Page 89

Zoran zavezan poput odojka sjedi bez riječi, držeći glavu na savijenim koljenima. Ne plače, ne smije se. Ne pokazuje emocije niti išta govori. Kratka mu je crna kosa nakostriješena poput grive neke zvijeri. Njegov unutarnji svijet zasigurno i sakriva zvijer koja bira trenutak kada će isplivati. Možda danas, možda nakon nekoliko milijuna treptaja svevidnog oka. – Hajde, prodajem svog brata! S dvadeset na sedamnaest, u pola cijene! – Ivo viče privlačeći publiku. – Zna čistiti, govoriti, šutjeti, disati i još mnogo toga! Ako ga kupite odmah, znat će i moliti! Samo zamislite… Probudite se ujutro i pokraj kreveta vas dočeka svježa kava. O ručku se ne morate niti brinuti, bit će napravljen, i to na vrijeme! Čišćenje kupaonice postat će samo mit. Smrdljivi, pljesnivi mit! – Savršeno! – začuje se nepoznat ženski glas. – Savršeno? Savršeno je umanjenica za ono što dobivate ovim poklonom. I kao što sam rekao, s dvadeset na sedamnaest. U pola cijene! Ljudima se sviđa ponuda. Neobično, dugo već neviđeno, a korisno… Ta tko ne bi kupio malog crnca da mu rinta po kući kao rob? Vremena se mijenjaju, ljudi ne. Lažno ispravni stavovi, prikriveno etiketiranje i nedostatak želje za čišćenjem… Rajčica, luk, krumpir… Sada ne dolijeću. Nema pobune, glasnih misli niti pogleda punih gađenja. Zgrožena lica sada i nisu toliko sigurna i sakrivaju se u udobnosti mraka, što dublje u svojim sjedalima. Bogataške misli ispunjene su ljubomorom i željom za upravo tim malim crncem. Jer u ljudskoj je prirodi da želi ono što ne može imati, pa makar to značilo crnca uz stotine slugu na platnoj listi. – Dvadeset! – začuje se muški glas. Zoranova mirnoća polako nestaje. Njegovo uzrujano lice gleda samo čvrstu špagu kojom su mu vezani svi udovi. 87

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult