Page 87

blagdansko vrijeme stvaraju još nepodnošljiviju buku. Odijelo odmiče dječaka od napadača i spušta ga na zemlju. Briše mu suze svojim rukavima. "Samo da me mali ne tuži roditeljima… Čuo sam da su dosadašnji čuvari brzo izgubili posao. Sigurno se nisu s djecom slagali." – Derište malo neodgojeno… Crno! – starac šapuće sam sebi i silazi niz ulicu noseći poklone kući. – Nije te smio udariti… Ti si dobar. Dobar si ti! – Odijelo popravlja situaciju još uvijek brišući suze svom gospodarčiću. – Neću te tužiti mami i tati ostaneš li ovdje sa mnom – dječak odluči iskoristiti ucjenu, nešto što je davno naučio. – Ostani ovdje i pomozi mi prodati božićne poklone. Odijelo je odmah shvatio kako nema izbora. Novac ili praznina i nije neki pravilan odnos… Status ili praznina također nije. "Veliki ljudi rade velike poslove. Nisam više dijete, moram nešto raditi. Pa makar to značilo da pritom moram slušati djecu i klanjati im se kao da mi njihove zlatne ruke pišu čekove." – A što ćeš prodavati? – Odijelo zapita ne očekujući odgovor. Dječak bez pauze i razmišljanja kratko i jasno odgovori: – Brata. U dvorani nastane muk kakav se nije pojavio otkad je gospoda ušla. Ni kada su bogataši zauzeli svoja mjesta, tišine nije nastalo, pa čak ni jedan tren. A sada? Sada se ne čuje njihovo snobovsko disanje. Dame iznenađeno gledaju glumca koji glumi Ivu. Oči im prate svaki njegov pokret, svaki udisaj i širenje prsnog koša. Podrhtavanje cijelog njegova slabašna tijela nije im niti ranije promaklo, no sada samo to primjećuju. Mlađahne mu se usne ne otvaraju niti objašnjavaju što je posljednja rečenica značila. 85

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement