Page 93

ENTR' ACTE Prošlost. Sjećanja. Istine, laži. Mržnja. Zavist. Zakon. Red. Suze, bol, masnice. Sol. Rana. Rep. Rasizam. Šutnja. Tišina. Mrak. Zvono. Ne, nije to ništa čudno. Naslušao sam se ja zvonjave u svom radnom vijeku. Sada bi neki pametnjaković iz treće klupe zapitao: "Zar je u vaše vrijeme bilo zvona?" Jako smiješno... Naravno, mulac bi pritom zaboravio da samim time što on sjedi u trećoj klupi, a ja predajem, znači da bi to još uvijek bilo moje vrijeme. Barem petnaest puta dnevno, ako dječja vriska i nered nisu silovali moja osjetila. Petnaest puta dnevno... Ta grozna zvonjava. I grozni profesor na polupraznom ruševnom hodniku koji polazi prema svojoj učionici. Tako su barem mene opisivali. Onaj stari. Starkelja. Sijedi dedo. Dedek. Volio bih reći da sam zadržao autoritet do kraja svog radnog vijeka, no ne mogu. Još kao mlad profesor podario sam ga učenicima, otprilike kao što bik daruje svoja muda kastratoru. Bez pogleda u budućnost. Kasnije mi je toga bilo žao. Njima nije. O, nikako im nije bilo žao. Dedek, Starkelja... Govorili su što su željeli, kada su željeli, a ja nisam smio niti zucnuti. Ravnatelju, ravnatelju! Profesor Starkelja prozvao me pred ploču! Nije smio jer je danas neparni dan. Ne znate o čemu se radi? Ne smije nas ispitivati svakog neparnog dana, svaki put kada pada kiša ili na nebu ima oblaka. Također, ako ulazeći u učionicu na nosu već drži naočale za čitanje, ne smije ispitivati sljedećih pet parnih dana... To malo derište tužakalo me za svaku sitnicu. Robert... Ne, nemojte me krivo shvatiti, nije to jedan Robert. 91

Mrtva puhala žive vječno  
Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement