Page 88

Malobrojni muškarci u publici razmišljaju o Ivičinim riječima. Što je to trebalo značiti? I kako je mogao udariti malenog dječaka, zar je to ispravno? Netko tko je svoj radni vijek prošao kao profesor u školi trebao bi imati više samokontrole. Ili dostojanstva. Svi znamo da djeca nisu zlato, no nisu niti zločinci, dok je pljuska njima kazna ravna tamnici. Rajčice. Ivičino lice. Crveno meso puno sočnog soka cijedi se niz rasistički nastrojeno lice blijeda starca. Utroba mu se od gnušanja već digla do te mjere da je samo čekao tren kada će svoj zadnji obrok, teletinu na žaru, podijeliti s publikom. – Kakva neodgojena djeca… Vidi se da vam ja nisam predavao – starac promumlja i nastavi dalje niz ulicu. – Zašto želiš prodati brata? – Odijelo zapita dječaka koji je potpuno zaboravio na pretrpljenu sramotu. – Pa… Svi traže nešto posebno za Božić. I korisno. Zoran je koristan. Pomaže mi kad mi god pomoć zatreba. Kada smo Pola punili petardama, pomogao mi je. Čak mi je i šibice donio da ga zapalimo. Braco je jako dobar. – Mo-mol-molim? Što ste učinili? – Odijelo promuca, očito iznenađen. – Pomozi mi ili ćeš i ti tako završiti – reče dječačić s nevinim osmijehom na licu. – Ne bi bio prvi, a vjerojatno ni zadnji. Ovisi o sljedećem lijeku koji će nam doktor propisati. Naravno, ako nađe način da ga doista popijemo. Ako ikada i uspije, mislim da ćemo već mnogo mrlja morati sa zida uklanjati. Odijelo bez riječi ustane i otrči do štanda. Makne poklopac s kutije i poviče: – Brat na prodaju! Brat na prodaju! Nevidljivi se prolaznici počinju okupljati i stvarati bučnu gužvu.

86

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult