Page 94

Prošao sam ih ja mnogo u svom životu. Robert Tužakalica. Robert Tužitelj. Robert Otpušteni-Ste, Robert Noga-UDupe... Robert, Robert, Robert. Čini se da je svaki put kada je nešto krenulo neplanski neki Robert stajao u blizini i smijuljio se. I posljednji smijeh bio je njegov… Ta je priča završila davno. A početak? Početak je bio prije toliko godina, da se ni sam ne sjećam mnogih detalja. Od najranijeg djetinjstva želje za budućnost mijenjao sam iz treptaja u treptaj. Tako sam jednog trena želio biti vatrogasac, drugog policajac, potom prodavač, predavač… Na kraju sam želio samo biti. I uspio. Kako bih točno iznio priču o cijelom svom životu, moram se ipak usredotočiti na jednu točku, umjesto cjeline. To je kao kada iz jurećeg vlaka gledam kroz prozor, prirodu… Sve je mutno i slike se izmjenjuju brže no što bih želio. Tako propuštam svu čaroliju mira i spokoja koji u hladnoći nalazi svoj dom te se useljava između sjena i bjeline. No ako pak gledajući mutnu tišinu, pogledom počnem pratiti jednu točku, tih sekundu-dvije uhvatit ću… Uhvatit ću… vidjeti sve! Stare i popucale grane leže oko stabala prekrivenih snijegom. Tlo više nije ništa drugo doli neizgažen tepih čistih tonova. Možda se pojavi pokoja srna i ostavi svoj trag u blizini, ali to nije sve… No dovoljno je da svatko stekne dojam o čemu govorim. Tišina. Nakon godina fakulteta, mjeseci životarenja i nekoliko noći koje mi ostaju nepoznate, vjerojatno zbog većih količina alkohola, našao sam se. Postao sam nadobudni, relativno mladi profesor i nastojao nešto utuviti u glave sve te djece. Nešto! U početku su mi bili bitni. Doista. Oni, njihovi mozgovi i budućnosti. Kasnije više ne. Previše udaraca zadavali su mi iz godine u godinu, sve generacije odreda… Prestao sam mariti, a uskoro i žaliti za time. 92

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement