Page 48

površini iscrtana je jedna suza čiji sjaj visi iz lijevog oka i nikako da dotakne tlo. – Ne znam odakle taj glas potječe niti tko ga je natjerao da zvuči tako milozvučno i jednostavno, a opet tajanstveno i distancirano… Tko si, da l' mene dozivaš? Ili je neka druga tu, jedna i jedina uz mene zauzela mjesto i čeka tvoje lice? Hladan zapuh zatrese laganu tkaninu i gotovo je otpuše s bespomoćne djevojke. Ona ne zna bi li se bojala nepoznatog glasa čiji izvor stoji negdje između jave i sna, sakriven možda iza jednog od metalnih rasvjetnih stupova, ili bi ga tražila slušajući srce, a ne razum. Blijed žućkasti kolut na nebu sakriva se iza tmurnih oblaka. Ljetno plavetnilo neba zamijenilo je zimsko sivilo probuđeno prvim pahuljicama koje su s olujom došle prije nekoliko dana i ubrzo se otopile… – Taj glas… Tako veseo, sretan, iskren i topao… Da, tebe dozivam jer moja se sreća tvojim imenom zove… A koje je to uopće ime? – opet se začuje isti glas. – Jelena. Jelena mi je ime. Tako su me zvali svi od rođenja, od oca koji mi je dao ime i majke koja me štitila, sve do prijatelja i poznanika. Jedina iznimka bila je baka koja je smatrala da je to ime previše moderno. Tako sam u njenim očima bila i ostala malena Jelica. Malena, bespomoćna, vesela, sretna, topla i iskrena Jelica. Uglavnom je u pravu, no više nisam niti mala, niti bespomoćna. A tko si ti, stranče? Znatiželjna publika začuje snažne korake, gladne straha i žedne poštovanja. Ništa čudno, to je gotovo svaki muškarac iz publike naučio, prvo u teoriji od bogatih očeva, potom u praksi, provodeći vlastiti minijaturni teror nad bespomoćnim zaposlenicima. Gledateljice pak uzdišu što tiše i strastvenije mogu. Takvi su ih koraci privukli njihovim muževima i ljubavnicima, koji sada iz tog razloga 46

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult