Page 57

– No dobro… Kako si proveo dan? – Kao i svaki drugi. Monotono – muž zagrmi, a potom se namršti. – Bila je jedna iznimka. Mesar me napao da sam rasist. – Pobogu, što? – Da! – Thomas poviče, a potom mirno nastavi. – Zato što kupujem samo tamno meso. Činim to već dugo bez da je išta rekao, sve do sada. Odjednom je on gospodin Pravednik i misli da može činiti što želi. Sramota… – muž zastane da udahne zraka te potom dovrši. – Vražji mutavi idiot… Odakle mu samo drskosti to reći. – Dušo, smiri se… – supruga brižno progovori, a potom prijekornim tonom promijeni temu: – Opet se truješ… Svake večeri prije nego pođe u postelju, Thomas popije čašicu starog konjaka i zapali cigaru. Pritom najčešće sjedi u svojoj fotelji, onoj na čelu stola, i promatra se u ogledalu naspram nje. Staklena čaša uskoro ostane prazna, odložena na stolčić. Bilo bi vrlo smiješno vidjeti nekoga kako se opija tim pićem iz plastične čaše, no Thomas to nikako ne bi učinio zbog svoje alergije. Sva plastika s kojom dođe u dodir izaziva vrlo neugodnu koprivnjaču. Jednom je doživio i anafilaktički šok. Slika kršna bogataša sa zadimljenom cigarom u jednoj i već praznom čašom u drugoj ruci u njemu stvara osjećaj nadmoći. Možda zato što alkohol već kola njegovim žilama punim kolesterola. Kao ovisniku sa svježom dozom smiješak mu ne silazi s lica. Glad je utažena još jednim povlačenjem dima u pluća i izdisanjem njegovih ostataka kroz debele nosnice. Odmah zaboravlja sva ružna sjećanja na doktorske ordinacije i zdravstvene tegobe. Nebrojene se pari očiju, što žmirkaju iz gledališta, osjećaju inferiorno u odnosu na Thomasa. Ne zbog novca – bogataši ga imaju vjerojatno i više – niti zbog dima koji u 55

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult