Page 91

Već viđena, već slušana, u pozadini zadimljenog bara, baš kao i sada. Odjeća ne odskače od mjesta, samo od vremena. Svjetlucava crna haljina, ne pretjerano dubokog dekoltea, visi joj sve do ispod koljena. Uz brze odjeke bubnjeva njene glatke, dugačke noge cupkaju po pozornici. Kao i svatko u tom baru djevojka se nalazi u svom svijetu. Pjeva pjesmu koju nitko ne shvaća, o dječaku koji prodaje brata. Možda sada nitko ne razumije što želi reći, no nakon nekoliko pića pjesma će već svima doći do kore velikog mozga. Usamljeno lice visoko iznad ostalih pijanih glava promatra okolinu sakrivajući gađenje. Djevojka otvara i zatvara usta prateći glazbu, zapravo je ne slušajući. Već su joj dovoljne vibracije koje osjeća svaki put kad začuje poznate note. Uz buku pijanaca ona nastoji utišati svoje misli. Ne zaboravlja da su bile još glasnije u treptajima kada je u noći ispod noćne lampe pisala pjesme o životima ljudi oko sebe. – S dvadeset na sedamnaest, krv i voda sada su isto… Pa da ih je imao još sto, prodao bi svakog, za još toliko… – pjeva gledajući oblake dima koji je omataju. Treptaji provedeni za radnim stolom iznad još neispisanih listova životnih priča naučili su je nešto. Svaka riječ i svaka nota kojom je zacrnila bijele listove opisuju nekoga. Možda priča nije svima jasna niti probavljiva, no nečija jest. Rečenice nose vlasnika koji će tekst pročitati ili pjesmu poslušati previše puta prije nego se pronađe između redaka. Vlasnike ove pjesme nije zapravo nikada upoznala. No susrela ih je jednom na ulici, dok su vodili vrlo bučan razgovor. Životopisni likovi čija joj daljnja sudbina nije poznata, baš kao ni njena, nadahnuli su je više nego vlastita životna priča. 89

Mrtva puhala žive vječno  
Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement