; bila su malo otvorena pa je pokucala na dovratak. “Gospodine Laytone, ovdje Cate Nightingale. Želite li da vam donesem doručak?” Čekala je, ali nije bilo odgovora. Je li izašao iz sobe i otišao dolje dok je bila u sobi s dječacima? Vrata su tvrdoglavo škripala pa bi ga čula da ih je otvorio. “Gospodine Laytone?” Još uvijek nije odgovarao. Lagano je gurnula vrata koja su odmah zaškripala. Pokrivači su bili neuredno bačeni, a vrata ormara otvorena pa je vidjela nekoliko komada odjeće. Svaka je gostinjska soba imala malu kupaonicu, a i ta su vrata bila otvorena. Mali kožnati kovčeg bio je na policama za prtljagu, također otvoren i naslonjen na zid. Gospodin Layton, međutim, nije bio tu. Morao je otići dolje dok je razgovarala s dječacima, a jednostavno nije čula škripu vrata. Izlazila je ne želeći da se on vrati i nađe ju kako njuška, kada je primijetila da je prozor otvoren i zaštita olabavljena. Začudila se i krenula prema prozoru te vratila zaštitu na mjesto. Kako li se izvukla? Jesu li se dječaci ovdje igrali i pokušali se popeti na prozor? Krv joj se sledila na tu pomisao i pogledala je prema krovu iznad trijema. Od takvog bi im pada pukle sve kosti, možda bi čak i poginuli. 21


Linda Howard

Bila je toliko ispunjena jezom zbog te mogućnosti da je tek nakon nekoliko trenutaka primijetila da je parkirno mjesto prazno. Unajmljeni automobil gospodina Laytona nije bio tamo. Ili se uopće nije vratio gore ili – ili je izašao kroz prozor na krov trijema, skočio na tlo i odvezao se. Ideja je bila nevjerojatna, ali joj se sviđala više od one da su se dječaci pokušali popeti na prozor. Izašla je iz sobe broj tri i vratila se u sobu blizanaca. Tanner je još bio na zločestom stolcu i još uvijek je izgledao jadno. Tucker je crtao po ploči komadom krede u boji. “Dečki, jeste li otvarali koji prozor?” “Ne, mamice”, rekao je Tucker ne prekidajući svoje umjetničko stvaranje. Tanner je uspio podignuti pogled i značajno odmahnuti glavom. Govorili su istinu. Kada su lagali, oči bi im se povećale i postale okrugle te bi buljili u nju kao da je kobra koja ih hipnotizira njihanjem glave. Nadala se da će tako biti i kada postanu tinejdžeri. Jedino objašnjenje za otvoren prozor bilo je da je gospodin Layton stvarno izašao kroza nj i odvezao se negdje. Zašto bi, kvragu, napravio nešto tako čudno? A da je slučajno pao, bi li njezino osiguranje to pokrilo?

22


Pod krinkom noći  

U malom ruralnom gradiću Cate Nightingale živi mirno sa svojim četverogodišnjim blizancima. Jednoga jutra jedini gost pansiona neobjašnjivo...

Pod krinkom noći  

U malom ruralnom gradiću Cate Nightingale živi mirno sa svojim četverogodišnjim blizancima. Jednoga jutra jedini gost pansiona neobjašnjivo...

Advertisement