Page 98

tralalalala. Napisat ćete pismenu ispriku Robertovim roditeljima koji su njegov jezik sigurno skupo platili. Tralalalala. Tralala. La. La. S godinama sam počeo gubiti interes za prodike tog nadriravnatelja. Njegova bahatost rasla je proporcionalno broju omotnica koje je primao gotovo svakodnevno. Pogotovo pred kraj svake godine. Broju omotnica također se proporcionalnim pokazao i broj vozila kojim je šef Robert svake godine popunjavao garaže novih nekretnina. Čuo sam da je i on prije koju godinu otišao u vječne poljane penzionerstva. No za razliku od mene koji jedem ženine splačine, on ima dovoljno papirića što mu omogućuju da svaki dan posjećuje najskuplje restorane obiju Zemljinih polutki. Dao Svevišnji da mu naplate i trovanje hranom… I nek' se uguši u svojem snobizmu. Starkelja. E tu sam pukao! Mali Robert nije prestajao, a ja nisam više imao snage glumiti kako čujem samo muhu u kutu razreda. Prava muha sjedila je preda mnom, u prvoj klupi, i čekala svaku moju pogrešku. Crnčugo, začepi! Povikao sam potrošivši posljednje atome suzdržanosti i lijekova za smirenje o kojima moj doktor nije ništa znao. Tvojim provokacijama sada je kraj. Dosta mi je tebe i skorojevića koji su ti slični ne samo po ponašanju ili nametnutom imenu već i po glagolima koje vežem uz vas. Sada, odmah, bit će odlučeno – ili ti ili ja! Ne ostajem više ni trena u učionici s takvima kao što si ti! Crni, nagoreni, pa mislite da možete raditi što želite kao naplatu za duševne boli? Imaš li ti dušu? Imaš? Sigurno je crna, kao i ti! Derište jedno neotesano… O, da, odlučeno je toga dana između mene i njega. Profesor rasist – učenici trpe. Taj naslov sljedećeg me dana dočekao na trideset trećoj stranici jednih novina. Novine već godinama nisam čitao, sve što me zanimalo potražio bih u onoj kutiji s antenom u koju svake večeri moja 96

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement