Page 1

P RV I H RVAT S K I ČA S O P I S O B E S KU Ć N I ŠT V U I S R O D N I M D R U ŠT V E N I M T E M A M A

BROJ I

GODINA IZDAVANJA XIII

ZIMA 2020.

SKENIRAJ DONIRAJ

tema broja:

RODITELJI N J E G O VA T E L J I

D I G I TA LN I P R I MJE RA K


Promocija u Zagrebu i Rijeci


IMPRESSUM IMPRESSUM

GlavUrednica: na urednicDunja a: JasnOsojnak a KrapacMarinović

Zamjenica urednice: Olivera Veršić

Grafička obrada: Novi list Lektorica:Jasna Krapac

PRAVILA PRODAJE PRAV AVILA PROD DAJE ČASOPISA ČASOPISA „ULIČNESVJETILJKE“ SVJ SVJETILJKE“ “ULIČNE U želji da se časopis „Ulične svjeetiljke“ prodaje čim većem broju

Grafički urednik: Draženko Linić, Novi list LektoGrafičko rica: Jasnoblikovanje a Krapac naslovnice: Sabina Marov Naslovna fotografija: Ana Marija Marinović

U želji da se časopis “Ulične svjetiljke“ prodaje čim većem broju ljudi, bi dosegnuo krug g čitatelja te postigne da postigne redovitost ljudi, da da bi dosegnuo što što širi širi krug čitatelja te da redovitost u izlaženju, potrebno je da se sv i zajedno brinemo za njegov u izlaženju, potrebno je da se svi zajedno brinemo za njegov dobar dobar prodaji prodavač časopisa a, ne prodavač ne predstavlja ugled. Pri ugled. prodajiPri časopisa, predstavlja samo sebe,samo već čitav projekt sebe, već čitav projekt „Ulične svvjetiljke“. “Ulične svjetiljke“.

Izdavač: Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat (provoditelj Izdaprojekta vač: FranPrihvatilište jevački svjetza ovnbeskućnike i red Mjes„Ruže no brasv. tst vFranje”) o Trsat (provoditelj

Stog sljedeća pravila: ga , molimo prodavači pošštuju Stoga, molimo da da prodavači poštuju sljedeća pravila: nenametljiv način. 1. Č Časopis prodajem na miran i 1. Časopis prodajem na miran i nenametljiv način. sa iskazujem poštovanje jer imaju 2.rugim Drugim prodavačima Časopiiskazujem 2. D prodavačima Časopisa poštovanje jer imaju o i ja. pravo prodavati Časopis pravo prodavati Časopis kao kao i ja. 3. S3.drugim prodavačima Časopisa se miroljubivo dogovaram oko se miroljubivo dogovaram S drugim prodavačima Časopisa lokacije oko prodaje lokacije Časopisa. prodaje Časopissa. 4. M nesporazume rješavam putem. am mirnim putem. 4.oguće Moguće nesporazume rješavmirnim 5. Kod prodaje Časopisa ne konzumiram alkohol i/ili druga opojna 5. Kod prodaje Časopisa ne konnzumiram alkohol i/ili druga sredstva. opojna sredstva. 6. Časopis prodajem po njegovoj cijeni, pritom ne prosim i ne varam voj prodavačima cijeni, pritom ne prosim i 6. Časopis po njegov kupce, niti gaprodajem preprodajem drugim Časopisa. rodajem drugim prodavačima ne varam kupce, niti ga prep 7. Poštujem odluku kupca glede kupnje Časopisa. Ako se prodavač Časopisa. ne drži pravila prodaje, a na to je unaprijed upozoren od stručnog suradnika, privremeno ili trajno pravo prodaje Ako Časopisa. kupnje Časopisa. se 7. Poštujem 7. odluku kupca gledegubi

projekta Prihvatilište za beskućnike Frankopanski trg 12, „RužAdresa e sv. Frauredništva: nje”)

51 000 Rijeka

Adresa uredništ va: Frankopanski trg 12, 51 0e-mail: ulicne.svjetiljke@gmail.com 00 Rijeka e - matel/fax: il: ulicn051/512-131, e.svjetiljke@gm091/2712688 ail.com

(Dunja)

tel/fax: 051/ /5 512-131, 091/4683-266 ( JasnIBAN a) HR 6224020061500038922

Erste Bank

Žiro račun: 2402006 -1100559253, ErsteISSN Bank1846 (s na–zn9574 akom „za časopis”) ISSN 1846 – 957 74 4

Tisak: Novi list Rijeka

Tisak: Novi list Rijeka

Distribucija časopisa:

(Ivanka) DistriRIJEKA: bucije čas091 opis5391109 a: ZADAR: 098 1924317 (s.Rita) Rijeka: 099/ /4 454 - 6920 r: 091/46099 (Ivana) Zada 83-28287513 66 Pula:PULA: 091/2091 23-14683266 035 (Jasna) ždin: 091/888 - 49 26 Va V araVARAŽDIN: 091 8884926 (Mare) 920 ZagrZAGREB: 091 eb: 099/ /4 454 - 6 5397559 (Vlatka)

091 2300050 (Marko)

Cijena časopisa iznosi 8 kuna, od čega 4 kune pripadaju prodavaču, a s 4 kune Cijena časopisa iznosi osam kuna, od pokrivaju se troškovi tiskanja idućeg čega četiri kune pripadaju prodavaču, a brojas četiri časopkune isa. Čpokrivaju asopis izlse azitroškovi od rujna tiskanja 200idućeg 8. godin e , i t o vi š e p u t a g o dišnjeizlazi . broja časopisa. Časopis S uk l a dnrujna o Zak2008. onu o pgodine, orezu niatodoviše danputa u od vrijegodišnje. dnost (NN br.47 7/ /95 do 9 94 4/09) članak 11. stavak 1. točka g i stavak 2., porezu na dodanu časoSukladno pis je osloZakonu bođen PoDV - a.

vrijednost (NN br.47/95 do 94/09) članak 11. stavak 1. točka g i stavak 2., časopis je oslobođen PDV-a

Stavovi kolumnista, volontera, čitatelja i prodavača „Uličnih svjetiljki“ koji su „Ulične svjetiljke“, preneseni u časopisu ni na koji način nisu stavovi uredništva te su za njih pr vi hr vatski časopis o odgovorni isključivo autori.

beskućništvu i srodnim društvenim temama, član je “Ulične svjetiljke”, Međunarodne mreže uličnih prvi hrvatski časopis o beskućništvu novina (INSP).temama, član i srodnim društvenim je Međunarodne mreže uličnih novina (INSP).

prodavač ne drži pravila prodaje, a na to je unaprijed upozoren od stručnog suradnnika, privremeno ili trajno gubi pravo prodaje Časopisa.

SADRŽAJ

UVODNA RIJEČ.................................................................... 2

SADRŽAJ IN MEMORIAM...................................................................... 3

ŽIVOT POD VEDRIM NEBOM.......................................4 - 9 ISKUSTVA VOLONTERA........................................... 10 - 12 KUTAK PRIHVATILIŠTA ZA BESKUĆNIKE....................... 13 RODITELJI NJEGOVATELJI......................................... 14 - 19 UPOZNAJMO JEDNI DRUGE............................................ 20 POSLOVNI SAVJETI............................................................ 21 PUTUJEMO I ISTRAŽUJEMO..................................... 22 - 23 PRIČAM TI PRIČU....................................................... 24 - 26 ŽIVOT S BOLEŠĆU............................................................. 27 ZAŠTITNICI......................................................................... 28 MLADOST I RADOST................................................ 29 - 30 FIT REFORMA...................................................................... 31 DOBAR TEK!....................................................................... 32

Pozivamo sve koji žele surađivati u „Uličnim svjetiljkama“ sa svojim tekstovima, fotografijama ili pak žele prokomentirati časopise ili tekstove da se jave na adresu e-pošte ulicne.svjetiljke@gmail.com, na facebook stranicu „Uličnih svjetiljki“ ili sms-om na broj: 091/2712688

Siromastvo o nije izbor, pomaga anje jest.


2  ULIČNE SVJETILJKE

UVODNA RIJEČ

Dragi čitatelji

U

ruci držite prvi broj časopisa u 2020. godini. Svaki broj nastojimo složiti s puno ljubavi, no ovaj nam je nekako poseban. Odlučili smo se da tema broja budu roditelji njegovatelji ponukani njihovim prosvjedima. Pokušali smo dati svoj mali doprinos u njihovim nastojanjima na bolje, jednoj tako osjetljivoj skupini ljudi kao što su to roditelji njegovatelji i njihova djeca.

Životni put svakog čovjeka ima ponekad sladak, a ponekad gorak okus. Na put nama dolaze mnoge stvari s kojim se, onako na prvu, jednostavno ne znamo nositi. Kada smo onako iskreno sretni, čini nam se da ne postoji na svijetu sretnije osobe od nas. Kada smo u problemu, onda na se čini da je naša poteškoća najteža od svih. Često se uspoređujemo s drugim ljudima i razmišljamo kako onom drugom ide bolje u životu, kao ima više sreće, bolje materijalno stoji, općenito ponekad imamo osjećaj da je susjedu uvijek „trava zelenija“ od naše. Roditelji njegovatelji nas tu mogu puno naučiti o prihvaćanju onoga najtežega-bolesti svoga djeteta. Kako život uvijek ima smisla, kako borba za bolje uvijek ima smisla, kako odustajanje od truda nikad nije opcija,

i još mnogo čemu će nas roditelji njegovatelji naučiti njihovim svjedočenjima koje ćete čitati u ovom broju. Radosni smo što su nam otvorili svoja srca, te dopustili da uđemo u njihove domove. Osim teme broja, naći ćete mnogo zanimljivih tekstova i puno novih suradnika koji su nam se pridružili u ovom broju. Uživati ćete u prekrasnim fotografijama našeg putopisca koji nam svjedoči kako je i naizgled nemoguće, ipak moguće, putujući svijetom u invalidskim kolicima. Pročitati ćete recepte djevojke s kojom je kuhanje pravi užitak. Kako skidanje prekomjerenih kila nije muka, ispričati će nam naša zvijezda iz emisije „Život na vagi“. Naša stručnjakinja podijelila je s nama poslovne savjete. Saznali smo da je otvoren prvi dom u Hrvatskoj koji brine o dementnim osobama i mnoge druge teme i životne priče. One nama najvrijednije se nalaze u rubrici „Život pod vedrim nebom“ gdje se naši prodavači iz broja u broj trude čitateljima prenijeti svoja razmišljanja, osjećaje i sudbine. Upoznavanje kroz tekstove naših prodavača, za nas je primarna misija. Ponosni smo na njih te želim svima to posvjedočiti. Želimo Vam da uživate u svakom listu ovoga broja.

Vaša urednica

LICE S NASLOVNICE

I

vo Marijanica, taj vedar čovjek s prekrasnim osmijehom s dvije rupice na obrazima koje se otkivaju pri smiješku, pristao nam je biti naše lice s naslovnice na čemu smo mu zahvalni. Ivo je jako komunikativan, te je s njim bio pravi užitak popiti kavu i razgovarati o njegovu šarolikom životu. Rođen je 11. 4. 1964. u selu Kozara u Općini Banja Luka. Tamo završava osam razreda osnovne škole i služi vojni rok. Zbog velikog siromaštva njegove obitelji koja je brojila uz roditelje još tri brata i tri sestre, te siromaštvo kraja gdje je živio, odlazi u Rijeku. Rijeka mu postaje dom 1988. godine. Tu počinje raditi razne poslove na zidariji. Sjeća se dana kada je upoznao svoju suprugu, imala je crvenu majicu, a iz zezancije mu je izletjelo pa joj je rekao: „Ti ćeš biti moja!“ Riječi su se obistinile, pa su se 1992. oženili. Imaju svoje djece, sina od 24.godine i kćer od 19. godina koji su oboje samostalni ljudi. Ivo i njegova supruga Nives, postali su nedavno djed i baka te time još više obogatili svoju obitelj. Ivo je kroz život radio razne poslove, na raznim

mjestima. Zidarske poslove, i sve vezano uz građevinu je radio i u Italiji i u Njemačkoj, ali najviše staža ima baš tu u Rijeci i okolici. Kaže da bi se najradije i nadalje bavio zidarijom jer je to posao koji voli i zna raditi, no sudbina je htjela drugačije. Zadnji posao toga tipa koji je radio bio jena poslovima krovopokrivača za jednu firmu te je imao stalan posao. Nastradao je na tom poslu, ali nije odmah shvatio koliko mu je ozljeda teška pa je nastavio još tri dana raditi šepajući. Doveo se do toga da se nije više mogao dignuti na noge pa je potražio liječničku pomoć. Više nije mogao raditi ništa od poslova koji su se u toj firmi tražili pa je dobio otkaz. Za njega su tad krenula teška vremena, borba sa zdravljem i neimaštinom. Ivo je operirao jedan kuk tri puta, te drugi četiri puta. Teže hoda, tako da mora i danas koristiti štaku kao pomagalo. Uporan je i šeta puno jer su mu liječnici rekli da tako treba radi zdravlja. Tri godine nakon dobivena otkaza skupljao je boce između operacija i fizikalnih terapija, kao bi uspio priskrbiti obitelji bar ne-

što novaca, druge poslove fizičke nije mogao raditi, a ostale poslove nije znao raditi. Slučajno je sreo jednog prodavača “Uličnih svjetiljki “kojeg je poznavao te ga je počeo ispitivati što to radi. Prodavač mu je sve objasnio te ga uputio na osobe koje su mu pomogle uključiti se u projekt prodaje časopisa. Časopis prodaje dvije godine, jako je zadovoljan što ima posao. Ivo se voli družiti s ljudima te i sam kaže, da, iako se osjećao pomalo depresivno, kako ga je prodaja i kontakt s ljudima promijenio. Kaže da sad i sam uoči čovjeka koji je bezvoljan te mu svojim savjetima pomaže i vidi da to ljudi dobro prihvate. Kad prođeš neke stvari na svojoj koži, možeš ljudima pomoći svojim primjerom kako svaka situacija ima izlaza na bolje. Ivo voli sva druženja koja su ostvarena kroz projekt “Uličnih svjetiljki”, lijepo mu je kad dobije poklon, ručak i veselje koje na tim susretima vladaju. Posebno je zahvalan na putu u Međugorje na kojem je bio u organizaciji “Uličnih svjetiljki”. Ivo jako voli svoju obitelj, te kaže kako s vremenom shvatiš da je obitelj najvažnija.


IN MEMORIAM

ULIČNE SVJETILJKE

IN MEMORIAM: Fabijan Knežević

D

ragi prijatelji „Uličnih svjetiljki“, po­ sebice dragi Riječani koji jako do­ bro poznajete svoje prodavače, znamo da ćete odmah prepoznati našeg Fabijana, čije ste kolumne mogli čitati u časopisu posljednjih nekoliko godina. Fabijan je bio dugogodišnji prodavač časopisa, od 2014. godine, koji se do kraja nije predavao. Prodavao je časopis i preuzimao brigu za svoj život i egzisten­ ciju do samog kraja. Prije nekoliko godi­ na mogli smo ga vidjeti da sporije hoda pa se počeo kretati pomoću štake, a na kraju je mogao prodavati samo sjedeći, jer je patio od teških bolesti. Ipak, nikad nije odustao. Ozbiljno je pristupao životu, neumorno prateći sve što se oko njega zbiva, i često je s ogorčenjem spominjao nepravdu i politički loše odluke. O tome je često pisao u svojim kolumnama za naš časopis. Njegovi rukopisi otkrivali su da je riječ o obrazovanom čovjeku, i to na onaj „stari“ način, jer je znao doista mnogo ne samo o svojoj inženjerskoj struci, nego i o mnogočemu drugome, povijesti, zemljopi­ su, prirodnim znanostima, umjetnosti… U isto vrijeme život mu nije bio lak, posebice jer se nije snalazio u teškim okolnostima u kojima se u jednom trenutku našao. No, kada nam je u svojim kolumnama dopu­ stio da uđemo dublje u njegovu dušu, bile su tu prekrasne slike njegova djetinjstva, epski opisi prirode te neobični događaji kakvi se pamte čitav život poput onog kad su ga u voljenoj rodnoj Lici cijelim putem pratili vukovi. Iako je bio ozbiljan, dok bi pisao iz njega su navirale uspomene: „Kad sam bio dječak, željno sam iščekivao je­ sen iz puno razloga. U jesen je započinjala škola. Obožavao sam ići u školu i stoga što sam bio dobar učenik. Nisam puno učio, ali sam imao izvrsno pamćenje i pa­ žljivo sam pratio nastavu, a to je najvažni­ je. Treba biti koncentriran na ono što se predaje, bez obzira na to koji je predmet u pitanju. U jesen se i manje radilo u po­

IN MEMORIAM: Mihalj Šprem

U

Varaždinu je u 82. godini pre­ minuo prodavač “Uličnih svjetilj­ ki“ Mihalj Šprem ili kako smo ga od milja zvali Mijo, Miškec ili Špremek. Po godinama je valjda bio najstariji prodavač, ali po vedrini duha do za­ dnjeg dana svima za primjer, uvijek na­ smijan, izuzetno komunikativan i spre­ man za šalu. Zapravo, kako je rekao velečasni na njegovom posljednjem ispraćaju, gdje god je bio naš Miškec svijetlio je baš poput ulične svjetiljke.

3

lju pa je moja zadaća bila da poslije škole čuvam goveda. Uvijek smo imali nekoliko krava, par junaca za prodaju, nekad i tele, par konja i ono što sam najviše volio, malo ždrijebe. Kako sam bio odličan učenik, pomagao sam vršnjacima oko škole. Če­ sto su mi njihovi roditelji donijeli šećerne kocke. To smo zvali ‘cukrice’. Sve bi to ja podijelio s konjima. Ako itko voli še­ ćer, onda su to konji. Užitak je kad mu na ispruženom dlanu ponudiš kocku šećera, a on je uzme svojim hrapavim jezikom. U njegovim očima vidiš zahvalnost i kao da kaže: ‘Ja bih još!’“ Čemu se Fabijan nadao, što ga je ve­ selilo? Jedna od najvećih nada bila mu je dobrobit Domovine: „Da nam bar gospo­ darstvo ide tragom sporta. Mladi ljudi se iseljavaju, a neki veliki ljudi rano odlaze, umiru. (…) Teško je povjerovati da se u zemlji tako malenoj, a tako punoj velikih ljudi, tako teško živi. Zašto se naši poli­ tičari ne ugledaju na pobjednike, na one zemlje koje su preboljele dječje bolesti? Mi se stalno uspoređujemo s Bugarskom i Rumunjskom koje su prije trideset godina bile daleko iza nas. Neshvatljivo i nepoj­ mljivo. A možemo, znam da možemo.“ Brinuo se Fabijan zbog odlazaka mla­ dih, zbog propasti industrije, zbog sve ma­ nje morala u javnom i privatnom prostoru. Ponekad smo trebali i brusiti njegove tek­ stove zbog njihove oštrine. No, vjerujem da ćemo ga svi pamtiti po ljepoti duše, epske duše koja nas podsjeća na ruske romane, jesenske večeri i melankoličan pogled u prošlost: „Te noći s djedom pamtim cijeli život. Njegova vedra narav, mudrost i priče o njegovom sadržajnom životu bile su me­ lem za moje uši. Sve te priče pune mu­ drosti, ispričane njegovim blagim glasom, pune duhovitosti, ali i pouke, pratile su me cijeli život. I što je najvažnije, to nisu bile isprazne dosjetke nekog starca, to su bile riječi koje prate svaki časak bilo čijeg

života. Kada sam nekad u društvu, opona­ šajući njegov glas, ispričao neku priču, to je bio pravi šou. E, moj dide, da sam slušao tvoje riječi, ne bih sada bio u situaciji u kojoj jesam. Da mi je genetika prenijela bar dio tvoje mudrosti, tvoga ponosa, da sam bar nešto naučio od tvoga životnog puta… No, za prolivenim mlijekom se ne plače. No, znaj dide, dok živim, pamtit ću tvoje riječi. Prije nekoliko godina dok sam bio zdrav, obišao sam mjesto gdje je bio mlin, gdje sam čuvao goveda, no moje staze su zarasle, sve je mrtvo… Imao sam osjećaj da i ptice slabije pjevaju. Stalno mi stiže u glavu ona pjesma: „Jesen stiže, dunjo moja, Ne miriše više cvijeće, Zumbul, lale, jorgovani…“ Dragi Fabijane, neka te blagoslovi Bog i neka te primi u svoje kraljevstvo. Vjeruje­ mo da ćeš ondje otkriti smisao koji baca novo svjetlo na sva prošla iskustva i da će tvoje srce napokon početi kucati snažno, kličući od radosti vječnog mira. U Raj po­ veli te anđeli!

Tvoje “Ulične svjetiljke”

 Oni koji ga nisu možda susretali dok je prodavao “Ulične svjetiljke”, sigur­ no će se sjetiti veselog gospodina koji je na Franjevačkom trgu u Varaždinu, na uglu knjižare Školska knjiga, godi­ nama, svaki ponedjeljak i utorak pro­ davao „Varaždinske vijesti“. Dragi naš gospon Mijo, ovo nikako nije zbogom, nego samo kratko bok, kao što ste se od nas uvijek opraštali.

Mara Bago


ŽIVOT POD VEDRIM NEBOM

4  ULIČNE SVJETILJKE ONAJ KOJI MI JE UČINIO NAJVEĆE DOBRO

TKO MI JE UČINIO NAJVEĆE DOBRO? Teško je napisati nešto o ovoj temi, jer bih mogao o tome nadugačko i naširoko pa bi to onda bilo za knjigu a ne za članak. Za početak najveće dobro su mi učinili roditelji podarivši mi život, ali me je taj isti život otrgnuo od njih.

Evo, dragi moji čitatelji i svi ljudi dobre volje, želim vam u 2020. godini sve najbolje i puno zdravlja. Obično kažem da je dobro činiti dobro. Za vrijeme ovih božićnih blagda­ na doživio sam puno dobrote od vas, dragi kupci, koji redovito pratite i ku­ pujete ovaj naš časopis. U ovim brzim i turbulentnim vreme­ nima, još uvijek ima dobrih ljudi. Vaš uvijek vjerni prodavač

Zlatko Petrugan

PUNO JE DOBRIH LJUDI Prije svega svima vama dragi prijatelji “Uličnih svjetiljki” želim blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu! Tema ovog broja je osoba koja nam je učinila najveće dobro i ja ne mogu izdvojiti samo jednu osobu jer svi vi ste mi učinili puno dobroga. Siguran sam da ćete se prepoznati u ovim mojim rečenicama i hvala vam od srca, u mojem životu imate posebno mjesto!

Pozdrav od proda­­vača Tomice iz Zagreba

NAJVEĆI DAR Kada smo mi prodavači dobili temu na koju moramo pisati, zamislio sam se. Svoj život dijelim na dva dijela: prvi dio je prije dolaska u Rijeku, a drugi je nakon dolaska u Rijeku. Onom prvom dijelu života se ne že­ lim vraćati, zato ću pisati o onome što mi se događalo nakon dolaska u Rijeku. Teško bi bilo nabrojati sve osobe koje su mi učinile dobro, a još je teže izdvojiti nekoga. Prodajući “Ulične svjetiljke” upo­ znao sam puno ljudi i doživio puno do­ brote. Ipak, ima jedna osoba koju znam više od 40 godina. To je moj najbolji prijatelj. Bio je uz mene u svim dijelo­ vima moga života – kada sam živio s roditeljima, kada sam bio podstanar u Opatiji, u periodu života na selu, i sada kada sam u Rijeci. U početku kao be­ skućnik, a sada kao podstanar. Nika­

da nismo prekidali naše prijateljstvo i nikad me se nije sramio što sam pro­ davač „Uličnih svjetiljki“. Njegovo pri­ jateljstvo je najveće dobro koje mi je mogao dati. Zahvalan sam na takvom prijatelju. Pozdravlja vas vaš poslovično omiljeni prodavač

Aleksandar

Zatim tu je i čovjek koji me je spasio kada nisam imao gdje biti i o kojem sam se brinuo do njegove smrti. I na kraju, naravno, tu su i dobri ljudi koji su mi pomogli više puta kada sam bio na dnu, hrabrili me da ne posusta­ nem bez obzira na situaciju, da krenem dalje još jači. Oni će se sami pre­ poznati, jer ih ne želim reklamirati. Hvala vam što postojite. Čovjek je u biti taj koji sam sebi može napraviti najveće dobro, kao i zlo. Zato, dragi kupci i čitaoci ovog časopisa, nastojte činiti dobro sebi i drugima. Dobro je činiti dobro. Dolaskom proljeća i ljepšeg vremena ljudi su opušteniji, pa vas ovim putem pozivam, ako vam zatreba bilo kakva pomoć oko uređenja ili čišćenja okućnice, kao i pomoć oko selidbe, da mi se javite na broj 099 402 3314.

Robert


ŽIVOT POD VEDRIM NEBOM TKO MI JE UČINIO NAJVEĆE DOBRO Mislim da mi je najveće dobro učinio Bog kada me je dao mojim roditeljima, nakon što su izgubili prvorođeno dijete, moga brata. Od onih sam koji misle da bez Božje volje nema ni začeća. Slje­ deći koji su mi učinili dobro su moji roditelji koji su se brinuli za mene dok nisam bio sposoban razmišljati svojom glavom. Dok sam bio dijete moje razmišljanje bilo je slično raz­ mišljanju mojih roditelja. Oni su me oblikovali da posta­ nem osoba koja poštuje svačije mišljenje, misli da je dobro biti vjernik, jer ni jedna vjera, ako je iskrena, ne može biti negativna. Sljedeći koji su mi pomogli su ljudi koji vode Prihvatilište za be­ skućnike „Ruže sv. Franje“ iz Ri­ jeke.

ULIČNE SVJETILJKE

5

MIMICA DOBRE DUŠE

Zovem se Nevenka Šobot. Rođena sam 6.6.1954. godine u Koljanima, pokraj Sinja. Za “Ulične svjetiljke” sam doznala slučajno, preko prijatelja i jako sam zado­ voljna. “Ulične svjetiljke” prodajem svaki dan od dva do tri sata u centru Rijeke. Vo­ lim prodavati časopis “Ulične svjetiljke”, jer upoznajem puno zanimljivih ljudi, a ujedno i zaradim dio novaca za svoje potrebe, što mi jako puno znači i pomogne. Ljudi koje

susrećem prodajući “Ulične svje­ tiljke” su jako dobri, susretljivi i do­ bra srca. S obzirom da susrećem puno ljudi, ne mogu reći da mi je do­ bro napravila samo jedna osoba, nego više njih. Jedino bih htjela posebno istaknuti gospođu Mimi­ cu koja me zaposlila nakon zavr­ šetka Trgovačke škole. Bila je kao melem za rane, toplog osmijeha i dobrog srca. Sada je više nema, ali ostala mi je zauvijek u lijepom i ugodnom sjećanju. Mimica je bila uz mene onda kada mi je najviše trebalo. Da nije bilo nje, moj život bi bio posve drugačiji i teško bi živjela. Pomogla mi je naći posao i time mi je osigurala egzistenciju. Bila je duša od žene. Jedna od onih koji se rijetko susreću. Bila je već starija gospođa, ali je bila mladenačkog izgleda, lijepog osmije­ ha i prelijepe duše. Iz svog životnog iskustva sam izvukla pouku, a to je da se dobro dobrim vraća! Stoga, treba biti velikog srca, otvorene duše i pomagati drugima.

Nevenka Šobot

DUGI LIBAR Kada sam došao u situaciju da nemam gdje spavati, što jesti, oni su me primili. Imao sam krov nad glavom. Tada su mi ponudili da prodajem časopis “Ulične svjetiljke”. U počet­ ku sam odbio jer sam se osjećao sposobnim zaraditi nešto novaca radeći nekome u vrtu ili noseći drvo, ili slične fizičke poslove. Onda sam shvatio da više ne mogu raditi teže poslove zbog zdravlja. Teško sam se razbolio, postao radno nesposo­ ban, te sam pristao prodavati “Ulič­ ne svjetiljke”. Zahvalan sam svome doktoru koji me operirao i tako mi vratio zdravlje. Spasio mi je život operi­ ravši mi dva tumora. Sve što mi se dogodilo Božja je volja, znači da mi je On zapravo učinio najveće dobro. Bez Njegove volje ja se ne bih ni rodio ni preživio tešku bolest.

Frane

U prvom redu želim pozdraviti sve čitatelje “Ulič­ nih svjetiljki”. U ovom broju tema o kojoj pišemo je „Tko mi je učinio najveće dobro“. Kada bih ja počeo nabrajati sve koji su mi učinili neko dobro, bio bi to dugi libar, ali spomenuti ću samo neke među kojima su moji roditelji, prijatelji pa i učitelji u školi. Ne smi­ jem zaboraviti svoga dobrotvora Sinišu, koji me je potaknuo da se nakon 20 godina napokon ispovje­ dim, i to u Međugorju. Bilo je to prošle godine, i od tada se redovito ispovijedam i idem na svetu misu.

Pozdravlja vas vaš prodavač “Uličnih svjetiljki”, Zdravko

ČUVARI S NEBA Ima puno ljudi, dobrih ljudi, na ovom svijetu koji su mi učinili dobro. Da svakog sad spo­ menem, priči i riječima ne bi bilo kraja. Zato ću posebno izdvojit svog pokojnog muža i mamu. Uvijek su bili tu uz mene i u dobru i u zlu. Znam da me dan danas čuvaju sa neba, a ja njih dan danas čuvam u svom srcu.

Ifeta Ramić


6  ULIČNE SVJETILJKE BOG POMAŽE Lijep pozdrav mojim dragim i milim kupcima “Uličnih svijetiljki”. Nisam napisala skoro godinu dana niti jednu priču, jer sam odsutna zbog bolesti u obitelji. Kako za dobre želje ni­ kad nije kasno, od srca vam želim čestit i blagoslovljen Božić i Novu godinu. Nek vas zdravlje, ljubav i sreća uvijek prati. Da, tko mi je u životu puno pomagao, na prvo mjesto stavljam Boga dragoga, jer bez njega ne bih mogla naprijed. Puno puta sam došla do dna, ali me Bog dragi

ŽIVOT POD VEDRIM NEBOM digao u visine. Hvala mu što je uvijek uz mene. Teško mi je izdvojiti nekoga, ali ću ipak napisati par dobrih duša. Moja draga i jedina sestra, prijeteljice Anka i Šećira, a prije 11 godina Franjevački svjetovni red, mjesno bratstvo Trsat,prihvatilo me kao svoju sestru. Vi, dragi moji kupci, vaš svaki osmi­ jeh kad mi priđete, puno mi znači. I još kupite časopis. Tako da mi svi pomažete u ovoj mojoj nevolji. Bogu hvala što vas imam. Nek ste mi svi živi i zdravi.

Fadila

NEMA PREDAJE

MOJA TRI ANĐELA

Dragi kupci “Ulič­ nih svjetiljki”, želim vam dobar dan i hvala vam što kupujete i čitate časopis. Puno dragih oso­ ­ ba mi je pomoglo u životu otkako sam prodavačica “Uličnih svjetiljki”. Neki mi pomažu u odjeći, neki u hrani i ljekovima. Imam prob­ lema sa zdravljem, gubim pamćenje i teže hodam ali se ne predajem! Bog je dragi uz mene i sve drage kupce “Uličnih svjetiljki” i volontere, neka sve vas čuva i blagoslovi. Ljilja Plačković

LEGENDARNA TETA ZLATA Osoba koja je obilježila moj život bila je moja susjeda, prijateljica,vodič i ponekad rame za plakanje. Teta Zlata koju danas pamtim kao si­ ćušnu staricu snažnog karaktera. Slučajno se pojavila u mom životu, baš kada sam izašla iz doma sama, buntovna i neuka o vanjskom ži­ votu bez skrbi institucija. Doselila sam se dvije kuće dalje od njene. Možda se angažirala iz sa­ žaljenja jer je i sama bila par godina u dječjem domu nakon smrti roditelja pa je znala kako se izgubljeno osjećam, a možda zato jer je tragič­ no ostala bez sina i ja sam joj donekle popunila tu prazninu i potrebu da se brine o nekome. Nije to bio materijalni odnos mada je bio po­ neki ručak, kolač i cigarete, bilo je to učenje o življenju, odgovornosti prema samoj sebi, vođenju skromnih financija, vjeri... Sve znanje o kuhanju i čišćenju mogu reći da sam dobila od nje. U to vrijeme nije bila starica bila je sitna, ali odlučna

Kroz život sve više sam gu­ bila vjeru i nadu, u život i ljude općenito. Nepravda boli sve nas. Međutim kroz moj novi ži­ votni put, moja djeca su moja najveća životna snaga, koja me uvijek guraju naprijed. Moja tri anđela od Boga. Najveće dobro mi je učinio Bog koji mi je dao vjere. Najviše vjeru u ljude. Kroz ovaj posao susrela sam puno ljudi. Dobrih duša koje cijene svačiji rad i trud. Nisam zaboravila ni jedan osmijeh koji mi je bio upućen i kojeg sam bezbrižno darivala svakom čovjeku koji je prolazio pokraj mene. Svi smo mi djeca Božja. Grlite se, ljubite i praštajte jedni drugima. Najve­ će dobro možemo učiniti jedni drugima. Međusob­ no, zajedničkim snagama.

Manuela Čačić

žena u 50-im godinama. Uz prijateljstvo koje smo imale dobila sam i njenu familiju kao da smo nekakvi rođaci koji se ne viđaju stalno, ali ako zatreba tu smo jedni za druge. Mož­ da joj se nisam dovoljno odužila, ali znam da sam je poštivala i ukazivala to poštovanje svih ovih 20 godina, te znam da takav vid pomoći i podrške koju je ona meni pružila ne vraćamo toj osobi već nekome kome bude potrebna. Kako god to nazivali, nije ni bitno, bitno je širiti dobro. Ja to radim u spomen na nju kad god sam u prilici jer nije više ovdje, otišla je s ovog zemaljskog svijeta. Nedosta­ je mi, ali ponekad u mislima savjetujem se s njom i razmišljam što bi mi rekla iako mogu sa zahvalnošću reći da me dobro naučila i pripremila za život. Hvala toj divnoj ženi što se pojavila u mom životu u pravo vrijeme. Što je jednu, ogorčenu, buntovnu djevojčicu usmjerila da postane savjesna osoba.

Slađana Jovanović


ŽIVOT POD VEDRIM NEBOM

ULIČNE SVJETILJKE

MOLITVA ČINI DOBRO

OBITELJ JE SVETINJA Puno ljudi je prošlo kroz moj život, ali oni najvrjedniji uvijek ostaju. Osoba koja mi je učinila najveće dobro je moja žena. Uz mene je u do­ bru i zlu, u zdravlju i bolesti. Rodila mi je troje prelije­ pe djece. Nije odustajala od mene ni kada sam ja odu­ stajao od sebe. Davala mi je snagu kada je nisam imao, bodrila me, gurala me napri­ jed. Ona je učinila moj svijet boljim i ljepšim mjestom. Kada bih rekao išta suprotno, lagao bih. Baveći se ovim poslom shvatio sam da je obitelj svetinja. To je jedino mjesto na kojem se osjećam apsolutno sigurnim. Želim se ovim putem zahvaliti svima na pruženoj prilici za posao prodavača

7

te na ukazanom povjerenju. Hvala svim dobrim ljudima. Pamtim vaš osmijeh, svako dobro jutro i dobar dan. Zajedno svi mi možemo učiniti svijet boljim i ljepšim mjestom, mjestom bez osu­ đivanja, diskriminacije, mr­ žnje. Muževi, poljubite svo­ je žene i dajte im do znanja koliko su važne i koliko ste sretni što ih imate. Svoju ne bih mijenjao nikada, i ovim putem joj za­ hvaljujem što me trpi i onda kada to ne zaslužujem. Hvala joj na našoj djeci, hva­ la joj na svemu. Moje najveće dobro i snaga si ti.

Najveće dobro za pojedince i narode, bez čega nema trajne egzistencije, nisu ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera, moral, obraz i poštenje. Za mene Bog je najveće dobro, Bog je moja utjeha, moj oslonac i netko kome se mogu obratiti molitvom kada mi je teško.

Ema Debak

Muhamet Mutiši

LJILJO, HVALA TI! Dragi moji čitatelji „Uličnih svjetiljki“, evo me opet s vama. Svašta sam prošla u životu i nije mi lako. Živim kao podsta­ nar od socijalne pomoći i prodaje ovog časopisa. Kad mi je bilo najteže, upo­ znala sam svoju kolegicu Ljilju Plačko­ vić koja mi je pomogla da se uključim u projekt i postanem prodavačica „Uličnih svjetiljki“. To mi puno znači i ovim putem želim joj zahvaliti što mi je pomogla kad

BLAGOSLOVLJENI BILI Želim zahvaliti Isusu za sve što je učinio za mene. Poslao mi je divne osobe u moj život, osobe iz “Uličnih svjetiljki” koje svojim volontiranjem pomažu nevoljnicima kao što sam ja. Želim zahvaliti Isusu i na svim drugim osobama koje prolaze kroz moj život čineći mi dobro. Neka Isus blagoslovi one koji čitaju “Ulične svjetiljke”.

Dragan

mi je bilo teško. Hvala što kupujete časo­ pis i pomažete nam, neka vas čuva dragi Bog!

Dubravka Barić

DRAGI LJUDI Svim dragim ljudima koji su mi puno pomogli tijekom 2019. godine te kako bih proveo radosno božićno i novogodišnje vrijeme, želim svima puno sreće, ljubavi, a najviše zdravlja!

Vaš prodavač Ilie Stoia-Sau


8  ULIČNE SVJETILJKE POMAŽITE JEDNI DRUGIMA

ŽIVOT POD VEDRIM NEBOM TKO MI JE UČINIO NAJVEĆE DOBRO?

Najveće dobro mi je učinila Karo­ lina, što me spojila s fra Sinišom da mogu prodavati “Ulične svjetiljke”. Fra Siniša me spojio s uredništvom iz Rijeke. Ima ljudi koji čine dobro. Dobro je činiti dobro. Tako ljudi pomažu jedni drugima. S malim pri­ manjima što dobivam ne bih mogla živjeti. Pomažite jedni drugima jer to je najveće bogatstvo.

Hvala još jednom svim kupcima “Uličnih svjetiljki”. I s malom sitnicom ili s lijepom riječi, isto možete pomoći čovjeku.

Nevenka Pauker

SVAKODNEVNO OSJEĆAM DOBRO U današnje vrijeme teško je ne činiti dobro. Jako puno ljudi je u teškim životnim situacijama. Neki su se sami doveli u teško stanje, ali neki nisu za to krivi. Os­ obno već duže vrijeme želim volontirati i pomagati potrebitima, ali sada sam u životnoj situaciji da i sam trebam pomoć. Već dugo sam prodavač „Uličnih svjetiljki“ te gotovo svakodnevno doživljavam neko dobro od strane ljudi koji su spremni pomoći. Rad u prodaji časopisa vratio mi je vjeru u ljude, vidim da ima još dobrote u

Kada sam bio bolestan, moja supru­ ga Nives učinila mi je puno toga do­ broga. Učinili su mi dobro i ostali ljudi, pomagali su mi i govorili da će sve loše proći, a ja sam im vjerovao. Bilo je teš­ kih dana, prolazio sam razne krize, ali nisam se predao. Otišao sam jednog dana do Bande­ reva kod časnih sestara tražeći posao. Toga dana nešto u meni mi je reklo da će doći bolji dani, i tako je i bilo. Ubrzo sam sreo Zdravka koji je prodavao “Ulične svjetiljke”. Zdravko me uputio kome da se javim za posao prodavača i tako sam se zaposlio. Jako sam zadovoljan poslom prodavača koji mi osigurava sigurnu egzistenciju. Onda jednog dana, Ivanka mi je re­ kla da mi prodavači, beskućnici i inva­ lidi idemo u Međugorje. Nisam mogao vjerovati.

Putovali smo od Trsata prema Me­ đugorju i putem se molili. U Međugorju smo se smjestili kod gospođe Ljilje. Proveli smo četiri predivna dana. Po­ peli smo se na Podbrdo, a ja nisam vje­ rovao da ću stići do vrha po svom tom kamenju. Sa nama su bili Siniša, Nela, Ivanka i ostali ljudi. Invalidi u kolicima i neki na štakama uz pomoć volontera također su stigli na Podbrdo. To je bilo jedno veliko iskustvo za mene, i volio bih da se ponovi. Hvala volonterima i svim divnim lju­ dima koji su nam donirali hranu i piće, a pogotovo našoj Ljilji koja nam je omo­ gućila smještaj. Puno hvala cijeloj nje­ noj obitelji. Ima dobrih ljudi, pomažu jedni dru­ gima. Pomozite i vi i nek bude zdravlja u Novoj 2020. godini.

Marjanica Ivo

našem društvu i da nije sve tako crno. Svakodnevno osjećam dobrotu od strane svojih prijatelja i članova svoje Crkve koji su mi bili podrška u najtežim trenucima moga života nakon što je moja mama preminula. Nekada mi puno pomogne i sam os­ mijeh kupaca časopisa ili poneka lijepa riječ. Želim vam poručiti da ako niste u mogućnosti pomoći nekome tko je u potrebi, samo vaš osmijeh može učiniti čudo i vratiti u život onoga tko je izgubio nadu.

Nenad Buzić


ŽIVOT POD VEDRIM NEBOM

ULIČNE SVJETILJKE

SVAKA POMOĆ DOBRO DOĐE Kad već moram pisati na tu temu “Tko mi je najviše pomogao u životu” ostajem u velikoj dilemi. Svaka pomoć mi je bila jako bitna u životu, a ponekad je ona mala bila i važnija od neke velike. Kad čitatelji budu čitali ove tekstove neka znaju da nama svaka pomoć dobro dođe. Ne mora to biti ništa veliko i izraženo u novcima već to može biti kroz razgovor, kavu, doniranjem odjeće i obuće, pa i poziv da mi pomognemo drugome kao što je bilo u Međugorju kada smo upoznali osobe s posebnim potrebama kojima je naša pomoć bila važna. Kad bih već morao izdvojiti tko mi je najviše pomogao, to je za početak Višnja Pavlović koja je radila u Volonterskom centru Zagreb (VCZ). Na mom samom početku beskućništva prije 10 godina ona je razgovarala sa mnom jednom tjedno, uspjela me spojiti s mojim Centrom za socijalnu skrb da ostvarim svoja prava i uz to smo na kreativnim ra­ dionicama napravili nešto za sebe (ja sam naučio izrađivati unikatne čestitke). Preko VCZ-a i Višnje, upoznao sam i Sanju Bunić iz knjižnica grada Zagreba s kojim sam osnovao radionice za beskućnike za edukaciju na računalima. Kroz te ra­ dionice smo Sanja i ja rasli kao osobe i bilo nam je drago da smo se još više izgrađivali kao osobe i na kraju svega vi­ djeli smo da smo učinili lijepu stvar (2016. godine dobili smo nagradu “Ponos Hrvatske”). Upoznao sam puno krasnih

NISMO SAMI

ljudi tijekom prodaje časopisa i sve osobe puno mi znače. Teško mi je sve nabrojati i znam da će se svi oni prepoznati u ovim riječima, hvala svima! Nedavno su u moj život ušle tri volonterke, mama Anđelka s dvije kćerke, Paulom i Matejom Zbodulja koje s prijateljima jako puno pomažu meni i ostalim prodavačima. Koga god od os­ oba koje poznajem odaberem kao bitne, ne mogu pogriješiti jer svi se jako trude i nikome od njih nije bitno da budu istak­ nuti jer u srcu njima je bit da žele pomoći. Na kraju, svim kupcima “Uličnih svjetiljki“ želim zahvaliti što kupuju i čitaju časopis, i želim im zahvaliti na druženju i razgovoru i svima želim sretnu 2020. godinu, da i njima bude bolje kao i meni!

Životne nedaće sa kojima smo se sudarali naučile su nas skromnosti i strpljivosti. Borimo se, nadamo se boljem i u skromnim uvjetima ipak pokušavamo dohvatiti malo sreće. Osjetimo sreću i zadovoljstvo kad nam u sobu ušeta petogodišnja su­ sjeda i priča, priča... i uvijek nam ima nešto važno za reći. Veseli smo kada se uspije prodati koji broj časopisa više. Nasmijemo se susjedu koji uvijek ispriča neki novi vic kada se sretne­ mo. Vesele nas dobri ljudi koji nam hoće pomoći. Vesele nas bivši susjedi koji nas nisu zaboravili. Raznježi nas maca koja se baš kod nas voli sklupčati i ugrijati. Veseli nas dobar film na televiziji. Vruće palačinke. Osjećamo da ipak nismo sami i da ima ljudi koji nam žele pomoći. Puno dobra smo doživjeli i od po­ znatih i od nepoznatih ljudi i nikako se ne možemo odlučiti tko nam je učinio najveće dobro. Možda je tako i bolje. Nismo sami i odbačeni i možda je taj osjećaj najljepše dobro što nam čine dobri ljudi oko nas.

Vaš prodavač Drago Rendulić

Kutin Zvonko

MOJA BAKA Svakog se dana sjetim svoje bake koja me prihvatila kada me majka osta­ vila. Njoj sam jako zahvalan i to se ne može opisati riječima. Sve to što je uči­ nila za mene vjerojatno je dar od Boga. Moja baka je bila vjernica. U jednom periodu mog života sam se razbolio i završio sam na aparatima u bolnici. I opet se pored mene pojavila osoba vjernica i vratio sam se u život. Smjestili su me u Prihvatilište za be­ skućnike gdje mi puno ljudi pomaže da se ponovo vratim u normalan život. Svi ljudi koji su mi pomogli u životu su vjernici i nije im bilo teško prihvatiti mene kao osobu i pomoći mi jer im Bog daje dodatnu snagu. Zato im se ovim putem svima zahvaljujem.

Vaš prodavač Petar Jurlina

9


10  ULIČNE SVJETILJKE

ISKUSTVA VOLONTERA

Pomaganje bez očekivanja

davačem. Tako smo moja prijateljica i ja bili sa simpatičnom starijom gospođom, Nevenkom. Vrijeme volontiranja prošlo nam je jako brzo zato što nam je želja bila prodati što više časopisa te tako razveseliti gospođu Nevenku i sve ostale prodavače. Završetak volontiranja bio je zajednički susret sa svim prodavačima i volonterima. Bili smo zadovoljni i sretni radi postignutog, pozdravili smo se sa svima te im zaželjeli mnogo dobrih želja. Došlo je vrijeme za povratak pa smo autobusom krenuli kući. Svi smo još bili pod dojmom te smo pričali o tome kako je dobar osjećaj pomagati drugima. Nama ne bi trebao biti problem izdvojiti nekoliko kuna jer naša mala pomoć nekome može značiti puno. Časopis “Ulične svjetiljke” možete naći i na ulicama vašeg grada. Svatko se može uključiti i postati volonter. Pokažite i podarite svoju ljubav...

U

lične svjetiljke” je časopis koji se bavi tematikom beskućništva. Naš razred uključio se u akciju volontiranja i pomoći u promociji novih brojeva časopisa. Na ideju o volontiranju došla je naša profesorica iz tehničkog, Olivera Veršić, a ideji se pridružila i naša razrednica Kristina Karabaić. Meni se jako sviđa ideja pomaganja bez ikakvih očekivanja jer nas uči plemenitosti i skromnosti. Na volontiranju smo do sada bili tri puta i svaki put sam saznala neku novu priču iz života beskućnika prodavača. Njihove priče su me dirnule i rastužile. Oni nisu ljudi koji zbog svoje lijenosti nisu bili voljni raditi, nego su najčešće spletom nesretnih okolnosti završili tu gdje su danas. Bez obzira na život koji ih je zadesio oni se jako trude da prodaju što više časopisa kako bi imali sredstava za najosnovnije životne potrebe. “Ulične svjetiljke” pomažu beskućnicima da se osjećaju vrijedno i da upoznaju nove ljude te im daje nadu u bolju budućnost. Dana 17.12.2019. bili smo po treći put volontirati kako bi ljudi vidjeli da je izašao novi broj časopisa te da ih sjetimo u duhu nadolazećih blagdana kako bi i oni mogli pomoći nekome. Svi smo bili raspodijeljeni na način da je po dva učenika bilo s jednim pro-

Luna Brnobić Gržetić, 6a

Postajem odgovorniji

T

radicija je u Osnovnoj školi Omišalj da učenici svake godine s nastavnicima pođu u Rijeku prodavati časopis „Ulične svjetiljke“. Na taj način učenici volontiraju i pomažu potrebitima. Ovo mi je bio četvrti put da volontiram. Volontiranje je mene naučilo biti odgovornijom osobom i spremnom pomoći potrebitima. Nažalost, nisu svi ljudi koji smo susretali na Korzu bili spremni pomoći. Tijekom prodavanja „Uličnih svjetiljki“, čuo sam mnoge tuže životne priče koje te potaknu na razmišljanje kako sam ja sretno dijete. Prije svega imam obiteljski dom, koji nažalost prodavači „Uličnih svjetiljki“ trenutno nemaju. Životna priča gospodina Zdravka najviše mi se urezala u sjećanje. Sad svaki put kad s roditeljima šetam Korzom, gledam hoću li susresti nekog od prodavača „Uličnih svjetiljki“ kako bih kupovinom časopisa doprinio da njihov život bude lakši i bolji. Toplo se nadam da je svim prodavačima ovo samo jedan faza života te da će svoju starost dočekati u toplini obiteljskog doma. Želim potaknuti i druge ljude da pomažu potrebitima. Preporučujem svima da na jedan dan postanu volonteri i na taj način doprinesu lakšem životu onima kojima je to najpotrebnije. Volontiranjem gradimo međuljudske odnose. Pretvaramo se u odgovorne i osjećajne sobe. Doprinosimo boljem društvu i stvaramo neraskidive veze dobrote.

Mihael Žužić, 6. a


ISKUSTVA VOLONTERA

ULIČNE SVJETILJKE

Budimo više ljudi Dana 17. prosinca sudjelovao sam prvi put u promotivnoj akciji „Uličnih svjetiljki“. Bio sam dodjeljen jednom od prodavača te smo imali sat vremena da predstavimo i prodamo novi broj časopisa. Također, pridružila su nam se i djeca dvaju škola koja su također sudjelovala u akciji. Da budem iskren, nismo prodali puno primjeraka časopisa, svega pet, šest komada. Imao sam osjećaj da smo nevidljivi i da nas ljudi ne zamjećuju. Prodavač koji je bio u paru sa mnom rekao mi je da je to zbog lošeg vremena, ali sam znao da ni inače nije nešto bolja situacija. U svakom slučaju, iskustvo više koje ću pamtiti i iz kojeg sam naučio da moramo biti „više ljudi“ jedni prema drugima.

fra Jurica

Primamo kada dajemo Promotivna akcija prodavanja „Uličnih svjetiljki“ prošla je odlično. Smatram da sam sudjelovanjem u ovoj akciji puno više toga dobio nego dao. Upoznao sam nove ljude te čuo njihove poteškoće i boli, ali i nadanja i radosti. Na ovaj sam način barem djelomično vidio kakvo je to življenje siromaštva na najradikalniji način gdje je osoba u potpunosti gurnuta na društvene margine. To je bilo jedno zanimljivo iskustvo nakon kojega više sigurno neću biti ravnodušan spram ljudi koji na ulici traže novac kako bi si osigurali najpotrebnije stvari za preživjeti.

fra Antonio

Osmijeh je besplatan Sjećam se kada smo u školi razgovarali o tome dajemo li novac onima koje svakodnevno viđamo na ulici da traže i ne vidimo napredak u njihovim životima. Neki su čvrsto zauzeli stav

kako takvim osobama ne treba pomagati jer se čine nezahvalni i najvjerojatnije novac potroše na krive stvari. Nažalost, neki ljudi tako misle o svima onima koji na ulici traže pomoć. Zašto je tako? Jer pomažemo na krivi način! Pomoći nekome ne znači namrgođeno se zaustaviti i iz novčanika izvaditi lipe koje su nam višak. Pa i da imamo samo lipe za dati one će uz naš osmijeh i lijepu riječ toj osobi postati pravo bogatstvo. To smo mi volonteri mogli iskusiti u promociji novog broja „Uličnih svjetiljki“. Prodavačima s kojima smo bili nije bilo važno koliko ćemo toga prodati već su nam htjeli pričati o svom životu, o onom što su jučer doživjeli ili jednostavno prokomentirati današnje vrijeme. Htjeli su zaboraviti svoje brige i probleme i u radosti biti s nekim tko ih je spreman slušati. Mi smo im poklonili malo svoga vremena, a dobili toliko lijepih trenutaka. Hvala vam što pomažete naše prodavače! Drugi put dok kupujete časopis ne zaboravite udijeliti i svoj osmijeh – besplatan je, a toliko daje!

fra Miroslav

U blagdanskom ozračju U utorak 17. prosinca 2019. godine za vrijeme došašća, u iščekivanju našega Gospodina Isusa Krista, odazvali smo se na poziv dobra te se zaputili prema Korzu našoj braći u Kristu, beskućnicima koji su prodavali svoj novi broj časopisa „Uličnih svjetiljki“. Naime, tada se odvijala promotivna akcija i tom zgodom imali smo prilike sudjelovati u prodaji „Uličnih svjetiljki“. Mene i moju braću novake, fratre u pratnji našega magistra prijazno su dočekali beskućnici koji su bili spremni za prodaju „Uličnih svjetiljki“, a uz nas pridružili su nam se školarci osnovne škole. Nakon pozdrava te raspodjela grupa krenuli smo prema našoj lokaciji za prodaju. Ja sam bio u društvu brata Aleksandra te dva školarca. Naša malena grupica se smjestila ispred robne kuće na Korzu, misleći da smo ugrabili najbolju lokaciju. Smjestili smo se otprilike u 12.15 te ostali skroz do 13 sati. Dok smo tamo stajali, ja sam bio najnestrpljiviji te sam ulazio prolaznicima ususret kako bih im privukao pažnju na manje detalje kojih nekolicina nije bila svjesna kao npr. pola cijene plaćene za iznos časopisa ide prodavaču u potrebi. Dok me većina odbijala, a neki nisu imali vremena da me uopće saslušaju ili pogledaju, ostali koji su čuli tu zanimljivost o novom broju odmah bi posegnuli za novčanikom kako bi

11

i ove blagdane pomogli nekome u potrebi. Velika većina je bila iznenađena kada su me vidjeli u habitu te su bili zainteresirani što bi to radio mladi fratar s časopisom ispred robne kuće. S njima nisam sjeo na zelenu granu jer su me oni najviše zapričali i ništa ne bi kupili jer su otprije kupili novi broj; ali meni je bilo drago popričati s njima i čuti njihova iskustva o redovitim prodajama časopisa. Na kraju našeg radnog vremena rekao bih da smo imali poprilično dobru prodaju jer smo uspjeli prodati 12 časopisa od kojih smo sav prihod predali našem Aleksandru. Aleksandar je bio poprilično sretan s našim radom, a nama je to ostalo kao jedno vrlo zanimljivo iskustvo.

fra Andrej

Siromašni božićni poklon Kada smo pristigli na dogovoreno odredište dočekali su nas volonteri te prodavači časopisa “Ulične svjetiljke” te televizijske kamere koje su nas na kratko snimile. Otpjevali smo pjesmu koja je odgovarala iščekivanju Božića. Prodavač „Uličnih svjetiljki“, gospodin Zvonko, ukratko mi je objasnio način funkcioniranja časopisa te smo ubrzo prešli na njegovu osobnu životnu priču. Nakon kratkog upoznavanja s dvoje djece iz Osnovne škole Omišalj, s riječi smo prešli na konkretna djela te smo otišli na svoju lokaciju kod Ure kako bi s gospodinom Zvonkom prodavali najnoviji broj „Uličnih svjetiljki“. Iznenadila me njegova skromnost koja unatoč svim tim životnim nedaćama ima nadu i pogled upravljen prema naprijed. Uslijed razgovora o njegovoj životnoj priči osjetio sam suosjećanje kao da ga razumijem, iako sigurno ne u potpunosti. Tijekom razgovora sam se osjećao bespomoćno pošto nisam znao kako mu konkretno pomoći no ubrzo je taj osjećaj bespomoćnosti poprimio dimenziju neba i povjerenja u bolji život koji je svima zagarantiran po Isusu Kristu, a poglavito takvima koji se nalaze na društvenim periferijama.

fra Tadija


12  ULIČNE SVJETILJKE

ISKUSTVA VOLONTERA

Slušaj svoje srce! Dragi čitatelji “Uličnih svjetiljki”, ja sam volonterka Paula i htjela bih vam ispričati nešto o svojem iskustvu u ovoj divnoj zajednici “Uličnih svjetiljki”. Iako sam mlada, počela sam se družiti s “Uličnim svjetiljkama” još mlađa, prije gotovo četiri godine. Smatram da nikada nije prerano ili prekasno za poslušati srce i učiniti ono što smatramo ispravnim. Znam i sama koliko je teško u današnje vrijeme pronaći čak i malo slobodnog vremena za raditi ono što volimo i što bismo htjeli raditi pa potajno maštamo o danu da će i to vrijeme doći. No, uz “Ulične svjetiljke“ shvatila sam da ne mora biti tako. Sami biramo i sami donosimo odluke o tome kako će nam život izgledati za jedan dan, jedan mjesec ili jednu godinu. Na temelju različitih životnih situacija i okolnosti, zaključila sam da je najvažnije u životu imati volje. Otvarajući se i prihvaćajući tuđe situacije s razumijevanjem bez uvjeta i iznimke, puštamo drugima da djeluju u skladu sa svojom voljom. Volja nam je prirodna i volja nas pokreće, ona je ta zbog koje nećemo čekati bolja vremena već ćemo uložiti svu energiju u stvaranju tih vremena upravo sada. Ako dopustimo svojoj ljudskoj prirodi, koja je neupitno dobra i svijetla, da ispliva, otvorit ćemo vrata volji – izabrati tražiti pomoć kad je potrebna, pružiti podršku onima kojima nedostaje, pokazati razumijevanje za ono što možda sami ne bi izabrali… Život je jedan veliki nered kockica ispred nas i svatko ga slaže na svoj način, nema ispravnog i pogrešnog. Svi slažemo iste kockice, svi se nosimo s težinom života, no to imamo zajedničko i upravo zato trebamo jedni drugima dati snagu da nastavimo i slažemo dalje. Ukoliko imate volje, naći ćete način da postignete sve što želite, bez vremenskih ograničenja i ostalih izlika. Upravo je ta energija što osjetim svaki put kada se susretnem s prodavačima i volonterima „Uličnih svjetiljki“. Nemojte se bojati dopustiti svojoj volji da učinite ono o čemu razmišljate, ono što potajno priželjkujete, jer život se događa sad pred našim očima i sami biramo što ćemo učiniti s njim koji nam je dan na ovoj Zemlji. Vjerujte u sebe, u svoju razboritost i u svoju dobrotu jer i kad sve kockice padnu, ako imate volje, najgore što ćete vidjeti u toj situaciji jest samo da ih morate početi slagati iznova, a to se više ne čini tako teško s obzirom na to da u tome do sada imate najviše prakse. Hvala vam na čitanju, do sljedećeg puta.

Vaša volonterka Paula Zbodulja

Tko je čuvar mog srca? Kako to obično biva u životu, tako se čovjek uvijek preispituje. Što je napravio dobro, gdje su mu nastale pogreške, koga je povrijedio, što je mogao bolje učiniti, koliko je vremena utrošio na nepotrebne stvari i koliko mu je život smislen bio. Često oni stariji i mudriji na završetku ovog zemaljskog života kažu iskreno za čim su

svjetiljki“, moji prijatelji. Dobro se sjećam tog svibnja, prije nekoliko godina. I mog prvog susreta upravo s njima. Osjećaj kao da im pripadaš od prvog dana, prihvaćenost i osmijeh svakog pojedinačno. Nije bilo treme, straha i nelagode. Prihvatili smo se od prvog trenutka upoznavanja, zagrljaja i stiska ruke. Danas znam da me Bog vodio upravo do njih i da ništa nije slučajnost. Samo Gospodin želi biti tajnovit na putu koji nam je odredio. I nema mi ljepšeg osjećaja kada s mojim prijateljima popijem kavu, nasmijem se od srca, jedan drugome ispričamo poneke tajne svog života, koje smo dugo čuvali i onda su potekle iz našeg srca tako lako i iskreno. I kao što majka voli svu svoju djecu jednako, samo one iskrene će priznati: „Taj malac mi je zarobio srce“. Moj odgovor je sličan. U raznim oblicima volontiranja, susretanja s mnogim ljudima, djecom i starijima. Ušli su iskreno u moje srce i bit će tu mnoge uspomene, osmijesi koje pamtim, ispunjenost, no “Ulične svjetiljke” su taj “fakin” koji mi je osvojio srce, a moji dragi prijatelji postali njegovim vjernim čuvarom.

Iva Matušin

najviše žalili. Nikad to nije novac ni materijalno, titule i uspjesi. Uvijek je bilo vezano za čovjeka i vrijeme koje je prohujalo, a mogli smo toliko toga učiniti. Samo da smo znali i prepoznali znakove koje nam je Gospodin darovao. Tako sam i sama zavapila prema Bogu i upitala sam ga što mogu učiniti za Njega. Kako služiti, koja je moja svrha, za što me točno predodredio i hoću li to znati prepoznati. Molila sam i tražila. Na početku su mnoga vrata bila zatvorena. Zašto, zbog čega, koji je razlog pitala sam se?! No odgovor nisam dobila. Danas znam da me pripremao za nešto bolje nego sam slutila i priželjkivala za sebe. Pripremao me za ljude koji su obogatili moj život. Ljudi koji su se toliko puta našli na dnu, a svaki put su ustali i uz pomoć vjernog Boga još su tu. Među nama, radosni i zahvalni. To su moji dragi prodavači „Uličnih


KUTAK PRIHVATILIŠTA ZA BESKUĆNIKE

ULIČNE SVJETILJKE

13

DIO GLOBALNE AKCIJE

‘JEDNA NOĆ POD ZVIJEZDAMA’

Riječani spavali na otvorenom u znak podrške beskućnicima „Četrdesetak Riječana sudjelovalo je u noći sa subote na nedjelju , 7. i 8. 12. 2019., u akciji “Jedna noć pod zvijezdama”, spavajući na otvorenom, u namjeri da se osvijesti nužnost podrške beskućnicima.“

R

ijeka je jedini grad u Hrvatskoj koji na taj način sudjeluje u velikoj svjetskoj kampanji spavanja na otvorenom, među 60 gradova u svijetu, poput Londona, New Yorka, Chicaga i Dublina. Među Riječanima koji su odlučili spavanjem na otvorenom pomoći u rješavanju problema beskućništva bili su istaknuti pojedinci iz svijeta sporta, umjetnosti, znanosti i novinarstva. Tako su se s pozornice na Trgu 128. brigade HV u središtu Rijeke, gdje su kasnije i proveli noć, okupljenim građanima obratili glumac HNK Ivana pl. Zajca Denis Brižić, znanstvenik Sven Maričić, književnica Tea Tulić i rukometaš Valter Matošević. Riječku akciju organizirala je organizacija Depaul Hrvatska u suradnji s Gradom Rijeka, Primorsko-goranskom županijom, Riječkom nadbiskupijom i riječkim Centrom za socijalnu skrb.

Hrvatska mreža za beskućnike: U Hrvatskoj je oko 2000 “apsolutnih beskućnika”

Skriveni građani Već lagano noge zebu, zvijezde su i dalje na nebu Neke su skrivene jer boje se obzira, prijetnji, okretanja, izloga i drugih građanskih stanja gdje pod lampama prolaze neviđeni i viđeni... dok ponovno sami ne legnu ponovno pod zvijezde a ja se bojim da mi u duplim čarapama noge zebu dok pod nebom neko tlo griju neke druge Zvijezde

Predsjednica Depaul Hrvatska, časna sestra Veronika Mila Popić istaknula je da je, prema podatcima Hrvatske mreže za beskućnike i 14 prihvatilišta za beskućnike u Hrvatskoj, u našoj zemlji oko 2000 apsolutnih beskućnika. Oni se nazivaju i ulični beskućnici, a to su oni bez ikakvog smještaja. No, ako se tome pribroje osobe s neodgovarajućim smještajem, beskućnika u Hrvatskoj bi moglo biti i 20.000, navela je. Apsolutnih beskućnika je u Rijeci oko 100. U globalnoj kampanji, u kojoj sudjeluje 13 gradova, među kojima i Rijeka, želi se do 2030. radikalno smanjiti ili potpuno ukloniti beskućništvo, rekla je Popić. Akcija na Trgu 128. brigade HV počela je u subotu navečer 7. prosinca 2019. prigodnom prodajom zimske primorske maneštre koju je pripremila kuharica Srđana Jevtić. Prihod od prodaje namijenjen je za pomoć beskućnicima. Nakon toga koncert su održale grupe Adastra i Sandro Bastiančić Jegi iz grupe En Face. Sudionici akcije spavali su na sklopivim poljskim krevetima koje je ustupio Crveni križ. Osim u središtu grada, akcija spavanja na otvorenom održala se i u dvorištu Kuće utočišta Družbe sestara milosrdnica u Kresnikovoj ulici u Rijeci, gdje je dnevni centar za beskućnike te u prihvatilištu za beskućnike “Ruže sv. Franje”.

https://direktno.hr

Te smo se noći svi sudionici mogli nazvati dokućnicima. Prozvati tu noć iskustvom beskućnika bilo bi vrlo nezahvalno, ali i netočno. Nezahvalno, jer samo oni znaju što znači živjeti na ulici grada koji teče, a netočno jer mi imamo svoje kuće. Iako su neke podstanarske, zajedničarske, kreditne ili dokraja naše, ipak smo svi ujutro prošetali do - kuće. Stoga, iskustvo predivne inicijative “Jedna noć pod zvijezdama”, koju je organizirao DePaul Hrvatska u Rijeci jest iskustvo suosjećanja s djelićem onoga što svaki dan osjećaju oni koji uistinu spavaju pod zvijezdama. To je jedan uspjeli pokušaj stavljanja u tuđe cipele. Ovo iskustvo nije bilo baš lako. Iako se čini dosta avanturistički, realitet spavanja usred grada na otvorenom zapravo mnogo je dublji. Dublji u svojoj jednostavnosti. Jedna obična noć. Blještavilo prosinačkog grada. Buka subotnjeg izlaska. Mnoštvo prolaznika. Pogledi čuđenja, ali i duboka ignoriranja. Zar je moguće da nas ne vidite! – toliko sam puta pomislio kad su prošli oni koji nisu vidjeli ni šator ni nas spavače. To iskustvo prolaza koji čak i ne osuđuje, ali zato ignorira ili jednostavno ne vidi. U tom trenutku čovjek može osjetiti kako ga iznutra nešto hladi. To je onaj komadić osjećaja odbačenosti koji zasigurno poznaju svi oni ljudi na marginama (i izvan njih). Izvana, mi pokriveni dekama, vrećama, jaknama, na jednostavnim ležajima. Uz to i dalje i kroz najmanju poru hladi prosinački zrak (koji je bio i topao za to doba godine!). Jarka gradska sijalica, vreva s četiri ili pet klupskih glazbenih frontova i zvuk sirena komunalnih službi... Nemogućnost spavanja na maksimumu. Noć nikako ne prolazi... Živci se također lagano hlade. Jutro je cilj ove utrke. Koliko čovjek zapravo vremena provede u spavanju... Proći ili podržati iskustvo “Jedne noći pod zvijezdama” znači osvijestiti problematiku beskućništva u okolini gdje živimo, apelirati. To nije samo problematika jednog ili grupe pojedinaca, to je problematika sustava u cjelini. Osluhnuti čovjeka u potrebi znači prihvatiti ono što on jest. Znači susresti se. Njegovu prošlost, sadašnjost i pogled usmjeriti na njegovu budućnost. Taj susret traži dijalog, traži otvorenost, traži ljubav, ali i hrabrost. Taj susret je potraga za zvijezdama. Tu su, svijetle... Neke više, neke manje. Neke su pale, nestale. Neke su zajedno, a neke osamljene. Ali, pokazuju da svijetle. Obasjavaju svaku noć. No, vidljive su samo bez oblaka, iako znamo da su tu negdje. I dok prolazimo gradom ostaje samo pitati se hoćemo li biti Dobriša koji će uočiti: ,,onog kojeg nema više, a moro bi proć“?

Filip Polegubić


RODITELJI NJEGOVATELJI

14  ULIČNE SVJETILJKE

RODITELJ NJEGOVATELJ KOJI TO NIJE

R

oditelj njegovatelj koji to nije je majka Adriana. To je žena koja se šest godina bori sa sustavom koji joj ne omogućuje zadržati posao koji ima, a ujedno biti i roditelj njegovatelj.

majka Adriana roditelj njegovatelj koji to nije, ona je borac koji je šest godina na bolovanju, kombinirajući bolovanja, prekidanja istih pa uzimanja godišnjih odmora, pretačući godišnji odmor ponovo u bolovanje i tako zamornih šest godina borbe sa sustavom, i to samo u tom segmentu.

Naime, Adriana je vitalna žena koja ima dijete u „terminalnoj fazi bolesti“ kako su je nazvali neurokirurzi. To je bolest kada više nema operacija ni liječenja kako bi bolest nestala, zaustavila se ili se smanjila. Takvo stanje bolesti daje mogućnost pacijentu da mu se smanje tegobe koje nastaju bolešću koja napreduje dok tijelo može to sve izdržati. Adriana je 24 sata, sedam dana u tjednu potpuno posvećena svojoj kćeri, ona bi pravno odmah mogla dobiti status roditelja njegovatelja, no to znači da bi trebala dati otkaz na poslu na kojem sada radi jer sustav ne omogućava stavljanje posla u mirovanje, a dok posao miruje da može biti roditelj njegovatelj i za to dobivati naknadu.

Obitelj me pozvala u svoj stan 4. siječnja 2020. godine, taj dan je igrom slučaja bilo točno 10 godina od kad je Marina zaprimljena prvi put u bolnicu na neurokirurgiju, od tada započinje priča obitelji Vukušić, mame Adriane, tate Ivice, brata Maura i djevojke Marine. Marina je bila naizgled sasvim zdrava djevojčica koja je išla u školu, trenirala atletiku, pjevala u zboru, hodala na dječje rođendane, smijala se i plakala, svađala i mirila i tako sve do osmog razreda kad je primijetila da joj jedno oko malo padnutoga kapka. Nakon toga kreće vrtlog, tajfun ili tornado, ne znam kako to nazvati, ali niz situacija u koje je „usisana“ cijela obitelj. Ulaskom u bolnicu više nije bilo ni posjeta ni poziva liječnika roditeljima u kojima se mogla čuti ijedna dobra vijest. Sve što su čuli je da je bolest ozbiljna, da je rijetka, da je teško operabilna, da je neizlječiva, da neće biti više ništa kao ranije.

Ona je jako svjesna da davanjem otkaza na poslu znači nikad više ne vratiti se na taj posao, a jedino davanjem otkaza može ostvariti status roditelja njegovatelja. Jako je svjesna i još bolnije činjenice da, iako nismo Bog da određujemo tko će prvi k njemu, da je vjerojatno kako će po njenog bolesnog anđela na zemlji, doći oni nebeski još za njena života. Danom kad nebeski anđeli dođu, njoj kao majci bi trenutno prestao status roditelja njegovatelja i sve naknade koje ima po tome. Dana ni časa ne znamo, no za cijelu obitelj, posebice za tu majku, bilo bi pravedno da ima mogućnost ponovnog vraćanja na posao, bez traženja novih poslodavaca, poslovne sredine i prilagođavanju novim poslovnim zahtjevima, bili bi lijepo da se može vratiti na posao gdje ljudi znaju situaciju i proživljavaju s njom teške trenutke njene obitelji. Zato je

Ustanovljena je dijagnoza zvana neurofibromatoza tip 2. Ta riječ postala je neki prijeteći, teško izgovoriv pojam cijele obitelji. Radi se o nizu tumora koji su rasprostranjeni na raznim lokacijama po tijelu i smetaju normalnom funkcioniranju organizma. Marini je uslijedilo niz operacija nakon kojih je uvijek slijedila neka vidljiva posljedica ne njeno tijelo. Tako je Marina polako gubila svoju samostalnost i postala potpuno ovisna o svojoj obitelji. Djevojka sada miče glavom, malo vidi te teško i nerazgovjetno govori. Da ne opisujem što sve ne može, dovoljno je reći da ima respirator za disanje, što znači da ni disati sama ne može. To je što se fizičkog opisa tiče. Ono što Marina može je biti netko tko otkriva srca ljudima, kod Marine nema glumljenja dobrote, brige i ljubavi, ona osjeti ljude, jako. S djevojkom se može komunicirati na način da joj se flomasterom pišu malo veća slova na papir te se približi tekst očima kako bi pročitala, na što ona odgovara teško razumljivim riječima, no ubrzo se shvate značenje njenih zvukova. Marina se čak i smije na način da kaže „ Hi Hi Hi“ jer gestikulacija lica

ne prati njenu emociju. Kod Marine sam planirala ostati samo pola sata, „da ljudima ne smetam“. Očekivala sam da će mi biti teško biti uz tako bolesno dijete, da neću moći podnijeti tugu njene obitelji, svašta sam si zamišljala u glavi. Ostala sam četiri sata i ne znam gdje su ta četiri sata iscurila, nisam ih ni osjetila. U toj kući je toliko lijepo, ta obitelj je tako topla da sam osjećala kao da sam s njima oduvijek. Mauro, mlađi brat, kojega sam vidjela letimično dok se došao pozdraviti sa mnom, ima divan osmijeh, otapa sve sante leda. Nema traga očaja, ljutnje ili tuge zbog sestre, on je pet godina mlađi od nje, i tu je za nju, zna sve napravit vezano uz njenu higijenu te je velika podrška majci. Ivica, Marinin otac, blagog pogleda, jako emotivan čovjek s toliko dubokim poštovanjem prema svojoj supruzi za svu žrtvu koju podnosi za kćer, sam priznaje da što ona radi, on ne bi mogao. Njemu je određena druga uloga, iako ima posao, na kojemu su ljudi puni razumijevanja za njegovu obiteljsku situaciju, uz taj posao još okolo stalno ide ne bi li riješio sve što sustav od njih traži da bi Marina imala sve što treba. Ivica ni sam nije znao nabrojati što sve mora, od stalnog odlaska liječnicima, dizanje lijekova, doznaka za bolovanje, doznaka za pomagala itd., navozi se, načeka se, napriča se da svom djetetu priskrbi ono što mu pripada i ono bez čega joj život nije moguć. Adriana, Marinina majka, ostavlja bez teksta. Osoba koja u svojoj boli ima toliko ljubavi da je to vrijedno svakog divljenja. Ni u jednom trenutku nisam osjetila da je ljuta što je vezana za kuću, da je ljuta na cijeli svijet jer je ima bolesno dijete, ne osjeti se nervoza, ne osjeti se osuđivanje ni sustava ni drugih ljudi što vode slobodniji život, ona kaže da je to njeno, ona želi biti uz svoju kćer i ne postoji institucija u koju bi je ona smjestila. Najveću joj tugu izaziva misao kako će dalje kad tih svih obaveza više ne bude bilo, ona ne želi da ih ne bude, želi biti uz svoje dijete. Pokušala sam dobiti odgovor na pitanje kako je to sve prihvatila oko bolesti te kako je Marina prihvaćala tijek bolesti, no ona je rekla da je to

jednostavno toliko brzo išlo da nitko od njih nije stigao razmišljati o bilo čemu. Preko noći je naučila sve o respiratoru, hranjenju djeteta na špricu, mijenjanju katetera i svega ostalog što je potrebno. Gledam te ljude s kojom ljubavlju se gledaju taj muž i žena, s kojom ljubavlju gledaju u svoju djecu, u tako teškim okolnostima, da se posramim za sebe i sve oko sebe da možemo nekoga pogledati u ljutnji, mržnji, zavisti, da možemo reći da nam život nema smisla i da ne znamo ta ćemo sa samim sobom. Šteta, život je tako dragocjen, to Marina nauči sve koji uđu kroz vrata njena sobe. Dunja Osojnak Marinović


RODITELJI NJEGOVATELJI

ULIČNE SVJETILJKE

MISLI JEDNE MAJKE… ROĐENDANI Ponekad mi fali ona priprema oko rođendana. Baloni, društvo iz škole, torte, pokloni. Ono dječje : Gdje ću slaviti, koga ću pozvati i kojem frendu ću poslati pozivnicu a kome ne. Otvaranje poklona, iznenađenja i ushićeno «wooow»! Ponekad. I lagala bi da nisam tako zamišljala njegove rođendane. Nama su rođendani jednom riječju patnja. Od Nove Godine pripremamo se psihički na taj deseti dan u mjesecu siječnju. Kako, što i gdje obilježiti a da ne izazovemo raspad sistema. Baloni? Proslave? Torte? Pokloni? Bilo kakav vid trivijalnosti? Bilo kakvo iznenađenje? Moje atipično dijete to ne poznaje. On je programiran na neke druge postavke. Puno jednostavnije. Bez puno drame i scenskog nastupa. Ovaj rođendan poželio je tenisice broj 38 iako to nije njegov broj. Poželio je čizkejk bijeli, iako ga više ne jede. Prskalicu na torti, iako se nje boji. Zabranio pjevanje, proslavu u školi, čestitanje sa «sretan rođendan» koje ga totalno izbaci iz kolosijeka. Poželio je i tuš kabinu i grijalicu u njoj. A vrhunac svega, najviše ga je razveselila kumina torta od krafnica (samo pekmez od marelice) i tatin poklon - prava mikrovalna pećnica i kanta za pranje poda. I prilagodiš se tome, nastojiš sve to ispoštovati kako bi, makar na taj dan, on imao vlastiti život. Kako bi mi uživali u tome što je uopće rekao da nešto želi. Nenametnut. Pojednostavljen. Nama vrlo često kompliciran. Netipičan. Drugačiji. Neukalupljen. Nama ponekad neshvatljiv i naporan. Totalno drugi nivo funkcioniranja. A zapravo tako jednostavan. Ako se potrudiš prepustiti da te barem nakratko ta jednostavnost povede.

DOČEK On ne razumije što je doček. Jedva smo naučili što znači čekati, pričekati. On ne razumije sav ovaj šušur oko slavlja za Novu Godinu. Ne podnosi svu tu ciku i galamu. Strašno se boji petardi. A ono što je najbolje njemu je tako svejedno jel trijest prvi ili prvi. On živi svoje van kalupa ikakvog oblika. U stalnom proteku vremena otkrivajući ovaj komplicirani svijet svojim tempom sa nama koji svaki njegov uspjeh proslavimo kao Novu Godinu. Kad malo bolje razmislim... Ponekad mu i pozavidim. Kakva je to sloboda u tome malenome biću! Zato radite ono što volite s onima koje volite. Budite zdravi,veseli i nasmijani. Očekujte više od sebe nego od Nove godine. KAD MALO BOLJE RAZMISLIM... Onoga trenutka kada sam prestala silom ga ukalupljivati, krenulo je moje svojevrsno oslobađanje. Što će netko reći? Briga me. Da li on treba onako a ne ovako? Briga me. Da li on radi ovo na neki drugi način a ne uobičajen? Briga me. Treba li upravo sada to biti ovako? Ne treba. Biti će kada dođe vrijeme, ako dođe vrijeme.

15

Ako ne, biti će na neki drugačiji način. Može li sad...? Ne može. Uz pravu podršku, možda će moći. Ako ne, moći će nešto drugo. Treba li biti, postati netko ili nešto za što nije stvoren? Ni pod razno. On je jedinstven. Različit. Neponovljiv. Jednostavan. Uvrnut na sebi svojstven način. I baš to ga čini originalom. Da li je to lagano? Nije. Ne u ovome vremenu, ne u ovome svijetu punome kopija i raznih društvenih nameta. Da li je potrebno? Da, je. Život je jedan i život je vrijedan. A kad sam još i shvatila da mu je više od ičega potrebno moje poštovanje... Ljubav i suosjećanje koje osjećam za svoje dijete bili su dovoljni da spremno prionem učiti kako mu to pružiti. USNULA SAM SAN, DIJETE MOJE. Usnula sam san gdje si ti jedan običan veseo dječačić prkosnog pogleda i očaravajućeg osmijeha. San u kojemu smo mi bezbrižni roditelji jednog zdravog dečkića bez ikakvih teškoća na pragu puberteta. San u kojemu nema autizma. Svađali smo se... Lupao si mi s vratima pred nosom dok sam ja hodala za tobom i vikala zašto tvoje čarape nalazim posvuda?! Zašto zadaća nije napisana? Zašto vadiš 5 čaša za vodu? Za kokakolu? Opsovala sam ti majčicu kada sam te pronašla opet za plejkom krmeljavih očiju. Jel se možeš malo odljepiti od toga ekrana i raditi nešto pametnije? Momentalno sam ti podijelila zadatke i stavila zabrane. Za kaznu. Onda si me zagrlio onim svojim zagrljajem i rekao ma daj, majko, ne ljuti se. Ajmo zaigrati Čovječe ne ljuti se. Naravno da si me odmah smekšao. Mame su slabe na sinove, znaš? Nisam vjerovala dok nisam dobila tebe, sine moj. Sanjala sam da sam ti odmah, tako ko putar omekšao na suncu, dala novce za sladoled i sve oprostila. Jer te tvoji dečki na biciklima zovu na vožnju.


RODITELJI NJEGOVATELJI

16  ULIČNE SVJETILJKE A ti se toliko voliš voziti na biciklu i družiti. Sigurno imate puno zajedničkih tema. O kojima ćete pričati satima viseći s tobogana u parkiću dok starci ne čuju. O zaljubljivanju, frizurama, o novim žbicama na kotačima bicikla, o onoj plejki i kako će već stari kupiti onu novu igricu. O nogometu. Koji je klub najjači i koja liga? Pa si dosadno pozvonio i rekao baciš mi loptu idem s dečkima na nogač,pa na plivanje. Pa sam ti bacila loptu ali si nakon 5 minuta opet pozvonio i rekao a baciš mi i tenke? One nove kopačke? I kupaće mi pripremiš? Pa sam ti se opet sjetila obiteljskog stabla bacajući kopačke u vrećici i govoreći nisam ti ja sluškinja! Usnula sam san. I probudila se nekako u grču. Nemoj se ljutiti na mamu zbog toga, ljubljeni. Ima takvih snova. Ima takvih jutara. Sjećaš se kada si ti kao mali spavajući plakao i znao se probuditi sav u grču? Ne sjećaš se... ali mama se upravo tako probudila. Samo što su tebe boljeli zvukovi, mirisi, benkica na tijelu, deka preko nogu, jastuk ispod glave a ponekad i

S

moj dodir. Probudila sam se i boljeo me jastuk ispod glave, pokrivač na tijelu, zrake sunca kroz prozorske rolete. Boljele su me one suze na obrazima koje sam u snu isplakala. Usnula sam san koji se rasplinuo onaj tren kada sam te vidjela kako dižeš i spuštaš rolete, kako okrećeš šalice na drugu stranu, kako bacaš žlicu koju sam uronila u zdjelu pahuljica... Krivih pahuljica jer sam zaboravila kupiti one tvoje. I tvoje glasno protestiranje pa plač nad njima.

Sanjala sam da ne plačeš zbog takvih gluposti. Da ti te stvari koje nama tipičnima predstavljaju gluposti ne stvaraju toliku sigurnost da si o njima potpuno ovisan. Da se daju tako olako promijeniti. I sanjala sam toliko lijepih stvari za tebe o kojima samo mame sanjaju. A mi mame možemo puno sanjati. Možda će se i dogoditi... Možda i neće. Ako se dogode iza njih će stajati bezbroj naših suza, znoja i rada. Bezbroj neprospavanih noći i slomova. I umorit ćemo se i ti i ja, zlato. Biti će teško, znaš? I ne znam kakav će ishod biti. To čak ni mame ne znaju a mame obično znaju sve. Mogu ti samo obećati da tvoje boje nećemo zaboraviti u našoj realnosti. To svijetlo kojim svijetliš. Nemoj se brinuti i biti tužan zbog maminih kapljica iz očiju i snova. Bit će ih još. Znaj samo da svaku tvoju suzu mama tako teško upija u sebe a svaku tvoju sreću kao svojom osjeća. I svaki san... San je za tebe i zbog tebe, sine moj.

Suzana Rešetar

ROĐENJE DJETETA SA ZDRAVSTVENIM POTEŠKOĆAMA U OKU I SRCU ZDRAVSTVENOG DJELATNIKA

vaki zdravstveni djelatnik je, kao i svaka majka, najsretniji kada se rodi živo i zdravo novorođenče. No u životu nije uvijek kako bismo htjeli, pa tako i sa rođenjem djeteta. Ponekad se dogodi da se rodi novorođenče sa zdravstvenim poteškoćama. Kod takvog poroda svakog zdravstvenog djelatnika obuzme tuga. No, svjesni smo svog poslanja i znamo da život i novorođeno dijete treba prihvatiti onakvo kakvo jest. U tim trenucima suosjećajno roditeljima pružamo potrebnu potporu i savjet. U većini slučajeva, roditelji budu, već tijekom trudnoće, pripremljeni da postoji određeni zdravstveni nedostatak pri djetetovu razvoju u utrobi majke. Liječnik pri pregledu ultrazvukom to vidi i razgovara s roditeljima. Kod sljedećih dogovorenih pregleda tome posvećuje posebnu pažnju. Roditelji imaju mogućnost obratiti se bilo kojem zdravstvenom djelatniku ukoliko smatraju da ih treba poučiti ili im je potrebno nešto dodatno objasniti. Postoje i situacije kad se tijekom trudnoće zdravstveni nedostatak ne zamijeti. Takve situacije su iznenađujuće i za roditelje i za zdravstvene djelatnike. Unatoč šoku, tuzi i zatečenosti svih koji prisustvuju kod takvog poroda, zdravstveni djelatnici su oni kojima je poslanje u takvim trenu-

cima osvijestiti radost zbog novorođenog djeteta jer je svako dijete posebno. Mi zdravstveni djelatnici, tu smo za dijete i za roditelje, da im pomognemo koliko je u našim mogućnostima i pokažemo im kako u zajedništvu i u vjeri u dobro sve postaje lakše i da je svaki život lijep. Davorka Blažanin


RODITELJI NJEGOVATELJI

ULIČNE SVJETILJKE

17

Mi stvaramo uspomene

P

okušat ću vam objasniti, nemam boljeg termina, našu egzotičnu obitelj. Naša ekipa sastoji se od tri najbolje djevojčice Mare (15,5), Arna (13,5), Mirta (7,5) i nas dvoje odraslih, roditelja. Najstarija Mare kreativna je i marljiva, po mojoj skromnoj majčinskoj procjeni odrasta u jako kvalitetnu osobu. Srednja Arna, e ona je najveće čudo, moj ponos, moj veliki učitelj. Najmlađa Mirta je karika koja je nedostajala i koja nas iz dana u dan uveseljava svojim izjavama.

Vrlo rano u životu sam okusila staru poslovicu „Čovjek sniva, Bog određuje“. Sa dvadeset i četiri godine postala sam Arnina mama. Rođena je šest tjedana ranije. Naš početak nije tekao uobičajeno, dolaskom doma treći do peti dan iz rodilišta, problemima s hranjenjem, određivanjem u kom dijelu dana ćemo u šetnju. Na izlazak iz rodilišta čekali smo duže. Nakon nekih dvadesetak dana stigle smo doma, gdje nas je dočekala i starija seka koja je upravo navršila dvije godine. Imali smo sve te klasične „početničke tegobe“ plus puno vježbanja, pretraga, pregleda, kontrola, prognoza i dijagnoza koje su tada zvučale zastrašujuće, ali iz ove perspektive bile su jako pozitivne. Čitavo vrijeme Mare je bila upoznata s Arninim stanjem, koliko je to god bilo moguće približiti jednoj dvogodišnjakinji. Arnine vježbe bile su i dio Marine igre. Kada je naša putanja krenula dosta dobrim putem prema gore, dogodio se prvi krah. Arna je u dobi 9mj. jedva preživjela gripu. Tada mi je prvi put rečeno da neće preživjeti, da neće doživjeti svoj prvi rođendan. Par dana prije prvog rođendana otpuštena je iz bolnice doma i proslavili smo rođendan, njen i sekin. Nakon ponovnog vraćanja u normalu uslijedile su česte respiratorne

infekcije, prvi epileptični status, česte hospitalizacije, dijagnoza cerebralne paralize, operacija oka, ponovno vraćanje na tračnice, borba i ponovni padovi. Ali nikad nismo odustajali. S dvije i pol godine Arna je tijekom hospitalizacije dobila RSV. Bila je jako loše. Pet tjedana u izazvanoj komi, njeno malo tijelo se borilo iz dana u dan. Kad smo mislili da nas više ništa ne može izmijeniti, ta bitka jest. Arna je dobila kanilu, preko dana disala je samostalno uz potporu kisika, po noći uz kisik i respirator, hranila se na sondu. Osoblje Jedinice intenzivnog liječenja u Klaićevoj provelo je moju edukaciju i Arna je bila spremna za dolazak doma, nakon pet mjeseci hospitalizacije. Naš dom prilagođen je njenim potrebama, šareni kućni odjel intenzivnog liječenja. Kako Arna raste, tako nastaje potreba za novim nadopunama s puno improvizacije, jer sva gotova rješenja baš i nisu kod nas dostupna. Prvo ljeto kako je Arna došla doma, proveli smo u Bolu kod none i nonota, s bocom kisika na plaži i 14 metarskom cijevi kisika koja nam je omogućila koliko toliko nesmetano brčkanje u moru sa sekom. Sve izazove smo većinom uspješno premostili. Jedan nismo uspjeli. Marin i Arnin otac i ja smo se razveli te iste godine. Nakon godinu i pol u naš život sasvim slučajno ušao je moj sadašnji suprug. Po uzoru na onu: „kada se najmanje nadaš“. Zbog svega ovog, svih izazova, ne znam ništa bolje nego govoriti o našoj „egzotičnoj“ obitelji. Kada slušam ljude iz svog okruženja

i što im predstavlja problem, bude mi ih žao, ali respektiram veličinu njihovih problema. Vjerujem da obitelji poput moje više cijene zajedničko vrijeme i u neku ruku ih kvalitetnije provode. Barem ih kvalitetnije dožive, a to nema nikakvu cijenu i nemjerljivo je s najskupljim provodima i poklonima. Mi stvaramo uspomene. Svako zajedničko gledanje crtića, čitanje slikovnica, pomaganje oko Arnine njege ili ako vikendom iziđemo samo s Marom i Mirtom na izlet, u kino, stvorili smo uspomene. Često se prije toga nanizalo par neprospavanih noći. Arna nam priredi ponekad teške i neizvjesne trenutke. Borimo se tada za svaki njen udah. Kada znaš da nema planova dalje od 24 sata i da se to vrlo lako izjalovi, onda se veseliš svakom zajedničkom trenutku. Dobra organizacija ključ je uspjeha i živimo za trenutak. Naš prošireni tim čine i baka, dide, kao i prijatelji iz Udruge „Kolibrići“. Udrugu „Kolibrići“ (www.kolibrici.hr) osnovale smo nas četiri mame prije osam godina. Kolibrići su nam kao obitelj koju nismo stekli, već odabrali, jer nas povezuju slične situacije. Drago mi je kada mogu pomoći svojim iskustvom. U početku nisam imala s kim razmjenjivati informacije i vjerujem da je veliko olakšanje kada možeš nazvati nekoga da te uputi, objasni. Ne jednom, kroz našu kuću su prošli roditelji iz mnogih krajeva Hrvatske i drago mi je da ih je naš primjer ohrabrio. Da, može se živjeti život poput našeg, a da ne predstavlja patnju. Arna je moj ponos. Od krhke palčice izrasla je u snažnu kolibricu.


RODITELJI NJEGOVATELJI

18  ULIČNE SVJETILJKE

Primjer pomagalo za kupanje košta 6.000,00 kn. Osim financijske problematike nailazimo i na problem nebrige sustava prema samom roditelju njegovatelju. Roditelj, ako se razboli, teoretski ima pravo korištenja bolovanja, ali u praksi to je teško izvedivo. Kod slučajeva bolovanja, godišnjeg odmora, sustav nudi „rješenje“ smještanja djeteta u ustanovu ili udomiteljsku obitelj. U najgoroj situaciji, kada dijete premine, roditelj momentalno ostaje bez prava i treba se odmah prijaviti na Zavod za zapošljavanje kao da se radi o sezonskom otkazu, ne o najvećem krahu njegova života. Vjerujem da će ujedinjena borba roditelja njegovatelja uroditi plodom, da ćemo dobiti dostojanstvena prava.

Arninim otpustom iz bolnice sa svim potrebnim aparatima, prema njenim dodatnim potrebama za njegom, izvođenjem medicinskih postupaka i stupnju oštećenja, ostvarila sam pravo na status roditelja njegovatelja. Ostvarivanjem statusa roditelju teče radni staž, time i pravo na mirovinu, zdravstveno osiguranje. Za svoj „rad“ dobivamo naknadu u iznosu 2.500,00 kn mjesečno. Za usporedbu dan bolničkog liječenja intenzivne njege djeteta ovisnog o respiratoru košta preko 1.000,00 kn. Pošto se radi o naknadi, ne plaći, nismo kreditno sposobni. Iznos nije dovoljan za osnovne životne potrebe obitelji zdravog djeteta, a kamoli pokrivanje potreba djeteta s poteškoćama. Dio potrošnog materijala, potrebnih aparata pokriva HZZO, ali roditelji su primorani kupovati dodatni potrošni materijal i rezervne aparate, medicinski krevet, pomagalo za kupanje, autosjedalice… To su pomagala koja se proizvode u manjim serijama od komercijalnih i njihove cifre su vrtoglave.

Zorana Lamza, ponosna mama tri najbolje djevojčice: Mare, Arne i Mirte

Teta Ana

M

i žene doista imamo privilegij osjećati neizmjernu radost dok nam pod srcem raste vlastito dijete. Tijekom trudnoće u majčinom srcu i glavi roje se razne misli te osjećaji straha, iščekivanja, ljubavi prema željenom čedu. Majka ga zamišlja: kakvu će kosu imati, kakve oči, hoće li biti dječak ili djevojčica, što će od njega postati. Možemo reći da je to slatko iščekivanje. Tako je bilo i s tetom Anom dok je čekala da porodi svoje treće dijete. Kod kuće je imala dvojicu sinova od 6 i 7 godina. Obitelj je bila nestrpljiva da upozna novoga člana. Porod nije išao uobičajenim tijekom, moralo se pribjeći carskom rezu. Rođen je dječačić, sićušan, nedonošče koje su smjestili u dječju bolnicu. Teta Ana se oporavljala od poroda i u prvo vrijeme nije ni vidjela svoje novorođeno čedo. Tako je to bilo davne 1972. Onda je jednoga dana došao liječnik u njenu bolesničku sobu i obavijestio ju da s malenim nešto nije u redu, da je Damir dječačić rođen sa sindromom Down. Saznanje je izazvalo šok u cijeloj obitelji,

ali je teta Ana je prigrlila od prvoga dana svog malenog sina. Tako je počeo proces prihvaćanja. Njen i cijele obitelji. Nisu u to vrijeme, sedamdestih godina, postojale ustanove koje su okupljale roditelje s djecom s posebnim potrebama. Tek godine 1985. na inicijativu tih istih roditelja osnovana je Udruga „Srce“. Koliko li je samo vremena i truda trebalo obitelji tete Ane da ostvare svoja prava kao roditelji djeteta sa sindromom Down? Veliko majčino srce koje je od prvog trena saznanja bolne istine, još jače kucalo za malenoga, samo je ono moglo strpljivo obijati vrata raznih ustanova. Sama se educirala o kromosomskom poremećaju koji sprječava normalan fizički i mentalni razvoj djeteta. Tražila je u literaturi svaku informaciju koju je mogla naći. Dva starija sina upoznala je sa svim poteškoćama koje nosi taj kromosomski poremećaj. Obojica su s velikom pažnjom pazili Damira dok je bio beba, i kasnije dok se s njima igrao u dvorištu. Jer teta Ana nije skrivala Damira od svijeta kao neku sramotu, već ga je polako osposobljavala za ovaj svi-

jet, osamostaljivala ga koliko god je Damir mogao prihvatiti zadatke vezane uz hranjenje, higijenu, odlazak u vrtić za djecu s posebnim potrebama. Damir je do svoje 21 godine pohađao školu u Centru za odgoj i obrazovanje. Danas on ima 47 godina i svakodnevno odlazi u prostorije udruge „Srce“, gdje pohađa razne radionice, aktivnosti i druženja. To mjesto okuplja slične obitelji, pomaže rješavanju problema na koja nailaze, odlaze na zajedničke izlete, druže se, uče jedni od drugih. Teta Anu zovu kada trebaju mladu obitelj, u čiji je život nenajavljeno i nenadano ušao Down, pripremiti na sve ono što ih na tom putu suživota čeka. Ona ima golemo iskustvo. Jednom je u nekom društvu iza svojih leđa čula uzdah sažaljenja jedne osobe: „ A jadna ona s takvim djetetom.“ Teta Ana se okrenula i rekla: „ Nisam ja jadna. Ja imam svog anđela i na njemu sam zahvalna dragome Bogu.“ Teta Ana je borac, savjetodavac, majka trojice sinova od kojih je najmlađi njezin anđeo, dar od Boga. I zato volim tetu Anu, jer sam u razgovoru s njom doživjela koliko njena obitelj s ljubavlju i toplinom brine o svom Damiru, i nije da nemaju poteškoća. O, itekako nailaze na probleme, ali u okrilju vlastitog doma, oni su tu jedni za druge.

Olivera Veršić


RODITELJI NJEGOVATELJI

SLOVO ZAKONA

U

Hrvatskoj ukupno 4.800 roditelja koristi status roditelja njegovatelja, a oko 7.800 djece i odraslih s invaliditetom smješteno je u državne ustanove. Međutim, većinom se ne radi o napuštenoj djeci: istraživanja pokazuju da je siromaštvo glavni uzrok smještanja djece u institucije, kao i s time povezani problem nedostatka dostupnih usluga. Njegovateljima nije dovoljna samo financijska pomoć, već i pristup različitim zdravstvenim i socijalnim uslugama, kao i pomoć u prilagodbi stambenog prostora te mogućnost edukacije. Iako se usvajanjem Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Hrvatska obavezala da će osigurati proces deinstitucionalizacije, odnosno premještanja djece s invaliditetom iz ustanova socijalne skrbi u život u zajednici, nije za to osigurala gotovo nikakve uvjete, već se trošak ponovno prebacuje na obitelji. Roditeljima koji zadrže skrb nad djetetom s invaliditetom 24-satna briga uz mjesečni prihod od 2.500 kuna je jedina opcija. Drugim riječima kazano, država njihovu brigu i skrb cijeni točno 3,64 HRK po satu. Suludo bi bilo i pomisliti da bi netko drugi taj posao radio za taj iznos. Kako bi se čuo njihov glas, roditelji njegovatelji djece s invaliditetom i teškoćama u razvoju bili su primorani prosvjedovati pred Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u Zagrebu. Roditelji njegovatelji na prosvjedu su upozorili na isti set problema na koje upozoravaju od svog prvog prosvjeda 2012. godine: s trenutnih 2.500 kuna mjesečne naknade žive na rubu siromaštva. Zakonski imaju pravo na godišnji odmor u trajanju od 4 tjedna, ali to je pravo samo “mrtvo slovo na papiru” i ni jedan roditelj njegovatelj ili njegovatelj ga nikad u praksi nije konzumirao, jer ne postoji nikakva odgovarajuća zamjenska skrb za njihovu djecu. Kada bi se odlučili koristiti to zakonsko pravo, ne bi imao tko skrbiti i brinuti na adekvatan i primjeren način jer zakonodavac nije regulirao pitanje supstituiranja roditelja njegovatelja dok su na godišnjem odmoru ili bolovanju. Uputili su zahtjeve da status njegovatelja bude reguliran kao radni odnos uz minimalnu plaću od 4.000 kuna, da im se omogući adekvatna zamjena dok koriste svoja zakonska prava na bolovanje i godišnji odmor te da se njihov status izdvoji iz Zakona o socijalnoj skrbi. Tražili su i šest mjeseci plaćenog dopusta u slučaju smrti djeteta za ponovnu integraciju u društvo i pokušaj pronalaska posla.

ULIČNE SVJETILJKE

19

Roditelji njegovatelji brinu o djeci s teškoćama

u razvoju ili invaliditetom koja su potpuno ovisna o drugoj osobi za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ili održavanje života, ili su u potpunosti nepokretna. Uz mjesečnu naknadu ostvaruju i prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, a roditelji vitalno ugrožene djece i djece na respiratoru povrh toga imaju pravo na dva sata njege u kući, odnosno posjeta medicinske sestre. Takom niskom naknadom teško mogu pokriti osnovne životne troškove poput odjeće i hrane, specifični troškovi njege o osobi s invaliditetom su izrazito visoki – od svakodnevnih terapija koje roditelji sami moraju plaćati do troškova prilagodbe stambenog prostora koja je zakonska obaveza. Budući da si mnoge obitelji ne mogu priuštiti potrebne prilagodbe, događa se da su osobe s invaliditetom zatvorene u stanovima ili je briga o njima toliko otežana da strada i zdravlje roditelja. Zbog toga zahtijevaju minimalnu plaću od 4.000 kuna, iako smatraju da bi barem 5.000 kuna bio primjeren iznos. Osim što su roditelji njegovatelji dovedeni na rub siromaštva, problem s trenutnom naknadom je da su oni i kreditno nesposobni. Zbog toga traže da se njihov status iz Zakona o socijalnoj skrbi pre-

mjesti u okvir Zakona o radu, čime bi primali plaću umjesto naknade. Traže i da im se omogući pravo na bolovanje na način da roditelje u slučaju bolesti dolazi zamijeniti stručna osoba. Budući da takva zamjena ne postoji, svoje formalno pravo na bolovanje roditelji njegovatelji ne mogu koristiti. Trenutno je u slučaju bolesti roditelja, ukoliko nitko od drugih članova obitelji ne može doći zamijeniti roditelja, djecu moguće smjestiti u jedinice intenzivne njege u bolnicama gdje ona ne mogu dugo boraviti jer su one namijenjene akutno bolesnoj djeci, a njihovi kapaciteti nedovoljni. Po svemu se može zaključiti da je potrebno revidirati zakon te roditeljima njegovateljima pružiti sustavnu smislenu i dugoročnu pomoć.


20  ULIČNE SVJETILJKE

ARKA KORABLJA

A

rka Korablja“ je zajednica u Zagrebu nastala kao odgovor na potrebe osoba s intelektualnim teškoćama koje po završetku školovanja ostanu bez adekvatnih programa podrške, u socijalnoj izolaciji. Zajednica je za nas mjesto pripadanja, rasta i slavlja. Vjerujemo u našu potrebu jednih za drugima i jedinstvenu ljepotu svake osobe. Jean Vanier, utemeljitelj međunarodne zajednice „Arka“, htio je da ona bude mjesto gdje će svaka osoba, bez obzira na sposobnosti, imati svoje mjesto i moći dati svoj doprinos u izgradnji čovječnijeg društva. Ono što je skromno započelo na sjeveru Francuske 1964., kad je Jean Vanier pozvao dvije osobe s intelektualnim teškoćama da dođu s njime živjeti kao prijatelji, danas se razgranalo u golemu mrežu od 151 zajednice u skoro 40 zemalja svijeta. Jean Vanier bio je strastveni zagovaratelj čovjeka i istine, humanist, filozof, teolog, vjerski i moralni autoritet te pisac čija djela nadahnjuju generacije ljudi na svim stranama svijeta da ne posustanu u izgradnji društva u kojem ima mjesta za sve. Živeći više od 50 godina s osobama s intelektualnim teškoćama, Jean Vanier promijenio je način razmišljanja prema njima i mnogima drugima koji su na rubu društva. Pozivao nas je da povrh borbe za ljudska prava i toleranciju prepoznamo duboke kvalitete i životnu školu u koju nas uvode osobe koje društvo odbacuje. Život s osobama s intelektualnim teškoćama otkrio mu je da nas oni najkrhkiji među nama otvaraju našoj vlastitoj krhkosti koja nas, kada je prihvatimo, vodi dijalogu, otvaranju drugima i miru. Kad kažemo zajednica, mislimo na prijateljstvo koje nas veže. Kroz uzajamne odnose otkrivamo da svaka osoba ima posebne darove. Iz takvih odnosa rađa se promjena osoba koje su u njih uključene. Aktivnosti u „Arci“ su osmišljene kao tranzicijski radni programi s ciljem osnaživanja osoba s intelektualnim teškoćama za uključivanje u svijet rada. Neke od aktivnosti koje se provode u sklopu gore spomenutih programa su: sudjelovanje u radu mobilnog tima koji posjećuje obitelji osoba s intelektualnim teškoćama, volonterski programi u lokalnoj zajednici, radionice komunikacijskih, akademskih i drugih vještina, kreativne i sportske radionice, vikend-programe, gdje u „Arkinoj“ kući kuhamo i družimo se preko cijelog vikenda, radionicu sa školskom djecom koju izvode osobe s intelektualnim teškoćama itd. Važno nam je pružiti podršku našim članovima s intelektualnim teškoćama da nađu dostojanstven posao, no i više od toga – stvarati mogućnosti da svojim radom mogu pomagati drugima i graditi odnose iskrenog prihvaćanja i prijateljstva. Život u „Arci“ je potpuno besplatan, jer želimo da potpora bude dostupna svim osobama s intelektualnim teškoćama. Danas naša zajednica omogućava da 22 odrasle osobe s intelektualnim teškoćama imaju mjesto potpore, gdje kroz svakodnevne programe doprinose izgradnji društva u kojem žive. U potrazi smo za volonterima koji bi u dopodnevnim satima mogli pomoći u izvođenju dnevnih programa radionice. Ako želite donirati našoj zajednici možete to učiniti uplatom preko naše internetske stranice korablja-arka.hr, uplatom na naš tekući račun PBZ d. d. IBAN: HR6823400091110544439, SWIFT (BIC): PBZGHR2X Primatelj: Udruga Korablja, Kanarinska ulica 4, Zagreb, OIB: 70861330288

Želite li nekome biti važni, budite naš prijatelj i budite srce „Arke“. Jer srce daje život.

UPOZNAJMO JEDNI DRUGE


POSLOVNI SAVJETI

ULIČNE SVJETILJKE

Dangubiti ili ne?!

S

igurno ste već uočili dinamiku radnih aktivnosti. Ako pada kiša ili snijeg, telefoni manje zvone. U prvim danima proljetnog sunca jako puno sastanaka održava se u centru grada na otvorenom. U slučaju nekih važnih političkih događaja ili promjena, svi čekaju rezultate kao na kakvoj napetoj nogometnoj utakmici. Kada se održava neki važniji sportski događaj, podrazumijeva se raniji odlazak s posla... I tako unedogled... I tako, ponašanje u kojem gubimo dan ili dangubimo više nije izuzetak već postaje dio poslovne taktike. Radeći na jednom poslovnom slučaju u dvije različite grupe polaznika Poslovnog učilišta “Filaks”, opet sam zaključila da sve ovisi o ljudima i timu. U jednoj grupi nismo mogli završiti zadatak jer sudionici nisu imali sve potrebne informacije, nije se moglo raditi timski, a i činilo im se da nema smisla nešto završiti ako nisu došli do savršenog rješenja. Druga grupa je razgovarala i smijala se da bi na kraju došli do rješenja kakvo još nije viđeno u Hrvatskoj. Iz takvih situacija možemo zaključiti da je sve u nama. Možemo neku priliku iskoristiti i iz nje izvući maksimum ili ignorirati radi ugode ili čekanja na nešto bolje. Ako neku situaciju detaljno ne analiziramo i ne posvetimo joj se, nikada nećemo znati stoji li iza nje neka dobra poslovna prilika ili uspjeh. Nažalost, trenutno je situacija takva da većina ljudi čeka da ih Bog spasi od poplave, a čamce oko sebe ne primjećuju. Sigurno i sami znate one koji neće raditi za malu plaću, jer čekaju ponudu života. Znate one koji neće raditi bilo što, jer cijene svoje zvanje i obrazovanje. Poznajete i one koji znaju što bi za druge bilo dobro, a sami ne mogu pronaći ono što bi njih veselilo na poslu. Puno ljudi odlazi na posao samo s idejom o tome kako će im izgledati dan kada se vrate kući ili broje dane do vikenda. Kretanje, ne mirovanje Međutim, ukoliko želimo opstati i uspjeti u svim aspektima života, moramo se kretati i više se truditi u obavljanju poslovnih aktivnosti. Odluku o promjeni nažalost ne može donijeti nitko drugi osim nas. Istaknuti američki poslovni filozof je jednom prilikom izjavio: „Morate preuzeti osobnu odgovornost. Ne možete promijeniti prilike, godišnja doba, ni vjetar, no možete promijeniti sebe“.

Preuzmite odgovornost Jack Canfield u knjizi “Načela uspjeha” sugerira da preuzmemo stopostotnu odgovornost za svoj život. Preuzeti odgovornost znači da smo odgovorni za sve lijepe događaje u svom životu, ali isto tako ne smijemo okrivljivati druge za one manje dobre situacije. Najčešće smo skloni okriviti državu, roditelje, prijatelje, kolege, bračnog partnera ili šefa. Međutim, za izvrsnost u svim aspektima života, moramo se odreći svih izlika. Robert Resnick je odgovornost izrazio kroz formulu D (događaj) + R (reakcija) = I(ishod). Najjednostavnije rečeno, to znači da je svaki ishod u vašem životu rezultat vaše reakcije na prošli događaj. Ukoliko vam se ne sviđaju vaši ishodi, morate promijeniti vaše reakcije. Birajte društvo Vince Lombardi je rekao da je samopouzdanje zarazno, kao i nedostatak samopouzdanja. Ukoliko se družite s pogrešnim ljudima, uskoro ćete preuzeti njihove navike, razmišljanja i stavove. Ukoliko želite postati izvrsni u onome što radite, morate se družiti s pozitivnim osobama, proaktivnim i uspješnim, a ne onima koji to nisu. Uspješni ljudi vjeruju u svoje snove i vrijedno rade kako bi ih ostvarili. Na papir A4

21

formata napišite imena svih ljudi s kojima ste se družili u posljednjih mjesec dana i s crvenom kemijskom zaokružite ljude koji u vama bude negativne osjećaje. Kada to učinite, pronađite način da manje vremena provodite s tim osobama, kako biste umanjili njihov utjecaj na vaš životni optimizam. Budite uporniji i hrabriji Budite hrabriji i odvažite se tražiti nešto za sebe. Najveći broj osoba odustane prije nego što nešto zatraži, bilo da je riječ o pozivanju drage osobe na kavu ili traženju novog radnog mjesta. Nedostatak hrabrosti velika je prepreka zbog koje ljudi propuštaju napraviti iskorak u svom životu. Marketinški stručnjak Herbert True otkrio je da 44 posto svih prodavača odustane nakon prvog telefonskog poziva, a ukupno 94 posto prodavač odustane nakon četvrtog poziva. Ako uzmemo u obzir podatak da se svih 60 posto prodaja zaključi tek nakon 4 poziva, onda možemo zaključiti da ljudi vrlo često odustaju korak prije uspjeha. Vještine, hrabrost i upornost formula su uspjeha u svim poljima života. Prihvatite promjene Danas smo suočeni s brojnim promjenama u društvu i gospodarstvu. One osobe koje imaju otpor prema promjenama propuštaju život. Promjenama ne možemo upravljati, ali se moramo prilagoditi. Svaku promjenu (dobru ili lošu) moramo prihvatiti kao još jedan normalan događaj u životu koji nas uči i gradi našu mudrost. U svakoj lošoj promjeni pronađite nešto dobro, a ukoliko to sami niste u stanju učiniti, potražite komentar dobronamjernog člana obitelji ili prijatelja koji vas razumije. Iz svake promjene onda izvucite ono najbolje za sebe i pripremite se na još promjena koje nas očekuju iz dana u dan. Živite i radite s entuzijazmom Američki pjesnik i esejist Ralph Waldo Emerson lijepo je formulirao značenje entuzijazma u životu: „Entuzijazam je jedan od najmoćnijih pokretača uspjeha. Kada nešto činite, učinite to svim silama. Unesite se cijelom dušom u to. Dajte mu pečat vlastite osobnosti. Budite aktivni, budite energični, budite vjerni i puni entuzijazma i ostvarit ćete svoj cilj. Ništa se veliko nikad nije postiglo bez entuzijazma“. Strast u životu i poslu je vidljiva na prvi pogled. Ukoliko želite postati izvrsni u svim područjima života, drugima mora biti jasno da uživate na svakom koraku, u svakoj aktivnosti. Ukoliko pronađete posao koji volite, bit ćete uspješniji. Ukoliko uživate u nekom hobiju, iz njega će isijavati i vaša ljubav. Ako se tako ponašate u svakom segmentu vašeg života, okružit će vas ljudi istih razmišljanja, istih ciljeva i namjera. A što si možete bolje poželjeti u ostatku ove godine? Dr. Sc. Elvira Mlivić Budeš, konzultantica za razvoj poslovnih vještina u Filaksu: elvira@filaks.hr


22  ULIČNE SVJETILJKE

PUTUJEMO I ISTRAŽUJEMO

DO VRHA U KOLICIMA!

Z

ovem se Slaven Škrobot i smatram se pustolovom te strastvenim zaljubljenikom u glazbu i putovanja! Moje putovanje ili drugi život, kako ja to volim nazvati, započeo je 2009. godine kada sam nesretnim skokom u more, pri padu na prijatelja, slomio vrat i ostao nepokretan te završio u kolicima s dijagnozom „tetraplegija“. Nakon skoro godinu dana rehabilitacije te otpusta iz bolnice, mislio sam kako se više nikada neću naviknuti na normalan život u mom rodnom gradu Zagrebu. Nesreća koju sam doživio, okrenula je moj život naopačke. Svakodnevno nemoćno gledajući prijatelje i poznanike kako putuju i bave se raznim aktivnostima, na neki način ljut i isfrustriran, odlučio sam stvari primiti u svoje ruke. Odlučio sam se otisnuti na put i izaći iz svoja četiri zida i komfort-zone. Prvo putovanje bilo je sasvim obično i po ničemu ekstremno, osim što je bilo prvo, i to koje mi je „otvorilo“ oči i dalo hrabrosti za dalje. Otišao sam u Sarajevo! Nakon toga uslijedila su putovanja po Europi, pa tako i prvi let avionom. No, znao sam da mi to nije dovoljno. Želio sam nešto više, dalje, ekstremnije i luđe! Htio sam ispitati svoje granice i što mogu te gdje mogu otići ako

to zaista želim. Kao zaljubljenik u pustinje otisnuo sam se na put u Maroko, gdje sam u kolicima, kao stopostotni invalid, iskusio nešto što do sada nikada nisam i što me u potpunosti oslobodilo i upotpunilo. Tu nisam stao, slijedila je Tanzanija, Rusija i Australija u koju sam otišao zahvaljujući pobjedi mog putopisa na jednom natječaju. Australija je bilo moje najluđe i najdalje putovanje do sada. Australiju sam proputovao sam s djevojkom, što se čini kao mala stvar ovako, na papiru, ali zapravo to je ponovo bili nešto novo i ludo za nas oboje. Kao zaljubljenik u pustinje i blisko istočnu kulturu došao je tako red na Jordan. Mala i egzotična državica, ne tako daleka i uz to jeftina, s bogatom ponudom na malom prostoru, bila je idealna prilika za mene. Osam dana bilo je sasvim dovoljno da ju doživimo, prođemo uzduž i poprijeko te iskusimo apsolutno sve što nam ovaj azijski biser nudi. Na tom putovanju zadao sam tri cilja. Doživjeti Wadi Rum, najljepšu pustinju svijeta, okupati se i „lebdjeti“ u Mrtvome moru te vidjeti jedno od sedam svjetskih čuda, grad Petru. Istraživajući tako, došao je red na grad Petru. Ono što me tamo zaintrigiralo je hram tj. manastir na vrhu planine pod nazivom „Faraonova riznica“. U trenutku kada sam ga ugledao, znao sam da nekako moram doći


ULIČNE SVJETILJKE

PUTUJEMO I ISTRAŽUJEMO gore. No, pravo pitanje je bilo, kako doći tamo u kolicima? To je bilo nešto što nitko nikada nije napravio, pa čak ni pokušao! S prednje strane, do manastira me dijelio put od kakvih četiri kilometara makadama i kamenja i na kraju 850 strmih stepenica. Istražujući tako tjednima, otkrio sam da postoji i stražnji ulaz, ne tako popularan kao i prednji. Ali, taj ulaz je praktički bio staza koja je vodila preko i kroz planinu. Značilo je to da bih se trebao upustiti u „planinarenje“ sa svojim kolicima. Kome god da sam spomenuo svoju ideju, gdje god sam se raspitivao, slao upite ili s kime god da sam pričao, pa čak i vodiči tamo, rekli su mi da nisam normalan i da je to, što želim učiniti, van razuma. Tvrdoglavome ovnu poput mene to je značilo još samo veći poticaj da uspijem. Okupio sam tako ekipu od nas šestero te pronašao beduine koji su bili spremni pomoći mi ostvariti moj cilj. Apsolutno nitko nije vjerovao u mene i prije puta palo je čak i par oklada. Sve je to bio dodatni poticaj da uspijemo. Sletjeli smo tako u Amman, glavni grad Jordana. Jedan dan bio nam je sasvim dovoljno da ga doživimo. Slijedio je drevni rimski grad Jerash, na samome sjeveru Jordana. Posjetili smo i planinu Nebo, najsvetije mjesto u Jordanu, gdje je Mojsije ugledao obećanu zemlju i gdje je i preminuo. Nakon Neba, spustili smo se do Mrtvoga Mora, gdje sam prvi puta, bez ikakve pomoći samostalno plutao na vodi. Mrtvo More ima veliki postotak soli, što znači da je gotovo nemoguće potonuti u njemu. Slijedila je Aqaba, jedina jordanska luka i izlaz na Crveno more. Tamo sam se naravno i okupao te uživao u koraljnom grebenu. Svjedočili smo i zvukovima granata koje su padale u blizini. Nažalost, istinu o tome nismo uspjeli saznati. Kako kažu, šećer na kraju. Ostala su nam dva dana pustinje i grad Petra. Wadi Rum je definitivno najljepša pustinja koju sam ikada vidio. Svima nam je, svojim prekrasnim krajolikom, oduzela dah, i to više puta. Uživali smo u zvjezdanome nebu, pustinjskim dinama, ručku u podnožju planine, kanjonima i prekrasnom zalasku sunca.

Grad Petra je bila naša posljednja destinacija na ovome putu, a ujedno i najteža. Prvi dan obišli smo cijeli donji dio Petre, najpoznatiji hram „Faraonske riznice“, amfiteatar pa sve do stepenica koje vode do manastira, našeg konačnog cilja. Zadnji dan, i dan kada ćemo pokušati napraviti nešto što do sada još nitko nije, našli smo se s našim vodičem Khalebom kod Centra za posjetitelje na samome ulaska u Petru. U 7 ujutro krenuli smo autom prema stražnjem ulazu i tamo smo se nakon kakvih 15 minuta vožnje našli s našim drugim vodičem, Khalebovim prijateljem Rashidom, koji je došao na svome magarcu Alianu. Nas osmero, mini ekspedicija, krenula je s osvajanjem vrha. Nosili su me na sve moguće načine, po četvero, po dvoje a neke dijelove me prijatelj nosio sam na leđima. Sve je to bilo poprilično riskantno, jer ovdje se radilo o liticama, velikim gromadama kamenja, skliskom terenu i jako strmim stepenicama. Nakon pet sati punih volje, žilavosti, upornosti, znoja, snage, mučenja kroz planinu, kamenjar, stepenice, uzbrdice i nizbrdice po suncu, na preko 38 stupnjeva, ugledali smo naš cilj, vrh „Faraonove riznice“. Hram na vrhu planine, visok 40 metara, širok 50 metara i jedna od najprepoznatljivijih lokacija u Jordanu općenito. To je značilo da je naš pothvat uspio! Svi smo bili vidljivo sretni, neki jer smo uspjeli ostvariti ovo, a neki jer je ovo konačno gotovo, ali još nas je čekao i povratak nazad, ovaj put s prednje strane! Nakon što smo doživjeli mjesto, uputili smo se dole, niz 850 stepenica. Nakon dva i pol sata muke,

23

uspjeli smo! Napravilo smo nešto što do sada nitko nije i postao sam tako prva osoba u kolicima koja je ikada došla do vrha! Puni dojmova, lijepih iskustava i doživljaja vratili smo se u Zagreb, vjerojatno još nesvjesni što smo učinili. Trebalo je vremena da sve slegne... Ukoliko vas zanima, moja putovanja i avanture možete pratiti na sljedećim linkovima:

ttps:// h www.facebook.com/slavenskrobot/ https:// www.instagram.com/slavenskrobot/

www.slavenskrobot.com


24  ULIČNE SVJETILJKE

PRIČAM TI PRIČU

PRIČA KOJU VRIJEDI PROČITATI IAKO SU BLAGDANI IZA NAS…

Pokažimo zahvalnost!

P

rosinac je doba godine kada sve vrvi blagdanskim duhom, pozitivnim ozračjem i zadovoljstvom ljudi.

Međutim, mnogi nisu zadovoljni onime što posjeduju, pohlepni su za materijalnim i vode igru s drugim tko će imati više. Toliko su zaokupljeni time da ne vide one koji nemaju mnogo, ali

su zadovoljni i sretni zato što je njihova sreća u zaista malim te nematerijalnim stvarima. Često se znamo požaliti kako ne stignemo obaviti sve obaveze vezane uz posao, školu ili studij i postanemo mrzovoljni. Fokusirani na sebe ne shvaćamo da netko u našoj blizini možda nema mogućnost zaposlenja i primanja plaće, možda jedno dijete iz susjedstva nema školski pribor, možda netko željan obrazovanja i usavršavanja nema mogućnost odlaska na fakultet u drugi grad. U današnje vrijeme ima mnogo beskućnika koji nemaju svoj dom, a svatko od nas može pomoći prema svojim mogućnostima da donira hranu, odjeću i lijekove, udijeli novčani prilog za izgradnju novih prihvatilišta, učlani se u volontersku skupinu koja brine o beskućnicima, budite im prijatelj i podrška. Možete pisanjem ili kupnjom

ZAŠTO SAM OVDJE?

Ž

ivimo u fotošopiranom svijetu izvrnutih vrijednosti gdje se sve mjeri u broju lajkova. Kako biti iskreno sretan? Tako da svaki dan prihvatiš kao dar i prihvatiš sam sebe jer sam sebi najbolje si što imaš. Kako pomoći drugome? Upravo tako da napraviš što je potrebno, a da te nitko ne mora moljakati i da ti poslije mora zahvaljivati. Sve drugo je ponižavanje drugoga i uzdizanje sebe. Kako treba živjeti? Ne znam kako, svatko živi najbolje što zna, ali mi se ponekad čini kako neki zaborave zašto su ovdje… Živi tako da te svaki dan trbuh boli od smijeha. Živi tako da te svaki dan ruke bole od zagrljaja. Budeš li živio tako da imaš osmijeh i zagrljaj za drugoga, bit ćeš sretan čovjek! Nemoj se ograničavati i nemoj se plašiti sanjati. Život nije uvijek lagan, ali to ne znači da nije lijep. Tvoj život je dar i zato iskoristi svaki trenutak darovanog vremena. Zato kad se dogodi potres u tvojem životu, nemoj odustati! Nitko nije slučajno na ovom svijetu, svaki život ima smisao i divno je što postojimo u svojoj različitosti.

“Uličnih svjetiljki” podržati projekt brige o beskućnicima! Treba biti zahvalan za male stvari koje posjedujemo i one male svakodnevne nematerijalne darove kao što je razgovor s kolegicom, šetnja s psom, čitanje knjige, lijepa riječ i dobro djelo koje će razveseliti vas i onoga za koga ste to učinili. Usmjerite pozornost na potrebite, pomažite svojim bližnjima i budite zadovoljni sobom, zato što život čine takve sitne svjetlosti koje mnogo znače.

Malim koracima do veće zahvalnosti: 1. Osvrnite se na ljepote vaše okoline: put do posla ili faksa izgledat će drugačije! 2. Mnogo je teških situacija u životu: nastojte iz svake nešto naučiti za budućnost

Uvijek i (za)uvijek daj sve od sebe u svemu što radiš i znaj da ništa nije maleno jer sve dobro što činimo jednako je vrijedno ako/kada dajemo najbolje od sebe. Što god radiš, odluči se za dobro i nemoj se plašiti neuspjeha jer svaki pokušaj da nešto napraviš i (p)okreneš na dobro - uspjeh je i donijet će nešto dobro, samo ne smiješ odustati! Prestani dijeliti ljude na ”dobre” i ”loše”, jer i u nama stanuje i jedan i drugi čovjek. Osim toga, i ”dobri” nas razočaraju, a ”loši” pomognu kad nikog drugog nema (ili kad «dobri» pobjegnu). Zamišljam svijet u kojem se svi vesele jedni drugima kao što se ja razveselim kuglici sladoleda. I ne razmišljam o neuspjehu današnjeg dana jer dala sam najbolje od sebe koliko god sam mogla i znala. Ljudi uvijek prosuđuju&osuđuju, a ne želim u očima drugih izgledati bolja nego što sam u Božjim očima...

Vlatka Bakran Burić

S

SNOVI

asvim je prirodno da svi mi sanjamo na ovaj ili onaj način. San je pojavni oblik nesvjesnog, povezan niz događaja koji nastaju tijekom spavanja. Dok spavamo san doživljavamo kao nešto stvarno. Svi sanjamo, samo se često ne sjećamo odsanjanog sna. Postoje i lucidni snovi kao oni kojih smo svjesni i na koje direktno utje-

i biti zahvalan za vrijeme i prilike koje steknete. 3. Posjetite za blagdane ljude koji su usamljeni ili potrebiti: darujte im svoje vrijeme i pažnju, ponekad je to najveći dar koji im možete pokloniti! Nakon toga ćete se i sami osjećati ispunjenije! 4. Pokažite zahvalnost ljudima oko sebe i potičite druge na isto: recite češće hvala, čak i za male sitnice. 5. Na kraju radnog dana, prisjetite se svih lijepih događaja i trenutaka: svaki od njih je dar.

Pripremila: Lana Jakupić, studentica sociologije Hrvatskog katoličkog sveučilišta

čemo. Svi snovi imaju svoju osnovu u podsvijesti pojedinca i predočuju njegove potisnute misli i želje. Tako to tumači Freud. Danas stručnjaci kažu da sanjamo više puta u toku noći. Sanjamo dvadesetak minuta. Samo je pitanje prisjećanja sna od pojedinca ovisno o vremenu u kojem se sanjalo. Rem-faza sna je najdublja faza sna kad je mozak najaktivniji. Snovi kao snovi nekad nas mogu usrećiti, a nekad jako rastužiti i uplašiti. Postoje ljudi od davnina koji su znali tumačiti snove. Primjere pronalazimo i u Bibliji. Mi sami možemo pratiti vlastite snove. Možemo u njima katkada prepoznavati određenu poruku. Nije to puko gledanje u sanjaricu ili traženje značenja nekog simbola iz sna. Pratiti svoje snove znači povezivati ih sa svojim stvarnim životom. Naravno, to je sklisko područje. Nikada ne možemo biti sigurni u poruke sna. Sanjamo i ono o čemu često razmišljamo, čime su naše misli okupirane. Sanjamo i o našim željama, opterećenjima. No, tako je lijepo sanjati ujutro pa kada se probudimo svjesni sna, želeći ga produžiti, vratiti se u njega. Ponekad nam to i uspije. Sanjati snove možemo i na drugačiji način – budni sanjati. Upravo tako dođosmo i do druge vrste sna, a to su naši snovi kao naše želje. Svi mi imamo neke svoje planove i želje u životu. Neke su ostvarive, a neke manje. Određene su pak na granici snova pa nam često na njih drugi odgovore: ,,Ne sanjaj! To je nemoguće!“. Svi mi


PRIČAM TI PRIČU

ULIČNE SVJETILJKE

znamo pojedinca koji je napravio u životu nešto gotovo nemoguće, dokazavši da je ipak moguće. Da čovjek u životu uz postavljeni cilj i posvećivanje cilju može ostvariti mnogo. Koliko god nešto bilo nestvarno... Osobito na samim početcima. Tu su nam predivni primjeri naših vrhunskih sportaša od Kostelića do Modrića i mnogih drugih. Tu su primjeri tolikih koji su živjeli svoje snove. Upoznao sam mnoge ljude. Bio sam na različitim mjestima. Puno sam putovao. Bavio se sportom, glazbom. Bio sam u obje vojske, upoznao sam toliko različitih profila: ,,lijeve“ i ,,desne“, bolesne i zdrave, beskućnike i umiruće, osobe s teškoćama, psihičkim problemima, vjernike i ateiste, duhovnike i mnoge druge. Ali, nikada nisam upoznao nekoga tko ne sanja. Zato sanjajte! Snove vam nitko ne može oduzet. Sanjanje ništa ne košta. Sanjanje je lijepo. Kada sanjaš, nikad ne znaš... možda se tvoji snovi jednog dana i ostvare!

Neven Polegubić

POGLEDAŠ LI ČESTO PREMA GORE?

Š

to je nebo? Tko je na nebu, a tko u nebu? Neću analizirati kemijski sastav neba, nego razmotriti što sve čovjek misli i osjeća kad uperi pogled prema nebu. Nebom smatramo prostor koji je iznad nas, a seže beskrajno daleko u visine i daljine. Tek nekoliko metara iznad nas kad proleti ptica, kažemo: eno je na nebu. Na nebu su i avioni, letjelice, oblaci, sunce, mjesec i zvijezde, kao

J

VELI JOŽE

i razne prirodne pojave. Smatramo nekako da je na nebu ono što je našemu oku vidljivo. Već za neke satelite za koje ne znamo gdje su jer su daleko i nevidljivi golim okom, ali znamo da postoje, tj. vjerujemo astronomima, kažemo da su u nebu, u svemiru negdje. Tako i za planete i za razne druge svemirske objekte. Čak i balone i leteće zmajeve puštamo da odlete u nebo, u svemirsko prostranstvo, jer znamo da se nikada neće vratiti. Za koga još kažemo da su u nebu? Ili još dalje, u nebesima? Pa za naše svece, za Blaženu Djevicu Mariju, za Presveto Trojstvo, u konačnici, vjernici smatraju da im je gore negdje druga, vječna domovina, tj. Raj. Ima primjera u govoru kad se kaže: “Rodio se u nebo”, ali oni nama najbliži i najpoznatiji su kad kažemo da je Isus “na nebo uzašao”, da je Djevicu Mariju “na nebo uzeo”, a u molitvi Očenaša priznajemo Ocu nebeskome da mu vjerujemo da je “na nebesima”. Dakle, nebesa su nama nevidljiva i tajanstvena, ali smo mi na zemlji, nebesima dobro vidljivi. Znamo, koji smo vjernici, da je Bog svuda oko nas, ne samo gore, ali pošto Ga mi ne vidimo, mislimo da je dalek. Kakav god čovjek bio vjernik i njegova vjera, pa i onaj s najmanjom, vjeruje da je negdje, najčešće “gore”, ljepše, bolje, nema briga i muka kao ovdje dolje i to je mnogima ljudima utjeha i nada da ćemo se poslije našega smrtnoga života preseliti tamo gore i da će nam biti dobro. I ljudi različitih religija i ateisti, također osjećaju da postoji takvo mjesto, ali to mnogi ne kazuju. Na nebo automatski pogledamo kad nešto leti, volimo gledati kada u zoru sunce izlazi i kada zalazi, a kada je pomrčina, svi pratimo i gledamo gore satima. Gledamo u nebo kad se skupljaju oblaci raznih oblika i nijansi i sprema se kiša pa se pitamo kakvo će biti vrijeme, ili za

ednog jako hladnog dana, tijekom moje prodaje časopisa, do mene je stigla vijest da je umro naš „Veli Jože“. Bio je to beskućnik, koji je prije te vijesti o smrti, bio pronađen u svome jako teškome stanju i doveden u prihvatilište na oporavak. Nije prošlo ni nekoliko dana, a on se opet vratio u svoje staro i neadekvatno sklonište uvjerivši naše voditelje prihvatilišta, da će s njime sada biti sve u redu. Zbog te njegove prerane odluke naši voditelji su bili jako zabrinuti i počeli ga obilaziti pomažući mu tako u svemu osnovnome što bi mu zatrebalo. Tada se počeo i hraniti u pučkoj kuhinji kod Sestara milosrdnica u koju sam i ja ispočetka bio prisiljen dolaziti. Kad god bi se on tu pojavio, odmah bi ga okružili mnogi beskućnici koji su ga otprije poznavali kao jednu jako dobru i interesantnu osobu. Na tom njihovom druženju pred pučkom kuhinjom on bi znao ispričati i mnogo zanimljivih priča iz svog života, što bi ih sve dobro opustilo i oraspoložilo. Poslije toga bi im od dragosti i razdijelio sve svoje cigare, iako nikad nje pušio. Svoj nadimak je zadobio kada se jednom prilikom ničim izazvan popeo na svoj stol i kao u nekoj predstavi u kazalištu smjelo i odvažno započeo svoj govor: „Dragi moji ljudi! Priđite mi malo bliže da me svi dobro čujete! Ja sam Veli Jože! Već sam od svih divova što koračaju ovim krajevima. Snažan sam poput najjačeg bika u kojem bukti najveća vatra i koji se nikad ne predaje. Pobijedio sam svojeg najvećeg neprijatelja kojem sam stalno robovao i više se nikog ne bojim. Sada sam slobodan čovjek spreman svakome pomoći i mojoj sreći nema kraja.“ Kada je sišao sa stola

25

vedroga vremena oblačiće raspršene po nebu. Volimo ih uspoređivati i otkrivati na što sliče i podsjećaju nas. Noću nam je lijepo gledati puni mjesec, a zvijezde su najzanimljivija tema još od pradavnih vremena. Često gledamo u zvijezde da vidimo hoće li koja pasti, onda neki zažele želju, jer će se, kao, ispuniti. Ljeti, za blagdan sv. Lovre, noću, poseban je doživljaj kad stvarno padaju, kažu, suze sv. Lovre. Volimo gledati i Zviježđa, tražimo gdje je koje, a najlakše nam je vidjeti Velikog Medvjeda. Često prema nebeskom prostranstvu uperimo svoj pogled. Obično kad tražimo Božju pomoć, pogledamo duboko u nebo, u nebesa. Vapimo Ocu svome ili da nas uzme k sebi (jer je rekao da za nas ima pripravljene stanove), ili da nam pomogne da se na zemlji borimo. Bilo kako bilo, s neba nam dolazi i dobro i zlo, a mi ni na što od toga ne možemo utjecati. Možemo se samo prilagoditi. Dolazi nam zlo u obliku razornog vjetra, tuča, poplava, suša i sl., ali i puno više dobro, jer bez sunca i kiše ne bi ni bilo života na zemlji, znaju i ptice na grani. Čuvajmo svoju prirodu, ona će nam uzvratiti. Prilagodimo se zakonima, ne idimo protiv prirode, izgubit ćemo bitku. Trudimo se održati sebe na životu, a i brinuti se za planetu da bi i naši potomci imali dobar život na njoj. Budimo potaknuti primjerom djevojke Grete Thunberg, koja se odlučno bori protiv zmaja sa sedam glava. Njegove glave se zovu: nemarnost, nevjerica, nesavjesnost, oholost, omalovažavanje, podsmjeh i zavjera. Prestanimo zagađivati okoliš bespotrebno. Radije pravimo i puštajmo papirnate zmajeve i balone, možda jednom negdje pronađemo svoj!

S puno ljubavi, Milena

nastala je kratka tišina, a onda smo svi zajedno ustali i stali mu, uz razne poklike odobravanja, pljeskati, što mu je bilo jako drago. Tako se naše dobro raspoloženje uz mnogo upoznavanja i razgovora nastavilo i dalje za vrijeme ručka, sve dok se nije počela održavati uobičajena molitva uz koju se i uvijek zahvaljivalo na hrani koja nam je bila omogućena. Za mene je taj njegov govor, koji me oduševio, stigao u pravo vrijeme jer me uspio potaknuti i ohrabriti da se napokon pokrenem u pronalasku izlaska iz svoje velike ovisnosti o kocki koja me skroz zarobila, osiromašila i učinila nemoćnim za bilo što. Tada sam uz mnogo prijedloga koje su mi nudili u prihvatilištu, započeo s pisanjem priča koje su mi u mnogome koristile u mom odvikavanju. Narednih dana, kako je zima sve više stiskala, tako se i našeg „Velog Jožu“ sve rjeđe viđalo. Kada je te godine zima stigla do svog vrhunca tada se provodila i velika akcija oko zbrinjavanja svih beskućnika. Kako se toga dana našeg „Velog Jožu“ nije moglo nikako pronaći, to nas je u prihvatilištu sve jako zabrinulo. No, to je ipak pošlo za rukom našoj voditeljici koja je točno znala gdje ga potražiti i s kojom je bilo dogovoreno o njegovom ponovnom dolasku u prihvatilište. Nažalost, to se nije dogodilo jer su ga na taj dan pronašli susjedi kao nepomično leži na podu pored svog madraca i nekoliko neupaljenih svijeća. Iako nikad nisam doznao njegov glavni problem, danas sam mu jako zahvalan na njegovom nastupu, jer sam nakon tog uspio pronaći svoju novu strast koja je pobijedila moju veliku ovisnost i tako me ponovo činila sretnim i slobodnim čovjekom.

Dinko Zaharija


26  ULIČNE SVJETILJKE

PRIČAM TI PRIČU

Dubrovčani Festu Svetog Vlaha obilježavaju i pomaganjem onima kojima je pomoć najpotrebnija

F

esta svetog Vlaha, 2. veljače, kao i dan koji joj prethodi, u Dubrovniku poznat pod imenom Kandelora (Gospa Kandelora), dani su kada cijeli Dubrovnik živi za svoju tradiciju i lijepe vjerske običaje koji su se održali čitavo stoljeće. Sveti Vlaho zaštitnik je grada Dubrovnika, njegov parac tj. zagovornik, koji na svome dlanu drži cijeli Grad. Prema legendi, svetac, u drugim krajevima Hrvatske poznatiji pod imenom Blaž, povezan je sa zaštitom Dubrovnika od napada Mlečana. Naime, u noći u kojoj je grad već bio opkoljen od neprijateljske vojske, župniku, koji ga je zatekao nasred otvorene crkve u zidinama, Svetac je rekao: “Prenesi gradskim očevima da vas Mlečani planiraju napasti”. Svećenik je to i napravio, a rezultat je bila obrana Grada, koja je počela biti slavljena kao zahvala Svetcu već sljedeće, 972. godine. Od tog dana tradicija se održala u svojem punom sjaju. Procesija glavnom dubrovačkom ulicom, Stradunom, nakon svete mise na otvorenom, ispred Katedrale, prolazi s vjernim pukom okolnih dubrovačkih općina koji su mu došli hodočastiti. Predstavljaju se barjacima, a posebna je čast biti onaj koji će biti odabran nositi ga. Također se vjerni puk oblači u tradicionalne, raskošne narodne nošnje svojeg kraja te pjeva pobožne pjesme u čast svetca zaštitnika. Na začelju procecije nose se relikvije Svetca. Svetac je poznat i kao zaštitnik bolesti grla, pa na Kandeloru, nakon puštanja golubica mira, slijedi grličanje, kojim se moli zagovor svetog Vlaha od svih bolesti grla i drugih zala. Neke od zanimljivosti su i simpatično pouzda-

nje Dubrovčana da će im njihov svetac na taj tako važan dan, kada ugošćuju i svoje prijatelje iz drugih dijelova Hrvatske i svijeta, podariti sunčano vrijeme. Vrijedi spomenuti da ih je samo nekoliko puta u tome zaista i ‘’razočarao’’. Posebno je i to što je Vlaho dubrovačko ime, s posebnom deklinacijom i dubrovačkim genitivom. Stoga Dubrovčani nikada neće reći Festa svetog Vlahe, već Vlaha, a voljeli bi da i drugi tako tvrde. Osim raskoši i blještavila Feste, Dubrovčani ovih najvažnijih dana za svoj Grad, imaju srce za one u potrebi. Tako, udruga „Deša“, regionalni centar za izgradnju zajednice i civilnog društva, već 11 godina organizira humanitarnu akciju ‘’Dan ljute naranče’’. Ljuta je naranča jako zastupljena u dubrovačkom kraju, a izvrstan je sastojak mnogih slastica. Stoga se dubrovački ugostitelji rado odazivaju i pripravljaju ukusne torte, koje se potom nude

Dubrovčanima i njihovim gostima, u zamjenu za donaciju. Prikupljeni iznos svake se godine namijeni drugoj skupini u potrebi, bilo da je riječ o marginaliziranim skupinama, osobama s invaliditetom ili bolesnim sugrađanima kojima je potrebna veća novčana pomoć.

Tereza Buconić


ŽIVOT S BOLEŠĆU

ULIČNE SVJETILJKE

27

Dom za osobe s demencijom

B

olesti koje za posljedicu imaju demenciju (oko 70 % svih demencija uzrokuje Alzheimerova bolest) jesu progresivne, degenerativne i smrtonosne bolesti moždanoga tkiva, a uzrokuju gubitak pamćenja, probleme s mišljenjem i obavljanjem aktivnosti svakodnevnoga života. Prema podacima iz 2001. godine u Hrvatskoj demenciju je imalo oko 60 tisuća osoba, a danas brojka iznosi preko 90 tisuća, pa možemo zaključiti da je broj oboljelih u znatnom porastu te se može očekivati daljnji rast ukupno oboljelih. Gubitkom kognitivnih sposobnosti oboljeli postaje potpuno funkcionalno ovisan o svom njegovatelju. Napretkom bolesti nije dovoljna skrb od strane samo jedne osobe nego briga zahtjeva angažman više osoba ili cjelokupne obitelji. Takovo stanje iziskuje snažan psihološki i socijalni angažman, kao i visoke financijske izdatke. Budući da je skrb o ovoj kategoriji bolesnika iznimno kompleksna a okolina ne raspolaže dovoljnim saznanjima, suočavamo se sa značajnim manjkom institucija koje bi pružile informacije, savjete, kratkotrajnu pomoć, dnevni ili stalni boravak te skrb u terminalnim fazama bolesti. Potaknuti ovim deficitom odlučili smo se suočiti s izazovom i ponuditi ustanovu koja bi nastojala odgovoriti na navedene potrebe društva. Dom za osobe s demencijom nalazi se na Sušaku, u zgradi od tri etaže sa svim potrebnim prostorijama i nusprostorijama, kao i terapijski prilagođenim eksterijerom. Djelatnost Doma usmjerena je na pružanje usluge smještaja, poludnevnog i cjelodnevnog boravka, usluge savjetovanja i pomaganja oboljelih i njihovih bližnjih te ostalih popratnih sadržaja. Trenutno, zbog financijske i organizacijske zahtjevnosti,

samo je jedan dio usluge smještaja u funkciji ali se kroz buduće vrijeme očekuje ostvarenje punog kapaciteta Doma od 18 mjesta u stacionaru i 15-20 mjesta u dnevnom boravku. Dnevni boravak bit će namijenjen korisnicima u ranoj fazi bolesti, a stacionar osobama u srednjoj i teškoj fazi bolesti. Demencija je neizlječiva no dosadašnja istraživanja otkrivaju pozitivne alternative koje bi smanjile rizik oboljenja, kao i snažniji efekt farmakoloških proizvoda u usporavanju bolesti ukoliko se koriste u što ranijoj fazi. Budući da osobe oboljele od demencije gube memoriju (apraksija, afazija, agnozija) dolazi do uznemirenosti kod oboljelog, ali i kod članova obitelji. Obitelji su u opasnosti od emocionalnog i fizičkog sagorijevanja. Zato bi se uz skrb o korisnicima

u sklopu dnevnog boravka nastojale pružiti i informacije i savjeti za oboljele i obitelji, podizati svijest o bolesti i mogućim preventivnim koracima te time smanjiti rizik od obolijevanja, usporiti progresiju bolesti ili odgoditi institucionalizaciju oboljelih. Nakon početnog stadija u kojem je oboljeli još uvijek poprilično samostalan uz povremene kognitivne poteškoće, slijedi srednja faza u kojoj je slabo funkcionalno sposoban, fizički teško pokretan i psihički nesamostalan. Ulazeći u tešku fazu bolesti pojavljuju se problemi s kretanjem, hranjenjem i gutanjem, percepcijom prostora, agresivnost, ne mogućnost boravka korisnika bez nadzora, vrlo smanjena mogućnost uspostavljanja komunikacije, itd. Kroz sve faze bolesti potrebno je uključiti liječnika obiteljske medicine, psihologa, psihijatra, fizijatra i neurologa, odnosno holistički pristupiti oboljelome. Sve ovo upućuje na kompleksnost demencije koja zahtjeva stručan, kvalitetan i kvantitativno izdašan pristup. Dom će kao i ostale socijalne ustanove Riječke nadbiskupije biti otvoren takvu skrb pružiti i najpotrebitijima te se nadamo naići i na mnoga otvorena srca spremna pomoći. Oni će od dobrog Boga zasigurno primiti rijeku milosti koji se u svojoj velikodušnosti ne da nadmašiti.

s. Mirjam Jerković, ravnateljica


28  ULIČNE SVJETILJKE

ZAŠTITNICI

ZAŠTITNIK I ZAGOVARATELJI LIJEPE NAŠE

C

rkveni kalendar je snažan alat koji nam pomaže živjeti kršćanski život. Katolički kalendar ne služi pukom “brojanju dana”, već nas podsjeća i otkriva nam Božje istine. Svaki dan je obilježen i posvećen nekom svecu ili svetici. Sveci se ne rađaju nego svojim životom i djelima to postaju. Oni su istinske zvijezde koje treba nasljedovati jer nam pomažu razumjeti istinu o kojoj smo pozvani promišljati. Ne mogu nam biti primjer ako ih ne poznajemo.

Prije nekog vremena našla sam se u društvu fratra koji je govorio o ljudima koji štuju pojedinog sveca ili sveticu te naglasio kako se mi ljudi posvetimo određenom svecu, po mogućnosti “popularnom” i molimo. Uvijek se molimo sv. Anti, sv. Riti, sv. Franji, a ostali sveci kao da ne postoje, kao da nemamo vjeru da će naša molitva biti “poslušana”, neće se čuti. Ukoliko se ne molimo “popularnom svecu”, onda molitva ne “pali”. Dugo sam nakon tog razgovora promišljala i počela proučavati ljude koji su hodali putem kojim i ja hodam, koji su jeli ista jela koja i ja jedem, koji su se bavili istim poslom kojim se i ja danas bavim, ljude koji su cijeli svoj život ili dio posvetili nekom i nisu bili sebični. Učinili su iskorak, iskoristili su svoje talente i darove dobivene od Boga i postali primjer svima nama. Svetice i sveci su nam putokaz. Kao kad se nalazimo na cesti, pokazuju nam smjer kretanja, kuda trebamo ići. Oni su naši znakovi koji nam pokazuju kako ćemo sigurnije i kvalitetnije stići do cilja. Katolička je crkva tijekom svoje povijesti kanonizirala veliki broj svetica i svetaca i preporučila ih svima nama na štovanje. Hrvatska ima, za sada, tri sveca i veliki broj osoba za koje s nestrpljenjem čekamo da budu uzdignuti na čast svetosti. Sveci su nam uzor na našem putu svetosti kao saveznici, pomagači. Imajući u vidu nemjerljive zasluge svetaca u povijesti Crkve i čovječanstva, danas imam osjećaj da su nam potrebni više nego ikada. Većina nas nismo svjesni tko je bio sv. Josip i koliki je njegov doprinos u vjeri i zemaljskom životu Isusa Krista. Svojim životom svjedočio je vjeru. Rad mu je bio važan, ali ne važniji od vjere i obitelji. Brižan otac, dobar suprug, marljiv, skroman i vjeran, to je bio sv. Josip. Ljubav i zaštita koju je pružio svoj obitelji trebala bi nas potaknuti da bar na trenutak zastanemo i razmislimo o našim obiteljima i našem ponašanju unutar obitelji. Nije se žalio, nije kukao, nije prigovarao, nego je cijeli svoj zemaljski život živio u skrovitosti i poniznosti. Obitelj mu je bila Crkva, a Crkva mu je bila obitelj. U najtežim trenucima, nije se predavao, nego je Boga slavio

jeljena mu je služba ravnatelja sjemeništa u Trnavi u Slovačkoj, te opet odlazi iz hrvatske. Marko je svoju službu shvatio ozbiljno i prihvatio se posla. Katolike je duhovno vodio, hrabrio i zbrinjavao. Zajedno sa svojom subraćom, bio je optužen za podmetanje požara te su podnijeli mučeničku smrt. Prije smrti ponuđeno im je da se odreknu Katoličke crkve, ali pošto su to odbili, mučeni su i odrubljena im je glava. U svojim progoniteljima nikada nije vidio neprijatelje nego braću u Kristu, s kojima treba zajednički živjeti u Kristovoj ljubavi. Ljubav i dijalog poruke su sv. Marka.

i veličao. Sv. Josip je 1687.g. proglašen zaštitnikom hrvatskog naroda. Neka nam sv. Josip udijeli, hrabrost i odvažnost i bude nam primjer brižnog roditelja koji u svakom trenutku ima toplu riječ za svoje dijete. Osim sv.Josipa, koji je službeni zaštitnik našega naroda, treba s ponosom istaknuti naša tri sveca za koje vjerujem da svojim zagovorom štite našu zemlju moleći za nas na nebu. Sv. Nikola Tavelić je prvi hrvatski svetac i mučenik. Rođen oko 1350.g. potječe iz plemenite obitelji šibenskih Tavelića. U rodnom gradu Šibeniku stupa u franjevački red. U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje i ljubavlju prema misijama, što mu se i ostvarilo. Došao je sa subraćom u Svetu zemlju, vođen velikom pobožnošću kojom je hodao sam Isus. Posvetio je svoj život na korist vjernika, a i tome da druge narode, osobito islamski svijet, privrede kršćanskoj vjeri i bogoslužju. Bio je na raspolaganju svima, bez obzira na vjeru, nauk i dob. Podnio je mučeničku smrt, zajedno sa svojom subraćom. Mnoštvo raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom navalilo je na Nikolu i subraću te su ih mačevima rasjekli, bacili na lomaču te pepeo raznesli da ih kršćani ne bi sačuvali i štovali. Svecem je proglašen 1970.g. Ovaj svetac može nam biti primjer čovjeka koji se nije umorio propovijedajući vjeru. Nije odustao od svojih uvjerenja i svoga Krista iz kojega je crpio snagu. Molimo po zagovoru sv. Nikole za sve naše, a ponajprije za sebe, blagost, ustrajnost i hrabrost te nikada ne budemo obeshrabreni ovozemaljskim brigama i nedaćama. Sv. Marko Križevčanin je rođen u kraljevskom gradu Križevci. Od rane mladosti želio je biti svećenik. Studirao je u Grazu i Rimu te se po završetku studija vraća se u Hrvatsku. Dodi-

Sv. Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. g. u Herceg Novom kao jedanaesto od dvanaestoro djece u obitelji. Bio je slabašno i bojažljivo dijete. Pokazivao je veliki interes za duhovnost od najranije dobi. Sa 16 godina odlazi u Kapucine u Udine u Italiji. Zavjetuje se u svibnju 1885.g. te odlazi na studij u Padovu i Veneciju. Leopold je cijeli svoj život molio i radio na jedinstvu istočne i zapadne crkve te se želio kao mladomisnik posvetiti toj problematici Crkve. Bio je odgojitelj studenata filozofije te predavač patristike. Vrlo malo vremena je proveo u Hrvatskoj koju je jako volio i za kojom je uvijek patio. Većinu svog svećeničkog poziva odslužio je u Padovi, gdje je ispovijedao i zbog toga postao svet. Postao je svet jer je znao slušati i razumjeti svakoga, ali baš svakoga. Odlikovao se posebnom strpljivošću, mudrošću i dobrohotnošću, koje su ga dovele do svetačke slave i na takav način potvrdile kako Bog svoje miljenike ne odabire po ljudskom mjerilima. U mladosti je bio vrlo nagle ćudi i lako je znao planuti, ali uspio je obuzdati svoju narav i postati blag i strpljiv prema svima. Sv. Leopold je izmolio tu milost od Boga. On nam je primjer kako čovjek ne mora cijeli svoj život robovati nekim slabostima, nego se uvijek može truditi postati bolji čovjek, bolji vjernik i bolji Božji poslanik. Svetim ga je 1983. g. proglasio sv. Ivan Pavao 2. Neka nas on nauči da i mi budemo nekome svjetlo, nada, vjera i radost. Danas, imamo na raspolaganju aplikaciju za sve, svaku informaciju tražimo preko aplikacije. Slična stvar je i sa svecima. Što god da vam se događa i kakav god problem imate, postoji svetac koji će vas voditi kroz situaciju, samo ga trebate malo potražiti. Sveci su živjeli na ovoj zemlji baš kao i mi, imali iste probleme, kušnje, misli, djela. Izaberite već danas svoga sveca i posvetite se njemu, neka vam on bude najbolji prijatelj, slušatelj i nebeski zaštitnik. Sveci su nam dani da preko njih i njihovog zemaljskoga života shvatimo da i mi možemo postati sveti.

s. Franciska Štokić, OFS


MLADOST I RADOST

ULIČNE SVJETILJKE

29

eraki je riječ grčkog jezika. Znači baviti se nekim poslom ili M životnim pozivom - vješto, ali strastveno, s duhom i iz ljubavi.

Razgovarao: Josip Čunčić

Naslov poetski opisuje temu teksta: ljubav prema poslu. Ovaj intervju sa dvoje mojih sugovornika napisan je kako bi u par redova ljudi koji vole svoj posao, predstavili svoju priču o svom radu i uspjehu, i kroz nju inspirirali ostale.

Sugovornici su zaista izuzetni. Prvi je naš kolega - medijac, jako simpatičan, jako dobar fotograf, a mnogo bolji skijaš. Skijanjem se dugo bavi i ozbiljno je to prihvatio, što je pokazao prošle godine kad je maestralno(!) briljirao - sa zavidnim uspjehom. Druga sugovornica je velika humanitarka. Kroz razgovor je sa smiješkom počela i zaključila svaku rečenicu. Svoje vrijeme dijeli (i dalje će dijeliti) s ljudima koje voli i kojima treba pomoć. Više o sebi sami će ispričati:)

LOVRO DOKIĆ zz Možeš li se ukratko predstaviti? Ja sam Lovro Dokić, hrvatski paraolimpijski skijaš. Skijanjem se bavim, otprilike, 7 godina, a osim skijanja bavio sam se i plivanjem, odbojkom i glumom. zz Kako i kada je počela tvoja ljubav prema skijanju? Moja profesorica tjelesnog u osnovnoj školi je učitelj skijanja u Ski klubu Sljeme. Kroz priču mi je spomenula to, a onda me predstavila ostalim učiteljima. Hrvatski Paraolimpijski Odbor je u mojoj školi napravio prezentaciju o tome kako je biti osoba s invaliditetom koja je prošla vrlo uspješno. Nakon toga me izbornik pitao kojim bih se sportom želio baviti. Odabrao sam skijanje i tako započeo svoju životnu avanturu! zz Koja je razlika vas skijaša od ostalih sportaša? Nema tu neke velike razlike. Skijamo u istim uvjetima i na istim stazama kao i oni. Treniramo istim tempom kao i oni. Pravila su ista. Jedina razlika je ta da mi imamo nekakav “nedostatak”, a oni ne. zz Možeš li nam reći nešto o svojoj nezgodi sa ­rukom?

Nezgoda? Ne volim ja to tako zvati... Nije to nezgoda niti nedostatak, to je prednost. Zahvaljujući njoj i jesam tu gdje jesam. Ali da, rođen sam bez lijeve podlaktice. ● Jedan dan - saznaješ da ideš na ZPOI u ­PyeongChangu. Osjećaj? Pa s obzirom na to da je zbog kvote za Hrv. reprezentaciju bilo upitno hoću li uopće ići, osjećaj je bio neopisiv. Saznao sam nekih 3 tjedna prije da je moj odlazak na ZPOI službeno potvrđen. Bio sam vrlo sretan, ali na neki način i ponosan na samog sebe jer je to bio dokaz da se svo mučenje i pripremanje za njih isplatilo:) zz Olimpijac, i k tome najmlađi? Biti najmlađi skijaš zvuči odlično, ali vjerujte mi, nije nimalo lako pokazati svoje vještine u najbrojnijoj kategoriji u kojoj su natjecatelji, blago rečeno, prave sportske zvijeri! Oni imaju prednost u iskustvu, a upravo radi toga sam ja išao u PyeongChang – učiti od najboljih! zz Kako izgledaju pripreme za natjecanje? Svaki sport na vrhunskoj razini nameće disciplinu jer, u mom slučaju, dan bude ispunjen sportskim i školskim obavezama. Ujutro trening na Sljemenu, nakon toga me moji pokupe na Mihaljevcu, u autu se presvučem na putu do škole. S obzirom na to da sam medijski tehničar, nakon škole često imam hrpu obaveza tako da doma lagano postajem gost. Uspijevam organizirati svoje školske obaveze i natjecanja samo uz veliku podršku svoje škole, razreda i razrednice koji me maksimalno podržavaju i pomažu mi da popunim sve školske rupe. Njihova navijačka podrška me zaista potiče da dam najbolje od sebe! zz Tko ti je uzor u sportu? Moj najveći uzor je definitivno naš najbolji paraolimpijac Dino Sokolović koji je uvijek postizao odlične rezultate, a onda to zaokružio zlatom na Igrama u Koreji. On je čovjek koji ima vrlo tešku priču iza sebe, smatram da je vrlo pohvalno da se nakon svega nastavio baviti sportom, a on uz to pokuplja sva zlata i ruši sve barijere! zz Jako je moguće da si i ti nekome uzor, zar ne? Čuo sam to nekoliko puta i vrlo mi je drago zbog toga. Borim se za sebe i svoj nedostatak pretvaram u prednost. Ako to mogu ja, može i svatko drugi! zz Za kraj, otkud ljubav prema fotografiji i glumi? Mediji su uvijek bili dio mog života. Kao što sam već spomenuo, devet godina sam se bavio glumom u Zagrebačkom kazalištu mladih i glumio u nekoliko filmova. zz Eto ga! Valjda nije bilo preveč pitanja:) Nije nije:) Hvala na razgovoru!


30  ULIČNE SVJETILJKE

PATRICIJA MARELJA zz Možeš li nam se ukratko predstaviti? Naravno:) Zovem se Patricija Marelja, imam dvadeset godina, studiram na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, druga godina talijanistike i pedagogije. Plešem u Plesnim punktovima Zagreb već dugo te u slobodno vrijeme, između ostalog, i volontiram. zz Kako je izgledao dan kada si saznala da si dobila nagradu? Bio je to jedan sasvim uobičajen dan, sjedila sam doma na krevetu i popravljala rekvizit koji mi je trebao za nastup, kada mi je odjednom zazvonio mobitel. Zvao me ravnatelj moje srednje škole, Zlatko Stić. Javila sam se i zbunjeno upitala što se dogodilo i on je jednim vrlo ležernim tonom rekao: ,,Patricija, dobila si nagradu Luka Ritz’’. Pokušala sam smireno razgovarati s njim još dvije minute i onda kad sam prekinula razgovor, samo sam se sjela… i rasplakala. Od sreće, naravno:). I nakon par minuta sam išla javiti sestri (koja je bila u kupaonici i sušila kosu), stala sam ispred otvorenih vrata kupaonice (sva uplakana) i naravno, ona se uplašila i pitala me što je bilo. Rekla sam joj da sam dobila nagradu pa smo ubrzo obje plakale haha. Prije neki dan je opet bila dodjela nagrade za ovogodišnje dobitnike, Tvrtka i Mislava, i mogu stvarno reći da su oboje prekrasni. Jednako je emotivno i lijepo sjediti u publici i na mjestu dobitnika. Jako sam ponosna na sve divne mlade ljude poput njih. zz Tko je sve bio zaslužan za tvoju nominaciju? Za moju nominaciju je bila najzaslužnija moja profesorica talijanskog iz srednje škole, Irena Marinić. Za nju uvijek imam samo najljepše riječi. Ona je najtoplija i najsrčanija osoba koju poznajem te me i dan danas uvelike inspirira i podržava u svemu što radim. Učitelji i profesori su inače osobe koje su tijekom mog života najviše utjecale na mene, u pozitivnom smislu, što je i jedan od razloga zašto želim postati profesorica, a Irena je, od svih njih, ostavila najveći trag. zz Inače sudjeluješ humanitarno? Volontiram, da. Trenutno sam mentor na projektu ,,VolON-pojačaj volontiranje’’ koji provodi SKAC Palma. Trenutno smo u fazi projekta gdje učenici sakupljaju određen broj volonterskih sati u različitim udrugama, a ja sam zadužena za udrugu JRS. Jako mi je zanimljivo i zabavno, radimo na nekim glazbenim i plesnim programima te interkulturalnim radionicama, stoga imam priliku upoznati i surađivati s ljudima iz različitih kultura i vidjeti sličnosti i razlike s našom. Volim kada mi netko pokaže svoj jedinstven pogled na svijet. Također, osnovala sam Volontersku sekciju unutar Kluba studenata na fakultetu, trenutno sam u razradi akcije za ovu akademsku godinu. :) zz Što si sve radila humanitarno? Uf...puno toga. Od volonterskih štandova i prodavanja palačinki, do posjećivanja raznih udruga, volontiranja s

MLADOST I RADOST djecom, mladima, starijim osobama, sa životinjama... ima zaista svega. To i jest čar volonterskog svijeta. :) zz Imaš i svoju volontersku grupu? Tako je. Još je, doduše, malena, ali ima puno vremena i prostora za napredak:) zz Što je za tebe toliko lijepo u tome da si se baš upecala na to? Ono što ja smatram da volonterski i humanitarni rad čini istinski takvim jest ljubav s kojom ga obavljate. Kada pomažete drugima, pomažete i sebi (koliko god “klišejasto” zvučalo) jer počinjete shvaćati koliko vrijedite i koliko toga ste sposobni napraviti da učinite svijet barem malo ljepšim mjestom. Osobno najljepša strana volontiranja mi je to što sam upoznala toliko predivnih ljudi koji su bili (i još uvijek jesu) moja najjača motivacija i razlog zbog kojeg sam nastavila dalje, a najljepši doprinos volonterskom svijetu koji sam dala je, nadam se da sam i ja nekome postala taj razlog. Volontiranjem stvaram prekrasne uspomene i to je nešto što me jednostavno čini sretnom, a mislim da bi ljudi trebali raditi što god ih čini sretnima. zz Je li to bio razlog da upišeš pedagogiju? I time bi se voljela baviti? Upisala sam pedagogiju jer želim jednog dana u radu s mladima znati kako adekvatno postupati, kako biti dobar primjer odgajatelja, učitelja, profesora, koji je inspiracija drugima, omogućuje učenicima da se razvijaju u smjeru u kojem oni žele, bez stavljanja u nepotrebne kalupe suvremenog društva. Djeca su toliko predivna, neiskvarena, intuitivna, pametna i sposobna da većina odraslih, roditelja i odgajatelja, to ne uviđa jer su se oni već poprilično odmaknuli od tog stupnja svojeg odrastanja. Želim biti primjer poput nekih mojih profesorica, koje su osvijetlile obraz odgojnoj komponenti odgojno-obrazovnog sustava. Voljela bih biti profesorica talijanskog, zato sam i upisala dva predmeta koja će mi najbolje u tome pomoći – talijanistika i pedagogija:) zz Neka poruka za (nas) mlade, stare, srednje...:))

Ovo mi je uvijek najteži dio, haha. Htjela bih poručiti drugima da se ne boje promjena i novih prilika, one nam omogućuju da rastemo. Također, uvijek unesite barem malo ljubavi u ono što radite, iznenadit ćete se kakvi će rezultati biti. Imajte na umu da sve što postignete u životu, postignete sami, drugi su tu da vam pomognu i da vas potaknu, ali ako vi to ne želite, ništa od toga. Život vam ne daje više od onoga što ne možete podnijeti, stoga budite uvijek ponosni na sebe, VJERUJTE u sebe jer sve ono lijepo što dajete drugima proizlazi iz ljubavi i vjere u samoga sebe. I još nešto, cijenite, poštujte i volite te ljude koji su uz vas, vjerujte mi, oni su najveće bogatstvo koje imate. Budite i vi nekome taj netko, nemojte uskratiti pomoć – kad pomažete drugima, pomažete i samima sebi.

Hvala na razgovoru! Hvala tebi:)


FIT REFORMA

ULIČNE SVJETILJKE

31

Nova godina, novo/stare odluke

Z

a početak, srdačno vas pozdravljam i drago mi je što imam priliku ovdje s vama podijeliti svoje razmišljanje te što ćemo se družiti tijekom godine. Moje ime je Jelena Putnik. Sudjelovala sam prije dvije godine u showu «Život na vagi». Na taj me, izniman način upoznala šira javnost, a interes o tome traje i danas. Iako sam izuzetno ponosna na rezultat koji sam ostvarila kroz sam show (pobijedila sam u kategoriji nefinalista te ostvarila odličan rezultat izgubivši 45 kilograma u 5 mjeseci), još sam ponosnija na ono prije, a pogotovo na ono što je uslijedilo poslije. Naime danas, nakon više od 2 godine, koliko je prošlo od prikazivanja showa, moj je život i dalje na uspješnom kolosjeku. Ono što su mi nekada bile prepreke i što sam mrzila, danas cijenim. Da nije bilo tih loših stvari koje su me sputavale, ne bi bilo niti pobjeda nad njima, a time, ne bi postojao dokaz da se «ipak može!». Svoje sam iskustvo upotpunila edukacijama, pa danas imam izuzetnu čast raditi s osobama, svojim dragim klijentima, koji prolaze iste ili slične stvari koje sam i sama prolazila preko 30ak godina. Pri tome ne mislim samo na gubitak kilograma. Kilogrami su samo ono vidljivo, znaju biti varljiv i pomalo nestabilan cilj, ako se bavimo brojevima. Ispod tih kilograma, nalazi se puno više. U nekom trenutku shvatimo, da kilogrami nisu ono sa čime se borimo i da ne trebaju biti primaran izvor naše frustracije. Oni nam trebaju biti izazov. I krenulo je. Nova je godina, novi početak, vrijeme je odluka. Obzirom na svoje, sada već višegodisnje iskustvo s borbama protiv nezdravog načina života, viškom kilograma, depresijom i niskim samopoštovanjem, mogu reći da je razlog čekanju tog famoznog početka slabost, nesigurnost i predaja prije nego li je borba uopće počela. Svjesni smo koliko nas odricanja čeka. Da, svjesni smo, jer smo već toliko puta nešto pokušali, pokrenuli, no nikada završili. Snaga ljudske volje je čudo. Može biti nemjerljivo jaka i moćna, a bome, može biti i izuzetno krhka i nestabilna. Što je onda potrebno da bismo se pokrenuli? Što je potrebno da bismo krenuli k nekom cilju? Prvi korak? Drugi korak? Dobra priprema prije toga? Ako kažemo: «Dovoljno je samo krenuti», mislim da

smo samo djelomično u pravu. Prvi korak je važan, no onaj drugi, koji ide u smjeru istom kao prvi, ključan je. Nekada smo jako spremni učiniti onaj prvi, no kada uvidimo koliko je prvi korak bio težak, odustajemo. Odustajemo zato jer nemamo snage nastaviti u istom smjeru, a ključ svega je NE ODUSTATI! Isključivo u tome se zrcali naša snaga. Koje je onda rješenje? Ako govorimo o rješavanju nekih poroka (ovisnost o duhanskim proizvodima npr.), pojačanju kvalitete životnih navika ili gubitku kilograma, izuzetno je bitno postaviti si realne ciljeve i smjer u kojem idemo. Jako je važno shvatiti, da svaka, pa čak i najmanja promjena koju radimo, zahtijeva izlazak iz naše komforne zone. Iz naše male, ali sigurne kukuljice gdje nam je više manje ugodno, a ono najvažnije, gdje nam je sve poznato. Naravno, koliko god znamo da je nezdravo imati višak kilograma, da nije baš mudro nakon obroka zaleći i spavati, da nije baš neka sreća pušiti kutiju cigareta dnev-

no, ipak to radimo. Da, radimo to jer nam čini trenutnu ugodu, jer smo navikli na to, jer smo već pokušali drugačije ali nije išlo i jer možda, jednostavno, ne poznajemo druge načine. Odustajanje ili ustrajnost, ono je što čini razliku između pobjednika i onih koji samo pokušavaju. Kako je sada nova godina započela, želim vam, da ovaj put ako ste donijeli odluke ili krenuli putem prema ostvarenju nekih od svojih ciljeva, budete mudri. Da krenete mijenjati stvari koje vas «muče» ili koje su izvor vašeg nezadovoljstva i frustracije, no KRENITE POLAKO. Niti jedna loša navika ne stvara se preko noći, pa tako se preko noći niti ne rješava. Ako su vaše odluke vezane za gubitak kilograma, ne krećite u to naglavačke. Dajte si vremena, te dan po dan budite korak bliže cilju. Činite promjene koje može vaše tijelo i vaš um pratiti. Ako se želite početi više kretati, nemojte odmah krenuti šetati cijeli put od kuće do posla ili obratno. To neka danas bude jedna, a sutra dvije autobusne stanice. Ostavite nešto osobnih pobjeda i za dan kasnije i to neka vas gura. Nemojte «odmah sve» jer nećete izdržati. Stvarno idite korak po korak, stanicu po stanicu. Nemojte si zadati, a niti željeti brze rezultate i očekivati promjene preko noći. Prošla sam brzi gubitak kilograma i nije to problem. U izoliranim uvjetima, gdje samo trenirate i pravilno jedete, te ste okruženi stručnjacima koji prate svaki vaš korak, to je uistinu lako i nije nikakav problem ako ste odlučili. Problem je tako nešto ostvariti vani. Kod kuće, uz svakodnevni posao, stres, obaveze... I s razlogom je tako. S razlogom našem umu treba vremena da prihvati samog sebe kao novu i promijenjenu osobu. I dobro je ne srljati naglavačke. Treba ići polako. Dan po dan. Odluku po odluku. Pobjedu po pobjedu. Veselim se daljnjem druženju s vama. Pisat ću o iskoristivosti kretanja kao prvog koraka prema zdravijem načinu života. Spomenut ćemo neke trikove koji nam mogu pomoći da svoje prehrambene ali i životne navike stavimo pod kontrolu. Svašta sam pripremila za vas i veselim se da mogu i vama prenijeti neka iskustva koja vam mogu pomoći.

Vaša Jele


32  ULIČNE SVJETILJKE

DOBAR TEK! Moje ime je Matejka Buča i jako volim kuhati – jer me opušta, jer mi je antistres terapija i najdraži hobi. Moj slatko-slani svijet prepun recepata za brza, jednostavna i superukusna jela pratite na

www.likechocolate.net

Kroz bloganje sam zavoljela i fotografiju i snimanje videa pa se trudim svoje recepte prikazati u najboljem svjetlu. Možete me pratiti na Facebook stranici @LikeChocolate, instagram profilu @matejka_likechocolate, kao i na mom YouTube kanalu, potražiti videorecepte koje stvaram.

Nadam se da će vam se moji recepti svidjeti i biti vam korisni te vas potaknuti da zasučete rukave u kuhinji i guštate!

JEDNOSTAVNO, FINO, MLJAC! ZAPEČENA TJESTENINA SA SLANINOM I CVJETAČOM (za četiri osobe) Kad pričamo o tjestenini, kremasta pašta za mene je ultimativni comfort food. Ako je ta kremasta tjestenina još i zapečena i sadrži slaninu – nema joj premca! Ovakva jela radim često kad nemam puno vremena za ‘nakuhavanje’ – a to je zapravo dosta često, obzirom na posao i sve obaveze oko obitelji. Što se tiče – vidjet ćete da je brz i jednostavan. Tjestenina je divno kremasta, slanina joj daje dodatni ‘kick’, a komadići kruha na vrhu hrskavost. Kombinirajte sa svojim omiljenim povrćem te začinima i isprobajte, nećete požaliti! Sastojci: • 300 g suhe tjesteni-

ne • 1 veća cvjetača podijeljena na cvjetove • 100-120 g suhe slanine • 10 listića kadulje • 120-150 g sira, npr. cheddar • 2 šnite starog kruha • 25 g maslaca • 25 g brašna • 500 ml mlijeka • sol i papar

Upute:

Tjesteninu i cvjetaču kuhajte zajedno u kipućoj slanoj vodi oko 10 minuta, tj. dok tjestenina ne bude kuhana al dente. Iscijedite ih, ali sačuvajte oko 100 ml vode od kuhanja. Slaninu narežite na šnite debljine oko 3 mm pa na kockice. Zagrijte suhu tavu i prepržite ih 2-3 minute, dok ne postanu hrskave. Pred kraj dodajte i listiće kadulje da se i oni malo poprže. U dubljoj zdjeli otopite maslac pa mu dodajte brašno. Kratko pržite na laganoj vatri dok brašno ne počne dobivati boju, a onda ulijte mlijeko i miješajte pjenjačom kako ne bi nastale grudice. Kuhajte uz miješanje dok se umak ne zgusne. U umak umiješajte ribani sir dok se ne otopi. Pećnicu zagrijte na 220°C, neka radi samo gornji grijač. Tjesteninu i cvjetaču prelijte umakom od sira, zatim dodajte sačuvanu vodu i slaninu s kaduljom. Sve zajedno prebacite u vatrostalnu posudu ili protvan pa po vrhu namrvite stari kruh. Pecite oko 6-8 min tj. dok se kruh ne zapeče i dobije lijepu boju. Poslužite odmah uz sezonsku salatu. Dobar tek!


Promocija u Zagrebu i Rijeci


Ljubav jest Ljubav nije Ako Ljubav nije Jer ni Svejedno Ljubav je Unatoč svemu Ljubav nije Kada, Kako ni Zašto Ljubav je ako si i Ti, a nema je ako nestaneš Ljubav su stopala koje grabe tlo do susreta i oči kojima odraz ne laže Ljubav je pogled koji glasno govori i dodir koji tiho hrabri Ljubav je radost koja plače i bol koja liječi Ljubav je ona koja dolazi ako ju ne očekuješ Zastane načas ako ju primijetiš I ostaje zauvijek ako ju zavoliš Ljubav nije život koji se iscrpljuje Ljubav je smrt koja se ponovno rađa Ljubav Jest Ne-ljubav nije

Mateo Jazbec


Millions discover their favorite reads on issuu every month.

Give your content the digital home it deserves. Get it to any device in seconds.