Page 54

dlanovima. Glumci koji odrađuju svoj posao ne primjećuju ništa. A odrađuju ga odlično. "Depresija? Glupost, kako netko može pasti u depresiju od malo rada?" Dame se smijulje. Ne pokušavaju to niti prikriti. "Ah, ta niža klasa. Svi bi radili, a onda prigovaraju. Tako jadno." Glumci, iako u nemogućnosti da se nasmiju, međusobno očima iskazuju zadovoljstvo ostvarenim. Publika je zgrožena prikazanim, komentari lete na sve strane, čak se i pospanci bude. Nakon kratka razbuđivanja gospoda nastavljaju glumiti uspavane ljepotice. – Tko je taj… Robert? – Jelena se zapita ušavši u sobu i nagnuvši se na vrata. – Tko je on i zašto me danas zaustavio njegov glas? Tako mnogo različitih misli, a ipak prvi razgovor koji me izmorio. Ili baš zato? Ne znam… Nisam do sada upoznala lice koje je toliko elokventno s maskom koliko i bez nje. Govori iskreno, mislim… Djevojka uzdahne i pogleda prema prozoru. Nemirna slika izvana ocrtava njeno unutarnje stanje. Borbu u kojoj nema dobrog i lošeg niti sudca koji će naposljetku presuditi. Ne, njeno srce želi disati i cvjetati u tisućama boja, a osjeća se kao da prvi kuca i doista zna što znači živjeti. Ustaje i scena se zamračuje. Pali se reflektor i osvjetljuje mali prostor na sredini pozornice. Uz snažne korake i škripu drveta na osvijetljeni krug izlazi Jelena i za sobom vuče starinski stolac. Namješta ga točno na sredinu paklenog kruga, naslonom okrenutim prema publici i sjeda na njega. Nogama obujmljuje drveni naslon, dok se rukom podbočila na njegov vrh. Drugom rukom prelazi polako po svakoj crti i rezbariji lakiranog stolca. Tvrda, glatka površina koja se topi pod njenim prstima podsjeća je na crnu masku koja je prije samo nekoliko 52

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult