Page 99

obitelj bulji poput hipnotiziranih mandrila. Ipak, taj dan uzeo sam ih u ruke. Kao i svaki dan od tada. Otkaz, naravno. Profesora (podaci poznati ne samo redakciji već i svima s kojima je osoblje bilo na kavi) koji je iskazao svoje nezadovoljstvo prema raznolikosti učenika otpustila je školska uprava još jučer, odmah nakon nemilog događaja. Profesor povijesti, kako doznajemo, nazvao je učenika pogrdnim imenima i bez kajanja izašao iz prostorije, a nedugo zatim i sa svog radnog mjesta. Nekoliko praznih redova. To je sve što sam dobio. Nije bilo pljeska, samo pljuske. Šamar od ljudi čiji su stavovi isti, no jezici su govorili drugačije. Šutjeli su. Odmarali. Negdje na otocima jedne od polutki ovog planeta bućkali su se u parama slane vode. Čekali da se bura oko cijele situacije smiri, da bi mogli uploviti natrag u luku pa šutjeti i dalje. Raznolikost? Glupost… Ne bi li bilo pametnije da smo svi jednaki? Iste frizure, iste boje kose, očiju… Jednaki automobili, istih boja. Isti jezici. Ista glazba. Siguran sam da bismo svi slušali zvuke klasične glazbe i svijet bi bio ljepše mjesto. Crni? Žuti? Bijeli! Jipiji, hipiji, kako god… Glupost. Nepotrebno udaljavanje od originalnog oblika našeg roda. Publika nijemo promatra profesora, ovoga puta doista razmišljajući o njegovim riječima. Doista. Doista bi bilo bolje da svi pričaju isto, bar se ona strankinja iz publike ne bi morala truditi tokom cijele predstave tražiti značenja riječi po rječnicima. Zapravo nije teško njihove umove nagovoriti na nešto. Dok mogu sjediti i donositi finalne odluke poput "da" i "ne", prihvatili bi i da im netko kaže neka skoče u bunar. Bitno je jedino da je voda prirodna, bez klora. Bez imalo mira i tišine u dvorani, nastavlja se prizor s profesorom, i dalje punim snage i zajedljivosti: 97

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult