bivseg mene, u trpljenju, u zivljenju. Izgubih se u trazenju. Ja sam bio, ja sam i sad. Nisam bio, nisam ni sad. Izgubih se u trazenju. U lutanju, u snovima noc me rubi, dan me vraca. Dan se gubi, zivot kraca, u snovima, u lutanju. U nadanju, u cekanju zivot snijem, a snom zivim. Srce krijem, srce krivim. Sto ne zivim, sto jos snijem, u cekanju, u nadanju.
Pazljivo je saslusao stihove do kraja, ucinilo mi se da je iznenadjen, cak kao da mu je zbog neceg neprijatno, protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom, i meni se ucinila veoma losa. A onda se na njegovom blijedom, mrsavom licu pojavio osmijeh: - A! Pjesnik, dakle! Zalutali i obijesni. - Zasto »zalutali i obijesni«? Zar tako mislis o pjesnicima? - Ne mislim ja, vec Kuran. - Ne sjecam se. - Podsjeticu te. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesnistvu ucili. Njemu pjesnistvo ne dolikuje.« A sjecas li se poglavlja »Suara«, o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni.« »Zar ne vidis da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti, a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju. Stici ce ih kazna koja ce ih unistiti i uniziti.« Otkad lutas dolinama i govoris ludosti? - Otkako sam se vratio iz rata. - Pa da, »sjena slijedi bivseg mene«, sjena rata, naravno. E pa, prijatelju, mogu ti reci da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to sto cinis. Nasmijao sam se: