Page 49

ne smiju čuti reakciju izazvanu od strane nepoznatog glumca. Snažni su koraci gladni straha i žedni poštovanja. Muškarac crne kože, jake građe i vrlo širokih ramena, izlazi na scenu, sakrivajući lice crnom papirnatom maskom. Na sebi ima tijesan, crni kaput koji izgleda kao da će se svakog trena raspuknuti i gumbima pogoditi prve redove publike. Kosa, crna poput grafita na rasvjetnim stupovima i dugačka poput njih, njiše se na vjetru bez ikakvog pravila, no muškarcu to ne smeta. Samo pazi da ne otkrije lice. Žene u publici izvijaju vratove ne bi li uhvatile djelić lica neznanca. Pritom izgledaju kao da oponašaju žirafe koje su vidjele na safariju, na koje su ih vodili supruzi ili, ako su imale dovoljno sreće, ljubavnici. Snažnim i sigurnim glasom neznanac odgovara na postavljeno pitanje: – Ja? Ja sam samo prolaznik, lice bez izraza, maska bez imena. Zar ne vidiš to? Inkognito, poput neke utvare. Samo sjena koja prati pokrete originala i oponaša ga. – Ta zašto kopija, stranče? Zašto nisi original nego isprazna mimika? – Jelena se približi novopridošlici i zapita brižno, ne skidajući masku. – Original je uvijek onaj. Onaj dobri, onaj savršeni. Onaj. Ako sjena napravi krivi pokret, nije ona kriva, već onaj koga je oponašala. Ako kopija ne valja, pogreška je u originalu. – Svesti krivicu na nekoga drugog nije odlika velikog čovjeka, nego malodušna. Jelena skida masku i baca je na pod. Izraz gađenja ocrtava joj se na licu. Očima pomno prati svaki pokret stranca, koji pak stoji miran poput stijene i sluša njene riječi. – A-ha! Vidiš, to nije moja krivica, već onoga koga oponašam. Ja činim sve što i on, mislim što i on, pa ne 47

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement