Page 95

Došlo je vrijeme kada sam shvatio da djeca na kraju školovanja ne zapamte ništa važno. Kada ih netko pita, neće znati reći nijedan datum niti godinu ako nije povezana s njihovim rođendanom. Ne, na kraju jedina stvar koju učenik pamti jest boja Kleopatrinih očiju ili tko je Marengo. U treptaju prosvjetljenja ipak sam se više osjećao kao Marengo, nego kao netko tko je upravo otkrio nešto što mu može promijeniti cijeli život. Što mijenja cijeli život. Pametan čovjek, diploma… Svatko pametan pomislio bi da ću vidjeti dovoljno daleko u budućnost, pa odmah pročitati te mulce… Osjećaj bespomoćnosti počeo je djelovati na moju psihu i prije nego što sam mogao bilo što poduzeti, patio sam od nesanice i sličnih problema. Znate kako je probdjeti jednu noć? Samo jednu? Zamislite sada kako se to ponavlja, iz noći u noć, iz noći u noć… Kapci su vam teški, no san vas ne posjećuje. Iritantniji osjećaj od onoga kada iščekujete hoće li vam usputna djevojka prokrvariti na vrijeme ili ne. Za razliku od njezina krvarenja, vaš san ne dolazi. Osjećao sam se beskorisno trošeći noći na praktički ništa, pa sam započeo razne studije. Potrošnja školskih resursa po mjesecima, broj neopravdanih sati po razredu i razlozi… Nakon dužeg vremena taj maleni hobi mi je dosadio, pa sam uzeo malo veći zalogaj. Kao jedno od novih, zanimljivijih istraživanja uzeo sam nasilje. Količina po razredima, spolu, rasi… Umnošci, razlike, korijenje, listovi i postotci… Najviše provokacija, najviše zločina na prostoru škole te najviše nevolja u njoj i oko nje činili su obojeni učenici. Mali crnci. Zašto? Ma možete me lemati, lupati ravnalima, slati u kutove ili ravnatelju, odnosno Robertu Nozi-UDupetu, no ne znam. Previše loših filmova, ona vražja muzika koja zvuči kao da nafiksane mačke grebu pandžama 93

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement